Petr Stehlík

Između hrvatstva i jugoslavenstva

Bosna u hrvatskim
nacionalno-integracijskim
ideologijama
1832–1878.
 Petr Stehlík
Između hrvatstva i jugoslavenstva:
Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama
1832–1878.
Za izdavača
Damir Agičić

© Autorska prava: dr. Petr Stehlík i Srednja Europa, d.o.o., 2015.

Urednik
prof. dr. Damir Agičić
Recenzenti
doc. dr. Václav Štěpánek
dr. Marek Příhoda
Grafička priprema
Banian ITC

ISBN 978-953-7963-34-7
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 000916315.

Objavljivanje knjige financijski je pomogao

Filozofski fakultet Masarykova sveučilišta u Brnu.

Knjiga je tiskana u Tiskari Zelina u listopadu 2015.

 Petr Stehlík

IZMEĐU HRVATSTVA
I JUGOSLAVENSTVA:
Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama
1832–1878.

Zagreb 2015.
Sadržaj

Predgovor ................................................................................................................. V
Politička i idejna polazišta hrvatskih nacionalno-integracijskih
ideologija ............................................................................................................ 1
Staleška ideologija obrane autonomnih prava Trojedne Kraljevine ........ 1
Turska Hrvatska ........................................................................................... 4
Tradicija hrvatskoga renesansnog i baroknog slavizma .............................. 5
Svehrvatska koncepcija Pavla Rittera Vitezovića ................................... 8
Draškovićeva Disertacija iliti razgovor (1832): prvi programatski spis
moderne hrvatske politike .......................................................................... 11
Bosna u ideologiji ilirizma ................................................................................ 15
Osnovne značajke ilirizma ................................................................................ 15
Između jugoslavenstva i hrvatstva: dvojaki identitet Bosne i Bosanaca
u ideologiji ilirizma ...................................................................................... 20
Bosna iz perspektive pobornika ilirizma: putopis Pogled u Bosnu
(1842) Matije Mažuranića ......................................................................... 26
Kleti Turci ili ilirska braća? Bosanski muslimani u ideologiji ilirizma .... 31
Bosna u hrvatskoj politici 40-ih godina 19. stoljeća  ............................. 41
Predstavka Varaždinske županije (1842) ....................................................... 41
Tajna politika Ljudevita Gaja ........................................................................... 45
Bosna u hrvatskom nacionalno-političkom programu za revolucije
1848–1849. ................................................................................................... 48
Pedesete godine 19. stoljeća: razdoblje kristalizacije novih
hrvatskih nacionalno-integracijskih ideologija ................................. 55
Nacionalno-ideološki aspekti putopisa Ivana Kukuljevića Sakcinskoga
Putovanje po Bosni (1858) .......................................................................... 57
Bosna u hrvatskoj književnosti 50-ih godina 19. stoljeća .......................... 62
Početak hrvatsko-srpskog sukoba oko Bosne i idejna polazišta njezina
položaja u srpskoj nacionalnoj politici i ideologiji ................................ 65

III
IV Sadržaj

Dositej Obradović i Vuk Stefanović Karadžić: pomak od

konfesionalne prema jezičnoj definiciji srpskog identiteta ........... 66
Načertanije Ilije Garašanina: tajni plan vanjske politike Srbije iz
1844. ........................................................................................................ 70
Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama
druge polovice 19. stoljeća .......................................................................... 79
Hrvatsko povijesno (državno) pravo i koncepcija hrvatskoga
„političkog naroda” ...................................................................................... 82
Bosna u ideologiji jugoslavizma Franje Račkoga
i Josipa Jurja Strossmayera .......................................................................... 85
Osnovne značajke izvornog jugoslavizma ..................................................... 85
Dominantni aspekti bosanske problematike u stvaralaštvu i
aktivnostima Strossmayera i Račkoga ...................................................... 94
Rački o povijesnoj i nacionalnoj pripadnosti Bosne ................................... 98
Rački i bogumilski mit ................................................................................ 105
Sukobljavanje kršćanstva i islama kao bit Istočnoga pitanja i bosanski
muslimani ...................................................................................................... 108
Predziđe i most: uloga Hrvata i Južnih Slavena u povijesti i rješavanju
Istočnoga pitanja .......................................................................................... 115
Između Beča i Beograda: razvoj stavova tvoraca ideologije
jugoslavizma prema položaju Bosne u onodobnoj politici .................. 121
Bosna u pravaškoj ideologiji Ante Starčevića i Eugena Kvaternika .. 143
Osnovne značajke izvornoga pravaštva .......................................................... 143
Bosna kao sastavnica hrvatskoga povijesnog, državnog i nacionalnog
prostora .......................................................................................................... 157
Hrvati, Bosna i rješenje Istočnoga pitanja ..................................................... 160
Eugen Kvaternik .......................................................................................... 160
Ante Starčević ............................................................................................... 165
Bosanski muslimani u Starčevićevu nauku ................................................... 173
Zaključak .................................................................................................................. 177
Summary .................................................................................................................. 185
Izvori i literatura ................................................................................................... 189
Kazalo osobnih imena ......................................................................................... 207
Predgovor

Mi ne poričemo da [...] neki naši rodoljubi bacaju poglede pune čežnje preko turske linije
kordona, na područja gdje propadaju plemeniti dijelovi njihova tijela, gdje žive njihova
braća po rodu i jeziku, gdje sinovi jedne majke već stoljećima stenju u sramotnom rop-
stvu; gdje su kršćanske zemlje koje su nekoć s nama bile tako usko povezane.1
Ivan Kukuljević Sakcinski, 1842. godine
Navedena rečenica potječe iz pera jednoga od ključnih aktera hrvatskoga javnog ži-
vota druge trećine 19. stoljeća i u sažetu obliku prikazuje način na koji su onodobni
hrvatski političari, ideolozi i građanstvo doživljavali susjednu Bosnu. Ta je povijesna
zemlja, koja se sve do austro-ugarske okupacije 1878. godine nalazila pod izravnim
suverenitetom Osmanskoga Carstva, u četiri desetljeća što su prethodila tom pri-
jelomnom događaju postala predmetom intenzivnog zanimanja prvaka hrvatskoga
nacionalnog pokreta. Oni su Bosnu pretežno percipirali kao područje koje je ze-
mljopisno, povijesno i etnički povezano s njihovom užom domovinom (Banskom
Hrvatskom) te su mu u skladu s time pripisivali nezaobilazno mjesto u svojim na-
cionalno-političkim koncepcijama i programima. Isto su pritom iz sličnih razloga i
pobuda činili i pobornici srpske nacionalne ideje i tvorci državne politike Kneževine
Srbije. Međutim oni su za razliku od Hrvata raspolagali ključnom prednošću koja
se sastojala u realnom postojanju sve samostalnije srpske nacionalne države. I jedni
i drugi u svakome su pogledu Bosnu smatrali perspektivnom sastavnicom vlastitoga
nacionalnog i političkog prostora, pri čemu su se služili prilično raznolikom paletom
argumenata povijesno-političke, etničke i geografske naravi, na temelju kojih su na-
stojali dokazati pravo svojeg naroda na tu zemlju i njezino stanovništvo.
Premda su se na slavenskom jugu gotovo od samoga početka formiranja modernih
nacija pojavljivali relativno snažni glasovi koji su pozivali na južnoslavensku solidar-
nost, odnosno jezično, kulturno, a zatim i političko zbližavanje pojedinih naroda i
pokrajina, pitanje političke i nacionalne pripadnosti Bosne već je tokom Velike istoč-
ne krize 1875–1878. poprimilo oblik zaoštrenog hrvatsko-srpskog sukoba. Tokom
20. stoljeća ta je kontroverza dvaput postala jednim od uzroka razornog etničkoga

1 Citirano prema Kristian NOVAK, Po rodu, po karvi i po jeziku: Nacionalni identitet u političkim
i publicističkim tekstovima Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Povijesni prilozi (Zagreb) 34, 2008, str.
170, s njemačkoga citat preveo K. Novak.

V
VI Predgovor

konflikta što je na teritoriju Bosne bjesnio 1941–1945. i 1992–1995. Krvavim odje-

cima te izvorno novinske polemike iz 19. stoljeća Bosna je drugi put pogođena u
doba koje iz naše perspektive možemo smatrati sadašnjošću. Bilo bi dakako pojed-
nostavljeno i netočno tvrditi da su etničko čišćenje, koncentracijski logori i masovne
grobnice u Bosni i Hercegovini, kojima smo svjedočili na izmaku drugoga milenija,
izravna posljedica različita gledanja Srba i Hrvata na Bosnu čiji korijeni sežu u 19.
stoljeće. No s druge strane nije moguće poreći da je bosanski rat, taj najveći oružani
sukob u Europi nakon 1945, neprijeporno imao i povijesno uvjetovanu pozadinu
koja je usko povezana s problematikom stvaranja modernih južnoslavenskih nacija.
U vezi s etničkom situacijom u Bosni i Hercegovini valja podsjetiti da je u ta-
mošnjim nacionalno-integracijskim procesima odlučujuću ulogu odigrala konfesi-
onalna pripadnost stanovništva. To se dogodilo usprkos činjenici da je većina pr-
vaka hrvatskoga i srpskog nacionalnog pokreta kategorički odbijala postojanje veze
između vjere i nacionalnog identiteta, koji su utvrđivali isključivo na osnovi jezika ili
povijesno-političke pripadnosti stanovništva određenoga područja. No povijesni je
razvoj u Bosni, usprkos njihovim željama, rezultirao oblikovanjem triju etnokonfe-
sionalno definiranih nacionalnih identiteta: srpskoga (povezanog s pravoslavljem),
hrvatskoga (povezanog s katoličanstvom) i bošnjačkoga (povezanog s islamom). Sa-
dašnja pripadnost većine stanovništva Bosne i Hercegovine trima južnoslavenskim
nacijama (Srbima, Hrvatima i Bošnjacima) tako zapravo slijedi tradicionalni model
podjele bosanskog društva na vjerske zajednice, koji se primjenjivao u Osmanskom
Carstvu. Njegovom je sastavnicom teritorij današnje Bosne i Hercegovine postao
tokom 15. i 16. stoljeća te je de iure u okviru Turske ostao sve do austro-ugarske
aneksije 1908. Upravo različite predodžbe političkih predstavnika bosanskih Srba,
Hrvata i Muslimana (koji su 1993. uzeli nacionalno ime Bošnjaci) o budućnosti nji-
hove republike u doba kad se raspadala jugoslavenska federacija pritom su, pored
vanjskih faktora, doprinijele izbijanju rata u Bosni i Hercegovini.
Ova se knjiga doduše izravno ne bavi tim relativno nedavnim tragičnim zbiva-
njima, no s druge strane nastoji osvijetliti jedan povijesni segment i dalje aktualnog
Bosanskog pitanja2 tako što razmatra položaj Bosne u hrvatskom nacionalnom po-
kretu u 19. stoljeću nastojeći otkriti povijesnu dimenziju percepcije Bosne i njezina
stanovništva u hrvatskoj sredini. Čini to na temelju istraživanja koje sam poduzeo u
okviru pripremanja svoje disertacije obranjene 2012. na Odsjeku za povijest Filozof-
skoga fakulteta u Brnu i objavljene na Masarykovu sveučilištu pod naslovom Bosna
2 Pod Bosanskim pitanjem, u skladu sa shvaćanjem češkog povjesničara Ladislava Hladkoga, ovdje
podrazumijevam „problem suživota bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) koji stolje-
ćima nastanjuju područje Bosne i Hercegovine i zajedno je smatraju svojom zemljom, no s držav-
no-političkoga gledišta (osobito u pogledu državne samostalnosti i teritorijalnog integriteta te
zemlje) prema njoj su u prošlosti imali i do danas imaju različit, ako ne i doslovno suprotan odnos”
(Ladislav HLADKÝ, Bosenská otázka v 19. a 20. století. Brno 2005, str. 7).
 Predgovor VII

v chorvatských národně-integračních ideologiích 19. století (Brno 2013). Knjiga Izme-

đu hrvatstva i jugoslavenstva: Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologi-
jama 1832–1878, koja sada zahvaljujući izdavačkoj kući „Srednja Europa” dospijeva
u ruke hrvatskog čitatelja, moj je prijevod izvornoga češkog izdanja. U prijevod sam
doduše unio određene izmjene, no one su minimalne i većinom se sastoje u skraći-
vanju odabranih odlomaka, koje je poduzeto uz pretpostavku da je hrvatski čitatelj
bolje upoznat s općim kontekstom razmatrane problematike. Ciljanu sam publiku
dakako uzeo u obzir i prilikom revizije i aktualizacije literature na koju u tekstu upu-
ćujem, pa sam neke češke bibliografske jedinice zamijenio hrvatskim naslovima ili
prijevodima strane literature na hrvatski.
Rezultate svojeg istraživanja o položaju Bosne u procesu stvaranja hrvatske nacije
u 19. stoljeću smještam u teorijski okvir koji je u nizu fundamentalnih monografija
i studija posvećenih formiranju moderne hrvatske nacije i društva razradila Mirjana
Gross (1922–2012). Ta renomirana hrvatska povjesničarka u vezi sa spomenutom
problematikom upotrebljava termin nacionalna integracija, kojim naziva „složeni
proces preobrazbe tradicionalne hrvatske etničke zajednice, tj. srednjovjekovnog
hrvatskog naroda, u modernu naciju u 19. i 20. stoljeću”.3 Pod nacionalnom integra-
cijom Gross dakle podrazumijeva proces formiranja moderne nacije, čijemu razvoju,
prema njezinu mišljenju, doprinose tzv. nacionalno-integracijske ideologije. Govoreći
konkretno o modernoj hrvatskoj naciji, koja se, poput drugih europskih nacija istoč-
no od Rajne, oblikovala posredovanjem tzv. nacionalnog pokreta,4 tvrdi da su se „[u]
toku integracije hrvatske nacije razvila dva ideološka sustava s brojnim varijantama
koja su podupirala i ubrzavala taj proces. Bili su to jugoslavizam, najprije u obliku
ilirizma, i ekskluzivni hrvatski nacionalizam, tj. pravaštvo. Ti su ideološki sistemi bili
najprije konkurentski, ali su se kasnije u nekim svojim varijantama ispreplitali i po-
vezivali.”5
U ovoj knjizi nastojim karakterizirati položaj i ulogu Bosne i Bosanaca (tj. sta-
novnika Bosne, bez obzira na njihovu etnokonfesionalnu pripadnost) upravo u tim
nacionalno-političkim koncepcijama, i to u njihovim izvornim varijantama koje su
obilježile formiranje moderne hrvatske nacije od 30-ih do 90-ih godina 19. stolje-
ća. U razdoblju 1835–1848, kada se odvijala ključna faza hrvatske nacionalne in-
tegracije, što se u literaturi obično naziva nepreciznim terminom hrvatski narodni

3 Mirjana GROSS, O integraciji hrvatske nacije, U: M. Gross (ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj: od
16. stoljeća do početka 20. stoljeća, Zagreb 1981, str. 175.
4 O formiranju nacija posredovanjem nacionalnih pokreta usp. Miroslav HROCH, Društveni pre-
duvjeti nacionalnih preporoda u Europi: komparativna analiza društvenog sastava patriotskih grupa
malih europskih nacija, Zagreb 2006.
5 Mirjana GROSS, Nacionalno-integracijske ideologije u Hrvata od kraja ilirizma do stvaranja Jugo-
slavije, U: M. Gross (ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj: od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća,
Zagreb 1981, str. 284.
VIII Predgovor

preporod,6 govorimo o nacionalno-integracijskoj ideologiji ilirizma. Njezin je glavni

tvorac bio Ljudevit Gaj, čija je ideološka platforma osim uže hrvatske sastavnice sa-
državala također bitnu općejužnoslavensku dimenziju, koja se u njoj pojavljivala pod
ilirskim imenom. Od toga je trenutka pa sve do prve polovice 20. stoljeća, kad je
stvaranje hrvatske nacije napokon dospjelo do uspješne završnice i u rubnim dijelo-
vima hrvatskog etničkog prostora (Dalmacija, Istra, Bosna i Hercegovina), sastavni
dio tog procesa činila ideja južnoslavenske solidarnosti te težnja za kulturnim (a od
revolucije 1848–1849. i političkim) povezivanjem širega južnoslavenskog etničkog
teritorija. Tako je bilo i u slučaju ideologije jugoslavizma, koja se nadovezivala na
ilirizam, i u svojem izvornom obliku, koji su joj utisnuli Franjo Rački i Josip Juraj
Strossmayer, utjecala na hrvatsku nacionalnu integraciju od 60-ih do prve polovice
90-ih godina 19. stoljeća. Paralelno s njome u istome je razdoblju stvaranje hrvatske
nacije podržavala također suparnička pravaška ideologija (izvorno pravaštvo), čiji su
začetnici Ante Starčević i Eugen Kvaternik težili nacionalno-političkom ujedinjenju
većine slavenskog juga (osim bugarskih područja) pod hrvatskim imenom. Radilo
se dakle o ekskluzivno hrvatskoj koncepciji, koja se katkad naziva i velikohrvatskim
imenom.
Ilirizam i jugoslavizam u usporedbi s izvornim pravaštvom odlikovali su se kom-
pleksnijom strukturom jer su se u njima na raznovrsne načine prožimali hrvatstvo i
jugoslavenstvo.7 Te su koncepcije naime utemeljene na južnoslavenskoj ideji čiji ko-
rijeni sežu sve do 15. stoljeća, a koja postulira mogućnost suradnje ili povezivanja
Južnih Slavena na osnovi svijesti o njihovoj jezičnoj i kulturnoj srodnosti. Međutim i
te su ideologije, usprkos određenoj nadnacionalnoj dimenziji, doprinosile stvaranju
modernog nacionalnog identiteta Hrvata. Prema M. Gross, jugoslavenstvo pritom
nikad nije imalo tu nacionalno-integracijsku funkciju u slučaju Slovenaca i Srba,
kod kojih je „konstituiranje nacije podupirala samo slovenska odnosno srpska na-
cionalnointegracijska ideologija, dok se jugoslavizam javljao uz nju ili iznad nje”.8
S time u vezi želio bih istaknuti da iako neki stručnjaci (uključujući M. Gross) i ili-
rizam smatraju varijantom jugoslavizma, ja u ovoj knjizi činim razliku između šire
shvaćenoga jugoslavizma kao sinonima za jugoslavenstvo (što je termin koji u tom
kontekstu držim osnovanijim) te jugoslavizma u užem smislu riječi, kako nazivam
ideologiju što ju je sistematizirao F. Rački u prvoj polovici 60-ih godina (izvorni ju-
goslavizam) te njezine kasnije varijante. Svakako želim naglasiti kako jugoslavenstvo

6 O problematici stvaranja modernih nacija i pojedinim fazama nacionalnih pokreta osim gore na-
vedenoga djela M. Hrocha usp. npr. Eric J. HOBSBAWM, Nacije i nacionalizam: program, mit,
stvarnost, Zagreb 1993; Ernest GELLNER, Nacije i nacionalizam, Zagreb 1998; Benedict AN-
DERSON, Nacija: zamišljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb
1990; Anthony D. SMITH: Nacionalni identitet, Beograd 1998.
7 M. GROSS, Nacionalno-integracijske ideologije u Hrvata, str. 287.
8 Isto, str. 284.
 Predgovor IX

(odnosno jugoslavizam) poimam kao sistematsku artikulaciju spomenute starije juž-

noslavenske ideje u ideologiju južnoslavenske kulturne suradnje i integracije, koja je
bila sastavnica procesa oblikovanja moderne hrvatske nacije, ali i političke misli na
slavenskom jugu od 19. stoljeća pa sve do raspada Jugoslavije. Prema tome, u ovoj
knjizi, poput većine istraživača, jugoslavizmom ne nazivam usko političku koncepci-
ju konstituiranja države pod imenom Jugoslavija ili jugoslavenski nacionalni unitari-
zam, već ideologiju koja je nastala u 19. stoljeću i koja se razvijala i mijenjala ovisno
o vremenskom kontekstu i gledištu raznih generacija te konkretnih pobornika juž-
noslavenske ideje.9
Razmatranu problematiku položaja Bosne u ilirizmu, izvornom jugoslavizmu i
izvornom pravaštvu smještam u širi kontekst ondje gdje to smatram nužnim. Važ-
nom pretpostavkom za razumijevanje navedenih ideologija držim poznavanje njiho-
vih povijesno-političkih i idejnih polazišta. Stoga u uvodnom poglavlju promatram
stalešku ideologiju obrane autonomnih prava Trojedne Kraljevine, tradiciju hrvat-
skog renesansnog i baroknog slavizma te prvi moderni programatski spis hrvatske
politike iz pera grofa Janka Draškovića. Godinu izdanja toga djela (1832) ujedno
uzimam kao donju vremensku granicu svojeg istraživanja koje završavam godinom
austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878), i to iz dvaju razloga: 1) prem-
da su jugoslavizam i pravaštvo obilježavali hrvatsku nacionalnu integraciju sve do
90-ih godina 19. stoljeća, činili su to u svojem izvornom obliku koji je definiran prije
1878. godine;10 2) okupacija Bosne i Hercegovine ključna je prekretnica u povijesti
te zemlje zato što se između ostaloga tek nakon 1878. godine tamošnje katoličko
stanovništvo i dio muslimana postupno počinje poistovjećivati s modernim hrvat-
skim nacionalnim identitetom. Do 1878. su nacionalno-integracijski impulsi što su
potjecali iz hrvatske sredine (tj. iz Habsburške Monarhije) na plodno tlo nailazili tek
među pojedincima, pri čemu su posrijedi bili pretežno pripadnici tamošnje franje-
vačke provincije Bosne Srebrene. Recepcija promatranih hrvatskih nacionalno-inte-
gracijskih ideologija u Bosni nije dakle predmet ove knjige. Zbog kompaktnosti teme
i s obzirom na optimalnu dužinu rukopisa ne bavim se ni analizom statusa Bosne u
nacionalno-političkim koncepcijama hrvatskih političara i ideologa iz Dalmacije,
gdje se hrvatska nacionalna integracija odvijala u specifičnim uvjetima i drukčijim

9 Legitimnost izraza jugoslavizam kao oznake za ideologiju, čiji nastanak smještamo u 19. stoljeće,
podupire činjenica da ga u tom smislu uobičajeno upotrebljavaju ne samo južnoslavenski već i
strani istraživači s engleskog, njemačkog ili ruskog govornog područja (yugoslavism, jugoslawi-
smus, югославизм). Usp. npr. Dejan DJOKIĆ (ur.), Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, Lon-
don 2003; Wolf Dietrich BEHSCHNITT, Nationalismus bei Serben und Kroaten 1830–1914:
Analyse und Typologie der nationalen Ideologie, München 1980; В. И. ФРЕЙДЗОН, История
Хорватии. Краткий очерк с древнейших времён до образования республики (1991 г.),
Санкт-Петербург 2001.
10 Usp. M. GROSS, Nacionalno-integracijske ideologije u Hrvata, str. 284–285, 301–302.
X Predgovor

tempom nego u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koja je tokom cijeloga 19. stoljeća bila
njezinim idejnim žarištem i političkim težištem.
S druge strane smatram nezaobilaznim razmatranu materiju smjestiti u kontekst
hrvatske politike prema Bosni od 40-ih godina 19. stoljeća do 1878. godine. Svoju
analizu položaja Bosne u spomenutim trima nacionalno-integracijskim ideologijama
stoga dopunjujem odlomcima koji sažeto prikazuju ondašnju politiku što su je pre-
ma toj susjednoj osmanskoj provinciji provodile ili, točnije rečeno, deklarirale (ima-
jući na umu njihovu itekako ograničenu mogućnost da zadiru u vanjskopolitička
pitanja) institucije i predstavnici hrvatske samouprave. Posebnu pažnju posvećujem
razdobljima povećana interesa za Bosnu koji su u hrvatskoj sredini izazvali prijelo-
mni događaji u Monarhiji (1848–1849, 1860–1862) ili oni tokom razvoja Istoč-
noga pitanja (1875–1878). Budući da su hrvatska politika i nacionalno-političke
koncepcije druge polovice 19. stoljeća nastajale u interakciji s impulsima iz srpske
sredine, u tekst sam uključio i potpoglavlja koja se sažeto bave statusom Bosne u
onodobnoj srpskoj politici te shvaćanjima nacionalnog identiteta.
Samu jezgru knjige čine poglavlja u kojima se najprije općenito karakteriziraju
nacionalno-integracijske ideologije ilirizma, izvornog jugoslavizma te izvornoga pra-
vaštva, nakon čega slijedi detaljna analiza položaja i uloge Bosne i njezina stanov-
ništva unutar tih ideoloških sustava te u političkom mišljenju njihovih tvoraca. Sva
se navedena ključna poglavlja sastoje od dvaju strukturno različitih, no međusobno
povezanih dijelova. U prvome nastojim sažeto izložiti osnovne principe, dogme,
polazišta i specifičnosti određene ideologije, oslanjajući se poglavito na navedenu
relevantnu literaturu i odabrane izvore. Tu doduše obično ne iznosim nove spoznaje
u odnosu na dosadašnju literaturu na hrvatskome, no već u tom dijelu izdvajam niz
aspekata promatrane ideologije koji su temeljni za razumijevanje položaja Bosne u
njezinu okviru. Upravo iz tog razloga i s obzirom na nužno kontekstualiziranje re-
zultata vlastitog istraživanja odlučio sam i u hrvatskom izdanju knjige zadržati tako
koncipirani pregled osnovnih značajki triju razmatranih ideoloških sistema, i to u
cjelovitu obliku.11 Detaljno analizirajući izvore, isključivo bosanskom problemati-
kom podrobno se bavim u drugom dijelu svakoga poglavlja, koji raščlanjujem na
nekoliko tematskih cjelina (potpoglavlja).
Većinu izvora i literature prikupio sam tokom nekoliko studijskih i istraživačkih
boravaka u Zagrebu, Pragu i Sarajevu. Osobito su mi bile korisne građe Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te Slavenske knjižnice (Slovanská knihovna) u Pra-
gu. Izvornu građu ove knjige najvećim dijelom čine onodobni programatski spisi,

11 Pritom sam svjestan činjenice kako u hrvatskoj sredini, gdje je nastala većina radova posvećenih
ilirizmu, jugoslavizmu i pravaštvu, moj pregled osnovnih značajki tih ideologija nije tako plodo-
nosan kao u sredini kojoj je primarno namijenjen. Na češkome naime prije nije postojao tako
jezgrovit i opsežan prikaz hrvatskih nacionalno-integracijskih ideologija.
 Predgovor XI

brošure, novinski članci, izjave ili govori političkoga karaktera, u pokojim poglav-
ljima dopunjeni i korespondencijom. U slučaju ilirizma i razdoblja neoapsolutizma
50-ih godina 19. stoljeća, kada se kristaliziraju nove nacionalno-integracijske ideo-
logije (jugoslavizam i pravaštvo), pristupam i interpretaciji književnih djela. Naime
s obzirom na cenzuru, kojoj su u prvome redu bili podložni politički tekstovi, on-
dašnji su književnici, političari i ideolozi svoje poglede na Bosnu, Bosance i rješe-
nje Istočnoga pitanja nerijetko izražavali otvorenije i cjelovitije upravo u pjesmama,
novelama ili putopisima. Većina razmotrenih izvora ponovno je objavljena tokom
20. ili početkom 21. stoljeća. Stoga sam tek iznimno morao posezati za izvornim
izdanjima, pri čemu se ponajčešće radilo o tekstovima objavljenima u onodobnom
tisku ili stručnoj periodici.
Što se tiče literature, postoji relativno bogat i raznovrstan korpus historiografskih
radova o hrvatskoj nacionalnoj integraciji u 19. stoljeću, u čijemu su nastanku daka-
ko sudjelovali pretežno hrvatski autori. Međutim broj tekstova koji se bave upravo
položajem Bosne u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji ili politici pretprošloga stolje-
ća relativno je ograničen. Pritom je riječ gotovo isključivo o studijama posvećenima
određenoj parcijalnoj temi.12 Pišući ovu knjigu, polazio sam, osim od same analize
izvora, ponajprije od monografija i studija hrvatskih povjesničara M. Gross, Nikše
Stančića, Jaroslava Šidaka i Dragutina Pavličevića. Kao što sam već spomenuo, izni-
mno su mi dragocjen izvor teorijsko-metodološke inspiracije i znanja o pojedinim
etapama stvaranja modernog hrvatskog društva i nacije,13 odnosno ideologijama14
koje su pratile taj proces, bili radovi M. Gross. Ta se povjesničarka tokom izuzetno
plodne istraživačke karijere bavila primarno hrvatskom poviješću druge polovice 19.
i početka 20. stoljeća, pri čemu je između ostaloga napisala tri monumentalne mo-
nografije o izvornom pravaštvu i jugoslavizmu.15 Za orijentaciju u prvoj fazi hrvatske
nacionalne integracije osobito sam se koristio relevantnim radovima N. Stančića i

12 Po svojoj se sintetizirajućoj naravi u tom pogledu izdvaja jedna opširna studija, koja se međutim
bavi razdobljem nakon 1878. Usp. Mirjana GROSS, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od
1878. do 1914., Historijski zbornik (Zagreb) 19–20, 1966–67, str. 9–68.
13 Usp. Mirjana GROSS – Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu: društveni razvoj
u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Zagreb 1992; Mirjana
GROSS, Počeci moderne Hrvatske: neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850–1860.,
Zagreb 1985.
14 Usp. ista, O integraciji hrvatske nacije. U: M. Gross (ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj: od 16. sto-
ljeća do početka 20. stoljeća, Zagreb 1981, str. 175–190; Ista, Nacionalno-integracijske ideologije u
Hrvata od kraja ilirizma do stvaranja Jugoslavije, U: M. Gross (ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj:
od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća, Zagreb 1981, str. 283–306; u engleskoj jezičnoj verziji:
Croatian National-Integrational Ideologies from the End of Illyrism to the Creation of Yugoslavia,
Austrian History Yearbook (Minneapolis) 15–16, 1979–1980, str. 3–33.
15 Usp. ista, Povijest pravaške ideologiji, Zagreb 1973; Ista, Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, po-
kret, Zagreb 2000; Ista, Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Zagreb 2004.
XII Predgovor

J. Šidaka posvećenima ilirizmu i revolucionarnim zbivanjima 1848–1849.16 U vezi

s temom ove knjige posebno bih izdvojio i studije D. Pavličevića, koje prikazuju
stavove središnjih aktera hrvatskoga političkog života 19. stoljeća u vezi s Istočnim
pitanjem i njegovim odjekom u onodobnoj politici, javnosti i tisku.17 Članci tog po-
vjesničara prije svega su me uputili na relevantnu izvornu građu.
Radi veće preglednosti i jasnoće izlaganja smatram adekvatnim na ovome mjestu
precizirati na koji način tretiram odabrane ključne pojmove. Za zemlju koja je pred-
metom mojeg istraživanja koristim naziv Bosna kad govorim o razdoblju prije 1878.
godine. Od tada je pod utjecajem prakse što ju je uvela austro-ugarska okupacijska
uprava prevladao dvočlani naziv Bosna i Hercegovina. On se u mojem tekstu pojav-
ljuje onda kada je riječ o razdoblju nakon 1878. Jedinu iznimku čine slučajevi kada
pišem o izvorima čiji su autori izdvajali područje Hercegovine kao posebnu jedinicu,
odnosno upotrebljavali spomenuti dvočlani naziv još prije zacrtane vremenske gra-
nice. No tada obično govore o Bosni i Hercegovini u množini, dakle kao o dvjema
pokrajinama. Stanovništvo Bosne bez obzira na njegovu etnokonfesionalnu pripad-
nost autori analiziranih izvora nazivaju imenom Bošnjaci, koje je u promatranom
razdoblju imalo drukčije značenje nego danas, kada se odnosi na pripadnike jednoga
od triju konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine. Izvorno nacionalno neutralno
značenjsko polje izraza Bošnjaci pritom je tokom 20. stoljeća nadomjestio pojam Bo-
sanci, kojemu stoga u tekstu dajem prednost kada je riječ o stanovništvu Bosne bez
bližega etničkog, vjerskog ili nacionalnog određenja. Zbog sličnoga značenjskog po-
maka također dosljedno izbjegavam upotrebu izraza Jugoslaveni u smislu sinonima
za Južne Slavene jer se nakon nastanka Jugoslavije primarno značenje riječi Jugosla-
veni suzilo na ime njezina stanovništva.
Na kraju ovih uvodnih razmatranja napomenuo bih da, iako je Bosna bila pred-
metom interesa gotovo svih generacija hrvatskih političara i ideologa od početka
formiranja modernih južnoslavenskih nacija pa sve do raspada Jugoslavije potkraj
prošloga stoljeća, dosad ipak nije nastala monografija koja iz povijesne perspektive te
na temelju komparativne analize onodobnih izvora cjelovito karakterizira i vrednuje
položaj i ulogu Bosne u hrvatskom nacionalnom pokretu u 19. i 20. stoljeću. Knji-
ga Između hrvatstva i jugoslavenstva: Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim
16 Nikša STANČIĆ, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb 2002; Isti, Hrvatski
narodni preporod 1790–1848, U: N. Stančić (ur.), Hrvatski narodni preporod 1790–1848: Hr-
vatska u vrijeme Ilirskoga pokreta, Zagreb 1985, str. 1–30; Isti, Između političkog nacionalizma i
etnonacionalizma: od hrvatske staleške „nacije” (natio croatica) do hrvatskoga „političkog naroda”,
U: Tihomir Cipek – Josip Vrandečić (ur.), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji:
zbornik radova, Zagreb 2007, str. 33–55; Jaroslav ŠIDAK et al., Hrvatski narodni preporod. Ilirski
pokret, Zagreb 1988; Isti, Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća, Zagreb 1973; Isti, Studije iz
hrvatske povijesti za revolucije 1848–49, Zagreb 1979.
17 Većinu je svojih u daljnjem tekstu citiranih studija autor ugradio u svoju opsežnu monografiju
Hrvati i istočno pitanje: između „ostataka ostataka” i „oživljene Hrvatske” (Zagreb 2007).
 Predgovor XIII

ideologijama 1832–1878. ima za cilj barem djelomično nadoknaditi taj nedostatak

tako što predstavlja promjene i konstante u shvaćanju povijesne, političke i nacional-
ne pripadnosti Bosne u promatranim hrvatskim nacionalno-integracijskim ideolo-
gijama te prikazuje kako se razvijala predodžba o toj zemlji i njezinu stanovništvu
u hrvatskoj sredini između 1832. i 1878. godine. Stoga mi je želja da ona postane
poticajnim prilogom u raspravi o položaju Bosne i Bosanaca u južnoslavenskim na-
cionalno-integracijskim procesima i hrvatskoj političkoj misli, a možda i o ulozi ju-
goslavenstva u stvaranju modernoga hrvatskoga nacionalnog identiteta, ulozi koja
je u posljednje vrijeme osporavana i po mojem mišljenju u nekim aspektima podcje-
njivana.18
Prije nego pristupim samom izlaganju, smatram nužnim izraziti svoju srdačnu
zahvalnost onima koji su bitno doprinijeli objavljivanju hrvatskog izdanja ove knjige.
Na prvome mjestu izdavačkoj kući „Srednja Europa” i Damiru Agičiću na povjere-
nju, ljubaznosti i profesionalnosti, Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u
Brnu na novčanoj potpori za hrvatsko izdanje moje knjige, svojim prijateljima Niko-
li Košćaku i Tomislavu Bogdanu na čitanju rukopisa i na njihovim ne samo jezičnim
intervencijama i poticajnim primjedbama, kao i Krešimiru Mićanoviću na savjetima
oko pravopisne i terminološke strane teksta. No prije svega velika zahvalnost pripada
mojoj supruzi Mirni Stehlíkovoj Ðurasek, koja je unatoč brojnim drugim obaveza-
ma te očekujući prinovu posvetila mnoge dane i neizmjeran trud jezičnoj korekturi
mojega nesavršenog prijevoda ove knjige na hrvatski.

18 Usp. Tomislav MARKUS, Solidarnost i sukob interesa na slavenskom Jugu: Južni Slaveni u hrvat-
skoj političkoj misli 1844.–1918., Zagreb 2012. Riječ je o vrijednoj monografiji nažalost prerano
preminulog autora, koja je objavljena one godine kad je nastao izvorni, češki rukopis ove knjige.
Markus između ostaloga osporava samo postojanje jugoslavizma kao hrvatske nacionalno-integra-
cijske ideologije.