Imam 41 godinu

S vremena na vrijeme zastanem, zamrznuta u trenutku sjetim se minulih godina i

zamislim se da li je vrijeme zaista tako brzo prošlo.Nalazim to izuzetno čudnim kako sam do
„ juče“ bila mlada đevojka koja je konstantno kasnila i žurila na autobus ne bi li stigla na
fakultet koji je drugom gradu.Ne mogu da lažem da se ujedno i ne prepanem od brzine
kojom je sve to prošlo i kako se nalazim u potpuno novoj ulozi u životu.
Stigao je taj dan.Ni manje ni više no moj rođendan.Neću kriti, to je jedan od mojih
omiljenih dana i uvijek ga dočekam sa jednakim uzbuđenjem kao i u djetinjstvu.Moji
prijatelji smatraju da nakon osamnaeste godine rođendani više nijesu bitni i ne treba im
puno davati na značaju.Kod mene međutim to nije tako.Uvijek sam voljela dan na koji sam
rođena jer je to dan od kog sam počela da postojim, to je moj dan.Danas je moj četrdeset i
prvi rođendan.U nevjerici sam dok izgovaram taj broj, kad sam ja stigla do te brojke i da li
sam spremna da ga preuzmem.Pitanje je u stvari da li se osjećam kao zrela odrasla osoba.U
mladosti sam se uvijek ponašala kao da sam nekolike godine mlađa, nekima je bilo simatično
dok su primjera radi članovi moje porodice na to gledali kao nešto loše.Samim tim sam
stekla status neozbiljne osobe koja se samo na trenutak pretvara u zrelu mladu
osobu.Nekako sam i dalje zarobljena u svojoj mladosti i ne osjećam ni jednu svoju godinu i
ne vidim ni jednu nastalu boru.Kažu da godine promijene čovjeka međutim ja sam ostala ista
Laura, godine me nijesu dotakle niti promijenile, samo sam ja mijenjala svoje uloge i zadatke
u životu.Danas živim sretnim i skladnim životom sa svojom porodicom, i to je nešto zbog
čega sam najviše strahovala u mladosti.Kao svjedok brojnih porodičnih situacija i svađa kako
oko mene u porodicama mojih najbližih prijatelja tako i u mojoj porodici.Strahovala sam da
neću to dostići i da ću imati problematičan život.Na svu sreću pošteđena sam toga, spokojna
sam i sretna, i to govorim sa punim glasom bez pretvaranja i glume.Kad napravim
retrospektivu mene od prije dvadeset godina ne bih nikad pomislila da ću imati porodicu,
muža i djecu.Uvijek sam govorila da neću nikad imati djecu ali eto ipak su tu.Mišljenja sam
bila da to nije za mene i da ja nijesam takva osoba, jednostavno nijesam materijal za
roditelja, međutim nakon nekog vremena demantovala sam samu sebe.Smatram da je
roditeljstvo jako bitan zadatak i da nije svako kvalifikovan za isto.Iz tog razloga i imamo
brojnu djecu nesrećnu zbog ljudi koji su im dali život a naposljetku im ga uzimaju.Vjerujem
da je to kod mene bio samo strah da neću biti dovoljno dobra i da ću nekome nanijeti štetu,
još jedan od mojih brojnih strahova.Danas su tu Lara i Leone.Oduvijek sam željela tako da
nazovem svoju djecu ukoliko bih ih imala, suprug je svakako morao odustati od pomisli da
im on da ime.
Ova sad Laura je postigla iz tog razloga i više no što je željela.Za mene je dovoljno bilo da
se obrazujem i budem emancipovana žena koja ruši brojne sterotipe i štiti sve potlačene
žene.Iz mojih riječi se jasno vidi da sam okorela feministkinja, to sam i dan danas.Međutim
nikad nijesam bila ekstremista i uvijek sam imala zdravi pogled na tu temu.Da se vratim na
temu, obrazovanje.Završila sam fakultet koji sam željela i nijesam stala samo na tome, dalje
sam se obrazovala, završila sam magistarske studije a naposljetku i doktorat.Ko god nije
vjerovao u mene pokazala sam mu suprotno i nastavila sam dalje.Danas radim kao kontrolor
hrane u mesnoj industriji „Goranović“, honorarno radim i kao profesor na matičnom
fakultetu.Nalazim svoj život monotonim, prosto sam upala u rutinu kuća-posao.Ne žalim jer
svakako nijesam osoba koja voli oscilacije u životu, volim mir i noge na čvrstom tlu.Sad kad
gledam kroz svoj životu shvatam da se mnogo stvari dogodilo a da je vrijeme pojelo naša
sjećanja.Zato se uvijek čudimo kako vrijeme leti i kako su tek kroz maglu sjećamo nekih
stvari i ljudi.Primjera radi, moji prijatelji kroz život.Toliko je ljudi prošlo oko mene i samo su
pojedini ostali.Već sam u nekim mlađim danima shvatila ko je kakav i koga treba da držim a
koga da ostavim.Na svu sreću imala sam inuiciju koja je pomogla ne samo meni već i mojim
bliskim prijateljima.Većina osoba koju sam poznavala su iz koristoljublja bili uz
mene.Oduvijem sam se grozila takvih ljudi kao i onih bez osjećaja za ljudsku patnju i bez
empatije.Kao što rekoh već u svojim tinejdžerskim danima sam se okružila jednom skupinom
meni mnogo dragih ljudi koje danas mogu nazvati i porodicom.Svi su oni ostvareni ljudi baš
kao i ja, kako karijerno tako i porodično i ono što je najbitnije duhovno.
Sad kad se opet osvrnem na svoje godine sjetim se onoga što je moja baka pričala.
„Vrijeme ne štedi žene“.Sad je i shvatam, osjećam na sebi oči društva i okoline.Smatrala sam
da će taj jaz žena i muškaraca proći kako ja budem starila, nažalost to nije slučaj.Žena
srednjih godina i muškarac srednjih godina su dva različita pojma.Nažalost društvo odbaci
ženu čim stupi u srednje godine, ona za njih više nije ni lijepa niti relevantna, samo je majka i
radnica.I dan danas se borim protiv toga, borim se protiv moje klasifikacije u takvu
ženu.Mnogi me gledaju sa čuđenjem, jer to nije u normi.Društvo i dan danas nije naviklo na
promjene, svi su se predali jednom toku rijeke i ne smiju krenuti nasuprot njoj jer će ih jaka
struja oboriti.Ja sam se valjda navikla da stojim nasuprot tome i drugima udaram u
sujetu.Moja pitanja su, zašto ja kao žena srednjih godina ne mogu biti sređena?Zar nemam
prava ni da izlazim sa svojim društvom i da se zabavim?Moje razmišljanje kao što sam i u
početku rekla se nije mnogo promijenilo od onog iz mojih mlađih dana, koliko god govorili
da hoće.Primjer sam imala žene iz svoje prodice i iz porodica mojih prijateljica, ne samo žene
već i muškarci.Svi su se ponašali u skladu sa normom, uvijek statični bez želje za ličnim
napretkom.Ja sam to gledala i govorila sebi da ne želim biti takva kad stignem tu, u te
godine.Ovo što govorim je ništa više no moj život sa napunjene četrdeset i jedne godine,
porodica, karijera i vječita borba sa društvom, naravno i moje uporno iznošenje stavova na
tu temu jer smatram da ljudi na svaki način žele da izbjegnu suočavanje.Ponavljam se ali ću
opet naglasiti da sve što sam željela sam i postigla, demantovala sam kako sebe tako i brojne
ljude.Nakon svih ovih godina ja sam ostala ja, nijesam upala u kolotečinu patrijahalne
žene.Svoju djecu i to neću reći samo kćerku, već podjednako i sina učim tim vrijednostima.
Da se vratim na moj dan, moj rođendan.Ućiću u petu deceniju bez famozne krize „srednji
godina“.I dalje sam ona Laura, mijenjam frizure, način oblačenja, broj godina ali sebe
nikada.Tijelo staro četrdeset i jednu godinu a duh djeteta, srećna će ostati i ova i svaka
naredna godina.
Sarić Laura
Broj indeksa: 004/20
Fakultet za prehrambenu tehnologiju, bezbjednost hrane i ekologiju