ODGOJNE METODE

Opća pedagogija

Pod pojmom odgojne metode obično se misli na didaktičke ili nastavne metode koje se
primjenjuju u uvjetima školskog života i organizirane nastavne djelatnosti, no u ovom slučaju
nas zanimaju metode odgajanja kojima se roditelji mogu služiti u uvjetima obiteljskog
odgajanja. To su posve različiti uvjeti, različite situacije, pa stoga i metodski postupci, metode
i pristupi moraju biti različiti. Obiteljski odgoj obuhvaća odgojna nastojanja u
najraznovrsnijim životnim okolnostima. Stoga su metode i postupci obiteljskog odgajanja
mnogo bliži metodama odgojne djelatnosti nego nastavnim metodama.

Temeljna svrha odgajanja je izgrađivanje potpuna očovječena čovjeka, osobnosti razvijene

svijesti i savjesti. Odgojne metode glavni su putovi i načini postizanja tako postavljene svrhe.
Povezane su s komponentama ili etapama odgojnog procesa. Tako npr. na racionalnom ili
spoznajnom području, prilikom objašnjavanja odgovarajućih pojmova, načela, norma,
prikladan je postupak poučavanja, koji je najvećim dijelom upravljen na razumsko područje,
na shvaćanje. Na osjećajnom području, pri razvijanju uvjerenja i stavova, motiva i interesa,
bogaćenju osjećajnog života i njegovanju smisla za etičke i druge vrijednosti -najprikladniji je
postupak uvjeravanja ili vrjednovanja, koji se oslanja na tu osjećajnu sferu ljudskoga života.
Voljnom području, prilikom izgrađivanja kulture ponašanja i djelovanja, odgovarajućih
navika i pozitivnih osobina osobnosti najbolje odgovara postupak navikavanja.

Time se odgojni proces završava. Međutim, u životu uz pozitivne postoje i negativne pojave. I
one mogu utjecati na mlade ljude, ali će ti utjecaji biti loši. S odgojnoga motrišta treba izbjeći
njihovo moguće negativno djelovanje. Tomu služi postupak izbjegavanja. Unatoč tomu,
kadšto će se, pod utjecajem negativnih manifestacija, pojaviti stavovi, formirati navike koje
proturiječe općeljudskim moralnim normama i narušavaju kulturu međuljudskih odnosa. U
tim slučajevima primjenjuje se postupak sprječavanja.

POUČAVANJE

Svrha poučavanja je upoznavanje djece i mladeži sa svim složenim pitanjima života i

društveno-moralnom problematikom radi njihova što uspješnijeg snalaženja u životu. Obično
je praćeno roditeljskim savjetima, poukama pa mu i ime potječe od toga. S pomoću njega
roditelji djeci objašnjavaju ljudski, etički vrijedne sadržaje i pomažu im da se u njih izgrade
predodžbe o tomu što je dobro, moralno, časno i pošteno, a što zlo, nemoralno, nečasno i
nepošteno.

Poučavati se može na različite načine. U obiteljskom domu poučavanje se najčešće javlja u tri
oblika, tj. kao objašnjenje, savjet i razgovor. Objašnjenje je oblik poučavanja s pomoću kojeg
roditelji nastoje objasniti djeci nepoznate pojmove, stavove, načela, norme, pojave, odnose.
Objašnjavaju im i pojedina ljudska svojstva kao: poštenje, čestitost, iskrenost, vjernost,
marljivost, odanost, hrabrost, principijelnost i druga. Roditelji mogu i moraju objasniti svojoj
djeci i moralno-etičke vrijednosti kao što su: sloboda, socijalna pravda, čovjekovo
dostojanstvo, humanizam, demokracija, ljudska prava i druge. Objašnjavaju im i moralne
zahtjeve koji se moraju poštovati, postupke koje treba primjenjivati, zadaće koje se moraju
obaviti, dužnosti koje obvezuju, odgovornost koja se mora njegovati.Objašnjenja moraju biti
potpuno razumljiva djeci da bi ih shvatili. Stoga trebaju biti primjerena, kratka, jasna i
konkretna. Prilikom objašnjavanja dobro je poslužiti se primjerima.

Savjet je metodski postupak kojim se roditelji često služe u svojoj odgojnoj djelatnosti. Kao
stariji i iskusniji savjetuju djeci kako se trebaju ponašati u određenim životnim situacijama.
Svrha je savjeta uputiti dijete kako se mora ponašati, osobnim znanjem i iskustvom pomoći
mu izbjeći nesporazume, neprilike, sukobe i životne opasnosti. Ali da bi savjet bio učinkovit,
mora biti spontan, nenametljiv. Savjet treba biti aktualan, treba se odnositi na djetetove
potrebe i interese. Mora biti konkretan i zoran, logičan i razumljiv, prihvatljiv i osjećajno
obojen.

Razgovor o raznovrsnim pitanjima vrlo je prikladan oblik kontaktiranja roditelja sa svojom

djecom i prenošenja iskustava na njih. U razgovorima djecu treba upozoriti na složenost pa i
proturječnosti života, na životne teškoće i opasnosti, ali i na ljepotu i moralnu vrijednost
dobrih ljudskih postupaka.

UVJERAVANJE ILI VRJEDNOVANJE

Odgajanje se ne smije svoditi samo na racionalno područje. Njegov je bitni sastavni dio i
vrijednosno doživljavanje, tj. nastojanje oko prenošenja, rasađivanja i očitovanja vrjednota
buđenjem vrijednosnih doživljaja. U tomu je smisao roditeljskog uvjeravanja. Uvjeravati
znači zapravo određenu moralnu pojavu objasniti i konkretizirati, pokazati njezinu moralnu
opravdanost i etičku ljepotu toliko jasno da ona budi ugodne osjećaje, osjećaj dužnosti i
odgovornosti i da unutarnjom motivacijom potiče na moralno djelovanje. Uvjerenja su uvijek
osjećajno obojena. I roditeljsko uvjeravanje može se pojavljivati i pojavljuje se u više oblika.
Spomenut ćemo dva oblika koja su vrlo prikladna i češće se pojavljuju. Radi se o etičkom
vrjednovanju i stvaranju ideala.

Vrjednovanje se primjenjuje prilikom ocjenjivanja djetetovih i drugih stavova i činova,

vladanja i ponašanja, rada i bilo koga drugog djelovanja. Roditeljska suglasnost ili priznanje
djeci je radost i potiče ih na ponovna takva djelovanja. Nesuglasnost pak i neodobravanje
upozoravaju ih na to da njihovi postupci nisu u suglasju s društvenim normama ponašanja i da
ih moraju napustiti. Tako im pomaže da se oslobode loših navika i postupaka.

Stvaranje ideala ima zadaću izgrađivanja pozitivnih stavova, uvjerenja i odnosa s pomoću
pozitivnih uzora. Djetetovu pozornost upravljamo prema tim uzorima i tako ga upućujemo u
pozitivnom smjeru, pokazujemo mu pravac, perspektivu moralnog djelovanja. Dužnost je
roditelja pomoći djeci u izboru i uputiti ih prema pozitivnim uzorima, prema etički vrijednim
idealima.
NAVIKAVANJE

Navikavanje se sastoji u angažiranju i vježbanju djeteta u nekim potrebnim postupcima, npr. u

području kulture ponašanja. Rezultat su takvog vježbanja navike kulturnog ponašanja i
djelovanja.I navikavanje se može primjenjivati na više načina. U uvjetima obiteljskog života
primjerena su, i najčešće se primjenjuju, dva načina navikavanja: vježbanje u dobrim,
društveno vrijednim, poželjnim i prihvatljivim postupcima i navikavanje u radnom procesu.

Vježbanje u dobrim postupcima sastoji se u zadavanju djeci konkretnih zadaća radi formiranja
prijeko potrebnih navika i u nadzoru njihova ostvarivanja. To je organizirano, osmišljeno i
sustavno ponavljanje konkretnog čina, postupka, oblika djelatnosti, ponašanja, radi njihova
prihvaćanja, usavršavanja i formiranja navika. Navika znači da je dijete prihvatilo određeni
oblik ponašanja i da se tako ponaša, npr. pozdravlja, predstavlja se, odnosno primjereno se
kulturno ponaša u različitim životnim situacijama.

Navikavanje u radnom procesu povezano je s radom kao odgojnim sredstvom. Dobro

organizirana, osmišljena i djetetu primjerena radna djelatnost potpomaže i omogućuje
razvijanje pozitivna odnosa prema radu, materijalnim i duhovnim vrijednostima, razvija
osjećaj dužnosti i odgovornosti, navikava mladež na izvršavanje svojih obveza, na
inicijativnost, samostalnost, suradnju, točnost, marljivost, upornost, dosljednost, požrtvovnost,
svladavanje teškoća, ekonomičnost i druge odlike. Važno je da dijete ima neke stalne kućne
dužnosti i obveze, da obavlja različite njemu dostupne poslove.
IZBJEGAVANJE

Kad bi u životu postojali samo pozitivni odgojni utjecaji, ne bi nam, uz poučavanje,

uvjeravanje i navikavanje, ni bile potrebne druge metode i metodski postupci. Međutim, uz
pozitivne ima i negativnih utjecaja, uz intencionalni imamo i tzv. funkcionalni, neosmišljeni
''odgoj''. Budući da se čitav smisao odgajanja sastoji u potiskivanju loših, nepoželjnih i u
jačanju pozitivnih, dobrih, ljudski prihvatljivih utjecaja, potrebne su metode i odgovarajući
postupci s pomoću kojih će se potisnuti loši, nepoželjni, negativni odgojni utjecaji. To se
može postići na dva načina – izbjegavanjem i sprječavanjem. Prvi ima preventivno, a drugi
korektivno značenje.

U skladu s poznatom izrekom: ''Bolje je spriječiti nego liječiti'' pedagozi bi rekli: Bolje je
dobro odgajati nego preodgajati! Izbjegavanjem potiskujemo negativne utjecaje, izbjegavamo
loše primjere i usmjeravamo djecu na pozitivno. Ako je namjera poučavanja i uvjeravanja
upućivanje mladih na dobra djela, a navikavanja naviknuti ih stalno činiti takva djela,
izbjegavanje ima zadaću uklanjanja loših primjera i utjecaja kako bi se izbjeglo njihovo
negativno djelovanje na djecu. To je vrlo vrijedan metodski postupak, jer uklanjanjem loših
utjecaja uklanjamo i njihove negative posljedice – pojavu loših rezultata. I izbjegavanje se
praktično pojavljuje na dva načina. Redovito se javlja kao roditeljsko motrenje djetetova
kretanja, druženja, ponašanja i djelovanja i kao skretanje ili zamjena motiva.

Roditeljsko motrenje očituje se u brizi roditelja za svoju djecu. Stoga prate njihov razvitak, ali
i dnevne postupke: što rade, s kim se druže u slobodno vrijeme, kako postupaju, što ih
zanima, kako se osjećaju, imaju li teškoća ili ne. Motreći postupke svoje djece, roditelji prate i
njihov odnos prema kućnim poslovima, prema učenju, radu, drugim dužnostima i obvezama,
odnos prema ukućanima, prijateljima itd. O svemu tomu razgovaraju s djecom, toplo
roditeljski savjetuju ih, pomažu im u rješavanju složenijih pitanja i teškoća ako se pojave.

Skretanje ili zamjena motiva također je vrlo dobar postupak izbjegavanja. Sastoji se u spretnu
prebacivanju dječje djelatnosti s jednog područja na drugo, s nepoželjnog na poželjno. Ako
dijete radi nešto nevaljalo, roditelj će mu usmjeriti pozornost na neku drugu zanimljivu
radnju. Malo dijete hoće skupocjenu kristalnu vazu, a majka mu pokaže lijepu lutku s kojom
se može igrati. Ono prihvaća lutku i zaboravlja na vazu. Neprilika je izbjegnuta bez konflikta,
vještim skretanjem, odnosno zamjenom motiva. Ako dijete čita lošu, šund-literaturu, roditelji
mu trebaju ponuditi zanimljivu i dobru knjigu, a kasnije i razgovarati o njezinu sadržaju,
uputiti ga na vrijedne dječje časopise, na dobar film, kazališnu predstavu. Ako je zapalo u loše
društvo, razgovarat će i češće se družiti s djetetom, potaknut će i drugu djecu da se druže s
njim kako bi ga više vezali uz sebe i ''izvukli'' iz toga nepoželjnog kruga. Tako se izbjegavaju
i uklanjaju loši utjecaji.

SPRJEČAVANJE

Teško je, pa i nemoguće, izbjeći sve nekontrolirane, nepoželjne i negativne utjecaje koji
postoje i djeluju u životu, poglavito danas. Budući da se takva shvaćanja, uvjerenja i navike
ne mogu tolerirati, moraju se korigirati, a to se postiže metodskim postupkom sprječavanja.
Obilježava ga korigiranje, ispravljanje, odvikavanje od loših uvjerenja ili navika i stvaranje
uvjeta za razvijanje novih, pozitivnih. Sprječavajući loše utjecaje i navike, stvara se povoljno
tlo za pozitivno djelovanje i primjenu drugih metoda i postupaka – poučavanja, uvjeravanja i
navikavanja. Sprječavanje se, također, javlja na dva načina, kao odvikavanje i preodgajanje.
To su vrlo složeni i teški postupci, ali ih život nameće i teško ih je posve izbjeći.

Odvikavanje je proces rasformiranja loših navika i njihovo zamjenjivanje novim, društveno

prihvatljivim postupcima. Ta je pojava česta u procesu moralnog i radnog odgoja. Proces
odvikavanja mora započeti jako rano dok loše navike još nisu postale strukturnim dijelovima
osobe. Provodi se tako da se uporno, kroz duže razdoblje, izbjegavaju okolnosti za primjenu
nepoželjnih navika i stvaraju nove prilike za čestu primjenu novih, poželjnih postupaka, koji
se takvom čestom primjenom i sustavnim vježbanjem pretvaraju u nove navike, koje
potiskuju one nepoželjne, društveno štetne.

Preodgajanje obuhvaća čitav sustav odgojnih postupaka i utjecaja na dijete, upravljenih na

potiskivanje loših činova i pogrješno usmjerenih shvaćanja, uvjerenja i osobnih svojstava te
izgrađivanje novih navika i crta osobnosti koje su u suglasju s društvenim zahtjevima i
normama. To je dugotrajan i težak proces, preodgajanje je mnogo teže od odgajanja, jer
uključuje odvikavanje, razgrađivanje ustaljenih navika, pogleda, shvaćanja, osobina i njihovo
zamjenjivanje novim navikama, pogledima, shvaćanjima, osobinama koje se bitno razlikuju
od ranijih. Svako je odgajanje, u stanovitoj mjeri, preodgajanje, tj. sprječavanje lošeg i
njegovanje dobrog, proces razvitka djetetove osobnosti u neprekidnoj borbi motiva. O
preodgajanju je riječ tek kada negativna svojstva imaju dublje korijenje. I što su ti korijeni
dublji i jači, proces je preodgajanja slojevitiji i teži.

ZAKLJUČAK

Ponekad se postavlja pitanje koja je metoda i koji metodski postupak najbolji. Odgovor je,
nema najboljeg. Svaki je dobar u okolnostima kojima najbolje odgovara. Pedagoško je
umijeće u odabiru one metode ili onog postupka koji najbolje odgovara danoj situaciji,
zadaćama koje se žele postići, odnosno djetetovim dobnim, spolnim i individualnim
osobinama. Nijedan postupak sam od sebe nije ni dobar ni loš. Dobar ili loš učinak ovisi o
uvjetima i načinima primjene.Općenito možemo reći da je potrebno upotrebljavati različite
metode i postupke, jer su i odgojne zadaće brojne i raznovrsne. S toga stajališta najbolje je
rješenje skladno primjenjivati različite primjerene metode i raznovrsne odgovarajuće
postupake.