Sadržaj

1. Predstavljanje

2. Teze o ružnoj ženi

2.1.Ime
2.2.Odgoj
2.3. Psiha

3. Sazrijevanje ružne žene

3.1.Otkrivanje
3.2.Prvi poljubac
3.3.Razdjevičenje

4. Kratki pregled ljubavnih veza ružne žene

4.1.Opći pregled
4.2.Robson
4.3.Tiaraju
4.4.Augusto
4.5.Otelo

4.6.Bezimeni broj jedan

4.7.Zico
4.8. David
4.9. Bezimeni broj dva
4.10. Rocha

5. Zaključak

Zahvale

Ružno je... ružno. Ili pak smiješno?

Za Mirian Tajes,
prekrasnu ženu
1. Predstavljanje
Ja sam ona koja, dok prolazi uredom prema fotokopirnom stroju ili ustaje po šalicu
kave iz termosice, čuje dvojicu kolega kako tobože tiho razgovaraju: „Između nje i
smrti što bi izabrao?”
Ja sam ona koju svi nazivaju ružnom ženom. Nisam preružna, niti tip žene koja
po nečijem mišljenju ima svojih čari. Umorna sam od priče da je Kleopatra bila ružna
te da je unatoč tome osvojila i Julija Cezara i Marka Antonija i još stotine drugih
muškaraca koje je poželjela. Naravno da joj je činjenica da je bila kraljica malo
olakšala taj pothvat.
Dok za novogodišnjih proslava na poslu svaka djevojka osvoji poneku
nagradu, kao što su Najbolja guza, Najljepše usne, Najbolje grudi, Najbolji bokovi i
sva ona priznanja koja nimalo ne ovise o posvećenosti poslu ili iskazanome naporu –
samo o Bogu ili, eventualno, o treneru u teretani – ja sam jedna od onih koje nikada
ne osvoje ništa. Bila bih ja zadovoljna i s Najboljim vratom. Ili s Najboljim ušima.
Nagradu Najbolji nos ne bih nikada mogla osvojiti, moj je prevelik za kanone
današnjega društva. Možda bi sve bilo drugačije da sam se rodila u Kleopatrino
vrijeme.
Ja sam ona što promijeni frizuru i uvijek izgleda lošije nego prije, ona što dođe
u novoj odjeći koju nitko ne primijeti, ona što se cijele praznike pretvara da pleše s
prijateljima dok, zapravo, pleše potpuno sama. Malo ljudi zna da meni sve to služi u
znanstvene svrhe: već neko vrijeme proučavam seksualnost ružne žene, pitanje
kojim se, koliko me pamćenje služi, nikada nisu bavili ženski časopisi,
poslijepodnevni televizijski programi namijenjeni kućanicama, knjige za
samopomoć.
Važno je razjasniti da sam upravo ja predmet svojih promatranja, premda
postoje dodirne točke između ovdje opisanih iskustava i iskustava drugih žena, svih
redom ružnih, naravno. Priče koje sam kao malena djevojčica slušala dok je obitelj
razgovarala, dok su mi se prijateljice povjeravale, kada bih ih nenamjerno čula ili
dok sam se naprezala da ih čujem, u javnim zahodima, u pretrpanim autobusima i
kafićima punim djevojaka i tužnih starica.
Sljedeća poglavlja se nadovezuju na sve to i navela su me na zaključak mog
proučavanja da ružna žena nije tek puko iskrivljavanje estetike.
Ružna žena je stanje duha.
2. Teze o ružnoj ženi
2..1. Ime

Roditelji tek rođene djevojčice ne mogu ni zamisliti da će se jednoga dana ona

pretvoriti u ružnu ženu. Ali malo je vjerojatno da će, možda slijedeći neki nagon,
svojoj kćeri dati lijepo ime.
Ne postoji ružna žena koja se zove Nicole i rijetko će se ijedna od njih odazvati
na ime Júlia, Letítia, Bárbara, Yasmin. Umjesto toga, postoji bezbroj imena poput
Crisleine, Rosineide, Greicelana, Claudiomara i ostalih složenica koja u jedno spajaju
dva pa čak i tri imena te tako stvaraju novo ime.
Mene su upisali pod imenom Jucianara, a nakon što sam nekoliko puta majci
prigovorila što mi je nadjenula takvo ime, ona mi je odgovorila:
„Nijedno ti drugo ime nije tako lijepo pristajalo.”

2.2. Odgoj

Počinjem ovo poglavlje preskačući svoje djetinjstvo budući da smatram da je svako

dijete lijepo, iako moji kolege, prijatelji, rođaci, braća i sestre i roditelji očito ne misle
tako. Moja baka po majčinoj strani neumorno je hvalila moju nježnost, dok je
istovremeno isticala ljepotu ostalih unuka. Danas u tome vidim svojevrsnu utješnu
nagradu, slično mojemu najslavnijem školskom trenutku kada su me izabrali za Miss
simpatičnosti. Ta se kategorija nagrade mnogo više oslanja na suosjećajnost članova
žirija nego na atribute natjecateljica.
Izašla sam iz djetinjstva i zadržala sve one kilograme koji su trebali ostati u
parkovima i na plažama kojima sam skakala i trčala. Mnoge sam još dobila tijekom
razvoja pa mogu reći da sam između jedanaeste i sedamnaeste godine mnogo više
dobila na širini nego na visini – obrazac je to koji ću zadržati cijeloga života.
Moja koža, kosa, usnice i noge nikada nisu nalikovale na te iste dijelove tijela
koje sam od malih nogu gledala u reklamama za sapune, kreme i šampone. Iako sam
i sama koristila takve proizvode, moj se izgled nijednom nije promijenio. Kosa mi je i
dalje bila neukrotiva, rasla je u visinu i na sve strane. Noge mi nisu postale duge i
glatke. Grudi, koje su od neprimjetnih ubrzo postale neukrotivima, dok još silikoni
nisu osvojili svijet, nastavile su iz dana u dan patiti od učinka sile teže.
Vrhunac svega bile su bubuljice, koje nisu nestale upotrebom uljnih krema čija
je svrha bila učiniti me ljepšom. Možda su se čak i povećale i stvorile otpornost na
sve vrste liječenja, prave bubuljice mutanti, kako sam ih zvala.
 Kao točka na i bio je moj ormar, koji je bez ikakvih modnih utjecaja diktirao
moj stil. Odjeća koju je birala moja majka, a redovito su to bile hlače i majice, sigurno
bi bolje pristajala bilo kojemu od moje dvojice braće. Ostatak mi je odjeće darovala
starija rođakinja, zbog čega sam bila prisiljena nositi odjeću koja za jedno proljeće,
ljeto, jesen i zimu kaska za trenutačnim modnim stilom. Dok su druge žene nosile
trapez-hlače, ja sam nosila one cigareta kroja koje moja rođakinja više nije željela.
Kada su cure nosile mini suknje, ja sam se kao kakva radikalna muslimanka omatala
u duge halje koje su do mene dospjele ravno iz prošlogodišnje sezone.
Moram naglasiti da činjenica što moja obitelj iz nižeg srednjeg društvenog sloja
nije imala financijske mogućnosti niti dovoljno znanja, nije u značajnijoj mjeri
pridonijela narušavanju moga izgleda. Sjećam se svoje strahovito ružne školske
prijateljice Andremare, kćeri vlasnika salona automobila, koja je svakodnevno
prkosno nosila odjeću iz trgovina koje sam najviše voljela.
Bez ikakve namjere da donosim sud o investiciji njezina oca, odjeća koju je
nosila samo je dodatno isticala ružnoću te zdepaste i niske djevojke, ali i izazivala
zavist njezinih školskih prijateljica. Sve su, osim mene, bile ljepše od nje. I sve su, kao
i ja, bile siromašnije od nje.
Nakon što je jednoga dana u školu došla u nekom svemirskom kombinezonu
koji je nalikovao kombinezonu što ga je nekoliko dana prije nosila jedna od glumica
iz popodnevne trakavice, Andremari su nadjenuli nadimak Futuristička Kobasica.
Iako je na kraju školske godine u suzama završila razred, više je nitko nikada nije
nazvao nekim drugim imenom.

2.3. Psiha

Ružna će se žena u bilo kojoj prilici uvijek prva ponašati opušteno. Taj se fenomen,
prisutan u najrazličitijim skupinama, događajima, sastancima i društvenim
prigodama može protumačiti kao protuteža onome što oglašivačka industrija i žuti
tisak promiču kao glavnu normu u današnje vrijeme: ružna se žena ne mora brinuti
o svom izgledu.
Uzmimo za primjer običnu zabavu.
Dok lijepa žena dolazi obavijena tajnom i škrtari na osmijesima i riječima,
ružna se žena raskriva već na ulazu, pozdravlja uzvanike jednog po jednog i daruje
svoje osmijehe čak i sigurnjacima. Sigurno će zagrliti nekoliko muškaraca i žena,
neovisno o stupnju bliskosti među njima, javno objaviti svoje divljenje i glasno
postavljati pitanja čiji odgovori iziskuju više privatnosti i bliskosti.
Svaka se ružna žena zabavlja kao da je došla na posljednju zabavu u životu.
Uvijek je prisutna u kolu, skupini formiranoj kako bi one bez partnera i one bez
nade da će partnera ikada pronaći mogle plesati do jutra, ružna se žena neće iskrasti
kako bi mogla plesati mambo, salsu, sambu, macarenu, axe, pagode, remelexo,
fandango, forró, boi-bumba, frevo i ostale popularne plesove. U takvoj će prigodi
ružna žena pokazati još jednu od svojih karakteristika, velikodušnost, i privući u
kolo još ružnih žena koje iz nekog razloga još uvijek sjede.
Solidarnost je još jedno od obilježja te vrste.
Budući da je uvijek spremna pružiti pomoć, ružna žena posvećuje svoje
slobodno vrijeme najrazličitijim obavezama ne bi li pomogla roditeljima, prijateljima,
kolegama s posla, susjedima i običnim poznanicima: čeka u redovima, plaća račune,
posjećuje bolesnike koje nikada prije nije vidjela, rješava dugove prema bankama,
vjerovnicima, plaća račune za vodu i struju, odlazi u kemijske čistionice i k
postolaru, obavlja kupnju pa čak i izrađuje iskaznice na svoje ime za potpuno
nepoznate osobe, odlazi na bdjenja i pogrebe nepoznatih ljudi gdje plače kao da su
joj bili bliski prijatelji, šalje dokumente, telefonira kako bi pribavila informacije,
moljaka i ispunjava obećanja. Osim kada se nedostatku njezine ljepote u određenim
prigodama pridoda i ogorčenost, kao posljedica onoga prvog, ružnu će ženu svi
smatrati darežljivom, simpatičnom, pouzdanom, dobronamjernom, uzornom i velikom
prijateljicom.
3. Sazrijevanje ružne žene
3.1. Otkrivanje

Prije nego što postane svjesna svoje ružnoće, ružna će žena neizostavno otkriti
ljubav.
Shvatila sam to još u maloj školi, svom prvom iskustvu suživota s djecom
vršnjacima. Nakon više od trideset godina još se uvijek jasno sjećam dječjih crteža
prilijepljenih na zidove, mirisa prostorija – mješavine boja, ljepila i oznojenih dječjih
uniforma – crvenokose tete koja se mnome gotovo uopće nije bavila jer se stalno
brinula za lijepe djevojčice iz grupe, svoje najbolje prijateljice, neke debeljuce s
naočalama imenom Lucile i. I njega, Artura.
Artur je bio plavokos, očiju boje meda, a više je nalikovao princu od onog
malenog glumca kojemu su dali ulogu u seriji „Laku noć, Pepeljugo” u okviru
Emisije Silvija Santosa1. Dok još Simpsoni i Spužva Bob brazilskim obiteljima nimalo
nisu bili razumljivi, moji roditelji, moja braća i ja okupljali smo se ispred televizora i
gledali kako neka siromašna djevojčica dobiva lutke, bicikl, gramofon, igračke i još
mnogo toga što mi se tada učinilo gomilom darova, samo što nisam bila sigurna
čime ih je zaslužila. Mislim da to nije imalo nikakve veze s pedofilijom. Sve u svemu,
princ Artur sjedio je za mojim stolom, svojim stolcem gotovo priljubljenim uz moj,
pa sam promatrajući ga shvatila da moj kratki život ima smisla samo kada sam
pokraj njega.
Jednoga sam dana zatražila da u školu krenem ranije, onda još ranije, i još
ranije, pa sam na kraju doručkovala stojećke, s užinom u torbi na leđima kako bih
mogla krenuti čim prva odrasla osoba odloži pribor za jelo. Obično bi se otac
nevoljko dizao od stola da me ostavi pred još uvijek zaključanim vratima škole. Meni
nije smetalo osamljeno čekati da djeca počnu dolaziti, većinu njih su gotovo vukli do
ulaznih vrata. Tako sam mogla gledati Artura od trena kada bi se njegova plavokosa
glava pojavila na ulici i uživati u tom pogledu sve do zvona koje je najavljivalo kraj
nastave, a kojim bi zazvonila ravnateljica škole, žena neosporne ružnoće. Tada bi
Artur nestao pod rukom svoje jednako tako plavokose majke.
Prije nego što sam shvatila da je ono što osjećam ljubav, svakim sam se svojim
korakom približavala sudbini zaljubljene ružne djevojčice. U nastojanjima da
osvojim Artura počela sam mu darivati svoju užinu, u početku samo to, a poslije i
igračke. Jojo, pikulu, šarene drvene štapiće, karte s Batmanovim likom, Batmanov
prsten, Batmanov remen, domino, kamenčiće za petoranje. Sve što je stalo u moje

1 Zabavna emisija u kojoj djeca, nakon što predstave neki broj, za nagradu dobiju igračku.
džepove ili torbu za užinu prelazilo je u Arturove ruke. Moja majka je mislila da sam
u naletu dječjega bijesa razbila sve svoje igračke i potom sakrila dokaze. Poricala sam
do posljednjeg daha, ali ipak nisam izbjegla da me istuče Crvenkom, starom
crvenom gumenom papučom koja je uvijek visjela u ostavi i čekala da jedno od djece
prevrši mjeru. Nakon što mi je u sobi ostalo još samo nekoliko lutaka i lončića,
pribjegla sam blagu svoje dvojice braće kako bih Arturu mogla nastavljati davati
darove. Čak je i časopis s golom ženom, koji je moj stariji brat Everton pažljivo sakrio
u srednjoj ladici ormara, postao Arturovim vlasništvom. Sjećam se kako je iznenađen
bio taj dječak kada je primio moj dar.
„Za tebe.”
„Što je to?”
„Nemam pojma, ali mom se bratu jako sviđa. Ima slika golih žena.”
„Golih žena?”
„Izgledaju kao tvoja mama, bez odjeće. Pogledaj i shvatit ćeš.”
Ostatak je poslijepodneva Artur listao časopis i sigurno zamišljao svoju majku
golu, poput žene na fotografijama. Katkad pomislim što se kasnije moglo dogoditi:
Artur, kojega više nikada nisam vidjela, baca u očaj mnoge žene koje su ga sigurno
voljele, bio on onaj plavokosi princ iz moje prošlosti ili ne, jer je zauvijek zaljubljen u
svoj prvi prizor žene raširenih nogu. U njegovu je imaginariju to bila majka.
Dok je jednoga poslijepodneva cijela grupa lijepila kolaže od šarenoga papira,
ja sam spontano izrezala ružičasto srce i na njemu napisala slovo A, jedino koje sam
tada poznavala i koje je, na sreću, bilo početno slovo imena moje ljubavi. Pokazala
sam ga Arturu koji ga je nezainteresirano pogledao i nastavio se baviti svojim
poslom.
Bila sam uporna.
„Za tebe je.”
„Ne želim ružičasto srce.”
Ne znam odakle mi sa šest godina hrabrosti da mu kažem:
„Ali na njemu je slovo A, kao Artur. Zato što mi se sviđaš.”
„Ne želim ti se sviđati. Ružna si.”
Artur je završio razgovor i vratio se svome poslu, a debela je Lucilei prestala na
trenutak izrezivati svoj nakaradni cvijet da bi me obavijestila:
„Rekao je da si ružna.”
 Poderala sam to papirnato srce i nisam rekla ni riječi. Kod kuće sam, s glavom
u majčinu krilu, progovorila o mukama svoga srca od krvi i mesa koje je također bilo
poderano.
„Artur iz moje grupe mi je rekao da sam ružna...”
Moja se majka nije ni pomakla, dlanom mi je milovala grubu i neukrotivu kosu
koja mi je rasla već na čelu.
„Rekao mi je da sam ružna...”
„Što ste još danas radili na satu?“
Ta neprobojna tišina moje majke postala je u svim mojim sjećanjima, u cijeloj
ovoj priči i u mojem unutarnjem životu dokazom ružnoće što ga je ona, kao
najmjerodavnija osoba, priznala i potpisala. Ili pak najnemjerodavnija, uzmemo li u
obzir njezine gene kao temeljni element moje estetske tragedije.
„Rekao mi je da sam ružna...”
„Šššš, ljubavi, počela je serija.”
Od toga sam se trenutka počela smatrati ružnom, ali ne na pogrdan način,
nego kako bih opisala svoje glavno obilježje, kao što neke djevojke same sebe opisuju
plavokosima ili visokima ili plavookima. Naravno da sam željela biti visoka plavuša
plavih očiju, da sam bila u mogućnosti da biram.
Bližio se kraj školske godine, a moja su se udvaranja Arturu ograničila na
nekoliko riječi koje sam mu upućivala dok bih mu darivala svoje stvari. Jednoga se
dana nije pojavio u školi, nije ni idućeg, a ni dan nakon toga. Tri dana zaredom, zbog
čega sam bila potpuno odsutna, bez želje za slikanjem medvjedića ili izrezivanjem
psića, kao što je to željela teta u vrtiću. Potom se pojavila Arturova majka i rekla da
se obitelj seli u unutrašnjost zemlje i da se njezin sin više neće vratiti u vrtić. Predala
je našoj crvenokosoj teti veliku prozirnu vrećicu kroz koju su se, onako pomiješani i
natrpani, vidjeli svi moji darovi te zahvalila za ljubaznost prijateljici koja je Arturu
posudila sve te igračke.
Vratila sam se kući pod paskom naše kućne pomoćnice, ona je nosila igračke
dok sam ja bezvoljno hodala. Kod kuće je majka istresla sadržaj vrećice na pod pa su
se začas sve moje stare stvari vratile na svoja mjesta na policama. Kao i stvari moje
braće.
„Moj šahovski pijun! Zašto si odnijela mojeg pijuna u vrtić?”
„Moj trkaći Matchbox! Dobio sam Crvenkom jer je mama mislila da sam ga
izgubio!“
 Braća su se derala i polako pronalazila igračke koje sam ja mjesecima nosila
Arturu. Nedostajao je samo časopis s golim ženama, Artur ga nije vratio pa sam, na
kraju, bila zahvalna na toj sreći. Da taj malac u predmasturbacijskoj fazi nije zadržao
taj časopis, osjetila bih dvostruke posljedice svoje krađe, dohvatile bi me ruke mojih
roditelja i mog brata Evertona.
Da završimo tu priču, majka me istukla Crvenkom, ali ne jako. Ili ja to možda
nisam osjetila, od boli koja mi je razdirala dušu.

3.2. Prvi poljubac

Prije nego što sam postala ružna žena, bila sam ružna adolescentica. Budući da nema
osobe koja ih nije iskusila, ne namjeravam govoriti o hormonalnim poremećajima
koji se pojavljuju u tom razdoblju i manifestiraju u obliku bubuljica, višku kilograma,
oštrom znoju i tako golemoj tuzi da je pravo čudo što statistički podaci ne pokazuju
više pokušaja adolescentskih samoubojstava. Samo bih željela istaknuti da se kod
nekih osoba bubuljice, višak kilograma, oštar znoj i tuga ne povuku nakon što tom
razdoblju dođe kraj.
To je bio i moj slučaj.
Imala sam petnaest godina i sviđao mi se neki momak s kojim sam išla u
razred još od viših razreda osnovne škole. Reći da mi se sviđao nije dovoljno: ja sam
ga voljela, idealizirala, sanjala, iščekivala, čeznula za njime i, kao što je često u to
doba, masturbirala sam s njegovim likom u mislima. Suprotno meni, Paulo André,
kako se zvao taj moj školski prijatelj, proživljavao je pubertet bez gubitka ljudskoga
lika i bio je bez sumnje najljepši dečko u školi. Iako su mnoge cure u školi također
bile zaljubljene u njega, odlučila sam da će Paulo André biti prvi muškarac koji će
me poljubiti. I da moje usne neće biti mirne dok ne okuse njegove usne.
Osvajanje Paula Andréa pretvorilo se u potpuni neuspjeh. Premda do tada još
nijednom nisam pala razred, nisam bila tako pametna učenica da bi itko poželio
sjesti pokraj mene na testovima. Ni Paulo André nije želio, unatoč mojim ponudama,
pa mi je propao plan da mu se približim uz pomoć svog zavidnog znanja
matematike. Na rođendanima, ono malo njih na koje sam bila pozvana, nije htio
plesati sa mnom i mojim hlačama od samta, nego je plesao sa svim ostalim curama
koje su nosile traperice Lee. Koliko god sam preklinjala da mi kupi takve traperice,
moja je majka smatrala da traperice nisu dovoljno elegantne za zabave. A u vrijeme o
kojemu vam govorim, kada je netko imao petnaest godina, odluke je umjesto njega
donosila majka.
Kada sam napunila šesnaest godina, Paulo André je već nekoliko mjeseci
hodao s jednom curom iz našeg razreda, zbog čega sam postala još ružnijom jer mi je
lice bilo podbuhlo od plakanja.
Tada mi je moj bratić Renan, jedna od rijetkih osoba čije su bubuljice potpuno
zasjenile moje, priznao na vratima moje kuće da me voli od djetinjstva.
Pustila sam Renana da me poljubi iz sažaljenja, samo što ne znam jesam li
žalila njega ili sebe. Jezik mog bratića bio je suh i cijelo sam se to vrijeme, za koje mi
je danas jasno da je bilo vrlo kratko, osjećala kao da me u usta ljubi mamin najdraži
mačak, jedna debela i crvena životinja imenom Sininho.
Poslije je Renan pobjegao i više ga nisam vidjela, ni sljedeće večeri dok sam ga
čekala pred vratima ni na obiteljskim ručkovima ni na rođendanima naših rođaka ni
za Božić. Njegova je majka, moja tetka, opravdavala njegova izbivanja riječima da
njezin sin gotovo uopće ne izlazi iz sobe jer uči za prijemni za fakultet. Ja sam ipak
znala da je nepojavljivanje mog bratića vezano za naš poljubac. Zato sam plakala.
Toliko sam plakala da sam na kraju zaboravila Paula Andréa.
Tih dana na vrhuncu puberteta moje se usnice više nisu zavaravale da će ikada
uživati u tako lijepom muškarcu. Bratića sam ponovo vidjela tek nakon puno godina,
na njegovu vjenčanju s nekom curom koja je bila treća na izboru ljepote. Željela sam
ga pitati zbog čega je pobjegao one večeri, ali nisam stigla. Renan, koji više nije imao
bubuljica, srdačno mi je stisnuo ruku i potom se obratio nekom bračnom paru koji je
iza mene stajao u redu za čestitanje.

3.3. Razdjevičenje

Žene obično ne govore o svom prvom seksualnom iskustvu. S ružnim je ženama

slučaj isti, uz jednu razliku: u njihovu je slučaju muškarac taj koji se ne hvali tom
činjenicom.
Marcos je bio brat jednog mog školskog prijatelja iz trećeg razreda, jedina
osoba muškoga roda koja bi na cesti zastala da porazgovara sa mnom. Svi ostali
muškarci, uključujući mog oca i moju dvojicu starije braće, samo bi kimnuli glavom,
ali jedino ako je bilo potpuno nemoguće da izbjegnu pozdrav.
Tog je poslijepodneva bilo vruće, a ja sam pošla u samoposluživanje blizu naše
kuće po bombone od jojobe. Dok se prisjećam tih dana, sva moja sjećanja imaju okus
i miris bombona od jojobe. Mogla sam pojesti trideset paketića dnevno, bila sam luda
za njima. Možda bih trebala iskreno reći da sam i dan-danas luda za njima i da
katkad skoknem do kina samo da bih u bombonijeri na ulazu u kino, čak i prije nego
što bih kupila ulaznicu, zatražila:
„Molim jedan paketić s puno crvenih bombona od jojobe.“
„Nećeš me ponuditi?”
Glas iza mene bio je Marcosov. Tako sam bila usredotočena na bombone da ga
u samoposluživanju nisam ni primijetila. On me ipak dostigao na ulici pa sam bila
prisiljena ponuditi mu zadnji bombon, upravo onaj crveni, najveći i najpuniji
šećerom koji sam pažljivo čuvala za veliki finale.
Šetali smo jedno pokraj drugog bez riječi, tišinu je prekidalo Marcosovo
mljackanje dok je žvakao bombon. Nakon što sam čula kako moj bombon klizi
njegovim jednjakom, moj bombon koji je bio spreman da ga razgradi kiselina tuđeg
želuca, iznenadilo me njegovo pitanje:
„Hoćeš da idemo u moju sobu gledati televiziju?”
Bilo je to prvi put da neki frajer želi moje društvo, makar to bilo i gledanje
televizije u zaključanoj sobi. Uspjela sam zaboraviti tugu zbog izgubljenog bombona
od jojobe.
„Hoću, naravno. Samo pričekaj da se javim mami.”
„Bolje joj ne govori ništa. Vratit ćeš se začas.”
Oduševila me Marcosova odlučnost i osjećaj da mnome upravlja neka snažnija
i moćnija volja. Ako zanemarim bezbroj situacija kada sam bila prisiljena učiniti ono
što su od mene zahtijevali otac i braća, bilo je to prvi put da sam osjetila kako me
svladava muškarac. Od tada će se to iskustvo na mojem životnom putu ružne žene
neprestano ponavljati.
Marcos je brzo otvorio ulazna vrata svoje kuće. Smjesta je navukao sve zastore
i provjerio malo vjerojatnu prisutnost ukućana u svakoj sobi. U to su vrijeme, u tri
sata poslijepodne, njegovi roditelji radili, brat je vjerojatno pušio marihuanu s
prijateljem, a kućna se pomoćnica već truckala u autobusu na putu prema periferiji.
Sjedila sam na rubu kreveta kada je dva puta okrenuo ključ u bravi.
„Da budemo sigurni da nas ništa neće ometati.”
Marcos je uključio TV, sjeo na krevet pokraj mene i zagrlio me s leđa. U to sam
doba bila šira nego danas, zbog čega je morao dobro pružiti ruke da me cijelu
obuhvati.
 Dok sam pokušavala usredotočiti se na reprizu epizode Pitomog klokana
Skipyja, koju sam još dan prije gledala s mamom u našoj neokaljanoj dnevnoj sobi,
osjetila sam kako mi nešto mekano i vlažno naglo prodire u uho. Trebalo mi je
nekoliko trenutaka da shvatim što je to, Marcosov jezik, još ljepljiv od ostataka
bombona od jojobe koji su mu ostali na jeziku. S uha se brzo spustio prema usnama i
zaslinio mi cijelo lice.
Bila sam zadovoljna što sam navela Marcosa na ispuštanje glasnih i hrapavih
zvukova i dopustila mu da mi ruku povuče prema svom međunožju. Ono što sam u
tom trenutku čvrsto držala u ruci bio je predmet razgovora s drugim djevojkama,
ružnim djevojkama, budući da me one lijepe nikada ne bi pozvale u svoje društvo.
Satima smo razgovarale o NJEMU, najvećem predmetu naše radoznalosti, velikoj
svjetskoj zagonetki koja u Marcosovu slučaju možda i nije bila tako velika. Dugo mi
je trebalo da proučim tu mesnatu, glatku i tvrdu strukturu dok su mi se dlačice
tvrdoglavo zapletale o srcoliki prsten.
Ubrzo je ruku zamijenila moja glava koju je Marcos odlučnim pokretom
gurnuo u tom smjeru. Zapahnulo me mnogo mirisa, svi su mi bili i nepoznati i
prepoznatljivi: nogometna utakmica za vrijeme velikog odmora, podnevni znoj,
Coca-Cola koju tijelo nije upilo. Dok sam se zabavljala tim otkrićima, osjetila sam
kako mi svlači kratke hlače s elastičnom gumom u struku. Ne znam gdje sam smogla
hrabrosti da Marcosu otkrijem svoje intimne dijelove koje još nikome nisam bila
pokazala. Šteta što sam mu morala pokazati i svoj debeli, bijeli trbuh.
Sve se odigralo vrlo brzo. Samo je malo boljelo i ništa više. Marcos je ustao i
rekao mi da se odjenem. Ležala sam na trbuhu i tražila kratke hlače koje sam našla
tek nakon nekoliko minuta kako zgužvane leže ispod kreveta.
Nastavili smo to raditi idućih mjeseci. Nakon što bih kupila paketić bombona
od jojobe i podijelila ga na dva jednaka dijela, otrčala bih u Marcosovu sobu. Neki
dečki iz susjedstva počeli su sumnjati, ali tome čak ni moja braća nisu pridavala
važnost. Marcos je, da zaštiti moj i svoj ugled, odlučno poricao sve glasine.
Jednog mi je dana, nakon što je svršio, rekao da mu se sviđa neka cura iz škole
i da bismo se trebali prestati viđati. Odgovorila sam da sam spremna dijeliti ga kada
god bude potrebno i da će, što se mene tiče, sve ostati po starome. Prava rečenica
koju izgovaraju ružne žene, a koju sam, ne znajući to još, izgovorila prvi put.
Marcos to nije želio.
Dok sam plakala na ulici i tražila ispriku kojom bih kod kuće objasnila zašto
sam tako očajna u četiri sata poslijepodne u utorak, utješila sam se saznanjem da od
toga poslijepodneva više nikada ni s kime neću dijeliti svoje bombone od jojobe.
4. Kratki pregled ljubavnih veza ružne žene
4.1. Opći pregled

Neke ružne žene nadoknađuju nedostatak fizičkih atributa snažnim razvijanjem

svojih intelektualnih sposobnosti. Zbog toga postaju briljantnim profesionalkama na
svim poljima kojima se bave, od prirodnih do humanističkih znanosti. U pojedinim
slučajevima to ima i suprotan učinak. Zbog činjenice da je u samim počecima
feminističkog pokreta, Amerikanka Betty Friedan, jedna od glavnih protagonistica,
bila ružna, pokret su dugo vremena smatrali proizvodom frustracija nevoljenih žena.
Dolazak Glorije Steinem na scenu, plavokose, lijepe i srdačne feministice, sigurno je
dodatno zatrovao Bettyno lice i dušu budući da se pogled svih novinara i ukupnog
društva okrenuo prema filozofski nespremnijoj, ali estetski milijun puta dotjeranijoj
aktivistici.
Svi znaju da se Betty, čija je slava ostala daleko iza nje, trenutačno šeće svijetom
i drži predavanja u društvu nekog niskog, šutljivog i bezličnog muškarca za kojeg
mnogi misle da je njezin suprug. Što bi, osim njezine vlastite ružnoće, nagnalo tako
odlučnu ženu kao što je Betty da hoda naokolo s takvim muškarcem?
Ružne žene nerijetko se spetljaju s muškarcima koji su protivni njihovu
zdravom razumu. Oženjeni, nezaposleni, potplaćeni, općenito gledano
problematični, svi oni postaju izvrsne prilike, ovisno o samoći one koja ih prima.
Jedan izvor tvrdi da loš odabir partnera nije isključivo pravo ružnih žena, nego žena
kao vrste.
Djelomično se slažem. Ali kod ružnih je žena taj problem dodatno izražen.
Samo ona koja zna kako boli kada je uvijek važnija neka druga, kakva god ona
bila, može cijeniti važnost udvaranja muža pijanca susjede s broja 401. Ako on
ustrajno dijeli komplimente svaki put kada ružna žena prolazi hodnikom zgrade s
vrećicama iz trgovine i u cipelama s niskom potpeticom, izgledi da mu postane
ljubavnicom su veliki.
Popis kandidata u ovom je slučaju ogroman:
 Mladić bez dva ili tri zuba koji na semaforima dijeli reklamne letke.
 Policajac (oženjen, što će ružna žena saznati tek u motelu) koji dolazi u
ophodnju u četvrt gdje se nalazi njezina zgrada.
 Muškarac koji postavlja ilegalnu kabelsku televiziju.
 Zet čuvara zgrade u kojoj obitelj provodi praznike još od djetinjstva
ružne žene.
 Debeli prijatelj iz školskih dana koji je četiri puta pao sedmi razred; onaj
 koji se zbog zapovijedi oca vojnog lica šišao gotovo na nulu, a kojeg je
sasvim slučajno srela na autobusnoj stanici i koji je debeo kao uvijek, a
pri tome još i ćelav, ovaj put iz razloga koji nemaju veze s vlastitim
željama ili onima njegova oca.
 Vlasnik trgovine u drugoj ulici kojemu trbušina stalno visi iz hlača, a
supruga stalno visi za blagajnom.
 Vozač autobusa kojim ona uvijek putuje, dovoljno iskren da joj prizna da
se tijekom dana i svoje rute viđa s još nekoliko žena iz autobusa.
 Odvjetnik koji se upravo razveo nakon dvadeset i pet godina braka. Puno
puši, muči ga nesanica i ima erektilnih problema. Na kraju će se vratiti
svojoj obitelji, nakon što ružna žena provede bezbroj besanih noći
pokušavajući mu oralnim seksom udahnuti novi život.

Lako je moguće da ružna žena cijeli život provede u lutanjima od jednog razočaranja
do drugog, misleći da je voljena. Istovremeno bi bila predrasuda reći da su samo
ružne žene osuđene na drugorazredne ljubavne priče: mnogo lijepih žena također
potroši svoje najbolje godine i nade na tužne i pogrešne ljubavne veze.
Razlika je samo što one imaju veći izbor.
Važno je istaknuti ogromnu snagu kojom ružna žena sve prebrodi. Svaka
prekinuta veza služi kao poticaj za sljedeću i tako unedogled. Osobina ružne žene je
da ne ostaje zadugo sama, nego da svoju ružnoću dijeli s onim koji je spreman
probuditi se pokraj nje.
U nastavku ću vam, kao ilustraciju svoje teze, bez ikakva kronološkog,
abecednog ili moralnog redoslijeda ispripovijedati nekoliko priča koje sam doživjela.

4.2. Róbson

Živim na istoj adresi otkad znam za sebe, s roditeljima i dvojicom starije braće u
četverosobnoj kući od opeke.
Moja braća Everton i Emerson rodila su se sa samo jedanaest mjeseci razlike i
cijelo su se djetinjstvo i mladost svađali i tukli. Everton je optuživao Emersona da
mu je oduzeo mjesto sina jedinca, a Emerson je svu krivnju prebacio na naše roditelje
i njihovu žurbu za razmnožavanjem. Everton bi smjesta pozvao moju majku i rekao
joj da je Emerson optužuje za nesreću obitelji Costa. Pitanje bi neizostavno razriješio
Crvenko, ona crvena gumena papuča koja je visjela u ostavi. Crvenko bi smjesta
okončao naše prepirke i svađe, a od njega bi se Evertonova i Emersonova guza
zacrvenjele kao i sam Crvenko.
Nakon što sam treći put pala osmi razred, moj je otac odlučio da promijenim
školu.
„To može biti jedino zbog nastavne metode. Mala nije mentalno zaostala, prošli
smo sva testiranja.”
Za vrijeme cijelog djetinjstva svoje djece moji su roditelji sumnjali da smo svi
oboljeli od aritmije, anomalije koja je početkom sedamdesetih bila jednako moderna
kao i operacija vađenja krajnika. Zbog toga ni sama ne znam broja svim
elektroencefalogramima na koje sam bila prisiljena ići i gotovo bih se mogla zakleti u
majčino razočaranje svakom novom potvrdom moje normalnosti. Krajnike sam, na
sreću, samo jednom izvadila. Bilo kako bilo, nakon još jednog školskog neuspjeha
moj se otac okoristio mojim dokazanim mentalnim sposobnostima ne bi li krivnju
svalio na školu u kojoj sam učila.
Reći da sam ondje učila bila je tek stilska figura.
Kao mnoge ružne, bubuljičave, ružno odjevene i debele cure s naočalama
pepeljarkama, i mene su stalno izbacivali iz svih grupa u školi na koje sam odlazila
pa sam, ne bih li preživjela, bila prisiljena potražiti prijatelje koje su drugi zaobilazili
kao i mene.
Neku debelu curu koja je pušila od desete godine.
Nekog tipa kojeg je bio glas da je glup kao magarac jer, iako već u pubertetu,
još uvijek nije završio ni osnovnu školu.
Djecu čistačica, smetlara, kućnih pomoćnica, uličnih prodavača i drugih
zanimanja koja su bila marginalizirana čak i među djecom iz javnih škola.
Sve koji su u to vrijeme nosili tenisice Congo, simbol najsiromašnijih.
To je dakle bila skupina čija sam i ja bila članica. Uvijek zabavljeni mišlju kako
da umaknu porugama svojih školskih prijatelja, članovi tih skupina najlakše su se
pronalazili u školskome dvorištu gdje su više pušili i kovali planove kako da
izbjegnu da ih školski prijatelji izvrgnu ruglu, nego što su mislili na nastavu iz
portugalskog jezika, zemljopisa ili matematike. Moj otac to nije znao pa me upisao u
drugu javnu školu udaljenu četiri bloka zgrada od naše kuće, zbog čega sam otkrila
sasvim novi svijet, ispunjen pustolovinama i mogućnostima. Gradski autobus.
 Dva puta sam dnevno putovala autobusom, u školu i iz škole, i to samo kada
zbog kakvog posla izvan školskog rasporeda u školu nisam morala ići pješice u
nekom drugom terminu.
A kako li sam se samo trudila da do toga dođe.
U autobusu sam stekla mnogo novih prijatelja. Ubrzo sam upoznala sve vozače
i pozdravljala velik broj radnika i učenika koji su se poput mene truckali u autobusu
točno u sedam sati ujutro na putu prema svojim odredištima.
U razgovoru s vozačima naučila sam da gradski autobusi imaju šest brzina, da
puno profesionalnih vozača dobije proširene vene i hemoroide zbog dugotrajnog
sjedenja te da autobusne sjedalice obložene plastikom mogu poslužiti kao dokaz u
tužbama protiv prijevoznih tvrtki zbog fizičkih i psihičkih poremećaja nastalih zbog
osipa koje putnici dobivaju zbog takvih stolaca.
U autobusu sam i saznala da većina vozača i konduktera ima nekoliko
ljubavnica na više autobusnih stajališta. To me ipak nije spriječilo da se zaljubim u
Róbsona, zgodnog konduktera koji je, kao nijedan drugi u kasnijim autobusima,
nebrojeno puno puta prošao pokraj mene.
„Smijem li vam ostati dužan deset centa?”
Glas mu je bio malo nježniji nego što bi se očekivalo od čovjeka njegove visine,
ali intonacija njegova pitanja odisala je strastvenošću i tajanstvenošću.
Poslije sam shvatila da je njegova visina doista bila varka zbog kondukterskog
stolca na kojemu je sjedio. Ali do tada sam se već potpuno zaljubila u njega.
„Naravno, čovječe. Što, uostalom, znači deset centa?” Odgovor: deset centa je
iznos koji mi je nedostajao za kartu na povratku, ali već bih se ja snašla i u najboljem
slučaju posudila koji cent od prijatelja u školi. Iskoristila sam situaciju u kojoj mi je
kondukter bio dužan da razgovaram s njime tijekom cijelog puta te saznam koje mu
je radno vrijeme i kakav život vodi, s kojim se ženama nalazi, premda je tvrdio da ih
nema. Izišla bih nakon što bih Róbsonu stisnula ruku, pomalo ljepljivu od uzimanja
novca što su ga ljudi vadili iz znojnih džepova i starih novčanika. „Sutra ću ponovo
tvojim autobusom pa ćemo nastaviti razgovor.” Nakon škole nisam uspjela posuditi
deset centa pa sam jedino mogla ući u autobus s nedovoljnim iznosom za prijevoznu
kartu i zamoliti za razumijevanje drugog konduktera, tankih brčića i grubih riječi.
„Smijem li vam ostati dužna deset centa?”
„Stvarno ste drski!”
 Kondukter se obraćao meni, ali govorio je u drugom licu množine kao da me
optužuje za sve putnike bez novca koji su već ušli u autobus. Vikao je kroz prozor i
nakon što sam izišla.
„Ako nemate novca, hodajte!”
Ponovo susresti Róbsona pretvorilo se u moje poslanje. Kako bih ga ostvarila,
morala sam puno puta ići u školu, čak i poslijepodne, pa sam majci lagala o
poslovima, učenju i izmišljenom zboru u koji me nikada ne bi primili zbog urođenog
nedostatka sluha.
Jednoga sam poslijepodneva, naslonjena na rotirajuća ulazna vratašca,
preuzela inicijativu i pozvala ga u kino.
„Mogu u srijedu, tada imam slobodan dan. Ali ti izaberi film, jer ja ne znam što
igra.”
Do srijede nisam mislila ni na što drugo, čak ni na test iz fizike, još jedan od
mojih školskih neuspjeha. Brzina, Asovi za volanom, Vlak, Kad bi moja VW buba govorila.
Trebam li odabrati neki film vezan za automobilsku industriju ili bi Róbsonu bila
draža neka druga tema? Čekala sam ga pred kinom u točan dan i sat koji smo se
dogovorili. Igrala je i Zgodna žena, to mi je predložila prijateljica Cleidiana, ali mi smo
ipak trebali pogledati neki film potpuno suprotnog sadržaja.
Kada je Robson stigao, vidjela sam da smo gotovo jednako visoki, ali moja je
zbijena masa njega činila nižim. Čudno je kada susretnete nekoga izvan njegova
prirodnog okruženja. Izvan kondukterskog stolca Robson je izgledao manje važno i
običnije, gotovo da bi ga čovjek mogao zamijeniti za obična putnika.
Premda je film bio romantičan, nije me ni poljubio pa čak ni uzeo za ruku.
Oprostili smo se na vratima autobusa kojim sam se uputila svojoj kući.
„Bilo je krasno, draga. Moramo jednom ponovo u kino.”
Bilo je krasno, draga. Još od onog iskustva s Marcosom (pogledaj pod
„Razdjevičenje”), bile su to najnježnije riječi koje mi je uputio ijedan muškarac. Iako
mi ih je izgovorio s odmakom koji upućuje na poštovanje, mogle su one u
podjednakoj mjeri značiti i poštovanje i odbojnost.
I dalje smo se skoro svaki dan viđali u autobusu. Nakon višemjesečnih
razgovora, povremenih odlazaka u kino i sitnih usluga koje sam činila Róbsonu,
poput plaćanja računa u trgovinama u centru grada i čišćenja njegovih srebrnih
narukvica antioksidansom, skupila sam hrabrosti i rekla:
„Róbsone, zaljubljena sam u tebe.”
 Još od dana svog prvog ljubavnog priznanja Arturu, mom prijatelju iz vrtića
(pogledaj pod „Otkrivanje“), naslućivala sam da inicijativu uvijek mora preuzeti
ružna žena. Muškarac radije ne govori ništa, to mu je možda jedina mogućnost da
izbjegne odgovor.
Róbson se pretvarao da broji zgužvane novčanice od jednog reala i posvetio
svu svoju pozornost putnicima koji su upravo ulazili. Čim su prošli ulazna rotirajuća
vratašca, ponovo sam mu rekla:
„Jesi li me čuo? Zaljubljena sam u tebe.”
„Čekaj me u devet sati na zadnjoj stanici ove linije. Sada moram raditi.”
Bila sam spremna učiniti sve da u devet sati budem na zadnjoj stanici njegove
linije. Budući da mi je majka branila da hodam ulicama nakon što padne mrak, za
svaki sam se slučaj iskrala iz kuće i ostavila na krevetu hrpu odjeće koja je u krevetu
trebala zamijeniti moje tijelo.
Dok sam se vozila do zadnje stanice, razgovarala sam s Concei<;ao, jednom od
rijetkih kondukterki u toj autobusnoj tvrtki. Budući da je put bio dug, a putnika
malo, mogla sam joj iznijeti sve svoje osjećaje i očekivanja i čuti njezine preporuke i
iskustva u osvajanju muškaraca. Conceigao je bila prilično ružna žena, neuredne
kose skupljene u punđu i s madežom na bradi iz kojeg se jedna duga siva dlaka
pružala unedogled. Ne sjećam se da sam više ikada vidjela išta nalik na tu sivu
dlaku na svim madežima koje sam odonda imala prilike vidjeti i dodirnuti. Činjenica
ipak ostaje da je Conceição, unatoč svom fizičkom izgledu koji nimalo nije bio spojiv
s osvajanjem muškaraca, bila trostruko starija od mene, zbog čega je možda odisala
svojevrsnim autoritetom za davanje savjeta. Vrag zna zato što je star, a ne zato što je
vrag, govorio je moj otac.
Neke od Conceiçãinih savjeta pamtim i danas i koristim ih kada mi se neki
momak ili bilo tko drugi uvuče u srce. Uvijek se pravi da si manje pametna nego što
uistinu jesi, koliko god malo pametna bila. Oduševi se svakom glupošću koju ti
izgovori. Reci svoje mišljenje tek nakon što on kaže svoje. Logično je da će tvoje biti
istovjetno njegovu.
Znala je Conceição. Nema tog pripadnika muške vrste, barem ne među
pripadnicima one ljudske, koji će odoljeti tim osnovama dodvoravanja.
Upoznavajući muškarce tijekom života polako sam naučila da se učinak Conceiçãine
formule može pojačati oduševljenim smijehom na svaku njegovu šalu ili igru riječi.
Na nesreću nas žena, priroda nalaže mužjaku da šale izgovara ili pred velikim
skupinama ljudi ili u osami vlastite kuće. Barem se to odnosi na mužjake ljudske
vrste.
 Žudno sam čekala da Robson parkira autobus u garažu. Ondje nas je bilo
četrdeset ili pedeset, radnici te tvrtke, vozači i kondukteri koji odlaze s posla, drugi
koji ih mijenjaju i administrativci koji kasne na posao. Róbson je izišao mokre kose,
konduktersku je košulju preklopio i spremio u plastičnu vrećicu, a druga, koju je
uvukao u zgužvane hlače s remenom od pletene štavljene kože, mirisala je na sapun
u prahu.
Bio je najljepši kondukter kojeg sam ikada vidjela.
Pozvao me u kuću nekog svog prijatelja koji je živio blizu i ja sam pošla. Taj
njegov prijatelj, crnac, nizak i homoseksualac nadimka Manjinac, otišao je po nešto u
trgovinu ili da nas možda ostavi same. Róbson je pokušao ostvariti što mu je sudbina
namijenila u dnevnoj sobi na trosjedu dok nas je Gospa načinjena od sijena
promatrala s police. Završilo je prije nego što sam željela da završi, možda zato što se
on bojao da će se vratiti Manjinac.
Šutjeli smo sve dok nisam upitala Róbsona želi li nešto pojesti. U malenoj i
dobro organiziranoj kuhinji ispekla sam dva jajeta, on ih je pojeo s kruhom za
sendvič koji sam našla na hladnjaku. Kasnije me Róbson otpratio do autobusne
stanice, gdje smo razgovarali o nogometu dok nije došao autobus, oboje smo bili
navijači Intera iz Porto Alegrea.
„Jednoga ću te dana, malena, odvesti na naš stadion. Vjeruj starom Róbsonu na
riječ.”
Uspjela sam se kriomice uvući u svoju sobu i legla sam odjevena u krevet,
prisjećala sam se svake sekunde te noći i svakoga sloga riječi koju je Róbson odabrao
da mi njome tepa: ma-le-na. Osim moga djeda, koji me je zvao Debeljuca, doživjela
sam premijeru u području nježnih riječi kojima se ljudi međusobno obraćaju jedni
drugima.
Nažalost, nikada nismo otišli zajedno na stadion Beira-Rio. Naša je priča
potrajala još samo nekoliko susreta, kada je Róbson predložio da zaboravimo što se
među nama dogodilo i ponovo postanemo prijatelji.
„Vjeruj mi. Tako je bolje za oboje, malena.”
Za mene bi bilo bolje da smo se nastavili viđati, ali nisam ga u to uspjela
uvjeriti nijednim argumentom. Od toga me je dana odbio svaki put kad bih mu
ponudila da pođemo zajedno do stana njegova prijatelja. Róbson je stalno odbijao.
Nije dugo trebalo da mu se neka druga djevojka počne naginjati na prozorčić kroz
koji je pružao novac, prostor koji sam smatrala svojim, zbog čega sam bila prisiljena
potražiti neko drugo i osamljeno mjesto za putovanje.
 Na kraju mi se ta djevojka svidjela, kao i druge koje su došle poslije nje. Ako
ružnoj ženi išta ide dobro, onda je to prihvaćanje poraza i odavanje priznanja svojoj
protivnici. Umorila sam se od pružanja utjehe Róbsonu kada bi njegove priče došle
do kraja te poticanja na nova osvajanja u autobusu kako bi ponovo stekao
samopoštovanje. Što se mene tiče, poslije sam bila s drugim kondukterima, upoznala
sam nekoliko vozača i čak se zanimala za neke službenike. Nakon što je svemu
došao kraj, svima sam postala prijateljica.
Kao što to samo ružna žena može postati.

4.3. Tiaraju

Blizu moje kuće živjela je neka obitelj iz unutrašnjosti Brazila, nikada nitko nije
saznao odakle su točno stigli. Preživali su se Tupã.
Otac nije radio, a majka je šivala za žene iz drugih naselja. Susjede nikada od
nje nisu naručile tunike ili trapez-hlače, što se tada nosilo, iako su znale čime se ona
bavi. Živjeli su u malenoj kući na čijim se oronulim zidovima još nazirala zelena,
ružičasta i bijela boja, i nikada nisu otvarali prozore, neovisno o vanjskim
vremenskim prilikama. Čak su kućanice iz ulice potiho razgovarale da se obitelj
Tupã skriva od policije, da su utekli zbog zločina koji je počinio otac, zbog čega su
rolete uvijek bile spuštene, a njihova lica smrknuta.
Veći od njihove obiteljske tajne bio je samo broj njihove djece: bilo ih je osmero
i svi su bili dečki. Najstariji su išli u istu javnu školu u kojoj sam ja toliko puta pala
razred, rekla su mi djeca iz naše ulice. Po riječima te djece, svi su izgledali savršeno
uklopljeni u okolinu, imali su prijatelje, pisali zadaće i bili bolji učenici nego što sam
ja ikada bila. Njih petorica su išla u tu školu, Ubirajara, Ubiratan, Tabajara, Uirapuru
i Ubiraci, imena koja su nesumnjivo upućivala na snažne korijene naroda Tupi i
Guarani2 njihova obiteljskog stabla.
Bila su tu i tri starija sina čija su nam zanimanja bila nepoznata. Jedan od njih
imenom Peri izlazio bi iz kuće prije svitanja i vraćao se krajem dana, a mi ga ne
bismo ponovo vidjeli do novog svitanja. Je li on bio fizički radnik? Bolničar? Vozač
kola hitne pomoći? Lupež? Koliko god da su kućanice iz naše ulice mozgale, nikada
nisu saznale odgovor na to pitanje. Od one preostale dvojice sinova, Sepé je naoko
imao dvadeset godina, a dane je provodio zaključan u kući. Dok bi najavna špica

2 Tupi i Guarani, porodica indijanskih jezika i plemena koja čini dio velike porodice Tupi. Raspršena je po velikim
predjelima Brazila.
sapunice u sedam sati nagovještavala noć u susjednim kućanstvima, Sepé bi za
sobom zatvarao ulazna vrata i s plavom torbom na leđima nestajao u smjeru avenije
koja dijeli naše naselje napola. Je li bio bolničar? Noćni čuvar? Glazbenik? Djelatnik
osiguranja? Transvestit? Još jedna zagonetka koju znatiželjne kućanice nisu uspjele
odgonetnuti.
Posljednji član njihova potomstva bio je prvorođeni sin Tiaraju. Nizak i
tamnoput, tamnih usnica i duge masne kose, Tiaraju je provodio beskrajne sate u
zapuštenome vrtu gdje je crtao i slikao po mnogobrojnim platnima, koja bi njegova
majka krojačica spremala u sumrak. Nama susjedima bilo je jednako važno
raskrinkati tajnu koju su skrivali Tupãovi i otkriti gdje spremaju sve te slike.
Jednoga sam slobodnog poslijepodneva, kad mi učenje za sutrašnji test iz
kemije nije bilo dovoljno da me zadrži između četiri zida, došla pred zaraslo dvorište
Tupãovih i ugledala Tiarajua kako slika.
U tom trenu taj tužni slikarov lik, uokviren raščupanom kosom i s grčem na
licu koji me podsjetio na vječni osmijeh Jockera, Batmanova neprijatelja šaljivdžije,
probudio je u meni neki čudan osjećaj. Tada sam imala osamnaest godina i već sam
bila ostvarila nekoliko brzinskih veza s jednim susjedom, kondukterima i ostalim
radnicima iz sektora javnog prijevoza, a netom prije i s pomoćnim radnikom iz
obližnje trgovine imena João Luiz, kojeg sam, pak, upoznala za jedne od svojih
svakodnevnih kupovina bombona od jojobe.
U skladu s logikom ružne žene, spetljala sam se s Joãom Luizom, premda mi
nije bio ni privlačan ni zanimljiv, jednostavno zato što je sa simpatijama uzvraćao na
moje povike i upite. U početku smo razgovarali o različitim tipovima kupaca te o
klasifikacijama za brazilsko nogometno prvenstvo, ali Jãao Luiz me je ubrzo počeo
pratiti do kućnih vrata i produljivati naše razgovore za još koju minutu. Vrlo brzo
počela sam posjećivati ja njega, za onih petnaest minuta odmara koje ima svaki
pomoćni radnik u trgovini, a koje je João Luiz koristio da bi na obližnjem gradilištu
pušio cigarete koje je kupovao u rinfuzi.
Naš prvi poljubac dogodio se u trenutku kada sam se na tren izgubila
promatrajući njegova dva crna i kriva zuba, oblikom nalik na sablju, na prednjem
dijelu gornje čeljusti. Dok sam tako razmišljala da bi ti zubi mogli pregristi nečiji
prst, João Luiz mi je, usnicama vrlo blizu mojih, rekao:
„Jesi li nešto izgubila u mojim ustima? Želiš li da ti pomognem da to
pronađeš?“
Bio je to dobar poljubac, prije svega zato što mi njime nije zažvalio cijelo lice,
kao što su to inače činili dečki koje sam poznavala. Od toga su dana njegove
petnaestominutne stanke za odmor bile podijeljene na dim i poljupce, što bi on
smjesta prekidao čim bi se pojavio drugi radnik iz trgovine, uz ispriku da nas želi
zaštititi od tuđe znatiželje.
„Nitko ne mora ništa znati. Upita li te netko o tome, poriči. Draže mi je da naš
odnos ostane između tebe i mene.”
Održavali smo taj takozvani odnos idućih nekoliko dana i izmijenili nebrojeno
mnogo poljubaca, sve dok njegova ruka nije počela istraživati moju površinu.
„Gospode Bože. Ovdje ima posla za cijeli tjedan samo na upoznavanju terena.
Trebat će mi dva dana da ti pomilujem cijeli trbuh. A tek noga? Da je cijelu izljubim,
trebalo bi mi barem dvadeset i četiri sata.”
Bila mi je smiješna njegova uplašenost mojim dimenzijama, a João Luiz se
zabavljao otkrivajući dijelove ljudskoga tijela što su bili toliko izvan svih uobičajenih
proporcija.
„Je li to sisa ili glava nekog ćelavca? Otkud tebi, djevojčice, toliko mesa?”
Jednoga me dana João Luiz odveo iza nekog zida na tom gradilištu gdje je
istraživanje prestalo biti samo površinsko. Nalazili smo se tako idućih nekoliko
tjedana dok mi jedne srijede nije rekao:
„Slušaj, govore o nama u trgovini. Nije to dobro za mene, mogao bih dobiti
otkaz. Mislim da je bolje da prekinemo. Nemoj mi više dolaziti ovamo, može? Vidjet
ćemo se kada budeš dolazila po bombone od jojobe.”
Kao što mi se već bilo dogodilo u prethodnim slučajevima i kao što će mi
potvrditi moja buduća iskustva, svaki muškarac koji odluči prekinuti s ružnom
ženom redovito to čini u obliku monologa: on govori bez prestanka i iznosi svoje
razloge za prekid, tako da ružnoj ženi ne preostaje ništa drugo nego da pristane i ne
podastire mu protuargumente. U slučaju Joãa Luiza sam ipak reagirala:
„Ti zaista misliš da ću i dalje kupovati u toj rupi? Radije ću hodati još tri ulice i
ostaviti svoj novac u samoposluživanju Moreira. Nadam se da se više nikada nećemo
vidjeti!”
Barem mu, za razliku od iskustva sa susjedom Marcosom (pogledaj pod
„Razdjevičenje”), nikada nisam ponudila svoje bombone od jojobe, koje sam
proždrla nakon što je svemu došao kraj, a João Luiz zauzeo svoje mjesto pokraj
blagajnika. U mojem se životu muškarci i bomboni od jojobe više ne miješaju, a
možda bih isto tako mogla kazati i da mi je užitak oduvijek bio potpuniji s
bombonima.
 No vratimo se mi najstarijemu sinu obitelji Tupa. Tiaraju se trudio ne obraćati
pozornost na mene dok slika na neko novo platno. Premda ga je njegov takozvani
atelje izlagao pogledima i komentarima prolaznika, njemu je za slikanje sigurno bila
draža samoća.
„Što znači taj crtež?”
Moje je pitanje ostalo lebdjeti u zraku, između udaljenog cvrčanja cvrčaka i
zvuka prijenosnog radija na baterije nečije kućne pomoćnice. Umjesto da me
obeshrabri, Tiarajuova je nezainteresiranost probudila u meni osobinu svojstvenu
svim ružnim ženama: upornost.
Odlučila sam da se neću vratiti kući prije nego što porazgovaram s njime.
„Gdje čuvaš tolika platna?”
(...)
„Nikada ne prodaješ svoja platna?”
(Nebom prelijeće bučan avion.)
„Odakle crpiš nadahnuće?”
(...)
„Kada kupuješ platna ako si uvijek tu i slikaš?”
(...)
„Crtaš odmalena?”
(Dolazi Tiarajuova majka, nešto šapne sinu na uho i ulazi u kuću.)
„Jesu li ti i braća slikari?”
(...)
„Nikada se ne umoriš?”
(...)
„Prodaješ li slike telefonom?”
(...)
„Stanujem blizu i uvijek te vidim.”
(...)
„Prekrasna je! Ta je slika najljepša od svih koje si danas naslikao!”
(Neki dječak padne s bicikla i brižne u plač.)
„Dobro, mislim da ću spremiti ručak. Vratit ću se sutra i promatrati te kako
slikaš.”
„Nemoj.”
 Nakon četiri sata Tiaraju je napokon prekinuo svoju tišinu i obratio mi se,
premda u namjeri da to ne ponovi.
„Potrajalo je, hm? Pomislila sam da mi nikada nećeš odgovoriti.”
On je odložio kist na štafelaj i spustio paletu na zaraslu travu dvorišta prije
nego što mi je pošao u susret, zaštićen žičanom ogradom koja ga je, unatoč tome što
je na mjestima bila potrgana, dijelila od pločnika.
„Slušaj, mala...”
„Možeš me zvati Ju.”
„Ne želim te zvati Ju. Ne želim te nikako zvati. Samo želim malo mira u
vlastitoj kući. Ne vraćaj se više ovamo.”
Pročitala sam tisuću takvih priča u jeftinim romanima koje je moja majka na
kiosku kupovala s dnevnim novinama: Julia, Sabrina, Barbara Cartland. U svojih
osamnaest godina života progutala sam tone tih užasnih romana i nije među njima
bilo nijednog u kojem junakinja i njezin princ ne bi jedno drugome bili antipatični na
prvi pogled, što je, pak, bio nepogrešiv pokazatelj da ih očekuje strastvena ljubav.
Makar Tiaraju nimalo nije nalikovao na princa, ja sam mogla priložiti svoju ponudu
za mjesto junakinje. Četiri sata na suncu ne bih li izvukla tek nekoliko škrtih riječi iz
tipa masne kose morala su vrijediti nešto na ljestvici ženske izdržljivosti.
„Slušaj, Tiaraju, nije mi namjera bila ometati te u tvojoj umjetnosti. Slobodno ti
slikaj, ja te samo idućih mjeseci želim promatrati dok radiš. Ako mi to dopustiš,
obećavam ti da ću držati jezik za zubima. Ali moraš me to pristojno zamoliti.”
Prvorođeni sin Tupãovih mi je okrenuo leđa i ušao u kuću. Još sam neko
vrijeme čekala naslonjena na žičanu ogradu, dovoljno dugo da vidim njegovu majku
kako skuplja sve one slike koje je naslikao za jedan neprekinuti radni dan slikanja i
nadahnuća.
Sljedeći sam dan opet bila ondje. I sljedeći i sljedeći i sljedeći. Čim bih pojela
ručak, zatvorila bih se u svoju sobu i presvukla svu odjeću, uključujući i donje rublje.
Potom bih češljala kosu dok ne poprimi izgled netom spaljena i obrezana grma,
štrcnula malo parfema, namazala usnice omiljenim ružem i izišla u namjeri da
stanem pred Tiarajuovu kuću. Katkad bih ponijela knjigu iz fizike ili povijesti kako
bi moja majka mislila da učim za školske testove. Knjige su mi zapravo služile da na
njima sjedim nakon što mi noge više ne bi mogle nositi tijelo tako krupnih dimenzija.
Dok je trajala Misija Tiaraju, nisam učila ni za jedan ispit i dobila sam jedinice iz svih
predmeta.
 Kada se Tiaraju već naviknuo na mene tako da je, unatoč upornom
dokazivanju da mu smetam, okretao slike namjerno u mojemu smjeru kako bi mi
pokazao one dovršene, ja se tri dana nisam pojavila. Bila je to unaprijed osmišljena
strategija. Upravo se moja prisutnost počela cijeniti, a to sam postigla tek svojim
izbivanjem. Životna je to činjenica koju svaka žena, bila ona lijepa ili ružna, zna čim
se rodi.
Četvrtog sam dana stala tik do ograde kao da nikada nisam ni otišla. Naslonjen
na drveni zid kuće i bez štafelaja, platna ili palete u svojoj blizini, Tiaraju me vidio
kako dolazim pa je prišao dvorišnim vratima.
„Što se dogodilo?”
„Umorila sam se promatrati te tako dugo bez ijedne riječi pa sam razvezala
jezik i malo se zabavila. Samo to.”
„Odlučio sam naslikati tvoj akt nadahnut Boterom. Uđi i svuci se.”
„Ne mogu biti gola u tvom dvorištu, Tiaraju. Braća bi me ubila.”
„Neću te slikati u vrtu. Svud se i ostani u kući.”
„Ali tvoja obitelj? Nisi me ni s kime ni upoznao, a trebala bih doći gola u vašu
dnevnu sobu?”
„Braća su u svojoj sobi, majka šije na terasi, a mi ćemo biti slobodni u prostoriji
za poslugu.”
Nikada me nije bilo sram svoga tijela, premda su moja braća smatrala da bih ga
se trebala sramiti. Često bih po kući hodala samo u gaćicama ili čak i gola dok mi
grudi nisu toliko narasle da mi je postalo nemoguće oprati posuđe nakon ručka, a da
mi one ne upadaju u sudoper pun deterdženta. Nakon što je otac zamolio majku da
mi objasni razliku između dječaka i djevojčica, moje je poprsje za vijeke vjekova
ostalo zarobljeno u velikim grudnjacima s podstavljenim košaricama koje mi je
kupovala ona osobno, najčešće u trgovinama za trudnice, samo da meni bude
udobnije. Tiarajuova molba da se svučem i budem njegov model zvučala mi je
prirodno. Zamislite što bi pomislile mršave cure s kojima sam išla u školu kada bi
saznale da sam ja, upravo ja, trebala nekom umjetniku poslužiti kao model.
Osveta je slatka, osobito kad se sjetim da su me školske plavuše još jučer zvale
Kamion Sala.

Ušla sam u dom obitelji Tupã i prouzročila potres, ne toliko zbog hoda koliko zbog
lošeg stanja te drvene kuće. To sam barem u tom trenu pomislila. Iznutra je kuća bila
još zapuštenija, namještaja je bilo malo i bio je raskliman, vrata i prozori izjedeni
crvotočinom, nekoliko prljavih kuhinjskih krpa na stolu, balkonu i masnim
naslonima naslonjača, 14-inčni televizor naslonjen na neku ogromnu kutiju i,
najvažnije od svega, hrpe i hrpe Tiarajuovih slika razbacanih posvuda. Nije nimalo
čudno što se iz kuće nije čula nikakva buka. Nevjerojatna gomila tih slikarskih platna
poslužila je kao zvučna izolacija i sprečavala širenje zvuka u bilo kojem smjeru. Osim
toga, oči su mi bile prisiljene neprestano promatrati najrazličitije boje razlivene bez
ikakva smisla po slikama potpisanima inicijalima T. T.
Laganim sam korakom prevalila tih nekoliko metara do prostorije za poslugu
gdje je već čekalo bijelo platno da na sebe primi moj lik.
„Slobodno se ovdje svući dok ja tražim boje.”
Hvala Bogu što sam Tiarajua uvijek išla promatrati u čistom donjem rublju.
Svukla sam svaki komad odjeće posebno i poslužila se vlastitom odjećom da
prikrijem intimne dijelove. Golotinja mi nije nimalo smetala, brinula me samo
mogućnost da me Tiarajuov otac iznenada ugleda golu pred obiteljskim roštiljem.
„Pomozi mi s krevetom!”
Ogrnula sam se odjećom još toplom od nošenja i pošla do dnevne sobe gdje se
Tiaraju mučio sa sklapanjem kreveta od dvaju dijelova.
„U kojem me položaju kaniš slikati?”
„Želim da legneš u krevet, poput renesansnih Venera.”
„Onda ćemo krevet morati spojiti od pet dijelova.”
Krevet sam gotovo bez ikakve pomoći dovukla do prostorije za poslugu. Ako
me Tiaraju i u jednom trenu pogledao na neprofesionalan način, toga nisam bila
svjesna. Za njega sam bila tek živi i goli model Venere koja će začas ispuniti još jedno
od njegovih platna.
Isprobali smo više položaja dok nismo došli do idealnoga. Ležeći na boku u
tom krevetu, morala sam jednu nogu držati visoko u zraku, tijelo okrenuti prema
naprijed, glavu pognuti i uroniti nos u ružu. Sva sreća što Tiarajuovo slikanje nije
potrajalo godinama. Ja bih puno prije toga umrla od grča.
„Kojih li oblina. Botero bi mi zavidio.”
Nekoliko su nas puta prekinula mlađa braća Tupãovih. Braća bi se nalaktila na
vrata i smijuljila dok ih umjetnik ne bi potjerao. Pojavio se i Tiarajuov otac ne bi li se
divio njegovu djelu. Sredinom poslijepodneva Tiarajuov je otac stigao sa stolcem za
plažu i sjeo pred mene sa šalicom čaja u ruci kao da gleda neku televizijsku emisiju.
„Treba li djevojka nešto?”
 „Sada ne, tata. Ne smije ništa pojesti da joj ne ispadne trbuh.” „Želiš reći, sine,
da joj trbuh ne ispadne još više?”
Otac je nastavio komentirati i mene i sliku mojeg tijela, a onda je Tiaraju
odložio kist jer je počeo padati mrak.
„Sutra ćemo završiti. Možeš se odjenuti.”
Izišla sam iz kuće u trenu dok se Peri, jedan od braće, vraćao izvana, a Sepé, još
jedan od braće, polazio iz kuće na svoje sumnjive noćne obaveze. Još da sam samo
nekoliko dana provela u toj kući, susjedima bih priuštila ekskluzivnu priču o
povijesti i tajnama Tupãovih.

* * *

Sljedećega dana nisam čekala Tiarajuovu zapovijed da se svučem. Krevet se vratio u

svoj kut u sobi pa smo ga ponovo nosili, a ja sam, onako gola, potegla više od slikara.
Čudna je tišina vladala prostorijom.
„Svi su izišli, i moji roditelji i dečki. Samo Sepé spava u sobi.”
Poslijepodne je brzo prošlo, mišići su mi se ubrzo navikli na sate nepokretnosti
dok nas je Tiaraju činio besmrtnima. Nakon cijele vječnosti zvuk zalupljenih vrata
najavio je Sepé ov izlazak. Na taj je znak Tiaraju ostavio posao, sjeo pokraj mene i
počeo gladiti moju ispucanu i oštru kosu.
„Umjetnicima treba snage, jesi li to znala?”
„Zašto, Tiaraju?”
„Da ne pomiješaju nadahnuće i stvaranje. Da ne pokleknu poput ostalih ljudi u
prisutnosti ljepote... Ne baš ljepote... Da ne pokleknu u prisutnosti... posebnosti.“
Rekao mi je da sam posebna, što je ipak bio kompliment osobi koja je navikla
odazivati se na imena Posljednji Mamut, Mega-Gabor i Debela Berta. Potom su crne
Tiarajuove usnice slobodno stale lutati mojim tijelom od kojega je na nekoliko
kratkih trenutaka Tiaraju gubio dah. Tada bi zastao, udahnuo i zaliječio svoj muški
ponos.
„Ma znaš kako je... Trebao bih biti maratonac da svladam tolike udaljenosti...”
Ne mogu reći da me je Tiaraju iskoristio. Sve sam sama počela kada sam
odlučila promatrati ga bez ikakva razloga, pa ako sam se i našla gola na krevetu
obitelji Tupa, nitko me na to nije prisilio. Žalila sam samo zbog činjenice što ne
osjećam apsolutno ništa dok je on dahtao i svojom masnom kosom mlatio s jedne
strane na drugu.
Po završetku navedenoga čina, koji je obavio odjeven, Tiaraju je zadihano
ustao i nastavio slikati. Ponovo sam zauzela pozu modela i ni on ni ja nismo rekli ni
riječi dok me njegov krik nije prenuo iz bezvoljnosti ili možda laganoga sna.
„Da čujem!”
Potrčala sam pogledati dovršeno djelo.
„Dakle? Botero mi nije ni do koljena!”
Slika je prikazivala neku vrlo debelu i izrazito bijelu ženu čije su noge bile
dovoljno raširene da ljubitelji umjetnici mogu postati i stručnjaci za anatomiju. Osim
što nisam prepoznala svoje tijelo u toj gomili mesa i kože, još sam manje prepoznala
svoje lice.
„Odlučio sam da bi bilo bolje naslikati lice moje majke, da rad bude skladniji,
razumiješ?”
Po njegovim je planovima taj rad bio tek početak velike serije mojih aktova.
Rekla sam mu da me ne zanima takva slava i zamolila ga da smjesta uništi sliku.
„Posumnjaju li uopće moja braća na takvo što, mrtva sam.”
„Prava umjetnost uvijek iziskuje žrtve.”
„Bilo bi ti draže da me ubiju kako bi tvoje smeće imalo smisla?” „Prava je
umjetnost uvijek bila neshvaćena.”
„E pa, onda znaj da moja braća mogu ubiti i tebe.”
„Tvoja dva brata? Nas smo ovdje osmorica. Sliku nitko neće ni dirnuti i čekat
će da je izložim.”
Napustila sam kuću Tupãovih, a nisam otkrila nijednu njihovu tajnu, osim da
Tiaraju nema dara. Ni za umjetnost ni za seks. Poslije sam upitala oca za Botera.
Veliki kolumbijski slikar koji slika pretile žene, odgovorio mi je.
U školskoj sam knjižnici shvatila da je taj Botero zaslužio da mu Greenpeace
posveti kip zbog silne količine kitova koje je ovjekovječio.
Više nisam zalazila u zapušteno dvorište Tupãovih, ali u razgovoru sa
susjedama sam saznala da je njihov najstariji sin još uvijek ondje i da mahnito slika.
Hoće li nastaviti raditi na seriji aktova koju je počeo sa mnom?
Neko sam vrijeme živjela u strahu od moguće Tiarajuove izložbe. Nekoliko me
noći mučio san u kojemu autor i njegovo djelo osvanu na naslovnicama dnevnih
novina, a novinari traže više podataka o toj debeloj na slici.
 Moje neznanje o slikarstvu navelo me na pomisao da mu tu sliku nikada ne bi
primili ni u jednoj galeriji, ali to ipak nije bilo dovoljno da me umiri.
Prava je umjetnost oduvijek bila nepoznanica.

4.4. Augusto

Sve je na mojoj sestrični Beli Costi Pinto bilo lažno, od crvene kose do torbe „Luiz
Vitton” koju je kupila od uličnog prodavača. A o godinama, za koje je uvijek tvrdila
da ih ima manje, da i ne govorimo. Unatoč tome, Augusto Fagundes Pinto, također
moj bratić, povjerovao je kada je Bela, nakon što je prvi put spavala u njegovu
krevetu, izjavila da je nijedan muškarac nikada nije ostavio u takvom stanju.
„Kakvom?”
„Kao da me pregazio smetlarski kamion, samo bezbolno.”
Nije to bila nikakva romantična izjava, ali Augusto se ipak osjetio polaskanim.
Svi smo bili rođaci, a Bela je u obitelji bila poznata zbog velikog broja ljubavnika koje
je imala i uvijek bi je šogorice i pratetke spominjale kada bi im ustrebala neka
usporedba s drugom ženom:
„Ta je sve isprobala, ali ne kao Bela.”
Od malih sam se nogu divila ljepoti i uspjesima svoje sestrične. Čak i uz
pretpostavku da u to vrijeme nisam bila ružna, kao što to doista nisam bila, čak i
kada svi ljudi na svijetu ne bi mislili kao ja, Bela je ipak bila blještavija i veselija i
divnija, prva u redu za ljubav djeda i bake i pažnju ostalih rođaka. Djevojčici bez
ikakvih kvaliteta, ili barem bez onih fizičkih, bilo je nemoguće natjecati se s njom.
Bela je već kročila svijetom kada smo se rodili Augusto i ja, što se nije slagalo s
njezinom verzijom priče.
„Augusto, sjećaš li se kada si me naučio kako se vežu tenisice? Ti si onda
sigurno bio u drugom razredu, a ja još nisam znala uspravno hodati. A kada sam s
tobom, Ju, učila lakirati nokte? Mnogo od onoga što danas znam dugujem tebi, jesi li
to znala?”
Kada se sjetim Bele, vidim je u bijelim cipelama i smeđe kose, potpuno različite
od današnje riđe, i svi u njoj vide obiteljsku ljubimicu. Tada sam imala pet ili šest
godina. Sve čega se kroz izmaglicu sjećam prije toga, majčini su poljupci, svi
rođendani i krpene lutke iz najranijeg djetinjstva. Proživjela sam to razdoblje bez
ikakvih sjećanja, za razliku od mog starijeg brata Evertona koji tvrdi da se sjeća
svakog spolnog odnosa između našeg oca i majke dok je bila trudna.
 „Osjetio sam njegovu batinu na svom lijevom uhu. Pukom mi srećom nije
probio bubnjić.”
Lijepa sestrična Bela uvijek je bila prisutna u snatrenjima moje braće Evertona i
Emersona, u mislima mojih bratića Dinha, Davida, Juniora i Samuela, u pokvarenim
mislima tetka Ivana i tetka Paula te u željama nebrojeno mnogo dalekih muških
rođaka koji su počeli dolaziti na obiteljske proslave obitelji Costa Pinto čim su toj
djevojčici propupale grudi. Što se mene tiče, sjećam se samo da mi je Robertinho, sin
moje tetke Marlene iz drugog braka, rekao da me je jednom sanjao.
„U prvi sam mah pomislio da sanjam ženu-gorilu u kavezu, ali kasnije sam
prepoznao tebe.”
Dok sam odrastala, bila sam zaljubljena u Augusta, koji je, pak, odrastao ne
znajući za mene. Oboje smo odrasli uz šaputanja da je Bela spavala s dobrim dijelom
muških članova obitelji. Onda je jednoga dana on sam postao metom pažnje moje
sestrične.
„Možeš li me namazati kremom za sunčanje po leđima?”
Dok smo svi, odjeveni, slavili devedeset i deveti rođendan prabake Margareth,
Bela se na slabašnom kolovoškom3 suncu u njezinu dvorištu šepirila u gotovo
nevidljivom bikiniju. Prabaka je onim svojim mrenom prekrivenim očima vjerojatno
naškiljila svoju praunuku kako gola leži na madracu na napuhavanje u obliku jezika,
zajedničkom daru najmlađih unuka koji je razbjesnio slavljenicu:
„Madrac u obliku jezika. Je li ovo obiteljski ili pornografski skup?”
Augusto je ipak namazao Belina leđa kremom za sunčanje i cijelo ju je
poslijepodne mazao tom kremom, svaki put kada bi se sestrična uznojila ili
promijenila položaj na madracu. Kada je oko deset sati navečer proslava rođendana
gotovo stogodišnje prabake završila, Bela ga je zamolila da se okupa kod njega u
stanu, gdje su njih dvoje proveli sljedeća tri dana ustajući iz kreveta samo da odu u
zahod ili da dostavljaču pizze otvore vrata.
Ona se osjećala kao da ju je pregazio smetlarski kamion.

Prva je reagirala Silvia, moja tetka i Augustova mama.

„Ne mogu vjerovati da ćeš i ti pasti u mrežu te balavice. Nije li ti bilo dosta što
se spetljala s tvojim ocem?“

3 U kolovozu u Brazilu je službeno zima, iako su temperature više od prosječnih europskih ljetnih temperatura.
 Teta Silvia je tada progovorila o navodnoj vezi svoga muža i Bele, jednoga ljeta
kada je zbog posla bio prisiljen ostati u gradu. Veza je navodno potrajala nekoliko
mjeseci, a raskrinkala ih je skupina rođaka koji su se u rekordnom vremenu okupili
upravo s tim ciljem.
„Kanili su ga prijaviti sucu za maloljetnike. Nisam im to dopustila, ali nisam
mu ni oprostila.”
Zatim se teta Silvia raspričala i o drugim članovima obitelji Pinto koje je Bela
zavela i uz suze razmatrala mogući utjecaj takvog prezimena na sudbinu cijele
obitelji: dva brata istovremeno, jedan u pubertetu a drugi adolescent, prijatelj tetke
Eve koja je tri puta obudovjela, rođak za kojeg je većina mislila da je peder, tetak i
kum Adalberto, brat blizanac Belina oca.
„U čemu je problem, mama? Bela se samo pripremala za mene.”
Meni je, pak, pripala uloga koja tradicionalno pripada ružnim ženama:
povjerio mi se. Potražila sam Augusta s namjerom da mu otvorim oči u vezi s
ponašanjem sestrične Bele. No nisam ni otvorila usta, a u uši mi je izlio svu svoju
žalost zbog nerazumijevanja i dvolične osude svojih roditelja u vezi s tom
djevojkom.
„Ju, to su predrasude. Ovaj slučaj jasno pokazuje što društvo vidi u ženi.
Dovoljno je da ne bude pokorna i da se bori za svoje osjećaje i sve je jasno. Odmah je
prozovu kurvom. Moji su osjećaji prema Beli snažniji od svih društvenih konvencija.
Što više budu napadali moju odabranicu, ja ću je više voljeti.”
Istini za volju, Bela je odabrala Augusta, kao što je odabrala sve ostale prije
njega i kao što će odabrati sve poslije njega. Moj je bratić ipak uživao u glumatanju
svojevrsnog Romea iz osamdesetih te je zbog naivnosti ili romantike, koji su u praksi
potpuno jednaki, promatrao kako mu osjećaji jačaju svakim novim udarom na Belinu
čast.
Mora se priznati da snaga njegovih osjećaja ipak zaslužuje poštovanje.
„Ju, računam na tebe pri obrani Bele. Samo srce osobe bez trunke oholosti, kao
što je tvoje, može biti mojim saveznikom u ovoj borbi. Jesi li na mojoj strani?”
Obilježje ružne žene je poistovjećivanje s boli bližnjega, stoga sam se nakon
razgovora s Augustom prometnula u čuvara Beline časti. A ako pukom srećom ili
nekim čudom moj bratić jednoga dana odluči proniknuti u istinu, ja ću ga, kao osoba
koja ga najbolje razumije, prihvatiti raširenih ruku.
 * * *

Vijest o vezi Augusta i Bele prešla je granice kućanstva obitelji Fagundes Pinto i
proširila se cijelom porodicom. Na strani obitelji Costa Pinto vladao je muk. Belin je
otac nakon dvije operacije ugradnje premosnica odlučio držati se po strani.
Djevojčina se majka zabavljala kockanjem i tombolama u gradu, a mučio ju je samo
ugled zetove obitelji.
„Svatko za svoju kćer priželjkuje nekog iz dobre obitelji.” Vjenčanje se održalo
za manje od godinu dana nakon devedeset i devetog rođendana prabake Margareth,
koja nije došla na vjenčanje jer je bila spojena na aparate u nekoj gerijatrijskoj klinici.
Obitelj, koja se zaklela da neće doći, ispunila je crkvu do zadnjega mjesta u koju je
Bela ušla u ružičastoj vjenčanici, što su najstarije među prisutnim ženama odgledale
s odobravanjem.
„Barem nešto. Samo bi nam nedostajalo da se ta besramnica vjenča u bijelome.”
U skladu s predviđanjima o kratkome vijeku njihova braka, Augusto i Bela bili
su vjenčani samo nekoliko mjeseci. Na nesreću njegove majke, koju sinova
nepromišljenost i danas boli, bivši se bračni par povremeno susreće, između dvije
Beline ljubavne veze s kakvim ujakom iz drugog koljena ili mladim svekrom nekog
od muškaraca obitelji Pinto. Augusto ni danas ne zna koliko se majka naplakala zbog
njega. I nikada nije prihvatio moj poziv da razgovaramo o njihovu odnosu u nekom
baru u petak navečer ili u kakvom klubu u subotu ili u kinu u nedjelju.
„Ti si mi poput sestre, Ju. Ili još bolje: poput brata. Prijatelj kojemu mogu
povjeriti sve. Samo što ne želim plesati s prijateljem. Razumiješ me, zar ne?”
Na Beli je sve moglo biti lažno, od kose koja joj je sada pepeljastoplava do
Armanijevih naočala koje je kupila u korejskoj trgovini u centru grada, ali osjećaj da
ju je pregazio smetlarski kamion svaki put kada bi njih dvoje bili zajedno, Augustu
daje razloga da joj vjeruje.
4.5. Otelo

Već sam dijelila jednosobni stan s Catilene kada sam ponovo srela Otela, prijatelja s
kojim sam većim dijelom svog školovanja išla u školu, u vrijeme kada sam barem
jednom ponavljala svaki razred. On također.
Ta slučajnost, ili glupost, kao što je govorila ravnateljica škole, ružna i
suhonjava žena zvana profesorica Escolastica, ime koje joj je iz temelja odredilo
sudbinu, na kraju me privukla Otelu. Dok su čitavi razredi prelazili s poglavlja o
nasljednim kapetanijama na Francusku revoluciju, Otelo i ja smo i dalje učili o Memu
de Sáu i Toméu de Souzi4 i ostalim nebitnim osobama naše povijesti o kojima nikada
nisam ništa naučila.
Otela bih mogla opisati jednom riječju: ružan. Mršav, visok, izgledao je kao da
pod kožom nema nijednog mišića. Nisam nikada upoznala mršavijeg mršavka, ono
malo mesa što mu je pokrivalo kosti labavo bi plesalo dok je trčao na satu tjelesnog
odgoja. Ni na Otelovu licu nije bilo ničega privlačnoga, sve zajedno tek je služilo
svrsi, oba oka, usta i nos. Organi stvoreni za izvršavanje svojih funkcija, a da ih
pritom nitko nikada ne primijeti.
Kada sam napokon maturirala, Otelo je već radio kao uredski dostavljač u
odvjetničkom uredu jednog od obiteljskih prijatelja. A nekoliko godina poslije, kada
smo se susreli u gradu, kad sam nosila potvrdu o položenom tečaju za rad na
računalu, a on ogromnu smeđu kožnatu torbu s pozlaćenim zakovicama na
rubovima, bila sam uvjerena da je Otelo u najmanju ruku postao partner u tom
odvjetničkom uredu.
„Ne, ne, i dalje sam uredski dostavljač. Svidjelo mi se pa sam odlučio ostati u
tom poslu.“
Ja sam se zaposlila u zubnoj ordinaciji specijaliziranoj za malu djecu, a posao
mi je bio trpjeti ugrize malenih pacijenata dok bi im doktorica Suzane – tako se ona
zvala – pokušavala otvoriti usta, premazivati ih fluorom, popravljati karijes, vaditi
mliječne zube i obavljati sve ostale poslove odontopedijatrije. Upravo mi je doktorica
Suzane, uvijek lijepa, crne kose i zubi bjeljih i od kute koju je nosila, savjetovala da
upišem tečaj za rad na računalu.

4 Vladari s početka brazilske povijesti, iz sredine šesnaestog stoljeća.

 „Ju, moraš misliti na svoju budućnost. Možeš i dalje biti moja pomoćnica, ali
uči nešto. A sada te molim da si opereš palac, krvari.”
Da nije bilo tih pacijenata koji su mi pokvarenim očnjacima pokušavali iščupati
prste, zauvijek bih ostala s doktoricom Suzane. Osim što sam zavoljela tu zubaricu,
bila sam joj zahvalna, i u moralnom i u financijskom smislu, što mi je izliječila
bezbroj zuba koji su se pokvarili zbog konzumiranja kilograma i kilograma i
kilograma preslatkih bombona od jojobe i lošeg četkanja njihovih ostataka. Jedanaest
pokvarenih zuba, točnije rečeno, pri čemu ne računam čišćenja kanala koja mi je
obavio prijatelj doktorice Suzane, uz obročno plaćanje, deset puta svaki zub. Po
mojem bih izračunu trebala početi nositi zubnu protezu čim otplatim sve rate.
Moje su me veze sa stomatologijom nagnale na razmišljanje o eventualnom
polaganju prijemnog ispita iz tog područja, ali moji neuroni, po prirodi slabi,
odustali su pred tako napornim putom. Stoga sam između daktilografije, manikure i
računalstva, tri tečaja koja sam izdvojila u brošuri Nacionalnog centra za
profesionalno usmjeravanje, na kraju odabrala ovaj posljednji. Uz pomoć oca.
„To je zanimanje budućnosti. Ovoj su zemlji potrebni informatički stručnjaci.”
Naravno da nisam postala kompjuterski Pelé. Ali čim sam dobila diplomu,
krenula sam u potragu za poslom u svom području, i mogu reći da je prekrasan
osjećaj znati da napokon imam svoje područje. Upravo sam se time bavila kada sam
ponovno srela Otela.
„Idemo na kavu. Ja častim svojim bonom za topli obrok.”
Otelo je bio jednako ružan kao i prije. Udebljao se nekoliko kilograma, što nije
značajno utjecalo na njegov cjelokupni izgled, ali još uvijek je bio jednako suosjećajan
i srdačan kao u vrijeme kada smo se uzalud pokušavali utješiti zbog još jedne
izgubljene školske godine.
„Nemoj plakati, Ju. Pred nama je cijeli život, proći ćemo taj usrani osmi
razred.”
Nakon što smo popili kavu, a njemu isteklo vrijeme kojim je raspolagao do
zatvaranja banaka, dogovorili smo se da ćemo ručati u mom stanu kada Catilene
idući put bude otputovala roditeljima u posjet, u unutrašnjost države Santa Catarina.
„Pozovi me stvarno. Donijet ću šampanjac koji sam dobio na božićnoj
tomboli.”

Nisam ni pomislila na Otela sve dok Catilene nije krenula prema autobusnom
kolodvoru na majčinu rođendansku proslavu.
 „Nemoj zaboraviti zatvoriti prozore, zaključati vrata i ono najvažnije, ne
dovodi muškarce u stan. Vidimo se u ponedjeljak.”
Suživot s Catilene bio je problematičan zato što je bila vlasnica stana i tako se
ponašala. Televizor je uvijek bio postavljen na kanalu koji je ona htjela gledati,
električni bojler nikada nije smio preskočiti raspored koji je ona osobno odredila,
meni je bilo strogo zabranjeno dirati namirnice u hladnjaku koje je ona kupila,
kapljice vode na ogledalu iznad umivaonika i na podu kupaonice nisu bile
dopuštene, a njezin Denis, čuvar zgrade, bio je jedini muškarac kojemu je bio
dopušten ulazak u naše svetište, i to samo kad je trebalo zamijeniti plinsku bocu ili
nešto popraviti. Ja, kojoj je bio gotovo nepodnošljiv suživot s očevim zapovijedima,
majčinim manijama i bratskim zadirkivanjima, živjela sam pod pritiskom Catileninih
zanovijetanja i neuroza.
Odlazak od nje bio je jedan od mojih prioriteta, zbog čega sam tražila dobar
posao u području informatike. Premda sam bila svjesna da kršim najstrože od svih
pravila, nazvala sam Otela i dogovorila večeru za taj isti dan.
„Dođi u osam i reci čuvaru zgrade da si moj brat. Moja prijateljica ne želi da
ovdje primam nepoznate muškarce.”
Prije sedam sati, dok se još nisam ni otuširala niti pospremila sobu, Denis mi je
portafonom javio da mi se u stan penje brat.
„Došao si prerano.”
„Nešto sam morao dostaviti u blizini pa sam iskoristio priliku i došao. Uštedio
sam barem jednu autobusnu kartu...”
Kada sam se uredila i izišla iz svoje sobe, on je već iz hladnjaka izvadio sve
sastojke za večeru.
„Miči ruke, te su namirnice Catilenino vlasništvo. Idemo u trgovinu kupiti što
nam treba. Ako si donio šampanjac, stavi ga na hlađenje.”
„Zaboravio sam, ali mogu u trgovini kupiti nekoliko piva.”
Vratili smo se u stan s kilogramom tjestenine, tunjevinom, četirima limenkama
piva i nekim prahom za puding od karamela koji se skuha za petnaest minuta.
Otelove su kulinarske vještine bile jednako slabe kao i moje, ali večera je ipak bila
relativno ukusna i nismo na tanjuru ostavili nijednu pennu rigatu. Što se tiče te vrste
tjestenine, Otelo je primijetio:
„Ju, dat ću ti dobar savjet. Ako u talijanski restoran ideš u paru i ako oboje
naručite penne rigate, nikada nemoj reći: konobaru, rigate za dvoje! Jesi razumjela?”
„Idemo oprati suđe. Catilene mrzi kada joj je kuhinja neuredna.”
 „Jesi li sigurna da ti nije bilo bolje kada si živjela sa svojima?”
Možda mi je doista bilo bolje s njima, ali ja sam sanjala o životu daleko od
zapovijedanja i kolotečine što su me pratili otkad sam se rodila, a prilika za takvo što
nije mi se pružala svakoga dana. Činjenica da sam naišla na nova zapovijedanja i
novu kolotečinu zasigurno mi nije smetala kada sam odlučila dijeliti stan s Catilene:
„Ti plaćaš pola struje i vode i stanarinu, a spavaš u dnevnom boravku.
Telefonski pozivi samo s mojim dopuštenjem. Svaka kupuje svoju hranu. Možeš
držati svoje namirnice u vratima hladnjaka. Jasno?”
Mislila sam da će moja obitelj proglasiti Dan žalosti kada im objavim vijest da
odlazim, ali grdno sam se razočarala.
„Ozbiljno? Od danas je tvoja soba moja.”
Evertona je zanimalo moje imanje, Emerson me nije ni čuo, mama je govorila
da će mi to dobro doći da odrastem, a tata je izustio jednu od onih rečenica s
moralnim učinkom kojima se služio u svim prigodama.
„Najvažnije je da sa sobom poneseš obrazovanje koje smo ti podarili.”
I tako sam se preselila Catilene.
Nakon što bih podmirila svoja dugovanja za stan, malo bi mi ostalo od plaće
koju mi je davala doktorica Suzane. Dojadilo mi je spavanje s osjećajem da moj
želudac proždire samoga sebe, tako je glasno krulio. Roditeljima sam odlazila u
posjet kad god je to bilo moguće, više zbog ljubavi prema ručku nego prema njima.
Noćima sam sanjala da se u krcatome hladnjaku prejedam namirnicama na kojima
piše Catilene, ali draža mi je bila glad od suočavanja s njezinim bijesom.
Večera u probavnom procesu gušila je moje probavne organe i grijala mi cijelo
tijelo. Bila sam prisiljena prepustiti Otelu raspremanje stola i pranje posuđa. Nakon
toliko pojedenog tijesta bila sam u stanju samo ležati na tepihu u dnevnom boravku
s nogama podignutima na stolić sa staklenom plohom u sredini prostorije.
Otelo je došao iz kuhinje s prepunim tanjurom vrućeg pudinga od karamela.
Kada sam ga pojela, osjećala sam se kao boa koja je upravo progutala vruć puding
veličine slona. Nisam više bila u stanju ni trepnuti.
„Lijepa si kada se dobro najedeš.”
Otelo je sjeo na pod i počeo mi milovati stopalo. Žmarci koji su me prožimali
miješali su se s tupilom koje mi je obuzelo čitavo tijelo pa nisam bila u stanju niti
zamoliti ga da prestane. Mama mi je uvijek govorila da ću umrijeti od začepljenosti
nastavim li se prejedati. Je li se to njezino proročanstvo trebalo obistiniti tijekom
moje prve noći s muškarcem u mojem novom stanu?
 Otelovi su se prsti, na sreću, popeli od noge do mog trbuha, pristojno i bez
zastajkivanja u nekom skrovitom kutku. U to sam vrijeme bila prilično bucmasta, a
Otelo je djelovao oduševljen količinom i osjećajem pod prstima što mu ga je davalo
meso na koje je nailazio.
„Ovdje ima zabave za čitavo desetljeće.“
Unatoč mojoj otežanoj probavi, Otelo i ja proveli smo noć u Catileninoj sobi.
Nakon što je sljedeće jutro otišao, pažljivo sam oprala plahte i vratila na njezin
samački krevet sve plišane medvjediće koji su svjedočili našemu susretu. Sva sreća
što se taj krevet, u koji sam i sama jedva stala, nije slomio od tolikih prevrtanja i
pokreta.
Catilene nije ni u što posumnjala pa sam se nastavila svakodnevno viđati s
Otelom dok me nije pitao želim li mu biti djevojka. Bilo je to prvi put da me je netko
zamolio da mu budem djevojka, što sam prihvatila, ponosna na svoju moć osvajanja
muškaraca.
S Otelom sam živjela mirno, pa čak i sretno. Išli smo u kino, u zalogajnice, u
parkove i kuće naših dviju obitelji. Upoznala sam Otela sa svojim roditeljima pa je
ubrzo počeo gledati televiziju i dolaziti na ručkove i večere k obitelji Costa. Njegova
me je obudovjela majka lijepo prihvatila, premda uz ne pretjerano srdačne primjedbe
na račun moje veličine i težine.
„Potrajalo je, ali kada je našao curu, Otelo je poželio da vrijedi za dvije.”
Ili pak:
„Otelo bi mogao zamijeniti Ju za dvije od četrdeset. Kilograma, razumije se.”
Ili čak:
„Ostanite na ručku, dragi moji. Gdje ima hrane za šestero, ima i za Ju.”
Otelo, sin jedinac obudovjele majke, smatrao je staričine šale zabavnima, kao i
ostali koji su bili prisutni – susjedi, tetke koje su došle u posjet, prodavačica
kozmetičkih proizvoda koja radi po kućama, pa čak i moji rođaci. Gospođa Matilda,
tako se zvala moja svekrva, često bi na ručak pozivala moju obitelj i nudila goste na
sljedeći način:
„Poslužimo se prije Ju jer bi moglo ponestati Stroganofa!”
Kada sam se jednoga dana potužila na uvrede njegove majke, Otelo je ustao i
ostavio me samu u restoranu s dva tanjura jela po narudžbi. Pojela sam oba tanjura,
da hrana ne propadne. Njemu su trebala sedamdeset i dva sata da me ponovo
nazove, pri čemu me pozvao tu večer u kino. Pristala sam, a Otelo je upravo te večeri
počeo opravdavati svoje ime:
 „Tri dana bez dečka. Kladim se da si namigivala svim muškarcima na poslu.”
Muškarci koje sam susretala na svom poslu plakali bi čim bi me ugledali i
pohlepno me grizli. Bilo bi u ordinaciji doktorice Suzane vrlo zanimljivo kada
njihova prosječna dob ne bi bila šest godina.
„A taj duboki izrez? Želiš li da ti frajeri uskaču u košulju?”
Slučajno ili s nekim predosjećajem, gospođa Matilda je ime Otelo nadjenula
najljubomornijemu od svih muškaraca koje sam ikada upoznala. Upravo poput
Shakespeareova lika mog su Otela razdirale sumnje i pretpostavke, a kako je vrijeme
prolazilo, sve je više sumnjao da ga varam, premda u tome nije bilo ni trunke istine.
„Već sam ti kazala da sam zakasnila zato što je doktorica Suzane imala hitan
slučaj, neki je dječak razbio četiri zuba, ali prste mi je grizao kao da ih ima osam
viška. Pogledaj tragove njegovih zuba. Zamalo sam otišla na šivanje.”
Moja majka je smatrala da je ljubomora dokaz ljubavi i da bi me Otelove
reakcije trebale činiti sretnom. Catilene, koja je nekoliko puta vidjela da plačem zbog
naših svađa, smatrala je, pak, da bih smjesta trebala prekinuti tu vezu i pokazati
Otelu kako se poštuju žene. Ja ipak nisam željela osvetu u ime cijele jedne ljudske
vrste.
Željela sam ga samo uvjeriti da sam mu vjerna poput svake druge zaljubljene
žene. Premda možda termin „zaljubljena” nije bila najvjerniji opis mojih osjećaja
prema Otelu.
Ja sam bila ružna žena, nesigurna i osamljena zbog te činjenice. Ali povrh toga,
ja sam bila žena, nesigurna i osamljena zbog te činjenice. Već sam vidjela kako lijepe
djevojke dobivaju batine od svojih momaka, a da ih ni nakon toga ne ostave, možda
zbog straha da sljedeće subote neće imati društva. U usporedbi s njima, moja je
situacija bila puno teža. Otelo je bio jedini muškarac koji se u moje dvadeset i tri
godine zainteresirao za mene, jedini koji je bio spreman zagrliti me na ulici pred
svima i koji je smatrao mogućim da ga varam u svakom slobodnom trenutku. Kada
bih ga ostavila, više doista ne bih imala s kime izići u grad sljedeće subote. A ni
ostalih subota.
Tada je Otelova ljubomora prešla svaku granicu.
Jedne nedjelje Catilene nije bila u stanu, on je pokucao na moja vrata u namjeri
da umjesto mene odabere odjeću koju sam trebala nositi ubuduće.
„Majice bez rukava, ne. Radije bih da pokriješ ruke. Haljina, nije preporučljiva.
Žena je zaštićenija u uskim hlačama. Izrezi na košuljama, tvoj bi ih zdrav razum
morao odbaciti. Kratke hlače neka ostanu, nećemo ih zabraniti, nego privremeno
ukloniti.“
Budući da nema debeljuce bez kratkih hlača, odlučila sam da ja neću biti prva.
Suprotstavila sam se Otelovim neumjerenim prijedlozima poslije čega je on, nakon
nekoliko ljutitih povika, istrčao i zalupio vratima, što je primijetio upravitelj zgrade.
Samo je još nedostajalo da Catilene sazna da sam u stan pustila bijesnog muškarca
dok ona uči za ispite iz pedagogije.
Toliko sam plakala da sam se sljedećeg jutra osjećala mršavijom dok sam
navlačila traperice. Neću hlače, pomislila sam. Obući ću kratke hlače, glavni odjevni
predmet iz Otelova popisa. Premda on to nikada nije rekao, pretpostavljala sam da
bi protivljenje njemu dovelo do prekida. Ipak sam odlučila riskirati. Bila sam ružna
žena, ali ne i štakor, poput onih koje sam secirala na satovima biologije.
Na putu do posla u svakom sam uredskom dostavljaču nazirala Otela. Istini za
volju, bio je stariji od većine njih, s nekoliko sjedina koje su mu stršale iz smeđe kose,
ali ja sam ga i dalje vidjela u pubertetlijama, pankerima, orijentalcima, crncima i
onim čudnim djevojkama što hodaju s torbama koje samo što ne puknu od računa
koje moraju podmiriti i potpisa koje moraju ovjeriti. Cijeli sam dan bila odsutna i
tužna, čak mi ni ugrizi malenih pacijenata doktorice Suzane nisu smetali. Ništa se
nije moglo usporediti s boli moga zgaženog srca.
Otelo me nije posjetio iduća tri dana, a onda je nazvao u četvrtak navečer.
„Idemo na večeru k mojoj mami. Dođi u centar, tamo ćemo se naći.”
Odjenula sam najbolje traperice i majicu Penélope Charmose5 koju sam nosila
samo u posebnim prigodama. Bilo je smiješno vidjeti debelu Penélope, razvučenu na
mojim grudima. Otelo je pohvalio moj izgled i nije rekao ni riječi dok nismo stigli do
kuće njegove majke.
„Koje iznenađenje, dragi moji. Da sam znala da dolazi Ju, pripremila bih
mnogo obilniju večeru.”
Jela sam malo i još manje govorila dok su se Otelo i gospođa Matilda po stoti
put u mojemu društvu prisjećali Otelovih rečenica i igara dok je bio dijete.
„Nikako nije mogao izgovoriti mama. Zvao me nana. Zar to nije presmiješno,
Ju?”
Dok je započinjala po tisućiti put priču o prvim koracima malenoga Otela,
potužila sam se na strahovitu bol u želucu i zamolila da me se otprati kući. Gospođa
Matilda je reagirala na svoj uobičajeno gadan način:

5 Brazilska inačica imena Penelope Pitstop, lika iz crtanog filma autora Hanne i Barbare.
 „Zar ti odbijaš hranu? To bi moglo biti jedino zbog bolesti.”
Na vratima autobusa nisam Otelu dopustila da me poljubi u usta.
„Ju, želiš li me ostaviti?”
Tada sam pomislila na svaki za i protiv naše veze. Za vezu: njegova želja da
bude sa mnom, komplimenti koje mi je dijelio, ozbiljne namjere koje je iskazivao,
naši odlasci u kino, na večere, lagane šetnje i planovi koje smo s vremena na vrijeme
kovali noćima na Catileninu krevetu, jednako žarko i za nakon trideset godina braka.
Protiv veze: ljubomora, zajedljiva mama, popis zabranjene odjeće. Nije bilo toliko
loše, imajući na umu što gubim.
„Ostaviš li me, ubit ću se.”
„Ozbiljno?”
Neću reći da sam prekinula kako bih vidjela hoće li se Otelo doista ubiti meni u
čast, ali iduća sam dva tjedna svakodnevno kupovala novine ne bih li se uvjerila je li
ispunio obećanje.
Nije ga ispunio.
4.6.Bezimeni broj jedan

Bila je to još jedna nedjelja, susjeda mi je od osam ujutro lupala visokim potpeticama
po glavi, a u stanu nije bilo ništa za jelo. Cijeli sam tjedan radila do kasno pa mi je
namjera da odem do trgovine i napunim kolica najgorim smećem za debljanje u
prehrambenoj industriji ostala tek puka želja. Čokoladice čije se kockice za tren
otope u ustima, a zalijepe na dupe za cijeli život. Žitne pahuljice, nešto najsličnije
hrani za životinje što je čovjek namijenio čovjeku. Talijanska tjestenina od
integralnog zrna koja se jede s umacima na bazi sira i nebrojeno mnogo kalorija.
Osvježavajući napici i sokovi od tona šećera koji su još uvijek zdraviji od onih
zaslađenih praškova, saharina i ostalih bomba dijetnih proizvoda. Kupovni kolači
punjeni nadjevima lažnih okusa: jagoda, ananas, naranča i sve ostale aromatizirane
podvale. Nezaobilazne jojobe, one koje se lijepe za zube i uveseljavaju zubare. Dok
sam tako razmišljala o svemu čega nema u hladnjaku, nervozu mi je pojačavalo ono
bučno hodanje odozgo. Do jedanaest sam sati izdržala pod dekama i susjedinim
potpeticama, a potom pošla u potragu za utjehom koju mi mogu pružiti samo košare
i police ispunjene slatkišima, kolačima i keksima.
Najbliže se samoposluživanje nalazilo u obližnjem trgovačkom centru. Kupila
sam mnogo više od onoga što sam mogla pojesti iplatila čekom preopterećenim
kamatama. Bilo je pravo čudo što se nije oglasio alarm dok mi ga je blagajnica
uzimala iz ruke.
Pomislila sam na sve one ulaske u taksi i izlaske iz njega da iznesem sve
vrećice i penjanje stepenicama pa sam odustala od povratka u stan. Bilo je već skoro
jedan sat tog nedjeljnog poslijepodneva, a trg ispred samoposluživanja u
trgovačkom centru mamio je ogladnjele. Od mirisa pečenja moj je želudac uzaludno
tražio ono čega već dugo u njemu nije bilo: dobro pečeni goveđi odrezak u umaku
od vrhnja i masti, s brdom riže i pečenim krumpirom za prilog. Od same pomisli na
to moje je srce poskočilo jednako radosno kao i moji probavni organi. Ostavila sam
kolica u kutu samoposluživanja i otišla na ručak.
Kao što sam i mislila, odrezak je iziskivao dodatni trud pri žvakanju. Da sam
ostvarila svoje mladenačke planove i upisala veterinu, vjerojatno bih znala sve
nazive živaca koje sam neuspješno pokušavala pregristi. Trebalo mi je po dvanaest
minuta da sažvačem jedan zalogaj govedine, pa sam u nedostatku bolje zanimacije
tijekom te radnje promatrala ostale kupce koji su sjedili za stolovima u tom
trgovačkom centru.
Ružne su žene sjedile u skupinama. Gospode Bože, kako li se samo drže
zajedno. Izgledaju tako osamljeno dok se druže s prijateljicama, a zajedno su samo
zato što ih nijedan muškarac nije poželio te nedjelje, u što bih se mogla kladiti.
Svaku sličnost s mojim slučajem u ovom trenutku nećemo analizirati.
Obitelji. Trgovački ih je centar uvijek pun u vrijeme ručka. Buljim u debele
očeve, u majke namirisane jakim mirisima, u djecu koje je previše čak i za zemlju s
toliko nenaseljenih područja kao što je naša, a osobito buljim u nekog dječaka u
odijelu koje nalikuje na odijelo njegova oca ili, zbog starosti, njegova djeda što ga
vodi na pizzu.
Malo koji je prizor tužniji od djeteta koje nosi odijelo.
Nakon što dijete odvede njegov otac ili djed, primijetim čovjeka od pedesetak
godina. Izgleda kao obiteljski čovjek, ali bez obitelji, ruča za stolom u kutu. Zašto taj
čovjek, koji sigurno ima već odraslu djecu, adolescente, a možda i kakvog klinca
osmogodišnjaka ili devetogodišnjaka, nedjeljom ruča sam?
Odlučujem tog čovjeka učiniti svojim novim predmetom istraživanja, premda
vidim da mu je pladanj gotovo prazan te da će i on uskoro poći. Na mojemu tanjuru
ostalo je još pola odreska i puno minuta strpljivog žvakanja do kraja obroka. Taj
čovjek ne smije sada otići, ne smije dok ne progutam sve živce koji su mi ostali.
Zaboravljam kućni odgoj i počinjem ga usredotočeno promatrati, nakupina žilavih
vlakana mota mi se po ustima, a tada on primijeti da ga netko promatra.
Čovjek poput njega, neugledan, ni mršav ni debeo, ne jako visok, u prsluku od
lagane vune koji je prebacio preko košulje kratkih rukava, ne bi trebao biti metom
mnogih pogleda nedjeljom u trgovačkom centru, što se jasno vidi po njegovoj
nelagodi. Okreće se oko sebe i pokušava pronaći objekt moje pažnje. Nasmiješim se
da mu rastjeram sumnje: on je taj. Moji iskešeni zubi kao da pojačavaju njegov osjećaj
nelagode (izrežem li odrezak na četiri velika komada, dvanaest minuta žvakanja po
komadu, uspjet ću dovršiti ručak za četrdeset i osam minuta i taj će čovjek moći
slobodno ustati i otići).
Gutam gotovo cijeli jedan komad i meso mi zapne u grlu, kao da mi kamen
zapinje za grlenu resicu, ali još uvijek nema razloga za uzbunu. Skrivena iza
potpuno zgužvanog papirnatog ubrusa, napinjem se i iskašljavam prema podu da
izbacim komad mesa. Ništa.
Grlo mi počinje ispuštati čudne zvukove kojima upravlja ono samo i koji
nalikuju zvucima koje ispušta mačka moje majke dok se guši. Budući da je primijetio
da se mučim, sada taj čovjek promatra mene. Nastavljam postupak neprimjetnog
iskašljavanja, ali neartikulirani zvukovi iz moga grkljana, ili pak ono što je ondje
zapelo, privlači pozornost ljudi oko mene.
Trebala bih otići u zahod, glasno se iskašljati do povraćanja i tako se osloboditi
komada mesa koji samo što me nije zadavio pred očima kupaca u trgovačkom
centru, ali odlučujem da ću još malo pričekati. Ne želim proći pokraj stola obiteljskog
čovjeka bez obitelji u takvom stanju nakon što sam ga posljednjih pola sata marljivo
zavodila.
Sada već postoji razlog za uzbunu.
Ne mogu više disati. Neovisno o mojim naporima, kašalj se pretvara u deranje,
gotovo nalik na riku kakve životinje, možda krave koju zatuku sjekirama na nekoj
farmi bogu iza nogu u pampi. Poteku mi suze i ne vidim ništa, ali znam da mnogo
ljudi prisustvuje mojoj smrti. Netko pokraj mene mi ponavlja: „Napregnite se,
izbacite ga”, kao da se ne gušim, već porađam komad mesa.
Tada su me spasili.
Po jačini udarca pretpostavljam da je bio jedan od djelatnika osiguranja. Od
udarca koji mi je zadao u leđa, komad mesa je preletio nekoliko metara, a sigurna
sam i da mi je pomaknuo nekoliko pršljena u kralježnici.
Ljudi se ubrzo razilaze. Djeca još uvijek upiru prstom u mene dok neki kupac
uplašeno obilazi oko moga stola. Ubrzo novi pečeni krumpiri iskaču iz ulja i
kolesterol ponovo kruži na žuto-crvenim pladnjevima po trgovačkom centru. Svi su
opet prionuli na jelo, a kada mi se učini da sam se vratila svojoj uobičajenoj
neprimjetnosti, nečiji pristojan glas me upita:
„Jeste li dobro?”
To je on, čovjek kojeg sam željela, ne zbog ljubavi ili seksa, nego zbog zabave
dok žvačem. Sa stola uzimam torbu usred onih mrvica i ispljuvaka.
„Odlično sam. Morala bih poći, uz vaše dopuštenje.”
„Promatrali ste me prije ove nezgode. Bilo mi je čudno pa sam vas odlučio
upitati, poznajemo li se.”
Moju je nesuđenu smrt nazvao nezgodom. Promotrila sam lice tog čovjeka,
njegova usta, nos, vilicu, bradu i izbjegavala njegov pogled.
„Oprostite, zamijenila sam vas za jednog od svojih stričeva. Prevarila sam se.”
„Odmah sam shvatio da ne promatrate mene. Tako simpatična djevojka poput
vas...”
 Reći da sam simpatična ipak je bilo previše u ovakvoj situaciji. Da je taj čovjek
doista želio da mu dam priliku, trebao me nazvati lijepom ili predivnom ili
senzacionalnom, makar nikada ne bih povjerovala u iskrenost njegovih riječi. Za
njega je bilo prekasno.
Obiteljski čovjek bez obitelji pokušao je još jednom.
„Želite li da vam dam svoj broj telefona? Tko zna, možda čete me nazvati zbog
tuge za tim svojim stricem. Meni bi bilo jako drago.”
Okrenula sam mu leđa i izišla. Kao i velika većina žena, ružne žene također
preziru primjerke muškog roda koji ne zrače samopouzdanjem.
Tek sam se u autobusu sjetila kolica punih onog smeća kako me čekaju u kutu
samoposluživanja. Sišla sam, prešla ulicu i vratila se u samoposluživanje na vrijeme i
ugledala tog osamljenog muškarca na autobusnoj stanici, raskopčana prsluka s
prednje strane da rashladi trbušinu.
4.7. Zico

Nema veće gluposti nego kada pisac piše o drugom piscu, vjerojatno o svom alter
egu, i koristi se njime da u usta i život tog lika stavi sve ono što sam nije imao
hrabrosti reći ni proživjeti. Tako je razmišljao moj prijatelj s posla Zico Farias,
urednik u agenciji za oglašavanje u kojoj sam radila kao pomoćnica u kadrovskoj
službi Odjela za financije, zahvaljujući informatičkom tečaju i dobroj volji gospodina
Armanda, mojeg šefa koji me ondje zaposlio, unatoč mojem neiskustvu. Bio je to
dobar posao za sve troje. Kako bih opravdala povjerenje gospodina Armanda, ne
samo da sam izvršavala zadatke na svom novom poslu kao nikada prije, već sam
učila noćima i vikendima čitave zakone o upravljanju ljudskim potencijalima i
troškovima. Tako mi je dobro išao taj posao da sam čak na novogodišnjoj zabavi
osvojila nagradu za službenicu godine. Činjenica da sam ružna žena prvi me put u
životu nije omela u obavljanju zadataka i održavanju međuljudskih kontakata. Tako
sam, uz do tada neviđeno samopouzdanje, postala prijateljicom Zica Fariasa.
Zico je prezirao priče u kojima se pisci pojavljuju kao glavni likovi, makar su
mu takve bile najdraže i premda su se njegovi omiljeni pisci svi odreda koristili tom
smicalicom da ga prikuju za krevet do posljednje stranice. Zico je odmalena mogao
čitati samo tako, u krevetu, spreman provesti u njemu tri cijela dana i ustajati samo
da se popiški i popije Coca-Colu, da popije Coca-Colu i da se popiški, u tom
vodenom krugu koji bi se zatvorio tek kada knjizi dođe kraj.
Zico Farias je bio pisac bez ijedne izdane knjige, a pisao je o prostitutkama,
lopovima, nezaposlenima, varalicama, sirotinji i drogerašima, pri čemu se redovito
služio vlastitim iskustvima. Čovjek koji je cijeli svoj život proveo s roditeljima u
stanu više srednje klase.
Najbliži Zicov dodir sa stvarnošću koju je opisivao u svojim djelima bila je
selidba u sobu njihove sluškinje, u koju nije zaboravio ugraditi klima-uređaj. Noćima
je pisao, pisao i pisao u toj sobi, u tom nekoć proleterskom okruženju što ga je
nadahnjivalo za pisanje romana o nepovlaštenima dok je klima-uređaj bio namješten
da prostoriju hladi na dvanaest stupnjeva pa da se osjeća kao ujesen u kakvoj
njujorškoj garsonijeri.
Dok je tragao za likom kojim bi započeo svoj novi roman, Zico je donio dvije
odluke: dat će otkaz u agenciji i pisat će o piscu.
 „Ju, moram disati. Reklame mi sišu dušu. Odlučio sam osloboditi se svega i
pisati, samo pisati, o piscu poput mene, sa sedam neobjavljenih knjiga i dvije
objavljene u piščevoj nakladi uz novčanu pomoć njegova oca. O piscu kojemu
napokon sine genijalna ideja te koji zapne za oko moćnoj izdavačkoj kući. Kao što
znam da će se i meni dogoditi.”
Zico i ja počeli smo razgovarati zbog njegovih mnogobrojnih dolazaka u Odjel
za financije, s namjerom da dogovori da mu se posuđeni novac odbije od idućih
plaća. Problem je bio to što su njegovi čekovi bili toliko česti, dva ili tri tjedno, da mu
od plaće koju bi primio krajem mjeseca ne bi ostalo ništa, što je, pak, ponovo
pokretalo krug posudbi i sve ga češće dovodilo k nama u Odjel za financije.
Analizirala sam Zicovo financijsko stanje, počela ga savjetovati te uskoro postala
njegova osoba od povjerenja i najbolja prijateljica. Ili sam samo mislila da sam to
postala.
Zapravo sam bila zaljubljena u njega i potajno se nadala da će mi uzvratiti
ljubav. Toliko smo bili bliski da moja ružnoća nije bila prepreka mojim osjećajima,
premda je Zico bio tip muškarca koji je imao uspjeha kod lijepih djevojaka. Sadržaj je
bio ono što sam ja nudila. Budući da je on bio pisac, mislila sam da će to znati cijeniti.
„Moj lik očito neće stanovati s roditeljima, da mu to njegovo trenutačno stanje
ne umanji dramatsku snagu. On će biti outsider, prijestupnik, buntovnik zbog
književnosti, podstanar u sobi punoj žohara i vlage, u kući neke starice koja je
prisiljena iznajmljivati sobe kako bi nadopunila muževu mirovinu. Lik koji je
vrijedan divljenja svakog čovjeka. Pa i Danielina.”
Keks punjen karamelom koji sam upravo jela zapeo mi je u grlu. Zico je već
nekoliko puta spomenuo neku Danielu, ali nikada tim riječima nisam pridavala ni
važnosti ni značenja.
„A tko je... Daniela?”
„Zar ti nikada nisam govorio o curi koja me odbija samo zato što sam
dobrostojeći kapitalist koji iskorištava druge, kako to ona kaže?”
Bilo bi mi draže da nije nastavio govoriti, ali bilo je kasno. Slušala sam Zicovu
priču i bijesno žvakala kekse koji su još preostali u kutiji.

Daniela je diplomirala antropologiju na Saveznom sveučilištu, ali predavala je Uvod

u filozofiju u srednjoj školi. Stanovala je s još četirima antropologinjama u stanu
blizu Zicove kuće, koji ju je prvi put vidio na autobusnoj stanici dok je čekao autobus
ili taksi, što prije dođe. Po Zicovim riječima, Daniela je bila lijepa, unatoč obješenim
trapericama na stražnjici i staroj majici s izblijedjelom fotografijom neizabrane
kandidatkinje za gradsko vijeće, koju je nosila izvan hlača i bez grudnjaka. Torba s
potrganom ručkom koju je nosila u ruci mogla se raspuknuti svakoga trena, toliko je
papira nosila u njoj, a iz starog su ranca obješenog preko leđa izvirivale bilježnice,
knjige i još mnoštvo zgužvanih papira. Cjelina možda ne bi zapela za oko manje
pozornom promatraču, ali Zico, naviknut na traganje za ljepotom u najprljavijim
kafićima, samome je sebi rekao da je ona najljepša cura koja je ikada stajala na
trideset centimetara od njega.
Zbog te najljepše cure u gradu, kako ju je opisao Zico, stavila sam u usta tri
keksa odjednom. Tada to još nisam znala, ali poslije sam otkrila da je on zapravo
oponašao Bukowskog.
Zbog nje je Zico propustio gotovo prazan autobus i zanemario prazne taksije,
koji su usporili kada su ga ugledali, samo da bi ušao u krcati autobus koji je ubrzo
došao na stanicu.
„Ju, morao sam joj prići a da ne izgledam kao jedan od onih manijaka koji su se
specijalizirali za napastovanje korisnica javnog gradskog prijevoza. Prilika za to mi
se ukazala kada je ispustila jedan od nebrojeno mnogo listova papira ispisanih s obje
strane. Sagnuo sam se da ga dohvatim i pri tome udario glavom u nekoliko torba i
zadobio nenamjerni udarac od nekog gospodina kada sam bradom naletio na mjesto
koje inače zauzimaju njegova jaja. Uspio sam dohvatiti taj papir, zgužvan i zgažen, i
predati joj ga.”
„Puno hvala. Spasio si mi život.”
Zico nije ni pokušao saznati što uopće piše na tom papiru kad je ta cura tako
reagirala. Ipak, na putu prema centru grada i u svojstvu spasitelja dame u nevolji,
pokušao je doznati ime svoje žrtve, Daniela, razmijeniti brojeve telefona i prikupiti
sve informacije koje bi mu mogle biti od koristi pri planiranju sljedećeg koraka:
poziva da iziđe s njime u grad.
„Znaš, Dani, danas sam se probudio i pomislio kako bih mogao otići u kino...”
„Možeš me zvati Daniela. Mrzim tu malograđansku naviku pretvaranja
osobnih imena u umanjenice.”
S tim opravdanjem, zbog Zicovih malograđanskih navika, Daniela nikada nije
prihvatila njegov poziv za izlazak. Još gore od toga: nikada nije ozbiljno shvatila
njegovu književnost te ga je optužila da piše o marginaliziranim skupinama ljudi
samo da bi se obogatio na njihov račun.
„Ne znaš ti što znači gladovanje. Ne znaš ti kako je godinama biti nezaposlen,
bez trunka nade da će iskrsnuti neki posao. Ne znaš ti kako je uzdržavati petero,
šestero djece uz minimalnu plaću. Ne znaš kako je biti crncem u našoj zemlji. Ili
možda znaš?”
„Ne znam, hvala Bogu.”
Nije to znala ni Daniela, ali sama činjenica da se ponašala kao da je crnkinja,
izgladnjela, s čoporom djece i bez ikakvih mogućnosti da se školuje ili dobije posao,
bila je dovoljna da se osjeća boljom od Zica i svih ostalih buržuja. Ili svih onih koji
zarađuju više od dvije minimalne plaće, jednostavnije rečeno.
Kutija keksa već je neko vrijeme bila prazna kada je Zico završio priču i rekao
da bi objavljivanje romana bila njegova jedina prilika da osvoji Danielu. I povali je u
više nego prikladnom prostoru, u prostorijama za sluge gdje je živio. Te sam noći
plakala nakon što dugo vremena nisam uopće imala razloga za plakanje, sirota
ružna žena zaljubljena u muškarca koji se zanima za najljepšu curu u gradu. Toliko
je vode iscurilo iz moga tijela da sam se osjetila slabom i bezvoljnom i samo što
nisam pošla po cijelu kutiju želea s Catileninim imenom na naljepnici. Kanila sam joj
vratiti tu poslasticu već idući dan, čim se otvori samoposluživanje. Jer nadu da ću
biti sa Zicom povratiti bi mi moglo samo čudo svetog Jude Tadeja, borca za
nemoguće.

Kada sam sljedeće jutro došla na posao, Zico mi je preko telefona detaljno opisao
svaku minutu prethodne noći. Nakon što smo se oprostili, on je otišao kući i počeo
pisati svoju novu knjigu s piscem kao glavnim likom i nazvao ga svojim krsnim
imenom, Sergio, dok mu se glavom rojila genijalna ideja za roman. Sljedećih je sati
pokušavao shvatiti koja je to ideja. Sjedeći tako pred računalom, glave praznije od
komada slikarskog platna, smišljao je zaplete koje bi potom uništio i prije nego što bi
ih osmislio.
„Ju, bio je to pravi pakao. Ustao sam petsto puta po kavu, Colu, vodu, domaći
liker od marakuje koji je napravila moja baka i zadnju limenku Millera, skrivenu u
ormaru s povrćem. Sigurno je bila tatina. Uključio sam televizor, radio, CD, ugasio
svjetlo, upalio mirisni štapić, legao, zaspao, naručio ljutu pizzu Calabrese, nazvao tri
prijatelja koji se nisu javili i na kraju otišao do grada razgovarati s nekim poznatim,
ili nepoznatim. Samo nisam želio biti sam.”
„Mogao si nazvati mene, Zico.”
„Pomislio sam na to, ali nisam želio gnjaviti još i tebe.”
„Bilo bi mi drago.”
 Na trenutak je utihnuo, ne znam je li se pokajao što me nije nazvao ili je tražio
dublje značenje u mojoj reakciji. Možda se Zico, zaljubljen u tako lijepu curu, uplašio
da je postao metom moje ljubavi. Trebala bih ubuduće biti pažljivija i ne pokazivati
previše spremnosti kako ne bih pobudila sumnju u svoje osjećaje.
„Reći ću ti što ne valja u mojoj knjizi, Ju.”
„Nemam sada nikakvih važnih obaveza u Odjelu, Zico. Doći ću k tebi pa ćeš
mi sve ispripovijedati.”
Gospodinu Armandu sam se potužila na strašne bolove u želucu i izišla iz
ureda. Nitko nikada ne sumnja u strašne bolove u želucu kod debeljuca. Tako mi je
ostatak svoje priče Zico ispripovijedao s glavom položenom na mojim bedrima, koja
je u stankama uspoređivao s ogromnim pernatim jastucima na kojima mu je ležala
glava dok je u djetinjstvu spavao kod djeda i bake.
„Ako piscu Sergiu sine sjajna ideja za veliki roman, ta će ideja biti moja, a ne
njegova, a roman će biti moj, ne njegov, i ja ću pobuditi pažnju izdavačke kuće, a ne
on, i sve će biti istina, a ne priča u priči. Jesi li razumjela, Ju?”
Zico je potom sklopio oči i ukočio se, kao da ga je iscrpio napor prepoznavanja
problema u toj velikoj ideji. Kroz napola otvorena usta nazirao mu se vrh jezika i
gornji zubi, bez plombi, za razliku od mojih zuba. Nekad sam imala jedanaest
pokvarenih zuba zbog kombinacije svakodnevnih vrećica bombona od jojobe i
vlastitog straha od zubara koji je graničio s panikom. Mama mi je jednom rekla da
sam u devetoj godini, iako sam bila velika kao da mi je petnaest, jednom čak i
udarila doktora Edsona, obiteljskog zubara, kada se približio mojim zubima punim
rupa s uključenom bušilicom iz koje je šikljala ledena voda. Nakon tog incidenta
doktor Edson je odbio brinuti se za ikojeg člana obitelji Costa, pa su se moji
neizliječeni pokvareni zubi pretvorili u bolna i nužna liječenja kanala. Da nije bilo
moje bivše šefice, doktorice Suzane, i njezine zubarske ordinacije u kojoj sam gotovo
ostala bez prstiju dok sam pridržavala usta malenih pacijenata puna pokvarenih
zuba, danas bih vjerojatno bila ružna žena bez kutnjaka, očnjaka i sjekutića.
Uvijek bih se kajala kada bih reagirala naprasno, ali taj put nisam dvojila što
moram učiniti. Neki će reći da sam iskoristila trenutak Zicove slabosti da ga
poljubim, što se upravo i dogodilo. On je pokušao zabaciti glavu, ali pritisak mog
cijelog tijela nadvijenog nad njegovim usnicama spriječio je bilo koji njegov pokret.
Poljubac je bio stisnut, oblikovala ga je isključivo moja želja. Zico je mlatarao rukama
i ispuštao prigušene zvukove, možda ga je gušila moja slina. Ja se nisam obazirala na
te znakove i samo sam ga ljubila.
 Kada sam završila, on je naglo ustao i rekao nešto o sastanku u nekoj
izdavačkoj kući. Pravila sam se da mu vjerujem i zgrabila torbu na putu prema van.
Zico me nije potražio idućih dvadeset dana, a dvadeset i prvog dana, nakon što sam
se udebljala jedanaest kila zbog samoće i čežnje, on se vratio.
U nastavku pišem što mi je rekao, kako mi je on sam rekao:
„U tjedan dana uspio sam napisati četiri stranice i nisam imao pojma kako
započeti idući redak. Vrlo malo za osobu koju vlastiti otac naziva propalicom, a on
mu odgovara da radi s riječima. Možda je na to utjecala Daniela, koju nisam mogao
izbiti iz glave.
Odlučio sam poći do centra grada i kupiti časopise i novine. Prošlo je pet sati i
na moje veliko iznenađenje ugledao sam Danielu na autobusnoj stanici, na ušima je
imala slušalice i cupkala po pločniku bez ritma.
Znam, slušaš Oswalda Montenegra.
Daniela je, bez podizanja pogleda, zamahnula glavom pokretom koji je
istovremeno mogao značiti i da i ne i jedi govna, gospodine glupi buržuju, te smjesta
zaboravila da uopće postojim. Taksi se pojavio upravo u trenu dok je autobus ulazio
u stanicu. Dok su se Daniela i ostali proleteri pripremali da uđu, rukom sam pozvao
taksi, premda sam znao da nemam petnaest reala za vožnju.
Da te povezem, Dani?
Namjerno sam je tako nazvao, a da društvo ima ikakva smisla, mogao sam
očekivati da mi ta cura opali šamarčinu. Daniela je, pak, bez imalo oklijevanja potiho
izišla iz reda i stala pokraj mene očekujući da otvorim vrata i pomaknem prednje
sjedalo da ona može ući. Kanio sam sjesti pokraj nje kada sam čuo zapovijed:
Idi na prednje sjedište, da ne bi netko pomislio da se smatramo boljima od
vozača.
Nisam se osvrnuo na Danielinu želju, nego sam sjeo na sredinu, privio se uz
njezino bedro i svako malo je prekidao u slušanju glazbe i govorio joj o svojoj knjizi,
o lažnom zanimanju jedne ugledne izdavačke kuće za moje djelo, o svojem udjelu u
nekoj izmišljenoj antologiji i, na kraju, o svojim neugaslim nadama da je pozovem
van.
Prvo kino, a poslije odemo nešto pojesti, s nogu, kod uličnog prodavača po
tvom izboru. Bez Cole, naravno, jer ni ja ne podnosim te imperijalističke iskaze.
Te večeri nije mogla, učila je za natječaj u Gradskom vijeću za obrazovanje.
Daniela je ipak obećala da će me nazvati, jer ona nije imala telefon na koji bih mogao
nazvati ja nju, pa smo se dogovorili za izlazak iduće subote.
 Čekat ću, Dani... ela.
Nakon što je dominirajuća klasa lagano svladavala otpor naroda, nisam
namjeravao staviti glavu na panj i jednu od njegovih predstavnica zazvati
kapitalističkim imenom.

Vratio sam se nadahnut u svoju sirotinjsku sobu i napisao dva cijela poglavlja o
unutarnjim borbama pisca Sergia, od njegova odlaska iz roditeljske kuće do useljenja
u sobu punu pukotina u trulome podu. Stao sam upravo u trenutku kad je on za
svojim prastarim računalom 386, krntijom koja je već bila zastarjela u vrijeme
njegova izuma, odlučio da će pisati o djevojci koju voli.
Nije ta tema bila originalna, toga sam bio svjestan, a možda i nije bila dovoljno
zanimljiva izdavačima, ali Sergio je odlučio da će pisati o Danieli, koja će se u knjizi
zvati Manuela, pa da nisam žurno ostvario napredak u vezi s tom djevojkom,
njegovi bi se planovi za roman srozali na razinu pripovijetke. U najboljem slučaju.

Ne radiš. Ne pomažeš u kući. Ne odneseš ni prljavu čašu u sudoper. Ništa ne možeš

izdati. Spavaš do dva sata poslijepodne na sunčanu subotu. Više se i ne briješ. Kamo
će te odvesti takav život, Zico Fariasu? Do Nobela za književnost? U redu, ili se ja
grdno varam ili se kladim da sam u pravu.
Tu sam bukvicu svoga oca posvetio Sergiu, svojemu liku i svojemu alter egu,
valjda, u četrnaest sati i sedamnaest minuta, u subotu kada sam napokon trebao izići
u grad s Danielom. Malo gnjavaže koristit će njegovoj osobnosti. Čim je stari završio
sa svojim jutarnjim bukvicama, vratio sam se u sobu i nastavio pisati i čekati poziv.
Kada u šest sati poslijepodne zazvoni telefon, Danielin će glas, piskutaviji nego što bi
mi bubnjići željeli čuti, ali ipak savršen za izvikivanje parola na prosvjedima
bezemljaša, odrediti u koliko sati i kada i gdje ćemo se naći. Strategija je to kojom će
ona dobiti dojam da vlada situacijom, taj prvi put.
Osamnaest sati. Telefon nije zazvonio.
Osamnaest i deset. Telefon nije zazvonio.
Osamnaest i petnaest. Telefon nije zazvonio, ali još uvijek nije bilo razloga za
brigu. U studentskom se životu petnaest minuta kašnjenja naziva boljševičkom
tolerancijom, vrijeme koje se može iskoristiti ili za bijeg od represije ili za još malo
ležanja u krevetu ili pak da se dvoje aktivista pojebe stojećki u fakultetskom zahodu.
Osamnaest i dvadeset. Telefon nije zazvonio.
 Osamnaest i dvadeset i pet. Telefon nije zazvonio.
Osamnaest i trideset. Telefon nije zazvonio.
Osamnaest i trideset i tri. Telefon je zazvonio.

‘Bože, Daniela. Koliko ja znam, boljševička tolerancija traje petnaest minuta.’

'Nađemo se u devet i dvadeset ispred Oriona, gledat ćemo najnovijeg Costu
Gavrasa. Svatko plaća svoje.’
Spustila je slušalicu bez poljupca, kao da nije riječ o dobrom provodu, nego o
napadu na staro kino u centru grada u koje više nitko ne ide, osim Daniele, koja se
sigurno protivi kinima u trgovačkim centrima.
Došao sam pola sata ranije i kupio i njezinu ulaznicu. Kada se pojavila, Daniela
je bila lijepa, smetala je samo njezina odjeća, pamučna suknja na cvjetove i napola
isprana majica neke nevladine organizacije protiv upotrebe životinjskog krzna. S
takvim licem i takvim tijelom i dobrim obilaskom trgovina, što bih joj mogao
priuštiti uspije li moja knjiga na listama najprodavanijih naslova, Daniela je bila tip
žene koja bi svakog muškarca zadovoljavala dobrih pet godina. Unatoč toj očajnoj
odjeći, bio sam ponosan na njezino društvo i samo sam mogao žaliti što je kino
poluprazno pa se ne mogu pohvaliti potpunim uspjehom.
Priznajem, film nije bio loš. Daniela je na kraju stala nasred pločnika da mi
iskaže svoje mišljenje o svakoj sceni dok je inače mirna ulica svakim trenom postajala
sve tišom. Pomislio sam da je kucnuo čas da je povedem na sigurnije mjesto. U svoju
sirotinjsku sobu, na primjer.
‘To je nemoguće, Zico. Dogovorila sam se da ću prespavati u stanu dečka s
kojim izlazim. Rekao je da će dijeliti letke do jedanaest sati pa sada mogu krenuti k
njemu. Ne moraš me pratiti do autobusa. Hvala za kino i vidimo se. Sve je bilo
super.’”

Otpratila sam Zica do njegove sobe premda me nije pozvao. On je već bio ušao u
sobu za poslugu stišćući me za grudi, a kada sam već bila gola i klečala između
njegovih nogu, kazao je da će izbrisati svih pet poglavlja u kojima Sergio Farias
govori o svom nezanimljivom životu pisca zaljubljenog u najljepšu djevojku u gradu.
Bukowski je već pisao o tome s puno više dara, rekao je.
 „Sutra počinjem pisati novi roman o nekoj drugoj osobi, o striptizeti,
raspačivaču droge dobra srca, darivatelju sperme, kućnoj pomoćnici, unajmljenom
ubojici. Ali više nikada o piscu.”
„Ljubavne priče sretnog završetka nikada ne postaju dobre knjige”, procijedio
je Zico prije nego što je zario svoju bradu u moju stražnjicu. Poslije mi je otvorio
vrata za poslugu pa sam otišla sama. A nakon što sam otišla, on me više nikada nije
potražio niti je želio da ja potražim njega.
4.8. David

Jučer mi je bio rođendan, a ja već neko vrijeme primjećujem na sebi ono što sam
oduvijek primjećivala na drugim ženama, i ružnima i lijepima: s godinama crte lica
postaju grublje, doživljavaju promjene i mijenjaju se dok ne poprime gotovo muške
obrise. Dovoljno je zagledati se u sredovječne žene i starice da se uvjerite u istinitost
te tvrdnje. Opuštene usne, oči bez sjaja, sve tanja kosa, mrlje i madeži, iz nekih vire
duge dlake. Žene prije smrti nalikuju na muškarce, a ne zamijenimo ih jedne za
druge samo zbog šarene odjeće koju žene nose.
Pažljivo promatrajući svoje lice, prisiljena sam priznati da je u mojem slučaju
taj proces već počeo. A još nemam ni trideset godina. Istina je da nikada nisam bila
žena nježna lica, jedna od onih koje krase profinjene kosti lica i našminkane usnice,
ali slika se sada i pogoršala. Prilično guste dlačice prekrivaju mi cijelu površinu kože,
izraz koji se koristi samo u uputama za uporabu kozmetičkih preparata koje
kupujem u trgovini. „Lagano razmažite po cijeloj površini kože da dobijete sjajan
izgled.” Tko zna jesu li dlačice koje ubrzo izbijaju od čela do brade reakcija na kreme
koje koristim cijeli život. Moram se naviknuti na to da će mi se svakim pogledom u
ogledalu ukazivati Tony Ramos6.
Osim dlačica, primijetila sam da mi je narastao i nos. Moj je stariji brat Everton
uvijek govorio da nos i uši prestaju rasti tek kada čovjek umre. U mom je slučaju rast
možda povezan s kostima, viškom kalcija zbog svih onih karamela koje sam pojela
od kada sam se rodila. Činjenica ipak ostaje da mi je nos narastao, spljošteniji je i
deblji u gornjem dijelu i prilično sliči na nos kojim se moj djed Gaspar, počivao u
miru, diči na fotografijama kojima su prekriveni zidovi u kući moje majke. Čije pak
lice, jer nikako drukčije ne može biti, uz žalosnu preciznost podsjeća na crte lica
djeda Gaspara.
Zadobivala sam muškobanjasto lice, a kao da to nije bilo dovoljno, brinulo me
još nekoliko estetskih problema.
Moja debljina, na primjer.
Kod lijepih je žena težina najčešće proporcionalna visini, a čak i kada pretjeraju
s lazanjama i čokoladicama, to im ne stvara veće poremećaje od otežanog navlačenja

6 Poznati glumac iz brazilskih sapunica.

uskih traperica ili možda samo privremeno odustajanje od dvodijelnog kupaćeg
kostima. Debela ružna žena može oplakivati više gubitaka.
Možda mi se samo tako čini, ali moji kolege iz reklamne agencije ipak
razgovaraju manje sa mnom i mojim suvišnim kilogramima. Ručam potpuno sama
za švedskim stolom, što i nije tako loše. Mogu se poslužiti koliko puta želim, bez
upadica i optužujućih pogleda. Isto tako, ja i radim bolje kada ne prepričavam što
sam radila prošle noći ili kako sam provela vikend. Ljudi nerijetko misle da je život
ružne debeljuce ograničen na radno vrijeme, što zapravo odgovara istini u mojoj
trenutačnoj životnoj fazi. Bilo kako bilo, mogla bih izložiti cijeli svoj imaginarni
društveni život, ako se itko ikada za njega bude zanimao.
Izbor u mojem ormaru također se smanjio i nedostaju mi dvije ili tri majice
dugih rukava koje sam nosila nekoliko sezona. Ali u ovom mi razdoblju zapravo
nedostaju muškarci, kada moje lice postaje nalik na nekoga od njih, a moja debljina
svakim danom sve više podsjeća na manekenku iz časopisa GG, Guzate i Glomazne,
u slobodnoj interpretaciji moga brata Evertona. Moram u medicinskom vodiču hitno
pronaći broj telefona endokrinologa, dermatologa, plastičnog kirurga i kardiologa,
ovaj zadnji mi mora izliječiti ranjeno srce od zapuštenosti i samoće. Kada bi mi
barem pomogle one pilule što se stavljaju pod jezik.
Svi su mi ti jadi pravili društvo za vrijeme ručka u srijedu, kada me je netko
lagano potapšao po ramenu.
„Je li vaša? Bila je na podu.”
Nisam odmah shvatila da se taj visoki, crni čovjek crne brade obraća meni, dok
je u jednoj ruci držao tanjur sa salatom, a u drugoj moju zgužvanu torbu.
„Nije vaša? Predat ću je onda konobaru.”
„Moja je, naravno, moja najdraža stara torba!”
Stara da, najdraža nikako. Nosila sam tu izlizanu vreću zbog čistog nedostatka
volje da odem u trgovinu po novu torbu. Uzela sam torbu i pokušala prikriti njezino
loše stanje.
„Puno hvala, kako vam mogu zahvaliti?”
„Već ste zahvalili, ne brinite se. Zbogom.”
„Ne!”
Od mojega je vriska nekoliko osoba prekinulo obrok, a neki su odvojili pogled
od pladnjeva na švedskom stolu i pogledali mene. Taj visoki čovjek, kojemu je vrisak
bio upućen, zastao je na pola puta i pogledao me.
 „Molim vas, voljela bih vas počastiti sokom ili kolačem ili kavom. Ili sokom,
kolačem i kavom. U znak pažnje za vašu ljubaznost.”
„Već ste mi zahvalili. Drugi put, gospođice.”
Drugi put, rekao je i sjeo sam za stol pokraj prozora. Gospođice, rekao mi je, a
meni se učinilo da sam u načinu na koji je izgovorio tu riječ osjetila mrvicu nježnosti.
Gospođica.
Cijelo sam poslijepodne zamišljeno promatrala tu staru torbu. Obično se ne bih
zaljubila u prvog zgodnog muškarca koji bi mi podignuo stvari s poda, ali nakon
toliko vremena bez ijednog bitnog događaja u vezi s osobama suprotnoga spola, taj
mi se učinio prilikom koju je život stavio pred mene. Sutradan sam se vratila u
restoran, i sljedeći dan i sljedeći, i sljedeći i sljedeći, i sljedeći i sljedeći također.
Svakoga sam dana dolazila točno u podne i jednu sekundu, ostajala ondje do
sekundu do dva sata poslijepodne i sjedila za stolom pokraj prozora za kojim je
sjedio on, sve dok tog bradonju nisam ponovo srela.
Razmišljala sam o njemu dok sam gladila dlačice koje su mi prekrivale cijelu
donju vilicu. Nastave li one rasti, te uz pretpostavku da se moje namjere s bradonjom
provedu u djelo, našla bih se u opasnosti da s njime na kraju dijelim istu četkicu za
brijanje.
To nije bila romantična pomisao. Bilo bi mi bolje da osim endokrinologa,
dermatologa, plastičnog kirurga i kardiologa potražim i dobar aparat za depilaciju.

„Hej, sjećate li se nje?”

Iduću sam srijedu, nakon što sam punih tjedan dana svakodnevno ručala po
dva sata bez stanke, a sve u nadi da ću vidjeti bradonju, napokon ga uspjela susresti.
Čim je on sjeo, zgrabila sam svoju staru torbu kao kakvu štafetu i krenula u napad.
„Meni govorite?”
Bradonja je prvo pogledao prljavu i poderanu torbu, potom je pogledao mene,
zatim ponovo torbu, pa još jednom mene i nije prepoznao nijednu od nas dviju.
„Prije tjedan dana ste podigli ovu TORBU i predali je MENI. Još uvijek se ne
sjećate?”
„Oprostite, gospođice. Imate pravo, vas se teško zaboravlja.”
Takvi su počeci, ili obećavajući, kada je riječ o lijepim ženama, ili jednostavno
počeci, ako je o ružnima riječ. Najvažnije je da sam ostvarila kontakt i prenijela svoj
prepuni tanjur za njegov stol.
 „Sjest ću pokraj vas, tako ćemo se bolje upoznati. Čuvajte mi torbu, može?”
Ostavila sam svoju sramotnu torbu na stolcu ne očekujući bradonjin odgovor.
Kada sam se okrenula, pred njim je već stajao skromni tanjur salate.
„Vi ste vegetarijanac?”
„Nisam, ali ne pretjerujem s mesom i preferiram ono s manje masti.”
Možda mi je time nešto neizravno govorio, ali odlučila sam prečuti što je rekao.
„Još se nismo upoznali. Moje ime je Ju. Drago mi je.”
„David. Drago mi je.”
„Kakvo krasno ime. Vaši roditelji su Englezi?”
„Nisu.”
„Amerikanci?”
„Nisu.”
„Jesu li vam djed i baka bili stranci?”
„Bageensi, iz unutrašnjosti države Rio Grande. Cijela naša obitelj je otamo.”
„Baš zanimljivo, Davide.”
On je utihnuo i samo žvakao svoju rukolu i potočarku.
„Povrće je poskupjelo, zar ne? Guverner pokrajine kaže da je to zbog suše.”
„Gluparije političara.”
Morala sam brzo uspostaviti dijalog. Promatrajući bradonjino vitko tijelo, sve je
upućivalo na zaključak da neće otići po još jedan tanjur. Preostalo mi je nekoliko
listova salate, dvije malene rajčice i jedna bijedna cvjetača da mu se približim.
„Onoga dana kada ste mi podigli torbu, Gospode Bože, ne znate kakvu ste mi
uslugu učinili. Nosila sam u banku sav novac cijele tvrtke.”
„Ozbiljno? Vi radite s novcem?”
„Ja sam financijska savjetnica.”
„Drago mi je.”
Pružila sam Davidu ruku, koji je ispustio vilicu da mi je stisne, premda nije
znao treba li mi uzvratiti s „drago mi je, ja se bavim analizama financijskih sustava”.
Budući da nije ništa rekao, upitala sam ga.
„Čime se vi bavite? I gdje radite?”
„Ja sam promotor!“
„Molim?”
 „Promotor. U noćnom baru. Primam osobe, biram tko ulazi, a tko ostaje na ulici
i oglašavam zabave. To je moj posao.”
„Baš zanimljivo, Davide.”
On je odrezao stapku cvjetače prije nego što ju je prinio ustima. Shvatila sam
da se razgovor bliži kraju.
„Želite li da vam sutra čuvam mjesto za ručak?”
„Ovdje ručam samo srijedom. Dolazim ovamo nakon psihijatra. Ostale dane
spavam do tri. Noćima sam budan zbog posla.”
„Gdje se nalazi vaš klub?”
„Noćni bar. Izvolite posjetnicu. Od utorka do četvrtka ne naplaćujemo ulaz.
Vidimo se ovih dana.”
Ne ovih dana, Davide. Vidimo se u četvrtak, kada pozovem Catilene u noćni
bar u kojemu si ti promotor. Lemon Dream, kaže posjetnica. Limunski san? Što to
znači? Kladim se da bi radnici u agenciji mogli ponuditi neko pametnije ime.
Poslijepodne sam stalno griješila u mjesečnim obračunima sve dok gospodin
Armando nije izgubio strpljenje zbog mojih pogrešaka i poslao me da fotokopiram.
David. Lemon Dream. Zašto bradonja odlazi k psihijatru? Na prvi je pogled izgledao
kao savršeno normalan muškarac. Catilene, izvadi svoju crnu haljinu sa šljokicama
da se prozrači. Sutra ideš sa mnom na otkrivanje Davidovih tajni.
Catilene nije pošla sa mnom. Prvo je rekla da mora učiti, potom da je umorna,
zatim da joj se spava, a na kraju da ne kani ići taksijem u taj bar, u tu šupu pokraj
zračne luke, daleko od grada. Prošlo je jedanaest sati i ja sam uzela broj taksija. Za
slučaj da se ne uspijem vratiti Davidovim autom.
Lemon Dream je bio betonski klub obojen limunski žutom bojom ispred kojega
su u redu čekali deseci ljudi i izgledalo je kao da se svi zabavljaju dok čekaju da uđu.
Prodavači piva trudili su se opskrbiti kupce iz prljavih stiropornih kutija, a glazba
koja je dopirala iz unutrašnjosti bara bila je dovoljna da se mnogi rasplešu na ulici.
Neka debela cura u zgužvanoj mini suknji i s pletenicama bila je najveselija,
nalijetala je na ostale svojim plesnim koracima koji su izgledali kao hrvanje.
Povremeno bi nekoga oborila pa bi cijeli red graknuo:
„Super-Nani, ah, ah.”
Promijenila sam nekoliko različitih položaja kako me Super-Nani ne bi
dohvatila svojim udarcima. Sigurno je bila poznata osoba u redovima za Lemon
Dream pa nije imala problema kada je napokon došla do vrata. Nakon četrdeset
minuta neki ogromni zajapureni djelatnik osiguranja odlučio je da ja ne mogu ući.
 Nisam ja preskočila tolike prepreke da bih se vratila kući bez razgovora s
Davidom.
„Bar je pun?”
„Izgleda da je.“
„Želim odmah ući.”
„Svi to žele.”
„Ja poznam Davida.”
„Svi ga poznaju, debeljuco.”
„Možete li ga pozvati, molim lijepo?”
„Čekaj tamo postrance, s ostalim Davidovim prijateljima.”
„Hoće li me on potražiti?”
Naravno da hoće. Crnkinja s piercingom može ući. Stala sam pokraj skupine
zvane Davidovi prijatelji, i njima je ulaz bio onemogućen. Pogledala sam ih i nikako
nisam shvaćala kojim se kriterijima Lemon Dream poslužio pri određivanju tko je
ondje persona non grata. Osamljeni na jednom uglu ulice, među Davidovim su se
prijateljima našli mladići s vunenim kapama, tri prijateljice zalizane kose s
ogromnim prstenastim naušnicama, neki kreštavi homić, nekoliko osoba sa
sunčanim naočalama i jedan sredovječni bračni par. Mogla bih slobodno reći da sam
bila jedina u toj skupini koju se možda diskriminiralo zbog pripadnosti nekoj
manjini ili, točnije rečeno, dvjema manjinama, ružnih i pretilih žena, unatoč mojoj
gotovo potpunoj sigurnosti da smo kao takve zapravo većina. Ako se David pojavi
da me spasi, pitat ću ga što bi savjetovao ljudima koji se tek trebaju roditi kako bi bez
trauma ušli u Lemon Dream.
I pojavio se.
Čekala sam nešto manje od pola sata kada sam ga ugledala kako na vratima
daje upute.
„Davide!”
Bradonja je podigao pogled, a ja sam visoko podigla svijetlo-plavu polunovu
torbu koju sam posudila od Guacyre, prijateljice s posla. Znala sam da neće
prepoznati torbu, ali sigurno će se sjetiti situacije.
Dok sam s Davidom pod rukom ulazila u Lemon Dream, uputila sam
sigurnjaku pogled pun prijezira. Unutra su me uši zaboljele od preglasne glazbe, a
ništa nisam ni vidjela, što zbog mraka u baru, što zbog zasljepljujućih snopova
svjetlosti koji su povremeno šarali prostorom. Nisam znala ni je li David još uvijek
pokraj mene ili nije. Tapkajući sam uspjela naići na zid i naslonila se na njega, molila
sam Boga da se uključe svjetla pa da shvatim kojim se putem krećem.
„Umorna?”
Bilo je nemoguće znati tko pita. Nemoguće znati je li pitanje uopće upućeno
meni.
„Meni govorite?”
Netko mi je zauzvrat uzeo ruku i stao se igrati mojim debelim prstima.
„So sweet...”
Taj je šapat dopirao s nižeg mjesta od moje glave. Osjetila sam kako mi se ruka
naglo vlaži. Netko, čije lice nisam vidjela, lizao mi je prste jedan po jedan i potom
nježno puhao u njih. Rukom koja mi je bila slobodna potražila sam lice svoga
zavodnika. Ili je to bila kakva zavodnica?
Bio je to muškarac, a lice mu je bilo obraslo gustom i mekanom bradom. Da,
David je još uvijek bio pokraj mene, možda je sjedio na podu, što bi mi razjasnilo
zašto sam mu napipala lice u razini svojih grudi. A budući da su se one nalazile na
ponešto nižem mjestu od uobičajenog, točnije bi bilo reći da mi je bradonja dosezao
najviše do struka.
A što ako David kleči preda mnom?
On me povukao za kosu pa sam kleknula i naletjela na njegove usnice koje su
zaudarale na pivo, a malo dublje i na pizzu s češnjakom i ulje.
Kada sam se umorila od ljubljenja tog bradonje u tako iskrivljenom položaju,
sjela sam pokraj njega pa smo se nastavili ljubiti sve dok stotine svjetala u Lemon
Dreamu nisu bljesnule u isti tren.
„Kako si uspaljena, brate mili. Zar ne?”
Svjetla su mi otkrila muškarca riđe kose i brade, malenog i mršavog, koji mi je
gotovo sjedio u krilu. Obrnut bi položaj za tog čovječuljka bio poguban.
„Poznajemo li se?”
„Možeš me zvati Little Fire.”
Little Fire je ustao i protrljao oči. Ja sam sjedila, a on stajao, bili smo zamalo iste
visine.
„Super što sam te upoznao, mala. Vidimo se još noćas.“
Skočio je da me poljubi u obraz. Odmah sam se sjetila Pipica, crvenkastog
mužjaka čivave moje rođakinje Tiasmine, koji je skakutao za svačijim nogama u
potrazi za kakvom kosti ili milovanjem. Umjesto da traži moj broj telefona ili da mi
pruži ruku ili da mi kaže bok ili zbogom, Little Fire se oprostio na krajnje čudan
način.
„Ugasio sam se!”
Nisam vidjela Davida među euforičnom masom i pijancima koji su napuštali
Lemon Dream. Mnogi su nastavljali skupno prema zračnoj luci, sigurno su išli na
vlak. Sumnjam da su bez kofera i onako odjeveni bili putnici na bilo kojem letu.
Bilo je skoro šest sati kada sam stigla u stan. S gospodinom Armandom sam
imala sastanak u pola devet pa sam odlučila radije ostati budna nego da zaspim.
Popila sam šalicu jake i kalorične jutarnje kave i pojela dobar dio peciva i keksa s
Catileninim imenom na naljepnicama. U osam sam već bila u agenciji i spavala za
svojim računalom. Tog petka, koji je obećavao da bude beskrajno dug, srećom nisam
morala pročitati puno izvješća niti provjeriti mnogo obračuna.
Ali ipak nije bio tako dug.
Svrha sastanka s gospodinom Armandom bio je moj otkaz. Kao razlog je naveo
moje stalne pogreške i njegovo nepovjerenje koje je proisteklo iz njih te je okončao
moje četiri godine u Odjelu za financije tvrtke Serviço de Comunicações Digitais.
„Agencija će vam isplatiti otpremninu. Od ovog ste trena slobodni.”
Otišla sam bez tradicionalnog oproštajnog pisma što ga osoba koja dobije
nogom u dupe pošalje elektroničkom poštom:

„Poštovani kolege,
polazim prema novim izazovima. Željela bih zahvaliti svima, a osobito svojim
šefovima, na svemu što sam naučila za ovo vrijeme. Ostavljam vam svoj broj
telefona, da ostanemo u kontaktu.”

Gospodin Armando je morao preživjeti i bez moje zahvale, a moj je novi izazov
postao cjelodnevni boravak u stanu, a da se ne udebljam dodatnih stotinu kilograma
dok buljim u televizor i jedem sve što mi padne pod ruku, samo da mi vrijeme brže
prođe.
Rasplakala sam se i nazvala mamu iz prve telefonske govornice te joj
prepričala nemili događaj. Ona je zapela da se smjesta vratim kući u kojoj sam
odrasla i bila sretna.
U kojoj sam odrasla, točnije rečeno.
Nastavila sam joj plakati u krilu, na očevu ramenu, u uho brata Evertona i u
sobi mlađeg brata Emersona, koji je nestao četiri dana prije. Samo se nadam da nije
umro, više zbog mene nego zbog njega. Epizodom o otkazu moja se čaša patnje
prelila preko ruba.
„Nije umro, nije. Sada on tako živi, četiri dana izvan kuće, a jedan u kući,
stanuje s nekom ženom koja već ima dvoje djece. Već ću ja njemu potkresati krilca.
Zar taj tvoj brat misli da je ovo ovdje hotel? Ah, samo da se pojavi. Ne bih mu bila u
koži, Ju.“
Od malih sam nogu slušala mamu kako govori da nam ona nije sluškinja i
kako se buni što smo toliko beskorisni te da kuća nije praonica ili restoran gdje ćemo
dobiti sve što poželimo kada god to poželimo. Od malih sam nogu živjela pod
dojmom da ne živim u svojoj kući, nego u kraljevstvu moje majke u kojemu su djeca
samo davala posla i zadavala brige. Više ne znam jesu li na mojem odredištu bila
djeca i muž pa da opovrgnem teoriju koju sam skovala, ali dok se ne dokaže
suprotno, obitelj sam smatrala zadnjim mjestom na svijetu gdje bi se dijete moglo
osjećati važnim i potrebnim. Možda ću po završetku svoje studije o seksualnosti
ružne žene napisati knjigu i o tome. Zatvor Carandiru7, II. dio, priča o obiteljskom životu.
Otišla sam dok je mama govorila o Emersonovoj nezahvalnosti i krenula kući.
U Catilenin stan, zapravo. Na putu sam kupila novine i počela tražiti posao u
oglasniku. Trebala mi je nova plaća da mogu platiti svoj dio stanarine ili ću dobiti
nogu i iz stana. Catilene nije bila tip osobe koju mogu ganuti socijalne nevolje u
zemlji, poput moje gladi ili moje nezaposlenosti.
Na Davida više nisam ni pomislila do idućeg utorka navečer. Bradonja je
srijedom nakon psihijatra ručao u restoranu sa švedskim stolom, tako mi je on sam
rekao. Ja sam, pak, svakodnevno ručala kod svojih roditelja, zbog svoje uštede i
njima na grbači. Unatoč tome, odlučila sam otići do restorana da vidim Davida.
Možda nam je to trebao biti posljednji put pa sam se željela oprostiti.
Došao je skoro u dva sata poslijepodne, ali taj se put nisam žurila. Mogla sam
ga mirno pričekati, halapljivo sam jela i koristila svaki cent koji sam potrošila na
objed. Kušala sam čak i gulaš od sljeza.
„Sačuvala sam ti mjesto.”
David mi je zahvalio na toj pažljivosti i otišao se poslužiti.
„Sjajan ti je klub.”
„Noćni bar. Ali više nije moj. Napustio sam ga prošli četvrtak.”
„One noći kada sam ja bila tamo? Što se dogodilo?”

7 Četvrt u sjeverozapadnom dijelu Sao Paola; nekad sjedište poznatog zatvora, koji je zatvoren 1992. nakon pobune u
kojoj je u borbama s policijom poginulo 111 zatvorenika.
 „Krećem prema novim izazovima. Odlučio sam o svemu dobro promisliti.
Danas sam prekinuo sa psihijatrom, a uskoro ću promijeniti i adresu.”
David je poput mene dobio nogom u dupe pa reže troškove. Samo što mi to
nije namjeravao priznati. Ono što nikada nije ni zaživjelo među nama, u tom se
trenutku sjetno privodilo kraju. Ni on više nije imao ni razloga ni novca da ruča u
restoranu ili vodi život osobe koja prima plaću. Je li barem imao roditelje pa da se,
poput mene, ogrebe za ručak?
„Gdje ćeš sada raditi?“
„Razmišljam o ponudama.”
Prevedeno: David nije imao nikakvih mogućnosti. Kaže li da će biti financijski
savjetnik, znat ću da je s njim gotovo. U agenciji sam naučila da je to sudbina svih
radnika kojima prijeti otkaz ili su u totalnoj banani. Koja to kuća zapošljava tolike
osobe koje baš i nisu uspjele u životu, nisam nikada shvatila.
„Bit ću financijski savjetnik. To će biti puno bolje za moju karijeru.”

David ovdje napušta priču, premda mi nikada nije bio ništa više od nade. Nisam
saznala o čemu razmišlja, nisam otkrila što voli, ni tjelesno ga nisam upoznala, čak
sam cijelu jednu noć provela ljubeći krivog bradonju maštajući da ljubim njega.
Stoga, ako je na kraju balade on doista bio jedno veliko ništa u mojoj priči, zašto bih
jedno poglavlje posvetila upravo njemu? Zato što sam bijesna na samu sebe.
Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se
pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura
zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom
života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.
Dovoljno je bilo da David s poda podigne moju poderanu torbu pa da ja
noćima ne spavam zbog njega. Da ga proganjam po restoranu, potrošim malo
bogatstvo na taksije, griješim kod obračuna u tvrtki gdje sam radila, sanjarim
budalaštine po cijele dane, uključujući i tijekom radnog vremena. Netko je jednom
rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. Ja bih tome nešto dodala:
ružne se žene ne zaljubljuju u ljubav, nego u tračak samopouzdanja.
Nakon što sam iznijela ova razmišljanja i razjasnila kako su utemeljena
isključivo na mojemu primjeru, bez teorijske antropološke, sociološke ili psihološke
podloge ili, pak, bilo koje druge znanosti, David danas vjerojatno negdje pruža
financijske savjete. A da ga se ja nisam sjetila nakon što sam u ormaru naišla na onu
staru poderanu torbu, on se najvjerojatnije ne bi našao na ovim stranicama, kao što
se nije našao ni u mome životu.
4.9. Bezimeni broj dva

Nakon jedanaest godina života pod Catileninom čizmom, stanovala sam sama
nepunih mjesec dana. Za to sam vrijeme radila nekoliko različitih poslova, nebrojeno
puno puta promijenila frizuru, a da to nije pozitivno utjecalo na moj izgled, te sam
većinu vremena bila zaljubljena. Uglavnom je moja ljubav bila neuzvraćena.
Moj je novi stan bio blizu mog novog radnog mjesta. Mogla sam ga unajmiti
samo zato što je pripadao majci moje kolegice s posla Aldomare, koja mi je ubrzo
postala najboljom prijateljicom. Gospođa Luzimara, njezina majka, odrekla se jamca i
ostalih birokratskih prepreka jer je vjerovala kćerinoj preporuci. Tako sam se
preselila u trosobni stan i plaćala ga gotovo isto koliko mi je Catilene naplaćivala
krajem mjeseca, škrtica.
U početku mi je bilo čudno boraviti u tako velikom prostoru, meni koja sam
bila navikla na Catilenine ostatke, manju sobu, praznu policu u hladnjaku,
kupaonicu samo kada je ona ne mora koristiti, bez svojih gostiju u stanu. Tada sam u
trideset i drugoj godini života shvatila da se ništa ne može usporediti s osjećajem da
se gospodari vlastitim životom. Živjela sam u svom novom stanu kao da u njemu
živi cijela obitelj, ne moja, naravno, jer nam je mama uvijek nametala red i čistoću. U
svojem sam posjedu željela da svjetla posvuda budu uključena, da televizor stalno
radi, da su sobe neuredne, a sudoper pun prljavog posuđa. Jednom riječju, željela
sam slobodu.
Radila sam u Kadrovskom odjelu na radiju i katkad pomagala voditeljima pri
odabiru pisama čitatelja koja će se čitati u emisiji te vodila goste za intervju do
studija. Bio je to posao iz mojih najljepših snova, prava pravcata sreća koja mi se
jedini put dogodila u životu, barem koliko se mogu sjetiti. Oko Božića sam
privremeno radila u jednoj ljekarni i ondje jednom prilikom poslužila ravnateljicu i
najprepoznatljiviji glas radija, Kátiju Summer, poznatu pod nadimkom Glas Ljeta, te
joj rekla da sam velika obožavateljica nje i njezine emisije. Nastavila sam posluživati
Kátiju sve do Božića i savjetovala joj koje su pilule za grlo najučinkovitije i
najjeftinije, a koji grleni sprejevi najmanje odvratnog okusa. Mog posljednjeg radnog
dana Kátia mi je dala svoju posjetnicu i kazala da je potražim na radiju.
Nakon tjedan dana sam već dobila svoj stol, značku djelatnice radija i posao na
radiju Baticum FM. Bila sam najsretnija žena na svijetu. Barem od onih ružnih. Bila je
to velika prilika moga života i bila sam odlučna u namjeri da je iskoristim. U
odsutnosti muškarca kojemu bih posvetila svoje tijelo i misli, sve sam vrijeme mislila
na radio. Tako sam jednoga poslijepodneva ušla u ured Kátije Summer.
„Znate, Kátia, mislim da taj nadimak Glas Ljeta strahovito ograničuje vaš
značaj. Kako bi bilo da ga promijenite u Katia Summer, Glas Za Sva Godišnja Doba?”
Kátia se složila i odmah su je najavili u skladu s mojim prijedlogom. Bio je to
moj prvi veliki profesionalni uspjeh, a ja sam znala da će ih biti još. Prvi sam put
iskusila ljepotu samopouzdanja i bila ponosna na sebe.
Aldomara, kći gazdarice mog novog stana, radila je kao telefonistica na tom
radiju. Da joj se oduži za lice jednako prirodnoj katastrofi, Bog joj je podario nježan i
mekan glas, zbog čega je sanjala da će jednoga dana telefonsku centralu zamijeniti
radijskim mikrofonom. Aldomara je zbog toga odlazila na satove glasovne tehnike i
u nekoj crkvi najavljivala sportska natjecanja i društvene događaje, kao svojevrsnu
vježbu u namjeri da jednoga dana postane zvijezdom radija Baticum FM. Aldomara
je stalno govorila kao da gostuje u nekoj radijskoj emisiji, uštimavala glas i svima se
obraćala kao prema slušateljima, neovisno o situaciji. Kada bi poželjela izići sa
mnom, uletjela bi u Kadrovski odjel, gdje sam radila, te pozdravila milijune i prije
nego što bi ušla.
„Dobar dan slušateljima iz Brazila, velike zemlje prepune ljepota i bogatstava.
Ovaj poziv upućujemo našoj slušateljici Ju za skoro sudjelovanje u neobaveznom
programu u kafiću Oriental, s ostvarenim pravom na hladno pivo i pržene bademe.
Prihvaćaš li, Ju?”
Kada sam jedne nedjelje Aldomaru povela na ručak k svojim roditeljima, svima
je postalo jasno da ta cura ima neki mentalni poremećaj. Za stolom je Aldomara
nabrajala najrazličitije podatke kao da recitira iz Fantastico, pri čemu bi prvo dala
svojevrsni naslov onome o čemu je kanila govoriti malo kasnije, dok je istovremeno
iz usta ispuštala glasovne efekte kako bi razdvojila jednu temu od druge. Ja sam se
već bila navikla na njezina prenemaganja pa sam za to vrijeme uspješno i bez imalo
muke proždrla tri ili četiri tanjura Stroganofa. Mojima je, pak, postalo sve teže
kontrolirati napadaje smijeha, ali i uzrujanosti. Mira i tišine nije bilo kada bi se u
blizini zatekla Aldomara.
Ja sam svejedno u to vrijeme bila sretna, a Kátia Summer je čak spomenula
mogućnost da joj pomognem u produkciji poslijepodnevnog programa. Bila je to
prilika koju sam kanila zgrabiti izgrizenim noktima i zubima punim plombi koji
unatoč tome nisu bili ništa manje spremni za bitku.
U srijedu navečer sam ostala dulje na radiju kako bih Kátiji dokazala da sam joj
na raspolaganju. Kada sam stigla na autobusnu stanicu, a bilo je skoro deset navečer,
naletjela sam na nekog izviđača. Nije se radilo o djetetu, nego o odraslom izviđaču,
dlakava su mu bedra izvirivala ispod kratkih hlača kaki boje i besprijekorno bijelih
čarapa navučenih do koljena.
„Dobra večer.”
Pristojno me pozdravio, što je zasigurno jedna od dobrih radnji predviđenih u
izviđačkom priručniku. Bilo mi je čudno stajati na cesti pokraj muškarca u kratkim
hlačama i s maramom oko vrata, ali barem sam bila zaštićena ako mi zaprijeti neki
manijak. Srdačno sam odgovorila:
„Dobra večer.”
„Sva sreća što sam i ja ovdje. Zamisli, ovako privlačna djevojka sama na
mračnoj stanici?”
Nazvao me privlačnom djevojkom, sigurno je provodio u djelo još jednu dobru
radnju. Nitko me nikada nije tako nazvao.
„Misliš li da je ovo mjesto opasno?”
„Gospode Bože. Statistike govore da se u ovoj četvrti izvrši polovica
ubojstava.”
Od straha koji me obuzeo protrnula sam na nekoliko sekunda. Tako sam
reagirala bilo da je riječ o strahu ili uzbuđenju, tresla sam se kao da imam
Parkinsonovu bolest.
„Jesi li se uplašila? Ništa zato. Dok sam ja ovdje, nitko ti neće skinuti ni dlaku s
glave.”
Dok smo tako čekali autobus, govorio mi je o filozofiji izviđača i načelima
Badena Powella, koji je za mene do tada bio tek ime nekog violinista. Sjeli smo jedno
pokraj drugoga, a ja sam propustila svoju stanicu da bih još nekoliko stanica slušala
o izviđačkim načelima.
„Smijem li te otpratiti do stana?”
„Kvragu, toliko sam se usredotočila na tvoje priče da sam propustila svoju
stanicu. Sada moram ići do centra.”
„Je li ti stan daleko odavde? Je li taksi skuplji od pet reala?”
Da je i bio skuplji, platila bih tu cijenu. Taksi još nije ni krenuo, a mi smo se već
ljubili i grlili i bili sretni kao što su sretni oni koji se ljube i grle prvi put.
„Nemaš neku slavinu koja kaplje, možda ti pušta plinska boca, trebaš nešto
popraviti? Znam popraviti sve u kući, samo da vidiš!”
 Dobila sam dojam da bi me nosio uza stepenice da nemam toliko kilograma.
Nakon što mi je svukao svu odjeću, zbog čega sam se na trenutak sva naježila, stao je
svlačiti svoju uniformu.
„Nemoj, molim te. Tako si lijep odjeven. Možeš li skinuti samo hlače?”
Izviđač je bio potpuno odjeven, uključujući i maramu oko vrata, a ipak smo sve
obavili. Bio je izviđač pješak, mislim da se kaki boja odnosila upravo na to. Kada bi
moj brat Everton još uvijek imao svoj stari Priručnik za malene izviđače, u kojem
Paško Patak sa svojim nećacima uči malenu djecu preživljavanju i dobroti, odagnala
bih tu i druge sumnje što mi ih je zadao taj kratkotrajni susret s izviđačem.
Zašto se vatra ne može zapaliti drvetom koje je još zeleno?
Pod kojim kutom sunčani sat pokazuje točno vrijeme u Braziliji?
Kako mogu znati je li kobra koja me ugrizla u prašumi otrovna?
Kojom taktikom valja prići starcu u nevolji da me ne zamijeni
za napadača?

Comsumatum est, izviđač je ustao iz kreveta pod izlikom da mu je vruće. Strahovito

se znojio, poglavito po vratu još uvijek omotanom maramom kaki boje, te se dao u
potragu po stanu za kućanskim aparatima koje valja popraviti, slikama koje bi
trebalo objesiti ili strojevima koji se moraju uključiti u struju. Bio je sretan u svakom
trenutku svoje potrage. Bilo je skoro šest sati kada me probudio i dočekao s
postavljenim stolom za doručak i jednom molbom. „Nemoj ništa odjenuti za
doručak, molim te.“
Još uvijek gola, otpratila sam ga do vrata.
„Hoću li te ponovo sresti na autobusnoj stanici?”
„Teško. Slučajno sam se našao ondje, pratio sam neku staricu.”
„Kako da te ponovo vidim?”
„Dat ćeš mi svoj broj telefona. Zadnji poljubac.”
Nekontrolirano sam se tresla dok sam ga ljubila. Da nisam pristojna djevojka,
preklinjala bih ga za još jednu dobru akciju prije nego što nas svijet zauvijek
razdvoji.
„Znam da si jako mlada, ali je li ti ikada palo na pamet razgovarati s liječnikom
o Parkinsonovoj bolesti?”
„Ne brini se. Uvijek sam takva.”
 Prste je podigao u znak koji mi se učinio pozdravom izviđačkih početnika te
nestao niz stepenice. Poslije sam, na radiju, podijelila s Aldomarom tajnu prethodne
noći.
„Draga slušateljice, našla si savršenog muškarca i pustila ga da ode a da ne
ostavi adresu? Neka cijeli Brazil čuje, ona se igra s vlastitom sudbinom!”
„Baš i nije bio savršen. Cijelo je vrijeme nosio gaće.”
„Ali kada je trebalo, naša je slušateljica uživala. Nije dopustila da momak ne
doživi vrhunac, dragi slušatelji! Potrudimo se svi zajedno i pronađimo tog
sugrađanina telefonom!”
Ako netko poznaje tog izviđača, neka nazove radio i obavijesti nas o njegovu
prebivalištu! Poslušajte kako se on zove iz usta naše slušateljice... „Ne znam kako se
zove, Aldomara. Zaboravila sam ga pitati.”

Kátia Summer je doista prenijela meni svoje produkcijske poslove na radiju. Ubrzo
sam počela kontaktirati s gostima, birati vijesti koje će se emitirati, pratiti ekipe na
terenu, sve to između svojih obaveza u Kadrovskom odjelu. Radila sam mnogo i
trudila se biti pouzdanom u svemu. Kátia je to primijetila pa sam malo-pomalo
prihvaćala sve više odgovornosti, osim brige o platnim listama. A onda me je
jednoga dana pozvala k sebi, bilo je skoro devet sati navečer.
„Ju, osmislila sam ti novu ulogu. Smatram da bi ta tvoja suosjećajnost i
spremnost na pružanje pomoći bile savršene za davanje odgovora na upite i
zamjerke naših slušatelja u eter. Uzmi onu hrpu pisama, smisli odgovore pa ćemo
sutra snimiti pilot-emisiju. Ako uspiješ, dobit ćeš ugovor na neodređeno.”
Ja radijska voditeljica. To jest voditeljica Službe za pitanja slušatelja na radiju
Baticum FM, to bi bilo najbolje ime za emisiju. Ali moj nedavno stečen osjećaj
veličine predlagao je ime Juina služba za pitanja, bio je to moj najnoviji uspjeh. Majka
mi neće povjerovati.
Počela sam se prema svome glasu ponašati kao prema kakvom dobru koje
valja čuvati. Dio brige o njemu uključivao je zabranu svih hladnih pića s jelovnika,
što se odnosilo na Nesquick s mlijekom, tekući jogurt i sokove koje sam pila više
puta na dan. Coca-Colu sam ipak nastavila piti uz svaki obrok, ali toplu, zbog čega
sam nerijetko imala osjećaj da mi je u želucu eruptirala Etna. Sladoled se također
našao na popisu zabranjenih namirnica, što sam, pak, nadomjestila bombonima i
čokoladom. Tretman su upotpunila grgljanja vodom i solju, vježbe za glasnice i med,
puno meda. Ako tek nekoliko žličica ima utjecaja, zamislite što tek čine cijele
staklenke.
Emisija se počela emitirati i ubrzo je postala najslušanija na radiju. Slušatelje je
privlačio moj kristalno čist glas, premda malo piskutav, i odgovori što sam ih osobno
pripremala na pisma koja su stizala na Baticum FM.

„Slušateljica Inês Alencastro želi znati zašto Baticum FM, uz jasnu socijalnu
osjetljivost, gotovo uopće ne pušta domaću glazbu. Dakle, Debora, direktorica
našega radija prati rock glazbu. Ali već smo predvidjeli prigodan prostor za
slušatelje poput tebe kojima je samba u krvi. Stoga od svibnja u jutarnjim satima ne
propusti naš Baticum Brasil. Želim da mirno spavaš, Debora. Veliki poljubac.”

„Slušatelj Michael, nije naveo prezime, kaže da je Baticum FM izgubio osobnost te da

ga se lako može pobrkati s ostalim stanicama FM. Brkaj, Michaele, ali ne vrijeđaj.
Baticum je najoriginalniji radio u Brazilu. Poslušaj pažljivo naše konkurente pa se
javi da porazgovaramo, ako u međuvremenu ne oglušiš. Pozdrav od naše ekipe.”

„Slušateljica Mima želi znati je li voditelj Eduardo S. lijep kao i njegov prekrasni glas.
Da vidimo, Mima, na to vam je pitanje odgovorila Eduardova žena. Ali ona je izrekla
toliko psovki da ih se ne usudim izreći u eter. Želim vam svako dobro.”

Moji su me novi zadaci činili toliko sretnom i poštovanom da sam neko vrijeme
mislila da je svijet zaboravio moju ružnoću. Čista zabluda.
Jednoga sam dana iznenadila jednog od tehničara i čitatelja poslijepodnevnih
vijesti dok su govorili kako je Baticum sretan što je radio.
„Da je Baticum TV, Ju bi s ekrana izrezala cenzura. Koncesija bi nam se našla u
opasnosti, ha-ha-ha.”
Vratila sam se kući potpuno potresena. Potom sam se još više posvetila poslu.
Čak i kada više nisam imala nikakva posla, s radija bih odlazila kasno, u nadi
da ću na autobusnoj stanici susresti onog izviđača.
Koliko li sam ponuda za prijevoz odbila i koliko taksija propustila samo da ga
čekam na mjestu gdje sam ga prvi put vidjela. Čini mi se da je zbog mog proboja do
mikrofona, dok je ona i dalje radila kao telefonistica, Aldomara, koja se na kraju
udaljila od mene, proširila radijem glasine o mom susretu s izviđačem.
 „Obratite pozornost, dragi slušatelji: nije ga čak ni za ime pitala. Kao da u ruci
držite dobitnu srećku i bacite je u smeće. Zbog takvih ljudi ova zemlja ne napreduje,
dragi moji slušatelji od rijeke Mampitube do rijeke Chui.”
Čudim se što tako ružna žena kao što je Aldomara još uvijek ne shvaća da se
ljubavni život naše vrste, a katkad i svih žena, sastoji tek od kratkih epizoda. A ne od
dugih nastavaka.
4.10.Rocha

Bio je lijep, rekla bih oko metar i devedeset, plavokos, kulturan i zvao se Rocha. Sve
na njemu govorilo je da nikada neće ni primijetiti da postojim, ali ipak je bio pažljiv i
srdačan, možda čak i previše za obična vratara, posao koji je obavljao na radiju
Baticum FM.
U početku sam mislila da mi se tako obraća jer sam ja ipak bila voditeljica u
usponu, voditeljica emisije o pitanjima slušatelja koja je bila jedna od najslušanijih na
radiju. A i tu su se stvari malo promijenile.
Iako sam ja posao shvaćala krajnje odgovorno, Službu za pitanja slušatelja radija
Baticum FM malo-pomalo počeli su smatrati najsmješnijom emisijom koju je emitirao
bilo koji radio iz južnog Brazila. Odlazila bih kući, odabirala pisma, pisala odgovore
do ranog jutra, ali umjesto da slijede moje savjete, slušatelji su se ismijavali mnome. I
više od toga, valjali su se od smijeha.
Na tu me činjenicu upozorila upravo Katia Summer. Glasom od kojega su
zvučali lijepo čak i cheeseburgeri s duplom porcijom sira koje je naručivala
telefonom, Katia me upitala znam li koja je stvarna percepcija moje emisije kod
slušatelja.
„Nadam se da ljudi znaju da na pisma odgovaram srcem i dušom.”
„I mislila sam da si počinila tu pogrešku. Sjedi, Ju. Moramo razgovarati.”
Kátia je tada rekla da ju je dvoje ljudi iz gradskih novina tražilo podatke o
mojoj emisiji koju su mnogi smatrali urnebesnom verzijom humoristične emisije
Tiririce ili Joãa Klébera ili nečega sličnog. Do tog razgovora s Kátijom, u novinama
su smatrali da je moja emisija namjerno loša, to jest trash, kako ju je nazvao taj
novinar, nazvavši sav moj trud običnim smećem.
„Ali, Kátia, ako slušatelji doista misle da im se rugamo, onda Služba za pitanja
slušatelja radija Baticum nema nikakve svrhe. Samo nam preostaje ukinuti tu emisiju.”
„Meni se čini, Ju, da tebi povijest svijeta treba pričati od samoga početka,
počevši od razdoblja kada smo svi bili amebe uronjene u veliku kozmičku juhu.”
„...“
„Ju, emisiju nećemo ukinuti.”
„...“
 „Nastavit ćeš emitirati odgovore na pisma. To ti je pošlo za rukom, s jedne
strane zbog tvoje urnebesne iskrenosti, a s druge zbog samih slušatelja, koji nisu
navikli na istinu, nego su pomislili da im se rugaš na najgori mogući način. Vjeruj
mi, Ju: tvoja emisija je uspjela.”
Nisam osvanula na naslovnici novina Segundo Caderno, nisam se pojavila na
televizijskim vijestima, na ulici me nisu prepoznali. Novinar je obavio razgovor sa
mnom na radiju i otišao, a da fotoaparat nije ni izvadio iz futrole.
„Tako je bolje. Neka slušatelji i dalje zamišljaju tvoje lice. Tako je puno
zanimljivije.“
Nije me usrećila tolika pozornost, upravo suprotno. Svi su se rugali mojim
iskrenim namjerama i smijali se mojim odgovorima. Koji peh.
Odlučila sam da mi ljudska zloba neće uništiti najljepše razdoblje u životu.
Stoga sam nastavila odgovarati na pisma koja više nisu slali samo slušatelji koje je
zanimalo bračno stanje radijskih voditelja ili su imali pritužbe na radijski program,
niti oni koji su s vremena na vrijeme izražavali svoju zahvalnost za glazbu koja ih je
podsjetila na davno zaboravljene uspomene. Sada su mi slušatelji, a osobito
slušateljice, pisali i tražili ljubavne savjete.

Ju, moja prijateljica i ja zatrudnjele smo s istini muškarcem koji, pak, ne

želi preuzeti odgovornost ni za jedno dijete. Misliš li da bismo trebale
poći istom odvjetniku kako bi suđenje bilo lakše?
Lulza iz Caxiasa, i u ime Biance iz istoga grada.

„Kao prvo, Luiza, ne mogu ne primijetiti da u vašem slučaju ima poprilično puno
besramnosti. Još bi samo nedostajalo da mi kažeš da ste obje zatrudnjele tijekom
istog spolnog čina. Ali dobro, nakon neobaveznog razgovora sa Santom i Milenom,
odvjetnicama radija Baticum FM, savjetujem vam da unajmite dva odvjetnika.
Pravda je konzervativna, a što je sudnica manje slična orgijama, tim bolje. Barem dok
je gledamo. Tebi i tvojoj prijateljici želim lagan porod.”

Draga Ju, nakon dugogodišnjih odlazaka na evanđeoske obrede s

isključivom namjerom da ostvarim intimne kontakte s vjernicama koje su
poznate po čuvanju klasične nevinosti i neustručavanju pri ostalim
 radnjama, čini mi se da sam osjetio Božji poziv. Misliš li da mojoj duši
još uvijek ima spasa?
Rudi iz Veranopolisa

„Rudi, mislim da će se tvoja duša spasiti. No nakon što sam pročitala tvoje pismo,
bojim se što bi se moglo dogoditi tvojemu tijelu. Sretno.”

Nakon sedam godina braka moj muž me više ne želi. Znaš li neku doista
pouzdanu metodu koja bi mi pomogla da ga ponovo osvojim? Unaprijed
hvala.
Carmen iz Porto Alegrea.

„Draga Carmen, brak je lutrija. Ne znam kakva si bila ni u što si se pretvorila: ne

znam je li tvoj muž isti kao i prije sedam godina ili je on danas drugi čovjek,
vjerojatno gori. Ako me već pitaš, mislim da to i nije važno. Moji su roditelji u braku
dulje od trideset godina, a otkad znam za sebe, ponašaju se grozno jedno prema
drugome. Mislim da u tvom slučaju nema spasa. Ako te muž uopće ponovo poželi,
bit će to zbog trenutačnih okolnosti, pijanstva ili velike osamljenosti. Najbolje bi bilo
da ne učiniš ništa. Bilo koji moj savjet mogao bi pogoršati stanje. Hvala za pismo.”

Broj pisama koja sam primala toliko je porastao da mi je Aldomara počela pomagati,
zajedno smo odabirale najzanimljivija pisma. Uskoro je i ona dobila svoju priliku na
radiju Baticum FM i počela razgovarati s ljudima na ulici o njihovim pogledima na
politiku, gospodarstvo i kulturu. Moj je uspjeh nagnao Kátiju Summer da osmisli
nove interaktivne zanimljivosti, kako je nazivala vrstu komunikacije kojom sam se ja
bavila. Premda su je slušatelji i novinari proglasili smećem.
Dok sam jedne večeri odlazila s radija nakon gotovo osamnaest sati rada na
emisiji i u Kadrovskom odjelu, naišla sam na vratara od metar i devedeset kako bez
uniforme stoji na ulaznim vratima.
„Gospodine Rocha, zamalo vas nisam prepoznala.”
„Vas sam čekao, gospođo Ju. Pomislio sam da bih vas mogao otpratiti do
autobusne stanice.”
Rocha je govorio kao da je s juga, kratio je lj i nj u l i n, a riječi su mu imale
lagan španjolski prizvuk.
 „Zaista ste ljubazni. Idemo?”
Bio je to drugi muškarac koji se, još od dana kada mi se iz ljubaznosti obratio
onaj izviđač, zanimao za mene na toj autobusnoj stanici, a možda i drugi u cijelome
mom životu. Osjetila sam gorčinu od same pomisli na to.
„Znate, gospođo Ju, ja sam vrlo iskren muškarac. Stoga sam odlučio priznati
vam danas što već duže vrijeme osjećam. Zanimate me, to je istina. Ja sam samac,
imam dvoje djece iz prethodnoga braka i idem u večernu srednu školu da mi život
bude lakši. Moje su namjere ozbilne i molim vas da mi pružite priliku da vam to i
dokažem.”
Rochovo me priznanje potpuno iznenadilo. Svaki bi profesionalni vratar trebao
biti odlučan poput njega, a bio je i rječit, što nikada ne bih rekla za jednoga od njih.
Predrasuda, to nepresušno vrelo obmana. Što se tiče glasova lj i nj, gutao ih je u svim
riječima.
„U redu, gospodine Rocha, ne poričem da sam vas oduvijek smatrala
privlačnim, a ako smijem biti iskrena, čak i lijepim. No nikada nisam ni pomislila ni
na što drugo osim ulaska i izlaska dok mi vi otvarate i zatvarate vrata.”
„Onda vam moram reći da sam vas oduvijek iznimno cijenio, gospođo Ju.”
Ništa mi drugo nije palo na pamet osim pitanja: zašto ne?
Gospodin Rocha, to jest Rocha, iz autobusa je ušao u moj stan i ondje proveo
noć. Nakon što smo cijelu noć razgovarali u dnevnoj sobi, ja u jednom naslonjaču, a
on u drugom, pristojno se ispričao i odjeven legao na trosjed, pri čemu je izuo cipele
i ostavio ih da se zrače u hodniku.
Sljedeće smo jutro došli na radio držeći se za ruke. Rocha me nije samo pratio,
on se hvalio mnome, na moje veliko iznenađenje, a i svih drugih.
Takvo što sam već i prije vidjela, muškarce koji ponosno hodaju pokraj mojih
sestara po ružnoći. Samo što nikada nisam ni pomislila da bi se to i meni moglo
dogoditi.
Rocha je na kraju radnoga dana svoju uniformu ponio k meni na pranje.
Skuhala sam večeru, nakon čega smo otišli u moju sobu. Bio je nervozan pa nam se
spolni odnos sveo na brzi oralni seks, u kojemu sam ja odigrala aktivnu ulogu.
Rocha je smjesta zaspao, ali prije je promrmljao da je zaljubljen u mene.
Ta se situacija nije promijenila ni idućih tjedana. Budući da moji neizravni
prijedlozi da se upustimo i u druge oblike seksa nisu urodili plodom, odlučila sam se
okaniti okolišanja. Nakon jedne od mnogobrojnih večera koje sam mu pripremila i
poslužila, a čije je ostatke Rocha neizostavno nosio u zdjelici na posao za sutrašnji
ručak, svukla sam se do gola i osigurala sve uvjete da ga prisilim na akciju. Da mi
slučajno ne bi pobjegao, cijelim sam se tijelom ispružila na njega, koje li divote
osloniti se svom težinom o njegovih čvrstih metar i devedeset, bez straha da ću mu
slomiti kosti na madracu.
„Ne mogu.”
Rocha je tri puta tiho priznao, tek sam tada shvatila. Obukla sam kućni ogrtač s
uzorkom, mamin dar, i čekala ga u dnevnoj sobi da mi razjasni u čemu je problem.
Tek sam nakon dugo vremena iz sobe čula njegovo glasno hrkanje. Kao i obično, taj
je vratar spavao snom pravednika, tu večer iznimno bez orgazma.
„To je sramota. Ma vidi ti Brazilca – ćorka i senilca, što li drugo preostaje našoj
slušateljici nego da ostavi Rochu? Ili bolje rečeno Ćorka?”
„Tiše malo, Aldomara. Ovo sam samo tebi rekla, a ne cijeloj državi.”
„Slušatelji radija Baticum FM, ako želite da Ćorak završi na optuženičkoj klupi,
nazovite broj šest-šest, šest-devet, šest-nula, nula-nula.”
„Aldomara, to tvoje oponašanje animatorice slušatelja je jadno. Zaboravi što si
ovdje čula i nikome ni riječi ne govori. Sama ću riješiti svoj problem.”
No, istini za volju, nisam znala kako da ga riješim.
Idućih je večeri Rocha nastavio dolaziti k meni kao da se ništa nije dogodilo.
Njegova prisutnost počela je ometati moj rad na pismima čitatelja. Odjednom sam na
pisma mogla odgovarati samo nakon što sam oprala njegovu odjeću, pripremila
večeru i sudjelovala u jednostranoj partiji oralnog seksa. A kada sam napokon sjela
pred gomilu pisama koja sam trebala pročitati, Rochino bi hrkanje probilo sve
zidove, pronašlo me gdje god da sam bila, smanjilo mi koncentraciju i uništilo
nadahnuće.

Draga Ju, trebam tvoj savjet. Moram riješiti veliki problem. Zaljubljena
sam u dobrog, iskrenog, neoženjenog muškarca bez poroka i vrlo
zgodnog, ali u ovih šest mjeseci naše veze nijednom me nije ni dotaknuo.
Taj čovjek pati od impotencije i reagira samo kada ga se oralno stimulira.
Kada ga upitam zašto nikada isto on ne čini i meni, odgovori mi da to ne
voli i zapovjedi da ga nastavljam obrađivati.
Taj čovjek danas praktično živi u mojoj kući i na mojoj grbači, a ja
se brinem za njegovu prehranu i perem njegovu odjeću. Draga ju, ti
uvijek imaš pokoju riječ razuma za svoje slušatelje, stoga mi pomozi
riješiti ovu situaciju i bit ću ti zauvijek zahvalna.
 U potpisu, Ju.

Moj pakao je trajao sedam mjeseci, apsolutno rekordno vrijeme koje sam provela s
jednim muškarcem. A kako li sam ga samo provodila. Rocha se iz dana u dan pravio
sve većim gospodarom mene i moga stana, žalio se na slanost hrane koju sam
pripremala i zahtijevao da njegove košulje za posao budu još bjelje nego što sam ih ja
prala. Stoga mi je jedne večeri sinulo da bismo tako jednoga dana svoj srebrni pir
mogli proslaviti posebnim izdanjem njegova oralnog seksa, pa je svemu došao kraj.
Nakon što sam spremila kuhinju, čitala sam pisma svojih slušatelja, a Rocha je
gledao neku humorističnu emisiju na televiziji.
„Ju, dođi. Želim ti nešto pokazati.”
„Dosta mi je više gledanja onoga što mi želiš pokazati, Rocha. Danas moram
raditi.”
„Ju, ovo je ozbiljno. Ovo moraš vidjeti.”
Tijekom svog dugog samačkog života mnogo sam puta poželjela da neki
čovjek zazove moje ime u hitnom slučaju. Kada sam napokon dobila muškarca, to je
samo značilo više posla, veće troškove i buduću upalu gornje i donje vilice, u slučaju
da nastavim s dotadašnjim ritmom svojih bračnih obaveza. Rochu sam ugledala
ispred ormara, u rukama je držao gomilu svojih košulja za posao.
„Ju, pogledaj. Više nisu bijele kao prije. Možda zbog sapuna u prašku koji
koristiš. Što ćemo učiniti?”
„Možeš sve te košulje spremiti u vrećicu i ostaviti ih u kemijskoj čistionici kada
budeš išao svojoj kući.”
„Nemoj se ljutiti, draga. Samo želim reći što sam primijetio. Dovoljno ih je
pažljivo pogledati pa ćeš i sama priznati da sam u pravu.“
„Ne mogu vjerovati da si me odvukao od posla da gledam te tvoje požutjele
krpe. Dosta mi je, Rocha. Restoran i Čistionica Ju upravo su ti zatvorili svoja vrata.”
„Živčana si pa se iskaljuješ na meni, ali ja te razumijem. Vrati se svojim
pismima ako su ti toliko važna. Sutra ćemo zajedno razmišljati o problemu s mojim
košuljama.”
„Nema tu nikakvih problema, Rocha. Čistionica će ti sigurno sve riješiti. Izlazi
iz mog stana, molim te.”
Drhtala sam dok sam pila čašu vode i teškom sam mukom upravljala vlastitim
pokretima dok sam u nju stavljala nekoliko žličica šećera; bio je to stari i ukusni
domaći recept koji sam samoj sebi prepisivala kada bih izgubila živce. Vodu sam
dodatno zasladila kako bi učinak bio zajamčen. Stala sam skupljati stvari koje je
Rocha razbacao po dnevnoj sobi, platnene papuče tipa „tatine papuče”, grickalicu za
nokte, dioptrijske naočale kupljene u obližnjoj ljekarni, knjigu Tko je dirao moj sir?
koju je mjesecima pokušavao pročitati. Ja barem točno znam tko je dirao moj sir.
Stao je ispred mene u uniformi, kose začešljane unazad i s mojom torbom u
ruci. Kao da nije vjerovao da će za koji trenutak prijeći prag i više nikada se tako
ogrepsti o hranu i oralni seks. Barem ne kod mene.
„Odlazim. Ne želiš mi ništa reći, Ju?”
Mogla sam ga pitati zašto je naš seksualni život pretvorio u prokletstvo – u
kojemu ja nisam imala pravo ni na koju vrstu zabave – ali sažalila sam se na njega
zbog odgovora. Mislim da je jadničak patio od erektilne disfunkcije duše.
„Pokajat ćeš se. To znaš, zar ne?”
Pustila sam ga da pođe u tišini. Nije mi bilo nimalo teško ostaviti Rochu u
sumnji, premda meni takvo što u većini slučajeva nikada nitko nije priuštio. Malo
ljudi umije biti tako velikodušno kao što to umije biti ružna žena.
5. Zaključak
Na temelju svega što sam proživjela i zamišljajući što ću tek proživjeti, moja je
prvotna namjera bila zaključiti ovu studiju logičnim zaključkom: ružna će se žena
tijekom života u većoj ili manjoj mjeri susresti s velikim teškoćama u svim svojim
vezama, ne samo u ljubavnim, nego i u onim društvenim.
Slika govori tisuću riječi, poručuje nam današnje vrijeme. Ipak, činjenice koje
sam navela u ovome radu navode me da zaključak barem malo proširim, ako ga već
ne mogu promijeniti. Moja nova teza je da se s razilaženjima u mišljenju i
razočaranjima ne susreću samo ružne žene, nego vrlo često sve žene. Unatoč
važnosti psiholoških elemenata u tom procesu, nemoguće je ne primijetiti važnost
vanjskih čimbenika na konačno oblikovanje naše vrste.
Bajke u kojima seljanke postaju princezama u posljednjem poglavlju, ljubavni
romani imena Julia, Sabrina ili Bianca, televizijske sapunice u kojima napaćene
junakinje koje sudbina na kraju uvijek nagradi velikom ljubavlju, očajnička potraga
za ostvarenjem romantičnih snova umjesto ostvarenja profesionalnih ciljeva ili
emotivne zrelosti, sve to nesreću čini dostupnu svima. Naravno, lice i tijelo koje
premašuje okvire i mjere našega vremena pridonose toj nesreći.
Pisma koja su mi slale slušateljice radija Baticum FM bila su vrlo značajna za
moj novi pogled koji je dokinuo sebičnost mojih iskustava. Ružne, lijepe, mlade,
iskusne, pametne ili ne baš, sve su me one upozorile na činjenicu da neuspjeh nije
uvijek u sprezi s lošim izgledom, kao što sam do tada smatrala. I kao što je
vojvotkinja od Walesa Camilla Parker Bowles opovrgnula pred cijelim svijetom.
U nastavku donosim nekoliko pisama slušateljica radija Baticum FM. I stavljam
točku na i ovoj knjizi. Samoća je i ružnima i lijepima nerijetko najbolji izbor.

„Nakon što sam godinama hodala s najrazličitijim muškarcima koji su redovito bili
čudaci (jedan je vodio ljubav isključivo u plastičnom bazenu koji je držao pokraj
kreveta, drugi bi, pak, postigao erekciju samo kada bih ga zvala sinčiću moj, da i ne
govorim o tipu s kojim sam hodala četiri godine i koji nikada nije izgovarao riječi
koje završavaju na -on, -ija i -ut), upoznala sam jednog mladića zbog kojeg se cijela
moja obitelj ponosila mojim osvajačkim sposobnostima. Liječnik, plavokos, kulturan,
snažan, pažljiv, Heitor bi mi otvarao vrata automobila i uvijek hodao s vanjske
strane pločnika ne bih li se osjetila zaštićenom njegovim masivnim mišićima. Naš
seksualni život nije bio osobito uzbudljiv, to je istina, ali bila sam sretna i zbog same
pomisli da će sve jednoga dana krenuti nabolje. Kada smo već počeli razmišljati o
vjenčanju, Heitor se počeo čudno ponašati. Gdje god da smo bili, promatrao me i
radio čudne, gotovo divlje grimase, pravio se da me grize i grebao po zraku u mojem
smjeru, kao da umjesto dlanova ima tigrove šape. U početku sam mislila da će se sve
završiti kao dobra šala, ali nakon svoje predstave Heitor bi se uozbiljio poput kakve
ranjene zvijeri. Nakon nekog vremena počeo mi se obraćati s leopardovom maskom
na licu. Na proslavi sedamdesetog rođendana moje majke, nakon što je Heitor cijelu
večer plašio slavljenicu svojim napadima na mene, odlučila sam da ga više nikada ne
želim vidjeti. Poslije sam čula da je mjesecima bio u depresiji zbog prekida, zatvoren
u stanu kao da je u pećini. Nisam mu se vratila. Makar potrajala moja potraga za
muškarcem koji mi se sviđa, pa čak i da ga nikada ne pronađem, ne vjerujem da bih
mogla biti sretna s maskom tigra iz crtića Winnie the Pooh. Moja majka se ni dan-
danas nije pomirila s time i ne slaže se sa mnom.”
(E. N. 23 godine)

* * *

„Više nisam bila djevojčica, postala sam adolescentica, potom i punoljetna, a da mi

nije naraslo ništa nalik na dojku, a kamoli dvije. Ako sam i imala mliječne žlijezde,
moje ih je tijelo zaboravilo. Mogla sam slobodno poći na plažu samo u gaćicama i
nikada ne raspaliti gnjev konzervativaca, ali ipak to nisam nikada učinila. Da mi je
Bog podario poprsje kao što su Pameli Anderson podarili kirurzi, i ja bih ih vrlo rado
pokazivala. Za četrnaesti rođendan, kada su već sve moje prijateljice nosile
grudnjake, dobila sam jedan grudnjak na dar, više zbog majčine samilosti nego što
mi je doista bio potreban. Nastavila sam rasti (osim u predjelu prsa), i kao što je
redovito slučaj s jadnicama, zaljubila se jednoga dana u najljepšeg dečka u razredu.
Kada je on to saznao, svima je u školi rastrubio koliko mu se gadim i čak mi skovao
nadimak koji me odonda prati kroz život: Daska. Poslije sam u izumu grudnjaka koji
povećava grudi vidjela spasenje svog seksualnog života. Kupila sam ih nekoliko,
različitih boja i modela pa mi se život počeo mijenjati, slučajno ili ne. Premda mi se
prije nije udvarao nitko, odjednom sam postala poprilično popularna među dečkima
dok su mi nove košulje usko prianjale uz tijelo i ocrtavale obline koje, zapravo,
nisam imala. Jedina je nevolja bila što takav grudnjak nikada ne bih smjela skinuti, u
slučaju da do toga dođe, nego ga čvrsto držati čak i kada svučem svu ostalu odjeću.
Nekoliko sam mjeseci hodala s Ronaldom kada smo se dogovorili da ćemo poći na
izlet. U zadnji sam tren spremila torbu i u žurbi zaboravila spremiti svoje popunjene
grudnjake. Da sve bude gore, na plaži kamo smo otišli nije bilo nijedne trgovine gdje
bih mogla kupiti takav grudnjak. Imala sam dvije mogućnosti: priznati Ronaldu da
sam se rodila bez grudi ili prekinuti prije nego što on to i sam otkrije. Odlučila sam
se za drugu mogućnost. Više nikada nisam otišla iz grada. Više nikada neću imati
dečka, barem dok ne skupim novac za silikonske umetke.”
(T. L. 35 godina)

* * *

„Nikada nisam imala sreće s muškarcima. Ne u smislu da nikada nisam imala dečka
ili da su me muškarci omalovažavali, nego sam oduvijek imala peh da mi se
događaju bizarne stvari dok sam u muškome društvu. Na primjer, kada sam prvi
put bila u motelu s nekim momkom kojeg nisam dobro poznavala, naglo me zabolio
trbuh, ali u motelu nije bilo zida između sobe i zahoda. Poslije sam se jednom
prilikom s dečkom kupala gola u bazenu kada nam je u dvorište banuo susjed i
zatražio šalicu šećera. Oralno sam zadovoljavala dečka koji je živio s roditeljima, a
kada sam krenula pljunuti u zahod, pozdravio me njegov otac pa sam ga morala
poljubiti u oba obraza. Nakon tuluma sam povela nekog neznanca u svoj stan, a on je
otišao dok sam još spavala i ukrao mi ključeve, dvadeset reala i moje omiljene gaćice.
Prespavala sam u stanu oženjena muškarca, čija je žena bila na praznicima na moru,
i izgubila ondje košulju, ni sama ne znam kako. Sljedeće sam jutro morala na posao u
košulji njegove žene, koja mi je bila pet brojeva veća. Jednom sam na kraju mjeseca,
bez novca, otišla na neki tulum i ponijela samo novac za povratnu autobusnu kartu.
Nakon što sam se isplesala i izljubila nekog tipa iz savezne države Sergipe, prihvatila
sam njegov poziv da odemo u pansion u kojemu je unajmio sobu. Kada sam ujutro
odlučila krenuti kući, vidjela sam da mi je jedna kovanica ispala iz džepa i zalijepila
se za njegovu guzu. Nisam imala hrabrosti zamoliti ga da mi vrati tu kovanicu pa
sam pješačila kroz četiri gradske četvrti da se dokopam stana. Ne znam što se
događa sa mnom. Nemam sreće s muškarcima.”
(J. D. 24 godine)
„Uz uobičajene nadimke Gabor i Grdoba, da navedem samo svoja dva najmanje
uvredljiva nadimka, napunila sam četrdeset godina, a da s muškarcima koje sam
poznavala nisam ostvarila nikakav fizički odnos, pa čak ni prijateljstvo. Od jednoga
od njih sam na božićnoj tomboli dobila sliku svetog Jurja, zaštitnika zmajeva.
Lagala bih kada bih rekla da sam patila zbog takve situacije. Poslije sam se
navikla na samoću pa sam počela uživati u ostalim aktivnostima, u književnosti,
jazzu, umjetničkim filmovima, klasičnom slikarstvu, zbog čega sam bila poprilično
zanimljiva osoba. Šteta je samo što su mi publika na predavanjima bili samo mama i
tata. Na jednoj od rijetkih rođendanskih zabava na koje sam bila pozvana, pedesetog
rođendana moje jednako osamljene sestrične, upoznala sam Jane i Beth. Bile su
simpatične i komunikativne i ponašale se prema meni vrlo pažljivo i nježno. Shvatila
sam da su u braku kada su me pozvale na večeru k svojoj kući. Te sam večeri
upoznala i Simone i još uvijek smo zajedno. Sveti Juraj kojeg sam dobila sada visi u
našoj dnevnoj sobi. Slučajno je on Simonin omiljeni svetac.”
(C. L. 41 godina)

„Nedjelja. Nakon trogodišnje samačke gorčine što je tako tipična za ružne žene,
upoznala sam na nekom tulumu momka prihvatljive vanjštine koji je želio da mu
budem djevojka. Pristala sam. Nakon početnog oklijevanja i mnogobrojnih
tajanstvenih telefonskih razgovora, ugovorili smo svoj prvi odlazak u motel. U to
sam vrijeme stanovala s ocem, staromodnim i strogim muškarcem koji nije
prihvaćao mogućnost da mu kći više nije djevica. Nije on imao pojma koliko sam se
namučila da pronađem partnera kako bih to prestala biti. U dogovoreni dan prvi
sam put trebala spavati s njime. I prvi put uopće nakon dugo vremena. Posljednji
sam put spavala s dostavljačem koji mi je dostavio poreznu karticu. U motelu smo
tražili sobu s hidromasažom. Kupaonske soli i pjena pomažu u stvaranju
romantičnog ugođaja. Nakon uvoda odlazim po kondom. On me čeka uronjen u
pjenu. I čeka i čeka. I čeka. Već umoran od čekanja i ne shvaćajući zašto sam nestala,
kreće me potražiti. Zastaje na vratima zahoda: ležim na podu, na glavi mi je
ogromna posjekotina. U nesvijesti sam i krvarim. Razbijeno ogledalo na zidu navodi
ga na zaključak o onome što se dogodilo. Na svoju nesreću, glavom sam udarila o
neki sobni ukras. Budući da se nikako ne mogu probuditi, čak ni nakon njegovih
laganih šamara, plakanja pa ni nakon što mi recepcionarka pruži umjetno disanje na
usta, preostaje mu samo pozvati hitnu pomoć.
Prizor 1. Hitna pomoć stiže u motel.
Prizor 2. Liječnici se penju stepenicama i ulaze u sobu.
 Prizor 3. Gola sam, onesviještena ležim pokraj okruglog stola.
Prizor 4. Budim se u bolnici, ne znam što se točno dogodilo. Uz mene sjedi i
promatra me s najvećom tugom koju sam ikada vidjela u ičijim očima, moj otac.
Mladića više nikada nisam vidjela.”
(P. C. 28 godina)

„Bila sam vrlo osamljena kada sam ga upoznala na internetu. Sveučilišni profesor,
rječit, ugodan, široke opće kulture. Nakon skoro dva mjeseca svakodnevnih
razgovora putem e-maila, dogovaramo sastanak u kafiću Pravnog fakulteta. On
obećava da će na rever staviti karanfil. Meni je to romantično. Došao je u dogovoreni
sat, s crvenim cvijetom na sakou. Jedno zamagljeno oko odaje da je poluslijep, ima
samo jednu nogu. Otišla sam prije nego što me vidio onim drugim zdravim okom i
više mu nikada nisam odgovorila na e-mailove. Danas sam i dalje sama.”
(A. P. 31 godina)

„Izlazila sam sa super frajerom, zetom za kojeg je moja majka već mislila da se
nikada neće pojaviti. Bio je lijep, pametan, nježan, čak i ugodan sugovornik. Odlazila
sam s njime u kafiće i na tulume i prvi put u životu sam se pravila neosvojivom.
Ljubili smo se i ništa više. Jednog mi je dana priznao da je prekinuo dvogodišnju
vezu s djevojkom koja je počela izbjegavati odnose s njim. Da ga utješim, govorila
sam mu da je ta cura bolesna i da mislim da ga je varala. Uglavnom, pokušala sam
ublažiti štetu koju mu je nanijela ta žena, ali tada je došao red i na mene. Jedne sam
noći pristala otići s njim u motel, no na moje veliko iznenađenje, njegov spolni organ
nije bio dulji od četiri centimetra. Shvatila sam tu curu. Više nijednom nisam izišla s
njim, čak ni na kavu. Postoje problemi koji ne trebaju čak ni najosamljenijim ženama
na svijetu.”
(P. M. 34 godine)

„Živjela sam u unutrašnjosti Brazila i udala se u dvadesetoj godini, a da prije toga

nijednom nisam popustila pri nasrtajima svog sad već bivšeg muža. Za naše prve
bračne noći, čak i prije nego što sam skinula vjenčanicu, on me zamolio da se
okrenem prema zidu i ostanem stajati, nakon čega je podignuo moju haljinu i
penetrirao me odostraga, a da me nije ni upozorio što kani učiniti. Vrisnula sam kao
nikada u životu i onesvijestila se. Probudila sam se u bolnici, njegova me je majka
držala za ruku i pitala jesam li dobro. Odbila sam vratiti se kući i pokrenula razvod
bez pristanka svog sad već bivšeg muža. Za sada ne pomišljam na vezu ni s kim.”
(S. A., 25 godina)

„Zaljubila sam se u pažljivog i vrlo kulturnog muškarca. Naizmjenično je govorio

engleski, francuski i savršeni portugalski, a za večerama bi mi znao recitirati
Camõesa. Bilo nam je lijepo, premda sam pokatkad poželjela razgovarati i o
sapunicama ili nogometu. Izlazili smo tek mjesec dana kada me pozvao na izlet na
selo. Danima smo promatrali cvijeće i razgovarali o ljepotama prirode. Kada smo
pošli na spavanje, nije skinuo ni naočale ni čarape i nastavio mi se obraćati uz
uobičajenu pažljivost. Na svršetku, koji je došao vrlo brzo, upitao me je li me
ozlijedio. Kada smo se vratili u grad, prekinula sam naš odnos kulturnim pismom uz
uredno napisano njegovo ime na kuverti. Kada ga se sjetim, shvatim da mi je
trenutačna samoća puno zanimljivija.”
(S. L., 28 godina)

„Oduvijek sam spremno iskorištavala svaku priliku, u prvom redu zato što mi se ne
ukazuju tako lako. Vjerna toj filozofiji, već sam se nakon samo pola sata razgovora
našla u zagrljaju nekog muškarca kose povezane u rep kojeg sam upoznala na
prijateljičinoj promociji. Odjednom je počeo govoriti o automobilima. Između svakog
poljupca mrmljao je o paljenju, snazi, motoru, prigušivačima, a rekla bih da o gefufni
i gešpricni nije govorio samo da ne pokvari ugođaj. Svukao je košulju i pokazao mi
tetovaže. Francuski ključevi i klipovi po rukama, a motor od šest cilindara na nozi.
Nakon vrlo slabe akcije, tip je zaspao na meni, a njegova me ruka zamalo ugušila. U
pokušaju da se riješim njegova tijela, prsten mi se zapleo u njegovu kosu.
„Što to radiš?”
Tip je skočio i povukao moj prsten s kosom, zbog čega mi je zamalo iščupao
kažiprst.
„Moj umetak. Pokvarila si mi umetak.”
Nisam znala da nosi umetak, tom su se metodom koristili tadašnji ćelavci kako
bi sličili na Samsona.
Priči je došao kraj tako da je taj muškarac morao odrezati tu umjetnu kosu, koja
mi je na kraju začepila odvod umivaonika u kupaonici. Nakon toga je zalupio
vratima i nestao, kao i moj prsten. Tome ima tri godine. Odonda svakodnevno
čekam novu priliku.”
 (R. B., 31 godina)

„Nikada nisam imala pravog dečka, zbog čega sam pozorno pratila sve muškarce
koji su prolazili pokraj mene. Tako sam upoznala G. Nije bio ni lijep ni pametan, ali
bio je šarmantan. Lijepo se izražavao i nasmijavao me, što je bilo dovoljno da bacim
oko na njega. Izišli smo nekoliko puta, dok nije došlo vrijeme da ga posjetim u stanu.
Kada je skinuo majicu, uhvatila me panika. G. je bio nevjerojatno dlakav. S njim u
usporedbi prsa Tonyja Ramosa kao da su patila od ćelavosti. Zamislila sam kako
šećemo plažom, on kao džepna verzija Chewbacce iz Ratova zvijezda, i nisam mogla.
Odonda sam bježala od njega sve dok taj dlakavac na kraju nije odustao od mene.
Poslije sam čula da G. po gradu govori da sam frigidna. Do danas nisam našla dečka
i ne znam je li njegov trač utjecao na to.”
(A. R., 26 godina)

„Odmalena su me smatrali napornom, kompliciranom, zlovoljnom, gunđalom i, što

sam puno puta čula roditelje da potiho govore, obiteljskom rugobom, obilježja koja
su s godinama postala još očitijima. Kako s mojim, tako i s njihovim godinama. Jedne
sam nedjelje navečer, kada sam već imala četrdesetak godina i živjela sa svojom
angora mačkom Sinval, odlučila otići po film u videoteku udaljenu tri-četiri ulice od
mog stana. Na povratku mi se učinilo da neki čovjek hoda preblizu meni. Prešla sam
na drugu stranu ulice, a prešao je i on. Iz opreza sam odlučila hodati sredinom ulice,
ali muškarac me i dalje slijedio. Potrčala sam i ubrzo čula da me prati brzim
koracima. Još sam brže potrčala. Obeshrabrili su ga neki mladići koji su, nasreću,
izlazili iz obližnje zgrade pa sam uspjela stići živa i zdrava. Sljedeći dan sam bila na
ručku kod roditelja i rekla im u kojoj sam se opasnosti našla.
„Grad je vrlo opasan. Mogao me napasti. Ili oteti. Ili čak silovati.”
Moja baka, koja je tada imala više od osamdeset godina, prestala je jesti juhu i
brzo dobacila:
„Optimistica, ha?”
(L. R., 42 godine)

„Bili smo susjedi, jednog sam ga dana vidjela da hoda sa štakama. Slomio je nogu i
morao je četiri mjeseca biti u gipsu do bedra. Tada mi se prvi put obratio, izgledalo je
kao da kasnije želi nastaviti razgovor. Sljedeći sam ga dan posjetila i na kraju mu
pomogla pri kupanju. Idući sam četvrtak već spavala s njim, zbog čega sam morala
biti posebno vješta da mu još više ne ozlijedim nogu. Dok je nosio gips, bila sam mu
medicinska sestra, domaćica i ljubavnica, ne nužno tim redoslijedom. Čim je
ozdravio i shvatio da može trčati, pobjegao mi je. Danas se gotovo ne pozdravljamo.
Prijateljica mi je predložila da ga tužim za nenaplaćeni rad. Kad već ne mogu vratiti
uloženo vrijeme, da ga barem naplatim.”
(T. B“ 32 godine)

„Izišla sam iz stana, odlučna da prekinem osmomjesečnu samoću, i nisam nimalo

sumnjala da će tako i biti dok mi je prilazio u mračnom i zagušljivom klubu. Bio je
crnac, visok i simpatičan, pa sam ga nakon nekoliko poljubaca odlučila pozvati u
svoj stan. Na izlazu sam ga željela primiti za dlan, ali shvatila sam da nema ruku.
Zbog činjenice da mi ni tu noć niti sljedećih noći njegova ruka uopće nije trebala,
zaključila sam da mu je Bog nedostatak jedne ruke nadoknadio drugim atributima.
Jednoga smo dana prekinuli, bez drame i suza. Ne bih mogla reći da sam pomišljala
na brak ili na vječnu ljubav kada nisam našla njegovu ruku.”
(A. L., 30 godina)
 Zahvale

Ova je knjiga nastala kao priča (neki bi rekli da je takvom trebala i ostati) za izdavača
Paula Piresa i postala romanom na prijedlog dviju žena koje su jednako lijepe kao i
tekstovi koje pišu, Letícije Wierzchowski i Cíntije Moscovich. Sve pritužbe uputite
izravno njima dvjema.
Uz nadahnuće koje sam bezočno crpila iz Paula Austera, zamolila sam
prijateljice - sve redom ljepotice, molim lijepo - da mi ispripovijedaju istinite priče
koje su se dogodile upravo njima (ili ne), čime sam kanila završiti knjigu. Stoga,
posljednje poglavlje ne bi postojalo da u njemu nisu sudjelovale Julia Duarte, Patrícia
Rocha, Paula Luce, Lucia Riff, Méia Tajes, Lisiane Silveira, Roberta Anacleto, Grace
Meurer, Luciana Arnhold, Sabrina Guzzon, Cana Paludo, Patrícia Mota, Maria Clara
Tajes, Sabrina Alonso, Leah Macedo, Carla Schertel, Claudia Schneider, Larissa Roso,
Adriane Carvalho i Cibele Fontoura.
Sljedećih je pet prelijepih žena također bilo važno za ovu priču: Paula
Taitelbaum, Martha Medeiros, Kátia Summer, Daniela Espíndola i Rosaura
Cavalheiro.
Na kraju i dva prekrasna muškarca, bez kojih ne može ni knjiga ni život: Theo
(zauvijek) i Charles Cruz.
 Ružno je... ružno
Ili pak smiješno?

Ružna žena nije samo estetska deformacija, već je ružna žena „stanje uma”, govori
protagonistica romana Seksualni život ružne žene. Na prvi pogled, mogli bismo tu
rečenicu shvatiti kao optimističnu opciju, kao da se svaka tjelesna deformacija može
svladati pozitivnim stavom. Međutim, roman Claudije Tajes pokazuje kako je „stanje
uma”, odnosno svijest o ružnoći neposredna posljedica toga da smo ružni i da nam
je netko to priopćio. Netko nas je na to upozorio. Ružnoća je uvijek pitanje pogleda
— onako kako sami sebe vidimo, kako nas drugi vide, kako se vidimo kroz oči
drugih. Ne treba se sada zamarati statističkim procjenama o lijepom i ne-lijepom, o
potrebnoj visini, razmaku između očiju, punoći usana, uskoći bokova: sva ta
geometrija ženskoga tijela, razmjeri i odnosi, ne sastoje se u centimetrima i
kilogramima, već u opažaju cjeline. A ključnu ocjenu daje okolina u kojoj živimo:
razred u kojem se dijelimo na lijepe i ružne, obitelj u kojoj se dijelimo na lijepe i
ružne, posao na kojem se dijelimo na lijepe i ružne. Naravno, socijalni su odnosi
složeni pa su tako stvorene društvene umanjenice za ružnoću, svojevrsni nadomjesni
epiteti koji nadoknađuju stvarni defekt. Tako osoba koja je ružna u društvu može biti
omiljena zato što je topla, pa zatim tu je i riječ draga osoba koja nešto pomaže, dok
su šarm i duhovitost često nužni pratitelji ne-lijepog stvorenja. I pamet, dakako, jer
tako i jesu konstruirani socijalni stereotipi koji, odvajajući u temelju tijelo od duha,
dijele i tjelesnu ljepotu od duhovnih darova.
Claudia Tajes, brazilska spisateljica srednje generacije, poznaje, bez sumnje, sve
te stereotipe. Radeći dugo u marketingu imala je prilike upoznati načine
reprezentacije stvarnosti u medijima, pogotovo kad su u pitanju načini prikazivanja
ženske tjelesnosti kojima medijski prostor već desetljećima nesmiljeno manipulira.
Ali, Claudia Tajes nije ni sociologinja, ni kritičarka medija, ni kulturologinja. Ona je
spisateljica jednostavne i britke rečenice, neopterećena izgradnjom velikih fabula,
okrenuta realitetu sadašnjice koja svakodnevno ispočetka postavlja pitanja. Jedno od
tih pitanja glasi: a kako žive ružne žene? Neke od odgovora daje roman Seksualni
život ružne žene, koji, usprkos naslovu, nije isključivo vezan za teme seksualnosti.
Žensko „ja” koje je glavna junakinja ovoga suvremenog brazilskog romana
suočava se, kako to već biva, s vlastitom ružnoćom prvi put u djetinjstvu, u društvu
vršnjaka. Osjećaj ružnoće nastaje u komunikaciji, u onom prvom pokušaju da,
neopterećeni time je li se i koliko sviđamo drugima, sami - tu je prikladna riječ
naivno dječje - otkrivamo vlastitu naklonost, svoju mogućnost da nekoga volimo i
htijenje da tu ljubav pokažemo, naprosto damo. Kako to Claudia Tajes jednostavno
kaže: „Prije nego što postane svjesna svoje ružnoće, ružna će žena neizostavno otkriti
ljubav”. U prvoj narativnoj sekvenci pripovijesti „kako postati ružna i živjeti s time”,
ružnoća se otkriva kao odbojnost, odnosno, odbijanje. Ako smo nekome odbojni, taj
će nas odbiti. Tako mali Artur, naravno plavokos, u dobi u kojoj ga se ni za što još ne
smije kriviti, odbija ružičasto srce koje je naša junakinja neobičnoga imena, Jucianara,
napravila za njega od papira. Zašto djeca od šest godina već znaju da su ružičasta
srca simbol ljubavi i zašto roditelji budućoj ružnoj djeci nadijevaju rijetka imena, to
su druga pitanja.
Putujući kroz djetinji i mladenački životopis Jucianarinih suočavanja s
ružnoćom, spisateljica Claudia Tajes zaustavlja se na ključnim epizodama
evolucijskog ciklusa: prvi poljubac, pubertet („Prije nego što sam postala ružna žena,
bila sam ružna adolescentica”), razdjevičenje, podilaženje i potkupljivanje. Svaka od
tih epizoda vezana je uz dostatnu mjeru poniženja koje se ponavlja po istom obrascu:
koliko god bila spremnost na (po)davanje većom, toliko se uvećava i mogućnost
odbijanja. Kada joj povremeni mladić objavljuje da mu se sviđa cura iz škole,
Jucianara glatko odgovara da je spremna dijeliti ga kad god bude potrebno i da sve može
ostati po starom. „Prava rečenica koju izgovaraju ružne žene”, a koju je izgovorila prvi
put.
Središnji dio romana predstavlja „Kratki pregled ljubavnih veza ružne žene”,
koji se temelji na parodiranju prepoznatljivih stereotipa o ružnim ženama: ružne
žene su ili znanstvenice ili okorjele feministice (isključuje se izniman primjer
ljepotice Glorije Steinem), sklone su vezati se za a) oženjene, b) nezaposlene, c)
potplaćene muškarce, koji svi postaju izvanrednom prilikom za ružnu ženu. U toj
fazi, Claudia Tajes ružnoću u potpunosti izjednačuje sa samoćom. A samoću treba
pod svaku cijenu izbjegnuti. „Pod svaku cijenu” zapravo znači „za vrlo visoku
cijenu”, pa se život ružne pretvara u niz loših i neuspješnih veza. Kao do dna
takvoga načina života dolazimo do minimalnog kriterija: „Osobina ružne žene je da
ne ostaje zadugo sama, već svoju ružnoću dijeli s onime koji je spreman probuditi se
pored nje.” Napuštajući kronološku logiku pripovijedanja, Claudia Tajes roman u
nastavku gradi pomoću niza novelističkih „slika iz života”. Ljubav s kondukterom,
poziranje slikaru-amateru, uzaludno obiteljsko posredovanje, sugovornica umjesto
ljubavnice... Redaju se epizode koje, sve zajedno, predstavljaju katalog različitih
načina na koje se može povrijediti nečije srce – u ovom slučaju srce debele ružne
žene. Ne samo da joj trebaju endokrinolog, dermatolog i plastični kirurg, već i
kardiolog koji bi morao „izliječiti ranjeno srce od zapuštenosti i samoće”. Na ovome
mjestu, kao i na mnogim drugim mjestima u romanu Seksualni život ružne žene,
Claudia Tajes pokazuje svoj najvažniji spisateljski talent, način pretvaranja tužnog u
smiješno, način pretvorbe tragičnog u komično. Život junakinje Jucianare ne postaje
s godinama ništa bolji: nebrojeno puta je promijenila frizuru a da to nije pozitivno
utjecalo na njezin izgled, cijelo je vrijeme bila zaljubljena a sva joj je ljubav uglavnom
ostajala neuzvraćenom. No, Jucianara se razvija u samostalnu i duhovitu ženu koja
radeći na radiju, u otvorenom komunikacijskom kanalu sa slušateljima koji je ne
vide, stvara nov i drugima dopadljiv identitet. Jucianara, naime, u razgovorima sa
slušateljima iskorištava svoj najjači adut, koji je stekla vježbajući godinama sama na
sebi, a to je suosjećajnost. Od banalne emisije „Služba za pitanja slušatelja” stvara
najslušaniji program koji je zatrpan pozivima i pismima, sve do ljubavnih savjeta. Ni
činjenica da vodi najsmješniju i najpopularniju radijsku emisiju u južnom Brazilu nije
zaštitila Jucianaru; i dalje su kolege govorili kako bi zbog Ju izgubili koncesiju da su
slučajno TV a ne radiostanica. Osjećaj za smijeh i komično pomogli su, s druge
strane, Claudiji Tajes da napiše zabavan roman o nimalo zabavnoj temi – kako se
osjeća ružna žena. Nisu slučajno Brazilci, pa onda i Brazilke, pri vrhu ljestvice
najsretnijih nacija na svijetu.

Andrea Zlatar

Enola