Umjetnost kao ekspresija

Andrej Pejnović

Ljudska djelatnost umjetnosti oduvijek je imala poseban status među ostalim

djelatnostima. Dok se primjerice građevina lako definirala kao vještina gradnje velikih
objekata, a sve građevine su bile evidentni rezultati te vještine, umjetnički predmeti često
nisu bili percipirani kao umjetnine. Razlog tomu je nedostatak općeprihvaćene definicije
umjetnosti, odnosno veći broj pristupa i shvaćanja te djelatnosti. Prevladavajuća teorija kroz
povijest umjetnosti bila je reprezentacijska teorija. Gledište koje iznosi još Platon, umjetničke
predmete shvaća kao imitacije stvarnoga svijeta, lišene ikakvih konotacija i bez mogućnosti
daljnjih interpretacija. Svrha umjetnosti je što vjernije reprezentirati predmete oko nas i tu
polemiziranje staje. Dakako, ta teorija se kroz povijest nadograđivala nekim novim
elementima, no njena suština shvaćanja umjetnosti kao pukog kopiranja konkretnog svijeta
je ostala. U 19. Stoljeću dominantan pravac u književnosti postaje romantizam, stavljajući
fokus na duševna stanja i refleksije autora, koji ih zatim izražava svojim pisanjem. Taj zaokret
je zahvatio i ostale pravce umjetnosti, a uz to i estetiku kao granu filozofije koja promišlja o
umjetničkom stvaralaštvu. Rezultat tih promjena je stvaranje nove teorije o umjetnosti –
ekspresivističke teorije. U ovome eseju analizirat ću stajališta teorije umjetnosti kao
ekspresije, iznijeti neke prigovore na nj te pobliže objasniti neke sastavnice te teorije koje se
mogu činiti nejasnima.

Nakon epohe klasicizma nastupa razdoblje romantizma kao vladajućeg pravca u

književnosti, ali i drugim umjetničkim pravcima. Karakteristike romantizma su okretanje
prema jastvu autora i izražavanje njegovih dubokih, unutarnjih stanja i refleksija. U
književnosti se najviše koristi forma pjesama, a pjesnici romantizma temeljne motive traže u
mistici, antici, ali prvenstveno u vlastitom umu. Upravo u tom smjeru je okrenuta i
ekspresivistička teorija umjetnosti, kao reakcija na nove romantičarske težnje. Iako, na prvi
pogled, motivi ostaju isti kao i u prethodnim razdobljima, ekspresivistički teoretičari
zamijećuju kako autori na te iste motive sada gledaju drugačijim očima. Uzrok za stvaranje
umjetničkog djela više nije inherentna ljepota nekog pejsaža ili prizora, već emocija ili stanje
koje u autoru ti prizori izazivaju. Umjetnost počinje biti shvaćana kao ispoljavanje unutarnje
perspektive svijeta koja je determirana autorovim mislima i emocijama, nasuprot prijašnjim
shvaćanjima što objektivnijeg prikazivanja okoline. Nova je teorija bila zadovoljavajuća jer se
bavila emocionalnim aspketom djela te bolje objasnila razliku između umjetnosti i znanosti.
Reprezentacijska je teorija stavljala naglasak na vanjski svijet, a iz toga slijedi da se
umjetnost i znanost bave identičnime. Nedvojbeno je kako je svrha znanosti opisivanje i
objašnjavanje procesa svijeta oko nas, dok intuitivno, umjetnost mora biti nešto drugo.
Ekspresivistička teorija pojašnjava kako je umjetnost okrenuta prema samome čovjeku i
njegovom doživljaju vanjskoga svijeta. Caroll to pobliže elaborira metaforom kako je zrcalo
znanosti okrenuto prema svijetu, a zrcalo umjetnosti jastvu i unutarnjem iskustvu autora.
Dakle elementi potrebni za umjetničko djelo su: Emocija, medij koji kanalizira tu
emociju(riječi, boje, oblici, glazba…) te publika koja tu emociju doživljava. Stavljeno u formu
definicije, to bi izgledalo ovako: „X je umjetničko djelo ukoliko je (1) namjerno (2) prenošenje
do publike (3) jednakog (4) individualiziranog emocionalnog stanja (6) kojeg umjetnik osjeća i
(7) pojašnjava (8) koristeći se crtama, oblicima, bojama, zvukovima, radnjama i/ili riječima“.
Ova teorija naziva se transmisijskom jer zahtjeva da emocija bude prenesena i shvaćena od
strane publike. Druga subteorija mogla bi se nazvati čistom ekspresivističkom jer ne prihvaća
prijenos i shvaćanje od strane publike kao nužan element za postojanje umjetničkog djela.

S dvije navedene suprostavljene strane započinjemo poglavlje prigovora ekspresivizmu.

Postavlja se pitanje nužnosti razumijevanja publike naspram izražene emocije od strane
umjetnika. Kao što smo rekli, čisti ekspresivizam zauzima stajalište da publika nije relevantna
kod shvaćanja umjetnine. Argument iza tog mišljenja tvrdi kako je umjetničko djelo, u bitnim
karakteristikama, potpuno identično bilo ono izloženo u galeriji ili stajalo zaboravljeno u
umjetnikovoj ladici ili na tavanu. Iz toga također slijedi da bi, primjerice književnoumjetničko
djelo, pisano novostvorenim jezikom autora koji nitko ne razumije osim njega samoga,
također moralo biti shvaćeno kao umjetničko djelo. Transmisijski protuargument napada tu
tezu, tvrdeći kako djelo zahtjeva barem minimalnu javnu dostupnost i kako autor mora
koristiti konvencionalne medije u komunikaciji s publikom. Iz ovoga zaključujemo da
ekspresivistička teorija, u nekim dijelovima, ima svoje mane, jer očito je da publika ipak ima
određenu važnost u umjetnosti. Transmisijska teorija, s druge strane, zahtjeva da umjetnik u
trenutku stvaranja djela osjeti konkretnu emociju koju želi izraziti te da, kroz svoje djelo,
izrazi baš tu emociju, a ne neku drugu. Očito je da umjetnik ne mora nužno osjećati
melankoliju ili tugu dok stvara djelo obojeno tim osjećajima, a i lako je moguće da ga publika
krivo protumači. U tom pravcu kreću se i protuteze ekspresivističkoj teoriji u cjelini.
Naprimjer: Mnoge umjetnine kroz povijest za svoj motiv imaju Isusovu patnju. Teško je
vjerovati da su autori doista osjećali takve teške emocije stvarajući ta djela, a i činjenica je da
su mnoga nastala po narudžbi, što dokazuje da određena emocija nije nužan uzrok nastanka
umjetnine. Ovaj argument pobija samo uzrok nastajanja djela, no ne i njegov sadržaj. I dalje
ostaje činjenica da svako umjetničko djelo izražava neku emociju, bila ona neposredno
iskustvo autora, ili tek njegova predodžba nastala na temelju sjećanja na određenu emociju.
Drugi prigovor na ekspresivističku teoriju govori kako umjetničko djelo ne mora nužno
izražavati emociju, već može izražavati nešto drugo, primjerice autorov stav ili ideju. Navode
se primjeri Warholovih djela ili dadaistički pravac u književnoj avangardi koji, očigledno, nisu
imali za cilj izraziti određenu emociju već izazvati kognitivnu reakciju kod publike.

Zaključak je da neke vrste umjetnosti ne izražavaju nužno emocije. U odnosu na ta djela

ekspresivistička teorija nije plauzibilna, no ostaje činjenica da velika većina umjetničkih djela
izražava isključivo emocije. Ostaje nam da se pozabavimo pitanjem same ekspresije,
odnosno izražavanja emocija. Filozofski gledajući, pojam izražavanja razlikuje se od
kolokvijalnog pojma izražvanja. U svakodnevnom govoru se bilo koji sud može nazvati
izražavanjem, npr. „ Dodaj mi čašu“ , dok se u estetici izražavanje shvaća drugačije, shvaća se
kao izraz emocije ili stanja duha, nešto puno kompleksnije od svakodnevnih izjavnih
rečenica. Također valja razlikovati obavještavanje o emociji i izražavanje emocije. Sud
„sretan sam“ nije jednak sudu „ Osjećam se ljepše nego ikada“. Umjetnost izražava, ne
obavještava. Umjetnička djela se sastoje u detektiranju, razumijevanju, tumačenju i na kraju
izražavanju kompleksnih kvalitativnih stanja kroz medije umjetnosti. „ Umjetnik izražava x
akko je umjetnik bio pokrenut nekim osjećajem ili iskustvom x-a za izradu djela; (2) umjetnik
je prožeo djelo s x ; i (3) djelo ima sposobnost dati umjetniku osjećaj ili iskustvo x-a pri
ponovnom susretu s djelom i ima sposobnost prenijeti isti osjećaj ili iskustvo na publiku.“
Ekspresija u ovom smislu mora biti strogo odvojena od običnog izražavanje emocije. Nečije
suze izražavaju nečiju tugu, uzvik nakon što udarimo nogom u stol izražava bijes, no takve se
situacije mogu pojaviti i bez stvaranja shvatljivih emocija koje su nužne za ekspresiju u
filozofskom smislu. Metoda kojom publika shvaća izraženu emociju kroz djelo naziva se
oprimjeravanje. U umjetnosti oprimjeravanje funkcionira putem simbola. Zna se primjerice
da aureola izražava svetost, crna boja loše emocije, metafore i fraze imaju svoja prenesena
značenja na temelju konvencija. Ovo na prvi pogled podsjeća na teoriju reprezentacije, no
bitno je naglasiti da se u reprezentativnoj teoriji simboli odnose na mjesta, stvari, događaje,
a u ekspresivizmu se fokus stavlja na kvalitativna svojstva unutar osobe. „X oprimjeruje
y(neko stvojstvo) akko (1) posjeduje y i (2) x referira na y.“

Dojma sam kako je ekspresivistička teorija plauzibilna samo za određene grane

umjetnosti. Neupitno je da je glazba, pa i poezija gotovo isključivo ispoljavanje emocija i
stanja, dok se isto ne može reći za primjerice kiparstvo. Neke simbole u slikarstvu i metafore
u književnosti je doista lako iščitati iz djela te na taj način shvatiti autorove namjere, no za
neka djela je potrebno veliko znanje o umjetnosti u cjelini, ali i o samom autoru za potpunu i
ispravnu recepciju umjetnine. Smatram da je umjetnost odličan medij izražavanja emocija,
ali kao takva može sadržavati i izražavati puno više iz ljudskog uma.

Literatura:

Skripta iz kolegija Estetika (1.dio)

Kemp, G. 2016. Collingwood's Aesthetics. The Stanford Encyclopedia of Philosophy.

\url{https://plato.stanford.edu/archives/fall2016/entries/collingwood-aesthetics/ Stranica
posjećena: 25.1. 2017.