BISKUPSKA KONFERENCIJA

BOSNE I HERCEGOVINE

SLUŽBENO GLASILO

Godina XII.

Sarajevo, 2021.

1
 Izdaje:
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine

Uređuje:
Tajništvo Biskupske konferencije BiH

Tehnička priprema:
Katolička tiskovna agencija BK BiH – www.ktabkbih.net

Tisak:
TOPDOG d.o.o. Sarajevo

Naklada:
30 primjeraka

2
DOKUMENTI SVETE STOLICE

PORUKE
Poruka pape Franje za 54. svjetski dan mira, 1. siječnja 2021.
Kultura skrbi kao put do mira
1. Na pragu nove godine, srdačno pozdravljam šefove država i vlada, voditelje
međunarodnih organizacija, duhovne vođe i sljedbenike različitih religija te
muškarce i žene dobre volje. Svima upućujem najbolje želje da ova godina omogući
čovječanstvu napredovati na putu bratstva, pravde i mira između pojedinaca,
zajednica, naroda i država.
Godinu 2020. obilježila je velika zdravstvena kriza Covid-19, koja je postala
globalni fenomen kojim su zahvaćeni mnogi sektori dodatno pogoršavši duboko
međusobno povezane krize kao što su klimatska, prehrambena, ekonomska i
migracijska i prouzročivši velike patnje i nevolje. U mislima su mi prije svega svi
oni koji su izgubili članove obitelji ili drage osobe i sve koji su ostali bez posla.
Posebno želim spomenuti liječnike i medicinske sestre i tehničare, farmaceute,
znanstvenike, volontere, kapelane i osoblje bolnica i zdravstvenih centara. Oni su
ulagali i nastavljaju ulagati silne napore i podnositi velike žrtve samo kako bi bili uz
bolesnike, ublažili im patnje ili spasili im život, neke je od njih to čak stajalo života.
Odajući počast tim osobama, ponavljam svoj apel političkim čelnicima i privatnom
sektoru da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osigurao pristup cjepivima
protiv Covid-19 i osnovnim tehnologijama potrebnim za zbrinjavanje bolesnih,
siromašnih i onih koji su najugroženiji 1.
Žalosno je konstatirati da su, uz brojna svjedočanstva ljubavi i solidarnosti, ponovno
uzeli maha različiti oblici nacionalizma, rasizma i ksenofobije, kao i ratovi i sukobi
koji sa sobom nose smrt i razaranje.
Ti i drugi događaji koji su obilježili put čovječanstva u godini koja je za nama
naučili su nas koliko je važno brinuti jedni za druge i za stvoreni svijet kako bismo
izgradili društvo utemeljeno na bratskim odnosima. Zbog toga sam za ovogodišnju
Poruku izabrao temu: Kultura skrbi kao put do mira. Kultura skrbi kao način borbe
protiv kulture ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba koja je danas tako dominantna.
2. Bog Stvoritelj – izvor ljudskog poziva na skrb
U mnogim religijskim tradicijama postoje priče koje se odnose na porijeklo čovjeka,
na njegov odnos sa Stvoriteljem, prirodom i svojim bližnjima. U Svetome pismu
Knjiga Postanka već od prvih stranica pokazuje važnost brige ili čuvanja u Božjem
naumu za čovječanstvo, naglašavajući odnos između čovjeka (’adam) i zemlje
(’adamah) te među braćom. U biblijskom izvješću o stvaranju, Bog povjerava

1
Usp. Videoporuka u prigodi 75. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, 25.
rujna 2020.

3
 Adamu vrt “zasađen u Edenu” (usp. Post 2, 8) sa zadatkom da ga “obrađuje i čuva”
(usp. Post 2, 15). To, s jedne strane, znači učiniti zemlju plodnom, a, s druge,
zaštititi je i očuvati njezinu sposobnost održavanja života 2. Glagoli “obrađivati” i
“čuvati” opisuju Adamov odnos s njegovim domom – vrtom, ali i povjerenje koje
mu je Bog ukazao učinivši ga gospodarom i čuvarom svega stvorenog.
Rođenjem Kajina i Abela započinje povijest braće i sestara čiji će odnos Kajin
protumačiti – na negativan način – u smislu zaštite ili čuvanja. Nakon što je ubio
svoga brata Abela, Kajin na Božje pitanje odgovara na sljedeći način: »Zar sam ja
čuvar brata svoga?« (Post 4, 9) 3. Dà, naravno! Kajin jest “čuvar” svog brata. »U
tim tako starim pripovijestima, bogatima dubokim simbolizmom, već je prisutna
svijest koja nam je danas zajednička: da je sve međusobno povezano i da je istinska
briga za same naše živote i naše odnose s prirodom neodvojiva od bratstva,
pravednosti i vjernosti u odnosu prema drugima« 4.
3. Bog Stvoritelj – uzor skrbi
U Svetome pismu Boga se ne predstavlja samo kao Stvoritelja, nego i kao Onoga
koji se brine za svoja stvorenja, posebno za Adama, Evu i njihovu djecu. I sâm
Kajin, iako je udaren prokletstvom zbog zločina koji je počinio, prima od Stvoritelja
na dar znak zaštite kako bi njegov život ostao sačuvan (usp. Post 4, 15). Ova
činjenica, istodobno dok potvrđuje nepovredivo dostojanstvo osobe, stvorene na
Božju sliku i priliku, također otkriva Božji naum za očuvanje sklada stvaranja, jer
»mir i nasilje ne mogu prebivati pod istim krovom« 5.
Upravo je briga za stvoreni svijet u temelju ustanovljenja subote koja je, osim
reguliranja bogoštovlja, imala za cilj obnavljanje društvenog reda i brigu za
siromašne (usp. Post 1, 1-3; Lev 25, 4). Na jubilej koji se obilježavao svake sedme,
subotnje (šabatne) godine omogućavao se predah zemlji, robovima i dužnicima. U
toj se godini milosti brinulo za najslabije, dajući im novu životnu perspektivu, tako
da u narodu ne bude nijednoga siromaha (usp. Pnz 15, 4).
Vrijedi spomenuti i proročku tradiciju u kojoj se vrhunac biblijskog shvaćanja
pravde očituje u načinu na koji se zajednica odnosi prema najslabijima u svojoj
sredini. To je razlog zašto Amos (2, 6-8; 8) i Izaija (58), napose, neprestano podižu
svoj glas za pravdu prema siromašnima koje, zbog njihove ranjivosti i nemoći, čuje
samo Bog koji brine o njima (usp. Ps 34, 7; 113, 7-8).
4. Skrb u Isusovoj službi
Isusov život i poslanje uosobljuju vrhunac Očeve ljubavi prema ljudskom rodu (usp.
Iv 3, 16). U sinagogi u Nazaretu Isus se očitovao kao Onaj kojega Gospodin pomaza
i »posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid
slijepima, na slobodu pustiti potlačene« (Lk 4, 18). Takva mesijanska djela,
karakteristična za jubileje, najrječitije su svjedočanstvo poslanja koje mu je Otac

2
Usp. Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 67.
3
Usp. “Bratstvo, temelj i put za mir”, Poruka za 47. Svjetski dan mira 1. siječnja 2014. (8.
prosinca 2013.), 2.
4
Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 70.
5
Papinsko vijeće »Iustitia et Pax«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 488.

4
povjerio. U svojoj samilosti, Krist se približava bolesnima u tijelu i duhu te ih
ozdravlja; oprašta grešnicima i daje im novi život. Isus je Dobri pastir koji se brine
za ovce (usp. Iv 10, 11-18; Ez 34, 1-31); on je dobri Samarijanac koji se priginje nad
ranjena čovjeka, vida mu rane i brine se o njemu (usp. Lk 10, 30-37).
Na vrhuncu svojega poslanja Isus zapečaćuje svoju brigu za nas prinoseći samoga
sebe na križ i oslobađajući nas tako ropstva grijeha i smrti. Tako nam je darom
svojega života i svojom žrtvom otvorio put ljubavi i kaže svakom od nas: “Slijedi
me. I ti čini tako!” (usp. Lk 10, 37).
5. Kultura skrbi u životu Isusovih sljedbenika
Duhovna i tjelesna djela milosrđa predstavljaju srž dobrotvorstva Crkve iz prvih
stoljeća. Prvi su kršćana dijelili ono što su imali kako nitko od njih ne bi bio u
potrebi (usp. Dj 4, 34-35) i trudili su se zajednicu učiniti gostoljubivim domom,
otvorenim za sve ljude u kojoj god da se situaciji nalazili, spremnim preuzeti na
sebe brigu za najslabije. Tako se uvriježio običaj davanja dobrovoljnih priloga kako
bi se nahranilo siromašne, pokopalo mrtve i hranilo siročad, starije osobe i žrtve
nesreća, poput brodoloma. A kad je velikodušnost kršćana u kasnijim vremenima
pomalo popustila, neki su crkveni oci insistirali na tome da vlasništvo prema
Božjem shvaćanju služi općem dobru. Sv. Ambrozije je tvrdio da »priroda je iz
svoga krila izlila dobra svim ljudima da se njima zajedno služe […] iznjedrila je
zajedničko pravo za sve, ali pohlepa je to učinila pravom samo za nekolicinu« 6.
Nakon što je prebrodila progon iz prvih stoljeća, Crkva je iskoristila novostečenu
slobodu da nadahnjuje društvo i njegovu kulturu. »Potrebe vremena budile su novu
snagu u službi kršćanske ljubavi (charitas). U povijesti su ostala zapisana mnoga
dobrotvorna djela. […] Podizane su brojne ustanove za pružanje utjehe i okrjepe
onima koji trpe: bolnice, ubožnice, sirotišta i domovi za napuštenu djecu, gostinjci i
dr.« 7.
6. Načela socijalnog nauka Crkve kao temelj kulture skrbi
Dijakonija iz vremena prve Crkve, obogaćena razmišljanjima otaca i oživljavana,
tijekom mnogih stoljeća, djelotvornom ljubavlju mnogih svijetlih svjedoka vjere,
postala je živo srce socijalnog nauka Crkve, nudeći se svim ljudima dobre volje kao
dragocjena baština načelâ, kriterijâ i smjernicâ koji mogu poslužiti kao “gramatika”
te skrbi: promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, solidarnost sa siromašnima i
bespomoćnima, briga za opće dobro, zaštita stvorenog svijeta.
* Skrb kao promicanje dostojanstva i prava osobe.
»Ideja osobe, koja je nastala i razvila se u kršćanstvu, pomaže postići potpuno
ljudski razvoj zato što osoba uvijek znači odnos, a ne individualizam, ukazuje na
uključivanje, a ne na isključivanje, na jedinstveno i nepovredivo dostojanstvo, a ne
na izrabljivanje« 8. Svaka je osoba svrha u sebi samoj, a nikada puko oruđe koji

6
De officiis, 1, 28, 132: PL 16, 67.
7
K. BIHLMEYER – H. TÜCHLE, Storia della Chiesa, vol. I L’antichità cristiana,
Morcelliana, Brescia 1994, 447.448.
8
Govor sudionicima konferencije koju je priredio Dikasterij za promicanje cjelovitog
ljudskog razvoja na 50. godišnjicu enciklike “Populorum progressio”, (4. travnja 2017.).

5
 treba cijeniti isključivo zbog njegove korisnosti, i stvorena je za zajednički život u
obitelji, zajednici, društvu u kojem su svi članovi jednaki po dostojanstvu. Iz tog
dostojanstva proizlaze čovjekova prava jednako kao i obaveze kao, na primjer,
zadaća da se prihvati i pruži pomoći siromašnima, bolesnima, marginaliziranim,
svim našim »bližnjima, bili oni bliski ili daleki u vremenu i prostoru« 9.
* Skrb za opće dobro.
Svaki vid društvenog, političkog i ekonomskog života pronalazi svoje ispunjenje
kada služi općem dobru, to jest »skupu onih uvjeta društvenog života koji
skupinama i pojedincima omogućuje potpunije i lakše postizanje vlastitog
savršenstva« 10. Stoga u svojim planovima i naporima koje činimo moramo uvijek
voditi računa o tome koje će to imati učinke za čitavu ljudsku obitelj i uzeti u obzir
moguće posljedice za sadašnji čas i za buduće naraštaje. Koliko je to istinito i
aktualno zorno nam pokazuje pandemija Covid-19. U susretu s njom »shvatili smo
da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni,
svi pozvani veslati zajedno« 11, jer »nitko se ne spašava sâm« 12 i nijedna izolirana
nacionalna država ne može zajamčiti opće dobro svojih stanovnika 13.
* Skrb kroz solidarnost.
Solidarnost izražava ljubav prema drugoj osobi na konkretan način, ne kao nejasan
osjećaj, nego kao »čvrstu i postojanu odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za
dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni« 14. Solidarnost nam
pomaže promatrati drugoga – bilo kao osobu, bilo, u širem smislu, kao narod ili
naciju – ne kao statistiku ili sredstvo koje treba iskoristiti, a zatim baciti kad više
nije korisno, nego kao našeg bližnjega, suputnika, pozvana sudjelovati, baš kao i mi,
na gozbi života na koju Bog sve jednako poziva.
* Skrb i očuvanje stvorenoga svijeta.
U enciklici Laudato si’ itekako je prisutna svijest o međusobnoj povezanosti
cjelokupne stvorene stvarnosti te se ističe potreba da se sluša istodobno i vapaj
potrebitih i vapaj stvorova. Iz tog pažljivog i stalnog osluškivanja može se roditi
učinkovita briga za zemlju, naš zajednički dom, kao i za siromašne. U vezi s tim,
želio bih potvrditi da »ne može biti istinskog osjećaja dubokog jedinstva s drugim
bićima u prirodi ako istodobno u srcu nema nježnosti, suosjećanja i brige za ljudska
bića« 15 . »Mir, pravda i očuvanje stvorenog svijeta tri su potpuno međusobno

9
Poruka sudionicima 22. zasjedanje Konferencije država potpisnica Okvirne konvencije
Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP22), 10. studenoga 2016. Usp.
Interdikasterijalni okrugli stol Svete Stolice o cjelovitoj ekologiji, Na putu prema skrbi za
zajednički dom. Pet godina nakon Laudato si’, LEV, 31. svibnja 2020.
10
Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 26.
11
Izvanredna molitva u vremenu epidemije, 27. ožujka 2020.
12
Ibid.
13
Usp. enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020), 8; 153.
14
Sv. Ivan Pavao II., Enc. Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 38.
15
Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 91.

6
povezana pitanja, koja se ne mogu odvajati i obrađivati pojedinačno a da se ne
padne u redukcionizam« 16.
7. Kompas koji pokazuje pravac kojim nam je zajedno ići
U vremenima u kojima dominira kultura odbacivanja, suočeni sa sve dubljim
nejednakostima unutar i između država 17 , želio bih, dakle, pozvati čelne ljude
međunarodnih organizacija i vlada, ekonomskog i znanstvenog svijeta, društvenih
komunikacija i obrazovnih institucija da uzmu u svoje ruke “kompas” gore
spomenutih načela kako bi se procesu globalizacije dao zajednički pravac,
»stvarno… ljudski put« 18 . To će nam omogućiti da cijenimo vrijednost i
dostojanstvo svake osobe, zajednički djelujemo solidarno za opće dobro i pružimo
olakšanje onima koji pate od siromaštva, bolesti, ropstva, oružanih sukoba i
diskriminacije. Molim sve da uzmu ovaj kompas u ruke i postanu proročki svjedoci
kulture skrbi, radeći na prevladavanju mnogih postojećih društvenih nejednakosti.
To se može postići samo snažnim i značajnim isticanjem uloge ženâ, kako u obitelji
tako i na svim socijalnim, političkim i institucionalnim područjima.
Kompas ovih socijalnih načela, prijeko potrebnih za promicanje kulture skrbi,
također je pokazatelj za odnose među narodima koji bi trebali biti nadahnuti
bratstvom, uzajamnim poštivanjem, solidarnošću i poštivanjem međunarodnog
prava. U vezi s tim, moramo prepoznati potrebu za obranom i promicanjem
temeljnih ljudskih prava koja su neotuđiva, sveopća i nedjeljiva. 19
Također je važno spomenuti poštivanje humanitarnog prava, posebno u vrijeme
kada se sukobi i ratovi stalno nižu jedan za drugim. Nažalost, mnoge se regije i
zajednice više ni ne sjećaju vremena kada su živjele u miru i sigurnosti. Brojni su
gradovi postali epicentri neizvjesnosti: njihovi stanovnici bore se ne bi li kako tako
održali uobičajeni ritam života jer su neprestano metom napada i neselektivnog
bombardiranja, topništva i lakog oružja. Djeca ne mogu učiti. Muškarci i žene ne
mogu raditi na uzdržavanju obitelji. Glad pušta korijene tamo gdje je nekada bila
nepoznata. Ljudi su prisiljeni bježati, ostavljajući za sobom ne samo svoje domove,
već i obiteljsku povijest i kulturne korijene.
Uzroci sukoba su mnogi, ali rezultat je uvijek isti: uništenje i humanitarna kriza.
Moramo se zaustaviti i zapitati se što je dovelo do toga da naš svijet na sukob gleda
kao na nešto uobičajeno i, nadasve, kako se naša srca mogu obratiti i kako možemo
promijeniti svoj način razmišljanja da bismo zaista tražili mir u solidarnosti i
bratstvu.

16
Dominikanska biskupska konferencija, Past. pismo Sobre la relación del hombre con la
naturaleza (21. siječnja 1987.); usp. Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 92.
17
Usp. enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 125.
18
Ibid., 29.
19
Usp. Poruka sudionicima međunarodne konferencije “Ljudska prava u suvremenom
svijetu: postignuća, propusti, poricanja”, Rim, 10.-11. prosinca 2018.

7
 Kolika se sredstva samo rasipa na oružje, posebno nuklearno oružje 20, a mogla bi se
upotrijebiti za značajnije prioritete kao što su osiguranje sigurnosti pojedinaca,
promicanje mira i cjelovitog ljudskog razvoja, borba protiv siromaštva i
zadovoljavanje zdravstvenih potreba. Globalni problemi poput aktualne pandemije
Covid-19 i klimatskih promjena samo su ove izazove učinili još očiglednijima.
Kakva bi hrabra odluka bila »novcem koji se troši na oružje i druge vojne izdatke
uspostaviti “Globalni fond”, kako bi se trajno uklonilo glad i dao doprinos razvoju
najsiromašnijih zemalja«! 21
8. Odgoj i obrazovanje za kulturu skrbi
Promicanje kulture skrbi zahtijeva odgojno-obrazovni proces, a kompas socijalnih
načelâ predstavlja, u tu svrhu, pouzdano oruđe u različitim međusobno povezanim
kontekstima. Želio bih navesti nekoliko primjera.
– Odgoj za skrb rađa se u obitelji, koja je prirodna i temeljna stanica društva, u kojoj
osoba uči živjeti u odnosu i u uzajamnom poštivanju. Obitelji treba omogućiti da
ispuni tu vitalnu i nezaobilaznu zadaću.
– Za odgoj i obrazovanje odgovorni su također škole i sveučilišta – ali uvijek u
suradnji s obitelji – i, u nekim aspektima, sredstva društvene komunikacije. 22 Oni su
pozvani prenositi sustav vrijednosti utemeljen na priznavanju dostojanstva svake
osobe, svake jezične, etničke i vjerske zajednice i svakog naroda, kao i temeljnih
prava koja iz toga proizlaze. Obrazovanje je jedan od stupova pravednijeg i
solidarnijeg društva.
– Religije općenito, a posebno vjerski vođe, mogu imati nezamjenjivu ulogu u
prenošenju vjernicima i društvu vrijednostî solidarnosti, poštivanja različitosti,
prihvaćanja i brige o najranjivijoj braći i sestrama. U vezi s tim podsjećam na riječi
pape Pavla VI. izrečene u Ugandskom parlamentu 1969. godine: »Ne bojte se Crkve;
ona vas poštuje, obrazuje vam poštene i odane građane, ne potiče suparništva i
podjele i pokušava promicati zdravu slobodu, socijalnu pravdu i mir. Ako i ima
nešto čemu daje prednost onda su to siromašni, obrazovanje najmlađih i puka te
briga za one koji trpe i koji su napušteni« 23.
– One koji obavljaju javne službe ili rade u međunarodnim, vladinim i nevladinim,
organizacijama s obrazovnom misijom i sve one koji na razne načine djeluju na
polju obrazovanja i istraživanja, još jednom potičem da se zalažu oko postizanja
cilja obrazovanja »otvorenijeg i uključivijeg, sposobna za strpljivo slušanje,

20
Usp. Poruka sudionicima UN-ove Konferencije usmjerena na pregovore o pravno
obvezujućem instrumentu o zabrani nuklearnog oružja koji će dovesti do njegova potpunog
uklanjanja, 23. ožujka 2017.
21
Videoporuka u prigodi Svjetskog dana prehrane 2020., 16. listopada 2020.
22
Usp. Benedikt XVI., “Odgajati mlade za pravdu i mir”, Poruka za 45. svjetski dan mira,
1. siječnja 2012. (8. prosinca 2011.), 2; “Pobijedi ravnodušnost i osvoji mir”, Poruka za 49.
svjetski dan mira, 1. siječnja 2016. (8. prosinca 2015.), 6.
23
Govor zastupnicima i senatorima Ugande, Kampala, 1. kolovoza 1969.

8
konstruktivan dijalog i međusobno razumijevanje« 24. Nadam se da će ovaj poticaj,
upućen u sklopu Globalnog pakta o obrazovanju, naići na široko prihvaćanje.
9. Nema mira bez kulture skrbi
Kultura skrbi, kao zajednički, solidarni i sudionički predani rad na zaštiti i
promicanju dostojanstva i dobrobiti sviju, kao spremnost da se zanimamo,
posvećujemo pažnju, spremnost na suosjećanje, pomirenje i iscjeljenje, uzajamno
poštivanje i uzajamno prihvaćanje, povlašteni je način izgradnje mira. »U mnogim
dijelovima svijeta potrebni su putovi mira koji vode ozdravljenju, potrebni su
mirotvorci koji su spremni kreativno i hrabro pokretati procese ozdravljenja i novih
susreta« 25.
U ovom vremenu kad se o lađu čovječanstva bjesomučno razbijaju valovi krize dok
se s teškom mukom probija kroz oluju tražeći mirniji i spokojniji horizont, kormilo
ljudskog dostojanstva i “kompas” temeljnih socijalnih načela može nam omogućiti
da slijedimo siguran i zajednički pravac. Kao kršćani upiremo svoj pogled u Djevicu
Mariju, Zvijezdu mora i Majku nade. Svi zajedno radimo na tome da napredujemo
prema novom obzoru ljubavi i mira, bratstva i solidarnosti, uzajamne podrške i
prihvaćanja. Ne smijemo podleći napasti da zanemarimo druge, posebno najslabije,
ne navikavajmo se okretati glavu na drugu stranu 26 , nego se svakodnevno, na
konkretne i praktične načine, zalažimo za »oblikovanje zajednice sastavljene od
braće i sestara koji se uzajamno prihvaćaju i brinu jedni za druge« 27.
Iz Vatikana, 8. prosinca 2020.

Poruka pape Franje za 29. svjetski dan bolesnika [11. veljače 2021.]
Jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća (Mt 23, 8). Odnos povjerenja u temelju skrbi
za bolesne
Draga braćo i sestre!
XXIX. svjetski dan bolesnika, koji se slavi 11. veljače 2021., na spomen Blažene
Djevice Marije Lurdske, milosna je prigoda da se posebna pažnja posveti
bolesnicima i onima koji za njih skrbe bilo u zdravstvenim ustanovama bilo u
obiteljima i zajednicama. Posebno mislimo na one koji, diljem cijeloga svijeta, pate
od posljedica pandemije koronavirusa. Svima, a posebno najsiromašnijima i
marginaliziranima, izražavam svoju duhovnu bliskost i jamčim im brigu i ljubav
Crkve.
1. Tema ovog Dana nadahnuta je evanđeoskim odlomkom u kojem Isus kritizira
licemjerje onih koji govore, a ne čine (usp. Mt 23, 1-12). Kad se vjera svede na
praznu retoriku, bez uključivanja u život i potrebe drugih, tada stvarni život kojim

24
Poruka prigodom pokretanje Pakta o obrazovanju, 12. rujna 2019.: L’Osservatore
Romano, 13. rujna 2019., str. 8.
25
Enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 225.
26
Usp. ibid., 64.
27
Ibid., 96; usp. “Bratstvo, temelj i put ka miru”. Poruka za 47. svjetski dan mira 1. siječnja
2014. (8. prosinca 2013.), 1.

9
 živimo nije dosljedan vjeri koju ispovijedamo. To je teška opasnost. Zato Isus
pribjegava snažnim riječima kako bi upozorio na opasnost pada u autoidolatriju i
kaže: »jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća« (r. 8).
Kritika koju Isus upućuje onima koji »govore, a ne čine« (r. 3) korisna je uvijek i za
sve, jer nitko od nas nije imun na zlo licemjera, a to je veoma teško zlo, koje nas
sprječava da rastemo kao djeca jednoga Oca, pozvana živjeti sveopće bratstvo.
U susretu s bratom i sestrom u potrebi, Isus nudi model ponašanja koji je u potpunoj
opreci s licemjerjem. Traži od nas da se zaustavimo i slušamo, uspostavimo izravan
i osoban odnos s drugim, da osjetimo empatiju i suosjećanje te dopustimo da nas
njihova patnja dirne do te mjere da preuzmemo na sebe brigu za njih u duhu
služenja (usp. Lk 10, 30-35).
2. Kad nas snađe bolest postajemo svjesni vlastite ranjivosti i, u isti mah, osjećamo
potrebu za drugim koja nam je urođena. Tada nekako jasnije osjećamo vlastitu
krhkost stvorenog bića i dublje doživljavamo svoju ovisnost o Bogu. Naime, kad
smo bolesni, duh i srce nam obuzmu nesigurnost, a katkad i strah pomiješan s
nemirom; nalazimo se u stanju nemoći, jer naše zdravlje ne ovisi o našim
sposobnostima ili našoj “zabrinutosti” (usp. Mt 6, 27).
Bolest nameće pitanje smisla, koje se u vjeri upućuje Bogu. Pitanje je to koje od nas
traži da damo novo značenje i učinimo zaokret u životu i na njega možda nećemo
odmah naći odgovor. Naši prijatelji i rođaci ne mogu nam uvijek pomoći u ovom
mukotrpnom traženju.
Biblijski lik Joba u tom je pogledu vrlo znakovit. Jobovoj supruzi i prijateljima ne
polazi za rukom pratiti ga u njegovoj nesreći, štoviše, optužuju ga i samo još više
povećavaju njegovu samoću i izgubljenost. Job tone u duboko stanje napuštenosti i
neshvaćenosti. Ali upravo zahvaljujući toj krajnjoj krhkosti, odbacujući od sebe
svako licemjerje i opredjeljujući se za put iskrenosti prema Bogu i drugima, njegov
ustrajni vapaj dopire do Boga koji mu na kraju odgovara i daje mu vidjeti novi
horizont. Potvrđuje mu da njegova patnja nije niti kazna niti stanje odvojenosti od
Boga ili znak Božje ravnodušnosti. Tako su se iz ranjena i ozdravljena Jobova srca
vinule one žive i dirljive riječi upućene Gospodinu: »Po čuvenju tek poznavah te
dosad, ali sada te oči moje vidješe« (42, 5).
3. Bolest uvijek ima lice, i to ne samo jedno: ona ima lice svakog bolesnika i
bolesnice pa i onih koji se osjećaju zapostavljenima, isključenima i žrtvama
društvenih nepravdi kojima im se uskraćuju njihova temeljna prava (usp. Fratelli
tutti, 22). Trenutna pandemija razotkrila je koliko su naši zdravstveni sustavi
neodgovarajući, a izašli su na vidjelo i nedostatci u skrbi za bolesnike. Starije, slabe
i ranjive osobe nemaju uvijek pristup zdravstvenoj skrbi i ona nije uvijek osigurana
na pravičan način. To ovisi o političkim odlukama, načinu upravljanja resursima i
zalaganju onih koji su na odgovornim položajima. Ulaganje sredstava u liječenje i
njegu bolesnika prioritet je povezan s temeljnim načelom da je zdravlje primarno
opće dobro. U pandemiji je, istodobno, došla do izražaja predanost i velikodušnost
zdravstvenog osoblja, volontera, radnika i radnica, svećenikâ, redovnikâ i redovnicâ
koji su profesionalno, požrtvovno i s osjećajem odgovornosti i ljubavi prema
bližnjima pomagali, liječili, tješili i služili mnogim bolesnicima i članovima
njihovih obitelji. To je tiho mnoštvo muškaraca i žena koji su odlučili ne okretati

10
glavu na drugu stranu, nego pogledati u lice i vidati rane bolesnikâ koje su
doživljavali bliskima zbog zajedničke pripadnosti ljudskoj obitelji.
Ta bliskost je, naime, dragocjeni melem koji pruža podršku i utjehu bolesnicima u
njihovoj patnji. Kao kršćani, tu bliskost doživljavamo kao znak ljubavi Isusa Krista,
Dobrog Samarijanca, koji je sa samilošću prilazio svakom čovjeku ranjenom
grijehom. Sjedinjeni s njim djelovanjem Duha Svetoga, pozvani smo biti milosrdni
poput Oca i ljubiti, na poseban način, svoju slabu, nemoćnu i trpeću braću i sestre
(usp. Iv 13, 34-35). Tu bliskost doživljavamo ne samo kao pojedinci, nego i kao
zajednica. Naime, bratska ljubav u Kristu rađa zajednicu koja može ozdravljati, koja
ne napušta nikoga, koja uključuje i prihvaća prije svega najslabije.
U vezi s tim, želim podsjetiti na važnost bratske solidarnosti koja ima svoj
konkretan izraz u služenju i može poprimiti veoma razne oblike, koji su svi odreda
usmjereni na pružanje potpore našem bližnjemu. »Služiti znači brinuti se za slabe u
našim obiteljima, našemu društvu, našem narodu« (Homilija u Havani, 20. rujna
2015.). U tome zalaganju svaki pojedinac je kadar »ostaviti po strani svoje zahtjeve
i težnje, očekivanja i svoje želje za svemoćnošću pred konkretnim pogledom
najslabijih. […] U služenju se uvijek gleda bratovo lice, dodiruje njegovo tijelo,
osjeća njegova blizina čak dotle da ga se u nekim slučajevima i “trpi”, te traži
promicanje brata. To je razlog zbog kojeg služenje nikad nije ideološko, jer se ne
služi idejama nego osobama« (ibid.).
4. Za dobro liječenje presudan je relacijski vid, zahvaljujući kojem se može imati
holistički pristup pacijentu. Prepoznati vrijednost toga vida pomaže također
liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, profesionalcima i volonterima da
preuzmu na sebe brigu za one koji trpe kako bi ih pratili na putu ozdravljenja,
zahvaljujući međuljudskom odnosu koji se temelji na povjerenju (usp. Nova povelja
zdravstvenih radnika [2016.], 4). Radi se, dakle, o tome da se “sklopi pakt” između
onih kojima je potrebna skrb i onih koji ih njeguju; pakt zasnovan na uzajamnom
povjerenju i poštivanju, iskrenosti, raspoloživosti tako da se nadiđu sve obrambene
barijere, u središte stavi bolesnikovo dostojanstvo, štiti profesionalnost zdravstvenih
djelatnika i održi dobar odnosa s obiteljima bolesnikâ.
Upravo taj odnos s bolesnom osobom nalazi nepresušan izvor motivacije i snage u
Kristovoj ljubavi, kao što pokazuje tisućljetno svjedočenje muškaraca i žena koji su
postigli svetost u služenju bolesnicima. Iz otajstva Kristove smrti i uskrsnuća izvire
ljubav koja može dati puni smisao i bolesnikovu i stanju onih koji se za njega skrbe.
Potvrdu toga nalazimo više puta u evanđelju iz kojeg se zorno vidi da ozdravljenja
koja je učinio Isus nikada nisu magijski čini nego su uvijek plod susreta,
međuljudskog odnosa u kojem je Božji dar, koji je ponudio Isus, odgovor na vjeru
onoga koji ga prihvaća, što je sažeto u riječima koje Isus često ponavlja: “vjera te
tvoja spasila”.
5. Draga braćo i sestre, zapovijed ljubavi koju je Isus ostavio svojim učenicima
nalazi konkretno ispunjenje također u odnosu s bolesnicima. Društvo je to
čovjekoljubivije što više zna skrbiti za svoje slabe i članove koji pate i zna to činiti
djelotvorno u duhu bratske ljubavi. Stremimo tome cilju i pobrinimo se postići to da
nitko ne ostane sam, da se nitko ne osjeća isključenim ili napuštenim!

11
 Sve bolesnike, zdravstvene djelatnike i one koji se žrtvuju u pomaganju onima koji
pate povjeravam Mariji, Majci milosrđa i Zdravlju bolesnih. Neka nas ona iz
Lurdske pećine i svojih nebrojenih svetišta diljem svijeta podupre u našoj vjeri i
našoj nadi i pomogne nam da skrbimo jedni za druge bratskom ljubavlju. Svima
vama i svakom ponaosob od srca podjeljujem svoj blagoslov!
Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 20. prosinca 2020., Četvrta nedjelja došašća.
Franjo

Poruka pape Franje za korizmu 2021.

“Evo, uzlazimo u Jeruzalem…” (Mt 20, 18). Korizma: vrijeme obnove vjere, nade i
ljubavi
Draga braćo i sestre,
najavljujući učenicima svoju muku, smrt i uskrsnuće, kako bi ispunio Očevu volju,
Isus im otkriva duboki smisao svoga poslanja i poziva ih da se u to uključe, radi
spasenja svijeta.
Na korizmenom putu koji nas vodi do vazmenih slavlja sjetimo se Onoga koji
»ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). U ovo vrijeme
obraćenja obnovimo svoju vjeru, napajajmo se na vrelu “žive vode” nade i otvorena
srca prihvatimo Božju ljubav po kojoj postajemo braća i sestre u Kristu. U uskrsnoj
noći obnovit ćemo naša krsna obećanja da bismo se, po Duhu Svetom, ponovno
rodili kao novi muškarci i žene. No, kao i cio kršćanski život i sâm korizmeni hod
sav je obasjan svjetlom uskrsnuća, koje oživljuje osjećaje, stavove i odluke onih koji
žele slijediti Krista.
Post, molitva i milostinja, kakvima ih je Isus predstavio u svojemu propovijedanju
(usp. Mt 6, 1-18), uvjeti su i izraz našega obraćenja. Put siromaštva i odricanja
(post), pogled i geste ljubavi prema ranjenom čovjeku (milostinja) i sinovski dijalog
s Ocem (molitva) omogućuju nam uosobiti iskrenu vjeru, živu nadu i djelatnu ljubav.
1. Vjera nas poziva prihvatiti Istinu i postati njezinim svjedocima pred Bogom i
pred svom našom braćom i sestrama.
U ovo korizmenom vremenu prihvatiti i živjeti Istinu očitovanu u Kristu ponajprije
znači dopustiti Božjoj riječi, koju nam Crkva prenosi iz naraštaja u naraštaj, da nam
progovori u srcu. Ta Istina nije umotvorina pridržana nekolicini izabranih, viših ili
istaknutih umova, nego je to poruka koju primamo i možemo razumjeti zahvaljujući
mudrosti srca, otvorena veličini Boga koji nas ljubi prije nego što smo toga i svjesni.
Ta je Istina sâm Krist koji je, u potpunosti prihvaćajući naše čovještvo, postao Put –
zahtjevan, ali otvoren za sve – koji vodi punini Života.
Post, ako se živi kao iskustvo odricanja, dovodi one koji ga čine u jednostavnosti
srca do ponovnog otkrivanja Božjega dara i spoznaje istine o našoj stvarnosti bića
stvorenih na njegovu sliku i priliku, koja u njemu nalaze puninu. Iskustvom
slobodno prihvaćenog siromaštva, onaj koji posti i sam postaje siromašan i “zgrće”
blago ljubavi primljene i dijeljene s drugima. Kad se tako shvaća i čini, post pomaže
ljubiti Boga i bližnjega jer, kao što kaže sv. Toma Akvinski, ljubav je pokret koji

12
usmjerava pažnju na drugoga, smatrajući ga jednim sa samim sobom (usp. enc.
Fratelli tutti, 93).
Korizma je vrijeme vjere odnosno vrijeme u kojem se Boga prima u svoj život i
omogućuje mu da se “nastani” kod nas (usp. Iv 14, 23). Postiti znači osloboditi naš
život od svega što ga opterećuje pa i od prezasićenosti – istinitim ili lažnim –
informacijama i kupovanjem proizvodâ da bismo otvorili vrata svojega srca Onome
koji nam dolazi u posvemašnjem siromaštvu, ali »pun milosti i istine« (Iv 1, 14):
Sinu Božjem, Spasitelju.
2. Nada kao “živa voda” koja nam omogućuje nastaviti svoj put.
Žena Samarijanka, od koje Isus traži da mu daje piti na zdencu, ne razumije na što
On to misli kad joj kaže da joj može dati “vode žive” (Iv 4, 10). Ona isprva, naravno,
misli na običnu vodu, no Isus cilja na Duha Svetoga kojega će dati u obilju u
vazmenom otajstvu i koji ulijeva u nas nadu koja ne razočarava. Već u času u kojem
najavljuje svoju muku i smrt, Isus naviješta nadu kad kaže: »treći dan [će]
uskrsnuti« (Mt 20, 19). Isus nam govori o budućnosti širom otvorenoj Očevim
milosrđem. Nadati se s njim i zahvaljujući njemu znači vjerovati da povijest ne
završava na našim pogreškama, na našim nasiljima i nepravdama i na grijehu koji
Ljubav pribija na križ. To znači primiti iz njegova otvorenog Srca Očevo oproštenje.
U ovim tjeskobnim prilikama u kojima danas živimo i gdje se sve čini krhkim i
nesigurnim, govoriti o nadi moglo bi djelovati kao provokacija. Ali korizmu upravo
i imamo za to da se nadamo, da iznova svoj pogled upravimo na strpljivost Boga,
koji se nastavlja brinuti za svijet koji je stvorio, dok smo se mi često loše odnosili
prema njemu (usp. enc. Laudato si’, 32-33.43-44). To je nada u pomirenje na koju
nas usrdno poziva sveti Pavao: »dajte, pomirite se s Bogom« (2 Kor 5, 20).
Primajući oproštenje u sakramentu pomirenja, koji je u središtu našeg puta
obraćenja, mi sami širimo dalje oproštenje: budući da smo ga mi sami primili,
možemo ga dati svojom spremnošću da stupimo u brižni dijalog i pružamo utjehu
onima koji su ranjeni. Božje oproštenje, također po našim riječima i našim gestama,
omogućuje nam doživjeti Uskrs bratstva.
U korizmi budimo pozorniji »govoriti riječi utjehe, koje tješe, daju snagu, hrabre i
potiču, a ne riječi koje ponižavaju, rastužuju, rasrđuju, preziru« (enc. Fratelli tutti
[FT], 223). Ponekad je, da bi se drugome dalo nadu, dovoljno biti »ljubazna osoba
koja svoje strahove i sve ono što je tjera na žurbu ostavlja po strani kako bi drugome
posvetila pažnju, nasmiješila mu se, rekla riječ ohrabrenja, omogućila prostor za
slušanje usred tolike ravnodušnosti« (ibid. 224).
U sabranosti i tihoj molitvi, nada nam se daje kao nadahnuće i unutarnje svjetlo koje
svojim svjetlom obasjava izazove i izbore s kojima se suočavamo u svome poslanju:
eto zašto je od temeljne važnosti povući se na molitvu (usp. Mt 6, 6) i susresti se, u
skrovitosti, s Ocem koji je sama nježnosti.
Živjeti korizmu s nadom znači osjetiti da smo, u Isusu Kristu, svjedoci novog
vremena u kojem Bog “sve čini novo” (usp. Otk 21, 1-6). To znači primiti Kristovu
nadu koji polaže svoj život na križu i kojeg Bog uskrisuje treći dan, »uvijek spremni
na odgovor svakomu koji od [n]as zatraži obrazloženje nade koja je u [n]ama« (1 Pt
3, 15).

13
 3. Ljubav, koju se živi po uzoru na Krista, u pažnji i suosjećanju prema svakoj
osobi, najviši je izraz naše vjere i naše nade.
Ljubav se raduje dok gleda druge kako rastu. To je razlog zašto pati kad je drugi u
nevolji: usamljen, bolestan, beskućnik, prezren, u potrebi… Ljubav je zanos srca
koji nam omogućuje izići iz sebe samih i koji gradi vezu dijeljenja i zajedništva.
»“Socijalna ljubav” omogućuje napredak prema civilizaciji ljubavi, na koju se svi
možemo osjećati pozvanima. Ljubav, svojom univerzalnom dinamikom, može
izgraditi novi svijet, jer to nije besplodni osjećaj, nego najbolji način za postizanje
učinkovitih putova razvoja za sve« (FT, 183).
Ljubav je dar koji našem životu daje smisao i zahvaljujući kojem onoga koji je u
neimaštini smatramo članom svoje obitelji, prijateljem i bratom. Ono malo, ako se
dijeli s ljubavlju, nikad se ne potroši, nego postaje zalihom života i sreće. Tako se
dogodilo s brašnom i uljem udovice u Sarafti, koja je ponudila kolačić proroku Iliji
(usp. 1 Kr 17, 7-16) i s kruhovima koje Isus blagoslivlja, lomi i daje učenicima da ih
razdijele mnoštvu (usp. Mk 6, 30-44). Isto je i s našom milostinjom, bila ona mala ili
velika, kad se daje u radosti i jednostavnosti.
Živjeti korizmu ljubavi znači skrbiti za one koji pate, koji su napušteni ili su obuzeti
tjeskobom zbog pandemije covida-19. U prilikama u kojima vlada velika
neizvjesnost u pogledu budućnosti, spominjući se riječi koje je Bog uputio svome
Sluzi: »Ne boj se, jer sam te otkupio« (Iz 43, 1), pružimo zajedno sa svojom
ljubavlju riječ povjerenja i pomozimo drugome da osjeti da ga Bog ljubi kao svoje
dijete.
»Samo pogledom čiji je horizont preobražen ljubavlju, koja vodi do toga da se
spozna dostojanstvo drugoga, siromašne se može prepoznati i cijeniti u njihovu
neizmjernom dostojanstvu i poštivati u njihovu vlastitom načinu života i kulturi, te
ih tako stvarno integrirati u društvo« (FT, 187).
Draga braćo i sestre, svaka etapa života vrijeme je vjere, nade i ljubavi. Neka nam
ovaj poziv da živimo korizmu kao put obraćenja, molitve i dijeljenja svojih dobara s
drugima pomogne obnoviti, kao zajednica i pojedinci, živi spomen one vjere koja
dolazi od živoga Krista, nade oživljene dahom Duha Svetoga i ljubavi čiji je
nepresušan izvor Očevo milosrdno srce.
Neka nas Marija, Spasiteljeva majka, vjerno prisutna podno križa i u srcu Crkve,
podupire svojom brižnom ljubavlju i neka nas blagoslov Uskrsloga prati na našem
putu prema vazmenome svjetlu.
Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 11. studenoga 2020., spomen svetoga Martina
iz Toursa.
Franjo

14
Poruka pape Franje biskupima, svećenicima, posvećenim osobama
i vjernicima iz cijeloga svijeta za 58. svjetski dan molitve za zvanja
[25. travnja 2021.]
Sveti Josip – san o pozivu
Draga braćo i sestre!
Dana 8. prosinca prošle godine, u prigodi sto pedesete obljetnice proglašenja svetog
Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, započela je posebna godina posvećena tomu
svecu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne od 8. prosinca 2020.). Uz tu sam
prigodu napisao apostolsko pismo Patris corde, čiji je cilj bio »povećati našu ljubav
prema ovom velikom svecu«. Sveti Josip je izvanredna osoba, ali istodobno »toliko
blizak našem vlastitom ljudskom iskustvu«. Nije činio zadivljujuće stvari, nije bio
urešen nikakvim jedinstvenim karizmama, niti se činio posebnim u očima onih koji
su ga susretali. Nije bio slavan niti se ičim isticao da bi privlačio pažnju drugih:
evanđelja ne prenose ni jednu jedinu njegovu riječ. A ipak je svojim uobičajenim
životom postigao nešto izvanredno u Božjim očima.
Bog gleda što je u srcu (usp. 1. Sam 16, 7), a u svetom Josipu prepoznao je srce oca
sposobna davati i rađati život u svakodnevici. Zvanja imaju isti cilj: rađati i
obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: srca koja su
otvorena, sposobna za velike inicijative, velikodušna u sebedarju, suosjećajna u
otklanjanju tjeskobâ i postojana u jačanju nade. To je ono što svećeništvu i
posvećenom životu silno treba poglavito danas u vremenima obilježenim krhkošću,
ali i patnjama zbog pandemije, koja je urodila neizvjesnostima i strahovima
vezanima uz budućnost i sam smisao života. Sveti Josip dolazi nam u susret svojom
krotkošću, kao jedan od svetaca iz susjedstva. Istodobno, njegovo nas snažno
svjedočanstvo može voditi na našemu putu.
Sveti Josip nam sugerira tri ključne riječi za poziv svakog pojedinca. Prva je san.
Svatko u životu sanja o vlastitom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike nade,
uzvišena očekivanja koje prolazni ciljevi, kao što su uspjeh, novac ili zabava, ne
mogu ispuniti. Kad bismo, naime, od ljudi tražili da svoj životni san izraze jednom
riječju, ne bi bilo teško zamisliti odgovor: “ljubav”. A ljubav je ta koja životu daje
smisao jer otkriva njegovu tajnu. Život se ima jedino ako se daje, posjeduje se samo
ako se potpuno daruje. Sveti Josip nam ima mnogo toga za reći u vezi s tim jer je,
preko snova koje mu je Bog nadahnuo, vlastiti život učinio darom.
Evanđelja govore o četiri sna (usp. Mt 1, 20; 2, 13.19.22). Bili su to Božji pozivi, ali
ih nije bilo lako prihvatiti. Nakon svakog sna, Josip je morao mijenjati svoje
planove i prihvatiti izazov i rizik, žrtvujući vlastite planove kako bi slijedio Božje
tajanstvene planove. Pouzdavao se do kraja u Boga. Možemo se, međutim, zapitati:
“Što je bilo u tome noćnom snu da se moglo u njega toliko povjerovati?” Iako se u
davnini snovima pridavalo dosta pažnje, ipak nisu imali neku važnost s obzirom na
konkretnu životnu stvarnost. A ipak je sveti Josip bez oklijevanja pustio da ga snovi
vode. Zašto? Zato što je njegovo srce bilo usredotočeno na Boga. I mali je znak
njegovu budnom “unutarnjem uhu” bio dovoljan da prepozna Božji glas. To vrijedi i
za naše pozive: Bog se ne voli objavljivati na spektakularan način, vršeći prisilu nad
našom slobodom. Blago i krotko nam priopćava svoje planove, ne zasljepljuje nas
blještavim ukazanjima, već se nježno obraća našoj najdubljoj nutrini, postaje prisan

15
 s nama i govori nam kroz naše misli i osjećaje. I baš kao što je to učinio sa svetim
Josipom, i nama nudi uzvišene i iznenađujuće ciljeve.
Snovi su, naime, odveli Josipa do pustolovina koje nikada nije mogao ni zamisliti.
Prvi je san doveo u krizu njegove zaruke, ali ga je učinio Mesijinim ocem; zbog
drugoga se sna morao dati u bijeg u Egipat, ali je spasio život svoje obitelji. Nakon
trećega, koji je najavio njegov povratak u domovinu, slijedi četvrti zbog kojeg je
prisiljen ponovno promijeniti svoje planove i vratiti se natrag u Nazaret, upravo
tamo gdje će Isus započeti naviještati Božje kraljevstvo. U svim tim preokretima
pokazala se pobjedonosnom hrabrost slijediti Božju volju. Tako je to u pozivu:
Božji poziv uvijek tjera čovjeka izići, darivati se i ići dalje. Nema vjere bez rizika.
Samo kad se pouzdano prepustimo milosti i ostavimo po strani svoje planove i
lagodnosti može se Bogu reći istinski “da”. A svako “da” donosi plodove, jer prianja
uz veći plan, čije mi vidimo samo dijelove, ali kojega božanski Umjetnik poznaje i
provodi kako bi svaki život postao remek-djelo. U tome smislu sveti je Josip uzor
prihvaćanja Božjih planova. No, njegovo je prihvaćanje aktivno: on se nikad ne
predaje i ne odustaje, Josip »nije pasivno rezigniran čovjek. On je hrabar i snažan
protagonist« (Apostolsko pismo Patris corde, 4). Neka pomogne svima, posebno
mladima u izboru zvanja, raspoznati i ostvariti Božje snove o njima; neka im ulije
odvažnost da kažu “da” Gospodinu koji uvijek iznenađuje i nikad ne razočarava!
Drugi izraz koji označava put svetoga Josipa i njegova poziva jest služiti. Iz
evanđeljâ se zorno vidi da je u svemu živio za druge, a nikada za sebe. Sveti Božji
narod naziva ga prečistim zaručnikom, otkrivajući time njegovu sposobnost da ljubi
ne zadržavajući ništa za sebe. Oslobađajući ljubav od svakog oblika posjedovanja
otvorio se, naime, još plodonosnijoj službi: njegova skrb ispunjena ljubavlju proteže
se od naraštaja do naraštaja, a kao brižni čuvar proglašen je zaštitnikom Crkve. Kao
onaj u čijoj se osobi otjelovio smisao života kao žrtve, zaštitnik je također umirućih:
mnogi mole njegov zagovor za sretnu smrt. Njegovo služenje i žrtve bili su,
međutim, mogući samo zato što ih je podupirala veća ljubav: »Svako istinsko zvanje
rađa se iz sebedarja koje je zreli plod jednostavne žrtve. Ta vrsta zrelosti traži se
također u svećeništvu i posvećenom životu. Neovisno o kojem je pozivu riječ: na
brak, beženstvo ili djevičanstvo, dar samoga sebe neće se ostvariti ako se zaustavi
na žrtvi; tada umjesto da bude znakom ljepote i radosti ljubavi, u opasnosti je da
bude izrazom žalosti, tuge i frustracije« (ibid. 7).
Služenje, taj konkretni izraz sebedarja, nije bilo za svetoga Josip tek uzvišen ideal,
njego je postalo pravilom svakodnevnog života. Potrudio se naći i urediti mjesto
gdje će se Isus roditi; činio je sve što je bilo u njegovoj moći da ga zaštiti od
Herodova gnjeva organiziravši pravovremeno putovanje u Egipat; spremno se vratio
u Jeruzalem tražiti izgubljenog Isusa; uzdržavao je obitelj svojim radom, također u
stranoj zemlji. Ukratko, prilagođavao se različitim okolnostima zahvaljujući svojoj
sposobnosti da ne klone duhom kad stvari u životu ne idu onako kao što je zamislio:
pokazao je raspoloživost karakterističnu za onoga koji živi da bi služio. U tome je
duhu Josip poduzeo brojna i često nepredvidiva putovanja u svom životu: od
Nazareta do Betlehema radi popisa stanovništva, zatim u Egipat i ponovno u
Nazaret te svake godine u Jeruzalem, svaki put spreman ići ususret novim
okolnostima, ne jadikujući zbog onoga što ga je snašlo i spreman priteći drugome u
pomoć u svakoj situaciji. Može se reći da je bio produžena ruka nebeskoga Oca

16
prema njegovu Sinu na zemlji. Josip je, dakle, uzor svim zvanjima koja su upravo
pozvana biti vrijedne Očeve ruke za njegove sinove i kćeri.
Stoga volim zamišljati svetoga Josipa, čuvara Isusa i Crkve, kao čuvara zvanjâ.
Njegova spremnost na služenje pokazuje, naime, da je bio skrbni čuvar. »On ustane,
uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat« (Mt 2, 14), kaže se u Evanđelju
i time pokazuje njegovu spremnost i posvećenost obitelji. Nije gubio vrijeme
uzrujavajući se zato što su stvari krenule nizbrdo kako ne bi zanemarivao one koji
su mu povjereni. Ta budna i brižna skrb znak je plodonosnog poziva. To je
svjedočanstvo života dotaknutog Božjom ljubavlju. Kako samo lijep primjer
kršćanskoga života dajemo kada ne težimo uporno ostvarenju vlastitih ambicija i
kada ne dopuštamo da nas paralizira žal za nekim prošlim vremenima, nego
posvećujemo brigu onomu što nam Gospodin, po Crkvi, povjerava! Tada Bog
izlijeva na nas svojega Duha, njegovu stvaralačku snagu, te čini divne stvari, kao u
Josipu.
Osim Božjeg poziva – po kojem se ostvaruju naši najveći snovi – i našega odgovora
– koji se očituje u raspoloživom služenju i brižnoj skrbi – postoji i treći vid koji se
provlači kroz život svetoga Josipa i kršćanski poziv te oblikuje njegovu
svakodnevicu, a to je vjernost. Josip je »pravedan« čovjek (Mt 1, 19) koji se u
djelatnoj šutnji svaki dan ustrajno drži Boga i njegovih planova. U posebno teškom
času počinje “o svemu razmišljati” (usp. r. 20). Meditira, razmišlja: ne dopušta da ga
obuzme žurba, ne podliježe napasti donošenja ishitrenih odluka i ne slijedi svoje
instinkte, ne živi u jednome trenutku. Svemu pristupa smireno i staloženo. Zna da se
život gradi samo stalnom spremnošću za donošenje velikih odluka. To odgovara
krotkom i stalnom naporu kojim je obavljao skromni zanat tesara (usp. Mt 13, 55)
zbog čega nije bio zanimljiv kroničarima toga doba, ali je već stoljećima nadahnuće
nebrojenim očevima, radnicima i, općenito, kršćanima u njihovu svakodnevnom
životu. Jer poziv, kao i život, sazrijeva samo svakodnevnom vjernošću.
Kako se jača ta vjernost? U svjetlu Božje vjernosti. Prve riječi koje je sveti Josip
začuo u snu bile su poziv da se ne plaši, jer Bog je vjeran svojim obećanjima:
»Josipe, sine Davidov, ne boj se« (Mt 1, 20). Ne boj se: riječi su to koje Gospodin
upućuje i tebi, draga sestro, i tebi, dragi brate, kad, i usred neizvjesnosti i oklijevanja,
u sebi osjetiš neodgodivu želju da njemu daruješ svoj život. To su riječi koje ti
ponavlja kada se, tamo gdje se nalaziš, možda i usred kušnji i nerazumijevanja,
boriš svakoga dana slijediti njegovu volju. To su riječi koje otkrivaš kada se, na putu
svoga poziva, vraćaš prvoj ljubavi. Riječi su to koje, kao neki refren, prate one koji
svojim životom kažu Bogu “da”, kao sveti Josip, u svakodnevnoj vjernosti.
Ta je vjernost tajna radosti. U nazaretskom domu, kaže se u jednom liturgijskom
himnu, vladala je “čista radost”. Bila je to svakodnevna i iskrena radost u
jednostavnosti, radost koju iskuse oni koji drže do onog najvažnijeg, a to je vjerna
bliskost Bogu i bližnjemu. Kako bi bilo lijepo kad bi isto jednostavno i blistavo
ozračje, koje odsijeva vedrinom i nadom, prožimalo naša sjemeništa, naše
redovničke ustanove, naše župne dvorove! Želim vam ovu radost, draga braćo i
sestre, koji ste velikodušno učinili Boga svojim životnim snom da mu služite u braći
i sestrama koji su vam povjereni, vjernošću koja je sama po sebi već svjedočanstvo,
u vremenu obilježenom prolaznim odlukama i emocijama koje blijede ne

17
 ostavljajući u srcu nikakvu radost. Neka vas sveti Josip, čuvar zvanjâ, prati očinskim
srcem!
Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 19. ožujka 2021., svetkovina svetoga Josipa
Franjo

Poruka pape Franje za 55. svjetski dan sredstava društvenih

komunikacija [16. svibnja 2021.]
»Dođi i vidi« (Iv 1, 46). Komunicirati susrećući osobe tamo gdje jesu
i kakve jesu
Draga braćo i sestre,
poziv »dođi i vidi«, koji prati Isusove prve dirljive susrete sa svojim učenicima,
ujedno je metoda svake istinske ljudske komunikacije. Da bismo mogli govoriti
istinu o životu koja postaje povijest (usp. Poruku za 54. svjetski dan sredstava
društvenih komunikacija, 24. siječnja 2020.), potrebno je izaći iz samodopadne
preuzetnosti da to „već znamo“ i dati se na put, ići da bismo vidjeli, biti s ljudima,
slušati ih, prikupljajući korisne sugestije stvarnosti, koje će nas uvijek iznova na
određeni način iznenaditi. »Zadivljeno otvori oči onome što ćeš vidjeti i pusti da ti
ruku ispuni svježi lahor životnosti, tako da oni koji budu čitali tvoj tekst mogu
“opipati” čudesno drhtanje života«, savjetovao je bl. Emanuel Lozano Garrido 1
svojim kolegama novinarima. Zato ovogodišnju Poruku želim posvetiti pozivu
“dođi i vidi” kao sugestiju za svaki komunikacijski izričaj koji želi biti jasan i iskren:
u novinarskoj redakciji kao i u svijetu interneta, u redovitom propovijedanju Crkve,
kao i u političkoj ili društvenoj komunikaciji. “Dođi i vidi” način je na koji se
kršćanska vjera prenosi, počevši od onih prvih susreta na obalama Jordana i
Genezaretskog jezera.
Poderati potplate cipelâ
Okrenimo se velikoj tematici informiranja. Pažljivi promatrači već se dugo žale na
rizik ujednačavanja novina koje postaju kopije jedne drugih ili informativnih
radijskih i televizijskih emisija, kao i informativnih sadržaja na mrežnim stranicama
koji su vrlo slični i u kojima istraživanje i reportaža gube svoje mjesto i kvalitetu te
se zamjenjuju stereotipnim, “uštogljenim”, autoreferencijalnim informiranjem koje
sve manje uspijeva pokazati pravo stanje stvari i konkretan život ljudi te koje više
nije sposobno razabirati najvažnije društvene pojave ni pozitivan doprinos koji
proizlazi iz temelja samoga društva. Kriza izdavaštva vodi u rizik da se vijest
oblikuje u redakcijama, pred računalom, za terminalima u tiskovnim agencijama i na
društvenim medijima bez izlaženja na ulicu, „bez trošenja cipela“, bez susretanja
osoba kako bi se tražile priče ili stekao neposredan uvid u određene situacije. Ako se
ne otvorimo susretu, ostajemo puki vanjski promatrači, unatoč tehnološkim
inovacijama koje imaju mogućnosti da nas stave pred sveobuhvatnom stvarnošću u
koju smo, kako nam se čini, svi uronjeni. Svako je sredstvo korisno i dragocjeno
samo u onoj mjeri u kojoj nas potiče da idemo vidjeti ono što inače ne bismo znali,

1
Španjolski novinar, rođen 1920. a umro 1971., blaženim proglašen 2010.

18
ako se na internet stave znanjâ koja u protivnom ne bi bila u opticaju i ako se
omoguće susreti do kojih inače ne bi došlo.
Informativni detalji u evanđeoskom izvještaju
Prvim učenicima koji ga žele upoznati, nakon njegova krštenja u rijeci Jordanu, Isus
odgovara: »Dođite i vidjet ćete« (Iv 1, 39), pozivajući ih na življenje zajedništva.
Više od pola stoljeća poslije kada Ivan, već u vrlo poznoj dobi, piše svoje Evanđelje,
spominje neke detalje u svom izvještaju koji otkrivaju njegovu prisutnost na tome
mjestu i utjecaj koji je to iskustvo imalo na njegov život: »Bila je otprilike deseta
ura«, bilježi on, to jest četiri popodne (usp. r. 39). Sutradan – pripovijeda dalje Ivan
– Filip obavještava Natanaela o susretu s Mesijom. Njegov je prijatelj sumnjičav:
»Iz Nazareta da može biti što dobro?« Filip ga ne pokušava uvjeriti argumentima,
nego mu kaže: »Dođi i vidi« (usp. rr. 45-46). Natanael odlazi i vidi, i od toga se časa
njegov život mijenja. Tako započinje kršćanska vjera. I tako se prenosi: kao
neposredno poznavanje koje se rađa iz iskustva, a ne po čuvenju. »Sada više ne
vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli«, kažu ljudi Samarijanki nakon
što se Isus zaustavio u njihovu gradu (usp. Iv 4, 39-42). “Dođi i vidi” najlakši je
način za upoznavanje stvarnosti. To je najčestitija provjera svake poruke, jer da bi se
nešto poznavalo, treba se s tim susresti, pustiti onome tko je preda mnom da mi
govori i dopustiti da njegovo svjedočanstvo dopre do mene.
Zahvaljujući hrabrosti mnogih novinara
Novinarstvo, kao prikaz stvarnosti, zahtijeva sposobnost da se ide tamo gdje nitko
drugi ne ide: pokrenuti se i željeti vidjeti. Znatiželja, otvorenost i strast. Moramo
zahvaliti hrabrosti i zalaganju tolikih profesionalaca – novinarâ, snimateljâ,
montažerâ i redateljâ, koji se često u svom poslu izlažu velikim opasnostima – što
danas, na primjer, znamo za teške situacije kroz koje prolaze progonjene manjine u
različitim dijelovima svijeta; što su prokazana mnoga nasilja i nepravde počinjeni
nad siromašnima i nad stvorenim svijetom; što se govori o mnogim zaboravljenim
ratovima. Bio bi gubitak ne samo za informiranje nego za društvo u cjelini i za
demokraciju kad bi tih glasova nestalo: osiromašenje za čovječanstvo.
Brojne situacije na našem planetu, još više u ovo vrijeme pandemije, obraćaju se
svijetu komunikacije upućujući mu poziv da „dođe i vidi”. Postoji opasnost da se o
pandemiji, pa tako i o svakoj krizi, govori samo iz perspektive bogatijeg svijeta, da
se vode „dvostruka mjerila”. Mislimo na pitanje cjepivâ, zdravstvene skrbi općenito,
na rizik od opasnosti isključivanja onih koji grcaju u najvećoj bijedi i oskudici. Tko
će nam govoriti o iščekivanju ozdravljenja u najsiromašnijim selima Azije, Latinske
Amerike i Afrike? Postoji opasnost da socijalne i ekonomske razlike na globalnom
planu utječu na redoslijed distribucije cjepiva protiv covida, sa siromašnima uvijek a
posljednjem mjestu i načelno zagovaranim pravom svih na zdravstvenu zaštitu
lišenim stvarne vrijednosti. Ali i među onima koji su sretniji socijalna drama obiteljî
koje su brzo zapale u siromaštvo ostaje uglavnom skrivena: o bolnom prizoru ljudi
koji se više ne srame stati u red ispred Caritasovih centara kako bi dobili paket sa
živežnim namirnicama ne govori se previše.
Mogućnosti i zamke interneta
Internet sa svojim nebrojenim oblicima izražavanja na društvenim medijima može
povećati mogućnost pripovijedanja i dijeljenja s drugima, omogućiti mnogo više

19
 očiju uperenih prema svijetu protoka slika i svjedočanstava. Digitalna nam
tehnologija pruža mogućnost primanja pravodobnih informacija iz prve ruke, koje
su ponekad vrlo korisne: sjetimo se nekih izvanrednih situacija u kojima se prve
vijesti, kao i prve servisne informacije, objavljuju upravo na internetu. Moćno je to
oruđe koje od nas kao korisnika i potrošača traži odgovornost. Potencijalno svi
možemo postati svjedoci događaja o kojima bi inače tradicionalni mediji propustili
izvješćivati, dati svoj doprinos kao građani, otkriti više, također pozitivnih, priča.
Zahvaljujući internetu imamo priliku pripovijedati o onome što vidimo, što se
odigrava pred našim očima i dijeliti svjedočanstva s drugima.
No svima su već sada postali očiti rizici komunikacije na društvenim medijima koja
nije provjerena. Već neko vrijeme znamo kako se lako može manipulirati porukama,
pa čak i slikama zbog mnoštva razloga, ponekad samo zbog puke narcisoidnosti. Ta
kritička svijest ne potiče na demonizaciju tog oruđa, nego na bolju sposobnost
razlučivanja i zreliji osjećaj odgovornosti bilo u širenju bilo u primanju sadržaja. Svi
smo odgovorni za komunikaciju u kojoj sudjelujemo, za informacije koje širimo, za
kontrolu koju možemo zajedno provoditi nad lažnim vijestima razotkrivajući ih. Svi
smo pozvani biti svjedocima istine: ići, vidjeti i dijeliti.
Ništa ne može zamijeniti pogled vlastitim očima
U komunikaciji nikada i ništa ne može u potpunosti nadomjestiti gledanje vlastitim
očima. Neke se stvari mogu naučiti samo iz skustva. Ne komuniciramo samo
riječima, već i očima, tonom glasa i gestama. Snažna privlačnost kojom je Isus
djelovao na one koji su ga susretali bila je povezana s istinitošću njegova navještaja,
ali djelotvornost onoga što je govorio bila je neraskidivo povezana s njegovim
pogledom, njegovim stavovima, pa čak i njegovom šutnjom. Učenici ne samo da su
slušali njegove riječi, nego su ga gledali dok je govorio. Naime, u njemu –
utjelovljenom Logosu – Riječ je postala Lice, nevidljivi Bog dao se vidjeti, čuti i
dotaknuti, kao što piše isti Ivan (usp. 1 Iv 1, 1-3). Riječ je djelotvorna samo ako se
“vidi”, samo ako čovjeka uvodi u iskustvo, u dijalog. To je razlog zašto je ono “dođi
i vidi” bilo i jest bitno.
Pomislimo koliko je obilja isprazne rječitosti u našem vremenu, u svim područjima
javnog života, poslovanja, kao i politike. »Govori beskonačno mnogo ni o čemu. U
njega je zdravog umovanja taman kao dva pšenična zrnca skrivena u dvije bačve
pljeve: treba vam cijeli dan da ih nađete, a kad ih napokon nađete, pokaže se da nisu
bili vrijedni traženja.« 2 Te poticajne riječi engleskog dramatičara vrijede također za
nas kršćanske komunikatore. Radosna vijest evanđelja proširila se svijetom
zahvaljujući susretima licem u lice s muškarcima i ženama koji su prihvatili isti taj
poziv: “dođi i vidi” i koji su ostali zadivljeni onim “većim” čovjekoljubljem koje je
izbijalo iz pogleda, riječi i gesta onih koji su svjedočili Isusa Krista. Sva su sredstva
važna i Pavao iz Tarza, sjajan komunikator kakav je bio, sigurno bi se služio
elektroničkom poštom i porukama na društvenim mrežama. No, njegova vjera, nada
i ljubav bili su ono što je ostavljalo dubok dojam na njegove suvremenike koji su ga
slušali dok propovijeda i imali sreću provoditi s njim vrijeme, vidjeti ga sred
okupljenog zbora ili u osobnom razgovoru. Promatrajući ga na djelu na mjestima na

2
W. Shakespeare, Mletački trgovac, čin I, scena I.

20
kojima se nalazio, imali su priliku uvjeriti se koliko je istinito i plodonosno za život
naviještati spasenje koje je po Božjoj milosti pronosio. I tamo gdje tog Božjeg
suradnika nije bilo moguće osobno susresti, učenici koje je poslao svjedočili su o
njegovu načinu života u Kristu (usp. 1 Kor 4, 17).
»U našim su rukama knjige, u našim očima djela«, rekao je sveti Augustin 3
pozivajući nas da u stvarnosti vidimo ispunjenje proroštava prisutnih u Svetom
pismu. Tako evanđelje iznova oživi svom snagom u naše dane svaki put kad
primimo jasno svjedočanstvo onih čiji su se životi promijenili susretom s Isusom.
Više od dvije tisuće godina kroz lanac susretâ prenosi se čar kršćanske avanture.
Izazov koji se stavlja pred sve nas je, dakle, komunicirati susrećući ljude tamo gdje
jesu i kakvi jesu.
Gospodine, nauči nas izići iz sebe samih,
upustiti se u traženje istine.
Nauči nas da idemo i vidimo,
nauči nas slušati
i ne gajiti predrasude.
Nauči nas ne donositi ishitrene zaključke.
Nauči nas ići tamo gdje nitko ne želi,
uzeti si vremena da shvatimo,
usmjeriti pozornost na ono što je bitno,
ne dopustiti da nas rastresenim čini ono što je suvišno
i razlikovati varljivo od istinitog.
Udijeli nam milost da prepoznamo mjesta u svijetu u kojima ti prebivaš
i iskrenost da pripovijedamo ono što smo vidjeli.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 23. siječnja 2021., uoči spomena svetoga Franje
Saleškog.
Franciscus

Poruka pape Franje za 1. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba

[25. srpnja 2021.]
Drage bake i djedovi, drage starije osobe!
“Ja sam s tobom u sve dane” (usp. Mt 28, 20). Obećanje je to koje je Gospodin dao
svojim učenicima prije svoga uzašašća na Nebo i koje danas ponavlja tebi, dragi
djede i draga bako. Tebi. “Ja sam s tobom u sve dane” ujedno su riječi koje bih ti,
kao rimski biskup i kao starija osoba kao i ti, uputio na ovaj prvi Svjetski dan
djedova i baka i starijih osoba: cijela Crkva ti je blizu, odnosno bolje rečeno: cijela
Crkva nam je blizu. Brine se za tebe, voli te i ne želi te ostaviti samoga/samu!
Znam dobro da ova poruka do tebe stiže u teškome času: pandemija se pokazala
neočekivanom i silovitom olujom, teškom kušnjom na kojoj se našao život sviju, ali
posebno nas starijih osoba. Mnogi od nas su se razboljeli i mnogi su umrli ili su

3
Sermo 360/B, 20.

21
 svjedočili umiranju svojih suprugâ i svojih dragih; koliki su samo jako dugo bili
prisiljeni na samoću i izolaciju.
Gospodinu su poznate sve patnje kroz koje smo prošli u tome vremenu. On je blizu
svima koji doživljavaju bolno iskustvo onih koji su napušteni; nije ravnodušan na
našu samoću koju je pandemije učinila još težom. Predaja govori da je i sv. Joakim,
Isusov djed, bio udaljen iz svoje zajednice jer nije imao djece; njegov se život – kao
i život njegove supruge Ane – smatrao beskorisnim. Ali Gospodin mu je poslao
anđela da ga tješi. Dok je, žalostan, tavorio izvan gradskih vrata, ukazao mu se
Božji glasnik i rekao mu: “Joakime, Joakime! Gospodin Bog je uslišio tvoju
ustrajnu molitvu” 1. Čini se da Giotto, na svojoj glasovitoj fresci 2, smješta taj prizor
u noćne sate, u jednu od mnogih neprospavanih noći ispunjenih sjećanjima, brigama
i željama na koje su mnogi od nas navikli.
Ali i kad se čini da posvuda vlada tama, kao tijekom ovih mjeseci pandemije,
Gospodin nastavlja slati anđele da nas tješe u našoj samoći i da nam ponavljaju: “Ja
sam s tobom u sve dane”. Kaže to tebi, kaže to meni, svima. I to je bît ovog
Svjetskog dana za koji sam htio da se prvi put slavi ove godine, nakon dugotrajne
izoliranosti i još uvijek sporog vraćanja uobičajenog društvenog života: neka svakog
djeda, svaku baku, svaku stariju osobu – posebno one od nas koji su najusamljeniji –
posjeti jedan anđeo!
Ponekad će on imati lica naših unuka, ponekad, opet, članova obitelji, starih
prijatelja ili onih koje smo upoznali upravo u ovim teškim vremenima. Tijekom tog
vremena naučili smo razumjeti koliko su zagrljaji i posjeti svakome od nas važni.
Kako me samo žalosti činjenica što na nekim mjestima ovi još uvijek nisu mogući!
Gospodin nam, međutim, šalje također svoje glasnike preko Božje Riječi. On ne
dopušta da u svojemu životu ikad budemo prikraćeni za nju. Pročitajmo svaki dan
jedan tekst iz Evanđelja, molimo s psalmima, čitajmo proroke! Ostat ćemo ganuti
Gospodinovom vjernošću. Sveto pismo će nam također pomoći shvatiti što
Gospodin želi od nas danas u našemu životu. On šalje radnike u svoj vinograd u
različite sate u danu (usp. Mt 20, 1-16) i u svakom životnom dobu. Ja sâm mogu
posvjedočiti da sam poziv da postanem rimskim biskupom primio kad sam, takoreći,
navršio dob za umirovljenje i mislio već da neću moći učiniti mnogo novog.
Gospodin nam je uvijek blizu – uvijek – s novim pozivima, s novim riječima, sa
svojom utjehom, ali uvijek nam je blizu. Znate da je Gospodin vječan i da nikada ne
ide u mirovinu. Nikada.
U Matejevu Evanđelju Isus kaže apostolima: »Pođite dakle i učinite mojim
učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati
sve što sam vam zapovjedio!« (28, 19-20). Te su riječi upućene i nama danas i
pomažu nam bolje shvatiti da se naš poziv sastoji u tome da čuvamo svoje korijene,
prenosimo vjeru mladima i brinemo se za malene. Slušajte ovo pažljivo: koji je naš
poziv danas, u našoj dobi? Odgovor je: čuvati korijene, prenositi vjeru mladima i
brinuti za malene. Ne zaboravite to.

1
Ovaj je događaj opisan u Jakovljevu protoevanđelju.
2
Riječ je o slici izabranoj kao logotip Svjetskog dana baka i djedova i starijih osoba.

22
Nije važno koliko godina imaš, radiš li još uvijek ili ne, jesi li ostao sam/sama ili
imaš obitelj, jesi li postao/la djed/baka prije ili kasnije u životu, jesi li još uvijek
neovisan/na ili trebaš pomoć, jer ne postoji dob za mirovinu u zadaći naviještanja
evanđelja, u zadaći prenošenja tradicijâ unucima. Treba samo krenuti i, prije svega,
izići iz sebe samih kako bi se poduzelo nešto novo.
U ovom ključnom povijesnom trenutku pred vama je, dakle, novi poziv. Pitat ćeš se:
ali kako je to moguće? Snage mi malakšu i mislim da ne mogu mnogo učiniti. Kako
se mogu početi ponašati na nov način kad je rutina postale pravilom mojega života?
Kako da se posvetim najsiromašnijima kad sam već toliko zaokupljen/a mojom
vlastitom obitelji? Kako mogu proširiti svoj pogled ako ne smijem napustiti ni kuću
u kojoj živim? Nije li moja samoća preteški teret? Koliki od vas si postavljaju ovo
pitanje: nije li moja samoća preteško breme? Sâm Isus je čuo slično pitanje iz
Nikodemovih usta: »Kako se čovjek može roditi kad je star?« (Iv 3, 4). To je
moguće, odgovara Gospodin, kad čovjek otvori svoje srce za djelovanje Duha
Svetoga koji puše gdje hoće. Duh Sveti je slobodan – ide kud hoće i čini što hoće.
Kao što sam više puta ponovio, iz krize u kojoj se našao svijet nećemo izići isti: izići
ćemo ili bolji ili gori. »Dao Bog […] da to ne bude jedan od nebrojenih ozbiljnih
događaja u povijesti iz kojeg nismo bili kadri ništa naučiti – mi smo tako tvrdoglavi!
–; [Dao Bog] da ne zaboravimo starije osobe koje su umrle jer nije bilo respiratora
[…]; da tako velika bol ne bude uzaludna, da napravimo veliki iskorak u nov način
života i jednom zauvijek otkrijemo da smo potrebni jedni drugima i da smo dužnici
jedni drugih, kako bi se čovječanstvo ponovno rodilo« (Enc. Fratelli tutti, 35 ).
Nitko se ne spašava sam. Dužnici smo jedni drugih. Svi smo mi braća.
U toj perspektivi, želim ti poručiti kako si i ti potreban/na da se, u bratstvu i
socijalnom prijateljstvu, gradi svijet sutrašnjice: onaj u kojem ćemo živjeti – mi,
zajedno sa svojom djecom i unucima – jednom kad ova oluja prođe. Svi »moramo
aktivno sudjelovati u obnovi i pomaganju ranjenih društava « (ibid., 77). Među
raznim stupovima koji moraju nositi tu novu građevinu postoje tri koja ti, bolje od
svih drugih, možeš pomoći postaviti. Ovo su ta tri stupa: snovi, sjećanje i molitva.
Gospodinova bliskost dat će snagu i najkrhkijima od nas da krenu tim novim putem:
putovima snova, sjećanja i molitve.
Prorok Joel nekoć je dao ovo obećanje: »proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci
sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja« (Joel 3, 1). Budućnost svijeta je u tome
savezu između mladih i starih. Tko drugi, ako ne mladi, može prihvatiti snove
starijih i pronositi ih dalje? Ali za to je potrebno nastaviti sanjati: u našim snovima o
pravdi, miru i solidarnosti krije se mogućnost da naši mladi imaju nova viđenja i da
zajedno možemo graditi budućnost. Prijeko je potrebno da ti također svjedočiš da je
moguće izići obnovljeni iz iskustva kušnje. I uvjeren sam da to neće biti jedina, jer
si u svome životu doživio/la mnoge i uspio/la si ih prebroditi. Neka vam to iskustvo
pomogne prebroditi ovo kroz što prolazite danas.
Snovi su, zato, isprepleteni sa sjećanjem. Mislim na to koliko je dragocjeno ono
bolno sjećanje na rat i koliko novi naraštaji iz njega mogu naučiti o vrijednosti mira.
A ti koji si proživio/la ta ratna stradanja pozvan/a si o tome drugima govoriti.
Sjećanje je istinsko i pravo poslanje svake starije osobe: biti čuvari sjećanja i
prenositi ih drugima. Edith Bruck, koja je preživjela strahote holokausta, rekla je da
je »prosvjetljivanje samo jedne savjesti vrijedno truda i boli čuvanja živog sjećanja

23
 na ono što se dogodilo«. I dodala je: »Za mene je sjećanje život« 3 . Pomislim
također na moje pretke i one među vama koji su morali emigrirati i znaju koliko je
teško napustiti vlastiti dom, kao što to danas čine mnogi s nadom u bolju budućnost.
Neki su od njih možda uz nas i skrbe se za nas. To nam sjećanje može pomoći da
stvorimo čovječniji i gostoljubiviji svijet. Ali bez sjećanja nije moguće graditi, bez
temelja nikada nećeš sagraditi kuću. Nikada. A temelj života je sjećanje.
Na kraju: molitva. Kao što je jednom prilikom rekao moj predšasnik, papa Benedikt,
taj sveti starac koji nastavlja moliti i raditi za Crkvu: »Molitva starijih osoba može
zaštititi svijet pomažući mu na način koji je možda učinkovitiji od silnog truda i
napora mnogih« 4. Izjavio je to 2012. godine, gotovo na kraju svog pontifikata. Baš
lijepo rečeno. Tvoja je molitva vrlo dragocjen izvor: to su pluća bez kojih Crkva i
svijet naprosto ne mogu (usp. apost. pob. Evangelii gaudium, 262). Pogotovo u ova
teška vremena za čovječanstvo dok, svi u istoj lađi, plovimo olujnim morem
pandemije, tvoja molitva za svijet i Crkvu nije uzaludna, nego svima pokazuje vedro
pouzdanje da ćemo sigurno doploviti do mirne luke.
Draga bako, dragi djede, zaključujući ovu svoju poruku, želim i tebi ukazati na
primjer blaženog – a doskora i svetog – Charlesa de Foucaulda. Živio je kao
pustinjak u Alžiru i ondje na periferiji svjedočio »želju da se može osjećati bratom
svakog čovjeka« (enc. Fratelli tutti, 287). Sve ono kroz što je prošao u svome životu
pokazuje da je, čak i u samoći pustinje, moguće zauzimati se za siromašne iz
cijeloga svijeta i postati istinski brat i sestra sviju.
Molim Gospodina da, zahvaljujući također njegovu primjeru, svaki od nas proširi
svoje srce i učiniti ga osjetljivim na patnju posljednjih i kadrim zauzeti se za njih u
molitvi. Neka svaki od nas nauči svima, a na poseban način najmlađima, ponavljati
ove riječi utjehe koje smo danas čuli upućene nama: “Ja sam s tobom u sve dane”.
Samo hrabro naprijed! Gospodin vas blagoslovio!
Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 31. svibnja, blagdan Pohođenja Blažene
Djevice Marije
FRANJO

Poruka pape Franje za 107. Svjetski dan selilaca i izbjeglica

[26. rujna 2021.]
Draga braćo i sestre!
U enciklici Fratelli tutti izrazio sam zabrinutost i želju koji i dalje zauzimaju važno
mjesto u mojemu srcu: »Jednom kad ova zdravstvena kriza mine, naš najgori
odgovor bio bi još dublje utonuti u grozničavi konzumerizam i nove oblike
sebičnoga samoodržanja. Dao Bog da na kraju više ne postoje “oni drugi”, već samo
“mi”« (br. 35).

3
Sjećanje je život, pismo je dah. L’Osservatore Romano, 26. siječnja 2021.
4
Posjet Domu za starije osobe “Viva gli anziani”, 2. studenoga 2012.

24
Upravo sam zato odlučio poruku za 107. svjetski dan migranata i izbjeglica posvetiti
temi “Prema jednom sve većem mi”, želeći tako pružiti jasnu perspektivu našega
zajedničkog putovanja u ovome svijetu.
Povijest toga “mi”
Ta je perspektiva prisutna u samom Božjem naumu stvaranja: »Na svoju sliku stvori
Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih
Bog i reče im: “Plodite se, i množite”« (Post 1, 27-28). Bog nas je stvorio kao
muško i žensko, kao različita i komplementarna bića kako bismo zajedno oblikovali
jedan “mi” koji raste iz naraštaja u naraštaj. Bog nas je stvorio na svoju sliku, na
sliku svojega jednoga i trojedinog bića, zajedništva u različitosti.
A kad se čovjek zbog svoje neposlušnosti udaljio od Boga, Bog je u svojemu
milosrđu odlučio ponuditi put pomirenja i to ne pojedincima, nego čitavom narodu,
jednomu “mi” koji će obuhvaćati cijelu ljudsku obitelj, sve narode: »Evo Šatora
Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog
s njima« (Otk 21, 3).
I na početku i na kraju povijesti spasenja postoji, dakle, jedan “mi”, a u njezinu je
središtu otajstvo Krista koji je umro i uskrsnuo »da svi budu jedno« (Iv 17, 21).
Međutim, sadašnje vrijeme pokazuje nam da je onaj “mi” koji Bog želi razbijen i
rascjepkan, ranjen i izobličen. A to se posebno potvrđuje u vremenima najvećih
kriza, kao što je ova današnja pandemija. Zatvoreni i agresivni nacionalizmi (usp.
Fratelli tutti, 11) te radikalni individualizam (usp. ibid., 105) narušavaju ili dijele taj
“mi” kako u svijetu tako i unutar Crkve. A najveću cijenu plaćaju oni koji najlakše
mogu postati drugi, odnosno stranci, migranti, marginalizirani, oni koji žive na
životnim periferijama.
Svi smo, zapravo, na istome brodu i zato smo pozvani zalagati se da ne bude više
zidova koji nas dijele, da ne bude više “onih drugih”, nego samo jedan “mi”, velik
kao cijelo čovječanstvo. Zato koristim prigodu koju pruža ovaj Dan da uputim
dvostruki apel da zajedno težimo sve većem “mi” i obraćam se prije svega
vjernicima katolicima, a zatim svim muškarcima i ženama svijeta.
Crkva koja je sve više katolička
Za članove Katoličke crkve taj se poziv pretače u zalaganje oko sve veće vjernosti
katoličkoj vjeri, shvaćajući ono što je sveti Pavao stavio na srce zajednici u Efezu:
»Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan
Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!« (Ef 4, 4-5).
Katolicizam Crkve, njezina univerzalnost, stvarnost je koju valja prihvaćati i živjeti
u svakome dobu, u skladu sa željom i milošću Gospodina koji nam je obećao da će
uvijek biti s nama, sve do kraja vremenâ (usp. Mt 28, 20). Njegov nas Duh
osposobljava zagrliti sve ljude kako bismo ostvarili zajedništvo u različitosti,
pomirujući razlike, nikada ne namećući jednolikost koja depersonalizira. U susretu s
različitostima stranaca, migranata, izbjeglica, i u međukulturnom dijalogu kojim
ovaj može uroditi, dana nam je mogućnost rasti kao Crkva, uzajamno se obogaćivati.
Svaki je kršćanin, gdjegod da se nalazio, punopravni član mjesne crkvene zajednice,
član jedne jedine Crkve, stanar istoga doma, član jedne jedine obitelji.

25
 Vjernici katolici pozvani su zalagati se, svaki počevši od zajednice u kojoj živi, da
Crkva postane sve uključivija, nastavljajući poslanje koje je Isus Krist povjerio
apostolima: »Putom propovijedajte: “Približilo se kraljevstvo nebesko!” Bolesne
liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste,
besplatno dajte!« (Mt 10, 7-8).
Crkva je danas pozvana izići na ulice egzistencijalnih periferija te liječiti ranjene i
tražiti izgubljene, bez predrasudâ ili strahova, bez prozelitizma, nego spremna
proširiti svoj šator da u njega primi sve ljude. Među onima koji nastanjuju periferije
naći ćemo brojne migrante i izbjeglice, prognanike i žrtve trgovine ljudima, kojima
Gospodin želi po nama pokazati svoju ljubav i navijestiti svoje spasenje: »Današnji
migracijski tokovi predstavljaju novi misionarski “horizont”, povlaštenu priliku za
naviještanje Isusa Krista i njegova evanđelje ne napuštajući pritom vlastitu sredinu
kao i za konkretno svjedočenje kršćanske vjere s ljubavlju i dubokim poštivanjem
prema drugim religijskim izrazima. Susret s migrantima i izbjeglicama drugih
konfesijâ i religijâ plodno je tlo za razvoj iskrenog i obogaćujućeg ekumenskog i
međureligijskog dijaloga« (Obraćanje nacionalnim ravnateljima pastorala za
migrante, 22. rujna 2017.).
Svijet koji je sve više uključiv
Apeliram na sve muškarce i žene na svijetu da zajedno napreduju prema sve većem
“mi” i da ponovno povežu ljudsku obitelj kako bi zajedno izgrađivali našu
budućnost pravde i mira, vodeći računa o tome da nitko ne bude izostavljen.
Budućnost naših društava je “raznobojna” budućnost, obogaćena različitošću i
međukulturnim odnosima. Zato moramo danas naučiti živjeti zajedno, u skladu i
miru. Posebno mi je draga slika puka u Jeruzalemu koji, na “dan krštenja” Crkve na
Pedesetnicu, sluša navještaj spasenja neposredno nakon silaska Duha Svetoga:
»Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije,
Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi
i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju
veličanstvena djela Božja« (Dj 2, 9-11).
To je ideal novog Jeruzalema (usp. Iz 60; Otk 21, 3), gdje svi narodi, ujedinjeni u
miru i slozi, slave Božju dobrotu i čuda stvorenoga svijeta. Ali da bismo dostigli taj
ideal moramo se svi zalagati da rušimo zidove koji nas razdvajaju i graditi mostove
koji će podupirati kulturu susreta, svjesni duboke međupovezanosti koja postoji
među nama. U tome pogledu, suvremene migracije pružaju nam priliku da
pobijedimo svoje strahove i dopustimo da nas obogati različitost dara svake osobe.
Dakle, granice, ako to želimo, možemo pretvoriti u povlaštena mjesta susreta na
kojima se može razviti čudo sve većeg “mi”.
Od svih muškaraca i žena u svijetu tražim da dobro upotrebljavaju darove koje nam
je Gospodin povjerio kako bismo očuvali i učinili još ljepšim svijet koji je stvorio:
»Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo
pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: “Trgujte dok ne
dođem”« (Lk 19, 12-13). Gospodin će tražiti od nas da položimo račun za sva djela
koja smo činili! Ali da bi se našemu zajedničkom domu osiguralo pravu skrb,
moramo se truditi da taj “mi” bude sve veći, sve više suodgovoran, u snažnom
uvjerenju da je svako dobro koje se učini svijetu učinjeno sadašnjim i budućim

26
naraštajima. To je osobna i zajednička obaveza kojom se preuzima odgovornost za
svu braću i sestre koji nastavljaju trpjeti dok nastojimo ostvariti održiviji,
uravnoteženiji i uključiviji razvoj. U tom se zauzimanju ne pravi razliku između
domaćeg stanovništva i stranaca, između mjesnoga stanovništva i gostiju, jer je riječ
o zajedničkom bogatstvu, te se nikoga ne može isključiti iz brige o njemu i iz
njegovih blagodati.
Taj san ima početak
Prorok Joel nagovijestio je mesijansku budućnost kao vrijeme snova i viđenjâ
nadahnutih Duhom Svetim: »izlit ću duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši
sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja« (3, 1).
Pozvani smo sanjati zajedno. Ne smijemo se bojati sanjati i to zajedno kao
jedinstveno čovječanstvo, kao suputnici na istome putu, kao sinovi i kćeri ove iste
zemlje, koja je naš zajednički dom i gdje smo svi sestre i braća (usp. enc. Fratelli
tutti, 8.).
Molitva
Sveti i ljubljeni Oče,
tvoj Sin nas je naučio
da na Nebu zavlada velika radost
kad se onaj koji je bio izgubljen
nađe,
kad se nekoga tko je bio isključen i odbačen
ponovno primi među nas
te taj “mi” postaje tako sve većim.
Udijeli, molimo te, svim Isusovim učenicima
i svim ljudima dobre volje
milost da vrše tvoju volju u svijetu.
Blagoslovi svaku gestu gostoprimstva i pomoći
kojom se svakog onog koji je u izgnanstvu
prima u “mi” zajednice i Crkve
da naša zemlja može postati
onakva kakvom si je Ti stvorio:
zajednički dom sve braće i sestara. Amen.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. svibnja 2021., blagdan svetih apostola Filipa i Jakova.
FRANJO

Poruka pape Franje za Svjetski dan misija 2021. [24. listopada 2021.]
»Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo« (Dj 4, 20)
Draga braćo i sestre,
kad iskusimo snagu Božje ljubavi, kad prepoznamo njegovu očinsku prisutnost u
našem osobnom i zajedničkom životu ne možemo ne naviještati i dijeliti s drugima
ono što vidjesmo i čusmo. Isusov odnos s njegovim učenicima, njegovo čovještvo
koje se objavljuje u otajstvu utjelovljenja, u njegovu evanđelju i u njegovu
vazmenom otajstvu pokazuju nam koliko Bog ljubi nas ljude i da su naše radosti i

27
 naše patnje, naše želje i naše tjeskobe ujedno i njegove (usp. Drugi vatikanski koncil,
Past. konst. Gaudium et spes, 22). Sve nas u Kristu podsjeća da mu svijet u kojemu
živimo i njegova potreba za otkupljenjem nisu tuđi i poziva nas da se osjećamo
aktivnim dijelom toga poslanja: »Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete,
pozovite« (Mt 22, 9). Iz te samilosne ljubavi nitko nije isključen, nitko je ne može
doživljavati nečim tuđim ili dalekim.
Iskustvo apostolâ
Povijest evangelizacije započinje oduševljenim traženjem Gospodina koji poziva i
želi uspostaviti sa svakom osobom, tamo gdje se ona nalazi, dijalog prijateljstva
(usp. Iv 15, 12-17). Apostoli su prvi koji nam o tome govore, sjećajući se čak i dana
i sata kad su ga susreli: »Bila je otprilike deseta ura« (Iv 1, 39). Prijateljstvo s
Gospodinom, vidjeti ga kako liječi bolesne, blaguje s grešnicima, hrani gladne,
pristupa isključenima iz društva, dotiče nečiste, poistovjećuje se s potrebitima,
poziva na blaženstva, uči na nov način i s vlašću, sve to ostavlja neizbrisiv trag, koji
može pobuditi divljenje i “zaraznu” radost i nesebičnost koje se ne može obuzdati.
Kao što je govorio prorok Jeremija, to iskustvo je rasplamtjeli oganj njegove
djelotvorne prisutnosti u našemu srcu koji nas tjera vršiti poslanje, premda ponekad
za sobom povlači žrtve i nerazumijevanja (usp. 20, 7-9). Ljubav je uvijek u pokretu i
pokreće nas da s drugima dijelimo najljepši navještaj i izvor nade: »Našli smo
Mesiju!« (Iv 1, 41).
S Isusom smo vidjeli, čuli i iskusili da sve može biti drugačije. On je, već sada, uveo
u buduća vremena dozivajući nam u pamet bitnu značajku našega čovještva, koja je
mnogo puta zaboravljena: »stvoreni smo za puninu koja se može postići samo u
ljubavi« (enc. Fratelli tutti, 68). To su nova vremena koja pobuđuju vjeru koja može
dati poticaj inicijativama i oblikovati zajednicu, polazeći od muškaraca i žena koji
uče preuzimati na sebe teret vlastite i krhkosti drugih ljudi, promičući bratstvo i
socijalno prijateljstvo (usp. ibid., 67). Crkvena zajednica pokazuje svoju ljepotu
svaki put kad se sa zahvalnošću spominje da je Gospodin prvi nas ljubio (usp. 1 Iv 4,
19). »Gospodinova posebna ljubav nas iznenađuje, a čuđenje, po svojoj naravi, ne
može se s naše strane ni posjedovati ni nametati […] Jedino tako može procvasti
čudo besplatnosti, besplatnog sebedarja. I misijski se žar ne može nikada steći
misaonim naporom ili promućurnošću. Staviti se “u stanje misije” odraz je
zahvalnosti« (Poruka Papinskim misijskim djelima, 21. svibnja 2020.).
Ipak, vremena nisu bila laka; prvi su kršćani započinjali svoj vjerski život u
neprijateljskom i teškom okruženju. Iskustva marginalizacije i zatočeništva
isprepletala su se s unutarnjim i vanjskim otporima koji kao da su proturječili pa čak
i negirali ono što su vidjeli i čuli. Ali sve to ne samo da nije predstavljalo teškoću ili
prepreku koja bi ih mogla dovesti do toga da se prignu ili zatvore u sebe same, nego
ih je nagnalo da svaku nepriliku, protivštinu i teškoću pretvore u prigodu za poslanje.
Same ograničenosti i prepreke postale su povlašteno mjesto za pomazati sve i
svakoga Gospodinovim Duhom. Ništa i nitko nije mogao biti isključen iz
oslobađajućega navještaja.
O svemu tome imamo živo svjedočanstvo u Djelima apostolskim, knjizi koju
učenici misionari uvijek imaju pri ruci. To je knjiga u kojoj se opisuje kako je
evanđelje, tamo gdje se pronosilo, uvijek ostavljalo iza sebe ugodan miris
pobuđujući radost koju samo Duh može dati. Knjiga Djela apostolska uči nas uvijek

28
se u kušnjama čvrsto držati Krista, kako bi u nama sazrelo »uvjerenje da Bog može
djelovati u svakoj situaciji, pa i usred prividnih neuspjeha« kao i sigurnost »da onaj
koji se žrtvuje i daje Bogu iz ljubavi sigurno će biti plodan« (apost. pob. Evangelii
gaudium, 279).
Tako i mi: ni sadašnji povijesni trenutak nije lak. Ova situacija pandemije iznijela je
na vidjelo i još više povećala žalost, samoću, siromaštvo i nepravde od kojih su
mnogi već i ranije trpjeli i razotkrila je naše lažne sigurnosti, podjele i polarizacije
koje nas tiho uništavaju. Najslabiji i najranjiviji još su snažnije doživjeli svoju
slabost i ranjivost. Iskusili smo obeshrabrenost, razočaranost, muku. Nije nam
mogla promaći ni konformistička gorčina koja oduzima nadu. Mi, međutim, »ne
propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim
poradi Isusa« (2 Kor 4, 5). Zato u našim zajednicama i našim obiteljima slušamo
jeku riječi života koja se razliježe našim srcima i govori nam: »Nije ovdje, nego
uskrsnu!« (Lk 24, 6). To je riječ nade koja zatire svaki determinizam i, onima koji
dopuste da ih dotakne, daruje potrebnu slobodu i odvažnost ustati na noge i
kreativno tražiti sve moguće načine živjeti samilost, “sakramental” Božje blizine
nama ljudima koji ne ostavlja nikoga ležati kraj puta. U ovom vremenu pandemije,
suočeni s napašću prikrivanja i opravdavanja ravnodušnosti i apatije u ime zdrave
socijalne distance, prijeko je potrebno poslanje samilosti koje može pretvoriti nužnu
distancu u mjesto susreta, skrbi i promicanja. »Što vidjesmo i čusmo« (Dj 4, 20),
milosrđe koje nam je iskazano, pretvara se u uporišnu točku i daje nam
vjerodostojnost koji nam omogućuju povratiti zajedničku strast za stvaranje
»zajednice pripadnosti i solidarnosti čemu se moraju posvetiti vrijeme, trud i dobra«
(enc. Fratelli tutti, 36). Božja je riječ ta koja nas svakodnevno otkupljuje i spašava
od izgovorâ koji nas vode tome da se zatvaramo u najkukavniji od svih skepticizama:
“ionako će sve opet biti isto, ništa se neće promijeniti”. A na pitanje: “zašto bih se
trebao odricati svojih sigurnosti, lagodnosti i užitaka ako ne mogu vidjeti nikakav
važan rezultat?”, odgovor je uvijek isti: »Isus Krist je izvojevao pobjedu nad
grijehom i smrću i sada je svemogući. Isus Krist doista živi« (usp. apost. pob.
Evangelii gaudium, 275) i želi da i mi budemo živi, da budemo braća i da znamo u
sebe primiti i s drugima dijeliti tu nadu. U sadašnjim okolnostima prijeko su
potrebni misionari nade, pomazani od Gospodina, koji su kadri na proročki način
podsjećati da se nitko ne može sâm spasiti.
Neka se i iz našega grla, kao u apostolâ i prvih kršćana, iz sve snage zaori ono: »Ne
možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo« (Dj 4 20). Sve što smo primili, sve što
nam je Gospodin postupno darivao, dao nam je da bismo se mogli time služiti i
besplatno drugima davati. Kao što su apostoli svojim očima vidjeli, čuli i rukama
opipali Isusovo spasenje (usp. 1 Iv 1, 1-4), tako mi danas možemo trpeće i slavno
Kristovo tijelo doticati u svakodnevnom životu i smoći hrabrosti sa svima dijeliti
sudbinu nade, taj nedvojbeni znak koji je plod spoznaje da je Gospodin uvijek uz
nas. Kao kršćani ne možemo zadržati Gospodina samo za sebe: evangelizacijsko
poslanje Crkve svoju punu i javnu vrijednost očituje u promjeni svijeta i očuvanju
stvorenja.
Poziv svakome od nas
Tema ovogodišnjega Svjetskog dana misija, »Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i
čusmo« (Dj 4 20), poziv je svakome od nas da “preuzmemo odgovornost” i

29
 upoznamo druge s onim što nosimo u srcu. Po tom je poslanju Crkva uvijek bila
prepoznatljiva: »Ona je upravo radi naviještanja Evanđelja« (sveti Pavao VI., apost.
pob. Evangelii nuntiandi, 14). Naš vjerski život, naime, kad se odvajamo od drugih
ili se zatvaramo u male skupine, kopni, gubi proročki duh i sposobnost divljenja i
zahvalnosti. Po samoj svojoj dinamici on zahtijeva veću otvorenost kojom možemo
doći do sviju i zagrliti ih. Prvi kršćani ne samo da nisu podlegli napasti zatvaranja u
neku elitu, nego su bili privučeni od Gospodina i novog života koji je On nudio poći
među narode svjedočiti ono što su vidjeli i čuli: Božje kraljevstvo je blizu. Činili su
to s velikodušnošću, zahvalnošću i plemenitošću onih koji siju svjesni da će drugi
uživati plodove njihova truda, zalaganja i njihove žrtve. Zato volim podsjetiti da
»čak i oni koji su najslabiji, ograničeni i koji nose rane na svojoj duši mogu biti
misionari na svoj način, jer se uvijek treba omogućiti da se dobro prenosi, čak i ako
koegzistira s mnogim slabostima« (posin. apost. pob. Christus vivit, 239).
Na Svjetski dan misija, koji se svake godine slavi pretposljednje nedjelje listopada,
sjećamo se sa zahvalnošću svih onih koji nam, svojim svjedočanstvom života,
pomažu obnoviti naš krsni zavjet da ćemo biti velikodušni i radosni apostoli
evanđelja. Posebno se spominjemo onih koji su bili kadri krenuti na put, ostaviti
zemlju i obitelj kako bi evanđelje, bez odlaganja i strahova, došlo do narodâ i
gradova u kojima je mnogo onih koji su žedni blagoslova.
Razmišljanje o njihovom misijskom svjedočenju potiče nas da budemo hrabri i
ustrajno molimo »gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju« (Lk 10, 2).
Svjesni smo, naime, da poziv na poslanje nije nešto što pripada prošlosti ili
romantična uspomena iz nekih drugih vremena. Isusu danas trebaju srca koja znaju
živjeti poziv kao pravu ljubavnu priču koja će ih potaknuti ići na periferije svijeta i
postati vjesnicima i oruđima samilosti. Poziv je to koji On upućuje svima, iako ne
svakomu na isti način. Sjetimo se da ima periferijâ koje se nalaze blizu nas, u
središtu nekoga grada, ili u vlastitoj obitelji. Postoji također vid sveopće otvorenosti
ljubavi koji nije zemljopisni nego egzistencijalni. Uvijek, ali napose u ovim
vremenima pandemije, važno je svaki dan rasti u sposobnosti proširiti svoj vlastiti
krug i doći do onih za koje ne doživljavamo spontano da pripadaju “našem
interesnom svijetu” iako su tu blizu nas (usp. enc. Fratelli tutti, 97). Vršiti svoj
poslanje u životu znači odvažiti se gajiti iste osjećaje kao Isus Krist i vjerovati s
njim da je osoba uz mene moj brat i moja sestra. Neka njegova suosjećajna ljubav
probudi i naše srce i sve nas učini učenicima misionarima.
Neka Marija, prva učenica misionarka, poveća u svim krštenicima želju da budu sol
i svjetlo u našim zemljama (usp. Mt 5, 13-14).
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. siječnja 2021., svetkovina Bogojavljenja.
Franjo

Poruka pape Franje za 5. svjetski dan siromaha

[33. nedjelja kroz godinu, 14. studenoga 2021.]
1. »Siromahâ svagda imate uza se« (Mk 14, 7). Isus je te riječi izgovorio nekoliko
dana prije Pashe, dok je blagovao u Betaniji, u kući nekog Šimuna zvanog
“Gubavac”. Kako izvješćuje evanđelist, u prostoriju gdje se blagovalo ušla je neka

30
žena držeći u rukama alabastrenu posudu punu dragocjene pomasti, kojom je Isusa
polila po glavi. Ova je gesta izazvala veliko zaprepaštenje i pobudila dvije različite
reakcije.
Prva je reakcija ogorčenost nekih prisutnih, uključujući i učenike, koji, s obzirom na
cijenu pomasti – oko 300 denara, što odgovara godišnjoj plaći jednog radnika –
misle da je bilo bolje prodati je i novac dati siromasima. Prema Ivanovu Evanđelju,
Juda se našao tumačiti taj stav: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i
razdala siromasima?«. Evanđelist napominje: »To ne reče zbog toga što mu bijaše
stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao
što se u nju stavljalo« (12, 5-6). Nije slučajno da ta teška kritika dolazi iz usta
izdajice: to je dokaz da oni koji nemaju osjećaja za siromahe izdaju Isusovo učenje i
ne mogu biti njegovim učenicima. Podsjećamo u vezi s tim na snažne Origenove
riječi: »Judi je naizgled stalo do siromaha […]. Ako još uvijek ima netko tko
upravlja crkvenom riznicom i govori u korist siromahâ kako to čini Juda, a zatim
grabi sebi ono što se u nju stavlja, doživjet će istu Judinu sudbinu« (Tumačenje
Matejeva Evanđelja, 11, 9).
Drugo tumačenje daje sâm Isus i ono omogućuje shvatiti duboko značenje geste
koju čini ta žena. On kaže: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na
meni« (Mk 14, 6). Isus zna da će uskoro umrijeti i u toj gesti vidi pomazanje
njegova tijela unaprijed, prije polaganja u grob. Taj pogled u budućnost potpuno je
neočekivan za sustolnike. Isus ih podsjeća da je On sâm prvi siromah, najveći od
svih siromaha, jer predstavlja sve njih zajedno. Upravo u ime siromašnih,
usamljenih, marginaliziranih i diskriminiranih Sin Božji prihvaća gestu te žene.
Svojom ženskom osjetljivošću ona pokazuje da je jedina koja razumije
Gospodinovo duševno stanje. S tom bezimenom ženom – koja je možda stoga
predodređena da predstavlja sve one žene tijekom stoljeća čiji se glas neće čuti i
koje će biti žrtve nasilja – započinje značajna prisutnost ženâ koje sudjeluju u
vrhuncu Kristova života: njegovu raspeću, smrti, ukopu i njegovu ukazanju kao
Uskrsloga. Žene, koje su tako često diskriminirane i kojima je teško doći do
odgovornih položaja, na stranicama Evanđelja su, naprotiv, protagonistice u
povijesti objave. Rječite su zaključne Isusove riječi koje tu ženu povezuju s velikim
poslanjem evangelizacije: »Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo
evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen«
(Mk 14, 9).
2. Ova snažna “empatija” između Isusa i žene i način na koji On tumači njezino
pomazanje, koje je u silnoj opreci sa snebivanjem Jude i ostalih, otvaraju širom
vrata plodnom promišljanju o neraskidivoj vezi između Isusa, siromahâ i
propovijedanja evanđelja.
Lice Boga koje On objavljuje je, naime, lice Oca koji je na strani siromahâ, Oca koji
je blizak siromasima. Cjelokupno Isusovo djelovanje potvrđuje da siromaštvo nije
plod zle kobi, nego konkretan znak njegove prisutnosti među nama. Ne nalazimo ga
kad i gdje želimo, već ga prepoznajemo u životima siromašnih, u njihovim patnjama
i oskudicama i, u kadikad neljudskim, uvjetima u kojima su prisiljeni živjeti. Neću
se umoriti ponavljati da su siromašni istinski evangelizatori jer su oni prvi bili
evangelizirani i pozvani biti dionicima Gospodinova blaženstva i njegova
Kraljevstva (usp. Mt 5, 3).

31
 Siromasi, koji žive u različitim prilikama i na svim meridijanima, evangeliziraju nas
jer nam omogućuju da na uvijek nov način otkrivamo najizvornije crte Očeva lica.
»Oni nas mogu mnogo toga naučiti. Osim što imaju dioništvo u onom sensus fidei,
oni također preko vlastitih patnji poznaju Krista patnika. Prijeko je potrebno da svi
dopustimo da nas oni evangeliziraju. Nova je evangelizacija poziv na upoznavanje
spasenjske snage koja je na djelu u njihovim životima i da ih Crkva stavi u središte
svoga puta. Pozvani smo otkriti Krista u njima, posuditi im naš glas u njihovim
traženjima, ali također biti njihovi prijatelji, slušati ih, razumjeti i prihvatiti
tajanstvenu mudrost koju Bog želi preko njih podijeliti s nama. Naša se zauzetost ne
sastoji isključivo u djelima ili planovima promicanja i pomoći; ono što Duh pokreće
nije prekomjerni aktivizam, već prije svega pozornost prema drugom za kojeg se u
stanovitom smislu smatra da je jedno s nama. Ta pozornost puna ljubavi je početak
prave brige za njegovu osobu i, polazeći od nje, želim stvarno tražiti njegovo dobro«
(apost. pob. Evangelii gaudium, 198-199).
3. Isus ne samo da je na strani siromašnih, već s njima dijeli istu sudbinu. To je
snažna poruka i za njegove učenike svih vremena. Isusove riječi “siromahâ svagda
imate uza se” znače također ovo: njihova prisutnost među nama je stalna, ali to ne
smije dovesti do toga da se na to naviknemo tako da postanemo na to ravnodušni,
već nas mora navesti na bezuvjetno dijeljenje života koje nam nije dopušteno
prebacivati na druge. Siromašni nisu “autsajderi” u zajednici, već su braća i sestre s
kojima se dijeli patnja kako bi se ublažilo njihovu nevoljnost i marginaliziranost,
vratilo im se izgubljeno dostojanstvo i zajamčilo potrebnu socijalnu uključenost.
Poznato je, uostalom, da svako dobro djelo pretpostavlja dobročinitelja i primatelja
dobročinstva, dok dijeljenje s drugima rađa bratstvo. Milostinja je nešto što se čini s
vremena na vrijeme, dok je dijeljenje trajno. Ova prva riskira da zadovolji one koji
je daju i ponizi one koji je primaju; ovo potonje, pak, jača solidarnost i stvara nužne
pretpostavke za postizanje pravde. Riječju, vjernici, kad žele osobno vidjeti Isusa i
dotaći ga se rukom, znaju kome se uteći: siromašni su sakrament Krista,
predstavljaju njegovu osobu i upućuju na nj.
Imamo mnogo primjera svetaca i svetica koji su dijeljenje sa siromašnima učinili
svojim planom života. Tu mislim, između ostalih, na oca Damiana de Veustera,
svetog apostola gubavaca. On je s velikom velikodušnošću odgovorio na poziv da
ode na otok Molokai, koji je pretvoren u geto u koji su smjeli samo gubavci, da živi
i umre s njima. Zasukao je rukave i dao sve od sebe da živote tih siromašnih
bolesnika i marginaliziranih, koji su grcali u najvećoj bijedi, učini vrijednim
življenja. Postao je liječnik i bolničar ujedno, ne mareći za opasnosti s kojima se
suočavao i u toj “koloniji smrti”, kako se nazivalo taj otok, donio je svjetlo ljubavi. I
sam je obolio od gube, što je jasan znak punog zajedništva s braćom i sestrama za
koje je dao svoj život. Njegovo je svjedočanstvo veoma aktualno i u naše dane
obilježene pandemijom koronavirusa: Božja milost zasigurno djeluje u srcima
mnogih koji se samozatajno razdaju za najsiromašnije dijeleći konkretno i stvarno
sve s njima.
4. Trebamo, dakle, s punim uvjerenjem prigrliti Gospodinov poziv: »Obratite se i
vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 15). To se obraćenje, prije svega, sastoji u tome da
otvorimo svoja srca i prepoznamo mnoge oblike siromaštva te vidljivo pokazujemo
Božje kraljevstvo načinom života koji je u skladu s vjerom koju ispovijedamo. Na
siromašne se često gleda kao na one koji su odvojeni od nas, kao na kategoriju koja

32
zahtijeva posebnu dobrotvornu službu. Slijediti Isusa, u tome pogledu, zahtijeva
promjenu mentaliteta, odnosno prihvaćanje izazova sudjelovanja i dijeljenja. Postati
njegovim učenicima znači odlučiti ne gomilati blaga na zemlji koja pružaju iluziju
sigurnosti u krhkoj i prolaznoj stvarnosti. To, naprotiv, znači spremnost osloboditi
se svakoga ropstva koje priječi postizanje istinske sreće i blagoslova, kako bi se
prepoznalo ono trajno, što nitko i ništa ne može uništiti (usp. Mt 6,19-20).
Isusovo učenje i ovdje ide protiv struje, jer obećava ono što samo oči vjere mogu s
potpunom sigurnošću vidjeti i iskusiti: »I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili
oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i
život vječni baštiniti« (Mt 19, 29). Ako ne odlučimo postati siromašni prolaznim
bogatstvom, svjetovnom moći i ispraznom slavom, nikada nećemo moći darivati
svoj život iz ljubavi; život će nam biti sav nekako rascjepkan, pun dobrih namjera,
ali neučinkovit u preobrazbi svijeta. Riječ je, dakle, o tome da se odlučno otvorimo
Kristovoj milosti, koja nas može učiniti svjedocima njegove bezgranične ljubavi i
vratiti vjerodostojnost našoj prisutnosti u svijetu.
5. Kristovo evanđelje poziva nas da posvećujemo posebnu brigu siromašnima i traži
da prepoznamo razne, pa i premnoge oblike moralnog i socijalnog poremećaja koji
neprestano rađaju nove oblike siromaštva. Čini se da se sve više probija shvaćanje
prema kojem siromašni ne samo da su krivi za svoje siromaštvo, nego predstavljaju
nepodnošljiv teret gospodarskom sustavu koji u središte stavlja interes nekolicine
privilegiranih skupina. Tržište koje ne mari za etička načela ili im pristupa
selektivno stvara neljudske uvjete koji negativno utječu na ljude koji već žive u
teškim uvjetima. Tako svjedočimo pojavljivanju novih zamki siromaštva i
isključenosti koje stvaraju beskrupulozni ekonomski i financijski akteri, lišeni
osjećaja za čovjeka i društvene odgovornosti.
Prošle se godine svemu tome pridružila nova pošast zbog kojeg se broj siromašnih
dodatno povećao, a to je pandemija. Ona i dalje kuca na vrata milijuna ljudi, pa čak i
kad sa sobom ne nosi patnju i smrt, ona donosi siromaštvo. Broj siromašnih raste
preko svake mjere, a, nažalost, narednih mjeseci njihov će se broj još više povećati.
Neke zemlje trpe vrlo teške posljedice pandemije, tako da najugroženiji nemaju ni
ono osnovno za život. Dugi redovi pred pučkim kuhinjama vidljiv su pokazatelj toga
pogoršanja. Briga za druge nalaže nam da pronađemo primjerenija rješenja za borbu
protiv virusa na globalnoj razini, ne vodeći se u tome plitkim interesima. Posebno je
prijeko potrebno pružiti konkretne odgovore onima koji trpe posljedice
nezaposlenosti, koja dramatično pogađa mnoge očeve, žene i mlade. Društvena
solidarnost i velikodušnost, za koju su se, hvala Bogu, mnogi pokazali spremnima,
zajedno s dalekovidnim projektima usmjerenim na promicanje čovjeka, daju i davat
će vrlo važan doprinos u ovome teškom času.
6. Ostaje, međutim, otvoreno jedno pitanje, koje nipošto nije samorazumljivo: kako
dati opipljiv odgovor milijunima siromašnih koji često nailaze na ravnodušnost, pa
čak i izazivaju nelagodu kod drugih? Kojim putem pravde valja ići kako bi se
društvene nejednakosti moglo prevladati i vratiti ljudsko dostojanstvo, koje se tako
često gazi? Individualistički način života je sudionik u nastajanju siromaštva i često
na siromašne svaljuje svu odgovornost za njihovo stanje. Ali siromaštvo nije plod
slijepe sudbine, ono je posljedica egoizma. Zato je od ključne važnosti pokrenuti
razvojne procese u kojima će se vrednovati sposobnosti sviju, tako da

33
 komplementarnost kompetencijâ i različitost ulogâ dovede do otkrivanja
zajedničkog resursa sudjelovanja. Mnogo je siromaštava “bogatih” koja bi se dalo
izliječiti bogatstvom “siromašnih”, samo kad bi se oni susreli i upoznali! Nitko nije
toliko siromašan da ne može dati nešto od sebe drugome i od njega zauzvrat primiti.
Siromašni ne mogu biti samo primatelji; mora ih se dovesti u položaj da mogu dati,
jer jako dobro znaju kako uzvratiti. Koliki je samo primjera dijeljenja pred našim
očima! Siromašni nas često uče solidarnosti i dijeljenju. Oni su, istina, ljudi kojima
nešto nedostaje, često nemaju mnogo toga, pa čak i ono što im je prijeko potrebno,
ali nisu bez svega, jer čuvaju dostojanstvo Božje djece koje im nitko i ništa ne može
oduzeti.
7. Zato je potreban drugačiji pristup siromaštvu. To je izazov kojem bi vlade i
svjetske institucije trebale pristupati dalekovidnim socijalnim modelom koji može
odgovoriti na nove oblike siromaštva koji se javljaju u svijetu i koji će imati
presudan utjecaj na desetljeća koja dolaze. Ako se siromašne marginalizira, kao da
su sami krivi za stanje u kojem se nalaze, tada sama ideja demokracije zapada u
krizu, a svaka socijalna politika osuđena je na neuspjeh. S velikom bismo
poniznošću trebali priznati da smo često prave neznalice kad je riječ o siromasima.
O njima se govori apstraktno, sve se svodi na statistike i ponekim se dokumentarnim
filmom pokušava dirnuti srca ljudi. Siromaštvo bi, naprotiv, trebalo potaknuti
kreativno planiranje projekata koje omogućuje veću učinkovitu slobodu kojom se
svaka osoba može ostvariti u svome životu zahvaljujući vlastitim sposobnostima.
Iluzija koje se svakako treba kloniti jest ta da mislimo da posjedovanje novca
omogućuje čovjeku da bude slobodan i povećava njegovu slobodu. Učinkovito
služenje siromašnima potiče na djelovanje i omogućuje pronalaženje najprikladnijih
načina da se dovede u bolji položaj i unaprijedi taj dio čovječanstva koji je prečesto
bezimen i bez glasa, ali na kojem je utisnuto lice Spasitelja koji moli za pomoć.
8. »Siromahâ svagda imate uza se« (Mk 14,7). To je poziv da se nikada ne propusti
priliku činiti dobro kad se ona ukaže. U pozadini možemo nazrijeti drevnu biblijsku
zapovijed: »Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće […], ne budi
tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom
rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. […] Daj mu rado, a ne da ti
srce bude zlovoljno kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Jahve, Bog tvoj,
u svakom poslu tvome i u svakom pothvatu ruku tvojih. [Jer] siromaha nikad neće
nestati iz zemlje« (Pnz 15, 7-8, 10-11). Apostol Pavao u istom duhu poziva kršćane
iz zajednicâ koje je osnovao da priskoče u pomoć siromašnima iz prve zajednice u
Jeruzalemu i da to čine »ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja« (2
Kor 9, 7). Nije riječ o umirivanju vlastite savjesti davanjem nekog milodara, već o
suprotstavljanju kulturi ravnodušnosti i nepravde kojom se ljudi često postavljaju
prema siromasima.
U vezi s tim dobro je prisjetiti se također riječi sv. Ivana Zlatoustog: »Oni koji su
velikodušni ne smiju tražiti od siromahâ da im polažu račun za svoje ponašanje,
nego samo poboljšati njihovo stanje siromaštva i zadovoljiti njihove potrebe.
Siromah imaju samo jednu obranu: svoje siromaštvo i stanje potrebe u kojem se
nalazi. Ne pitajte ga ni za što drugo. Pa bio on najveći zlotvor na svijetu, a nema
hrane koju treba, oslobodimo ga gladi. […] Milosrdan je čovjek lúka potrebitih:
lúka prima i oslobađa sve brodolomce opasnosti, bili oni zlotvori ili dobri ljudi ili
koji god drugi, lúka im pruža zaštitu i utočište. Tako i ti, dakle, kada vidiš u svijetu

34
čovjeka koji je doživio brodolom siromaštva, ne osuđuj, ne traži da polaže račun za
svoje ponašanje, nego ga izbavi od nevolje koja ga je snašla« (Razgovor o
siromašnom Lazaru, II, 5).
9. Od presudne je važnosti da poraste osjetljivost ljudi kako bi se razumjelo potrebe
siromašnih, koje se, jednako kao i životni uvjeti, neprestano mijenjaju. Danas su,
naime, u ekonomski razvijenijim dijelovima svijeta ljudi manje spremni nego u
prošlosti boriti se protiv siromaštva. Stanje relativnog blagostanja na koje su se
navikli otežava prihvaćanje žrtvi i odricanja. Čovjek je spreman na sve samo da mu
se ne oduzme ono što je lako stekao. Tako se upada u razne oblike pritajene mržnje,
grčevite razdražljivosti i zahtjeva koji dovode do straha i tjeskobe, a u nekim
slučajevima i nasilja. To nije kriterij na kojem treba graditi budućnost; štoviše, to su
također oblici siromaštva od kojih ne smijemo skretati svoj pogled. Moramo biti
otvoreni za čitanje znakova vremena koji od nas traže da pronađemo nove načine da
budemo evangelizatori u suvremenom svijetu. Izravna pomoć kojom se izlazi
ususret potrebama siromašnih ne smije nas spriječiti da budemo dalekovidni u
odjelotvorivanju novih znakova kršćanske ljubavi i milosrđa, kao odgovor na nove
oblike siromaštva koje čovječanstvo danas doživljava.
Nadam se da će Svjetski dan siromaha, koji obilježavamo peti puta, sve snažnije
zaživjeti u našim mjesnim Crkvama i prerasti u pokret evangelizacije u kojem će se
susretati siromašne ponajprije tamo gdje se nalaze. Ne smijemo čekati da oni
pokucaju na naša vrata, nego mi moramo pohitati njima u njihovim vlastitim
domovima, u bolnicama i staračkim domovima, na ulicama i u mračnim zakutcima
gdje se ponekad skrivaju, u skloništima i prihvatnim centrima… Važno je razumjeti
kako se osjećaju, kroz što prolaze i kakve želje nose u svome srcu. Neka potresne
riječi don Prima Matzzolarija postanu naše vlastite: »Ne pitajte me, molim vas,
postoje li siromasi, tko su i koliko ih je, jer se bojim da takva pitanja služe tome da
odvrate pažnju ili predstavljaju izgovor za izbjegavanje jasnog zova savjesti i srca.
[…] Ja nikada nisam brojao siromašne, jer se ne mogu nabrojati: siromahe se grli, a
ne broji« (“Adesso” br. 7, 15. travnja 1949.). Siromasi su među nama. Kako bi to
bilo evanđeoski kad bismo s punom istinom mogli reći: i mi smo siromašni, jer
ćemo ih samo tako moći zbiljski prepoznati i učiniti dijelom našega života i oruđem
spasenja.
Rim, pri Sv. Ivana Lateranskom, 13. lipnja 2021. godine
Na spomen sv. Antuna Padovanskog
FRANJO

Poruka Svetoga Oca Franje za 36. Svjetski dan mladih

[svetkovina Krista Kralja, 21. studenog 2021.]
“Ustani! Postavljam te za svjedoka onoga što si vidio” (usp. Dj 26, 16)
Predraga mladeži!
Htio bih vas još jednom primiti za ruku da nastavimo naše zajedničko duhovno
hodočašće koje nas vodi prema Svjetskom danu mladih koji će se održati u
Lisabonu 2023. godine.

35
 Prošle godine, neposredno prije izbijanja pandemije, potpisao sam poruku koja je
imala za temu: “Mladeži, kažem ti, ustani!” (usp. Lk 7, 14). Gospodin nas je, u
svojoj providnosti, želio pripremiti za vrlo težak izazov s kojim nam se valjalo
suočiti.
Posvuda u svijetu pojedinci su se morali suočiti s patnjom zbog gubitka dragih
osoba i društvene izolacije. I vama mladima, koji ste po svojoj prirodi okrenuti
prema budućnosti, zbog izvanrednih zdravstvenih prilika bio je onemogućen
odlazak u školu ili na fakultet, na posao, niste se mogli susretati… Našli ste se u
teškim situacijama s kojima se niste navikli nositi. U mnogim slučajevima javili su
se obiteljski problemi, kao i problemi koje sa sobom nosi nezaposlenost, depresija,
usamljenost i ovisnosti. A o nakupljenom stresu, napetostima i izljevima bijesa,
porastu nasilja da ne govorimo.
Ali hvala Bogu, to nije jedina strana medalje. Ako je ta kušnja iznijela na vidjelo
naše slabosti, otkrila je također naše vrline, uključujući spremnost na solidarnost. U
svim dijelovima svijeta vidjeli smo veliki broj pojedinaca, među kojima mnogo
mladih, koji su pomagali u spašavanju života, sijali sjeme nade, branili slobodu i
pravdu, bili mirotvorci i graditelji mostova.
Kad mladi čovjek padne, u stanovitom smislu padne čovječanstvo. Ali također je
istina da kad mlada osoba ponovno ustane, kao da cijeli svijet ponovno ustane.
Dragi mladi, koliko veliki potencijal leži u vašim rukama! Kakvu samo snagu nosite
u svojim srcima!
Zato Bog danas, ponovno, govori svakome od vas: “Ustani!”. Od sveg se srca
nadam da će nam ova poruka pomoći da se pripremimo za nova vremena, za novu
stranicu u povijesti čovječanstva. Ali bez vas, dragi mladi, nije moguće početi
iznova. Da bi ponovno ustao, svijet treba vašu snagu, vaše oduševljenje, vašu strast.
U vezi s tim želio bih s vama razmišljati o odlomku iz Djela apostolskih u kojem
Isus kaže Pavlu: “Ustani. Postavljam te za svjedoka onoga što si vidio” (usp. Dj 26,
16).
Pavao – svjedok pred kraljem
Redak kojim je nadahnuta tema Svjetskog dana mladih 2021. preuzet je iz Pavlova
svjedočanstva pred kraljem Agripom tijekom njegova zatočeništva. On, nekoć
neprijatelj i progonitelj kršćanâ, sada je osuđen upravo zbog svoje vjere u Krista. S
vremenskim razmakom od otprilike dvadeset i pet godina, Apostol pripovijeda o
svome životu i o temeljnom događaju – svome susretu s Kristom.
Pavao priznaje da je u prošlosti progonio kršćane, sve dok jednoga dana, dok je
putovao u Damask da uhiti neke od njih, njega i njegove suputnike (usp. Dj 26, 13)
nije obasjala svjetlost “od sunca sjajnija”, ali jedino je on čuo “glas”: glas Isusa koji
mu se obraća i naziva ga imenom.
“Savle, Savle!”
Promotrimo zajedno dublje ovaj događaj. Oslovljavajući ga po imenu, Gospodin
daje do znanja Savlu da ga osobno poznaje. Kao da mu je rekao: “Znam tko si,
znam koje planove kuješ, ali unatoč tome obraćam se upravo tebi.” Zove ga dva
puta, u znak iznimnog i vrlo važnog poziva, kao što je to učinio s Mojsijem (usp. Izl
3, 10) i Samuelom (usp. 1 Sam 3, 10). Pavši na zemlju, Savao priznaje da je svjedok

36
Božjeg očitovanja, snažne objave koja ga duboko potresa, ali ga ne uništava,
naprotiv: oslovljava ga po imenu.
Naime, samo osobni, a ne anonimni susret s Kristom mijenja život. Isus pokazuje da
dobro poznaje Savla, da “ga poznaje u dušu”. Premda je Savao progonitelj, iako mu
je u srcu mržnja prema kršćanima, Isus zna da je to zbog neznanja i želi pokazati u
njemu svoje milosrđe. Upravo će ta milost, ta nezaslužena i bezuvjetna ljubav, biti
svjetlo koje će iz korijena promijeniti Savlov život.
“Tko si, Gospodine?”
Suočen s tom tajanstvenom prisutnošću koja ga naziva imenom, Savao pita: “Tko si,
Gospodine?” (Dj 26, 15). Ovo je pitanje iznimno važno i svi ga moramo prije ili
kasnije u životu postaviti. Nije dovoljno slušati o Kristu od drugih, potrebno je s
njim osobno razgovarati. To je, u konačnici, molitva. Moliti znači izravno
razgovarati s Isusom, pa i ako nam možda u srcu još uvijek vlada nemir, a um je pun
sumnji ili čak prijezira prema Kristu i kršćanima. Nadam se da će svaki mladić i
djevojka, u dubini svog srca, postaviti to pitanje: “Tko si, Gospodine?”.
Ne možemo uzeti zdravo za gotovo da svi poznaju Isusa, pa ni u doba interneta.
Pitanje koje mnogi postavljaju Isusu i Crkvi upravo je ovo: “Tko si?”. U čitavom
izvješću o pozivu svetoga Pavla, to je jedini put da on govori. I na njegovo pitanje,
Gospodin odmah odgovara: »Ja sam Isus koga ti progoniš!« (ibid.).
“Ja sam Isus koga ti progoniš!”
Tim odgovorom Gospodin Isus otkriva Savlu veliko otajstvo: da se On poistovjećuje
s Crkvom i s kršćanima. Sve do tada Savao nije vidio ništa od Krista osim vjernikâ
koje je bacao u tamnicu (usp. Dj 26, 10), za čiju je osudu na smrt osobno glasovao
(ibid.). Vidio je kako su kršćani na zlo uzvraćali dobrom, na mržnju ljubavlju,
prihvaćajući nepravde, nasilje, uvrede i progone za ime Kristovo. Ako, dakle, bolje
pogledamo Savao je – a da to nije ni znao – već bio susreo Krista: susreo ga je u
kršćanima!
Koliko smo samo puta čuli da se kaže: “Isus ‘da’, Crkva ‘ne’”, kao da bi jedno
moglo biti alternativa drugome. Nemoguće je poznavati Isusa, ako se ne poznaje
Crkvu. Ne može se upoznati Isusa osim po braći i sestrama njegove zajednice. Ne
može netko za sebe reći da je pravi kršćanin, ako ne živi crkvenu dimenziju svoje
vjere.
“Teško ti se protiv ostana praćakati”
To su riječi koje Gospodin upućuje Savlu nakon što je ovaj pao na zemlju. Ali
nekako kao da je već neko vrijeme bio razgovarao s njim na tajanstven način,
pokušavajući ga privući k sebi. No, Savao se opirao. Isti taj blagi “prijekor” naš
Gospodin upućuje svakom mladom čovjeku koji se udalji od njega: “Dokle ćeš
bježati od mene? Zašto ne čuješ da te zovem? Čekam da se vratiš.” Poput proroka
Jeremije, i mi ponekad kažemo: “Neću više na nj misliti” (Jr 20, 9). No, u srcu
svakog pojedinca kao da je zapreten jedan žarki plamen: čak i ako ga pokušamo
ugasiti, ne možemo jer je jači od nas.
Gospodin je izabrao onoga koji ga je čak progonio, koji je potpuno neprijateljski
raspoložen prema njemu i njegovim učenicima. Ali za Boga nitko nije nepovratno

37
 izgubljen. Zahvaljujući osobnom susretu s njim, uvijek možemo početi iznova.
Nijedna mlada osoba nije izvan dosega Božjeg milosrđa. Ni za koga se ne može reći:
previše se udaljio… sad je prekasno… Koliko mladih ljudi pokazuje strastveni otpor
i idu stranputicom, ali u srcu nose skrivenu potrebu da se predano zalažu, da ljube
svim silama, da se poistovjete s određenim poslanjem! Upravo to je ono što Isus vidi
u mladome Savlu.
Prepoznati vlastitu sljepoću
Možemo zamisliti da je, prije susreta s Kristom, Savao na neki način bio “pun sebe”
i smatrao se “velikim” zbog svoje moralne neporočnosti, zbog svoje gorljivosti,
zbog svojega porijekla i naobraženosti. Sigurno je bio uvjeren da je u pravu. Ali kad
mu se Gospodin objavljuje, “prizemljuje se” i otkriva da je slijep. Iznenada otkriva
da je ostao bez vida, ne samo fizičkog nego i duhovnog. Njegove su sigurnosti
poljuljane. U duši osjeća da je ono oko čega je s tolikim oduševljenjem nastojao,
naime, revnost u iskorjenjivanju kršćana, bilo potpuno pogrešno. Shvaća da nije
apsolutni nositelj istine, štoviše da je daleko od toga. I, zajedno s njegovim
sigurnostima, ruši se također njegova “veličina”. Odjednom otkriva da je izgubljen,
krhak, “mali”.
Ta je poniznost – svijest o vlastitoj ograničenosti – temeljna! Tko misli da zna sve o
sebi, o drugima, pa čak i o vjerskim istinama, teško će susresti Krista. Savao je
slijep i izgubio je orijentire. Ostavši sam, u tami, jedine jasne stvari su svjetlo koje
je vidio i glas koji je čuo. Koji paradoks: tek kad čovjek shvati da je slijep, počinje
vidjeti!
Nakon prosvjetljenja koje je doživio na putu za Damask, Savao će preferirati da ga
zovu Pavao, što znači “mali”. To nije nadimak ili “umjetničko ime” – što je danas
postalo vrlo uobičajeno čak i među običnim ljudima: susret s Kristom doista je
učinio da se tako osjeća, srušivši zid koji ga je sprječavao da samoga sebe istinski
spozna. On za sebe kaže: »Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan
zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju« (1 Kor 15, 9).
Sv. Terezija iz Lisieuxa, kao i neki drugi sveci, voljela je ponavljati da je poniznost
istina. Danas se, osobito na društvenim mrežama, ima priliku vidjeti toliko “priča”,
koje su često pravi umjetnički uradci u čije je snimanje uloženo puno truda,
snimljenih iz više kutova i s više pozadina. Sve se više traže “svjetla pozornice”
kako bi se “prijateljima” i sljediteljima pokazalo sebe u svjetlu koje ponekad ne
odgovara istini. Krist, svjetlo podnevno, dolazi nas prosvijetliti i vratiti nam
autentičnost, oslobađajući nas svih maski. Jasno nam pokazuje tko smo, jer nas voli
takve kakvi jesmo.
Promijeniti perspektivu
Pavlovo obraćenje nije vraćanje unatrag, nego otvaranje potpuno novoj perspektivi.
Naime, on nastavlja put Damaska, ali više nije onaj od prije, on je druga osoba (usp.
Dj 22, 10). Moguće je obratiti se i obnavljati se u svakodnevnom životu, čineći sve
ono što smo i prije učinili, ali promijenjena srca i s drugačijim motivacijama. U
ovom slučaju Isus izrijekom traži od Pavla da ode u Damask, gdje se bio i zaputio.
Pavao je poslušao, ali sada su se svrha i perspektiva njegova putovanja stubokom
promijenili. Od sada pa nadalje stvarnost će gledati novim očima. Prije su to bile oči
progonitelja krvnika, odsada će to biti oči učenika svjedoka. U Damasku će ga

38
Ananija krstiti i uvesti u kršćansku zajednicu. U tišini i molitvi Pavao će produbiti
vlastito iskustvo i novi identitet koji mu je dao Gospodin Isus.
Snaga i strast mladih ljudi ne smiju se rasipati
Pavlovo držanje prije susreta s uskrslim Isusom nije nam potpuno strano. Koliko je
samo snage i strasti u vašim srcima, dragi mladi! Ali kad vas tama oko vas i u vama
sprječava da ispravno vidite, u opasnosti ste da se izgubite u besmislenim bitkama,
pa čak i postanete nasilni. A, nažalost, prve žrtve bit ćete upravo vi i vaši najbliži.
Postoji isto tako opasnost da se borite za stvari koje izvorno zastupaju prave
vrijednosti, ali koje se, kad se jednom zaoštre do krajnosti, pretvaraju u destruktivne
ideologije. Koliko samo danas mladih, potaknutih možda vlastitim političkim ili
vjerskim uvjerenjima, na kraju postaju oruđe nasilja i uništenja u životima mnogih
drugih! Pojedini digitalni urođenici koriste virtualnu stvarnost i društvene mreže kao
novo bojno polje, beskrupulozno koristeći oružje lažnih vijesti (fake news) za širenje
otrova i uništavanje svojih protivnika.
Kad Gospodin naglo prodre u Pavlov život, ne oduzima mu osobnost i ne gasi
njegovu revnost i strast, već koristi te njegove darove i sposobnosti da ga učini
velikim vjerovjesnikom koji će pronositi evanđelje do nakraj svijeta bijeloga.
Apostol narodâ
Pavao će kasnije postati poznat kao “apostol narodâ”: on koji je prije bio farizej koji
je revno i savjesno opsluživao Zakon! Evo još jednog paradoksa: Gospodin stavlja
svoje pouzdanje upravo u čovjeka koji ga je progonio! Poput Pavla, svaki pojedini
od nas može u dubini srca čuti ovaj glas koji mu govori: “Uzdam se u te. Znam
tvoju povijest i uzimam je u svoje ruke, zajedno s tobom. Pa i ako si često bio protiv
mene, biram baš tebe i činim te svojim svjedokom”. Božja logika može od najgoreg
progonitelja učiniti velikog svjedoka.
Kristov učenik pozvan je biti »svjetlost svijeta« (Mt 5, 14). Pavao mora svjedočiti o
onome što je vidio, ali sada je slijep. Došli smo tako do sljedećeg paradoksa!
Upravo zahvaljujući tom svom osobnom iskustvu Pavao se može staviti u položaj
onih kojima ga Gospodin šalje. Naime, postavljen je za svjedoka »da im otvori oči
pa se obrate od tame k svjetlosti« (Dj 26, 18).
“Ustani i svjedoči!”
Kad prigrlimo novi život koji nam je dan u krštenju, primamo od Gospodina također
poslanje: “Bit ćeš mi svjedok!”. Poslanje je to kojem se valja posvetiti i koje mijenja
život.
Kristov je poziv Pavlu danas upućen svakom mladiću i djevojci: Ustani! Ne možeš
ostati na zemlji i sažalijevati samoga/samu sebe, ima jedno poslanje koje te čeka! I ti
možeš biti svjedokom djelâ koja je Isus započeo u tebi. Zato ti, u Kristovo ime,
kažem:
– Ustani i svjedoči o svom iskustvu slijepca koji je susreo svjetlo, koji je vidio
dobrotu i ljepotu Božju u samome sebi, u drugima i u zajedništvu Crkve koje
pobjeđuje svaku samoću.

39
 – Ustani i svjedoči o ljubavi i poštivanju koji se mogu uspostaviti u ljudskim
odnosima, u obiteljskom životu, u dijalogu između roditelja i djece, između mladih i
starih.
– Ustani i brani socijalnu pravdu, istinu i pravednost, ljudska prava, progonjene,
siromašne i slabe, one čiji se glas ne čuje u društvu, migrante.
– Ustani i svjedoči o novome pogledu koji ti omogućuje da očima punim divljenja
promatraš stvoreni svijet, koji ti omogućuje da promatraš Zemlju kao naš zajednički
dom i daje ti hrabrost da braniš cjelovitu ekologiju.
– Ustani i svjedoči da se promašeni životi mogu popraviti, da oni koji su već mrtvi
duhom mogu ustati na novi život, da se robovi mogu osloboditi, da srca opterećena
tugom mogu ponovno pronaći nadu.
– Ustani i radosno svjedoči da Krist živi! Širi njegovu poruku ljubavi i spasenja
među svojim vršnjacima, u školi, na sveučilištu, na radnome mjestu, u digitalnom
svijetu, posvuda.
Gospodin, Crkva, Papa, uzdaju se u vas i postavljaju vas za svjedoke mnogim
drugim mladima koje susrećete na “putovima Damaska” našeg doba. Ne zaboravite:
»svaki onaj koji je stvarno iskusio ljubav Boga koji ga spašava ne treba dugotrajnu
poduku i obuku i pripremu da pođe naviještati tu ljubav. Svaki je kršćanin misionar
u mjeri u kojoj se susreo s Božjom ljubavlju u Kristu Isusu« (Apost. pob. Evangelii
gaudium, 120).
Ustanite i slavite SDM u partikularnim Crkvama!
Još jednom pozivam vas, mlade iz cijeloga svijeta, da sudjelujete u ovom duhovnom
hodočašću koje nas će dovesti do proslave Svjetskog dana mladih u Lisabonu 2023.
godine. Sljedeći susret je, međutim, u vašim partikularnim Crkvama, u raznim
biskupijama i eparhijama svijeta, gdje će se na svetkovinu Krista Kralja proslaviti –
na mjesnoj razini – Svjetski dan mladih 2021.
Nadam se da ćemo svi moći proživjeti te etape kao pravi hodočasnici, a ne kao
“turisti vjere”! Otvorimo se Božjim iznenađenjima koji svojim svjetlom želi
obasjavati naš put. Budimo otvoreni za ono što nam želi reći, također po našoj braći
i sestrama. Tako ćemo pomoći jedni drugima da zajedno ustanemo i u ovom teškom
povijesnom času postat ćemo proroci novih vremena, punih nade! Neka nam
Blažena Djevica Marija bude zagovornicom.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 14. rujna 2021., blagdan Uzvišenja svetoga križa.
FRANJO

40
Poruka pape Franje za Međunarodni dan osoba s invaliditetom
[3. prosinca 2021.]
»Vi ste moji prijatelji« (Iv 15, 14)
Draga braćo i sestre!
U prigodi Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, želim se obratiti izravno vama
koji ste pogođeni bilo kojom vrstom invaliditeta. Želim vam reći da vas Crkva voli i
da treba svakoga od vas da ispunite svoje poslanje u službi evanđelja.
Isus prijatelj
Isus je naš prijatelj! On sâm je to rekao svojim učenicima na Posljednjoj večeri (usp.
Iv 15, 14). Njegove riječi dopiru sve do nas i rasvjetljuju otajstvo našeg odnosa s
njim i naše pripadnosti Crkvi. »Prijateljstvo s Isusom neraskidivo je. On nas nikada
ne napušta, iako se katkad čini da šuti. Kad ga trebamo, on pušta da ga nađemo i
ostaje uz nas kud god da pošli« (posin. apost. pob. Christus vivit, 154). Mi kršćani
smo primili dar: pristup Isusovu srcu i prijateljstvo s njim. Sretni smo što nas je
zapao taj privilegij i to postaje naš poziv: biti njegovi prijatelji!
Imati Isusa za prijatelja najveća je utjeha. To svakog od nas može učiniti zahvalnim
i radosnim učenikom koji može posvjedočiti da naša vlastita slabost nije prepreka za
življenje i prenošenje evanđelja. Naime, povjerljivo i osobno prijateljstvo s Isusom
može biti duhovni ključ za prihvaćanje ograničenjâ koja svi imamo, te za življenje
svojega vlastitog ljudskog stanja u duhu prihvaćanja. Iz toga prijateljstva može
poteći radost koja »ispunja srca i čitav život« (apost. pob. Evangelii gaudium, 1),
zato što, kao što je jedan veliki egzeget napisao, prijateljstvo s Isusom je »iskra od
koje nastaje požar oduševljenja i zanosa«. 1
Crkva je vaš dom
Po krštenju svaki od nas postaje punopravnim članom zajednice Crkve tako da svaki
pojedini, bez isključenjâ ili diskriminacijâ, može reći: “Ja sam Crkva!”. Crkva je,
naime, vaš dom! Mi, svi zajedno, činimo Crkvu jer je Isus odlučio biti naš prijatelj.
Ona – i to je nešto što sve bolje moramo učiti u sinodalnom procesu koji smo
započeli – »nije zajednica savršenih, nego zajednica učenikâ na putu koji slijede
Gospodina i kojima je potrebno njegovo oproštenje« (Kateheza na općoj audijenciji,
13. travnja 2016.) U ovom narodu, koji kroči naprijed kroz povijesna zbivanja
vođen Božjom riječju, »svi su protagonisti, nitko se ne može smatrati tek pukim
statistom« (Obraćanje vjernicima Rimske biskupije, 18. rujna 2021.). Zato je svaki
od vas pozvan dati vlastiti doprinos sinodalnom putu. Uvjeren sam da će, ako to
doista bude »sudionički i inkluzivan crkveni proces« 2, crkvena zajednica njime biti
stvarno obogaćena.
I danas se, nažalost, s mnogima od vas »u društvu postupa kao sa strancima. [Mnogi
od vas] osjećaju da su uskraćeni za pripadnost i sudjelovanje« i »još uvijek postoje
mnoge stvari koje [vam onemogućuju] punopravno građanstvo« (enc. Fratelli tutti,

1
Rudolf Schnackenburg, Amicizia con Gesù, Brescia 2007., str. 68..
2
Biskupska sinoda, Pripremni dokument. Za sinodalnu crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i
poslanje, 2.

41
 98). Diskriminacija je još uvijek previše prisutna na različitim razinama društvenog
života. Nju jačaju predrasude, neznanje i kultura kojoj je teško shvatiti
neprocjenjivu vrijednost svake osobe. Na poseban način, smatrati još uvijek
invaliditet bolešću – što je rezultat interakcije između socijalnih barijera i osobnih
ograničenja svakog pojedinca – nešto je što pridonosi vašem odvajanju i jačanju
stigmatizacije vas kao osoba.
Što se života Crkve tiče, »najgora diskriminacija […] je nedostatak duhovne skrbi«
(apost. pob. Evangelii gaudium, 200), koja se ponekad očituje u uskraćivanju
pristupa sakramentima, što su neki od vas, nažalost, doživjeli. Učiteljstvo je u tom
pogledu vrlo jasno i nedavno je u Direktoriju za kateheza izričito dalo do znanja da
»nitko ne smije uskraćivati sakramente osobama s invaliditetom« (br. 272). Kad
smo suočeni s diskriminacijama, upravo nas prijateljstvo s Isusom, koje svi
primamo kao nezasluženi dar, otkupljuje i omogućuje nam živjeti različitosti kao
bogatstvo. On nas, naime, ne naziva slugama, ženama i muškarcima s polovičnim
dostojanstvom, nego prijateljima: pouzdanicima koji su dostojni znati sve što je čuo
od Oca svojega (usp. Iv 15, 15).
U vremenu kušnje
Prijateljstvo s Isusom štiti nas u vrijeme kušnje. Jako dobro znam da je pandemija
Covida-19, iz koje se borimo izaći, imala i nastavlja imati vrlo ozbiljan utjecaj na
živote mnogih od vas. Pritom mislim, na primjer, na to da ste morali dugo vremena
provoditi u kući; na teškoće na koje nailaze mnogi studenti i učenici s invaliditetom
u pristupu alatima za učenje na daljinu; na osobne usluge koje su u mnogim
zemljama već duže vrijeme obustavljene; i mnoge druge neugodnosti s kojima se
svaki od vas suočio. Ali tu prije svega mislim na mnoge od vas koji živite u
zajedničkim stanovima i patnju koju je donijela prisilna odvojenost od vama dragih
osoba. Virus je poharao ta mjesta i, unatoč požrtvovnoj službi osoblja, odnio previše
žrtava. Budite sigurni da su vam Papa i Crkva posebno bliski, s ljubavlju i nježnošću!
Crkva je uz one od vas koji se još uvijek bore protiv koronavirusa. Ona, kao i uvijek,
potvrđuje da je prijeko potrebno svima omogućiti liječenje, pri čemu stanje
invalidnosti ne smije biti prepreka pristupu najboljoj mogućoj dostupnoj skrbi. U
tome smislu, neke biskupske konferencije, poput one Engleske i Walesa 3 te
Sjedinjenih Američkih Država, 4 već su intervenirale tražeći poštivanje prava
svakoga, bez diskriminacijâ, na zdravstvenu skrb.
Evanđelje je za sve
Iz prijateljstva s Gospodinom dolazi također naš poziv. On nas je izabrao da
donesemo mnogo roda i da naš rod ostane (usp. Iv 15, 16). Predstavljajući se kao
pravi Trs, želio je da svaka loza, koja je s njim povezana, donese rod. Dà, Isus želi
da prispijemo »sreći za koju smo stvoreni. On želi da budemo sveti i ne očekuje da
se zadovoljimo osrednjim, mlakim, razvodnjenim životom« (apostolska pobudnica
Gaudete et exsultate, 1).
3
Biskupska konferencija Engleske i Walesa, Coronavirus and Access to Treatment, 20.
travnja 2020.
4
USCCB – Ured za odnose s javnošću, Statement on Rationing Protocols by Health Care
Professionals in Response to COVID-19, 3. travnja 2020.

42
Evanđelje je također za tebe! Riječ je to koja je upućena svima, koja tješi i u isti
mah poziva na obraćenje. Drugi vatikanski koncil, govoreći o općem pozivu na
svetost, uči da su »svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda, pozvani na
puninu kršćanskog života i na savršenstvo ljubavi […]. Da bi postigli tu svetost,
vjernici neka ulažu sile koje su primili prema mjeri Kristova dara da se […] svom
dušom posvete Božjoj slavi i služenju bližnjemu« (Lumen gentium, 40).
U evanđeljima se pripovijeda da, kad god bi osobe s invaliditetom susrele Isusa,
njihov se život stubokom mijenjao i počele su biti njegovi svjedoci. To je,
primjerice, slučaj s čovjekom slijepim od rođenja, koji, nakon što ga je Isus
ozdravio, hrabro pred svima kaže da je On prorok (usp. Iv 9, 17); i mnogi drugi
radosno razglašuju što im je Gospodin učinio.
Znam da neki od vas žive u izuzetno teškoj situaciji. Ali želim se obratiti upravo
vama i zamoliti možda – tamo gdje za tim postoji potreba – članove vaše obitelji ili
one koji su vam najbliži da pročitaju moje riječi, ili prenesu ovaj moj apel kojim vas
pozivam da molite. Neka nitko ne kaže: »Ja ne umijem moliti« jer, kao što kaže
Apostol, »Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja,
ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima« (Rim 8, 26). U evanđeljima,
naime, Isus sluša one koji mu se obraćaju na naizgled neprikladan način, možda
samo gestom (usp. Lk 8, 44) ili vapajem (usp. Mk 10, 46). U molitvi postoji poslanje
koje je svima dostupno i ja ga želim povjeriti na poseban način vama. Nitko nije
toliko slab da se ne može moliti, klanjati se Gospodinu, slaviti njegovo sveto ime i
posredovati za spas svijeta. Pred Svemogućim prepoznajemo da smo svi jednaki.
Draga braćo i sestre, vaša je molitva danas hitnija nego ikad. Sveta Terezija Avilska
napisala je da su »u teškim vremenima potrebni jaki Božji prijatelji da podrže
slabe« 5. Vrijeme pandemije jasno nam je dalo do znanja da nam je stanje ranjivosti
svima zajedničko: »Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i
dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi
potrebni utjehe drugoga« 6. Prvi način da to učinimo jest molitva. Svi to možemo; i
ako, poput Mojsija, trebamo potporu (usp. Izl 17, 10), sigurni smo da će Gospodin
čuti naš zaziv.
Svima vama upućujem najbolje želje. Neka vas Gospodin blagoslovi i Majka Božja
čuva.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 20. studenoga 2021.

5
Vita, 15.5.
6
Izvanredna molitva u vrijeme pandemije, 27. ožujka 2020.

43
 APOSTOLSKA PISMA, BILJEŠKE, DEKRETI
I SMJERNICE

Motuproprij „Spiritus Domini“ o pristupanju žena lektoratu i akolitatu

Apostolsko pismo u obliku motuproprija „Spiritus Domini“ vrhovnog svećenika
Franje o izmjeni Kan. 230 § 1 Zakonika kanonskog prava o pristupanju žena
službama lektorata i akolitata
Apostolsko pismo
u obliku motuproprija
„Spiritus Domini“
vrhovnog svećenika
Franje
o izmjeni kan. 230 § 1 Zakonika kanonskog prava
o pristupanju žena službama lektorata i akolitata

GOSPODINOV DUH, trajan izvor života i poslanja Crkve, članovima Božjeg

naroda dijeli darove koji svakome omogućuju da na drukčiji način doprinosi
izgradnji Crkve i naviještanju Evanđelja. Te karizme, nazvane službama, jer ih
Crkva javno prepoznaje i uspostavlja, dostupne su zajednici i njezinu poslanju u
stabilnom obliku.
U nekim slučajevima ovaj doprinos služenja potječe i iz određenog sakramenta,
sakramenta svetog reda. Druge zadaće, tijekom povijesti, uspostavljene su u Crkvi i
povjerene kroz nesakramentalni liturgijski obred pojedinim vjernicima, zahvaljujući
određenom obliku vršenja krsnog svećeništva, i kao pomoć u određenoj službi
biskupa, prezbitera i đakona.
Slijedom časne tradicije, primanje „laičkih službi“, koje je sveti Pavao VI. uredio
motuproprijem Ministeria quaedam (17. kolovoza 1972.), prethodilo je primanju
sakramenta svetog reda u svrhu pripreme, premda su takve službe dodijeljene
drugim prikladnim muškim vjernicima.
Neke skupštine Biskupske sinode naglasile su potrebu da se ovaj predmet istraži i
doktrinarno, tako da on odgovara prirodi prethodno spomenutih karizmi i potrebama
vremena, nudeći odgovarajuću potporu ulozi evangelizacije koja pripada crkvenoj
zajednici.
Prihvaćajući ove preporuke, posljednjih se godina dogodio doktrinarni razvoj koji je
naglasio kako se određene službe, ustanovljene od Crkve, temelje na zajedničkom
preduvjetu krštenja kojeg primamo i kraljevskog svećenstva u koje se ugrađujemo
po njemu; one se u osnovi razlikuju od zaređene službe primljene po sakramentu
reda. Tako je čak i ustaljena praksa u Latinskoj Crkvi potvrdila da se ove „laičke
službe“, budući da su utemeljene na sakramentu krštenja, mogu povjeriti svim
prikladnim vjernicima, muškog ili ženskog spola, u skladu s onim što je već
predviđeno kan. 230 §2.

44
Slijedom toga, nakon što sam saslušao mišljenja nadležnih dikasterija, odlučio sam
izmijeniti kan. 230 §1 Zakonika kanonskog prava. Stoga određujem da će kan. 230
§1 Zakonika kanonskog prava ubuduće imati sljedeću formulaciju:
Laicima prikladne dobi i vrlina, određenih odlukom biskupske konferencije, može se
po propisanom bogoslužnom obredu trajno dodijeliti služba čitača i akolita;
međutim, dodjeljivanje takve službe ne daje im pravo na crkveno uzdržavanje ili
naknadu.
Također, nalažem izmjenu i ostalih odredbi sa zakonskom snagom koje se odnose
na ovaj kanon.
Propisujem da odredbe ovog Apostolskog pisma u obliku motuproprija, imaju čvrstu
zakonsku snagu, unatoč bilo čemu suprotnom, čak i kada bi to bilo dostojno
posebnog spominjanja, i neka se one kao odredbe proglase objavljivanjem u
L’Osservatore Romano, stupajući na snagu istoga dana, a potom neka se objave u
službenom glasilu Acta Apostolicae Sedis.
Dano u Rimu, pri svetom Petru, dana 10. siječnja 2021., na blagdan Krštenja
Gospodinova, osme godine mog pontifikata.
FRANJO

Pismo pape Franje kardinalu Ladariji o službama lektorata i akolitata

Pismo Svetog Oca prefektu Kongregacije za nauk vjere kardinalu Luisu
Ladariji Ferreru od 10. siječnja 2021. poslano uz objavu Motuproprija
„Spiritus Domini“ o pripuštanju žena službama lektorata i akolitata.
Pismo svetog oca Franje
prefektu Kongregacije za nauk vjere
o pripuštanju žena službama lektorata i akolitata

Časnom bratu
kardinalu Luisu F. Ladariji, S.I.,
prefektu Kongregacije za nauk vjere

Duh Sveti, veza ljubavi između Oca i Sina, gradi i hrani zajedništvo cjelokupnog
Božjeg naroda, pobuđujući u njemu brojne različite darove i karizme (usp. Franjo,
Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 117). Kroz sakramente krštenja,
potvrde i euharistije članovi Tijela Kristova dobivaju od Duha Uskrslog Gospodina,
u različitim oblicima, one darove koji im omogućuju da daju potreban doprinos
izgradnji Crkve i navještaju Evanđelja svakom stvorenju.
U vezi s tim, apostol Pavao razlikuje darove milosti – karizme („charismata“) i
službe („diakoniai“ – „ministeria“ [usp. Rim 12, 4 i Kor 12, 12 i dalje]). Prema
tradiciji Crkve, službama se nazivaju različiti oblici koje karizme poprimaju kad su
javno prepoznate i dostupne zajednici i njezinu poslanju.
U nekim slučajevima služba potječe iz određenog sakramenta, svetog reda: to su
„zaređeni“ službenici: biskup, prezbiter i đakon. U drugim slučajevima, nakon

45
 potrebne formacije, služba se povjerava osobi, koja je primila krštenje i krizmu i u
kojoj se prepoznaju određene karizme, u liturgijskom činu kojeg predvodi biskup:
tada govorimo o „uspostavljenim“ službama. Mnoge druge crkvene službe obavljaju
mnogi članovi zajednice, za dobro Crkve, često na dulji vremenski period i s
velikom učinkovitošću, bez ikakvog posebnog obreda predviđenog za dodjelu takve
službe.
Tijekom povijesti, s promjenom crkvenih, socijalnih i kulturnih okolnosti,
obavljanje službi u Katoličkoj Crkvi poprimalo je različite oblike, iako je razlika ne
samo među službama, već i stupnjevima između uspostavljenih službenika (ili
„laičkih“) i „zaređenih“ službenika ostala netaknuta.
Prvi su posebni izrazi svećeničkog i kraljevskog dostojanstva koje pripada svakog
krštenoj osobi (usp. 1 Pt 2, 9); potonji su svojstveni nekim od članova Božjeg
naroda koji kao biskupi i prezbiteri „primaju misiju i sposobnost da djeluju u osobi
Krista Glave“ ili kao đakoni „koji mogu služiti narodu Božjem u posluživanju
liturgije, riječi i milosrđa“ (Benedikt XVI., Apostolsko pismo u obliku motuproprija
Omnium in mentem, 26. listopada 2009.). Izrazi poput krsnog svećenstva i
zaređenog (ili ministerijalnog) svećenstva također se koriste za ukazivanje na tu
razliku. U svakom slučaju, vrijedi ponoviti da su oni, riječima Dogmatske
konstitucije Lumen gentium Drugoga vatikanskog sabora, „usmjereni jedno prema
drugomu; jedno i drugo, naime, imaju na svoj poseban način udjela u jednom
Kristovu svećeništvu“ (LG, br. 10). Crkveni se život hrani ovim međusobnim
odnosom, a hrani se i plodnom napetošću između ova dva pola svećeništva,
ministerijalnog i krsnog, koji su, unatoč razlici, ukorijenjeni u jednom Kristovom
svećeništvu.
U skladu s učenjem Drugoga vatikanskog sabora, vrhovni svećenik sveti Pavao VI.
želio je preispitati praksu s obzirom na nezaređene službenike u Latinskoj Crkvi –
do tada zvane „niži redovi“ – prilagođavajući je potrebama vremena. Tu se
prilagodbu, međutim, ne smije tumačiti kao zamjenu prethodne nauke, već kao
provedbu dinamike koja karakterizira prirodu Crkve, koja je uvijek pozvana uz
pomoć Duha Istine odgovoriti na izazove svakog doba, u poslušnosti Objavi.
Apostolsko pismo u obliku motuproprija Ministeria quaedam (15. kolovoza 1972.)
oblikuje dvije službe (zadaće), službu lektora i službu akolite. Prva je blisko
povezana sa službom riječi, a druga sa službom oltara, ne isključujući mogućnost
uspostave drugih „službi“ od strane Svete Stolice, a na zahtjev biskupskih
konferencija.
Nadalje, različiti oblici obavljanja službe nezaređenih službenika nisu samo
sociološka posljedica želje za prilagodbom osjetljivosti ili kulturi vremena i mjesta,
već su određeni potrebom da se u svakoj lokalnoj/partikularnoj Crkvi omogući, u
zajedništvu sa svima ostalima i imajući Crkvu koja je u Rimu kao središte jedinstva,
živjeti liturgijski čin, služiti siromašnima i naviještati Evanđelje u vjernosti poslanju
Gospodina Isusa Krista. Zadatak je pastira Crkve prepoznati darove svake krštene
osobe, usmjeravati ih prema određenim službama, promicati ih i koordinirati, tako
da doprinose dobru zajednice i poslanju povjerenom svim učenicima.
Predanost vjernika laika, koji su „jednostavno velika većina Božjeg naroda“ (Franjo,
Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 102), zasigurno se ne može i ne smije
ograničiti na vršenje „nezaređenih“ službi (usp. Franjo, Apostolska pobudnica

46
Evangelii gaudium, br. 102). Međutim, bolje definiranje tih službi i preciznije
pozivanje na odgovornost koja se za svakog kršćanina rada u sakramentu krštenja i
krizme, može pomoći Crkvi da ponovno otkrije osjećaj zajedništva koji joj je
svojstven i pokrene obnovljenu predanosti katehezi i slavlju vjere (usp. Franjo,
Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 102). I upravo u tom ponovnom
otkriću međusobna plodna sinergija koja proizlazi iz ministerijalnog i krsnog
svećeništva može doći do boljeg izražaja. Ta uzajamnost, od služenja sakramentu
oltara, pozvana je teći, u razlikovanju zadataka, u toj službi, „čineći Krista srcem
svijeta“, što je posebno poslanje cijele Crkve. Upravo ova jedinstvena služba, iako
različita, u korist svijeta proširuje vidike poslanja Crkve, sprječavajući je da se
povuče u neplodnu logiku usmjerenu prije svega na potraživanje prostora moći i
pomažući joj da se doživi kao duhovna zajednica koja „hoda zajedno s čitavim
čovječanstvom i sa svijetom proživljava istu zemaljsku sudbinu“ (GS, br. 40). U
ovoj se dinamici uistinu može razumjeti značenje „izlaska Crkve“.
Na tragu zacrtane obnove Drugoga vatikanskog sabora, danas se sve više osjeća
hitnost da se ponovno otkrije suodgovornost svih krštenih u Crkvi, a posebno
poslanje laika. Posebni sabor Biskupske sinode za regiju Panamazoniju (6. – 27.
listopada 2019.), u petom je poglavlju završnog dokumenta, nagovijestio potrebu
razmišljanja o „novim putovima crkvene ministerijalnosti“. Ne samo za Crkvu u
Amazoniji, već za cijelu Crkvu, u raznim situacijama, „hitno je da se službe
unapređuju i dodjeljuju muškarcima i ženama… Crkvu krštenih muškaraca i žena
moramo konsolidirati promicanjem službe i, prije svega, svijesti o dostojanstvu
krštenja“ (Završni dokument, br. 95).
U vezi s tim poznato je da motuproprij Ministeria quaedam službu lektorata i
akolitata zadržava samo za muškarce, a sukladno tome kan. 230 §1 Zakonika
kanonskoga prava to i utvrđuje. Međutim, u novije vrijeme i u mnogim crkvenim
kontekstima primijećeno je da bi ukidanje takve zadrške moglo doprinijeti
očitovanju zajedničkog krsnog dostojanstva članova Božjeg naroda. Već povodom
XII. Redovite opće skupštine biskupske sinode o Riječi Božjoj u životu i poslanju
Crkve (5. – 26. listopada 2008.) sinodski su oci izrazili želju „da služba lektorata
bude dostupna i ženama“ (usp. Prijedlog br. 17); i u Postsinodalnoj apostolskoj
pobudnici Verbum Domini (30. rujna 2010.), Benedikt XVI. precizirao je da je
munus lektora u liturgijskom slavlju, a na poseban način da je i služba lektorata kao
takva, u latinskom obredu laička služba (usp. br. 58).
Stoljećima je „časna tradicija Crkve“ ono što se nazivalo „nižim redovima“ –
uključujući lektorat i akolitat – smatrala koracima na putu koji je trebao voditi do
„viših redova“ (subđakonat, đakonat, prezbiterat). Budući da je sakrament reda bio
rezerviran samo za muškarce, to je vrijedilo i za niže redove.
Jasnija razlika između onoga što se danas naziva „nezaređenenim (ili laičkim)
službama“ i „zaređenim službama“ omogućava da se ova prva služba ne pridržava
samo muškarcima. Ako s obzirom na zaređene službenike Crkva „nema nikakve
ovlasti podijeliti svećenički red ženama“ (usp. Sv. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo
Ordinatio sacerdotalis, 22. svibnja 1994.), za nezaređene službe to je moguće, i
danas se čini prikladnim prevladati ovaj pridržaj. On je imao svoje značenje u
određenom kontekstu, ali se može preispitati u novim kontekstima, uvijek imajući
ispred sebe kriterij vjernosti Kristovu nalogu i želju za življenjem i naviještanjem

47
 evanđelja koje su apostoli prenijeli i povjerili Crkvi da bi se ono moglo vjerno
slušati, sveto čuvati, vjerno naviještati.
Ne bez razloga, sveti Pavao VI. upućuje na tradiciju venerabilis, a ne na tradiciju
veneranda, u strogom smislu (to jest, koja se „mora“ poštivati): može se prepoznati
kao valjana, i to već dugo vremena jest; međutim, ona nije obvezujuća, jer po naravi
službe lektorata i akolitata ne proizlazi da su one pridržane samo za muškarce.
Pružanje laicima oba spola mogućnost pristupa službi akolitata i lektorata,
zahvaljujući njihovom sudjelovanju u krsnom svećeništvu, povećat će
prepoznavanje, također kroz liturgijski čin (instituciju), dragocjenog doprinosa koji
već neko vrijeme velik broj laika, uključujući žene, pruža životu i poslanju Crkve.
Iz tih razloga smatrao sam prikladnim ustanoviti da kao čitači ili akoliti mogu biti
postavljeni ne samo muškarci, nego i žene po kojima i u kojima Crkva,
razlučivanjem pastira i nakon odgovarajuće formacije, prepoznaje „čvrstu volju da
vjerno služe Bogu i kršćanskom narodu“, kako je napisano u motupropriju
Ministeria quaedam, temeljem sakramenata krštenja i krizme.
Izbor da se te službe dodijele i ženama, što podrazumijeva stabilnost, javno
priznanje i biskupov mandat, čini sudjelovanje svih u djelu evangelizacije
učinkovitijim u Crkvi. „Tako se također ostvaruje da žene imaju stvaran i
djelotvoran utjecaj na organizaciju, na najvažnije odluke i na vođenje zajednice, ali
to ne prestaju činiti sa stilom koji je vlastit njihovu ženskom pečatu“ (Franjo,
Apostolska pobudnica Querida Amazonia, br. 103). „Krsno svećenstvo“ i „služenje
zajednici“ predstavljaju dva stupa na kojima se temelji institucija službi.
Na taj će način postati i sve očitijim – osim što će se odgovoriti na ono što je
potrebno za poslanje u današnje vrijeme, i prihvatiti svjedočenje tolikog broja žena
koje su se brinule i koje se brinu o službi Riječi i Oltara, i za one koji se formiraju
za zaređene službenike – da su službe čitača i akolita ukorijenjene u sakramentu
krštenja i krizme. Tako će, na putu koji vodi do đakonskog i svećeničkog ređenja,
oni koji su postavljeni za čitače i akolite bolje razumjeti da su sudionici zajedničke
službe s drugim krštenim muškarcima i ženama. Tako će svećeništvo koje je vlastito
svakom vjerniku (communis sacerdotio) i svećeništvo zaređenih službenika
(sacerdotium ministeriale seu hierarchicum) pokazivati još jasniju usmjerenenost
jedno drugome (usp. LG, br. 10), za izgradnju Crkve i svjedočenje Evanđelja.
Zadatak biskupskih konferencija bit će utvrditi odgovarajuće kriterije za
razlučivanje i formaciju kandidata za službe čitača ili akolitata, ili drugih službi za
koje smatraju da ih treba uspostaviti, u skladu s onim što je već predviđeno u
motupropriju Ministeria quaedam, uz odobrenje Svete Stolice i prema potrebama
evangelizacije na njihovom teritoriju.
Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata osigurat će provedbu spomenute
reforme izmjenom tipskog izdanja Rimskog pontifikala ili izmjenom obreda
„Postavljanje čitača i akolita“.
Obećavajući svoje molitve, Vašoj Eminenciji srdačno podjeljujem svoj apostolski
blagoslov, kojeg rado upućujem i svim članovima i suradnicima Kongregacije za
nauk vjere.
Iz Vatikana, 10. siječnja 2021., blagdana Krštenja Gospodinova.

48
Apostolsko pismo u obliku motuproprija Vrhovnog svećenika Franje
“Antiquum ministerium” kojim se uspostavlja služba katehete
Dana 10. svibnja 2021. god. papa Franjo je uspostavio službu katehete
apostolskim pismom u obliku motuproprija Antiquum ministerium, a prijevod
tog dokumenta donosimo niže.
1. Služba katehete u Crkvi veoma je stara. Općenito je mišljenje među teolozima da
se prvi primjeri nalaze već u spisima Novog Zavjeta. Dužnost poučavanja nalazi
svoju prvi zametni oblik u „učiteljima“ koje Apostol spominje pišući zajednici
Korinta: „Neke postavi Bog u Crkvi prvo za apostole, drugo za proroke, treće za
učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja, zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar
su svi apostoli? Zar su svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi
imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? Čeznite za višim
darima. A evo vam puta najizvrsnijega“ (1 Kor 12, 28-31).
Luka otvara svoje Evanđelje svjedočeći: “Pošto sam sve, od početka, pomno ispitao,
naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o
pouzdanosti svega u čemu si poučen” (Lk 1, 3-4). Evanđelist je, čini se, veoma
svjestan da svojim spisima pruža poseban oblik poučavanja koji omogućuje da se
dadne čvrstina i snaga onima koji su već primili krst. Apostol Pavao se iznova vraća
na predmet kada Galaćanima preporučuje: “Koji biva poučavan u Riječi, neka sva
svoja dobra dijeli s onim tko ga poučava” (Gal 6, 6). Kako se zapaža, tekst dodaje
jednu temeljnu posebnost: zajedništvo života kao obilježje plodnosti primljene prave
kateheze.
2. Već od svojih početaka kršćanska zajednica je poznavala rašireni oblik služenja
koje se ostvarivalo službom ljudi i žena koji su, poslušni djelovanju Duha Svetoga,
posvetili svoj život izgrađivanju Crkve. Karizme koje Duh nije nikada prestao
izlijevati na krštenike, pronalazile su u nekim trenutcima vidljiv i opipljiv oblik
izravnog služenja kršćanskoj zajednici u svojim mnogostrukim izrazima, tako da su
prepoznati kao neophodna diaconia potrebna zajednici. Apostol Pavao postaje
njezinim pouzdanim tumačem kada svjedoči: “Različiti su darovi, a isti Duh; i
različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u
svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu
daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja, po tom istom Duhu; drugomu vjera u
istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva,
drugomu dar prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova; drugomu različiti jezici,
drugomu tumačenje jezika. A sve to čini jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose
kako hoće (1 Kor 12, 4-11).
Unutar velike karizmatske tradicije Novog Zavjeta, dakle, moguće je prepoznati
djelotvornu nazočnost krštenika koji su u organskom obliku, trajno i prema
različitim okolnostima života, obavljali službu prenošenja pouke apostola i
evanđelista (usp. II. Vat. opći sabor, dogm. konst. Dei Verbum, 8). Crkva je htjela
priznati ovo služenje kao konkretni izraz osobne karizme koja je ne malo pomagala
vršenju njezina evangelizatorskog poslanja. Pogled na život prvih kršćanskih
zajednica koje su se zalagale u širenju i razvitku Evanđelja, potiče također danas
Crkvu da shvati kakvi mogu biti novi izrazi kojima nastaviti biti vjerni Riječi
Gospodina kako bi učinili da njegovo Evanđelje stigne da svakog stvorenja.

49
 3. Čitava povijest evangelizacije ovih dvaju tisućljeća pokazuje velikom
očiglednošću koliko je bilo uspješno poslanje kateheta. Biskupi, svećenici i đakoni,
zajedno s tolikim ljudima i ženama posvećenog života, posvetili su svoj život
katehetskom poučavanju kako bi vjera bila valjan potporanj osobnoj opstojnosti
svakog ljudskog bića. Neki su uz to oko sebe okupljali drugu braću i sestre koji su,
dioništvom iste karizme, osnivali redovničke ustanove potpuno posvećene službi
kateheze.
Ne može se zaboraviti nebrojeno mnoštvo laika i laikinja koji su katehetskim
poučavanjem uzeli izravnog udjela u širenju Evanđelja. Ljudi i žene nadahnjivani
velikom vjerom i vjerodostojni svjedoci svetosti koji su, u nekim slučajevima, bili
također utemeljitelji Crkava, došavši čak dotle da polože svoj život. Također u naše
dane tolike katehete, sposobni i snažni, na čelu su zajednica u različitim krajevima i
razvijaju nezamjenjivo poslanje u prenošenju i u produbljivanju vjere. Duga
povorka blaženika, svetaca i mučenika kateheta obilježila je poslanje Crkve,
zaslužuje da ju se poznaje jer sačinjava plodan izvor ne samo za katehezu, nego za
cijelu povijest kršćanske duhovnosti.
4. Počevši od II. Vatikanskog općeg sabora, Crkva je osjetila s obnovljenom
sviješću važnost zalaganja laikata u djelu evangelizacije. Saborski oci više su puta
potvrdili koliko je nužno za “zasađivanje Crkve” i razvitak kršćanske zajednice
izravno uključivanje laika u različite oblike u kojima se može izraziti njihova
karizma. “Vrijedna je hvale ona četa, tako zaslužna za misijsko djelovanje među
poganima, koja se sastoji od kateheta, bilo muževa bilo žena. Oni prožeti
apostolskim duhom, čineći velike napore daju jedinstven i nezamjenjiv doprinos
širenju vjere i Crkve … U naše vrijeme k tome, u kojem je klera nedovoljno za
evangeliziranje tolikog mnoštva i za obavljanje pastoralne službe, služba kateheta je
od najveće važnosti” (II. Vati. opći sabor, dekr. Ad gentes, 17)
Uz bogato saborsko učenje nužno je ukazati na stalno zanimanje vrhovnih pastira,
sinode biskupa, biskupskih konferencija i pojedinih pastira koji su tijekom ovih
desetljeća udahnuli katehezi značajnu obnovu. Katekizam Katoličke Crkve,
apostolska pobudnica Catechesi tradendae, Opći katehetski direktorij, Opći
direktoriji za katehezu, nedavni Direktorij za katehezu, skupa s tolikim nacionalnim,
regionalnim i dijecezanskim katekizmima izraz su centralne važnosti katehetskog
djela koje u prvi plan stavlja trajnu pouku i formaciju vjernika.
5. Ne oduzimajući ništa vlastitom poslanju biskupa da bude prvi kateheta u svojoj
biskupiji skupa s prezbiterijem koji s njim dijeli istu pastoralnu skrb, ni posebnoj
odgovornosti roditelja s obzirom na kršćansku formaciju njihove djece (usp. ZKP
kan. 774, § 2; ZKIC, kan. 618), nužno je priznati postojanje laika i laikinja koji
snagom vlastitog krštenja osjećaju da su pozvani surađivati u služenju kateheze (usp.
ZKP kan. 225; ZKIC kann. 401 i 406). Ova nazočnost je još urgentnija u naše dane
zbog obnovljene svijesti evangelizacije u suvremenom svijetu (usp. ap. pobud.
Evangelii gaudium, 163-168), i zbog nametanja jedne globalizirane kulture (usp. enc.
pismo Fratelli tutti, 100.138) koja traži autentičan susret s mladim generacijama, ne
zaboravljajući zahtjev metodologije i kreativnih sredstava koji čine navještaj
Evanđelja koherentnim s misionarskom transformacijom koju je Crkva poduzela.
Vjernost prošlosti i odgovornost za sadašnjost nužni su uvjeti da bi Crkva mogla
razvijati svoje poslanje u svijetu.

50
Probuđivanje osobnog entuzijazma svakog krštenika i oživljavanje svijesti da je
pozvan da razvija vlastito poslanje u zajednici, zahtijeva slušanje glasa Duha koji
nikada ne pušta da uzmanjka njegova plodna nazočnost (usp. ZKP kan. 774 § 1;
ZKIC kan. 617). Duh poziva također danas ljude i žene da se stave u pokret da idu
ususret tolikima koji čekaju da upoznaju ljepotu, dobrotu i istinu kršćanske vjere.
Zadaća je pastira podržati ovaj hod i obogatiti život kršćanske zajednice priznanjem
laičkih službi sposobnih doprinijeti transformaciji društva kroz “predočavanje
kršćanskih vrijednosti u svijetu društvenom, političkom i ekonomskom” (Evangelii
gaudium, 102).
6. Laički apostolat posjeduje jednu neospornu svjetovnu valjanost. Ona zahtijeva da
se “traži kraljevstvo Božje postupajući s vremenitim stvarima i usmjeravajući ih po
Božjem” (II. Vat. opći sabor, dogm konst. Lumen Gentium, 31). Njihov svakodnevni
život je protkan vezama i odnosima obiteljskim i društvenim, koji dopušta da se
provjeri koliko “su prije svega pozvani da učine nazočnom i djelotvornom Crkvu u
onim mjestima i onim okolnostima, u kojima ona ne može postati sol zemlje ako ne
po njima” (Lumen Gentium, 33). Dobro je ipak podsjetiti, da osim tog apostola
“laici mogu također biti pozvani na različite načine da surađuju neposrednije s
apostolatom hijerarhije poput onih ljudi i žena koje su pomagale apostolu Pavlu u
evangelizaciji, trudeći se mnogo za Gospodina” (Lumen Gentium, 33).
Posebna zadaća koju razvijaju katehete specificira se unutar drugih službi koje
postoje u kršćanskoj zajednici. Kateheta je ustvari pozvan na prvom mjestu da izrazi
svoju kompetentnost u pastoralnom služenju prenošenja vjere koje se odvija u
različitim etapama: od prvog navješćivanja koje uvodi u kerygmu, do pouke koja
čini svjesnim novoga života u Kristu i pripravlja posebno za sakramente kršćanske
inicijacije, sve do trajne formacije koja daje mogućnost svakom krštenome da uvijek
bude spreman “odgovoriti svakome tko pita za razlog nade” (1 Pt 3, 15). Kateheta je
u isto vrijeme svjedok vjere, učitelj i mistagog, pratilac i odgojitelj koji poučava u
ime Crkve. Identitet koji se može razvijati suvislo i odgovorno samo preko molitve,
studija i izravnog sudjelovanja u životu zajednice (usp. Papinsko vijeće za
Promicanje Nove Evangelizacije, Direktorij za katehezu, 113).
7. S dalekovidnošću je sv. Pavao VI. izdao ap. pismo Ministeria quaedam s
nakanom ne samo da prilagodi promijenjenom povijesnom trenutku službu lektora i
akolita (usp. ap. pismo Spiritus Domini), nego također da potakne biskupske
konferencije da budu promicateljice za druge službe među kojima one kateheta:
“Osim ovih zajedničkih službi Latinske crkve, ništa ne priječi da biskupske
konferencije zatraže od Apostolske Stolice druge ako smatraju, zbog posebnih
razloga, njihovu uspostavu nužnom ili veoma korisnom na vlastitom području. Te
vrste su, na primjer, službe vratara, egzorciste i katehete”. Isti hitan poziv ponovljen
je u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi, kada je, tražeći da se znaju čitati
aktualni zahtjevi kršćanske zajednice u vjernom kontinuitetu s početcima, poticao da
se nađu novi služiteljski oblici za obnovljeni pastoral: “Te službe, prividno nove ali
veoma vezane za iskustva koja je Crkva živjela tijekom svoga postojanja, – na
primjer ona katehete … dragocjena su za “zasađivanje”, život i rast Crkve i za
sposobnost isijavanja zraka oko sebe i prema onima koji su daleko” (Sv. Pavao VI.,
ap. pobud. Evangelii nuntiandi, 73).

51
 Ne može se stoga nijekati da “je rasla svijest identiteta i poslanja laika u Crkvi.
Raspolažemo brojnim laikatom, iako ne dostatnim, s ukorijenjenim smislom
zajedništva i velikom vjernošću obvezi ljubavi, kateheze, slavljenja vjere”
(Evangelii nuntiandi, 102). Odatle slijedi da primiti neku laičku službu kao što je
katehete stavlja veći naglasak na misionarsku zadaću tipičnu za svakog krštenika,
koja se ipak treba odvijati u obliku potpuno svjetovnom bez upadanja u bilo kakav
oblik klerikalizacije.
8. Ova služba ima snažnu valjanost zvanja koje zahtijeva potrebno raspoznavanje od
strane biskupa i naglašava se obredom postavljanja. Ona je, u stvari, stalno služenje
koje se pruža mjesnoj Crkvi prema pastoralnim zahtjevima koje utvrđuje mjesni
ordinarij, ali koje se odvija na laički način kao što traži sama narav službe. Dobro je
da se u uspostavljenu službu katehete pozivaju muškarci i žene duboke vjere i
ljudske zrelosti, koji aktivno sudjeluju u životu kršćanske zajednice, sposobne za
prihvaćanje, velikodušnost i bratski život, za stjecanje potrebne formacije biblijske,
teološke, pastoralne i pedagoške kako bi bili pažljivi prenositelji istine vjere, i da
imaju već zrelo neko prethodno iskustvo kateheze (usp. II. Vat. opći sabor, dekr.
Christus Dominus, 14; ZKP kan. 231, § 1; ZKIC kan. 409, § 1). Traži se da budu
vjerni suradnici prezbitera i đakona, raspoloživi da vrše službu gdje bude nužno, i
prožeti pravim apostolskim zanosom.
Stoga, nakon što sam razmotrio svaki aspekt, snagom apostolske vlasti uspostavljam
laičku službu katehete.
Kongregacija za bogoslužje i disciplinu sakramenta providjet će kroz kratko vrijeme
da objavi obred uspostavljanja laičke službe katehete.
9. Pozivam, dakle, biskupske konferencije da učine stvarnom službu katehete,
utvrdivši potreban formativni put i normativne kriterije za pristupanje u nju,
pronašavši oblike koji su prikladniji za služenje koje će oni biti pozvani da razvijaju
sukladno ovome što je naznačeno ovim apostolskim pismom.
10. Sinode istočnih Crkava ili skupštine hijerarha moći će preuzeti što je ovdje
određeno za odgovarajuće samostojne Crkve, na temelju vlastitog partikularnog
prava.
11. Pastiri neka ne prestanu činiti svojima pobude saborskih otaca kada su
podsjećali: “Neka znaju da od Krista nisu uspostavljeni da sami preuzmu svu
spasenjsku misiju Crkve prema svijetu, nego da je njihova uzvišena služba tako
pasti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme da svi jednodušno surađuju
na svoj način na općem dobru” (Lumen Gentium, 30). Raspoznavanje darova kojih
Duh Sveti neće nikada dopustiti da nedostaju njegovoj Crkvi neka bude za njih
nužni oslonac da učine stvarnom službu katehiste za rast vlastite zajednice.
Što je utvrđeno ovim apostolskim pismom u obliku motuproprija, naređujem da ima
čvrstu i stalnu snagu, bez obzira na bilo što suprotno, također ako je dostojno
posebnog spomena, i neka bude proglašeno objavljivanjem u L’Osservatore
Romano, stupajući na snagu istoga dana, i potom objavljeno u službenom
komentaru u Acta Apostolicae Sedis.

52
Dano u Rimu, kod Svetog Ivana u Lateranu, dana 10. svibnja godine 2021., spomen
liturgijski svetog Ivana Avilskog, prezbitera i učitelja Crkve, devete moga
pontifikata.
Franjo

Kongregacija za nauk vjere – Vademecum

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE
VADEMECUM
O NEKIM TOČKAMA POSTUPKA
U OPHOĐENJU SA SLUČAJEVIMA SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA
MALOLJETNIKÂ KOJE SU POČINILI KLERICI

Verzija 1.0
16. srpnja 2020.
NAPOMENA
a) Kao i za kažnjiva djela predviđena čl. 6 Normi proglašenih
motuproprijem Sacramentorum sanctitatis tutela, u svim slučajevima kažnjivih djela
pridržanih Kongregaciji za nauk vjere – uz određene prilagodbe – mora se poštovati
ono što slijedi;
b) u nastavku će biti korištene sljedeće kratice: ZKP: Zakonik kanonskog prava;
ZKIC: Zakonik kanona istočnih crkava; SST: motuproprij Sacramentorum
sanctitatis tutela – Norme izmijenjene 2010.; VELM: motuproprij Vos estis lux
mundi – 2019.; KNV: Kongergacija za nauk vjere.
Uvod
Kako bi odgovorila na brojna pitanja o koracima koje je potrebno slijediti u
kaznenim predmetima pod njenom nadležnošću, Kongregacija za nauk vjere
pripremila je ovaj Vademecum namijenjen prije svega ordinarijima i pravnicima koji
trebaju prenijeti u konkretne radnje kanonske odredbe koje se tiču slučajeva
seksualnog zlostavljanja maloljetnikâ od strane klerika.
Radi se o svojevrsnome »priručniku«, koji od Notitiae criminis do konačnog
zaključka slučaja namjerava uzeti za ruku i voditi, korak po korak, svakoga tko treba
utvrditi istinu u kontekstu gore spomenutih kažnjivih radnji.
Ovo nije zakonodavni tekst, ne uvodi novosti u relevantno zakonodavstvo, ali mu je
cilj pojasniti tijek jednog procesa. Unatoč tome, svjesni da ujednačena praksa
pomaže jasnijem provođenje pravde, preporučuje se slijediti ga.
Glavne reference su dva važeća zakonika (ZKP i ZKIC); Norme o kažnjivim djelima
pridržanima Kongregaciji za nauk vjere, u izmijenjenoj i dopunjenoj verziji 2010.
godine, izdanoj motuproprijem Sacramentorum sanctitatis tutela, uzimajući u obzir
inovacije dvaju Rescripta ex audientia od 3. i 6. prosinca 2019.; motuproprij Vos
estis lux mundi; i, na kraju, praksa Kongregacije za nauk vjere, koja je posljednjih
godina sve preciznija i postojanija.

53
 Budući da je ovo fleksibilan instrument, predviđeno je da ga se može periodički
ažurirati, kad god treba izmijeniti zakon na snazi ili ako praksa Kongregacije izradi
potrebna pojašnjenja i nadopune.
Upute o vođenju sudskoga kaznenog postupka u prvom stupnju presude namjerno
nisu razmatrane u Vademecumu, u uvjerenju da je postupak prikazan u važećim
zakonicima dovoljno jasan i detaljan.
Namjera je da ovo sredstvo bude pomoć biskupijama, institutima posvećenog života
i društvima apostolskog života, biskupskim konferencijama i raznim crkvenim
oblastima da bolje razumiju i provedu zahtjeve pravde povezanih s delictumom
graviusom, koji u cijeloj Crkvi otvara duboku i bolnu ranu koja vapi za iscjeljenjem.
I. Što čini kažnjivo djelo?
1. Kažnjivo djelo uključuje bilo kakav vanjski grijeh protiv šeste zapovijedi
Dekaloga koji je počinio klerik s maloljetnikom (usp. kan. 1395 § 2 ZKP-a; čl. 6 § 1,
1. SST-a).
2. Vrsta kažnjivog djela vrlo je široka i može obuhvaćati, primjerice, seksualne
odnose (uz pristajanje ili ne), tjelesni kontakt sa seksualnom pozadinom,
egzibicionizam, masturbaciju, produkciju pornografije, navođenje na prostituciju,
razgovore i/ili prijedloge seksualne prirode i sredstvima komunikacije.
3. Izraz maloljetnik s obzirom na predmetne slučajeve varirao je tijekom vremena:
do 30. travnja 2001. podrazumijevao je osobu mlađu od 16 godina (iako je u nekim
određenim zakonodavstvima – primjerice SAD-a [od 1994.] i Irske [od 1996.] – ta
starosna dob već porasla na 18 godina). Od 30. travnja 2001. godine, kada je
proglašen motuproprij Sacramentorum sanctitatis tutela, dob je univerzalno
povećana na 18 godina, a ta je starosna dob na snazi i danas. Te se varijacije moraju
uzeti u obzir pri određivanju je li maloljetnik zapravo bio takav prema definiciji
zakona koji je važio u vrijeme počinjenja navodnog kažnjivog djela.
4. Činjenica da govorimo o maloljetniku ne utječe na razliku, koja se katkad
zaključuje iz psiholoških znanosti, između djela pedofilije i djela efebofilije,
odnosno kod adolescenata koji su već izvan puberteta. Njihova spolna zrelost ne
utječe na kanonsku definiciju zlodjela.
5. Revizija motuproprija SST, objavljena 21. svibnja 2010. godine, ustanovila je da
se ljudi koji se uobičajeno nesavršeno koriste razumom moraju izjednačiti s
maloljetnicima (usp. čl. 6 § 1, 1° SST-a). Što se tiče uporabe izraza »ranjiva odrasla
osoba«, drugdje opisana kao »svaka osoba u stanju nemoći, tjelesnog ili mentalnog
nedostatka ili lišena osobne slobode koji zapravo, čak i povremeno, ograničavaju
njezinu sposobnost razumijevanja ili volje ili, u svakom slučaju, sposobnost
oduprijeti se kaznenom djelu« (usp. čl. 1 § 2, b VELM-a), treba imati na umu da ta
definicija integrira šire slučajeve od onih s obzirom na nadležnost KNV-a, koja
ostaje ograničena, pored maloljetnika mlađih od osamnaest godina, i na one koji se
»uobičajeno nesavršeno koriste razumom«. Drugim slučajevima osim spomenutih
bave se za to nadležne kongregacije (usp. čl. 7 § 1 VELM-a).
6. SST je također uveo (usp. čl. 6 § 1, 2 SST-a) tri nova kaznena djela koja se tiču
određene vrste maloljetnika, a to su stjecanje, posjedovanje (čak i privremeno) i
distribucija pornografskih slika maloljetnika mlađih od 14 godina (od 1. siječnja

54
2020. godine: od 18 godina) od klerika u svrhu požude na bilo koji način i bilo
kojim instrumentom. Od 1. lipnja do 31. prosinca 2019. stjecanje, posjedovanje i
distribucija pornografskog materijala koji uključuje maloljetnike između 14 i 18
godina, a koje su počinili svećenici ili članovi ustanova posvećenog života ili
društava apostolskog života, bili su u nadležnosti drugih dikasterija (usp. čl. 1 i 7
VELM-a). Od 1. siječnja 2020. ta nadležnost pripada Kongregaciji za nauk vjere.
7. Naglašuje se da se ova tri kaznena djela mogu kanonski goniti tek počevši od
stupanja na snagu SST-a, odnosno od 21. svibnja 2010. Produkcija pornografije s
maloljetnicima, s druge strane, pripada vrsti kažnjivog djela navedenog u br. 1 – 4
ovog Vademecuma i, prema tome, mora se kanonski goniti i prije tog datuma.
8. Prema zakonu o redovnicima koji pripadaju Latinskoj Crkvi (usp. kan. 695 i dalje
ZKP-a), kazneno djelo spomenuto u br. 1 također može dovesti do otpuštanja iz
redovničke ustanove. Pri tome treba imati u vidu sljedeće: a) takvo otpuštanje nije
kazna, nego upravni akt vrhovnog voditelja; b) kako bi se ono odredilo, potrebno je
dosljedno slijediti postupak opisan u kan. 695 st. 2, 699, 700 ZKP-a; c) odluka o
otpuštanju prema kan. 700 ZKP-a mora se zatražiti od KNV-a; d) otpuštanje iz
ustanove podrazumijeva gubitak članstva u ustanovi i prestanak zavjeta i obveza
koje proizlaze iz zavjetovanja (usp. kan. 701 ZKP-a), te zabranu vršenja svetih
redova dok se ne potvrde uvjeti spomenuti u kan. 701 ZKP-a. Ista se pravila
primjenjuju, s odgovarajućim prilagodbama, i za članove koji su konačno
pritjelovljeni u družbu apostolskog života (usp. kan. 746 ZKP-a).
II. Što učiniti kada se zaprimi informacija o mogućem kažnjivom djelu (notitia
de delicto)?
a) Što se podrazumijeva pod notitia de delicto?
9. Notitia de delicto (usp. kan. 1717 § 1 ZKP-a; kan. 1468 § 1 ZKIC-a; čl. 16 SST-a;
čl. 3 VELM-a), koja se ponekad naziva notitia criminis, bilo je koja informacija o
mogućem kažnjivom djelu koja se na bilo koji način priopći ordinariju ili hijerarhu.
Nije prijeko potrebno da ona bude formalna žalba.
10. Ova notitia stoga može imati razne izvore: može biti službeno predstavljena
ordinariju ili hijerarhu, usmeno ili u pisanom obliku, od navodne žrtve, njezinih
skrbnika, ili drugih osoba koje tvrde da su obaviještene o činjenicama; može doći do
ordinarija ili hijerarha tijekom izvršavanja njegovih nadzornih dužnosti; civilne
vlasti mogu je predstaviti ordinariju ili hijerarhu na način predviđen mjesnim
zakonodavstvom; biti distribuirana od strane masovnih medija (uključujući i
društvene medije); doći do njegovog znanja raznim glasinama i na bilo koji drugi
prikladan način.
11. Katkad notitia de delicto može prispjeti iz anonimnog izvora, tj. od nepoznatih
ili neprepoznatljivih osoba. Anonimnost žalitelja ne smije automatski učiniti
tu notitiu lažnom; međutim, iz lako razumljivih razloga, poželjno je biti vrlo
oprezan u razmatranju te vrste notitie, koja se apsolutno ne potiče.
12. Na isti način, nije uputno a priori odbaciti notitiu de delicto, koja dolazi iz
izvora čija vjerodostojnost na prvi dojam može izgledati sumnjivo.

55
 13. Katkad notitia de delicto ne pruža precizne detalje (imena, mjesta, vremena…).
Čak i ako je nejasna i neodređena, ona se mora pravilno procijeniti i, koliko je to
moguće, produbiti s dužnom pažnjom.
14. Potrebno je imati na umu da je obavijest o delictumu graveusu do koje se došlo
pri ispovijedi pod vrlo strogim svezom sakramentalnog pečata (usp. kan. 983 § 1
ZKP-a; kan. 733 § 1 ZKIC-a; čl. 4 § 1, 5 SST-a). Stoga će ispovjednik, koji je
tijekom podjeljivanja sakramenta obaviješten o delictumu graveusu, morati pokušati
nagovoriti pokornika da svoja saznanja obznani na druge načine, kako bi oni koji
trebaju mogli pravovremeno reagirati.
15. Vršenje nadzorne dužnosti ordinarija i hijerarha ne predviđa da on mora
provoditi kontinuirane istražne provjere svećenika koji su mu podređeni, ali niti mu
dopušta da se suzdrži od informiranja o njihovom ponašanju na ovom području,
posebice ako je postao svjestan sumnji, sablažnjivog ponašanja ili ponašanja koje
ozbiljno narušavaju red.
b) Koje radnje je potrebno poduzeti kad se zaprimi notitia de delicto?
16. Čl. 16 SST (usp. također kan. 1717 ZKP-a i 1468 ZKIC-a) predviđa da se, po
primitku notitie de delicto, provede prethodna istraga ako je notitia de delicto
»saltem verisimilis«. Ako se ta vjerodostojnost pokaže neutemeljenom, moguće je
ne slijediti notitiu de delicto, vodeći računa, međutim, da se dokumentacija čuva
zajedno s bilješkom u kojoj se objašnjavaju razlozi takve odluke.
17. Čak i bez izričite zakonske obveze, crkvena vlast podnosi pritužbu nadležnim
civilnim vlastima kad god to smatra ključnim za zaštitu oštećene osobe ili drugih
maloljetnika od opasnosti od daljnjih kaznenih djela.
18. Uzimajući u obzir delikatnost stvari (primjerice činjenicu da su se grijesi protiv
šeste zapovijedi Dekaloga rijetko događali u nazočnosti svjedoka), prosudba o
nedostatku vjerodostojnosti (što može dovesti do izostanka preliminarne istrage)
donosi se samo u slučaju očigledne nemogućnosti provođenja postupka prema
odredbi kanonskog prava: na primjer, ako se čini da u vrijeme kažnjivog djela za
koji je optužena, ta osoba još nije bila svećenik; ako je očito da navodna žrtva nije
bila maloljetna (u ovom pogledu usp. br. 3); ako je dobro poznata činjenica da
prijavljena osoba nije mogla biti prisutna na mjestu zločina u vrijeme počinjenja
zlodjela za koje se tereti.
19. Međutim, čak je i u tim slučajevima poželjno da ordinarij ili hijerarh obavijesti
KNV o notitii de delicto i odluci o odgodi prethodne istrage zbog očiglednog
nedostatka vjerodostojnosti.
20. U ovom slučaju treba imati na umu da, čak iako se ne radi o kaznenom djelu na
štetu maloljetnika, ali svakako o neprimjerenom i nepromišljenom ponašanju, ako je
to potrebno radi zaštite općeg dobra i izbjegavanja sablazni, pripada u ovlasti
ordinarija ili hijerarha da poduzme druge administrativne mjere protiv prijavljene
osobe (primjerice, ograničenja službe) ili da joj se nametnu kazneni lijekovi
navedeni u kan. 1339 ZKP-a, kako bi se spriječila kažnjiva djela (usp. kan. 1312 § 3
ZKP-a), ili javni ukor naveden u kan. 1427 ZKIC-a. A ako je došlo do kažnjivih
djela non graviora, ordinarij ili hijerarh mora poduzeti pravne mjere prilagođene
okolnostima.

56
21. Prema kan. 1717 ZKP-a i kan. 1468 ZKIC-a, zadatak obaviti prethodnu istragu
pripada ordinariju ili hijerarhu koji je zaprimio notitiu de delicto ili pak prikladnoj
osobi koju je odredio. Bilo kakav propust ove dužnosti mogao bi predstavljati zločin
kažnjiv prema ZKP-a, ZKIC-a i motupropriju Poput brižne majke, kao i prema čl. 1
st. 1, b VELM-a.
22. Ordinarij ili hijerarh koji ima tu zadaću može biti onaj prijavljenog svećenika ili,
u protivnome, ordinarij ili hijerarh mjesta u kojem su se navodna kažnjiva djela
dogodila. U tom je slučaju lako razumjeti uputnost da se aktiviraju komunikacija i
suradnja između različitih zainteresiranih ordinarija, kako bi se izbjegao sukob
nadležnosti ili dupliciranje posla, posebice ako se radi o redovniku.
23. Ako ordinarij ili hijerarh naiđe na probleme u pokretanju ili provođenju
preliminarne istrage, trebao bi se bez odlaganja obratiti KNV-u za savjet ili za
razrješavanje bilo kakvih nejasnoća.
24. Može se dogoditi da je notitia de delicto izravno dospjela u KNV, bez
posredovanja ordinarija ili hijerarha. U tom slučaju, KNV može od njega tražiti da
provede istragu ili, prema čl. 17 SST-a, provesti je sam.
25. KNV, prema vlastitoj prosudbi, po izričitom zahtjevu ili ako to bude potrebno,
također može zatražiti od nekog trećeg ordinarija ili hijerarha da provede
preliminarnu istragu.
26. Prethodna kanonska istraga mora se provesti bez obzira na postojanje
odgovarajuće istrage od strane civilnih vlasti. Međutim, ako državni zakon nalaže
zabranu istraga paralelnih s državnima, nadležno crkveno tijelo suzdržava se od
pokretanja prethodne istrage i obavještava KNV o onome što je prijavljeno,
prilažući bilo kakav koristan materijal. Ako se čini prikladnim pričekati kraj državne
istrage kako bi na kraju dobili rezultate ili druge vrste motivacije, dobro je da se
ordinarij ili hijerarh u vezi s tim savjetuju sa KNV-om.
27. Istražna aktivnost mora se provoditi u skladu s civilnim zakonima države (usp.
članak 19. VELM-a).
28. Poznato je da, čak i za kažnjiva djela o kojima govorimo, postoji zastara
kaznenog progona koja je vremenom znatno varirala. Vremenski rokovi koji su
trenutačno na snazi definirani su čl. 7 SST-a [1]. Međutim, budući da isti čl. 7 § 1
SST dopušta KNV-u da odstupi od zastare u pojedinačnim slučajevima, ordinarij ili
hijerarh koji je utvrdio da je proteklo vrijeme zastare, također mora nastaviti
s notitia de delicto i bilo kojom prethodnom istragom, priopćavajući rezultate KNV-
u, koji je jedini odgovoran za presudu o pridržavanju zastare ili o odstupanju od nje.
Pri prijenosu dokumenata, ordinarij ili hijerarh može prigodno izraziti vlastito
mišljenje o bilo kojem odstupanju od zakonskog roka, navodeći razloge za takvu
odluku na temelju trenutačnih okolnosti (npr. zdravstveno stanje ili dob klerika,
njegova mogućnost da ostvari svoje pravo na obranu, šteta nastala navodnom
kaznenom radnjom, prouzrokovana sablazan).
29. U tim osjetljivim prethodnim radnjama, ordinarij ili hijerarh se može obratiti
savjetnicima KNV-a (u bilo kojem trenutku tijekom rješavanja slučaja), kao i
slobodno se savjetovati sa stručnjacima na području kanonskoga kaznenog prava.
Međutim, u potonjem slučaju valja pripaziti na izbjegavanje neprimjerenog ili

57
 nezakonitog širenja informacija u javnosti koje bi mogle ugroziti moguću naknadnu
prethodnu istragu ili stvoriti dojam da su već sa sigurnošću definirane činjenice ili
krivnja dotičnog klerika.
30. Treba napomenuti da je u toj fazi već potrebno obdržavati službenu tajnu.
Međutim, potrebno je imati na umu da osoba koja prijavljuje kažnjivo djelo, osoba
koja tvrdi da je povrijeđena i svjedoci ne mogu biti podvrgnuti bilo kojoj obvezi
šutnje u vezi sa činjenicama.
31. U skladu sa čl. 2 § 3 VELM-a, ordinarij koji je primio notitiu de delicto mora je
bez odgađanja prenijeti ordinariju ili hijerarhu mjesta u kojem su se događaji
odvijali, kao i vlastitom ordinariju ili hijerarhu prijavljene osobe, to jest, u slučaju
redovnika, njegovom višem poglavaru ako je vlastiti ordinarij, a u slučaju
dijecezanskog svećenika, ordinariju biskupije ili eparhijskom biskupu inkardinacije.
Ako mjesni ordinarij ili hijerarh i vlastiti ordinarij ili hijerarh nisu ista osoba,
poželjno je da uspostave kontakt kako bi se dogovorili tko će provesti istragu. U
slučaju da se prijava podnosi na člana ustanove posvećenog života ili družbe
apostolskog života, viši poglavar će također izvijestiti vrhovnog voditelja, a u
slučaju ustanova i družbi biskupijskog prava, također i referentnog biskupa.
III. Kako se odvija prethodna istraga?
32. Prethodna istraga odvija se prema kriterijima i postupcima navedenim u kan.
1717 ZKP-a ili 1468 ZKIC-a, koji se donose u nastavku.
a) Što je prethodna istraga?
33. Uvijek se mora imati na umu da prethodna istraga nije postupak, a svrha joj nije
postizanje moralne sigurnosti u pogledu razotkrivanja činjenica koje su predmet
optužbe. Ona služi za: a) prikupljanje korisnih podataka za produbljivanje notitie de
delicto; i b) potvrđivanje vjerodostojnosti, odnosno definiranje onoga što se
naziva fumus delicti, odnosno dovoljnu zakonsku i činjeničnu osnovu da se optužba
smatra vjerodostojnom.
34. Zbog toga razloga, kako navode kanoni citirani u br. 32, prethodna istraga mora
prikupiti podrobnije informacije o notitia de delicto s obzirom na činjenice,
okolnosti i njihovu vjerodostojnost. Nije potrebno provoditi podrobno prikupljanje
dokaza (svjedočenja, procjene) već u ovoj fazi, to će biti zadatak eventualnog
kaznenog postupka koji će uslijediti. Važno je rekonstruirati, koliko je to moguće,
podatke na kojima se temelji optužba, broj i vrijeme kažnjivih djela, njihove
okolnosti, osobne podatke navodnih žrtava, dodajući početnu procjenu bilo kakve
fizičke, psihološke i moralne štete. Mora se paziti da se naznače moguće poveznice
s unutarnjim sakramentalnim forumom (s tim u vezi, međutim, uzeti u obzir
zahtjeve iz čl. 24 SST-a [2]). Neka se također dodaju sva ostala kažnjiva djela koja
se pripisuju optuženiku (usp. čl. 8 § 2 SST-a [3]) i navedu problematične činjenice
koje proizlaze iz njegovog biografskog profila. Moglo bi biti prikladno prikupiti
svjedočenja i dokumente bilo koje vrste i podrijetla (uključujući rezultate istraga ili
suđenja koje su provele civilne vlasti), a koji bi se mogli pokazati stvarno korisnima
za potkrepljivanje i utvrđivanje vjerodostojnosti optužbe. Već je moguće naznačiti
eventualne izuzimajuće, olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, kako to zahtijeva
zakon. Također, od sada može biti korisno prikupljati izjave o vjerodostojnosti o
podnositeljima pritužbi i navodnim žrtvama. U Dodatku ovom Vademecumu nalazi

58
se sažetak korisnih podataka, koji će oni koji provode prethodnu istragu željeti imati
na umu te pravovremeno ispuniti (usp. br. 69).
35. Ako se tijekom prethodne istrage sazna za druge notitiae de delicto, neka se one
podrobnije istražuju u istoj istrazi.
36. Kao što je spomenuto, stjecanje rezultata civilnih istraga (ili cijelog postupka
pred Državnim sudom) moglo bi učiniti prethodnu kanonsku istragu suvišnom.
Međutim, dužna pažnja mora se posvetiti ocjenjivanju civilnih istraga od strane onih
koji moraju provesti prethodnu istragu, jer se njihovi kriteriji (na primjer s obzirom
na vrijeme zastare, vrstu kaznenog djela, dob žrtve…) mogu značajno razlikovati s
obzirom na propise kanonskog prava. Također bi u ovom slučaju bilo uputno, ako
postoje bilo kakve nejasnoće, pribjeći savjetovanju s KNV-om.
37. Prethodna istraga također može biti suvišna u slučaju notornog i neupitnog
kaznenog djela (na primjer, kroz pribavljanje civilnih procesnih dokumenata ili
priznanje klerika).
b) Koje se pravne radnje moraju poduzeti kako bi se započela prethodna istraga?
38. Ako ordinarij ili nadležni hijerarh smatra prikladnim koristiti usluge druge
odgovarajuće osobe za provođenje istrage (usp. br. 21), on će je odabrati prema
kriterijima navedenim u kan. 1428 §§ 1-2 ZKP-a ili 1093 ZKIC-a [4].
39. Pri imenovanju onih koji provode istragu, uzimajući u obzir suradnju koju mogu
pružiti laici u skladu s kan. 228 ZKP-a i 408 ZKIC-a (usp. čl. 13 VELM-a), ordinarij
ili hijerarh treba imati na umu da, prema kan. 1717 § 3 ZKP-a i 1468 § 3 ZKIC-a,
ako se kasnije provede sudski kazneni postupak, ista osoba u njemu ne može
obavljati funkciju suca. Praksa sugerira da se isti kriterij koristi za imenovanje
delegata i prisjednika u slučaju izvanparničnog postupka.
40. Prema kan. 1719 ZKP-a i 1470 ZKIC-a, ordinarij ili hijerarh mora izdati odluku
kojom se otvara prethodna istraga, u kojoj imenuje osobu koja provodi istragu,
naznačujući u tekstu da ima ovlasti iz kan. 1717 § 3 ZKP-a ili 1468 § 3 ZKIC-a.
41. Iako zakon to izričito ne predviđa, preporučljivo je imenovanje bilježnika
svećenika (usp. kan. 483 § 2 ZKP i kan. 253 § 2 ZKIC, gdje su naznačeni drugi
kriteriji za izbor), koji pomaže onima koji provode prethodnu istragu, u svrhu
jamčenja autentičnosti akata koje je on sastavio (usp. kan. 1437 § 2 ZKP-a i 1101 §
2 ZKIC-a).
42. Međutim, treba napomenuti da, s obzirom na to da nije riječ o parničkim spisima,
prisustvo bilježnika nije potrebno za njihovu valjanost (ad validitatem).
43. Imenovanje promicatelja pravde nije predviđeno u fazi prethodne istrage.
c) Koje se dopunske radnje mogu ili trebaju poduzeti tijekom prethodne istrage?
44. Kan. 1717 § 2 ZKP-a i 1468 § 2 ZKIC-a i čl. 4 § 2 i 5 § 2 VELM-a odnose se na
zaštitu dobrog glasa uključenih osoba (optuženi, navodne žrtve, svjedoci), tako da
prijavljivanje ne može stvoriti predrasude, odmazdu i diskriminaciju. Tko provodi
prethodnu istragu, mora stoga imati ovu posebnu pozornost, poduzimajući sve mjere
predostrožnosti u istu svrhu, jer je pravo vjernika na dobar glas zajamčeno kan. 220
ZKP-a i 23 ZKIC-a. Međutim, valja napomenuti da ovi kanoni štite od nelegitimnih

59
 povreda ovog prava: ako je opće dobro u opasnosti, širenje vijesti o postojanju
optužbe ne mora nužno predstavljati kršenje dobrog glasa. Nadalje, uključene osobe
trebaju biti obaviještene da u slučaju sudskog oduzimanja ili naloga za dostavljanje
istražnih dokumenata od civilnih vlasti, Crkva više neće moći jamčiti povjerljivost
iskaza i dokumentacije stečene u kanonskoj istrazi.
45. U svakom slučaju, pogotovo kada se moraju dati javna priopćenja o tom pitanju,
potreban je oprez pri davanju podataka o činjenicama, na primjer korištenjem
poopćene i jezgrovite forme, izbjegavanjem senzacionalnih najava, potpunim
suzdržavanjem od bilo kakve prethodne prosudbe o krivnji ili nevinosti prijavljene
osobe (koju će odrediti samo prigodno, eventualno sudsko postupanje s ciljem
provjere osnova optužbe), pridržavajući se svake želje za poštivanjem povjerljivosti
izražene od navodnih žrtava.
46. Budući da, kao što je spomenuto, u ovoj fazi još nije moguće definirati moguću
krivnju prijavljene osobe, potrebno je s velikom pažnjom izbjegavati bilo kakvu
izjavu – posredstvom javne ili privatne komunikacije – u ime Crkve, ustanove ili
družbe ili osobno, jer bi to moglo predstavljati anticipaciju presude o meritumu
činjenica.
47. Također treba imati na umu da prijave, postupanja i odluke u vezi s kažnjivim
djelima iz čl. 6 SST-a podliježu službenoj tajni. To ne sprječava podnositelja prijave
– posebice ako se također namjerava obratiti civilnim vlastima – da svoje postupke
javno obznani. Nadalje, budući da nisu svi oblici notitia de delicto prijave, moguće
je procijeniti kada obdržavati tajnost, imajući uvijek na umu poštivanje dobrog glasa,
o čemu je u br. 44.
48. Ponovno u vezi s prethodnim, potrebno je naglasiti postojanje ili nepostojanje
obveze obavještavanja civilnih vlasti o primljenoj notitii de delicto i otvorenoj
prethodnoj istrazi ordinarija ili hijerarha. Primjenjiva su dva načela: a) moraju se
poštivati zakoni države (usp. članak 19. VELM-a); b) mora se poštovati volja
navodne žrtve, pod uvjetom da nije u suprotnosti s državnim zakonodavstvom i – o
čemu će biti riječi (br. 56) – poticanjem izvršavanja njezinih dužnosti i prava pred
državnim vlastima, vodeći računa da se zadrži dokumentirani trag ove sugestije,
izbjegavajući bilo kakav odvraćajući oblik nastupanja prema navodnoj žrtvi. U tom
smislu uvijek treba poštivati sve konvencije (konkordate, sporazume, ugovore) koje
je Apostolska Stolica potpisala s državnim vlastima.
49. Kada državni zakoni zahtijevaju od ordinarija ili hijerarha da preda informacije
o notitii de delicto, potrebno ih se pridržavati čak i ako se predviđa da, prema
državnim zakonima, neće biti otvaranja postupka (primjerice zbog zastare ili
različitih odredbi u vezi s vrstom kaznenog djela).
50. Ako državna pravosudna tijela izdaju izvršnu i legitimnu naredbu kojom se
zahtijeva predaja dokumenata u vezi s uzrocima ili nalažu njihovo sudsko
oduzimanje, ordinarij ili hijerarh mora surađivati s civilnim vlastima. Ako postoje
sumnje u opravdanost takvog zahtjeva ili oduzimanja, ordinarij ili hijerarh može se
obratiti pravnim stručnjacima o pravnim lijekovima predviđenim mjesnim
zakonodavstvom. U svakom slučaju, poželjno je odmah obavijestiti papinskoga
predstavnika.

60
51. Ako je potrebno saslušati maloljetnika ili s njim izjednačenu osobu, usvajaju se
državni zakoni referentne zemlje i metode primjerene dobi i stanju, dopuštajući
primjerice da maloljetnika prati odrasla osoba kojoj vjeruje te izbjegavajući kontakt
izravno s optuženim.
52. U fazi prethodne istrage, posebno osjetljiva zadaća koja je u nadležnosti
ordinarija ili hijerarha jest odlučiti hoće li i kada o tome obavijestiti optuženog.
53. Za tu zadaću ne postoji jedinstveni kriterij, niti izričite zakonske odredbe.
Potrebno je procijeniti sva dobra koja su posrijedi: osim zaštite dobroga glasa
dotičnih osoba, mora se uzeti u obzir i, primjerice, rizik od kompromitiranja
prethodne istrage, sablazan vjernikâ, prilika da se prvo prikupe svi dokazi koji bi
mogli biti korisni ili potrebni.
54. Ako se donese odluka da će se saslušati prijavljenu osobu, s obzirom na to da je
ovo faza prije suđenja, nije obvezno imenovati službenog odvjetnika. Ako se to
smatra prikladnim, može se, međutim, poslužiti pomoću odvjetnika po svom izboru.
Osobi koja je prijavljena ne može se nametnuti prisega (usp. analogno, kan. 1728 §
2 ZKP-a i 1471 § 2 ZKIC-a).
55. Crkvene vlasti moraju osigurati da se s navodnom žrtvom i njezinom obitelji
postupa dostojanstveno i s poštovanjem, te im moraju pružiti gostoprimstvo,
saslušati ih i dati im podršku, također putem određenih usluga, kao i duhovnu,
medicinsku i psihološku pomoć, ovisno o konkretnom slučaju (usp. čl. 5 VELM-a).
Isto se može učiniti i u slučaju optuženoga. Međutim, potrebno je uvijek izbjegavati
ostavljanje dojma da se žele anticipirati rezultati istrage.
56. Posve je neophodno da se u ovoj fazi izbjegne bilo koji čin koji bi navodne žrtve
mogle protumačiti kao prepreku ostvarivanju njihovih građanskih prava pred
državnim vlastima.
57. Tamo gdje postoje državne ili crkvene strukture informiranja i podrške
navodnim žrtvama ili savjetovanja za crkvene vlasti, dobro je uputiti se i na njih.
Svrha ovih struktura je ponuditi savjete, smjernice i pomoć, a njihove analize ni na
koji način ne predstavljaju kanonske procesne odluke.
58. U svrhu zaštite dobrog glasa uključenih osoba i zaštite javnog dobra, kao i
izbjegavanje nekih drugih čimbenika (primjerice širenje sablazni, rizik od
prikrivanja budućih dokaza, uporaba prijetnji ili drugoga ponašanja usmjerenoga na
odvraćanje navodne žrtve od ostvarivanja vlastitih prava, zaštite drugih mogućih
žrtava), prema čl. 19 SST-a ordinarij ili hijerarh ima pravo, od početka prethodne
istrage, izreći mjere predostrožnosti navedene u kan. 1722 ZKP-a i 1473 ZKIC-a [5].
59. Mjere predostrožnosti navedene u ovim kanonima čine iscrpan popis, tj. može se
odabrati isključivo jedna ili više od njih.
60. To ne sprječava ordinarija ili hijerarha da izrekne druge disciplinske mjere, u
skladu s vlastitim ovlastima, koje se, strogo govoreći, ne mogu definirati kao »mjere
predostrožnosti«.
d) Kako se izriču mjere predostrožnosti?
61. Prvo, treba reći da mjera predostrožnosti nije kazna (jer se kazne izriču tek na
kraju kaznenog postupka), već upravni akt čije su svrhe opisane spomenutim

61
 kanonima 1722 ZKP-a i 1473 ZKIC-a. Dotičnoj stranci treba jasno dati do znanja da
mjera nije kaznene naravi, kako ne bi pomislila da je već od početka osuđivana ili
kažnjavana. Također se mora naglasiti da mjere predostrožnosti moraju biti
opozvane ako prestane razlog za njih i da one same prestanu zaključenjem
eventualnog kaznenog postupka. Nadalje, one se mogu preinačiti (učiniti više ili
manje ozbiljnima), ako okolnosti to zahtijevaju. Ipak, pri prosudbi je li prestao
razlog zbog kojega su donesene, potiču se posebna razboritost i razlučivanje; te nije
isključeno da se – nakon opoziva – mogu ponovno nametnuti.
62. Često se primjećuje da se još uvijek koristi stara terminologija suspenzije a
divinis kako bi se ukazalo na zabranu vršenja svetih redova nametnutu svećeniku
kao mjera predostrožnosti. Dobro je izbjeći ovu denominaciju, kao i suspenziju ad
cautelam, jer je u važećem zakonodavstvu suspenzija kaznena mjera i u ovoj se fazi
još uvijek ne može izreći. Pravilno će se odredba nazvati, na primjer, zabranom ili
ograničavanjem vršenja svetih redova.
63. Treba izbjegavati izbor jednostavnog prijenosa na drugu službu, u drugu
biskupiju ili vjersku kuću dotičnog klerika, vjerujući da njegovo uklanjanje s mjesta
navodnog zločina ili od navodnih žrtava predstavlja zadovoljavajuće rješenje slučaja.
64. Mjere predostrožnosti iz br. 58 nameću se legitimno priopćenom pojedinačnom
odlukom (usp. kan. 49 i dalje i 1319 ZKP-a i 1406 i 1510 i dalje ZKIC-a).
65. Potrebno je imati na umu da će, kad se odluči o izmijeni ili opozivu mjera
predostrožnosti, to biti potrebno učiniti posebnom odlukom koja je legitimno
priopćena. To, međutim, neće biti potrebno na kraju eventualnog suđenja, jer u tom
trenutku one prestaju vrijediti snagom zakona.
e) Što učiniti kako bi se zaključila prethodna istraga?
66. Preporučuje se, radi pravičnosti i razumnog vršenja pravde, da trajanje
prethodne istrage odgovara svrsi istrage, a to je procjena vjerodostojnosti notitie de
delicto, a time i postojanja fumusa delicti. Neopravdano produljenje prethodne
istrage može predstavljati čin nemara crkvene vlasti.
67. Ako je istragu provodila prikladna osoba koju je imenovao ordinarij ili hijerarh,
ona će dostaviti sve dokumente istrage zajedno s vlastitom procjenom rezultata
istrage.
68. Prema kan. 1719 ZKP-a i 1470 ZKIC-a, ordinarij ili hijerarh mora odrediti
zatvaranje prethodne istrage.
69. Prema čl. 16 SST-a, nakon završetka prethodne istrage, bez obzira na njezin
ishod, ordinarij ili hijerarh dužan je čim prije poslati autentičnu kopiju relevantnih
dokumenata KNV-u. Kopiji dokumenata i popunjenom formularu (koji može naći u
Prilogu), trebao bi dodati svoje mišljenje o rezultatima istrage (votum), nudeći i
svoje prijedloge kako postupiti (primjerice, ako smatra primjerenim pokretanje
kaznenog postupka, i to koje vrste; može li se kazna koju izriču civilne vlasti
smatrati dovoljnom; je li poželjna primjena upravnih mjera ordinarija ili hijerarha; je
li potrebno pozivati se na zastaru kažnjivog djela ili odobriti izuzeće).
70. U slučaju da je ordinarij ili hijerarh koji je izvršio prethodnu istragu viši
poglavar, dobro je da kopiju dosjea istrage pošalje i vrhovnom voditelju (ili

62
referentnom biskupu, u slučaju ustanove ili družbe biskupijskog prava), jer su to
osobe s kojima će KNV redovito komunicirati u nastavku. Zauzvrat, vrhovni će
voditelj poslati svoje mišljenje KNV-u, kao u br. 69.
71. Ako ordinarij koji je izvršio prethodnu istragu nije ordinarij mjesta u kojem je
počinjeno navodno kazneno djelo, on dostavlja rezultate istrage potonjemu.
72. Spisi se šalju u jednom primjerku; korisno je da ih ovjeri bilježnik, koji će biti
jedan od članova kurije, ako jedan takav nije imenovan za prethodnu istragu.
73. Kan. 1719 ZKP-a i 1470 ZKIC-a predviđaju da se izvornik svih akata čuva u
tajnom arhivu kurije.
74. Opet prema čl. 16 SST-a, nakon što se dokumenti preliminarne istrage pošalju
KNV-u, ordinarij ili arhijerej će morati pričekati komunikaciju ili upute u vezi s tim
iz KNV-a.
75. Jasno je da, ako se u međuvremenu pojave drugi elementi koji se odnose na
preliminarnu istragu ili na nove optužbe, oni se što je prije moguće šalju KNV-u, uz
ono što već postoji. Ako se čini korisnim ponovno otvoriti preliminarnu istragu zbog
ovih elemenata, potrebno je odmah obavijestiti KNV.
IV. Što KNV može učiniti u ovom trenutku?
76. Nakon primanja spisa prethodne istrage, KNV obično daje neposredne povratne
informacije ordinariju, hijerarhu, vrhovnom voditelju (u slučaju redovnika također
Kongregaciji za ustanove posvećenog života i društava apostolskog života; klerika
koji pripadaju istočnim crkvama, Kongregaciji za istočne crkve; konačno,
Kongregaciji za evangelizaciju naroda ako svećenik pripada teritoriju koji podliježe
tom dikasteriju), komunicirajući – ako to već prije nije bilo učinjeno – broj
protokola koji odgovara slučaju. Na taj se broj mora prizvati za bilo kakvu
naknadnu komunikaciju s KNV-om.
77. Nakon pažljiva proučavanja dokumenata, KNV-u se otvaraju razne mogućnosti
za djelovanje: arhiviranje slučaja; traženje produbljivanja prethodne istrage;
izricanje nekaznenih disciplinskih mjera, obično pomoću kaznenih zapovijedi;
izricanje kaznenih lijekova ili pokora, ili pak ukora ili opomena; otvaranje kaznenog
postupka; određivanje drugih načina pastoralne skrbi. Donesena odluka dostavlja se
ordinariju zajedno s odgovarajućim uputama za njezino provođenje.
a) Što su nekaznene disciplinske mjere?
78. Nekaznene disciplinske mjere pojedinačni su upravni akti (tj. akti ordinarija ili
hijerarha ili čak KNV-a) pomoću kojih se optuženome nalaže da nešto učini ili ne
učini. U tim se slučajevima obično nameću ograničenja u vršenju svetih redova, više
ili manje proširena u odnosu na slučaj, kao i katkad obveza boravka na određenom
mjestu. Naglašuje se da to nisu kazne, već upravni akti kojima se jamči i štiti opće
dobro i crkvena disciplina te izbjegava sablazan vjernika.
b) Što je kaznena zapovijed?
79. Uobičajeni oblik kojim se izriču ove mjere jest kaznena zapovijed prema
odredbama kan. 1319 § 1 ZKP-a i 1406 § 1 ZKIC-a. Kan. 1406 § 2 ZKIC-a
izjednačava je s opomenom s prijetnjom kaznom.

63
 80. Formalnosti potrebne za zapovijed su one već spomenute (kan. 49 i dalje ZKP-a
i 1510 i dalje ZKIC-a). Međutim, da bi to bila kaznena zapovijed, kazna mora biti
jasno naznačena u tekstu u slučaju da primatelj zapovijedi krši mjere koje su mu
izrečene.
81. Treba zapamtiti da se, prema kan. 1319 § 1 ZKP-a, kaznenom zapovijeđu ne
mogu izreći trajne okajničke kazne; nadalje, kazna mora biti jasno određena. Ostala
izuzeća kazni predviđene su kan. 1406 § 1 ZKIC-a za vjernike istočnog obreda.
82. Ovaj upravni akt dopušta útok u skladu sa zakonskim odredbama.
c) Što su kazneni lijekovi, pokore i javni prijekori?
83. Za definiciju kaznenih lijekova, pokora i javnih prijekora, vidi kan. 1339 i 1340
§ 1 ZKP-a i 1427 ZKIC-a [6].
V. Koje su odluke moguće u kaznenom postupku?
84. Odluke na kraju kaznenog postupanja, bilo sudskog bilo prema izvansudskoj
odluci, mogu imati tri vrste ishoda:
– osuđujući (constat), ako se s moralnom sigurnošću utvrdi da je optuženi kriv za
kažnjivo djelo koje mu se pripisuje. U ovom slučaju, vrsta izrečene ili proglašene
kanonske sankcije mora biti posebno naznačena;
– oslobađajući (constat de non), ako se s moralnom sigurnošću utvrdi da optuženik
nije kriv, jer činjenica ne postoji, optuženi je nije počinio, činjenica zakonom nije
predviđena kao kažnjivo djelo ili je počinjena od osobe koju se ne može optužiti;
– otpuštajući (non constat), ako nije bilo moguće postići moralnu sigurnost u
pogledu krivnje optuženika, jer nema uopće ili nije dovoljan ili je proturječan dokaz
da činjenica postoji, da je optuženi počinio nedjelo ili da je zločin počinila osoba
koju se može optužiti.
Postoji mogućnost osiguranja javnog dobra ili dobra optuženika odgovarajućim
upozorenjima, kaznenim lijekovima i drugim načinima koje nalaže pastoralna skrb
(usp. kan. 1348 ZKP-a).
U odluci (presudom ili odlukom) morat će se naznačiti na koji se od tri gore
navedena ishoda odnosi, kako bi bilo jasno je li utvrđeno, utvrđeno da nije ili nije
utvrđeno.
VI. Koji su kazneni postupci mogući?
85. Prema zakonskoj odredbi, moguća su tri kaznena postupka: sudski kazneni
postupak; postupanje po izvansudskoj odluci; te postupak uveden čl. 21 § 2, 2 SST-a.
86. Postupak predviđen u čl. 21 § 2, 2 SST-a [7] rezerviran je za vrlo ozbiljne
slučajeve, završava izravnom odlukom rimskog prvosvećenika i u svakom slučaju
predviđa da je, čak i ako je počinjenje kaznenog djela očito, optuženom zajamčeno
ostvarivanje prava na obranu.
87. Što se tiče sudskog kaznenog postupka, upućuje se na posebne odredbe zakona,
kako odgovarajućih zakonika, tako i članaka 8-15, 18-19, 21 § 1, 22-31 SST-a.

64
88. Sudski kazneni postupak ne zahtijeva dvostruko usklađenu presudu, stoga
odluka koju je eventualni drugostupanjski sud donio presudom određuje res
iudicata (vidi također članak 28 SST-a). Protiv presude koja je postala pravomoćna
moguć je samo restitutio in integrum, pod uvjetom da se ostvare elementi koji čine
njenu nepravdu očitom (usp. kan. 1645 ZKP-a, ZKIC-a 1326), ili ništovna žalba
(usp. kan. 1619 i dalje ZKP-a, 1302 i dalje ZKIC-a). Sudište oformljeno za ovu
vrstu postupka uvijek je kolegijalno i sastoji se od najmanje tri suca. Pravo priziva
na prvostupanjsku kaznu ne uživa samo optužena strana koja sebe smatra
nepravedno oštećenom presudom, već i promicatelj pravde KNV (usp. čl. 26 § 2
SST-a).
89. Prema čl. 16 i 17 SST-a, sudski kazneni postupak može se provesti na KNV-u ili
povjeriti nižem sudu. U vezi s takvom odlukom šalje se posebno izvršno pismo
zainteresiranim stranama.
90. Čak i tijekom kaznenog postupanja, bilo sudskog bilo po izvansudskoj odluci,
optuženom se mogu izreći mjere predostrožnosti iz br. 58-65.
a) Što je postupanje po izvansudskoj odluci?
91. Postupanje po izvansudskoj odluci, koje se katkad naziva i »upravni kazneni
postupak«, oblik je kaznenog postupka koji smanjuje formalnosti predviđene
sudskim postupkom, kako bi se ubrzao tijek pravde, bez umanjenja procesnih
jamstava koja predviđa postupak (usp. kan. 221 ZKP-a i 24 ZKIC-a).
92. Za kažnjiva djela rezervirana KNV-u, čl. 21 § 2, 1 SST-a, odstupajući od kan.
1720 ZKP-a i 1486 ZKIC-a, predviđa da će samo KNV, u pojedinačnim slučajevima,
po službenoj dužnosti ili na zahtjev ordinarija ili hijerarha, odlučiti hoće li nastaviti
na prije spomenut način.
93. Poput sudskog postupka, postupanje prema izvansudskoj odluci također se može
provoditi na KNV-u ili biti povjereno nižoj instanci, odnosno ordinariju ili hijerarhu
optuženika, ili trećim stranama koje je za to odredio KNV, na eventualan zahtjev
ordinarija ili hijerarha. U vezi s takvom odlukom, posebno se izvršno pismo šalje
zainteresiranim strankama.
94. U dvama zakonicima se postupanje po izvansudskoj odluci odvija uz malo
drukčije formalnosti. Ako postoje nejasnoće u vezi sa zakonikom na koji se
referirati (primjerice u slučaju klerika latinskog obreda koji djeluju u istočnim
crkvama ili klerika istočnog obreda koji djeluju u latinskim crkvenim oblastima), sa
KNV-om će biti potrebno razjasniti koji zakonik slijediti i, u skladu s time, strogo se
pridržavati ove odluke.
b) Kako se prema ZKP-u vodi postupanje prema izvansudskoj odluci?
95. Kad ordinarij od KNV-a dobije zadatak provođenja postupanja po izvansudskoj
odluci, prvo mora odlučiti hoće li osobno predsjedati ili imenovati svog delegata.
Također mora imenovati dva prisjednika, koji će pomagati njemu ili njegovom
predstavniku u fazi vrednovanja. Za njihov izbor možda bi bilo prikladno slijediti
kriterije navedene u kan. 1424 i 1448 § 1 ZKP-a. Također je potrebno imenovati
bilježnika, prema kriterijima navedenim u br. 41. Imenovanje promicatelja pravde
nije predviđeno.

65
 96. Spomenuta imenovanja vrše se posebnom odlukom. Službenici su dužni položiti
prisegu da će vjerno ispunjavati primljeni zadatak, poštujući tajnu. Prisega mora biti
registrirana u dokumentima.
97. Nakon toga, ordinarij (ili njegov delegat) mora započeti postupak odlukom
kojom se poziva optuženi. Ova odluka mora sadržavati: jasnu naznaku pozvane
osobe, mjesta i vremena u kojemu će se morati pojaviti, svrhu zbog koje je pozvana,
to jest dati joj na znanje optužbu (koju će se sažeti u tekstu odluke) i odgovarajuće
dokaze (koje nije potrebno navesti već u odluci) te mogućnost ostvarivanja prava na
obranu.
98. Iako to zakonom nije izričito predviđeno za slučaj postupanja prema
izvansudskoj odluci, ipak, s obzirom na to da je riječ o kaznenoj stvari, vrlo je
prikladno da optuženi, u skladu s odredbama kan. 1723 i 1481, §§ 1-2. ZKP-a, ima
zastupnika i/ili odvjetnika koji će mu pomagati, a kojega je sam izabrao ili – ako to
ne učini – imenovanoga po službenoj dužnosti. Ime odvjetnika mora se dostaviti
ordinariju (ili njegovom delegatu) prije sjednice na kojoj će se priopćiti optužba i
dokazi s određenim vjerodostojnim nalogom punomoćnika prema kan. 1484 § 1
ZKP-a, za potrebne provjere odlika koje zahtijeva kan. 1483 ZKP-a [8].
99. Ako optuženi odbije ili zanemari pojavljivanje, ordinarij (ili njegov delegat)
razmotrit će hoće li uputiti drugi poziv.
100. Optuženika koji odbije ili zanemari pojavljivanje na prvi ili drugi poziv treba
upozoriti da će se suđenje nastaviti unatoč njegovoj odsutnosti. Te se informacije
već mogu dati u vrijeme prvog poziva. Ako je optuženi zanemario ili odbio pojaviti
se, ta se činjenica bilježi i nastavlja se dalje.
101. Jednom kad stignu dan i vrijeme sjednice na kojoj će se priopćiti optužba i
dokazi, optuženiku i eventualnom odvjetniku koji ga prati dostavlja se spis
dokumenata prethodne istrage. Obznani se obveza poštivanja službene tajne.
102. Posebnu pozornost treba obratiti na činjenicu da je, ako slučaj uključuje
sakrament pokore, potrebno poštivati odredbe čl. 24 SST-a, koji predviđa da se
optuženom ne priopći ime navodne žrtve, osim ako nije izričito pristala otkriti ga.
103. Nije obvezno sudjelovanje prisjednika na sjednici obavještavanja.
104. Obavijest o optužbi i dokazima vrši se kako bi se optuženom pružila prilika da
se brani (usp. kan. 1720, 1 ZKP-a).
105. Pod optužbom podrazumijeva se kažnjivo djelo za koje navodna žrtva ili druga
osoba tvrdi da se dogodilo, prema onome što je pronađeno tijekom prethodne istrage.
Podnošenje optužbe znači, stoga, upoznati optuženoga s kažnjivim djelom koje mu
se pripisuje, u skladu sa svime onime što ga oblikuje (primjerice, mjesto događaja,
broj i moguća imena navodnih žrtava, okolnosti).
106. Pod dokazima podrazumijeva se skup cjelokupnog materijala prikupljenog
tijekom prethodne istrage te bilo kojeg drugoga prikupljenog materijala: prije svega
zapisnika optužbi koje su iznijele navodne žrtve; zatim relevantni dokumenti
(primjerice medicinska kartoteka, razmjena prepiske uključujući i elektroničkim
putem, fotografije, dokazi o kupnji, izvodi s bankovnih računa); zapisnici o
izjavama eventualnih svjedoka; i, na kraju, eventualne stručne procjene (medicinske

66
– uključujući psihijatrijske, psihološke, grafološke) koje je osoba koja je provodila
istragu prikupila ili dala izvršiti. Neka se poštuju sva pravila o povjerljivosti
predviđena civilnim zakonodavstvom.
107. Sav navedeni materijal naziva se dokazima jer, iako je prikupljen u
pretprocesnoj fazi, ipak kada se pokrene postupanje prema izvansudskoj odluci,
automatski postaje dio dokaza.
108. U bilo kojoj fazi postupka dopušteno je da ordinarij ili njegov delegat dogovore
prikupljanje dodatnih dokaza, ako im se to čini prikladnim na temelju rezultata
prethodne istrage. To se također može dogoditi na temelju tvrdnji optuženika u fazi
obrane. Rezultati će, naravno, biti predstavljeni optuženom tijekom iste faze.
Optuženom će se predočiti ono što je prikupljeno na zahtjev obrane, a, ako se pojave
novi elementi optužbe ili dokazi, održat će se nova sjednica za njihovo iznošenje; u
protivnom, prikupljeni materijal može se smatrati jednostavno sastavnim dijelom
obrane.
109. Argument za obranu može se iznijeti na dva načina: a) može se prihvatiti na
sjednici s određenom izjavom koju potpisuju svi prisutni (ali, posebno: ordinarij ili
njegov delegat; optuženi i njegov odvjetnik, ako postoji; bilježnik); ili b)
određivanjem razumnog roka u kojem se obrana može iznijeti u pisanom obliku
ordinariju ili njegovom delegatu.
110. Treba s pravom primijetiti da, prema kan. 1728. st. 2. ZKP-a, optuženi nije
dužan priznati zločin, niti mu se može nametnuti zakletva de veritate dicenda.
111. Obrana optuženog može se, jasno je, koristiti svim zakonitim sredstvima, poput
zahtjeva za saslušanjem svjedoka stranke ili izlaganjem dokumenata i vještačenja.
112. Za uvrštavanje ovih dokaza (i posebice prikupljanje izjava eventualnih
svjedoka) primjenjuju se diskrecijski kriteriji dopušteni sucu općim zakonom o
parničnom suđenju [9].
113. Kad god to zahtijeva određen slučaj, ordinarij ili njegov delegat ocjenjuje
vjerodostojnost sudionika u procesu [10]. Međutim, prema čl. 24 § 2 SST-a, dužan
je to učiniti s obzirom na podnositelja prijave ako je posrijedi sakrament pokore.
114. Budući da je ovo kazneni postupak, ne postoji obveza podnositelja prijave da
intervenira u fazi suđenja. Zapravo je svoje pravo ostvario pridonoseći formiranju
optužbe i prikupljanju dokaza. Od tog trenutka optužbu provodi ordinarij ili njegov
delegat.
c) Kako se prema ZKP-u zaključuje postupanje prema izvansudskoj odluci?
115. On poziva dvojicu prisjednika da u određenom razumnom roku iznesu
procjenu dokaza i argumenata obrane spomenutih u kan. 1720, 2 ZKP-a. U odluci ih
također može pozvati na zajedničku sjednicu na kojoj će izvršiti ovu procjenu.
Svrha ovog zasjedanja je očito olakšati analizu, raspravu i usporedbu. Za takvu,
neobveznu, ali ipak preporučenu sjednicu, nisu predviđene posebne pravne
formalnosti.
116. Cjelovit spis se unaprijed dostavlja prisjednicima, što im omogućuje dovoljno
vremena za proučavanje i osobnu procjenu. Dobro ih je podsjetiti na obvezu čuvanja
službene tajne.

67
 117. Iako to nije predviđeno zakonom, dobro je da se mišljenje prisjednika sastavi u
pisanom obliku, kako bi se odgovornima olakšala izrada naknadne konačne odluke.
118. U istu svrhu, ako se procjena dokaza i argumenata obrane odvija tijekom
zajedničke sjednice, poželjno je napraviti niz bilješki o intervencijama i raspravi,
također u obliku zapisnika koji su potpisali prisutni. Ti spisi potpadaju pod službenu
tajnu i ne smiju se širiti.
119. Ako se kažnjivo djelo utvrdi sa sigurnošću, ordinarij ili njegov delegat (usp.
kan. 1720, 3 ZKP-a) mora izdati odluku kojom će zaključiti postupak, izričući kaznu,
kazneni lijek ili pokoru, što već smatra prikladnijim za popravak sablazni,
obnavljanje pravde i popravak počinitelja.
120. Ordinarij uvijek treba imati u vidu da, ako namjerava izreći trajnu okajničku
kaznu, prema čl. 21 § 2, 1 SST-a mora imati prethodno odobrenje KNV-a. Tako se,
ograničeno na ove slučajeve, odstupa od zabrane izricanja trajnih kazni odlukom,
spomenutih u kan. 1342 § 2 ZKP-a.
121. Popis trajnih kazni isključivo je onaj koji predviđa kan. 1336 § 1 ZKP-a [11], s
upozorenjima spomenutim u kan. 1337 i 1338 ZKP-a [12].
122. Budući da se radi o izvansudskom postupku, treba imati na umu da kaznena
odluka nije presuda koja se donosi samo na kraju sudskog postupka, čak i kada –
poput presude – izriče kaznu.
123. Dotična je odluka osobni akt ordinarija ili njegova delegata, stoga je ne smiju
potpisati prisjednici, nego je treba samo ovjeriti bilježnik.
124. Uz opće formalnosti predviđene za svaku odluku (usp. kan. 48-56 ZKP-a),
kaznena odluka mora sažeti glavne elemente optužbe i tijek postupka, ali prije svega,
barem ukratko objasniti razloge zbog kojih je odluka donesena, pravno (tj. navodeći
kanone na kojima se odluka temelji – primjerice onih koji definiraju zločin, onih
koji definiraju bilo kakve olakšavajuće, izuzimajuće ili otežavajuće okolnosti – i,
barem na bitan način, pravnu logiku koja je dovela do odluke da ih se primijeni), i
činjenično.
125. Činjenična motivacija je očito najdelikatnija, jer autor odluke mora navesti
razloge na temelju kojih je, uspoređujući materijal optužbe i ono što se izložilo u
obrani, a koje će u izlaganju morati ukratko iznijeti, došao do zaključka da je
kažnjivo djelo počinjeno, ili nije, ili pak da nema dovoljno moralne sigurnosti.
126. Jasno uzimajući u obzir da nemaju svi dobro razvijeno znanje o kanonskom
pravu i njegovom formalnom jeziku, za kaznenu odluku zahtijeva se da se barem
obrazloži rasuđivanje primijenjeno na njezino donošenje, umjesto da se podrobno
obraća pažnja na terminološku preciznost. Ako je potrebno, neka se koristi pomoć
kompetentnih osoba.
127. Obavijest o odluci u cijelosti (dakle, ne samo o dispozitivnom dijelu) izvršiti će
se legitimnim propisanim sredstvima (usp. kan. 54-56 ZKP-a [13]) i mora biti u
odgovarajućem obliku.
128. U svakom slučaju, ovjerene kopije svih procesnih dokumenata (ako to već
ranije nije učinjeno) i objavljena odluka moraju se poslati KNV-u.

68
129. Ako KNV osobno odluči pokrenuti postupanje prema izvansudskoj odluci, sve
predviđene formalnosti počevši od br. 91 očito će obaviti sam, ne dovodeći u pitanje
pravo tražiti suradnju nižih instanci, ako to bude potrebno.
d) Kako se prema ZKIC-u provodi postupanje prema izvansudskoj odluci?
130. Kao što je već navedeno u br. 94, postupanje prema izvansudskoj odluci prema
ZKIC-u odvija se s nekim vlastitostima tog prava. U svrhu veće protočnosti
predstavljanja, kako bi se izbjegla ponavljanja, naznačit će se samo spomenute
osobitosti: stoga će se do sada opisanoj praksi, zajedničkoj s ZKP-om, morati
nadodati prilagodbe koje slijede u daljnjem tekstu.
131. Prije svega potrebno je posvijestiti da se odredba kan. 1486 ZKIC-a mora
strogo poštivati, u protivnom kaznena odluka je nevaljana.
132. Prema izvanrednom kaznenom postupku prema ZKIC-u, prisjednici nisu
prisutni, ali je umjesto toga obvezno sudjelovanje promicatelja pravde.
133. Obavijesna sjednica o optužbi i dokazima mora se održati uz obveznu
prisutnost promicatelja pravde i bilježnika.
134. Prema kan. 1486 § 1, 2 ZKIC-a, obavijesna sjednica i, sukladno tome,
predstavljanje obrane moraju se provesti samo u usmenoj raspravi. Međutim, to ne
isključuje mogućnost da se za takvu raspravu obrana može iznijeti u pisanom obliku.
135. Poziva se da se na temelju težine zločina posebice pažljivo odmjeri jesu li
kazne spomenute u kan. 1426 § 1 ZKIC-a doista primjerene za ispunjenje odredbi
kan. 1401 ZKIC-a. U odluci u vezi s kaznom koju treba izreći, neka se poštuju
odredbe kan. 1429 [14] i 1430 [15] ZKIC-a.
136. Hijerarh ili njegov delegat neka uvijek imaju na umu da su, prema čl. 21 § 2, 1
SST-a, zabrane spomenute u kan. 1402§ 2 ZKIC-a ukinute. Prema tome, on može
izreći trajnu okajničku kaznu, pribavljajući prethodno odobrenje KNV-a traženo
istim čl. 21 § 2, 1 SST-a.
137. Pri donošenju kaznene odluke vrijede isti kriteriji navedeni u br. 119-126.
138. Obavijest o odluci tada se obavlja pod uvjetima kan. 1520 ZKIC-a te mora biti
u propisanom obliku.
139. Za sve ono što nije navedeno u prethodnim brojevima, upućuje se na ono što je
napisano za izvansudski postupak prema ZKP-u, također i za eventualno vođenje
postupka pri KNV-u.
e) Potpada li kaznena odluka pod papinsku tajnu?
140. Kao što je već spomenuto (usp. br. 47), kaznena postupanja i odluke pripadaju
pod službenu tajnu. Sve one koji su uključeni u takva postupanja iz bilo kojeg
razloga, neka se neprestano podsjeća na to.
141. O toj se odluci mora u cijelosti obavijestiti optuženi. Obavijest mora biti
poslana njegovom odvjetniku, ako ga je imao.
VII. Što se može dogoditi nakon završetka kaznenog postupanja?

69
 142. Ovisno o vrsti vođenja postupka, postoje različite mogućnosti za onoga tko je
intervenirao kao stranka u istome postupku.
143. Ako je postupak vođen prema čl. 21 § 2, 2 SST-a, s obzirom na to da je riječ o
odluci rimskog prvosvećenika, na nju ne postoji pravo priziva (usp. kan. 333 § 3
ZKP-a i 45 § 3 ZKIC-a).
144. Ako je vođen sudski kazneni postupak, otvaraju se mogućnosti priziva
predviđene zakonom, naime ništavna žalba, restitutio in integrum i priziv.
145. Prema čl. 20, 1. SST-a, jedini drugostupanjski sud kojemu se može uteći je sud
KNV-a.
146. Da bi se uložio priziv, slijede se odredbe zakona, pažljivo napominjući da se čl.
28, 2 SST-a mijenjaju uvjeti izlaganja priziva, namećući konačan rok od mjesec
dana, koji će se računati prema odredbama kan. 202 § 1 ZKP-a i 1545 § 1 ZKIC-a.
147. Ako je vođeno postupanje prema izvansudskoj odluci, daje se mogućnost
priziva na odluku kojom je zaključen prema uvjetima predviđenim zakonom,
odnosno kan. 1734 i dalje ZKP-a i 1487 ZKIC-a (usp. točku VIII).
148. Prizivi i útoci, prema kan. 1353 ZKP-a i 1319 i 1487 § 2 ZKIC-a, imaju
suspenzivni učinak na kaznu.
149. Budući da je kazna suspendirana i vraćeno u fazu sličnu onoj pretprocesnoj,
mjere predostrožnosti ostaju na snazi s istim upozorenjima i postupcima kao prema
br. 58-65.
VIII. Što učiniti u slučaju útoka na kaznenu odluku?
150. Zakon predviđa različite postupke, u skladu sa zakonicima.
a) Što je predviđeno ZKP-om u slučaju útoka na kaznenu odluku?
151. Tko namjerava uložiti útok na kaznenu odluku, prema kan. 1734 ZKP-a prvo
mora zatražiti od autora te odluke (ordinarija ili njegovog delegata) njezin opoziv ili
izmjenu u roku od deset dana nakon primanja zakonske obavijesti.
152. Prema odredbi kan. 1735 ZKP-a, autor u roku od trideset dana od primitka
zahtjeva može odgovoriti ispravkom svoje odluke (ali, prije nego što se nastavi u
ovom slučaju, preporučljivo je odmah se posavjetovati s KNV-om) ili odbijanjem
zahtjeva. Također ima pravo uopće ne odgovoriti na podnijeti zahtjev.
153. Protiv izmijenjene odluke, odbijanja zahtjeva ili šutnje autora, podnositelj
zahtjeva se može obratiti KNV-u izravno ili putem autora odluke (usp. kan. 1737 §
1 ZKP-a) ili pak putem opunomoćenika, u roku od 15 korisnih dana koje predviđa
kan. 1737 § 2 ZKP-a [16].
154. Ako je hijerarhijski útok podnesen autoru odluke, potonji ga odmah mora
proslijediti KNV-u (usp. kan. 1737 § 1 ZKP-a). Nakon toga (kao i ako je útok
podnesen izravno KNV-u), autor odluke može samo čekati eventualne upute ili
zahtjeve KNV-a, koji će ga u svakom slučaju izvijestiti o ishodu ispitivanja útoka.
b) Što predviđa ZKIC u slučaju útoka na kaznenu odluku?

70
155. ZKIC predviđa jednostavniji postupak od ZKP-a. Zapravo, kan. 1487§ 1
ZKIC-a predviđa samo da se útok podnese KNV-u u roku od deset korisnih dana od
obavijesti o odluci.
156. U ovom slučaju, autor odluke ne smije raditi ništa, osim čekati eventualne
upute ili zahtjeve KNV-a, koji će ga u svakom slučaju obavijestiti o ishodu
ispitivanja útoka. Međutim, ako je riječ o ordinariju, morat će uzeti na znanje
suspenzivne učinke útoka, spomenute u br. 148.
IX. Postoji li nešto što se uvijek mora imati na umu?
157. Čim je zaprimljena notitia de delicto, optuženi ima pravo podnijeti zahtjev za
oduzećem svih obaveza povezanih s njegovim statusom svećenika, uključujući
beženstvo, i ako se radi o redovniku, svim redovničkim zavjetima. Ordinarij ili
hijerarh moraju ga jasno obavijestiti o ovom pravu. Ako se svećenik odluči
iskoristiti tu mogućnost, mora napisati određen zahtjev, upućen svetom ocu,
predstaviti se i ukratko navesti razloge zbog kojih to traži. Na zahtjevu mora biti
jasno vidljiv datum i potpis podnositelja. Isti će se dostaviti KNV-u, popraćen
mišljenjem ordinarija ili hijerarha. KNV će ga zauzvrat proslijediti svetom ocu i –
ako ovaj prihvati zahtjev – proslijedit će otpis oduzeća ordinariju ili hijerarhu,
tražeći od njega da legitimnu obavijest preda podnositelju zahtjeva.
158. Za sve pojedinačne upravne akte koje je izdao ili odobrio KNV, postoji pravo
na útok u skladu sa čl. 27 SST-a [17]. Kako bi uopće mogao biti razmotren, útok
mora jasno odrediti petitum i sadržavati razloge in iure i in facto na kojima se
temelji. Podnositelj se uvijek mora služiti zastupnikom sa za to određenim nalogom.
159. Ako je biskupska konferencija već sastavila vlastite smjernice o postupanju sa
slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnikâ, odazivajući se na poziv KNV-a
iz 2011. godine, taj se tekst također mora uzeti u obzir.
160. Katkad se može dogoditi da se notitia de delicto tiče klerika koji je već
preminuo. U tom slučaju ne može se pokrenuti nijedna vrsta kaznenog postupka.
161. Ako prijavljeni klerik umre tijekom prethodne istrage, neće biti moguće
pokrenuti kasniji kazneni postupak. Međutim, preporučuje se da ordinarij ili hijerarh
o tome također obavijeste KNV.
162. Ako optuženi klerik umre tijekom kaznenog postupka, ta se činjenica priopćava
KNV-u.
163. Ako je u fazi prethodne istrage optuženi klerik izgubio takav kanonski status
nakon odobravanja oduzeća ili kazne izrečene u drugom postupku, ordinarij ili
hijerarh treba procijeniti je li prikladno provesti prethodnu istragu u svrhu
pastoralnog dobra i radi pravde prema navodnim žrtvama. Ako se to dogodi nakon
što je kazneni postupak već započeo, još uvijek može biti dovršen, makar samo u
svrhu definiranja odgovornosti za eventualno kazneno djelo i izricanja eventualnih
kazni. Zapravo, treba imati na umu da je, u definiciji delictuma graveusa, važno da
je optuženi bio klerik u vrijeme počinjenja navodnog zločina, a ne u vrijeme
postupka.
164. Ne dovodeći u pitanje odredbe Upute o povjerljivosti od 6. prosinca 2019.
godine, nadležno crkveno tijelo (ordinarij ili hijerarh) na odgovarajući način može

71
 obavijestiti navodnu žrtvu i optuženoga, ako oni to zahtijevaju, o svakoj
pojedinačnoj fazi postupka, vodeći računa da se ne otkriju podaci obuhvaćeni
papinskom ili službenom tajnom, čije bi otkrivanje moglo štetiti trećim stranama.
* * *
Ovaj Vademecum ne namjerava zamijeniti predviđenu obuku kanonskih pravnika,
posebice u vezi s kaznenim i proceduralnim pitanjima. Samo temeljito poznavanje
zakona i njegovih namjera moći će pružiti dužnu službu istini i pravdi, koje je s
posebnom pažnjom potrebno tražiti u pogledu delicta graviora zbog dubokih rana
koje nanose crkvenom zajedništvu.

IZVIJEŠĆE ZA SLUČAJEVE DELICTA RESERVATA

_____________________________________________
[1] Čl. 7 SST – § 1. Ne dovodeći u pitanje pravo Kongregacije za nauk vjere da
odstupi od zastare za pojedinačne slučajeve, za kazneno postupanje koje se odnosi
na kažnjiva djela rezervirana za Kongregaciju za nauk vjere nastupa zastara nakon
dvadeset godina. § 2. Vrijeme za zastaru nastupa prema normi kan. 1362 §
2. Zakonika kanonskoga prava i kan. 1152. st. 3. Zakonika kanonskoga prava
istočnih Crkava. Međutim, u kažnjivom djelu navedenom u čl. 6 § 1, 1, vrijeme
zastare počinje teći od dana kad maloljetnik navrši osamnaest godina.
[2] Čl. 24 SST – § 1. U slučajevima za kažnjiva djela navedena u čl. 4 st. 1, sud ne
može otkriti ime podnositelja pritužbe, ni optuženom ni njegovom zaštitniku, osim
ako podnositelj pritužbe nije dao izričit pristanak. § 2. Sâm sud mora obratiti
posebnu pozornost na vjerodostojnost podnositelja pritužbe. § 3. Međutim, potrebno
je osigurati da se izbjegne apsolutno svaka opasnost od kršenja sakramentalnog
pečata.
[3] Čl. 8 SST – § 2. Ovaj Vrhovni sud također je mjerodavan i za druga kažnjiva
djela […] zbog povezanosti osobe i suučesništva.
[4] Kan. 1428 ZKP – § 1. Sudac ili predsjednik sudskog vijeća mogu, da bi se
obavilo parnično istraživanje, odrediti preslušatelja, izabravši ga bilo među sucima
suda bilo među osobama koje je za tu zadaću ovlastio biskup. § 2. Biskup može za
zadaću preslušatelja ovlastiti klerike ili laike, koji neka se ističu ćudoređem,
razboritošću i učenošću. Kan. 1093. ZKIC – § 1. Sudac ili predsjednik zbornog suda
mogu, da bi se obavilo parnično istraživanje, odrediti preslušatelja izabravši ga bilo
među sucima suda bilo među vjernicima koje je za tu službu primio eparhijski
biskup. § 2. Eparhijski biskup može za službu preslušatelja primiti vjernike, koji se
ističu ćudoređem, razboritošću i učenošću.
[5] Kan. 1722 ZKP – Da se predusretnu sablazni, zaštiti sloboda svjedoka i osigura
tijek pravde, ordinarij može, […] ukloniti optuženu stranku iz svetog služenja ili iz
neke crkvene službe i dužnosti, odrediti joj ili zabraniti boravak u nekom mjestu ili
na području, ili zabraniti javno sudjelovanje u presvetoj euharistiji […]. Kan. 1473
ZKIC-a – Da se predusretnu sablazni, zaštiti sloboda svjedoka i osigura tijek pravde,
hijerarh može […] ukloniti optuženog iz vršenja svetoga reda, službe, služenja ili
druge zadaće, i odrediti mu ili zabraniti boravak u nekom mjestu ili na području, ili
zabraniti javno primanje presvete euharistije […].

72
[6] Kan. 1339 ZKP – § 1. Ordinarij može osobno ili preko drugoga opomenuti
onoga tko se nalazi u bližoj prigodi da počini kažnjivo djelo ili onoga na koga, na
temelju obavljenog istraživanja, padne teška sumnja da je počinio kažnjivo djelo. §
2. Onoga pak tko svojim ponašanjem prouzroči sablazan ili težak nered može
također ukoriti na način prilagođen posebnim okolnostima osobe i čina. § 3.
Opomena i ukor moraju se uvijek utvrditi barem nekom ispravom, koja neka se čuva
u tajnom arhivu kurije. Kan. 1340 ZKP – § 1. Pokora koja se može nametnuti na
izvanjskom području neko je djelo vjere, pobožnosti ili dobrotvornosti koje treba da
se izvrši. Kan. 1427 ZKIC-a – § 1: Uz poštovanje krajevnog prava javni ukor vrši se
pred bilježnikom ili dva svjedoka ili pismom, ali tako da se iz neke isprave utvrdi
primitak i sadržaj pisma. § 2. Treba paziti da iz samog javnog ukora ne nastane veće
ozloglašavanje krivca nego što je primjereno.
[7] Čl. 21 stavak 2, 2. SST – Zakonito je da se Kongregacija za nauk vjere: […] 2°
izravno pozove na odluku rimskog prvosvećenika u vezi s otpuštanjem iz
svećeničkog staleža ili depozicijom, zajedno s oduzećem od zakona o celibatu, u
najozbiljnijim slučajevima, kada je kažnjivo djelo počinjeno, nakon što je počinitelj
dobio pravo na obranu.
[8] Kan. 1483 – Zastupnik i odvjetnik moraju biti punoljetni i na dobru glasu;
odvjetnik, uz to, mora biti katolik, osim ako dijecezanski biskup dopusti drukčije, i
doktor kanonskoga prava ili inače doista stručan i odobren od biskupa.
[9] Ex analogia kan. 1527 – § 1. Dokazi bilo koje vrste, koji se smatraju korisnima
za ispitivanje parnice i koji su dopušteni, mogu se navoditi.
[10] Ex analogia kan. 1572 – U procjeni svjedočanstava neka sudac, pošto zatraži,
ako je potrebno, i svjedočanstvo o vjerodostojnosti svjedoka, razmotri: 1° kakav je
položaj i poštenje svjedoka; 2° svjedoči li prema svojem znanju, osobito što je sâm
vidio i čuo, da li po svojem mišljenju, glasinama ili što je čuo od drugih; 3° je li
svjedok postojan i čvrsto sebi dosljedan, ili je nepostojan, nesiguran ili kolebljiv; 4°
ima li susvjedoka svjedočanstva i potvrđuju li drugi dokazni podaci to ili ne
potvrđuju.
[11] Kan. 1336 – § 1. Okajničke kazne, koje mogu pogoditi prekršitelja trajno ili na
određeno ili neodređeno vrijeme, uz ostale koje je zakon možda ustanovio, jesu ove:
1° zabrana ili naredba boravka u određenom mjestu ili na određenom području; 2°
oduzeće vlasti, službe, zadaće, prava, povlastice, ovlasti, milosti, naslova, odličja,
također samo počasnih; 3° zabrana vršenja onoga što se nabraja u br. 2, ili zabrana
vršenja toga u određenom mjestu ili izvan njega; te zabrane nisu nikad pod kaznom
ništavosti; 4° kazneni premještaj na drugu službu; 5° otpust iz kleričkog staleža.
[12] Kan. 1337 – § 1. Zabrana boravka u određenom mjestu ili na određenom
području može pogoditi bilo klerike bilo redovnike; naredba pak boravka svjetovne
klerike i, u granicama konstitucija, redovnike. § 2. Da bi se naredio boravak u
određenom mjestu ili na određenom području, treba se dobiti pristanak ordinarija
toga mjesta, osim ako se radi o kući namijenjenoj i za izvanbiskupijske klerike koji
trebaju činiti pokoru ili da se poprave. Kan. 1338 – § 1. Oduzeća i zabrane, koje su
navedene u kan. 1336, § 1, br. 2 i 3, nikada ne pogađaju vlasti, službe, zadaće, prava,
povlastice, ovlasti, milosti, naslove, odličja koja nisu pod vlašću poglavara koji
ustanovljuje kaznu. § 2. Ne može se oduzeti vlast reda, nego samo zabraniti njezino

73
 vršenje ili obavljanje nekih njezinih čina; isto se tako ne mogu oduzeti akademski
stupnjevi. § 3. U vezi sa zabranama, koje su navedene u kan. 1336, § 1, br. 3, treba
se obdržavati odredba o cenzurama donesena u kan. 1335.
[13] Kan. 54 – § 1. Pojedinačna odluka, koje se primjena povjerava izvršitelju, ima
učinak od časa izvršenja; inače od časa kad se priopći osobi po ovlaštenju onoga tko
je izdao odluku. § 2. Da bi se moglo zahtijevati izvršenje pojedinačne odluke, ona
treba da se priopći, prema pravnoj odredbi, zakonitom ispravom. Kan. 55 – Kad
veoma važan razlog priječi da se preda pisani tekst odluke, smatra se da je odluka
priopćena ako se pred bilježnikom ili dvojicom svjedoka pročita onomu komu je
namijenjena i ako se sastavi zapisnik koji svi nazočni trebaju potpisati, uz
obdržavanje propisa kan. 37 i 51. Kan. 56 – Odluka se smatra priopćenom ako onaj
komu je namijenjena, propisno pozvan da odluku primi ili čuje, bez opravdanog
razloga ne dođe ili ne htjedne potpisati.
[14] Kan. 1429 ZKIC – § 1. Zabrana boravka u određenom mjestu ili na određenom
području može pogoditi samo klerike ili redovnike ili članove družbe zajedničkog
života poput redovnika; naredba pak boravljenja u određenom mjestu ili na
određenom području samo klerike pribrojene eparhiji uz poštovanje prava ustanova
posvećenog života. § 2. Da bi se naredio boravak u određenom mjestu ili na
određenom području, traži se pristanak mjesnog hijerarha, osim ako se radi o kući
ustanove posvećenog života papinskog ili patrijarhijskog prava, i u tom se traži
pristanak mjerodavnog poglavara, ili se radi o kući namijenjenoj klericima više
eparhija koji trebaju činiti pokoru ili da se poprave.
[15] Kan. 1430 ZKIC – § 1. Kaznena oduzeća mogu pogoditi samo one vlasti,
službe, služenja, zadaće, prava, povlastice, ovlasti, milosti, naslove, odličja koja su
pod vlašću vlasti koja ustanovljuje kaznu ili hijerarha koji je pokrenuo kazneno
suženje ili je izriče odlukom; isto vrijedi i za kazneno premještanje na drugu službu.
§ 2. Ne može se oduzeti vlast svetog reda, nego samo zabraniti vršenja svih ili nekih
njezinih čina prema odredbi općeg prava; isto se tako ne mogu oduzeti akademski
stupnjevi.
[16] Kan. 1737 – § 2. Utok treba uložiti u neprekoračivom roku od petnaest
iskoristivih dana koji […] teku prema odredbi kan. 1735.
[17] Čl. 27 SST – Protiv pojedinačnih upravnih odredbi, koje je izdala ili odobrila
Kongregacija za nauk vjere u slučajevima rezerviranih kažnjivih djela, postoji
mogućnost útoka, predstavljenog u zakonskom roku od šezdeset korisnih dana, pred
redovitim zasjedanjem iste Kongregacije (tj. Feria IV), koje prosuđuje meritum i
legitimitet odredbe, eliminirajući mogućnost daljnjeg útoka navedenu u čl. 123
apostolske konstitucije Dobar pastir.

Bilješka Prefekta Kongregacije za nauk vjere o moralnosti korištenja

nekih cjepiva protiv covida-19
Pitanje korištenja cjepiva općenito je često u središtu kontroverzi u javnosti.
Posljednjih je mjeseci ova Kongregacija primila nekoliko zahtjeva za smjernicama u
vezi s korištenjem cjepiva protiv virusa SARS-CoV-2, koji uzrokuje covid-19, a u
tijeku čijeg su se procesa istraživanja i proizvodnje koristile stanične linije izdvojene

74
iz tkiva dobivenoga iz dva pobačaja iz prošlog stoljeća. U isto vrijeme su različite, a
nekada i proturječne izjave biskupa, katoličkih udruženja i stručnjaka u masovnim
medijima pokrenule pitanja o moralnosti korištenja tih cjepiva.
O tom pitanju već postoji važna izjava Papinske akademije za život, naslovljena
Moralna pitanja o cjepivima pripremljenima od stanica izdvojenih iz pobačenih
ljudskih fetusa (5. lipnja 2005.). Nadalje, ova se Kongregacija izrazila o toj temi
Uputom Dignitas Personae (8. rujna 2008., usp. br. 34 i 35). Papinska akademija za
život u 2017. godini vratila se na tu temu jednom Bilješkom. Ti dokumenti već nude
neke općenite kriterije i smjernice.
Budući da su prva cjepiva protiv covida-19 u raznim zemljama već dostupna za
distribuciju i primjenu, ova Kongregacija želi ponuditi neke naznake koje
pojašnjavaju ovo pitanje. Iako etički bitno i nužno, nije nam namjera prosuđivati
sigurnost i učinkovitost ovih cjepiva jer odgovornost za procjenu leži na
biomedicinskim istraživačima i agencijama za lijekove. Naš je cilj promisliti o
moralnom vidu upotrebe cjepiva protiv covida-19 razvijenih od staničnih linija iz
tkiva izdvojenih od dva fetusa koja nisu spontano pobačena.
1. Kao što je navedeno u Uputi Dignitas Personae, u slučajevima korištenja stanica
pobačenih fetusa kako bi se stvorile stanične linije u znanstvenom istraživanju,
„postoje različiti stupnjevi odgovornosti“ 1 u suradnji sa zlom. Na primjer, „u
organizacijama koje koriste stanične linije nedopuštenoga podrijetla, nije jednaka
odgovornost onih koji odlučuju o smjeru proizvodnje i onih koji nemaju moć
odlučivanja“ 2.
2. U tom smislu, kad etički nesporna cjepiva protiv covid-19 nisu dostupna (npr. u
zemljama gdje etički nesporna cjepiva nisu dostupna liječnicima i pacijentima, ili
gdje je njihova distribucija otežana zbog posebnih uvjeta skladištenja i prijevoza, ili
kada se u istoj zemlji distribuiraju različiti tipovi cjepiva, a zdravstvene vlasti ne
dozvoljavaju građanima da izaberu kojim će se cjepivom cijepiti), moralno je
prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i
proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa
3. Temeljni razlog zašto se uporaba ovih cjepiva smatra moralno prihvatljivom je u
tome što je vrsta sudjelovanja u zlu (pasivna materijalna suradnja) pobačaja, iz
kojega potječu te stanične linije, od strane onih koji koriste tako dobivena cjepiva,
daleka. Moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne materijalne suradnje nije
obvezujuća postoji li ozbiljna opasnost, poput širenja opasnoga patogena koji se ne
može suzbiti na drugi način, 3 u ovome slučaju virusa SARS-CoV-2, koji uzrokuje
covid-19. Stoga se u tom slučaju, mora smatrati da se sva cjepiva, koja su
prepoznata kao klinički sigurna i učinkovita, mogu koristiti čiste savjesti, sa
sigurnim znanjem da upotreba takvih cjepiva ne predstavlja formalnu suradnju s
pobačajem od kojega potječu stanice korištene za proizvodnju cjepiva. Međutim,

1
Kongregacija za nauk vjere, Uputa Dignitas Personae (8. prosinca 2008.), br. 35, AAS
(100), 884.
2
Isto, 885.
3
Usp. Papinska akademija za život, „Moralna promišljanja o cjepivima pripremljenima od
stanica dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa“, 5. lipnja 2005.

75
 treba naglasiti da moralno dopuštena uporaba ovih vrsta cjepiva, zbog određenih
uvjeta koji ga takvim čine, sama po sebi ne daje legitimitet, pa čak ni neizravan,
praksi pobačaja i nužno pretpostavlja protivljenje praksi pobačaja od strane onih
koji ova cjepiva koriste.
4. Zapravo, dopuštena uporaba takvih cjepiva ne podrazumijeva niti bi trebala na
bilo koji način podrazumijevati moralno odobravanje uporabe staničnih linija
pobačenih fetusa. 4 Stoga se farmaceutske tvrtke i vladine zdravstvene agencije
potiče da proizvode, odobravaju, distribuiraju i nude etički prihvatljiva cjepiva,
koja ne stvaraju konflikt u savjesti ni kod zdravstvenih djelatnika ni kod onih koji će
se cijepiti.
5. Istodobno je iz praktičnog razloga jasno da cijepljenje u pravilu nije moralna
obveza i stoga ono mora biti dobrovoljno. U svakome slučaju, s etičkoga gledišta,
moralnost cijepljenja ne ovisi samo o dužnosti zaštite vlastitog zdravlja, već i o
dužnosti težnje k općem dobru. U nedostatku drugih sredstava koja bi zaustavila ili
čak spriječila epidemiju, cijepljenje se može preporučiti, osobito zbog zaštite
najslabijih i najizloženijih. Međutim, oni koji zbog savjesti odbacuju cjepiva
proizvedena od staničnih linija pobačenih fetusa, moraju poduzeti mjere da drugim
zaštitnim sredstvima i odgovornim ponašanjem izbjegnu postati nositeljima
prijenosa zaraznog agensa. Osobito moraju izbjegavati svaki rizik opasan po
zdravlje onih koji se iz medicinskih ili drugih razloga ne mogu cijepiti, a koji su
najranjiviji.
6. Napokon, postoji i moralni imperativ za farmaceutsku industriju, vlade i
međunarodne organizacije, da osiguraju da cjepiva koja su s medicinskog gledišta
učinkovita i sigurna, ali i etički prihvatljiva, budu dostupna i najsiromašnijim
zemljama, i to na način koji im neće biti preskup. Nedostatak pristupa cjepivima u
protivnom bi postao još jedan oblik diskriminacije i nepravde koji osuđuje
siromašne zemlje da nastave živjeti u zdravstvenom, ekonomskom i socijalnom
siromaštvu. 5
Vrhovni svećenik Franjo, na audijenciji održanoj 17. prosinca 2020. s potpisanim
prefektom Kongregacije za nauk vjere, proučio je ovu Bilješku i odobrio objavu.
Dano u Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 21. prosinca 2020., na
spomendan sv. Petra Kanizija.
Luis F. Kard. Ladaria, DI
prefekt
✠ Mons. Giacomo Morandi
naslovni nadbiskup Cerveterija
tajnik

4
Kongregacija za nauk vjere, Uputa Dignitas Personae, br. 35: „Kada se nedopušten čin
promiče zakonima koji reguliraju zdravstvo i znanstvena istraživanja, nužno se udaljiti od
zlih vidova toga sustava kako se ne bi ostavio dojam jedne vrste toleriranja ili prešutnoga
prihvaćanja činova koji su veoma nepravedni. Svaki privid prihvaćanja zapravo bi doprinio
rastućoj ravnodušnosti, ako ne i odobravanju, takvih činova u određenim medicinskim i
političkim krugovima.“
5
Usp. FRANJO, Obraćanje članovima zaklade ‚Banco Farmaceutico‘, 19. rujna 2020.

76
Bilješka Prefekta Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata
o srijedi Pepelnici, o obredu pepeljenja u vrijeme pandemije
Svećenik izgovara molitvu za blagoslov pepela te ga škropi blagoslovljenom vodom,
ne govoreći ništa. Zatim, obraćajući se svima prisutnima, samo jednom izgovara
formulu kako je naznačena u Rimskom misalu: „Obratite se i vjerujte u
Evanđelje“ ili „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.
Zatim svećenik opere ruke, stavi masku na lice i posipa pepelom one koji mu prilaze
ili, ako je potrebno, odlazi onima koji su ostali na svojim mjestima. Ništa ne
govoreći, svećenik posipa pepeo po glavi svakog vjernika.
Iz Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 12. siječnja 2021.
Robert kardinal Sarah, prefekt
+Arthur Roche, nadbiskup tajnik

Bilješka Prefekta Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata

biskupima i biskupskim konferencijama
o slavljima obreda Velikoga tjedna 2021. godine
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavila je 17. veljače
dokument o specifičnosti slavlja Velikoga tjedna i Uskrsa 2021.
Namjera ove Bilješke je ponuditi neke jednostavne smjernice kako bi se pomoglo
biskupima u njihovoj zadaći prosuđivanja konkretnih situacija i brizi za duhovna
dobra pastira i vjernika u življenju ovog Velikoga tjedna liturgijske godine.
I dalje smo suočeni s dramom pandemije Covid-19 koja je donijela mnoge promjene,
čak i u naš redoviti način slavljenja liturgije. Osmišljene za normalna vremena,
norme i smjernice sadržane u liturgijskim knjigama nisu u potpunosti primjenjive u
iznimnim trenucima kriza poput ove. Zbog toga je biskup, kao moderator
liturgijskog života svoje Crkve, pozvan donositi razborite odluke kako bi se liturgija
mogla plodno slaviti za Božji narod i za dobro duša koje su povjerene njegovoj brizi,
poštujući zaštitu zdravlja i ono što su propisale vlasti odgovorne za zajedničko
dobro.
Podsjećamo ponovno biskupe na Dekret koji je ovaj Dikasterij izdao po nalogu
Svetoga Oca 25. ožujka 2020. (Prot. br. 154/20) u kojem su donesene neke
smjernice za proslavu Velikoga tjedna. Te odluke vrijede i ove godine. Stoga vas
pozivamo da ponovno pročitate taj Dekret budući da će biskupi morati donijeti
odluke o nadolazećim proslavama Uskrsa s obzirom na specifične okolnosti u
svojim zemljama. U mnogim zemljama još uvijek su na snazi strogi uvjeti
lockdown-a koji onemogućavaju prisutnost vjernika u crkvi, dok se u nekim drugim
zemljama život polako vraća u svoj redoviti tijek.
Upotreba društvenih medija uvelike je pomogla župnicima u pružanju podrške i
blizine njima povjerenim zajednicama tijekom pandemije. Uz ove pozitivne vidike,
uočeni su i određeni problematični aspekti. Za proslavu Velikog tjedna predlaže se
olakšati i poticati medijske prijenose proslava kojima predsjeda biskup, potičući

77
 vjernike koji nisu u mogućnosti pohoditi svoju crkvu da prate biskupijska slavlja
kao znak jedinstva.
U svim liturgijskim slavljima, dogovorno s biskupskom konferencijom, posebnu
pozornost treba posvetiti nekim određenim trenucima i gestama, u skladu sa
zdravstvenom situacijom (usp. Pismo kardinala prefekta predsjednicima biskupskih
konferencija Vratimo se Euharistiji s radošću, 15. kolovoza 2020., Prot. br. 432/20).
Misu posvete ulja može se po potrebi premjestiti na drugi prikladniji dan; preporuča
se da na njoj sudjeluje značajniji broj pastira, poslužitelja i vjernika.
Za proslave Cvjetnice, Velikoga četvrtka, Velikoga petka i Vazmenog bdijenja
primjenjuju se iste odredbe kao i prošle godine.
Potiče se priprema prikladnih materijala za obiteljsku i osobnu molitvu, osnažujući
također i molitvu Liturgije časova.
Kongregacija iskreno zahvaljuje biskupima i biskupskim konferencijama na
njihovom pastoralnom radu u odgovoru na situaciju koja se brzo mijenjala tijekom
cijele godine. Svjesni smo da donesene odluke nije uvijek bilo lako prihvatiti ni
pastirima ni vjernicima. Međutim, znamo da su one donesene kako bi se osiguralo
da se Svete Tajne što učinkovitije proslave u našim zajednicama, poštujući opće
dobro i javno zdravlje.
Iz sjedišta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 17. veljače 2021.,
Srijeda pepelnica.
kardinal Robert Sarah, prefekt
Arthur Roche, nadbiskup tajnik

Dekret Prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata

o upisu liturgijskih slavlja sv. Grgura iz Nareka, sv. Ivana iz Avile
i sv. Hildegarde iz Bingena u Opći rimski kalendar
Prot. N. 40/21
DEKRET
o upisu liturgijskih slavlja
svetog Grgura iz Nareka, opata i naučitelja Crkve,
svetog Ivana iz Avile, prezbitera i naučitelja Crkve
i svete Hildegarda iz Bingena, djevica i naučiteljice Crkve,
u Opći rimski kalendar
Svetost se sjedinjuje sa iskustvenom spoznajom otajstva Isusa Krista i ono je
neraskidivo povezano s otajstvom Crkve.
Ovo sjedinjenje između svetosti i razumijevanja božanskih i istodobno ljudskih
stvarnosti na poseban se način očituje kod osoba koje su proglašene „naučiteljima
Crkve“. Doista, mudrost koja karakterizira ove muškarce i žene ne pripada samo
njima, jer su postajući učenicima božanske Mudrosti postali učitelji mudrosti za
cijelu Crkvu. Na taj su način sveci i svetice „naučitelji“ upisani u Opći rimski
kalendar.

78
Stoga, uzimajući u obzir da su nedavno određeni sveci od velike važnosti za Zapad i
Istok proglašeni naučiteljima Crkve, Vrhovni svećenik Franjo odredio je da se u
Opći rimski kalendar kao neobavezni spomendani upišu:
Sveti Grgur iz Nareka, opat i naučitelj Crkve, 27. veljače, Ivan iz Avile, prezbiter i
naučitelj Crkve, 10. svibnja, Sveta Hildegarda iz Bingena, djevica i naučiteljica
Crkve, 17. rujna.
Ti novi spomendani moraju biti upisani u sve kalendare i liturgijske knjige za misna
slavlja i slavlja liturgije časova; priloženi liturgijski tekstovi moraju se prevesti,
odobriti i nakon potvrde ovog Dikasterija na biskupskim konferencijama je da ih i
objave.
Unatoč svemu što je suprotno.
Iz sjedišta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata,
25. siječnja 2021., blagdan Obraćenja svetog Pavla, apostola.
Robert Kard. Sarah
prefekt

✠Arthur Roche
nadbiskup tajnik

Dekret Prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata

o upisu liturgijskih slavlja svete Marte, Marije i Lazara
u Opći rimski kalendar
Prot. N. 35/21
DEKRET
o upisu liturgijskih slavlja
svete Marte, Marije i Lazara
u Opći rimski kalendar
Budući da je u kućanstvu u Betaniji Gospodin Isus iskusio obiteljski duh i
prijateljstvo Marte, Marije i Lazara, Evanđelje po Ivanu govori da ih je volio. Marta
mu je velikodušno pružila gostoprimstvo, Marija je pažljivo slušala njegove riječi, a
Lazar je odmah izašao iz groba na zapovijed Onoga koji je ponizio smrt.
Povijesna nesigurnost Latinske crkve oko identiteta Marije – Magdalene, kojoj se
Krist ukazao nakon uskrsnuća, sestre Marte, grešnice kojoj je Gospodin oprostio
grijehe – koja je rezultirala upisom samo Marte u Rimski kalendar na dan 29. srpnja,
nedavno je riješena u novim studijima, kako je i potvrđeno u sadašnjem Rimskom
martirologiju koji se istoga dana spominje i Marije i Lazara. Također, u nekim se
određenim kalendarima ove dvije sestre i brat zajedno slave istoga dana.
Stoga, uzimajući u obzir važnost evanđeoskog svjedočanstva koje su pružili u
dočeku Gospodina Isusa u svoj dom, pažljivo ga slušajući, vjerujući da je on
uskrsnuće i život, prihvaćajući prijedlog ovog Dikasterija, Vrhovni svećenik Franjo
naložio je da se 29. srpnja u Opći rimski kalendar upiše spomendan svetih Marte,
Marije i Lazara.

79
 S ovom odlukom, ovaj spomendan mora biti upisan u sve kalendare i liturgijske
knjige za misna slavlja i slavlja liturgije časova; priloženi dopunjeni i izmijenjeni
liturgijski tekstovi moraju se prevesti, odobriti i nakon potvrde ovog Dikasterija na
biskupskim konferencijama je da ih i objave. Unatoč svemu što je suprotno.
Iz sjedišta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata,
26. siječnja 2021., spomendan svetih Timoteja i Tita, biskupa.
Robert Kard. Sarah
prefekt
✠Arthur Roche
nadbiskup tajnik

Pastoralne smjernice Prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život

za proslavu Svjetskog dana mladih u partikularnim crkvama
1. Svjetski dani mladih
Ustanovljenje Svjetskog dana mladih (SDM) nesumnjivo je bila velika proročanska
intuicija sv. Ivan Pavla II. koji je ovako objasnio razloge te svoje odluke: »Svi mladi
moraju osjetiti da ih Crkva prati. Neka se, dakle, cijela Crkva u čitavome svijetu, u
jedinstvu s Petrovim nasljednikom, sve više predano zalaže oko mladih, njihovih
tjeskoba i briga, njihovih otvorenosti i nada kako bi odgovorila na njihova
očekivanja prenoseći sigurnost koja je Krist, Istinu koja je Krist, ljubav koja je
Krist.« 1
Papa Benedikt XVI. nastavio je tragom svoga prethodnika i u raznim je prigodama
otvoreno naglašavao kako su ti susreti dar Božje providnosti za Crkvu, definirajući
ih kao »lijek protiv umora od vjere«, »novo, pomlađeno kršćanstvo«, »nova
evangelizacija koju se životom potvrđuje«. 2
I za papu Franju svjetski dani mladih predstavljaju izvanredno snažan misionarski
poticaj za čitavu Crkvu, a napose za mlade naraštaje. Samo nekoliko mjeseci nakon
izbora, započeo je svoj pontifikat Svjetskim danom mladih u Rio de Janeiru u srpnju
2013. godine, na završetku kojega je rekao da je taj SDM »bio nova etapa
hodočašća mladih po kontinentima s križem Kristovim. Ne smijemo nikada
zaboraviti – objasnio je – da svjetski dani mladih nisu “vatrometi”, trenuci
oduševljenja koji su svrha sebi samima; to su etape dugog putovanja, započetog
1985. na inicijativu pape Ivana Pavla II.«. 3 A zatim je objasnio ono što ima
središnju važnost: »imajmo ovo stalno na umu: mladi ne slijede Papu, oni idu za

1
Ivan Pavao II., Govor Kardinalskom zboru, Kuriji i Rimskoj prelaturi prigodom božićnog
čestitanja, u “Insegnamenti” VIII, 2 (1985), str. 1559-1560.
2
Usp. Benedikt XVI., Govor Svetoga Oca uzoritoj gospodi kardinalima, Rimskoj kuriji i
papinskoj obitelji prigodom božićnog čestitanja, u “Insegnamenti” VII, 2 (2011), str. 951-
955.
3
Franjo, Angelus, u “Insegnamenti” I, 2 (2013), str. 155.

80
Isusom Kristom, noseći njegov križ. A Papa ih vodi, prati ih na tome putu vjere i
nade«. 4
Kao što je poznato, međunarodna proslava toga događaja obično se održava svake
treće godine, svaki put u drugoj zemlji, i na njoj sudjeluje Sveti Otac. Redovita se,
pak, proslava tog Dana održava svake godine u partikularnim Crkvama, koje
preuzimaju na sebe organizaciju toga događaja.
2. SDM u partikularnim crkvama
Svjetski dan mladih, koji se slavi u svim partikularnim crkvama, od velike je
važnosti i vrijednosti ne samo za mlade koji žive u pojedinoj regiji, nego i za čitavu
mjesnu zajednicu.
Neki mladi, zbog studija, posla ili novca nemaju priliku sudjelovati na
međunarodnim proslavama tih dana. Zato je dobro da svaka partikularna Crkva
pruži i njima mogućnost da osobno dožive, premda na mjesnoj razini, taj “blagdan
vjere”, događaj koji je snažno iskustvo svjedočenja, zajedništva i molitve, nalik
međunarodnima koji su ostavili duboki trag u životu mnogih mladih iz čitavog
svijeta.
Istodobno, Svjetski dan mladih koji se obilježava na mjesnoj razini od izuzetne je
važnosti za svaku partikularnu Crkvu. Služi senzibiliziranju i izgrađivanju crkvene
zajednice u svoj njezinoj složenosti – vjernici laici, svećenici, posvećene osobe,
obitelji, odrasli i starije osobe – da bi postala sve svjesnija svojeg poslanja
prenošenja vjere novim naraštajima. Opća skupština Biskupske sinode, posvećena
temi »Mladi, vjera i razlučivanje zvanja« (2018.), podsjetila je da se čitava Crkva,
sveopća i partikularna, i svaki njezin član, moraju osjećati odgovornima za mlade i
biti spremni pitanja koja oni postavljaju, njihove želje i poteškoće s kojima se
susreću doživjeti kao izazov. Stoga je proslava tih dana mladih na mjesnoj razini
izuzetno korisno da se u Crkvi sačuva živa svijest o hitnoj potrebi ići u korak s
mladima, prihvaćati ih i strpljivo slušati, naviještajući im snažno i s ljubavlju Riječ
Božju. 5
I upravo je u vezi s proslavom SDM-a na mjesnoj razini, Dikasterij za laike, obitelj i
život, u okviru svoje nadležnosti 6 izradio neke pastoralne smjernice za biskupske
konferencije, sinode patrijarhijskih crkava i velikih nadbiskupija, dijeceze/eparhije,
crkvene pokrete i udruge i, na kraju, ali ne najmanje važno, za mlade iz cijeloga
svijeta, tako da se “dijecezanski / eparhijski SDM” može u punini doživjeti kao
proslava “za mlade” i “s mladima”.

4
Ibidem.
5
Usp. Završni dokument XV. opće skupštine Biskupske sinode, 4. U nastavku će se za taj
dokument koristiti kratica ZD.
6
Dikasterij za laike, obitelj i život »izražava posebnu revnu skrb Crkve za mlade, promičući
njihov protagonizam usred izazova današnjeg svijeta. Podupire inicijative Svetog Oca na
području pastorala mladih i stavlja se u službu biskupskih konferencija, međunarodnih
pokreta i udruga mladih, promičući njihovu suradnju i organizirajući međunarodne susrete.
Snažni trenutak njegova djelovanja je priprema svjetskih dana mladih« (Statut, čl. 8).

81
 Ove pastoralne smjernice imaju za cilj potaknuti partikularne crkve da sve više
vrednuju dijecezansku proslavu SDM-a i smatraju je dobrom prilikom za planiranje
i kreativno provođenje inicijativa iz kojih se zorno vidi da Crkva svoje poslanje s
mladima smatra »pastoralnim prioritetom od epohalnog značenja u koji valja uložiti
vrijeme, energije i resurse«. 7 Mora se osigurati da mlađi naraštaji osjećaju da su u
središtu pastorala i brige Crkve. Mladi, naime, žele biti uključeni i cijenjeni kako bi
se osjećali ravnopravnim protagonistima života i poslanja Crkve. 8
Smjernice koje slijede prvenstveno su namijenjene pojedinim biskupijama, kao
odgovarajućem području izražavanja mjesne Crkve. Mora ih se, naravno, prilagoditi
različitim okolnostima u kojima se Crkva nalazi i živi u različitim krajevima svijeta,
kao što su, na primjer, dijeceze/eparhije pa bile one i male i raspolagale s malo
ljudskih i materijalnih resursa. U tim konkretnim slučajevima neka se SDM
organizira na razini svake biskupije. Ako je negdje pastoralno prikladnije može se
organizirati susret mladih koji će biti zajednički za više susjednih biskupija zajedno,
ili pak za na razini koja je viša od biskupije.
3. Proslava SDM-a na mjesnoj razini na svetkovinu Krista Kralja svega
stvorenja
Na završetku euharistijskoga slavlja na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, 22.
studenoga 2020., papa Franjo odlučio je da se ponovno pokrene proslavu SDM-a u
partikularnim crkvama i najavio da se, počevši od 2021. godine, ta proslava, koja se
tradicionalno slavila na Cvjetnicu, slaviti na nedjelju na koju pada svetkovina Krista
Kralja. 9
U vezi s tim podsjećamo da je sveti Ivan Pavao II. na svetkovinu Krista Kralja svega
stvorenja 1984. godine pozvao mlade na susret povodom Međunarodne godine
mladih (1985.) – koja je, zajedno sa sazivanjem Jubileja mladih, u Svetoj godini
otkupljenja (1984.) – označila početak dugog puta SDM-a. »Na ovaj blagdan […] –
rekao je papa – Crkva naviješta Kristovo kraljevstvo, koje je već prisutno, ali još
uvijek tajanstveno raste prema svojemu punom očitovanju. Vi ste, mladi,
nezamjenjivi nositelji snage Božjega kraljevstva, vi ste nada Crkve i svijeta«. Tako
je, dakle, nastao SDM: na svetkovinu Krista Kralja mladi iz cijeloga svijeta pozvani
su »doći u Rim na susret s Papom, na početkom Velikog tjedna, u subotu i na
Cvjetnicu«. 10
Nije teško, naime, dokučiti vezu između Cvjetnice i svetkovine Krista Kralja svega
stvorenja. Na Cvjetnicu se spominjemo Isusova ulaska u Jeruzalem kao »krotkoga
kralja koji jaše na magarcu« (usp. Mt 21, 5), a mnoštvo je oduševljeno klicalo Mesiji:
»Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!« (Mt 21,

7
ZD 119.
8
Usp. Ibidem.
9
Usp. Franjo, Homilija na misi na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, u
“L’Osservatore Romano”, 23. studenoga 2020., str. 6. Predlaže se da se Svjetski dan mladih
održava na isti datum kad i svetkovina Krista Kralja također u crkvama čiji obred ne
predviđa takvu jednu proslavu ili koje je slave drugog datuma. Njihovi ordinariji imaju, ipak,
pravo odlučiti drugačije.
10
Ivan Pavao II., Angelus, u “Insegnamenti” VII, 2 (1984), str. 1298.

82
9). Evanđelist Luka izrazu “kralj”, koji uzvikuje mnoštvo, izrijekom dodaje “Onaj
koji dolazi”, naglašavajući tako da je Mesija također kralj i da njegov ulazak u
Jeruzalem na neki način predstavlja kraljevsko ustoličenje: »Blagoslovljen Kralj,
Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!« (Lk 19, 38).
Kraljevska dimenzija Krista toliko je važna za Luku da se javlja od početka Isusova
zemaljskog života i prati cijelu njegovu službu. Prilikom Navještenja, Anđeo
navješćuje Mariji da će dijete u njoj začeto primiti od Boga »prijestolje Davida, oca
njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće
biti kraja« (Lk 1,32-33). A u dramatičnom događaju raspeća, dok se drugi
evanđelisti ograničavaju na to da spominju uvrede dvojice razbojnika raspetih
zajedno s Isusom, Luka predstavlja dirljivi lik »dobrog razbojnika« koji s drva križa
moli Isusa: »sjeti me se kad uđeš u kraljevstvo svoje« (Lk 23, 42). Isusove riječi
prihvaćanja i opraštanja kao odgovor na ovu molitvu daju shvatiti da je on Kralj koji
je došao zato da spasi: »Danas ćeš biti sa mnom u raju« (Lk 23, 43).
Snažni navještaj koji se mora uputiti mladima i koji mora biti u središtu svakog
dijecezanskog / eparhijskog SDM-a, dakle, glasi: prihvatite Krista! Prihvatite ga kao
Kralja u svoj život! On je Kralj koji je došao spasiti! Bez njega nema istinskoga
mira, nema istinskoga unutarnjeg pomirenja i istinskoga pomirenja s drugim ljudima!
Bez njegova Kraljevstva i društvo gubi svoje ljudsko lice. Bez Kristova kraljevstva
nestaje svako istinsko bratstvo, svaka istinska bliskost s onim koji trpi i pati.
Papa Franjo podsjetio je da u središtu tih dvaju liturgijskih slavlja, svetkovine Krista
Kralja svega stvorenja i Cvjetnice, »jest otajstvo Isusa Krista, Otkupitelja
čovjeka…« 11. Srž te poruke, dakle, i dalje glasi: veličina čovjeka proizlazi iz ljubavi
koja se zna darivati drugima “sve do kraja”.
Svaka je biskupija / eparhija pozvana slaviti SDM na dan kada se slavi svetkovina
Krista Kralja. Želja je, naime, Svetoga Oca da na taj dan sveopća Crkva stavi mlade
u središte svoje pastoralne pozornosti, da moli za njih, da čini geste kojima ih se
stavlja u prvi plan i daje im se istaknutu ulogu, da promiče komunikacijske
kampanje i dr. Bilo bi idealno proslavu (dijecezansku / eparhijsku, regionalnu ili
nacionalnu) organizirati na sam dan svetkovine Krista Kralja. Međutim, ako iz
različitih razloga to nije moguće, može se organizirati na neki drugi dan.
Tu će proslavu trebati uključiti u širi pastoralni program u kojem SDM predstavlja
tek jednu od etapa. 12 Nije slučajno što Sveti Otac preporučuje da »pastoral mladih
naprosto mora biti sinodalni, odnosno kadar oblikovati zajednički hod«. 13
4. Ključni elementi SDM-a
Na Biskupskoj sinodi koja je imala za temu »Mladi, vjera i razlučivanje zvanja«
više se sinodskih otaca u svojim interventima dotaklo Svjetskog dana mladih. U vezi
s tim u Završnom dokumentu čitamo: »Svjetski dan mladih – taj plod proročke
intuicije svetoga Ivana Pavla II., koji ostaje referentna točka i za mlade trećeg

11
Franjo, Homilija na misi na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, u “L’Osservatore
Romano”, cit. čl.
12
ZD 142.
13
Franjo, pos. apost. pob. Christus vivit (ChV), 206.

83
 tisućljeća – nacionalni i dijecezanski [/eparhijski] susreti igraju važnu ulogu u
životima mnogih mladih jer nude živo iskustvo vjere i zajedništva koje im pomaže
hvatati se u koštac s velikim životnim izazovima i odgovorno zauzeti svoje mjesto u
društvu i crkvenoj zajednici.« 14
Naglašavajući također da ta okupljanja upućuju »na redovito pastoralno praćenje
pojedinih zajednica, gdje se prihvaćanje evanđelja mora produbljivati i pretočiti u
životne odluke« 15, u Dokumentu se kaže da ona pružaju »mogućnost zajedničkog
hoda u duhu hodočašća, iskusiti bratstvo sa svima, dijeliti radost vjere i rasti u
pripadnosti Crkvi.« 16
Istražimo neke od tih “stožernih točaka” 17 koje moraju biti u središtu svakog SDM-
a, također u njegovoj lokalnoj dimenziji, i koje stoga imaju jasnu programsku
vrijednost.
a. Dan mladih kao “blagdan vjere”
Proslava SDM-a pruža mladima živo i radosno iskustvo vjere i zajedništva, prostor
u kojem se doživljava ljepotu Gospodinova lica. 18 U središtu života vjere je susret s
osobom Isusa Krista, pa je dobro da sa svakog SDM-a odjekne poziv svakom
mladom čovjeku da se osobno susretne s Kristom i uđe u osobni razgovor s njim.
»To je blagdan vjere, gdje se složnim glasom Gospodinu uzdižu hvale, pjeva, sluša
Božju riječ i ostaje u tišini klanjanja: sve je to vrhunac SDM-a«. 19
U tome smislu, program međunarodnog SDM-a (u smislu kerigmatike, formacije,
svjedočenja, sakramenata i umjetničkog stvaralaštva) može nadahnuti mjesne
stvarnosti koje ih mogu prilagoditi na kreativan način. Posebno visoko treba cijeniti
trenutke euharistijskog klanjanja u tišini, kao čin vjere par excellence, i pokornička
bogoslužja kao povlašteni prostor susreta s Božjim milosrđem.
Treba, k tome, imati na umu da tijekom svakog SDM-a zanos prirođen mladima i
oduševljenje kojim čine sve čega se late i koji također karakterizira način na koji
žive svoju vjeru, potiče i oživljava vjeru čitavog Božjeg naroda. Sabrani evanđeljem
i pozvani doživjeti iskustvo Gospodina, mladi često postaju hrabri svjedoci vjere, a
to SDM kao događaj svaki put čini iznenađujućim i jedinstvenim.
b. Dan mladih kao “crkveno iskustvo”
Važno je da dijecezanska / eparhijska proslava SDM-a pruži priliku mladima da
steknu iskustvo crkvenog zajedništvo i da u njima poraste svijest da su sastavni dio

14
ZD 16.
15
Ibidem.
16
Ibidem, 142.
17
Za dublje proučavanje doprinosâ SDM-a duhovnom hodu mladih, pogledati: Benedikt
XVI., Obraćanje Svetog Oca uzoritim kardinalima, Rimskoj kuriji i Papinskoj obitelji
prigodom božićnog čestitanja (Discorso del Santo Padre agli Em.mi Signori Cardinali, alla
Curia Romana e alla Famiglia pontificia, per la presentazione degli auguri natalizi), u
“Insegnamenti”, nav. dj.; Franjo, Opća audijencija, u “Insegnamenti” I, 2 (2013), str. 209-
211.
18
Usp. ZD 16 i 142.
19
Franjo, Opća audijencija, u “Insegnamenti” I, 2 (2013), str. 210.

84
Crkve. Prvi oblik uključivanja mladih trebao bi biti taj da ih se sluša. U pripremi
dijecezanskog / eparhijskog Dana treba pronaći prikladne načine i vremena da se
glas mladih čuje unutar struktura postojećih zajednica kao što su dijecezanska /
eparhijska i međubiskupijska / međueparhijska vijeća, prezbiterska vijeća i mjesna
biskupska vijeća… Ne zaboravimo da su oni mlado lice Crkve!
Uz mlade, neka svoje mjesto pronađu razne karizme prisutne u okružju. Od temeljne
je važnosti da organizacija dijecezanskih / eparhijskih proslava SDM-a bude
zajednička i složna, da uključuje predstavnike različitih staleža, predlažući sinodalni
rad, kao što Sveti Otac preporučuje u pobudnici Christus vivit: »Nošeni tim duhom
moći ćemo kročiti prema sudioničkoj i suodgovornoj Crkvi koja je sposobna
prepoznati vrijednost svojega bogatstva različitosti, zahvalno prihvaćajući također
doprinose vjernikâ laikâ, uključujući doprinos mladih i žena, zatim posvećenih
osoba kao i skupinâ, udruženjâ i pokretâ. Nitko ne smije biti isključen ili se držati po
strani« 20 Na taj će način biti moguće okupiti i koordinirati sve žive snage
partikularne Crkve, a i probuditi one koje su “uspavane”.
U vezi s tim, prisutnost mjesnog biskupa i njegova spremnost da bude među
mladima predstavlja za njih veliki znak ljubavi i bliskosti. Nerijetko je za neke
mlade proslava dijecezanskog / eparhijskog SDM-a prilika da se sretnu i
razgovaraju sa svojim pastirom. Papa Franjo potiče ovaj pastoralni stil bliskosti u
kojemu »treba dati prednost jeziku bliskosti, jeziku nesebične, relacijske i
egzistencijalne ljubavi koja dotiče srce, zahvaća život i budi nadu i želje«. 21
c. Dan mladih kao “misionarsko iskustvo”
Pokazalo se da je SDM na međunarodnoj razini izvrsna prilika koja se pruža
mladima da dožive misionarsko iskustvo. To bi također trebao biti slučaj s
dijecezanskom / eparhijskom proslavom. Kao što je rekao papa Franjo: »pastoral
mladih uvijek mora biti misijski pastoral.« 22
U tome smislu mogu se organizirati misije u kojima su mladi pozvani posjećivati
ljude u njihovim domovima, noseći im poruku nade, riječi utjehe ili jednostavno biti
spremni ih poslušati. 23 Oslanjajući se na svoj entuzijazam, mladi – tamo gdje je to
moguće – mogu također biti aktivni promicatelji javne evangelizacije, uz pjesmu,
molitvu i svjedočenje, na onim ulicama i trgovima gdje se susreću njihovi vršnjaci,
jer su mladi najbolji evangelizatori mladih. Sama njihova prisutnost i njihova
radosna vjera sami po sebi predstavljaju “živi navještaj” Radosne vijesti koja
privlači druge mlade.
Također treba poticati promicanje aktivnosti u kojima mladi mogu steći iskustvo
volonterstva, besplatnoga služenja i sebedarja. Ne treba zaboraviti da u nedjelju koja
prethodi svetkovini Krista Kralja svemira, Crkva slavi Svjetski dan siromaha. Ima li
bolje prilika za promicanje inicijativâ u kojima mladi daruju svoje vrijeme, vlastite
snagu najsiromašnijima, marginaliziranima i onima koji su odbačeni od društva!?
Na taj se način mladima pruža prilika da postanu »predvodnici revolucije ljubavi i
20
ChV 206.
21
ChV 211.
22
ChV 240.
23
Usp. ChV 240.

85
 služenja, sposobni suprotstaviti se patologijama konzumerističkog i plitkog
individualizma.« 24
d. Dan mladih mora kao “prigoda za razlučivanje poziva” i “poziv na svetost”
Unutar snažnog iskustva, crkvene i misionarske, vjere prioritet treba dati dimenziji
zvanja. Postupni je to pristup koji mladima ponajprije omogućuje shvatiti da je čitav
njihov život pred Bogom koji ih ljubi i poziva. Bog ih je prije svega pozvao na život,
poziva ih neprestano na sreću, poziva ih da ga upoznaju i da slušaju njegov glas, a
nadasve da prihvate njegova Sina Isusa kao svojega Učitelja, svojega prijatelja i
svojega Spasitelja. Prepoznati i suočiti se s tim “temeljnim pozivima” predstavlja
prvi veliki izazov za mlade, jer, kad ih se uzme zaozbiljno, ti prvi Božji “pozivi” već
usmjeravaju prema zahtjevnim životnim izborima: prihvaćanje života kao Božjega
dara, koji, dakle, valja živjeti u povezanosti s Njim, a ne na autoreferencijalan način;
zatim izbor kršćanskog načina života na polju čuvstava i društvenih odnosa; izbor
studija, posla i cijele svoje budućnosti na način da bude potpuno u skladu s
prijateljstvom s Bogom koje se prigrlilo i koje se želi sačuvati; odluka da se cio svoj
život učini darom za druge koji će se živjeti u služenju i nesebičnoj ljubavi. Često se
radi o radikalnim izborima, kao odgovor Bogu koji poziva, koji daju presudni smjer
čitavom životu mladih. »Život je – objasnio je papa Franjo mladima – […] vrijeme
snažnih, odlučnih, neprolaznih odluka. Trivijalne odluke dovode do trivijalnog
života, velike odluke život čine grandioznim« 25
Unutar ovog šireg “horizonta zvanja” ne treba se isto tako bojati predložiti mladima
neizbježni izbor životnog stanja koje je spojivo s pozivom koji Bog upućuje svakom
od njih, bilo da je to poziv na svećeništvo ili posvećeni život, također u monaškom
obliku, ili pak na brak i obitelj. U tome smislu može biti od velike pomoći
uključivanje u taj događaj sjemeništaraca i bogoslova, posvećenih osoba, bračnih
parova i obitelji koji svojom prisutnošću i svjedočenjem pomažu potaknuti u
mladima prava pitanja o njihovu pozivu i želji da se daju u potragu za “velikim
planom” koji Bog ima za njih prema svojoj namisli. Na osjetljivom putu koji vodi
do sazrijevanja tih izbora, mlade treba pratiti i mudro ih savjetovati. A kad dođe
vrijeme za to, treba ih poticati da odlučno donesu osobni izbor, uzdajući se u Božju
pomoć, a ne da se stalno kolebaju.
Svaki izbor zvanja trebao bi se temeljiti na još temeljnijem pozivu, a to je poziv na
svetost. SDM bi trebao pomoći da u mladima odjekne poziv na svetost 26 kao
istinski put do sreće i osobnog ispunjenja. Svetost je to “po mjeri” povijesti i
osobnosti svake mlade osobe, bez postavljanja ograničenja tajanstvenim putovima
koje Bog sprema za svakog pojedinog mladića i djevojku i koji mogu dovesti ili do
herojskih priča o svetosti – kao što je to bio i još je uvijek slučaj kod mnogih mladih
ljudi – ili na onu “svetost iz susjedstva” iz koje nitko nije isključen. Korisno je zato
cijeniti bogatu baštinu svetaca mjesne i sveopće Crkve, starije braće u vjeri čiji
životi nas uvjeravaju da je put svetosti ne samo moguć i dostižan nego i pruža veliku
radost.
24
ChV 174.
25
Franjo, Homilija na misi na Svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, u “L’Osservatore
Romano”, nav. čl.
26
Usp. Franjo, Apost. pob. Gaudete et exsultate, 2.

86
e. Dan mladih kao “hodočasničko iskustvo”
SDM je, od samog svog početka, bio veliko hodočašće. Hodočašće kroz prostor –
od gradova, zemalja i kontinenata do mjesta izabranog za susret s Papom i drugim
mladima – i hodočašće kroz vrijeme – od jednog naraštaja mladih do drugoga, koji
je od ovog prvog “preuzeo palicu” – koje je duboko obilježilo posljednjih 35 godina
života Crkve. Mladi SDM-a su, dakle, narod hodočasnikâ. Nisu lutalice koje
besciljno tumaraju, već ujedinjeni narod, hodočasnici koji “putuju zajedno” prema
cilju, prema susretu s Onim koji jedini može dati smisao njihovu životu, Bogom koji
je postao čovjek koji poziva svakog mladog čovjeka da bude njegov učenik, da
ostavi sve i “ide za njim”. Logika hodočašća zahtijeva da se uzme sa sobom samo
ono najnužnije i poziva mlade da ostave iza sebe udobne i prazne sigurnosti i usvoje
stil putovanja koji je trezven i gostoljubiv, otvoren za Providnost i “Božja
iznenađenja”, stil koji uči svladati sebe sama i uhvatiti se u koštac s izazovima koji
se javljaju na putu.
Proslava dijecezanskog / eparhijskog SDM-a može predložiti konkretne načine
zahvaljujući kojima mladi mogu doživjeti stvarno i osobno hodočašće. Naime, onu
vrstu iskustava koja potiču mlade da napuste svoje domove i krenu na putovanje, na
kojem će upoznati i iskusiti “svu tegobu dana i žegu”, umor tijela i duhovnu radost.
Često se, naime, na tim zajedničkim hodočašćima otkriva nove prijatelje, doživljava
ushićenost zbog zajedničkih ideala dok se zajedno gleda prema istom cilju, pruža
uzajamnu potporu u teškoćama, radost dijeljenja onoga malo što imamo. Sve je to
od vitalne važnosti u današnjim vremenima u kojima su mnogi mladi u opasnosti da
se izoliraju u virtualne i nestvarne svjetove, daleko od prašine “putova svijeta”. Oni
su lišeni dubokog zadovoljstva koje rađa naporno i strpljivo postizanje željenog cilja,
ne jednostavnim “klikom”, nego ustrajnošću i upornošću duše i tijela. U tome
smislu, dijecezanski / eparhijski dan mladih dragocjena je prigoda za mlade
naraštaje da otkriju lokalna svetišta ili druga značajna mjesta za pučku pobožnost,
imajući na umu da »različita očitovanja pučke pobožnosti, osobito hodočašća,
privlače mlade ljude koji se ne uključuju lako u crkvene strukture i ona predstavljaju
konkretan znak vjere u Boga.« 27
f. Dan mladih kao “iskustvo sveopćeg bratstva”
SDM mora biti prilika za susret mladih općenito, a ne samo mladih katolika. »Svaka
mlada osoba ima što reći drugima, ima nešto reći odraslima, ima nešto reći
svećenicima, redovnicama, biskupima i Papi!« 28.
U tome smislu, dijecezanska / eparhijska proslava SDM-a može biti pravo vrijeme
za zbližavanje i razgovor sa svim mladim ljudima koji žive na određenom teritoriju,
bez obzira na njihovu vjeru, svjetonazor ili uvjerenja. Svaka mlada osoba trebala bi
se osjećati pozvanom da u tome sudjeluje i da bude toplo prihvaćena. Potrebno je
»izgrađivati pastoral mladih koji može stvarati prostore uključivanja gdje će biti

27
ChV 238.
28
Franjo, Govor na molitvenom bdjenju u pripravi za Svjetski dan mladih, u “L’Osservatore
Romano”, 10.-11. travnja 2017., str. 7.

87
 mjesta za sve mlade i gdje će se zbiljski pokazati da smo Crkva čija su vrata svima
otvorena.« 29
5. Aktivno sudjelovanje mladih
Kao što smo već naglasili, važno je da oni koji rade u pastoralu mladih sve više paze
na to da se mlade uključi u sve faze pastoralnih priprema i planiranja SDM, u skladu
sa sinodsko-misionarskim stilom, cijeneći njihovu kreativnost, jezik i metode
djelovanja primjerene njihovoj dobi. Tko poznaje jezik i probleme svojih vršnjaka
bolje od njih samih? Tko je sposobniji od njih doprijeti do njih kroz umjetnost,
putem društvenih mreža itd.?
Svjedočenje i iskustvo mladih koji su ranije sudjelovali na međunarodnom SDM-u
zaslužuju istaknuto mjesto u pripremi dijecezanskog / eparhijskog događaja.
U nekim partikularnim crkvama, mlade koji su sudjelovali na nekom od
međunarodnih SDM-a ili koji su pomagali u organiziranju inicijativa namijenjenih
mladima na nacionalnoj i dijecezanskoj / eparhijskoj razini uključivalo se u
osnivanje pastoralnog tima mladih u najrazličitijim područjima: župskom,
dijecezansko / eparhijskom, nacionalnom itd. To pokazuje da kad se mladi osobno
uključe i preuzmu glavnu ulogu u provedbi stvarno značajnih događaja, oni s
velikom lakoćom prihvaćaju ideale koji su nadahnuli te događaje kao svoje vlastite,
umom i srcem shvaćaju njihovo značenje, oduševljavaju se za njih i spremni su
posvetiti vrijeme i energiju dijeljenju tog događaja s drugima. Snažna iskustva vjere
i služenja često dovode do spremnosti za sudjelovanje u redovnom pastoralu mjesne
Crkve.
Ponovno želimo potvrditi da moramo imati hrabrosti uključiti mlade i povjeriti im
aktivne uloge. I to kako one mlade koji dolaze iz raznih pastoralnih stvarnosti
prisutnih u biskupiji, tako i one koji ne pripadaju nijednoj zajednici, skupini mladih,
udruzi ili pokretu. SDM na dijecezanskoj / eparhijskoj razini može biti prekrasna
prilika za isticanje bogatstva mjesne Crkve, izbjegavajući da se mladi koji su manje
prisutni i manje “aktivni” u već konsolidiranim pastoralnim strukturama osjećaju
isključenima. Svi se moraju osjećati “posebnim uzvanicima”, svi se moraju osjećati
prihvaćenima i voljenima u svojoj neponovljivoj jedincatosti te ljudskom i
duhovnom bogatstvu. Na taj način taj dijecezanski / eparhijski događaj može biti
zgodna prilika za poticanje i prihvaćanje svih onih mladih koji možda traže svoje
mjesto u Crkvi, a još ga nisu pronašli.
6. Godišnja poruka Svetog Oca za SDM
Svake godine prije dijecezanske / eparhijske proslave SDM-a Sveti Otac objavljuje
Poruku mladima. Zato je dobro da pripremni sastanci i sam dijecezanski / eparhijski
SDM budu nadahnuti riječima koje je Sveti Otac uputio mladima, posebno
biblijskim odlomkom predloženim u Poruci.
Bilo bi, usto, važno da mladi Riječ Božju i riječi Crkve čuju “uživo” s usana ljudi
koji su im bliski, ljudi koji jako dobro poznaju njihov karakter, povijest, ukuse,
teškoće i borbe, očekivanja i nade. Oni znaju kako najbolje primjenjivati biblijske i

29
ChV 234.

88
tekstove Učiteljstva Crkve na konkretne životne prilike u kojima se nalaze mladi
koje imaju pred sobom. To posredovanje, koji se odvija u katehezi i dijalogu,
također će pomoći mladima da znaju razaznati one specifične načine na koje i sami
mogu svjedočiti Božju riječ koju su čuli i živjeti je u svakodnevnom životu, uosobiti
je u obitelji, na radnome mjestu ili studiju i među prijateljima.
Smjer predložen u toj Poruci, koji ima za cilj pratiti put sveopće Crkve zajedno s
mladima, mora se objasniti mudro i s velikom kulturnom osjetljivošću, vodeći
računa o mjesnoj stvarnosti. Mogao bi također biti nadahnuće za pastoral mladih
mjesne Crkve, ne zaboravljajući dvije važne linije djelovanja koja je naznačio papa
Franjo, a to su traženje i rast. 30
Ne smije se isključiti mogućnost da se tu Poruku prenosi i posredstvom različitih
umjetničkih izraza i inicijativâ socijalnog karaktera, na što je pozvao papa Franjo u
svojoj poruci za XXXV. SDM-a: »[ponudite] svijetu, Crkvi i drugim mladima nešto
lijepo na duhovnom, umjetničkom i društvenom polju« 31. Njezin bi se sadržaj, k
tome, mogao preuzimati i u drugim važnim momentima pastoralne godine kao što
su misijski mjesec, mjesec posvećen Božjoj riječ ili zvanjima, uvijek vodeći računa
o uputama pojedine biskupske konferencije.
I na kraju, ali ne manje važno, Poruka Svetog Oca mogla bi poslužiti kao tema
mnogih drugih susreta mlade, koje predlože oni koji rade u pastoralu mladih u
mjesnoj Crkvi, udruge ili crkveni pokreti.
7. Zaključak
Proslava SDM-a na dijecezanskoj / eparhijskoj razini nedvojbeno predstavlja važnu
etapu u životu svake partikularne Crkve, povlašteni trenutak susreta s mlađim
naraštajima, oruđe evangelizacije svijeta mladih i dijaloga s njima. Ne zaboravimo
da »Crkva ima toliko toga reći mladima, a i mladi imaju mnogo toga reći Crkvi«. 32
Pastoralne smjernice sadržane na ovim stranicama zamišljene su kao pomoćno
sredstvo koje predstavlja idealne motivacije i moguće praktične provedbe kako bi se
SDM na dijecezanskoj / eparhijskoj razini pretvorio u priliku za otkrivanje
potencijala za dobro, velikodušnost, žeđ za istinskim vrijednostima i velikim
idealima koje svaka mlada osoba nosi u sebi. Zato još jednom potvrđujemo koliko je
važno da partikularne Crkve posvete posebnu pažnju proslavi dijecezanskog /
eparhijskog dana mladih, kako bi se mogao pravilno vrednovati. Ulagati u mlade
znači ulagati u budućnost Crkve, to znači promicati zvanjâ i pokretati na učinkovit
način daljnju pripreme za obitelji sutrašnjice. Zato je to bitna zadaća svake mjesne
Crkve, a ne tek aktivnost koja se pridodaje drugima.
Povjeravamo Blaženoj Djevici Mariji hod pastorala mladih u čitavome svijetu.
Marija, kao što nas lijepo podsjeća papa Franjo u svojoj pobudnici Christus vivit,
»gleda ovaj hodočasnički narod, narod mladih koje ljubi, koji je traže u tišini unatoč
tome što na putu ima toliko buke, brbljanja i rastresenosti. No pred očima Majke

30
Usp. ChV 209.
31
Franjo, Poruka za XXXV. Svjetski dan mladih, u “L’Osservatore Romano”, 6. ožujka
2020, str. 8.
32
Ivan Pavao II., Post. apost. pob. Christifideles laici, 46.

89
 ima mjesta samo za tišinu punu nade. I tako Marija ponovno osvjetljava našu
mladost.« 33
Sveti otac Franjo dao je svoje odobrenje
za objavljivanje ovog dokumenata
Iz Vatikana, 22. travnja 2021.
Na obljetnicu povjeravanja Križa SDM-a mladima
Kardinal Kevin Farrell
Prefekt

Alexandre Awi Mello, I. Sch.

Tajnik

33
ChV 48.

90
PRIPREMNI DOKUMENT BISKUPSKE SINODE

Biskupska sinoda „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje

i poslanje" (2021.-2023.)

U listopadu 2021. započeo je crkveni hod Sinode posvećene sinodalnosti u Crkvi.

Svečani početak je 9./10. listopada u Rimu, a 17. listopada u svakoj partikularnoj
Crkvi. Temeljna etapa bit će proslava XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode,
u listopadu 2023., nakon koje će uslijediti etapa provedbe, koja će ponovno uključiti
partikularne Crkve. Donosimo u nastavku u cijelosti Pripremni dokument te
Biskupske sinode.

Pripremni dokument Biskupske sinode „Za sinodalnu Crkvu:

zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“
Biskupska sinoda
KRATICE
MTK MEĐUNARODNA TEOLOŠKA KOMISIJA
DV II. VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konst. Dei Verbum (18. studenog
1965.) EC FRANJO, Ap. konst. Episcopalis communio (15. rujna 2018.)
EG FRANJO, Ap. pob. Evangelii gaudium (24. studenog 2013.)
FT FRANJO, Enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.)
GS II. VATIKANSKI KONCIL, Konst. Gaudium et spes (7. prosinca 1965.)
LG II. VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenog 1964.)
LS FRANJO, Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.)
UR II. VATIKANSKI KONCIL, Dekr. Unitatis redintegratio (21. studenog 1964.)

1. Božja Crkva je sazvana na Sinodu. Hod nazivan Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo,

sudjelovanje i poslanje svečano će biti otvoren 9. – 10. listopada 2021. godine u
Rimu, a sljedećeg 17. listopada u svakoj partikularnoj Crkvi. Temeljna etapa bit će
proslava XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode, u listopadu 2023. 1, nakon
koje će uslijediti etapa provedbe, koja će ponovno uključiti partikularne Crkve (usp.
EC, čl. 19-21). Ovim sazivom papa Franjo poziva cijelu Crkvu da se propitkuje o
odlučnoj temi za njezin život i njezino poslanje: »Upravo je put sinodalnosti put koji
Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća« 2 . Ovaj je itinerarij, koji je dio
aggiornamenta Crkve koji je predložio Drugi vatikanski koncil, dar i zadatak:
hodeći zajedno i razmišljajući o prijeđenom putu, Crkva će moći iz onoga kroz što
prolazi učiti koji su to procesi koji joj mogu pomoći živjeti zajedništvo, ostvariti
sudjelovanje, otvoriti se poslanju. Naš zajednički hod jest, naime, ono što najviše
ostvaruje i očituje narav Crkve kao hodočasničkoga i misionarskoga Božjega naroda.

1
Etape sinodalnog hoda prikazane su u prilogu u shematskom obliku.
2
FRANJO, Govor na obilježavanju 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode, 17. listopada
2015.

91
 2. Potiče nas i vodi osnovno pitanje: kako se ostvaruje danas taj zajednički hod koji
omogućuje Crkvi naviještati evanđelje u skladu s poslanjem koje joj je povjereno; i
koje nas to korake Duh poziva učiniti kako bismo rasli kao sinodalna Crkva?
Zajedničko suočavanje s tim pitanjem zahtijeva osluškivanje Duha Svetoga, koji
poput vjetra »puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide« (Iv
3,8), ostajući otvoreni za iznenađenja koja će nam zasigurno prirediti na tome putu.
Pokreće se tako dinamika koja nam omogućuje da počnemo ubirati plodove
sinodalnog obraćenja koji će postupno sazrijevati. Riječ je o ciljevima od velike
važnosti za kvalitetu crkvenog života i ostvarivanje poslanja evangelizacije, u kojem
svi sudjelujemo po krštenju i potvrdi. Predstavljamo ovdje samo glavne ciljeve, koji
izražavaju sinodalnost kao oblik, način života i ustrojstvo Crkve:
 spominjati se kako je Duh vodio Crkvu na njezinu povijesnom putu i poziva
nas danas da zajedno budemo svjedoci Božje ljubavi;
 živjeti sudionički i inkluzivan crkveni proces koji pruža svima – napose
onima koji se iz raznih razloga nalaze na marginama – priliku da se izraze i
da se čuje i njihov glas kako bi pridonijeli izgrađivanju Božjega naroda;
 prepoznati i cijeniti bogatstvo i raznolikost darova i karizmi koje Duh
slobodno razdjeljuje, za dobrobit zajednice i u korist cijele ljudske obitelji;
 isprobati sudioničke načine ostvarivanja odgovornosti u naviještanju
evanđelja i u predanom zalaganju za izgrađivanje ljepšega svijeta
pogodnijega za život;
 istražiti kako se u Crkvi živi odgovornost i moć, kao i strukture po kojima
se njima upravlja, iznoseći na vidjelo i pokušavajući preokrenuti predrasude
i iskrivljene prakse koje nemaju korijen u evanđelju;
 ovjeroviti kršćansku zajednicu kao vjerodostojnog subjekta i pouzdanog
partnera na putevima socijalnog dijaloga, ozdravljenja, pomirenja,
uključivanja i sudjelovanja, obnove demokracije, promicanja bratstva i
socijalnog prijateljstva;
 preporoditi odnose između pripadnika kršćanskih zajednica, kao i između
zajednica i drugih društvenih skupina, na primjer zajednice vjernikâ drugih
vjeroispovijesti i religijâ, organizacija civilnog društva, pučkih pokreta itd.;
 poticati vrjednovanje i usvajanje plodova nedavnih sinodalnih iskustava na
općoj, regionalnoj, nacionalnoj i mjesnoj razini.

3. Ovaj se Pripremni dokument stavlja u službu sinodskoga hoda, osobito kao

sredstvo koje služi jačanju prve faze osluškivanja i savjetovanja s Božjim narodom
u partikularnim Crkvama (listopad 2021. – travanj 2022.), u nadi da će pridonijeti
pokretanju ideja, energije i kreativnosti svih onih koji će sudjelovati u tom
itinerariju te olakšati dijeljenje plodova njihova zalaganja. U tu svrhu: 1) počinje
opisom nekih istaknutih značajki suvremenog konteksta; 2) ukratko ocrtava
temeljne teološke referencije za ispravno shvaćanje i provođenje u djelo
sinodalnosti; 3) nudi pojedine biblijske ideje koje mogu potaknuti meditaciju i
molitveno razmatranje tijekom hoda; 4) prikazuje pojedine perspektive na temelju
kojih se mogu ponovno iščitavati iskustva življene sinodalnosti; 5) izlaže neke
putokaze za artikuliranja ovog rada na ponovnom čitanju u molitvi i dijeljenju. Kako
bi se konkretno popratila organizacija rada, predlaže se Metodološki vademecum,

92
priložen ovom Pripremnom dokumentu i dostupan na mrežnoj stranici Sinode 3 .
Stranica pruža neke izvore za dublje proučavanje teme sinodalnosti, kao potpora
ovom Pripremnom dokumentu; među njima ističemo dva, koji su više puta citirani u
nastavku: Govor prigodom obilježavanja 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode,
koji je papa Franjo održao 17. listopada 2015. godine, te dokument Sinodalnost u
životu i poslanju Crkve, koji je izradila Međunarodna teološka komisija, a objavljen
je 2018. godine.

I. Poziv na zajednički hod

4. Sinodalni hod odvija se unutar povijesnih okolnosti obilježenih epohalnim

promjenama u društvu i ključnim prijelaznim trenutkom u životu Crkve, koji se ne
može zanemariti: u naborima slojevitosti ovog konteksta, u njegovim napetostima i
proturječjima, pozvani smo »pomno proučavati znakove vremena i tumačiti ih u
svjetlu evanđelja« (GS, 4). Ovdje su ocrtani poneki elementi globalnog scenarija
koji su usko povezani s temom Sinode, ali će slika biti obogaćena i upotpunjena na
mjesnoj razini.

5. Globalna tragedija poput pandemije bolesti COVID-19 »neko je vrijeme doista

pobuđivala svijest kako smo svjetska zajednica koja se nalazi na istoj lađi u kojoj od
zla koje snađe pojedinca štetu na kraju trpe svi. Sjetili smo se da se nitko ne može
spasiti sam, da se možemo spasiti samo zajedno« (FT, 32). Istodobno, u pandemiji
su naglo buknule već postojeće nejednakosti i nove nejednakosti: čini se da je
čovječanstvo sve više uzdrmano procesima omasovljenja i fragmentacije; tragično
stanje u kojem migranti žive u svim krajevima svijeta svjedoči o tome koliko su
visoke i čvrste barijere koje dijele jedinstvenu ljudsku obitelj. Enciklike Laudato si’
i Fratelli tutti dokumentiraju dubinu lomova koji razdiru čovječanstvo, a mi se
možemo pozvati na te analize kako bismo poslušali vapaj siromahâ i zemlje te
prepoznali sjeme nade i budućnosti kojem Duh i dalje daje da niče i u naše vrijeme:
»Stvoritelj nas ne napušta, on nikada ne posustaje u svojem planu ljubavi, ne kaje se
što nas je stvorio. Čovječanstvo je još uvijek sposobno raditi zajedno na
izgrađivanju našega zajedničkog doma« (LS, 13).

6. Ta je situacija, koja je unatoč velikim razlikama, zajednička cijeloj ljudskoj

obitelji, izazov za sposobnost Crkve da prati pojedince i zajednice pozvane ponovno
pogledati iskustva žalosti i patnje, koja su razotkrila mnoge lažne sigurnosti, te gajiti
nadu i vjeru u dobrotu Stvoritelja i njegova stvorenja. Ne možemo, međutim, bježati
od činjenice da se i sama Crkva mora suočiti s nedostatkom vjere i pokvarenošću
također unutar sebe same. Osobito ne možemo zaboraviti patnju koju su doživjeli
maloljetnici i ugrožene osobe »zbog seksualnog zlostavljanja, moći i savjesti koje je
počinio znatan broj klerika i posvećenih osoba« 4. Pred nama je stalan izazov da
»kao Božji narod preuzmemo na se bol naše braće koja su ranjena u tijelu i u
duhu« 5: predugo je vapaj žrtava bio vapaj koji Crkva nije znala dovoljno poslušati.

3
Usp. www.synod.va.
4
FRANJO, Pismo Božjem narodu, 20. kolovoza 2018., Uvod.
5
Isto, br. 2.

93
 To su duboke rane koje teško zacjeljuju, za koje nikada nećemo dovoljno tražiti
oprost i koje predstavljaju, katkad goleme, prepreke koje nas priječe da nastavimo u
smjeru zajedničkog hoda. Cijela je Crkva pozvana razračunati se s teretom kulture
prožete klerikalizmom, koju baštini iz svoje povijesti, i s oblicima obnašanja vlasti
na kojima su nakalemljene različite vrste zloporabe (moći, ekonomske, savjesti,
spolne). Nezamislivo je »obraćenje crkvenog djelovanja bez aktivnog sudjelovanja
svih sastavnica Božjega naroda« 6: zajedno molimo Gospodina »za milost obraćenja
i mudrost duha da, kao odgovor na ta zlodjela zlostavljanja, izrazimo svoje kajanje i
svoju odluku da se hrabro borimo« 7.

7. Usprkos našim nevjerama, Duh nastavlja djelovati u povijesti i pokazivati svoju

životvornu moć. Upravo u brazdama koje su iskopale svakojake patnje koje su
pretrpjeli ljudska obitelj i Božji narod, niču novi jezici vjere i novi putevi koji mogu
ne samo tumačiti događaje s teološkoga gledišta, nego pronaći u kušnji razloge da se
put kršćanskog i crkvenog života postavi na nove temelje. Razlog je velike nade
podatak da je nemali broj Crkava već pokrenuo, više ili manje ustrojene, sastanke i
procese savjetovanja s Božjim narodom. Tamo gdje su obilježeni sinodskim
pristupom, osjećaj za Crkvu je iznova procvao, a sudjelovanje svih dalo je nov polet
crkvenom životu. Također nalaze potvrdu želje mladih da imaju veću ulogu u Crkvi
te zahtjev za većom valorizacijom ženâ i prostorâ za sudjelovanje u poslanju Crkve,
na što su već ukazale sinodske skupštine iz 2018. i 2019. godine. U tome pravcu idu
i nedavno ustanovljenje laičke službe katehete te otvaranje ženama mogućnosti
pristupa službama lektorata i akolitata.

8. Ne možemo zanemariti različite uvjete u kojima kršćanske zajednice žive u

raznim krajevima svijeta. Uz zemlje u kojima većinu stanovništva čine pripadnici
Crkve te ona predstavlja kulturalnu važnost za cijelo društvo, ima i onih u kojima su
katolici manjina; u nekima od ovih potonjih katolici, zajedno s drugim kršćanima,
doživljavaju, katkad i vrlo nasilne, oblike progona, a često i mučeništvo. Ako s
jedne strane prevladava sekularizirani mentalitet koji nastoji prognati religiju iz
javnog prostora, s druge strane vjerski fundamentalizam, koji ne poštuje slobode
drugih, jača oblike nesnošljivosti i nasilja koji se također odražavaju u kršćanskoj
zajednici i u njezinim odnosima s društvom. Nerijetko kršćani zauzimaju iste takve
stavove, raspirujući podjele i suprotstavljanja čak i u Crkvi. Treba jednako tako
uzeti u obzir i način na koji razdori do kojih dolazi u društvu, iz etničkih, rasnih,
kastinskih razloga ili zbog drugih oblika društvenog raslojavanja ili kulturnog
nasilja, nalaze odjek unutar kršćanske zajednice i u njezinim odnosima s društvom.
Te situacije imaju dubok utjecaj na značenje izraza »biti na zajedničkom putu« i na
konkretne mogućnosti njegove provedbe.

9. U tome kontekstu, sinodalnost predstavlja glavni put za Crkvu, koja je pozvana

obnavljati se vođena djelovanjem Duha i zahvaljujući slušanju Riječi. Sposobnost
zamišljanja drukčije budućnosti Crkve i njezinih institucija koje će biti na razini
primljena poslanja uvelike ovisi o izboru pokretanja procesâ slušanja, dijaloga i

6
Isto.
7
Isto.

94
zajedničkoga razlučivanja, u kojima svi zajedno i svatko pojedino mogu sudjelovati
i dati svoj doprinos. Istodobno, opredjeljenje za zajednički hod proročki je znak za
ljudsku obitelj kojoj je potreban zajednički projekt, sposoban stremiti dobru svih.
Crkva sposobna za zajedništvo i bratstvo, za sudjelovanje i supsidijarnost, vjerna
onome što naviješta, moći će stati uz siromahe i najmanje, te dati da se čuje i njihov
glas. Za zajednički hod potrebno je dopustiti da nas Duh uči doista sinodalnom
mentalitetu, ulazeći hrabro i sa slobodom srca u proces obraćenja bez kojeg neće biti
moguća »stalna obnova koja je njoj [Crkvi], kao ljudskoj i zemaljskoj instituciji,
uvijek potrebna« (UR, 6; usp. EG, 26).

II. Crkva koja je po svome ustrojstvu sinodalna

10. »Ono što Gospodin traži od nas, u stanovitom smislu, već je sve sadržano u
riječi ‘Sinoda’« 8, koja je »drevna i časna riječ u predaji Crkve, čije značenje doziva
u svijest najdublje sadržaje Objave« 9. To je »Gospodin Isus koji predstavlja samoga
sebe kao ‘Put i Istinu i Život’ (Iv 14,6)«, a »kršćane, koji idu za njim, isprva se
nazivalo ‘učenicima Puta’ (usp. 9,2; 19,9.23; 22,4; 24,14,22)« 10. Sinodalnost u toj
perspektivi mnogo je više od održavanja crkvenih sastanaka i biskupskih zborovanja,
ili pitanje pukog upravljanja unutar Crkve; ona »ukazuje na specifičan modus
vivendi et operandi Crkve Božjeg naroda koji konkretno očituje i ostvaruje njezino
zajedništvo u zajedničkom hodu, u okupljanju na zborovanje te u aktivnom
sudjelovanju svih svojih članova u svom evangelizacijskom poslanju« 11. Tako se
međusobno isprepliću oni elementi koje se u naslov Sinode predlaže kao nosive osi
sinodalne Crkve: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. U ovom poglavlju ukratko
ćemo prikazati neke temeljne teološke referencije na kojima se temelji ova
perspektiva.

11. U prvome tisućljeću zajednički hod, odnosno provođenje u djelo sinodalnosti,

bio je uobičajen način postupanja Crkve shvaćene kao »narod okupljen jedinstvom
Oca, Sina i Duha Svetoga« 12. Onima koji su dijelili crkveno tijelo, crkveni su oci
suprotstavljali zajedništvo Crkava rasutih po svijetu, koje je sveti Augustin opisao
kao concordissima fidei conspiratio 13, odnosno sloga u vjeri svih krštenika. Tu je
ukorijenjen širok razvoj sinodalne prakse na svim razinama života Crkve – mjesnoj,
pokrajinskoj, općoj – koja je svoje najveće očitovanje našla na ekumenskom koncilu.
Upravo na tom crkvenom obzoru, nadahnut načelom sudjelovanja svih u crkvenom
životu, sveti Ivan Zlatousti mogao je reći: »Crkva i Sinoda su istoznačnice.« 14 I u
drugom tisućljeću, kada je u Crkvi više naglašavana uloga hijerarhije, taj način
postupanja nije prestao: dobro je poznato da su se u Srednjemu vijeku i u moderno
doba, osim ekumenskih koncila, održavale i biskupijske i krajevne sinode, pa i kada
se radilo o definiranju dogmatskih istina pape su se redovito htjeli posavjetovati s

8
FRANJO, Govor prigodom obilježavanja 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode.
9
MTK, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, 2. ožujka 2018., br. 3.
10
Isto.
11
Isto, br. 6.
12
CIPRIJAN, De oratione dominica, 23: PL 4, 553.
13
AUGUSTIN, Epistola 194, 31: PL 33, 885.
14
IVAN ZLATOSTI, Explicatio in psalmum 149: PG 55, 493.

95
 biskupima kako bi upoznali vjeru cijele Crkve, utječući se autoritetu sensus fidei
cijeloga Božjeg naroda, koji je »nezabludiv in credendo« (EG, 119).

12. Drugi vatikanski koncil usidrio se u tome dinamizmu Predaje. Koncil ističe da
»Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, isključivši svaku vezu
među njima, nego ih uobličiti u narod koji bi ga priznavao u istini i sveto mu služio«
(LG, 9). Članovima Božjeg naroda zajedničko je krštenje i »premda su neki po
Kristovoj volji za druge određeni kao učitelji, djelitelji otajstava i pastiri, ipak među
svima vlada prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i s obzirom na svim
vjernicima zajedničko djelovanje u izgradnji Kristova Tijela« (LG, 32). Stoga su svi
krštenici, koji imaju udio u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi, »u
vršenju mnogovrsna i uređena bogatstva svojih karizmi, svojih poziva i svojih
službi« 15 aktivni nositelji evangelizacije, bilo pojedinačno, bilo kao sveukupnost
Božjega naroda.

13. Koncil je istaknuo kako, zahvaljujući pomazanju Duha Svetoga primljenom na

krštenju, sveukupnost vjernikâ »ne može se u vjerovanju prevariti, a to svoje
svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad ‘od biskupâ pa do
posljednjih vjernih laikâ’, pokazuje svoje opće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa«
(LG, 12). Duh je taj koji vodi vjernike »u svu istinu« (Iv 16,13). Njegovim
djelovanjem »predaja koja dolazi od apostola napreduje u Crkvi«, zato da sav sveti
Božji narod raste u razumijevanju i kušanju »predanih stvari i riječi, kako po
razmatranju i proučavanju vjernikâ koji u svome srcu o tome razmišljaju (usp. Lk
2,19 i 51), tako i po razumijevanju duhovnih stvari putem unutrašnjeg iskustva, te
po naviještanju onih koji su s nasljedstvom u biskupskoj službi primili siguran
milosni dar istine« (DV, 8). Naime, taj narod, sabran od svojih pastirâ, prianja uz
sveti polog Riječi Božje povjerene Crkvi, sveudilj postojan u apostolskom nauku, u
bratskom zajedništvu, te u lomljenju kruha i u molitvi, »tako da u predanoj vjeri,
koju valja držati, vršiti i ispovijedati, nastaje jedinstvena jednodušnost predstojnikâ i
vjernikâ« (DV, 10).

14. Pastiri, koje je Bog postavio za »autentične čuvare, tumače i svjedoke vjere
cijele Crkve« 16, stoga se ne boje slušati povjereno im stado: savjetovanje s Božjim
narodom ne uključuju uvođenje u Crkvu dinamizama demokracije, osnovanih na
načelu većine, jer u temelju sudjelovanja u svakom sinodalnom procesu postoji
velika zajednička ljubav prema zajedničkom poslanju evangelizacije, a ne
zastupanje sukobljenih interesa. Drugim riječima, riječ je o crkvenom procesu koji
se može odvijati samo »unutar zajednice koja je po svome ustrojstvu
hijerarhijska« 17 . Upravo u plodnoj vezi između sensus fidei Božjeg naroda i
učiteljske uloge pastirâ ostvaruje se jednodušan pristanak cijele Crkve u istoj vjeri.
Svaki sinodalni proces, u kojem su biskupi pozvani razabrati što Duh govori Crkvi,
ne sami, nego slušajući Božji narod, koji »ima udio također u Kristovoj proročkoj
službi« (LG, 12), očiti je oblik tog zajedničkog hoda kojim Crkva raste. Sveti

15
MTK, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, 2. ožujka 2018., br. 6.
16
FRANJO, Govor prigodom obilježavanja 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode.
17
MTK, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, br. 69.

96
Benedikt ističe kako »često Gospodin objavljuje najbolju odluku« 18 onima koji ne
zauzimaju važne položaje u zajednici (u ovom slučaju najmlađemu); tako bi se
biskupi trebali pobrinuti da dopru do svih, da bi se u urednom odvijanju sinodalnog
hoda ostvarilo ono što apostol Pavao preporučuje zajednicama: »Duha ne trnite,
proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite« (1 Sol 5,19-21).

15. Smisao puta na koji smo svi pozvani prije svega je otkrivanje lica i oblika
sinodalne Crkve u kojoj »svatko ima nešto za naučiti. Vjerni narod, zbor biskupâ,
rimski biskup: jedni slušaju druge; a svi slušaju Duha Svetoga, Duha istine« (Iv
14,17), da spoznaju što On »govori Crkvama« (Otk 2,7) 19 . Rimski biskup, kao
načelo i temelj jedinstva Crkve, zahtijeva od svih biskupa i svih partikularnih
Crkava, u kojima i po kojima postoji jedna i jedina Katolička Crkva (usp. LG, 23),
da s pouzdanjem i hrabrošću zakorače na put sinodalnosti. U tom »zajedničkom
putovanju« molimo Duha da nam pomogne otkriti kako zajedništvo, koje okuplja u
jedinstvo različite darove, karizme, službe, služi poslanju: sinodalna je Crkva, Crkva
»u izlasku«, misionarska Crkva, »otvorenih vrata« (EG, 46). To uključuje poziv na
produbljivanje odnosâ s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama, s kojima nas
povezuje jedno krštenje. Perspektiva zajedničkog hoda jest, dakle, još šira i
obuhvaća sav ljudski rod, s kojim dijelimo njegove »radosti i nade, žalosti i
tjeskobe« (GS, 1). Sinodalna Crkva proročki je znak prije svega za zajednicu narodâ
nesposobnu predložiti zajednički projekt, kojim bi se težilo k postizanju dobra svih:
provođenje u djelo sinodalnosti danas je za Crkvu najočitiji način da bude »sveopći
sakrament spasenja« (LG, 48), »znak i oruđe tješnjeg jedinstva s Bogom i jedinstva
čitavoga ljudskog roda« (LG, 1).

III. Slušanje Pisma

16. Duh Božji koji svojim svjetlom obasjava i oživljava taj zajednički hod Crkava
isti je onaj koji je na djelu u Isusovu poslanju, obećan apostolima i naraštajima
učenikâ koji slušaju Božju riječ i provode ju u djelo. Duh se, prema Gospodinovu
obećanju, ne ograničuje tek na to da bi potvrđivao kontinuitet Isusova evanđelja, već
će osvjetljivati uvijek nove dubine njegove Objave i nadahnjivati odluke koje su
prijeko potrebne da se podupre Crkvu na njezinu putu (usp. Iv 14,25-26; 15,26-27;
16,12-15). Zato je nadasve korisno da naš put izgradnje sinodalne Crkve bude
inspiriran dvjema svetopisamskim »slikama«. Jedna se pojavljuje u prikazu prizora
zajedništva koji neprestano prati put evangelizacije; druga se pak odnosi na iskustvo
Duha u kojem Petar i prva zajednica uviđaju opasnost postavljanja neopravdanih
granica dioništvu vjere. Sinodalno iskustvo zajedničkog hoda, u nasljedovanju
Gospodina i u poslušnosti Duhu, moći će primiti odlučujuće nadahnuće iz
razmatranja tih dvaju vidika Objave.

18
Regula S. Benedicti, III, 3.
19
FRANJO, Govor prigodom obilježavanja 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode.

97
 Isus, mnoštvo, apostoli

17. U svojoj se temeljnoj strukturi prizor s početaka javlja kao konstanta načina na
koji se Isus objavljuje u cijelome evanđelju, navješćujući dolazak Božjega
kraljevstva. Posrijedi su u bîti tri dionika (plus jedan). Prvi je, naravno, Isus, potpuni
protagonist koji preuzima inicijativu, sijući riječi i znakove dolaska Božjeg
kraljevstva »bez pristranosti« (usp. Dj 10,34). U različitim oblicima Isus posebnu
pozornost posvećuje »odijeljenima« od Boga i »napuštenima« od zajednice
(grešnicima i siromasima, da se poslužimo jezikom evanđelja). Svojim riječima i
djelima nudi oslobođenje od zla i obraćenje na nadu, u ime Boga Oca i u snazi Duha
Svetoga. Unatoč različitosti pozivâ i odgovorâ vezanih za prihvaćanje Gospodina,
zajednička je značajka to da se vjera uvijek javlja kao vrjednovanje osobe: njezinu
se prošnju sluša, pomaže joj se u teškoćama, cijeni se njezina raspoloživost, njezino
se dostojanstvo potvrđuje Božjim gledanjem te ponovno biva priznata u zajednici.

18. Djelo evangelizacije i poruka spasenja ne bi se, doista, mogli razumjeti bez
Isusove stalne, najšire moguće otvorenosti sugovorniku, koji se u evanđeljima
označuje kao mnoštvo, odnosno skup ljudi koji ga slijede na putu, a katkad čak i
doslovce progone nadajući se kakvomu znamenju i kakvoj riječ spasenja: evo nam i
drugog lika iz prizora Objave. Navještaj evanđelja nije upućen samo nekolicini
prosvijetljenih ili unaprijed odabranih. Isusov sugovornik je »narod« zajedničkog
života, »svatko« tko je ljudske naravi koga On izravno dovodi u dodir s Božjim
darom i pozivom na spasenje. Na način koji iznenađuje, a katkad i sablažnjava
svjedoke, Isus prihvaća kao svoje sugovornike sve one koji izlaze iz mnoštva: sluša
strastvene pritužbe žene Kanaanke (usp. Mt 15,21-28), koja ne može prihvatiti da
bude isključena od blagoslova koji On nosi; dopušta si dijalog sa Samarijankom
(usp. Iv 4,1-42), unatoč njezinu položaju socijalno i vjerski kompromitirane žene;
usrdno potiče slobodan i zahvalan čin vjere slijepca od rođenja (usp. Iv 9), kojega je
službena religija isključila iz dosega milosti.

19. Neki slijede Isusa na izrazitiji način, stječući iskustvo vjernosti učeništva, dok su
drugi pozvani vratiti se svom redovitom, svagdanjem životu: svi, međutim, svjedoče
o snazi vjere koja ih je spasila (usp. Mt 15,28). Među onima koji slijede Isusa jasno
se ističe lik apostolâ koje On sâm, od samih početaka, poziva namjenjujući im
važnost u posredovanju odnosa mnoštva s Objavom i dolaskom Božjega kraljevstva.
Ulazak toga trećeg dionika na scenu ne događa se zahvaljujući kakvom ozdravljenju
ili obraćenju, nego se podudara s Isusovim pozivom. Izbor apostolâ nije povlastica
kakvog isključivog položaja moći i odvojenosti, nego milost službe koja uključuje
blagoslov i zajedništvo. Zahvaljujući daru Duha uskrsloga Gospodina, oni moraju
čuvati Isusovo mjesto, a ne postavljati se na njegovo mjesto, ne stavljati filtre
njegovoj prisutnosti, nego olakšati susret s njim.

20. Isus, mnoštvo u svojoj raznolikosti, apostoli: to je slika i otajstvo koje treba
neprestano razmatrati i u koje treba dublje ponirati kako bi Crkva sve više postajala
ono što jest. Nijedan od ta tri lika ne smije napustiti pozornicu. Ako nema Isusa i
netko drugi zauzme njegovo mjesto, Crkva postaje ugovor između apostolâ i
mnoštva, čiji će dijalog završiti po uzoru na političke igre. Bez apostolâ, kojima Isus
predaje vlast, a Duh poučava, odnos s evanđeoskom istinom se prekida, a mnoštvo

98
ostaje izloženo mitu ili ideologiji o Isusu, bilo da ga prihvaća, bilo da ga odbacuje.
Bez mnoštva, odnos apostolâ s Isusom izopačuje se u sektaški i autoreferencijalni
oblik religije, a evangelizacija gubi svoje svjetlo, koje izbija iz samoobjave koju
Bog upućuje svakom pojedincu, i to izravno, nudeći mu svoje spasenje.

21. Tu je, zatim, »dodatni« glumac, antagonist, koji na scenu donosi đavolsku
razdvojenost ostale trojice. Pred uznemirujućom perspektivom križa, postoje učenici
koji odlaze od Isusa i mnoštva prevrtljiva raspoloženja. Klopka koja dijeli – te stoga
predstavlja prepreku na zajedničkom putu – očituje se jednako u oblicima vjerske
strogosti, moralne zapovijedi koja se predstavlja zahtjevnijom od Isusove zapovijedi
i zamamnosti svjetovne političke mudrosti koja želi biti učinkovitija od razlučivanja
duhova. Da bi se umaklo prijevarama »četvrtoga glumca« prijeko je potrebno stalno
obraćenje. U tom je smislu znakovita zgoda sa satnikom Kornelijem (usp. Dj 10),
kojoj prethodi zgoda s »koncilom« u Jeruzalemu (usp. Dj 15) koji predstavlja
ključnu uporišnu točku za sinodalnu Crkvu.

Dvostruka dinamika obraćenja: Petar i Kornelije (Dj 10)

22. Na početku zgode opisuje se Kornelijevo obraćenje, koji čak prima i neku vrstu
navještaja. Kornelije je poganin, vjerojatno Rimljanin, satnik (časnik s nižim činom)
okupacijske vojske, koji se bavi zanimanjem koje se temelji na nasilju i
zlostavljanju. Ipak, posvećen je molitvi i milostinji, odnosno njeguje odnos s Bogom
i brine se za bližnjega. Upravo njemu anđeo iznenada dolazi, oslovljava ga imenom
i poziva ga da pošalje – glagol poslanja! – svoje sluge u Jopu da pozove – glagol
poziva! – Petra. Pripovijest tada postaje svjedočanstvom o obraćenju potonjeg, koji
je istog dana imao viđenje, u kojem mu neki glas naređuje da kolje i jede životinje,
od kojih su neke nečiste. Njegov je odgovor odlučan: »Nipošto, Gospodine! Ta
nikad još ne okusih ništa okaljano i nečisto« (Dj 10,14). On prepoznaje da mu to
Gospodin govori, ali mu se suprotstavlja jasnim odbijanjem, jer ta naredba ruši
propise Tore kojih se ne može odreći zbog svoga vjerskog identiteta, a koji
izražavaju način razumijevanja izabranja kao razlike koja uključuje odvojenost i
odabranost u odnosu na druge narode.

23. To je kod apostola izazvalo dubok potres u duši i, dok se pita o značenju onoga
što se dogodilo, stižu ljudi koje je poslao Kornelije, koje mu Duh ukazuje kao
njegove izaslanike. Petar im odgovara riječima koje podsjećaju na riječi koje je Isus
izgovorio u vrtu: »Ja sam onaj kojega tražite« (Dj 10,21). To je pravo i istinsko
obraćenje, bolan i neizmjerno plodan iskorak iz vlastitih kulturnih i vjerskih
kategorija: Petar pristaje blagovati zajedno s poganima hranu koju je oduvijek
smatrao zabranjenom, prepoznajući je kao oruđe života i zajedništva s Bogom i s
drugima. U susretu s osobama, prihvaćajući ih, putujući zajedno s njima i ulazeći u
njihove domove, shvaća se značenje njegova viđenja: nijedno ljudsko biće nije
nedostojno u Božjim očima, a različitost određena izabranjem nije isključiva
prednost, nego je u službi i za svjedočanstvo univerzalne širine.

24. I Kornelije i Petar na svoj put obraćenja uključuju druge osobe, te one postaju
njihovi suputnici na tom putu. Apostolsko djelovanje ostvaruje Božju volju
osnivanjem zajednica, rušenjem ograda i promicanjem susreta. Riječ ima središnju

99
 ulogu u susretu između dvaju protagonista. Prvo Kornelije dijeli s Petrom iskustvo
koje je doživio. Petar ga sluša, a zatim uzima riječ, prenoseći redom ono što mu se
dogodilo i svjedočeći blizinu Gospodina, koji ide u susret svakoj osobi da bi je
oslobodio onoga što ju čini zarobljenicom zla i što zatire njezino čovještvo (usp. Dj
10,38). Taj način komuniciranja nalik je onom kojem će Petar pribjeći kad ga
vjernici iz obrezanja u Jeruzalemu budu prekoravali, optužujući ga da je prekršio
tradicionalne propise, na kojima je, čini se, usredotočena sva njihova pozornost, ne
mareći za izlijevanje Duha: »Ušao si k ljudima neobrezanima i jeo s njima!« (Dj
11,3). U tom trenutku sukoba, Petar pripovijeda ono što mu se dogodilo i opisuje
svoje reakcije zbunjenosti, nerazumijevanja i otpora. Upravo će to pomoći njegovim,
isprva agresivnim i nepopustljivim sugovornicima, da osluhnu i prihvate ono što se
dogodilo. Sveto pismo će pomoći u tumačenju značenja toga događaja, kao što će se
to kasnije dogoditi i na »koncilu« u Jeruzalemu, u procesu razlučivanja, to jest
zajedničkoga osluškivanja Duha.

IV. Sinodalnost na djelu: smjernice za savjetovanje Božjega naroda

25. Obasjan svjetlom Riječi i utemeljen na Predaji, ovaj sinodalni hod ukorijenjen je
u konkretan život Božjeg naroda. Predstavlja, naime, posebnost koja je ujedno i
izvanredno dobro: njegov cilj – sinodalnost – ujedno je i njegova metoda. Drugim
riječima, predstavlja svojevrsno gradilište ili pilot iskustvo, koje omogućuje da se
odmah počne ubirati plodove dinamizma koji postupno sinodalno obraćenje unosi u
kršćansku zajednicu. S druge strane, taj hod jednostavno mora upućivati na iskustva
življene sinodalnosti, na različitim razinama i s različitim stupnjevima intenziteta:
njihove jake strane i njihovi uspjesi, kao i njihova ograničenja i teškoće, nude
dragocjene elemente za raspoznavanje pravca u kojem se treba nastaviti kretati.
Ovdje, zacijelo, mislimo na iskustva pokrenuta sadašnjim sinodalnim hodom, ali i
na sva ona u kojima se već iskustveno doživljava razne oblike zajedničkog hoda u
običnom životu pa i kada se izraz sinodalnost niti poznaje, niti se koristi.

Temeljno pitanje

26. Temeljno pitanje kojim se vodi ovo savjetovanje Božjeg naroda, a spomenuto je
već na početku, jest sljedeće:
Sinodalna Crkva, naviještajući evanđelje, »kroči zajedno«: Kako se taj »zajednički
hod« ostvaruje danas u vašoj Crkvi? Na koje nas korake Duh poziva da bismo rasli
u našem »zajedničkom hodu«?
Da biste odgovorili, pozvani ste:
a) zapitati se koja vam iskustva vaše partikularne Crkve to temeljno pitanje
doziva u pamet;
b) učiniti dublji uvid u ta iskustva: Koje su radosti izazvala? Na koje se teškoće i
prepreke naišlo? Koje su rane iznijela na vidjelo? Koje su spoznaje donijela?
c) sabrati plodove koje treba dijeliti s drugima: Gdje u tim iskustvima odzvanja
glas Duha? Što traži od nas? Što je potrebno potvrditi, koje su mogućnosti promjena,
koje je korake potrebno učiniti? U čemu uočavamo suglasje? Koji se putevi otvaraju
za našu partikularnu Crkvu?

100
Razni oblici sinodalnosti

27. U molitvi, razmišljanju i dijeljenju koje pobuđuje to temeljno pitanje, uputno je

imati na umu tri razine na kojima se sinodalnost oblikuje kao »konstitutivna
dimenzija Crkve« 20:
 razina načina kojim Crkva svakodnevno živi i radi, koji izražava njezinu
narav kao Božjeg naroda koji putuje zajedno i okuplja se na zborovanje koje
je Gospodin Isus sazvao u snazi Duha Svetoga da navješćuje evanđelje. Taj
se način gradi »slušanjem Riječi i slavljenjem euharistije u zajednici,
bratstvom zajedništva i suodgovornošću i sudjelovanjem čitavog Božjeg
naroda, na njegovim različitim razinama i u razlikovanju različitih služba i
zadaća, u njegovu životu i njegovu poslanju« 21;
 razina crkvenih struktura i procesa, određenih također s teološkog i
kanonskog gledišta, a gdje se sinodalna narav Crkve izražava na
institucionalan način na mjesnoj, pokrajinskoj i općoj razini;
 razina sinodalnih procesâ i događajâ u kojima je Crkva sazvana od
mjerodavne vlasti, prema posebnim postupcima određenim crkvenom
disciplinom.
Iako se s logičkoga gledišta razlikuju, te tri razine upućuju jedna na drugu i valja ih
se dosljedno držati, u protivnom se prenosi protusvjedočanstvo i podriva
vjerodostojnost Crkve. Naime, ako nije živo i duboko ukorijenjen u strukturama i
procesima, duh sinodalnosti lako se sroza s razine namjerâ i željâ na razinu retorike,
dok procesi i događaji, ako nisu vođeni na ispravan način, ispadnu na kraju prazne
formalnosti.

28. Nadalje, pri ponovnom sagledavanju iskustava treba imati na umu da se

zajednički hod može shvatiti iz dviju različitih, snažno povezanih perspektiva. Prva
se tiče unutarnjeg života partikularnih Crkava, odnosâ između čimbenika koji ih
čine (na prvome mjestu odnosâ između vjernikâ i njihovih pastira, također po
tijelima sudjelovanja predviđenima kanonskom disciplinom, uključujući biskupijsku
sinodu) i zajednicâ na koje su podijeljene (osobito župâ). Promatra zatim odnose
biskupâ među njima samima i s rimskim biskupom, također putem posredničkih
tijela sinodalnosti (Biskupske sinode patrijarhijskih Crkava i velikih nadbiskupskih
Crkava, vijećâ hijerarhâ i skupštine hijerarhâ Crkava sui iuris, biskupske
konferencije s njihovim nacionalnim, međunarodnim i kontinentalnim izrazima).
Proteže se potom na način na koji svaka partikularna Crkva u sebi integrira doprinos
raznih oblika monaškog, redovničkog i posvećenog života, laičkih udruga i pokreta,
crkvenih ustanova raznih vrsta (škole, bolnice, sveučilišta, zaklade, dobrotvorne i
ustanove za razne oblike skrbi i za djela ljubavi, itd.). Ova perspektiva, na kraju,
obuhvaća također odnose i zajedničke inicijative s braćom i sestrama drugih
kršćanskih vjeroispovijesti, s kojima dijelimo dar istoga krštenja.

29. Druga perspektiva promatra kako Božji narod putuje zajedno s cijelom ljudskom
obitelji. Pogled će se tako zaustaviti na stanju odnosâ, dijaloga i eventualnih

20
MTK, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, br. 70.
21
Isto.

101
 zajedničkih inicijativa s vjernicima drugih religija, s onima koji su se udaljili od
vjere, kao i sa specifičnim društvenim okruženjima i skupinama, s njihovim
institucijama (svijet politike, kulture, gospodarstva, financija, rada, sindikati i
udruženja poduzetnikâ, nevladine ogranizacije i organizacije civilnog društva, pučki
pokreti, razne manjine, siromašni i isključeni itd.).

Deset tematskih jezgri koje valja produbiti

30. Kako bi se pomoglo iznijeti na vidjelo iskustva i bogatije pridonijelo

savjetovanju, u nastavku donosimo deset tematskih jezgri koje artikuliraju različite
vidove žive sinodalnosti. Prilagođavat će se različitim mjesnim sredinama, te svaki
put integrirati, objasniti, pojednostaviti, produbiti, posvećujući posebnu pozornost
onima koji imaju više teškoća u sudjelovanju i odgovaranju: Vademecum kojim je
popraćen ovaj Pripremni dokument nudi u tom pogledu oruđa, pravce i prijedloge
kako bi razne jezgre pitanja konkretno nadahnjivale trenutke molitve, izgradnje
(formacije), razmišljanja i razmjene.

I. SUPUTNICI
U Crkvi i u društvu smo na istom putu, rame uz rame jedni s drugima. Tko su u
vašoj mjesnoj Crkvi oni koji »kroče zajedno«? Kad kažemo »naša Crkva«, na koga
pritom mislimo? Tko traži od nas da hodimo zajedno? Tko su suputnici, također
izvan crkvenoga kruga? Koji su ljudi ili skupine ostavljeni na margini, metaforički
ili doslovno?

II. OSLUŠKIVATI
Slušanje je prvi korak, ali zahtijeva otvoren um i srce, bez predrasudâ. Koga je naša
partikularna Crkva »dužna osluškivati«? Kako se sluša laike, napose mlade i žene?
Kako integriramo doprinos posvećenih žena i muškaraca? Koji prostor ima glas
manjina, odbačenih i isključenih? Možemo li prepoznati predrasude i stereotipe koji
ometaju naše slušanje? Kako osluškujemo društveni i kulturni kontekst u kojem
živimo?

III. UZETI RIJEČ

Svi su pozvani govoriti hrabro i s parezijom, odnosno integrirajući slobodu, istinu i
milosrđe. Kako promičemo slobodan i vjerodostojan stil komunikacije unutar
zajednice i njezinih tijela, bez dvoličnosti i oportunizama? A kako u odnosu na
društvo kojem pripadamo? Kada i kako uspijevamo reći ono što nam je na srcu?
Kako funkcionira odnos s medijima (ne samo katoličkim)? Tko govori u ime
kršćanske zajednice i kako ga se bira?

IV. SLAVITI
»Zajednički hod« moguć je samo ako se temelji na zajedničkom slušanju Riječi i na
slavljenju euharistije. Kako molitva i liturgijsko slavlje zapravo nadahnjuju i vode
naš zajednički hod? Kako nadahnjuju najvažnije odluke? Kako promičemo aktivno
sudjelovanje svih vjernika u liturgiji i vršenju zadaće posvećivanja? Koliki se
prostor daje vršenju službi lektorata i akolitata?

102
V. SUODGOVORNI U POSLANJU
Sinodalnost je u službi poslanja Crkve u kojoj su svi njezini članovi pozvani
sudjelovati. Budući da smo svi mi učenici misionari, na koji je način svaki krštenik
pozvan biti protagonist poslanja? Kako zajednica podržava svoje članove zauzete u
službi u društvu (društveno i političko zalaganje, u znanstvenom istraživanju i
nastavi, u promicanju socijalne pravde, u zaštiti ljudskih prava i brizi za zajednički
dom itd.)? Kako im pomaže te obveze živjeti u duhu poslanja? Kako se provodi
razlučivanje oko odluka vezanih uz poslanje i tko u tome sudjeluje? Kako su
integrirane i prilagođene različite tradicije vezane uz sinodalan način, koje čine
baštinu mnogih Crkava, posebice Istočnih, u pogledu plodonosnoga kršćanskoga
svjedočenja? Kako ta suradnja funkcionira na područjima gdje postoje različite
samosvojne Crkve?

VI. DIJALOG U CRKVI I U DRUŠTVU

Dijalog je put ustrajnosti, koji također uključuje šutnje i trpljenja, ali sposoban
prikupiti iskustvo ljudi i narodâ. Koja su mjesta i načini dijaloga u našoj
partikularnoj Crkvi? Kako se nosimo s razlikama u pogledima, sukobljavanjima,
teškoćama? Kako promičemo suradnju sa susjednim biskupijama, sa i među
redovničkim zajednicama prisutnim na teritoriju, sa i među laičkim udrugama i
pokretima itd.? Kakva iskustva dijaloga i zajedničkoga zalaganja pronosimo s
vjernicima drugih religija i onima koji ne vjeruju? Kako Crkva vodi dijalog i uči od
drugih društvenih instanci: svijeta politike, ekonomije, kulture, civilnog društva,
siromašnih…?

VII. S DRUGIM KRŠĆANSKIM VJEROISPOVIJESTIMA

Dijalog među kršćanima različitih vjeroispovijesti, ujedinjenih jednim krštenjem,
ima posebno mjesto u sinodalnom hodu. U kakvim smo odnosima s braćom i
sestrama drugih kršćanskih vjeroispovijesti? Uz koja su područja ti odnosi vezani?
Koje smo plodove izvukli iz ovog zajedničkog hoda? Koje su se teškoće javile?

VIII. VLAST I SUDJELOVANJE

Sinodalna Crkva je sudionička i suodgovorna Crkva. Kako se utvrđuju ciljevi koje
se želi postići, način na koji ih se može postići i korake koje treba poduzeti? Kako se
obnaša vlast u našoj partikularnoj Crkvi? Kako se provodi u djelo timski rad i
suodgovornost? Kako se promiču laičke službe i preuzimanje odgovornosti od
strane vjernikâ? Kako funkcioniraju tijelâ sinodalnosti na razini partikularne Crkve?
Predstavljaju li plodno iskustvo?

IX. RAZLUČIVATI I ODLUČIVATI

U sinodalnom duhu odluke se donose razlučivanjem, na temelju suglasja koje je
plod zajedničke poslušnosti Duhu. Kojim postupcima i kojim metodama zajedno
razlučujemo i donosimo odluke? Kako se mogu poboljšati? Kako promičemo
sudjelovanje u odlukama u krilu hijerarhijski strukturiranih zajednica? Kako
oblikujemo doba savjetovanja s vremenom odlučivanja, proces odlučivanja
(decision-making) s trenutkom donošenja odluke (decision-taking)? Kako i kojim
oruđima promičemo transparentnost i bezuvjetnu pouzdanu odgovornost
(accountability)?

103
 X. ODGAJATI SE ZA SINODALNOST
Duhovnost zajedničkog hoda pozvana je postati odgojno načelo za izgradnju osobe i
kršćanina, obiteljî i zajednicâ. Kako odgajamo osobe, osobito one na odgovornim
mjestima u kršćanskoj zajednici, kako bismo ih učinili sposobnijima za zajednički
hod, uzajamno slušanje i dijalog? Koji odgoj i izobrazbu nudimo za razlučivanje i
obnašanje vlasti? Koja nam oruđa pomažu tumačiti dinamike kulture u koju smo
uronjeni i njihov utjecaj na naš stil Crkve?

Dati svoj doprinos savjetovanju

31. Svrha prve etape sinodskog hoda jest poticanje širokoga procesa savjetovanja
kako bi se prikupilo bogatstvo iskustava življene sinodalnosti, u njihovim različitim
oblicima i vidicima, uključujući pastire i vjernike partikularnih Crkava na svim
mogućim razinama, putem najprikladnijih sredstava prema specifičnim mjesnim
stvarnostima: savjetovanje, koje koordinira biskup, upućeno je »prezbiterima,
đakonima i vjernicima laicima njihovih Crkava, bilo pojedinačno bilo udruženima,
ne zanemarujući dragocjeni doprinos koji mogu dati posvećeni muškarci i žene«
(EC, 7). Posebno se traži doprinos tijelâ sudioništva partikularnih Crkava, osobito
Prezbiterskog vijeća i Pastoralnog vijeća, počevši od kojih se uistinu »može početi
oblikovati sinodalna Crkva« 22 . Jednako će tako biti dragocjen doprinos drugih
crkvenih stvarnosti kojima će se Pripremni dokument poslati, kao i doprinos onih
koji žele izravno poslati vlastiti. Bit će, na kraju, od temeljne važnosti da se također
dadne prostor glasu siromašnih i isključenih, a ne samo onih koji imaju određenu
službu ili odgovornost unutar partikularnih Crkava.

32. Sažetak koji će svaka partikularna Crkva izraditi na kraju ovog rada na slušanju i
razlučivanju predstavljat će njezin doprinos putu sveopće Crkve. Kako bi susljedne
etape toga hoda tekle lakše i bile održivije, važno je umjeti sažeti plodove molitve i
razmišljanja na najviše deset stranica. Ako je potrebno da ih se bolje
kontekstualizira i objasni, mogu se priložiti drugi popratni ili dopunski tekstovi.
Podsjećamo da svrha Sinode, pa tako ni ovog savjetovanja, nije izrada dokumenata,
nego »dati da se probude snovi, pobuditi proroštva i vizije, dati nadi da procvjeta,
potaknuti povjerenje, poviti rane, ispreplesti odnose, oživjeti zoru nade, učiti jedni
od drugih i stvarati pozitivan imaginarij koji će prosvijetliti umove, zagrijati srca,
vratiti snagu mišicama« 23.

22
FRANJO, Govor prigodom obilježavanja 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode.
23
FRANJO, Govor na početku Sinode posvećene mladima, 3. listopada 2018.

104
BISKUPSKA KONFERENCIJA
BOSNE I HERCEGOVINE

PORUKE, IZJAVE, DOKUMENTI, PRIJEVODI

Poruka članova Biskupske konferencije BiH na završetku
Godine Božje Riječi

Članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine: nadbiskup metropolit

vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski
upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, biskup banjolučki mons.
Franjo Komarica, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-
mrkanski mons. Petar Palić i pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren, na
blagdan sv. Mateja apostola i evanđelista, 21. rujna 2021. uputili su svoju Poruku
na završetku Godine Božje Riječi koja je zaključena u četvrtak 30. rujna 2021.
Misnim slavljima u katedralama u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu. Poruku je u ime
svih biskupa potpisao predsjednik kardinal Vinko Puljić, a u cijelosti glasi:

Poruka na završetku Godine Božje Riječi

Pod geslom „S Riječju Božjom kroz život“, na blagdan sv. Jeronima 2020. godine
slavljem svete mise u župi Bosansko Grahovo otvorena je Godina Božje Riječi na
području Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Slavljem Svete mise u svojim katedralama u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu, na
liturgijski spomendan sv. Jeronima, u četvrtak 30. rujna 2021. mi, biskupi
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, zaključit ćemo Godinu Božje Riječi,
koja je proglašena u povodu 1600. obljetnice smrti crkvenoga naučitelja sv.
Jeronima, prevoditelja i tumača Svetoga Pisma.
Približavajući se završetku spomenute Godine, kao pastiri partikularnih Crkava u
Bosni i Hercegovini, upućujemo ovu Poruku i potičemo sve članove svojih
biskupijskih zajednica da žive plodove Božje Riječi.
Pozivamo sve svećenike, dijecezanske i redovničke, koji djeluju na teritoriju
biskupija u Bosni i Hercegovini, da na dan završetka Godine Božje Riječi tijekom
misnih slavlja s narodom također izreknu prigodnu homiliju.
1. Crkva u malom – obiteljska Crkva s Riječju Božjom
Božja riječ je živa i djelotvorna. Ona se ne vraća Bogu bez ploda, nego čini ono što
Bog hoće i obistinjuje ono zbog čega ju je poslao (usp. Iz 55,10). Plod ove Godine
Riječi Božje trebao bi biti vidljiv i prepoznatljiv u svakoj obitelji u svim našim
biskupijama. Uvjereni smo da svaka naša kršćanska obitelj ima u svojoj kući Sveto
Pismo – Bibliju ili barem Novi Zavjet. Izvorište svake obiteljske molitve neka bude
Riječ Božja, tako da se svakoga dana u obitelji pročita te zajednički s vjerom i
pobožnošću posluša pojedini odlomak Riječi Božje kao nadahnuće življenja vjere

105
 unutar obiteljske zajednice i u osobnom životu. Toplo preporučamo da roditelji ili
starija braća i sestre, ako ih ima u obitelji, pomognu djeci prigodom čitanja Svetog
Pisma ili Dječje Biblije kako bi maleni rasli s Riječju Božjom te što bolje upoznali i
zavoljeli Isusa Krista.
2. Osobna vjera i Riječ Božja
Riječ Božja je izvor utjehe i snage. Kao što svoje tijelo svakog dana hranimo da bi
imalo snage za svakodnevni život i rad, tako bi svatko trebao hraniti svoj duh
osobnom molitvom i čitanjem Svetog Pisma, jer Riječ Božja na osobit način
obogaćuje dušu Isusovom blizinom. Božja Riječ oblikuje ljudsko srce prema onome
što nam je Isus poručio: „…Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći
ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11,29). Posebno je važno da u ovom ozračju, koje
„krade“ nadu, u Riječi Božjoj otkrivamo i snagu i nadu življenja svoje svakidašnjice.
3. Po Riječi Božjoj čovjek spoznaje da je voljeno biće
U Riječi Božjoj otkrivamo Božju ljubav koja nam se očitovala i darovala te i nas
poziva na put ljubavi. Snaga Božje Riječi pomaže nam u odupiranju sumornom
ozračju, koje nam zasjenjuje pogled u budućnost i vječnost, i beznađu koje nas
obeshrabruje. Izvor utočišta i utjehe nam je u Bogu koji nam se objavljuje i daruje
po svojoj Riječi. Božji Sin je ušao u našu ljudsku povijest, uzeo naše čovještvo i
postao nama u svemu jednak osim u grijehu (usp. Heb 4,15). Sv. Pavao u poslanici
Filipljanima kliče: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s
Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem
čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8).
Ljubljeni Isusov učenik Ivan nam svjedoči: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga
Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život
vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po
njemu“ (Iv 3,16-21).
4. Plod Godine Riječi: osobni život s Riječju Božjom
Bog je utjelovljenjem svoga Sina ušao u naše vrijeme i po Marijinu prihvaćanju
Božjega plana spasenja Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Pozvani
smo tu objavljenu Riječ što bolje upoznati, svim srcem prihvatiti i svoj život
uskladiti prema toj darovanoj ljubavi, što u konačnici vodi promjeni vlastitoga
života i svijeta u kojemu živimo. Onaj koji je spoznao Božju ljubav objavljenu u
Isusu iz Nazareta ne može više živjeti kao da se On nije rodio, umro i uskrsnuo. On,
utjelovljena Božja Riječ, obećao je svoju trajnu prisutnost onima koji su u Njegovo
ime okupljeni, slušaju Riječ i žive po njoj.
Moleći zagovor sv. Jeronima, ljubitelja Božje Riječi zapisane u Svetom Pismu, na
sve članove svojih biskupijskih zajednica zazivamo obilje Božjega blagoslova!
Sarajevo, na blagdan sv. Mateja apostola i evanđelista, 21. rujna 2021.
Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
predsjednik BK BiH

106
Poruka predsjednika Vijeća za obitelj BK BiH mons. Marka Semrena
za Dan života 2021. (7. veljače 2021.)
Na prijedlog Svetog Oca i prema odluci biskupa BK BiH svake je godine prva
nedjelja veljače posvećena razmišljanju i molitvi za dar života. Članovi BK BiH
pozivaju vjernike na odgajanje svijesti i savjesti za ljubav, prihvaćanje i poštovanje
života od samoga začeća. Stoga je predsjednik Vijeća za obitelj Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki,
uputio Poruku za Dan života koji se obilježava u nedjelju, 7. veljače 2021, pod
naslovom: „Zaštita života i pravo na život od začeća do biološke smrti“.
Zaštita života i pravo na život od začeća do biološke smrti
Nalazimo se u godini Božje Riječi, koja je Riječ života. Božja Riječ daje čovjeku
život, slobodu i radost. Druženje s Božjom Riječju čini čovjekov pogled živim,
osobnim, privlačnim i pronicljivim te čovjeka uvodi u život s raspetim i uskrslim
Gospodinom. Služenje bližnjemu nadahnjuje se na prihvaćanju Božje Riječi koja se
objavila u Isusu iz Nazareta. Služenjem postajemo životni, tj. volimo život, želimo
zaštiti život i pravo na život od samoga začeća.Ljudski je život krhak i prolazan, ali
uvijek svet (jer je dar od Boga koji je jedini svet), vrijedan i nepovrediv te ga stoga
valja poštovati, voljeti, štititi, unapređivati i umnožavati. Sam se Bog objavio u
Isusu rođenom u obitelji Josipa i Marije i time je potvrđena obitelj kao izvor života.
Ako je Bog ljubav (usp. l Iv 4,16), onda on svoju svemoć nije mogao drukčije ni
očitovati nego preko nemoći ljubavi u malom djetetu Isusu. Jer, »ljubav se ne boji
svoje vlastite nemoći. Baš u tome je ona svemoćna [...] Jedino Bog koji ne poznaje
drugu svemoć osim svemoći ljubavi može mi biti blizak« (E. Jüngel). Povjeravajući
svetoj obitelji svoga Sina Bog potvrđuje ljudsko dostojanstvo i pravo na život od
samoga začeća pa sve do biološke smrti.
Od trenutka začeća počinje novi život, koji nije ni očev ni majčin, nego život
novoga ljudskog bića koje se samostalno razvija. Suvremena genetika je utvrdila da
je od prvog časa utvrđen program onoga što će začeto biće biti – čovjek. To biće
nikada neće postati ljudsko ako to nije već od tada. Prema tome, od prvog časa
svoga postojanja ljudsko biće u svojoj cjelokupnosti zahtijeva bezuvjetno
poštovanje kakvo dugujemo svakom čovjeku. Stoga je život svet i nepovrediv od
prvoga časa začeća. Čovjek se vrednuje kao osoba i ljubi se kao osoba bez obzira na
njegovo fizičko ili mentalno zdravstveno stanje i bez obzira na njegove osobine.
Stoga zapamtimoda je život uvijek, u svim svojim razdobljima i u svakoj dobi, svet i
uvijek jednako vrijedan. I to ne samo iz perspektive vjere, nego i iz horizonta
razuma. To i znanost potvrđuje. Ne postoji neki život koji je svetiji od drugoga;
jednako tako ne postoji ljudski život koji je po vrijednosti važniji od drugoga.
Svjesni smo da u suvremenom svijetu postoji svojevrsna kultura odbacivanja života.
Ona nam ne dopušta da bližnjega gledamo kao svog brata kojeg prihvaćamo i
volimo, nego nam sugerira da ga doživljavamo kao konkurenta kojeg trebamo
protjerati iz svoga životnog ambijenta ili ga trebamo sebi podrediti. Radi se o
mentalitetu koji stvara kulturu otpada, koja nikoga i ništa ne štedi, od ljudskog bića
pa sve do samog Boga. Takva kultura stvara ranjeno čovječanstvo i stalno ga
napetostima i sukobima ozljeđuje. Ta kultura promiče pobačaj i eutanaziju. Vjerski
fundamentalizam, prije nego što odbaci ljudska bića čineći užasne masakre,

107
 odbacuje samoga Boga, čineći od njega puku ideološku izliku. Svjedoci smo i
činjenice da je francuski parlament (27. 11. 2014) ozakonio odluku po kojoj među
temeljna prava čovjeka spada abortus; nekoliko europskih zemalja, uz abortus,
ozakonilo je i eutanaziju, čak i nad djecom, a ne samo nad odraslima. Civilizaciju
života – korak po korak, ali ustrajno i, čini se, nezaustavljivo – počinje zamjenjivati
civilizacija smrti.
Majke koje rađaju djecu stvaraju i promiču vrijednosti koje Europa deklaratorno
podržava, ali ih često ne uvažava. Ne zaboravimo da je Europa srce humanizma,
gdje se proglašavaju prava i jednakost nadahnuti općom Poveljom ljudskih prava,
ali u kojoj vlada očita proturječnost u poimanju začete, ali nerođene djece. Bez
života nema ni prava. Kao što je Europi potreban život, potreban je i našoj domovini
Bosni i Hercegovini ako želi biti luč čovječanstva i ljudskih prava u svijetu.
U međusobnom poštovanju i pomaganju u sadašnjoj ugrozi života pandemijom
COVID-a 19 pozivam sve da poštujemo život: kako vlastiti tako i tuđi. Stoga
zahvaljujem medicinskom osoblju i svima koji poštuju dostojanstvo čovjeka i u
zdravlju i u bolesti te se bore za njegov život.
Ovom prigodom u ime svih katoličkih biskupa Bosne i Hercegovine upućujem
iskrenu zahvalnost svima vama, svećenicima, redovnicima i svima koji se na razne
načine trudite oko očuvanja civilizacije života.
Posebno zahvaljujem i izražavam veliko poštovanje svima u našoj domovini koji s
punom sviješću i s velikom odgovornošću pred Bogom štite ljudski život i visoko
cijene dostojanstvo braka i obitelji.
Zahvaljujem svim pomagačima zaklade »DA životu«, koju smo ustanovili prije više
godina, a koja pomaže naše hrabre bračne drugove koji su, u skladu sa svojim
mogućnostima, spremni imati više djece.
Zahvaljujem i karitativnim udrugama i molitvenim skupinama koje se u okviru
svojih mogućnosti maksimalno trude oko pružanja pomoći mladim bračnim
parovima kao i siromašnim obiteljima.
Zahvaljujem također svim liječnicima i bolničkom osoblju, kao i članovima obitelji
koji su se istakli u spašavanju nerođenih života.
Sve vas molim: bdijte i dalje nad svakim ljudskim životom! Branite i štitite i
ubuduće ljudski život u njegovoj cjelovitosti! To je velika zadaća i veliko poslanje
za sve nas koje nam je povjerio sam Bog Životvorac! Neka vas On nagradi svojim
blagoslovom i svojim mirom!
Banja Luka, 25. 1. 2021.
Dr. Marko Semren,
pomoćni biskup banjolučki i
predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH

108
Poruka predsjednika Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala
sjemeništa kardinala Vinka Puljića za Nedjelju Dobrog Pastira 2021.
Predsjednik Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala sjemeništa Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit
vrhbosanski i predsjednik BK BiH, uputio je Poruku za Nedjelju Dobrog Pastira
koja se slavi 25. travnja 2021. Prenosimo u cijelosti Poruku kardinala Puljića pod
naslovom: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,
38):
„Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 38)
Draga braćo misnici, dragi redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!
Naš Gospodin je dao zapovijed učenicima svoga vremena, ali i svojim učenicima
svih vremena da mole gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9, 37).
Cijela Crkva se posebno odaziva na ovu Isusovu zapovijed prigodom Nedjelje
Dobrog Pastira u četvrtu uskrsnu nedjelju koja ove godine pada 25. travnja. Čitajući
Evanđelje vidimo da je Gospodin neke osobno imenom pozivao i slao ih
propovijedati Radosnu vijest (Mk 3,14). On poziva i želi da pozvani budu njegovi
bliski suradnici. Iako je uzašao na nebo, Isus je ipak obećao svoju trajnu prisutnost
do svršetka svijeta.
Gospodin i danas pokazuje svoju prisutnost posebno preko posvećenih služitelja -
biskupa, svećenika i đakona koji su pozvani i poslani naviještati radosnu vijest
spasenja i biti prvi svjedoci Uskrslog Krista svojom riječju i svojim primjerom. Zato
pozivam ponajprije svećenike, bez obzira na povjerenu im službu, da u ovoj
pandemiji udvostruče svijest o Kristovu pozivu na svjedočenje i molitvu kako bi
odgojili svoje nasljednike. Nitko ne može bilo osloboditi od ove obveze nijednog
svećenika, dijecezanskog ili redovničkog, bilo da je izravno u pastvi ili na nekoj
drugoj službi. Na poseban način ovim potičem, pozivam i ohrabrujem svećenike i
sve koji su uključeni u pastoralni rad s ministrantima da im riječima i vlastitim
primjerom pomognu rasti uz oltar i zaboljeti žrtvenik Gospodnji. Ovom prigodom
napominjem da su se svake godine uoči Nedjelje Dobrog Pastira u Sarajevu
okupljali ministranti iz župa Vrhbosanske nadbiskupije na svoje godišnje
zborovanje. I ove godine, kao i lani, aktualna pandemija primorala je da bude
odgođeno već najavljeno zborovanje. Međutim, nije odgođeno izvršavanje Isusove
zapovijedi na molitvu da pošalje radnika u žetvu svoju. Uz već ustaljenu molitvu za
duhovna zvanja u prvu subotu svakog mjeseca, neka se posebno potiče vjernike na
još češću i žarču molitvu za nove žeteoce na njivi Gospodnjoj, ali i za svoje pastire
da izvrše Isusovu zapovijed.
Ovom prigodom pozivam i sve naše obitelji da probude u sebi svijet Gospodnjeg
poziva da budu Crkva u malom. Poznata je stara istina da se, ako nema u vrtu
cvijeća, nema što ubrati ni za za oltar. Zato je na supružnicima prevažna
odgovornost otvorenosti prema životu i obiteljskog odgoja u vjeri. Neka se ne ugasi
svjetlo vjere na našim obiteljskim ognjištima. Svi smo iznikli iz obiteljskog ozračja.
Koliko god ovo sekularno društvo u ime lažne demokracije urušavalo naravni zakon
braka i obitelji, iz vjere sačuvajmo taj dar Božji svjesni da Bog muško i žensko
stvori i naredida se rađaju i množe. Neka se u našim obiteljima iz ljubavi djeca

109
 rađaju i odgajaju, a u ozračje obiteljske vjere također niču i rastu klice duhovnih
zvanja.
Na poseban način želim ohrabriti one mlade koji stoje neodlučni pred nutarnjim
Isusovim pozivom da ga izbliza slijede na putu svećeništva ili redovništva. Potičem
ih na hrabrost da Gospodinu reknu svoj odlučno: Evo me. Isus još nikoga nije
iznevjerio. Valja izgraditi to povjerenje u Isusa koji treba vašu mladost, vašu
hrabrost i spremnost surađivati s njim za spas duša. Da bi bili spremni i hrabri
odazvati se unutarnjem pozivu, potrebno je Isusa upoznati, zavoljeti i biti oduševljen
njegom božanskom riječju.
Neka za sve nas bude poseban izazov Godina Božje Riječi na razini Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine i Godina na razini opće Crkve posvećena sv.
Josipu, čovjeku posebnog Božjeg povjerenja. U duhu Božje Riječi i po zagovoru sv.
Josipa neka svi oni koje Bog zove otkriju tu Božju gestu posebnog povjerenja jer ih
želi imati blizu kao svoje suradnike.
Na sve zazivam obilje Božjeg blagoslova i predajem brižnoj zaštiti Nebeske Majke!
Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
predsjednik Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala sjemeništa BK BiH

Poruka predsjednika Caritasa BiH kardinala Vinka Puljića

uz Nedjelju Caritasa u BiH (12. prosinca 2021.)
Caritas u životu pojedinca i zajednice!
Dragi prijatelji i dobročinitelji Caritasa!
Svake godine Treću nedjelju došašća obilježavamo kao Nedjelju Caritasa. I ove
godine želimo svima nama posvijestiti pastoralnu dimenziju ljubavi kako u
osobnom životu tako i u životu zajednice.
U Zbornoj molitvi 25. nedjelje kroz godinu molimo: „Bože sav si svoj zakon sveo
na ljubav prema tebi i bližnjemu“. Sv. Ivan apostol napisa: „Upoznali smo ljubav
koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi u
Bogu ostaje i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16). Na temelju ove Božje riječi valja nam
izvući zaključak za život u vjeri i poći u školu ljubavi naše svakodnevice.
Caritas u životu pojedinca
Svaki pojedinac raste u obitelji koja je zajednica ljubavi. Prva škola u kojoj čovjek
uči ljubiti je obiteljsko gnijezdo kao zajednica ljubavi. Za tu školu je važno ozračje
ljubavi koja treba vladati u obitelji. U obiteljima s djecom još od ranog djetinjstva
uči se cjelokupni život dijeliti s drugima, ponajprije sa svim članovima obitelji, a
onda i u svim našim ovozemaljskim okruženjima. Roditelji već od djetinjstva
poučavaju djecu kako treba sve dijeliti s drugima i kako stalno rasti u nesebičnosti i
otvorenosti za ljubav. U ovom ozračju javnog mišljenja, koje često nameće kriterije
sebičnosti, nije lako odgajati u ljubavi i solidarnosti. Prepuštajući djecu da ih odgaja
televizija ili mediji putem elektroničkih sredstava, usvajaju se načela sebičnosti, bez
kriterija vrednota, iz kojega raste nasilje. Zato je prevažno shvaćanje kršćanske
formacije u našim obiteljima. Ako dijete nije naučilo ljubiti, nije naučilo živjeti. Kao

110
pojedinci upućeni smo na ljudsko izrastanje sa sposobnošću ljubiti i voljeti sebe i
svoje okruženje, zatim u svoje okruženje stalno unositi duh solidarnosti i zauzetosti
za čovjeka i za okoliš s pouzdanjem u Boga koji je sama ljubav. Tko uspije u školi
ljubavi, taj će uspjeti u svome životu.
Caritas u životu zajednice
Bog nas je stvorio iz ljubavi i za ljubav i na nju smo svi upućeni. Nitko od nas nije
dovoljan sam sebi. Bog je stvarajući čovjeka uputio ga na čovjeka, na sva stvorenja i
na Boga. Svaki čovjek sebe ugrađuje u zajedništvo stvorenja i stvorenoga putem
ljubavi, raspoloživosti i prihvaćanja drugoga bez obzira kakav on uistinu jest.
Nedjeljom Caritasa želimo pozvati čovjeka na rast u njegovom ljudskom
dostojanstvu kroz ostvarenje ljubavi, kroz prihvaćanje i poštivanje drugoga. Time
zapravo postajemo graditelji zajedništva, jer sebe darujemo kroz komunikaciju
ljubavi. Svi uočavamo toliko toga negativnog oko nas i u javnom stavu i
razmišljanju. Nema koristi proklinjati tamu, nego smo pozvani paliti svjetlo ljubavi,
darivanja, solidarnosti i uzajamnog poštivanja. Time rastemo u svojoj ljudskosti i
razgonimo tamu mržnje, sebičnosti i agresivnog relativizma. Ako sav svoj zakon
svedemo na ljubav prema Bogu i bližnjemu, tada kroz življenu kršćansku ljubav
ispunjavamo u potpunosti sav Božji zakon.
Život u ljubavi
Kada govorimo o Caritasu često mislimo samo na materijalnu karitativnu pomoć:
kruha i ruha. Znamo da u Evanđelju Isus veli: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o
svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Čovjek je duša i tijelo. U središtu
nije samo karitativna briga za tijelo, nego i za dušu. Tko zrači ljubavlju donosi jedno
ozračje koje svaki čovjek razumije i biva obasjan jednim novim svjetlom. Mi
trebamo jedni druge kao ljude koji nas prihvaćaju, razumiju, koji su spremni tješiti
Božjom riječju. Zato se kaže da nitko nije tako bogat da ne trebao dijeliti ljubav s
drugima, niti tako siromašan da ne može dati sebe kroz ozračje ljubavi. Zato
Nedjelja Caritasa želi u nama probuditi svijest da smo upućeni jedni na druge i da
trebamo jedni druge.
Neka nas Gospodin, koji je očitovana Božja ljubav, zahvati svojom ljubavlju da nam
život svakim danom bude ispunjeniji radošću i nadom, te tako živimo puninu života
u ljubavi. Tek u tom ozračju možemo doživjeti otajstvo rođenja Isusa Krista i biti
obasjani tim božićnim svjetlom, možemo zračiti radosnom nadom u ovom
sumornom ovozemaljskom ozračju. U tom duhu želim vam puninu radosti Božje
ljubavi koju ćemo ponijeti ususret jednih prema drugima.
Uz najiskrenije pozdrave želim obilje radosne Božje ljubavi u našim srcima, u
obiteljima i u svakoj zajednici, zazivajući obilje Božjeg blagoslova!
Vinko kardinal Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik Caritasa BiH

111
 Apel Komisije Justitia et pax BK BiH prigodom
Međunarodnog dana ljudskih prava (10.12.2021.)

Komisija „Justitia et pax“ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 10.

prosinca 2021. u Sarajevu uputila je Apel koji je potpisao predsjednik spomenute
Komsije mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, a prenosimo ga u cijelosti:
Kao i svih proteklih godina, uz obilježavanje Međunarodnog dana ljudskih prava –
10. prosinca – i ove 2021. godine Komisija Justitia et pax (Pravda i mir) Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine upućuje našoj crkvenoj i društvenoj javnosti
APEL
To čini – kao i do sada – u duhu socijalnog nauke Crkve, koji je važan duhovni
putokaz u naporima oko ostvarenja i osiguranja općeg dobra – kao dobra svih ljudi i
cijelog čovjeka – u svakoj državi, pa tako i našoj.
Treba podsjetiti kako Crkva smatra vrijednim hvale i poštovanja djelo onih, koji se
na službu ljudima posvećuju dobru države i uzimaju na sebe teret te odgovornosti.
To su prvenstveno politički dužnosnici.
Politika, okrenuta osobi i društvu, nalazi neprestani smjer svoga putovanja u obrani i
promoviranju pravde – u smislu „kreposti“, za koju se svi moraju odgajati, i u
smislu moralne „snage“, koja podupire zalaganje u prilog pravima i dužnostima svih
i svakoga, na osnovu slobodnog dostojanstva svakog ljudskog bića.
Da se ostvari politika, koja ima za cilj istinski razvoj ljudi i ljudske zajednice, za to
je nužna solidarnost kao stil i sredstvo. Solidarnost, naime potiče djelotvornu i
odgovornu suradnju svih u političkom životu – od građana pojedinaca do raznih
skupina; od sindikata do stranaka. Svi skupa i svatko posebno predmet smo politike
i ujedno smo njezini protagonisti.
Od svih toliko željeni, ali na žalost, često nedozreli plod solidarnog političkog
djelovanja je pravedni mir. Kristovi vjernici, pred svime što je nijekanje,
ugrožavanje ili izdaja mira, ne mogu ostati nezainteresirani, nego moraju preuzeti
zadaću istinskih mirotvoraca – bilo preko vlastitog obraćenja „srca“, bilo preko
akcije u prilog istine, pravde, ravnopravnosti, slobode i ljubavi. A to su sve nužni
temelji mira. Moraju promicati djelatnost koja će biti usmjerena na razbijanje i
zaustavljanje nasrtljive kulture sebičnosti, mržnje, osvete i neprijateljstva, a na
razvijanje kulture uzajamnosti – na svakoj razini. Takva solidarnost, prožeta
raspoloživošću za dijalog i mir, je zaista put k miru i ujedno k razvoju, napretku i
uspostavljanju pravednog društvenog i međunarodnog napretka (usp. CL 42).
Na temelju ovih jasnih duhovnih putokaza, koje nam nudi socijalni nauk Crkve,
Komisija se – ovaj put – usredotočuje na neke od osobito aktualnih problema i
izazova u našem društvu i zemlji i dobronamjerno upućuje ovaj poziv na zauzeto i
konstruktivno zajedničko djelovanje.
1. Posljedice – još uvijek aktualne – pandemije
Već dvije godine svijet se bori s pandemijom bolesti COVID-19. Pandemija je
izmijenila i u mnogočemu utjecala i utječe na cjelokupni život i našeg društva. Ne

112
ulazeći ovom prigodom u aktualne rasprave koje se tiču epidemioloških mjera,
posebno cjepiva, valja istaknuti stanje opće zabrinutosti i napetosti kod brojnih
naših sugrađana, što se manifestira na različitim životnim područjima.
Uz velike pritiske na zdravstvene radnike i cijeli zdravstveni sustav, pandemija
izrazito utječe na ionako tešku ekonomsku situaciju u našoj zemlji, o čemu svjedoči
ubrzani rast cijena osnovnih životnih namirnica. Nagla poskupljenja prijete da u
društvu izazovu ozbiljnije egzistencijalne poteškoće i probleme za ne mali broj
naših sugrađana. Osobito su pogođene obitelji s malom djecom, te siromašne starije
osobe, koje su sada još osamljenije.
Nadalje, istraživanja nadležnih institucija pružaju podatke o povećanom broju
slučajeva nasilja u obitelji i nasilja nad djecom, te o pojavama depresije i
slučajevima suicida i to u svim dobnim skupinama!
U duhu solidarnog ponašanja, koji se od nas očekuje, trebamo se zapitati: Jesmo li –
i kao članovi Crkve ili naše vjerske zajednice odn. našeg društva – pokazali na djelu
potrebnu ozbiljnost i solidarnost prema osobito ugroženima u našoj životnoj sredini?
Ima se dojam da sve adekvatne mjere (samo-)zaštite nisu bile uvijek primjenjivane.
A (samo-)kontrola je bila često nedovoljna, u nekim sredinama čak i izgubljena! I
nada nam je ne rijetko poljuljana!
Okretanje glave od ovih aktualnih problema i izazova može davati dojam nezrele,
nesavjesne i neodgovorne osobe, a onda i zajednice kojoj takva osoba pripada! Rane
pandemije su još uvijek otvorene i aktualne.
Komisija poziva i potiče sve građane i institucije na jednu solidarnu akciju, kako bi
se ublažile dugoročne posljedice pandemije; osobito kod najugroženijih naših
sugrađana!
2. Političko-medijsko stvaranje panike
Učestale nepromišljene izjave i huškačko ponašanje (da li samo kao posljedica
covid-pandemije?!) pojedinih predstavnika raznih razina vlasti u našoj zemlji, odaju
zabrinjavajuća, retrogradna i ekskluzivna stajališta i tendencije i izazivaju među
građanima osjećaj straha i nesigurnosti. Zadnjih mjeseci u domaćem medijskom
prostoru javna riječ postajala je – nažalost – sredstvo prijetnji, ucjenā i manipulacija,
- bez poštivanja kulture govora i istine o pravim problemima i poteškoćama koje
pritišću naše društvo. Ogromna većina normalnih i trezvenih naših sugrađana
zacijelo ne odobrava javne istupe, koji su ispunjeni teškim riječima i uvredama, jer
oni djeluju alarmantno i doprinose još većem produbljivanju nezacijeljenih ratnih
rana i stvaranju novih podjela među pripadnicima raznih političkih stranaka,
etničkih pa i vjerskih zajednica!
Ne samo da je duboko nehumano i anticivilizacijski nego i nedopustivo i
neprihvatljivo ponovno pozivanje (u ime koga?!) na „rat i oružje“! Takav način
javne rasprave sigurno ne doprinosi izgradnji nužno potrebnog međusobnog
povjerenja i uvažavanja. Uočljiva je u našem bosanskohercegovačkom društvu
potreba za iskrenim i otvorenim dijalogom – koji ne rijetko mora sadržavati
spremnost na kompromise – a bez kojeg dijaloga nema pravednog političkog
uređenja zemlje utemeljenog na poštivanju temeljnih prava ljudi – pojedinaca,
narodā i manjinskih grupa.

113
 U više navrata i s više dobronamjernih i mjerodavnih strana javno se upozoravalo,
kako je očito da je (do)sadašnje uređenje naše zemlje nepravedno, nefunkcionalno i
preskupo, te su se predlagala bolja i zadovoljavajuća rješenja! Mnogi s pravom
pitaju: dokle će ogromna većina stanovništva naše zemlje uzalud čekati da se glavni
„kreatori“ života i budućnosti ovdašnjih žitelja „smiluju“ i omoguće normalno
funkcioniranje naše države, u kojoj svatko i svi, pogotovo mladi, žele ostati i
izgrađivati je kao što je to slučaj u svakoj drugoj državi na našem kontinentu?!
3. Ugroženo privatno vlasništvo
Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u Europi bez Zakona o povratu
imovine. Imovina, oduzeta donošenjem nepravednih zakona u razdoblju
socijalističko-komunističkog političkog sustava, već odavno se prodaje ili kupuje,
često bez njezinih zakonitih vlasnika. Neuređenost zakonskih direktiva na tom
području povezana je također s pitanjem novog entitetskog Zakona o premjeru i
katastru. O tome je ova Komisija našu i stranu javnost već upoznala! Tim se
Zakonom zemljište i imovina jednostavnim utvrđivanjem činjeničnog stanja upisuje
na sadašnjeg korisnika ili pak na društvenu (općinsku, gradsku) imovinu, neovisno
je li određena imovina prije toga oduzeta, odnosno nacionalizirana ili su njezini
vlasnici tijekom posljednjeg rata protjerani i iseljeni. Zašto o ovom problemu u
našoj javnosti skoro da i nema rasprave? Zašto se javno ne proziva i ne poziva na
odgovornost one članove državnih i entitetskih vlasti, koje su donijele odn.
odobravaju takav anticivilizacijski Zakon i koji je u narodu već označen kao
gruntocid?!
4. Uloga predstavnika Međunarodne zajednice
Sastav stanovništva naše zemlje vrlo je složen, osobito nakon – u novijoj našoj
povijesti – nezapamćenih protjerivanja i etničkih čišćenja čitavih područja. Stoga,
angažiranost međunarodnih predstavnika oko ponovnog uspostavljanja društvene
sloge i pravednog trajnog mira, a što podrazumijeva i nužne političke promjene na
području cijele Bosne i Hercegovine, treba se voditi pravednošću i poštivanjem
pravednih načela oko političkog (pre-)uređenja zemlje kako bi se osigurala
ravnopravnost i pojedinaca i zajednicâ – etničkih, vjerskih i dr., i konačno otklonila
svaka pravna i stvarna mogućnost preglasavanja, manipulacije i dominacija u
izbornom procesu. U tom smislu nužno je potrebno osigurati poštivanje – i u praksi
– kako ljudskih tako i građanskih prava i sloboda te dostojanstva svakog čovjeka.
To podrazumijeva mogućnost da svaki narod ima pravo sam birati svoje političke
predstavnike.
Ovdje navedene, kao i još mnoge poteškoće i problemi s kojima su se proteklih
mjeseci susretali i susreću građani naše domovine, a koji se ne rješavaju na
zadovoljavajući način i u prilog općeg dobra, imaju za posljedicu ne rijetku
rezignaciju te kod mnogih proizvode jaču potrebu i želju da napuste svoj rodni kraj
u potrazi za boljim, normalnijim i sređenijim životom za obitelj i sigurnijom
egzistencijom. To je posebno izraženo među mlađom populacijom. Pred tom
dramatičnom činjenicom glede budućnosti stanovnika naše zemlje ne smiju ni
Crkva, ni vjerske zajednice, ni političari ni drugi društveni radnici zatvarati oči i
povlačiti se među indiferentiste i oportuniste!

114
Komisija Justitia et pax još jednom ističe da je iskreni i konstruktivni dijalog jedini
mogući način uspostavljanja prijeko potrebnog pravednijeg društva u cijeloj našoj
zemlji. Ponovno potiče sve odgovorne domaće i međunarodne političke
predstavnike da odlučnije pristupe temeljitim ustavnim promjenama cjelokupnog
bosansko-hercegovačkog društva – na načelima federalizma, decentralizacije,
supsidijarnosti, te legitimnog predstavljanja njegovih konstitutivnih naroda i
nacionalnih manjina. Građani ove zemlje očekuju i imaju pravo živjeti u okruženju,
u kojem se poštuju standardi i sve konvencije o ljudskim pravima modernog svijeta,
poglavito na europskom kontinentu!
Sarajevo, 10. 12. 2021.
Mons. dr. Franjo Komarica
biskup banjolučki
predsjednik Komisije „Justitia et pax“ BK BiH

Komisija za nauk vjere BK BiH preuzela dokument pod naslovom:

Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi
Dopisom br. 121/2021, koji je 17. svibnja 2021. u Sarajevu potpisao predsjednik
Komisije za nauk vjere Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Tomo
Vukšić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata
u BiH, preuzet je i za područje BK BiH dokument Vijeća Hrvatske biskupske
konferencije za nauk vjere pod naslovom „Karizmatski pokret i obnova u Duhu u
Katoličkoj Crkvi“. Prenosimo spomenuti dokument u cijelosti:
Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj crkvi
Fenomenološka analiza i pastoralne smjernice Crkve
Uvod
„Crkvi je potrebna trajna Pedesetnica.“
(Papa Pavao VI., 29. 11. 1972.)
1. Karizmatski pokret u Katoličkoj crkvi u svijetu, kao i kod nas u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini su realnost. On postoji i djeluje donoseći puno duhovnih plodova u
promicanju nove evangelizacije. Budući da je to u Katoličkoj crkvi svojevrsna
novost, nije čudno da su se pojavila i kontroverzna pitanja na koja treba odgovoriti
iz perspektive dogmatske i pastoralne teologije kao i zdrave psihologije. Jedni u
ovom pokretu vide znak nade za novo nadahnuće i polet Crkve, a drugi smatraju da
se u njemu kriju i neke opasnosti koje bi trebalo na vrijeme prepoznati i tako zaštiti
one vjernike koji se olako i nekritički oduševljavaju ovom pojavom. Karizmatski
pokret je veoma aktualna tema u crkvi. Ima najbrži rast u cijeloj povijesti Crkve. Uz
karizmatski pokret, obrađujemo i temu karizmatske obnove u Duhu Svetome koja u
ovo naše vrijeme ima sve više pristaša.
2. Drugi Vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu
Lumen gentium, naziva karizme konstitutivnim elementom Crkve. U broju 4 čitamo:
„Crkvu, koju [Duh Sveti] uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13) i ujedinjuje u
zajedništvu i služenju, različitim je hijerarhijskim i karizmatskim darovima oprema i
vodi te je resi svojim plodovima (usp. Ef 4, 11-12; i Kor 12, 4; Gal 5, 22).“

115
 3. Karizmatski pokret nastao je u ambijentu protestantskih vjernika koji su veliku
važnost davali krštenju u Duhu i pojavi glosolalije, odnosno govora u jezicima.
Pentekostalno iskustvo ponovno je oživljeno u nekim protestantskim crkvama
(Luteranskoj, Episkopalnoj, Prezbiterijanskoj) kao i u Katoličkoj crkvi (1967.).
Korijeni karizmatskom pokretu u Katoličkoj crkvi sežu puno prije 1967. godine.
Papa Lav XIII. uveo je trajnu devetnicu Duhu Svetom i napisao encikliku o Duhu
Svetom – Divinum illud munus (9. 5. 1897.). Kada je papa Lav XIII. uveo trajnu
devetnicu dao je i posebnu nakanu: ohrabriti katolike da se posebno mole na
svetkovinu Duhova za ujedinjenje kršćana. Moli se više od 100 godina. 1901.
godine ušao je papa Lav XIII. u Baziliku sv. Petra i posvetio XX. stoljeće da bude
stoljeće Duha Svetoga. Karizmatski pokret u Katoličkoj crkvi naišao je na dobar
prijem, jer su njezini članovi ostali duboko privrženi svojoj crkvi, tako da je
Biskupska konferencija Latinske Amerike već 1973. godine „preporučila svojim
svećenicima da aktivno sudjeluju u karizmatskim zajedničkim molitvama“. U
pravoslavnim crkvama pentekostalni pokret nije zaživio, osim donekle u Grčkoj
pravoslavnoj crkvi.
Donosimo najprije fenomenološku analizu karizmatskog pokreta i karizmatske
obnove u Duhu, a zatim predlažemo kriterije za objektivno prosuđivanje ovog
fenomena prema smjernicama Katoličke crkve koja se u više navrata i u više svojih
dokumenata kritički i poticajno izražavala na ovu temu.
I. Katolički karizmatski pokret
„Obnovi i u našem vremenu nove Duhove u Crkvi!“
(Papa Ivan XXIII.)
4. Crkva je uvjerena da nju Duh Sveti neprestano obnavlja, izgrađuje i vodi
„različitim hijerarhijskim i karizmatskim darovima“. Duh Sveti neprestano
pomlađuje i izgrađuje Crkvu, te je obogaćuje posebnim milostima na razne načine i
u svako vrijeme njezine povijesti. To Duh Sveti čini na svoj način, kako on hoće i
kad hoće. Duh Sveti uvijek obnavlja evangelizacijsko i misionarsko poslanje Crkve.
U taj kontekst treba staviti i karizmatski pokret u kojem prevladavaju laici, odnosno
„Crkva koja izlazi“, koja je bliska svakom vjerniku na periferiji Crkve. Papa Franjo
naglašava da Crkva treba biti uz ljude koji su u nevolji, prepoznati njihove
konkretne poteškoće i njima, tamo gdje jesu, posvjedočiti Božju milosrdnu ljubav.
U tom smislu treba promatrati i nove karizmatske pokrete kao izvor za obnovu
Crkve i njezina misijskoga i evangelizacijskoga poslanja.
5. Karizmatski pokret u Katoličkoj crkvi, poznat i pod imenom Katolička udruga
Obnova u Duhu Svetom, nastao je neposredno nakon Drugoga vatikanskog sabora.
Sa sveučilišta Duquesne u SAD-u karizmatski pokret se proširio kasnije po cijelom
svijetu. Na Drugom međunarodnom kongresu katoličkog karizmatskog pokreta koji
je održan u Rimu 1975. godine sudjelovalo je 10.000 sudionika iz 60 država svijeta.
Na tom kongresu papa Pavao VI. je ustvrdio da je pokret Obnove u Duhu Svetom
„prilika za Crkvu i za svijet“. Smatra se da danas u svijetu katolički karizmatski
pokret Obnove u Duhu Svetom obuhvaća oko 200 milijuna članova u većini zemalja
svijeta. Središnji ured spomenutog katoličkog karizmatskog pokreta je u Vatikanu.
Pokret se na početku zvao Međunarodna služba Katoličke karizmatske obnove
(International Catholic Charismatic Renewal Service – ICCRS). Ova je služba
utemeljena 1978. godine i njezin Statut je odobrilo Papinsko vijeće za laike.

116
6. Nova Međunarodna služba Katoličke karizmatske obnove Catholic Charismatic
Renewal International Service (CHARIS) osnovana je 8. lipnja 2019. godine na
poticaj pape Franje spajanjem Međunarodne službe Katoličke karizmatske obnove
International Catholic Charismatic Renewal Services (ICCRS) i Katoličkog
bratstva (Catholic Fraternity). CHARIS je danas međunarodna služba zajedništva s
vatikanskim pontifikalnim pravom koja je službeno počela djelovati na Duhove
2019. godine. CHARIS okuplja i služi karizmatskim zajednicama svijeta i potiče sve
nacionalne službe zajedništva karizmatskih duhovnih stvarnosti koje imaju svoga
predstavnika u skupštini CHARIS-a u Vatikanu.
7. CHARIS ima udjela i u ekumenskoj dimenziji. Papa Franjo je uvjeren da je
katolička karizmatska obnova rođena kao ekumenska. Ona je rođena u Katoličkoj
crkvi, ali je dio velike obitelji koja dotiče sve kršćanske Crkve. Papa želi da se u
cijelom kršćanstvu dogodi jedinstvo, a njega želi najprije vidjeti unutar Katoličke
Crkve, prije svega unutar katoličke karizmatske obnove. Ako karizmatici nisu
ujedinjeni unutar sebe, kako onda mogu raditi na jedinstvu s ljudima koji su izvan
Katoličke Crkve. Stoga CHARIS, prema Papinoj želji, nastoji od svih zemalja gdje
djeluje karizmatska obnova, da se u svakoj zemlji formira Nacionalna služba
zajedništva, da okuplja sve različite karizmatske stvarnosti. CHARIS neće imati
puno autoriteta nad tim zajednicama i grupama, ali će biti jako važan za to
zajedništvo u različitosti.
II. Karizmatski pokret u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj
„Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo!“
(Gal, 5, 25)
8. Iako nema svog službenog utemeljitelja, ipak se može reći da su najzaslužniji za
širenje karizmatskog pokreta u Hrvatskoj svećenici profesor Tomislav Ivančić i fra
Zvjezdan Linić. Katolička Karizmatska Obnova u Duhu Svetomu započela je sa
svojim organiziranim radom 2002. godine kad je formirana Koordinacija u koju su
ušli duhovnici i voditelji raznih molitvenih zajednica u Hrvatskoj. Godine 2004.
Obnova u Duhu Svetomu registrirana je u Ured za pokrete i udruge Zagrebačke
Nadbiskupije, te je aktivno sudjelovala u Predsinodskim raspravama. Koordinacija
karizmatskih zajednica nastala je i u Splitsko makarskoj nadbiskupiji (2010./2011.).
Postoji još Koordinacija karizmatskih zajednica u Gospićko-senjskoj biskupiji, a
ostale nastaju po metropolijama. Godine 2005. sastavljene su Teološko pastoralne
smjernice za karizmatske molitvene zajednice. Godine 2016. u Mariji Bistrici održan
je prvi nacionalni susret voditelja karizmatskih zajednica, kada je osnovana
Nacionalna koordinacija koja je dobila potvrdu prepoznavanja od strane
Međunarodne katoličke karizmatske službe u Vatikanu (ICCRS-a).
9. Katolička karizmatska obnova Hrvatske okuplja oko 3.500 ljudi u 80
karizmatskih zajednica u Hrvatskoj, u četiri podružnice Hrvata u Njemačkoj i
Austriji te dvadesetak karizmatskih zajednica u BiH. Dosadašnji naziv Koordinacija
katoličkih karizmatskih molitvenih zajednica, grupa, udruga, ustanova
(Koordinacija KKODS) promijenjen je u Nacionalna služba zajedništva KKODS
(NSZ KKODS). Razvijeni su razni apostolati, ali i vrlo važna formacija ljudi koja
uključuje općeljudsku, teološku i karizmatsku dimenziju kao i dimenziju služenja-

117
 poslanja kroz više različitih programa za različite stadije formacije: obraćenik,
učenik, radnik, voditelj. Imenovani su konkretni ljudi za koordinatore i moderatore.
Nacionalna služba zajedništva ravna se po ovim načelima:
– Poslušnost Crkvi: njeguju jasan i redoviti kontakt sa župnicima i prema potrebi
biskupima u svojem djelovanju;
– Otvorenost za suradnju: svoj plan formacije članova, organizacije i pastoralnog
djelovanja kao i druge projekte prije konačnog osmišljavanja, a svakako prije
početka realizacije, predstave i daju na zajedničko promišljanje sa nacionalnim
predstavničkim tijelima NSZ;
– Sudjelovanje u radu tijela NSZ: kroz određeno vrijeme svojim redovitim
sudjelovanjem u molitvenim inicijativama i radu tijela NSZ pokazuju da razumiju i
prihvaćaju glavne smjernice djelovanja, a posebno one teološko pastoralne
smjernice i druge akte donesene od strane NSZ.
III. Treba li Katolička crkva karizmatsku obnovu?
„Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek:
Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje.
Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je“.
(Iv 14, 16-17)
10. Crkva kroz sve vrijeme svoje povijesti ima potrebu obnove i usavršavanja. Ona
je Ecclesia semper reformanda! Duh Sveti je obogaćuje svojim darovima
(karizmama). One se, prema Pavlu (1 Kor 12) daju na korist i dobrobit sviju, dok
neke mogu biti korisne samo za pojedince (glosolalija). Karizme Duha Svetoga
napose su vidljive u karizmatskoj obnovi koja se događa preko novih karizmatskih i
crkvenih pokreta u Crkvi. Papa Franjo o karizmatskoj obnovi u Duhu izjasnio se
vrlo pozitivno: „Vi, karizmatska obnovo, dobili ste veliki dar od Gospodina: rođeni
ste iz želje Duha Svetoga kao struja milosti u Crkvi i za Crkvu. Pozvani ste
pomagati Božjem narodu u njihovom osobnom susretu s Isusom Kristom, koji nas
mijenja u nove muškarce i žene, u malim skupinama, ponizne, ali djelotvorne, jer to
je Duh na djelu.“ Izjava pape Franje nedvosmisleno potvrđuje da je karizmatska
obnova u Duhu itekako potrebna Crkvi, ona je „struja milosti u Crkvi i za Crkvu“ i
ta struja dolazi od Duha Svetoga.
11. Pet ciljeva Obnove u Duhu
1) Postići zrelo i trajno osobno obraćenje Isusu Kristu.
2) Jačati odlučnu osobnu otvorenost prema osobi, prisutnosti i sili Duha Svetoga.
3) Poticati prihvaćanje i korištenje duhovnih darova – karizmi – ne samo u
Karizmatskom pokretu, već i u široj Crkvi.
4) Jačati trajan rast u svetosti kroz ispravno uključenje navedenih karizmatskih
naglasaka u puninu života Crkve.
5) Jačati djelo evangelizacije osluškujući poticaje Duha Svetoga (Statuti ICCRS-a).
Svih pet spomenutih ciljeva Obnove u Duhu, ne samo da su prihvatljivi za katolički
stav i nauk, nego su i nužno potrebni kao ciljevi i metode uspješne nove

118
evangelizacije. Od pape Pavla VI. sve do pape Franje, vidimo kako su svi vrhovni
poglavari Katoličke crkve aktivno, deklarativno i stvarno, podržavali i promicali
katoličku obnovu u Duhu.
12. Što ljudi doživljavaju na karizmatskim susretima i kako se tamo osjećaju?
Većina onih koji su uključeni u karizmatski pokret, doživljavaju na uvjerljiv i
osoban način ljubav Božju i u isto vrijeme osjećaju se odgovornim da tu ljubav
svjedoče drugima i oduševljavaju ih za Boga. Njihove doživljaje i osjećaje na
karizmatskim druženjima (seminari, duhovne obnove…) mogu se obuhvatiti u
sljedećem sadržaju:
– da ih Bog osobno pozna i ljubi,
– novi, življi odnos prema Bogu,
– radost susreta s Isusom u molitvi, u Bibliji i u euharistiji,
– djelotvornu snagu Duha Svetoga u osobnom životu,
– da ih Duh Božji osposobljava da mogu drugima govoriti o živom Bogu i
posredovati im nadu da upoznaju Isusa,
– da ih Bog obdaruje sposobnostima (darovima/karizmama) kako bi u Crkvi i u
svijetu živjeli i djelovali iz kršćanske vjere.
IV. Karizme u nauku sv. Pavla
„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed
što ječi ili cimbal što zveči.“
(1 Kor 13, 1)
13. Da bismo bolje razumjeli i objektivno vrednovali karizmatske pokrete, važno je
ukratko podsjetiti na nauk sv. Pavla o karizmama koje on spominje u svojim
poslanicama. Pojam „karizma“ dolazi od grčke riječi charis (milost), a charisma
znači djelo milosti ili dar milosti. U Svetome pismu se spominje 17 puta (16 puta
kod sv. Pavla i jednom kod sv. Petra – 11 Pt 4, 10). Karizme su posebni i različiti
Božji darovi koji su usmjereni na dobrobit drugih osoba, a podređeni su primatu
ljubavi.
Pavao izraz charisma koristi na sljedeće načine:
1) Charisma – bitna milost otkupljenja i vječnog života (usp. Rim 5, 15 i 6, 23)
2) Charisma – pojam za pojedinačne darove Božje blagonaklonosti darovane
pojedincima (2 Kor 1, 10) ili čitavom narodu (Rim 11, 29)
3) Charisma – darovi koji su podijeljeni članovima zajednice s obzirom na ulogu ili
službu koju svatko od njih ima.
14. Prema Pavlu, karizme su bitne za pravu strukturu kršćanske zajednice. Za Pavla
je nezamisliva kršćanska zajednica bez raznolikosti karizama koje djeluju u
njezinim članovima. Bez njih Crkva ne bi više bila kao živo tijelo, odnosno ne bi se
mogla više zvati „Tijelo Kristovo“. U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao naglašava
da ima puno milosnih darova (charismata), mnogo službi (diakoniai) i mnogo
Božjih djela (energemata) koji su prava očitovanja Duha koji vodi Crkvu i dijeli
svoje darove na opću korist. U spomenutoj poslanici Pavao upozorava Korinćane da
osim darova nadahnuća kao što su govor u jezicima i proroštva što su oni napose
cijenili, postoje i drugi darovi, službe i djela koja nadahnjuje Duh Sveti. U tom
kontekstu Pavao donosi veličanstveni himan ljubavi (1 Kor 13) u kojem naglašava

119
 kako je djelotvorna i čista ljubav najveći dar Duha Svetoga i da bez nje nijedan
drugi dar ne vrijedi. Upravo takva ljubav je najpouzdaniji znak da je neka osoba
duhovna, odnosno da ima u sebi Duha Kristova, da živi po Duhu. Ovo je jako važno
naglasiti, jer je već u Pavlovo vrijeme vladalo mišljenje da su, oni koji govore
stranim jezicima ili imaju dar proroštva, duhovnije osobe od drugih, i prema tome,
vjerojatno svetije i Bogu draže. Da ispravi to krivo uvjerenje, Pavao donosi svoj
nauk o ljubavi koja daje smisao svim drugim darovima. Pavlu je bilo jasno da je
moguće da neka osoba ima dar jezika, proroštva, znanja i ostalih darova, a da joj
ipak nedostaje ljubav kao temeljna krepost. Mogli bismo tako reći da jedna osoba
može biti visoko „karizmatska“, a da ne bude pravo duhovna. Ljubav je temeljni dar
i bez te milosti nijedna karizma nema vrijednosti. Pavao izdiže dar ljubavi iznad
svih drugih darova, zato što će svi drugi darovi iščeznuti, a ljubav nikad neće
prestati. Proroštva i znanje će iščeznuti, a jezici će umuknuti, jer je nesavršeno znaše
znanje i nesavršeno naše proricanje. „Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je
nesavršeno“ (1 Kor 13, 19).
15. Važnost i odnos „hijerarhijskih i karizmatskih darova“ najbolje su obrađeni u
dokumentu Kongregacije za nauk vjere Iuvenescit ecclesia – Pismo biskupima
Katoličke crkve o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova za život i
poslanje Crkve. U ovom dokumentu naglašeno je da „hijerarhijski i karizmatski
darovi“ imaju isti izvor (Presveto Trojstvo) i istu svrhu, te su dani da na različite
načine doprinose izgrađivanju Crkve (br. 8). Dokument daje do znanja da „onaj tko
je primio dar vođenja Crkve ima također zadaću bdjeti nad dobrim korištenjem
drugih karizmi“. Ovaj dokument naglašava činjenicu da „isti Duh daje hijerarhiji
Crkve sposobnost razlučivanja autentičnih karizmi, prihvaćati ih s radošću i
zahvalnošću, promicati ih velikodušno i pratiti ih budnim očinstvom“ (br. 8).
V. Važniji pojmovi u karizmatskoj obnovi
„A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje – ali najveća je među njima ljubav.“
(1 Kor 13, 13)
16. „Izljev Duha Svetoga“
Karizmatici se najviše pozivaju na djelovanje Duha Svetoga u životu kršćanina. Tu
stvarnost izražavaju razni termini kao što su: „krštenje u Duhu“, „izljev Duha
Svetoga“ i sl. Duh Sveti daje novo poslanje i snagu za karizmatsko djelovanje. Oni
koji su iskusili „izljev Duha Svetoga“ uspoređuju ga s iskustvom apostola na
Duhove. Nakon izljeva Duha Svetoga na prve učenike na dan Duhova, nastala je
očigledna promjena na njima. Od plašljivaca i skeptika postali su hrabri svjedoci
Krista raspetoga i uskrsloga. Tako i oni koji u naše vrijeme tvrde da su primili
„krštenje u Duhu“, doživljavaju veliku promjenu na sebi: osjećaju da se puno toga
promijenilo u njihovu životu, osjećaju spremnost i želju da naviještaju živoga Isusa
Krista i spremni su za to trpjeti.
Kršćani su po sakramentima kršćanske inicijacije već primili darove Duha Svetoga:
teologalne kreposti (vjeru, nadu i ljubav) te sedam darova Duha Svetoga. Krštenjem
u Duhu, kršćani ulaze u „novo stanje milosti“, u tzv. „karizmatsku milost“ koju Bog
daje kršćanima na opću korist kako bi bili osposobljeni za bolje služenje Bogu i

120
ljudima. Najsigurniji znak da je osoba uistinu primila „izljev Duha Svetoga“ jest
vidljiva promjena na bolje u životu te osobe, tj. autentično obraćenje.
17. Proroštvo
Proroštvo je karizma o kojoj govori sv. Pavao, a kasnije i Crkva u svojim
dokumentima. Prema nauku Drugoga Vatikanskog sabora (Lumen gentium),
„sudjelovanje u Kristovoj proročkoj službi“ obilježava čitav Narod Božji. Osim toga,
postoji i proročko zvanje kad je netko pozvan da bude prorokom. „I jedne je Bog
postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje“ (1 Kor 12,
28). Pavao potiče Korinćane da „vruće čeznu za duhovnim darovima, posebno za
darom prorokovanja“ (1 Kor 14, 1). Prema Djelima apostolskim Bog će u posljednje
vrijeme „izliti od svoga Duha na svoje sluge i sluškinje, te će proricati“ (Dj 2, 18).
Uloga proroka je da tješi i potiče braću u vjeri. „Onaj koji prorokuje govori ljudima:
izgrađuje ih, opominje i tješi“ (1 Kor 14, 3). Prema sv. Pavlu, karizma proroštva je
dar koji svi kršćani mogu željeti (usp. 1 Kor 14, 1), ali taj dar nije nešto što bi svi
imali samo zato što su kršćani. Neki vjernici mogu dobiti dar proroštva samo
prigodice, kao što čitamo u Starome zavjetu: „počeše prorokovati, ali to više nikad
ne učiniše“ (Br 11, 16-30).
Budući da karizma proroštva izgrađuje zajednicu vjernika, za očekivati je da Duh
Sveti i u naše vrijeme daje taj dar običnim vjernicima koji čeznu za njim i mole za
njega. Sam Pavao nas na to potiče. Dar proroštva ne odnosi se na proricanje
budućnosti, nego na uzdizanje, opominjanje i utjehu Crkve. U karizmatskom
pokretu postoje osobe koje su uvjerene da im Bog govori i da one moraju tu poruku
navijestiti svijetu. Kako se pravo postaviti prema takvim karizmaticima? Trebamo
biti oprezni. Sv. Pavao poručuje da ne smijemo sve naivno prihvaćati kao poruku
Božju, nego da duhove treba provjeravati. Preko proroka Jeremije, sam Bog
poručuje kako ima lažnih proroka koji prorokuju laž u Božje ime. „Oni vam
prorokuju lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga“ (Jr 14, 14). Pavao daje
pravi savjet kako postupati s onima koji tvrde da imaju dar proroštva: „Duha ne
gasite! Proročanske govore ne prezirite, nego sve provjeravajte: Što je dobro,
zadržavajte!“ (1 Sol 5, 12). Novozavjetni pisci daju dva kriterija za razlikovanje
istinitih od lažnih proroka: moralna ispravnost proroka i pravovjernost (ortodoksija)
njegovih proroštava.
18. Govor u jezicima
Na Duhove apostoli su dobili dar jezika kojim su naviještali Evanđelje i hvalili Boga.
Svi koji su ih slušali mogli su ih dobro razumjeti. Sv. Pavao je također imao dar
jezika (glosolalija) i o tom je daru pisao u poslanici Korinćanima: „Ja, hvala Bogu,
govorim tuđim jezicima više od vas sviju. Ali u Crkvi više volim reći pet riječi
svojim naravnim umom, da i druge poučim, nego bezbroj riječi u tuđem jeziku“ (1
Kor 14, 18-20). Prema Pavlovu gledanju, glosolalija je prvotno bila korisna u
privatnoj molitvi. Pavao je uvjeren da onaj koji „govori Bogu“ u jezicima,
„izgrađuje sebe“. Ako nema nikoga tko bi razumio taj govor, onda je bolje ne
govoriti na glas, jer onaj koji to sluša, a ne razumije, ne može na tu molitvu reći:
„Amen“. Prema mišljenju nekih suvremenih egzegeta, korintska glosolalija bila bi
„ekstatično govorenje“, odnosno govorenje u ekstazi. Međutim, budući da se u
stanju ekstaze gubi kontrola vlastitog uma, teško je prihvatiti tvrdnju da je

121
 glosolalija plod ekstaze, jer se u njoj ne gubi kontrola svijesti. Sam Pavao kaže za se
da može kontrolirati taj svoj dar.
Glosolalija nije govorenje tuđih jezika koje netko nije nikada učio i nije plod
religiozne ekstaze, nego je ona koristan način moljenja koji dopušta izražavanje
dubokih osjećaja ljubavi prema Bogu. Govor u jezicima omogućuje „izljev srca
Bogu“ i kao takav doprinosi doživljaju snažnog iskustva nazočnog Boga. Prema
nekim biblijskim stručnjacima dar jezika je neracionalna molitva, priprosta molitva
koja ne troši puno energije na formulaciju, a može izraziti duboke osjećaje duše.
Glosolalija je neverbalna molitva hvale. Takva molitva oslobađa i umiruje, jer širi
horizonte duha. Ona znači mucati pred Bogom kao malo dijete. To ne mora biti
čudesan dar s Neba, nego može biti naravni izražaj jednog duhovnog iskustva koje
se može opisati kao: „stojim pred Bogom kao razdragano dijete“. Gdje postoji
naravno tumačenje, ne treba posezati za nadnaravnim.
Vrijednost dara govorenja u jezicima, leži u tome što oslobađa dubine ljudskog duha
da izrazi naglas i kroz riječi ono za što osoba ne može naći riječi da izrazi pojmovno.
Većina ljudi koji na ovaj način mole nalaze u svojem „novom jeziku“ jezik hvale ili
veličanja Boga, preko kojeg uspijevaju izraziti što inače ne bi uspjeli reći Bogu.
Ukoliko je neki govor u jezicima upućen čitavoj zajednici, onaj koji ima taj dar,
trebao bi biti uvjeren da Bog želi da se njegova poruka prenese zajednici. U tom
slučaju našao bi se netko koji ima dar razumijevanja govora u jezicima da poruku
Božju prenese zajednici. U protivnom, onaj koji ima dar govorenja u jezicima,
trebao bi to koristiti potiho, odnosno samo za sebe. Pojedini vođe karizmatskih
zajednica sugeriraju svojim članovima da namjernim brzim izgovaranjem riječi
„aleluja“ ili nekih drugih slogova (la-la-la; ta-ta-ta…) aktiviraju u sebi dar jezika.
Nameće se pitanje opravdanosti ove metode, jer dar jezika je dar koji Duh Sveti daje
slobodno kome hoće i kada hoće i on se – čini se – ne bi mogao zadobiti takvim
nekim prisilnim oponašanjem.
19. Karizme ozdravljenja
U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao tri puta govori o charismata iamaton, što
znači „karizme ozdravljanja“. Tko ima taj dar, on je na neki način uključen u
ozdravljanje drugih. To ne bi bilo neko habitualno stanje, odnosno neki trajni dar
liječenja, nego dar koji se dobiva prigodice za svaki slučaj. Ipak, iskustvo je
pokazalo da neke osobe posjeduju određenu učestalost raspolaganja tim darom.
Evanđelist Matej za Isusa kaže da je on „obilazio po svoj Galileji (…) ozdravljajući
svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu“ (Mt 4, 23-24). Marko također opisuje
ozdravljenja koja je Isus činio: „I svi koji bi ga se doticali ozdravljali su“ (Mk 6, 56).
Luka kaže da je sve mnoštvo tražilo da dotakne Isusa, „jer je iz njega izlazila sila
koja je liječila sve“ (Lk 6, 19). Liječiti bolesnike spada u poslanje koje je Isus dao
svojim učenicima. „Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite
bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste
primili, badava i dajte“ (Mt 10, 7-8).
S pojavom karizmatskih pokreta, oživljuje vjera mnogih katolika i u izvan-
sakramentalnu molitvu za ozdravljenje. Postoji mnogo izvještaja o čudesnim
ozdravljenjima u krugu karizmatske obnove. Neki članovi, koji su uključeni u
karizmatsku obnovu – nakon opetovanog iskustva prisustvovanja izvanrednim

122
ozdravljenima koja su se zbila dok su se i oni moliti nad bolesnicima – došli su do
zaključka kako ih Bog na poseban način zove u službu ozdravljenja. To su oni
vjernici koji, po Pavlovim riječima, „imaju karizmu ozdravljenja“ (1 Kor 12, 30).
Čudesna ozdravljenja koja je činio Isus, integralni su dio same njegove poruke te
imaju duboko kristološko značenje. Ona su Radosna vijest na djelu. Prema Lukinu
evanđelju može se zaključiti kako postoji velika povezanost između ozdravljenja i
spasenja. Isusova rečenica: „Tvoja te je vjera ozdravila“, trebala bi se prevesti kao:
„Tvoja te je vjera spasila“. Također i Matejevo evanđelje promatra čudesna
ozdravljenja kao ispunjenje starozavjetnih obećanja spasenja. Iz toga su neki
pentekostalci zaključili da nas je Isus oslobodio od naših bolesti jednako kao što nas
je oslobodio od grijeha. I kao što dobivamo oproštenje svojih grijeha svojom vjerom,
jednako tako bismo dobili i ozdravljenje činom vjere, jer nam je to ozdravljenje
Krist već postigao svojim otkupiteljskim djelom smrti i uskrsnuća. Ovakav stav je
neprihvatljiv za teologiju. Kad bi se to odvijalo na taj način, onda bi svi oni koji ne
ozdrave bili dodatno opterećeni krivnjom da je to zbog njihove vlastite nevjere. U
povijesti Crkve nalazimo puno velikih svetaca koji su bolovali od teških i kroničnih
bolesti od čega ih nije oslobodila njihova snažna molitva, pa ni sama svetost života.
Isusova ozdravljenja teško bolesnih osoba ukazuju na njegovu buduću pobjedu nad
moći koju smrt ima nad čovječanstvom. Promatrana kao posljedica grijeha, smrt je
neprijateljica Božja i ona će biti posljednja uništena. Treba imati na umu da Isusovo
gospodstvo nije još apsolutno i nije bez protivnika, jer su njegovi neprijatelji još
aktivni i moćni. Oni će biti posve uništeni kad Krist konačno dođe, kada „smrti više
neće biti“ (Otk 21, 4).
Činjenica je da neki bolesnici bivaju izliječeni po molitvi, a drugi ne. Treba reći
kako je svako karizmatsko ozdravljenje posve nezaslužena anticipacija „otkupljenja
tijela“ koje će se dogoditi u budućnosti. Budući da smo podložni smrti, nemamo
pravo pred Bogom zahtijevati da budemo oslobođeni od nekih uzroka smrti kao što
su nemoć i bolest. Ozdraviti po molitvi jest vrsta pobjede nad smrću, ali također i
strpljivo prihvaćanje bolesti je pobjeda milosti Božje i ljudskog duha nad smrću.
Prema tome, jasno je da Bog želi da potražimo medicinsku pomoć kad smo bolesni.
Bilo bi preuzetno odbiti liječničku pomoć pod izlikom da bi to pokazivalo manjak
vjere u Božju moć da nas izliječi, kao što se može ponekad čuti na nekim
karizmatskim seminarima. Odbijanje medicinske pomoći značilo bi pokušati prisiliti
Boga da nam pomogne nekim čudom, a to nije stav prave vjere, nego više pokušaj
manipuliranja Boga.
20. „Počivanje u Duhu“
Radi se o fenomenu u kojem osoba pada natraške nakon što vođa ili karizmatik
položi ruke na tu osobu. Radi se o snažnom duhovnom iskustvu koje bi se moglo
ovako izreći: „imam toliko povjerenje u Boga da padam u njegove ruke“. U tom
smislu može se reći da se radi o naravnoj psihofizičkoj reakciji. Neki to tumače kao
plod autosugestije ili autohipnoze. Često padaju oni koji žele pasti ili očekuju da
padnu. „U ovom je području potrebno odgovorno teološko-pastoralno istraživanje
zbog čega pozivamo voditelje karizmatske obnove da postupaju oprezno i svojim
načinom molitve ne potiču ove pojave“, upozorio je kardinal L. J. Suenens
(Malinski dokumenti).

123
 VI. Nejasnoće i poteškoće vezane uz karizmatsku obnovu i pokrete
„Sud o njihovoj [karizme] ispravnosti i urednoj uporabi pripada onima koji
predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da sve
provjere te zadrže ono što je dobro.“
(Lumen gentium, br. 12)
21. Treba reći da karizmatska obnova nije primljena jednodušno u krilu Crkve. S
jedne strane, službena je teologija više naglašavala racionalni element vjere, dok je
karizmatski pokret naglasak stavljao na emocionalni doživljaj vjere. Također i
nerazboritost nekih karizmatika u promidžbi karizmatske obnove utjecala je na
slabiji prijem u mjesnim crkvama. Teolog Yves Congar upozorio je na činjenicu da
su biskupi i teolozi upozoravali na opasnost teških devijacija u Katoličkom
karizmatskom pokretu. Naš teolog Celestin Tomić upozoravao je na opasnost
zastranjenja u nekim potezima karizmatika, kao što su: kolektivna histerija u
vanjskim manifestacijama, traženje karizmi pod svaku cijenu, često magičnim
pokretima i pod svaku cijenu, zaboravivši da su karizme darovi Duha koje on daje
kome hoće, kako hoće i kada hoće.
22. Potrebno je spomenuti još neke opasnosti koje se mogu pojaviti u krugu
crkvenih pokreta, koje valja na vrijeme prepoznati, a to su:
1) Stvaranje geto-mentaliteta: Bijeg od svijeta u vlastitu zajednicu koji se događa
zbog nesposobnosti pojedinaca da se suočavaju s poteškoćama u svijetu.
2) Elitizam: kad pokret sebe smatra Crkvom u malom, a ne u Crkvi. Radi se o
opasnosti da neki karizmatici sebe smatraju nad-kršćanima i da su u neposrednoj
vezi s Duhom Svetim. Zbog toga mnogi biskupi i župnici dovode u pitanje
djelovanje crkvenih pokreta ili ih ne dopuštaju na svome području.
3) Zanemarivanje redovničke karizme: Neki redovnici koji su uključeni u
karizmatski pokret, previše se zanesu duhovnošću nekog pokreta koju onda stave
iznad vrijednosti svoga redovničkog poziva, svojih zavjeta i svoje redovničke
karizme.
4) Redukcionizam: opasnost da se kršćanska vjera svede na jedan aspekt, npr. na
Sveto pismo, molitvu, glosolaliju… Ovdje treba spomenuti i selektivno čitanje
Svetoga pisma. Neki zagovornici liječenja obiteljskog stabla pozivaju se na
starozavjetni citat da Bog kažnjava grijeh od sedme generacije, a ne citiraju dalje da
svaki snosi odgovornost za vlastiti grijeh. Također ignoriraju Isusove riječi da
sljepoća od rođenja nije bila posljedica niti njegova grijeha, niti grijeha njegovih
roditelja.
5) Liječenje obiteljskog stabla: Prema nekim autorima (M. Szenmártoni), riječ je o
jednom obliku alternativne terapije, koja polazi od pretpostavke da preci mogu imati
izravan utjecaj na stanje i ponašanje svojih potomaka, u smislu da potomci trpe zbog
toga što njihovi preci nisu umrli pomireni s Bogom, pa je potrebno da ih njihovi
potomci predaju Bogu. Teološka poteškoća je u tome što je ovakvo shvaćanje
nespojivo s učenjem Crkve o osobnoj odgovornosti. Pravi stav prema našim
pokojnicima imamo u Katekizmu katoličke crkve, koji govori o molitvama za
pokojne. Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja, smatra i
Raniero Cantalamessa. Generacijsko liječenje je nespojivo je s naučavanjem Crkve

124
o sakramentu krštenja, gdje se već moli molitva otklinjanja. Može se zaključiti da
generacijsko liječenje niječe slobodu volje, jer se smatra da su preci krivi za
sadašnje stanje svojih potomaka, a iz toga bi slijedilo da nema mjesta ni za osobnu
ispovijed. Službeni stav Nacionalne službe zajedništva u Hrvatskoj je da se ova
metoda pomaganja pokojnima ne prakticira, nego da se za pokojne upućuju Bogu
molitve i služe svete mise, prema savjetu Katekizma Katoličke crkve.
6) Psihologizam: Opasnost da prevladaju psihološki mehanizmi u stvaranju
nutarnjih struktura međuljudskih odnosa u obitelji.
7) Navezanosti na jakog vođu: U nekim karizmatskim pokretima stvara se velika
navezanost na vođu (sindrom gurua) i skoro apsolutno pokoravanje svemu što on
zahtijeva.
8) Opasnost od lažnih očekivanja čudesnih ozdravljenja: Pojedini karizmatici u
svojim molitvama grčevito traže čudesna uslišanja smatrajući da, ako nisu uslišani
da je to samo zbog slabe vjere i nedovoljno snažne molitve. Mišljenje da će
božansko ozdravljenje stići onima koji dovoljno mole ide tako daleko da su neki
govorili kako oni koji idu liječniku, pokazuju da nemaju dovoljno vjere. U
grčevitom traženju ozdravljenja može se skrivati nespremnost da se prihvati križ.
Kongregacija za nauk vjere izdala je 2000. godine dokument Instrukcija s obzirom
na molitvu da se zadobije zdravlje od Boga. Dokument upozorava kako treba dobro
paziti na to da se kod molitve za zdravlje izbjegne svaki oblik histerije, teatralnosti i
senzacionalizma (usp. br. 3). Na nekim karizmatskim seminarima često se mogu
vidjeti upravo takve scene.
9) Odabiranje lakšeg puta: U nekim pokretima je često prisutno utilitarno mišljenje:
„Ako imate bilo koju poteškoću – u braku, na poslu, u financijama – kod nas ćete
naći brzo rješenje.“ Međutim, Isus nije obećavao laka rješenja životnih poteškoća:
„Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ
i neka me slijedi!“ (Mk 8, 34).
10) Pogrešne procjene egzorcizma: U nekim krugovima karizmatske obnove ima
pojedinaca koji su skloni svuda i u svemu vidjeti đavla. Karizmatici bi trebali biti
jako razboriti kad govore o egzorcizmu jer se u suprotnom može dogoditi da
patološka očitovanja ljudske psihe poistovjete s demonskim opsjednućem. Osobe
koje ne poznaju elementarne pojmove iz psihologije i psihijatrije mogu pogrešno
procijeniti osobu koja ima neke psihološke ili psihijatrijske probleme, i proglasiti je
opsjednutom, a da to u stvarnosti nije.
11) Dvostruka pripadnost: Redovnici koji se uključuju u nove karizmatske pokrete
mogu doživjeti krizu identiteta do te mjere da napuštaju redovništvo i prilaze
pokretu.
12) Nekatolici unutar pokreta: Neki crkveni pokreti prihvaćaju u svoje redove
nekatolike. Ako njihov broj prevagne, mogli bi odvesti čitav pokret u drugom
smjeru.
13) Svećenici otuđeni svojim dijecezama: Neki pokreti formiraju svoje svećenike na
svojim seminarima po svojim karizmama i za svoje potrebe.
14) Apsolutiziranje vlastitog kršćanskog iskustva kao jedino valjanog.

125
 15) Zatvaranje zajednice u sebe: opasnost da zajednice slijede samo vlastite
pastoralne programe.
16) Nepridržavanje liturgijskih propisa Crkve.
VII. Kriteriji za razlučivanje karizmatskih pokreta
„Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja
Božja:
što je dobro, ugodno i savršeno!“
(Rim 12, 2)
23. Glavni kriterij razlučivanja duhova nalazimo u Evanđelju u kojem sam Isus
Krist kaže da se stablo prepoznaje po svojim plodovima. Loše stablo ne može
donijeti dobre plodove. Samo dobro stablo donosi dobre plodove. Dobri i trajni
plodovi autentične karizmatske obnove su sljedeći: u osobi raste stvarna želja za
potpunim nasljedovanjem Isusa Krista, napose u njegovoj patnji i ljubavi prema
potrebitima; želja da se služi drugima u velikodušnosti, strpljenju i razboritosti.
Budući da postoji određena napetost između službene hijerarhijske Crkve i nekih
karizmatskih pokreta, potreban je oprez i dobro poznavanje razlikovanja duhova da
se na vrijeme prepoznaju autentične od umjetnih karizmi. U tu svrhu donosimo
važnije smjernice Crkve, izražene u raznim crkvenim dokumentima.
Važno je na početku ovog poglavlja donijeti načelni stav Crkve koji je formuliran
već na Drugom Vatikanskom saboru. Tamo je prevagnuo stav kardinala Suenensa
prema karizmama u Crkvi. Sabor je usvojio i uvrstio u dogmatsku konstituciju o
Crkvi Lumen gentium (br. 12), činjenicu da Duh Sveti posvećuje narod Božji ne
samo po svetim sakramentima, nego ga također vodi i krepostima uresuje svojim
posebnim darovima „dijeleći ih kako hoće“ (1 Kor 12, 11). Ove posebne milosti
Duh Sveti daruje svim staležima Crkve kako bi ih učinio sposobnim i spremnim da
prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema
onomu: „Svakomu se daje očitovanje Duha na korist“ (1 Kor 12, 7). Te darove treba
primiti sa zahvalom i utjehom. Sabor također naglašava kako te izvanredne darove
ne treba lakoumno tražiti niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi
apostolskih djela. Konačno, sud o ispravnosti i urednoj uporabi spada na one koji
upravljaju Crkvom, a pastiri Crvke trebaju paziti da ne gase Duha, nego da sve
ispituju i zadrže ono što je dobro, kao što savjetuje sv. Pavao u Poslanici
Solunjanima (1 Sol 5, 1¸2 i 19-21).
24. Zakonik kanonskog prava, govoreći o vjerničkim društvima, posebno se osvrće
na nadzor koji nad njima treba imati crkvena vlast: „Sva su vjernička društva
podložna nadzoru mjerodavne crkvene vlasti, koja se ima brinuti da se u njima čuva
cjelovitost vjere i ćudoređa i bdjeti da se u crkvenu stegu ne bi uvukle zloupotrebe;
njoj stoga pripada dužnost i pravo da ih nadgleda prema odredbi prava i statuta;
podložna su također upravljanju iste vlasti prema propisima kanona koji
slijede“ (Kanon 305).

126
VIII. Načela Crkve za ispravno djelovanje karizmatskih pokreta
25. Od karizmatskih pokreta i molitvenih udruga i zajednica Crkva očekuje da se
drže ovih načela:
1) Da se hrane Božjom Riječju i da ne dopuste da ih zahvati politička polarizacija
snaga (EN, br. 58).
2) Da odole napasti sustavnog osporavanja i kritiziranja (EN, br. 58).
3) Da budu povezani s mjesnom i sveopćom Crkvom te da ne padnu u napast da
povjeruju kako su samo oni jedina prava Kristova Crkva (EN, br. 58, RM). „Nijedna
karizma ne oslobađa od navezanosti i podložnosti crkvenim pastirima“ (KKC, br.
801).
4) Da sačuvaju iskreno zajedništvo s pastirima i da ostanu poslušni učiteljstvu Crkve,
u odanosti papi kao trajnom jedinstvu Crkve i biskupu kao temelju jedinstva
partikularne Crkve (EN, br. 58; IE, br. 18; CL, br. 30; LG, br. 23); da to zajedništvo
ostvaruju u prihvaćanju nauka Crkve i njezinih pastoralnih smjernica (CL, br. 30).
5) Da sebe ne drže jedinim subjektom kojemu je upućeno Evanđelje (EN, br. 58),
nego da budu spremni na poštivanje uzajamne komplementarnosti ostalih
karizmatskih stvarnosti u Crkvi i otvoreni za uzajamnu suradnju (IE, br. 18).
6) Da rastu u spoznaji, revnosti, zalaganju i misionarskom radu (EN, br. 58; IE, br.
18); da prihvate odgovornost u ispovijedanju katoličke vjere, u prihvaćanju i
razglašavanju istine o Kristu i Crkvi (CL, br. 30); da budu sposobni u različite
zajednice i u različite sredine unijeti duh evanđelja (AA, br. 23; CL, br. 30), da budu
izrazito misionarski orijentirani (RM).
7) Da uvijek zadrže univerzalnu životu perspektivu i da ne poprime obilježje
sektaštva (EN, br. 58).
8) Da budu u službi svetosti u Crkvi i rasta ljubavi (IE, br. 18); da budu u službi
rasta prema punini kršćanskog života i savršenoj ljubavi (LG, br. 40; CL, br. 30; 1
Kor 13; KKC, br. 801).
9) Da budu spremni prihvatiti i podnositi trenutke kušnje, sumnje i ispitivanja, a ne
samo tražiti čudesna izbavljenja (IE, br. 18).
10) Da se trude vidljivo pokazivati prisutnost duhovnih plodova, kao što su ljubav
radost, mir, humanost, molitva, kontemplacija, briga za zvanja za posvećeni život,
za ministerijalno svećeništvo i za kršćanski brak (IE, br. 18; LG, br. 39).
11) Da budu spremni solidarno se zalagati u društvenim nevoljama, zauzimati se
posebno za siromašne, zanemarene i isključene iz društva (IE, br. 18); da omoguće
Crkvi da preko njihova djelovanja mogne ući u sve tokove sudjelovanja i
solidarnosti na putu stvaranja pravednijeg društva (CL, br. 30; Mt 25).
12) Hijerarhijski autoritet Crkve, sa svoje strane, promicati će legitimno priznavanje
mnogostrukosti različitih oblika udruživanja laika u Crkvi. Svi kojima je dan
autoritet trebaju se držati savjeta sv. Pavla apostola: „Duha ne gasite! Proročke
govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte!“ (1 Sol 5, 19-
21). Katolička crkva treba donositi dokumente koji su prvenstveno usmjereni na

127
 uređivanje i osnaživanje karizmi. Ukoliko to ne čini, tada Crkva gubi svoj identitet
(Papa Franjo).
Zaključak
„Duha ne trnite! Proročanske govore ne prezirite, nego sve provjeravajte:
što je dobro, zadržavajte!“
(1 Sol 5, 19)
26. Temeljni stav Crkve prema karizmama i karizmatskim pokretima izražen je u
Katekizmu Katoličke crkve: „Karizme mora sa zahvalnošću prihvatiti onaj tko ih
prima, ali i svi članovi Crkve. One su, doista, divno bogatstvo milosti za apostolsku
životnost i svetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet, dakako, da se radi o darovima
koji zaista dolaze od Duha Svetoga i da se upotrebljavaju u skladu s istinskim
poticajima toga istoga Duha, tj. u skladu s ljubavlju koja je pravo mjerilo
karizmama“ (KKC, br. 800). U svim crkvenim dokumentima o novim karizmatskim
pokretima naglašavaju se dva temeljna stava: Od crkvenog autoriteta traži se da
srdačno prihvati nove poticaje Duha i uključi nove crkvene pokrete u pastoralno
djelovanje Crkve te da cijeni i promiče njihov doprinos cjelokupnom apostolatu
Crkve. Od novih crkvenih pokreta, udruga i karizmatskih zajednica zahtijeva se
poštovanje i priznavanje autoriteta pastira u mjesnoj crkvi te prihvaćanje stvarnosti
kršćanskoga života kao takvoga.
Ovakav stav je na tragu Zakonika kanonskog prava Crkve koji se ne bavi izričito
crkvenim pokretima, ali načelno preporučuje da se ti pokreti i slična laička
udruženja priznaju kao privatno vjerničko društvo (usp. Kan. 321 sl.) i da se
uvažava dvostruko načelo: a) da se poštuju karizmatske pojedinosti karizmatskih
skupina; b) da se poštuje temeljni ustroj Crkve u koju se trebaju uključiti
karizmatski darovi kao važan dio crkvenog života.
Karizmatska obnova, ili Obnova u Duhu, novi karizmatski pokreti kao i druga
duhovna gibanja, napose među laicima, jesu stvarnost koja je dobro došla u
Katoličkoj crkvi, na univerzalnoj i mjesnoj razini. Od novog angažmana laika u
Crkvi traži se sljedeće: razboritost, poniznost i ljubav prema Bogu, Crkvi i svim
ljudima. Uz to, potrebna je i nužna dobra teološka i psihološka formacija katoličkih
karizmatika.
Korišteni i preporučeni crkveni dokumenti
1. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi, „Lumen gentium“ (LG),
1965.
2. Katekizam Katoličke crkve (KKC), Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb,
1994.
3. Papa Pavao VI., Evangelii nuntiandi (EN). Apostolski nagovor o evangelizaciji u
suvremenom svijetu, Zagreb, 1975.
4. Ivan Pavao II., Christifideles laici (CL) – Vjernici laici. Apostolska pobudnica o
pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu, Zagreb, 1990.
5. Ivan Pavao II., Redemptoris missio (RM). Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske
naredbe, Zagreb, 1991.
6. Ivan Pavao II, Fides et ratio (FR) – Vjera i razum. Enciklika svim biskupima
katoličke crkve o odnosu vjere i razuma, Zagreb, 1999.

128
7. Kongregacija za nauk vjere, Naputak o molitvama kojima se od Boga moli
ozdravljenje, Zagreb, 2001.
8. Papa Franjo, Evangelii gaudium (EG) – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica
biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima
o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu, Zagreb, 2015.
9. Kongregacija za nauk vjere, Iuvenescit ecclesia (IE). Pismo biskupima Katoličke
crkve o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova za život i poslanje
Crkve, Zagreb, 2017.

U Sisku, 24. lipnja 2020.

Vlado Košić
sisački biskup
predsjednik Vijeća HBK za nauk vjere

U Sarajevu, 17. svibnja 2021.

Mons. Tomo Vukšić
predsjednik Komisije za nauk vjere BK BiH
nadbiskup koadjutor vrhbosanski
apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH

Hrvatski prijevod novih zaziva u Lauretanskim litanijama

i Litanijama u čast sv. Josipa
Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije i Tajništvo Biskupske konferencije Bosne
i Hercegovine, 3. prosinca 2021. uputili su sljedeće Priopćenje:
Nakon što je Hrvatska biskupska konferencija potvrdila hrvatski prijevod novih
zaziva u Lauretanskim litanijama i u Litanijama sv. Josipa na svojem 63. plenarnom
zasjedanju održanom od 19. do 21. listopada 2021. u Zagrebu, Biskupska
konferencija Bosne i Hercegovine na svojem 82. plenarnom zasjedanju 4. i 5.
studenoga 2021. potvrdila je da isti prijevod vrijedi i za njezino područje. O odluci
pape Franje da se u Lauretanske litanije dodaju novi zazivi biskupske konferencije
diljem svijeta obavijestio je prigodnim pismom prefekt Kongregacije za bogoštovlje
i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah 20. lipnja 2020. Riječ je o tri nova
zaziva: Majko milosrđa, Majko nade i Okrjepo selilaca. O novim zazivima u
Litanijama sv. Josipa kardinal Sarah je obavijestio biskupske konferencije dopisom
od 1. svibnja 2021. U spomenute litanije papa Franjo je uvrstio sedam novih zaziva:
Čuvaru Otkupiteljev, Slugo Kristov, Služitelju spasenja, Potporo u teškoćama,
Zaštitniče prognanih, Zaštitniče potlačenih i Zaštitniče siromašnih.
Litanije Lauretanske s tri nova zaziva
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se !
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

129
 Oče Nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas

Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo Djevice,
Majko Kristova,
Majko Crkve,
Majko milosrđa,
Majko Božje milosti,
Majko nade,
Majko prebistra,
Majko prečista,
Majko neoskvrnjena,
Majko nepovrijeđena,
Majko ljubezna,
Majko divna,
Majko dobroga savjeta,
Majko Stvoriteljeva,
Majko Spasiteljeva,
Djevice premudra,
Djevice časna,
Djevice hvale dostojna,
Djevice moćna,
Djevice milostiva,
Djevice vjerna,
Ogledalo pravde,
Prijestolje mudrosti,
Uzroče naše radosti,
Posudo duhovne,
Posudo poštovana,
Posudo uzorna pobožnosti,
Ružo otajstvena,
Tornju Davidov,
Tornju bjelokosti,
Kućo zlatna,
Škrinjo zavjetna,
Vrata nebeska,
Zvijezdo jutarnja,
Zdravlje bolesnih,
Utočište grješnika,
Okrjepo selilaca,
Utjeho žalosnih,
Pomoćnice kršćana,
Kraljice anđela,
Kraljice patrijarha,

130
Kraljice proroka,
Kraljice apostola,
Kraljice mučenika,
Kraljice priznavalaca,
Kraljice djevica,
Kraljice svih Svetih,
Kraljice bez grijeha istočnoga začeta,
Kraljice na Nebo uznesena,
Kraljice svete krunice,
Kraljice obitelji,
Kraljice Hrvata,
Kraljice mira,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,

oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nam se!

Moli za nas, sveta Bogorodice!

da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se: Dopusti nama, slugama svojim, molimo Te, Gospodine Bože, da se
neprestano radujemo duševnome i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom
Blažene Marije, vazda Djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i naužijemo vječne
radosti. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen
Litanije sv. Josipa sa sedam novih zaziva
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluje se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas!
Sveti Josipe, moli za nas!
Slavni porode Davidov, moli za nas!
Svjetlosti patrijarha, moli za nas!
Zaručniče Bogorodice, moli za nas!
Čuvaru Otkupiteljev, moli za nas!
Stidljivi čuvaru Djevice, moli za nas!
Hranitelju Sina Božjega, moli za nas!
Brižni branitelju Kristov, moli za nas!
Slugo Kristov, moli za nas!

131
 Služitelju spasenja, moli za nas!
Glavaru slavne obitelji, moli za nas!
Josipe pravedni, moli za nas!
Josipe prečisti, moli za nas!
Josipe premudri, moli za nas!
Josipe jaki, moli za nas!
Josipe poslušni, moli za nas!
Josipe vjerni, moli za nas!
Ogledalo strpljivosti, moli za nas!
Ljubitelju siromaštva, moli za nas!
Uzore radnika, moli za nas!
Uresu domaćega života, moli za nas!
Čuvaru djevica, moli za nas!
Potporo obitelji, moli za nas!
Potporo u teškoćama, moli za nas!
Utjeho bijednih, moli za nas!
Ufanje bolesnih, moli za nas!
Zaštitniče prognanih, moli za nas!
Zaštitniče potlačenih, moli za nas!
Zaštitniče siromašnih, moli za nas!
Zaštitniče umirućih, moli za nas!
Strahu zlih duhova, moli za nas!
Pokrovitelju svete Crkve, moli za nas!
Zaštitniče Hrvatske, moli za nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Postavio ga je gospodarom doma svojega.
I poglavarom svega imanja svojega.
Pomolimo se:
Bože, koji si se neiskazanom providnosti udostojao izabrati blaženoga Josipa za
zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj, molimo, da koga kao pokrovitelja častimo na
zemlji, zavrijedimo imati zagovornikom na nebu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke
vjekova. Amen.
Zagreb-Sarajevo, 3. prosinca 2021.
Tajništvo HBK i Tajništvo BK BiH

132
PRIOPĆENJA
Priopćenje s XXIII. zajedničkog zasjedanja HBK i BK BiH
U sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu u utorak, 23. veljače 2021.,
održano je XXIII. redovito godišnje zajedničko zasjedanje Hrvatske biskupske
konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Predsjedali su
zagrebački nadbiskup metropolit kardinal Josip Bozanić, potpredsjednik HBK i
nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH.
Sudjelovali su svi članovi obiju biskupskih konferencija osim predsjednika HBK
zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića koji je video porukom iz Varaždinskih
Toplica, gdje se nalazi na liječenju, uputio pozdravnu riječ. Nakon radnog dijela
zasjedanja biskupe je pozdravio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup
Giorgio Lingua te je progovorio o svojem nedavnom susretu s papom Franjom.
Poslije zajedničke molitve časoslova i pozdravnih govora kardinala Josipa Bozanića
i Vinka Puljića biskupi su saslušali izvješće predsjedatelja Biskupske komisije za
Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu o njegovom službenom pohodu
Zavodu od 14. do 17. veljače 2021. Izrazili su zahvalnost Upravi Zavoda za predano
vođenje te ustanove od posebne važnosti za Crkvu u Hrvata u osobito izazovnom
vremenu pandemije. Također zahvaljuju sestrama Milosrdnicama sv. Vinka
Paulskoga i svima koji daju svoj doprinos u životu i funkcioniranju Zavoda. Između
ostaloga informirani su da u toj ustanovi trenutno borave 22 svećenika iz različitih
biskupija Crkve u Hrvata koji pohađaju poslijediplomski studij na deset crkvenih
(sve)učilišta u Rimu. Biskupi posebno zahvaljuju dugogodišnjem duhovniku Zavoda
p. Miháliju Szentmártoniju te žele blagoslovljeno djelovanje novom duhovniku p.
Alanu Modriću.
Predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu i ravnatelj
dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu podnijeli su svoja godišnja izvješća te
biskupe upoznali s radom hrvatskih katoličkih misija i župa širom svijeta.
Spomenuto je da je u hrvatsku inozemnu pastvu prošle 2020. godine poslano 14
novih misionara. Zagrebačkom nadbiskupu i sisačkome biskupu pridružili su se i svi
članovi obiju konferencija u izrazima zahvale brojnim hrvatskim katoličkim
misijama i župama diljem svijeta koje su pokrenule razne načine pomoći osobama
pogođenim nedavnim potresima na područjima Zagrebačke nadbiskupije i Sisačke
biskupije. Raduje ih da su se i katolici Hrvati u iseljeništvu ujedinili s mnogima u
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i šire koji su odmah pritekli u pomoć brojnim
ljudima pogođenim teškim posljedicama potresa.
Predsjednici Caritasa dviju biskupskih konferencija izvijestili su o provedbi akcije
Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini u 2020. godini te o
projektima koji se financiraju iz sredstava prikupljenih tom akcijom. I ovom
prigodom biskupi su zahvalili svim dobrim ljudima koji su se svojim darom
uključili u ovaj način potpore onima koji unatoč brojnim izazovima nastoje opstati
na prostorima Bosne i Hercegovine. Također zahvaljuju svima koji su aktivno
uključeni u karitativne projekte pomoći egzistencijalno ugroženim osobama.
Pozivaju na sudjelovanje u predstojećem Tjednu solidarnosti koji će započeti
misnim slavljem u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u naselju
Petrićevac, u Banjoj Luci na Treću korizmenu nedjelju, 7. ožujka 2021.

133
 Na zasjedanju je bilo riječi i o liturgijskim pitanjima te su dane potrebne smjernice
za nastavak zajedničkog rada Biskupske komisije za liturgiju HBK i Vijeća za
liturgiju BK BIH na novom prijevodu Misala. Članovi BK BiH i HBK informirani
su i o djelovanju Biskupske komisije HBK za liturgiju te o suradnji spomenute
Komisije s Vijećem za liturgiju BK BiH.
Tema zajedničkog zasjedanja bila je i buduća organizacija Hrvatske sekcije
Vatikanskog radija u okviru aktualne reforme vatikanskih medija o čemu su
predstavnici dviju konferencija razgovarali s vodstvom Dikasterija za komunikacije
Svete Stolice. Svjesni izvanredne važnosti Vatikanskog radija tijekom proteklih 90
godina njegovog postojanja biskupi zahvaljuju svim bivšim i sadašnjim djelatnicima
Hrvatske sekcije što su svoj glas stavili u službu radosne vijesti. Raduje ih da će i u
aktualnoj reformi Hrvatska sekcija Vatikanskog radija u skladu s novim
tehnološkim dostignućima nastaviti biti glas Crkve u suvremenom svijetu.
Zagreb, 23. veljače 2021.

Tajništvo HBK
Tajništvo BK BiH

Priopćenje s 80. redovitog zasjedanja BK BiH

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, 18. i 19. ožujka 2021. u prostorijama
Biskupskog ordinarijata u Mostaru održala je svoje 80. redovito zasjedanje pod
predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića,
predsjednika BK BiH. Članovima Biskupske konferencije BiH u prvom dijelu
zasjedanja pridružio se delegat Hrvatske biskupske konferencije mons. Marin
Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit. On je izvijestio o najvažnijim
crkvenim događanjima u Republici Hrvatskoj i prenio riječi zahvalnosti biskupima i
vjernicima iz Bosne i Hercegovine na upućenoj pomoći stradalima u nedavnom
potresu. Na zasjedanju je sudjelovao i novoimenovani biskup kotorski mons. Ivan
Štironja. Njemu su članovi BK BiH zahvalili za višegodišnje aktivno sudjelovanje u
nekoliko Vijeća BK BiH, vođenje Papinskih misijskih djela BiH i Misijske
središnjice te u organizaciji raznih događanja na razini krajevne Crkve u BiH.
S biskupima se susreo i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi
Pezzuto. Najprije je govorio o važnosti ministerijalnog svećeništva i potrebi da
svećenici redovito i ustrajno u ljubavi hrane Euharistijom i Božjim riječju povjerenu
vjerničku zajednicu. Nuncij Pezzuto također je informirao biskupe da, unatoč
trajnom nastojanju sa strane njega i njegovih suradnika, zbog odbijanja nekih
predstavnika državne vlasti još uvijek nije formirano čak ni Mješovito povjerenstvo
za provođenje Temeljnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice i
dodatnog protokola na Temeljni ugovor. Biskupi negoduju što neki predstavnici
vlasti u Bosni i Hercegovini ne pokazuju spremnost da nastave surađivati s
predstavnicima Svete Stolice na provedbi Temeljnog ugovora potpisanog 2006.
godine.
Pošto su saslušali godišnje izvješće o radu Pedagoškog vijeća katoličkih Škola za
Europu, biskupi su dali potrebne smjernice za njegovo daljnje djelovanje.
Informirani su i o brojnim poteškoćama s kojima se susreće Banjolučka biskupija

134
kao osnivač u financiranju katoličkih škola u Bihaću i Banjoj Luci zbog
nespremnosti kantonalnih i entitetskih vlasti da ih cjelovito uvrste u svoj proračun
kao i sve druge škole.
Tijekom iznošenja godišnjeg pastoralnog i financijskog izvješća o radu Misijske
središnjice i Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini, biskupi su upoznati da
su ograničenja u vrijeme aktualne pandemije koronaviusa onemogućila održavanje
godišnjeg susreta misionara i pojedine misijske akcije, ali i da su brojne akcije
nastavljene uz poštivanje donesenih mjera. Biskupi su dali smjernice upravi PMD
BiH u vezi s usklađivanjem popisa misionara i misionarki na način kako su to
učinila Kongregacija za evangelizaciju naroda.
Biskupi su dali suglasnost da Komisija za nauk vjere BK BiH preuzme za područje
BK BiH dokument Vijeća za nauk vjere HBK pod naslovom „Karizmatski pokret i
obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi“.
Članovi Biskupske konferencije BiH za novog predsjednika Vijeća za kler i Vijeća
za katehezu i novu evangelizaciju BK BiH, koja je ranije vodio biskup u miru mons.
Ratko Perić, izabrali su biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja
trebinjsko-mrkanskog mons. Petra Palića koji će također biti član Komisije za nauk
vjere BK BiH.
Biskupi su saslušali godišnja izvješća o radu sljedećih Vijeća i Komisija BK BiH:
Vijeća za liturgiju, Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala sjemeništa,
Komisije za nauk vjere, Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i
kulturama, Vijeća za sredstva društvenog priopćivanja, Vijeća za obitelj, Komisije
Justitia et pax, Vijeća za laike i Odbora za mlade te Tajništva i Katoličke tiskovne
agencije BK BiH.
Biskupi su dogovorili da Četvrti Obiteljski dan bude, kao i ranijih godina, održan u
župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu u nedjelju 25. srpnja 2021., te da na taj Dan,
na osobit način budu pozvani svi koji ove godine obilježavaju 25. ili 50. odnosno 60.
obljetnicu braka. Također su dogovorili da Osmi Međudekanski susret bude održan
u četvrtak 29. travnja 2021. u prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar
Barbarić“ u Travniku.
Razgovarajući o temi sve većeg priliva migranata u Bosnu i Hercegovinu, biskupi su
izrazili svoju potporu naporima svih karitativnih, humanitarnih i drugih organizacija
koje nastoje pomoći u zbrinjavanju ovih ljudi tijekom njihova boravka u BiH.
Posebno zahvaljuju svim djelatnicima Caritasa Bosne i Hercegovine i dijecezanskih
Caritasa za pružanje pomoći tim ljudima u potrebi. U nadi da će njihov glas doći do
odgovornih osoba otvorena srca i duha u svijetu, pozivaju svjetske moćnike da se
otklone svi uzroci, a prije svega siromaštvo i ratovi, koji ljude prisiljavaju na
iseljavanje. Pridružuju se trajnom pozivanju crkvenih i drugih predstavnika da se u
takvim zemljama pomogne ljudima, posebno onima kojima prijeti nestanak među
kojima su ponajprije kršćanske zajednice, da opstanu na svome i žive u svom
dostojanstvu. Podsjećaju da među temeljna ljudska prava spada svakako pravo na
dostojanstven život u svome domu, zemlji i zavičaju i na povratak u mjesto odakle
su prognani, a među njima su i tisuće prognanih iz Bosne i Hercegovine. Biskupi
ujedno potiču sve razine državne vlasti u Bosni i Hercegovini na zajedničko
djelovanje u traženju najboljih načina za zbrinjavanje ovih ljudi tijekom njihova

135
 boravka uz poštovanje njihova ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, ali i u
sprečavanju nezakonitog djelovanja i boravka.
Razmišljajući o pastoralnom djelovanju u vrijeme pandemije koronavirusa, biskupi
zahvaljuju svima koji koriste brojne tehnološke mogućnosti u ovom vremenu za
prenošenje liturgijskih događanja. Svjesni su da je to pomoglo u stvaranju svijesti da
je obitelj „kućna Crkva“ u kojoj treba stanovati Isus kroz slušanje Božje riječi,
molitvu i čine ljubavi. Ipak, ističu da slavlje sakramenata bitno zahtijeva i tjelesnost
odnosno osobnu nazočnost i aktivno sudjelovanje te primanje Isusa živoga jer ekran
ili zvučnik ne mogu stvoriti zajedništvo između dvije odijeljene stvarnosti. Potiču
pastoralne djelatnike i druge osobe otvorena srca da posebno u ovoj Godini Božje
Riječi u Bosni i Hercegovini revnije naviještaju i svjedoče Božju riječ te mole
Časoslov naroda Božjega i druge zajedničke molitve. U ovom korizmenom vremenu
pozivaju članove svojih biskupijskih zajednica da se klone opasnosti dijeljenja
liturgije i života te ih potiču da u svakodnevnom življenju svoju ljubav prema Bogu
svjedoče djelima ljubavi prema bližnjemu. Jedan od oblika te ljubavi jest i
odgovornost svih u ponašanju u vrijeme aktualne pandemije.
Članovi Biskupske konferencije BiH svoje zasjedanje završit će Euharistijskim
slavljem u čast sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije, u petak 19.
ožujka u 18 sati. U zajedništvu s članovima BK BiH, Svetu misu predvodit će
kardinal Puljić. Prigodnu propovijed uputit će biskup Palić.
Mostar, 19. ožujka 2021.
Tajništvo BK BiH

Priopćenje sa XVI. susreta BK BiH s članovima Konferencije viših

redovničkih poglavara i poglavarica BiH
Šesnaesti susret biskupa Biskupske konferencije BiH s članovima Konferencije
viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH održan je, 21. travnja 2021. u
prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu. Predsjedao je
nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a
sudjelovala su i ostala tri člana Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Na zasjedanju su također sudjelovali predsjednik redovničke Konferencije fra Jozo
Marinčić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, i četrnaest članova i
članica Konferencija među kojima jedan provincijal i četiri provincijalne glavarice.
Svojim molitvama susret su pratile članice klauzurnih zajednica sestara Bezgrješne
Kraljice Karmela u Sarajevu i Samostana sv. Klare u Brestovskom.
U uvodnom dijelu susreta kardinal Puljić je zahvalio svima što su, unatoč aktualne
pandemije, svojim sudjelovanjem i na ovaj način pokazali zajedništvo cijele Crkve u
Bosni i Hercegovini u skladu s različitima karizmama i poslanjem koje gaje brojne
redovničke zajednice u zemlji koja prolazi kroz teške kušnje. Podsjetio da je Sveti
Otac u Godini sv. Josipa cijeloj Crkvi stavio za uzor zaručnika Blažene Djevice
Marije, sveca posebnog Božjeg povjerenja čijoj je brizi povjerio svoga Sina i
Bezgrješnu Djevicu Mariju. Istaknuo je da su svi oni koji su posvećeni svetim
redom ili svetim zavjetima također osobe posebnog Božjeg povjerenja poslane
svojim životom i djelovanjem svjedočiti i naviještati Krista uskrsloga.

136
Sudionici susreta su saslušali osvrt na tijek svoga prošloga susreta održanog 6.
studenog 2020. na istom mjestu. Tom prigodom su, nakon uvodnog izlaganja o
apostolskom pismu pape Franje od 19. ožujka 2019. Communis vita (Zajedništvo
života) i o novom pravilu za redovnički život koji je stupio na snagu 10. travnja
2019., razmijenili razmišljanja o osobnoj odgovornosti redovnika i redovnica kao i
njihovih poglavara u obdržavanju redovničkih pravila o zajedničkom životu i o
odgoju za zajedništvo te o nužnosti trajnog zrenja u vjeri i ugrađivanja u zajednicu.
Biskupi, provincijalni poglavari i poglavarice te predstavnici redovničkih zajednica
koje svoje sjedište imaju izvan Bosne i Hercegovine sa zanimanjem su saslušali
izlaganje kardinala Puljića na temu zajedništva. Rečeno je da je zajedništvo na
različitim razinama u Crkvi dinamična stvarnost i da je svaki član ili članica pozvan
ugrađivati se u svoju zajednicu i u cijelu Crkvu u skladu s evanđeljem Isusa Krista i
pravilima vlastite zajednice. Istaknuto je da nijedna crkvena zajednica nije svrha
samoj sebi nego da su pozvane biti evanđeoske zajednice osoba koje su izabrale
Krista za svoga vođu. Ukazao je potrebu istinske poniznosti, pravednosti,
zahvalnosti, praštanje i traženja oproštenja te otvorenog dijaloga u prihvaćanju
drugoga kao obogaćenja i u trenucima različitih razmišljanja.
U plodnoj diskusiji ukazano je na vrijednost svakoga člana u zajedničkom služenju
pred Gospodinom. Istaknuta je važnost obiteljskog zajedništva u vremenu
raslojavanja na različitim razinama. Izneseni su i pojedini konkretni primjeri
snaženja redovničkog zajedništva kroz pojedine projekte koji uključuju angažman
svih članova. Poseban naglasak stavljen je na molitvu i razmišljanje o Božjoj riječi
kao bitnim elementima izgradnje zajednice u duhovnoj stvarnosti. Spomenuta je
blagodat modernih sredstava komunikacije koji omogućuju povezanost i u
trenucima tjelesne udaljenosti, ali i na njihovu opasnost u trenucima kada se
zaboravlja na nužnost izgradnje zajedništva s osobama s kojima se dijeli
svakodnevica i vlastita karizma. Bilo je riječi i o potrebi trajnog usklađivanja
ostvarenja vlastite karizme unutar redovničke zajednice s poslanjem Katoličke
Crkve u njezinoj cjelovitosti. U tom duhu istaknuto je da je redovnički život dar
Crkvi jer je nastao u Crkvi i živi za Crkvu.
Predstavnici svih redovničkih zajednica, koje su početkom ožujka 2021. godine
posjetili đakoni iz svih biskupija i obje franjevačke provincije u BiH u okviru
Đakonske pastoralne godine, izrazili su zahvalnost organizatorima za lijepe i plodne
susrete s budućim svećenicima koji su na ovaj način upoznali različite karizme
širom Bosne i Hercegovine.
Sarajevo, 21. travnja 2021.
Tajništvo BK BiH

Priopćenje s XII. susreta biskupa BK BiH

s franjevačkim provincijalima u BiH
Dvanaesti susret biskupa Biskupske konferencije BiH s franjevačkim provincijalima
u BiH održan je, 21. travnja 2021. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata
vrhbosanskog u Sarajevu. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal
Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a sudjelovali su: nadbiskup koadjutor
vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić,

137
 biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, pomoćni biskup banjolučki mons. Marko
Semren te provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i
provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko. Nisu bili u
mogućnosti sudjelovati biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj
trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić i apostolski vizitator s posebnom ulogom za
župu Međugorje mons. Henryk Hoser.
Osvrćući se na svoj prošli susret, održan 5. studenog 2020. u Nadbiskupskoj
rezidenciji u Sarajevu, sudionici su se prisjetili izlaganja o cistercitu Joakimu iz
Fiore te posebno o sv. Bonaventuri koji je u središte svoje misli i svoga djela trajno
stavljao Isusa Krista ugledajući se u svoga uzora sv. Franju Asiškoga. Također je
istaknuto da je svojim primjerom i zalaganjem sv. Bonaventura obnovio cijeli
Franjevački red te da je bio jedan od njegovih najučenijih ali i najponiznijih članova
koji je ukazao na praktičnu vrijednost struktura i važnost uključivanja u stvarnost
hijerarhijske Crkve.
Biskupi i franjevački provincijali pozorno su saslušali izvješće voditelja i zamjenika
Đakonske pastoralne godine mons. Pave Jurišića, profesora na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, i fra Mire Relote, duhovnika na
Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu. Mons. Jurišić i fra Miro podsjetili su na tijek
priprave za održavanje spomenute godine od dogovora s predavačima preko
razgovora sa župnicima kojima su đakoni poslani na praktikum te dogovora s
voditeljima institucija u kojima su stanovali ili slušali predavanja ovi svećenički
kandidati Vrhbosanske nadbiskupije, Franjevačke provincije Bosne Srebrene,
Mostarsko-Duvanjske biskupije, Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja
Blažene Djevice Marije te Hrvatske dominikanske provincije. Prenijeli su vrlo lijepe
dojmove đakona i srdačan prijem u svim mjestima tijekom duhovno-studijskog
putovanja od 1. do 5. ožujka 2021. i pohoda crkvenim središtima u Mostaru, Banjoj
Luci i Sarajevu te crkvenim institucijama na Širokom Brijegu, u Livnu, Travniku i u
Podmilačju.
Pošto su saslušali izvješće o Đakonskoj pastoralnoj godini koja je pri kraju, biskupi i
franjevački provincijali su izrazili zahvalnost mons. Pavi i fra Miri za zalaganje i
vrlo lijepu suradnju kao i za vrlo pozitivne dojmove svih koji su uključeni u
provedbu spomenute godine. Razmotrili su primjedbe i prihvatili pojedine
prijedloge te dali smjernice za održavanje završnog ispita na kraju ove godine koja
je prvi put zajednički organizirana na razini cijele Crkve u Bosni i Hercegovini.
Također su izrazili zahvalnost svim župnicima koji su bratski primili đakone te svim
predavačima i upravama Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II.,
Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.
Biskupi i franjevački provincijali razmijenili su mišljenja i iskustva u vezi s
višegodišnjim nastojanjem, koje vlasti opstruiraju, da svim pojedincima,
ustanovama i Crkvi, kojima je oduzeta imovina u vrijeme komunističke vlasti, ona
bude vraćena ili stavljena na raspolaganje. Također su, s osjećajem crkvene i
društvene odgovornosti, saslušali mišljenja i iskustva u vezi mnogih drugih
aktualnih tema glede izazova s kojima se suočavaju ljudi, Crkva i čitavo društvo.
Sarajevo, 21. travnja 2021.
Tajništvo BK BiH

138
Priopćenje s VIII. Međudekanskog susreta u Bosni i Hercegovini
Na blagdana sv. Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice i suzaštitnice Europe, 29.
travnja 2021. u Nadbiskupijskom sjemeništu Petar Barbarić u Travniku održan je
VIII. Međudekanski susret u Bosni i Hercegovini pod predsjedanjem nadbiskupa
metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, predsjednika Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine. Sudjelovala su i ostala tri člana Biskupske
konferencije BiH, oba franjevačka provincijala u BiH, generalni vikari, članovi
Vijeća za kler BK BiH i 21 od 28 dekana koliko ih ukupno ima u 29 dekanata u sve
četiri biskupije u Bosni i Hercegovini: Banjolučkoj, Mostarskoj-duvanjskoj,
Trebinjsko-mrkanskoj i Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Kardinal Puljić izrazio je dobrodošlicu svima i zahvalio da su se, unatoč aktualne
pandemije koronavirusa i svih životnih izazova, okupili na svoj osmi susret te
ukratko podsjetio na tijek prethodnog Međudekanskog susreta održanog na istom
mjestu, 5. ožujka 2020. Napomenuo je da su na tom susretu dekani banjolučkog i
broćanskog dekanata izvijestili o pohodu svećenika i vjernika iz župa čitlučkoga
kraja Banjoj Luci.
Sudionici su potom saslušali predavanje profesora emeritusa Katoličkog
bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu mons. Mate Zovkića pod naslovom:
„Svjedoci riječi Božje po uzoru na sv. Jeronima“. Na početku je sve nazočne uputio
na knjižicu koju je nedavno tiskala BK BiH u godini Riječi Božje za svoje crkveno
područje i na njegov članak o Jeronimu kao prevoditelju Knjige o Tobiji. Kazao je
da, kao zaređeni služitelji vjerničke zajednice, svećenici žele po uzoru na sv.
Jeronima Božjom riječju obilnije hraniti sebe i vjernike koji su im povjereni.
Podsjetio je se da je po mandatu pape Damaza Jeronim kao obrazovani Zapadnjak,
koji je bio oduševljen monaštvom nekih kršćana na Istoku, prevodio u Betlehemu
Sveto Pismo na latinski od oko god. 388. do 405. te progovorio o prevoditeljskom
radu sv. Jeronima. Podsjetio je da je papa Franjo u Pismu o 1600. obljetnici sv.
Jeronima ističe da je Jeronim kao prevoditelj inkulturirao Sveto pismo Židova u
kulturu latinskih Europljana petoga stoljeća te dodao da i današnji prevoditelji
Svetog Pisma to čine: inkulturiraju objavu, zapisanu na hebrejskom i grčkom, u
kulturu svoga naroda te u narodima, gdje je kršćanstvo već zasađeno, čine
razumljivom objavu novim naraštajima u svom narodu. Osvrćući se na Poruku
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za „Godinu Božje Riječi“ koja je
započela na liturgijski spomendan sv. Jeronima, 30. rujna 2020. i završit će na isti
dan 2021. godine, spomenuo je da biskupi u tom pastirskom pismu pozvali
svećenike da s vjerničkim zajednicama u toj godini dublje proučavaju Sveto pismo.
Istaknuo je da je glavna mogućnost kvalitetnog slavljenja godine Riječi Božje za
prezbitere redovito i savjesno spremanje homilija kojom uvode prisutne vjernike u
blagdan i otajstvo koje slave, ali na temelju pročitanih odlomaka iz Svetoga pisma.
Nakon izlaganja dekani su ukratko prikazali obilježavanje Godine Božje Riječi u
svojim dekanatima. Spomenute su brojne inicijative i akcije koje su, unatoč
pandemije, pokrenute u brojnim župama: čitanje Svetog Pisma posebno u vremenu
došašća i korizme, prepisivanje i izlaganje prepisanih odlomaka Biblije, dijeljenje
primjeraka Biblije i njezino čitanje u crkvama i po obiteljima, organiziranja tribina,
sudjelovanja svećenika u emisijama pojedinih radiopostaja na temu Božje Riječi,
zajedničkog moljenje Časoslova naroda Božjega, razmatranje nad Božjom riječju

139
 tijekom klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom… Spomenuti su i
primjeri osobite pobožnosti sv. Josipu u Godine sv. Josipa posebno u onim crkvama
koje su uzele Marijina zaručnika za svog nebeskog zaštitnika.
Dekani su također progovorili o poduzetim inicijativama na međudekanatskoj
povezanosti u skladu s odlukom da se povežu dekanati: Kreševski s Trebinjskim,
Ramski s Bihaćkim, Sarajevski s Mostarskim, Sutješki s Ljubuškim, Bugojanski s
Grudskim, Travnički sa Stolačkim, Žepački s Bosanskogradiškim i Prnjavorskim
dekanatom, Tuzlanski s Čapljinskim, Jajački s Brčanskim, Usorski s Duvanjskim,
Derventski s Posuškim, Doborski sa Širokobriješkim, Šamački s Livanjskim te
Broćanski s Banjolučkim dekanatom. Konstatirano je da je aktualna pandemija, koja
su počela širiti u Bosni i Hercegovini u ožujku 2020. godine, zaustavila već
dogovorene susrete ponajprije svećenika, a potom i vjernika između spomenutih
dekanata. Biskupi su ponovno potaknuli dekane da, čim se za to steknu uvjeti,
porade sa svećenicima u svojim dekanatima na konkretnim akcijama međudekanske
povezanosti.
Sudionici susreta su upoznati da je u Nedjelju solidarnosti, 7. ožujka 2021. u svim
biskupijama u Bosni i Hercegovini prikupljena kolekta u visini od 178.344,95 KM
te da će ta sredstva biti podijeljena na 97 župe koje imaju manje od po 200 vjernika
u svim biskupijama u Bosni Hercegovini. I ovom prigodom biskupi izražavaju
zahvalnost svim članovima svojih biskupijskih zajednica koji su i na ovaj način,
unatoč pandemije, pokazali da imaju otvoreno srce za sve koji su u potrebi, a
posebno za one koji su iste vjere i članovi istog naroda. Pošto su dekani posvjedočili
da i u ovom vremenu brojni članovi župnih zajednica rado sudjeluju u akcijama
pomoći, što je bilo zorno i tijekom prikupljanja pomoći za stradale u nedavnom
potresu u Sisačkoj biskupiji, biskupi i ovom prigodom potiču svećenike i župljane
povjerene njihovoj pastirskoj skrbi da na osobit način gaje povezanost na teritoriju
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te duhovno, kulturno, materijalno i na
sve druge načinu podupiru malobrojne župne zajednice koje su teško stradale u
nedavnom ratu te im u poratnom vremenu prijeti potpuni nestanak. Izrazili su radost
da svećenici i u vremenu pandemije održavaju brojne međusobne susrete te priskaču
pomoć subraći oboljeloj od korone ili druge bolesti kako vjernici i na tim župama ne
bi ostali bez nedjeljnih i drugih liturgijskih slavlja. Također ih raduje da brojni
misnici nastoje i u vremenu zatvorenosti biti blizu svojim vjernicima. Potiču ih da
gaje međusobnu povezanost te da hrabre svoje vjerničke zajednice i snaže ih
Božjom riječju i svetim sakramentima.
U okviru Susreta svi biskupi, franjevački provincijali, generalni vikari, članovi
Vijeća za kler i dekani zajedno sa sjemenišnim odgojiteljima sudjelovali su na
svečanom Euharistijskom slavlju u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage te na
kraju Mise molili s brojnim hodočasnicima pokraj groba časnog sluge Božjega Petra
Barbarića. Svetu misu je prevodio i prigodnu propovijed uputio kardinal Puljić.
Uprava i cijela sjemenišna zajednica na čelu s rektorom preč. Željkom Marićem bili
su brižni domaćini i ovog kao i svih ranijih međudekanskih susreta.
Travnik, 29. travnja 2021.
Tajništvo BK BiH

140
Priopćenje sa Susreta članova BK BiH s profesorima KBF-a
i s odgojiteljima VBS-a u Sarajevu
Nakon što su u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, 5. srpnja 2021.
sudjelovali na Euharistijskom slavlju nebeskih zaštitnika ove crkve i obilježavanju
140. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i
Hercegovini, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine su se, istog dana
u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, susreli s profesorima
Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i odgojiteljima
bogoslovne zajednice.
Susretom je predsjedao nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić,
predsjednik BK BiH i veliki kancelar KBF-a, uz sudjelovanje nadbiskupa
koadjutora vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH mons.
Tome Vukšića, biskupa banjolučkog mons. Franje Komarice te generalnog vikara iz
Mostara mons. Željka Majića, delegata biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog
upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. Petra Palića koji bio spriječen sudjelovati
kao i pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren.
Na susretu je sudjelovalo 14 profesora KBF-a na čelu s dekanom preč. Darko
Tomaševićem među kojima i sva trojica poglavara VBS-a predvođeni rektorom preč.
Zdenkom Spajićem.
U svom pozdravu kardinal Puljić je istaknuo da su biskupi ovim susretom na kraju
akademske 2020./2021. godine željeli zahvaliti profesorima i odgojiteljima za sav
uloženi trud na planu cjelovite formacije budućih svećenika i studenata laika
prisjećajući se početaka djelovanja ove važne institucije Vrhbosanske metropolije
od prije 130 godina. Ukazao je na potrebu da zajednički brinu o toj instituciji koju je
utemeljio sluga Božji nadbiskup Josip Stadler s ciljem formiranja budućih svećenika
kao istinskih evangelizatora za kraljevstvo Božje u vlastitoj mjesnoj Crkvi.
U uvodnom izlaganju nadbiskup Vukšić je, između ostalog, kazao da su „ovakvi
povremeni susreti radi međusobne razmjene iskustava, analize onoga što se čini i
radi iznošenje planova za budućnost ponajprije potreba, koja proizlazi iz
konkretnoga stanja ali i obveza, koju traže suvremene crkvene odredbe“. Podsjetivši
da se Katolički bogoslovni fakultet svrstava u kategoriju onih koji su „združeni“ s
bogoslovijom zajedničkom svrhom koja je prvenstveno pastoralna, pojasnio je da
papa Franjo u konstituciji Veritatis gaudium propisuje i doslovce naređuje dužnu
suradnju između bogoslovije i teološkog učilišta i statutarno definiranu
odgovarajuću njihovu odvojenost kao i da je dobro studenata osnovni kriterij za
njihovu suradnju. Također je čestitao svima 140. obljetnicu otkako je u odluci Svete
Stolice Leon XIII. odlučio i odredio da se „bez ikakve odgode, u Vrhbosanskoj
nadbiskupiji osnuje pokrajinsko sjemenište za klerike, koje će odgovarati potrebama
i te nadbiskupije i ostalih biskupija koje joj dodjeljujemo kao sufraganske“ (Ex hac
augusta, 1881.).
U otvorenoj diskusiji istaknuta je važnost izgradnje svijesti o važnosti ovih
institucija za sve biskupijske zajednice u Bosni i Hercegovini. Razmišljano je o
iznalaženju najboljih načina da se odgovori na aktualne izazove od sve manjeg broja
svećeničkih kandidata, što pogađa sva bogoslovna i mala sjemeništa u BiH i u Crkvi
u Hrvata, preko specifičnog poslanja Crkve u Bosni i Hercegovini na rubu

141
 katoličkog kršćanstva do financiranja ovih ustanova. Ukazano je i na određene
poteškoće na planu formacije mladih ljudi odraslih u uvjetima modernoga digitalnog
svijeta te istaknuta potreba temeljitog planiranja, ali i novih inicijativa koje bi
mogao ponuditi KBF na pastoralnom planu. Svi su suglasni da je potrebo jasno
definirati nadležnosti VBS-a i KBF-a te napraviti dubinsku analizu djelovanja ove
dvije institucije u sadašnjim uvjetima, ali i u budućem razdoblju. Svjesni da većina
kandidata tijekom formacije redovito ne napuni kanonsku dob potrebnu za
svećeničko ređenje, razmišljano je o mogućem jednogodišnjem angažmanu
bogoslova na župama ili u nekim drugim crkvenim institucijama prije ili tijekom
njihova studija i odgoja.
Sarajevo, 5. srpnja 2021.
Tajništvo BK BiH

Priopćenje s 81. redovitog zasjedanja BK BiH

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, 13. i 14. srpnja 2021. u prostorijama
Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci održala je svoje 81. redovito zasjedanje pod
predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića,
predsjednika BK BiH. Sudjelovali su i ostali članovi BK BiH te mons. Željko Majić,
delegat biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-
mrkanskog mons. Petra Palića, koji je odsutan zbog zdravstvenih razloga kao i
apostolski vizitator za župu Međugorje mons. Henryk Hoser. Delegati Hrvatske i
Slovenske biskupske konferencije mons. Milan Stipić, vladika križevački, i mons.
Franc Šuštar, pomoćni biskup ljubljanski, prenijeli su pastirima biskupijskih
zajednica u Bosni i Hercegovini izraze blizine te ih ukratko upoznali s najvažnijim
crkvenim događanjima u posljednje vrijeme u svojim zemljama. U prvom dijelu
zasjedanja sudjelovao je savjetnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaury
Medina Blanco.
Biskupi su prihvatili prijedlog novog saziva Pedagoškog vijeća katoličkih škola za
Europu čiji će petogodišnji mandat započeti u rujnu 2021. godine. Također su dali
potrebne smjernice za usklađivanje pojedinih akata koji reguliraju rad katoličkog
školstva u BiH.
Biskupi su prihvatili Izvješće Nadzornog vijeća Caritasa Bosne i Hercegovine o
djelovanju Caritasa BiH u 2020. godini.
Također su upoznati s aktivnostima Caritasa BiH tijekom prošle 2020. godine kao i
s činjenicom da je sve manje zanimanje inozemnih partnera i donatora za
financiranje aktivnosti karitativnog djelovanja u BiH. Tijekom plodne diskusije bilo
je riječi o konkretnim poteškoćama s kojima se u svom radu susreću dijecezanski
Caritasi i Caritas BiH čije djelovanje na socijalnom planu često nije dovoljno
vrjednovano niti dana potrebna potpora sa strane brojnih institucija vlasti. Članovi
Biskupske konferencije BiH dali su i potrebne smjernice za što bolju koordinaciju
djelovanja spomenutih Caritasa kao i za čuvanje dostojanstva ovih institucija koje
imaju posebnu važnost za biskupijske zajednice i društvo uopće u Bosni i
Hercegovini. I ovom prigodom su zahvalili svim karitativnim djelatnicima koji
savjesno obavljaju povjerenu im zadaću, a posebno volonterima i svima koji daju

142
potporu karitativnom djelovanju u ovoj zemlji u kojoj mnogi još uvijek trpe
posljedice nedavnoga rata i brojnih nepravdi.
Pošto su saslušali izlaganje na temu apostolata duhovnih zvanja, sudionici
zasjedanja su se najprije osvrnuli na rad biskupijskih djelâ za zvanja. Zahvalili su
svima koji promiču ili se aktivno uključuju u ovaj blagoslovljeni način zauzimanja
za buđenje duhovnih zvanja kod mladih da se odvaže slijediti Krista u svećeništvu
ili redovništvu. Biskupi potiču sve obiteljske, župne, redovničke i sve druge
zajednice da, uz brojne sadašnje molitvene inicijative na tom planu, još žarče i
osobno i kao zajednica mole Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju.
Posebno potiču mlade obitelji da se ne boje otvoriti životu rađanjem djece koja su
najveći blagoslov i Crkvi i narodu. Potiču sve da tim obiteljima budu istinska
potpora. Suglasni su da su za pastoral zvanja nužni: temeljita molitva, pastoral
obitelji i radosno svjedočenja Evanđelja. Potiču sve koji rade na buđenju i praćenju
duhovnih zvanja na još bolju suradnju između obitelji, župa i odgojnih crkvenih
institucija. Pozivaju sve one, koji su se odazvali Kristovu pozivu, da sveto i radosno
žive svoje svećeništvo i redovništvo te svojim životom budu radosni navjestitelji
Evanđelja i svjedoci Krista koji je Put, Istina i Život.
Nakon što su upoznati s tijekom priprave i održavanja Prve Sinode Vrhbosanske
nadbiskupije pod geslom: Sve obnoviti u Kristu (usp. Ef 1,10), biskupi su razmotrili
smjernice Tajništva Sinode iz Rima kojima se želi ostvariti otvorena i iskrena
razmjena između toga središnjeg tijela i partikularnih Crkava širom svijeta u
sinodskom hodu. U skladu s tim smjernicama, u nedjelju, 17. listopada 2021.
uključit će se i sve biskupijske zajednice u Bosni i Hercegovini u molitvenu
pripravu za sljedeću Biskupsku sinodu koja će se održati u listopadu 2023. godine
na temu: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“.
Biskupi pozivaju sve članove svojih biskupijskih zajednica kojima je to moguće, a
posebno one koji obilježavaju 25., 50. ili 60. obljetnicu braka da u nedjelju 25.
srpnja 2021. dođu u crkvu Svete Obitelji na Kupresu te sudjeluju na proslavi 4.
Obiteljskog dana u Bosni i Hercegovini. Također pozivaju sve župne i druge
crkvene zajednice da te nedjelje obilježe 1. Svjetski dan djedova, baka i starijih
osoba koristeći materijale Dikasterija za laike, obitelj i život objavljene na mrežnoj
stranici Katoličke tiskovne agencije BK BiH i na biskupijskim i drugim crkvenim
mrežnim stranicama s ciljem uključivanja djedova, baka i starijih osoba u obiteljsko
okruženje.
Biskupi zahvaljuju svima koji aktivno u dušobrižništvu sudjeluju u obilježavanju
Godine sv. Josipa i Godine Božje Riječi te potiču i sve ostale da to učine u skladu s
pastoralnim smjernicama i svojim mogućnostima.
Prihvaćen je prijedlog Caritasa da Biskupska konferencija BiH bude pokrovitelj
jednodnevnog susreta predstavnika crkvenih ustanova iz BiH, koje rade s djecom,
mladima i ranjivim skupinama.
Nakon što su upoznati sa započetim projektom Europskog centra Banjolučke
biskupije u bivšem trapističkom samostanu Marija Zvijezda, biskupi i ovom
prigodom pozivaju mjerodavne vlasti na povrat imovine svima kojima je ona
oduzeta u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, a posebno one imovine koja je
bespravno otuđena mnogima u ovoj zemlji. Također pozivaju predstavnike vlasti na

143
 donošenje zakona kojima će se ispravljati brojne nepravde i neće se stvarati nove
koje bi mogle biti uzrok budućih nesporazuma i mogućih sukoba imajući na umu da
je samo mir utemeljen na pravdi dugotrajan i na dobro svih građana ove zemlje.
Na blagdan sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika Banjolučke biskupije i naslovnika
katedrale, 15. srpnja bit će Euharistijsko slavlje u katedrali u 10 sati. Predsjedat će
kardinal Puljić, a prigodnu propovijed uputit će biskup Komarica.
Biskupi su, 13. srpnja 2021. u dvorani Biskupskog ordinarijata nazočili premijernom
prikazivanju dokumentarnog filma Udruge Nazaret pod naslovom: „Stradanje župe
Barlovci u vremenu od 1992. do 1995. godine“.
Također će, 14. srpnja 2021. u katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci poslušati
koncert na orguljama u izvedbi orguljaša zagrebačke katedrale Nevena Kraljića.
Banja Luka, 14. srpnja 2021.
Tajništvo BK BiH

Priopćenje s 82. redovitog zasjedanja BK BiH

Članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su 4. i 5. studenog
2021. u prostorijama Nadbiskupske rezidencije u Sarajevu, svoje 82. redovito
zasjedanje. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić,
predsjednik BK BiH, a sudjelovali su članovi Biskupske konferencije BiH. Također
su sudjelovali delegat Hrvatske biskupske konferencije mons. Milan Stipić, vladika
križevački, i delegat Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mons.
Ivan Štironja, biskup kotorski, te izvijestili o najvažnijim crkvenim događanjima u
svojim zemljama. Biskupima se na početku zasjedanja pridružio i otpravnik poslova
Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaury Medina Blanco prenijevši izraze
zahvalnosti nadbiskupa Luigia Pezzuta koji je nedavno završio svoju službu
apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini.
Biskupi su saslušali izvješća svojih delegata: s plenarnog zasjedanja Vijeća
europskih biskupskih konferencija (CCEE) održanog u Rimu od 23. do 26. rujna
kojim je obilježena 50. obljetnica postojanja toga Vijeća, sa 63. plenarnog
zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije održanog od 19. do 21. listopada 2021.
u Zagrebu, i s 19. skupštine Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica
u BiH i Redovničkog dana koji su održani 4. rujna 2021. u Međugorju.
Biskupi su se osvrnuli na svoj susret s profesorima Katoličkog bogoslovnog
fakulteta Univerziteta u Sarajevu i s odgojiteljima bogoslovne zajednice, održanog 4.
i 5. srpnja 2021. u glavnom gradu BiH tijekom kojeg je, između ostalog, bilo riječi o
dužnoj suradnji između bogoslovije i teološkog učilišta te o iznalaženju najboljih
načina da se odgovori na aktualne izazove. Razmotrili su također prijedloge
profesora i odgojitelja iznesene na spomenutom susretu, a bilo je riječi i o
organiziranju propedeutske godine za svećeničke kandidate koji prije dolaska u
bogoslovno sjemenište nisu boravili u malom sjemeništu. Pastiri mjesnih Crkava u
BiH i ovom prigodom zahvaljuju profesorima i odgojiteljima za trajno nastojanje
oko odgoja i izobrazbe svećeničkih kandidata i drugih studenata i studentica.
Svjesni činjenice smanjenja broja svećeničkih kandidata, potiču svećenike,
redovnike i redovnice na svet život i rad na buđenju novih duhovnih zvanja.

144
Također potiču sve katoličke obitelji na otvorenost životu i na molitvu kao i na
aktivno sudjelovanje u životu Crkve te davanje potpore onim svojim članovima koji
se odluče krenuti putem svećeništva ili redovništva. Dogovorili su i da susret
članova Biskupske konferencije BiH s profesorima i odgojiteljima bude održavan
svake godine na blagdan svetih slavenskih apostola Ćirila i Metoda, 5. srpnja.
Biskupi su odobrili Pravilnik o sukobu interesa i Pravilnik o sigurnom
zapošljavanju Caritasa Bosne i Hercegovine.
Posebnu pozornost sudionici zasjedanja su posvetili prvoj i drugoj etapi sinodalnog
hoda u biskupijskim zajednicama i na razini biskupskih konferencije koji su
predviđeni kao priprava za XVI. redovitu Biskupsku Sinodu u Rimu 2023. godine
na temu: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“. Upoznati su sa
završnim procesom Prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije, koja će biti zatvorena 8.
prosinca 2021. nakon čega će se ova mjesna Crkva uključiti u spomenuti sinodalni
put sveopće Crkve. Također su detaljno upoznati s pokretanjem prve etape
sinodskoga puta u drugim biskupijskim zajednicama u Bosni i Hercegovini u skladu
s crkvenim smjernicama. Potiču sve svećenike, redovnike, redovnice i sve ostale
vjernike da se uključe u sinodalni hod svojih mjesnih Crkava kako bi i Katolička
Crkva u Bosni i Hercegovini dala svoj doprinos sveopćoj Crkvi na planu izgradnje
zajedništva i ostvarenje poslanja koje joj je povjerio Krist Gospodin.
Biskupi su upoznati i sa završnim pripremama za Đakonsku pastoralnu godinu koja
će započeti, 9. studenog 2021. prigodnim predavanjima u prostorijama
Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu za đakone svih
biskupija i redovničkih provincija u BiH.
Nakon što je Hrvatska biskupska konferencija, na svom 63. plenarnom zasjedanju
održanom od 19. do 21. listopada 2021. u Zagrebu, usvojila prijevod novih
litanijskih zaziva, biskupi određuju da isti prijevodi u Lauretanskim litanijama i u
Litanijama sv. Josipa važe i za područje Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine. Spomenute Litanije s prijevodom novih zaziva bit će ovih dana
objavljene.
Biskupi izražavaju svoju zabrinutost zbog neodgovornoga ponašanja i
nepromišljenih izjava pojedinih političkih predstavnika, koji takvim svojim
djelovanjem izazivaju osjećanje nesigurnosti i straha kod ljudi. Sve, koji kao
izabrani predstavnici sudjeluju u vlasti i donose odluke, i sve koji oblikuju medijski
prostor, biskupi pozivaju da se suzdrže od teških riječi i uvreda i da poštuju
pojedinačna i kolektivna prava ljudi, konstitutivnih naroda i manjinskih grupa.
Očekuju također da, radi uspostave društvene sloge i pronalaženja pravednog
izbornog sustava i radi provođenja potrebite ustavne i zakonske reforme, svoju
pomoć pruže i predstavnici međunarodne zajednice. Tu reformu zahtijeva pravda i
radi toga da bi se otklonila svaka pravna i stvarna mogućnost preglasavanja,
manipulacija i dominacije, i da bi se pronašao zakonski sustav i rješenje koje će
osigurati poštivanje ljudskih prava i dostojanstva u kojemu će svaki narod i
manjinska grupa sama birati i imati svoje predstavnike. A dijalog je jedini moralno
prihvatljiv način koji izabrani predstavnici moraju slijediti u pregovorima radi
pronalaženja rješenja. Potrebno je to također radi ispravljanja nepravda i stvaranja
osjećaja sigurnosti, radi podržavanja poduzetničke klime i otvaranja radnih mjesta,
posebice za mlade.

145
 Dogovoreni su sljedeći termini zasjedanja Biskupske konferencije BiH tijekom 2022.
godine: 18. i 19. ožujka 2022. u Mostaru koje će završiti večernjim Misnim slavljem
na svetkovinu sv. Josipa 19. ožujka u katedrali Marije Majke Crkve; 13. i 14. srpnja
u Banjoj Luci koje će završiti 15. srpnja Euharistijskim slavljem u katedrali sv.
Bonaventure te 4. i 5. studenog u Sarajevu koje će započeti 3. studenog zajedničkom
Euharistijom u katedrali Srca Isusova. Dogovoreno je i da IX. Međudekanski susret
u BiH bude održan, 28. travnja 2022. u Nadbiskupijskom sjemeništu Petar Barbarić
u Travniku, a Obiteljski dan u BiH, 31. srpnja 2022. u Kupresu te Susret svećenika u
BiH 1. lipnja 2022. na području Banjolučke biskupije.
U srijedu, 3. studenog 2021. biskupi su slavili Svetu misu u katedrali Srca Isusova.
Predsjedao je kardinal Puljić, a propovijedao je biskup Ivan Štironja. U četvrtak, 4.
studenog biskupi su slavili Euharistiju u kapeli Vrhbosanskog bogoslovnog
sjemeništa i susreli se s bogoslovnom zajednicom. Predsjedao je kardinal Puljić, a
prigodnu propovijed uputio je vladika Milan Stipić.
Sarajevo, 5. studenog 2021.
Tajništvo BK BiH

146
IMENOVANJA, RAZRJEŠENJA I ODOBRENJA

Tiskovni ured Svete Stolice, 31. kolovoza 2021. izvijestio je da je Sveti Otac Franjo
prihvatio odreknuće od službe apostolskog nuncija u Bosni Hercegovini i Crnoj
Gori mons. Luigia Pezzuta koje je, zbog navršene dobne granice, podnio mons.
Pezzuto, naslovni nadbiskup Torre di Proconsolare. Sveti Otac Benedikt XVI.
imenovao je nadbiskupa Pezzuta apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini. 17.
studenoga 2012.
Tiskovni ured Svete Stolice, 27. studenog 2021. priopćio je da je Sveti Otac Franjo
imenovao nadbiskupa mons. Aldu Cavallia, dosadašnjeg apostolskog nuncija u
Nizozemskoj, novim apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu
Međugorje, na neodređeno vrijeme i ad nutum Sanctae Sedis.
Imenovanje vlč. Ivana Rake u Vijeće za liturgiju BK BiH: Dekret br. 53/2021., 8.
veljače 2021.
Imenovanje mons. Ivice Božinovića, za v. d. promicatelja Katoličkih škola za
Europu u BiH: Dekret br. 88/2021., 1. travnja 2021.
Imenovanje mons. Luke Tunjića na petogodišnji mandat za ravnatelja Papinskih
misijskih djela u Bosni i Hercegovini dekretom Kongregacije za evangelizaciju
naroda br. 1598/21. 5. svibnja 2021.
Imenovanje mons. Slađana Ćosića, za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-1/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje prof. Snježane Toskić za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-2/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje prof. Marijane Baković Mlačo za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-3/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje don Ivana Širića za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na petogodišnji
mandat: Dekret br. 228-4/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje prof. Žane Altumbabić za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-5/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje prof. Ante Rajića za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na petogodišnji
mandat: Dekret br. 228-6/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje prof. Blaženke Ivekić za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-7/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje vlč. Marka Crnjaka za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-8/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje prof. Mirjane Mavrak za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-9/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje prof. Jelene Brkić-Šmigoc za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-10/2021., 6. rujna 2021.

147
 Imenovanje prof. Sandre Bjelan-Guska za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-11/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje dipl. iur. Josipa Mijatovića za člana Pedagoškog vijeća BK BiH na
petogodišnji mandat: Dekret br. 228-12/2021., 6. rujna 2021.
Imenovanje don Nikole Menala za predavača Đakonske pastoralne godine: Dekret
br. 271-1/2021., 27. listopada 2021.
Imenovanje fra Brune Ćubele za predavača Đakonske pastoralne godine: Dekret br.
271-2/2021., 27. listopada 2021.
Imenovanje don Stipe Gale za člana Vijeća za bogoslovna i Vijeća za mala
sjemeništa BK BiH: Dekret br. 278-1/2021., 10. studenog 2021.
Imenovanje don Kreše Puljića za člana Vijeće za obitelj BK BiH: Dekret br. 278-
2/2021., 10. studenog 2021.
Imenovanje don Branimira Bevande za člana Nadzornog vijeća BK BiH: Dekret
br. 278-3/2021., 10. studenog 2021.
Imenovanje don Stipe Gale za člana Vijeće za kler BK BiH: Dekret br. 278-4/2021.,
10. studenog 2021.
Imenovanje don Branimira Bevande za člana Odbora za mlade pri Vijeću za laike
BK BiH.: Dekret br. 278-5/2021., 10. studenog 2021.
Praesentibus litteris za p. Miroslava Jonjića, OFM za dušobrižništvo vjernika
Hrvata u biskupiji Passau, Njemačka. Dekret br. 31/2021., 23. veljače 2021.
Praesentibus litteris za p. Roberta Sliškovića, OFM za dušobrižništvo vjernika
Hrvata u Münsteru, Njemačka. Dopis br. 32/2021., 23. veljače 2021.
Praesentibus litteris za vlč. Andriju Župarića za dušobrižništvo vjernika Hrvata u
Reutlingenu, Metzingenu i Tübingenu, Njemačka. Dopis br. 86/2021., 21. svibnja
2021.
Praesentibus litteris za p. Ljubu Lebu, OFM za dušobrižništvo vjernika Hrvata u
Singenu - Villingenu, Njemačka. Dopis br. 110/2021., 6. srpnja 2021.
Praesentibus litteris za p. Roberta Crnogorca, OFM za dušobrižništvo vjernika
Hrvata u Singenu - Villingenu, Njemačka. Dopis br. 156/2021., 2. rujna 2021.
Razrješenje fra Stipana Klarića službe člana Vijeće za kler BK BiH. Dekret br.
277-1/2021., 10. studenog 2021.
Razrješenje don Ive Šutala službe člana Vijeća za bogoslovna sjemeništa BK BiH.
Dekret br. 277-2/2021., 10. studenog 2021.
Razrješenje don Mladena Šutala službe člana Odbor za mlade pri Vijeću za laike
BK BiH. Dekret br. 277-3/2021., 10. studenog 2021.
Razrješenje vlč. Olivera Jurišića službe člana Vijeća za bogoslovna sjemeništa.
Dekret br. 301/2021., 30. studenog 2021.

148
SUSRETI UZ SUDJELOVANJE DELEGATA
BISKUPSKE KONFERENCIJE BIH

Održan online susret glasnogovornika europskih biskupskih

konferencija na temu: „Pandemija i crkvena komunikacija:
novi pastoralni izazovi“
U petak, 18. lipnja 2021. u organizaciji Sekcije za društvene komunikacije pri
Vijeću europskih biskupskih konferencija (CCEE), održan je online susret osoba
zaduženih za medije i glasnogovornika europskih biskupskih konferencija. Među 48
sudionika bili su i glasnogovornici Hrvatske biskupske konferencije, Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine i Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i
Metoda: gospodin Zvonimir Ancić, mons. Ivo Tomašević i vlč. Mirko Štefković.
Sekcija za društvene komunikacije CCEE-a izdala je sljedeće priopćenje sa
spomenutog susreta:
Pandemija i crkvena komunikacija: novi pastoralni izazovi
Susret osoba zaduženih za medije i glasnogovornika europskih biskupskih
konferencija
48 sudionika iz cijele Europe sastali se na online godišnjem susretu osoba zaduženih
za medije i glasnogovornika europskih biskupskih konferencija na temu:
„Pandemija i crkvena komunikacija: novi pastoralni izazovi“. Tijekom susreta su
razmišljali o tome kako živjeti izazove ovoga vremena: digitalno okruženje, novi
oblici socijalizacije i sudjelovanja, potencijal i kritičnost u komunikaciji, novi
pastoralni izazovi.
Pandemija nas je zatekla, na svim razinama, nespremne i natjerala nas da ostanemo
zatvoreni u kući. Promijenile su se naše navike, naši odnosi, posao, socijalni
kontakti, a i vjerska slavlja. Sa svim osobnim, osjećajnim, psihološkim, relacijskim i
pastoralnim implikacijama koje takva situacija podrazumijeva. Našli smo se „svi u
istoj barci“, rečeno izrazom pape Franje.
Važnu ulogu u ovom razdoblju su imali mediji: oni tradicionalni i socijalni mediji.
Ogroman je napor mnogih novinara i informativnih djelatnika, ponajprije da prenesu
ono što se događa; kako ne bi iznevjerili misiju služenja javnosti; za izgradnju
društvenoga sklada.
Osjetljiva uloga, kako je istaknula Vania De Luca, vatikanska novinarka TG3 i
predsjednica UCSI Nazionale (Talijansko društvo katoličkih novinara) u svom
govoru pod naslovom: Na prvoj crti tijekom pandemije. Osjetljiva uloga informacija.
„Osjetljiva jer su informacije most između građana i institucija, između znanstvene
zajednice i stanovništva, između onih koji povezuju i izgrađuju zajednicu ili, u
protivnom, sredstvo podjele i raspadanja. Naše riječi ne samo da tumače stvarnost,
već doprinose davanju oblika i smjera, a to smo doživjeli na posebno očit način u
ovom razdoblju naše povijesti u kojem se istodobno s pandemijom širilo ono što je
definirano kao infodemija: to jest obilje informacija, koje nisu sve točne, koje

149
 „ljudima otežavaju pronalazak pouzdanih izvora kad im zatrebaju“. (koje otežavaju
razlikovanje istinitog od lažnog \ dobra od zla)“.
U tom je kontekstu svijet informacija pozvan „birati vijesti, staviti ih u kontekst,
poredati ih po važnosti polazeći od temeljnog i smislenog pitanja: kakav svijet
želimo graditi? Što je važno prenijeti na nove naraštaje, a što ne?“
„Danas smo na kraju duge zime suživota s virusom, nastavila je, širenje cjepiva daje
nam nadu u povratak u normalu, iako ćemo se unutar sebe nositi s nepoznanicama i
kontradikcijama koje smo doživjeli, i ne može se razmišljati o povratku u prijašnji
svijet, kao da se ništa nije dogodilo, kao da smo živjeli u zagradama“.
Zatim, citirajući geslo svetog Franje Saleškog, zaštitnika novinara, „treba imati srce
koje je sposobno biti strpljivo; velike zamisli ostvaruju se samo s puno strpljenja i s
puno vremena“, zaključila je: „za rekonstrukciju i preporod, za ponovno uskrsnuće,
u kršćanskom smislu, koje u latinskoj etimologiji resurgere, ponovno postaviti na
noge ono što je pognuto, treba puno strpljenja, ali vremena ima malo. Nemamo ga
puno”.
Koronavirus je također onemogućio sve pastoralne aktivnosti onako kako smo ih
uvijek zamišljali, i doveo do pomanjkanja misnih slavlja uz sudjelovanje vjernika.
Izvanredna situacija u kojoj je, kad je riječ o Crkvi, prevladala obveza milosrđa,
zaštite života i zdravlja, što ju je navelo da prihvati ograničenja.
Mnogim biskupima i svećenicima nije nedostajalo kreativnosti i počeli su slaviti
misu na krovovima crkava kako bi bili vidljivi iz okolnih zgrada i bliži vjernicima;
trenuci molitve i liturgijskih slavlja prenošeni su putem interneta, na radiju i na
televiziji.
Neupitni protagonist bio je papa Franjo, najprije izborom da se jutarnja misa iz
Svete Marte uživo emitira na TV-u, zatim molitvom od 27. ožujka na trgu Svetog
Petra, pustom ali s očima svih i srcima mnogih uprtih prema njemu.
Andrea Monda, ravnatelj L'Osservatore Romano, ispričao je što znači
„Komuniciranje s papom Franjom: simbolične geste i svakodnevni život“. Polazeći
upravo od povijesnog trenutka molitve na trijemu bazilike svetog Petra s
blagoslovom „Urbi et orbi“, 27. ožujka i, oslanjajući se na druge zgode koje je
osobno doživio uz Papu, podsjetio je na Papin stil komuniciranja, prožet blizinom
koja mu omogućuje da se odmah uskladi sa srcima i mislima vjernika i što svaki
susret čini posebnim, što čak i trenutke privatnog susreta čini 'događajem'. U ovo
vrijeme pandemije svojim je jednostavnim i snažnim gestama papa Franjo kod
mnogih ljudi pobudio potrebu za svetim, pomogao nam je ponovno otkriti želju za
Bogom.
Digitalno okruženje nudi nove oblike socijalizacije i sudjelovanja. Komunikacija, i
ona crkvena, na ispitu Covid-a, pokazala je potencijal i kritičnost. Kako popunjavati
digitalne prostore da bi se doseglo i susrelo sve one koji često posjećuju društvene
mreže? Kako osigurati sakramentalnu dimenziju povezanu s fizičkim sudjelovanjem
u slavljima? Ovo je bilo u fokusu okruglog stola: „Digitalno okruženje i crkveno
sudjelovanje“. Iznesena su tri iskustva: Shona Cahill, iz isusovačkog YAM tima,
predstavila je „Duhovnu pratnju online“ koju su isusovci ponudili mladima i
odraslima tijekom razdoblja ograničenja; Simona Juračková, iz Caritasa Češke

150
biskupske konferencije, govorila je o velikom poslu koji je češki Caritas obavio u
ovo vrijeme i prisutnosti „Na mreži da pomognemo drugima“; Kornél Fábry,
generalni tajnik Odbora za Međunarodni euharistijski kongres u Budimpešti,
izvijestio je o pripremi Kongresa, koji je odgođen na godinu dana kako bi se
osiguralo fizičko sudjelovanje vjernika iz cijele Europe i izložio program događanja.
U svom zaključku preuzvišeni gospodin mons. Nuno Brás, biskup iz Funchala i
voditelj Sekcije za društvene komunikacije CCEE-a, nakon što je zahvalio
govornicima i sudionicima susreta, ponovio je da je ovo vrijeme izbora. Pandemija
nam je pokazala novi način življenja, shvatili smo da se naša normalnost možda
zauvijek promijenila, da ne možemo jednostavno početi iznova, već trebamo
ponovno početi. Ključna riječ je blizina: „potrebno je pratiti ljude u bilo kojem
kontekstu, uključujući i onaj digitalni, i učiniti ih da osjete blizinu zajednice i Boga,
da postanu suputnici na putu u potrebi za svetim i za Bogom koji prebiva u srcu
čovjeka, da bi bili sposobni otvoriti prozore Božjoj tajni”. (kta)

Godišnji susret generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija

(St. Gallen, 1. i 2. srpnja 2021.)
Dvodnevni online susret generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija na
temu „Autentičnost Crkve i vjerodostojnost u njezinu poslanju na temelju enciklike
Ecclesiam suam“ održan je 1. i 2. srpnja. Na susretu su sudjelovali također
generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije doc. dr. sc. Krunoslav Novak i
generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević.
Mnogo puta se može čuti da Crkva mora biti vjerodostojnija i da ako svijet ne
vjeruje, to je zato što Crkva nije dovoljno vjerodostojna. Upravo polazeći od tog
uvjerenja započeo je sastanak generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija.
Dvodnevni sastanak održan virtualnim putem okupio je 48 sudionika povezanih
putem interneta iz svojih sjedišta, kako bi zajedno razmišljali o „Autentičnosti
Crkve i vjerodostojnosti u njezinu poslanju na temelju enciklike Ecclesiam suam“,
navodi se u priopćenju Ureda za medije Vijeća europskih biskupskih konferencija
(CCEE).
Fra Martin Michalíček, generalni tajnik CCEE-a, uputio je na početku dobrodošlicu
sudionicima i uveo ih u rad. Potom je mons. Ivo Tomašević održao prvo izlaganje
na temu „Autentičnost Crkve u ad intra odnosima” u kojem je podijelio nekoliko
misli u duhu spomenute enciklike i na temelju svoga sudjelovanja na brojnim
događanjima u organizaciji Vijeća europskih biskupskih konferencije i
dugogodišnje suradnje s Tajništvom CCEE-a.
Zahvaljujući djelovanju CCEE-a imao sam prigodu kao tajnik malobrojne
Biskupske konferencije pohoditi većinu europskih zemalja i izbliza upoznati život
Crkve u njima… Sve te susrete mogao bi nazvati istinskim unutarcrkvenim
dijalogom. Pomogli su mi da bolje upoznam i još više zavolim Crkvu Katoličku i
svoje poslanje u njoj, rekao je generalni tajnik BK BiH.
Dar Crkve je neprocjenjiv i nezamjenjiv, nastavio je, jer je izišla iz Kristova boka na
križu. U njoj i po njoj svaki član osobno i kao zajednica susreće Isusa Krista,
susreće svoju braću i sestre u vjeri. Siguran znak da volim Crkvu jest da svim silama

151
 nastojim hoditi putem Isusa Krista odnosno putem svetosti. Sveci kroz povijest su
neprocjenjiv dar Crkvi. Sveci su ostvarenje Crkve u svakodnevici i najljepše lice
Crkve u svijetu i tako će biti do konca svijeta. Oni su kroz dijalog s Bogom pronašli
način vođenja dijaloga unutar Crkve i u svijetu te ostvarili poslanje koje im je Krist
povjerio.
„Svijest o otajstvu Crkve je posljedica zrele vjere koja je prožela svu životnu
djelatnost. Iz takve vjere rađa se onaj osjećaj Crkve kojim treba da pravi kršćanin
bude duboko prožet. To je kršćanin koji je odrastao u školi božanske riječi, koji je
othranjen milošću sakramenata i nebeskim nadahnućem Duha Branitelja, očvrsnuo
izvršavanjem evanđeoskih kreposti, zadojen kulturom i srdačnim drugovanjem
crkvene zajednice i duboko u sebi radostan što je dionik onog kraljevskog
svećeništva koji je vlastit Božjem narodu (usp. 1 Pt 2,9)“, rekao je mons. Tomašević
citirajući spomenutu encikliku u kojoj se također ističe kako „otajstvo Crkve nije
isključivo stvar teološkog proučavanja“ nego „mora biti življena stvarnost“. Izrazio
je nadalje uvjerenje da je potrebno s puno poniznosti, jasnoće i ljubavi pristupati
prema učenju Crkve kako se ne bi uvodilo članove Crkve u nepotrebne nedoumice.
Kako razumjeti i kako učiti druge o toj Riječi bez susreta s njom, bez duboke
poniznosti i svijesti o vlastitoj malenosti, bez iskrene molitve i susreta s Riječju u
otajstvu Euharistije?, zapitao se te nastavio: Uvjeren sam da nemali broj teologa iz
bogatih zemalja mogu o tome učiti od onih koji su trpjeli ili i danas trpe zbog svoje
vjere. Oni su kroz patnju iskusili veličinu i snagu te Božje Riječi. Oni iz iskustva
znaju da su prijepori između pojedinih teologa često više ljudsko umovanje nego
učenje od Božje Riječi i o Božjoj Riječi koja bi trebala biti pomoć za življenje
svakodnevnog života, rekao je mons. Tomašević.
Izrazio je ujedno zahvalnost Crkvama u bogatim zemljama za jako puno dobra koje
čine brojnim Crkvama širom svijeta pa tako i u Bosni i Hercegovini. To se posebno
očitavalo u vremenu rata na ovim prostorima, ali i kasnije sve do danas. Uistinu,
postoji izuzetno velika otvorenost i Crkve i ljudi u tim zemljama da sa
siromašnijima i manje brojnima podijele puno toga što su stekli i što sada imaju.
Bez te svakovrsne potpore mnogih katolika u zapadnim zemljama teško bi se
ponovno organizirale brojne mjesne Crkve koje su proživjele i preživjele otomansku
vladavinu ili komunistički sustav. Osim toga, u Crkvi u razvijenim zemljama može
se naučiti jako puno dobroga. Uvijek iznova se divim s koliko poštovanja crkveni
predstavnici u bogatim zemljama pristupaju prema vjernicima i ljudima uopće,
rekao je.
Crkva je prisiljena da trajnom budnošću ispituje svoj moralni život, rekao je mons.
Tomašević citirajući encikliku Pavla VI. „Kada čovjek hoda u tamnoj prostoriji, ide
polako i pravi male korake, a staje punom težinom tek kada osjeti da je tlo čvrsto.
Mislim da bi tako trebalo postupati i u opasnostima ovoga svijeta. Kad je riječ o
vjerskoj i moralnoj nauci, nužno treba praviti malene i sigurne korake kako ne bi
ono profano u svijetu zarazilo Crkvu umjesto da Crkva svojim evanđeoskim
poslanjem prožme svijet. Kad god je Crkva dopustila da je prožmu profana mjerila,
uvijek je snosila teške posljedica, pa makar i desetljećima kasnije, iako se to u
početku moglo činiti korisnim pa čak i dobrim“, upozorio je.
Duh svijeta uvijek najprije želi udariti pastira bez obzira o kojem se duhu svijeta
radilo i o kojim se metodama služio. Unatoč svima ljudskim slabostima i

152
ograničenostima pastiri su pozvani i poslani vršiti svoje poslanje. Pastir treba biti
ponizan; treba uvijek imati otvoreno uho da čuje druge, a posebno vjernike koji su
povjereni njegovoj skrbi. Ipak, mora ostati pastir kako ne bi iznevjerio svoje
poslanje. Vjernici trebaju pastire i to kao pastire, navjestitelje Božje riječi, djelitelje
svetih otajstava i svjedoke Božje ljubavi u svijetu, rekao je mons. Tomašević.
Tamo gdje se zablude „šuljaju unutar same Crkve“, kako kaže spomenuta enciklika,
tamo se sve više gubi simbol križa i zamjenjuju ga razni drugi zemaljski simboli.
Crkva je poslana naviještati kraljevstvo Božje i naviještati Kristovo evanđelje
upotrebljavajući sve dobre načine u vremenu u kojem živi, ali nikad se ne odričući
svoga poslanja. Crkva se ne smije ni u jednom vremenu i ni u jednom dijelu svijeta
odreći križa, jasnog evanđeoskog nauka i svoga misijskog poslanja; ne smije se
odreći Krista, rekao je.
Drugi dio susreta bio je posvećen dijalogu „ad extra“ i vjerodostojnosti Crkve u
njezinu odnosu s društvom, uz izlaganje irskog novinara Davida Quinna, ravnatelja
IONA-e, Instituta za religiju i društvo (Institute for Religion and Society),
kolumnista lista Sunday Times (irsko izdanje) i novina The Irish Catholic.
U svojoj analizi posvećenoj tome kako se na Katoličku crkvu gleda u Europi, Quinn
je krenuo od ovog vremena pandemije i činjenice da smo se „gotovo posvuda u
Europi morali suočiti sa situacijom bez presedana: branilo nam se slaviti bogoslužje
s narodom”. Tijekom prvog zatvaranja, gotovo su sve vlade spriječile liturgijska
slavlja u crkvi, a zatim su ih, neke prije drugih, opet dopustile. U nekim zemljama se
to ishodilo pravnim putem, a u drugima je bila potrebna izravna intervencija biskupa.
Ta su zbivanja „bila svojevrsni lakmus-papir da se pokaže koliko su Crkve cijenjene
i poštovane u društvu. Bio je to ujedno lakmus-papir da se pokaže kako dovodimo u
ravnotežu slobodu i sigurnost. Bio je to lakmus-papir za same Crkve. Kako
uspostaviti ravnotežu između slobode bogoštovlja i sigurnosti? U nekim su
zemljama Crkve jednostavno slušale stručnjake za javno zdravstvo bez pružanja
ikakvoga otpora, ne tražeći dokaze koji bi dokazali da je potrebno potpuno
obustaviti javna bogoslužja. U drugim su se zemljama, opet, Crkve brže
suprotstavile stručnjacima za javno zdravstvo i vladama i ponudile snažne
argumente za vraćanje javnog bogoslužja. To dijelom ovisi o samopouzdanje i o
tome kako mislimo da nas društvo gleda ”.
Još jedno osjetljivo pitanje gdje vidimo istu stvar, nastavio je Quinn, jest pitanje
obrazovanja i katoličkih škola. “Papa Pavao VI. u Ecclesiam suam propitkuje se o
mjestu Crkve u društvu. Mjesto vjerskih škola u društvu svojevrsni je test za to.
Poštuje li država i priznaje li pravo vjerskih škola na postojanje? Hoće li im dati
javni novac? Imaju li slobodu podučavati ono što žele? Jesu li prisiljene podučavati
stvari koje ne žele podučavati? Mogu li zadržati svoj identitet kad mnogi učenici i
roditelji pripadaju različitim vjerama ili nijednoj?“ I dodao je, „na Crkvi je da brani
vlastitu i autonomiju civilnoga društva i bori se s obiteljima da im se prizna njihovo
pravo da budu prvi odgojitelji svoje djece“.
Na kraju je govorio o ulozi medija u stvaranju slike o Crkvi u javnosti. „Kršćane se
svakodnevno prikazuje u negativnom svjetlu. Kad gostujem u emisijama ponekad
me tretiraju kao zanimljiv antropološki uzorak. Ne postoji jednostavan način da se
to riješi, ali ako želimo dijalog sa svijetom, to mora uključivati dijalog s novinarima.
To također znači izgrađivati osobne odnose s novinarima, izgrađivati odnose koji se

153
 temelje na povjerenju. To također znači imati mnogo ljudi koji su voljni i sposobni
sudjelovati u emisijama, pogotovo kad je riječ o spornim pitanjima. U protivnom će
se pretpostaviti da su naši stavovi naprosto neobranjivi”.
Zaključujući je rekao: „Vjerujemo li da imamo nešto zaista posebno i jedinstveno za
dati? Možda prvo moramo iznova evangelizirati Crkvu, prije nego što pokušamo
iznova evangelizirati svijet. Svijet treba obnovljenu Crkvu, jer svijet, počevši od
našega vlastitog doma ovdje u Europi, treba obnovu. Ova, pak, započinje i završava
u Kristu. To ostaje naše poslanje i naša poruka”.
Svaki je pojedini generalni tajnik tijekom susreta imao priliku predstaviti
najznačajnije inicijative koje su poduzele njihove biskupske konferencije u
posljednje vrijeme i razgovarati o izazovima s kojima se suočava u ovom času. Uz
te intervente, podnesena su izvješća tajnikâ povjerenstava u kojima su predstavljene
aktivnosti i predstojeće obveze povjerenstava i odjela CCEE-a. (kta/ika)

Izvješće s plenarnog zasjedanje

Vijeća europskih biskupskih konferencija
U Rimu je od 23. do 26. rujna održano plenarno zasjedanje Vijeća europskih
biskupskih konferencija. Na skupštini su sudjelovali predsjednik biskupske
konferencije BiH, uzoriti gospodin Vinko kard. Puljić, nadbiskup vrhbosanski i
predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji
je napisao opširno izvješće o ovom zasjedanju koje prenosimo u cijelosti:
Tema zasjedanja bila je:
„CCEE - 50 godina u službi Europe- sjećanje i perspektive u kontekstu
enciklike Fratelli tutti“
1. Iz Poruke Predsjedništva uz 50. obljetnicu osnutka CCEE-a
Predsjedništvo Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) uputilo je 25.
ožujka poruku povodom 50. obljetnice osnutka Vijeća.
„S radošću se obraćamo na pedesetu obljetnicu osnutka Vijeća koje je bilo 25.
ožujka 1971. kada je Kongregacija za biskupe odobrila Uredbu i smjernice. Vijeće
je, dakle, rođeno pod pogledom Majke Kristove i Majke Crkve koju će se kasnije
častiti i nazivati 'Kraljicom Europe'.
…. Poslanje Vijeća danas je suočavati se s dekristijanizacijom Europe u kojoj se
čini da Bog nestaje iz obzorja modernog čovjeka. No, što više rastu egzistencijalni
nemiri, strahovi i podjele, Crkva je sve više pozvana naviještati Krista nadu ljudi i
svjedočiti put zajedništva i suradnje koji ne poništava naše razlike. Uz to čini se
kako danas postoji određeno nepovjerenje prema razumu pa je teško vjeri probiti se
do umova ljudi i naći prostora u srcima… Čini se ipak da „duhovna pustinja” kojom
je obilježen europski kontinent krije u sebi klice koje bude nadu… Naime, mnoštvo
je ljudi svih dobnih skupina koji traže smisao života i osjećaju duboku čežnju za
Bogom... Izvanredno stanje koje je izazvala pandemija potiče nas otkrivati
prolaznost ljudskoga bića, prolaznost vremena, a to onda jača našu čežnju za onim
„onkraj”, a to je Bog kojega je Isus objavio. Želja za Božjom riječju, za vjerom,
euharistijom, molitvom, pobožnošću Blaženoj Djevici, kršćanskim zajedništvom

154
kola u mnogim srcima koja se, tajnovitim putevima, susreću, povezuju i uzajamno
podržavaju na dobrobit sviju. U tome smislu, ovo je čas buđenja savjestî, buđenja
koje je možda sporo, ali nezaustavljivo. To su znakovi nade kako Duh Uskrsloga
Gospodina napinje jedra crkvene lađe. U tom obzorju nade pozivamo pastire Crkve
neka sa svojim zajednicama mole jedni za druge. Našu molitvu podržat će i sveci
zaštitnici Europe: Katarina, Brigita, Terezija Benedikta od Križa, Benedikt, Ćiril i
Metod. U zajedništvo sa Svetim Ocem Franjom upiremo svoj pogled u Mariju koja
je prihvatila navještaj Riječi koja je tijelom postala. On, Uskrsnuli Gospodin s nama
je na putu u Emaus. On nas pozorno sluša, tumači i prosvjetljuje nas. Ponovimo,
stoga, poziv učenika i zamolimo ga neka „ostane s nama, jer večer je!“ A On će
uputiti utješne riječi: „Ne bojte se, ja sam s vama“.
Mons. Stanisław Gądecki
Nadbiskup Poznańa, potpredsjednik CCEE-a
Kardinal Angelo Bagnascoumirovljeni
nadbiskup Genovepredsjednik CCEE-a
Kardinal Vincent Nichols,
Nadbiskup Westminstera, potpredsjednik CCEE-a

***
2. Papa predsjedao misnim slavljem na početku zasjedanja CCEE-a
U Rimu je od 23. do 26. rujna održano plenarno zasjedanje Vijeća europskih
biskupskih konferencija. Na skupštini su sudjelovali predsjednik biskupske
konferencije BiH, uzoriti gospodin Vinko kard. Puljić, nadbiskup vrhbosanski i
predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Svoj susret predsjednici europskih biskupskih konferencija započeli su u Bazilici
svetoga Petra svetom misom koju je predvodio papa Franjo.
U svojoj homiliji Sveti Otac je naglasio tri riječi o kojima kršćani i europski biskupi
mogu razmišljati: razmotriti, obnoviti i vidjeti. Temeljem čitanja iz proroka
Hagaja u kojem Gospodin poziva narod neka razmotri o svom putu. Ljudi su,
naime, po povratku iz izbjeglištva brinuli o obnovi svojih domova. Hagajeve riječi
neka razmotre svoje putove, izazovne su i za nas. Jer u Europi mi kršćani možemo
biti u napasti zadržati se u udobnosti svojih struktura, domova i crkava, u sigurnosti
koje pružaju naše tradicije, dok su crkve oko nas sve praznije, a Isusa se sve više
zaboravlja.
Razmislite koliki ljudi ne gladuje i ne žeđa više za Bogom. Ne zbog toga što su zli,
nego jer nema tko bi u njima probudio čežnju za vjerom i utažio žeđ njihovoga srca,
veli Papa.
Sveti Otac je rekao kako tu žeđ potiskuje „diktatura konzumerizma”. Mnoštvo ljudi
osjeća samo materijalne potrebe, ali ne i potrebu za Bogom. Papa je pozvao crkvene
pastire neka suosjećaju s onima koji nisu imali radost susresti Isusa ili su tu radost
izgubili?! I postavio pitanje je li nam udobno kada vidimo koliko je braće i sestara
udaljeno od Isusove radosti?! Osvrnuo se i na nedostatak milosrđa kad su ljudi
„usredotočeni na razne položaje u Crkvi, na rasprave, agende i strategije“, pa se
izgubi iz vida pravi program evanđelja: sklonost milosrđu i žar zahvalnosti. Rješenje
problema Papa vidu u zahvalnom darivanju.

155
 Drugi korak nakon razmatranja jest obnova. „Podignite opet Dom”, veli Jahve pa je
narod ponovo izgradio Hram. Prestali su biti zadovoljni mirnom sadašnjošću, pa su
počeli raditi za budućnost. Isto vrijedi i za Crkvu, Dom Gospodnji. Kako bismo ju
učinili lijepom i otvorenom, moramo zajedno gledati prema budućnosti, a ne
obnavljati prošlost. Papa je zahvalio biskupima na obnovi koju čine Božjoj milošću
ovih 50 godina u službi Crkve i Europe. Ohrabrimo jedni druge, i znajmo kako je
svaka obnova zajednička, u zajedništvu s drugima. Vizije se mogu razlikovati,
ali zajedništvo se mora očuvati, veli Papa.
Ako se obnova bude tako događala zajednički i u zajedništvu, ona će omogućiti
našoj braći i sestrama da vide. Toliko ljudi u Europi gleda na vjeru kao “déja vu”,
relikviju prošlosti. Zašto? Jer nisu vidjeli Isusa na djelu u njihovim životima. To se
nerijetko događa jer ga mi, našim životima, nismo dovoljno svjedočili. Bog se
objavljuje u licima i djelima muškaraca i žena koji su preobraženi njegovom
prisutnosti. Ako kršćani, umjesto da zrače zaraznu radost evanđelja, nastave govoriti
zastarjelim, intelektualnim i moralističkim jezikom, ljudi neće moći vidjeti Dobroga
pastira, upozorio je papa Franjo. Isus ne traži od nas da iznosimo argumente za
Boga, već da svjedočimo, kako su to činili sveci, svojim životom. Poziva nas na
molitvu i siromaštvo, kreativnost i zahvalnost. Pomozimo današnjoj Europi,
klonuloj od umora, da ponovno otkrije vječno mladenačko lice Isusa i njegove
Zaručnice. Kako se ne posvetiti tome da svi ljudi vide ovu neizbljedjelu ljepotu,
zaključio je Papa u homiliji.
***
Nakon svete Mise sudionici plenarnog zasjedanja posjetili su grobove papa koji su
pratili CCEE u njegovu radu te se pomolili na njihovim grobovima, a pred
konfesijom sv. Petra s molitvom vjerovanja obnovili su svoju vjeru.
Biskupi su se u molitvi zaustavili i na grobu svetoga Pavla VI. koji je utemeljio
Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) 25. ožujka 1971.
3. Predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija, kard. Angelo
Bagnasco, uputio poruku sudionicima na početku zasjedanja 4.
“Draga subraćo, jako mi je žao da ne mogu biti s vama na slavlju Plenarnog
zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija. Pedeseta obljetnica od
nastanka ove ustanove razlog je za posebnu radost i zahvalnost Papama, kao i onima
koji su nam prethodili u ovoj službi. Iznenadna prepreka je Covid-19, ublažen
dvostrukim cijepljenjem koje sam primio u svibnju ove godine.
Unatoč tome, smatrao sam da trebam biti prisutan barem s nekoliko riječi koje
pišem a koje će, kao i uvijek, uvesti u naš rad”, stoji u poruci kardinala Bagnasca.

Godišnjica CCEE dovela nas je ovdje u Rim gdje su apostoli Petar i Pavao
navijestili evanđelje i dali svoje živote za Gospodina Isusa, i gdje se nalazi
nasljednik prvoga u Apostolskom zboru, danas Sveti Otac Franjo. Iz tog razloga
svijet na Rim gleda kao na središte katoličkog kršćanstva, naveo je kardinal. U
našim je srcima – i meni na distanci – euharistijsko slavlje koje je jučer predvodio
Vrhovni svećenik, i duboko smo mu zahvalni na osjetljivoj pažnji, molitvi i daru
njegove riječi koja utvrđuje i ohrabruje nas i našu subraću u pastirskoj odgovornosti.

156
Kao i zato što naše Vijeće potiče da bude sol i kvasac, a cijeli kontinent da oporavi
svoje kršćanske korijene te da obnovi svijest o svom poslanju…
Naš je organizam rođen iz srca svetog Pape Pavla VI. koji je, poticajem Drugoga
vatikanskog koncila, želio specifičnu, kvalificiranu i jedinstvenu stvarnost.. koja je
poput korita velike rijeke, prihvatila svaki dobar doprinos i postavila temelje za
razumijevanje između različitih naroda na Kontinentu. Benediktinsko je monaštvo,
od pada Rimskog Carstva, potom stvorilo onaj kulturni i društveni humus koji je bio
primjer i poticaj za organizaciju različitih redovničkih i humanih zajednica…
Kao pastiri, s ljubavlju i strepnjom gledamo na Europu i željeli bismo da sve bolje
hodi zajedno od Atlantika do Urala. Kontinent je jedno tijelo, rođen je zajedno i
nastavio je – prije svega zahvaljujući kršćanskoj prisutnosti – udisati onu izvornu
limfu koja je evanđelje u plodnom susretu vjere i razuma: bez tog kreposnog odnosa
sve postaje komplicirano pa i iskrenom dijalogu nedostaju potrebni alati, stoji u
poruci. Ako je potrebno podignimo oči i pogledajmo dalje kako bismo bolje vidjeli
ono što je blizu, to jest pojedinačne korake puta, tada ćemo s povjerenjem gledati u
Europu otaca utemeljitelja, u Europu narodâ, Dom nacijâ, i nadati se obnovljenoj
viziji, Europi Duha…
Među ozbiljnim pitanjima koja progone naše zemlje i naše vrijeme, želio bih
istaknuti i pitanje ljudske slobode. Čini mi se da je sve očigledniji rizik manipulacije
čovjekom kako bi se od njega napravilo subjekt potrošnje i objekt moći…
Devalviranje vrednota, naime, otvara vrata ne samo krhkosti nego i samovolji. Čini
se da je potrebno ponovno pokrenuti – zajedno s naviještanjem Gospodina Isusa –
kulturnu predanost, kako bi dijalog sa svijetom bio moguć i plodan, koristeći – kako
je tvrdio Habermas – ne samo jezik vjere, već i jezik razuma..
U zaključku poruke, kardinal Bagansco se osvrnuo i na mandat kao predsjednik
Vijeća… Prije pet godina prihvatio sam vaš izbor vjerujući da se vama koristila
Providnost.. Veliko je ovo iskustvo za mene. U legitimnim različitostima, zajedno
smo hodili kako bismo – kao pastiri – služili Učitelju, njegovoj Crkvi, Europi,
zaključio je u poruci kardinal Angelo Bagnasco.
4. Kardinal Parolin: Briga o zajedničkom domu je uz pandemiju najhitnija
zadaća čovječanstva
Obitelj i ljudski život, briga za zajednički dom i zalaganje za mir neke su od
središnjih tema koje je Papin državni tajnik Pietro Parolin istaknuo u svom
obraćanju sudionicima skupštine Vijeća europskih biskupskih konferencija koja se
ovih dana održava u Rimu.

Kojim nam je putem krenuti kako bismo dali novi poticaj pastoralnom djelovanju, u
vidu toga da budemo misionarska Crkva?
Bilo je to jedno od pitanja koje je državni tajnik Pietro Parolin postavio za vrijeme
govora na općoj skupštini Vijeća europskih biskupskih konferencija na temu:
“Vijeće europskih biskupskih konferencija, 50 godina u službi Europe, sjećanje i
perspektive na obzoru enciklike Fratelli tutti“. Kardinal je istaknuo vid
preispitivanja s ozbiljnošću i predanošću obrazovanju, napose onima zaduženima za
formaciju. Podsjetio je i na rizik samoobrazovanja – gdje se sve što kruži internetom

157
 i društvenim mrežama prihvaća kao istina, bez objektivnih kriterija razlučivanja i
bez potrebnog kontakta s crkvenom zajednicom, koje je mjesto prave formacije.
Pandemija, dodao je državni tajnik, ubrzala je na neki način tu dinamiku, pa čak i
vjernici danas radije ostaju u udobnosti svojih domova gdje se povezuju i ujedinjuju
s Gospodinom putem raširenih komunikacijskih tehnologija, izostavljajući upravo
fizički i osobni susret s crkvenom zajednicom koja slavi euharistiju. Poziv Svetoga
Oca da budemo „Crkva koja izlazi“ mora potaknuti ne samo poslanje i
evangelizaciju našeg kontinenta – koji je sve manje svjestan svoje povijesti i
korijena – već nas mora potaknuti na jednu živu bratsku ljubav.
Vijeće europskih biskupskih konferencija može potaknuti nove i konkretne geste
solidarnosti kojima bi pomoglo europskom stanovništvu koje proživljava teške
situacije pogoršane pandemijom. Među suradnjama u CCEE-u posebno je vrijedna
podrška obitelji i obiteljskim politikama. Usko s time povezana je zaštita ljudskog
života, kazao je kardinal. Vrlo je važno da se Crkva u Europi međusobno podupire u
naviještanju evanđelja života, suprotstavljajući se mnogim navještajima smrti.
Europa, rekao je kardinal, doživljava blagostanje kakvo dosad nije doživjelo te je u
iskušenju odbaciti ono što se naizgled čini suvišnim.
Nažalost, među tim „suvišnim dobrima“ su nerijetko i ljudska bića. Stoga je od
ključne važnosti da se Crkva podupire u pastoralnom djelovanju za zaštitu života i
formaciju ljudi…. Crkva se ne može ni na koji način odreći obrazovanja mladih
generacija. Da bi rasla, ljudskoj su osobi potrebni učitelji, koji su najprije svjedoci, a
posebno danas kada se toliko opire bilo kojem obliku autoriteta.
Kardinal Parolin istaknuo je i pozornost prema najkrhkijoj društvenoj stvarnosti – na
odbačene, odnosno na siromašne i migrante. Poručio je kako je milosrđe, koje se
živi kao ljubav i služenje, prilika za evangelizaciju i svjedočenje. Kao biskupi su
pozvani pokazati kako zajedništvo nadilazi sukobe, te podsjetio na važnost
ekumenske suradnje u Europi. Isto tako kardinal je kazao da se moramo brinuti ne
samo za druge ljude, već i za okoliš. Zaštita stvorenoga je izazov koji je, uz
pandemiju, jedan od hitnijih zadaća s kojima se čovječanstvo mora suočiti.
Kardinal je uz to naglasio i potrebu iskrenog dijaloga s predstavnicima drugih
religija. Osvrnuvši se na kraju na sinodu koja će okupiti čitavu Crkvu, kard. Parolin
je podsjetio je na tri stupa na koja će se ona usredotočiti: zajedništvo, sudjelovanje i
poslanje. Sinoda će tako dati priliku za promišljanje o evangelizaciji pred izazovima
koje nas čekaju u današnjem vremenu.
5. Prof. Isabel Capeloa Gil, Što Europa očekuje od Crkve?!
Među govornicima drugog dana zasjedanja 25. rujna 2021. bila je profesorica
Isabel Capeloa Gil, rektorica Portugalskog katoličkog sveučilišta i predsjednica
FIUC-a, Međunarodne federacije katoličkih sveučilišta. Ona je sudionicima
prikazala kulturnu analizu na temu „Što Europa očekuje od Crkve – kulturalna
analiza“.
„Kršćanstvo i Europa trebaju biti ponovno potvrđeni“, započela je prof. Gil. Ističući
kako je obitelj srž društva, ona se osvrnula se na ulogu žena u društvu i na to koliko
je ovom kontinentu potrebna hitna etička rekonstrukcija. „Europa više nije jedini
svijet“. Žene su misaone vođe pa su bitne za pomak rada Crkve. Potrebno im je

158
vjerovati i priznati ih, i ne dopustite da volja, talent i služenje žena padnu u zaborav",
zaključila je rektorica Portugalskog katoličkog sveučilišta, prof. Capeloa Gil.
U svezi s retočkim pitanjem „Što Europa očekuje od Crkve“ Rektorica Gil se
osvrnula na „dvije strategije koje su često prisutne kada se govori o Europi i što ona
predstavlja“. Prva strategija vrti se oko ideje Europe kao političkog i duhovnog
jedinstva, a druga strategija traži artikulaciju bez odricanja od sukoba. Upozorivši na
„raskrižje“ pred kojim stoji Europa, prof. Capeloa Gil dodala je kako „ovo nije
trenutak za jadikovanje“, već prilika da se ponovno oživi duh koji izlazi na vidjelo
kada se govori i planira o Europi.
„Kao što su personalističke vrijednosti integriteta, pravde, brige, ali isto tako
dostojanstvenog života sastavni dio europskog projekta, te potječu iz evanđeoskog
nauka, tako promišljena samokritika informira razlučivanje. Stoga kritika Europe
mora biti prigoda za jačanje našeg odabira služenja zajedničkom dobru, i
zajedničkom domu“, rekla je rektorica. U svom predavanju dotakla je i obradila
četiri teme: „Svijet nije Europa“, „Društvena pravda i kultura“, „Društvena prava,
digitalna tranzicija i dostojanstvo rada,“ te „Žene, obitelj i služenje Crkvi“.
Rad plenarnog zasjedanja odvijao se prije podne i poslije podne, 24. i 25. rujna
2021. u velikoj dvorani, kao i u manjim radnim skupinama
6. Predsjednik Republike Italije, Sergio Mattarella primio je članove CCEE-a
na Kvirinalu
Članovi Vijeća europskih biskupskih konferencija sastali su se 24. rujna s
predsjednikom Republike Italije, Sergiom Mattarellom. Sastanak je započeo
kardinal Gualtiero Bassetti, predsjednik CEI-ja, koji je pročitao poruku predsjednika
CCEE-a, kardinala Angela Bagnasca.
„Kao pastiri imamo milost življenja u zajednicama u svakom dijelu kontinenta, čak i
onim najudaljenijima; možda su raspršeni, ali nisu izgubljeni“, piše predsjednik
CCEE-a. Čast je, odgovornost i radost za europske biskupe, poznavati teškoće, u
vjerskome smislu, strahove i nade ovih naroda. „Ono nam omugućuje zajednički
hod u odgovornoj solidarnosti punoj poštovanja“, dodao je.
Kardinal Bagnasco je izrazio i zabrinutost vezano uz kontinent, koji je u ovom
vremenu iskušan pandemijom. „Vidimo kako čovječanstvo pati od neizvjesnosti i
zbunjenosti kada gleda prema budućnosti. Kršćani ne mogu biti beznadni („mračni“)
pesimisti, jer je Krist naša nada“. Oni moraju gledati na stvarnost očima vjere i
govoriti svijetu koristeći najprije jezik evanđelja.
„Evanđelje nudi kriterij stvarne laičnosti govoreći o Bogu i o Cezaru; navodi nužnu
razliku koja ne isključuje odanu i poštovanu suradnju za cjelovito dobro društva”.
Vrijeme je da Europa ponovno otkrije samu sebe i svoje mjesto u povijesti. Kardinal
Bagnasco je nadalje podsjetio prisutne: „Svijet gleda na Europu zbog razloga koji
nisu uvijek časni; unatoč ovome, njen najdublji interes, makar nije izražen, tiče se
obnoveljene Europe, ‘Europe duha'“.
Prisutnima je predsjednik Sergio Mattarella naglasio važnost uloge Crkve u potpori
izgradnje Europe i rastuću svijest značajnosti vjere u stvaranju pravednije
međunarodne zajednice. „Europa mora u praksi pokazati kako odgovara civlizaciji
koju tvrdi da predstavlja. U svim aspektima ljudskog razvoja: društvenoj, političkoj,

159
 ekonomskoj i obrazovnoj. Danas, dodao je Mattarella, pozvani smo obnoviti
kohezivna društva koja su sposobna nadići društvene, ekonomske i ekološke
neravnoteže koje ugrožavaju sam život našeg planeta.
Kardinal Bassetti je predsjedniku Mattarelli na kraju sastanka uručio umjetničko
djelo nastalo povodom 50. godišnjice CCEE-a.
7. Pohod u Papinu palaču na Lateranu i završno slavlje u Lateranskoj bazilici
Papin vikar za Rim, kard. Angelo De Donatis, dočekao je članove CCEE-a i
pokazao najvažnije prostore Papine Palače na Lateranu
Nakon obilaska najvažnijih dvorana Papine palače na Lateranu i zajedničke slike na
balkonu koji gleda prema trgu sv. Ivana, biskupi su služili svetu Misu u bazilici
svetog Ivana Lateranskog koja je rimska katedrala i službeno sjedište rimskoga
biskupa. Misu je predvodio i propovijedao novoizabrani predsjednik CCEE-a, mons.
Gintaras Grušas, nadbiskup Vilniusa i predsjednik BK Litvanije
Izvješće za plenarno zasjedanje HBK (19.-21. listopada 2021.) sastavio:
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski,
Predsjednik HBK

Održan online susret pravnih savjetnika Europskih biskupskih

konferencija
U utorak, 7. prosinca 2021., dvadeset i šest pravnih savjetnika Europskih biskupskih
konferencija (CCEE), sudjelovalo je na susretu održanom elektroničkim putem kako
bi razmotrili osobitosti ograničenja koja su postavile europske vlade suočene s
potrebom suzbijanja širenja virusa SARS-CoV-2 (Covid-19), stoji u Priopćenju
Tiskovnog ureda CCEE-a. Na susretu je sudjelovao i delegat Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine dr. sc. fra Šimo Ivelj, profesor na Franjevačkoj
teologiji u Sarajevu i sudski vikar Vrhbosanske nadbiskupije, koji je predstavio
situaciju u Bosni i Hercegovini po pitanju ustavom zajamčenih prava, kao što su
sloboda vjeroispovijesti, prakticiranje vjere, vršenje vjerskih bogoslužja, sloboda
kretanja i dr., u zadnje dvije godine pandemije uzrokovane virusom Covid-19, kao i
odredbe Biskupske konferencije i pojedinih biskupa za svoje područje.
Susret je započeo pozdravnim riječima predsjednika Vijeća europskih biskupskih
konferencija (CCEE) mons. Gintarasa Grušasa, nadbiskupa Vilniusa (Litva) i mons.
Martina Michalíčeka, generalnog tajnika CCEE-a.
Vlč. Luis Okulik, koordinator grupe pravnih savjetnika CCEE-a, uveo je u rad
zasjedanja osvrtom na slobodu Crkve i načelo suradnje u odnosima Crkve i političke
zajednice.
Nakon toga, prof. Grégor Puppinck, ravnatelj Europskog centra za pravo i pravdu,
predstavio je izvješće o ustavnim i pravnim aspektima ograničenja vjerskih sloboda
u kontekstu hitne zdravstvene situacije. Napominjući raznolikost mjera koje se
provode u različitim europskim zemljama, prof. Puppinck je analizirao njihove
elemente zakonitosti i istaknuo neke teške situacije odgovarajuće ravnoteže između
poštivanja vjerskih sloboda i potrebe zaštite javnog zdravlja, što se može vidjeti iz

160
presuda raznih europskih sudova koji su pozvani da riješe sporove nastale u
posljednjih godinu i pol dana.
Posebna pozornost posvećena je europskim zakonima koji štite slobode pojedinca, a
posebno vjerske slobode, kao i međunarodnom pravu, posebice Međunarodnom
ugovoru o građanskim i političkim pravima (1966.), koji zahtijeva da sva
ograničenja nametnuta u izvanrednim uvjetima budu u skladu s obvezama
međunarodnog prava i ne izaziva proizvoljnu diskriminaciju, poštujući kriterije
proporcionalnosti i temporalnosti.
Prof. Puppinck je potom uputio iskreni apel sudionicima da prodube proučavanje
vjerskih sloboda. Katolička Crkva - ponovio je - mora i dalje biti iznimno mjesto
gdje se promiču i čuvaju sloboda i razum.
U drugom dijelu susreta pravni savjetnici predstavili su svoja izvješća o stanju u
svojim zemljama, opisujući primijenjene mjere i različite oblike intervencija
pojedinih biskupskih konferencija.
Na samom kraju zasjedanja dr. Alessandro Calcagno, zamjenik tajnika Vijeća
biskupskih konferencija Europske unije (COMECE), iznio je neke od izazova s
kojima se susreo u ovom razdoblju u vezi s pojedinim europskim propisima i
presudama Europskog suda pravde o pitanjima koja utječu na vjersku slobodu i
njene različite oblike izražavanja.
Susret pravnih savjetnika završio je molitvom i unaprijed razmijenjenim božićnim
čestitkama, stoji u Priopćenju Tiskovnog ureda CCEE-a. (kta)

161
 VIJEĆA I KOMISIJE BISKUPSKE
KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE

SASTAV
Stalno vijeće BK BiH
Kardinal Vinko Puljić, predsjednik
Članovi:
Nadbiskup Tomo Vukšić, dopredsjednik
Biskup Marko Semren, član

Komisija za nauk vjere BK BiH

Nadbiskup Tomo Vukšić, predsjednik
Članovi:
Biskup Petar Palić, član
Biskup Marko Semren, član

Vijeće za bogoslovna sjemeništa BK BiH

Kardinal Vinko Puljić, predsjednik
Članovi:
Preč. Zdenko Spajić, Sarajevo
Don Milenko Krešić, Mostar
Fra Miro Relota, Sarajevo
Fra Danijel Nikolić, Sarajevo
Fra Emanuel Josić, Sarajevo
Don Michele Capasso, Sarajevo
Don Stipe Gale, Mostar
Preč. Žarko Vladislav Ošap, Banja Luka

Vijeće za mala sjemeništa BK BiH

Kardinal Vinko Puljić, predsjednik
Članovi:
Preč. Željko Marić, Sarajevo
Vlč. Josip Dedić, Sarajevo
Vlč. Jakov Kajinić, Sarajevo
Fra Ivan Nujić, Sarajevo
Fra Josip Ikić, Sarajevo
Fra Marinko Štrbac, Sarajevo
Preč. Žarko Vladislav Ošap, Banja Luka
Don Stipe Gale, Mostar

162
Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama BK BiH
Kardinal Vinko Puljić, predsjednik
Članovi:
Mons. Mato Zovkić, Sarajevo,
Fra Marijan Karaula, Sarajevo
Vlč. Marijan Stojanović, Banja Luka
Don Ivo Šutalo, Mostar
Fra Iko Skoko, Mostar

Vijeće za liturgiju BK BiH

Biskup Franjo Komarica, predsjednik
Članovi:
Mons. Tomo Knežević, Sarajevo
Vlč. Marko Stanušić, Sarajevo
Fra Anthony Burnside, Mostar
Gosp. Mario Glibić, Mostar
S. Vinka Bešlić, Mostar
Vlč. Ivan Rako, Sarajevo

Vijeće za katehezu i novu evangelizaciju BK BiH

Biskup Petar Palić, predsjednik
Članovi:
Vlč. Tomislav Mlakić, Sarajevo
Don Ante Pavlović, Mostar
Vlč. Marko Vidović, Banja Luka
Fra Stipe Biško, Mostar
Don Marko Šutalo, Mostar
S. Mirjam Ramljak, Sarajevo
Gosp. Viktor Zubac, Mostar

Vijeće za kler BK BiH

Biskup Petar Palić, predsjednik
Članovi:
Mons. Slađan Ćosić, Sarajevo
Don Nikola Menalo, Mostar
Fra Danimir Pezer, Sarajevo
Vlč. Zlatko Matić, Banja Luka
Vlč. Ilija Orkić, Sarajevo

163
 Vijeće za obitelj BK BiH
Biskup Marko Semren, predsjednik
Članovi:
Gđa Ana Huml Žontar, Sarajevo
Gđa Verica Mišanović, Sarajevo
Vlč. Tomislav Mlakić, Sarajevo
Gđa Sanda Smoljo, Sarajevo
Gosp. Josip Gelo, Banja Luka
Fra Sretan Ćurčić, Mostar
Vlč. Marko Crnjak, Banja Luka

Vijeće za laike BK BiH

Biskup Marko Semren, predsjednik
Članovi:
Vlč. Šimo Maršić, Sarajevo
Vlč. Boris Ljevak, Banja Luka
Don Mladen Šutalo, Mostar
Gđa Dragana Mišanović, Sarajevo
Gđa Ivana Vidović, Sarajevo
Gosp. Siniša Skočibušić, Mostar
Gosp. Dinko Periša, Banja Luka
Fra Marin Karačić, Mostar
Fra Davor Petrović, Sarajevo
Gosp. Mirko Puđa, Banja Luka

Vijeće za laike - Odbor za mlade BK BiH

Biskup Marko Semren, predsjednik
Članovi:
Vlč. Šimo Maršić, Sarajevo
Vlč. Boris Ljevak, Banja Luka
Don Branimir Bevanda, Mostar
Fra Davor Petrović, Sarajevo
Fra Marin Karačić, Mostar
Don Branko Bendra, Sarajevo
S. Ana Marija Kesten, Sarajevo

Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja BK BiH

Nadbiskup Tomo Vukšić, predsjednik
Članovi:
Gosp. Brane Vrbić, Sarajevo
Fra Gabrijel Mioč, Mostar
Fra Iko Skoko, Mostar

164
Vlč. Josip Vajdner, Sarajevo
Preč. Žarko Vladislav Ošap, Banja Luka
Fra Janko Ćuro, Sarajevo
P. Mato Anić, Sarajevo
Mons. Ivo Tomašević, Sarajevo

Stručno tijelo za prijenos liturgijskih slavlja BK BiH

Nadbiskup Tomo Vukšić, predsjednik
Članovi:
Mons. Ivica Božinović, Banja Luka
Vlč. Josip Vajdner, Sarajevo
Fra Damir Pavić, Sarajevo
P. Mato Anić, Sarajevo
Gđica Marina Knežević, Sarajevo
Gosp. Mario Glibić, Mostar
Mons. Ivo Tomašević, Sarajevo

Nadzorno vijeće Caritasa BiH

Nadbiskup Tomo Vukšić, predsjednik
Članovi:
Gosp. Anton Martinović, Sarajevo
Gosp. Stiepo Andrijić, Sarajevo
Vlč. Nikola Lovrić, Sarajevo
Preč. Pero Ivan Grgić, Banja Luka
Don Nikola Menalo, Mostar

Komisija Justitia et pax

Biskup Franjo Komarica, predsjednik
Članovi:
Vlč. Oliver Jurišić, Sarajevo
Mons. Franjo Topić, Sarajevo
Vlč. Josip Vajdner, Sarajevo
Fra Franjo Radman, Sarajevo

Pedagoško vijeće katoličkih “Škola za Europu” BK BiH

Mons. mr. Ivica Božinović, v.d. predsjednik
Članovi:
Mons. dr. Slađan Ćosić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije
Prof. Snježana Toskić, KŠC „Sv. Josip“ Sarajevo
Prof. Marijana Baković Mlačo, KŠC „Sv. Pavao“ Zenica
Don mr. Ivan Širić, SDB, KŠC „Don Bosco“ Žepče
Prof. Žana Altumbabić, KŠC „Sv. Franjo“ Tuzla

165
 Prof. Anto Rajić, KŠC „Petar Barbarić“ Travnik
Prof. Blaženka Ivekić, KŠC „Bl. Ivan Merz“ Banja Luka
Vlč. Marko Crnjak, KŠC „Ivan Pavao II.“ Bihać
Prof. dr. Mirjana Mavrak, Univerzitet u Sarajevu
Prof. dr. Jelena Brkić-Šmigoc, Univerzitet u Sarajevu
Prof. dr. Sandra Bjelan-Guska, Univerzitet u Sarajevu
Dipl. iur. Josip Mijatović, KŠC „Sv. Josip“ Sarajevo, tajnik Vijeća

Nadzor nad upravljanjem jedinstvenom blagajnom BK BiH

Nadbiskup Tomo Vukšić

Vijeće HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu

Nadbiskup Tomo Vukšić, predsjednik

Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

Vlč. dr. Tomislav Markić, ravnatelj

Biskupska komisija HBK i BK BiH za

Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu
Članovi:
Mons. Antun Škvorčević, biskup požeški
Mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački
Mons. Mate Uzinić, nadbiskup koadjutor riječki i apostolski upravitelj Dubrovačke
biskupije
Mons. Ivica Petanjak, biskup krčki
Mons. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj
Vojnog ordinarijata u BiH

Caritas BiH
Kardinal Vinko Puljić, predsjednik Caritasa BiH
Mons. Tomo Knežević, ravnatelj
Djelatnici:
Gđa Adela Kolorici, računovotkinja
Gosp. Kristijan Hrgić, voditelj projektnih financija
S. Fidelis Lučić, blagajnica
Gđica Kristina Bičvić, administrativna službenica
Gosp. Zlatko Malić, voditelj projekta
Gosp. Miroslav Valenta, voditelj projekta
Gđa Ivona Vidačković, voditeljica projekta
Gđica Dijana Muzička, voditeljica projekta
Gđica Sanja Horvat, voditeljica projekta
Gosp. Danijel Eror, administrativni službenik na određeno

166
Gosp. Siniša Sajević, voditelj projekta
Gđica Tatjana Grujo, voditeljica projekta

Katolička tiskovna agencija BK BiH

Mons. Ivo Tomašević, glavni urednik
Djelatnici:
Gosp. Dražen Oberan
Gosp. Marin Oberan

Vanjski suradnik
Gosp. Davor Herceg

Tajništvo BK BiH
Mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik
S. Magdalena Šokić, djelatnica

Katehetski ured BK BiH

Vlč. Tomislav Mlakić, ravnatelj

Ured za mlade BK BiH

Vlč. Šimo Maršić, ravnatelj

167
 VIJESTI O SJEDNICAMA I AKTIVNOSTIMA
VIJEĆA I KOMISIJA BK BIH

Održana 27. sjednica Stalnog vijeća BK BiH

U petak, 5. veljače 2021. u prostorijama Nadbiskupske rezidencije u Sarajevu
održana je 27. sjednica Stalnog vijeća Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik
BK BiH, a sudjelovali su: dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup
koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata BiH, zatim mons.
Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, i mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik
BK BiH.
Biskupi su upoznati s provedbom zaključaka sa 79. redovitog zasjedanja BK BiH
održanog 4. i 5. studenog 2020. u Sarajevu te dali potrebne smjernice.
Članovi Stalnog vijeća razmotrili su također prihvatili prijedlog tema za XXIII.
zajedničko zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije
BiH koje će se održati 23. veljače 2021. u Zagrebu.
Biskupi su dogovorili dnevni red 80. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije
Bosne i Hercegovine koje će se održati, 18. i 19. ožujka 2021. u Mostaru.
Na sjednici su razmotreni važniji dopisi koji su pristigli nakon posljednjeg redovitog
zasjedanja BK BiH te Tajništvu BK BiH dali potrebne smjernice. (kta)

Vijeće za liturgiju BK BiH održalo svoju redovitu sjednicu

Vijeće za liturgiju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 13. ožujka 2021. u
prostorijama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Sarajevu održalo je
svoju redovitu sjednicu pod predsjedanjem biskupa banjolučkog mons. Franje
Komarice, predsjednika spomenutog Vijeća.
Sudjelovali su svi članovi Vijeća: mons. Tomo Knežević, s. Vinka Bešlić, fra
Anthony Burnside, vlč. Marko Stanušić i vlč. Ivan Rako, a pridružio im se i
generalni tajnik mons. Ivo Tomašević.
Nakon što su svoju sjednicu započeli korizmenom liturgijskom popijevkom, biskup
Komarica zahvalio je svim članovima Vijeća što su i u vremenu pandemije
koronavirusa odazvali se na sjednicu. Posebno je pozdravio novog člana Vijeća vlč.
Ivana Raku koji je nedavno doktorirao na temu iz liturgike.
Vijećnici su saslušali zapisnik s prošle sjednice održane, 22. listopada 2020. također
u Sarajevu i dali svoj osvrt.
Pošto je biskup Komarica upoznao s dijelom XXIII. redovitog godišnjeg
zajedničkog zasjedanja članova BK BiH i HBK, održanog 23. veljače 2021. u
Zagrebu u kojem se govorilo o zajedničkim liturgijskim pitanjima, članovi Vijeća
razmotrili su predloženi dnevni red za zajedničku sjednicu Liturgijske komisije
HBK i Vijeća za liturgiju BK BiH koja će se održati 16. ožujka u Zagrebu na temu

168
prevođenja novog Misala, tiskanja Kantuala i nekih drugih pitanja. Nastavak je to
sjednice održane 23. studenog 2019. u Zagrebu nakon čega su ograničenja u vrijeme
aktualne pandemije odgodila susret do 16. ožujka 2021. Zaključeno je da se tom
prigodom pokuša dogovoriti način učinkovitije suradnje u vezi sa zajedničkim
liturgijskim pitanjima na razini dviju Biskupskih konferencija ne zaboravljajući
pojedine biskupije izvan tih prostora koje koriste hrvatski jezik poput Srijemske,
Kotorske i Subotičke biskupije te hrvatske inozemne pastve.
Sjednica je završena zajedničkom molitvom. (kta)

Održan susret Biskupske komisije HBK za liturgiju i Vijeća za liturgiju

BK BiH
U sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, 16. ožujka 2021. održan je
susret Biskupske komisije HBK za liturgiju i Vijeća za liturgiju Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine pod predsjedanjem predsjednika spomenute
Komisije i Vijeća mons. Zdenka Križića, gospićko-senjskog biskupa i mons. Franje
Komarica biskupa banjolučkog. Na susretu su sudjelovali: član Komsije mons. Ivan
Šaško, pomoćni biskup zagrebački, i tajnik Komisije vlč. Mario Kopjar, pročelnik
Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral, kao i članovi Vijeća mons. Tomo
Knežević, dugogodišnji profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu
Univerziteta u Sarajevu, i vlč. Marko Stanušić, profesor liturgijske glazbe i regens
chori sarajevske katedrale. Na sjednicu su se također odazvali pročelnik i asistent
Katedre liturgike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu fra Ante
Crnčević i vlč. Milan Dančuo, a sudjelovali su i generalni tajnici HBK i BK BiH
preč. Krunoslav Novak i mons. Ivo Tomašević.
U svom pozdravu i zahvali za dolazak biskup Križić spomenuo je da su aktualna
ograničenja u vrijeme pandemije koronavirusa razlog nemogućnosti sudjelovanja
pojedinih članova Komisije i Vijeća kao i nekih pozvanih osoba stručnih planu
liturgike i liturgijske glazbe. Biskup Komarica zahvalio je za domaćinstvo i
mogućnost da tijekom ovakvih susreta pronalaze najbolje načine suradnje Hrvatske
biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na
liturgijskom planu što je važno ne samo za dijeceze na teritoriju ovih dviju
Konferencije nego i za druge biskupije u kojima koriste liturgijske knjige na
hrvatskom jeziku kao i za vrlo brojnu hrvatsku inozemnu pastvu.
U radnom dijelu susreta sudionici su informirani o tijeku dosadašnjega rada na
novom prijevodu Rimskog misala na hrvatski jezik. Dogovorena je metodologija
daljnjeg rada u kojoj će posebnu važnost imati liturgičari, ali i druge stručne osobe
poput liturgijskih glazbenika, bibličara, dobrih poznavatelja latinskog jezika itd.
Dogovoren je skori susret liturgičara s konkretnim zadacima.
Sudionici zasjedanja dogovorili su i prijedlog prijevoda tri dodana zaziva u
Lauretanskim litanijama koji će, uz obrazloženje, biti dostavljen predsjednicima
HBK i BK BiH kako bi bili i službeno odobreni.
Na zasjedanju je bilo riječi i o završetku tehničke pripreme i prijeloma Kantuala
Hrvatske liturgijske pjesmarice Pjevajte Gospodu pjesmu novu koji će zajednički
izdati HBK i BK BiH.

169
 Nazočni sudionici razgovarali su i o izmjenama Statuta Hrvatskog instituta za
liturgijski pastoral pri HBK u skladu sa zadaćom koju su članovi HBK i BK BiH na
svom zajedničkom plenumu povjerili predsjednicima spomenute Komsije i Vijeće te
generalnim tajnicima dviju Konferencija. (kta)

Održana sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH

U srijedu prijepodne, 5. svibnja 2021. prostorijama Nadbiskupske rezidencije u
Sarajevu održana je redovna sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH. Sjednicu je
sazvao i sjednici predsjedao predsjednik Caritasa BiH nadbiskup metropolit
vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Na istoj su prema važećem Statutu sudjelovali
članovi Upravnog vijeća: generalni vikari bosanskohercegovačkih nad/biskupija,
ravnatelji Caritasa BiH i nad/biskupijskih Caritasa. Zapisnik je vodila stalna
zapisničara djelatnica Caritasa BiH gđa Ivona Vidačković.
Nakon molitve i pozdrava pristupilo se prihvaćanju predloženog Dnevnog reda i
usvajanju pripremljenog zapisnika prošle redovne sjednice od 26. listopada 2020.
god. Pozivnicu sa svim materijalima svim članovima poslani su putem e-maila dva
tjedna prije održavanja sjednice.
Na sjednici se raspravljalo o temama koje su u ovom trenutku prevažne za daljnju
izgradnju Caritasa BiH kako bi isti što kvalitetnije ostvario svoje poslanje u
karitativnom životu Katoličke crkve u BiH prema važećim crkvenim, državnim i
karitativnim statutarnim odredbama i zakonima. U središtu konstruktivne rasprave i
zaključaka bile su sljedeće teme: Osvrt na zapisnik prethodne sjednice, Novi
dokumenti (Pravilnik o sigurnom zapošljavanju, Pravilnik o sukobu interesa i
Pravilnik o komuniciranju i odnosima s javnošću), Nova mrežna stranica Caritasa
BiH, Osvrt na pomoći stradalima od potresa na Banovini u Republici Hrvatskoj,
Tjedan solidarnosti Crkve u Republici Hrvatskoj: općenito i konkretno i
euharistijsko slavlje u Banjoj Luci (7.3.2021.), Vrijeme pandemije COVID-19
(26.10.2020.-5.5.2021.), Aktivnosti vezane za Caritasovu kuću u Sarajevu i
višenamjenski centar i Razno: Teme Nedjelje Caritasa 2021., a dogovorena je
„Mjesto Caritasa u našoj svakodnevnici: župa, nad/biskupija i društvo: primanje i
davanje“, Caritas Internationalis: Odluka Odbora za reviziju u svezi s obavljenom
procjenom, Priopćenje s 80. redovitog zasjedanja BK BiH (19.3.2021.) vezano na
aktivnost Caritasa BiH, Nazočnost Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u BiH,
Mjesto i vrijeme susreta predsjednika, nacionalnih i nad/biskupijskih ravnatelja
Caritasa u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj u 2021., Medijska prisutnost
Caritasa u BiH na RTV Herceg Bosna, Predsjednik Caritasa Europa, Caritasa
Austrije i Caritasa Beč s visokim delegacijama posjetile Caritas u BiH: migrantski
kampovi u Regiji Sarajevo i Regiji Bihać s projektima Caritasa u BiH uz
sudjelovanje na euharistijskom slavlju Tjedana solidarnosti 2021. u Banja Luci,
Prisutnost nacionalnih Caritasa iz svijeta u BiH i Termin sljedeće sjednice Upravnog
vijeća Caritasa BiH dogovoren je za listopad 2021.
Posebna zahvalnost izrečena je djelatnicima svih Caritasa u BiH koji su se tijekom
minuloga prisutne pandemije COVID-19, kroz razne projekte i aktivnosti, svojim
nesebičnim radom ugrađivali u nošenje tereta i pomoći bližnjemu u nevolji.

170
Još uvijek je aktualna tema svečanog obilježavanja 25. obljetnice Caritasa u BiH i
Regionalne konferencije nacionalnih Caritasa Jugoistočne Europe ovisno od
situacije s korona virusom, društvenih i medicinskih odredbi u Bosni i Hercegovini i
svijetu. (kta/caritas.ba)

Održana 28. sjednica Stalnog vijeća BK BiH

U utorak, 1. lipnja 2021. u prostorijama Nadbiskupske rezidencije u Sarajevu
održana je 28. sjednica Stalnog vijeća Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik
BK BiH, a sudjelovali su: dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup
koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, zatim mons.
Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, i mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik
BK BiH.
Biskupi su upoznati s provedbom zaključaka sa 80. redovitog zasjedanja BK BiH
održanog 18. i 19. ožujka 2021. u Mostaru. Također su upoznati s tijekom priprema
za IV. Obiteljski dan koji će biti održan u nedjelju, 25. srpnja 2021. u župnoj crkvi
Svete Obitelji u Kupresu, a započet će Misom uočnicom.
Članovi Stalnog vijeća BK BiH su predložili i dnevni red 81. redovitog zasjedanja
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koje će se održati, 13. i 14. srpnja
2021. u Banjoj Luci.
Pošto su razmotrili važnije dopise, pristigle nakon posljednjeg redovitog zasjedanja
BK BiH, biskupi su dali potrebne smjernice Tajništvu BK BiH.
Biskupi su upoznati s tijekom prvog koordinacijskog susreta liturgičara za hrvatski
prijevod trećeg tipskog izdanja Rimskog misala koji je održan, 21. travnja 2021. u
Zagrebu. (kta)

Održana sjednica Organizacijskog odbora za proslavu IV. Obiteljskog

dana u Bosni i Hercegovini
Pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića,
predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u utorak 1. lipnja 2021.
u Nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu održana je sjednica Organizacijskog odbora
za proslavu IV. Obiteljskog dana u Bosni i Hercegovini koji će biti upriličen u
nedjelju, 25. srpnja 2021. u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu, a započet će
Misom uočnicom. Na sjednici su sudjelovali: pomoćni biskup banjolučki i
predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH mons. Marko Semren, zatim župnik župe
Svete Obitelji u Kupresu vlč. Tomislav Mlakić, župnik župe sv. Ilije proroka u
Glamoču vlč. Marko Crnjak i generalni tajnik BK BiH mons. Ivo Tomašević.
Nakon molitve i pozdravnih riječi kardinala Puljića, sudionici su se osvrnuli na
Treći Obiteljski dan u BiH koji je obilježen u nedjelju, 26. srpnja 2020. svečanim
Euharistijskim slavljem u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu i Svetom misom
uočnicom te klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. Izražena je radost da je,
unatoč ograničenja u vremenu pandemije, bilo moguće obilježiti ovaj dan na lijep i
dostojanstven način. Posebnu zahvalnost su uputili onim elektroničkim medijima

171
 koji su izravnim prijenosom Misnih slavlja omogućili mnogima da se u svojim
domovima ujedine u molitvi za obitelji kao i onim sredstvima priopćivanja koji su
izvijestili o toj proslavi.
Članovi Odbora dogovorili su da IV. Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini bude
obilježen pod geslom: Obitelj – svjedočanstvo radosne ljubavi.
Sudionici sjednice su upoznati da će na kraju središnjeg Euharistijskog slavlja u
nedjelju 25. srpnja 2021. u 11 sati u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu biti
podijeljeni pisani apostolski blagoslovi oni brakovima koji preko župnih ureda do 1.
srpnja 2021. prijave da će toga dana doći u Kupres obilježiti 25. ili 50. odnosno 60.
obljetnicu braka.
Dogovoreno je da proslava Obiteljskog dana započne u subotu, 24. srpnja 2021.
Misom uočnicom u 19 sati u župnoj crkvi Svete Obitelji na Kupresu te da nakon
Mise bude upriličeno jednosatno klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Svečano Euharistijsko slavlje bit će u nedjelju, 25. srpnja 2021. u 11 sati. Prije Svete
mise bit će moljena krunica uz prigodu za pristup sakramentu ispovijedi. Nakon
Svete mise u župnom pastoralnom centru, koji se nalazi u kripti crkve, bit će
prigoda za zajedničko druženje uz nastup Etno skupine Čuvarice iz Prozora. (kta)

Održana godišnja sjednica Vijeća HBK

i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu
U sjedištu Hrvatske biskupske konferencije održana je pod predsjedanjem
nadbiskupa koadjutora vrhbosanskog i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u
Bosni i Hercegovini mons. Tome Vukšića, predsjednika Vijeća, 7. srpnja 2021.
godišnja sjednica Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije
Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu. Na sjednici su, uz predsjednika
nadbiskupa Vukšića, sudjelovali nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u
inozemstvu i tajnik Vijeća Tomislav Markić, predsjednik Hrvatske redovničke
konferencije fr. Slavko Slišković OP i područni delegati hrvatske inozemne pastve:
za Austriju fra Ivan Bošnjak OFM, za Njemačku don Ivica Komadina, za Zapadnu
Europu vlč. Stjepan Čukman, za Kanadu mons. Ivan Vukšić, za Sjedinjene
Američke Države fra Nikola Pašalić OFM i za Južnu Ameriku mons. Drago
Balvanović, dok su delegati za Švicarsku fra Branko Radoš OFM i za Oceaniju fra
Ivo Tadić OFM, kao i predstavnik pastoralnih suradnika iz Njemačke Željko Galić
sudjelovali putem video veze. Predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara
i poglavarica Bosne i Hercegovine fra Jozo Marinčić OFM, delegati za Sloveniju fra
Marko Prpa OFM i za Skandinaviju mons. Stjepan Biletić, kao i predstavnica
redovnica iz Njemačke s. Verica Grabovac opravdali su svoj izostanak.
Otvarajući sjednicu i pozdravljajući prisutne predsjednik Vijeća izrazio je radost
zbog održavanja sjednice nakon više od dvije godine, jer prošle godine zbog
pandemije korona virusom sjednica nije održana, a ove je godine termin pomaknut u
ljeto, kako bi se omogućilo sudjelovanje što više članova. Sudionike sjednice na
početku je pozdravio i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Krunoslav
Novak, koji je i sam vršio službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Mariboru, a
više je puta bio na pastoralnoj ispomoći u Hrvatskoj katoličkoj župi Naše Gospe

172
Kraljice Hrvata u Torontu te stoga dobro poznaje radosti i brige pastorala hrvatskih
iseljenika.
Nadbiskup Vukšić je potom vijećnike izvijestio o zaključcima zajedničkoga
godišnjeg zasjedanja biskupa, koje je održano 23. veljače ove godine, a odnose se na
hrvatsku inozemnu pastvu, posebno im prenijevši priznanje i zahvalnost biskupa za
pomoć prikupljenu u hrvatskim katoličkim župama i misijama za postradale u
nedavnom potresu u Sisačkoj biskupiji. Potom je ravnatelj Markić podnio izvješće o
djelovanju Ravnateljstva u proteklom periodu, govoreći posebice o aktualnom
stanju i personalnim pitanjima, fondu solidarnosti, najvažnijim događanjima
protekle godine kao i predstojećim događajima u ovoj godini, a progovorio je i o
otvorenim pitanjima i izazovima naše inozemne pastve, među kojima osobito o
posljedicama pandemije za pastoral u našim zajednicama, kao i o velikoj pomoći
prikupljenoj za stradale u potresu.
U nastavku sjednice izvješća o povjerenim im područjima podnijeli su delegati
hrvatske inozemne pastve, podijelivši jedni s drugima poteškoće i izazove s kojima
se susreću, osobito u vremenu pandemije i solidarnosti sa žrtvama potresa u
Domovini, kao i još uvijek prisutnog iseljavanja hrvatskih katolika iz Hrvatske i
Bosne i Hercegovine u zapadnoeuropske zemlje.
Sudionici su posebice razmotrili personalnu situaciju hrvatskih katoličkih župa,
misija i zajednica u inozemstvu, izrazivši zabrinutost zbog nemogućnosti brze
popune nekih do sada postojećih mjesta, kao što su npr. Detroit, Adelaide, Lyon ili
Nica, te su izrazili nadu da će se moći pronaći prikladna personalna rješenja za ta i
druga mjesta u kojima trenutno nema dušobrižnika ili će u skoroj budućnosti biti
upražnjena.
Sjednica je završila zajedničkim objedom. (kta/t.m)

Na sjednici Vijeća za medije BK BiH dogovoren

način obilježavanja Dana društvenih komunikacija u BiH
U prostorijama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u petak 9.
srpnja 2021., pod predsjedanjem nadbiskupa koadjutora vrhbosanskog i apostolskog
upravitelja Vojnog ordinarijata mons. Tome Vukšića, predsjednika Vijeća, održana
je redovita sjednica Vijeća za sredstva društvenoga priopćivanja Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine. U radu sjednice sudjelovali su članovi Vijeća: fra
Gabrijel Mioč, ravnatelj mjesečnika Naša ognjišta iz Tomislavgrada, gospodin
Brane Vrbić, dopisnik Hrvatskog radija iz Žepča, fra Janko Ćuro, urednik Svjetla
riječi, p. Mato Anić, glavni rednik Radio Marije BiH i mons. Ivo Tomašević, glavni
urednik Katoličke tiskovne agencije BK BiH.
U svom pozdravu nadbiskup Vukšić je čestitao fra Gabrijelu Mioču i svim
djelatnicima mjesečnika Naša ognjišta pedesetu obljetnicu djelovanja.
Pošto su se osvrnuli na prošlogodišnje obilježavanje Dana medija, 27. rujna 2020.,
nadbiskup Vukšić je izrazio zahvalnost svim medijima i medijskim djelatnicima koji
su tom prigodom dali svoj doprinos na razne načine: molitvom, izravnim
prijenosom Misnog slavlja iz župe Potoci toga dana, čitanjem Poruke pape Franje za
dan društvenih komunikacija ili drugim prigodnim sadržajima.

173
 Vijećnici su dogovorili način priprave za obilježavanje 55. svjetskog dana sredstava
društvenih komunikacija koji će se na teritoriju Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine obilježiti u nedjelju, 26. rujna 2021. Ukratko su se osvrnuli na Poruku
pape za 55. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija pod naslovom: „Dođi i
vidi“ (Iv 1,46). Komunicirati susrećući osobe tamo gdje jesu i kakve jesu.
Dogovoreno je da nadbiskup Vukšić u nedjelju, 26. rujna 2021. predvodi Misno
slavlje u jednoj od župa Vrhbosanske nadbiskupije u Bosanskoj Posavini koja će biti
naknadno određena.
Nadbiskup Vukšić je upoznao članove Vijeća da je Stručno tijelo za prijenose
liturgijskih slavlja BK BiH izradilo i objavilo Kalendar liturgijskih događanja u
2021. godini s ciljem da se pomogne ponajprije medijskim djelatnicima u praćenju
crkvenih slavlja. (kta)

Biskup Semren predvodio Misno slavlje na uočnicu 4. Obiteljskog dana

u Bosni i Hercegovini
Predsjednik Vijeća za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons.
Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, u večernjim satima u subotu, 24. srpnja
2021. u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu predvodio je Svetu misu
uoči Četvrtog Obiteljskog dana u BiH i Prvog Svjetskog dana djedova, baka i
starijih osoba u zajedništvu s nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i
apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem.
Prisutan je bio i predsjednik Biskupske konferencije BiH kardinal Vinko Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski, koji se stavio na raspolaganje vjernicima za
sakrament svete ispovijedi.
Kupreški župnik vlč. Tomislav Mlakić pozdravio je kardinala Puljića, nadbiskupa
Vukšića i biskupa Semrena te koncelebrante: domaćeg sina vlč. Ivicu Mršu,
profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, župnog
vikara iz Drinovaca fra Velimira Bagavca, domaćeg župnog vikara vlč. Jadranka
Kurta i generalnog tajnika BK BiH mons. Ivu Tomaševića. Pozdravio je i sve
vjernike okupljene u crkvi i sve one koji su se duhom ujedinili prateći Misno slavlje
putem Radija Marije BiH, Radija Kupresa i drugih radiopostaja.
Uvodeći u Misno slavlje biskup Semren je kazao da ih je na Kupresu okupila Božja
dobrota, Božje milosrđe, Božja ljubav. „Misao vodilja ovog dana jest: Obitelj –
svjedočanstvo radosne ljubavi - ja sam s vama u sve dane“! Ovaj Dan ispunjen je
čestitkama i zahvalnošću za sve ovdje prisutne i mnoge druge koji su na različite
načine povezani s obiteljima i s nama preko elektronskih sredstava komuniciranja.
Bog u svojoj ljubavi želi doprijeti do svakog čovjeka i svakog člana obitelji.
Zahvalni smo Bogu za svu ljubav očitovanu po članovima naših obitelji bilo živih
bilo već preminulih. Ovaj je Prvi Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba papa
Franjo posvetio obitelji na petu godišnjicu apostolske pobudnice Radost Ljubavi. Mi
smo u crkvi u BiH zadnje dvije godine posvetili molitvi, skrbi i pastoralu djedova,
baka i starijih osoba koje su sastavni dio obitelji“, poručio je biskup Semren.
Na početku prigodne propovijedi biskup Semren je podsjetio da večeras započinju
slavlje IV. Obiteljskog dana u Crkvi u BiH i Prvog Svjetskog dana djedova, baka i

174
starijih osoba. „Obitelj je najvažnija ljudska zajednica na ovoj zemlji. Mi ljudi
živimo u različitim zajednicama, u zajednicama ove ili one vrste, u političkim
zajednicama, u vjerskim zajednicama i slično. Obitelj je osnovna zajednica na kojoj
se temelje sve ostale zajednice. Crkva i država kao dvije najmoćnije zajednice
također se temelje na obitelji. Obitelj jest svjedočanstvo radosne ljubavi jer je Isus
Krist s njom u sve dane njezinog postojanja“, rekao je biskup Semren te podsjetio na
ono što su o obitelji i njezinoj važnosti rekli trojica posljednjih papa.
„Papa Benedikt XVI. poručuje nam da visoko cijeni osjetljivost i zauzetost za obitelj,
jer kršćanska obitelj postavlja temelje za rast u vjeri i za izgradnju čovjeka kao
cjelovite osobe. Kršćanska je obitelj znak Božje ljubavi i ona je pozvana da tu ljubav
širi u svijetu. Sv. papa Ivan Pavao II., koji je dva puta posjetio ovu našu plemenitu
zemlju BiH, tvrdio je da je kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u
poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva
samu sebe u svojem življenju i djelovanju(Familiaris consortio, 50). Papa Franjo
ističe da je obitelj prva zajednica u kojoj se podučava i uči ljubiti, to je također
povlašteno okružje u kojem se podučava i uči vjera, uči se činiti dobro. Vjera,
ljubav i činjenje dobra uče se jedino u dijalektu, obiteljskom dijalektu ... (usp.
Audijencija pape Franje 25. svibnja 2018.). Papa Franjo utemeljio je Svjetski Dan
djedova, baka i starijih osoba koji se slavi 25.7.2021.vodiljom: „Ja sam s vama u
sve dane“(Mt 28,20)“, podsjetio je predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH.
„Zajednica - obitelj koja se gradi oko Gospodina angažira se u prakticiranju
poniznosti, malenosti, strpljivosti, uzajamnom podnošenju – što se očituje kao
jedinstvo Duha. Samo je jedan Otac svih koji otvara vrata i traži od svih izlazak iz
sebe, iz vlastite kuće s ciljem da pripremi hranu na stolu zajedništva gdje nalazi
mjesto čitavo čovječanstvo. Učitelj zabranjuje zatvaranje zajednice u samu sebe.
Obvezuje zajednicu i pojedince da se suoče s problemima i poteškoćama drugih koji
moraju biti nahranjeni. Iz ovoga proizlazi pitanje: Tko smo mi i što trebamo biti za
druge? Crkva - obitelj nalazi svoj identitet u mjeri u kojoj 'stvari drugih postaju
njezino zanimanje'... 'Ono što ste učinili jednom od najmanjih meni ste učinili!' (Mt
25,40) – naglašava Isus. Imati vjere ne znači toliko vjerovati u čudesa, nego
vjerovati da Krist treba i našu angažiranost da bi učinio čudo. Treba i našu 'torbu' –
kazano slikovito, pa bila ona gotovo prazna. Imati vjere znači prihvatiti Isusa koji
preoblikuje naše srce od kamena u srce od mesa, koje je sposobno nahraniti ljude
onim što jesmo i onim što imamo, a sve smo to primili od Boga kao dar“, poručio je
pomoćni biskup banjolučki te na kraju sve pozvao na molitvu:
„Molimo Boga, dragi roditelji, djedovi, bake i starije osobe iz obitelji da vas vaša
djeca nadmaše u dobru, u pameti, u mudrosti, u svemu onome što je dobro i
pozitivno. I da budete sretni kad vas nadmaše!... Ljubav omogućuje roditeljima,
djedovima i bakama da s povjerenjem mogu prihvatiti kod djece one darove i one
sposobnosti koje sami ne mogu razumjeti. To uključuje otvorenost prema
budućnosti, prema boljem budućem životu. U kršćanstvu primat ima budućnost, i
mora je imati, pred sadašnjošću i prošlošću. To je taj proces obraćenja: stalne
promjene nabolje, od rođenja do smrti. To je put za sve kršćane i za cijelo
čovječanstvo. Pri tom dajmo prostora u našim obiteljima djedovima i bakama i
omogućimo im ispuniti ulogu koju im je Bog dao u odgoju i podizanju djece te
prenošenju vjere jer oni s jedne strane, omogućuju unucima vidjeti budućnost, a s
druge strane, oni su istinske riznice sjećanja i pravo bogatstvo obitelji i društva“.

175
 Tijekom Svete mise liturgijsko pjevanje skladno je animirala etno
skupina Čuvarice iz Prozora.
Odmah nakon Svete mise uslijedilo je klanjanje pred Presvetim oltarskim
sakramentom koje je također animirao biskup Marko pod geslom „Hrvatski narod u
BiH moli za život“. Čitači župe Kupres čitali su prigodna razmatranja koja je
sastavio pomoćni biskup banjolučki, a meditativne liturgijske popijevke pjevao je
župni kupreški zbor mladih. Kardinal Puljić i nadbiskup Vukšić također su
sudjelovali u satu klanjanja.
„Gospodine Isuse, u sklopu ovogodišnje velike devetnice 'Hrvatski narod u BiH
moli za život' na uočnicu IV. Obiteljskog dana u BiH te I. Svjetskog dana djedova,
baka i starijih osoba na Kupresu, skrušeno dolazimo pred tebe u Presvetom
Sakramentu s molitvom da u BiH budemo neprestano duboko svjesni vrijednosti
svakoga ljudskog života i njegova dostojanstva od začeća do naravne smrti potičući
tako zakonodavstvo na dužnost učinkovite i neodložne zaštite ljudskoga života u
svakoj njegovoj fazi. Svjesni svoje grešnosti i slabosti činimo to po zagovoru tvoje
majke, Blažene Djevice Marije, koja te je primila u svoje krilo, i svetoga Josipa,
kojega se ove godine osobito sjećamo kao onoga koji je Tebe tijekom zemaljskoga
života ljubio očevim srcem. S pouzdanjem da sveti Josip i nas ljubi takvom
ljubavlju ukazujući na beskrajnu ljubav Nebeskog Oca po kojoj nam je darovao tebe,
svoga Jedinorođenca, da nam budeš Kruh života, želimo najprije zahvaliti za dar
života svakoga od nas. Potom kroz razmatranja, molitvene zazive, pjesme i trenutke
tišine želimo tu zahvalnost sve više produbljivati i odlučujući se, poput svetoga
Josipa, sve više biti čuvari života i obitelji“, kazao je na početku klanjanja biskup
Semren.
Tijekom klanjanja pročitana su četiri razmatranja iz Apostolske pobudnice Patris
corde (Očinskim srcem) pape Franje praćena molitvenim zazivima nadahnutim
Hvalospjevom ljubavi svetoga Pavla, pjesmama i razdobljima tihe molitve.
Na kraju klanjanja izmoljena je
Molitva za Prvi svjetski dan djedova i baka i starijih osoba
Zahvaljujem Ti, Gospodine,
za udobnost tvoje prisutnosti:
čak i u vrijeme samoće,
Ti si moja nada i moje samopouzdanje,
Ti si moja stijena i moja tvrđava od moje mladosti!
Zahvaljujem Ti što si mi dao obitelj
i što si me blagoslovio dugim životom.
Zahvaljujem Ti za trenutke radosti i poteškoća,
za snove koji su mi se već ostvarili u životu i za
one koji su još preda mnom.
Zahvaljujem Ti na ovom vremenu obnovljene
plodnosti na koju me Ti pozivaš.
Povećaj, Gospodine, moju vjeru,
učini me posrednikom svoga mira,
nauči me zagrliti one koji pate više od mene,
da nikad ne prestanu sanjati i govoriti o tvojim
čudima novim naraštajima.

176
Zaštiti i vodi papu Franju i Crkvu,
da svjetlo Evanđelja mogne doseći do krajeva zemlje.
Pošalji svoga Duha, Gospodine, da obnovi svijet,
da se oluja pandemije smiri,
da se siromašni utješe i da se ratovi okončaju.
Podupiri me u slabosti
i pomozi mi živjeti punim plućima
u svakom trenutku koji mi daješ,
u sigurnosti da si sa mnom svakoga dana,
i do kraja životnoga vijeka. Amen.

U kupreškoj crkvi Svete Obitelji svečano proslavljen 4. Obiteljski dan u

BiH i 1. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba
U nedjelju, 25. srpnja 2021. u prepunoj župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu
svečano je proslavljen 4. Obiteljski dan u BiH pod geslom „Obitelj – svjedočanstvo
radosne ljubavi“. Ujedno je proslavljen i 1. Svjetski dan djedova i baka i starijih
osoba koji se, na poziv pape Franje, obilježava širom svijeta pa tako i u svim
župnim i drugim zajednicama u Bosni i Hercegovini.
Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu
s nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog
ordinarijata BiH mons. Tome Vukšića i predsjednika Vijeća za obitelj BK BiH
mons. Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkog.
Tijekom Svete mise kardinal Puljić je krstio malog Jakova podsjećajući da upravo u
sjeni ove nedjelje Crkva slavi i blagdan sv. Jakova apostola. Na kraju Svete mise
kardinal Puljić je podijelio i apostolske blagoslove za 35 bračnih parova koji su
došli u kuprešku crkvu obilježiti 25 godina bračnog zajedništva i za jedan bračni par
koji je proslavio svoj zlatni pir.
Prije Svete mise kupreški župnik vlč. Tomislav Mlakić radosno je pozdravio s
tromeđe - Tropolja Vrhbosanske, Banjolučke i Mostarsko-duvanjske biskupije sve
okupljene u crkvi i sve one koji putem valova Radiotelevizije Herceg Bosne,
Laudato televizije, Radija Kupresa, Radija Marije i drugih tv i radiopostaja te
elektroničkih medija prate Euharistijsko slavlje. Osobito je pozdravio djedove, bake
i starije osobe i zahvalio im „za svjedočanstvo vjere i vjernosti“. Zamolio je sve
ostavljene i osamljene stare osobe, u ime mlađih i onih koji su u punoj snazi, za
oproštenje zbog neuzvraćene ljubavi. Pozdravio je i svu braću svećenike, a na osobit
način savjetnika Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaurya Medinu Blanca,
zatim mons. Željka Majića, delegata biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog
upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. Petra Palića, i generalnog tajnika BK BiH
mons. Ivu Tomaševića. Poseban pozdrav je uputio biskupu Semrenu, nadbiskupu
Vukšiću i kardinalu Puljiću. „Na koncu, u ime ovog okupljenog puka katoličkog,
kupreškog i hrvatskog, pozdravljam vas dragi oče nadbiskupe, kardinale Vinko. Dok
vam zahvaljujem što nas ne prestajete hrabriti u nastojanju da ova crkva na
visoravni, providnošću smještena na raskrižju mnogih puteva, postane svetište u

177
 kojem će obitelji pronalaziti okrjepu i prositi blagoslov neba, molim vas da
otpočnete ovo sveto Euharistijsko slavlje“, kazao je župnik Mlakić.
Kardinal Puljić, uvodeći u Misno slavlje, pozdravio je sve okupljene, čestitao svim
obiteljima dan obitelji kao i župi Kupres koja je posvećena Svetoj Obitelji te svima
koji slave jubilej svoga braka. Zahvalio je medijskim djelatnicama te čestitao
imendan svima koji nose ime po sv. Jakovu apostolu. Posebno je pozvao na molitvu
za djedove i bake i starije osobe na njihov prvi svjetski dan.
Pošto je trajni đakon Robert navijestio evanđeoski odlomak, kardinal Puljić je u
prigodnoj propovijedi podsjetio na riječi sv. Ivana apostola da je Bog ljubav.
„Znamo da se prava ljubav nikad ne zatvara u sebe nego se dariva. Trojedini Bog
koji je ljubav htio je podijeliti božansku ljubav. Zato je stvorio čovjeka – muško i
žensko i dao im zadatak da rađaju djecu. To je prva zapovijed u Svetom Pismu.
Zašto? Zato što je Bog koji je ljubav stvorio ljude na svoju sliku i priliku. Plod te
ljubavi jesu djeca koja se rađaju u suradnji roditelja s Bogom da donose život na
ovaj svijet. Zato trebamo biti hrabri i ne dati se zavarati, zavesti i smutiti, ovim
tobože u ime demokracije, stavovima koji su protiv tih Božjih zakona. Želimo na
ovaj dan obitelji na poseban način vratiti u svijest dostojanstvo obitelji.Ona je Božji
dar, Božja ustanova i mi je moramo vrjednovati“, poručio je vrhbosanski nadbiskup.
Podsjećajući na evanđeoski odlomak u kojem je prikazano kako Isus čudesno hrani
mnoštvo ljudi, kardinal Puljić je ukazao na potrebu hranjenja ljubavi koju je Bog
utkao u čovjeka svojim stvaranjem. „Čuli ste u evanđelju kao Bog se brine i čovjeka
hrani. Mi smo dužni shvatiti da sve što je od Boga naša obveza. Jedna je od obveza
hraniti i tijelo i dušu. Isto tako ljubav se potroši ako se ne dariva i ne hrani. Vi dobro
znate da uljanice prestane gorjeti ako nema ulja. Tako i životna ljubav – ako nema
što izgarati, ona se ugasi. A izgara se darivanjem, žrtvovanjem, zauzimanjem. Zato
mi želimo obilježiti jubilej 25 i 50 ljeta bračnog zajedništva. U prvom redu
zahvaljujemo Bogu jer je to Božji dar. Božji je dar da mi s Bogom smijemo
surađivati i u toj ljubavi donositi živote na ovaj svijet, ali i moliti da ta vatra ljubavi
živi i izgara da nikad ne posustanemo u Božjoj ljubavi“, kazao je kardinal Puljić koji
je potom osvrnuo i na mentalitet sebičnosti u ovom vremenu.
„Svjesni ste kako je ušao mentalitet sebičnosti: neću se patiti s djecom, dosta mi je
dvoje djece . I onda imamo sebično društvo. Čudimo se kada dođu na vlast pa
sebično reagiraju. Ništa čudno jer su odgojeni za sebičnost. Koliko puta se zna reći:
neću da se moje dijete pati ako sam se ja patio. Nema nikoga da je u životu uspio
ako se nije napatio. Moramo se učiti žrtvi i spremnosti da jedni s drugima izgaramo
za Božju stvar“, poručio je vrhbosanski nadbiskup.
„Spominjući se dana djedova, baka i starih, moramo vratiti radost obiteljskog
zajedništva. Pa i onda kada drugi trebaju brinuti, ali da djeca dožive djeda i baku i
da posebno vodimo brigu o onima koji su osamljeni. A osamljeni da shvate da nisu
sami i da je Bog s njima te da mogu svoje žrtve prikazivati za svoju za djecu, za
mlade i za zvanja“, rekao je kardinal Puljić te istaknuo da je svaka obitelj prvo
sjemenište gdje se odgajaju budući svećenici, redovnici i redovnice. „Ne
propovijedajući nego kroz zajednička molitvu koja stvara plodno tlo u srcu djeteta
da, kad Bog posije sjeme, ono raste. Vi znate što bi značilo da među nama ne bi bilo
svećenika, uz sve poštovanje prema političarima. Izgubili bi sebe i svoj identitet.
Zato je potrebno izmoliti nova zvanja. Nije čudo da je Isus pozvao: Molite

178
gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju“, kazao je kardinal Puljić koji je
potom podsjetio da su svi krštenjem postali hram Duha Svetoga.
"Neka nas ovaj dan nas utvrdi u vrednovanju Božji darova, svetosti braka, života,
obiteljskog zajedništva i suradnje, ali potrebe da hranimo našu vjeru i ljubav kako bi
imali iz čega gorjeti i živjeti. Ne dajmo se zbuniti javnim mnijenjem, politikom ni
bilo kojom slobodom koja sebi daje za pravo rušiti Božji zakon. Mi se držimo Božje
riječi pa se nećemo izgubiti. Zato želim da nas ova slavlja utvrdi u čvrstoj vjeri di
poslanju a svatko do nas ostvaruje ono što mu Bog povjerava“, poručio je kardinal
Puljić.
Nakon propovijedi kardinal Puljić je krstio malog Jakova. Potom je blagoslovio sve
brakove koji su obilježavali srebrni i bračni jubilej dok su oni držeći jedno drugo za
ruke držali mali križ.
Prije završnog blagoslova iz ruku kardinala Puljića njegov apostolski blagoslov i
blagoslov biskupa Semrena primio je „zlatni“ bračni par Stipo i Ruža Kovač te
„srebrni“ bračni parovi: Anto i Željka Bilić, Damir i Gordana Čičak, Damir i Iva
Miličević, Ivan i Ružica Barać, Ivica i Dominka Topić, Ivica i Lidija Kepić, Ivica i
Mirjana Božić, Josip i Marija Perkić, Josip i Olgica Marin, Kazimir i Nada Kuna,
Mariji i Snježana Bagarić, Marinko i Valentina Kelić, Mate i Anita Čeko, Mate i
Marija Krišto, Mato i Brigita Anđić, Miro i Kaja Pašalić, Miroslav i Jelica Biletić,
Ratko i Josipa Čolić, Slobodan i Katica Lalić, Zvonko i Jelena Jurišić, Željko i
Branislava Tomičić, Srećko Bavrka i Gordana Lozančić, Tihomir Marić i Nevenka
Sičaja, Zdravko Pavlović i Ivanka Franjušić, Branimir i Marina Mlakić, Marko i
Marija Suton, Jerko i Marela Banožić, Željko i Marijana Kolobarić, Mario i
Jasminka Anđelić, Hrvoje i Renata Dodig, Roberto i Ivanka Kulaš, Drago i Tina
Krišto, Perica i Slavica Baković, Marko i Marija Barišić i Stanko i Ljuba Ćurčić.
Liturgijsko pjevanje animirala je etno grupa Čuvarice iz Prozora pod ravnanjem
gospođe Biljane Glibo.
Nakon Svete mise uslijedilo je neformalno druženje u župnom pastoralnom centru u
kripti crkve. (kta)

Stalno vijeće Biskupske konferencije BiH održalo svoju 29. sjednicu

Stalno vijeće Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u petak, 1. listopada
2021. u prostorijama Nadbiskupske rezidencije u Sarajevu, održalo je svoju 29.
sjednicu. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić,
predsjednika BK BiH, a sudjelovali su: dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić,
nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH,
mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, i mons. Ivo Tomašević, generalni
tajnik BK BiH.
Biskupi su upoznati s provedbom zaključaka s 81. redovitog zasjedanja Biskupske
konferencije BiH, održanog 13. i 14. srpnja 2021. u Banjoj Luci. Također su dali
smjernice za provedbu pojedinih zaključaka čija je provedba u tijeku.
Članovi Vijeća su razmotrili važnije dopise upućene Biskupskoj konferenciji BiH
nakon zasjedanja u Banjoj Luci te dali smjernice Tajništvu BK BiH u vezi s tim.

179
 Biskupi su također dogovorili dnevni red 82. redovitog zasjedanja Biskupske
konferencije BiH koje će se održati, 4. i 5. studenog 2021. u Sarajevu. (kta)

Održana je sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH

U ponedjeljak prijepodne, 25. listopada 2021. god., u Rezidenciji vrhbosanskog
nadbiskupa u Sarajevu održana je redovna sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH.
Sjednicu je prema važećem Statutu sazvao i sjednici predsjedao predsjednik
Caritasa BiH nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kardinal Puljić. Istoj su
nazočili članovi Upravnog vijeća: generalni vikari bosanskohercegovačkih
nad/biskupija, ravnatelji Caritasa BiH i nad/biskupijskih Caritasa. Zapisnik je vodila
stalna zapisničara djelatnica Caritasa BiH gđa Ivona Vidačković, izvijestila je
mrežna stranica Caritasa BiH.
Nakon molitve i pozdrava pristupilo se prihvaćanju predloženog Dnevnog reda i
usvajanju pripremljenog zapisnika prošle redovne sjednice od 5. svibnja 2021. god.
Pozivnicu sa svim materijalima svim članovima poslani su putem e-maila dva tjedna
prije održavanja sjednice.
Na sjednici se raspravljalo o temama koje su u ovom trenutku važne za daljnju
izgradnju i aktivnosti Caritasa BiH kako bi isti što kvalitetnije ostvario svoje
poslanje u karitativnom životu Katoličke Crkve u BiH prema važećim crkvenim,
karitativnim i državnim statutarnim odredbama i zakonima. U središtu konstruktivne
rasprave i zaključaka bile su sljedeće teme: Predlaganje i usvajanje Dnevnog reda,
Osvrt na zapisnik prethodne sjednice, Godišnji plan općeg, projektnog i financijskog
poslovanja Caritasa BiH za sljedeću 2022. god. prema važećim statutarnim i
zakonskim odredbama, Otkazivanje ovogodišnjeg susreta predsjednika i ravnatelja
Caritasa u BiH i RH zbog prisutne pandemije, Osvrt na Tjedan solidarnosti s
Crkvom i ljudima u BiH 2021., Kratka informacija o aktivnostima vezano za
migrante u BiH, Osvrt na aktivnosti Caritasa BiH tijekom pandemije (4.5.2020.-
25.10.2021.), Aktivnosti vezano za kuću u ulici Josipa Vancaša, Višenamjenski i
samoodrživi centar Caritasa BiH, Održan sastanak Vijeća za zaštitu djece i ranjivih
skupina i Odbora za pritužbe, Nedjelja Caritasa u BiH 2021.; Zasjedanje
nad/biskupa Biskupske konferencije BiH u Banja Luci: prihvaćanje općeg,
projektnog, financijskog izvješća za 2020. s mišljenjem revizorske kuće o
djelovanju Caritasa BiH: Priopćenje za javnost vezano za Caritas BiH, Caritas BiH s
Caritasom Italije u Rimu potpisao ugovor o provedbi dvogodišnjeg regionalnog
projekta pomoći migrantima u BiH, Travnik: Održana konferencija Caritasa BiH o
zaštiti djece i ranjivih skupina, Neuklanjanje ruševine u susjedstvu zgrade
Središnjice Caritasa BiH koja ugrožava život i rad i zgradu Središnjice Caritasa BiH,
Caritasova kuća na Obojku kod Fojnice i Termin sljedeće sjednice Upravnog vijeća
Caritasa BiH dogovoren je za početak svibnja 2022.
Još uvijek je aktualna tema svečanog obilježavanja 25. obljetnice Caritasa u BiH i
održavanje Regionalne konferencije nacionalnih Caritasa Jugoistočne Europe ovisno
od situacije s korona virusom, društvenih i medicinskih odredbi u Bosni i
Hercegovini i Europi. (kta/caritas.ba)

180
Održani studijski dani permanentne formacije
za svećeničke kandidate i njihove odgojitelje te za redovnice i svećenike
Od 26. do 28. studenog 2021. u prostorijama Nadbiskupijskog centra za pastoral
mladih „Ivan Pavao II“ u Sarajevu održani su studijski dani za svećeničke kandidate
i njihove odgojitelje te za redovnice i svećenike koji žive i djeluju u Bosni i
Hercegovini.
Studijske dane su organizirali Vijeće za bogoslovna sjemeništa i Vijeće za mala
sjemeništa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Centar za savjetovanje
Vrhbosanske nadbiskupije. Tijekom tri dana na temu „Kušnje u hodu zvanja“ su
govorili članica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove mr. sc. s. Danijela Anić i rektor
Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu dr. med. don Đuliano Trdić.
Predsjednik Biskupske konferencije BiH i predsjednik spomenutih Vijeća kardinal
Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, predvodio je Misna slavlja tijekom
sva tri dana u kapeli Centra te propovijedao. Također je bio nazočan i na većini
predavanja te se družio sa sudionicima studijskih dana.
U petak i subotu prije početka programa pozdrav i riječi dobrodošlice predavačima i
odgojiteljima u bogoslovnim i malim sjemeništima te redovnicama i svećenicima
uputio je dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor
vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, koji se zadržao i na
predavanjima i drugim točkama programa.
Nakon svakog izlaganja uslijedila bi diskusija. Cjelodnevni programi bili su i
prigoda za druženje sudionika s kardinalom Puljićem, nadbiskupom Vukšićem,
predavačima kao i međusobno.
Predavače i sve sudionike ugostio je ravnatelj Centra dr. sc. vlč. Šimo Maršić sa
suradnikom vlč. Ivanom Matijevićem i djelatnicima u ovom lijepom zdanju
smještenom u sarajevskoj gradskoj četvrti Otoka.
U petak, 26. studenog 2021. održan je Studijski dan na kojem je sudjelovalo deset
odgojitelja iz: Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa (2) i Franjevačke bogoslovije
(2) u Sarajevu te iz Nadbiskupijskog misijskog međunarodnom sjemeništu
Redemptoris Mater u sarajevskom predgrađu Vogošći (2) kao i odgojitelji u
Franjevačkom sjemeništu u Visokom (2) te dijecezanski povjerenici za zvanja iz
Banje Luke i Mostara. Zbog pandemije nisu mogli sudjelovati odgojitelji iz
Nadbiskupijskog sjemeništa Petar Barbarić u Travniku. Nadbiskup Vukšić je
pozdravio s. Danijelu i don Đulijana i sve odgojitelje i referente. Kasnije se
sudionicima pridružio i kardinal Puljić. Ovaj Studijski dan je završen Misnim
slavljem koje je predvodio kardinal Puljić uz koncelebraciju nazočnih odgojitelja. U
homiliji je, između ostalog, predsjednik Vijeća za bogoslovna i mala sjemeništa BK
BiH kazao da je uspješan odgojitelj samo onaj koji zna poštivati čovjeka i njegovo
dostojanstvo te onaj koji zna voljeti. „Moramo računati da su oni koje odgajamo
sposobni procijeniti jesmo li dosljedni. Mi ne odgajamo svojim riječima – Bog je
onaj koji odgaja – ali se Bog nama služi. Mi, zapravo, odgajamo svojim stavom,
svojim držanjem, svojim uvjerenjem… Kad se oni uvjere da mi držimo do toga što
govorimo, tada će povjerovati našim riječima“, kazao je predsjednik BK BiH
ističući je važno u tom procesu biti „svjestan sebe, svoga poslanja i svoje uloge“.

181
 Pozvao je odgojitelje da uvijek imaju na umu Isusovu rečenicu: „Učite se od mene,
jer sam krotka i ponizna srca“.
U subotu, 27. studenog 2021. je održan Studijski dan za svećenike, redovnike i
redovnice koji žive i djeluju u biskupijskim zajednicama u Bosni i Hercegovini.
Sudjelovali su: Služavke Malog Isusa (15), Klanjateljice Krvi Kristove (8),
Milosrdnice sv. Vinka Paulskog (5), Kćeri Božje ljubavi (4), sestre Uršulinke (1),
posvećene članice Pokreta fokolara (2) i četvorica vrhbosanskih svećenika. S.
Danijela je imala predavanja tijekom prijepodneva, a popodne je svoje predavanje
online održao don Đulijano koji je toga dana morao biti u Splitu. Studijski dan je
završen sudjelovanjem na Euharistijskom slavlju koje je u kapeli Centra predvodio
kardinal Puljić uz koncelebraciju trojice svećenika i asistenciju đakona. U prigodnoj
propovijedi kardinal Puljić je podsjetio da se na završetku liturgijske godine
naviješta riječ Božja koja potiče na razmišljanje o prolaznosti života i sudnjem danu,
te potaknuo da se ne opterećuju smrću koja dolazi, već da razmišljaju o životu
vječnomu. „Što je ono što nas iznutra pokreće? Zato i jesu ovakve rekolekcije,
obnove, seminari… da, na neki način, nađemo izvor 'goriva' – kako nositi se sa
izazovom života“, kazao je kardinal Puljić potičući na zajedništvo jer sami sebi nisu
dovoljni. Podsjetio je na riječi jednog duhovnog pisca prema kojemu „društva rastu i
padaju rastom i padom dostojanstva žene“. Prisjetio se i da je jedan američki
predsjednik prigodom susreta s majkom Terezijom rekao da u nazočnosti te žene
čovjek jednostavno ne može biti pokvaren. Ukazao je i na važnu ulogu časnih
sestara u formaciji svećeničkog zvanja te pozvao sve Bogu posvećene osobe da
zrače plemenitim srcem te da ne podliježu sebičnosti i utrci za uživanjem nego da se
u svojim postupcima i razmišljanjima uvijek stavljaju Bogu na raspolaganje.
U prvu nedjelju Došašća, 28. studenog 2021. održan je Studijski dan na kojem su
sudjelovali đakoni koji se nalaze u Centru za mlade na Đakonskoj pastoralnoj godini
te bogoslovi iz: Franjevačke bogoslovije (13), Vrhbosanskog bogoslovnog
sjemeništa (12) i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnom sjemeništu
Redemptoris Mater (5) kao i trojica postulanata iz Franjevačkog sjemeništa u
Visokom. Nisu mogli sudjelovati sjemeništarci iz Nadbiskupskog sjemeništa Petar
Barbarić u Travniku. U prigodnoj homiliji pastir Crkve vrhbosanske nazvao je
okupljene đakone, bogoslove i postulante darom Božjim za Crkvu u ovim
vremenima i na ovim prostorima te ih ohrabrio i pozvao da taj dar Božji aktivno
žive odgajajući ispravnu savjest ne dopuštajući da se u njih uvuče dvoličnost. Dodao
je da će, ako budu živjeli dvoličnim životom, biti i sami nesretni ali i druge
unesrećivati. „Zato je prevažno sačuvati tu nutarnju cjelovitost pred Božjim licem“,
riječi su kardinala Puljića koji je istaknuo da „samo ispravnom savješću otkrivamo
što to Bog u svakom od nas vidi i što s nama planira“. Kazao je da prave ljubavi
nema bez spremnosti na žrtvu pa je promašio život onaj koji misli ići za Isusom, a
traži ugodan život. Podsjetio je na Isusove riječi: „Hoće li tko za mnom, neka se
odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!“ (Mk 8,34). Istaknuo
je da mjerilo njihova života i djelovanja jest Isus Krist te ih pozvao da hrabro nose
svoj križ i idu za Gospodinom koji ih je pozvao.
Tijekom studijskih dana s. Danijela je u svojim izlaganjima istaknula da je
svećenički i redovnički poziv odnosno poziv Bogu posvećene osobe sam po sebi
trajni poziv na obraćenje, promjenu i izlazak iz sebe te na bdijenje i novi početak.
Ukazala je na potrebu cjeloživotne formacije u snaženju pripadnosti i identitetu

182
zvanja koja ne preferira niti isključuje neko životno razdoblje. U svom promišljanju
je najprije donijela kratki prikaz svećeničkog i redovničkog poziva odnosno poziva
na posvećeni život u najvažnijim dokumentima učiteljstva Crkve. Kazala je da je
permanentna formacija odgovor na promjene u društvu i u Crkvi te istaknula da su
osobe, koje odlučuju živjeti posvećenim životom, na osobit način pozvane biti živa
memorija Krista je za cijeli život te trajno raspirivati primljeni dara u posvećenju ili
zaređenju kako bi ostale ustrajno vjerne primljenom pozivu. Pošto je progovorila o
formaciji za svaku životnu dob od početne formacije do formacije u starijoj odrasloj
dobi te krizama i kušnjama, s. Danijela je zaključila da su svi oni zapravo Isusovi
„učenici na putu“ i da im je potrebna cjelovita formacija shvaćena kao stalno
suobličavanje Kristu. Ukazala je na potrebu trajne izgradnje i potrage za sredstvima
koja pomažu rast u ljudskoj, duhovnoj, pastoralnoj i apostolskoj dimenziji,
osnaživanjem identiteta zvanja u svijetu dubokih i brzih promjena.
Don Đulijano Trdić, svećenik Riječke nadbiskupije, liječnik i magistar dubinske
psihologije, u svojim je izlaganjima najprije kazao da kušnja ili iskušenje nije grijeh
već prilika da čovjek pokaže svijetu i Bogu tko je i tako se usavršuje te podsjetio na
riječi iz Poslanice Hebrejima: „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi
mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim
grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost
nađemo za pomoć u pravi čas!” (4,15-16). Potom je progovorio o kušnji zbog slabih
ideala odnosno duhovnoj lijenosti i kušnji zbog slabe volje odnosno lijenosti ili
komoditeta ili nedostatka motivacije. Naveo je i primjer jedne poznate športašice
koja je, nakon ozljede, prošla kroz tešku kušnju tijekom koje je Gospodin u njezinu
srcu „pronašao mjesto za sebe“ pa se nakon toga osjeća „sretnija i ispunjenija, iako
ne bez poteškoća“. Don Đulijano je posebnu pozornost posvetio kušnji i dinamici
dvostrukog života odnosno moralnog licemjerja. Progovorio je i o kušnji „prelaska
granice“ u odnosima na tjelesnoj, emotivnoj i duhovnoj razini te kušnji emocionalne
(ne)čistoće srca te duhovnom vodstvu i duhovnom zlostavljanju. Završio je riječima
pape Franje da se „radost Kristova učenika temelji na povjerenju u Boga, čija
obećanja nikad ne zatajuju unatoč kriznim situacijama u kojima se možemo naći“.
(kta)

Na sjednici Stručnog tijela za prijenos liturgijskih slavlja dogovoren

Kalendar za 2022. godinu
U srijedu, 29. prosinca 2021. u prostorijama Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine u Sarajevu održana je sjednica Stručnog tijela za prijenos liturgijskih
slavlja BK BiH. Predsjedao je nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski
upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, predsjednik spomenutog
Stručnog tijela. Sudjelovali su članovi Stručnog tijela u ime Banjolučke i
Mostarsko-duvanjske te Trebinjsko-mrkanske biskupije mons. Ivica Božinović i
gosp. Mario Glibić te urednica vjerskog programa Federalne televizije Marina
Knežević i generalni tajnik BK BiH mons. Ivo Tomašević.
Središnja tema bila je priprema Kalendara liturgijskih i drugih slavlja za medijsko
praćenje u 2022. godini u okviru Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. Članovi
Stručnog tijela preuzeli su zadaću u što kraćem roku prikupiti informacije o

183
 najvažnijim događanjima na raznim crkvenim razinama kako bi početkom 2022.
godine ovaj Kalendar bio objavljen te služio kao pomagalo medijskima djelatnicama.
Zaključeno je također da u kalendar budu uvrštena i najvažnija događanja na razini
Grkokatoličkog vikarijata Križevačke eparhije u Bosni i Hercegovini.
Stručno tijelo za prijenose liturgijskih slavlja BK BiH osnovano je 1. prosinca 2017.
u skladu s dokumentom BK BiH iz 2010. pod nazivom Temeljne odredbe BK BiH
za televizijski, radijski i internetski prijenos liturgijskih slavlja. U skladu s
odredbama ovog dokumenta, Stručno tijelo će u suradnji s pojedinim
predstavnicima biskupija i provincija te s vodstvom programa religijske kulture
javnih televizija i radija na razini BiH, odnosno mjerodavnih tijela medijskih kuća,
izraditi godišnji raspored prijenosa liturgijskih slavlja, pazeći na zastupljenost svih
krajeva BiH te vodeći brigu o posebnim slavljima i prigodama. (kta)

184
RAZNO

Kardinal Puljić predvodio Misu za preminule od koronavirusa

u Europi i posebno u Bosni i Hercegovini
U večernjim satima u subotu, 20. veljače 2021. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu
predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski, u koncelebraciji četvorice svećenika, slavio je
Svetu misu za sve preminule od koronavirusa u Europi te posebno u Bosni i
Hercegovini.
Uvodeći u Misno slavlje kardinal Puljić pozdravio je sve prisutne u katedrali i sve
one koji su se duhom ujedinili u molitvi preko valova Radio Marije Bosne i
Hercegovine. Pojasnio je da su se članice Vijeća europskih biskupskih konferencija,
kojih ukupno ima 39, tako rasporedile da se u svakoj zemlji jednog korizmenog
dana osim nedjelje slavi Sveta misa za sve preminule u Europi. Dodao je da je
Bosna i Hercegovina na redu upravo ove subote pa je odredio da tijekom ove Svete
mise u znak solidarnosti posebno mole za sve preminule u Europi i posebno u Bosni
i Hercegovini od pandemije ali i od drugih bolesti.
Na početku prigodne propovijedi kardinal Puljić kazao je da mole za žrtve
pandemije koronavirusa u Europi koje su tako brojne da se „čovjek zgrozi slušajući
svakoga dana broj mrtvih“. „Hvala Bogu da se taj broj u posljednje vrijeme smanjio.
Međutim, to je potresan trenutak. Istina je da se umire i od drugih bolesti: srčanih
bolesti, raka… ali te druge bolesti nisu tako zarazne“, kazao je kardinal Puljić
dodajući da koronavirus u čovjekovu tijelu razara ona mjesta koja su već „načeta“ te
uzrokuje smrt. Istaknuo je da tu bolest ne treba uzimati olako napominjući da ima
osoba koje u javnosti iznose neozbiljne komentare i „floskule“.
„Riječ je o ozbiljnoj, zaraznoj bolesti koja odnosi živote pa su brojne obitelji u
teškoj boli doživjele gubitak svojih najbližih“, rekao je vrhbosanski nadbiskup.
Napominjući da u bolnici postoje ograničenja kada je riječ o oboljelima od
koronavirusa, potaknuo je sve koji slute da su zaraženi da se ispovjede i pričeste
kako bi se kasnije u bolnici mogli u miru prepustiti liječničkoj brizi.
„Nisu umirali samo pacijenti nego i liječnici“, rekao je vrhbosanski nadbiskup
dodajući da su među stotinama tisuća preminulih u Europi i brojni svećenici,
redovnici i redovnice posebno u zemljama jako zahvaćenim ovom pandemijom.
„Danas molimo za sve njihove duše da im Bog bude milostiv“, kazao je pastir Crkve
vrhbosanske te potaknuo na molitvu posebno za one katolike koji nisu imali prigodu
primiti sakramente ispovjedi, pričesti i bolesničkog pomazanja prije svoje smrti da
im Bog grijehe otpusti te im dopusti zakoračiti u vječnost.
„Želimo na poseban način moliti za one koji su bili žrtve pandemije služeći
bolesnicima, a to su svećenici i medicinski djelatnici. Brojni su umrli služeći
bolesnicima. Neka im Bog bude nagrada za svu tu žrtvu koju su pokazali služeći
bolesnima. Veliko je herojstvo što u tim teškim trenucima nisu ostavili ljude nego su
ih zbrinuli. Ova pandemija treba nas odgojiti za solidarnost sa živima i s pokojnima
moleći za njih. Zato i ova Sveta misa, koja je jedna od brojnih prikazanih za žrtve

185
 korone, jest izraz solidarnosti i blizine s onima koji su ožalošćeni i želja da još više
kroz molitvu budemo solidarni s pokojnima moleći da što prije ugledaju Božje lice i
da ih Božje milosrđe zagrli. I mi u Bosni i Hercegovini pridružili smo se molitvi za
pokojne od koronavirusa u Europi“, rekao je kardinal Puljić.
Napominjući da pandemijsku zarazu ne treba uzimati olako, kardinal Puljić istaknuo
je da, s druge strane, ne treba stvoriti „blokadu straha“ koja, kroz brojne informacije
putem medija, blokira mnoge ljude. „Trebamo biti ozbiljni i odgovorni, ali ne
smijemo dozvoliti da strah blokira našu komunikaciju. Ako se ne možemo rukovati,
doći i susresti jedni druge, možemo sačuvati komunikaciju koja je danas, Bogu
hvala, moguća na mnoge načine“, rekao je kardinal Puljić te ispričao zgodu iz prvih
tjedana zahvaćenosti pandemijom početkom prošle godine kada su vladala stroge
mjere. Župnik je telefonski nazvao jednog župljanina koji je prestao ići u crkvu. Na
upit iznenađenog župljanina, zašto zove, župnik mu je odgovorio da želi samo
upitati kako je. „Baš si zbunio ovim pozivom“, odgovorio je župljanin. „Često izrazi
blizine zbunjuju ljude“, kazao je propovjednik ističući potrebu da, unatoč mjerama,
ljudi moraju gajiti međusobnu blizinu i komunikaciju.
Na kraju propovijedi kardinal Puljić kazao je da je u danima provedenim u bolnici i
liječenja od koronavirusa i sam iskusio nemogućnost dolaska u posjet te još jednom
potaknuo da svi koji osjete zarazu na vrijeme pozovu svećenika da ih opremi svetim
sakramentima. „Moramo sačuvati slobodu duha i zdrave kriterije kršćanske
komunikacije i istinske solidarnosti jednih s drugima“, poručio je vrhbosanski
nadbiskup upućujući molitvu Kristu Gospodinu koji je došao na svije radi grešnika
„uđe u čovjekovu bolesnu stvarnost, sačuva ih od zla, oslobodi ih od straha i učini ih
plemenitima i solidarnima u svim iskušenjima“.
U Molitvi vjernika molilo se za papu Franju, za obitelji pogođene smrću njihovih
najbližih, za mlade, za pastire Crkve, za ljude u politici, liječnike, medicinske sestre,
volontere i za sve koji nesebično ugrađuju svoje darove da se nadvlada snaga ovog
zla te za sve preminule od pandemije koronavirusa u Europi i posebno u Bosni i
Hercegovini.
Tijekom Mise asistirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, a
liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod
ravnanjem vlč. Marka Stanušića.
Tijekom ove korizme 2021. godine slavi se svakog dana u svakoj zemlji, osim
nedjelje, naizmjence Svete mise za preminule od koronavirusa u Europi. Tako su na
Čistu srijedu (Pepelnica), 17. veljače prve na redu bile Albanska i Austrijska
biskupska konferenciji. Ciklus Misnih slavlja za žrtve koronavirusa u Europi završit
će na Veliki četvrtak, 1. travnja u sjedištu CCEE-a u švicarskom gradu San Gallenu.
(kta)

Uvodno izlaganje nadbiskupa Vukšića na susretu biskupa BK BiH

s profesorima KBF-a i odgojiteljima VBS-a u Sarajevu
Nakon što su u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, 5. srpnja 2021.
sudjelovali na Euharistijskom slavlju nebeskih zaštitnika ove crkve i obilježavanja
140. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i

186
Hercegovini, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine su se, istog dana
u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, susreli s profesorima
Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i odgojiteljima
bogoslovne zajednice. Uvodno izlaganje održao je nadbiskup koadjutor vrhbosanski
i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, a prenosimo
ga u cijelosti:
Na početku želim vas sve srdačno pozdraviti i zahvaliti braći biskupima za
povjerenje da ovim izlaganjem uvedem u sastanak i kasniji razgovor članova BK
BiH s profesorima Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i odgojiteljima u
Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji. Ovakvi povremeni susreti radi međusobne
razmjene iskustava, analize onoga što se čini i radi iznošenje planova za budućnost
je ponajprije potreba, koja proizlazi iz konkretnoga stanja ali i obveza, koju traže
suvremene crkvene odredbe. Tako npr. jedan od crkvenih dokumenata kaže:
„Dijecezanski biskup, ili ako se radi o međubiskupijskom sjemeništu, biskupi koji se
to tiče neka sami često pohode bogosloviju, neka nadziru odgoj svojih pitomaca te
filozofsku i teološku formaciju koja se u njemu daje i neka se obavijeste o zvanju,
ćudi, pobožnosti i napredovanju pitomaca, osobito imajući u vidu podjeljivanje
svetih redova“ (Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju, br. 128).
U skladu s dnevnim redom koji je predložen, kao uvod u ovaj sastanak, predstavio
bih neke osnovne misli i odredbe o odgoju svećeničkih kandidata te o teološkim
fakultetima, koje su sadržane u apostolskoj konstituciji Veritatis gaudium o
crkvenim sveučilištima i fakultetima (papa Franjo, 2018; hrvatski prijevod, 2018. -
Dokumenti 180) i u Temeljnim odredbama o svećeničkom odgoju i izobrazbi
(Kongregacija kler, 2016.; hrvatski prijevod, 2017. – Dokumenti 177).
I.
Zadaća je dakle biskupa ne samo pohoditi bogosloviju nego i nadzirati odgoj
bogoslova te njihovu filozofsku i teološku formaciju. Pri tomu biskupi se susreću sa
svima koji na izravan način sudjeluju u pripravi budućih svećenika na odgojnom i
formativnom planu, s odgojiteljima i profesorima, jer su oni dva krila jedne
zajednice. Naime, kako se ne bi došlo u napast da se priprava svećeničkih kandidata
prepusti samo jednom dijelu odgojne zajednice, onom poglavarskom ili
profesorskom, čini se prikladnim podsjetiti da Temeljne odredbe o svećeničkom
odgoju i obrazovanju (br. 142) o tomu kažu: „U ispunjavanju svoje zadaće profesore
se mora držati dijelom jedne zajednice koja poučava, kao i pravim
odgojiteljima.“ Pri tom izričaju ove odredbe pozivaju se na papinski dokument
Pastores dabo vobis (1992.) i na Upute o izobrazbi odgojitelja u sjemeništima
(1996.). A objašnjenje takva stava nalazi se u činjenici da je priprava za svećeništvo
istovremeno jedna i višeslojna. Odnosno, moglo bi se reći da su sjemenišni
poglavari i profesori istovremeni i komplementarni odgojitelji in solidum u
formaciji svećeničkih kandidata.
II.

187
 „Intelektualna formacija sastavni je dio prezbiterove cjelovite formacije. Štoviše,
ona je u službi njegove pastoralne službe, a utječe i na ljudsku i duhovnu formaciju.
(…) Daleko od toga da je ograničena samo na područje znanja ili da ju se shvaća
samo kao sredstvo za primanje više informacija o pojedinim disciplinama,
intelektualna formacija pomaže prezbiterima oraspoložiti se za duboko slušanje
Riječi, kao i osluškivanje crkvene zajednice, kako bi naučili čitati znakove
vremena“ (Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju, br. 117).
Odnosno, „iako je važan, studij je tek jedan vid – iako ne usputan – cjelovite
formacije u pripremi za prezbiterat“ (Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i
obrazovanju, br. 118). Dapače, „svrha intelektualne formacije bogoslova jest steći
temeljita znanja na filozofskom i teološkom području, kao i izobrazbu iz opće
kulture, koja će im omogućiti da naviještaju Radosnu vijest na vjerodostojan i
današnjem čovjeku razumljiv način“ (Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i
obrazovanju, br. 116)
Od svoga početka naša bogoslovija je definirana kao pokrajinsko sjemenište već u
času kad je naređeno njezino osnivanje prije 140 godina s nadom, kako piše u
papinskom dokumentu, „da će na taj način izići što više izvrsno odgojenih
evanđeoskih radnika iz svjetovnoga klera koji će vjerno i radosno obrađivati Gospodnji
vinograd“ (Ex hac augusta, 1881.). Ta pastoralna oznaka nije karakteristična samo za
prošlost naše bogoslovije nego je, prema suvremenim dokumentima Svete Stolice,
također je oznaka svih ovakvih bogoslovija. Naime: „Budući da je svrha bogoslovije
pripremiti bogoslove da budu pastiri na Kristovu sliku, svećenička formacija mora biti
prožeta pastoralnim duhom“ (Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju,
br. 119). Stoga je razumljivo da se na teološkom učilištu, koje je s njom povezano,
„mora ponuditi formacija specifičnoga pastoralnog obilježja, koja će bogoslovu
pomoći steći onu unutarnju slobodu koja je nužna kako bi se apostolat živio kao
služenje“ (Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju, br. 119).
Svrha naše bogoslovije i svrha našega teološkog učilišta toliko su združene da su
posvema neodvojive. Dapače, svrha ove bogoslovije, kao ustanove za pripravu
svećeničkih kandidata, uopće se ne može ostvariti bez fakulteta, niti se svrha
fakulteta može ostvariti bez svećeničkih kandidata. Naime, stalno treba imati na
umu da je ovo bogoslovija/učilište ustanovljeno i od početka postavljeno na takav
način.
U Provedbenim odredbama Kongregacije za katolički odgoj za vjerno provođenje
Apostolske konstitucije Veritatis gaudium naglašena je važnost razlikovanja službe
za koju se pripravljaju studenti na teološkim fakultetima te potreba da se, u skladu s
tom budućom službom, usuglašavanju nastavni planovi. U tom smislu izričito se
određuje: „Zadaće za koje se studenti pripremaju mogu u pravom smislu biti
znanstvene, kao što su istraživanje i poučavanje, ili pastoralne. O toj različitosti
treba voditi računa u nastavnom planu i određivanju akademskih stupnjeva,
poštujući uvijek znanstvenost njihove naravni“ (čl. 3).

188
Naša bogoslovija, odnosno bogoslovno sjemenište i visoka filozofsko-teološka škola,
ustanovljene su u svoje vrijeme prvenstveno radi pripreme pastoralnoga klera. A i
danas, kad imamo Bogoslovni fakultet, osnovna svrha je ostala doslovce jednaka:
odgoj dušobrižnika, jer zadaće za koje se priprema ogromna većina naših studenata
jesu pastoralne. Ova misao o potrebi prevladavanja odvojenosti teologije i pastorala,
te vjere i života, jedna je od sržnih misli već u Dekretu o odgoju i izobrazbi
svećenika Optatam totius Drugoga vatikanskog sabora, u kojemu se čita da
pastoralna skrb „treba prožimati upravo svu izobrazbu bogoslova“ (br. 14). To i radi
misionarskog djelovanja, što je opet pastoralno usmjerenje, odnosno da „se naviknu
nadilaziti granice vlastite biskupije, nacije ili obreda te pomažu potrebama čitave
Crkve, srca uvijek spremna da posvuda naviještaju evanđelje“ (br. 14).
Od profesora se očekuje da svoja izlaganja, njihov sadržaj, pa i kriterije kod
provjere pripremljenosti kandidata, podrede osnovnoj svrsi i osnovnoj oznaci
teološkog učilišta koja je pastoralna a ne istraživalačka. U vezi s tim, kao profesor,
koji je na ovom učilištu proveo cijelih 30 godina, i ispratio isto toliko generacija
studenata, osjećam ovdje moralnu obvezu dobronamjerno podsjetiti na povremenu
pojavu da su neki naši studenti, jer ih je netko ovdje ocijenio nespremnim, morali
poći na druga teološka učilišta gdje su sretno završili svoje studije, uspješno
diplomirali, a neki postali i svećenici. Osobno sam uvijek mislio da je ovo pitanje
vrlo ozbiljno. A ono uključuje i potpitanje: Je li moguće da su naši kolege profesori
na drugim učilištima neodgovorni? K tomu, danas kad je, zbog nagloga smanjivanja
broja kandidata za svećeništvo i drugih studenata teologije, potrebno postavljati
pitanja i o našoj budućnosti, ova tema dobiva također dodatno značenje i svakako o
njoj treba razgovarati. Naročito sa stanovišta pastorala duhovnih zvanja.
III.
Naš Bogoslovni fakultet svrstava se u kategoriju onih koji su „združeni“ s
bogoslovijom ne samo u fizičkom smislu dviju ustanova pod jednim krovom, već su
ove dvije ustanove združene i zajedničkom svrhom koja je prvenstveno pastoralna.
A kad se radi o takvoj situaciji papa Franjo u konstituciji Veritatis gaudium
propisuje i doslovce naređuje dvoje: prvo, dužnu suradnju između bogoslovije i
teološkog učilišta i, drugo, statutarno definiranu odgovarajuću njihovu odvojenost.
Odnosno, u čl. 21 kaže se: „Ako je fakultet združen s nekom bogoslovijom ili
odgojnim zavodom, statuti se moraju – uz poštovanje dužne suradnje u svemu
onomu što se odnosi na dobro studenata – jasno i učinkovito pobrinuti za to da
akademsko usmjeravanje i vođenje fakulteta budu odgovarajuće odvojeni od uprave
i vođenja bogoslovije ili kolegija.“
Dobro studenata je dakle osnovni kriterij za suradnju združenih bogoslovija i
fakulteta. A odgovarajuća odvojenost tih dviju ustanova, koja je neophodna i
također propisana, mora biti usmjeravana i vođena upravo tim dvama kriterijima:
dužnom suradnjom i dobrom studenata. Drugim riječima, i prevedeno na

189
 jednostavan jezik, sve je u službi dobra studenata: i odgojitelji i profesori, i
bogoslovija i fakultet. Stoga i svi zajednički prostori, kao što su biblioteka, arhiv,
dvorane, društvene prostorije, pa i parkiralište, bez obzira je li im vlasnik biskupija,
bogoslovija ili fakultet, i bez obzira tko ima čast, kao biskup, rektor ili dekan, njima
upravljati, trebaju biti na raspolaganju također poglavarima i profesorima, jer su oni
svi u izravnoj službi dobra studenata. I naravno da ti odnosi, nadležnosti i
odgovornosti, kao i način financiranja, trebaju biti uređeni statutima i drugim
provedbenim aktima koji reguliraju dužnu suradnju.
Završavajući ovo izlaganje, svima čestitam 140. obljetnicu otkako je u odluci Svete
Stolice Leon XIII. odlučio i odredio da se „bez ikakve odgode, u Vrhbosanskoj
nadbiskupiji osnuje pokrajinsko sjemenište za klerike, koje će odgovarati potrebama i
te nadbiskupije i ostalih biskupija koje joj dodjeljujemo kao sufraganske“ (Ex hac
augusta, 1881.). I svima želim da i ubuduće budemo ponizni sluge te plemenite nakane
velikoga Pape.
Hvala vam za strpljenje, kojim ste me slušali, i još više za sve što činite i što ćemo
učiniti, samozatajno i ponizno, za dobro svećeničkih kandidata i ostalih studenata
naše Bogoslovije i Fakulteta.
Tomo Vukšić, sarajevski nadbiskup koadjutor
i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata

190
SADRŽAJ
DOKUMENTI SVETE STOLICE
PORUKE
Poruka pape Franje za 54. svjetski dan mira, 1. siječnja 2021. ........................ 3
Poruka pape Franje za 29. svjetski dan bolesnika [11. veljače 2021.] .............. 9
Poruka pape Franje za korizmu 2021. ........................................................... 12
Poruka pape Franje biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i
vjernicima iz cijeloga svijeta za 58. svjetski dan molitve za zvanja
[25. travnja 2021.]........................................................................................ 15
Poruka pape Franje za 55. svjetski dan
sredstava društvenih komunikacija [16. svibnja 2021.] ................................. 18
Poruka pape Franje za 1. Svjetski dan djedova i baka
i starijih osoba [25. srpnja 2021.]................................................................. 21
Poruka pape Franje za 107. Svjetski dan selilaca i izbjeglica
[26. rujna 2021.]........................................................................................... 24
Poruka pape Franje za Svjetski dan misija 2021. [24. listopada 2021.] .......... 27
Poruka pape Franje za 5. svjetski dan siromaha
[33. nedjelja kroz godinu, 14. studenoga 2021.]............................................ 30
Poruka Svetoga Oca Franje za 36. Svjetski dan mladih
[svetkovina Krista Kralja, 21. studenog 2021.] ............................................. 35
Poruka pape Franje za Međunarodni dan osoba s invaliditetom
[3. prosinca 2021.] ....................................................................................... 41

APOSTOLSKA PISMA, BILJEŠKE, DEKRETI I SMJERNICE

Motuproprij „Spiritus Domini“ o pristupanju žena lektoratu i akolitatu......... 44
Pismo pape Franje kardinalu Ladariji o službama lektorata i akolitata........... 45
Apostolsko pismo u obliku motuproprija Vrhovnog svećenika Franje
“Antiquum ministerium” kojim se uspostavlja služba katehete ..................... 49
Kongregacija za nauk vjere – Vademecum ................................................... 53
Bilješka Prefekta Kongregacije za nauk vjere o moralnosti korištenja
nekih cjepiva protiv covida-19 ..................................................................... 74
Bilješka Prefekta Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata
o srijedi Pepelnici, o obredu pepeljenja u vrijeme pandemije ........................ 77
Bilješka Prefekta Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata
biskupima i biskupskim konferencijama o slavljima obreda
Velikoga tjedna 2021. godine ....................................................................... 77
Dekret Prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
o upisu liturgijskih slavlja sv. Grgura iz Nareka, sv. Ivana iz Avile
i sv. Hildegarde iz Bingena u Opći rimski kalendar ...................................... 78
Dekret Prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
o upisu liturgijskih slavlja svete Marte, Marije i Lazara
u Opći rimski kalendar ................................................................................. 79
Pastoralne smjernice Prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život
za proslavu Svjetskog dana mladih u partikularnim crkvama ........................ 80

191
 PRIPREMNI DOKUMENT BISKUPSKE SINODE
Biskupska sinoda „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje"
(2021.-2023.) ............................................................................................... 91
Pripremni dokument Biskupske sinode
„Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“ .......................... 91

BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE

PORUKE, IZJAVE, DOKUMENTI, PRIJEVODI
Poruka članova Biskupske konferencije BiH
na završetku Godine Božje Riječi............................................................... 105
Poruka predsjednika Vijeća za obitelj BK BiH
mons. Marka Semrena za Dan života 2021. (7. veljače 2021.) .................... 107
Poruka predsjednika Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala
sjemeništa kardinala Vinka Puljića za Nedjelju Dobrog Pastira 2021. ......... 109
Poruka predsjednika Caritasa BiH kardinala Vinka Puljića
uz Nedjelju Caritasa u BiH (12. prosinca 2021.)......................................... 110
Apel Komisije Justitia et pax BK BiH
prigodom Međunarodnog dana ljudskih prava (10.12.2021.) ...................... 112
Komisija za nauk vjere BK BiH preuzela dokument pod naslovom:
Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi............................. 115
Hrvatski prijevod novih zaziva u Lauretanskim litanijama
i Litanijama u čast sv. Josipa ...................................................................... 129

PRIOPĆENJA
Priopćenje s XXIII. zajedničkog zasjedanja HBK i BK BiH ....................... 133
Priopćenje s 80. redovitog zasjedanja BK BiH............................................ 134
Priopćenje sa XVI. susreta BK BiH s članovima
Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH ...................... 136
Priopćenje s XII. susreta biskupa BK BiH
s franjevačkim provincijalima u BiH .......................................................... 137
Priopćenje s VIII. Međudekanskog susreta u Bosni i Hercegovini .............. 139
Priopćenje sa Susreta članova BK BiH s profesorima KBF-a
i s odgojiteljima VBS-a u Sarajevu............................................................. 141
Priopćenje s 81. redovitog zasjedanja BK BiH............................................ 142
Priopćenje s 82. redovitog zasjedanja BK BiH............................................ 144

IMENOVANJA, RAZRJEŠENJA I ODOBRENJA ....................................... 147

SUSRETI UZ SUDJELOVANJE DELEGATA

BISKUPSKE KONFERENCIJE BIH
Održan online susret glasnogovornika europskih biskupskih konferencija
na temu: „Pandemija i crkvena komunikacija: novi pastoralni izazovi“...... 149
Godišnji susret generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija
(St. Gallen, 1. i 2. srpnja 2021.).................................................................. 151
Izvješće s plenarnog zasjedanje Vijeća
europskih biskupskih konferencija ............................................................. 154
Održan online susret pravnih savjetnika
Europskih biskupskih konferencija............................................................. 160

192
VIJEĆA I KOMISIJE BK BiH
SASTAV
Stalno vijeće BK BiH................................................................................. 162
Komisija za nauk vjere BK BiH ................................................................. 162
Vijeće za bogoslovna sjemeništa BK BiH................................................... 162
Vijeće za mala sjemeništa BK BiH ............................................................. 162
Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama BK BiH ........ 163
Vijeće za liturgiju BK BiH ......................................................................... 163
Vijeće za katehezu BK BiH........................................................................ 163
Vijeće za kler BK BiH ............................................................................... 163
Vijeće za obitelj BK BiH............................................................................ 164
Vijeće za laike BK BiH .............................................................................. 164
Vijeće za laike - Odbor za mlade BK BiH .................................................. 164
Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja BK BiH................................. 164
Stručno tijelo za prijenos liturgijskih slavlja BK BiH.................................. 165
Nadzorno vijeće Caritasa BiH .................................................................... 165
Komisija Justitia et pax .............................................................................. 165
Pedagoško vijeće katoličkih “Škola za Europu” BK BiH ............................ 165
Nadzor nad upravljanjem jedinstvenom blagajnom BK BiH ....................... 166
Vijeće HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu .................................. 166
Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu ................................. 166
Biskupska komisija HBK i BK BiH za
Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu ............................................. 166
Caritas BiH ................................................................................................ 166
Katolička tiskovna agencija BK BiH .......................................................... 167
Tajništvo BK BiH ...................................................................................... 167
Katehetski ured BK BiH............................................................................. 167
Ured za mlade BK BiH .............................................................................. 167

VIJESTI O SJEDNICAMA I AKTIVNOSTIMA VIJEĆA I KOMISIJA BK BIH

Održana 27. sjednica Stalnog vijeća BK BiH.............................................. 168
Vijeće za liturgiju BK BiH održalo svoju redovitu sjednicu ........................ 168
Održan susret Biskupske komisije HBK za liturgiju
i Vijeća za liturgiju BK BiH ....................................................................... 169
Održana sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH......................................... 170
Održana 28. sjednica Stalnog vijeća BK BiH.............................................. 171
Održana sjednica Organizacijskog odbora za proslavu
IV. Obiteljskog dana u Bosni i Hercegovini................................................ 171
Održana godišnja sjednica Vijeća HBK i BK BiH
za hrvatsku inozemnu pastvu...................................................................... 172
Na sjednici Vijeća za medije BK BiH dogovoren
način obilježavanja Dana društvenih komunikacija u BiH........................... 173
Biskup Semren predvodio Misno slavlje na uočnicu
4. Obiteljskog dana u Bosni i Hercegovini.................................................. 174
U kupreškoj crkvi Svete Obitelji svečano proslavljen
4. Obiteljski dan u BiH i 1. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba ...... 177
Stalno vijeće Biskupske konferencije BiH održalo svoju 29. sjednicu ......... 179
Održana je sjednica Upravnog vijeća Caritasa BiH ..................................... 180

193
 Održani studijski dani permanentne formacije za svećeničke kandidate i
njihove odgojitelje te za redovnice i svećenike ........................................... 181
Na sjednici Stručnog tijela za prijenos liturgijskih slavlja dogovoren Kalendar
za 2022. godinu.......................................................................................... 183

RAZNO
Kardinal Puljić predvodio Misu za preminule od koronavirusa
u Europi i posebno u Bosni i Hercegovini................................................... 185
Uvodno izlaganje nadbiskupa Vukšića na susretu biskupa BK BiH
s profesorima KBF-a i odgojiteljima VBS-a u Sarajevu .............................. 186

194