SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

POVIJEST KRIPTOLOGIJE

DIPLOMSKI RAD

MENTOR STUDENT
Mr.Vjera Lopina Eugen Hršak
DHI
10100134

ZAGREB, 2006.
SADRŽAJ:

1.Uvod...........................................................................................................................1.str.

2.Razdoblje prije nove ere..........................................................................................3.str.

2.1.Prvi kriptografski tragovi.......................................................................................3.str.
2.2.Skriveni poruke u Bibliji........................................................................................6.str.

3.Kriptologija u novoj eri............................................................................................9.str.

3.1.Rune i srednji vijek................................................................................................9.str.
3.2.Rođenje kriptoanalize..........................................................................................10.str.

4.Kriptologija i diplomacija......................................................................................12.str.

4.1.Venecija.................................................................................................................12.str.
4.2.Otac tapadne kriptologije.....................................................................................12.str.
4.3.Tabula recta..........................................................................................................15.str.
4.4.Dubrovačka republika..........................................................................................18.str.
4.5.Mračni uredi.........................................................................................................20.str.

5.Izumi i kriptologija.................................................................................................22.str.
5.1.Jeffersonov kotač.................................................................................................22.str.

5.2.Telegraf..................................................................................................................23.str.
5.3.Playfairova šifra...................................................................................................23.str.

5.4.Radio......................................................................................................................23.str.

6.Kriptologija u dvadesetom stoljeću.......................................................................25.str.

6.1.Zimmermannov telegram.....................................................................................25.str.
6.2.Kriptologija u drugom svjetskom ratu.................................................................27.str.

6.2.1.Enigma................................................................................................................27.str.
6.2.1.1. Napadi na Enigmu.......................................................................................30.str.

6.2.2.SIGABA.............................................................................................................36.str.
6.2.2.1.Navaho jezik...............................................................................................38.str.

6.2.2.2.VENONA.........................................................................................................39.str.

6.2.3.JN25....................................................................................................................40.str.
6.3.Suvremena kriptologija........................................................................................41.str.

6.3.1.DES....................................................................................................................41.str.
6.3.2.RSA.....................................................................................................................42.str.

6.3.3.AES.....................................................................................................................44.str.

7.Zaključak.................................................................................................................45.str.

8.Literatura.................................................................................................................46.str.

9.Dodatak...................................................................................................................47.str.
9.1.Tablica čestota u hrvatskom jeziku......................................................................47.str.
9.2. Algoritam DES-a................................................................................................48.str.
1. UVOD

Cilj kriptologije (hrvatski kritoslovlje, eng. cryptology) je omogućiti sigurnost

informacije, spriječiti njeno neovlašteno čitanje ili mijenjanje. Iako su početci ove
znanosti bili možda motivirani nekim drugim razlozima, može se zaključiti da se
konstantno kroz razvoj ove znanosti provlači čovjekova želja za zaštitom pojedinih
informacija. Korijen riječi kriptologija počiva u grčkim riječima kriptos, što znači tajan, i
logos, što među ostalim znači riječ. Pri tome kriptologiju definiramo kao znanost o
tajnom sporazumijevanju.
Kriptologiju možemo podijeliti na dvije pod discipline: kriptografiju (hrvatski kritopis,
eng. cryptography) i kriptoanalizu (hrvatski kritorazgloba, eng. cryptanalysis).
Kriptologija je multidisciplinarna jer u sebi uključuje mnoge znanstvene discipline kao
što su matematika, statistika, lingvistika a u najnovije vrijeme i računarstvo. Kriptografija
(grč. grafo, pisati) bavi se pronalaženjem algoritama za zakrivanje (eng. encrypting) i
načinima raskrivanja (eng. decrypting). Zakrivanje definiramo kao postupak prevođenja
jasnopisa (tekst koji je čitljiv, engl. plaintext) u zakritak (tekst koji je čitljiv tek nakon što
ga raskrijemo, engl. cyphertext). Raskrivanje obuhvaća skup radnji kojima zakriveni tekst
uz pomoć ključa i odgovarajućeg algoritma prevodimo u jasnopis. Zakritni algoritam je
nepromjenjivi dio kritopisnog sustava, opisuje postupak kojim od jasnopisa dobivamo
zakritak. Pojam ključa odnosi se na promjenjivi dio kritopisnog sustava koji zajedno s
algoritmom koristimo prilikom zakrivanja.

Zakritne sustave dijelimo na kodove i šifre. Osnovne su razlike između kodova i šifri:
- kod kodova znakovi najčešće zamjenjuju po nekoliko riječi jasnopisa, a kod šifri se
svako slovo jasnopisa zamjenjuje s jednim simbolom:
- kodna knjiga odnosi se na usko područje, mogu se zamijeniti samo termini koji se
nalaze u kodnoj knjizi;
- ako dođe do kompromitiranja sustava, kod kodova je potrebno napraviti novu kodnu
knjigu, a kod šifri samo zamijeniti ključ (u iznimnim slučajevima i algoritam zakrivanja),
- prijetnju sigurnosti kod kodova predstavlja tiskanje, raspodjela i posjedovanje kodne
knjige, a kod šifri u prvom redu čuvanje ključeva
Budući da kriptologija slovi kao jedno od najstarijih polja tehničkih znanosti za koje
pisani i materijalni dokazi sežu unatrag do 4000 godina, meni je najzanimljiviji dio
kriptologije onaj koji se veže se uz početak 19. stoljeća i perioda između dva svjetska
rata, kad se razvoj i napredak kriptologije posebno intenzivirao pa ću se u ovom
diplomskom radu posebnu pozornost usmjeriti na to najzanimljivije razdoblje.

ZAKRITNI SUSTAV

KODOVI KRITOPISNI SUSTAV

Kodna knjiga
ALGORITAM
(fiksni dio kritopisnog
sustava)

Ključ (promjenjivi dio

kritopisnog sustava)

PODJELA ZAKRITNIH SUSTAVA

2. RAZDOBLJE PRIJE NOVE ERE

2.1. Prvi kriptografski tragovi - kriptografija u Mezopotamiji, Perziji, Grčkoj i
Rimskom carstvu
Prvi poznati pisani tragovi za koje se može reći da su početak kriptografije vezani su uz
Egipat. Pisar koji je 1900. g. pr. n. ere upotrijebio nestandardne hijeroglife pri pisanju
nadgrobne komore vladara Khnumhotepa počeo je povijest znanosti koja će se razvijati
sve do danas. Želja da se tekst učini mističnijim, važnijim i teže čitljivim vjerojatno je
motiv koji je potaknuo pisara da upotrijebi simbole koji dotad nisu bili u upotrebi. Iako s
današnjeg gledišta to i ne odgovara definiciji kriptografije, ono sadrži jedan od elementa
potrebnih da bi se određeni zapis proglasio kriptografskim, a to je namjerna promjena
pisma.

Tajnost, drugi element kriptografije, pojavit će se kao posljedica želje da se poveća

mističnost religijskih tekstova, te samim time i njihova moć. Umetanje novih simbola,
prvenstveno na nadgrobne spomenike, trebalo je potaknuti znatiželju prolaznika da
pročita cijeli tekst i na taj način prenese blagoslov na pokojnika. Čitatelja takve poruke
može se promatrati kao kriptoanalitičar, a pokušaj razumijevanja takve poruke proglasiti
zametkom kriptoanalize. Na taj je način nastala kriptologija.

Evolucija kriptologije pratila je razvoj civilizacije. Kada društvo dosegne određeni

stupanj razvoja, dolazi i do pojave kriptologije. Iz vremena velike mezopotamske
civilizacije nalazimo glinenu pločicu na kojoj je klinastim pismom (kuneiformi) zapisana
formula pocakljivanja predmeta od gline. Tekst na pločici, koja je duga oko 7,5 cm i
široka 5 cm, napisan je tako da su upisani klinopisni znakovi u njihovim najmanje
upotrebljavanim značenjima. Važno je napomenuti da je svaki klinopisni znak imao po
nekoliko različitih slogovnih značenja. Osim te osobine, za zakrivanje koristile su se iste
riječi pisane na različite načine a izostavljani su i završni suglasnici nekih slovnih
znakova. Time se htjela postići tajnost formule pocakljivanja.
U kolofonima napisanim u Uruku (današnjem Iraku) pisari su ponekad pretvarali svoja
imena u brojeve, vjerojatno iz čiste zabave, ili da bi pokazali svoje posebne vještine.
Kako su brojkama zamjenjivali samo po jedan ili dva znaka, raskrivanje takvih tekstova
bilo je poprilično jednostavno. Zanimljiva je pretpostavka da je postojala tabela na kojoj
je zapisan način pretvaranja simbola u brojeve. Erle Leichty iznosi teoriju da ono što se
nalazi na dvije krhotine jedne pločice nađene u Suzi možda predstavlja dijelove takve
tabele. To bi vjerojatno bila najstarija kodna knjiga, ali na žalost tekst koji se nalazi na
tim pločicama prekratak je da bismo takvo nešto mogli sa sigurnošću tvrditi.
Na dalekom istoku nastaje moćna kineska civilizacija, ali kriptologiju gotovo ne poznaje
niti posebno razvija. Razlog tome najvjerojatnije leži u prirodi njihova ideografskog
pisma a također i činjenici da je samo mali broj ljudi bio pismen. Njihova zapadnog
susjeda Indiju, gdje se također razvija velika civilizacija, karakterizira nešto veći interes
za kriptologiju i njen razvoj. Najzanimljiviji je podatak da se u Kama-sutri, poznatom
udžbeniku erotike, kao jedna od 64 vještine koje bi svaka žena trebala znati, navodi i
tajno pismo. Tajno pismo zove se mlecchita-vikalpe a opisana su dva tipa tog pisma.
Jedan od postupaka temelji se na zamjeni slova koja stoje u određenim fonetskim
odnosima, npr. samoglasnici postaju suglasnici.

Djelo o državničkoj vještini Arthasatri (129) nastalom između 321. i 300. pr. n. ere
preporučuje ambasadorima prikupljanje obavještajnih podataka. Ako nije moguće ni na
jedan drugi način doći do potrebnih informacija, treba prisluškivati razgovore, promatrati
znakove, slike i tajna pisma koja se najčešće pojavljuju u hramovima i hodočasničkim
mjestima.

Spartanci su u staroj Grčkoj u 5. stoljeću pr. n. ere upotrebljavali napravu zvanu skitala
(grčki štap). Može se reći da je to prva kriptografska naprava u povijesti. Skitala nije bila
ništa drugo do komad drveta oko kojeg bi se omatala vrpca papirusa, životinjske kože ili
pergamene. Poruka bi se upisala na namotanu vrpcu a za čitanje je bio potrebna skitala
iste debljine.

SLIKA1. Skitala (grčka naprava za zakrivanje)

Ako bi takva traka dopala u krive ruke i taj ga je htio pročitati, onda je pokušao traku
omatati oko palice sve deblje i deblje, dok se nije namjerio na pravu debljinu, a onda je
bez muke mogao pročitati tajnu vijest. Prema pisanju časopisa „Cryptologia“ izašao je
članak pod nazivom „The Myth of the Skytale" u kojem se tvrdi da je uporaba skitale
samo mit i ništa više.

Prvi udžbenik o zaštiti sigurnosti pri komuniciranju imali su Grci. Kompletno poglavlje
jedne od prvih knjiga s područja vojne znanosti čiji je autor Eneja posvećeno je toj temi.
Tu su opisani neki od sustava tajnog pisma. Jedno od njih sastojalo se od zamjene
samoglasnika jasnopisa točkama, jedan za alphu, dva za epsilon, pa sve do sedam za
omegu. Pri tome se suglasnici nisu šifrirali.Grčki pisac Polibije osmislio je sustav koji se
sastojao od kvadrata, pri čemu su označeni stupci i redovi brojevima. Primjer pokazuje
Polibijev postupak napravljen za hrvatsku abecedu.

1 2 3 4 5 6
1 a b c č ć d
2 dž đ e f g h
3 i j k l lj m
4 n nj o p r s
5 š t u v z ž

PRIMJER 1.
Ovaj način zakrivanja svako slovo abecede zamjenjuje s dva broja, npr. d=16, e=23, prvi
broj je broj reda a drugi stupca u kojem se slovo nalazi. Također Polibije predlaže način
za prenošenje poruka na veće udaljenosti pri kojem mogu poslužiti baklje: za slovo e u
lijevoj ruci bismo držali dvije baklje a u desnoj ruci tri.

Rimski vojskovođa Julije Cezar steći će besmrtno mjesto u povijesti kriptologije

sistemom tajnog pisma u kojem slova jasnopisa zamjenjujemo slovom koje se nalazi tri
mjesta dalje u abecedi. Najlakše je napraviti jasnopisni slovored pa zatim ispod njega
zakritni, kako je to učinjeno u ovome primjeru, i na osnovi toga ispisati zakritak.

jasnopisni slovored a b c č ć d dž đ e f g h i j k l lj m n nj o p r s š t u v z ž
zakritni slovored h i j k l lj m n nj o p r s š t u v z ž a b c č ć d dž đ e f g
Danas sve sustave zakrivanja koji imaju jasnopisni slovored, ispod kojeg dopisujemo
zakritni slovored po nekom rasporedu, nazivamo Cezarovim sustavima ili „Cezari“.

2.2 Skrivene poruke u Bibliji

U knjizi svih knjiga također nalazimo kriptografske elemente, ali i ondje nedostaje
element tajnosti kao u opisanim slučajevima iz Egipta i Mezopotamije.
Transformacija teksta u Bibliji postizala se malim izmjenama u tekstu. Prepisivanjem
knjige kao jedinim načinom da se u to vrijeme dobije kopija knjige, prepisivale su se i
sitne izmjene koje je prethodni pisar napravio. Prepisivač je tako, može se reći, utkao dio
sebe u tekst i učinio se besmrtnim.

Predaja navodi tri transformacije u Starom zavjetu. U Knjizi proroka Jeremije pojavljuje
se oblik Šešak umjesto Babilon, u drugom slučaju iste transformacije odmah nakon
upotrebe oblika Šešak pojavljuje se i oblik Babilon. To ima isto značenje i govori da
tajnost nije bila primarni cilj tih izmjena. U aramejskim parafrazama Biblije upotrebljava
se Babilon na svim mjestima gdje u Starom zavjetu stoji oblik Šešak pa nam to služi kao
još jedna potvrda pretpostavke o zamjeni imena Babilon za Šešak u Starom zavjetu.
Slijedeća transformacija koju navodi hebrejska predaja nalazi u Knjizi proroka Jeremije a
sastoji se od upotrebe izraza leb kamai (srce moga neprijatelja) koji je upotrijebljen
umjesto riječi kašidm (Kaldejci). Postojalo je više objašnjenja i pokušaja tumačenja ovih
transformacija, a najvjerojatnije je ono da je posrijedi, samo obično premetanje slova u
koju su se upuštali prepisivači i pisari.

Atobash je tradicionalni postupak supstitucije slova pomoću kojega smo došli do riječi
koje smo koristili za zamjenu imena Babilon. Posrijedi je jednostavna zamjena tako se da
prvo slovo hebrejskog alfabeta zamijeni sa zadnjim (i obrnuto), a drugo slovo
pretposljednjim. Na taj način dobivena je i riječ Šešak. Prvo slovo B iz riječi Babel
(Babilon) zamijenili smo slovom Š (B drugo slovo alfabeta zamijenili smo predzadnjim
Š). Drugi sistem transformacije zove se albam. Temelji se na dijeljenju hebrejskog
alfabeta na dvije jednake polovice, zatim sastavljanjem prve polovice točno iznad druge
da bi se slova zamijenila po mjestima koja zauzmu. Treći sistem transformacije zove se
atbah i zasnovan je na sistemu hebrejskih brojeva koji su se pisali slovima. Zamjene
prvih deset slova alfabeta birane su tako da numerički zbroj rednog broja slova jasnopisa
i slova koji ga zamjenjuje iznosi deset. Od ostalih slova zamjene su se tražile po sličnom
sistemu tako da su se redni brojevi slova zbrajali do 28. No nije jasno kako su se
zamjenjivala slova koja su računajući po tome sistemu trebala zamijeniti sama sebe (npr.
četrnaesto slovo 14+14=28). Ovaj sustav zamjene ne nalazimo u Bibliji, ali je raširen u
hebrejskoj literaturi. Važnost tih spisa ogleda se u tome što su srednjovjekovni redovnici
proučavajući ove dokumente vjerojatno dolazili do ideja o zamjeni slova a iz toga poslije
nastaju suvremeniji načini šifriranja.

Pokušaji da se pronađe zakriveni tekst unutar Biblije sežu u 14. stoljeće kada rabin
Bachayah prvi spominje pronalazak tajnih poruka unutar hebrejskih tekstova koji čine
Toru. Michael Drosnin, bivši novinar Washington Posta i Wall Street Jurnala,
devedesetih godina prošlog stoljeće izdaje knjigu „The Bible Code“ (Biblijski kôd).
Knjiga opisuje njegov susret s izraelskim matematičarom Eliyahom Ripsom koji tvrdi da
je uspio otkrit kôd unutar Biblije.

Pedesetih godina prošlog stoljeća Rabin Weissmandel iz Praga opisuje postupak kojim se
iz originalnog hebrejskog teksta Biblije mogu izvesti pojedine riječi. Tako navodi
postupak kojim se dobiva riječ Torah; krenuvši od prvog slova Starog zavjeta uzimamo
slijedeće slovo koje je za pedeset mjesta udaljeno od njega i tako svako slijedeće. Isti
postupak primijenjen na ostalih pet knjiga koji čine Stari zavjet daje isti rezultat.
Sličan postupak rabi i Rips koji u početku koristi samo prebrojavanje riječi te pokušava
raznim kombinacijama slova dobiti smislenu riječ. Da bi došao do skrivenih poruka
Eliyahu Rips razvija poseban matematički model koji će poslije upotrijebiti pri pisanju
kompjuterskog programa.

Došavši u Izrael Drosnin otkriva da je Biblijski kod ustvari kompjuterski program koji
sadrži hebrejski tekst Biblije napisan u pet boja i to u obliku koji podsjeća na križaljku.
Rips je napravio program tako da je uklonio sve razmake između riječi pri čemu je dobio
niz od 304,805 slova a zatim ih je podijelio u 64 reda po 4772 znakova. Prema predaji
Mojsije je upravo u takvom obliku, bez prekida riječi, primio Bibliju od Boga. Program
radi na način da krenuvši od nekog slova skače na slijedeće slovo u određenim
intervalima. Na taj način dobivaju se riječi koja imaju proročku vrijednost. Ispitivanja na
raznim tekstovima pokazala su da se riječi dobivene na ovaj način u njima gotovo i ne
pojavljuju, odnosno da je njihov postotak u odnosu na Bibliju iznimno mali.

Ovdje se potvrđuje činjenica da kriptologiju (ako je u ovome slučaju možemo tako

nazvati) prati doza tajanstvenosti, proročanstva i otkrivanja nepoznatog. Početci
kriptologije sigurno u sebi sadrže ove elemente, ali zanimljivo je da i danas nalazimo na
takva razmišljanja

3. KRIPTOLOGIJA U NOVOJ ERI

3.1. Rune i srednji vijek

Razvoj kriptologije u prvim stoljećima nove ere bio je sporadičan i vezan za pojedine
narode. U Skandinaviji i anglosaksonskoj Britaniji upotrebljavalo se runsko pismo za
koje vezujemo pojavu kriptografije. Runsko pismo sačinjavale su tri skupine po osam
runskih slova. Kriptografske metode sastojale su se od zamjene slova brojevima koji su
imali vrijednost skupine kojoj je slovo pripadalo i redni broj mjesta koje je slovo
zauzimalo. Drugi sistem predstavljala je duga okomita crta na koju su dodavale kose,
dijagonalne crte a one su predstavljale oznake slova, s tim da je oznaka skupine bila na
lijevoj a oznaka mjesta u skupini na desnoj strani.
Na granitnoj ploči visine četiri metra iz sela Rök u Švedskoj nalazimo ispisano 770
zakrivenih runskih pismena i odličan su dokument za proučavanje ovih kriptografskih
metoda.

Početak srednjeg vijeka na Zapadu donosi sumrak znanosti i umjetnosti a pismenost

gotovo iščezava. Samim time i tragovi kriptografije su blijedi. U to vrijeme jedino su
redovnici bili svjetionik oko kojeg su se mogli pronaći kriptografski tragovi. Tako sveti
Bonifacije, koji osniva samostane po Njemačkoj, iz Engleske donosi kriptografske
zagonetke zasnovane na sistemu točka-mjesto-samoglasnik.
Roger Bacon, engleski redovnik, u epistuli „Tajna umjetnička dijela i ništavnost magije“
“Lud je svatko tko neku tajnu napiše bilo kako drugačije nego tako da je ne mogu
pročitati obični ljudi”. U knjizi je opisano sedam načina na koji možemo neko pismo
učiniti nečitljivim za druge. Od uporabe figurativnih izraza, pisanja egzotičnim
alfabetima, pisanje samo suglasnicima pa sve do nekih steganografskih metoda.

''Ekvatori planeta'', drugo važno djelo koje je napisao Geoffrey Chaucer, donosi prikaz
rada jednog astronomskog instrumenta. Knjiga sadrži i dio koji je zakriven pri čemu su
upotrijebljeni znakovi koje je sam Chaucer izmislio.
3.2. Rođenje kriptoanalize

Kriptologija se u opisanoj povijesti javljala gotovo samo u obliku kriptografije.

Znanstveni pristup kriptoanalizi nije postojao. Za rođenje kriptologije u njenom
potpunom obliku koji sadržava i kriptografiju i kriptoanalizu zaslužni su Arapi. Dolazi do
dramatičnog razvoja matematike i medicine. Kako su zbog vjerskih običaja bili
zabranjeni kiparstvo i slikarstvo, sva kreativna snaga bila je usmjerena u literarno
stvaralaštvo. Veliko zanimanje za pisanje donosi i razvoj gramatike. Sve ovo stvorit će
kritičnu masu za razvoj kriptoanalize.

U divovskoj enciklopediji pod naslovom ''Subh al-a ‘sha'' koja se sastoji od četrnaest
svezaka, a dovršena je 1412. godine, nalazimo i poseban odjeljak posvećen kriptologiji.
Činovnički stalež, kojem je enciklopedija bila namijenjena trebao je pomoću nje dobiti
obuhvatan pregled svih znanja koje je u to vrijeme čovjek posjedovao. Poglavlje o
kriptologiji nosilo je naziv: “O skrivanju tajnih poruka u pismima”. Navodi se sedam
načina zakrivanja i to:
1. sustavom pri kojem se slova zamjenjuju drugim slovima;
2. riječi pišemo natraške;
3. redom se zamjenjuju mjesta svaka dva slova;
4. svako slovo se zamjenjuje brojem koje ono ima u arapskom alfabetu:
5. sva slova zamjenjujemo sa po dva slova s tim da njihov zbroj mjesta u arapskom
afabetu daje broj slova jasnopisa;:
6. svako slovo se zamjenjuje imenom nekog čovjeka ili nazivom nekog predmeta;
7. U posljednjem sistemu upotrebljavaju se lunarni nazivi za zamjenu slova.
Prvi put u povijesti na jednom mjestu su opisani sistemi zakrivanja koji koriste
transpoziciju i sistem supstitucije kao i sistem koji koristi zamjenu jednog slova jasnopisa
s više slova zakritka (primjer broj 5). Još revolucionarniji bio je opis kriptoanalize,
također prvi u povijesti. Intenzivno proučavanje Kurana dovelo je do toga da su uočene
neke pravilnosti o pojavljivanju (frekvenciji) pojedinih slova i otkrivanja općih postavki
arapskog jezika. Tako se navodi da kriptoanalitičar mora dobro poznavati jezik kojim je
napisan kriptogram, a zatim su navedena lingvistička obilježja arapskog jezika. Dan je
popis slova koja se nikada ne pojavljuju jedna pored drugih, slova koja iznimno rijetko
stoje jedno pored drugog te popis takvih kombinacija. Na kraju se navode slova po
njihovoj učestalosti iz čitanja Kurana, a autori su također naveli da frekvencija slova ne
mora odgovarati pojavljivanju slova u nekuranskim tekstovima.

“Ako želite riješiti neku zakrivenu poruku“, navodi se dalje u uputama za kriptoanalizu,
“prvo krenite od prebrojavanja slova i zapisivanja svakog slova koje se pojavljuje“.
Nadalje treba naći znakove koji su upotrijebljeni za razdvajanje riječi i to tako da uzmete
bilo koje slovo i pretpostavite da je slovo iza njega znak za odvajanje riječi. Na taj način
prođite čitav tekst pri tome pazeći na moguće kombinacije pojedinih slova. Ako pojedino
slovo pristaje onda je sve u redu. Ako ne potrebno je uzeti slijedeće i tako sve dok se ne
otkriju razmaci među riječima.

Nakon toga slova koja se najčešće pojavljuju u tekstu uspoređujemo s navedenim

obrascem. Ako se otkrije da se pojedino slovo pojavljuje češće nego ostala,
pretpostavimo da je to slovo alif, slovo koje se poslije njega najčešće pojavljuje jest lam.
Prvo treba odgonetnuti riječi od dva slova. To će se postići tako da se uzmu u obzir
najvjerojatnije kombinacije slova u tim riječima i ponavlja postupak dok ne budete
sigurni da ste dobro ocijenili. A nakon toga zapišite njihova slova te to učinite za cijeli
tekst gdje god se pojavljuju njihovi ekvivalenti. Zatim isti postupak primijenite na riječi
od tri slova, to radite sve dok ne budete sigurni da ste postigli stanovite rezultate. Isti
postupak ponovite na četveroslovne i peteroslovne riječi. U nastavku teksta dan je
primjer kriptoanalize zakritka koji sačinjavaju dva stiha zakrivena naoko izmišljenim
znakovima i time se završava odjeljak.
Kriptoanaliza zasnovana na učestalosti slova i vezama među slovima jedan je od
temeljnih postupaka pri dekriptiranju.

4. KRIPTOLOGIJA I DIPLOMACIJA

4.1. Venecija

Procvat moderne diplomacije potaknut će rast i razvoj kriptologije. Do kraja 16. stoljeća
u većini europskih država pojavljuju se i službenici i uredi koji se bave šiframa. U to
vrijeme Venecija stvara jednu od najboljih i najorganiziranijih takvih službi koja radi pod
upravom Vijeća desetorice (Consiglio de' Dieci). Najzaslužniji za takvu moć Venecije
zasigurno je Giovanni Soro koji se ističe i kao prvi veliki kriptoanalitičar Zapada.

U razdoblju šesnaestog stoljeća Soro postiže niz uspjeha razbijajući šifre više tadašnjih
kneževina. Tako primorava druge dvorove na razvoj boljih načina zakrivanja. Venecija u
to vrijeme osniva i poseban ured koji se bavi razbijanjem šifri čije su se prostorije
nalazile u Duždevoj palači. Giovanni Soro dobiva i dva pomoćnika, a kriptološke vještine
se stječu u posebnoj školi.

Pišu se kriptološki traktati, a u spisima se posebno spominje i Sorov traktat koji

objašnjava postupke kriptoanalize metoda koje su se upotrebljavale za zakrivanje
latinskih, talijanskih, španjolskih i francuskih tekstova. Na žalost, sačuvani su samo
fragmenti bilješki koje je napisao Sorov nasljednik Giovanni Battista de Ludovicis. Osim
u Veneciji u vrijeme renesanse kriptoanalitički stručnjaci rade i u Firenci i Milanu gdje
sekretar za šife Cicco Simoneta piše prvi traktat u povijesti posvećen isključivo
kriptoanalizi. Simoneta četvrtog srpnja 1474. godine na dvije uske trake papira piše
trinaest pravila za dekriptiranje monoalfabetskih supstitucijskih kritopisnih sustava.

4.2. Otac zapadne kriptologije

U 15. stoljeću pojavlju se sjajni umovi, a zasigurno jedan od njih je Leon Battista Alberti
kojeg danas prati epitet oca zapadne kriptologije. Alberti je rođen 1404. godine, a sa 25
godina završava pravni fakultet u Bologni. Zbog bolesti prestaje se baviti pravom i
okreće se umjetnosti, a posebno arhitekturi. Piše ''De Re Aedificatoria'', prvu tiskanu
knjigu o arhitekturi. Kriptologijom se počinje baviti na zamolbu Leonarda Datoa koji u to
vrijeme u Vatikanu radi sa šiframa.

Alberti piše esej na 25 listova u kojem objašnjava analizu frekvencije slova u zakritku.
Taj tekst najstariji je sačuvani dokument o kriptoanalizi na Zapadu. Nakon što je objasnio
načine probijanja zakritnih sustava na temelju učestalosti pojavljivanja pojedinih slova,
Alberti iznosi i postupke pomoću kojih se takvi postupci mogu spriječiti. Nije riječ o
nekom novom načinu zakrivanja nego o pronalasku tzv. diska za šifriranje (slika 2).

SLIKA 2. Disk za šifriranje

Način izrade diska i rada s njim je slijedeći: izrezati dva diska od bakra (ili nekog drugog
materijala). Prvi je veći i nepomičan, drugi manji i pomičan s tim da je promjer većeg za
jednu devetinu veći od pomičnog. Opseg svakog diska podjeljen je na 24 jednaka dijela.
U dobivene dijelove (ćelije) upišu se slova latinske abecede krenuvši od A,B,C... pri tome
se izostavlja H i K. Na taj način ispuni se 20 ćelija velikog diska a u preostale dijelove
upišu se brojevi od jedan do četiri. U ćelije manjeg diska treba upišu se znakovi latinske
abecede pri čemu je redoslijed upisivanja pojedinih slova proizvoljan. Nakon svega toga
oba diska pričvrste se tako da se kroz njihovo središte provuče igla koja nam služi kao os
oko koje se oba diska mogu okretati.
Osobe koje žele razmjenjivati poruke moraju imati identične diskove. Osim toga
potrebno je i dogovoriti se o izboru jednog slova na pomičnom kolutu, recimo slova Z.
Kad pošiljalac želi zakriti određeni tekst, on namjesti dogovoreno slovo (indikator) uz
bilo koje slovo vanjskog diska. O slovu na koje je namješten indikator obavijestimo
primatelja poruke (tako da je to slovo prvo slovo zakritaka). Nakon što smo slovo Z uzeli
kao polaznu točku, sada jednostavno čitamo slova jasnopisa i tražimo isto slova na
manjem disku i čitamo slovo (broj) na većem koje će nam biti zakritak.

Ključni dio zakrivanja pomoću diska za šifriranje događa se kada nakon što smo zakrili
par rečenica jasnopisa promijenimo početno slovo (indikator) tako da isto slovo jasnopisa
više nema isto slovo zakritaka. Na taj način svako slovo može biti zamijenjeno s onoliko
slova koliko broji abeceda od kojeg je disk napravljen (naravno za jedno manje). Taj
način zakrivanja nazivamo polialfabetska supstitucija.

Osim ovoga revolucionarnog sistema zakrivanja Alberti smišlja i vrlo domišljat šifrirani
kôd koristeći brojeve koji se nalaze na velikom disku. Na tabeli od brojki 1 do 4 napravio
je grupe od po dvije, tri i četiri znamenke od 11 do 4444 te na taj način dobio 336 kodne
grupe koje su mu poslužile za sastavljanje male kodne knjige. Uzmimo na primjer da je
broj 33 označavao rečenicu: “Primili smo vašu poruku”. Pri zakrivanju broj 33 bi smo
pretvorili u slova, a zatim zakrili po navedenom sustavu uz pomoć diska. Na taj način
broj trideset tri se u zakritku nije pojavljivao uvijek s istim slovima što naravno doprinosi
težoj kriptoanalizi.

Albertijeve ideje bile su toliko ispred svoga vremena da su moćnije države počele
koristiti ovakav način zakrivanja tek krajem 19. stoljeća, a tadašnji sistemi još su bili
jednostavniji od Albertijevog.

4.3. Tabula recta

Johannes Trithemius jedan od istaknutih intelektualaca u doba renesanse rodom iz
Trittenheimu u Njemačkoj dobio je svoje mjesto i u povijesti kriptologije. Mladi
Johannes se sa 17 godina upisuje na Sveučilište u Heidelbergu gdje i dobiva ime
Trithemius po mjestu rođenja. Privlači ga redovnički život tako da se zaređuje i odlazi u
samostan. Posjeduje urođeni smisao za propovjedništvo i sa 24 godine objavljuje knjigu
propovijedi koja mu donosi slavu.

„Steganografia'' ( grčki, skriveno pisanje) naslov je knjige koju Trithemius počinje pisati
a trebala se sastojati od šest svezaka. Dio rukopisa knjige dospijeva u ruke gvardijana
samostana, a kako se Trithemius zanimao za okultne sile i alkemiju tako da je veliki dio
ove knjige upravo u tome tonu, knjiga je zabranjena i nije tiskana sve do 1606. godine.
Steganografia ima manje dijelove posvećene kriptografiji, npr. navode se sistemi
zakrivanja pomoću recipročne supstitucije samoglasnik-suglasnik. Trithemius piše i
knjigu „Poygraphiae“ koja je posvećena isključivo kriptologiji. Važnost knjige je u tome
što se prvi put u povijesti kriptologije pojavljuje tablica koja će u budućnosti biti osnova
polialfabetske supstitucije. Tablica u svome najjednostavnijem obliku ima izgled
kvadrata (primjer s latinskom abecedom) i na jednom mjestu daje sve šifarske abecede
određenog sistema. Prvi red počinje sa slovom A, pa slijede ostala slova abecede, drugi
red počinje s B, a završava s A i tako dalje sve do reda koji počinje slovom W, a
završava slovom Z. Trithemius se tablicom koju je nazvao tabula recta (latinski uspravna
tablica), služio za polialfabetsko zakrivanje najjednostavnijim načinom. Prvo, slovo
jasnopisa zakrio bi prvim redom tablice, drugo slovo jasnopisa drugim redom tablice i
tako dalje. Zakritak jasnopisa Informacijske znanosti zakriven tim sustavom bi glasio:
iohsy shkrc uqlbp dflnd.

Usporedimo li Albertijevu metodu zakrivanja i Trithemiusevu s tablicom lako se da

zaključiti da je Trithemiusov način bolji i to zato jer pri korištenju diska mi nakon svakih
par rečenica koristimo novi zakritni alfabet dok pri zakrivanju uz pomoć tablice za svako
slovo koristimo drugi alfabet.
ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZ Jasnopis
FGUQHXSZACNDMRTVWEJBLIKPYO T00
OFGUQHXSZACNDMRTVWEJBLIKPY T01
YOFGUQHXSZACNDMRTVWEJBLIKP T02
PYOFGUQHXSZACNDMRTVWEJBLIK T03
...
GUQHXSZACNDMRTVWEJBLIKPYOF T25

1553. Giovanni Battista Belaso je proširio ovu tehniku uporabom ključne riječi koja se
zapiše iznad jasnog teksta, i to tako da svako slovo ključa stoji iznad jednog slova jasnog
teksta. Ključna riječ se ponovno piše iznad svake riječi jasnog teksta. Slovo ključne riječi
koje je iznad slova jasnog teksta određuje redak iz Trithemiusove tablice kojim ćemo
šifiriati to slovo. Dakle, ako je slovo u jasnom tekstu 'b', a iznad njega je slovo ključne
riječi 'r', za šifriranje slova 'b' ćemo koristiti redak u Trithemiusovoj tablici koji počinje sa
'r'.

Jasnopis I N F O R M A C I J S K E Z N A N O S T I
Ključ M A T E M A T I K A M A T E M A T I K A M
Zakritak Ž N Ć Z F M T K U J G K C Dž D A J C Đ T Ž

PRIMJER 2.

Giovani Battista della Porta rođen je u Napulju 1535 godine i sa 28 godina objavljuje
knjigu ''O tajnom pismu''. Tako je stekao istaknuto mjesto u povijesti kriptologije. Porta u
knjizi prvi sustavno opisuje načine zakrivanja i raspoređuje ih u kategorije koji će se s
neznatnim izmjenama koristiti i danas. Kritopisne sustave dijeli na sustave u kojima se
mijenja raspored slova (transpozicijske ili premještajne), zatim sustavi u kojima se
mijenja oblik slova (supstitucija znakovima) i sustavi u kojima se mijenja značenje slova
(supstituiranje slova jasnopisa slovima zakritnog alfabeta).

Suvremena podjela kritopisnih sustava prikazana je na grafikonu.

Kritopisni sustavi
 Zamjenski Složeni Premještajni
(supstitucijski) (kombinirani) (transpozicijski)

Zamjenske sustave dijelimo na sustave zamjene s

- zamjena slovima
- zamjena brojevima
- zamjena grafičkim znakovima.
Zamjenom poretka slova dobivamo premještajne sustave.
Složeni kritopisni sustavi predstavljaju kombinaciju zamjenskih i premještajnih sustava.

Usavršavanje Bellasovog izuma ključne riječi, pripisuje se Geronimu Cardanu i Blaisu de

Vigenèreu. Cardano, milanski matematičar rođen 1506. godine, u dvije knjige koje nisu
posvećene isključivo kriptologiji opisuje način izrade ključa pomoću jasnopisa. Takvu
vrstu ključa nazivamo autoključ. Postupak koji opisuje Cardano je slijedeći: upišemo
jasnopis a iznad njega ispisujemo ključ koji radimo od slova jasnopisa s time da od svake
jasnopisne riječi krećemo ponovo s ključem, te uz pomoć tablice pišemo zakritak.

Vigenère je usavršio postupak autoključa i to na dva načina. U prvom je uveo tzv. početni
ključ, što nije ništa drugo do dogovora osobe koja zakriva i osobe koja raskriva o tome
koje će biti prvo slovo jasnopisa. To slovo ne bi se mijenjalo i omogućilo bi
kriptoanalitičaru da otkrije gdje kriptogram počinje. Druga novost koju Vigenère uvodi,
za razliku od Cardana, jest da poslije svake riječi otvorenog teksta ne počinje iznova
ključ nego se bez prekida nastavlja.
Kritopisni sustav koji danas nazivamo Vigenèreov dodijelili su mu kriptološki pisci a
postupak zakrivanja ovim sustavom temelji se na tablici i ključnoj riječi koja se potpisuje
ispod jasnopisa.

Jasnopis I N F O R M A C I J S K E Z N A N O S T I
Ključ M A T E M A T I K A M A T E M A T I K A M
Zakritak T N K I D M D O Z J Dž K J O B A S E F T T

PRIMJER 3.
4.4. Dubrovačka republika

Poznata dubrovačka diplomacija zarana počinje koristiti kriptografiju, te se šifre

spominju već u 16. stoljeću iako prvi sačuvani primjerci datiraju iz 17. stoljeća.
Dubrovačka uporaba šifri naslanja se na Veneciju kao tada najjače kriptografsko središte
Zapada.

Najstariji sačuvani dubrovački dokument u kojem se koristi šifra, pismo je poklisara

Gučetića upućenog s dvora francuskog kralja od svibnja 1574. godine. Potrebno je
napomenuti, da u ovome slučaju ne možemo reći da se radi o klasičnom zakrivanju nego
prije o lukavstvu, jer poklisar Gučetić u nedostatku šifre u pismu koje je pisano
talijanskim jezikom najvažnije dijelove piše na hrvatskom. Na taj je način htio spriječiti
čitanje poruke koja se iz Francuske preko Italije trebala dopremiti u Dubrovnik.
Dubrovnik nije poput Venecije posjedovao „tajni kabinet” u kojem bi školovani i
prokušani kriptolozi pokušavali odgonetnuti tuđe diplomatske šifre. Ipak dokumenti koji
postoje pokazuju da je Dubrovačka Republika jednostavnim sredstvima uspjela usvojiti
sisteme zakrivanja koji su im svakako pomogli u diplomatskim aktivnostima.
U državnom arhivu u Dubrovniku postoji konvolut ( latinski svitak, svezak) tj. pedeset i
četiri sačuvanih primjeraka diplomatske šifre.

Abeceda jasnopisa kojim su zakritni sustavi pisani sastoji se od dvadeset ili dvadeset i
jednog slova. Za svako slovo postoji po jedan odgovarajući znak koji se koristi pri
zakrivanju (za samoglasnike koji se pojavljuju mnogo češće pojavljuje se po više
znakova kojima se zamjenjuju te na taj način otežavaju kriptoanalizu). Osim alfabeta
opisani su i znakovi koji se stavljaju na kraju pojedinih rečenica te znakovi bez ikakvog
značenja. Sastavni dio šifre (odnosno ovoga načina zakrivanja) je i nomenklator. U njemu
je sadržan niz simbola kojima ćemo zamijeniti imena ličnosti, države, mjesta i riječi koje
se češće javljaju u tekstu. U nomenklator tako ulaze riječi kao što su: car, papa, Jadransko
more, mornarica i slično.

Tipični primjerak ovakvog kritopisnog sustava je šifra pod brojem 5. Alfabet se sastoji od
21 znaka (za samoglasnike dva a za ostale po jedan). Nomenklatura se sastoji od imena:
sultan, veliki vezir, bailo - mletački amabasador u Carigradu, car i drugi, koji se
zamjenjuju velikim slovima alfabeta. Za “non-valeurs” dolaze dva znaka isto tako za
točku. Za preostali dio nomenklature od 46 naziva dolaze dvoznamenkasti brojevi. Na
kraju je i bilješka da za prepoznavanje zakritog pisma treba na adresi tri puta napisati
Ragusa. Sve ovo ima za cilj kriptoanalizu učiniti što težom a nepoželjnog čitača trebaju
zavarati i fiktivne adrese na koje bi pismo navodno trebalo bili upućeno.

Zakritni sustavi koji su sačuvani iz 17. stoljeća uglavnom imaju slijedeći oblik: Prvo
dolazi alfabet pri čemu se svako slovo alfabeta zamjenjuje jednim znakom, samoglasnici
s dva. Na alfabet se nadovezuju znakovi za neke slogove koji se u tekstu češće pojavljuju,
kao što su che, lo, dove. Nakon toga nalazimo oznaku za točku (punti fermi) te non-
valeurs i dvije fiktivne adrese. Nomenklator je opsežan a imena sadržana u njemu
zamjenjuju se dvoznamenkastim i troznamenkastim brojevima. Katkada se imena sultan,
papa, car zakrivaju posebnim znakovima, ili pomoću velikih slova alfabeta.
Pojavljuju se i sustavi s jednostavnim alfabetom i velikim nomenklatorom pri čemu se
znakovi koje koristimo za zakrivanje sastoje isključivo od brojeva. Takve zakritne
sustave nazivamo cifra numerica. Takva je i šifra koju je vlada 1761. uputila u Carigrad
Peru Čingriji (Čingrija je dugo godina bio pouzdanik Republike u Carigradu). Abeceda se
sastoji od dvadeset slova pri čemu za svaki znak postoje tri simbola odnosno tri
dvoznamenkasta broja a točka se zamjenjiva sa četiri različita broja. Ovaj zakritni sustav
krasi veliki Nomenklator od 415 naziva pri čemu su nazivi poredani u skupine po
abecedi.

Zanimljivo je da među sačuvanim primjercima postoji i poruka koja je dana 29. srpnja
1774. upućena u Pariz opatima Nicoliju i opatu Ruđeru Boškoviću. Pismo je napisano s
izrazitom cifrom numericom, čija se abeceda sastojala od 22 slova i Nomenklatora u
kojem su svi nazivi izraženi s brojevima. U tekstovima koji su sačuvani pojavljuju se i
upute za zakrivanje koje omogućuju najlakše dobivanje kopije zakritog teksta. Tako piše
da se osoba koja želi određeni tekst zakriti na glas izgovara odgovarajuće brojeve koji
odgovaraju zakritoj poruci a da dva pisara istovremeno zapisuju brojeve. Navodi se da na
kraju usporedimo brojeve koje pisari zapišu te na taj način uklonimo eventualne
pogreške.
Bilježnica nešto većeg formata s omotom od tvrdog papira po imenu Cifra di
Constantinopoli sadržavala je upute za primjenu tzv. Carigradske šifre. Bilježnica se
sastoji od deset listova, a sadržava više alfabeta koji služe pri zakrivanju. Posebno veliki
broj posebnih simbola za geografske položaje, osobe, za riječi koje se često ponavljaju,
oznake za točke. Dubrovačka diplomacija koristi šifre koje se naslanjaju na zakritne
sustave koji nastaju u Italiji, i usprkos tome što Dubrovnik nije poznavao „tajni kabinet'' u
kojem bi poput Venecije prokušani i školovani kriptolozi pokušavali odgonetnuti tuđe
diplomatske poruke, njegovi tajnici sami pokušavaju poboljšati postojeće sisteme.

4.5 „Mračni uredi“

Do 1700 - tih „Mračni uredi" su bili uobičajeni u Europi, od kojih je najpoznatiji bio u
Beču. Zvao se „Geheime Kabinets - Kanzlei", a upravitelj mu je između 1749. i 1763. bio
baron Ignaz de Koch. Ova je organizacija čitala svu poštu koja je stizala stranim
veleposlanstvima u Beču, kopirala ih, ponovno zatvorila i vratila u poštanski ured isto
jutro. Taj isti ured se bavio dešifiranjem i ostalih presretnutih vojnih i političkih poruka, i
katkad bi pročitao i do 100 pisama dnevno.

Engleski „Mračni ured" je formirao John Wallis 1701., koji je i prije za englesku vladu
razbijao šifre, ali pod raznim drugim neslužbenim funkcijama. Nakon njegove smrti
1703. njegov je unuk William Blencowe, koga je on podučavao, preuzeo njegovu
funkciju i bila mu je dodijeljena titula dešifranta. Engleski Mračni ured ima dugu i
uspješnu povijest u svijetu kriptografije.

U kolonijama europskih kolonijalnih velesila nije bilo centralizirane kriptografske

organizacije kao što je to u Europi bio „Mračni ured“. Dešifriranjem su se uglavnom
bavili zainteresirani pojedinci i svećenstvo. 1775. američki revolucionari su presreli
pismo koje je poslao dr. Benjamin Church i za koje su sumnjali da je šifirana poruka
Britancima, ali je nisu mogli dešifrirati. Šifru su razbili Elbridge Gerry, koji je poslije
postao peti potpredsjednik SAD-a, i Elisha Porter. Poruka je dokazala da je Church doista
htio upozoriti Britance, pa je kasnije prognan. Benedict Arnold je rabio šifru za koju je
svaki od korisnika imao isti primjerak „knjige šifri". Svaka se riječ jasnog teksta
zamijenila sa brojem koji je označavao njen položaj u knjizi (npr. 3.5.2 znači stranica 3,
red 5, riječ 2). Čovjek s kojim se Arnold dopisivao pomoću te šifre je uhvaćen i obješen,
pa se knjiga šifri nije mnogo koristila.

Američki revolucionari su također rabili šifre tijekom rata za nezavisnost. Samuel

Woodhull i Robert Townsend su obavještavali generala Georgea Washingtona o
kretanjima i snazi britanskih postrojbi u i oko New Yorka. Šifra koju su koristili se
sastojala od brojeva kojima su zamjenjivali riječi jasnog teksta. Šifru je smislio bojnik
Benjamin Tallmadge. Za dodatnu sigurnost, koristili su i nevidljivu tintu.
Otac američke kriptologije je James Lovell. Bio je na strani boraca za nezavisnost i
razbio je mnogo britanskih šifri, od kojih su neke omogućile pobjedu pobunjenika. Jedna
od poruka koje je on dešifrirao je čak omogućila konačnu pobjedu u završnom dijelu rata
za nezavisnost.
5. IZUMI I KRIPTOLOGIJA

5.1. Jeffersonov kotač

Šifrarnik s kotačem je izumio Thomas Jefferson oko 1795. Premda on sam nije bog zna
što učinio s njime, vrlo sličan sustav se koristio u mornarici SAD-a do prije nekoliko
godina. Šifrarnik s kotačem sastoji se od skupa kotača, svaki s nasumičnim poretkom
slova abecede. Ključna stvar u sustavu je bio poredak kotača na osovini. Poruka se
kodirala tako da su se okretanjem kotača složila slova koja čine poruku u jednom redu.
Kotači bi se tada međusobno fiksirali, a bilo koji drugi red slova se tada mogao koristiti
kao šifrirana poruka. Dešifiranje se vršilo tako što bi se na istom takvom uređaju sa istim
kotačima i istim rasporedom kotača na osovini poredala slova koja čine šifriranu poruku
u jedan red, zatim se kotači međusobno fiksirali i okretali dok se ne bi pojavila poruka
koja ima lingvističkog smisla. Vrlo je mala vjerojatnost da se pojave dvije lingvistički
smislene poruke, a i u tom slučaju poznat je pošiljatelj poruke. Bez znanja poredaka
znakova na kotačima i rasporeda kotača na osovini, moguće je da je šifrirani tekst bilo
koji tekst odgovarajuće duljine. Usprkos tome, sustav je prilično siguran samo za
jednokratnu upotrebu. Razbijanje šifre je moguće statističkim napadima ako se isti kotači
rabe na isti način mnogo puta.
 SLIKA 3. Jeffersonov kotač

5.2. Telegraf

1844. je razvoj kriptografije doživio dramatične promjene zbog izuma telegrafa.

Komuniciranje telegrafom je bilo sve samo ne sigurno, i šifre su bile nužne za prijenos
tajnih informacija. Javno zanimanje za kriptografiju je naglo poraslo, i mnogi su
pojedinci pokušali formulirati svoje sutave šifriranja. Izum telegrafa je prvi omogućio
trenutnu komunikaciju između vrhovnog zapovjednika i nižih zapovjednika na bojišnici
tijekom bitke. Isprva je vojska koristila Vigènereovu šifru sa kratkom ponavljajućom
ključnom riječi, ali je 1863. Nijemac Friedrich W. Kasiski otkrio rješenje za razbijanje
svih periodičnih poliafabetnih šifri, koje su do tada smatrane neprobojnima. Zato je
vojska morala potražiti novu šifru koja bi zamijenila Vigenèreovu.

5.2.1. Playfairova šifra

Playfairov sustav su izumili Charles Wheatstone i Lyon Playfair 1854. godine, i to je bio
prvi sustav koji je koristio parove znakova u kodiranju. Abeceda se smješta nasumce u
kvadratu veličine 5*5 slova, a jasnopis se dijeli u parove međusobno susjednih slova.
Slova koja čine par se nalaze u kvadratu i formira se kvadrat čiji su dijagonalno suprotni
vrhovi slova koja čine par. Preostala dva vrha kvadrata čine zamjenski par šifriranog
teksta. Šifra je vrlo jednostavna za upotrebu, ali nije vrlo teška za razbijanje. Prava
vrijednost ovog sustava jest upotreba parova slova. Time je utjecaj statistike jezika u
kojem je pisana jasna poruka bitno smanjen, pa se time povećavaju i vrijeme i količina
šifiranog teksta potrebnih za probijanje šifre. Sustav se još ograničeno rabio u drugom
svjetskom ratu i bio je posebno učinkovit protiv Japanaca.

5.4. Radio

Kada se potkraj 19. stoljeća pojavio radio kao i u slučaju telegrafa taj izum ubrzo je
postao standardni dio ratne opreme. Za razliku od telegrafa, radio ukida potrebu za
fizičkom vezom odnosno žicom, ali radio donosi problem veće mogućnosti presretanja
poruka. Broj poruka se povećava, ali isto tako i količina presretanih poruka. Od
kriptoanalitičara se očekivalo da iz velikog broja poruka koji se svaki dan uhvati izvuku
one najvažnije. Zahvaljujući tome oni su mogli utjecati na vojne operacije. Može se
zaključiti da je telegraf potaknuo razvoj kriptografije a radio razvoj kriptoanalize.
Francuzi su do prvog svjetskog rata imali mnogo radio postaja i presretali su većinu
njemačkih radio poruka. Nijemci su koristili dvostupčanu transpoziciju koju su zvali
"Übchi", koju su lako probili francuski kriptoanalitičari.

SLIKA 4. Vozilo za lociranje radio postaja

Tu svakako treba spomenuti čovjeka koji je u 19. stoljeću razbio jedan kriptološki bedem
i dopustitio kriptoanalizi da krene naprijed - Friedricka W. Kasiskoga.
Kasiski je 1863. razvio metodu kriptoanalize koja je mogla razbiti gotovo svaku
postojeću šifru tog vremena. Metoda se sastojala u pronalaženju ponavljanja nizova
znakova u šifriranom tekstu. Udaljenost među tim ponavljanjima rabi se za računanje
duljine ključa. Pošto se ponavljanja identično kodiranog identičnog teksta događaju na
udaljenostima koja su višekratnik duljine ključa, nalaženje najvećeg zajedničkog
djelitelja duljina ponavljanja vodi do duljine ključa. Jednom kad saznamo duljinu ključa
(N), možemo upotrijebiti statistiku na svakom N-tom znaku. Frekvencija uporabe tog
znaka implicira koje slovo on predstavlja u toj zbirci simbola šifriranog teksta. Ovakva
ponavljanja se ponekad događaju slučajno, pa je nekad potrebno nekoliko pokušaja za
nalaženje prave duljine ključa ovom metodom, ali je i to značajno učinkovitije od
prethodno korištenih metoda. Ova tehnika probijanja čini kriptoanalizu polialfabetne
supstitucije prilično jednostavnom.

1883. godine Auguste Kerckhoffs je napisao "La Cryptographie Militaire" u kojoj je

postavio šest osnovnih zahtjeva u kriptografiji. Treba imati na umu da je ključ koji se
lako pamti vrlo podložan napadima, i da ova pravila treba preispitati prije no što se uzmu
zdravo za gotovo.

1. Šifirani tekst treba biti neprobojan u praksi

2. Sustav šifriranja treba biti prikladan za korisnike
3. Ključ treba biti lako pamtljiv i promjenjiv
4. Šifirani tekst treba biti prenosiv telegrafom
5. Uređaj za šifriranje treba biti lako prenosiv
6. Uređaj za šifriranje treba biti moguće relativno lako koristiti

6. KRIPTOLOGIJA U DVADESETOM STOLJEĆU

6.1. Zimmermannov telegram

Početak dvadesetog stoljeća obilježen je ratom koji je prerastao u svjetski sukob.

Kriptologijom su se koristile sve zaraćene strane. U Velikoj Britaniji u zgradi
Admiraliteta bio je ured zadužen za kriptoanalizu njemačkih poruka. Uspjesi britanskih
kriptoanalitičara omogućili su velike pobjede nad njemačkim snagama na moru. Poruka
njemačkih snaga o napadu na britansku obalu 23. siječnja 1915., koju su britanski časnici
uspjeli kriptoanalzirati, omogućili su Britancima da pripreme plan za protunapad na
njemačke brodove. Pritom su njemačke snage pretrpjele velike gubitke, a njihovoj
mornarici trebalo je gotovo godinu dana da se oporavi.

Uspjesi britanskih snaga u kriptoanalizi njemačkih poruka nagnali su same Britance da

naprave što bolje sustave zakrivanja poruka. Tako je nastala kodna knjiga koja se
sastojala od dva sveska oba optočena olovom što je trebalo omogućiti brzo tonjenje ako
ih se iz nekog razloga brzo moraju riješiti na moru. Dio knjige za kodiranje sastojao se od
341 stranice, a u njoj su bili petoznamenkasti brojevi koji su zamjenjivali pojedine riječi.
Za riječi koje su bili od posebne važnosti, odnosno one koje su se vrlo često
upotrebljavale u razmjeni poruka kao što su brod, more i sl., postojao je veliki broj
homofona. Na dvije stranice bili su upisani i lažni znakovi.

Osim ovih obilježja, glavni dio koji je trebao otežati dekodiranje bio je upotreba velikog
broja polifona odnosno kodnih grupa s istim značenjem. Samo po sebi nameće se pitanje
kako je osoba koja bi bila zadužena za dekodiranje znala koja je od grupa prava? Pri tome
je pred kriptoanalitičarem koji bi pokušao probiti ovakav sustav stoji težak zadatak da
odredi što pojedina grupa u zakritku zaista znači ako je postojala mogućnost da npr.
kodna grupa 09339 može značiti deset, pet ili avion. Da bi dekodiranje poruke koja
sadržava ovakav kod bilo moguće, odnosno da bismo mogli odrediti pravi sadržaj poruke,
značenje svakog polifona određivalo se tako, da bi se ispred, ili iza svakog polifona
stavljao jedan od tri znaka A, B ili C.

Kriptoanalitičari iz sobe br. 40 (naziv za britansku kriptoanalitičku službu prema broju

sobe u kojoj su radili) zaslužni su za dekodiranje jednog od dokumenata koji će imati
velike posljedice na cijeli tijek rata. Rovovskim bitkama nije se nazirao kraj a saveznici
su bili svjesni da do pobijede neće brzo doći ako se u sukob ne uključe i Sjedinjene
Američke Države, koje se u to vrijeme, nisu željele uplesti u rat na starom kontinentu. U
sobu br. 40 dolazi na dekodiranje dokument koji će kasnije u povijesti biti znan i kao
''Zimmermannov telegram'', po ministru vanjskih poslova Njemačke Arthuru
Zimmermanu.

U telegramu ministar šalje poziv Meksiku za savezništvo u nadolazećem ratu protiv tada
neutralnih SAD-a. Telegram je bio kodiran kodom koji je nosio oznaku 0075 i sastojao se
od 10 000 riječi i fraza. Da bi se dekodirao tako kompleksan kôd obično se kreće od
identificiranja kodne grupe koja znači stop, time je omogućeno da se dobiju obrisi
strukture poruke. Sljedeći korak iskorištava stereotipne izraze koji diplomati često koriste
pri razmjeni telegrama npr. Vaša ekscelencijo. Za otkrivanje koda ovakve kompleksnosti
kao što je kod 0075 potrebno je više kodiranih poruka i veliko umijeće. Britanske
obavještajne službe pobrinule su se da dekodirani dokument dospije u ruke američke
vlade, ali tako da oni ne doznaju kako su Britanci sposobni čitati njemačke kodirane
poruke, jer bi kao posljedicu to moglo imati da Nijemci promijene svoje kodne knjige.
Dekodirani telegram poslužio je kao glavni dokument kojim je američki predsjednik
Wilson zatražio od Kongresa SAD-a uključivanje u rat na strani saveznika.

6.2. Kriptologija u drugom svjetskom ratu

6.2.1. ENIGMA

Sustav za kriptografsku zaštitu informacija "Enigma"( slika 5) potječe iz 1919. godine,

kada njegov tvorac Arthur Scherbius (20. listopad 1878. - 13. svibanj 1929., slika 6)
patentira i proizvodi prvu inačicu sustava; temeljenu na uređaju koji je konstruirao
nizozemac Hugo Koch (prodao patentna prava Scherbiusu). Nakon nekoliko različitih
modela 1926. godine mornarica njemačke vojske uvodi sustav "Enigma" za zaštitu
informacija, a potom ga, nakon nekoliko izmjena i dorada, usvajaju i kopnena vojska te
zrakoplovstvo. Dolaskom Nacionalsocijalističke stranke na vlast financijska izdvajanja u
vojne svrhe višestruko su povećana - Njemačka se sprema za rat. Blitzkrieg ("munjeviti
rat"), nova ratna strategija kojom njemački generali namjeravaju brzo i učinkovito slomiti
neprijateljski otpor, oslanja se na kvalitetne i sigurne komunikacije među različitim
vojnim jedinicama, u čemu "Enigma" igra središnju ulogu.

SLIKA 5. Enigma SLIKA 6. Arthur Scherbius

Enigma je elektromehanički uređaj koji se sastoji od tipkovnice s 26 tipki poput pisaćeg

stroja, zaslona s 26 žaruljica za prikaz šifriranog izlaza, tri mehanička rotora i električne
prespojne ploče, a napaja se putem ugrađene baterije. Pritiskom na tipku kroz mrežu
kontakata rotora i prespojne ploče zatvara se strujni krug i pali se odgovarajuća žaruljica
koja označava šifrirano slovo.

Mehanički rotori sastoje se od diskova s 26 kontakata kružno smještenih na obodu svake

stranice. Svaki kontakt na jednoj strani diska povezan je s nekim drugim kontaktom na
suprotnoj strani. Većina modela Enigme sastojala se od tri rotora koji su smješteni u
ležište tako da se kontakti susjednih stranica međusobno dodiruju, tj. "izlaz" jednog
rotora predstavlja "ulaz" drugom. Izlaz trećeg rotora povezan je na reflektor - statičan
mehanički disk sličan rotoru, s međusobno prespojenim električnim kontaktima samo na
jednoj strani. Njegova je zadaća da električni signal šalje natrag kroz rotore, no drugim
putem.

Kad operater pritisne tipku, električni signal putuje do ulaznog kontakta prvog rotora. S
obzirom da interno ožičenje rotora predstavlja transformaciju slova, električni signal na
izlazu prvog rotora predstavlja neko drugo slovo, a postupak se nastavlja kroz reflektor te
ponovno kroz sva tri rotora do odgovarajuće žaruljice za indikaciju. Svakim pritiskom na
tipku okreću se mehanički rotori, te se na taj način dinamički mijenja električni spojni put
između tipke i žaruljice, a svako slovo šifrira drugačije. Prvi rotor svaki se put okrene za
jedan kontakt, a kad učini potpun krug, mehanička poluga okrene sljedeći rotor za jedan
kontakt. Na taj način htjelo se izbjeći ponavljanje postavki za šifriranje, čime bi se
stvorila jednostavna supstitucijska šifra.
SLIKA 7. Kako radi Enigma

Tri već ožičena rotora s 26 kontakata čine 17 576 mogućih spojnih kombinacija. Kada bi
protivnik mogao isprobati samo jednu kombinaciju u minuti, trebalo bi mu svega dva
tjedna da pronađe ispravne postavke rotora. Sigurnost je mogla biti povećana dodavanjem
novih rotora, no tada bi se povećale veličina i težina samog uređaja, što nije bilo
prihvatljivo. Umjesto toga Scherbius odlučuje povećati sigurnost povećanjem broja
mogućih početnih postavki na dva načina: izmjenjivim rotorima i prespojnom pločom.

Budući da su rotori mehanički gotovo identični, a njihovi električni spojni putevi nužno
različiti, njihovom jednostavnom zamjenom mijenja se i način šifriranja samog stroja.
Broj mogućih permutacija triju rotora je 3!, tj. broj početnih postavki množi se faktorom
6. Znatno veći doprinos sigurnosti donosi prespojna ploča, koja mijenja električne puteve
između tipkovnice i prvog rotora, omogućujući inicijalnu zamjenu slova prije samog
procesa šifriranja. Na primjer, moguće je zamijeniti slova "A" i "F" tako da se
pritiskanjem tipke "A" odašilje slovo "F" i obratno. U ranoj fazi Drugog svjetskog rata
operateri uređaja Enigma koristili su 6 prespojnih kabela, što omogućuje 100 391 791
500 načina za zamjenu 6 parova slova, a 1941. godine standardizirano je korištenje 10
prespojnih kabela, što podrazumijeva 150 738 274 937 250 mogućih kombinacija.
Kombiniranjem svih navedenih elemenata (mehanički rotori, prespojni kabeli i reflektor)
dobiva se teoretski maksimalan broj različitih postavki Enigme koji iznosi 3 x 10 114.
Uzevši u obzir veličinu dobivenog broja, dešifriranje Enigme činilo se nemogućom
misijom.
6.2.1.1. „Napadi“ na ENIGMU

Po završetku Prvog svjetskog rata engleski kriptoanalitičari i dalje su pažljivo pratili i

nadzirali njemačke radiokomunikacije. 1926. godine počeli su presretati neobične poruke
nepoznatog sadržaja, šifrirane novim sustavom Enigma. Svi pokušaji dešifriranja brzo su
propali, a količina podataka kojima su obavještajne službe raspolagale naglo se smanjila.
Amerikanci i Francuzi također su pokušali napasti sigurnost Enigme, no zbog
mirnodopskih uvjeta dešifriranju nisu pridavali veću važnost i financijska sredstva.

Nakon Prvog svjetskog rata Poljska je uspostavila nezavisnost, ali je zbog ambicija svojih
susjeda za teritorijem prisiljena na oprez i stoga pridaje veliku važnost obavještajnim
podacima. Poljaci u sklopu obavještajne službe osnivaju ured za kriptografiju, Biuro
Szyfróv (hrvatski ured šifri), no prvi njihovi pokušaji dešifriranja Enigme završavaju
bezuspješno. Veći napredak ostvaren je akcijom francuske obavještajne službe, kada
francuski tajni agent stupa u vezu s bratom načelnika sektora veze njemačke vojske,
Hansom-Thilom Schmidtom. Dana 8. studenog 1931. godine u Verviersu u Belgiji uz
naknadu od 10,000 njemačkih maraka Schmidt dopušta fotografiranje dvaju dokumenata
o novom sustavu za šifriranje ("Gebrauchsanweisung für die Chiffriermaschine Enigma“
i "Schlüsselanleitung für die Chiffriermaschine Enigma“) koji predstavljaju upute za
upotrebu novog sustava. Francuzi su smatrali kako bez ključa ionako ne mogu dešifrirati
Enigmu te nisu ni pokušali napraviti repliku samog uređaja.
Budući da su Francuzi i Poljaci po završetku Prvog svjetskog rata potpisali ugovor o
vojnoj suradnji, te informacije završavaju u rukama poljskog ureda za kriptografiju.
Dokumenti su opisivali i proceduru mjesečne distribucije šifrarnika, knjiga koje sadrže
postavke uređaja Enigma potrebne za šifriranje ili dešifriranje poruke. Svaki dan vrijedila
je druga šifra, a kao posebna mjera opreza izbjegavalo se korištenje dnevne šifre za samo
šifriranje stotina poruka odaslanih tijekom dana jer bi to potencijalnim
kriptoanalitičarima dalo velik analitički uzorak. Umjesto toga za svaku poruku odabrana
je proizvoljna šifra, šifrirana dnevnim ključem i odaslana na početku poruke. Kako je
mogućnost legitimnog dešifriranja poruke ovisila o točno primljenom ključu, on se
odašiljao dvaput kako bi se izbjegla moguća pogreška radiooperatera.

Dugo vremena smatralo se kako su najbolji kriptoanalitičari stručnjaci za jezik, no Poljaci

su regrutirali dvadeset matematičara sa sveučilišta u Posdamu. Najdarovitiji među njima
bio je 23-godišnji statističar Marian Rejewski (26. kolovoz 1905.-13. veljače 1980.).
Radeći potpuno sam, danima je analizirao materijale francuskih obavještajaca. Smatrao je
da je ponavljanje najveća opasnost za sigurnost Enigme. Koristeći neoprezno dupliranje
ključa na početku njemačkih poruka, počeo je osmišljavati metodu za probijanje Enigme.
Ako je ključ ABC, zapisan je dvaput kao ABCABC i šifriran u npr. FOESCG, Rejewski
zaključuje da su F i S šifrat istog slova A, kao i parovi (O,C) i (E,G). Svakom
presretnutom porukom dobiva dodatni materijal za analizu, pa uskoro počinje uočavati
uzorke i veze među parovima te primjećuje lance poput A-F-W-A, B-Q-Z-K-V-E-I-B,
C-H-G-O-Y-P-C itd.

Rejewski oštroumno otkriva da, iako i postavke rotora i prespojne ploče utječu na sadržaj
karika lanaca, njihova dužina ovisi isključivo o postavkama rotora. Podsjetimo se,
ukupan broj mogućih postavki rotora (105456) dobivamo tako da broj permutacija
diskova rotora (6) pomnožimo s brojem mogućih postavki svake permutacije (17576).
Time je problem znatno pojednostavljen: umjesto da se zamara milijardama mogućih
dnevnih ključeva, Rejewski znatno reducira problem - potrebno je pronaći vezu između
105456 mogućih postavki rotora i njima pripadajućih lanaca. Zahvaljujući francuskoj
vezi i Hansu-Thilu Schmidtu, Rejewski je imao pristup replici uređaja Enigma, te su on i
njegov tim počeli provjeravati i evidentirati svaku moguću postavku rotora i pripadajuće
dužine lanaca. Nakon godinu dana mukotrpnog posla baza podataka bila je gotova, a
dešifriranje Enigme postala je stvarnost.

Poljaci su uspješno koristili metodu Rejewskog nekoliko godina, prateći i najtajniju

komunikaciju vrhovnog stožera njemačke vojske. Čak i kad su Nijemci promijenili način
slanja poruka, Rejewski je pronašao način dešifriranja Enigme. Iako je njegov katalog
postao bezvrijedan, osmislio je mehanički uređaj koji bi automatski tražio ispravne
postavke rotora. Idejno osmišljen kao adaptacija Enigme, uređaj je konstruiran tako da
velikom brzinom provjerava svaku od 17576 mogućih postavki rotora. Zbog nepoznatog
redoslijeda rotora paralelno je radilo 6 ovakvih strojeva, od kojih je svaki predstavljao
jednu permutaciju poretka diskova rotora. Stroj je nazvan bomba, vjerojatno zbog buke
koju su proizvodili rotirajući mehanički dijelovi, a dnevne postavke rotora mogao je naći
za otprilike dva sata. Nažalost, ovako povoljna situacija za Poljake nije dugo potrajala.
Nijemci 1939. godine dodaju još dva rotora čime povećavaju broj njihovih mogućih
kombinacija i prestaju ključeve u poruci slati dvaput, efektivno eliminirajući poznatu
mogućnost napada. Poljaci su, shvativši ozbiljnost situacije i nadolazeću invaziju,
odlučili podijeliti rezultate svog rada s engleskim i francuskim saveznicima. Kompletna
dokumentacija rada Rejewskog, planovi i nacrti za bombu, kao i replika Enigme poslani
su diplomatskom poštom u Pariz, a potom u London. Samo dva tjedna kasnije počeo je 2.
svjetski rat.

Shvativši ratnu opasnost, Britanci su ozbiljno pristupili problemu i, poučeni iskustvom

Poljaka, osnovali Vladin ured za šifre (Government Code and Cypher School) sa
sjedištem u Bletchley Parku te počeli novačiti matematičare i ostale znanstvenike. Alan
Turing (23. lipanj 1912. - 7. lipanj 1954.) i Gordon Welchman, obojica matematičari sa
sveučilišta Cambridge, pridružili su se uredu uoči izbijanja sukoba s Njemačkom.
Tijekom jeseni 1939. Britanci su uspješno ovladali tehnikama kojima su raspolagali
Poljaci. Budući da su imali daleko veće resurse i budžet, uspješno su se nosili sa znatno
većim brojem kombinacija rotora i u većini slučaja uspijevali pronaći dnevne postavke.
Britanci su počeli pronalaziti vlastite metode za otkrivanje dnevnih ključeva. Njemački
operateri često su kao ključ odabirali tri uzastopna slova s tipkovnice uređaja Enigma ili
su višekratno koristili jedan te isti ključ, olakšavajući posao kriptoanalitičarima. Također,
otkriveno je kako se nijedno slovo ne može šifriranjem preslikati u to isto slovo, što je
mnogo puta pomoglo dešifriranju. Alan Turing shvatio je da se dosad korištena metoda
oslanja na specifičan način odašiljanja ključa unutar poruke pa njegova promjena može
vrlo lako rezultirati nemogućnošću dešifriranja. Umjesto toga, Turing konstruira bombu
koja pretražuje sve kombinacije postavki rotora u potrazi za ispravnom, na načelu
pretpostavljenog sadržaja poruke („cribs").

Zadatak s kojim su bili suočeni Alan Turing i Dillwyn Knox bio je pronaći metodu kojom
bi se svakodnevno u što kraćem vremenu mogle pronaći postavke rotora i prespojne
ploče Enigme, te dešifrirati njemačke komunikacije za taj dan. Turing i Knox razmatrali
su tri metode napada:

1) Napad metodom dvostrukog ključa - metoda se zasniva na proceduralnoj pogrešci

njemačkih vojnih snaga čiji su radiooperateri šifrirali dvaput ponovljeni ključ, za slučaj
moguće pogreške prilikom odašiljanja. Poljaci su uspješno iskoristili ovu pogrešku i
nekoliko godina dešifrirali Enigmu. Turing i Knox su procijenili metodu kao
nepouzdanu, jer Nijemci lako mogu promijeniti proceduru odašiljanja ključa. Ova odluka
pokazala se opravdanom, jer je procedura promijenjena prvog svibnja 1940.

2) Direktna analiza šifrata - ova metoda kasnije je implementirana i u obliku algoritma

prilagođena za Colossus seriju računala za napad na šifru Fish kojom su se koristili
zaštićeni teleprinteri Geheimschreiber.

3) Napad metodom pretpostavljenog teksta - Turing je shvatio da je potrebno razviti

metodu neovisnu o proceduralnim pogreškama koja bi iskorištavala konstrukcijske
pogreške Enigme. Analitičari iz Bletchley Parka često su mogli pretpostaviti što je
sadržano u poruci, a takve pretpostavke nazivali su "cribs". Iako njihovo pronalaženje
nije bila jednostavna zadaća, bilo je dovoljno pronaći jednu pretpostavku svakog dana i
konstruirati stroj koji provjerava moguće kombinacije početnih postavki Enigme u
potrazi za odgovarajućom. Budući da je pretpostavljeni tekst trebalo ispravno locirati u
šifriranoj poruci, metoda razvijena za korelaciju koristila se činjenicom da je šifrirano
slovo uvijek različito od originala.

SLIKA 8: Marian Rejewsk SLIKA 9: Alan Mathison Turing

Tek nakon nekoliko mjeseci dizajniranja i gradnje, u kolovozu 1940. godine prvi stroj
stigao je u Bletchley Park. Unatoč velikom uspjehu u dešifriranju poruka njemačkih
kopnenih i zračnih snaga, komunikacijski sistem njemačke mornarice predstavljao je
nepremostiv problem. Kolekciji od standardnih pet dodana su još tri rotora, čime je broj
mogućih kombinacija znatno narastao, a nije bilo poznato ni njihovo ožičenje.
Sudbina Velike Britanije ovisila je o liniji opskrbe - konvojima teretnih brodova kojima
su SAD dopremale prijeko potrebne namirnice, sirovine i oružje. Njemački plan bio je
prekid opskrbne linije, čime bi se Velika Britanija bacila na koljena. Admiral Karl
Dönitz, zapovjednik njemačke flote, razvio je taktiku koja se oslanjala prvenstveno na
komunikaciju među podmornicama, te je stoga inzistirao na njezinoj sigurnosti.
Podmornice su patrolirale Atlantikom u potrazi za savezničkim konvojima i nakon
opažanja radiovezom javljale njihovu lokaciju drugim podmornicama. Nakon mnoštva
potopljenih brodova svibanj 1941. donosi preokret iscrpljenoj Britaniji. Kraljevska
mornarica zarobila je njemačku podmornicu U-110 i domogla se opreme za šifriranje,
doznavši tako ožičenje rotora i važeću knjigu šifri za dva mjeseca. Nijemci su vjerovali
kako je podmornica potonula i nisu mijenjali sustav.

Nakon niza neuspješnih napada na savezničke konvoje, admiral Dönitz posumnjao je u

kompromitiranost sustava i naredio promjenu, dodavši još jedan rotor između trećeg
rotora i reflektora. Na sreću analitičara u Bletchley Parku u prosincu 1941. prije službene
promjene njemačka podmornica greškom šalje poruku korištenjem svih četiriju rotora, te
potom uviđa grešku i ponovno je odašilje koristeći samo tri. Iz ove naizgled malene
greške analitičari uspijevaju odgonetnuti ožičenje četvrtog rotora. U veljači 1942.
njemačka ratna mornarica, Kriegsmarine i službeno uvodi novu šifru koju Britanci
nazivaju Shark, a njezine komunikacije opet postaju nedostupne savezničkim snagama.

Ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u rat nakon napada na Pearl Harbour,

komunikacije njemačke ratne mornarice postaju važne i Amerikancima. Britanci ubrzano
razvijaju novu bombu za mornarički sistem s četiri rotora i obećavaju rješenje do
kolovoza 1942., no Sjedinjene Države ne žele čekati i kreću s razvojem vlastitog uređaja.
Dana 30. listopada 1942. Britanska kraljevska mornarica uspijeva se domoći važnih
dokumenata s njemačke podmornice U-559. Njemačke meteorološke postaje bile su
opremljene uređajima Enigma sa samo trima rotorima, pa su zato podmorničari četvrti
rotor na svojim uređajima postavljali u neutralan položaj i na taj način oponašali Enigmu
s trima rotorima. Britanci su uobičajenim načinom pomoću bombi pronašli postavke za
prva tri rotora, a potom isprobali svih 26 kombinacija za četvrti i tako dešifrirali Shark.
Ipak, to nije bilo moguće bez određene zadrške koja je često rezultirala gubicima.
Turing odlazi u Sjedinjene Države kao savjetnik na projektu razvoja nove inačice bombe
s preko 6 tisuća rotora u prosincu 1942. godine, a nove bombe postaju operativne 28.
svibnja 1943. Za razliku od britanskih, američke bombe bile su tehnološki daleko brže i
savršenije. Najbrži rotor okretao se brzinom od 1725 okretaja u minuti i nakon
ostvarenog kontakta nije se mogao trenutno zaustaviti, pa je ugrađena i primitivna
tiratronska memorija koja pamti točne vrijednosti svih rotora, te se bomba nakon
ostvarenog kontakta sama zaustavlja i vraća na pohranjene parametre. Saveznici su tek
tada mogli pouzdano dešifrirati mornarički sustav, koristeći ga za uništenje većine
tankera za opskrbu podmornica gorivom. Američki uređaji pokazali su se toliko
uspješnima da je Velika Britanija odustala od proizvodnje svojih bombi za sustav s
četirima rotorima. Do proljeća 1944. 96 operativnih bombi rutinski je dešifriralo
mornaričke komunikacije Kriegsmarine, a nakon otkrivanja dnevnog ključa za
dešifriranje i prijevod nakon odašiljanja saveznicima je trebalo oko 20 minuta. Do kraja
rata, zahvaljujući uspješnom praćenju njemačkih komunikacija, Sjedinjene Države
potopile su ili zarobile 95 njemačkih podmornica.

Prema procjeni mnogih povjesničara Drugi svjetski rat trajao bi barem godinu dana duže,
uz goleme ljudske i materijalne gubitke da saveznici nisu uspjeli dešifrirati Enigmu. S
obzirom na uložena materijalna sredstva i ljudski angažman, važnost njezinog
dešifriranja može se mjeriti samo s projektom Manhattan, no za razliku od njega, načinio
je „bombu" koja je spasila milijune života diljem svijeta.

6.2.2. SIGABA

Tijekom drugog svjetskog rata, američka mornarica (US Navy) razvila je sustav za
šifriranje pod nazivom „Electronic Code Machine (ECM) Mark II“ koji je prema i
modernim standardima prihvačen kao sustav koji je nemoguće dešifririrati (osim
metodom brute force attack- koji iziskuje puno vremena). ECM Mark II znan je pod
nazivom i „SIGABA“. Porjeklo SIGABE vuče svoje korijene prije drugog svjetskog rata
i elektromehaničkog uređaja za šifriranje pod nazivom M-134 kojega je dizajnirao
William Friedman. Neki autori pripisuju izum američke SIGABA-e (M-134-C) Williamu
S. Friedmanu, dok ga drugi pripisuju jednom od njegovih prvih učenika, Franku
Rowlettu. U SIGABA-i je poboljšan sustav rotora Heberna i Scherbiusa upotrebom
pseudo-slučajnog odabira smjera okretanja pojedinih rotora, za razliku od Enigme kod
koje je smjer okretanja rotora bio odometarski. Također je korišteno 5 rotora, dok je
Enigma imala ukupno 3 ili 4 rotora.

Kretanje rotora bilo je kontrolirano papirnom trakom, koja je u stvari bila traka sa rupama
probušenim po dužini. U ovom slučaju papirna traka upravljala je rotorima zapravo
govorila je koji će rotor napredovati. U praksi rješenje sa papirnom trakom pokazalo se
veoma nepraktično te je zbog toga Frank Rowlett došao na ideju da koristi poseban set
rotora za nepredvidivu sekvencu pokreta primarnih rotora.

SLIKA 10: SIGABA ECM Mark II

Usprkos velikom rivalitetu između američke vojske i mornarice, američka vojska

prihvatila je inačicu SIGABE sa nekim manjim promjenama uvidjevši da je SIGABA
superiornija od uređaja koji su oni razvijali. Također koristili su se u mnogim
varijacijama za komunikacije visoke sigurnosti kao „POTUS PRIME“ tj kao veza između
američke Bijele kuće u SAD-u i broja 10 u Downing Streetu u Velikoj Britaniji.

U konačnoj verziji SIGABA se sastojala od 15 rotora. Set od tri rotora bila su normalna
rotora za šifriranje sa 26 izlaznih kontakata koji su se pomicali po nepravilnom
redosljedu. Drugi set od pet rotora poznatiji kao kontrolni rotori, kao i treći set rotora
(indeksni rotori) kontrolirali su sekvencu prijelaza rotora za šifriranje. Indeksni rotori
pomicali su se rukom omogućujući 500 početnih inicijalnih vrijednosti
SIGABA je bila i u centru jedne od smješnijih priča drugog svjetskog rata. 3. veljače
1945. godine u Francuskoj dva narednika, koja su bila zadužena za osiguranje SIGABE
odlučila su se „zabaviti“ sa lokalnim Francuskinjama. U kamionu koji su osiguravali bila
su tri sefa po 135 kg sa SIGABA-ma. Lokalni francuz koji je izgubio svoj kamion
odlučio je posuditi američki te kad je primjetio da su na kamionu i sefovi zaključio je da
se uvalio u velike probleme, te je sefove jednostavno izbacio u lokalni potok. Nakon
šestotjedne potrage za SIGABA-ma pronađene su u potoku, a časnik koji je vodio
istragu je odlikovan. Što se dogodilo sa narednicima nije poznato.

6.2.2.1. Navaho jezik

Američki marinci napisali su veoma interesantno poglavlje u drugom svjetskom ratu i u

povjesti kriptologije koristeći jednu od najneobičajnijih šifri koja se koristila: materinji
jezik Navaho Indijanaca sa američkog jugozapada. Američka vojska se koristila
elektromehaničkim sustavima šifriranja, taj sustav je u praksi bio veoma spor za primjenu
u borbi, pa se veoma često događalo da su se poruke prenosile bez ikakvog zakrivanja
preko radija. Te poruke su bile podložne neprijateljskom presretanju.

Početkom 1942 Philip Johnson, veteran prvog svjetskog rata došao je sa prijedlogom da
bi Navaho jezik bio dobar „real time“ kôd. Ta ideja nije bila nova budući da je u prvom
svjetskom ratu američka vojska koristila Coctaw indijance kao radio operatere. Nakon
nekoliko pokusa američki marinci počeli su obučavati Navaho Indijance kao radio
operatere. Prvi Navaho „code-talkers“ počeli su svoju primjenu 1942 godine u bitci za
Guadalcanal. Iako je u početku bilo problema da sustav efektivno proradi ( Navaho
indijanci nisu imali svoje riječi za bojni brod, tenk, radar, podmornicu...) sustav Navaho
„code-talkers“ pokazao se veoma učinkovit - niti jedan prijenos podataka i komunikacija
tijekom drugog svjetskog rata nije kompromitiran osim nekih kodova i prijenosa na nižoj
razini. Neki izvori tvrde da su Japanci zarobili Navaho „code talkers“-e, ali da su za neke
mislili da su to Japanci preobučeni u japanske uniforme, a da za druge nikako nisu mogli
ustanoviti što to oni govore. Nakon rata Japanski vojni obavještajac, general poručnik,
Siezo Arisue priznao je američkim obavještajcima da nisu mogli probiti niti jednu
njihovu šifru. Više od 420 Navaho, 50 Choctaw i 17 Comanche Indijanaca služilo je u
američkoj vojsci, te su i nakon rata ostali nepoznati i neeksponirani još desetljeća budući
da je vojska željela da ta tajna ostane skrivena i da se može primjeniti i u budućnosti.
Razvojem civilnog društava u SAD-u krajem dvadesetog stoljeća i ta činjenica je postala
javna te je sada jedna od najpoznatijih epizoda u povijesti kriptologije.

6.2.2.2 VENONA

Jedna od najvećih američkih tajni kriptologije u drugom svjetskom ratu bila je

kriptoanaliza sovjetskih komunikacija tjekom ratnih godina. Taj projekt je pokrenut u
sječnju 1943. godine i nazvan je VENONA. Njegov cilj je bila kriptoanaliza sovjetskih
diplomatskih komunikacija, a pokrenuo ga je Gene Grabeel koji će ostati vjeran
organizaciji do raspuštanja 1980. Veoma brzo se ustanovila da se te poruke i
komunikacije mogu podjeliti na pet glavnih područja i to na: poslovne, diplomatske,
obavještajne (NKVD-a, kasnije KGB-a), vojno obavještajne Crvene armije i vojno
obavještajne mornarice.

Prvi konkretni rezultati pojavili su se 1943 kad je Richard Hallock probio prve šifre
Sovjeta vezane uz poslovnu komunikaciju i 1944, kad je Cecil Phillips došao do NKVD
šifri. Te šifre su bile veoma dobro zaštićene dvostrukom enkripcijom te će morati proći
još nekoliko godina dok one budu probijene. Do 1952. godine većina šifri i komunikacija
Sovjeta bile su probijene, naravno uz veliku pomoć Britanaca, ali i Finaca koji su se prije
napada Njemaca na SSSR, domogli parcijalno izgorene kodne knjige iz veleposlanstava u
Helsinkiju, te krajem rata kopiju prosljedili američkim obavještajcima. Više od 3000
tisuće poruka je dešifrirano parcijalno ili u potpunosti.

Iako je broj poruka koje su bile dešifrirane relativno mali, one su dale fascinantni uvid u
organizaciju sovjetskih špijuna u SAD-u. Jedan od tih primjera je i čovjek koji je
Sovjetima predao nacrte za atomsku bombu. On je bio vsoko pozicionirani sovjetski
agent u Los Alamosu u New Mexicu-u koji je radio na projektu Manhattan odnosno na
projektu stvaranja atomske bombe sa kodnim imenom CHARLZ. U stvari njegovo pravo
ime bilo je Klaus Fuchs, koji je sa skupinom pomagača Davidom Greenglass-om ( kodno
ime WALTER LIPPMAN) i Tedom Hall-om (kodno ime MLAD) predao SSSR-u
planove o izradi atomske bombe. Iako dekodirane poruke nisu mogle dokazati njegovu
krivnju, a i naravno bile su previše tajne za sudski proces, pokrenule su niz ispitivanja i
istraga koje su na kraju dovele do razbijanja te špijunske mreže. Naravno Sovjeti su bili
obavješteni o postajanju VENONE od samog njenog osnivanja, te su činili sve da
zakompliciraju i ometu njezin rad. VENONA je ostala aktivna do 1980 godine, a
dokumenti o njezinom radu javno su objavljeni 1995 godine.

6.2.3. JN 25

Početkom ljeta 1939 Japanci su se počeli služiti „novim kodom“ za najtajnije

komunikacije. Amerikanci su tom novom kodu dodjelili oznaku JN-25 (Japanese Navy
25). To je u stvari bio kod koji se nije previše razlikovao od kodova koji su se koristili u
Prvom svjetskom ratu. Kodna knjiga JN-25 sastojala se od popisa od oko 33.000 fraza,
riječi i slova kojima su dodjeljeni 5 znamenkaste brojčane vrijednosti te su zatim
matematičkim operacijama šifrirane sa vrijednostima iz kodne knjige. Japanci su koristili
ovaj kod prvenstveno iz razloga jer nisu imali dostatna financijska sredstva za opremanje
svih svojih brodova elektromehaničkim uređajima za šifriranje, ali i bez njih ovaj kod se
pokazao kao veoma težak za probijanje

Razne teorije zavjere tvrde da su Britanci znali za napad na Pearl Harbor, tj da su njezini
stručnjaci za dešifriranje u Bletchley parku probili JN-25, ali zbog želje da se SAD
aktivnije uključe u rat nisu obavjestili svoje buduće saveznike. Nakon Pearl Harbor-a
američka pažnja sa diplomatskih šifri (RED i PURPLE / CORAL i JADE) preselila se na
vojno mornaričke šifre i njihovo probijanje. Nikakvog napredka nije bilo sve do siječnja
1942. godine, ali i taj pomak je bio od velike pomoći da se što prije zaustavi
šestomjesečni pohod Japanaca u Pacifiku.

Najznačajnija skupina koja se bavila probijanjem JN-25 bila je „Combat Intelligence

Unit“ koja se nalazila u Pearl Harboru pod zapovjedništvom komodora Johna
Rocheforta. Ta grupa je danonoćno složenom matematičkom analizom i primjenom
automata sa bušenim karticama, koje je patentirao Thomas H. Dyer uspjela uočiti neke
uzorke koji se ponavljaju i uspjela probiti JN-25, iako su Japanci svakih nekoliko mjeseci
mijenjali svoje kodne knjige, shema tj. kodne sekvence su ostale iste. Do travnja 1942.
godine Amerikanci su mogli uspješno pročitati trećinu kodnih riječi i poruka zakritih JN-
25 kodom.
Jedna od poznatijih priča vezana uz JN-25 vezana je uz znamenitu bitku kod Midway-a.
Cilj napada japanske flote bio je označen kao „AF“ te su kriptoanalitičari vjerovali da je
to oznaka na japanskoj mornaričkoj karti za Midway, iako njihovi nadređeni nisu bili u to
uvjereni. Rocheforth se poslužio lukavstvom te su poslali lažnu poruku da je Midway
ostao bez zaliha pitke vode. Budući da je ta poruka bila presretnuta od Japanaca oni su
ubrzo poslali svoju poruku da je „AF“ ostao bez zaliha pitke vode što su američki
kriptoanalitičari ubrzo otkrili i time potkrijepili svoje saznanje da će sljedeći napad
Japanaca biti upravo na Midway. Taj se podatak pokazao se veoma korisnim budući da
je ta bitka upravo predstavljala prekretnicu u ratu za Pacifik

6.3. Suvremena kriptologija

6.3.1. DES

Sedamdesetih godina 20. stoljeća objavljeni su radovi koji će revolucionalizirati

kriptologiju. Premda računala u to vrijeme teže nekoliko stotina kilograma i zauzimaju
nekoliko soba, digitalni format znakova uvjetovat će podjelu šifri na blok i stream šifre.
Stream šifre procesiraju bit po bit informacije dok blok šifre dijele informaciju u blokove
bitove (npr. 64 bita) koji se zatim procesiraju odvojeno.
Horst Feistal, razvojni inženjer u IBM-ovom istraživačkom laboratoriju «Thomas J.
Watson», razvija sustav blokovske šifre kod kojeg se ulazni blok dijeli na središnji, lijevi
te desni blok. Desni blok se seli na lijevu stranu, a središnji blok prolazi kroz
transformacije. Krenuvši od osnovne ideje '73. godine Feistal razvija sustav kojem daje
ime Lucifer.

Nacionalni ured za standarde (National Bureau of Standards NBS) u svibnju 1973.

godine danas Nacionalni institut za standarde i tehnologiju NIST (National Institute of
Standards and Technology) raspisuje natječaj za enkripcijski algoritam za komercijalne
svrhe. Kako nije bilo kandidata koji bi ispunili uvjete, natječaj je ponovljen '74. godine i
tada se javlja IBM s prerađenim Luciferom. IBM pobjeđuje na natječaju, a krajem '76.
NIST daje algoritmu ime DES-Standard za zakrivanje podataka (Data Encryption
Standard) koji postaje i službeni standard za enkripciju niskog stupnja sigurnosti.
DES je sustav za zakrivanje koji se sastoji od 16 iteracija, a jasnopis se dijeli na blokove
od po 64 bita. Na početku algoritma svaki od blokova jasnopisa prolazi kroz početnu
permutaciju koja nije sastavni dio iteracija i koja omogućava da se isti algoritam koristi i
za zakrivanje i za raskrivanje. Nakon početne permutacije slijedi korak u kojem se blok
od 64 bita dijeli na dva dijela po 32 bita i to L0 (lijevu) stranu koja sadržava parne bitove
i R0 (desnu) stranu koju sačinjavaju neparni bitovi. Početna 32 bita s oznakom R0 u
slijedećem koraku bit će vrijednost koju će imati lijeva strana s oznakom L1. Na desnoj
strani zatim slijedi tablica proširenja, pri kojoj ćemo proširiti postojeća 32 bita na 48.
Dobivenih 48 bita u tablici proširenja zatim uz pomoć funkcije XOR spajamo s ključem
K1 koji također ima 48 bita. Slijedeći korak zove se „tablica zamjene“ i tu se 48 bita
dobivenih u prethodnom koraku podijeli na osam skupina po šest bita i uz pomoć tablica
prevodi u osam skupina po četiri bita. Kao rezultat dobivamo 32 bita koji zatim prolaze
kroz permutaciju, te se spajaju uz pomoć funkcije XOR s lijevom stranom. Nastaloj
vrijednosti dajemo ime R1. Ovakav postupak ponavlja se 16 puta s time da je posljednja
iteracija drugačija od ostalih, i to u dijelu kojem desna strana s oznakom R15 postaje L16 i
spaja se sa R16 te zajedno daju 64 bita nad kojima će biti izvršena inverzna permutacija te
ćemo tako dobiti zakritak. Algoritam DES-a nalazi se u dodatku

6.3.2. RSA

Britanac James Ellis 1970. godine predložio je sustav zakrivanja koji će koristiti dva
ključa, jedan za zakrivanje a drugi prilikom raskrivanja. Takav sustav nazivamo i
asimetrični za razliku od simetričnog (npr. DES) koji koristi isti ključ i za zakrivanje i
raskivanje. Njegov će rad dobiti povjerljivu oznaku tako da povjesničari prvenstvo izuma
pripisuju Rivestu, Shamiru i Adlemanu. Uzevši prva slova svojih prezimena oni 1977.
godine konstruiraju zakritni sustav RSA koji je i danas jedan od najraširenijih
asimetričnih sustava. Prednost asimetričnih sustava (sustava s javnim ključem) je u tome
što više nije potrebno dostavljati ključeve osobama s kojima želimo razmjenjivati tajne
podatke a upravo pri razmjenjivanju ključeva dolazi često do kompromitacije sustava.
Svaka osoba ima javni ključ koji je dostupan svima i pomoću njega zakrivamo poruke.
Sustav javnih ključeva obično je pohranjen na nekom javnom serveru (takav sustav
postoji na CARNetovom poslužitelju javnih PGP ključeva). Jednom zakrivenu poruku s
javnim ključem više ne možemo raskriti ukoliko nemamo tajni ključ.

Sigurnost RSA sustava temelji se na tajnom ključu i nemogućnosti faktorizacije velikih

brojeva (više od 150 znamenki) na prim brojeve. Algoritam sustava započinje time što
odabiremo dva velika prosta broja (označiti ćemo ih sa p i q). Slijedeći korak je
izračunavanje javnog djelitelja n koji dobivamo kao umnožak p i q. Tajni djelitelj φ [n]
izvodimo iz formule φ [n]= (p – 1) (q – 1). Izabiremo javni ključ e tako da bude relativno
prost u odnosu na n. I na kraju računamo tajni ključ d po formuli e x d mod φ [n]= 1
Izračunavši sve navedene elemente zakrivanje sa RSA sustavom radimo po formuli

Zi = Ji e
mod n

pri čemu je Z i zakritak, J i jasnopis, e javni ključ a n javni djelitelj.

Raskrivanje izvodimo prema:

Ji = Zi d
mod n

J i jasnopis, Z i zakritak, d tajni ključ.

Kako se javni ključevi nalaze na javno dostupnom mjestu postavlja se pitanje kako
sigurno identificirati osobu koja je poruku zakrila. Rješenje je u digitalnom potpisu
(Mesage Autentication Code MAC) koji nam osigurava identifikaciju pošiljatelja poruke.
Osim što osigurava identifikaciju korisnika (user indentification), digitalni potpis
osigurava i integritet informacije odnosno da nije došlo do mijenjanja sadržaja poruke što
nazivamo autentifikacija (auttentication).

6.3.3. AES
NIST je 1997. godine objavio natječaj za kritopisni sustav koji je trebao biti zamjena za
DES. Pobjednik natječaja dobio bi ime Napredni zakritni sustav AES (Advanced
Encryption Standard). NIST je postavio slijedeće uvjete za kritopisni sustav:
- mora biti simetričan;
- mora biti blokovni;
- treba raditi s 128-bitnim blokovima i s ključevima od tri dužine: 128, 192 i 256
bitova.
Pobjedu odnosi sustav RIJNDAEL koji su razvili belgijski kriptografi Joan Daemen i
Vincent Rijmen. RIJNDAEL zakriva blokove od 128 bitova (16 bajtova) s ključem od
128 bita (uz mogućnost korištenja i 192 i 256 bita) te ima deset iteracija.

7. ZAKLJUČAK

Proučivši povijest kriptologije ne može se ne uočiti kako je ova znanost, premda skrivena
od očiju javnosti, imala velik utjecaj na živote velikog broja ljudi. Posebno to vrijedi za
20. stoljeće, a naročito na Drugi svjetski rat koji je prema procjenama povjesničara
mogao trajati još barem godinu dana iziskujući goleme ljudske i materijalne gubitke. To
se područje i prema mojoj procjeni smatra najuzbudljivijim područjem u povijesti
kriptologije. Isto tako, može se primijetiti kako su kroz četiri tisućljeća razvoja
kriptologije na njezinom usavršavanju radili znanstvenici koji su svaki za svoje vrijeme
predstavljali utjelovljenje duha inventivnosti i razvoja na području znanosti.
Danas kada je kriptologija oko nas više nego ikada može se postaviti pitanje kakva je
njezina budućnost. Gordon Moore, osnivač Intela, predvidio je prije više od 35 godina da
će kompjutorski čipovi podvostručavati kapacitet svakih 18 do 24 mjeseca. Znanstvenici
se ne slažu u tome do kada će tzv. Mooreov zakon vrijediti zbog tehničkih zapreka koji
nastaju pri izradi čipova. Znamo li Mooreov zakon možemo donekle predvidjeti brzinu
rada procesora ili dužinu ključa koje će pojedino računalo moći razbiti. Ono što se ne
može predvidjeti je ljudski faktor, da li će se izumiti neki novi algoritmi, kritopisni sustav
ili nešto treće. Budućnost će kao i do sada najviše ovisiti o ljudima koji se bave
kriptologijom.

8. LITERATURA

1. David Kahn: „Šifranti protiv špijuna“, Centar za informacije i publicitet, Zagreb,1979

2. Đuro Čukljaš: „Tajno komuniciranje špijuna“, MUP, Zagreb, 1994

3.Ivica Marić: Seminarski rad: „Sigurnost računalnih mreža“, Zagreb, 2004

4.Hrvoje Čavrak: „Enigma“, math.e, broj 3

5.Singh: „Šifre: kratka povijest kriptografije“, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003

Internet:

1. http://www.bletchleypark.co.uk/

2. http://www.nsa.gov.

3. http://www.interhack.net/pubs/des-key-crack/des-key-crack.html

4. http://www.security-online.com/info/glossary.html

5. http://www.cs.hut.fi/ssh/crypto/intro.html

6. http://en.wikipedia.org/wiki/Category:Cryptography

7. http://www.math.hr/~mathe/vigenere/

8. http://world.std.com/~cme/home.html

9. http://www.codesandciphers.org.uk/bletchleypark/index.htm

10. http://www.cacr.math.uwaterloo.ca/hac/

11. http://www.ellsbury.com/enigmabombe.htm

12. http://www.geocities.com/SiliconValley/Network/2811/links.htm
9. DODATAK
9.1. Tablica čestota u hrvatskom jeziku

Na Na Dvoslovi
Slova
početku kraju
riječi riječi
Kraj Početak
Rang % % % % riječi riječi

1. A 11,43 A 11,43 S 15,77 E 21,76 JE JE

2. B 1,59 E 9,36 P 8,71 A 21,39 NA ST
3. C 0,87 I 9,63 U 6,44 I 17,32 NE TI
4. Č 0,94 O 8,99 O 6,42 U 11,56 IJ IJ
5. Ć 0,78 N 5,46 V 6,09 O 9,15 ST NA
6. D 3,49 S 5,24 K 6,07 M 4,17 RA KO
7. Dž 0,01 T 4,61 I 6,03 T 2,74 DA NO
8. Đ 0,19 U 4,55 D 5,66 S 1,73 VI RA
9. E 9,36 R 4,53 N 4,95 H 1,70 TI NE
10. F 0,16 J 4,24 Z 4,92 N 1,63 KO VI
11. G 1,58 M 4,05 T 4,61 D 1,46 LA VA
12 H 0,74 V 3,50 J 3,84 Z 1,16 NO DA
13. I 9,63 K 3,49 M 3,44 R TA LA
14. J 4,24 D 3,49 B 3,53 J MO SV
15. K 3,49 L 3,05 Ć K SE PO
16. L 3,05 P 2,67 A Š NI
17. Lj 0,62 Z 1,74 R Ć OJ
18. M 4,05 B 1,59 E V AD
19. N 5,46 G 1,58 G L PO
20. Nj 0,62 Š 1,27 Č G OM
21. O 8,99 Č 0,94 Lj F TO
22. P 2,67 C 0,87 Z P SV
23. R 4,53 Ć 0,78 L Lj PR
24. S 5,24 H 0,74 S C KA
25. Š 1,27 Nj 0,62 F Č AM
26. T 4,61 Lj 0,62 C Ž
27. U 4,55 Ž 0,61 Nj B
28. V 3,50 Đ 0,19 H
29. Z 1,74 F 0,16
30. Ž 0,61 Dž 0,01
9.2. Algoritam DES-a

JASNOPIS 64 bita

POČETNA PERMUTACIJA

L 0 32 bita R 0 32 bita

L 1 = R 0 32 bita

TABLICA PROŠIRENJA
E 48 bita
(Extension)

+ KLJUČ K 1 48bita
XOR

TABLICA ZAMJENE
S 1 - S 8 32 bita

Permutacija
+ 32 bita

+
R1 = L 0 F [ R 0 K1 ]