Razlike i sličnosti između analitičke i kontinentalne filozofije

Pojmovi analitičke i kontinentalne filozofije prvi se puta pojavljuju u prvoj polovici

dvadesetoga stoljeća. Filozofi su zapadnog kruga, dakako, i do tog vremena imali različita
stajališta i odgovore na goruće filozofske probleme, no sam pristup i metodologija su bili
donekle ujednačeni. Početkom dvadesetog stoljeća, na britanskom tlu, dva filozofa imena
G.E.Moore i Betrand Russell započinju sa svojim radom te donose određene novitete.
Russelova nova logika izložena u epohalnom djelu Principia Mathematica te Mooreov novi
pogled na filozofiju kojoj je, po njemu, predmet promatranja jezik, a ne vanjski svijet i
ljudski načini shvaćanja istog, doveli su do velike podjele u pristupu filozofiji. Dok se na
europskom kontinentu, poglavito u Francuskoj i Njemačkoj, njegovala filozofska tradicija
nastala na radovima Kanta i Hegela, a u izvedbi filozofa kao što su Heiddeger, Nietzche i
Husserl, na engleskom govornom području stasaju filozofi koji sebe nazivaju analitičarima.

Kako bi mogli razabrati sličnosti između ovih dvaju škola, prvo se moramo dotaknuti
njihovih razlika. Kontinentalna filozofija se, kao što smo rekli, oslanja na tradiciju njemačkog
idealizma. Učenje je to koje tvrdi da svekoliko ljudsko iskustvo ovisi o preduvjetima našega
uma za zahvaćanje istoga. Kantova ideja o phenomeni kao iskustvu koje možemo zahvatiti i
percipirati koristeći intrinzične kategorije našeg kognitivnog i perceptivnog aparata naspram
noumeni, odnosno „svijeta samoga po sebi“ koji je ljudima neshvatljiv zbog ograničenja i
postavki našeg uma, bila je misao vodilja kasnijim kontinentalnim filozofima koji su stvorili
tradicije idealizma, egzistencijalizma i strukturalizma. Analitičari u prvi plan svoje filozofske
istrage stavljaju rigorozne zakone logike ( sada „pojačane“ Russellovim opsežnim radom) i
metode prirodne znanosti. Analitičari odbijaju postojanje phenomene i noumene i tvrde da je
realnost samo jedna, a do nje dolazimo ili empirijskom provjerom, ili logičko-matematičkim
aksiomima. Kasniji razvoj analitičke filozofije dovesti će i do prakse konceptualne analize, te
filozofiju na neki način dovesti do statusa znanosti koja se bavi tek jezikom. Analitičari
gledaju konkretne i točno određene filozofske probleme te ih pokušavaju razriješiti gore
navedenim metodama, dok kontinentalci pokušavaju dati širu i sveobuhvatnu teoriju o
ljudskom znanju, koja, po njihovom shvaćanju, ovisi i o faktorima kao što su povijest,
postavke ljudskog uma i slično. Iz toga slijedi i razlika u samom izrazu. Analitička je
filozofija rigorozna, pregledna i jednoznačna, dok kontinentalne tekstove neki kritičari
uspoređuju sa književnošću jer obiluje spekulacijama, pretpostavkama i općenito nešto
„kićenijim“ stilom.

Glavna je sličnost između ovih dvaju pristupa njihov predmet promatranja. Glavne grane
filozofije koje se posljednjih sto godina promatraju u oba kampa su metafizika i
epistemologija. Prvi su analitičari odbijali svaku metafiziku jer su, u duhu Witgensteinova
rada, smatrali njezin diskurz lišenim konkretnog i istinitog jezika, a temeljne postavke
nepodobnima empirijskoj provjeri. Neki su kontinentalci poput Heiddegera, u domeni
epistemologije, smatrali kako je naša klasifikacija znanja barem dvije razine udaljena od
prirodne klasifikacije, odnosno one kakva ona neovisno o ljudima zapravo je. Sličnost je, na
pomalo neobičan način, i sam jezik koji pripadnici obaju škola koriste-on je za prosječnog
čitatelja poprilično nerazumljiv i s analitičke i s kontinentalne strane. Iako analitičare krasi
rigoroznost i jednoznačnost argumenata, jezik koji često koriste je jezik formalne logike.
Čitatelj koji nije upoznat sa značenjem logičkih veznika, zakona logike i svega ostaloga što uz
tu znanost ide, neće biti u mogućnosti razumjeti što analitičar hoće reći. Jezik kontinentalaca
se toliko ne oslanja na formalnu logiku, no svojim formiranjem kompliciranih ideja kroz
prizmu prirodnog jezika, taj jezik postaje teško razumljiv. Prava i na prvu vidljiva sličnost
između analitičke i kontinentalne filozofije jest upravo ona koja krasi svaku filozofiju, a to je
želja da se određenom metodom spozna prava istina o svijetu koji nas okružuje, o nama kao
subjektima unutar toga svijeta,i našem odnosu s njime.

Andrej Pejnović,

U Rijeci, 8.3.2020.