"Pocetak, sredina i kraj rodjenja, rasta i savrsenstva svega sto vidimo sastoje se od suprotnosti, postoje u suprotnostima i usmereni su prema

suprotnostima i bez obzira sta suprotnost jeste postoje akcija i reakcija, postoji kretanje, razlicitost, mnogostrukost i red, postoje stepeni, postoji niz stvari i njihova promenljivost". Djordano Bruno (1548-1600.) Na padini planine Vezuv, u gradicu Nola, rodjen je 1548. Djordano Bruno. Njegovom rodjenju je prethodio vazan dogadjaj koji ce odrediti njegovu tragicnu sudbinu. Astronom Nikolaj Kopernik napisao je 1543. "De revolutionibus orbium coelestium", gde nasuprot ucenju crkve da je Zemlja centar Svemira razvija teoriju da se Zemlja svakog dana okrece oko svoje ose i sa ostalim planetama kruzi po orbiti oko Sunca. Dete koje ce ime porodice Bruno uciniti besmrtnim zvalo se Filipo. U desetoj godini decak je poslat u skolu u Napulj a u petnaestoj u dominikanski manastir, gde je dobio ime Djordano. Odmah se pobunio protiv svestenika koji "pokusavaju da me odvuku od vrednijih i uzvisenijih razmisljanja, da moj duh okuju lancima i da od slobodnog coveka u sluzbi vrlina stvore od mene roba jadnog i glupog sistema prevare". Uskoro je Djordano nabavio primerak Kopernikove knjige. U 24. godini napisao je komediju u kojoj daje plasticnu sliku izopacenosti koja ga okruzuje. Odmah je optuzen za jeres. Pobegao je iz manastira i poceo lutanje koje je trajalo petnaest godina. U Francuskoj stice naziv doktora teologije. Kao vanredni profesor ima mogunost da zivi u Parizu i da deo vremena posveti pisanju. U 35. godini odlazi u Englesku. Kraljica Elizabeta otvoreno izrazava odusevljenje njegovim delima. U Oksfordu Djordano drzi predavanja o besmrtnosti duse, o doktrini reinkarnacije kao i o Kopernikovoj teoriji. Djordano kaze da se Svemir sastoji od beskrajnog broja solarnih sistema, od kojih svaki ima svoje sunce i planete. Ta sunca, kaze on, svetle sopstvenim sjajem a planete zrace odbijenu svetlost. To nije bila jedina dogma koju je osporio. "Priroda je je ziva jednika zivih jedinki a u svakoj od njih postoji snaga celine. Priroda se, zato, ne sme posmatrati kao stvorena." Po povratku u Pariz Bruno objavljuje 120 teza u kojima upozorava Francuze na opasnost slepe vere i trazi od njih da se klanjaju samo pred istinom. Odlazi u Nemacku da obidje nekoliko univerzitetskih gradova, ali nailazi na neprijateljski stav. U Frankfurtu ga opisuju kao "coveka siroke inteligencije, dobro upoznatog sa svim naukama, ali bez traga vere u sebi." Na sajmu u Frankfurtu srece dvojicu italijanskih knjizara. Oni odnose u Veneciju nekoliko njegovih knjiga. Knjige privlace paznju mladog venecijanskog plemica, Djovanija Moceniga, koji je sluzio kao jedan od agenata inkvizicije. On pise Brunu, poziva ga u Veneciju i obecava mu pomoc u radu. Bruno prihvata poziv ne videci zamku. Mladi plemic zahteva da ga Bruno nauci "tajnama magije". Bruno objasnjava da je filozof. Sledeceg dana Mocenigo salje inkviziciji optuzbu protiv Bruna, koga odmah odvode u tamnicu. Bilo je to 22. maja 1592. Sedam dana kasnije Bruno je pred sudom. Mocenigo ga optuzuje za ucenje da Zemlja nije centar Svemira vec samo jedna od planeta koje kruze oko Sunca. On ga optuzuje i za neprihvatanje crkvenih dogmi.

Posto su optuzbe predocene inkviziciji Bruno u detalje razvija svoja ucenja a kada ga inkvizitor upozorava na ozbiljne posledice koje ga ocekuju ako se ne odrekne svojih stavova, Bruno cuti. U naredna dva meseca Bruna je u tamnici inkvizicija podvrgla najtezim mucenjima. U Rim ga dovode 23. februara 1593. Tamo u mracnoj tamnici ostaje zatocen sedam godina. Ponovo ga izvode pred sud inkvizicije 21. decembra 1599. i opet mu traze da se odrekne svog ucenja. Uprkos sedam godina tamnice i mucenja Bruno ponavlja da se "ne bi ni usudio niti pristao da se odrekne svojih stavova". Papa 20. januara 1600. naredjuje da Bruna predaju inkviziciji. Izvode ga pred sud gde slusa presudu a zatim ga upucuju u zatvor za osudjene na smrt uz uobicajenu napomenu da ima da bude pogubljen bez prolivanja krvi, sto znaci spaljen na lomaci. Bruno izgovara svoju poslednju recenicu: "Vi se mnogo vise plasite da izreknete presudu nego sto se ja plasim da je cujem". U ranu zoru u petak, 17 februara 1600. jedna od povorki koje su u to vreme bile uobicajene za Rim vidjena je na putu prema Cvetnoj poljani, mestu na kome je crkva spaljivala svoje sinove jeretike. Djordana Bruna su odveli na gubiliste i vezali za stub. Umro je u plamenu. Galileo Galilej je kasnije postao slavan razvijajuci teorije koje je Bruno hrabro objavio. Naravno, uskoro se i on nasao pred inkvizicijom. Medjutim, Galileo se odrekao svojih stavova i tako je spasao zivot. U godinama koje su sledile imao je mnogo oktrica koja su ga ucinila naucnom zvezdom svog i kasnijih vremena. Cuvena recenica "Eppur si muove!" ("Ipak se krece!") cesto se pripisuje njemu. Galileo ju je navodno rekao na samrti. Po mom misljenju, samo je Filipo mogao da kaze tu recenicu. On nije postao najveci medju naucnicima, ali je svakako moja najomiljenija licnost svih vremena. PS Filipo je bio i ljudsko bice. Jedna od optuzbi se odnosila na njegov "nemoralni zivot". Evo njegove pesme poznate kao "Izvinjenje Nolanca" (coveka iz Nole):

Seren Kjerkegor (5. maj 1813 11. novembar 1855), bio je danski filozof, teolog i pjesnik. Njegova filozofija se smatra prvim oblikom egzistencijalistike filozofije. Kjerkegor je estoko kritikovao hegelijanizam svoga vremena i ono to je on smatrao formalnostima hrianske crkve. Najvei deo njegovog dela, bavi se religijskim problemima kao to su priroda vere, problemima hrianske Crkve kao institucije, hrianskom etikom i uopte teologijom, ali i emocijama i oseanjima linosti koja se afirmie kroz razliite odluke u ivotu. Svoje rano delo je pisao pod razliitim pseudonimima kroz osobene poglede i kompleksnu dispoziciju dijaloga.

[uredi] Biografija
Seren Obi Kjerkegor rodio se 5. maja 1813. godine u Kopenhagenu. Njegov lini ivot obeleili su dogaaji koje je dansko drutvo smatralo skandaloznima, a tu spadaju: porodina mitologija, raskid veridbe s Reginom Olsen, napad satirinog lista,, Gusar" na Serena i istupi filozofa protiv Crkve. Serenov otac, Mikal, poticao je iz siromane porodice. U mladosti je u neobino tekim uslovima uvao ovce, i tako je prokleo Boga zbog svoga tekog ivota. To je osnov prvog porodinog

mita. Tumaei svoj greh po Starom zavetu, otac je smatrao da e Bog zbog njegova prestupa kanjavati celu porodicu, te je decu vaspitao u duhu verskog fanatizma. Poslat u Kopenhagen kada mu je bilo 12 godina otac budueg filozofa se brzo osamostalio i obogatio. Mladi Seren je, meutim, gotovo celokupnu imovinu koju je nasledio od oca utroio na tampanje knjiga, a poslednju paru namenio je za tampanje anticrkvenih letaka, koji su izlazili pod zajednikim nazivom Trenutak. Osnov drugog porodinog mita je to to je Serenova majka bila druga ena njegovog oca. Venali su se godinu dana posle smrti njegove prve ene, a etiri meseca kasnije se rodilo njihovo prvo dete. Po religijskom moralu - zgreili su. U drugom braku otac je imao sedmoro dece, od kojih je Seren bio najmlai. Majka i petoro dece, od koji etvoro nisu ak ni doekali 33 godine - Hristov vek, umrli su, iz ega je Kjerkegorov otac zakljuio da je to boja kazna zbog poinjenog greha. Sumorna atmosfera u kui uzrok je to Seren nije u roku zavrio teoloke studije, koje je zapoeo 1830. godine. Kao dvadesettrogodinjak seli se iz kue i vodi raspusan ivot, iako je otac vie puta pokuavao da ga vrati sa grenog puta. Iznenadna oeva smrt 1838. godine navela ga je da zavri prekinute studije. Zavrne ispite polae 1840. godine, a ve sledee godine zavrava disertaciju pod naslovom O pojmu ironije. Zavretak njegovih studija se vremenski poklapa sa Regininim sluajem. Septembra 1840. godine Seren se verio s Reginom Olsen, a posle nepunih godinu dana raskida veridbu. Pojedinostima i uzrocima raskida posvetio je celo poglavlje knjige Stadijumi na ivotnom putu, pod naslovom Kriv? Nekriv? Istorija patnje. Psiholoki eksperiment. Posle boravka u Berlinu, gde je sluao predavanja elinga, koja su ga brzo razoarala, poinje razdoblje stvaralake euforije, koje traje od 1843. do 1846, odnosno do godine u kojoj je Kjerkegor oekivao svoju smrt. Najpre je objavio knjigu pod antihegelovskim naslovom Ili-ili, koja se pojavila pod pseudonimom Viktor Eremit. Knjiga prikazuje dva tipa ivota: estetski, slobodan od odgovornosti, i etiki, u kome se ovek podreuje zahtevima drutvenog ivota. Zavrni deo knjige sadri i propoziciju religijskog tipa ivota. Izmeu tih tipova ivota nema kompromisa. Postoji alternativa: ili, ili. Ubrzo potom pojavila se knjiga Ponavljanje, izdata pod pseudonimom Konstantin Konstantinus. Istovremeno pojavila se knjiga Strah i drhtanje, koju je objavio pod pseudonimom Johanes de Silencio. Obe knjige se dopunjavaju predstavljajui dogaaj u literaturi i filozofiji, a kroz obe knjige se takoe provlai i problem Regine i oca. Potom Kjerkegor pie Filozofske mrvice i Zavrni nenauni postskriptum uz filozofske mrvice. U filozofskom pogledu to su njegove najvanije knjige. Pojam strepnje, naredna knjiga, sadri psiholoku interpretaciju bespredmetne strepnje, kao i njenu konfrontaciju sa dogmom prvog greha. Tokom devet godina koje su usledile posle datuma oekivane smrti napisao je jedva tri knjige. Na samrtnoj postelji je zavrio pisanje Dnevnika, koji je imao ak 2845 strana. Ovaj najvei danski filozof poslednje dane proveo je u bolnici u kojoj je umro 11. novembra 1855. godine. Na nadgrobnom spomeniku uklesan je, u skladu sa filozofovom eljom, stih iz Brorsonove crkvene pesme: Det er en liden tid, saa har jeg vunden... Kjerkegorov znaaj za razvitak evropske filozofije uopte postao je vidljiv tek poetkom prolog veka, a najvei je uticaj imao na razvitak egzistencijalistike misli dvadesetih i tridesetih godina, koji se odrao sve do naih dana.

Duhovne nauke

Po Diltaju, zadatak duhovnih nauka je u razumevanju i tumaenju problemskih sklopova, da one iznutra razumeju stvari (ono to uvidi ne mora prihvatati i slagati se sa tim, ali ih treba razumeti). Duhovne nauke se isprva zasnivaju na metafizici, ali se od 18. veka one od nje otuuju. Postojala je pretnja da se duhovne nauke u potpunosti podvrgnu principima pozitivnih nauka. Duhovne nauke, u koje spadaju i istorijske, su sve nauke delujueg oveka; u kojoj god sferi ovek da dela, imate posla sa duhovnom naukom (npr. pravo) Kod prirodnih nauka, objanjavalakih, stvari se posmatraju spolja, postoji distanciranost onoga ko posmatra i onoga ta se posmatra. Kod duhovnih nauka ne postoji ta distanca subjekta i objekta, preutno se uivljava u situaciju, i ova ontoloka bliskost omoguava razvoj i razumevanje. U njoj se trae motivacioni sklopovi, a ne kauzalni. U tome je kluna volja i pitanje zato?, a ne kako?. Bez obzira na razlike izmeu epoha ovek mora biti sposoban da se uivi. Diltaj je uoio da istorija nije ureena po naunom principu. Diltaj je izneo kritiku istorijskog uma, to je nastojanje da se razume stvarnost istorije i da je njena sutina u naoj interpretaciji. Mi se ne moemo odvojiti od svoje interpretacije. Objektivna stvarnost je oveku data podsredstvom injenica svesti. Doivljaj je kljuni element, realnost nije ista ve je proputena kroz prizmu naeg doivljavanja, mi je ne moemo odvojiti od toga kako mislimo.Doivljaj je tehniki termin za akt teorijske svesti, ali postoji ogranien domet teorijskog rasvetljavanja duhovne svesti. Po Diltaju, saznajni teorijski subjekat je konkretni istorijski ovek. U istorijskoj nauci u nedostatku injenica intuicija moe pomoi u razumevanju dogaanja, i to je legitiman put koji mora biti kontrolisan racionalnim miljenjem.

[] Pitanje realnosti spoljanjeg sveta

Diltaj pripada pravcu radikalnog skepticizma. Po njemu u spoljanjem svetu uestvujemo samo naim ulima. Mi ovu tvrdnju ne moemo da dokaemo, ali je naim moima razumemo. Primena metoda prirodnih nauka u sferi duhovnog je dovelo, meutim, do raznih nejasnoa.
[] Pojam ivota

Empatija, htenje, oseanje, su po Dilataju, odlike ivog oveka. iv subjekt, ivot u punoi svojih izraavanja, slui kao uporite razumevanja duhovnih nauka. Osnov mogunosti razumevanja je ontiko preklapanje subjekta i objekta. Onaj ko razumeva povest i onaj ko je stvara u principu je isti. Ontika istost nas i onih nekad je u tome to je u osnovi to jedan te isti duh, jer postoji vrsta koja se zove ovek (sukob sa osnovnim principom istorizma individualnost). Garant za mogunost razumevanja je metafiziki entitet ivota (ostvaruje kontinuitet). ivot je to to je isto i kod nas danas i kod drugih, i samo je pitanje koliko i kako moemo da preplitanje u istoriji racionalno individualizujemo. Racionalno je samo delimino mogue, pa se zato javljaju greke u tumaenjima. Priroda ivota je takva da on ograniava mogunost racionalnog tumaenja, te istoriju uvek treba iznova tumaiti. Po Diltaju ne postoji vena istina, nikada se ne moe doi do kraja u razumevanju. (Ako svako vreme na svoj nain tumai istoriju postavlja se pitanje zato se bavimo naukom ako je njen rok trajanja unapred ogranien?) Filozofija je, po Diltaju, samopromiljanje, samoprepoznavanje ivota.
[] Razumevanje

Subjekat razumevanja drutvenih nauka je duh. Duh u meni prepoznaje duh u drugom. Ono to dri celokupnu stvarnost je duh (Hegel i Diltaj). Duh koji promilja stvarnost je isti onaj koji je stvara. Samo prihvatanje ove teorije zavisi od poverenja, jer se ona ne moe dokazati. Proces razumevanja je psihiki doivljaj naknadnog razumevanja (deskriptivna psihologija). Mi tada ponovo doivljavamo, oponaamo stvarnost, i potebno je to vee pribliavanje onog izvornog doivljaja oveka koji je bio tamo. Potrebno je uiveti se to vie. Ovde se uoava problem razlikovanja literalnog i storijskog doivljavanja i pisanja, i pitanje uoavanja istine. Psihologija je sredstvo pronicanja u jedinstveni ivi duh.

Volter (1694. - 1776.), francuski knjievnik, istoriar i filozof; najznaajniji knjievnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, roen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromanog plemia. Pohaao je isusovaku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se knjievnoj karijeri. Uavi u parike mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiriar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvravu Bastilju, gde ostaje zatoen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja e mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljea. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svae s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde e ostati tri godine. Reeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu ivotu: nauio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhien. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim knjievnicima, meu kojima su Swift i Pope. Ne manje znaajno bilo je njegovo upoznavanje politikog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i aftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariki parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhienje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova ivota. Godine 1744. vraa se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog ale na raun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogorali, pa ga nakon trogodinjeg boravka naputa. Volter se konano smirio na imanju Ferney, to ga je radi osobne sigurnosti kupio na vicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak ivota u vrlo ivoj aktivnosti. Godine 1778. vraa se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire.

"U Volterovu liku susreemo pravoga vou i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitou i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljea, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom rijeju pokua izraziti, to je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano rei: to je Volter sam. Ogroman utjecaj, to ga je vrio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se jo i danas osjeaju u kulturnoj svijesti europskoga ovjeka i neprimjetno su prisutni na svim podrujima duhovnoga stvaralatva to Volter nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historiar, teolog i filozof, a prvenstveno kritiar. U povijesti europske kulture teko je nai pojavu toliko osebujnu i proturjenu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest ovjeanstva" i njegova mukotrpna, teka,no svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih moguih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjienja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najvie protiv stranog fanatizma, nesnoljivosti i terora, ostat e zauvijek svijetao primjer borbe europskoga ovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju politiku i duhovnu slobodu." Volter (1694. - 1776.), francuski knjievnik, istoriar i filozof; najznaajniji knjievnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, roen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromanog plemia. Pohaao je isusovaku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se knjievnoj karijeri. Uavi u parike mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiriar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvravu Bastilju, gde ostaje zatoen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja e mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljea. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svae s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde e ostati tri godine. Reeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu ivotu: nauio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhien. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim knjievnicima, meu kojima su Swift i Pope. Ne manje znaajno bilo je njegovo upoznavanje politikog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i aftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariki parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhienje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova ivota. Godine 1744. vraa se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog ale na raun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogorali, pa ga nakon trogodinjeg boravka naputa. Volter se konano smirio na imanju Ferney, to ga je radi osobne sigurnosti kupio na vicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak ivota u vrlo ivoj aktivnosti. Godine 1778. vraa se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire. "U Volterovu liku susreemo pravoga vou i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitou i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljea, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom rijeju pokua izraziti, to je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano rei: to je Volter sam. Ogroman utjecaj, to ga je vrio na

suvremenike, ostavio je tragove, koji se jo i danas osjeaju u kulturnoj svijesti europskoga ovjeka i neprimjetno su prisutni na svim podrujima duhovnoga stvaralatva to Volter nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historiar, teolog i filozof, a prvenstveno kritiar. U povijesti europske kulture teko je nai pojavu toliko osebujnu i proturjenu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest ovjeanstva" i njegova mukotrpna, teka,no svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih moguih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjienja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najvie protiv stranog fanatizma, nesnoljivosti i terora, ostat e zauvijek svijetao primjer borbe europskoga ovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju politiku i duhovnu slobodu." "Kad mu je bilo 18 godina, Volter je vjerovao, da e ui u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesniar, a u etrdesetoj je godini vjerovao da e ui u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamiljao da e ljudi sa zadovoljstvom itati njegove male pripovijetke, dok e mu sva druga dela spavati vjenim snom na policama biblioteka." "Oni koji se nisu usuivali napasti Voltera zbog njegove teologije, optuivali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlaki nain, da se omalovai jedan veliki pisac; sve je to reeno, reeno je ak i to da je sve reeno, i nita nije lake nego pribliiti odlomak jedne knjige odlomku druge." "Ono to Volterovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmiljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturjenih, koje je autor prikazao." to ima zajedniko tako raznovrsnim Volterovim delima? Prije svega ton, koji je kod Voltera uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, povran. U tim delima vi neete nai ni jednu jedinu osobe koju autor smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mate, izvueni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Moete ih muiti, spaljivati, a da ni autor, ni italac ne osjete pravog uzbuenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se raalosti. Volter uiva da prikae sveenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novara, inkvizitore, idove, naivine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerueni. to se ena tie, on ih malo cijeni, prema njegovu miljenju, one misle samo na to kako e obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro graenog mukarca, ali, kako su podmitljive i bojaljive, one e se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj ivot; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome muu, koga gorko oplakuju, samo da izlijee nekog novog ljubavnika. Ono to zapravo ini jedinstvo ovih pripovijedaka je Volterova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Volteru, da je sve pregledao, sve ispitao, a nita produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost due? Vjeruje li u boga? Nijee li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik? Tko e mi odluno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja"

Volterovi aforizmi: Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukui noge. Tko ograniava svoje elje, uvijek je veoma bogat. Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima. Najbolja vladavina je ona u kojoj se ovjek mora pokoravati samo zakonima. Anegdota o Volteru: Kada su 1734. godine tiskana Volterova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i politiku toleranciju i engleski nain ivota, francuska ih je javnost oduevljeno primila, ali slubeno je miljenje delo smatralo heretikim, knjiga je spaljena, a Volter je morao napustiti Pariz. Gledajui kako mu spaljuju knjige na lomai, Volter je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. to ih vie peku, vie se prodaju." Filozofski roman: Filozofski roman je teka knjievna vrsta, zato to je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoe da izloi ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmiljene dogaaje. Ali ne moe biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne tei toj vjerojatnosti i rado naglauje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajui takva dela ne misle ni jednog trenutka da e italac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, ini im se poeljnim da se filozofski roman pokae kao neko fantastiko pripovijedanje. Pa onda, zato je autor pribjego toj udnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s vie slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratnike i vrijeale ili ozlojedile itaoce. to se italac vie osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada ista ludost, to e biti umireniji i lake e prihvatiti istine koje iznenauju. Zato e filozofski roman i filozofska pria cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju bre od ustanova i obiaja. Tada knjievnici, gonjeni potrebom da kau to misle, ali smetani strogou policija, cenzura ili inkvizicija, pokuavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se uine nepovredivim inei se nevjerojatnim. Kandid: Filozofski roman francuskog knjievnika Voltaira. Volter je ovaj roman objavio 1759. godine u enevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijee ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Volterova ivota), ali i napadana. Na optube Volter jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.

"Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vjeno bie nije nita bolje stvorilo, to je zato, to nita bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od moguih svjetova. Volter e staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog uenika, mladog Candida, koji e upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krae, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je ovjek veoma zla ivotinja. Meutim e posljednja rije knjige biti: "Treba obraivati svoj vrt", to e rei, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograniimo svoju delatnost i pokuajmo izvriti svoj zadatak to najbolje moemo. Zakljuak nauen graanski, koji je Volterova posljednja rije, kao to e kasnije biti Goetheova. Sve je loe, ali se sve moe popraviti. Time je Volter najavio moderna ovjeka i mudrost ininjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois) Promotrimo li strukturu Candida, uoavamo da Volter nije previe pozornosti posvetio ni vroj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba uditi, jer kad bismo Volterove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile uasne, a ne smijene, a pogotovo bi bio neumjesan aljivi ton koji se provlai kroz cijelu knjigu. aljivost ugoaja Volter postie razliitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vjebom iz eksperimentalne fizike), neobinim paradoksima te povrh svega ironinim ponavljanjem kako, unato svim nevoljama u kojima se nalazi, Kandid ivi "u najboljem od svih moguih svjetova". Volterov roman je jetka satira na raun ideje njemakog filozofa Lajbnica, po kojoj je svet u kojem ivimo ba onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih moguih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, ve Volter svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih moguih svjetova" zvui jednostavno groteskno. Osim metafizikog optimizma, na udaru Volterove kritike nali su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogreno zakljuiti da je Volter propovedao pesimizam. On dri da se ovjek, ako ve ne ivi u najboljem od svih moguih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svet unapredio. To bi mogao biti smisao Candidovih rei upuenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt. Volter je svoje remek-delo Candida, napisao 1759., u svojoj ezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zakljuio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlai, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao posle ezdeset godine. Oni su osloboeni od mladenakih tjeskoba, od jurnjave za poloajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.