Pljačkaške operacije Ozn-e, Udba-e, Kos-a i SDB-a

https://novenews.net/hr/drustvo/pljackaske-operacije-ozn-e-udba-e-kos-a-i-sdb-a-56

Polovicom 1944. partizani su osnovali svoju obavještajnu službu OZN-u (odjeljenje za zaštitu
naroda). Voditelji su poslani u SSSR gdje im je NKVD pružio obuku. Prema zapovjedi Tita
OZN-a je organizacija s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada na
teritoriju Jugoslavije. Organizirala je doušnike na teritoriju čitave Jugoslavije, a imala je 4
odsjeka.

Prve masovne pljačke ova služba je počela organizirati pri kraju rata. U svibnju 1945. Okružni
NOO dobivaju zapovijed o poduzimanju „energičnih mjera za čišćenje zemlje od fašističkih
ostataka i raznih protunarodnih elemenata“. Prema izvješću OZN-e za Slavoniju od 5. svibnja
1945. u planskom čišćenju okruga uhićeno je oko 1600 osoba i to pretežno iz gradova.
Konfiskacijom imovine komunisti su stvorili mogućnost za provedbu agrarnih reformi i
kolonizacije, kao i podržavljenja privatne imovine. Ozakonjenjem konfiskacije imovine
„narodnih neprijatelja“ postale su sredstvo njihovog onemogućavanja u eventualnom
budućem sukobu, a ta imovina je poslužila kao materijalna podloga za privilegije višem sloju
sudionika NOB-a.

MUP FD Hrvatske, 10. srpnja 1945., izvještava CK KP-a Hrvatske o pogoršanju stanja u
Slavoniji zbog brutalnosti i pljačke provođene od strane JA-a, Narodne milicije i OZN-e:
„Nepravilan odnos prema narodu, što se naročito ispoljilo u kotaru Donji Miholjac i kotaru
Vinkovci, gdje se brutalno upotrebljava sila protiv naroda. Svakodnevna pljačka, koju čine
takovi elementi iz redova Milicije, a uz to ako uzmemo da vojska i OZN-a vrše također pljačku
i da se njihovi vojnici izdavaju kao milicija, onda nije nikakvo čudo, da narod strahuje pred
milicijom kao pred pljačkaškom ruljom. Narodna milicija koja je izvršni organ Narodne vlasti
ne samo da je takvim radom kompromitovala sebe, nego je i kompromitovala i Narodnu vlast.
Narodna vlast gubi autoritet u narodnim masama uslijed milicije, koja nema nikakvih moralnih
prava, da bude njen izvršni organ.“ U istom se dokumentu dalje navodi: „Organi OZN-e vrše
pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ne pokopavaju čestito. Narod strahuje.
Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu, nego i među članovima Narodno-oslobodilačkih
Odbora. Na okrugu Brod i Nova Gradiška imade više slučajeva gore navedenih postupaka,
gdje su se ubijali i seljaci bez suda i istrage. Slučaj pročelnika upravnog odjela u Pakracu s
kojim smo razgovarali i koji je izjavio, da kada je učinio prigovore za postupak vojske i OZN-e
prema narodu da se boji da će biti uhapšen. Dakle, nije taj strah samo u narodu, koji svaki
dan čeka da neće biti odveden negdje i ubijen (to javno govori), već je taj strah ušao i u same
odbore…U Sibinju ubili su domobrane, njih oko 15 bez ikakovih razloga i to vojnici Narodne
Odbrane. Sve to stvara krupne političke probleme, naročito u tom kraju koji nam od prije nije
bio sklon. Da je stanje takovo krivnja uglavnom leži na samim odborima koji nijesu upućeni u
svoje kompetencije, a najviše na samom Oblasnom NOO-u, koji se nije udubio u rješavanje
tih problema.“

Kako bi spriječili samovolju i sve ozakonili komunisti su 1946. izdali proglas kojim je oduzeta
zemlja i ostala imovina svim "narodnim neprijateljima". Tim zakonom oduzeto je 711.000
objekata, kuća, stanova, poslovnih lokala, hotela, velike zemljišne posjede, mala
gospodarstva, idustrijska poduzeća, obrtničke radnje i brodogradilišta. Najprije su opljačkali
“suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”,
“klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim seljacima.
U toj organiziranoj pljački odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati i prema tim
pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna
hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili
oni koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori.
Najpošteniji i najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i
ravnopravnosti mogli su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na
upravljački vrh propuštani su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez
suvišnih pitanja. Oni koji su slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima
tajnog punjenja vlastitih džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki.

U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka OZNA-e formirana je pri Ministarstvu unutarnjih
poslova Uprava državne bezbednosti UDB-a, dok je jedan dio službe došao pod nadležnost
Ministarstva vanjskih poslova pod nazivom Uprava za istraživanje i dokumentaciju UID,
kasnije preimenovan u SID. Od Trećeg odsjeka OZNE pri Ministarstvu narodne obrane se
formira Vojna obavještajna služba VOS i kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije
(KOS). Kasnije je pri nastanku teritorijalne obrane formirana i bezbednost teritorijalne obrane
BTO, a KOS je proimenovan u Organ bezbednosti OB, iako su svi i dalje ove tri vojne službe
zvali KOS.

Svi koji bi se mogli pobuniti protiv pljačke, ako nisu odmah ubijeni zatvarani su u mnoge
koncentracijske logore. Prema izvještaju CIA-e br. 00-B- 34987 od 20. lipnja 1951, država:
Jugoslavija, predmet: koncentracijski logori/lokacije/broj kažnjenika: “Prema izvoru iz
Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncentracijskih logora pa se spominje “Nova Gradiška”:
logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30000 ljudi. Sada je u
logoru 5000 kažnjenika koji služe kazno od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji
obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop
od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima
ima dvadeset svećenika.

Logor “Gredjani” je koncentracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčavanju šuma
udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci,
komercijalisti… Većina su bosanski muslimani.

Logor “Bela Crkva” je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevna porcija hrane je 150
grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja.

Koncentracijski logor “Botovo”, blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su
varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na
utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.

Logor na “jezeru Scutari” (Skadarsko jezero) ima 10000 logoraša uglavnom osuđene kao
konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima
nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša
ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.

U logoru “Jasenovac” je 3000 kažnjenika. U logoru “Mostar” je 2200 kažnjenika. U

“Smederevskoj Palanci” je 3000 kažnjenika.
Uz spomenute veće koncentracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade
jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncentracijskim logorima 200.000
zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85.000 dok je u radnim logorima zatočeno
između 100.000 i 150.000 logoraša”. Ove rane logore komunisti su zvali "dobrovoljne radne
brigade".

Početkom pedesetih partizanska elita sve više uživa u vlasti, te počinju prve svađe oko
imovine i žena koje sve više zahtijevaju smještaj u državne vile, zlatni escajg i uvezenu
odjeću koju su vidjele u diplomatskim magazinima. Zbog toga je 1952. na kongresu
komunista pred 2000 delegata general Ljubodrag Đurić sa govornice optužio šefa srpskih
komunista Petra Stambolića za ljubavni odnos sa njegovom ženom. Tito je povikao;
"Zaustavite tog luđaka!", ali pošto su mikrofoni bili uključeni to je čula čitava Jugoslavija u
izravnom radioprijenosu. Tito je stao na stranu Stambolića pošto je i sam volio mlađe i ljepše
žene, umjesto starijih partizanski. Tako se 1950. oženio Jovankom, nakon što mu je ratna
priležnica Davorjanke Paunović naglo umrla. Do tada je komunistički agitrop koji je vodio
Đilas od komunista tražio bračnu skrb za povijesno najzaslužnije drugarice. Međutim ni sam
Đilas se nije držao onog što je propagirao pa je i sam stariju partizanku Mitru zamijenio sa
mlađom Šteficom. O tome je Đilas počeo pisati pa je u časopisu Nova misao u siječnju 1954.
objavio “Anatomiju jednoga morala“ gdje je izložio slučaj jedne balerine, glumice, operne
pjevačice i mladenke svoga cnogorskoga zemljaka Peke Dapčevića. Nekoliko mjeseci poslije
na partijskom na plenumu Đilas je optužen za liberalizam koji zbunjuje i uznemirava javnost,
te je isključen iz Centralnoga komiteta.

Zbog nacionalizacije i kolektivizacije, usprkos velikim ratnim odštetama od njemačke,

gospodarstvo je sve slabije te se 1957. godine Jugoslavija počinje zaduživati za potrebe
uvoza. Ratne reparacije i zapadni krediti više nisu dovoljni za prehranu stanovništva, te se
partija odlučuje na izvoz ljudi kako bi oni svojim donacijama hranili članove obitelji, a time i
čitavu Jugoslaviju. Zbog toga dolazi do liberalizacije prelaska granice kako bi ljudi mogli otići
raditi u druge države. Od sredine1960-ih preko milijun ljudi je u nekoliko godina pobijeglo na
Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Usprkos tome nezaposlenost je
u Jugoslaviji iznosila između 9-13%, da bi do 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se
moralo šutjeti jer svaka priča bila je put za Goli otok. Nezaposlenost je u Sloveniji bila oko 4-
5%, u Hrvatskoj se kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu bila oko 57%, a u Bosni i
Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%. Pored 268.000 nezaposlenih 1968.
godine uz milijun radno sposobnih koji su otišli na Zapad bilo je 135.000 ljudi koji su tražili
posao, ali nisu bili ni registrirani na Zavodu za nezaposlene. Uz to problem gospodarstva su
bila i izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost. Direktori poduzeća su
izmišljali radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“, te su tako nastali komunistički mastodonti sa
tisućama ljudi kojima je efikasnost rada bila daleko od optimalne. Isto se radilo i u državnim
institucijama gdje većina zaposlenih nije ni znala što im je posao, a takav način zapošljavanja
je postao obrazac zapošljavanja i rada u svim državnim poduzećima i institucijama. Takvi su
se obično skrivali od onih koji su radili odlazeći na razne partijske, sindikalne, sportske i slične
sastanke, te su bili poznati pod imenom "krivinaši". Radnici na radu u inozemstvu slali su
novac kući i to je postao glavni izvor deviza u Jugoslaviji. Polovinom 1968. godine oko
400.000 Jugoslavena, najviše Hrvata je radilo izvan zemlje, a odlazak radne snage idućih
godina raste. Kako bi dobili putovnicu mnogi su bili ucjenjivani od udbaša i tako prisiljavani na
suradnju sa Udbom. Neki su putovnice i kupovali na čemu su udbaši zarađivali. Oni koji su
ucjenom postali doušnici ponekad su bili otkriveni od strane poznanika, a oni su se najčešće
pravdali kako su oni žrtve, zbog ucjene.
Kako bi smirili nezadovoljstvo naroda Tito i partija uvode novi gospodarski program koji
nazivaju "samoupravni socijalizam". Ovaj sustav se po svojoj ekonomskoj efikasnosti vrlo
brzo pokazuje kao lošiji čak i od sovjetskog tipa planskog gospodarstva, ali ga partija širi kako
bi se radnici igrali upravljanja poduzećima i tako krivicu za loše rezultate pronalazili u
direktorima, iako su sve stvarne odluke donošene na partijskim sastancima. Većina poduzeća
je proizvodila gubitke koji su pokrivani tiskanim novcem i devizama koji su slali "gastarbajteri".
Pošto njihov novac nije bio dovoljan partija dozvoljava privatnu inicijativu u iznajmljivanju soba
turistima koji sve više dolaze na Jadransko more. I u tom poslu su udbaši imali prednost
pošto su sa puno manje straha mogli varati na porezu. Zahvaljujući gastarbajterima i turizmu
gospodarski standard u Jugoslavije je porastao u odnosu na zemlje "realnog socijalizma", što
je prikazivano kao rezultat "samoupravljanja", te su komunistički teoretičari na zapadu to
počeli prikazivati kao novi uspjeh u razvoju komunističke misli i prakse.

Početkom šezdesetih suradnik Srpske SDB-a Ratko Dražović, direktor “General-eksporta” i

“Avala filma”, na nagovor Slobodana Penezića Krcuna organizira šverc cigareta i droge, te
otkup deviza i nakita na crno. Dražović se bavio i otkupom umjetnina, koje je preko svojih ljudi
preprodavao po Amsterdamu. UDBA je potom od svojih suradnika i agenata u Europi stvorila
čitavu mrežu lažnih poduzetnika sa poduzećima po Italiji, Austriji i Njemačkoj, koji su trgovali
isključivo sa Jugoslavijom. Tako su stvarane prve devizne rezerve koje su odlazile u
Specijalni fond NBJ za financiranje rada policije i tajne službe Jugoslavije. Krajem šezdesetih
godina Služba državne sigurnosti Srbije počela je razvijati državni šverc narkoticima preko
kosovskih Albanaca, koji su u Turskoj imali rodbinu. Oni su mogli lako, sigurno i jeftino doći do
heroina. Heroin je kupovan u Turskoj za 10.000 dem za kilogram, prodavan u Njemačkoj za
100.000 dem. Profit je odlazio u Specijalni fond SDB, a albanski kuriri su plaćani za svoj
posao, ali su imali pravo raditi i za sebe. Tako su Albanci postali jedan od najjačih narko-
klanova u svijetu.

Šef saveznog SUP-a Svetislav Stefanović Ćeća za organizaciju ilegalnih poslova 1964.
ovlastio je Rada Radovića i Slavka Bartu, a investitor je bio partner iz Švicarske - Talijan Etore
Ćićelero, tada najjači europski švercer cigareta, kave i zlata od Bejruta preko Grčke, a nakon
sklapanja posla sa Udbom, preko Jugoslavije za Italiju. Sa ovim poslovima bili su upoznati
pojedini rukovodioci poduzeća „Velebit“ i skladišta u Bakru, posada broda „Punat“, a u ekipi je
bilo i 12 posebno odabranih osuđenika s Golog otoka koji su obavljali poslove utovara
materijala za Goli otok i sa otoka u vagone za unutrašnjost. Službe su stvaranjem ovakvih
tajnih fondova stjecali mogućnost da dio svojih operacija skriju od konkurentskih republičkih ili
saveznih službi, od partijskih nadzornika, ili od suparničkih republičkih obavještajnih i
političkih klanova. Konkurentski obavještajni klanovi su za ovo znali, pošto su to i sami radili,
te se znalo događati da nastoje kompromitirati i uhititi osobe za koje sumnjaju kako radi kao
osobni suradnik nekog suparnika u Udbi i Kosu. Vrlo brzo nakon osnivanja tajnih fondova
šefovi Udbe i Kosa, te njihovi politički zaštitnici su tajne fondove počeli koristiti za nabavke
luksuzne robe sa zapada, za školovanje svoje djece na elitnim zapadnim sveučilištima, za
plaćanje putovanja po inozemstvu, te za punjenje svojih osobnih tajnih računa u švicarskim
bankama. O svemu ovom Tito je imao sve informacije, ali to nije sprječavao, već je naprotiv
udbaše i partijaše poticao u krađama kako bi se međusobno borili tko će više ukrasti, a on je
tako stekao mogućnost da ih po potrebi ucijenjuje i ucjenama prisiljava na poslušnost kada
mu to zatreba. Vrlo brzo su poslovi punjenja tajnih fondova pljačkanjem građana i poduzeća
postali osnovni posao udbaša, a obavještajno sigurnosni poslovi su postali maska koja je
sprječavala kontrolu njihovog rada, te razlog njihovog postojanja. Time je Udba postala
mafijaška organizacija koja se pred neupućenim partijskim dužnosnicima skrivala ubijanjem
"državnih neprijatelja" u inozemstvu. Zbog toga je bilo potrebno stvoriti što više takvih
neprijatelja, kako bi oni imali što više "ofenzivnih operacija", te je broj ubojstava emigranata u
inozemstvu povećao u odnosu na vrijeme zadnjih godina Aleksandra Rankovića.

Tito se počeo javno izjašnjavati kao Hrvat već sredinom šezdesetih godina, te je republike
počeo poticati na što veće osamostaljenje i zadržavanje imovine u republičkim rukama. Dug
države je rastao, te je na kraju 1970. ukupno zaduženje Jugoslavije prema zapadu iznosilo
2.350 milijuna dolara, a 1971. ukupno zaduženje je bilo 3.177 milijuna dolara. Jedan 1 $
1965. vrijedi kao 1,29 $ 1971., te 1,81 $ 1976. pošto je i u SAD-u zbog naftne krize došlo do
inflacije. Samo za kupovinu sirove nafte utrošeno je preko 1/3 vrijednosti ukupno korištenih
kredita izvana u vremenu od 1952.-1989. godine. Hrvatska komunistička elita je 1971.
zatražila ostanak većeg postotka deviza u Hrvatskoj, koje su hrvatski hoteli i hrvatska
poduzeća morala prodavati Narodnoj banci Jugoslavije po tečaju nekoliko puta manjoj od
realne, što je sve Tito javno podržao. Ali beogradska Srbijanska elita nije pristajala na ostanak
bez turističkih deviza, pa su se pobunili. Imali su iza sebe vojsku, obavještajne službe i dobre
veze sa SSSR-om, dok je hrvatska elita u oružanim instrumentima vlasti bila slaba. Zbog tog
su Hrvatski komunisti privlačnim parolama o velikim investicijama od nacionalnog interesa,
odlučili pokrenuti Hrvatski narod i staviti se na njegovo čelo, te se na taj način izboriti za
osvajanje deviznog kolača, čime je nastao takozvani “maspok”. Kad su studenti na masovnim
prosvjedima, navođeni od ubačenih provokatora, počeli ugrožavati same temelje SFRJ srpski
generali su zaprijetili vojskom, te se Tito uplašio kako bi u slučaju velikih nereda mogao
intervenirati SSSR kao u Čehoslovačkoj i Mađarskoj, te bi i on bio uklonjen. Zbog toga se
povukao i Hrvatsku elitu predao u Srpske ruke, što je Srbijanska komunistička elita iskoristila i
mnoge Hrvate likvidirala.

Kako bi ponovno stvorio konkurenciju među republikama i bio arbitar među njima Tito 1974.
godine stvara novi Ustav po kojem su republike postale suverene, ali se stvarno nisu mogle
osamostaliti. One koji su mu ostali vjerni nastavio je obilno nagrađivati, te je pljačka postala
još veća. Poznat je slučaj kad je jedan pripadnik nove Hrvatske elite Jakov Blažević dao
majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke crne najlonske
vreće, te ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih
maraka koje je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila
devize, a radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila. U to vrijeme
Hrvatskom su upravljali Vladimir Bakarić i Milka Planinc koja je od kraja 1971. do 1982. bila
predsjednica CK SKH, nakon čega je za nagradu postala Predsjednica Saveznog izvršnog
vijeća (Jugoslavenska vlada). Bakarić i Planinc su se brinuli za ideološku podložnost Hrvatske
komunizmu i Srbima, a o tome koliko njihovi najbliži suradnici potajno kradu nisu vodili brigu.

Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma i

hrvatskih gastarbajtera, hrvatski političari i udbaši su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja
sve većeg djela deviza u svoje džepove, te je beogradska elita bila sve nezadovoljnija.
Podijelili su se oko toga kome će pripasti više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko
pitanja opstanka Jugoslavije. U cilju što lakše pljačke sve uvozno izvozne tvrtke stavljene su
pod punu kontrolu neke obavještajne službe kako bi provizije išle isključivo njima, a za
kontrolu pojedinih tvrtki borili su se KOS i republičke službe države sigurnosti. Taj sukob bio je
osobito jak za kontrolu nad najvećim Jugoslavenskim poduzećem INA-om. Zahvaljujući
devizama od Hrvatskog turizma i hrvatskih gastarbajtera naglo je naraslo i poduzeće INA.
INA je osnovana 1. siječnja 1964. spajanjem Naftaplina Zagreb, Rafinerije nafte Rijeka i
Rafinerije nafte Sisak. Time je hrvatska ujedinila sva svoja naftna poduzeća kako bi
centralizirali upravljanje, te nabavu nafte i deviza za nabavu nafte. Pošto je INA bila hrvatska
kompanija lakše je dolazila do deviza od turizma i gastarbajtera, a koje su bile neophodne za
kupovinu nafte na svjetskom tržištu. Iznajmljivači soba za turiste i gastarbajteri su novac
čuvali u njemačkim markama, a u uvjetima visoke inflacije bilo je privilegija novac čuvati u
devizama, pošto se na taj način mogla sačuvati vrijednost novčane imovine. Zahvaljujući
lakšoj nabavi deviza, te djelomičnoj vlastitoj proizvodnji nafte iz hrvatskih nalazišta INA je
stakla gotovo monopolski položaj na dobrom dijelu Jugoslavije, te je postala najjače naftno
poduzeće u Jugoslaviji. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966., INA desetak
godina kasnije ima više od 500 postaja, godine 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja
prema Sisku i ostalim potrošačima u kontinentalnoj unutrašnjosti. Konkurentski Beogradski
Jugopetrol i Slovenski Petrol puno teže dolaze do deviza, te je i zbog toga 1971. došlo do
raskola između Srpskih i Hrvatskih komunista, te pojave Maspoka. Unatoč propasti Maspoka
INA-a je ostala vodeće Hrvatsko poduzeća preko kojeg je financirana većina industrije u
Hrvatskoj. Zbog sukoba oko deviza od 1971. do 1973. moć savezne vlasti slabi, a republičke
Vlasti dobile su prava podizanja međunarodnih zajmova, te je sredinom 1970. krenuo najveći
investicijski val u povijesti Jugoslavije. Iako je financijski INA-om upravljala Hrvatska ona je
zbog strateške vojne važnosti obavještajno bila pod nadzorom KOS-a, te je KOS preko INE
financirao svoje vanjske operacije. Istovremeno u ovom periodu od 1970. do 1973. godine,
186 jugoslavenskih direktora otvorili su svoje tvrtke u inozemstvu. Već 1971. Branko Šrengon
sa kćerkom Ingom i Ivanom Gregorom osnivaju poduzeće u Panami za naftne i kemijske
poslove, preko kojih INA sve više posluje.

U jesen 1973. dolazi do OPEC-ovog smanjenja proizvodnju za oko 5% da bi podigli cijenu sa

3 dolara po barelu na više od 5 dolara, oko 70%. Tijekom iduće godine, cijena sirove nafte je
na svjetskom tržištu narasla na više od dvanaest dolara po barelu. To je veliki udarac za sve
potrošače nafte, ali i vjetar u leđa INA-i čija zarada i društvena moć se povećavaju. Tada je
godišnji priljev deviznih doznaka od iseljenika dostigao iznos od oko 2 milijarde dolara i to je,
uz turistički priljev bio najvažniji priljev deviza. Usprkos tome trgovinski deficit 1979. dostigao
je 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijuna dolara, a do 1980. dugovi Jugoslavije
popeli su se na oko 20 milijardi dolara.

Prva tajna privatizacija Jugoslavije počinje 1975. osnivanjem banaka kćeri u inozemstvu AG
Wien, Yugoslav Limited London, Yugoslav Paribas Paris i Lusaka. Njih je formalno osnovala
Juforex grupa, a u stvari pripadnici SDB-a i KOS-a uz suradnju sa pripadnicima bankarske i
političke elite koji su se pripremali za vrijeme nakon Tita. AG Wien je bila banka kćer
Zagrebačke banke, a kasnije u ratu je iznenada postala vlasnica matične banke sa skrbničkim
računom u Zagrebačkoj banci. Banke su jugoslavenskim tiskanim dinarima odabranim
pojedincima odobravale kredite po kamatama od 2 posto sa čime su kupovali devize koje su
prebacivali u strane banke na oročenje po visokim kamatama. Nakon nekoliko godina visoke
inflacije i pada deviznog tečaja dio deviza bi prodali i vratili dinarski kredit u Jugoslaviji, a
razliku u tečaju i kamatu na štednju bi zadržavali za sebe. U dogovoru sa tim bankama
kupljene devize su preko istih banaka posuđivale Jugoslaviji uz visoke kamate, a garancija
vraćanja je bila sama oročena štednja tih odabranih jugoslavenskih državljana. Na taj način iz
Jugoslavije je crpljen novac u privatnom interesu što je izazvalo sve veću inflaciju i sve brži
pad valutnog tečaja dinara. Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka - 7 dinara.
Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na 1 Njemačka marka za 18 dinara. Do 15. 12. 1989.
inflacija je ubrzala te je za 1 njemačku marku trebalo dati 70.000 dinara na crno. Po procijeni
CIA-e tada su jugoslavenski državljani koji nikad nisu radili na zapadu u zapadnim bankama
imali oko 20 milijardi dolara na štednji, točno onoliko koliko je Jugoslavija dugovala zapadnim
bankama. Ova elita obogaćena najviše inflacijsko kreditnom pljačkom često je putovala na
zapad, te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim
odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, liječili su se u
najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim svjetskim sveučilištima, a
narod to sve nije smio ni znati. Kako bi sve ovo prikrili partija je od sredine devedesetih
dozvolila i običnim ljudima putovanje na zapad radi kupovine. Najčešće se putovalo u Trst
gdje se kupovala puno jeftinija i modernija odjeća i obuća. Mladi su počeli putovati po
traperice, jakne, tenisice, ženske cipele, parfeme, dezodoranse, žvakače i slično. Mnogi su
kupovali više nego im je trebalo za osobno korištenje, te su višak prodavali. Tako su nastali
prvi poduzetnici koji su se bavili "šverc komercom" od čega se moglo živjeti bolje nego od
rada u nekoj tvornici. Udba je i to iskoristila te bi švercere zatvarala i oduzimala im robu, a oni
koji su pristajali na suradnju to su mogli slobodno raditi i to im je postalo zanimanje. Većina
ostalih stanovnika je uspijevala preživljavati zahvaljujući vlastitoj proizvodnji hrane u vrtu.
Većina kućanstava u gradskim i prigradskim naseljima je imala mali priručni svinjac i
kokošinjac u kojima su uzgajali svinje i kokoši otpacima iz kuhinje i vrta, a oni koji su živjeli u
stanovima najčešće su imali male vikendice koje su im služile za uzgoj voća i povrća za
vlastitu upotrebu. Bez tih dodatnih izvore hrane većina bi bila gladna.

Početkom 1976. naglo se povećava i broj tvrtki koje hrvatski naftaši osnivaju u Panami i
drugim poreznim oazama, te samo Robert Ježić, Inga Šrengon i Srećko Kirigin osnivaju dvije
takve tvrtke. Slijedećih godina Ježić je u drugim državama osnovao niz takvih poduzeća koja
su poslovala sa INA-om.

Godine 1977. u vrhu SKH održan je sastanak na kojem su utvrdili kako petina zaposlenih radi
u poduzećima gubitašima, kako gubitaši imaju 5,4 posto veće plaće. U prethodne dvije godine
prepolovljena je akumulacija jugoprivrede, a u zadnjih 10 godina potrošnja je rasla iznad rasta
društvenog proizvoda. Cjeli izvoz ne može pokriti ni troškove uvoza repromaterijala, a 63
posto izvoza troši se za otplatu vanjskog duga. Također je primijećeno kako svaka republika
želi vlastitu auto industriju, te uz tri postojeće rafinerije sve republike traže svoje nove.

Prema istraživanju srbijanskog publicista Pere Simića, koji je napisao seriju knjiga o Josipu
Brozu i njegovom vremenu; „Od 1974. do 1980. godine SFRJ je godišnje trošila 15% više
nego što je proizvodila, to jest zemlja je trošila svoju budućnost, a prosječna iskorištenost
dnevnog radnog vremena bila je 4 sata i 32 minuta, dakle, država je već bila prilično
»raštimovana«“.

SIV je 1979. »dodijelio« prava za nova zaduživanja u visini od osam milijardi i 427 milijuna
dolara, iako je zemlja već krajem te godine dugovala 14.952 milijuna dolara. Dio investicija
pokazao se kao vrlo promašen – »Obrovac« (u Hrvatskoj), »Feni« (u Makedoniji) i drugi. Od
1976. do 1979. plaće su rasle 30 posto brže od rasta produktivnosti. Čak i u poljoprivredi
Jugoslavija je bila gora od svih zemalja iza željezne zavjese, jedan proizvođač je proizvodio
3,9 tona žita, u Bugarskoj 5,1, u SSSR-u 8,5, u Mađarskoj 14,8 tona. Proizvodnja mesa po
poljoprivredniku u Jugoslaviji i Bugarskoj bila je ista, u SSSR-u veća za 70 posto, a u
Mađarskoj 4 puta. U posljednjem desetljeću Titove vladavine, od 1970. do 1980 Jugoslavija je
godišnje trošila 8 posto više nego je proizvodila, akumulativnost je pala za 2,5 posto, a
međurepublička razmjena je prepolovljena. Pokrivenost izvoza uvozom je sa 66 posto u 1978.
pala na 49 posto u 1979. Vanjskotrgovinki deficit je u prvih devet mjeseci 1979. bio 49 posto
veći nego cijele prethodne 1978. Od 1979. do 1980. izvoz na konvertibilna tržišta pao je za
trećinu, sa 35,8 na 23 posto, a izvoz u Istočni blok je porastao za 50 posto, sa 29,55 na 48,52
posto. Time se Jugoslavija vratila na razinu ovisnosti o komunističkim državama na razinu
koju je imala pri razlazu sa Staljinom. Prije Titove smrti stupanj zaduženosti gospodarstva
rastao je po stopi od 25 posto, a produktivost je opadala 2 posto godišnje. Za 4 godine vanjski
dug jugoslavije je porastao za 4,5 puta. Bilo je 800.000 nezaposlenih, a na radu u inozemstvu
i više. Trećina zaposlenih, oko 1,8 milijuna radilo je prividno, kao tehnološki višak. Jugoslavija
je tada imala 140.000 činovnika više od Mađarske, 340.000 više od Rumunjske, a efektivno
se radilo 3 sata i 2o minuta dnevno. Sve to ukazivalo je na činjenicu kao je samoupravni
socijalizam ekonomski lošiji od centralizirane planske sovjetske privrede.

Drastično novo poskupljenje cijene nafte dogodilo se u razdoblju 1979./1980. a izazvalo ga je

smanjenje proizvodnje nafte u vrijeme prvog Zaljevskog rata između Irana i Iraka. Zbog toga
krajem 1979. godine savezna vlada SFRJ pozvala je u pomoć MMF, te je uvela ograničenja
uvoznih roba u domaćoj potrošnji i uvela mjere za povećanje izvoza, osobito na zapadna
tržišta. Nakon što je Tito umro 1980. Jugoslaviji su obustavljeni strani krediti i ona ostaje bez
deviza za uvoz. Porast cijene nafte zaustavio se na 38 dolara za barel. Za podjelu plaća u
Jugoslaviji potrebno je tiskati sve više dinara, te se inflacija 1981. penje na oko 45%.

Dana 9. 4. 1982. godine u zaključku radnih tijela Vijeća republika i pokrajina Savezne
skupštine, utvrđeno je; „pogoršanje ekonomske situacije u toku ovog delegatskog perioda
imalo je dublje korene. Ono je rezultat pogrešne razvojne politike u posljednjih 10 godina
kada je otpočeo proces zatvaranja prema svjetskoj privredi i enormno širenje potrošnje u
zemlji u svim oblastima. To je izazvalo posljedice na vanjskom i unutrašnjem planu, a
posebno u oblasti platne bilance i kretanja inflacije, koja prijeti da dokine sve rezultate koji se
postižu u jačanju kvalitativnih faktora privređivanja “. Sve to nije bilo dovoljno te su pregovori
sa MMF-om trajali do raspada SFRJ, sa više prekida u vrijeme vlada Milke Planinc (1982-
1986), Branka Mikulića (1986-1989) i Ante Markovića (1989-1991).

Zahvaljujući ne vođenju urednog materijalnoga knjigovodstva u većini proizvodnih poduzeća i

zahvaljujući inflaciji u financijskom poslovanju nisu se mogle otkriti krađe dok god su
privilegirani pripadnici elite krali manje od stope inflacije. Dobar dio od toga završavao je u
prtljažnicima visokih političkih gostiju, a nakon njih su dio sebi mogli zadržati svi ispod njih koji
su sudjelovali u punjenju prtljažnika kako bi šutjeli. Najviše ukupno, a najmanje pojedinačno
uzimali su mnogobrojni skladištari, te komercijalsti i njihovi pomoćnici. Pošto su svi u tome
sudjelovali svi su i šutjeli. Većina toga završila je u izgradnji vikendica, pošto obični skladištari,
komercijalisti i slični u druge vrijednosti nisu mogli ulagati. Udba je sve to znala, ali se nije
bavila hvatanjem lopova već je takve sitne mnogobrojne krađe koristila za ucjenjivanje ljudi
kako bi ih pretvorila u suradnike službe.

Zbog dizanja cijene nafte, visoke inflacije i devalvacije početkom osamdesetih sa tržišta su
nestale mnoge uvozne robe, nije se mogao plaćati uvoz, nastali su prekidi u procesu
proizvodnje, počela se uvoditi racionalizacija opskrbe deficitarnim proizvodima, i nastala je
opća gospodarska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije. Predsjednica Saveznog
izvršnog vijeća, Milka Planinc u strahu od naglog pada standarda i bune ukinula je obračun
realne amortizacije, pa je nominalna amortizacija zbog visoke inflacije postala samo
simbolična, bez mogućnosti održanja realne vrijednosti opreme i strojeva. Time su se
prikazivale nerealne vrijednosti dohotka koji je dijeljen radnicima kroz plaće. Na taj način
vrijednost poduzeća je realno smanjivana na račun plaća radnika. Milka Planinc je uvela par-
nepar i bonove za benzin pa se moglo voziti tek svaki drugi dan, a za benzin se moralo čekati
u redu od kilometra.

Bilo je to divno vrijeme za radnike INA-e, osobito one koji su imali zaštitu SDB-a i KOS-a. Za
zaposlenje na benzinskoj pumpi plaćalo se od 5.000 do 10.000 Dem, i to sa dobrom vezom.
Prodaja bonova za benzin po visokoj cijeni garantirala je povrat uloženog u nekoliko mjeseci.
Puno više su zarađivali srednji šefovi prodajući izmišljena radna mjesta kojih je bilo otprilike 3
puta više od potrebnog. A najviše se zarađivalo na vrhu piramide. INA je kupovala naftu preko
društva kćeri registriranih u Londonu, a tu su poslove vodili "vrhunski stručnjaci" poput sinova
Broza, Špiljka, Štroka i sličnih, koji su najčešće to trošili po svjetskim kockarnicama. Te tvrtke
su kupovale naftu i prodavali je Ini, a Ina nije imala novac pa su uzimali kredite od te tvrtke
koja je naplaćivala velike kamate, i tako su godišnje preko kamata znali izvući oko 100
milijuna maraka iz Ine. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita INA je istovremeno
davala kredite različitim poduzećima u RH za fiktivne poslove. Kako bi imali opravdanje za
uzimanje što više kredita po visokim kamatama naftu su na kredit kupovali čak i od
beogradske konkurencije, odnosno direktora Genexa u inozemstvu, Vojka Santrača kojeg je
štitio KOS, a hrvatski SDS ga je pokušavao uhititi.

Po tadašnjem zakonu devize su se slijevale u Jugoslavensku narodnu banku, pa bi ih ona

preraspoređivala. Kako bi to izbjegli sva veća poduzeća i banke su osnivale podružnice u
inozemstvu gdje su čuvali svoje devize. Tako su i hrvatska poduzeća i banke imale svoje
podružnice, a u INA-ine podružnice su se pod pritiskom hrvatskog SDS-a i jugoslovenskog
KOS-a postavljali ljudi koji su kod kupovine nafte uzimali visoku proviziju za sebe.

U situaciji kada se vozilo par nepar INA je bila veliki izvor zarade za sve koji su imali bilo
kakve veze sa Inom. Najjači političar u Hrvatskoj je bio Mika Špiljak koji je imao svoj partijski
interesni klan suprotstavljen Šuvarovu projugoslavenskom ideološkom klanu. Nakon
Bakarićeve smrti Milka Planinc je bila jaka u vrhu Jugoslavije, ali joj je utjecaj u Hrvatskoj
oslabio. Špiljov sin Vanja Špiljak 1982. uzimao je vrlo velike provizije na isporukama nafte
koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača. U tome su sudjelovali i
drugi, pa i direktor marketinga Ine Đureković. Istovremeno je i KOS koristio INU za punjenje
svojih crnih fondova, a to su radili tako što su na oceanu uz pomoć svojih kapetana brodova i
posade znali promijeniti ime pojedinog tankera punog nafte, te ga prodali na crno. Time su
ostvarivali velike zarade, ali su primijetili kako je to ipak manje od onog što uzima Špiljkov
hrvatski partijsko udbaški klan, te su odlučili ukloniti konkurenciju u pljačkanju INA-e. Kosovci
su uz pomoć Stane Dolanca angažirali Pavla Gažija, bivšeg partizanskog kurira i bivšeg
direktora Podravke, koji je formalno kao Izvršni sekretar za privredu u CK SKJ provodio
istragu preko saveznih financijskih institucija u Beogradu. Iako je bio hrvatski kadar Gaži nije
bio dio Špiljovog klana, već je bio pod utjecajem KOS-a i Dolanca. Gaži je doznao kako i
Đureković sudjeluje u pljačkanju kao sitni sudionik, te ga je odlučio iskoristiti kao svjedoka
pokajnika protiv Vanje Špiljka, čime bi i njegov otac Mika politički pao. Mika Špiljak se pobojao
kako će Đureković kriminalističkim istražiteljima sve ispričati, kako bi se izvukao uz što manju
kaznu, te je odlučio ukloniti svjedoka. Špiljak je 1982. postao član Predsjedništva CK SKH, a
1983., nakon Bakarićeve smrti postao je član Predsjedništva SFRJ i Predsjednik od svibnja
1983. do svibnja 1984. Tako je postao suvereni gospodar Hrvatske, te po funkciji član Savjeta
za zaštitu ustavnog poretka koji je donosio odluke o likvidaciji političkih neprijatelja.
Predsjednica ovog tijela je bila Milka Planinc, a članovi Mika Špiljak, Stane Dolanc i Nikola
Ljubičić kao ministar obrane. Od Jure Bilića i hrvatskih udbaša Špiljak je zatražio
Đurekovićevu likvidaciju, ali su mu oni objasnili da to ne mogu raditi na teritoriju Jugoslavije.
Zato je odlučeno da se Đurekovića treba nagovoriti na bijeg prema zapadu gdje ga treba
pretvoriti u političkog neprijatelja koje se smije ubijati. Taj zadatak je povjeren Zdravku
Mustaču koji je tada bio zamjenik republičkog sekretara u Sekretarijatu unutrašnjih poslova
Hrvatske (SUP SRH), te je zapovijedao i SDS-om Hrvatske. Đurekovića je Josip Perković,
koji je bio zadužen za "fašističku emigraciju" uvjerio kako će biti uhićen zbog kriminala i kako
će mu natovariti sve krađe u INA-i, te ga je nagovorio na bijeg u Njemačku. Tamo mu je
podmetnuo svog suradnika Krunoslava Pratesa kodnog imena "Boem" koji je bio urednik
emigrantskog glasila "Hrvatska država" i koji je uspješno igrao ulogu velikog "ustaše". Kako
ga se ne bi otkrilo u cilju njegove zaštite udba je i o njemu vodila operativnu obradu, a podaci
o tome su došli do emigracije koja je tako povjerovala u Pratesovo proganjanje u Jugoslaviji.
Prates je Đurekovića nagovorio na pisanje knjiga o kriminalu u Jugoslaviji i Titovim zločinima,
te mu je pomogao u pisanju i tiskanju tih knjiga, čime je postao politički neprijatelj. Time su
Perković i Mustač dobili mogućnost organiziranja Đurekovićeve likvidacije, nakon što je to
odobrilo savezno tijelo.

Pavle Gaži je 1982. postao sekretar policije u Hrvatskoj, a pošto je nastavio istraživati Špiljka,
u rujnu 1983. je pod pritiskom Predsjednika Predsjedništva SRH Milutina Baltića prinuđen na
ostavku. Nakon ovog sukoba Špiljka sa Kosom on počinje raditi na što većem gospodarskom
osamostaljivanju Hrvatske, suprotstavljajući se planovima Srba koji počinju kreirati planove za
kreiranje unitarne Jugoslavije, ili barem velike Srbije. U tom cilju Špiljak se okružio starim
Oznašima poput Manolića, a njegov sin Vanja je bio na čelu odjela Ine za vanjsku trgovinu
sve do 1987. Perković je zbog dobre suradnje 1985. postao republički sekretar za SDS, što je
bilo čelno mjesto u republičkom SDS-u. Mustač koji je od 1982. do 1986. bio zamjenik
republičkog sekretara, 1986. je proguran u Beograd za šefa Jugoslavenske SDB-a, čime je
Špiljak dobio svog čovjeka na tom mjestu. I tako se u sukobu oko pljačke Ine počela raspadati
i Jugoslavija, pri čemu je ubijen nacionalist koji to nije bio, a ubili su ga branitelji Jugoslavije
koji su u stvari branili svoje osobne interese i karijere, pri čemu su bili spremni rušiti i postojeći
oblik Jugoslavije sa Srpskom dominacijom. Da je Pavle Gaži uspio uhititi Vanju Špiljka njegov
otac bi politički pao te bi gospodar Hrvatske postao glavni jugoslavenski ideolog Stipe Šuvar.

Kako bi privukli devize gastarbajtera svim građanima je odobreno pravo štediti u devizama, te
je štednja građana premašila godišnju masu isplaćenih plaća. Masovno se razvio promet
devizama medu građanima, zahvaljujući i turizmu. Sve više rastu bolovanja, rad na crno, siva
ekonomija, krađe i neplaćanje računa. Unatoč tome potrošnja nafte raste, te u razdoblju od
1980. do 1990. godine INA postaje najveće poduzeće u SFRJ. Zapošljava oko 32.000
radnika, a ukupni ostvareni prihod 1990. godine činio je deset posto sveukupnog
gospodarstva Republike Hrvatske. Sredinom osamdesetih, broj službeno nezaposlenih
iznosio je preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na
zavodu. Nevidljiva nezaposlenost na selu je bila još gora pošto je Jugoslavija oko 1.400.000
članova obitelji seljaka vodila pod zaposlene, iako oni na selu nisu ništa radili osim
povremenog pomaganja roditeljima u sezoni poljoprivrednih radova, pri sijanju i žetvi.
Pljačkaške operacije Ozne, Udbe, Kosa i SDS-a II nastavak

https://novenews.net/hr/vijesti/pljackaske-operacije-ozne-udbe-kosa-i-sds-a-ii-nastavak-57

U Hrvatskoj, kao i u svim republikama svi udbaši, Partija, CK i cijeli establishment počeo se
još 1986. pripremati za višestranačje na sve načine, uključujući otvaranje tajnih računa u
Švicarskoj kako bi se mogli osigurati u slučaju promjene sustava, ili rata. Većina tog novca
kasnije je završila na privatnim računima visokih udbaša, ili njihove djece. Te 1986. godine su
primijetili kako je JNA počela pomalo i tajno naoružavati Srbe u Hrvatskoj i BiH, te kako KOS
transferira kokain iz Južne Amerike preko Hrvatske. Brodovima Jugolinije kokain je
transferiran u Rijeku kao riblja hrana za riblju farmu Cenmar na Ugljanu. Naoružavanje Srba u
Hrvatskoj i BiH vršeno je iz Bara preko Ugljana. Noružavanje Srba preko poduzeća Cenmara
je trajalo do 1987. godine kad je zaustavljen kamion sa oružjem kod Biograda, a hrvatski
mediji su objavili vijest kako se tim oružjem naoružavaju ustaše. Nakon toga, KOS je
operaciju 1988. prebacio u kasarnu Šepurina kod Zadra i otok Vir. U ljeto 1989. godine o
tome su sve doznali Ivo Latin, Antun Milović i Anđelko Runjić, ali ništa nisu mogli učiniti protiv
JNA. Koncem 1989. naoružavanje Srba preko Vira je ubrzano nastavljeno vojnim i milicijskim
helikopterima noću. Svime je rukovodio šef KOS-a Aleksandar Vasiljević, sa Draganom
Vasiljkovićem i Frenki Simatovićem koji su tamo imali vile.

Zbog svega tog i hrvatski udbaši su shvatili kako Jugoslavija neće moći opstati kao
jednopartijska država. Znali su kako ni komunizam neće moći opstati, te su se počeli spremati
za tržišno gospodarstvo već 1988. godine. Smislili su kako je dogovorno samoupravno
gospodarstvo najbolje zamijeniti "ortačkim kapitalizmom" sa unaprijed odabranim ortacima.

Stvarni poduzetnički kapitalizam jednakih šansi za sve im se nije dopadao, te su počeli

dozvoljavati otvaranje privatnih poduzeća u kojima je uspjeh ovisio o vezama sa državnim
poduzećima i bankama koje su im bile izvor robe i kredita po povoljnijim uvjetima nego za one
bez udbaških veza. Državna poduzeća, su im također bila eskluzivni kupci za robe koje su
uvozili, ili kupovali od sitnih obrtnika. Na taj način je počelo stvaranje sustava u kojemu mala
privatna poduzeća u rukama podobnih "muzu" državna poduzeća koja funkcioniraju kao
"krave muzare" kojima država pokriva gubitke tiskajući novac. Nova privatna poduzeća
počela su "musti" državna poduzeća i uz pomoć inflacije po metodi: kupi robu na početku
godine, pričekaj da poskupi pa je prodaj, a tek tada je plati. Ovakva zarada je dijeljena između
direktora državnih poduzeća koji su prodavali robu po cijeni sa početka godine i njihovih sitnih
trgovaca koji su tu robu prodavali svaki dan po sve većoj cijeni. Najčešće se radilo o ljudima
koji su u komunizmu zbog sitnih krađa i šverca bili ucijenjeni od strane SDB-a kako bi postali
doušnici, te su kao takvi i dalje nastavili sa sitnim krađama. Početkom raspada Jugoslavije
nestao je straha od progona, a apetiti za zaradu su naglo porasli, te su kao prvi privatni
poduzetnici sa dobrim vezama naglo počeli ostvarivati sve veće zarade. Direktori državnih
poduzeća i njihovi privatni ortaci, najčešće sitni doušnici udbe, počeli su stvarati skrivene
lobije koji su se nastojali ubaciti u nove stranke gdje su malim donacijama stjecali utjecajne
pozicije i mogućnost utjecaja za donošenje novih odluka, pravila i zakona. Neplaćanje poreza
na promet je postajalo masovna pojava. Svima je bilo u interesu robu prodavati na crno, od
seljaka i obrtnika do krajnjih trgovaca. Udbaši i partijaši koji su imali veze u poreznim
službama bili su sigurni od poreznog nadzora, te su puno slobodnije varali na porezu od onih
koji nisu imali veze, te im je to bila još jedna konkurentska prednost pred običnim obrtnicima i
trgovcima koji nisu imali stare veze u institucijama. Na ovaj način, višestrukim sustavom
eliminacije konkurenata, novih poduzetnika sastavljenih od povratnika iz inozemstva,
komunisti i udbaši su zauzeli većinu tržišnih niša u svim jugoslavenskim republikama. U tom
sustavu su se najbolje snašli sitni doušnici ubde koji su radili kao komercijalisti, ili
kamiondžije. Direktori koji su navikli na poslovanje u uvjetima dogovorne ekonomije znali su
se samo dogovarati sa konkurencijom, kupcima i dobavljačima. Komercijalisti su u prodaji
robe naučili kako su im najveći neprijatelji drugi komercijalisti, te su naučili skrivati podatke o
svojim kupcima i načine kako doprijeti do kupaca, što je osnova svakog tržišnog
gospodarstva. Vozači kamiona su prilikom prelaska granice uvijek nešto švercali, što su mogli
raditi prilično slobodno ako su imali veze sa udbom, te su prodajući švercanu robu naučili
kako nabaviti ono što kupci najviše traže i kako to prodati izvan trgovačkog sustava. Na
osnovu toga kamiondžije i komercijalisti su se u ovoj novoj ortačkoj vrsti kapitalizma snašli
puno bolje od direktora poduzeća koji su se zadovoljavali sitnim provizijama. Zahvaljujući
ovome u prvim privatizacijama najuspješniji su se pokazali kamiondžije i komercijalisti, dok su
poduzeća koja su kupovali bivši direktori najčešće brzo zaršavala u stečaju.

Dolaskom Miloševića na vlast u Srbiji 1987., počela je širom Jugoslavije, gotovo otvorena
pljačka sve novčane imovine raznih fondova. Mnogobrojni, čak i niži komunistički rukovodioci,
takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih
posrednika, najčešće banaka, te su tim kreditima kupovali devize kako bi zaradili na tečajnim
razlikama. Viša partijska, bankarska i udbaška elita ovo su radili već od 1974., a sada su to
odjednom počeli raditi svi koji su imali veze za dobivanje nekakvoga kredita sa kamatom
manjom od stope inflacije. Tiskanjem novca pokreće se još veća inflaciju koja je imala za cilj
obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova,
partijskih i sindikalnih fondova, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice).
Poduzeća i fondovi novac su držali u dinarima na bankama s minimalnom kamatom, manjom
od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. U
dobitku su bili građani i poduzeća koji su imali vezu za dobivanje kredite u dinarima.

Banke su funkcionirale kao dionička društva u kojima su njihovi veliki komitenti, društvena
poduzeća imali svoje udjele, te su stoga najbolju vezu za kredite imali direktori velikih
poduzeća koji su kao suvlasnici banaka sjedili u upravnim odborima banaka. Svi dinarski
krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su
brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti.
Devize sakrivene u stranim podružnicama domaćih poduzeća počele su se knjigovodstveno
voditi u dinarima, a tečajne razlike su počeli na svoje račune prebacivati direktori tih
podružnica. Sve to koristili su i direktori stranih podružnica INA-e kao i direktori banaka koje
su ih pratile. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke
na račune više stotina provjerenih kadrova povezanih sa Udbom u svakoj republici kojima su
odobravani krediti u milijunima dolara. Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i
stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka
tisuća dolara. Tako su svi koji su ga dobili imali osjećaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije
imovine. U ovoj fazi raspada države banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi
dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog
gospodarenja. Istovremeno su bankari preko svojih inozemnih podružnica pljačkali vlastite
banke uzimajući razliku u deviznom tečaju na devizama koje su držali u tim podružnicama, a
u zemlji su ih knjižili u dinarskoj protuvrijednosti. Ovim operacijama su uspjeli opljačkati
najveću količinu plijena, a svima ostalima iz politike i državnih poduzeća su pomagali kako bi
jedni druge štitili od progona. Na ovaj način je opljačkana i devizna štednja svih štediša koji
su svoje povjerenje povjeravali bankama koje su nudile malo veće kamate na devize, ne
shvaćajući kako te devize nikad neće moći dići.

Prije raspada Jugoslavije 1990. u posljednjoj godini prije rata nezaposlenost je službeno bila
8,6%. U Sloveniji je bila 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%, uz milijun
onih na radu u inozemstvu.

Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih
tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj ortačkih kapitalista.
Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je uz pomoć Mesića ove kadrove zaštitio od progona
za ono što su radili u vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne
funkcije, u banke, medije, kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po
zakonu Ante Markovića počeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć »menadžerskih«
kredita kojih je podjeljeno oko 17.000. Jedno od najvećih poduzeća koje je prodano na ovaj
način je Rovinjski TDR. TDR je privatiziran po zakonu zakonu Ante Markovića na zborovima
radnika održanih 6. i 8. listopada 1990. Radnički savjet Poduzeća je 12. listopada 1990. donio
odluku o izdavanju internih dionica prve emisije i o organiziranju društvenog poduzeća u
dioničko društvo. Poduzeće je započelo postupak pretvorbe izdavanjem internih dionica
isplatom uvećanih plaća. U ožujku 1991., obavljena je registracija dionica u Komisiji za
vrijednosne papire. Najviše dionica kupuju članovi uprave, među kojima su najvažniji Plinio
Cuccurin i Ante Vlahović. TDR je procijenjen na 15-tak milijuna kuna. Kapital se prema
zakonu raspodijelo među zaposlenima u nepoznatim omjerima. Radnici su dobili po 100
dionica. Društvo je registrirano kao zatvoreno dioničko društvo tako da se dionicama nije
moglo trgovati na tržištu nego samo unutar tvornice. Većina ljudi imala je povlaštene dionice
koje donose dividende, ali ne daju pravo na upravljanje kompanijom. Redovne dionice koje
daju vlast u rukama su uskog kruga ljudi iz uprave. Članovi uprave uz pomoć menedžerskih
kredita dobivenih od Interne banke Uljanika kupuju dionice TDR-a od radnika koji ih žele
prodati. Ovakva zatvorena dionička društva su na zapadu uobičajena u manjim poduzećima
gdje se suvlasnici žele zaštititi od neprijateljskog preuzimanja, a vlasnici TDR-a su se time
zaštitili od toga da jača konkurencija kupovinom dionica od radnika preuzme poduzeće. Pošto
je Istra bila izvan ratne zone TDR je odmah počeo kreirati planove za preuzimanje
konkurencije Tvornice duhana Zadar i Zagreb kako bi ih otkupio i ugasio, u cilju stjecanja
tržišnog monopola na Hrvatskom tržištu. Već 1992. TDR je osvojio 30 posto tržišta, te je
zahvaljujući tom gotovo monopolskom položaju počeo ostvarivati velike zarade.

Skupština Srbije je 8. 1. 1991. donijela Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više
od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević
izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi
financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve
republike. Tim novcem povećao je plaće oficirima JNA, čime je stekao njihovu naklonost, a
povećanjem mirovina osigurao je i pobjedu na izborima. Ovaj udar donekle su amortizirali
jedino Slovenci koji su odmah po osvajanju vlasti počeli koristiti njemačku marku kao
neformalnu valutu. Slovenci su od 10. mjeseca 1990. počeli preko Ljubljanske banke i svoje
mreže mjenjača u hrvatskoj kupovati njemačku marku koja je kod njih postala neslužbena
valuta, te su se tako rješavali jugoslavenskih dinara. Malo višim tečajem od konkurencije
otkupili su većinu deviza iz Hrvatskih banaka i iz kućnih rezervi koje su ljudi trošili kako bi
nabavili oružje, ili preživjeli zbog ostanka bez posla. Slovenija je u svibnju 1991. godine uvela
tolar, te odbačenim jugoslavenskim dinarima nastavlja kupovati njemačke marke u Hrvatskoj
koja je bila u jeku turističke sezone, što u Hrvatskoj uzrokuje inflaciju između 100% i 200%.
Do 12. mjeseca 1991. Slovenci su uspjeli otkupiti blizu deset milijardi Dem čime su izazvali
nestašicu deviza u Hrvatskoj, što je u kombinaciji sa Srpskim upadom u monetarni sustav
izazvalo novu inflaciju koju je Ante Marković uz pomoć stranih kredita i proglašenjem
konvertibilnosti dinara u odnosu 1 marka = 7 dinara. Time je na nekoliko mjeseci bio uspio
zaustaviti inflaciju i stalnu devalvaciju. U ovom razdoblju Slovenskog otkupa deviza cijena
Dem je od 7 dinara došla na 40 dinara, te je time je opljačkan gotovo cijeli višegodišnji devizni
turistički priljev u Hrvatskoj. Pojedinci poput predsjednika uprave Zagrebačke banke d.d. Jure
Pribanića pokušali su spriječiti slovenski otkup deviza, ali njega Manolić smjenjuje 27.
03.1991. godine, te je za direktora banke imenovan Franjo Luković kao jedini ovlaštenik sa
samostalnim potpisom. Jugoslavenska narodna banka je istoga dana kad je Luković postao
jedini potpisnik u ZAB-i 27. 4.1991. na teritoriju Jugoslavije proglasila Staru deviznu štednju
čime je štedišama oduzeto pravo dizanja svoje ušteđevine. Na taj način su opljačkane
milijarde njemačkih maraka koje su naivni štediše položile u bankarski sustav. Franjo Luković
je radio u Jugogobanci od 1974. do 9. mjeseca 1990. godine. Tada odlazi u podružnicu
Jugobanke u New York odakle se vraća, te se zapošljava u CONING kod Radimira Čačića do
27. 03.1991. godine, kada postaje šef ZAB-e.

Proglašenjem "Stare devizne štednje" Jugoslavija je priznala kako više nema deviza kojima bi
se mogla isplatiti štednja građana. To dovodi i INU u tešku situaciju, ali ona uspijeva i dalje
opskrbljivati smanjeno hrvatsko tržište zahvaljujući propasti industrije koja troši sve manje
nafte. Industrija propada pošto sve teže dolazi do kredita iz primarne emisije kojima bi
pokrivala gubitke. Proizvodna poduzeća u 95 posto slučajeva bili su gubitaši ovisni o
kreditima sa kamatom od 2 posto, što je u uvjetima visoke inflacije bio praktično poklon, a oko
50% ih je imalo gubitak na supstanci, što znači da im je roba vrijedila manje nego utrošene
sirovine i energija. Dolaskom hrvatske vlasti sva ta poduzeća su ovisila o prikupljenom porezu
i rezervama raznih fondova i SIZ-ova, a koncem 1991., nakon tiskanja Hrvatskog dinara o
kreditima iz HNB-a. Kako bi se suzbila inflacija i zbog troškova rata HNB je nastojao smanjiti
takve kredite, te su poduzeća počela uzimati kredite od komercijalnih banaka i dobavljača na
hipoteku. Na taj način je vlasnik dobrog dijela privrede postala INA i banke uzevši dionice svih
onih koji nisu mogli platiti naftu, ili vraćati kredite. Prije prodaje poduzeća većina direktora tih
poduzeća su morali odabranim kupcima prodati i dionice banaka koje su oni imali u svom
vlasništvu. Većina banaka je nastojala stečene dionice poduzeća u idućih nekoliko godina, a
u dogovoru sa direktorima poduzeća prodati bilo kome, po bilo kakvoj cijeni kako ne bi morali
sami otpuštati radnike i proglašavati stečajeve. U mnogim poduzećima dionice su podijeljene
zaposlenicima sa obavezom da ih kasnije plate, a oni su ih prodavali raznim torbarima koji su
ranije opljačkanim novcem ili "menadžerskim kreditima" kupovali te dionice i preuzimali teret
njihove otplate. Na ovaj način prodan je veliki broj poduzeća, gledano po njihovom broju i
broju zaposlenih, ali je gladano po veličini raspoloživog kapitala prodano manje od 10 posto
proizvodnog kapitala. Neka poduzeća koja su pod hipoteku stavila svu svoju imovinu, a nakon
što im nitko više nije htio dati kredit za plaće završila su u stečaju nakon čega su stečajni
upravitelji prodavali ono što banke nisu prepisale na sebe. Pojedina poduzeća su kupljena i
od strane konkurencije sa ciljem da ih ugase i tako uklone konkurenciju. Ovako su završila
uglavnom poduzeća iz tekstilne djelatnosti koja su zapošljavala veliki broj zaposlenika, ali su
raspolagali sa vrlo malim postotkom ukupnog društvenog kapitala. Istovremeno sa prodajom
starih poduzeća osnivana su nova privatna trgovačka poduzeća koja su uvoznu robu
prodavali državnim poduzećima po puno višoj cijeni, ili su robu državnih poduzeća kupovali
po cijeni sa početka godine, prodavali ju postepeno po sve višoj cijeni, a plaćali je na kraju
godine po cijeni sa početka godine, pri čemu se zarada dijelila. Osnovni uvjet za ovakvu
suradnju između starih državnih i novih privatnih poduzeća je bilo prijateljstvo između
direktora državnih i vlasnika privatnih poduzeća, a često se radilo i o rodbinskoj povezanosti.
Na sličan način je izvlačena dobit i putem kratkoročnih kredita od štedno kreditnih zadruga po
visokoj kamati koju su dijelili vlasnici tih ŠKZ-a i direktori poduzeća koji su uzimali kredite za
isplatu plaća.

Po Markovićevom zakonu o privatizaciji su odlučivale uprave postavljene od

"samoupravljača" koji su dionice poduzeće dijelili među članovima uprave, a što su plaćali
"menadžerskim" kreditima. To je izmijenjeno novim zakonom o privatizaciji kojim je država
počela odlučivati o privatizaciji. Nove uprave su nastavile privatizaciju na isti način. Najprije su
iz poduzeća izvlačili sve što se može izvući preko malih privatnih dobavljača sirovina i
prodajom robe preko privatnih posrednika, kako bi poduzeća što više obezvrijedili. Nakon
toga su izvučenim novcem nastojali kupiti ta poduzeća, ako su u njima vidjeli još nešto što bi
vrijedilo kupiti. Dio poduzeća došao je u ruke banaka koje nisu mogle naplatiti svoje kredite,
pa su umjesto gotovog novca postajale vlasnice bezvrijednih dionica. Dio dionica preuzimala
je INA koja nije mogla naplatiti isporučeno gorivo, pa su umjesto novca uzimali dionice.
Poduzeća koja su ostvarivala dobit banke su nastojale potpuno preuzeti, te ih kasnije prodati
svojim odabranim kupcima.

Privatizacijom su uz članove Vlade operativno upravljali najčešće i lokalni moćnici koji su

nastojali lobirati u Vladi za "svoje" kupce. Lokalni šerifi su imali najveći utjecaj i na uprave
banaka, posredno preko direktora većih lokalnih poduzeća. Bnke su još za vrijeme
komunizma bile organizirane kao dionička društva u vlasništvu lokalnih društvenih, a kasnije
državnih poduzeća i raznih ustanova, te su u njihovim upravnim odborima sjedili direktori
najvećih lokalnih poduzeća. Privatizacijom pojedinih poduzeća i dionice lokalnih banaka su
prešle u ruke tih privatnika, ako nisu prije prodane samim bankarima, a novopostavljeni
direktori manjih društvenih, odnosno državnih poduzeća često nisu ni znali kako su suvlasnici
lokalnih banaka od kojih su uzimali kredite. To su najčešće saznali tek kada bi od direktora
banaka dobili zahtjev da dionice banaka, kojima je knjigovodstvena vrijednost beznačajna,
prodaju određenim kupcima koji su kredite za kupovinu tih dionica dobivali od istih tih banaka.
Tko će biti ti kupci najčešće su odlučivali lokalni šerifi, a banke koje su se donacijama
političarima uspjele oduprijeti njihovom prevelikom miješanju, kupce dionica tih banaka su
birali sami direktori banaka.

Dana 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu,
hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom
jugoslavenskih dinara. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog
dinara, te su i one na vrijeme natiskale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj
nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski
dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH,
Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Operacija je vršena preko Zagrebačke
banke od 23.12. 1991. godine do 1. 1. 1992., a ne putem HNB-a, što bi bilo logično. Operaciju
je vodio Luković kao Manolićev čovjek, ali su terenske poslove većim dijelom obavljali sitni
trgovci pošto Manolić nije imao dovoljno svojih ljude koji bi mogli obaviti ovaj posao. Oni koji
su u BIH, Crnoj Gori i Srbiji imali registrirana privatna poduzeća dobivene Jugodinare
uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize
od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a
nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni.
Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u devizama, (minus 10
posto odobreno za troškove operacije). Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos, te
knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u džepovima
građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac
ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir.

Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona
napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog
prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je
pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši
komunistički tehnokrati nisu imali pod svojom punom kontrolom. Istu ovu operaciju Slovenci
su izveli mjesecima ranije preko Ljubljanske banke na teritoriju Hrvatske, kada su u svibnju
1991. godine uveli tolar kao svoju valutu.

Hrvatski šverceri koji su sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su

najčešće sitni trgovci koji su poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize
zaradili su veliku količinu kapitala, te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između
Hrvatske i BiH.

U privatizaciji su najčešće sudjelovali i direktori koji su često planirali sami kupiti "svoje"
poduzeće, a prije toga su ga nastojali dodatno obezvrijediti kako bi na tome zaradili i što
jeftinije ga kupili. Najjednostavniji način je bio prodavati robu kupcima koji slabo plaćaju sa
velikim zakašnjenjem, te pri tome od tih kupaca uzimati proviziju. Pošto zbog toga poduzeće
postaje nelikvidno treba nabaviti novac za plaće, a to se najbolje dogovara sa malim kreditnim
zadrugama, ili poduzećima koja su uzimali kamate od 10 do 30 posto mjesečno, od čega je
dio kamata išao direktorima koji su uzimali takve kredite. Na taj način direktori su vrlo brzi
stjecali novac za kupovinu dionica od države, ili od radnika koji su dobili dionice po
povlaštenim uvjetima. Poduzeća koja su izgubila tržište, a koje država nije mogla sufinancirati
najčešće su odlazila u stečaj i bez privatizacije.

Početkom procesa privatizacije većina kupaca propalih poduzeća nije pokazala nikakve
sposobnosti za tržišno gospodarstvo, te su počeli graditi sustav ortačkog kapitalizma u kojem
privatna poduzeća muzu velika državna poduzeća. Jedan od takvih je bio i Ivica Todorić čiji
otac Ante Todorić se poduzetništvom počeo baviti već 1976. kada je osnovao privatnu tvrtka
za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica. U prvoj godini poslovanja, zaposlio je više od
pedeset ljudi, što je bilo vrlo neobično u komunizmu gdje su privatna poduzeća u to vrijeme
bila zabranjena, osim malih obrta do 4 zaposlenika, ali i to nije čudno ako se zna kako je
poticao iz jedne od rijetkih Imotskih orjunaških obitelji koje su se 1941. kratkotrajno priklonile
četnicima i kakve je udba vrlo rado uzimala za svoje suradnike. Većina tih ortačkih kapitalista
sa poduzetničkim iskustvima iz antipoduzetničkog komunizma krenula je u nagli rast i razvoj u
vrijeme najžešćih ratnih operacija i raspada Jugoslavije. Sličan takav privatni poduzetnik iz
doba komunizma bio je i Radimir Čaćić. On je bio jedan od prvih koji se dosjetio kako se
može nekažnjeno bogatiti na račun kupaca i dobavljača. Radimir Čačić rođen je kao sin
Nikole Čačića visokorangiranog pripadnika OZN-e, koji je bio tajnik u vladi Savke Dabčević
Kučar, a nakon 1971. je napredovao, te je kasnije postao Republički javni tužitelj SRH.
Radimir je Arhitektonski fakultet završio u Zagrebu, a poslijediplomski studij na Harvardu, što
su početkom 70. ih mogli samo vrlo podobni komunistički kadrovi. Godine 1978. u Varaždinu
osniva privatno poduzeće CONING, u kojoj je glavni direktor i većinski vlasnik do 2000.
godine. Zbog osnivanja privatnog poduzeća 1985. je osuđen zbog "rušenja samoupravnog
sistema" SFRJ, ali je oslobođen odlukom Vrhovnog suda Hrvatske, iz čega se vidi kako je bio
iznad političkog sustava koji nije dopuštao privatno poduzetništvo, a što se nije odnosilo samo
na one koji imaju veze sa vrhom KOS-a, ili udbe. U dva mandata je bio predsjednik udruženja
projektnih i savjetodavnih organizacija Hrvatske, a početkom 1990. godine i jedan od
osnivača tvrtke ZAGAL-a, kasnije Croatia Airlines. Kad se Jugoslavija počela raspadati 1989.
godine kupio je 25% dionica Zagorja. Sa tvrtkom Coning d.d., početkom ’90-ih započeo je
gradnju stanova u Izraelskom gradu Ashkelonu, te im je ostao dužan 8.5 milijuna dolara, dok
se tvrtka Zagorje zadužila 170 milijuna kuna. Posao u Izraelu vrijedan više od 40 milijuna
dolara obustavljen je krajem 1992. godine, nakon što radnici nisu dobili nekoliko plaća. Izrael
je presudio da Coning mora vratiti novce, ali to nikada nije učinjeno. Uz ove smišljene
prijevare u Izraelu Čačić je dogovorio poslove i u Hrvatskoj. Bili su to izgradnja staračkog
doma u Dubrovniku, te Tehničke škole u Zadru. Novac je unaprijed uplaćen Čačićevoj tvrtki, a
radovi nikad nisu završeni, niti je novac vraćen.

Dolaskom u Hrvatsku iz Rusije i Franjo Gregurić je počeo jačati svoj interesni oligarhijski klan.
Gregorić je sredinom osamdesetih kao mladi kadar postao direktor predstavništva Astra
Mašinoimpexa u Moskvi, tadašnjem SSSR-u. To poduzeće je kao i beogradski Genex bilo
poduzeće ‘za trgovinu i zastupstva’, a bavilo se javnim i tajnim djelatnostima, te je u stvari bilo
predstavništvo KOS-a preko kojeg se izvozilo i uvozilo svašta uključujući sve vrsta oružja.
Preko ovakvih poduzeća financirane su vanjske operacije SDB-a, KOS-a i SID-a, a također je
sklanjan novac na ‘sigurno’ za potrebe svih vrsta udbaša i visokih partijaša. U Rusiji je
Gregurić kao Pukovnik KOS-a bio zadužen za suradnju sa KGB-om, a početkom rata se
vratio u Hrvatsku kao bogat čovjek, te je Tuđmanu predstavljen kao stručnjak za suradnju sa
Rusijom i veliki gospodarski stručnjak. Odmah je uz pomoć Roberta Ježića i komercijalnog
direktora Plive Branka Mikše, te sindikalista Nikice Valentića počeo planirati kako preuzeti
INA-u. Ježića je nagovorio da se upiše u HDZ, te je preko njega i njegovih tvrtki osnovanih još
za vrijem komunizma u raznim poreznim oazama počeo sve jače kontrolirati poslove INA-e,
OKI-ja, DINA-e, Adriavinila Split, Zadarskog Polikema.

Todorić se kao trgovac cvijećem pojavio početkom rata u sjedištu Astre Mašinoimpexa u
središtu Zagreba, u Gajevoj 5, te se uselio na nekoliko katova zgrade. Odmah potom Franjo
Gregurić, direktor Astre, postao je treći hrvatski premijer, a ‘trgovac cvijećem’ je vrlo brzo
preuzeo cijelu zgradu. Todorićev Agrokor krajem 1992. kupuje 59% Jamnice kada se ona
pretvara u dioničko društvo. Agrokor je osnovan u studenom 1989. kao četvrto privatno
poduzeće u Zagrebu, a već 1991. kupuje zadarsku Sojaru. Todorić je u ožujku 1991. u
švicarskom kantonu Zug osnovao tvrtku Agros Trading. Na istoj adresi svoju tvrtku Martar je
osnovao i Branko Tarnik, član nadzornog odbora u Agrokoru, a na toj adresi i Nikica Valentić
je 1995. osnovao svoju tvrtku Niva Trading. Čim je kupio Jamnicu Todorić se ponaša kao
ozbiljan vlasnik, te slijedeće godine investira u tri najsuvremenije linije, nabavlja teretna vozila
i viličare čime ova kompanija postaje sposobna za normalan rad. Istovremeno organizira i
distributivne centre u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku čime je Jamnica, a time i Agrokor
postao ozbiljna Hrvatska kompanija. Kupovinom Jamnice svi sitni trgovci koji su sa
dotadašnjim menadžerima Jamnice izvlačili novac ostaju bez zarade koja sada ide Todoriću.
Iste 1992. godine kupuje i 97% Ivanić gradske Agroprerade, te osniva tvrtku Lovno
gospodarstvo Moslavina. Godine 1993. Agrokor kupuje 53% tvornice ulja Zvijezda i DIP
Turopolje iz Velike Gorice.

U to vrijeme o Agrokoru se malo priča, ali se preko medija puno hvali desno orijentirani
Miroslav Kutle. Kutle je na početku privatizacije dionice počeo kupovati tako da ih je jeftino, za
gotovinu kupovao od sitnih dioničara koji su ih dobili na popust i vrlo jeftino ih prodavali prije
nego su ih otplatili. Kutle je preuzimao dionice, a nakon što je postao većinski vlasnik izvlačio
je novac iz poduzeća i tom novcem otplaćivao dionice i kupovao nove. Kupovao je dionice
mnogih poduzeća kao što su Slobodna Dalmacija, Tisak, Diona, Dalma, Jadrantekstil, Koteks
i druga, ali je do potpunog vlasništva kupio samo 3 poduzeća, dok je osnovao preko 100
novih poduzeća. Većina tih novoosnovanih poduzeća je služila za prelijevanje novca iz
poduzeća u kojima je imao suvlasnike, u ona u kojima je bio jedini vlasnik. Novac je iz drugih
poduzeća uzimao vrlo jednostavno. Tako je na primjer, Globus kupio dionice Dione za 14,2
milijuna DEM, pa mu ih tri mjeseca kasnije prodao dvostruko skuplje. Isto tako je dionice
Univerzala kupio za 800.000 kuna, te ih sutra prodao trostruko skuplje. Kutle se pokazao kao
spretan poslovni malipulant koji je smislio otvaranje stalno novih poduzeća koja su uglavnom
služila za varanje sitnih dioničara i dobavljača, na način da dugove ostavlja na jednim
poduzećima, a zaradu prebacuje na druga pouzeća. To se idućih desetljeća pokazalo kao vrlo
unosan posao mnogim prevarantima, pošto je politika odbijala stvarati zakone koji bi to
sprječavali i progonili po službenoj dužnosti, te pravosuđe koje je procese vodilo i do 10
godina kako bi se prevarantskim dužnicima dalo vremena da stara poduzeća ugase, a
imovinu prebace u nova poduzeća. Kako bi pažnju javnosti skrenuli na krivu stranu udbaški
mediji su tada kroz medije hvaliti "financijske inžinjere" koji će nas izvući iz gospodarskih
problema.

INA je od 1990. poduzeće u državnom vlasništvu, a od 1993. postaje dioničko društvo. Zbog
neplaćanja goriva postaje vlasnik sve većeg dijela nelikvidnih poduzeća, ali naftu uspijeva
nabavljati sve dok nismo 1993. zaratili sa Muslimanima u BIH. Arapske države obustavljaju
isporuke nafte pa se INA okreće uvozu iz Rusije. Tu monopolsku situaciju Rusi su iskoristili, te
su postavili zahtjev da direktor INA-e mora biti Franjo Gregorić, te da se dio nafte proslijedi
Srbima u RS i RSK.

Početkom 1993. u Hrvatskim meinstrim medijima su se pojavile reklame u kojima štedionice

nude štedišama kamatu od 30 posto mjesečno. Kao i kod svih piramidalnih shema, bio je to
signal raspada čitavog niza malih štedionica koje su počele rasti kao financijske piramide. Od
1990. do 1993. udbaško poduzetnički lobi zagovornika ortačkog kapitalizma uz suradnju sa
bankarima i sitnih kriminalcima, bivšim doušnicima udbe organizirali su izgradnju financijskih
piramida s namjerom pljačkanja hrvatskih državnih poduzeća i građana. Financijske
organizacije poput štedionica i štednih zadruga koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu
izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu,
dolazi do istovremenog sloma svih takvih organizacija. Tada su naivni, pohlepni ulagači koji
su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali bez deviza. Glavni ulagači u ovakve
štedionice su bili političari, suci i tužitelji, a operativci su bili sitni kriminalci. Dobivali su vrlo
visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje
glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo.
Sve ovo odgovaralo je svim kriminalu sklonim državnim funkcionarima i službenicima. Kada
su novi ulozi prestali stizati stvarni osnivači i zaštitnici iz društvene elite svoje uloge su sa
kamatama povukli, dok je krivica ostala na formalnim direktorima i vlasnicima ovakvih
štedionicama. Kako ne bi previše pričali zaštitili su ih tužitelji i suci koji su se na ovom poslu
obogatili. Preko ove mreže štedionica, najčešće u vlasništvu bivših udbaša i kriminalaca,
prikupljane su devize od građana za prebacivanje u inozemstvo, pošto su devize imali samo
građani od donacija iz inozemstva. (Tzv. gastarbajteri su godišnje slali svojim obiteljima oko tri
milijarde dolara i to je u od početka šesdesetih godina bio najveći devizni priljev jugoslavije i
hrvatske.)
Istovremeno bankari su sebi dodjeljivali kredite sa niskim kamatama, sa njima su kupovali
devize, te su zarađivali na tečajnim razlikama. Ova inflacijska pljačka je propala kada je
guverner HNB Pero Jurković koncem 1993. i početkom 1994. odlučio restriktivnom
monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke.
Ovaj način zarade na visokoj inflaciji je naglo nestao uvođenjem kune, te su sitni trgovci koji
su zarađivali na inflaciji propali. Jedan dio onih koji su uspjeli sačuvati veće količine gotovine
shvatili su kako neće moći više zarađivati ako ne nađu novi izvor zarade.

Novi način zarade su osmislili kao posredništvo između stranih poduzeća i domaćih državnih
poduzeća kojima će prodavati svoju uvoznu robu. Kako bi se ovakav način pranja novca
poreznih obveznika mogao odvijati bilo je bitno sačuvati velika poduzeća u državnom
vlasništvu kako bi im poslužili kao "krave muzare". Na taj način je od bivših sitnih trgovaca i
bivših doušnika udbe stvoren uvozni lobi koji je preko svojih političkih i medijskih veza počeo
širiti priče o "pljačkaškoj privatizaciji" namećući tezu kako su kupci poduzeća namjerno
uništavali poduzeća koja su kupili, te kako ih se u tome može zaustaviti samo zaustavljanjem
daljnje privatizacije. Nakon toga samo pojedini poduzetnici sa vrlo jakim vezama sa udbaškim
bankarima i političarima nastavljaju sa kupovinom odabranih poduzeća. Tada su mediji i
sindikati pod utjecajem bivših udbaša počeli voditi stalnu kampanju protiv "privatizacijske
pljačke" čak i kad se radilo o najvećim gubitašima, iako se najčešće radilo o skidanju gubitaša
sa leđa poreznih obveznika. Međutim, kada su poduzetnici sa dobrim udbaškim vezama
nešto kupovali tu se ni mediji ni sindikati nisu puno bunili. Ova priča se kasnije pokazala kao
najuspješnija psihološko propagandna dezinformacijska operacija udbe u Hrvatskoj državi,
koja je za posljedicu imala zaustavljanje dalje privatizacije, nastavak udbaške pljačke, te
zaustavljanje gospodarskog razvoja Hrvatske.

Mnoga privatizirana poduzeća su doista propala, ali ne zato što su privatizirana već zato što
su financijski uništena prije privatizacije. Uništili su ih u 95 % slučajeva bivši komunistički
direktori koji su svu imovinu stavili pod hipoteku, a kada više nisu imali hipoteka ni
argumenata za državno pokrivanje gubitaka pokrenuli su privatizaciju. Kupci takvih poduzeća
često ih nisu znali obnoviti, a ekonomski nepismeni građani su prihvatili priču kako netko
namjerno uništava svoju imovinu, iako svaka logika govori kako su ljudi spremni uništiti ili
ukrasti tuđe, a svoje čuvati.

Udbaški uvozni lobi je ovakvim pričama uspio zaustaviti daljnju privatizaciju na štetu poreznih
obveznika koji su morali i dalje pokrivati ogromne gubitke. Izuzetak su bila samo poduzeća
koja su ciljano prodana odabranim kupcima iz bivše udbe. Među sindikalistima i političarima
sve češće se moglo čuti kako i državna poduzeća mogu biti efikasna, samo ako se postave
pošteni i sposobni direktori, iako su takvi državni direktori sami po sebi incident.

Osnovni posao državnih direktora je zaposliti što više stranačkih prijatelja, te financirati
potrebe stranke i pojedinih političara. Direktor koji to ne želi prepoznaje se kao nepoželjan i o
njemu se u njihovoj stranci počinju širiti glasine kako misli samo na sebe kako bi ga se
srušilo. Ako to nije dovoljno nastoje se o njemu otkriti kompromitirajući podaci kojima bi ga se
natjeralo na ostavku, a ako se ne mogu naći onda se izmišljaju podaci o njemu i članovima
obitelji koji se šire najprije kao glasina, a kasnije i kao medijska vijest iz nepoznatih
provjerenih izvora. Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu
djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina. Pošteni direktori su neprijatelji i
sindikalistima pošto ih tjeraju da rade. Ni dobavljačima pošteni državni direktori ne odgovaraju
pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se. Osim zaustavljanja
privatizacije udbaši su uspjeli osigurati i precijenjeni tečaj kune kako bi se uvoz isplatio.

Iako je većina propalih privatiziranih poduzeća propala zbog gubitka tržišta i zastarjele
opreme prije privatizacije, te nesposobnosti novih vlasnika, bilo je i namjernog uništavanja
privatiziranih poduzeća u slučajevima kada je bilo više sitnih dioničarima u kojima su veći
vlasnici, koji su postavili upravu, imovinu prebacivali na druga nova poduzeća kako bi prevarili
sitne suvlasnike. Ovo je bilo moguće zato što nisu postojali zakoni za zaštitu sitnih dioničara,
a nisu postojale ni institucije koje bi po službenoj dužnosti štitile sitne dioničare, te je zbog
toga propala i mogućnost da više poduzetnika zajedničkim ulaganjem razvijaju ozbiljna nova
poduzeća.

Najveće krađe u postupku izvlačenja novca iz državnih gubitaša i monopolista su izvršene

preko brodogradnje u kojoj je oko 80 posto troškova uvoz strane oprema. Brodogradilišta nisu
opremu nabavljala direktno od proizvođača, već su je nabavljali preko malih privatnih
dobavljača pod opravdanjem kako oni nemaju gotovine, a strana poduzeća traže plaćanje
unaprijed, što mogu obaviti samo privatni posrednici koji imaju gotovinu. Na ovaj način
uvozna oprema je plaćana nekoliko puta skuplje, a zaradu su dijelili direktori brodogradilišta i
vlasnici posredničkih poduzeća, uz podršku političara koji su osiguravali pokrivanje gubitaka.
Na ovaj način je u idućih 25 godina ukradeno više od 34 milijardi državnog novca koja je
država platila za pokrivanje gubitaka. Isti postupak pranja državnog novca je primijenjivan u
svim državnim, komunalnim i javnim poduzećima, kao i u državnim institucijama.

Nakon prestanka inflacijske pljačke pojedini poduzetnici sa dobrim udbaškim vezama u

pravosudnom sustavu počeli su smišljati pljačke na račun sitnih dobavljača. Naručivali su
sirovine ili robe, te su to počeli plaćati sa sve dužim rokovima plaćanja. Na taj način su se
razvijali na teret dobavljača koji su im služili kao beskamatni kreditori. Ako bi se dobavljači
pobunili tražili su nove dobavljače, a stari dobavljači su ih mogli samo tužiti. Zahvaljujući
dobrim vezama sa bivšim udbašima u pravosudnim institucijama procesi su trajali do desetak
godina. Za to vrijeme dužnici su imovinu prebacili na nova poduzeća preko kojih su nove
dobavljače varali na isti način. Pri tome su često izigravali i sitne dioničare sa kojima su bili u
suvlasništvu poduzeća sa kojih su imovinu prebacivali na svoja nova poduzeća. U zaštiti
ovakve pljačke stali su i pojedini političari svojim izjavama kako se poduzetnici sami trebaju
brinuti o tome kome prodaju svoje proizvode čime su potpuno poništili ulogu pravne države
koja je u svim uređenim državama dužna poslovne ugovore štititi isto kao sve druge zakone.
Na optužbe sitnih suvlasnika država je reagirala u korist udbaških kriminalaca pljačkaša koji
su donijeli propise po kojima institucije nisu dužne po službenoj dužnosti goniti prevarante,
već oštećeni sami moraju pribavljati dokaze, što je najčešće nemoguće pošto su svi dokazi u
rukama menadžera koje je postavio većinski vlasnik, pljačkaš.

I dok su se neki bogatili pljačkajući dobavljače pojedinci su se dosjetili kako se obogatiti čak i
na osuđenim kriminalcima uz pomoć komisije za pomilovanja tražeći 1000 dem za svaki
mjesec pomilovanja, što je trajalo za vrijeme predsjednikovanja Tuđmana, Mesića i
Josipovića, sve dok to Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije prekinula.