Nagradni natječaj

PRIČA
Autor Sanja Pilić

Ukoliko se želite riješiti problema u životu,

najjednostavniji način je da promijenite svoj stil
odijevanja.

Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim

torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje
su padale preko koljena. Izgledala sam poput
intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet,
a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru.
Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti
kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za
stambeni kredit sljedećih sto i pet godina.

Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje

obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana
u savjet "Doma i škole" jer netko poput mene s king size
torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek
zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu
slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu
školovanja umjesto da pije koktele na obali mora.
S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste
i raste: u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo
posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu,
razne alatke, pipe i kistovi, "uradi sam" literatura , lončanice
s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u
kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana
domaćica iz provincije.

Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost.

Što se tiče suknje, ona se zbog kroja i gumice u struku mogla
rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug.

Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim

smjerovima, pa se širilo.

Kako je duša također bila dobrostiva, počela je nakuhavati

jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i
plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne
zajednice.

Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i

sosove, roštilje i ćušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i
pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede.
Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele
postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku
peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom.

U međuvremenu sam postala krsna kuma trima

djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala
za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju
iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom
tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis
tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i
prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno
grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nekretnina i ćuza.
Jednoga dana, razgledavajući na rasprodaji opet poveću
torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula
me, bolje rečeno šljagnula me Božja ruka, a potom je
Svevišnji zaurlikao: „Ukoliko ikada više kupiš torbu veću
od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na
lomači!“

Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela

sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a
naredba je naredba.

Život je, zapravo, jednostavan.

Trube su zatrubjele, more se otvorilo.

Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani
artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijeniti stil
života.

Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne
predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste
haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske
lončuge i tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu
obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći
pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a
smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak
za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje.

Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kući: još

sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu,
kupila tri para cipela s visokim, šiljastim petama i dva
svijetloplava kostimića, broj premala, u kojima sam jedva
mogla disati.
Znala sam da će nova mondura otjerati od mene
napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok
sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne
stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini,
napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na
budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog
karaktera.

Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da

se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći križanje
dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od
nedostatka sigurnosti i spretnosti.
U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam
mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u torbici
najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i
ruž.

Izbacila sam fotografije djece, muža i psa, četverolisne

djeteline, plastičnog praščića i članske iskaznice
kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala,
činilo mi se da letim.

S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi

vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako
sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila
spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikad me
više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u
knjižnici.
Muž me počeo izvoditi na ručkove jer se asortiman
jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno
smanjivao. I u kući sam počela boraviti u elegantnim,
strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam
navukla ružičaste natikače s perjem čija je peta svako
malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage,
a na magarca mogu.

Ako razvijete krhkost, sve probleme će početi rješavati

netko drugi. Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka
Partizanka koja gradi autoceste i trasira željezničke
pruge i pretvorila se u Trnoružicu.
Kakav odmor! Kakva bajka!

Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno

dugačke da i izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga.
Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da
odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem
smislu i na sastancima uredništva biblioteke "Razdor"
počeli su me gledati s uvažavanjem.
Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam
bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i
ludo se zabavljam.

Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja,

pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi
da sam pronašla sebe.

Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek

da je život je-dno-sta-van. To znaju Forest Gump, mali
Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki.
Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku.

Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možes

biti još slobodnija i još, još sretnija!