Negdje

1
2
Danijel Dragojević

Negdje

Fraktura

3
 © Danijel Dragojević i Fraktura, 2012.
All rights are represented by Fraktura, Croatia
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se
reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja
nakladnika.
ISBN 978-953-266-426-3
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 831600

4
Izgubljeno

5
6
Otok

Ovoga je mora previše. Okreneš se lijevo, desno,

okreneš se naprijed, natrag, ne okreneš se. Ovoga je
mora previše. Rodimo se, ne rodimo. Spavamo, ne
spavamo. Ovoga je mora previše. Otputujemo, bu-
dimo se daleko od svakog otoka, tamo živimo i le­žimo
u bolničkim krevetima, temperatura raste i pada,
kao plima i oseka. Ne otputujemo. Riječi iz naših
glava i usta množe se, zagušit ćemo se u njima, za-
gušit ćemo sve i svakoga. Ovoga je mora previše.
Pre­­više za naše oči, naša tijela, naša spolovila, sve-
koliku našu golotinju. Previše, plivali ili ne plivali,
ronili, radili, vodili ljubav, trčali, poslije oznojeni pili.
Ovoga je mora previše. A što bi rekao da si moreplo-
vac, riba, brod, sidro, misionar koji odlazi pokrštavati
i ne vraća se? Ovoga je mora previše. Previše dana,
godina, stoljeća itd. Iako nisam selica, kukac, niti
neka nevidljiva životinja. Ovoga je mora previše. Ono
je široko, debelo, duboko, prostrano, reklo bi se nemi­

7
saono, predmisaono, izamisaono, ravnodušno prema
obilju smrti. A ipak u našim je srcima. Okrutno i
dobro kao Bog. Gledao sam male posude (ta žedna
usta) kako zahvaćaju njegovu vodu, kako mu se čedne
i prazne umiljavaju. Vidio sam sat koji si ostavio na
odjeći, kucao je suho i izgubljeno, reklo bi se neu-
spjela riba. Šetali smo obalom, što sve nije bila spre-
mna napraviti da udovolji pučini koja je dolazila. A
što ako se bacimo naglavce? Ovoga je mora previše.
Za naše moći i nemoći. Obala: privid i varka.

8
Duboko

Imam riječ duboko.

Imam i druge riječi.
Ali riječ duboko,
ona je umorna,
umornija od drugih.
Ona mi kaže
učini nešto za mene,
izvuci me iz mene
ako sam u sebi,
izvuci me iz tebe
ako sam u tebi,
izvuci me
iz bilo gdje
ako sam bilo gdje,
izvuci me,
pa da svanem,
da se nasmijem
i rasprostrem

9
kao ovaj zeleni otok
koji je došao
do površine
ravno s dna
i ti po njemu
sada hodaš.

10
Izgubljeno

Govori u tramvaju mlada žena

drugoj mladoj ženi
o nekoj trećoj:
ona je izgubila dva muža.
Kao da su ključevi.
Pa i jesu kao ključevi.
Pa i jesu kao kišobrani,
kao kovanice,
kao osobne karte,
kao mobiteli,
kao dva psa mješanca,
kao karte za kino,
kao telefonski brojevi,
kao kemijske olovke,
pa i jesu kao dva djeteta u velikom gradu,
a slični su i drugim izgubljenim stvarima
što se skrivene rugaju iz nekog nepoznatog mjesta.

11
Ime

Iznenada vidim, izgubio sam ime jednog korova

što sam ga, moglo bi se reći, od rođenja imao.
Nema ga unutra, nema ga vani, nema ga,
kao da ga nikada nije ni bilo.
Ah, ne bih (kažem), ne dam ga,
ne bih ga rado izgubio.
Mora da je tu negdje blizu, mora da postoji neki
neobično jednostavan trik da ga prizovem i sačuvam.
Zatvaram oči, utihnuo sam; ne sliku, glazbu molim
da odnekle dođe, da mi pomogne, da donese to
nekoliko glasova, slova, to nešto sada sve i ništa.
Temeljna muziko, veliki redu, lijepi daru,
bez njega, te neznatne male prašume, kao da počinje
život sa sjenama u mislima, s mrakom u rječniku,
rječniku kojim hodam, mislim, gledam i spavam,
kao da mrak ta ^mni zoru, davnu i onu što upravo dolazi.

12
– O, Bože, što to radiš, u kakvu me prazninu
upravljaš, zar je to šala za jednog Boga?

13
Pitanje

Naravno, nikoga neću pitati

jesi li tamo negdje još živ.
Možda jesi, a možda nisi.
Možda da, a možda i ne.
Neka se neizgovoreno pitanje
leluja u dvojbi, neka ga nema.
Bez njega ti si na bilo kojoj
postaji, na svim stranama,
u praznini, u slobodi za sve
i ništa. Kao i dosad neka jedno
uvijek traje bez prestanka.
Nesmotrenim pitanjem odatle te
ne bih htio istjerati.

14
More

Tamo gdje je bilo more oni sade novo kopno.

Ma što to radite kaže more. Zašto me tjerate.
Dolazim, došlo sam, iz daljine, s otoka,
mjestimične pučine, bliskog sunca, jedne
skrivene misli do vaših nogu, vaših ruku za
novu, za staru prisnost: što mi radite, zašto
me tjerate? Dok spavate, dok žamorim, poslušajte
glas vašeg sna kojim vam govorim. Ja sam vaše
sve, tu sam kao vi i nećete me ničim nadomjestiti,
dobri i lakovjerni moji.

15
Lula

Volio bih da imam lulu.

Da imam lulu sada kada
stvari gubim mogao bih
je izgubiti i tražiti
po kući i izvan kuće
čitav dan, možda i duže.
Preturio bih sve police,
torbe i druga mjesta
gdje je obično držim i
čuvam i onda bih je
našao ili je ne bih
našao i zbog toga bio
radostan ili tužan kako
je to i normalno kod
uspjeha i neuspjeha
traženja. To bi bilo,
kažem, da imam lulu,
ali kako nikada nisam

16
imao i nemam lulu,
izgubit ću u prvoj
prilici nešto od onoga
što imam već dugo i to
tražiti i zbog toga
ludovati i očajavati.
To će vjerojatno biti
nešto što nije tako
zamamno za traženje
kao lula. Lula je
doista napravljena
da je ruka drži, traži,
nalazi, ne nalazi, gubi
i da se njome bavi
i kada je nema,
kao da je ključ,
točnije, ključ za nešto.

17
Razlomak

Kada sam bio razlomak, ovako ili onako razlaman.

Kada sam bio brojnik, kada sam bio nazivnik,
brojnik i nazivnik zajedno, djeljenik i djelitelj,
glava i donji dio, jedno prema drugom, i tome
nikada kraja. I kada se to u ogledalu sređivalo,
miješalo, vrtložilo, ludovalo, da se nikada ne sredi.
O, moj brojnik i moj nazivnik, rijetko jedno cijelo.
Kada sam bio razlomak zaljubljen u svoj razlomak,
nagovaran govorom, korakom i bijelim danima.
Kada sam bio crta i dvotočka između, uspravan i
položen, razlomljen na trn i cvijet, veselje pred
ponorom, raj i pakao na istom mjestu, možda
sunce. I kada više ne budem bio razlomak, tišina
kada drugu tišinu stigne. Ali tko bi to ikada mogao
povjerovati?

18
Ruke, gušteri

Probudile su se moje pjegave ruke, moji gušteri.

Izašli su ispod popluna na svjetlost. Još sanjivi,
miču se sporo, ne bez radoznalosti i radosti.
Pred njima je, gušterima i rukama, otvoren čitav
božji dan. Nadodirivat će se svega, vidjeti
što je moguće, ulaziti, izlaziti, mirovati: opasan
je prostor, sklon završetku i promjeni. Kamo bi
prostor tamo će i ruke, kamo će ruke tamo će i
gušteri, sa zajedničkim pjegama, njihovim
pokretnim i polusvjesnim oprezom. Htio bih da
nešto mogu, da se upletem, ali oni bježe iz rupe u
rupu, iz plohe u mukli usklik, za dohvat i
zajedništvo ja sam izgubljen: nema me u rukama,
u gušterima i ni u kakvoj drugoj zvijezdi: gdje sam?
Treba li, šutim. Treba li, kažem Bože moj. Nemam
kamo. Nestaju jedan, dva, tri, nestaje samovoljno
mi za čitav dan i noć, za svaki dan i noć.

19
Strah

Od dva jedan se uvijek može izgubiti. Tako se

bojim za dva. Više nego za bilo koji broj.
Ako nestane jedan na bilo koji način, više nije dva.
Kod drugih brojnijih brojeva je lakše. Od njih
uvijek nešto ostane, više od ništa, više od jedan.
Dva nije ništa očito kaže prijatelj, ono je naprosto
dva, u našoj glavi neodvojivo, neuništivo, uvijek
zajedno. Ne bih rekao. Zašto sam onda u brizi za to
nesretno dva?
Neki dan sam izgubio rukavicu, lijevu. Čitavu sam
kuću prevrnuo. I što će mi sada rukavica samo na
jednoj ruci? Što će mi gola druga ruka? Kupit ću
možda druge rukavice. Ako to učinim, to će biti
novo dva, jedno drugo dva, opet u opasnosti.

20
Glas

Na ulici je netko iza mene iz daljine viknuo

moje ime. Od stotinjak glava gledanih otraga
za nekoga sam bio netko, gotovo meta.
A glas je bio muški, meni nepoznat, ne sasvim,
mogao je biti iz moga kraja, gotovo sigurno
iz moga djetinjstva, u međuvremenu odrastao,
stekao ozbiljnost, okrutnost, precizan odnos
prema onome što nalaže oprez, stabilnost, snaga,
glas kakav smo slušali u vojsci, zatvoru, bolnici
i od govornika u prvim poslijeratnim godinama,
no mogla je to, u tom glasu, biti i hinjena
ozbiljnost, nesigurna sigurnost, bila je
u njemu neka slabo čujna napuklina u nekim
samoglasnicima, kao kod nekoga tko loše spava
i sklon je nenadanom ispovijedanju i piću,
dakle mogao je biti i invalid, poljuljan otac,
netko tko razgovara s psom, siromah, izbjeglica
što po susjedstvu hoda u papučama i povremeno

21
zatvori oči kao da se odmara od živih i mrtvih,
ali i netko iz moje šire obitelji sličan meni,
nešto krupniji, što me gleda s visine i pita
da li još uvijek pišem kao što sam to činio
nekada davno u školi i za ljetnih praznika.
– O, Bože, što da radim? Nikada mi moje ime nije
zazvučalo tako strano. Da li da se okrenem,
pogledam tko je, ili da panično počnem bježati?

22
Odnedavno

Odnedavno u meni se nastanjuje jedan ateist.

Tih, snužden, nižeg rasta, nesigurna koraka,
po svemu nalik meni. Ponekad ne znam jesam li
samo to ja ili sam uz njega još i nešto drugo.
Usred obilja, obilja pamćenja i budućnosti,
prije ga nisam primjećivao, bio se povukao
i pritajio. Sada ga vidim na suprotnoj strani
ulice, pratim ga noću, san mu izmiče, muči ga.
Oblik stječe u stanovitoj pustoši, jasnoći.
Možda su ateisti drugih radosni, u mirnoj
izvjesnosti razgovorljivi, spremni djelovati.
Moj kao da je upravo otpušten iz bolnice,
ostavio je tamo nešto boli i ne zna kamo bi.
Žao mi je mog ateista i bojim ga se. Prije
imao sam tisuće riječi, svaka je htjela na put.
Sada se zbog njegove prisutnosti ne mogu okrenuti
u vlastitoj koži, koža me guši, smanjuje, zatvara.
Štogod da pokušam to bude na nekom zidu, u rupi.

23
Zamjenjuje se on sa mnom, zamjenjujem se njime
u istoj misli. Bože, a let, let? Tako si malo
prostora ostavio za našu istovremenost, za naše
različite sljepoće!

24
Ruža

Ostavljam ružu u vazi da se suši.

Da se suši, gubi vlagu, mijenja boju,
napušta staru i stiče novu krhkost.
Ona mi kaže ja sam ruža, iako to sada
kada je stigla iza (iza dana, godina,
pogleda) znam bolje nego ikada ranije.
Bože, kako ima nešto od kasne duše.
U blagom sutonu odustala je od smrti,
svake mijene i straha. Koristi prostor
kao što se koristi bilo kakav zaborav.

25
Gušteri

Čitav život proveo sam s gušterima

na suncu, radovao im se.
Sada me strah pogledati ih.
Što ako je došlo vrijeme
da mi nepoznata ruka, vječnost,
ili kako se to već zove,
promijeni oblik, pogled i svrhu,
pa me turne u rupu,
u njoj ostavi, napusti i zaboravi,
kao što je i njih nekada davno
turnula, napustila i zaboravila.

26
Kuća

Dobro bi bilo da ova kuća ima vrata,

dobro bi bilo da ova kuća ima prozore.
Jer da ima vrata i da ima prozore,
u nju bi se moglo ući i iz nje izaći,
pogledati kroz prozore, otvoriti ih i
zatvoriti. Bila bi to svijetla, zračna
i prostrana kuća, po potrebi i tamna.
Ovako, bez vrata i prozora, u velikoj
smo neprilici. Gledamo je i ne znamo
je li to uopće kuća ili nešto drugo
s nepoznatim imenom i oblikom. A ako
to nije kuća nego nešto drugo, teško i
zatvoreno, s nepoznatim imenom i oblikom,
tada što je to?

27
Kuće u mraku

Kuće u mraku, one ne znaju da su u mraku

i da je oko njih i u njima noć. Ipak volim
misliti, činim to nehotično, da one svoju
uronjenost u tamu osjećaju kako se osjeća
toplina i hladnoća. Jedino tako bez napora
ja mogu biti kuća, inače ne. Da je drukčije,
svatko, a to znači i one i ja, morali bismo
mrakovati sami, na svoj način. One bi bile
samo kuće, mrtve, daleke, same, iz doba
prije početka, ja s njima ne bih bio
proživio jedan dugi, uglavnom mračan rat.

28
Kuća

Nekada vidim kuću i kažem joj ukrast ću te.

I ukradem je, odnesem,
skrijem pokraj rijeke, uz more, u planine,
u knjigu između dvije žute stranice.
Tu je na sigurnom pomislim. Ali kada se poslije
prospavane noći vratim ne uspijevam je naći,
nema je, nestala je. Nađem samo svibanj
koji sam s njom bio donio.

29
Strop

Što sa stropom iznad glave? On horizontala

koja može pasti, ja horizontala koja je pala
i više ne može: što ćemo? Danima ga gledam,
kažem mu: očekujem kružeći po tebi lijevo
i desno, naprijed i natrag, prvu riječ, put
u bilo što. Godinama sam okretao bijele
listove, čitao ih napisane i nenapisane:
kaži nešto, gornja pustinjo, bjelino nad
bjelinama, grobu ludi, mutavi. Do sada sam
hodao, trčao, mislio, pljuvao po zemlji iz
koje je raslo štošta: kaži nešto, poklopcu
za nerođene. Brojim jedan, dva, tri, brojim
sto, tisuću i više, izazivam te zemljotresom,
kaosom kojim ću te iz osvete zamotati. Ako me
poklopiš, što ću, već sam poklopljen, ništa
mi ne možeš oduzeti, zatvorit ću oči, usta,
prozore, bilo što, stonoge danju spavaju, noću
kolutaju, zatvorit će se svijet s četiri roga

30
puža, šutnjom, tišinom podnožja brda,
uskličnikom, zlatnim svjetonazorom:
odustani od dogovora s težinom!

31
Dani

Morao bih čitati Bibliju.

Velika, crna gleda me s police.
Morao bih čitati, a strah me
od toliko riječi, misli, imena, priča,
od toliko opomena, mudrosti, namjera,
od dalekog glasa sive ozbiljnosti.
Morao bih čitati, strah me što ne čitam,
strah me toga straha.
Morao bih čitati, a samo okrećem
glavu i otvaram prozor.
Što bi čovjek da nema prozora?

32
Možda

S druge strane zida

možda netko diše,
možda je živ netko,
a možda su samo
stol, stolica, krevet,
možda je tek nešto.

S druge strane zida

možda netko stoji
i također misli:

S druge strane zida

možda netko diše,
možda je živ netko,
a možda su samo,
zatvoreni, sami
stol, stolica, krevet,
prazno ogledalo.

33
Lice

Ako se nekada zbog zaboravljivosti ili nemara ne

brijem, na mom licu pojavi se neka oštra sijeda brada
slična korovu, a iza nje, u njoj samoj, neko drugo
meni nepoznato lice. Naravno, ja znam da sam to ja,
ali mi je isto tako jasno da se tog čovjeka kojega vidim
ne bih preplašio (kako sam se preplašio) da sam to ja.
To sam dakle ja, i nisam ja, više nisam nego jesam,
toliko nisam da čujem sebe kako mu govorim: ja vas
ne poznajem, nikada vas nisam vidio. On međutim
šuti, samo me gleda svojim izbjegličkim pogledom,
pogledom čovjeka koji je u nevolji, pogledom možda
iz daljine, možda iz neposredne blizine, kao životinja,
stvar ili biće koje je umrlo prije nekoliko dana i sada
mi se smeteno i neobrijano javlja. Ne gledaj me ka-
žem mu, ne mogu ti pomoći. Okreni se, putniče,
sjeno gladna svega, okreni se, ako se ne okreneš ti,
okrenut ću se ja.

34
Cipele

Neka istrunu i nestanu poslije naše smrti sve naše

cipele ostale u mraku ormara, ispod kreveta, u kuti-
jama, vrećama, kontejnerima, spremištima, poli-
cama i one izgubljene daleko od naših hladnih nogu.

Neka istrunu one elegantne tek donesene iz izloga,

iznošene, radne, za odmor, sportske, niske, poluvi-
soke, visoke, otvorene, zatvorene, s vezicama i ru-
pama, crne i bijele, različitih boja i materijala, ši­vane
ručno i na stroju, od kože, gume, plastike, pruća,
slame, papira, platna i različitih niti biljaka, one
kućne, vojničke, čizme, cokule, balerinke, nanule,
klompe, tenisice, sandale, one za snijeg, kišu, blato,
žegu, šetnju, planine, daljinu, ulice, stube, vozila.

Neka istrunu cipele luđaka, radnika, vojnika, ljubav-

nika, stočara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara,

35
političara, grobara, šofera, vatrogasaca, boksača, ba­
bica, gubavaca, bludnica, slijepih, fetišista, polica-
jaca, postolara, nogometaša, jezikoslovaca, pekara,
ovisnika, avijatičara, rudara, splavara, proroka, zi-
dara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista,
hodočasnika, domaćica, fotografa, učitelja, zemljo-
posjednika, gljivara, časnih sestara, stranaca, aten-
tatora, taksista, slikara, bliže i dalje rodbine, bankara,
astronoma i anđela.

Neka poslije naše smrti, dakle, istrunu i nestanu s

ovog svijeta sve, baš sve, naše cipele, ma kakve da
su, ma gdje da se nalaze, a skupa s njima neka se
izgubi i onih nekoliko mojih koje sam imao i koje
sam još kanio nabaviti, ali, kao što se zna, to nikako
nije bilo moguće.

36
Brdo

Rado bih sišao s brda, ne s uma. Ali može se dogo-

diti da siđem s uma a ne s brda. Kao što je moguće da
ću silaziti s brda i s uma istovremeno, usklađeno: što
manje visine to manje uma, što manje uma manje
riječi, dobrih i darežljivih, i na kraju, u podnožju,
nema više riječi, nema slika, izgleda; ptica koja me
pratila i koja je pjevala odletjela je, ili je možda više
ne čujem.

37
Amebe

Amebe se dijele, množe, dijeleći množe, množeći

dijele sve otkada sam u školi prije pedeset godina za
njih čuo. Mijenjao sam mjesta, radio svašta, vidio i
čuo svašta, spavao i bio budan, a one su se u blizini,
daleko, širom svijeta, a možda i svemira dijelile,
mno­žile, množeći dijelile, zbrajale, bez obzira što se
događalo sa mnom i oko mene. Kako su se kretale
mijenjale su oblik, izbacivale lažne nožice, zaokru-
živale njima hranu, proždirale je, a ako nije bilo vlage
učahurivale se i čekale priliku, a onda raspolovljivale,
dijelile, množile u vodi, vlažnoj zemlji, čovjeku, ži-
votinjama, knjigama, slikama, bilo gdje, kao da to
nije ništa, kao da je to sasvim razumljivo i normalno.
– Ej vi, jednostanični jadu, sada mi vas je dosta, umo-
ran sam od vaše rasprostranjenosti i ustrajnosti. A
da se pritom o milijunima godina i ne govori. Kada
bih znao kako, rado bih vas izbacio iz svoje glave,
svoga života, sjećanja. Imam potrebu za točkom.

38
Dije­lite se, množite, množeći dijelite izvan moje mi-
sli, moga sna negdje daleko, negdje najdalje, negdje
bilo gdje, negdje nigdje.

39
40
Malo straha

41
42
Neki luđaci

Neki su nas luđaci zakotrljali,

i njih su prije toga neki luđaci zakotrljali,
i mi smo neke luđake zakotrljali,
i oni su zakotrljali neke luđake koji se
spremaju zakotrljati neke luđake.
Nakon svega otok je pun luđaka i luđakinja
malih, velikih, srednjih i drugih veličina
što se kotrljaju sporo, brže, brzo i najbrže
u različitim smjerovima, uzlazeći, silazeći,
sukobljavajući se pritom ili ne.
Rječnik kaže: kotrljati je kružno kretati se,
sustizati se, nesustizati, opijati se,
zaluđivati vrtnjom kao što to čine
Zemlja, sunce i druge zvijezde.

43
Veslo

Samo što sam se okrenuo,

ukrali su mi jedno od dva vesla
što sam ih naslonio na zid.
Oho, uskliknuo sam.
Što će nekome jedno veslo bez drugoga?
Što će i meni samo jedno veslo što je ostalo?
Što će ikome samo jedno veslo?
Kakav je to svijet čije lađe plove samo s jednim
veslom?
Kakvi su to ljudi samo jednoruki, samo desnoruki,
samo ljevoruki, samo jednostrani, asimetrični?
Kakav je to ludi otok na kojemu sam se rodio?

44
Velika luda žena

Velikoj ludoj ženi

rasle su i narasle
velike lude noge.

Svako jutro ona ih gleda

i kaže, Bože, čuvaj i vodi
moje velike noge,

one ne znaju što bi,

što bi
i kamo bi.

45
Rijeka

Ti gledaš, ona teče,

ti ne gledaš, ona teče,
ti odeš, ona teče,
ti se vratiš, ona teče,
ti spavaš, ona teče,
ti čitaš, ne čitaš,
razgovaraš, šutiš,
otključavaš, jedeš,
misliš o Heraklitu
i drugim smetenjacima,
računaš na ljubav,
mržnju, vatru,
ona teče.
Gdje je tu očekivani
predah, pitaš se.
Tko bi se pametan
njome oženio?
Tko bi se upisao

46
u njezinu stranku,
imao posla s dvije
njezine obale? O poplavama
da i ne govorimo.

47
Kinezi

Kinezi hodaju Ilicom, nekamo žure,

nešto hoće. Maleni, nervozni, plošni,
napravljeni od tamna drva pune zrak
tjeskobom. Mislili smo kotrljat će se
iz velike daljine od jednog do drugog
kućnog broja, sa sabranom mišlju,
vedrinom stvari, mudrošću lonaca,
a evo osipaju se, prosipaju, mrve
svaki zid. O, Kinezi, Kinezi, kada ste
već Kinezi, mogli ste biti Kinezi,
pozadina kreketa, vlaga, slijepi znak,
lice zmaja, bilo što, samo ne tako nama nalik.

48
Lupao

Lupao.
U vrata lupao,
u stol lupao,
u krevet lupao,
u riječ lupao,
u tijelo lupao,
u san lupao,
u prozor lupao,
u nebo lupao,
u zvono lupao,
u grob lupao,
u glavu glavom lupao,
u sve i svuda lupao,
godinu, dvije, tri lupao,
dvadeset, trideset godina lupao,
lupao, lupao,
i lupao.

49
Krumpiri

Na pšeničnim poljima nakon bitke

obično ne bi ostalo ni klasa, samo glad.
S krumpirima, kronike kažu, nije bilo tako.
I kada bi ispod nogu nestale njihove
zelene stabljike i bijeli cvjetovi,
oni bi, u zemlji ukopani, zatvoreni,
tamni i okruglo mudri, rasli, čekali da
nahrane one koji su kù`pili mrtvace
i druge što su prilazili
s okolnih brda i šuma.

50
Mjesto

Hoće li tamo biti prostora

kao što ga je ovdje bilo,
kao što ga nije bilo?

Hoće li tamo biti sunca

kao što ga je ovdje bilo,
kao što ga nije bilo?

Hoće li tamo biti zelenog

kao što ga je ovdje bilo,
kao što ga nije bilo?

Hoće li tamo biti ptica

kao što ih je ovdje bilo,
kao što ih nije bilo?

Hoće li tamo biti stvari

kao što ih je ovdje bilo,
kao što ih nije bilo?

51
Hoće li tamo biti žena i muškaraca
kao što ih je ovdje bilo,
kao što ih nije bilo?

Hoću li tamo biti ja

kao što sam ovdje bio,
kao što nisam bio?

Hoće li tamo biti Bog

kao što je ovdje bio,
kao što nije bio?

52
Nebo

Mirjana, moga susjeda,

kada sam imao osam godina,
dok je trčao otokom i vikao
Bježte, ljudi, pada nebo,
skupili su, odveli i smjestili
tamo gdje nije bilo nikakvog
neba i gdje je on bez neba,
svoga prijatelja i neprijatelja,
vrlo brzo umro, ne ostavljajući
na svijetu i otoku ništa osim
to nebo što ga je tražilo,
gonilo i obrušavalo se na njega.
Dižući glavu često sam pitao
Lijepo i ludo nebo, zašto si
to činilo, što si htjelo od te
nemoćne i usplahirene duše?

53
Na Boninovu

Na Boninovu, na mjestu odakle se skače

kada se skače u svemir ili tko zna gdje,
pravim mali jedva vidljiv luk, otklon
u hodu, digresiju (ne bih sada kažem),
zasramim se zbog toga, možda pocrvenim
pred visinom i pučinom, zanosom jedne,
ludilom druge, njihovim prekomjerjem,
opojem, tom tako nastranom misaonošću,
i nastavim, ne gledajući ih, koračati
kroz srpanj, kolovoz, rujan, listopad
i čitav život.

54
Muhe

Bilo je mnogo muha,

spuštale su se na stol,
lice, jelo, bilo što,
trčali smo za njima,
one su letjele ispred,
bile su jadne ako bismo
ih uhvatili, nismo imali
milosti, držali smo to
normalnim, a i bilo je,
nismo sebe optuživali,
svuda gdje su stizale
sve su zagađivale od
proljeća do kasne jeseni.
Ako bih sada pisao svom
susjedu koji je umro za
vrijeme rata usred ljeta,
upravo kad je muha bilo
najviše, morao bih mu reći

55
da tih malih bezobzirnih
gnjavatora više nema;
on bi tada čitajući pomislio
kako je to divno i kako mu
je žao što više nije na ovom
svijetu da u miru uživa.
Moj susjed međutim ne bi
bio u pravu, s muhama
doista nije lako, dosadne
su, bezobzirne, prenose
bolesti, ubadaju, zuje,
neduhovne su to životinje
o kojima nijedan svetac
nije rekao lijepu riječ.
U drugom pismu trebalo bi
susjedu ipak reći da mnogi
koji su kao i on ratovali
s muhama tijekom mnogih
sparnih godina i znali sve
njihove igre i podvale sada
govore, viču, protestiraju:
vratite nam naše muhe,
vratite njihov let, zujanje,
njihovu prljavu radoznalost,
žao nam je zbog našeg bijesa,

56
starog neprijateljstva koje
ih je, a da to nismo htjeli,
gotovo sasvim iskorijenilo,
tek sada vidimo da je u tom
neprijateljstvu bilo i blizine,
nehotičnog zajedništva.
Tko nije bar malo muha?
Tako oni govore.

57
Ritual

Kada sam se odmah poslije rata

našao u Dubrovniku, gledao sam jednog
starog Rusa iz Ruskog doma koji je
od proljeća do jeseni dolazio oko podne
na Banje i s jedne stijene skakao
naglavce u more. Bilo je neobično
vidjeti bradatog čovjeka koji je iz
daljine doputovao, moglo bi se reći
bio izbačen u ovaj grad, kako ustrajno
godinama skače sa stijene u more.
Činilo se da je to neki čudan ritual
za daljinu u kojoj se zatekao. Skakao je
u dubinu kao u daljinu, miješao daljinu
i dubinu, teško disao, malo ne disao,
bacao se onamo odakle je bio došao,
ulazeći i izlazeći iz mora brojio je dane.

58
Malo straha

Malo straha dok spavam, uz nekoga spavam.

Malo straha dok se budim i kanim hodati.
Malo straha dok hodam, gledam i iznenada
stanem.
Malo straha.

59
60
Remington

61
62
Vijci

Nije svaki vijak tako izuzetan,

a moglo bi se reći ni sretan,
kao što je to obična žarulja.
Ona kada je uvrćemo i kada
dođe do kraja, zasja.
Priča nije duga, samo nekoliko
navoja, ali je sa sretnim završetkom,
što je važno ako se zna kako je mrak
čest i dugotrajan i kako je promjena
poželjna. Drugi vijci, a njih ima
gotovo bezbroj vrsta, nisu takvi,
kod njih na kraju nema svjetla.
Međutim priča svakoga od njih nije
manje uzbudljiva. Navoji kreću,
obično traju duže, i vezuju dvije
strane, učvršćuju dva dijela.
Zahvaljujući njima nešto je to što
jest, ne raspada se. Je li to možda

63
malo svjetlo? Na neki način da.
U prirodi završetka i obavljena
posla je da na kraju zasja. Svjetlo,
kao što se zna, nije uvijek vidljivo.
Možda upravo to nevidljivo svjetlo
treba osobito cijeniti.

64
Remington itd.

Znali smo te ptice.

Družili smo se s njima
i danju i noću. Čekali smo
da propjevaju s nama i
umjesto nas. U početku
cvrkut, tek kasnije bi se
zaboravile i krenule. Zemlja,
ova mala Zemlja, jednom je
bila njihova, željele su
je vidjeti drukčijom, možda
boljom, kako to priliči
pjevu. U pravilu krute,
izašle bi iz svoje naravi
i letjele zajedno s našim
rukama. Takve kakve su bile,
bučne i tihe, pogodne da
ih se voli, teško nam je
vjerovati da su odletjele
i napustile nas zauvijek.

65
Litra

Ja sam ni više ni manje. Ja sam vaše

točno. U mene bez oblika, u bilo kakav
oblik, možete bilo što ulijevati, prelijevati,
odlijevati, prolijevati, sve to i ne činiti,
moja prisutna i odsutna tečnost, pa i praznina,
pa i duša, neće se promijeniti. Ja sam haljina
uvijek ista za sve strane, obrana od oceana,
toliko spominjana točka. Bez mene bilo bi vas
svuda, najmanje na dnu. Mislim da čep pritom
nije vrijedan spomena.

66
Mala dna

Besposlen gledam i zbrajam u kuhinji

mala prazna dna različitih stvari.
Mala dna čaša, šalica, boca, mala
dna posuda, lonaca, tanjura i ona
još manja skrivena i bez imena.
Odmaraju se od nečega i za nešto,
mirna i sklona, tako se čini, samo
kratkim prijateljstvima: na tren
dođu odozdo a ostaju dolje,
na tren zapjevaju a šute i čekaju.

67
Kamen

Kamenu su
usta zatvorena kamenom,
oči zatvorene kamenom,
uši zatvorene kamenom.

I sve drugo što bismo

na njemu mogli tražiti
također je ispunjeno kamenom.

Kamen je zapravo čitav od kamena.

Bilo da ga gledamo, zamišljamo, pomičemo

ili mu izgovaramo sivo ime,
neće se promijeniti.

68
Večer

Iz parketa, pokućstva, vrata, prozora, stvari,

odnekle tko zna odakle, javi se nešto što puca
kao čahura puna sjemenja, glasno: evo nas, tu smo.
Znam, kažem im, i kada vas ne čujem, neke misli
mislimo skupa, neke poslove obavljamo zajedno,
u san odlazimo istovremeno.
O, male duše nikoga i ničega, a ipak duše,
mali kukci, bez života, a usred njega, daleko
od dobra, daleko od zla, a ipak dobrota zvuka,
ljepota nevidljivog.

69
Praćke

Ne sakupljati, ništa ne sakupljati! Čitam,

jedan kapetan iz Splita tridesetak godina
s različitih strana svijeta donosio je praćke
(raznovrsne, maštovite, lijepe) i sada su one
u njegovu stanu, izvan mjesta na kojima su
napravljene i gdje su imale svoje ruke, oči,
ratoborne, lovačke i druge radosti, daleko
od sebe, daleko od svega, mrtve, ubijene,
razoružane, same kao suhe kosti, s nečujnim
zvukom očaja.

70
Kiša

Ja imam riječ kiša. Ona je česta moja riječ.

Kada ne znam što ću, kada nitko ne zna, kada je
vedro i mračno, kažem dođi kišo, idi kišo,
dobra kišo. I ona dođe, šumi svoje lijepo š
u mojoj glavi, u lišću, po krovovima, po čitavoj
Korčuli, čak i u snu. Kolikom blagošću je Bog
ispunio njezin šum. Dok žamori, zaboravljam
što treba zaboraviti, sjetim se čega se treba
sjetiti, učini mi se da me ovdje nije bilo dugo,
možda od početka.

71
Podloga

Da imam neku pouzdanu podlogu,

zemljanu, tjelesnu, prostornu,
po njoj bih hodao, na njoj bih pisao,
letio, spavao, mislio, volio, bolovao,
na njoj bih redao i one sporednije glagole;
ona je takva, široka, nepoznata, slijepa,
ništa ne isključuje iz svoje jeseni i drugih
godišnjih i negodišnjih doba; da dakle imam
pouzdanu podlogu (gljive i slikar je imaju),
pratio bih je kao što bi i ona mene pratila
i povremeno joj rekao: tu si, dobra moja.

72
Kažem dnu

Dok putujem brodom kažem dnu ispod:

O, veliko, mračno, duboko i čvrsto dno,
tako se radujem što smo blizu.
Ne odazivlješ se slučajno na ono
što je u meni tvoje, prostrano i trajno.
Tu si ti, tu sam ja, tu smo.
Od našeg zajedništva, moj antisvemire,
čim se iskrcamo i ja budem hodao po tebi,
napravit ćemo nešto pouzdano
što raste i pada u tvojoj težini,
u tvojoj težini a mome snu,
u tvojoj težini a mojim riječima,
tom dvosmislenom psu koji nas prati.

73
Puževi

Poslije kiše, iz trave i grmlja, izašli su puževi,

podigli rogove i krenuli na jednu stranu.
Izbrojit ću vas, kažem. Svakoga, kolikogod vas je,
nijednog neću preskočiti, izostaviti, pomiješati,
svi ćete proći kroz svoj broj, preko puta, kamenja,
stranice, u nevidljivo crtovlje, osnovnu melodiju:
sedamdeset tri vas je, sedamdeset tri nas je, poslije
kiše uglazbljeni smo zajedno u vodoravni san.

74
***

Kada su ljeta ljetovala sama,

a nas nije bilo, bili smo daleko,
nismo se još bili rodili, glad nas
nije gonila ni na jednu stranu,
radosno je bilo uvali biti uvala,
šumarku šumarak, kukcu kukac,
kamenu težak, gušteru zelen,
radosno je bilo otoku biti otok,
izvan vremena, bez imena,
po danu sjajan, taman noću.

75
Laki teret

Laki teret se razišao, krila su

nepotrebna, let se završio, tebe
nema: tebe nema kao što te je bilo,
kao što te nije bilo. Mjestimično
pa ne mjestimično, mrak pa ne, zora
pa ne, riječ pa ne. Ako možeš, dok
možeš, kaži sivo-zeleno, rujno, kaži
tama, kaži jesen.

76
Tangenta

Tangenta. To je pravac koji dodiruje

krivulju u jednoj točki. Tako čitamo.
Tko nije pomislio: O, da sam bar taj
pravac, da mi je takav dodir sudbina
i priča, a ne da se neprestano bojim
kako ću ne dodirujući je proći blizu
ili daleko od krivulje i nestati tko
zna gdje u obilju i pustoši prostora.

77
78
Lipanj

79
80
Ti

Kažem – ti. Kažem hej, ti!

Javi se sjenica, plavetna sjenica.
Doleti odnekud, doleti odasvud,
beskrajna je sjenica. Ti nisi ti,
ti nisi hej ti, tebe nisam zvao,
kažem joj. Ti letiš, ti si lijepa,
radujem se čim se pojaviš, ali ti,
sjajno uređeni svemiru, ti nisi ti.
Opet mi je podvalio neki bog,
glavni ili sporedni, ne znam,
poslao mi je tebe, igračku
koja zaluđuje bivše dijete.
Čim odletiš on će me prekoriti,
kao da nisi njegova, kao da te nije
poslao, kao da sam te ja tražio,
izmislio i maštovito ukrasio.
Reći će mi, jadno moje stvorenje
s glasom slabašne čežnje na mjestu

81
tek započete duše, opet si se zagubio,
nisi prizvao svoje pravo ti nego
lepršavu najavu lica, riječi, disanja.
Reći će, tako nećeš moći ispričati
priču, u priči nekoga ubiti, spasiti,
darivati ga svim i darivati ga ničim,
odvesti ga na kraju iz izmišljenog
i stvarnog pakla u spasonosni kaos.

82
Aurora stellata

Prvo smo zaboravili taj događaj,

onda smo umrli. Naše su majke krojile
zvijezde i prišivale ih na zastave,
nespretne rogate zvijezde na stare tko
zna odakle izvučene zastave. Fovizam,
cinober, boje divljeg maka i divljih zora.
Mi smo tek počeli vjerovati narumenjenim
usnama koje su se vijorile na vjetru.
Male životinje su se razmnažale, punile
rupe vrtova, zrak je bio pun cvrkuta,
zè`lēn i kamen ometali su nam korake.
Još nije bilo došlo doba riječi.

83
Gospina trava

Ova je trava zelena i žuta.

Listovi su joj zeleni, cvjetovi žuti.
Listovi kao zemlja, cvjetovi kao nebo,
a možda i obratno. Pojavljuje se sredinom
lipnja, traje do rujna. Prava trava ljeta.
Nekada se ne odmiče od tla, a nekada je visoka.
Raskošna je i siromašna, zapravo obična. Dok je
gledamo, iz proze prelazi u poeziju, iz poezije u
prozu. Kako stà`rī poprima boju starog zlata i
pokazuje što jest, zlato ljeta i zlato vremena.
Može se čuti o njezinoj ljekovitosti. Ipak, više
misli o zdravlju nego o bolesti i ozdravljenju, kao
i nebo koje se u njoj smjestilo. Zapravo je trava
dobrih misli. Trava koja traje i živi u svome imenu,
tako da i onda kada više nije ljeto, nego zima ili
neko drugo godišnje doba, i više je ne vidimo,
možemo o njoj misliti, sjećati je se, biti s njom.

84
Dominik

Ne poznajem nijednog Dominika. S čovjekom

tog imena kroz svojih sedamdeset pet godina
nikada nisam progovorio nijedne riječi.
Čudno je da nisam došao u takvu priliku.
A sviđalo mi se to ime više od drugih.
Dolazi od gospodin i obično se daje muškom
djetetu rođenom u nedjelju, jer je nedjelja
dan Gospodnji. Mislim da se čovjek koji ga
nosi može u njemu ugodno smjestiti, upravo
kao u nedjelji. Dok on hoda gradom, mogu
sasvim lijepo zamisliti kako ga netko s druge
strane ulice, mašući mu rukom, radosno zove
Dominik, Dominik!

85
Male žene

Male žene žive u velikim sobama,

izlaze iz velikih kuća, hodaju prostranim
ulicama, penju se na visoke planine, a ipak
ostaju male. Ni velike ni sitne, male.
Neka sve bude kako hoće, s mnogo koraka
one će stići tamo kamo su nakanile, učiniti
što žele; bilo da gledaju, misle i vole, sve će
prilagoditi svojoj mjeri, u njoj će se smjestiti
i zanjihati. Od glave do noge su za tren.
Kada se peru, do svakog dijela tijela stižu brzo,
obiđu ga i drže na okupu. Tko ih vidi ili se pak
rukuje s njima, nešto je, ne zna točno što, toplo
dobio. One su svakako dar božji Bogu, sebi, nama i
prostoru koji ispunjavaju. Nisu se suviše odmakle
od djetinjstva, a nisu mu ni preblizu, ne smeta im.
Ako nekada beru voće, jabuke recimo, ne mogu svaku
dohvatiti sa zemlje, moraju se popeti na stablo
i paziti da se grana ne slomi.

86
Sada

Sada se negdje češljaju žene.

Svako je doba dana, početak noći
i svakako jesen, živo je jedno svuda,
pored prozora, u mirnoj polutami.
Tko nije živ bit će, tko nije mrtav
nije, rastu stabla, smiruje se srce.
Nikoga nema tko nije netko, tko nije
svatko, tko oduvijek nije trajan.
Blago svemu. Sabranim očima koje se
gledaju i češljaju, sjenama, zraku,
njegovom zaboravljenom lavežu.

87
Mi

Hodamo ravno, ravno, vodoravno, ne dižemo noge,

tapkamo, šljapkamo, cupkamo, očima trepćemo,
od ravnoga pokrov pravimo, krevet prostiremo,
onim sprijeda ono straga brišemo, spavamo,
srce tuče odozdo, slijeva, zdesna, potajno,
kupi što se može, što ne može, ne kupi, čeka.
Pa kakav smo mi to (ti i ja) pozemljušni pohod?

88
Lipanj

Ove godine zima je bila blaga,

gotovo bez pahulje snijega,
sve je iz životinjskog i biljnog svijeta
preživjelo, prijatelji i neprijatelji,
i sada, sada je lipanj, sve što je
skriveno i neskriveno raste, cvate, kreće se,
množi u zraku, na zemlji, u vodi, unutra i vani,
veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli,
glasali se, pjevali i imali mlade.
I s ljudima je tako, mlade su žene istakle svoje
velike, lijepo oblikovane trbuhe pokrivene
laganim i prozirnim majicama i haljinama.
Uskoro će Sveti Ante, to je trinaestog,
procvjetat će ljiljani, visoki i bujni,
bijeli da bjelji ne mogu biti.
Sve je dakle tako i nekako slično,
a ja sam u tom veselju upravo ove godine,
tako mi se čini, malo mimo, malo više mimo

89
nego do sada, manje s nekim i nečim, više u zraku,
napuštaju me forme i ja njih, riječi također,
riječi, moja lagana i pokretna težišta.
Strah me i nije me strah: lagani nemar,
kao kada vam nešto ispadne iz ruku, a vi se
ne sagnete da to dignete, neka ostane tamo,
neka ostane tamo zauvijek, tako pomislite.

90
Ulica

Ova će ulica nakon što prođe svoje lijevo i desno

završiti u poljima. Otvorit će se naglo, zasjati
na travama, stablima i ptičjem pjevu. Neće mariti
što je ostavila iza, kako je vrludala, gubila se.
Na kraju otkrila je proljeće poluludo, zračno, radosno.
Ne bih te pratio, kažem joj, neću s tobom do kraja.
Ostat ću na ovom raskršću, usred grada, među
ulicama koje se zapletene uspinju, padaju, trče kao
pas što traži gospodara, izgubljen u izgubljenom.
Desno su bolnice, groblje, lijevo mukotrpne stube,
otraga grad teško diše, svuda metež koraka
u svim smjerovima. Tisuće tužnih i netužnih priča.
I jedna moja koju ne umijem izreći, iako znam
da je za nju, bilo da gledam ili na čas zatvorim oči,
ovo njezino pravo mjesto, mutavo kao i ona.
Idi ti, ulico, idi među boje i njihove sjene. Zaboravi
nas kao što si nas zaboravila. Teška nam je tvoja
prostodušnost. Takav je tvoj zeleni barjak,

91
ne poznaje smetenu misao, bijelo i crno polje.
Ovdje je bezbroj lica, tamo ćeš ih izgubiti.
Ovdje riječi, tamo spokoj. Ovdje bogati i siromašni,
rođeni i umrli, nerođeni, dobri, bijesni, bolesni.
Sprema se tiha kiša, njezina blaga tuga,
tvrda sljepoća stvari. Takva je to svečanost.
Idi, ulico, idi. Ulico, naša darežljiva površino.
Kada se okreneš i vratiš, ovdje ćeš nas naći,
ovdje ćeš se i sama naći drugačija, u drugom
obilju bit ćeš nam bliža.

92
Šetnja

Sve češće vodim sebe u šetnju.

Idemo, dragi, kažem njemu, sebi, nama.
Sunce se diglo visoko, čeka nas šuma,
prazan prostor kojim ćemo prolaziti.
On, moj najbliži, šuti. Držim ga za ruku,
onako kao što se drže djeca. Polako, sve
ću ti reći, kažem mu. Ne gledaj samo
po zemlji, a ni suviše visoko, bilo gdje,
svuda ćemo nešto vidjeti. Nogom ispred
noge, ne misleći ni o čemu, tako je
najlakše hodati. Pogled se zaustavlja
ako ga u sebi zaustavljaš kratkom rečenicom.
Imena se vide na svakom mjestu. Broji,
svijet je premrežen brojevima. Glad se
javlja na kraju, kao i Bog. Mi se svakim
korakom iz povijesti vraćamo među puževe
i krokodile. Ja sam ti sada majka, otac,
brat i ostala rodbina, mene slušaj.

93
Imaj povjerenja u bilo što, bilo što
je zahvalno. Možda vidimo vjevericu,
možda neku šutljivu ženu, ne bulji.
On, taj moj kojega sam izveo i koji je
i meni dopustio da također budem s njim,
šuti. Kako smo počeli, strah ga je da se
sve ne izmiješa, da šetnja ne dođe
u opasnosti, kao dani u kalendaru, misli
u glavi. Trebamo se vratiti neizgubljeni,
tako mislimo. Hodanje postaje zeleno,
hodanje postaje plodno, ako se ne hoda
prema unutra. Ne hodati unutra! On šuti,
on neprestano šuti, taj moj svetac koji je
godinama, možda oduvijek, bio uz mene,
a kojega sam blizu, daleko i svuda ostavljao
samog. Trebalo je da se javi nemoć, njegova
i moja, šutnja starija od večeri, da se oslonimo
na djelomično sjećanje i nađemo. On misli da sam
ja njemu pružio ruku, ja mislim da je on meni.
Svejedno. Kliknula je ptica iznad naše glave.
Mi najradije hodamo uzbrdicom, zatim malo
ravno, onda smo iznenada na proplanku odakle
puca pogled vrlo široko.

94
Požar

Jedan mali požar cigarete u ustima. Jedan mali

skriveni požar u haljini. Jedan mali požar
u riječi, možda u grobu. Jedan veliki požar
na brodu usred oceana. Jedan u kojem gori
Europa. Jedan u košnici i sreći, jedan u glavi
kobre, drugi u brojevima, u kosi kraljice,
na vratima crkve. Može li se reći gori naš
rođendan? Jedan veoma mali u otrovu, jedan u
bakteriji i različitoj gamadi što sliči na
osušene suze. Jedan požar u požaru, požar
babuška. Jedan u knjizi, rukavici. Puno malih
i velikih požara što su došli iz različitih
imena. Požar Dubrovnika. Požar u kojem, kao u
snu, gori čitava Zemlja. Požar kiše. Požar
kamena u vapnenici. Lijepa boja požara. Izuzetan
mir koji nastaje kada sve prođe. Požar zvan žena.
Radost svakog mjesta, pojave i vremena stišće
u sebi požar. Obasjani Heraklit, radosne bolest

95
i smrt koje poznaju vatru. Požar životinja i
svakog stabla, betona koji gori kao list
s pjesmom na sebi. Požar na odlagalištima smeća.
Požar ludila, ludilo požara. Požar čitavih gradova,
prašume, knjige, mrtvaca. Požari rata i budućnosti
kojima pomaže vjetar. Požar svemira. Požar
mogućeg i nemogućeg. Požar jednog čitavog dana
koji se malo odigao od tla i gori kao misao. Gore
vozila i svaka brzina. Požar odsutnih i prisutnih,
požar nerođenih, neba i međuprostora, pustoši,
nevinosti i grijeha. Požar krtičnjaka. Noć gori iz
najcrnijeg, srce gori, raj gori, svi gore u loncu
neljubavi. Požar podvale, kraja. Nema rubnog
požara. Požar kalendara, povijesti, uzurpatora,
svetaca, požar ulaza i izlaza, informacije i mirnoće,
arhitekture, labirinta, požar pogleda, svačijeg
djetinjstva i jezika. Požar samoće, požar davno
izgorenog. U požaru nema reda, nema nereda.
Požar jedino zajedništvo.

96
Zrak

Sve veća prisnost sa zrakom.

Tu sam kažem mu. Kao da je
on još jedini kojega poznajem.
Pa i jest, kamo god krenem,
on me prati, različit a isti.
Volim kako se vjetar s njim igra,
šiba ga kao nevidljivu zastavu.
Ali, pokrećući se i stojeći,
ja samo čuvam blagu bliskost.
Dogovorili smo se, ne veže me on
s onima koji dolaze i odlaze,
on i ja, mi smo sami.

97
Četvrtak

Hodamo kroz četvrtak. Mislimo

u četvrtak. Dišemo četvrtak.
Svuda, u središtu i na rubu
četvrtak. Bože, koliko četvrtka
četvrtkom. Da ne povjeruješ.

98
Ose

Ose su moj izbor, često mislim o njima

i susrećem ih. One su iz porodice kukaca
žalčara, reda opnokrilaca, vitkog i glatkog tijela,
žute i crne boje, s uskim prednjim krilima i
otrovnom žaokom u zatku.
Takve kakve su, čiste i jasne (hrane se cvjetnim
prahom i biljnim sokovima), s manje
nepotrebnih romantičnih dodataka,
grade veća i manja gnijezda, množe se, dijele,
brinu o sebi i potomstvu i odjednom odlaze.
Praktične su dakle, s više geometrije
nego drugi kukci. Zašto Valéry nije odabrao njih
za svoj znak nego zmiju?
Gdje god da su, njihova je suha duša nepodmitljiva,
s pravom simetrijom zraka i podloge.
Niti praštaju niti se ulaguju svome bogu:
osinjak je mjesto čistoće.

99
Nije čudno da u Bambara iz Malija
utjelovljuju moć sublimacije i mijene
iz profanog u sveto.

100
Žuto

Uzgajam žuto, žuto, žuto,

gdje god pogledam, ono raste,
ustrajno, ludo, umiljato.
O Bože, žuto, kakvo žuto,
okreće se zajedno s danom,
velikim danom zlatnoga sjaja.
To žuto, žuto, suncokretno.

101
Izlazak

Bilo gdje da si,

bilo što da činiš,
reći će ti izađi,
i ti ćeš izaći,
ti ćeš reći izašao sam,
reći će ti još izađi,
ti ćeš još izaći,
nanovo će reći,
zapravo ponoviti izađi,
jer u izađi je uvijek
još jedno izađi,
jer u izađi je bezbroj izađi,
i što ti drugo možeš
nego izaći,
nego izlaziti.

102
Dani

Oni su bijelo,
oni su žuto,

oni su crno
i crveno,

ponekad modro
i zeleno,

oni su naša
temeljna boja,

u njima vrijeme
jabuke sadi.

103
Goli portret

Ona je gola. Ona je jako gola. Najprije tamo gdje

počinje svaka golotinja. Tu je precizno gola. Ali i sva-
kim svojim drugim dijelom, svaki je, takav kakvim
se pokazuje, uspravan, položen, velik i težak. Budući
obla, u pojedinostima i cjelini, traje vrtnja; moglo bi
se reći statična vrtnja. Ipak, od svega što je golo, a
sve je golo, golo lice je posebno golo: golo nas lice
gleda iz svekolike golotinje. I makar da detalji jesu
imenice (usta, nos, oči, kosa, uši) sve su to prije svega
glagoli. Ovdje je u ovaj prostor tijelo izgnano, a izgon
je totalni glagol, odatle ta patnja, napetost, ubijena
daljina, zebnja koja kaže: ovo će loše zavr­ši­ti. To što
golotinja vidi bit će da je pustoš, to što u njoj teži bit
će da je budućnost, ni ležeća ni uspravna ne­go unu-
trašnja. Oko nas vodi u središte. Obilje je isklju­čeno,
boja također, samo se ton s nečim do­govara. Porije-
klom ona je kraljica iz daleke nepoznate zemlje, pro­
stor joj je dao priliku, onda ju je izdao: i što će ona

104
sada u pomanjkanju lipnja? Čega je sada njezina golo­
tinja kraljica? U kojem našem dijelu nas traži i nalazi?
Zašto nas ne budi nego drži u obuhvatnom sljepilu?
Tamo gdje smo se i dosad nalazili.

105
San

Susrećem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li još

Lastovo pita me. Postoji kažem. O, pa to je divno, to
me neobično veseli, kaže on.

106
Guljenje krumpira

Gledam sebe kako čistim krumpire. Hvatam ih,

namještam, zarezujem, okrećem na sljepački način,
kao da se, radeći to, bavim nečim drugim i sobom
istovremeno. Ja sam, to vidim, neka stara životinja
malo umorna, oprezna, iznutra gomoljasta, stvarana
pod zemljom, privikavana na danje svjetlo: pravi
krumpir. Tako sam nekada i pisao, vodio olovku, i
kao sada, imao ruke u rukama. Ostalo su one izmi-
šljale. Blaženo sljepilo jagodica, sretna tupost riječi,
njihova šutnja. Smiri se, praživotinjo, pažljivo s po-
vršinom, korom, s mojim kasnim vremenom.

107
Toplina

Volim svoju toplinu. Možda više od svega. Volim

i druge topline. Toplinu gradova, sela i otoka. Toplinu
ljudi. Toplinu životinja, bilja i stvari. Zatim pojava,
misli, snova, knjiga, slika, filmova, svih umjetnosti.
Toplinu sunca koja je iznad svih toplina. Toplinu
bogova i jednog Boga. Toplinu zvijezda, osobito Ze-
mlje. Toplina naravno ima svakakvih i svuda, ne
znam kakvih i gdje, iako je jedna jedina. Svima sam
im, onoj u meni i onima izvan, zahvalan. Tako mi
kao one ipak nitko nije blizak.

108
Tajna

Gledao sam žene kako trče preko trave, između

stabala, po kamenom putu, najbrže što mogu, ne
okrećući se ni lijevo ni desno. Sa strane gdje sam sta-
jao vidio sam profile, kose, haljine koje su se, iako
duge, pokoravale trku. Bilo je ljeto, možda i neko
drugo godišnje doba, bilo je svako doba. U njima, tim
ženama, puhao je vjetar, padala je kiša, nastanila se
bila neka sumanuta misao koja je imala pravac.
Kamo su trčale, u panici, strahu, radosti? Tko će ih
negdje tamo dočekati? Što će, sve zajedno i svaka za
sebe, vidjeti? Nisam mogao pogoditi što je iza njih a
što ispred. Možda je negdje gorjelo? Možda se negdje
dijelilo brašno i hrana? Možda su im se nakon neko-
liko godina iz rata vraćali muževi i mladići? Možda
je to bila pomama skupnog ludila ili vjerskog ushita?
Činilo mi se, iako sam bio dijete, da će odjednom
početi skidati odjeću i gole nastaviti trčati. Međutim,
nisu se skinule, nisu vikale, nitko ih nije pratio, bile

109
su same. Proletjele su ispred kao što su se i pojavile;
zaustavio bih ih da sam mogao. Bio sam sa ^m, ostao
sam sa ^m u tom događaju, i tada i kasnije, do današ-
njeg dana. Sve je izgledalo i ostalo san. Vremenom
snovitost je rasla, iako je događaj zadržao snažnu
osnovu stvarnog. U knjigama, filmovima, nekim
priredbama viđao sam skupine žena u pokretu. Sve
je to bilo blijedo. Nekada u trku konja, jelena i leto-
vima ptica činilo bi se da bi to što sam vidio moglo
početi. Ali životinje su bile daleko od njihove nevolje,
ako je nevolja bila posrijedi, daleko od radosti i želje,
ako se o tome radilo. Kada bih saznao cilj i svrhu toga
trka, doznao bih nešto važno, početak nečega, tako
mi se činilo. Ali nisam mogao dalje od njihovih tijela,
čiste slike. Često sam mislio, o tome ću pisati. Što ne
mogu ja, moći će riječi, njima na usluzi stoje sve
strane. Nije išlo. Mnogo nepoznatog. Nikakvog oba-
sjanja. Međutim uz sve to događaj nije slabio, njegovo
nepoznato značenje nije me napustilo. I sada, kao i
uvijek, vidim ih kako preko trave, između stabala,
po kamenom putu trče najbrže što mogu, lijepe i
žive, onako kako je u nekim izuzetnim trenucima
sve lije­po i živo.

110
Brijeg

Iz daljine, uz Savu, na padinama jednog brda, vi-

dim napušteno odlagalište otpada. Kao neki geološki
lokalitet, vezan zeleno-crnom bojom. Pran kišom,
sušen suncem, zaista je lijep. Tu bi negdje, recimo,
mogao biti zatrpan jedan moj lonac. Putuje naš život.
Prvo je lonac hranio mene, sada hrani drugu, druk-
čiju budućnost. Sa Save dolazi magla, s neba jutro,
zaustavit ću se (mislim), pogledati brdo, zatvoriti oči
na čas i na podnožju gdje je izrastao grm potpisati
tu sliku.

111
Uz Savu

S nasipa uz Savu, između mosta i Hrelića, uz samu

vodu, vidim mnoštvo krava. Neke pasu, neke leže,
neke su uz stabla i iza njih. Da mi neka ne promakne,
brojim ih pomno i sabrano. Gledati lijep je dar, brojiti
je i mnogo više. Sa svakom koju pribrojim, srpanjsko
se jutro, i sve što je u njemu smiruje, nečujno raduje,
a ja, kada u sebi izgovorim tridesetdvije (upravo ih je
toliko), postajem bogataš, takav kakav sam oduvijek
želio biti.

112
Pelud

113
114
Dolazi noć, ili kako se to već
zove

Dolazi noć, ili kako se to već zove.

Te riječi kažeš svojim riječima.
Što ćemo, moje riječi, pitaš ih.
Ti misliš da pitaš njih, a one drže
da tebe pitaju. Tko bi tu trebao
kome odgovoriti? Dolazi noć, noć se
ne može zaustaviti. To kažeš ti njima,
to kažu one tebi. Tko kome to kaže?
Što ćemo? Pitaš ti, pitaju one.
A noć je na prozoru. Prozor je riječ.
Gdje je prozor? Dolazi noć. Tvoja noć,
njihova noć. Noć koju se ne može
zaustaviti. O moje riječi, vas sam
jedino imao. I mi smo tebe jedino
imale, kažu. Tko je tu koga imao?
O čemu je bila riječ? Čiji su ovo
upitnici, pitaš ti, pitaju one,
pitaju upitnici. Ali to je sada

115
ionako svejedno, i tebi i njima.
Dolazi noć, noć, ili kako se to već
zove. Upalite svijeću, kažeš riječima,
upali svijeću, kažu one tebi.
A gdje je svijeća, pitaš ti njih.
Gdje je svijeća, pitaju one tebe.
Gdje je svijeća, pitate zajedno.

116
Stepenice

Bilo nas je mnogo,

bilo nas je malo,
samo pogdjekoji,
nije bilo nikog.

Stepenice same
pele su se gore,
silazile dolje,
pitale se gdje smo,
a nas nije bilo.

Nije bilo ovdje,

nije bilo tamo,
nije bilo prije,
nije bilo poslije,
nije bilo sada.

117
A nas nije bilo,
nije bilo nigdje,
nije bilo nikad.

Zelenci su tukli.

118
Ljudi spavaju

Ljudi spavaju bosi.

Tako ulaze u noć,
tako ulaze u san,
kao list koji je
upravo prestao treperiti.

Zaboravljaju zašto,
zaboravljaju sve,
bez ičega se stiže tamo
kamo su krenuli.

Ljudi spavaju bosi,

blago se naslanjaju
na svemir, njegovo
blizu i daleko.

119
Ruke

Naše su ruke od svega malo dalje.

Takav je to san.
Naše su ruke dalje od naših ruku,
dalje od misli, neba, puta,
dalje od svakog dalje.
Povjerovavši igri,
one su prije zaveslaja
podigle vesla iz mora,
pustile ih da se cijede,
da se cijede i čekaju.

120
Bijeli list

Bijeli list.
O, bijeli list.

Ni gonjenih
ni onih koji gone.

121
Stranac

Naša je glava starija od nas.

Takneš je, kucneš, čuješ zvuk
koji ne poznaješ, dublji, mudriji,
nije s tobom rastao. – Gdje si
prije mene bila, čija si, zašto se
do sada nisi javljala, upozoravala
da si ranija, tek si mi ovako starom
dopustila da ti otkrijem dob?
Izgledalo mi je da sam čitav u tebi,
u sebi, a sad sam Bog zna kako reći
ja, ti, mi. Kutijo tamna, sjenovita.
Ako si tek kuća koja se seli, čiji
ćeš uskoro biti dom, tko će biti tvoj
novi živi stranac? Pozdravi ga.

122
Pelud

Da sam buba,
žuta buba,
to će reći
bumbar zlatni,
i da nemam
pravu dušu,
onu koju
spašavaju
rajem, paklom,
čistilištem,
i da letim,
samo letim,
i da letim
i odletim
bilo kamo
i nikamo,
iz peluda
u nov pelud
i nepelud.

123
Zelenci

Zelenci tuku svoje metalne točke

u srce zraka, živac pogleda,
središte noći i na sva vrata.
Oni žele da ih pratimo, brojimo,
da se usklađujemo s njima,
a mi ne bi, mi bismo se radije
negdje vratili, nešto izgubili,
nešto zaboravili, spustili se
niz padinu dana. Naše veoma
krilato rođenje namjerava, bez
vidljivog znaka, progutati sebe
kao što to čini svaki prelet.

124
Svijet

Svijet je pun
sitnih zvukova.
Zatreseš glavom
i već čuješ ubod
suhog broja u
skrivenom uhu.
Negdje (a gdje?)
lake bube pomiču
papire svojih krila,
šušte, šuškaju,
mrve sitnu misao
u nepostojeću
kretnju, sjenu,
san.

125
Kiša

Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno

padati po Dubrovniku. Rominjat ćeš, pljuštati, sipiti,
šumiti po krovovima, ulicama, stablima, po vrto-
vima, glavama, kišobranima: bit ćeš na svemu i na
pojedinostima, takva će biti narav tvojih dolazaka.
Poslije toliko uspinjanja silazit ćeš u svačiju žeđ; žeđ
ljudi, stvari, kuća i životinja, nicat ćeš, rasti, cvasti,
blistati na svakom licu. Na jednoj i na drugoj strani
neba bit će tvoje nebo.
Već vidiš nekoga tko predvečer na Trećem konalu
izlazi na terasu i gleda kako raspoređuješ zvučnu
tapiseriju po moru, Lokrumu, zidinama, pločnicima
i vlažiš zvukove dominikanskih zvona, udarce go-
dina i Zelenaka. Grad će biti u zraku, bit će na zemlji,
utjeha imena, glazba što preskače sebe i silazi stu-
bama u smirenu ludost.
Tko pruži ruku kroz prozor doznat će da je svuda
i da je sam, jedna sjena slobodna od budućnosti. A

126
zatim? Zatim će pretrčati pas, zatim će se smiriti
brodovi, zatim će se ribe primaknuti površini, zatim
će svetac u niši izaći iz sna, djevojka obrisati lice – i
ti ćeš prestati.

127
128
O autoru

Danijel Dragojević rodio se 1934. godine u Veloj

Luci na otoku Korčuli. Piše poeziju, pjesničku prozu,
prozu i eseje. Do sada je objavio dvadesetak knjiga.
Među njima su “Kornjača i drugi predjeli”, “Ne­
vrijeme”, “Prirodopis”, “Razdoblje karbona”, “Rasuti
teret”, “Cvjetni trg” i “Žamor”. Živi u Zagrebu.

129
130
Sadržaj

5 Izgubljeno
7 Otok
9 Duboko
11 Izgubljeno
12 Ime
14 Pitanje
15 More
16 Lula
18 Razlomak
19 Ruke, gušteri
20 Strah
21 Glas
23 Odnedavno
25 Ruža
26 Gušteri
27 Kuća
28 Kuće u mraku
29 Kuća

131
30 Strop
32 Dani
33 Možda
34 Lice
35 Cipele
37 Brdo
38 Amebe

41 Malo straha
43 Neki luđaci
44 Veslo
45 Velika luda žena
46 Rijeka
48 Kinezi
49 Lupao
50 Krumpiri
51 Mjesto
53 Nebo
54 Na Boninovu
55 Muhe
58 Ritual
59 Malo straha

132
61 Remington
63 Vijci
65 Remington itd.
66 Litra
67 Mala dna
68 Kamen
69 Večer
70 Praćke
71 Kiša
72 Podloga
73 Kažem dnu
74 Puževi
75 ***
76 Laki teret
77 Tangenta

79 Lipanj
81 Ti
83 Aurora stellata
84 Gospina trava
85 Dominik
86 Male žene
87 Sada

133
 88 Mi
89 Lipanj
91 Ulica
93 Šetnja
95 Požar
97 Zrak
98 Četvrtak
99 Ose
101 Žuto
102 Izlazak
103 Dani
104 Goli portret
106 San
107 Guljenje krumpira
108 Toplina
109 Tajna
111 Brijeg
112 Uz Savu

113 Pelud
115 Dolazi noć, ili kako se to već zove
117 Stepenice
119 Ljudi spavaju
120 Ruke
121 Bijeli list

134
122 Stranac
123 Pelud
124 Zelenci
125 Svijet
126 Kiša

129 O autoru

135
Nakladnik Fraktura, Zaprešić
Za nakladnika Sibila Serdarević
Glavni urednik Seid Serdarević
Urednik Roman Simić Bodrožić
Grafička urednica Maja Glušić
Prijelom Fraktura
Dizajn naslovnice dizajn_ured
Godina izdanja 2013., veljača (prvo izdanje)
Tiskano u Hrvatskoj
ISBN 978-953-266-426-3

www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr
T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

136
137
138
139
140
141
142
143
144