Pošalji prirodi zahtjev za prijateljstvom

Na već danima preslikan način sam provodio slobodno vrijeme. Smješten na naslonjač fotelje u
poluležečem položaju listao sam naslovnu stranicu facebook-a i povremeno provjeravao elektronsku
poštu. Unaprijed sam znao šta me očekuje. Nekoliko izmaštanih šaljivdžija će me označavati na
potencijalno duhovitim fotografijama, nekoliko ljenjivaca će se javiti da traži bilješke sa časova
sociologije, chat grupe će biti zasute selfijima kojima zajednički prijatelji žele pokazati da imaju život.
Meni najdraži chat s njom će biti podjednako uspavan. Na moje rečenične poruke, u kojima sam iscijedio
najrječitijeg sebe, dobit ću odgovore od nekoliko riječi i par virtuelnih osmijeha.
To što sam predvidio svaku pojedinost, nije me uvjerilo u vlastitu vidovitost, pa me zbog toga osnažilo.
Naprotiv, deprimiralo me, uvjerivši me kako slobodno vrijeme provodim svakodnevnim ponavljanjem
istog. Nisam bio zadovoljan. Sjetio sam se obećanja koje sam prije nekoliko godina sam sebi dao: Nikd
neću dozvoliti da mi bude dosadno.

Izašao sam vani i baš kad sam zvršio sa zavezivanjem pertli lijeve patike shvatio sam manu svoje odluke.
Ponovo sam se izuo, ušao u kuću i ostavio telefon na radnom stolu svoje sobe. Nakon drugog,
ispravljenog izlaska, tragom onog dječaka čiji život živim, spustio sam se do rijeke. Proljetni dan, ubrzo
će na ovim obalama biti živahno, čim jos malo otopli. Obale su pune samo tokom sezone kupanja, a
tokom ostalih doba se ne mogu pohvaliti posjećenošču uopće. Dok sam sam sjedio na većem kamenu i
bacajući kamenčiće pokušavao ih natjerati da naprave nekoliko skokova po površini rijeke, pronašao
sam jedan od razloga zbog kojih volim proljeće. To je period tokom kojeg se rađa ono u čemu su svi
saglasni po pitanju naklonosti – rađa se ljeto. To je period tokom kojeg rijeka ne omogućava uživanje u
kupanju, ali dopušta uživanje u pogledu i samoći. Vjetar je postajao jači, pa je za objekat svoje igre
probrao moju kosu koju sam odnedavno počeo puštati. Vjerovao sam da u tom trenutku izgledam
smiješno, pa sam se rukom uhvatio za džep, kako bih uzeo telefon i napravio selfi. Džep je, naravno,
bio prazan. Umjesto nervozne reakcije, kakvu obično imamo kad ne pronađemo telefon na željenom
mjestu, ja sam se nasmijao svom zaboravu, ustao sa kamena i krenuo uzvodno.

Pažnju mi je privukao jedan od potoka koji je kontinuirano davao svoj doprinos mojoj rijeci. Namjera
da idem u susret njegovom izvoru dovela me je među listopadno drveće koje se trudilo danapravi hlad.
U procesu oporavljanja od zimskih ranjavanja postepeno su si vraćala izgled zdravlja i mladosti. Hlad i
blizina vode su učinili svoje, pa sam osjetio kako mi tijelo počinje drhtati. Pokušavao sam zamisliti
ljetnji ambijent na ovom prostoru. Zaklon od vrućine, dok čulo sluha hvata signale koje šalju veseli
uživaoci u kupanju i plivanju. Krenuo sam nazad, pa sam se koračajući niz tok potoka sjetio šta su sve
u našim dječijim maštanjima postajale krošnje drveća – od porodičnih kuća, preko poslovnih prostora,
do automobila koje smo vozili. Bez naročite tehničke podrške, mašta nam je bila jedini nači da
proživimo živote koje smo željeli ili da u mislima nakratko proživimo svijet odraslih. Tu nam je priroda
izašla u susret, onako kako izlazi onima kojima treba hlad, onima koji bi plivali, onima koji bi prošetali,
onima koji bi ubirali plodove, onima koji bi samoću...

Kad sam došao do rijeke, oduševljen svojim stanjem i svježinom koju dugujem ovom kratkom i
neplaniranom izletu, poželio sam podijeliti to s nekim koga sretnem. Kasnije sam shvatio kako je bolje
što u tom trenutku nije bilo nikoga. Izašao sam iz listopadne šume sam, bez ičega ubranog u rukama,
bez vidljivog smisla mog hodanja. Možda bih bio doživljen kao kakav osobenjak, nejasan tip. A nisam,
samo sam poslao prirodi zahtjev za prijateljstvo. Ne sjećam se da sam nekad brže dobio odgovor.