Zijad Šehić

Velikodržavni projekti

Ključne riječi:, Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska, nacija, ideologija, srpstvo, hrvatstvo,

bošnjaštvo

Bosna je imala sudbinu da bude granična linija između Istočnog i Zapadnog Rimskog
carstva a kasnije i velikih svjetskih civilizacija, islama i kršćanstva. Na njenom području
isprepitali su se interesi najvećih svjetskih sila u različitim vremenima Osmanskog carstva,
Austrougarske Monarhije, Ruskog carstva... Interesima tih velikih sila priključivali su se i
interesi više malih balkanskih država, koje su na njen račun jačala svoje vlastite pozicije.
Međutim, imala je unutrašnju snagu da sačuva svoj vlastiti identitet i u velikoj mjeri da
uspostavi svoju posebnu vrijednost. Specifična bosanska kultura, koja se pojavila sa novim
filozofijama i novim kulturnim utjecajima, formirala je nukleus prema kojem je Bosna uvijek
zadržala jedinstvenost. Zahvaljujući stalnom dodiru različitih filozofija i kultura, u ranoj
prošlosti razvila je način suživota koji se čini najvišim dostignućem evropskog građanskog
društva.1

Sve do kraja XVIII stoljeća u Evropi je vladala krajnja vjerska netrpeljivost. Za razliku od tog
načela Bosna nikada nije bila građena na vjeri ili etnosu, čak mi u vrijeme opće primjene
principa u Evropi “Cuius regio, eius religio”. Samo u Bosni, kao nigdje drugdje u Evropi, mogle
su se na 1 km2 susresti najvažnije bogomolje triju monoteističkih religija, judaizma, islama i
kršćanstva. U Bosni je to izgledalo sasvim normalno: zajednički, razlikama obogaćen život u
kojem Bog spaja a ne razdvaja ljude i u kojem ih vjera ujedinjuje a ne razjedinjuje.2

Pad bosanske kraljevine pod vlast Osmanskog Carstva imao je krupnih posljedica na etnički
sastav i seobe stanovništva. Postepenim prelaskom na islam domaćeg stanovništva i
doseljavanjem pripadnika islama iz drugih područja Carstva, stvoren je novi duhovno-vjerski
okvir islam-katolicizam-pravoslavlje a u njegov kulturni i etnički mozaik od šesnaestog stoljeća
su bili uključeni i španski Jevreji – Sefardi. Seobama i međusobnim miješanjem, u Bosni i
Hercegovini je nastalo društvo koje se u moderno doba označava terminom “multietničko
društvo.” Velika etnička pomjeranja i kolonizacije vršene od sredine XV do kraja XVIII stoljeća
na tlu Bosanskog ejaleta utjecala su na kulturna i civilizacijska diferenciranja ali i na međusobna
približavanja i prožimanja.3

Malo ima primjera u Evropi da je konfesionalna pripadnost utjecala na formiranje

nacionalnog identiteta kao u Bosni i Hercegovini. Tome je doprinijela okolnost da su pojedine
vjerske zajednice duži historijski period živjele izmješane i bile okrenute različitim kulturnim
izvorištima i civilizacijskim okvirima, razvijajući se unutar duhovnog i kulturnog kruga koji je u

1
Zijad Šehić, Ekspertni izvještaj Haškom tribunalu, poglavlje Devastacija vjerskih objekata, 2. novembar 1994, (IT-
01-47).
2
Ibid.
3
Zijad, Šehić, Vjerski i duhovni pluralilizam bosanskohercegovačkog društva, Simpozij Čovjek i moderni svijet,
Sarajevom 10.04. 2008, Univerzitet u Sarajevu, 2008, 107.
dobroj mjeri određivao socijalno-historijski status i konačno, nacionalni identitet. U specifičnim
uvjetima razvoja nacionalnih pokreta u multietničkoj i multikulturalnoj sredini, konfesionalna
diferenciranost nije dopuštala da ojačaju integrativne snage bosanskohercegovačkog društva. Na
bosanskohercegovačkom prostoru ukrštale su se ideje ilirizma, slavenstva, bošnjaštva,
osmanizma, srpstva i hrvatstva, u različitim varijantama, ali nijedna od njih nije uspjela da u XIX
stoljeću uhvati dublje korjene.4

Od sredine XIX stoljeća, kada je pitanje raspada Osmanskog carstva ušlo u akutnu fazu,
porastao je interes evropskih država za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica te nove politike bilo je
otvaranje konzulata evropskih država u Bosanskom ejaletu: Austrije 1850., Francuske 1853.,
Velike Britanije 1856., Rusije 1857., Italije 1862. i Pruske 1864. godine. 5 Poseban interes za
Bosnu i Hercegovinu pokazivala je Austrija, koja je u Sarajevu otvorila generalni konzulat, a u
Banja Luci, Brčkom i Mostaru vice konzulate. Od tada u Bosnu i Hercegovinu su se upućivali
vojni i politički stručnjaci, novinari, putpisci, uhode…, sa zadatkom da upoznaju i opišu zemlju,
i pridobiju stanovništvo za svoju politiku. Na tim putovanjima oni otkrivaju jedan novi svijet -
život ljudi pretočen u orijentalnu egzotiku, omeđen starim historijskih okvirima, predstavljajući
svjedočanstvo o jednom vremenu i prostoru.6

Srpsko građanstvo se prvo formiralo među prekodrinskim Srbima, a Dositej Obradović.

(1739 - 1811) je prvi formulisao srpski nacionalni program. Po njegovom mišljenju
slavenskosrpska nacija živi u Srbiji, Bosni, Dalmaciji i Hercegovini. Prvi je ideju o okupljanju
svih Srba, Hrvata, Crnogoraca, Bošnjaka oko srpskog imena i jezika dao još 1783. godine. U
njegovom “Pismu Haralampiju”, gdje predlaže društvene kulturno-prosvjetne promjene, tvrdio je
da “svi Južni Slaveni, osim Bugara i Slovenaca, govore istim jezikom”. 7 To pitanje je dalje
razrađivao Vuk Stefanović-Karadžić sa jezičkog i vjerskog stanovišta, zastupajući ideju o
trovjerskom srpskom narodu (pravoslavni, katolici, muslimani) i srpskom jeziku. 8 Bitnu ulogu u
oblikovanju srpstva odigrao je Petar II Petrović Njegoš, koji je ličnu osvetu kroz sukob sa Smail-
agom Čengićem i Bošnjacima pretočio u mržnju prema muslimanima, "poturicama", kako ih
naziva, a to se nadovezalo na spomenuti mit i preraslo u jedan od temelja srpske nacionalne
ideologije.9

Pokrenut još početkom 19. stoljeća u kontekstu austrijske državne politike, proces
južnoslavenskog jezičnoga ujedinjenja u prvoj je fazi sadržavao program istiskivanja Rusije i
njezina političkog utjecaja na prostoru na kojem je živjelo stanovništvo pravoslavne i
grkokatoličke vjere, a koji je ona osvajala prodorom u obrazovni i kulturni sistem ne samo srpske
zajednice u južnoj Ugarskoj i Srbiji nego i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Za
program kulturno-prosvjetnoga udaljavanja Srba od Rusa i njihovog uvođenja u zapadnoeuropski
krug Austrija je upotrijebila svoga agenta Jerneja Kopitara, dvorskoga knjižničara, koji je imao
zadatak da među austrijskim Srbima pronađe čovjeka koji bi proveo odlučnu jezično-pravopisnu
4
Ibid., 107.
5
Hamdija, Kreševljaković, Izabrana djela. Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo 1991, knjiga II, 31.
6
Šehić, 2008, 107.
7
Ibid, 108.
8
Vidi detaljno: Dositej Obradović, Pismo Haralampiju. Život i priključenija, Beograd 1975.
9
Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Veselin Masleša, Sarajevo 1975, 267 str.
reformu te umjesto rusificiranoga slavenoserbskoga i stare ćirilice u školski i javni život srpske
zajednice u Vojvodini i u Srpskoj Kneževini, uveo srpskim organskim govorima srodan hrvatski
jezik štokavske osnove i njemu prilagođeno novo ćirilično pismo. Kopitar je za izvršitelja
austrijskoga plana našao među srpskim izbjeglicama u Beču Vuka Stefanovića Karadžića.
Kopitar–Karadžićev jezični program, prema kojem bi štokavština pripala Srbima, kajkavština
Slovencima, a čakavština bila prepuštena izumiranju, pomutili su ilirci. 10 Nakon Kopitarove
smrti 1844. i političkih previranja revolucionarne 1848. godine, Karadžić je buđenje nacionalnih
pokreta među slavenskim narodima u okviru Carevine dočekao kao osvjedočeni srpski
nacionalist i tvorac krilatice „Srbi svi i svuda“ pa je u drugoj fazi jezične politike bečkog Dvora
upotrijebljen za slabljenje hrvatskoga političkog i kulturnog položaja, protiveći se njezinu
teritorijalnom ujedinjenju i afirmaciji hrvatskoga imena u jezičkom i kulturnom smislu, posebno
radeći protiv hrvatskoga jezično--pravopisnoga osamostaljenja. Uz pomoć razgranate agenture
Karadžić je širio srpstvo na prostoru od Vukovara, preko Vojne krajine do Dubrovnika, tvrdeći
da su Hrvati „Srbi rimskoga zakona“.11

Propaganda se u Srbiji brižno planirala. Ilija Garašanin, uz pomoć poljske emigracije i

njihovog agenta u Beogradu Františeka Zacha je 1844. godine napisao “Načertanije”, koje
predstavljaju osnovu velikosrpskog nacionalnog programa za budućnost.12 On predviđa
ugljučenje Bugarske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije, Srijema, Banata i Bačke. Mada
je taj program kasnije nadopunjavan, njegov osnovni smisao o velikospskom rješenju stalno je
aktualiziran i provođen. Tako se razvila ideja o Srbiji kao prirodnoj pokroviteljici cjelokupnog
slavenskog stanovništva u okviru Osmanskog Carstva.13 Propagandna aktivnost Srbije se
zasnivala na pripremanju stanovništva tih oblasti na ujedinjenje sa Srbijom. Ta borba bila bi
vođena postepenim otkidanjem osmanskog teritorija, u procesu njegovog nezaustavljivog
propadanja. Prema Garašaninu, Srbija je polagala „sveto pravo istoričesko“ na te zemlje, koje se
temelji na Dušanovom srpskom carstvu iz 14. stoljeća. Smatrao je da na toj osnovi treba ponovo
podići veliku srpsku državu: “Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen
po kamen ocjepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju
starog carstva srbskog, opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla.”14

Garašanin je započeo rad na izgradnji mreže svojih povjerenika koji će biti ključni za
njegov propagandni rad. On je u dva navrata vodio srpsku nacionalnu propagandu. Prvi put od
1844. do 1852. godine kao ministar unutrašnjih i vanjskih poslova kneza Aleksandra
Karađordevica, a drugi put kao ministar spoljnih poslova za vrijeme druge vlade kneza
Mihaila Obrenovicžća. Sa dolaskom kneza Mihaila nacionalna propaganda se kretala uzlaznom
putanjom. To je bilo doba nacionalne i književne romantike, kad se samo govorilo o obnovi
Dušanova carstva i o borbi s ,,petvekovnim dušmaninom". Garašanin je u početku bio pristalica

10
Nataša Bašić, Jezični identiteti nesrpskih naroda u velikosrpskom programu državnoga sjedinjenja, Hrvatska
revija 3, 2014., 28.
11
Ibid., 29.
12
D. Stranjaković, Kako je nastalo Garašaninovo Načertanije, Spomenik srpske kraljevske akademije XCI, Drugi
razred 70, Beograd 1939. str. 76-102.
13
Ibid, 87-88.
14
Dragutin Pavličević, Dva stoljeća velikosrpske težnje prema Hrvatskoj 1793-1993. Društvena istraživanja.
Časopis za opća društvena pitanja. Vol 2 No 2-3 (4-5) 1993, 262-263.
borbe za velikosrpsku državu, da bi kasnije, kao ministar spoljnih poslova kneza Mihaila (1860
—1868), evoluirao prema južnoslavenskom rješenju, uspostavljajući veze sa jugoslovenskim i
ilirskim pokretom u Habzburškoj monarhiji, biskupom Štrosmajerom i bugarskim
revolucionarnim organizacijama.15 Kao tajni dokument, Garašaninovo Načertanije je bilo
zvaničan program dvije srpske vlade - kneza Aleksandra Karađorđevića i kneza Mihaila
Obrenovića. Program Načertanja su slijedile sve srpske desničarske stranke u narednim
decenijama.

Prve tajne organizacije Garašanin je počeo stvarati tek 1846. godine, ali je tajni rad u Bosni i
Hercegovini počeo 1849. godine.16 Organizacije koje su tada stvorene imale su zadatak da rade
među narodom u Bosni i Hercegovini i da ga pripreme za veliki ustanak. Među agentima koje je
srpska vlada organizirala, bila su uključena lica hrišćanske vjere, ali je bila predviđena i saradnja
sa Muslimanima, koji su smatrani slovenskom braćom i trebali biti uključeni u budući rad. 17
Organizacije koje su bile stvorene 1849. godine su kratko djelovale, a obnovljene su tek 1858.
godine, na istim temeljima na kojima su djelovale i ranije organizacije. 18 Zadatak tih organizacija
je bio da organiziraju pisanje adresa iz Bosne i Hercegovine za sklapanje saveza sa Srbijom. U
okvir propagandnog rada ulazile su i one radnje koje su ranije tražene od srpskih agenata a bile
su usmjerene ka stvaranju preduvjeta za izbijanje jednog velikog narodnog ustanka.19 Godine
1860. došlo je do prekida rada tih tajnih oorganizacija a stvoren je „Odbor srpsko-bosanski“, uz
pomoć ruskih krugova. Njihov rad je nastavljen 1861. godine, a u njihovoj djelatnosti ključno
mjesto će zauzimati saradnja sa Muslimanima. Te organizacije sa Garašaninom i Mićom
Ljubibratićem na čelu će raditi na očuvanju postojećih agrarnih odnosa sa ciljem da bosanske
muslimane pridobiju za svoj nacionalni rad sa Srbijom i da ih, uz određene garancije, uvuku i u
povjerljive poslove. Za vrijeme svoje druge vladavine knez Mihailo Obrenović (1860-1868)
se u velikoj mjeri oslanjao na politički program „Načertanija“. Njegova politika, nošena
„velikom idejom“, je nastojala da Srbija dobije Bosnu i Hercegovinu. Porta je odbijala Mihailove
predloge da njegovom vazalnom području pripoji Bosnu i Hercegovinu, smatrajući njegove
težnje dijelom ruskih aspiracija.20

Kod bosanskohercegovačkih pravoslavaca religiozna svijest je dominirala nad

nacionalnom. Veliki korak nacionalne propagande u Bosni napravljen je 1863. godine kada je
osnovano ”Društvo za širenje srpskog imena u Bosni”, čije je sjediste bilo u Sarajevu.
Njegov zadatak je bio da se u narodu iskorijeni podrugljivi naziv „Vlah” za pravoslavno
stanovištvo i da se poradi na tome da taj naziv bude zamijenjen imenom „ Srbin”. Članovi
Društva su bili učitelji srpske škole, mladi trgovci i trgovački sinovi. Glavna snaga tog Društva
bio je učitelj Teofil (Bogoljub) Petranović i uz njega Stevo Jelić i dva brata Hadžiristića,
Risto i Kosta.21 Jedna od metoda rada tog društva je bilo izlazak na sarajevsku carinu i u tim
prilikama bi dočekivali seljake kojima su objašnjavali kako se oni ne trebaju zvati ,,rišćani"
15
Ibid, 263.
16
Milorad Ekmečić, Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje (1844-1875),
Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine, Sarajevski grafički zavod, Sarajevo 1959, 198.
17
Ibid, 198-199.
18
Ibid., 199.
19
Ibid, 200.
20
Ibid., 206-207.
već isključivo ,”Srbi”. 22 Vasa Pelagić je 1868. godine napisao djelo “Rukovođa za serbsko-
bosanske, ercegovačke, starosrbijanske i makedonske učitelje,o stvaranju i buđenju nacionalne
svijesti stanovništva”.23 U njemu je između ostalog pisal: “Svaki iolepametan rodovljubiv i
prosvešten učitelj, treba da upotrebi svaku zgodnu priliku, pa ako nezna da nauči pre svega sam
po više različitih narodnih pjesama i da potom i svoje učenike pouči, da iste te pjesme složno i
lepo mogu pjevati... Za takvo deklamovanje (gibko čitanje) mogu se izabrati ove pjesme:
Poštena carica Milica; Uroš i Mrnjavčevići (otimanje o carstvo); Pije Marko uz ramazan vino;
Slavu slavi Kraljeviću Marko; Kad se ženi Srbski car Stjepane... Ove pjesme izabrao sam zato,
sto se u njima ogleda i jasno predstavlja i opisuje Srbska Hrabrost i Junačka Srca, odvažnost,
slobodni Srbski Duh, dosetljivost i stalno zastupanje svoga prava... U njima se divno crta i
karakteriše sav Srbski život: iskrenost, vjernost, ljubav, pravda i istina, odanost vjeri, narodu i
jeziku svome poštenje, gostoljublje i visoko dostojanstvo naroda svoga ima iz prošlosti i da na
taj način njegov identitet ne dođe u pitanje”. Pelagić je predlagao da učitelji, svaki u svojoj
varoši, narod okupljaju u školi i ,,tu im razne nauke, koje su za slušaoce nužne predavati”?
Jedan od kljucnih prijedloga kako bi se najlakse moglo kod djece stvarati nacionalno osječanje
Pelagic daje u sljedećem pasusu: ,”Svaki učitelj treba da nauči svoje učenike, a posle i svu
ostalu varošku dječicu koja god umeju govoriti: da, kad jih kogod upita: šta si ti mladiću? pa da
mladić na to pitanje odma odgovori: ja sam Srbin.Dobro bi bilo, kad bi se neki dobri Ijudi našli
koji bi dječicu po koju krajcaru zato darivali, da se time u njima jos večma probuđuje revnost k
tome odgovoru."38

Nakon 1861. godine Garašanin je u Bosni i Hercegovini organizirao svoje ranije

agente. Osobe uključene u taj rad uglavnom su bili bosankohercegovački trgovci i
sveštenici. Iako je srpsko građanstvo bilo blisko seljaštvu, ipak je od njega bilo odvojeno i
u socijalnom i političkom pogledu. 24 Organizacije sa Garašaninom i Ljubibratićem na čelu
radile su na očuvanju veleposjeda, sa ciljem da pridobiju Muslimane za nacionalni rad sa
Srbijom i da se uz određene garancije uključe i u povjerljive poslove. 25 U cilju propagiranja
saradnje sa Muslimanima, bile su štampane i posebne brošure kao što je to bila ona sa
ponaslovom “Rieč hodže petrovačkoga braći Turcima”, U njoj se tvrdilo da su svi Bosanci
“bez razlike vjere braća; po Bogu, jeziku i otadžbini.” 26 Odmah nakon smrti kneza Mihajla,
Namjesništvo je u Srbiji odlučilo da nastavi sa njegovim radom. U tom cilju počele su se
ponovo organizirati tajne organizacije o čemu se brigu vodio namjesnik Jovan Ristić.
Pristalice tajnih organizacija 1875. godine postali su vođe ustanka. Planovi Garašaninovih
tajnih organizacija su se prenijele u ustanak kada se poka zalo da je imalo katastrofalne

21
Vladislav Skarić, Izabrana djela. Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine i jugoslovenskih naroda. Biblioteka
Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo 1985, knjiga II, 233.
22
Ibid.
23
Vasa, Pelagić, Rukovođa za serbsko-bosanske, ercegovačke, starosrbijanske i makedonske učitelje, o stvaranju i
buđenju nacionalne svijesti stanovništva. Izabrana djela, II, pedagoški spisi, Izdavačko preduzeće, “Veselin
Masleša, Sarajevo 1971.
24
Ekmečić, Nacionalna politika Srbije..., 206.
25
Ibid., 207.
26
Ibid., 208.
posljedice zbog toga što jedna nacionalna ideologija nije dovoljno uvažavala zahtjeve
seljaštva. 27

Ruski publicist Nikolaj Jakovljevič Danilevski je 1870. u seriji članaka objavljenim u

časopisu Zarja, pod naslovom Rusija i Balkan najavio propast dekadentne Europe, čije će
vođstvo preuzeti moralno moćnija Rusija. Danilevski je Balkan smatrao prostorom koji je
historijski zadat velikim silama, tvrdeći da su na tom prostoru Osmanlije sačuvale južne Slavene
od germanizacije i katolicizma, a da je Monarhija Zapad ponovo spasila od Osmanskog carstva i
islama. Budući da su ti historijski zadaci bili ispunjeni, tvrdio je da su te dvije sile izgubile
smisao daljeg postojanja, a na njihovo mjesto je trebala da stupi moćnija i moralnija Rusija.
Danilevski je već tada označio geografsku kartu koja se 1919. godine i ostvarila: na njoj su bile
upisane češko-moravsko-slovačka država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska,
rumunska i mađarska država. Rukopis Danilevskog je u Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i
smatran je političkom Biblijom sa deset zapovjedi carske spoljne politike.28

Hrvatski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini nije imao dugu tradiciju. Nacionalni
razvoj bosanskohercegovačkih katolika nije imao naglašeno hrvatsko obilježje, nego su se u
njemu javljali utjecaji ilirizma, slavenstva i jugoslavizma do ekskluzivnog hrvatstva. 29 Katoličko
stanovništvo u Bosni i Hercegovini, bilo je bez sekularizovane inteligencije, najvećim dijelom
seljaštvo. Predvođeno franjevcima nisu mogli u narodu znatnije razviti hrvatsku nacionalnu
svijest, jer je svaka aktivnost u tom pravcu dovodila u pitanje njihove pozicije u Bosanskom
ejaletu/vilajetu. Tek 1867. godine u Sarajevu je osnovano društvo sa zadatkom da u Bosni i
Hercegovini širi ime Hrvat. Tome je doprinijela i preorjentacija spoljne politike Austro-Ugarske
prema Balkanu, pa su okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. dočekali kao oslobođenje, sa nadom
da će se ujediniti sa Hrvatskom.30

Višestoljetna identifikacija sa Osmanskim Carstvom kao državnopolitičkim i islamom kao

civilizacijskim okvirom utjecala je na specifičan mentalitet bosanskohercegovačkih muslimana.
Činjenica da su zapadne granice Osmanskog Carstva bile identične sa granicama BiH, utjecala je
na svijest da predstavljaju stub odbrane Carstva. 31 Nacionalni pokret muslimana započinje u
vrijeme provođenja reformi u Carstvu. Namjera da se ukinu ili adaptiraju stare strukture koje su
bile nosilac odbrane Bosne i Carstva i nosioci tradicionalne svijesti naišle su na veliki otpor, koji
se ispoljio u Pokretu za autonomiju, 1831.-1832.32 Ta svijest je bila u suprotnosti sa pokretom
Mladoosmanlija, koji su smatrali sve muslimanske narode u Carstvu Osmanlijama, negirajući
nacionalnu posebnost muslimanskih naroda drugog etničkog porijekla. Sedamdesetih godina
XIX stoljeća pod utjecajem naprednijih snaga centralne vlasti vršeni su putem štampe pokušaji
izgradnje jedne bosanske nacionalne ideologije. Tako se u smislu tih pokušaja javio programski
uvodnik u sarajevskom Bosanskom vjesniku br 1, članak u kojem se govorilo o bosanskom
27
Ibid., 218.
28
Helmut Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien-Mȕnchen.Zȕrich 1976, 74.
29
Zijad Šehić, Vjerski i duhovni pluralizam..., 107
30
Ibid.
31
Vlado, Jokanović, Elementi koji su kroz istoriju djelovali pozitivno i negativno na stvaranje bošnjaštva kao
nacionalnog pokreta, Pregled, časopis za društvena pitanja, godina LVIII, knjiga I, Sarajevo avgust 1968, broj 8,
160.
32
Ibid, I, 162-163, Vidi šire u: Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju BiH 1831./32, Sarajevo, 1996.
narodu koji je historija pridodala osmanskoj državi i koji je zadržao svoje narodne osobenosti,
tako da izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo generička, nego je i historijski
spojena sa Bosnom i upravljajući Bosnom njome je također i ograničavana, te je ostala
nepovrijeđena različitosti vjeroispovjesti.33

Poraz Austrije u ratu sa Francuskom (1859.) i Pruskom (1866.) preorijentisao je politiku

Habsburgovaca na istok. Austro-Ugarska je smatrala da zaposjedanjem Bosne i Hercegovine
ostvaruje značajne ciljeve: u strateškom smislu osigurava posjedovanje Istre i Dalmacije,
poduzima značajan korak u ekonomskom i političkom prodoru na jugoistok, spriječava stvaranje
velike države na južnim granicama, osigurava svom kapitalu značajno privredno područje, a
zaposjedanjem Bosne i Hercegovine bilo bi nepotrebno održavanje Vojne Krajine, jer bi ona tada
preuzela njenu pograničnu ulogu. Ona bi bila vraćena Hrvatskoj, koja bi se povećala i ojačala pa
bi mogla tražiti ujedinjenje hrvatskih zemalja. Tako proširena Hrvatska bi bila protuteža Srbiji i
Crnoj Gori i predstraža Monarhije na istoku.34

Ustanci koji su zahvatili Bosnu i Hercegovinu za vrijeme Istočne krize 1875.-1878. inspirisani i
vođeni iz Srbije, Vojvodine i Crne Gore imali su značajnu funkciju u razvijanju nacionalne
svijesti, koja je teško prodirala do pravoslavnih seljaka. 35 Bosanski Muslimani su se etnički
identificirali kao Воšnјасј i Bosanci prvenstveno u odnosu nа Osmanlije i druge
muslimanske narode. Ta nominacija nije dolazila u obzir unutarbosanskim relacijama i
inаčе u odnosima sa stanovništvom južnoslavenskog porijekla. Tu је religija bila
diferencirajuća odrednica, Naziv Воsаnас ili Bošnjak koristio se također i za stanovnjke
zemlje, bez obzira na vjeru, kao oznaka regionalnog porijekla i domovinske pripadnosti.
Bošnjaštvo kao пarodnosna kategorija i ideologija bilo је u doba osmanske uprave u
nајvеćој mjeri vezano za muslimansku populaciju i njenu vodeću begovsku strukturu, koja
је bila nоsilac ideje о autonomiji Bosne u okviru Osmanskog carstva. Bosanskj Muslimaпi
su krajem 19. i početkom 20. stoljeća svoju identifikaciju izražavali služeći se religioznom
nominacijom. 36

Posljedice okupacije Bosne i Hercegovine su za Muslimane bile teške. Pritisak koji je

izvršen na njih doveo je do ogorčenja i mržnje prema Monarhiji. Nosioci ogorčenja i
mržnje bili su niži i srednji slojevi muslimanskog stanovništa, dok je kod veleposjednika i
visokog svećenstva pojačana namjera da se muslimanske mase približe upravi. Prema
izvještaju generala Josipa Filipovića generalu Beku od 25. oktobra 1878. njemu su često
dolazili muslimanski prvaci i izražavali želju da se obrate austrijskom caru peticijom u
kojoj bi tražili punu amnestiju I otcjepljenje od Osmanskog carstva, osuđujući Portu za sve
nevolje u kojima se nalazila zemlja. U “Bosansko-hercegovačkim narodnim novinama” od
33
Taj programski članak bio je inspirisan od posljednjeg osmanskog vezira u Bosni, Topal Šerif Osman-paše. On je
budno pratio literaturu i nacionalističku propagandu, koja se ticala Bosne, a čija se središta bila Beograd, Novi Sad,
Zagreb i Đakovo, te je bio dobro upućen u raspoloženje bosanskih franjevaca i srpskog građanstva. kao i u
propagandu i aktivnosti koje su dolazile kako iz srpskih tako i iz hrvatskih središta (Jokanović, Pregled, knjiga II,
broj 9, 246.
34
Zijad Šehić, Ibrahim Tepić, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina na geografskim i
historijskim kartama, IP Sejtarija¸, Sarajevo 2002, 200.
35
O tipologiji nacionalnih ideologija kod Srba i Hrvata u periodu od 1830. do 1914. godine vidi detaljno u: Wolf
Dietrich Beschnit, Nationalismus bei Serben und Kroaten, Tipologie der nationale Ideologien, München 1980.
36
Dževad Juzbašić, Nekoliko napomena о etпičkom razvitku u BiH Prilozi, 30, Sarajevo, 2001., 200.
17. novembra i “Zastavi” od 29. novembra 1878. godine bila je objavljena adresa
bosanskohercegovačkih Muslimana monarhu Franji Josipu I u kojoj su tražili pomilovanje,
odričući se osmanske vlade i priznavajući krunu Habsburga. Potpisnici adrese su izjavili
da su spremni da se odreknu svakog utjecaja carigradskog šejh ul islama na vjerske
poslove. 37 Potpisnici su izjavili da su spremni da se odreknu svakog utjecaja carigradskog šejha
moleći monarha da “iz domaćih krugova dobiju dostojnu glavu i ravnatelja na naše unutrašnje i
spoljašnje religiozne uredbe koje bi bile potpuno nezavisne od šejh ul islama u Carigradu, 38 To
pitanje je ostalo aktualno naredne četiri godine.39

Situacija koja je stvorena okupacijom izazvala je nezadovoljstvo u zemlji, posebno kod

Muslimana, koji su se povukli i teško mirili sa novom upravom. Posebno su se plašili katoličke
crkve i prozelitizma, što je kod njih stvaralo teško psihološko raspoloženje što je bio i jedan od
razloga iseljavanja iz zemlje.40 Nakon objavljivanja Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu 4.
novembra 1881. godine situacija u zemlji je bila zategnuta a naročito teška i eksplozivna u južnoj
Bosni i istočnoj Hercegovini. Da bi umirili nastalu situaciju austrougarski krugovi su nastojali da
preko malog broja visokog muslimanskog svećenstva i jednog dijela begovata utječu na široke
mase muslimanskog stanovništva da se ne suprotstavljaju provođenju Vojnog zakona i da se ne
iseljavaju. U prvom redu se računalo na sa sarajevskim muftijom Omerovićem, koji je izdao
fetvu Muslimanima da private Vojni zakon. U tom aktu se naglašavalo da Muslimani mogu po
šerijatu da služe u austrougarskoj vojci u odbranu njihove domovine i da im je to upravo i
vjerska dužnost i čast Time neće biti povrijeđeni muslimanski vjerski propisi nego će biti
zaštićeni.41 Važnu ulogu u tim aktivnostima je imao i vladin savjetnik, Mehmed-beg
Kapetanović. On je hodžama i ulemi Mostara objašnjavao da je sudbina odredila da
bosanskohercegovački Muslimani nađu spas u Austriji.42 Međutim, ti događaji će pokazati da
akcije visokog svećenstva i notabla, kao i posebna akcija Mehmed-bega Kapetanovića u
Hercegovini nisu mogli izmijeniti postojeću situaciju uvođenjem vojne obaveze.43

Tajnom konvencijom sklopljenom sa Bečom, 28. juna 1881. knez Milan se obavezao da bez
saglasnosti Austro-Ugarske neće dozvoliti nikakvu agitaciju iz Srbije protiv Austro-Ugarske,
računajući tu i okupiranu Bosnu i Hercegovinu i Sandžak. Monarhija je preuzela iste takve
obaveze prema Srbiji, obećavajući da će podržati srpske interese na jugu, te da će priznati kneza
Milana za kralja.44 Taj tajni ugovor, koji je sklopljen na deset godina, produžen je 9. februara
1889. do 13. januara 1895., dopunjen obavezom da će se Monarhija po potrebi i oružjem
suprotstaviti neprijateljskom držanju Crne Gore protiv Srbije i njene dinastije i da će na slično
držanje privoljeti i Osmansko carstvo. Obaveza da Srbija neće bez prethodnog sporazuma sa
Monarijom sklapati političke ugovore s drugim državama, ublažena je kasnijim izjavama

37
Kapidžić, 1973, 67.
38
Ibid., 68.
39
Ibid.
40
Ibid., 74.
41
Ibid., 84.
42
Ibid.
43
Ibid., 85.
44
Pribram Fransis, Die politischen Geheimverträge Österreich-Ungarns 1879.-1914., Wien 1924., Bd. 1, 18-23.
Nakon što se Rumunija proglasila za kraljevinu u maju 1881. i knez Milan je u martu 1882. proglašen za kralja.
 ministarstava spoljnih poslova dviju država da se njom ne ometa pravo Srbije da sklapa svake, pa
i političke ugovore s drugim državama, ukoliko nisu u protivrječnosti sa sadržajem ugovora
sklopljenog između Srbije i Austro-Ugarske.45

Nakon Berlinskog kongresa Trojecarski ugovor i Tajna konvencija iz 1881. su ograničavali domet
propagande Srbije u Bosni i Hercegovini. Do promjene je došlo 1889. godine, kada se obrazovala
prva radikalska vlada koja je bila usmjerena prema Bosni i Hercegovini, od kada se posebno
naglašavao sultanom suverenitet, čime su se željeli pridobiti Muslimani i time otvoriti put za
ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom, u kojoj, kako se naglašavalo, živi jedan srpski narod sa
tri vjerozakona.46
U Parizu je 1899. godine objavljena knjiga Miroslava Spalajkovića La Bosnie et l' Herzegovine,
doktorska disertacija odbranjena tri godine ranije. U njoj se tvrdilo da se u Bosni i Hercegovini nalazi
najvrjedniji dio srpske rase i da je za Srbiju i Crnu Goru zadobijanje pomenutih zemalja
egzistencijalno pitanje. Spalajković je naglašavao da se Austro-Ugarskoj mora oduzeti mandat zbog
nesposobnosti njene uprave da u Bosni i Hercegovini uspostavi stabilan poredak i riješi agrarno
pitanje, te da stanovništvo daje prednost povratku pod osmansku vlast u odnosu na svoj položaj pod
austrougarskom upravom. Spalajkovićeva ideja da Monarhiji treba oduzeti okupacioni mandatni
status bila je prisutna i u antivladinim propagandnim publikacijama muslimanskog pokreta koji je
izdavala štamparija Svetotara Miletića u Novom Sadu. Tako se u brošuri Bezakonja okupacione
uprave u Bosni i Hercegovini. Sabrao i napisao Ehli Islam (Novi Sad 1901.), pored ostalog
naglašavalo da će nezadovoljstvo naroda dotle trajati dok se Bosna i Hercegovina ne povrati pod
upravu Osmanskog carstva, ili dok se eventualno ovim pokrajinama ne da samouprava.47
Franjevci su jedva dočekali da se stave pod okrilje velike katoličke Austro-Ugarske
nadajući se najpovoljnijim uvjetima za svoju djelatnost. Ali su bili teško razočarati i
doživjeti, da je bio ugrožen i sam opstanak njihova reda u Bosni i Hercegovini. Nakon
okupacije Bosne i Hercegovine jedan od prvih zadataka odlučnih faktora Habsburske
monarhije sastojao se u osiguranju njihove kontrole nad crkvenim organizacijama svih
triju konfesija što je bio neophodan preduvjet za učvršćenje okupacione uprave. S druge
strane svjetovni kler, bez oslona i tradicije u samoj zemlji, bez materijalne osnove i
zato više zavisan o režimu nego kler u hrvatskim zemljama. Izmedu te dvije svečenićke
grupe razvijalo se polagano i teško hrvatsko građanstvo, a nosilac nacionalne ideje
postala je s vremenom hrvatska inteligencija koja se nužno povezala s franjevcima. 4 8
Uz sva opiranja franjevaca, pozivanja na historijska prava i stečene zasluge u kulturno-
prosvjetnom i književno-pedagoškom nasljeđu hrvatskog naroda, upravi je uspjelo da postigne
povoljno rješenje u bitnoj stvari. 49 Bulom Sv. stolice ,, Ex hac augusta" od 5. jula 1881. godine

45
Vasilj, Popović, Istočno pitanje – istorijski pregled borbe oko opstanka Osmanske Carevine u Levantu i na
Balkanu, drugo izdanje, Sarajevo 1965, 183.
46
Zijad Šehić, Sarajevski atentat 28. juna 1914. Dan koji je promijenio svijet. Međunarodna konferencija Sarajevski
dugi pucnji. Događaj – narativ -pamćenje. Priredili Vahidin Preljević Clemens Ruthner, Vrijeme, Sarajevo 2015, 88.
47
Dževad Juzbašić, Pokušaji stvaranja političkog saveza izmedu vodstva srpskog i muslimanskog autonomnog
pokreta u Bosni i Hercegovini Privreda i društvo u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2002, 198.
48
Mirjana Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914. godine, Historijski zbornik, God. XIX-
XX, 1966-1967, 11.
49
Papić,
uspostavljena je redovita katolička hijerarhija u Bosni i Hereegovini. Austrijskom monarhu je
utvrdeno pravo da imenuje biskupe, da predloži papi prvog kanonika u Kaptolu a da ostalu
trojicu sam imenuje. Tim odlukama katolička crkva u Bosni i Hercegovini je došla u jedan novi
period svoje historije u kojem su franjevački red čekale mnoge nevolje. 50 Država je od početka
obilno materijalno pomagala novu hijerarhiju. Pošto su ta sredstva za katoličku crkvu davana
preko nadbiskupije u Sarajevu, to su i raspoređivana u najvećem procentu za potrebe
svjetovnog klera, dok su franjevcima pružane simbolične sume. Stadlerova politika prema
franjevcima počela je oduzimanjem župa koje su ranije držali franjevci i ustupala .ih
pripadnicima svjetovnog klera. Osim toga, sekularizacija je išla u prilog osiromašavanja
franjevačkog reda, a to je išlo u prilog novoj politici katoličke crkve. oduzimanjem župa koje
su ranije držali franjevci i ustupala .ih pripadnicima svjetovnog klera. Ositn toga, sekularizacija
je išla u prilog osiromašavanja franjevačkog reda, a to je išlo u prilog novoj politici katoličke
crkve. U cjelini gledajući, okupacija Bosne i Hercegovine i politika Austro-Ugarske Monarhije
i Rima vezana za pitanja katoličke crkve dovela su franjevački red u takav položaj da se moralo
odustati od osnivanja i održavanja škola u novim uvjetima. 51 Krajem osamdesetih godina
došlo je do porasta utjecaja pravaške ideje i nestanka ilirske tradicije. Pravaštvo se širilo
među hercegovačkim franjevcima posredstvom iz Dalmacije, budući da su pravaški listovi iz
Hrvatske bili zabranjeni. 52
U razdoblju 1890—1899. hrvatska se propaganda ipak širila. Godine 1890. pravaški
organ Hrvatsku preuzeo je dr Josip Frank i potpuno iz mijenio ideje što ih je list
zastupao osamdesetih godina. Dok su hercegovacki franjevci, doduse, skromno i s malo
uspjeha, nastojali širiti hrvatsku nacionalnu svijest, slićna se djelatnost ne može zapaziti u
krugu nadbiskupa Stadlera. 53 U borbi za opstanak i održanje svog utjecaja franjevcima
je bila nužno potrebna podrška i oni su pokušali ojačati svoj položaj hrvatskom
propagandom, nastojeći, prije svega, okupiti hrvatsku inteligenciju koja se pojavila
u skromnom broju. Skromni uspon hrvatskog nacionalnog pokreta oko 1900. godine
nije se nastavljao. Razlozi su se nalazili dijelom u ekonomskoj slabosti hrvatskog
građanstva koje još nije moglo stati na čelo pokreta, i u teškom sukobu između
svjetovnog i redovničkog svećenstva. 54

U periodu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini proces formiranja. srpske

nacionalne svijesti sе kod pravoslavnog stanovnistva, uglavnom, završio. Kod katoličkog
stanovništva proces formiranja hrvatske nacionalne svijesti bio је, i zbog izrazite slabosti
građanstva, tek u toku i odvijao se sa znatnim zakašnjenjem. 55

Okupacijom Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska je napravila značajan korak za jačanje

svog utjecaja na Balkanu. Dolaskom na funkciju ministra finansija Monarhije 1882. godine,
Benjamin Kalaj je počeo da radi na učvršćivanju njenih pozicija u Bosni i Hercegovini.

50
Papić,
51
ibid
52
Gross, Hrvatska politika…, 12-13.
53
Ibid., 14.
54
Ibid., 19.
55
Dževad Juzbašić, Nekoliko napomena… 195-206
Moguću opasnost za Monarhiju predstavljalo je stvaranje jake slavenske države na jugu, što je
trebalo po svaku cijenu spriječiti. Ključni faktor za ostvarenje te namjene bio je odgovarajući rad
na nacionalno-političkom razvoju Bosne i Hercegovine.56 Pored njegovog rada u Bosni, Kalay je
namjeravao da kod srpskog političkog vođstva stvori uvjerenje u Austro-Ugarsku kao
dobronamjernog susjeda i da na taj način odstrani ruski utjecaj iz Srbije i zamijeni ga
austrougarskim. Procijenio je da je srpski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovni najrazvijeniji,
a time po politiku Monarhije najopasniji, te bilo potrebno onemogućiti njegove iredentističke
težnje. 57

Budući da je između Austrije i Ugarske zbog pitanja Bosne i Hercegovine dolazilo do

razmimoilaženja mišljenja i narušavanja ranije uspostavljene ravnoteže, ipak su imali jednu
zajednićku viziju, a to je da se mora raditi na slabljenju nacionalnih pozicija i srpskih i
hrvatskih.58 Polazeći sa stanovišta da škola nije samo mjesto gdje se stiću znanja nego i
izrazito vaspitna ustanova od čijeg programa i rada dobrim dijelom zavisi nacionalno-
polilička i kulturna orijentacija budućih građana, uprava je stalno budno pralila šta se
dešava u školi i oko škole. Stoga je upravi unaprijed bilo jasno da će se, kada se radi o
prosvjeti i školi, najsnažniji otpori javljati tamo gdje se radilo o utjecajima na vaspitanje
omladine. Upravo zbog takve uloge škole uprava je odmah u početku postavila kao ideal
osnovati državne škole, a zatečene konfesionalne škole je trebalo tolerisati samo dotle dok
država ne bude u stanju da izradi vlastitu mrežu svojih škola. Znalo se da se bitka protiv
konfesionalnih škola neće tako lako i brzo dobiti. Stoga je školska politika utvrdivana na
dugoročnije vrijeme. Vlada nije raspolagala ni sa materijalnim i kadrovskim mogućnostima
da bi mogla brže osnivati svoje škole. 59 Benjamin Kalaj u svojoj dvadesetogodišnjoj upravi
u Bosni bio je ideolog i realizator austrougarske politike u nacionalnim pitanjima. Bio je
vrlo obrazovana osoba koja je izuzetno poznavala mogućnosti nacionalnih kretanja u Bosni
i Hercegovini.

Škola je vrlo brižljivo čuvana od bilo kakvih utjecaja spolja, koji ne bi odgovarali
proklamovanim ciljevima okupacije. Prvi nastupi predstavnika uprave u Bosni govore
očito, da je Austrija namjeravala regionalnu svijest Bosanaca razviti do posebnog političko
nacionalnog naziranja i tako spriječiti jačanje Srba i Hrvata. Granici Bosne se pridavala
posebna pažnja i kontrola, a pasoši za Srbiju su se veoma teško dobivali. Dolazak u Bosnu
Srbijanaca i Crnogoraca bio je više nego nepoželjan. 60 Rasturanje novina iz Srbije u Bosni bilo je
zabranjeno, a s obzirom da Monarhija nikad nije dala Srbiji da otvori konzulat u Sarajevu, ruski
konzuli u Sarajevu i Mostaru su bili posrednici izmedu srpskih narodnih vođa u Bosni i
srpske vlade u Beogradu. Pored štampe uprava je zabranila i unošenje bilo kakve literature,
knjiga, pa i školskih udžbenika koji su imali naglašen nacionalno-politički sadržaj. Prvenstveno se
to odnosilo na udžbenike historije koji su štampani u Beogradu a koji su svojim sadržajem bili u
suprotnosti sa nacionalnom politikom koji je zagovarala vlada u Bosni i Hercegovini. Ove akcije
56
Kraljačić, 1987, 88.
57
Juzbašić, 1999, 20.
58
Malbaša, 1892, 8.
59
Juzbašić, 2002, 244
60
Imamović 42.
su pravile velike poteškoće u samom radu srpske propagande u Bosni i njenom jačanju, jer
onemogućavanjem listovima iz Srbije da budu dostupni u Bosni i zabranom bilo kakvog kontakta
između ljudi iz Bosne značilo je da su oni bili odsjećeni od odredenih tokova informisanja i bili
uskraćeni za ideje koje su dolazile sa druge strane, te bi do njih dolazile samo zvanične i one
informacije koje su bile povoljne po Monarhiju. S obzirom da se srpska nacionalna propaganda
uveliko oslanjala na ovaj vid akcije i ovakav način veze sa srpskim stanovništvom Bosne takav
odnos nove vlasti je mnogo otežavao njegov rad. Sistem koji je Austro-Ugarska uvela nakon
okupacije izazivao je neodobravanje i nezadovoljstvo stanovništva, posebno pravoslavnog, i u
početku zbog snage Monarhije niko nije pokušao to nezadovoljstvo ispoljiti bilo kakvim vidom
oružanog ustanka. Zbog toga korištene su legalne metode pri čemu se najčešće pozivalo na
međunarodne obaveze koje je Monarhija preuzela na sebe na Berlinskom kongresu. 61 U sklopu
politike ministra Kallaya došlo je do preispitivanja organizacije i crkveno-školskih opština, jer se
nova vlast uvjerila u njihovo neprijateljsko držanje prema upravi. O detaljima te akcije Vlasti
usmjerene prema crkveno-školskim opštinama u Bosni, prije svega Mostarske i Sarajevske
Okupaciona uprava morala je da pokloni posebnu pažnju Srbima, koji su činili relativnu većinu
stanovnistva u Bosni i Hercegovini. Kako bi pokušao poboljšati odnose sa njima u Bosni i
Hercegovini je dozvolio da se ime Srbin slobodno upotrebljava, a zatim i pokrenuo list
,,Prosvjeta" koji je štampan čirilicom. Vodeći srpski građanski krugovi su nasuprot vladinoj
,,Prosvjeti" već krajem 1885. godine pokrenuli svoj list pod nazivom ,,Bosanska vila", koji je
dugo vremena biti jedini srpski opozicioni list u zemlji. Taj sedmični beletristički list se nije
smio baviti ni političkim, ni konfesionalnim pitanjima i nije smio naglašavati ,,specifićno srpski
elemenat". Sa tim ,,srpskim kursom", koji je provodio civilni adlatus baron Fedor Nikolić,
Kalaj je nastojao da za svoju politiku pridobije vodeće srpsko građanstvo. Ipak većina srpskog
stanovnistva, a prvenstveno seljaštva nije imalo povjerenja u Nikolića i on odlazi iz Bosne 1886.
godine.62

Nakon toga Kalaj se okrenuo prema novoj nacionalnoj politici koja je imala za cilj da kod
bosanskog stanovništva svih vjera razvije osjećaj zemaljske, bosanske, pripadnosti. Kalaj je radio
na ,,buđenju" bosanske nacije sa naglašavanju bosanske posebnosti. To se ogledalo i u nastojanju
da se u sklopu politike bosanske nacije afirmiše i bosanski jezik, jezik koji su Srbi zvali srpski, a
Hrvati hrvatski. Do 1880. godine, u unutrašnjem službenom saobraćaju, ali i vanjskom korištena
je isključivo latinica, i tek tada se počinju uporedo koristiti oba pisma. Postepena preorijentacija
Kalajeve uprave krajem osamdesetih godina na bosanstvo i potiskivanje srpskog imena, izazvali
su veliko nezadovoljstvo među Srbima u Bosni i Hercegovini ali i u Vojvodini i Srbiji.63 Upravo to
bosanstvo istakao je Kalaj nasuprot različitim nacionalnim idejama u Bosni i Hercegovini. Takvo
bosanstvo, koje je njegovim nastojanjem krajem osamdesetih godina poprimilo obilježja
jedne političke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), oštro je napadano u srpskoj i
hrvatskoj štampi i publicistici.64 Ono što Kalaj nije mogao javno govoriti to je radio list
,,Bošnjak". Pisao je o funkciji Muslimana i njihovom značaju za razvoj bosanske nacionalne

61
Imamović, 1976, 100.
62
Kraljačić, 384
63
Imamović, 1998, 374.
64
Ibid.
ideologije. Međutim, ta ideja ipak nije imala pozitivnu reakciju u narodu. Muslimani nisu
prihvatali da se izjednače sa ostalim stanovništvom, a srpska nacionalna propaganda je već
prodrla među veliku većinu pravoslavaca u Bosni i Hercegovini i njen posao je bio uspješno
izvršen.65

Bosanskj Muslimaпi su krajem 19. i početkom 20. stoljeća svoju identifikaciju

izražavali služeći se religioznom nominacijom. Usljed specifičnih društvenih okolnosti u
Bosni i Hercegovini, kao uostalom i na cijelom tzv. srpsko-hrvatskom jezičkom prostoru,
nije se zbog posebnih historijskih okolnosti mogla ostvariti nacionalna integracija na
osnovu zajednice jezika. U period austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini proces
formiranja. srpske nacionalne svijesti bio sе kod pravoslavnog stanovnistva, uglavnom,
završio. Kod katoličkog stanovništva proces formiranja hrvatske nacionalne svijesti bio је,
i zbog izrazite slabosti građanstva, tek u toku i odvijao se sa znatnim zakašnjenjem. 66
Razvoj Muslimana u Bosni i Hercegovini imao је svoje osobenosti i specificnosti.

Politika austrougarske uprave, koju је nastojao uspostaviti ministar Benjamin Kallay, težila
је izgradnji nacionalno-političke posebnosti Воsnе i Hercegovine i njenoj izolaciji od
utjecaja iz susjednih zemalja. 67 Vodeći muslimanski krugovi, u kojima su dominirali
zemljišni veleposjednici i ulema, zbog svog ideološkog i obrazovnog profila nisu mogli
postati predvodnici moderпog nacionalnog pokreta. Zato је etničku, kulturnu i političku
individualnost bosaпskohercegovačkih Muslimaпa karakteriziralo odsustvo moderne
nacionalne svijesti, što je bilo uvjetovano kako njihovom socijalnom strukturom tako i
vjerskom i državnom tradicijom vezanoш za Osmansko carstvo.

Bošnjaštvo se tada nije moglo afirmirati kao moderna nacionalna ideologija. Razlog tome
ležao je u nepovjerenju većine utjecajnih muslimaпskih konzervativnih faktora prema
sveukupnoj politici okupacione uprave, ра i prema politici bosanske nасiје. Međutim, od
znatno većeg značaja је bilo to što vodeći muslimanski krugovi, u kojima su dominirali
zemljišni veleposjednici i ulema, zbog svog ideološkog i obrazovnog profila nisu mogli
postati predvodnici moderпog nacioпalnog pokreta. Zato је etпičku, kulturnu i politčku
individualпost bosanskohercegovačkih Muslimaпa karakteriziralo odsustvo moderпe
nacionalne svijesti, što je bilo uvjetovano njihovom socijalnom strukturom ali i vjerskom i
državпom tradicijom vezanom za Osmansko carstvo. Muslimaпi su zaostajali u pogledu
uključivanja u moderпe oblike kapitalističke privrede. Oni su se etnički identificirali kao
Воšnјасi ili Bosanci prvenstveno u odnosu па Turke i druge muslimanske narode. Ta
nominacjja nije dolazila u obzir unutarbosaпskim relacijama i inаčе u odnosima sa
stanovništvom južoslavenskog porijekla. Naziv Воsаnас ili Bošnjak koristio se također i za
stanovnike zemlje, bez obzira na vjeru, kao oznaka regionalnog porijekla i domovinske
pripadпosti. Stjecajem historijskih okolпosti nасiоnаlni razvjtak kod bosanskih Srba
odvijao se bržim tempom nego kod ostalog bosanskog stanovništva. Bosanskj Muslimaпi

65
Ibid.
66
Dževad Juzbašić, Nekoliko napomena…, 200.
67
Ibid., 201-202.
su krajem 19. i početkom 20. stoljeća svoju identifikaciju izražavali služeći se reljgioznom
nominacijom. 68

Neuspjeh Kalajeve politike jednonacionalne države gdje bi pripadnici svih konfesija bili
Bošnjaci, doveo je do toga da je pojam ,,bošnjaštva" gurnut u stranu. U momentu kada su
bošnjaštvo odbacivali pravoslavci i katolici, među muslimanskim stanovništvom nije bilo ni
političke ni ekonomske snage da nastave sa Kalajevom idejom, a pored toga druge dvije
nacionalne ideologije, srpska i hrvatska, su i dalje bile aktivne, tako da im se bošnjaštvo nije
moglo oduprijeti.69

Bibliografija

Zijad, Šehić, Vjerski i duhovni pluralilizam bosanskohercegovačkog društva, Simpozij Čovjek i moderni
svijet, Sarajevom 10.04. 2008, Univerzitet u Sarajevu, 2008,

Mirjana Gross, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. Do 1914. Godine, Historijski zbornik,
God. XIX-XX, 1966-1967,

Zijad Šehić, Ekspertni izvještaj Haškom tribunalu, poglavlje Devastacija vjerskih objekata, 2. novembar 1994, (IT-
01-47).
Milorad Ekmečić, Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje (1844-1875), Godišnjak
Istoriskog društva Bosne i Hercegovine, Sarajevski grafički zavod, Sarajevo 1959, 198.
Dževad Juzbašić, Nekoliko napomena о etпičkom razvitku u BiH Prilozi, 30, Sarajevo, 2001., 200.
Zijad Šehić, Ibrahim Tepić, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina na geografskim i
historijskim kartama, IP Sejtarija¸, Sarajevo 2002.

Wolf Dietrich Beschnit, Nationalismus bei Serben und Kroaten, Tipologie der nationale Ideologien, München 1980.
Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju BiH 1831./32, Sarajevo, 1996.

68
Ibid, 202.
69

Ibid.