Professional Documents
Culture Documents
BUDVA 2012
Tragom boravka Jevreja u Foči
Bosansko Podrinje i Drina kao jaka prirodna granica istočnog i zapadnog
Balkana oplodili su mnoštvo manjih naselja niz pitomu voćarsku dolinu, ali i tri
značajnije bosanske čaršije: Foču, Goražde i Višegrad. A ove tri varoši, kao razmeđa i
tranzitne postaje brojnih karavana aspirirale su kroz česte migracije raznorodno
stanovništvo, a među ostalim i – Jevreje. Ne u nekom velikom broju, ali skoro uvijek
prisutne.
Sve su to sedentarni (a većinski) narodi uviđali, ali rijetko ili nikad isticali i
poštovali, naravno iz svojih sitnoposjedničkih razloga. Teško se mogao tolerisati neko
uspješniji, umniji ili bogatiji pored sebe. U slijedu jednog ovakvog pogleda došlo bi se
do cijele lepeze tragičnih razloga zbog kojih su Jevreji imali sudbinu vječito
protjerivanih naroda – iz Engleske, Španije, Portugala, Njemačke, Rusije i mnogih
drugih prostora. Prosto, svaki objektivan istorijski tekst o Jevrejima prije ili poslije je
morao donijeti tužne stranice o sudbinama koje su u tim surovim vremenima
doživljavali.
3
ovom gradu1.
Prva pripovijest govori kako su lukavi Fočaci svoj pazarni dan, dotada
utvrđen u ponedjeljak, namjerno prebacili u subotu (na jevrejski šabat), baš
onda kad Jevreji, poštujući svoju vjeru – ne rade. Jevreji su, poslovno
ugroženi a religiozno povrijeđeni ovakvom odlukom, morali da napuste Foču.
Ovaj Jevrej, ali i svi njegovi sunarodnici kad isto protumačiše, shvate
da su došli među prefrigane i lukave Fočake, te se spreme i napušte ovaj
grad.
Nijedna navedena priča, konkretno, nema potporu u stvarnosti, već su plod već
pomenutog antagonizma forsiranog od strane domaćih hrišćana i muslimana –
naspram Jevreja. Ali fluid raspoloženja sredine kroz priče o još jednom pokretanju i
iseljavanju Jevreja, ipak ima osnove. Svemu tome, greška bi bila ne dodati obavezno
komplikovan i težak karakter svih pograničnih varoši, kao posebnu palanačku
osobenost.
Tako ni njihov dolazak ili odlazak iz Foče nije privukao pažnju nekog od rijetkih
hroničara ovih krajeva. Tek u jednom civilizacijski zrelijem dobu nametnuće se
pitanje šta je to zaista potisnulo Jevreje da napuste njihovu, nekad postojeću mahalu
u Foči, pa da ih u ovoj varoši nema na jedan duži period. Za istraživanje razloga
praktično je uzeti i analizirati brojne fakte koje Eli Finci prezentira u svojem
hronološkom pregledu o istorijatu Jevreja u Bosni i Hercegovini.
Ipak, ni turska vlast, ni tri religijske grupacije u prostoru Bosne nikad nijesu
krajnje surove prema jevrejskim doseljenicima, ne bar u onoj mjeri kako su ih drugi
pokretali u bespuća progonstava. I onda, kada su doživljavali stravičnu sudbinu
pogroma, samo će manji dio krivice pripadati domicilnim narodima. Ni u Drugom
svjetskom ratu, ni kroz ranija istorijska doba ne smijemo previdjeti proračunat uticaj
spolja na položaj Jevreja u Bosni. Slikovit primjer novijeg doba je fašizam, pokret što
će sa odstojanja rasističkom matricom upravljati svojim zlim akcijama prema
bosanskim Jevrejima.
Ni tok sljedećih vjekova u Bosni neće im donijeti spokoj. Sakralni objekti, škole
i svjetovne ustanove ovog naroda često će gorjeti u požarima 1697. i 1788. godine.
Iskonstruisano, podmuklo podmetanje priče o jevrejskom ritualnom ubistvu u
Travniku godine 1818., usloviće izliv bijesa na jevrejsku zajednicu.
Prateći pomenuta istorijska zbivanja, Jevreji su mogli imati tri ključna razloga
za napuštanje prostora Foče, ali baš nikakvim posebnim, već istim povodima kao i
sva njihova braća u Bosni:
2
Kanijeli Siyavuş Pasha, turski dostojanstvenik hrvatskog porijekla iz područja tadašnje Ugarske (iz Kanije), tri puta je
bio Veliki vezir Otomanske imperije – prvi put od 24.12. 1582. do 25.07. 1584.g., drugi put od 14.04. 1586. do 02.04.
1589. g., te treći put, od 04.04. 1592. do 28.01. 1593. godine.
5
1. Nasilnost i lakomstvo Ruždi-paše koje je ugrožavalo mukotrpni život u tim
vremenima samovolje namjesnika;
Na kraju, a propos one priče o pazarnom danu (koja nosi ton, koliko duhovitosti
toliko i licemjernosti), konstrukcija postaje vjerovatna, ali samo kao neko
osvetoljubivo opstruiranje Jevreja u njihovom poslovanju. Isti postupak o pomjeranju
pazarnog dana na štetu jevrejskih trgovaca (ako je postojao), ne bi bio ključni razlog,
ali jeste jedan faktor koji bi prelio čašu, u namjeri da se Jevreji potisnu iz varoši.
Takvo sirovo bezakonje (a pohvala podvalama) vrlo je često vladalo na toj tromeđi
gdje je Foča bila bojno polje raznih suprotnosti. Bosanci, Hercegovci, Srbi i Crnogorci
su se sudbinski susretali na ovom uskom prostoru koji ih je po nuždi i spajao, i
razdvajao. Foča je bila značajna tačka na karavanskom putu iz Južne Panonije ka
Dubrovniku, u pisanim dokumentima dobro poznatom pod imenom Via Ragusina.
6
Srednji vijek je još prije dolaska Turaka imao oblasne gospodare a te manje
oblasti su ubirale mnoštvo nameta – taksi, carina, mostarina, davanja – pa su ih kao
unosan vid poslovanja ustupali zakupcima, uglavnom moćnim pojedincima.
Brežine imaju izuzetno stiješnjen prostor za življenje, bolje reći uski pojas
kojim su poređana imanja. Pisani izvori koji pominju ovaj prostor, ne tvrde da je baš
u svakom periodu postojalo veće naselje u Brežinama. Francuski putopisac Lefevr
(Lefevre) – inače povjerenik francuskog poklisara na Porti Sancy, u pratnji istoga na
putu iz Pariza za Carigrad, dok je u prolazu kroz Foču 1611. godine, bilježi podatak
kako između Foče i Broda postoji seoce sa samo 5-6 kuća4. Taj put su prešli pješice
do varoši. Uobičajeno pravilo je da mahala broji bar 30-40 kuća.
Očigledno, putopiscu Evli Čelebi, koji je pažljivo brojao svaku kuću, nije mogla
promaći cijela mahala Jevreja. Tako ju je brojeći na početku preskočio, pa na kraju
3
Interesantan je podatak da samo ime grada Foča generiše od Hotča – posredno iz rumunsko-vlaške
lekseme hot – razbojnik, nastale od ne baš rijetke pojave uz karavanske puteve.
4
Kratki francuski putopis kroz Hercegovinu i novopazarski sandžak iz godine 1611. /u prevodu
Vjekoslava Jelavića/ Glasnik Zemaljskog Muzeja XIX /1907. Sarajevo, str. 473-474.
5
Evli Çelebi,Seyahatnamesi, sveska VI, strana 430.
ovlaš naglasio, kao devetnaestu. U otomanskim valilucima, po nekom nepisanom
pravilu, kad je naselje brojalo makar deset mahala – imalo je zasluženu čast sebe
nazivati šeherom.
Cijeli naredni period, u Foči je primjetan tajac kad su u pitanju Jevreji kao
stanovnici. U ovom slučaju tu prazninu u pisanoj istoriji vjerovatno je mogla usloviti i
nedovoljna pismenost sredine koja nije imala hroničara koji bi upratio život čaršije.
Tako će podaci o Jevrejima u Foči tokom osamnaestog vijeka sasvim izostati. Nije
rijedak ni ignorantski stav sredine prema došljacima – ovdje Jevrejima.
Južnoslovenski arhivi Dubrovnika, Zadra i drugi posjeduju sporadične detalje o
evidentnom trgovinskom prometu što su ga kroz Foču obavljali jevrejski trgovci, ali
bez dugotrajnijeg prisustva. U brojnim, najstarijim dubrovačkim listinama koje sadrže
dužničko-povjerilačke odnose na relaciji Foča – Dubrovnik nema nijedno jevrejsko
ime, čak ni sa one dubrovačke strane. Tako je Foča ostajala neželjeni prostor i za one
Jevreje iz Dubrovnika koji su se odavna bavili trgovinom raznovrsne robe.
Poslije šest godina, na popisu iz 1885. godine8, šest Jevreja su popisani kao
građani Foče, što je 0,1% ukupnog stanovništva varoši. Po nekim podacima o mjestu
6
Ilijas Hadžibegović:"Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19 i 20 stoljeća", Sarajevo 2004.god.
7
Ortschafts und Bevölkerungs-Statistik von Bosnien und der Hercegovina (Statistika miesta i
pučanstva Bosne i Hercegovine), Sarajevo, 1880. str. 4.
8
Ortschafts zöhlungs - Ergebnisse vom 1. Mai 1885 (Statistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine
po popisu naroda od 1. maja 1885). Sarajevo, 1886. str. 24-25.
8
rođenja koji su dostupni, možemo jednostavnim vremenskim faktom projecirati da su
tu, barem polovinu ovog broja činjeli porodica Herman – Herman Salamon sa
suprugom i sinom Reissom - minimalno 3 člana porodice.
Tvrdnja Hadžibegovića u još jednom dijelu ima osnove, bar kad su u pitanju
Jevreji kao stručni kadrovi – ovdje su bili prvi ljekari, inženjeri, administratori,
geometri, advokati, itd.
Već 1910. godine12, u posljednjem popisu prije Prvog svjetskog rata i raspada
žuto-crne monarhije, broj Jevreja u Foči skoro dvostruko opada – popisano ih je
svega 20 ili 0,4% od cijele populacije.
Priraštaj jevrejskog stanovništva u Foči je ovim posljednjim podatkom upisan
na broj + 20. Naravno, ova cifra priraštaja je rezultatski projecirana na vremensku
periodu od 1879. do 1910. godine.
9
Za ukorijenjenost ove bolesti u više bosanskih sredina populistički će se krivica pripisivati turskoj
vojsci i raspusnim haremima, te Napoleonovim trupama koje su zarazu, navodno, donijeli u južnu
Evropu. Narod će joj dati ime franca, franka, frenjak (po Francuzima) ili škerljevska bolest (po jednom
zaraženom selu), ali uvijek sa jasnim aluzijama na izvorište zaraze. Inače, prvi pomeni prisustva
endemskog sifilisa u Bosni se bilježe u periodu oko 1834. godine.
10
Kratak podatak o njegovom radu u Foči donose autori stručne publikacije ’’Eradikacija endemskog
sifilisa u Bosni“ N.Arslanagić, M. Bokonjić i K. Macanović, štampanoj u Sarajevu 1989, godine i
publikacija N. Arslanagić Department of Dermatology, Sarajevo. Tu ga doslovno navode kao autora
prvog rada u Bosni na tematiku endemskog sifilisa sa naglaskom u tekstu, ali i rezimeu na engleskom
jeziku: „Dr Leopold Gluck doktor u Foči...“
11
Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895. Sarajevo, 1896. str. 54.
12
Die Ergebnisse der Volkszählung in Bosnien und der Hercegovina vom 10. Oktobar 1910. -I dio,
Sarajevo 1912, str. 12-13.
9
Jedan manji hotel, nazvan po prijestolonasljedniku Rudolfu, tragičnom sinu
kajzera Franca Jozefa, držao je Jevrejin Samuel Gerstl. Hotel nosio je ime
"Kronprinz Rudolf". Zabilježeno je da su Gerstli držali i vojničku kantinu. Njegov
blizak srodnik, Jozef Gerstl je u periodu austrougarske morarhije izgradio prvi
moderan hotel sa 24 sobe po porodičnom imenu nazvan ''Gerstl''. U toj zgradi će,
prema istorijskim stranicama Drugog svjetskog rata, boraviti Vrhovni štab NOVJ.
Ovaj objekat će tokom vremena imati više namjena – bioskop, muzej, biblioteka itd.
Inače, Gerstli su bili Aškenazi, porijeklom iz Hrvatskog Gradišča – Burgelanda, pa će
se po dolasku u Foču približiti i hrvatskom udruženju ''Napredak''.
__________________________________________________________
13
Nivo muzičke kulture naroda te sredine i tog doba pretpostavljao je razumijevanje teksta što ga
interpretator donosi
10
Sl.3. Hotel ''Gerstl'' u periodu 1908.-e godine kada je u njemu nastupala
Gloria i Sida Musafija. Obavljao funkciju modernog turističko-ugostiteljskog objekta
i isticao se u turskoj kasabi kakava je Foča bila. U ratu oštećivan, prepravljan, ipak
je do dana današnjeg ostao krunski objekat kulture u gradu.
Što se tiče običnih građana – Jevreja koji su živjeli u Foči samo se logičnom (a
jednostavnom) vremenskom projekcijom mogu pomenuti neka imena. U bazi
podataka Yad Vashem-a o žrtvama holokausta nalazimo nekoliko imena vezanih za
Foču rođenjem i boravkom. Podaci o njima su uski i nedostatni, te samim tim ne daju
pouzdanu materiju za istorijske tekstove. Ipak, oni su, kakvi-takvi za jevrejski narod
dragocjeni, s obzirom na kataklizmu u kojoj su masovno nestajali ljudi, ali takođe i
svi pisani podaci o njima. Iz spiska većeg broja imena mogu se izdvojiti samo neka,
koja naoko daju nešto više sigurnosti u faktima:
Levi Klarica – rođena u Foči
Izrael Serafine, rođen 1906. godine u Foči i
Weis Marchi (Vajs Marci), rođen 1914. godine u Foči.
14
Finansijalni ljetopis Bosne i Hercegovine, Kompas za godine 1910/11. Sarajevo str. 403-404.
15
Kreševljaković, Hamdija, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1961. str. 74.
11
prenesenim podacima, te objavljenim u Almanahu16 banovine Zetske, navode se
podaci o nacionalnovjerskoj strukturi stanovništva u srezu fočanskom gdje je
uključena i današnja opština Kalinovik. Po tim podacima broj stanovnika ovog sreza
koji su se izjasnili kao Jevreji je svega osam (8). Stalne migracije stanovništva, ali i
karijeristička pomjeranja stručnih i školovanih, osobito Jevreja, evidentno ne
garantuju tačnost podataka u popisu. Pored ostalih razloga povlačenja nekih
poslovnih i stručnih ljudi iz Bosne (takođe, i iz jugoslovenske kraljevine) bitan uslov
je bilo i državljanstvo koje je traženo od istih, ako su angažovani iz drugih krajeva
nekadašnje prostrane austrougarske monarhije.
Koliko je bosanski živalj plaćao cijenu ove teške zaraze, govore kasniji podaci o
prisustvu sifilisa po 1945. godini, kad isti region – tada već proglašena republika BiH
broji preko 50.000 oboljelih u raznim formama i stadijumima bolesti. Ostalo je
neobično sjećanje iz doba jugoslovenske monarhije ''Da se u Foči nijesi mogao
oženiti, niti udati bez ljekarskog uvjerenja''.
13
Sl. 5. Jedini preživjeli od brojne šestočlane
jevrejske familije - Šnap Leona David, partizanski
artiljerac u V crnogorskoj brigadi, dao je cijelog
sebe u oslobodilačkom ratu. Ostao je stopostotni
ratni vojni invalid a po završetku rata nikada nije
prekoračio granicu Bosne I Hercegovine. Bol za
potpuno uništenom porodicom bio je toliki da
nikad nije pričao o tome, ni
supruzi, ni sinu Branku. Period od 1945. godine pa
sve do smrti 1998. godine proveo je u Beogradu.
Fani Leona Šnap /Fanny Leon Schnapp/, starija kćerka Leona i Ane, rođena
1910. godine u Varešu, građanka je Foče u periodu između dva svjetska rata.
Pomenuto ime fočanskog trgovca Kompos Levi u ovoj varijanti vjerovatno nosi
grešku. Uobičajeno sefardsko ime je Kampos, tako da se ta greška u bazi podataka o
jevrejskim žrtvama malom korekcijom da ispraviti, samo da nema zabune i sa drugim
imenom. U svojoj knjizi ’’Fočanska partizanska republika’’ Božović Luka ga pominje
kao Kampos Leona18. Dijagonalnao rješenje iz ove dvije varijante je izgleda
najobjektivnije – Kampos Levi. Kampos je ispravno ime a Levi može biti samo
prezime, i to veoma često jevrejsko prezime! Izvjesno je da se radi o istom čovjeku.
18
Božović, Luka, ’’Fočanska partizanska republika’’ Foča 1982. str. 35, 193.
14
Sl.5. Fočanska varoš u jugoslovenskoj monarhiji, neposredno pred sami rat
Dječiji dom u Foči koji se nalazio uz Ćehotinu, u fočanskom naselju Livade, koji
je prihvatilište i sirotište imao je među svojim štićenicima i jevrejske djece. Pred sami
rat ovaj dom je prihvatao i jednog jevrejskog dječaka koga će regrutovati u svoje
redove Fočanska omladinska četa. Drugovi iz čete će ga zvati ‘’Mali Jevrej’’.
Njegovo se porijeklo, ime i datum rođenja, ali i sudbina neće nikad rasvijetliti. Uzrast
u kome je bio, po procjeni se može pretpostaviti između 14 i 15 godina.
19
Razlika u podacima o broju radnji ovdje je razložna i neminovna, jer ovakva statistika prikazuje
samo one dućane koji su u datom momentu sudski protokolisani – upisani.
20
U ovoj kući sa tri “poslovna” prostora, dugo je bila fotografska radnja Selvera i Vikice Kukić,
Izgorjela je u požaru otprilike 6. maja 1992.godine.
15
1904. godine gradili Jevreji.'' Na pitanje, gdje su ti Jevreji što su gradili
kuću, ona je zatečena, preblijeđela i promucala: ''A, oni...oni su otišli...''21
2. Fočanski građani Jevreji, kao aktivni učesnici pokreta otpora protiv fašizma
U Bosni nijesu prošla ni tri mjeseca rata, (čak u periodu prije ustanka, do 27.
jula) a već je 4.000 Jevreja potrpano u vozove i poslato u sabirne logore. I danas je
traumatično pročitati oskudne redove o užasu tih transporta. Ta pisma, inače
prepiska između jevrejskih opština u Sarajevu i onih u Hrvatskoj, danas su najvjerniji
i najjeziviji protivfakat sve češćem filtriranju istorijskih podataka, sa ne baš
osnovanim pričama o nečijem ratnom dobročinstvu.
21
Crtica zabilježena iz ličnog doživljaja autora M.P.
16
Pisani fakti bilježe i neslavni dan 23. avgusta 1942. godine, kad je u Bosni
''riješen'' problem Jevreja. Izvještaj podređene službe redarstva u Sarajevu poslaće
vrhovništvu u Zagrebu sljedeću poruku:
"Juče popodne u 17 sati otpremljeni su preostali Židovi sa područja grada
Sarajeva u sabirni logor Loborgrad".
Po usmenim kazivanjima građana Foče, ono malo Jevreja što se zateklo u ovom
gradu, nije dočekalo ni narodni ustanak u julu. Tokom mjeseca juna neki od njih su
povedeni van grada i brzo likvidirani a ostali pohapšeni i priključeni zajedničkim
transportima u logore.
Jedan od žitelja Foče i učesnik NOB-a iz ovog kraja Božović Luka, daje
informaciju iz prve ruke dok pominje jedan od ''blažih poteza'' ustaške vlasti u Foči,
krajem juna 1941. godine, kojim bi se u Foči provelo naređenje Kotarskog
predstojnika ''...o iseljavanju Srba i Jevreja naseljenih uz obale Drine po dubini od 40
kilometara...''22 Nešto kasnije, ovu uredbu će iste snage ''redukovati'' na takozvanu
fočansku Srednju mahalu, i na njeno sistematsko ''čišćenje''.
Fočanski Jevrejin, takođe trgovac, Leither Šandor rođen 1889. godine, od oca
Abrahama i majke Tereze, odveden je iz svog stana u Foči od strane policije 1941.
godine i ubijen.
Fani Šnap, rođena u Varešu 1910. godine, starija kćerka Šnapovih, deportovana
22
Božović, Luka, ’’Fočanska partizanska republika’’ Foča 1982. str. 33.
23
Božović, Luka, ’’Fočanska partizanska republika’’ Foča 1982. str.248.
17
je u jedan od beogradskih logora, (vjero-vatno Banjicu ili Sajmište), gdje je ubijena
1941. ili 1942. godine. Nekada velika porodica Šnapovih svela se samo na jedan
jedini izdanak, neoženjenog sina Davida, s obzirom da je i mlađa sestra Regina -
Medi Šnap svoj život završila tragično, nekoliko godina ranije – samoubistvom u
emotivnoj krizi po raskidanju vjeridbe, još 1936. godine.
Već pomenuti sin Leona i Ane Šnap, Šnap David, po zanimanju inženjer
geodezije iz Foče, ostaviće izuzetan utisak odvažnog borca i artiljerca NOB-a. Po
izbijanju rata uključuje se u V crnogorsku proletersku brigadu. Snažnije sjećanje na
njega je naglašeno kroz učešće u NOB-u, gdje je kao artiljerac teško ranjen i ostao
stopostotni invalid. Mnoge značajne zadatke obavljao je u partizanima a pored ostalih
i uredništvo novina u kratkotrajnoj ''Fočanskoj republici''. Tu je bio član redakcije
partizanskog lista ''Narodni borac'' sa istoričarem Vladimirom Dedijerom i Ristom
Tošovićem. Preživio je i kraće zarobljavanje od strane četnika u opštini Foča. U ratu
je bio borac haubičkog diviziona III divizije. U NOP-u je od 1941. godine, a član KPJ
od 1942. godine.
24
Fočanski zavičajni muzej, inv.br. II/54/12. Izjava Branislave Gogić-Popadić iz Foče.
18
mjesta Suhe u fočanskom rejonu), neće saznati ime. Zvali su ga jednostavno – „Mali
Jevrej''. Regrutacija desetak štićenika Dječijeg doma, pa i ''Malog Jevreja'' u
partizanske jedinice, nekad je donosilo osude da je pokret uzimao malodobne,
nezrele i nezbrinute dječake. Ipak, danas se može sa sigurnošću dati za pravo
partizanskom pokretu za taj potez, jer su Jevreji, ali i mnogi drugi od fašista
neštedimice ubijani, bez obzira na uzrast. Od njegove dalje sudbine, istražujući
detalje, saznao se samo još jedan korak – tri štićenika Dječijeg doma u Foči, Opat
Vencel – Veno, Rustanović Ramiz-Medo i tzv. ''Mali Jevrej'', djelimično besprizorni i
nezreli dječaci, pobjegli su iz Fočanske čete da bi se snašli kod seljaka, da služe kao
čobančad. Veno i ''Mali Jevrej'' su jedan period čuvali stoku kod izvjesnog seljaka
Radovana Mandića25.
Ovakav pregled sudbina Jevreja koji su boravištem bili vezani za Foču u mnogo
čemu je nedostatan, jer je veoma malo hroničara toga doba obraćalo pažnju na
pojedinačne sudbine a sve onovremene publikacije su donosile površne monografije
navedenog područja. Ipak, sve je to razložno i opravdano s obzirom na masovnost
stradanja i logičnog straha za sopstveni život.
Ali će zato poslijeratne istorije istih tih naroda vrvjeti od patetičnih tirada
izmišljenog viteštva i milosrđa prema Jevrejima. Od kojih – jedva da je ostalo
svjedoka.
25
Usmeno svjedočenje Sava Kostovića iz Foče
19
Levental Dr Zdenko Mojsije (Moša) Pijade
Kao privremenog stanovnika ove male varoši, u to ratno doba treba pomenuti
jednog veoma poznatog pripadnika jevrejske zajednice iz Beograda, Mojsija – Mošu
/Samuila/ Pijade akademskog slikara i publicistu, poznatog po ilegalnom imenu
''Čiča Janko''26, koji je zaslužio mnoga revolucionarna i mirnodopska priznanja. U
Foči, na privremeno oslobođenoj teritoriji boraviće nekolika mjeseca i napisaće
''Fočanski statut'', čim će se simbolično napraviti propisi i uređenje neke nove, tek
naslućivane zemlje, koju će utemeljiti i uozbiljiti taj antifašistički pokret.
Mnogo bi još prostora uzele sve pojedinačne tragične sudbine boraca NOB-a -
Jevreja koji su stradali te 1943. godine u bici na Sutjesci i okolini, u toku V
neprijateljske ofanzive, pa bi opet tekst ostao nedostatan. Imena poginulih Jevreja na
Sutjesci do kojih se moglo doći, broje nekoliko desetina: Albahari Abrahama Hajim,
Albahari Jakob, Albahari Nisim, Altarac Avrama Nisim, Karlo (prezime nepozn.),
Herlinger Dragutina Branko, Herlinger dr Dragutin-Drago, Herlinger-Švarc Julijusa
Gizela-Giza, Gostl dr Hinko, Gostl Vera, Grajf Samuela Isa, Grajf Samuela Julijus,
Felner Huga Paul, Fišer dr Zlatko, Fišer Katica (supruga Dr Zlatka), Finci Jozefa
Matilda, Sekelj Ernea Jakov-Bela, Singer Hajni, Romano David-Dudo, Romano Tinka,
Kaveson-Levi Jakoba Regina, Kamhi Samuel-Simo, Katan Danijela David, Feiner Huga
Paul, Atijas Eliezera Cevi, Bararon Isaka Sumbul, Baruh-Peseh Rifka-Bukica, Baruh
dr Samuel - Kiči, Benvenisti Zora, Altman Albin, Atijas Levi, Alkalaj Morica Sarika,
Almozlino-Vig Tereza, Najman dr Ljuba, Ozmo Hajima Isak, Papo Sante Mihael,
Šlezinger dr Miroslav, njegova kćerka Šlezinger Miroslava Milena, Levi Jakova Regina,
Levi - Singer Šabetaja Rifka i Kraus - Lazarević Lazara Robert.
Svaka ova pogibija posebna je priča, koja bi zahtijevala mnogo više prostora da
se opišu faktografski detalji i njena dramatika. U istorijskim tekstovima o bici na
Sutjesci data su sjećanja, po kojima su pripadnici partizanske bolnice - ljekari,
bolničarke, saniteti zarobljavani grupno i po kratkom postupku ubijani. Značajan broj
školovanog kadra ove partizanske bolnice bili su Jevreji.
Koliko god da je ovaj spisak redigovan, on nije i ne može biti potpun. U širokom
prostoru dviju susjednih opština Foče i Plužina, veliki broj ranjenika će umrijeti,
ostavljen i prepušten u pirovskoj stihiji tragične Sutjeske. Ovo je najveći, ali i
najtužniji spisak Jevreja čija je sudbina vezana za Foču – kratkim, ali fatalnim
vremenskim periodom. Tamo gdje nijesu htjeli živi da se naseljavaju, ironija sudbine
ih je dovela da polože živote. Tlo ove kontradiktorne komune obilno su natopili krvlju.
U poslijeratno doba, kad se od tih 15 do16 hiljada Jevreja što su živjeli u BiH,
vratilo svega oko 1300, mnogi njihovi domovi su ostali zauvijek pusti. Ali i mnogi
bosanski gradovi, čiji su Jevreji preživjeli golgotu Drugog svjetskog rata, više ih
nijesu dočekali. Ponajviše zbog teških uspomena.
Josip Lintner, mada je preživio Drugi svjetski rat i ropstvo, nije se vratio u
Foču, rodni grad. Prvih dana po oslobođenju Jugoslavije zabilježeno je njegovo
prisustvo u Zemunu.
U Foču se nije vratio ni David Šnap, kojem su ustaše u Foči likvidirali roditelje,
a stariju sestru Fani u beogradskom logoru – Vujkovićeva logorska mašinerija. Šnap
se kao borac oslobodilačkog rata zadržao u Beogradu, ali sa teškim posljedicama kao
stopostotni ratni invalid. Od 1945. godine pa do kraja svog životnog puta 1998.
godine, nikad nije prekoračio granicu prema Bosni. U Beogradu se oženio a 1949.
godine dobio sina Branka. Neki registri boraca, potom i istorijski tekstovi greškom će
napisati da je David po ratu živio i umro u Foči27.
27
David Leona Šnap je imao u bliskom srodstvu brata od rođenog strica Mojsija, koji se takođe zvao
David Šnap a rođen je 1909. u Vignicu.
22
dualnu savjest), nijesu poštovale pravila o Jevrejima na kojima je hitlerovski režim
znao insistirati.
Poslije rata, ovaj neobični Jevrej nije zaboravio Dodu, svog spasioca,
dobroćudnog gorštaka kod koga je najviše vremena proveo. U prvom poslijeratnom
periodu nastavlja posao u svojoj struci, gdje ga 1946. godine postavljaju za direktora
''Uprave vodenih pilana'' u Dragočavi kod Foče.
28
Po priči Fočaka, Rakovski kao čovjek sa izuzezno visokim intelektualnim količnikom, imao
j nesvakidašnju sposobnost da istovremeno sabira tri nezavisne kolone brojeva! A opet,
idući na teren kroz šume, nikad nije želio da se vozi autima, već je koristio jahaćeg konja,
govoreći da se nikad ne prevozi ''onim što mozga nema''. Mnoge neobične i duhovite priče i
dan-danas kruže o Rakovskom.
23
ovdje duži period od oko petnaestak godina, kada će bolnicu (Medicinski centar)
uzdići na visoki profesionalni nivo, a njegovi pacijenti će stizati iz mnogo daljih
krajeva od onog pripadajućeg regiona od 6 - 7 opština. I sa prostora susjedne
republike Crne Gore stizali su građani tražeći ljekarske usluge u modernizovanom
objektu medicinskog centra.
Treći ljekar je bila Aleksandrova supruga Borjanka, očni ljekar, takođe izuzetan
stručnjak u svojoj specijalnosti. Kad su iz Zenice stigli u Foču, samo svojim dolaskom
tvorili su pola bolnice. Aleksandar i Borjanka su iz Zenice doveli trogodišnju kćer
Mirjam, dok su mlađu kćerku Aleksandru dobili u Foči. A životni vijek najstarijeg
Goldbergera, ovdje će potrajati kratko – on umire u Foči 1960. godine. Stari ljekar
Adolf Goldberger ostavio je mnogo pozitivnih sjećanja u ranijem angažovanju, prije
rata, u ratu, te bosanskim industrijskim gradovima gdje je radio – Ljubiji, Zenici itd.
Najmučnija životna iskustva i sjećanja su mu donosila dva teška svjetska rata i
angažovanje u ljekarskoj struci u Tirani (u Prvom), te Zenicu u Drugom svjetskom
ratu, gdje je svakom Jevreju bila sigurnija smrt nego život. Stari bračni par
Goldbergera, Adolf i Jozefina, sahranjen je na sarajevskom jevrejskom groblju
Kovačićima.
Sl.7. Izuzetni humanista i
ljekar Dr Adolf Goldberger nije
samo pomagao i volio ljude -
životinje su oplemenjivale njegov
životni stav. U znak sjećanja,
Zenica je jednoj ulici dala njegovo
ime.
24
Trinaest godina kasnije i Pubina četvoročlana porodica će napustiti Foču 1973.
godine i odseliti se u Beograd.
Ipak, zaborav je učinio svoje. Foča nije sačuvala nijedno počasno mjesto za
Pubu, niti prošireni Medicinski centar sa fakultetom – niti dom zdravlja, niti ijedna
uličica u gradu nije ponijela njegovo ime. Dotle će Zenica ispoštovati njegovog oca
Adolfa Goldbergera, dajući njegovo ime jednoj velikoj i značajnoj prometnici ovoga
grada. A sjevernoistočna Bosna ga je nosila u pamćenju još od doba Austrougarske
monarhije!
29
Pored dvojice uglednih prethodnika ljekara – Jevreja - L. Glika i E. Grina koji su bili autori naučnih
knjiga iz određenih medicinskih disciplina i A. Goldberger je ostavio nekoliko publikovanih stručnih
radova. Bio je uglavnom koautor stručnih knjiga iz medicine:
Goldberger, Aleksandar; Protic, F. Mihailo, Mehanički ileus, Sarajevo, 1954.
Goldberger, Aleksandar; Protic, F. Mihailo, Anorektalna obolenja, Sarajevo 1961.
Goldberger, Aleksandar; Protic, F. Mihailo, Operativni zahvati na želucu i dvanaestopalačnom
crevu, Sarajevo 1957.
25
Jevreji, već i pripadnici ostalih naroda koji su se školovanjem uzdigli iznad
palanačkog smisla života, napuštali su male čaršije koje su promovisale više
tvrdoglavog primitivizma nego progresa.
Tragovi
Simbolika u hramovima i obilježja
Ni u formi artefakata iz srednjeg vijeka, niti u istorijskim dokumentima ne
postoje naznake da je u Foči postojao vjerski hram Jevreja. A da li je postojala
zgrada gdje su tadašnji jevrejski građani šeher Foče upražnjavali svoje vjerske
potrebe – takođe ne postoje tragovi. Isto tako, nema ni organizovane jevrejske
opštine na prostoru ovog grada.
U šturim opisima, Evli Čelebi nije pomenuo jevrejski hram u Foči. Ako ga je
nekad i bilo, nestao je zajedno sa njihovom mahalom u Brežinama. Pominjanje stare
česme Albori (Albor) na ulazu u naselje Brod kod Foče kao materijalni trag jevrejskog
naselja bez osnove je, pošto je izgrađena 1906. godine (upisano latinskim
datovanjem MCMVI) u čast Eugena Alborija, predsjednika Zemaljske vlade u Sarajevu
i visokog oficira AU-monarhije.
26
U onom drugom periodu dolaska (prevashodno Aškenaza), pouzdano se vidi da
ni oni nijesu gradili nikakav vjerski hram. Muslimani su imali oko 15-20 džamija,
pravoslavci jednu crkvu Svetog Nikole u Ćerezluku a katolici jednu crkvu u gradu,
koja nije obnavljana poslije stradanja u Drugom svjetskom ratu. Treba pomenuti da
su postojale još dvije hrišćanske crkve, jedna u postojećim zidovima Careve džamije
kao ranohrišćanska bazilika, te druga, pravoslavna manastirska crkva (Manastir
Zapolje) sa kaluđerskim konakom u građevinskoj osnovi kasnije Aladže džamije, na
koju se nastavljao nekadašnji manastirski metoh i pravoslavno groblje na prostoru
nazivanom Manastirsko polje. Dolaskom Turaka 1462. godine, ovaj prostor je kroz
tursku onomastiku u neko doba preimenovan u Kaursko polje.
Sl.10. Davidov heksagram (sa upisanim krstom) ili ''iže'' uglaste glagoljice
kao slovo apotropejske moći – na portalu – arhivolti parohijskog doma (u narodu,
crkvene škole) uz pravoslavnu crkvu ''Sv. Nikole'' u Foči!
27
Iznad ove fočanske crkve nalazi se staro pravoslavno groblje čije datovanje
projeciraju u 19. vijek. U istom groblju jednostavnih kamenih obilježja, postoji jedan
krst koji privlači pažnju sa dvije šestokrake zvijezde – heksagrama ili Davidove
zvijezde30. U središtu istih zvijezda su kao upisani u kružnici – uklesani mali krstovi.
Ovakva slika nam nudi i neobičnu misaonu filozofsku spregu – heksagram u
krstu, pa krst u heksagramu!
Groblja
Sl.12. Zapušteno jevrejsko groblje ispred Medicinskog centra Foča – bez brige
i održavanja vremenom je postalo smetlište obližnjih trgovinskih i ugostiteljskih
objekata
30
Prvi put u literaturi ih je pomenuo i grafički prikazao ing Bejtić - Bejtić, ing.arh. Alija, Povijest i
umjetnost Foče na Drini, Sarajevo 1967. str.
31
Bejtić, ing.arh. Alija, Povijest i umjetnost Foče na Drini, Sarajevo 1967. str. 66.
28
Veći broj nadgrobnih ploča rađen je od najjeftinijih materijala – betona, koji se
od uticaja vremenskih prilika okrunio, pa se ne čita nijedan podatak o pokojniku. I
najkvalitetnije urađena nadgrobna obilježja odaju sliku zaboravljenosti i nedostatka
pažnje. Svega 6-7 grobova ima kakve-takve oznake, dok su ostali jedva primjetne
humke, koje svojim bujanjem dodatno razara plantaško drveće na groblju.
_____________________________________________________________
29
Jedan spomenik imponuje svojom figurom ispred svih, dok nekolike istaknute
Davidove zvijezde jasno podsjećaju kojoj vjerskoj frakciji groblje pripada.
Izvornici
30