MAKSIMILIJAN NJEGOVAN (Zagreb, 31. listopada 1858. – Zagreb, 1. srpnja 1930.

napisao Kroatocentrik, 20. ožu 2021., video dostupan ovdje,

https://www.youtube.com/watch?v=80x9PUVFg1c

Hrvatski admiral dosegnuo je kao zapovjednik austrougarske mornarice čin

viceadmirala. Dosegnuo je i funkciju vrhovnog zapovjednika austro ugarske mornarice,
koja je objedinjavala trostruku ulogu. Zapovjednik flote, zapovjednika mornarice i
funkciju načelnika Mornaričke sekcije pri Ministarstvu rata u Beču. Osim toga postao je i
član Tajnog vijeća koje je savjetovalo vladara o pojedinim općim pitanjima unutrašnje i
vanjske politike te o financijskim i vojnim pitanjima. Članovi Tajnoga vijeća imali su
izravan utjecaj na proces donošenja odluka u Austro-Ugarskoj Monarhiji, te je
pripadnost tome vijeću bila rezervirana samo za najviše vojne i državne dužnosnike.
Ovdje je s činom admirala s kapom. Ovdje je s činom admirala bez kape. U mornaričkim
uniformama viših časnika - naprijed je car Karlo I., iza njega, u sredini, admiral
Maksimilijan Njegovan, desno je kapetan linijskoga broda i Hrvat, Janko Vuković
Pod-kapelski. Ovdje vidimo cara Karla prvog lijevo, i admirala Njegovana u sredini.
Odlikovanja hrvatskog admirala Maksimilijana Njegovana: Red Željezne krune 3.
stupnja, Red Željezne krune 1. stupnja, Red Leopolda, Vojni križ za zasluge, Oznaka za
vojnu službu, Brončana medalja za vojne zasluge, Jubilarna spomenica 1898., Jubilarni
križ 1908., Prusko odličje Crvenog orla 2. stupnja što je odličje Njemačkog Carstva,
Odličje osloboditelja što je odličje Grčke, Odličje Dvostrukog zmaja 2. stupnja što je
odličje Kine, Medschidie Orde 3. stupnja što je odličje Osmanlijskog Carstva, Merito
Naval 3. stupnja što je odličje Kraljevine Španjolske.

Po kineskom vojnom strategu Sun Tzu Vuu, general ne mora izvršiti svaku zapovjed.
Ponekad je odbijanje zapovjedi izraz najviše časti koju može imati zapovjednik.
Upravo je zbog svojega čina časni naslov zaslužio Maksimilijan Njegovan. U Prvom
svjetskom ratu, tisuću devetsto i sedamnaeste godine, postalo je jasno da Austro
Ugarska gubi prvi svjetski rat. Austrijskom caru Karlu prvom i njemačkom caru Wilhelmu
drugom to nije bilo jasno. Obojica su nekoliko puta neuspješno nagovarali hrvatskog
admirala da granatira Venceciju. Admiral je to odlučno odbijao što ga je dovelo u
nemilost dvaju careva. Njegovoj odluci doprinjelo je nekoliko činjenica. Nedostatak
goriva i streljiva za brodove. Kao i slab borbeni moral posade na koji je loše utjecalo
trajanje rata. Hrvatski admiral je pokazao da su etički i moralni principi iznad svega, pa i
iznad carskih zapovjedi. Zbog odbijanja carskih zapovjedi Maksimilijan Njegovan nije
smijenjen.

Ovakav čin nije bez sličnih povijesnih primjera. Admiral jugoslavenske narodne armije
Vladimir Barović ujutro je preuzeo dužnost načelnika stožera splitske vojno-pomorske
oblasti, no nemir ga je sustigao već uvečer. Brzim koracima mjerio je zgradu vojnog
kompleksa, potom izašao udahnuti svježi otočki zrak, no duboko u sebi znao je da
povratka nema. Imenovanje na novu dužnost značilo je i njegovu suglasnost za svako
borbeno djelovanje protiv hrvatskih građana. Njegova vojnička čast mu nije dopuštala
izvršiti zapovjedi. Napisao je pismo da se odlučio na časnu smrt jer nije htio ratovati
protiv “bratskog hrvatskog naroda”. Napisao je, “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati
narod koji im nije ništa skrivio.” Naveo je i svoju nemoć u sprečavanju djelovanja
Jugoslavenske ratne mornarice protiv Hrvatske. Barović je naveo da je agresija
jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku njemu predstavljala djelo suprotno
crnogorskoj časti. Imao je obitelj, a bile su mu pedeset i dvije godine. Ušuljao se u
ambulantu, prislonio pištolj na sljepoočnicu i opalio. Digao je ruku na sebe u vrijeme kad
je dobar dio njegovih sunarodnjaka podržao svetosavsku i velikosrpsku politiku iz
Beograda i sudjelovao u granatiranju Dubrovnika.

Slično je postupio u Drugom svjetskom ratu njemački general von Dietrich Choltitz. Bio
je zapovjednik njemačkih okupacijskih snaga u Parizu. Taj njemački general opozvao je
odluku o razaranju Pariza, a tada nije bio siguran hoće li njegova obitelj biti prebačena iz
Njemačke u neutralnu Švicarsku. Na takav čin ga je uspio nagovoriti švedski konzul
Raoul Nordling.

Devetnaestog svibnja tisuću devetsto sedamnaeste car Karlo osobno šalje admiralu
Njegovanu sljedeći telegram, vezan za bitku kod Otranta: "Zapovijedajući jedinicama
Moje flote, koje su nedavno uspješno izvršile zadatak koji im je dodijeljen, nanijele su
znatne gubitke svojim neprijateljima i pokazale koliko istinski pomorski duh može biti
učinkovit i protiv brojčano nadmoćnijeg protivnika. Ako bih vas danas radije odlikovao
admirale Njegovan, kao priznanje za izvrsne uspjehe pred neprijateljem, Mojim Redom
željezne krune prve klase s Ratnom dekoracijom i Mačevima, onda u ovom
zapovjedničkom odlikovanju moja cijela flota također može vidjeti koliko sam zadovoljan
s vama. Svim srcem zahvaljujem svim svojim hrabrim mornarima, te molim za njih
najbogatiji Božji blagoslov".

Bio ga je hvalio i vrhovni zapovjednik austro-ugarske ratne mornarice, admiral Anton

Haus riječima: „Vrlo dobro upućen u sve grane struke, raznoliko znanstveno
obrazovanje... ima pozitivan utjecaj na podređene i ima njihovo povjerenje. Vrlo marljiv i
savjestan, s vrlo dobrim rezultatima. Zapovijedao je prvom Eskadrom vrlo dobro u
svakom pogledu. U potpunosti odgovara svom trenutnom položaju, pogodan je za sve
više položaje i zapovijedanje većim skupinama". Prije toga, tisuću devetsto i dvanaeste
admiral Haus ga je branio pred napadima kontraadmirala grofa Lanjusa dajući mu
"bezrezervnu podršku", a tisuću devetsto i trinaeste Haus je predložio da Njegovan
zamijeni kontraadmirala Chmelarža na mjestu zapovjednika prve eskadre.
Njegovan se nije ženio i nije imao djece, nego je cijeli svoj život posvetio vojnoj karijeri u
ratnoj mornarici. Bio je debeljuškasti čovjek veselih očiju i ugodnih bijelih brkova,
savjestan, obrazovan i pristojnog ponašanja“, bio je tipičan predstavnik stare Vojne
krajine. Za vrijeme školovanja dobivao je ocjene, "željnog i aktivnog, nastoji trenirati kroz
učenje, služi precizno i pouzdano u svakom pogledu, … vrlo dobar promatrač, spretan i
pouzdan u računanju, … bit će dobar navigacijski časnik“, ali istovremeno ima „dovoljno
neovisnosti da bude dobar topnički i palubni kadet“.

Njegovanovi nadređeni optimistično zaključuju kako „ovaj časnik daje razloga za nadu
da će i on u potpunosti odgovarati u tom smjeru, jer je nesumnjivo vrlo sposoban i ima
dobru volju. Postigao je vrlo dobre rezultate kao nastavnik na srpskom-hrvatskom jeziku.
Vrlo koristan, voljan i ambiciozan časnik.“ Nadalje ga opisuju kao „smirenog i
karakternog pomorskog časnika“ čije je časničko ponašanje „prema podređenima bilo
strogo po službenim propisima“ i koji je shodno tome postao „dobar i pouzdan časnik za
obuku“ te je iznad svega „bio pouzdan i vrlo dobro upoznat s inovacijama iz područja
pomorskih mina“.

Tijekom službe na korvetu „Helgolandu“ nadređeni ga ocjenjuju kao časnika „vrlo željnog
služenja s dobrim uspjehom; teži daljnjem usavršavanju i vježbi. Ima strast i ljubav
prema temi navigaciji te je detalje navigacije na „Helgolandu“ uspješno izvršio“. Tijekom
službe na brodu „Hoferu“, Njegovana opisuju kao časnika „živahnog duha, izvrsnog
razumijevanja, oštrog pamćenja, ispravnog suda – odlučan, energičan, vrlo časnog
karaktera, veoma veselog raspoloženja. Vrlo je dobro pazio na svoje podređene i u
svakom je pogledu odličan pomorski časnik, opravdavajući najbolje nade.“. Tijekom
službe na brodu „Erzherzog Karlu“ Njegovan je hvaljen kao taktičar koji je „vrlo
savjestan, u svakom pogledu preporučiv pomorski stožerni časnik. Tijekom pojačane
ljetne Eskadre, često pod teškim okolnostima, vodio je svoje agende kao šef stožera
smireno i razborito do potpunog zadovoljstva.“. Hvalili su ga kao visoko preporučenog
časnika zbog svog vojničkog stava i svestrane prilagodljivosti.

Njegovan je stavljen na raspolaganje nadvojvodi Franji Ferdinandu te kratko služi kao

zapovjednik jahte „Miramar“, carske jahte koju su koristili mnogi članovi carske obitelji,
između ostalih i Franjo Josip prvi te carica Elizabeta. Ovaj podatak je veoma značajan
jer pokazuje da je Njegovan bio čovjek od povjerenja carske obitelji. To nam također
govori da je bio veoma odan caru i Monarhiji jer u suprotnome ne bi dobio takvu čast da
osobno zapovijeda carskom jahtom.

Nakon što je Srbima i Crnogorcima onemogućeno zaposjedanje Skadra, Njegovan je bio

u okviru okupacijskih snaga imenovan kao predstavnik austro-ugarske ratne mornarice u
međunarodnom admiralskom vijeću u Skadru tisuću devetsto i trinaeste.

Njegovanove sposobnosti uključivale su dobro poznavanje njemačkog i

srpsko-hrvatskog jezika, tečno poznavanje talijanskog, francuskog i engleskog jezika te
se vrlo često i sigurno koristio Morseovim aparatom.

Njegov mlađi brat Viktor je tijekom Prvog svjetskog rata služio u kopnenoj vojsci te je
karijeru završio sa počasnim činom generala pješaštva, a 7. ožujka tisuću devetsto i
sedamnaeste dodijeljeno mu je i ugarsko plemstvo nakon čega je imao pravo dodati
prefiks „von“ svom prezimenu.

Ishod rata je Maksimilijana osobno teško pogodio. Godine tisuću devetsto dvadeset i
četvrte doživio je moždani udar, koji je bio popraćen anginom pektoris i samo ga je
njegov neuništivi humor držao na životu.

Admiralu je konačno počivalište na zagrebačkom Mirogoju. Na pogrebu tisuću devetsto i

tridesete će mu nazočiti generali i zapovjednici austrougarske vojske, kao i mađarski
veleposlanik kao izaslanik Mikloša Hortija. Došli su i njegovi suborci, još živi
austro-ugarski admirali i generali, kao i pripadnici postrojbi pješaštva i konjaništva. Lijes
je spušten sa svim državnim i vojnim počastima uz puščane plutone i plutone bitnica
poljskog topništva. Pogreb ovog izuzetno učinkovitog i simpatičnog časnika tada je
ponovno bacio sjaj nekadašnje slave na njegovo ime.

Vrijedan rad o ovome hrvatskome admiralu napisao je Karlo Foder na pedesetak

stranica, koji je nagrađen rektorovom nagradom dvije tisuće i dvadesete godine.
Poveznica na rad je u opisu videa.

Kroz sudbinu admirala Maksimilijana u tome radu vidi se sudbina hrvatskog naroda u
Austro-ugarskoj za vrijeme Njegovana. Ostaje dojam nakon čitanja da se Hrvati u
velikim sustavima za sebe mogu izboriti samo izvrsnošću. Kroz rad se vidi i utjecaj
socijalističkih ideja i jugoslavenske ideje prilikom pobune mornara u Boki kotorskoj. Te
ideje su kasnije obilježile hrvatsku sudbinu.

Nakon te pobune objavljeno je da je Njegovan umirovljen na vlastiti zahtjev, dok se kao

stvarni razlog navodi to što je odbio bombardirati Veneciju, a da je pobuna bila samo
povod.

Foderov rad oslikava još jednu činjenicu o hrvatskoj stvarnosti, a ta je da se temom

doprinosa Hrvata u austro-ugarskoj ratnoj mornarici profesionalni povjesničari u
Hrvatskoj ne bave u većoj mjeri, nego samo zaljubljenici u povijest poput Zvonimira
Freivogela, koji su dali najveći doprinos toj temi u hrvatskoj historiografiji.

Karlo Foder rad o Njegovanu,

https://apps.unizg.hr/rektorova-nagrada/javno/radovi/699/preuzmi,
https://kamenjar.com/vladimir-barovic-admiral-jna-odbio-bombardirati-hrvatsku/, Davor
Domazet Lošo, "Hrvat jest ratnik" 2021., Lanjusova slika,
http://www.regionalexpress.hr/site/more/karl-franz-graf-lanjus-von-wellenburg-vizeadmira
l, slike i popis odlikovanja, https://hr.wikipedia.org/wiki/Maximilian_Njegovan, slika
Viktora Njegovana,
https://www.europeana.eu/hr/item/2020601/https___1914_1918_europeana_eu_contrib
utions_15682, slika admiralovog groba,
https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Grab_Njegovan_Maximilian,_Mirogoj,_Zagreb.j
pg