Barok

Izvodi se uglavnom iz španjolske riječi barrueco, odnosno portugalske barrocco što znači
nepravilan biser. Barok je prva velika epoha koju povjesničari književnosti pokušavaju
odrediti značajkama koje bi bile svojstvene isključivo načinu umjetničkog oblikovanja.
Zasluge za činjenicu da je barok shvaćen kao velika knjiž epoha ima njemački teoretičar lik.
Umjetnosti Heinrich Wolfflin. Njegove su analize utjecale uvjerile i povjesničare književnosti
da bi se stilske razlike mogle primijeniti i na razlike među epohama.

Teškoće nastaju kada je utvrđeno da između baroka i renesanse postoje stanovite razlike, no
ne nastupaju istovremeno u različitim književnostima, niti se mogu jednako opisati.
Renesansnu svjetovnost kao da zamjenjuje neka nova duhovnost, racionalnost sklonost prema
iracionalnom, a težnju prema jasnoćom izraza i tematikom koja bliska sadašnjici zamjenjuje
sklonost prema tajnovitom i mističnom. Kada se radi o svjetonazoru, taj se često povezivao s
tzv. katoličkom obnovom tj otporom prema protestantizmu.

Sve te pojave ujedinjuje, naime, neko pretjerano naglašavanje stila i izraza, koje kao da
zanemaruje tematiku i ono što bismo mogli nazvati „temeljnom problematikom ljudskog
života“. U Italiji i Španjolskoj takve su pojave nazvane prema piscima: marinizam prema
Marinu i gongorizam prema Gongori, u Engleskoj euphuism prema jednom pripovijesti Johna
Lylyja, a u Francuskoj precioznost. Danad se drži da se sve mogu okupiti pod nazivom
manirizam

U početku je manirizam bio shvaćem kao razdoblje između renesanse i baroka, kasnije je,
međutim, shvaćen kao izvanvremenski pojam stila, značajkama suprotan klasicizmu. Danas
manirizam shvaćamo kao tip stila, koji u velikoj mjeri doista prevladava u epohi baroka ili
barem čini jednu njezinu bitnu značajku. Druge su se značajke baroka pokušavale izvesdti iz
svjetonazora, pa čak izravno i iz ideoloških razloga. Često se govori o razlici između baroka
sjevernih(protestantskih) i južnih(katoličkih) zemalja. Otprilike između 1570-1670, barem u
većem dijelu nacionalnih književnosti , dominira sklonost prema religioznosti, misticizmu i
nekom obliku onostranosti u tematici, a u stilu pak sklonost prema prebujnosti izraza,
naglašenom ukrašavanju, pa i time da izraz na neki način postane sam sebi svrhom.

Najčešće se uzima da je preteča, a prema nekim mišljenjima i jedan od utemeljitelja

književnoga baroka talijanski pjesnik Torquato Tasso (1544-1595) jer se njegovo ep
Oslobođeni Jeruzalem ubraja u vrhunska ostvarenja svjetske epike, a ujedno nameće
usporedbu s Ariostovim Bijesnim Orlandom, koja pokazuje promjene kakve su se u
književnosti dogodileu dosta kratkom vremenu.

Tassov ep, kao i Ariostov, opisuje borbe kršćana i muslimana, i u njegovom je središtu
opsada, i on slijedi epsku tradiciju gomilanja brojnih epizoda i digresija koje zajedržavaju
radnju, i on miješa mitološka bića i čudesne predjele s povijesno utvrdivim lokacijama i
činjenicama. Također su glavni likovi vitezovi čijim se pustlovinama posvećuje najveća
pozornost. Razlika je samo u knjiž. Obradi. I Tasso, doduše, izuzetno vješto gradi muzikalne i
slikovite stihove, i on je virtuoz versifikacije, no za razliku od Ariosta, koji uvijek govori
pomalo ironično i koji je sklon sve obuhvatiti ponesen nekim zadovoljstvom u pripovjedanju,
Tasso je uvijek gotovo tragično ozbiljan. Mitologija je kod Ariosta vrsta ukrasa, dok ju Tasso
izravno povezuje s kršćanstvom. Tasso tako svijet viteštva očito više ne vidi, ne shvaća niti
opisuje na isti način kako to čini Ariosto. Ideale koji su, prema njegovom mišljenju, vodili
kršćanski svijet u križarskim ratovima želi nanovo potvrditi. Oslobođeni Jeruzalem može se
shvatiti i kao pokušaj da se klasični ep uskladi s novom kršćanskom mitologijiom i novim
načinom izraza. Složena kompozicija nešto je manje zapletena od one Bijesnog Orlanda.
Tasso slijedi neku pravilnost oblikovane organizacije, pa je i sam zaplet nešto jednostavniji:
opsada i oslobođenje Jeruzalema, manji broj epizoda i upletanje Neba i Pakla umjesto gkrčkih
bogova. Majstorski su opisani prizori ideala pastirskog života u epizodi o Erminiji među
pastiricama, a česti su i postupci tzv končeta- domišljato sastavljenih usporedbi između
uzajamno izravno nespojivih pojmnova ili predodžbi. Drugo važno Tassovo djelo pastirska je
drama Aminta, zapravo lirska pastorala u kojoj je konvencije bijega od svagdašnjice u
zamišljeni idilični život pastira uobličena na način koji su stoljećima oponašali mnogi pisci.

Giovanni Battista Marino(1569-1625.) svakako je najizrazitiji predstavnik onog stila koji se

naziva manirizmom. Pisao je mnogo, a najpoznatije su mu zbirke lirskih pjesama Lira,
Galerija i Gajde, no životnim mu se djelom drži mitološki ep Adonis, koji je s 45 000 stihova
najdulji ep talijanske književnopsti i jedan od najduljih u europskoj književnosti.

Zanimljivo je pri tome spomenuti da je okosnica epa, mit o Adonisu i Veneri (Afroditi, prema
grčkoj mitologiji), čini se izuzetno mnogo privlačio pjesnike, primjerice Shakespeare,
Ovidija, Držića… Sam je mit vrlo star, a Grci su ga prihvatili čini se od Hetita ili Feničana.
(Pročitati kratku fabulu. Moram bit brži jbg)

Od svega toga Marino je ispjevao 45 000 stihova jedino o tome kako se Venera zaljubila u
Adonisa, kako je s njim živjela u idiličnoj šumi, kako jeon volio lov i nije slušao Veneru kada
ga je upozoravala da ne lovi opasne životinje i kako ga je vepar ubio. Govoriti o razvučenosti
te zapravo vrlo jednostaven fabule, međutim, nema mnogo smisla povodom Marinova epa, jer
se u njemu sve sastoji od mnoštva opisa, epizoda, književnih reminiscencija, preuzetih iz
Homera, Apuleja, Petrarke, Tassa i mnogih drugih, a temeljna je namjera, čini se, da izraz
postane svrhom sam sebi i da potpuno prevlada nad onim što bismo mogli nazvati sadržajem.
Tema Marinu očito nije osobit važna: njega zanimaju stilski efekti, apoanta je rečena
jednostavno u stihu koji počinje: Cilj je pjesnikov začuditi.

U svakom slučaju, Marinovo pjesništvo naglašeno njeguje virtuoznost u pjesničkom

oblikovanju, a nju je postigao u najvećoj mjeri i jedan od najvećih španjolskih pjesnika Luis
de Gongora y Argote (1561-1627). On je bio, naime, najvažniji i svakako najugledniji
predstavnik pjesničke škole u španjolskoj književnosti početkom 17. Stoljeća, nazvane
culteranismo(culto-učen) , a koja je upravo zbog njegove slave i prema njemu prozvana
gongorizam. Marinizam je pri tome vjerovatno ponešto izravno utjecao na tu školu, no čini se
da se ona ipak pojavila prije svega zbog spomenutog autonomnog razvitka renesansnog stila
na stil manirizma, koji se zbiva zbog unutarnjih razloga razvitka institucije književnosti

Njegove poeme Polifem i Galateja i, osobito, Samoće, izazvale su brojne polemike,

suprostavljanjai podednako oduševljene poklonike i oponašatelje. Gongora drži da je
pjesništvu namijenjeno samo izabranima, onima koji ga mogu razumjeti i shvatiti upravo i
jedino kao pjesništvo, a za to je potrebno kako znanje, poznavanje tradicije i osobitosti upravo
pjesničkog leksika, tako i određena osjetljivost za poetski način izražavanja. U njegovoj
poeziji tema nema nikakvo značenje i na treba težiti razumljivosti. U Polifemu i Galateji tako
se radi naprosto iz Ovidijevih Metamorfoza poznatom mitu o ljubomornom divu Polifemu,
koji je, zaljubljen u Galateju, bacio golem kamen na ljepotana Akisa, s kojim je Galateja
razgovarala. U samoćama sve se svodi na priču o nekom mladiću kojeg je more izbacilo na
nepoznatu obalu , pa on odlazi među pastire i prisustvuje svadbi, a zatim se druži s ribarima.
Temeljno značenje poeme uvijek je samo u bizarnim metaforama, u zvučnim stihovima, u
brojnim aluzijama na mitologiju i na ranije pjesništvo, u neobičnom poretku riječi koji izaziva
zabunu i u nekoj neprozirnosti izraza zbog koje nikada nije dokraja jasno na što se izraz
zapravo odnosi u smislu kakvog bismo mogli pripisati običnom jeziku.

Za razliku od Gongore koji dugo nije bio svjetski slavan pisac, u Španjolskoj u 17. Stoljeću-
koje povjesničari španjolske književnosti zovgu zlatnim vijekom- svjetsku slavu već rano
stječu tri dramatičara: Lope Felix de Vega Carpio( 1562-1635), Tirso de Molina(1584-1648) I
Pedro Calderon de la Barca(1600-1681.) Uspjeh im je vezan uz veliki procvat kazališta u
tadašnjoj Španjolskoj. Kazalište je tada igralo ulogu koja danas odgovara kinematografiji.
Crkvena se drama zadržala u donekle posebnom obliku nazvanom auto sacramental,
svjetovna je imala naziv comedia, ali se ona dijelila na nekoliko podvrsta, od kojih je
najvažnija tzv. drama plašta i mača, nazvana prema opremi glavnog junaka.

Premda slično engleskom, španjolsko se kazalište razlikuje od engleskog. Predstave su se

održavale na otvorenom prostoru, kojeg ograđuju zgrade, te na balkonima s kojih su također i
gledatelji pratili predstavu. Neke značajke barokne španjolske drame su: prizori su morali biti
dojmljivi, radnja relativno brza i puna preokreta, dijalozi i monolozi dopadljivo oblikovani,
vrlina nagrađena, a zlo kažnjeno.

Lope de Vega je pri tome nenadmašno poznavao ukus publike, a istovremeno je bio tako
vrstan stvaralac da je mogao i u nekim granicama nadići okvire koji mu time bijahu zadani.
Napisao je najmanje 1500 drama, čemu valja pribrojati i tridesetak opsežnih knjiga lirskih
pjesama , spjevova, pripovijedaka i romana. Za života je izdao zbirke pjesama: Ljudske rime,
Svete rime, i Rime ljudske i božanske. Od drama danas se uglavnom drže najboljim:
Peribanez, Vitez iz Olmeda, Fuente Ovejuna, Najbolji je sudac kralj, Seviljska zvijezda i
Lijek u nesreći. Od komedija: Vrtlarov pas, Budalasta Vlastelinka, Dosjetljiva djevojka…

Tematiku je crpio iz najrazličitijih izbora, od Biblije i grčke mitologije do starih kronika,

narodnih legendi, viteških romana i ranijih komediografa sve do svagdašnjeg života i tada
aktualnih događaja koje je danas vrlo teško prepoznati te shvatiti na što se odnose određene
aluzije.

Za razliku od de Vege, njegov sljedbenik i nastavljač Tirso de Molina, koji je kao fratar pisao
pod pseudonimom jer se, po svoj prilici nije želio odveć izlagati, bdući da je pisao, osim
crkvenih, i svjetovne drame, poznat je u svjetskoj književnosti zapravfo samo zbog jedne
drame- Seviljski varalica. Drama je to o nenadmašnom zavodniku Don Juanu, kojem puni
naslov glasi Seviljski varalica i kameni gost. Tema je navodno preuzeta iz legende o
besramnom zavodniku kojeg su nakon ubojstva zavedene djevojke ubili fratri i proširili
glasine kako ga je odnio đavao. Tirso de Molina ju je dramski obradio tako da pustolovine
Don Juana počinju u Napulju a završavaju u Sevilji. Na temelju te drame, odnosno na temelju
lika Don Juana i njegovih zavodničkih pothvata, napisano je do danas najmanje 17 ako ne i
znatno više knjiž. Djela.

Treći dramatičar španjolskog baroka, Calderon, razlikuje se od svoja dva prethodnika možd
aupravo nekom vrstom odluke koja je supprotna Don Juanovoj: upravo prolaznost života on
bi htio prevladati u spoznaji konačnih istina, do kojih čovjek može doći, poremda one nisu
odveć ohrabrujuće. Neka vrsta pesimizma tako prožima i njegova najbolja djela, no ona su, za
razliku od Veginih i Tirsovih, vrlo stilizirana , dotjerana u obradi i okrenuta prema
unutrašnjem životu likova do te mjere da dobivaju neku osobitu dimenziju dubine i
višeznačnosti. Zbog toga mnogi drže da je upravo on najbolji dramatičar zlatnog vijeka
španjolske književnosti, pa možda i najbolji dramatičarcjelokupnog baroka.

Vega je bio ljubimac pučke publike, dok je Calderon pisao za odabraniju i obrazovaniju
publiku, pa se morao prilagoditi takvom ukusu kakav je očito bio na nešto višoj razini od
prosječne publike.Napisao je oko 120 drama. Calderon je svoja djela dotjerivao i uspio je u
njim apostići voskstupanjsklada između scenskih efekata i stiliziranog pjesničkog govora.
Monolozi u njegovim dramama tako su često i vrhunska pjesnička ostvarenja, a dijaloge
redovno prožima neka unutarnja napetost između suprostavljenih iskaza, koja se ne može
konačno i dokraja razriješiti. Najpoznatije mu je dijelo Život je san( pročitaj sažetak, il cijelu
dramu)

Romantičari,koji su izrazito cijenili tu dramu, prepoznali su u tomesklonost prema nemoći da

se odijeli iluzija od zbilje i da se uspostavi podjednako pravo na istinu sna kao i jave. Drugi
suz opet tumači naglašavali određena protuslovlja u takvom stajalištu, osobito zato što
konzekvencije koje je Sigismund povukao u drami-postavši na kraju razborit i plemenit
vladar- ne odgovaraju njegovoj nerazriješenoj drilemi: ako je sve samo san, a čovjek ne može
vladati vlastitim snovima, na čemu bi se mogla zasnovati njegova odgovornost? Možda je
zato najprimjerenije reći kako Calderon nije napisao ovu dramu da riješi problem odnosa sna i
jave, iluzije i zbilje, nego da taj problem na neki način postavi i time učini predmetom ili
građom za raznolika moguća tumačenja. Od ostalih mnogobrojnih Calderonovih djela
najčešće se još spominju Ljubav poslije smrti, Liječnik svoje časti, Postojani princ i Luis
Peres el Gallego.

Dok Calderona povjesničari književnosti uglavnom drže posljednjim velikim dramatičarem

baroka u španjolskoj književnosti, dotle je veliki engleski pjesnik John Milton (1608-1674)
prema mišljenjima povjesničara engleske književnosti posljednji veliki epičar renesanse, ali se
u okvirima povijesti svjetske književnosti, zbog njega životnog djela, epa Izgubljeni raj, s
mnogo opravdanja može držati i važnim pjesnikom epohe baroka.

Tema je tog epa biblijska priča o grijehu Adama i Eeve te o njihovu izgonu iz raja. Obrađena
je tako što se u prvim pjevanjima opisuju Satan i njegovi vragovi, koji u paklu raspravljaju u
svojem porazu i snuju planove kako da ometu Božje namjere. Nakon toga mjesto radnje
postaje zemaljski raj. Satan pokušava nagovoriti Evu i Adama da prekrše zabranu prema kojoj
ne smiju jesti voća s drva spoznaje. Anđeli ga najprije otjeraju, no on je uporan te na kraju
nagovori Evu i Adama da prekrše zabranu prema kojoj ne smiju jesti voća s drva spoznaje.
Anđeli ga najprije otjeraju, no on je uporan te na kraju nagovori Evu da uzme jabuku., da je
da i Adamu, pa su oni protjerani iz raja. Premda je tako okosnica epa u biblijskoj mitologiji, u
samoj obradi se osjeća i utjecaj Vergilija, osobito u određenoj simetričnoj kompoziciji, u
načinu gradnje stihova i u razradi nekih epizoda, no s druge je strane gledano sve puno odlika
bujnog, uzvišenog pa u nekom smislu i pretjeranog baroknog izraza. Ep tako uspjelo spaja
staru klasičnu i novu baroknu tradiciju, a prožima ga i stajalište kako prvi grijeh nije
posljedica božjeg nauma već isključivo ljudske slobodne volje