Rano je jutro. Miris zemlje daje do znanja da ne možemo bez nje.

Sunce se polako bori da

izviri iza još uvijek zelenilom okupanog brda na istoku a Haso Šestan je već odavno popio
svoju jutarnju kafu i spreman je za novi dan u polju.
Naš glavni protagonist dolazi iz Donje Lohinje, kraja poznatog po poljoprivrednoj
proizvodnji. Vlasnik je nekoliko desetina grla stoke i nekoliko hektara zmelje. Čovjek kojem
su polje i štala donijeli sve u životu. Polako se skuplja ekipa koja će mu danas pomagati, s
obzirom da je danas dan za pripremu silaže.

,,Ovo je zahtjevan posao, pa uvijek nastojimo da se pomažemo kako bi što prije završili jer je
silaža osjetljiva stvar i treba je završiti što prije.”
Iako laik po znanju, Haso je već svojim iskustvom stekao znanje o silaži. Da bi silaža bila
odgovarajućih karakteristika potrebno je istjerati sav kiseonik iz mase što prije, te stvoriti
anaerobne uslovi koji odgovaraju sastojcima silaže.
Nekoliko traktora pod upravljačkom palicom iskusnih znalaca upućuje se ka lokaciji gdje će
se vršiti siliranje ove dragocjene smjese. U putu nam naš domaćin otkriva svoju priču i
životnu filozofijiu.
,,Ovo je sve što ja znam raditi u životu i jedino što volim raditi. Jeste naporno i nikada ne
znate na čemu ste jer se vaš hljeb nalazi pod otvorenim nebom i za nekoliko sati možete ostati
bez svega što ste mjesecima pripremali ali moramo se boriti. Nadam se da će nas danas
poslužiti vrijeme i da ćemo uspjeti završiti sve na vrijeme.”
Put nas dovodi u podnožje Ozrena, na prostrano Sprečansko polje, poznato po čestom
plavljenju Spreče ali ljudi koji ovdje obitavaju i dalje ga obrađuju, uzdajući se samo u to da će
im vremenske prilike biti naklonjene. U dobrim godinama, kada nema plavljenja, ovo polje
daje izuzetno kvalitetne proizvode sa visokim prinosima, kao nekada dolina rijeke Nila u
Egiptu.
“U zadnjih nekoliko godina, par puta smo imali ogromne gubitke, sve poplavi i sav trud koji
ste uložili nestane preko noći. Ali moramo se boriti. Kako ode tako i dođe” – kroz smijeh nam
prepričava Hasina supruga Selma.
 Sprečko polje
Nepregledna uska ravnica okupana je čudnom zelenom bojom sa nijasnom zlatne, redovi
kukuruza kao postrojeni vojnici čekaju da budu sravnjeni teškom mašinerijom koja čini da
podrhtava tlo pod njom.
Haso je, kako kažu komšije jedan od ozbiljnijih i učenijih ljudi koje oni poznaju. Iako bez
visokog obrazovanja, Haso je poliglota za poljoprivredu, pa nam je tako otkrio “tajnu”
kvalitetne silaže i kukuruza spremnog za žetvu: ,,Žito je spremno za silažu onda kada je pola
zrna mliječno, životinje ga jedu najbolje i nikad ne nalazim neprobavljene ostatke”

Kukuruz pogodan za siliranje

Polako počinju, zvuk sjekača je jedino što se miješa s jakim žuborom rijeke Spreče, te redovi
naših zeleno-zlatnih vojnika polako padaju u drugoj, homogenoj formi u prikolicu traktora
koji ga prati. Sada nema vremena za priču, sve se mora brzo dopremiti na mjesto skladištenja
i zbiti u čvrstu smjesu. Pored kuće je već sve spremno, folija je prostrta i prve prikolice su
iskipane. Dva traktora su odmah užurbano navalila na “tapanje”(kako oni kažu) silaže.

Žetva

Masa za siliranje
 Nabijanje silažne mase
Ovim vrijednim ljudima kao ispomoć se nalaze i njihova djeca, te mladići obližnjih
stanovnika koji pronalaze spokoj u ovakvim poslovima. A osim toga, nekoliko njih i zaradi
ponešto usput.
U tom poslu im pomaže i Suljo, devetnaestogodišnjak koji se odlučio da život posveti
poljoprivredi.
“Većina mojih vršnjaka ide iz Bosne i Hercegovine. Ja želim biti primjer da se teškim radom,
trudom i zalaganjem može i ovdje lijepo živjeti. Nije sve u parama “zapada”. Meni ništa ne
može zamijeniti onaj osjecaj kada dođem kući navečer, izađem iz traktora i sjedem sa svojom
porodicom, znajući da sam proizveo nešto što će ljudi koristiti u ishrani. To se ne može kupiti
nikakvim novcem”.
Ovo je proces koji će se ciklično ponavljati cijeli dan, vjerovatno do kasno u noć. Ekipa koja
vrši žetvu kukuruza za siliranje će naizmjenično vući masu s jednim traktorom, dok se drugi
puni, zatim obrnuto.

Naš domaćin nam otkriva da je ova godina bila solidna i da je rod bio prilično
zadovoljavajući, zabrinutim licem navodeći da se nada da će i ovu godinu uspjeti prehraniti
svoje blago od 28 grla.
“Znaš kako je, ja hranim njih, oni mene. Sve što dam zemlji i svojim životinjama oni mi vrate.
Jeste da sam svake godine stariji i teže mi je raditi ali kad vidim krajnji rezultat onda se ipak
strpim, stisnem zube i vidim da vrijedi.”- kaže on.
Meni je došlo vrijeme da napustim ovu porodicu i njihovo imanje. Ostavljam ih u poslu,
onako užurbani i organizovani podsjećaju na mrave koji marljivo rade i pripremaju zimnicu.
Pozdravljam se sa domaćinom, na čijim šakama se osjećaju posljedice teškog rada.
Sunce je već na sredini neba i daje utisak da smo u Julu a ne u Septembru, ali to za ove
neopjevane heroje, koji nam svakodnevno proizvode sve ono što konzumiramo ne predstavlja
problem. Ja se polako udaljavam od polja i ostavljam ih sa željom i nadom da ce sljedeća
godina biti još uspješnija i rodnija.