„Da Allah hoće, učinio bi vas sljedbenicima jedne vjere, ali On u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na Pravi

put ukazuje onome kome On hoće; i vi ćete doista odgovarati za ono što ste radili.“ (Nahl, 93)

Iza nas su sveti dani zul-hidždžeta-dani u kojima su obredi hadždža, iza nas je najbolji dan u godini-dan Arefata,
iza nas je praznik vjernika – Kurban-bajram, iza nas je žrtva koju smo prinijeli u ime Allaha, iza nas je dan
sjećanja na Srebrenicu, te ovim nabrojanim možemo uočiti da se mnogo toga izdešavalo u ovih zadnjih 10-tak
dana i da je to veoma brzo prošlo jer vrijeme neumitno teče, ne čeka nikoga, ne stoji, samo je pitanje ide li
nama u korist ili ne, vrijedi li ili ne, obaziremo li se na ono što vrijeme odnosi i vidimo li ono što donosi!? Kakvu
korist nama ostavlja i šta to kroz vrijeme ostaje kao vrijednost koja se svake godine vraća? Umijemo li
prepoznati i pravilno iskoristiti i ponijeti te vrijednosti? Je li to od tih vrijednosti koje su iza nas samo fajdu i
korist imaju pojedinci, individue ili možda i mi ovdje možemo nešto naučiti iz tih obreda i propisa?

Svakako, isto kao što obredi mijenjaju, odnosno koji bi trebao da promjeni vjernika, i na nas ovdje bi trebao
svaki obred djelovati, malo više na razmišljanje potaknuti! Jer, ako se imalo dublje zamislimo i razmislimo
vidimo da svaki obred, njegov historijat, šalje upečatljive poruke, pouke koje ne ostavljaju vjernika
ravnodušnim..

Ako pogledamo prvih deset svetih dana zulhidždžeta-dana u kojima se izvršavaju obredi hadždža, prvo što
vidimo jesu bijeli ihrami, bijela odjeća hadžija. Međutim, kakvo nam značenje ti bijeli ihrami, odjeća hadžija,
mogu poslati? Znamo da čovjek kada se nalazi kod i oko Kabe, da kada obuče tu odjeću on se nalazi pod
zabranom. To znači i podrazumijeva ne mirisati se, ne češljati se, ne brijati se, ne šišati se, ne biti jednostavno u
odjeći dunjaluka. Tj. ihram nam braćo, daje odgovor na pitanje šta nam pripada od ovoga svijeta… A ne
pripada nam ništa sem komad bijelog platna u koje nas umotaju kada nam duša izađe i s njom ostaju samo
naša djela.

Ostat će i imetak, kule, palače, mala i velika carstva, i svako će pred Gospodarom svjetova morati pročitati
knjigu svoga života… ni izgled, niti položaj, ni bogatstvo, ni sinovi, ni kćeri, ni žene, već samo djela na kraju
putovanja, u kaburu bit će važna.

Taj ihram nas tjera, ili bi nas trebao pokrenuti da sebi postavimo pitanje u danima poslije koje glasi: da li i
koliko razmišljamo o trenutku kada će nam u kratku, davno zapisanu posjetu doći nenajavljeni gost, koji dolazi
po zadatku, a ne da sa nama sijeli, ogovara i prenosi tuđe riječi, gost ispred kojeg ne možemo zaključati vrata i
pogasiti svjetla, kako bi pomislio da nas kod kuće nema…
Ako pogledamo iza sebe primjetit ćemo hadžski obred stajanja na Arefatu. Koliki je značaj tog stajanja - vukufa
govori i činjenica da je bez njega hadž neispravan. Pa, ako već toliku važnost u sebi nosi, da li je nama
uskraćena suština toga stajanja. Nosi li taj propis neku pouku? Da li se ona može dokučiti, i u svoj život ta
poruka utkati? Ili je možda čitav taj obred obična forma? Neučinkovito, isto kao što je mnogo toga danas što
radi islamski svijet beskorisno! Daleko od suštine.

„Najvrijedniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu zna i nije Mu ništa skriveno.“ (Hudžurat,
13.)
Smisao Arefata nije skriven, a niko ga bolje pojasniti ne može od Poslanika a.s… 632. godine se nalazio na
Arefatu, i pred 124.000 hadžija je odaslao tu poruku koja i sad važi za sve vjernike kao i tada, samo što se
danas još više na nju treba osluhnuti. Koliko je primjenjenja, kazuje činjenica da svakog hadža imamo osjećaj
kao da je prvi put čujemo.

Ako pogledamo iza sebe, ima li mjesto zvano Mina, na kojem hadžije bacaju kamenčiće na prokletog šejtana
kakvu poruku? Na Mini su iskazane dvije velike ljubavi i odanosti. Odanost Ibrahima, a.s., prema Gospodaru
svjetova, i ljubav djeteta prema roditelju.

Ako pogledamo iza sebe, šta nam govore Safa i Merva. Da bi shvatili ovaj hadžski obred moramo se prisjetiti
Hadžere i Ismaila. Nakon što Allah naređuje Ibrahimu a.s., šta da čini, Ibrahim a.s., odazivajući se Allahovoj
naredbi ostavlja njih dvoje same u surovoj pustinji sa malim zalihama hrane i vode i kada su potrošili sve što su
imali sa sobom, a mali Ismail počeo plakati od gladi, Hadžera se popela na jedan od obližnjih brežuljaka, tražeći
vodu. Pošto nije vidjela sa tog brežuljka nikoga ko bi im mogao pomoći požuri ka drugom brežuljku tražeći
pomoć i vodu. Ništa nije našla. Na kraju je umorna krenula ka svome sinu Ismailu.

Kad je stigla do malog sina zaprepastila se od čuda. Allah je dao da ispod nogu njenog sina provre voda. Zato
su ova Safa i Merva poruka milionima žena u svijetu ali i očevima, da ne strahuju od onoga što Allah dž.š., u
maternicama stvara, jer Allah hrani i od straha brani.
Međutim, Hadžerino zalaganje, akcija s druge strane je poruka svima nama da uvijek treba biti u pokretu, u
borbi, u nastojanju da oslobodiš sebe od ovisnosti o drugom, a svoju zajednicu od siromaštva. Jer, Hadžera ne
sjedi i ne čeka da nešto iz neba bljesne, padne samo od sebe. Ona se trudi. Trči očekujući da će neko naići s
vodom. Njen trud, njen rad prati njena dova. Dova bez toga, u najmanju je ruku-upitna.
Ako pogledamo iza sebe, šta nam žrtva koju smo u danima bajrama prinijeli govori… Isma’il a.s., je simbol
kušnje. Ibrahimu je kušnja i ispit bio Isma’il a.s., ali nas treba da brine da li smo se zapitali ko je naš Isma’il? Da
li nam je Isma’il dijete ili ona fotelja, naša reputacija ili neka diploma ili zvanje, slava, ljepota, mladost, snaga ili
karijera?
Da li smo mi spremni da kao Ibrahim a.s., žrtvujemo radi Allaha dž.š., našeg Isma’ila oličenog u prije
navedenom?
Poruka je u danima koji su iza nas, da oživimo uspomenu na sunnet Ibrahimov i opet nanovo da se prisjetimo,
draga braćo, da je on trebao da zakolje sina i povinovao se Allahovoj naredbi, a ja, ti, treba da samo malo
žrtvujemo od dunjaluka, ali odlučno, sa svješću da do Allaha ne dolazi niti krv niti meso kurbana nego samo,
odlučnost, iskrenost, poslušnost.

Srebrenica i brojna druga mjesta gdje je genocid nad nama muslimanima-Bošnjacima počinjen, čemu nas ta
mjesta teških sjećanja uče??? To su sjećanja kao i ranije spomenuta, sjećanja koja nas prate, tjeraju i uče nas
da nijedna žrtva nije uzaludna, da ni jedna borba na Allahovom putu nije beskorisna, i da će Allah sigurno
pobjedu vjernicima dati, i olakšanje poslati. Uči nas da strpljivi i izdržljivi budemo, istrajni i uporni u pravdi,
istini, emanetu, odgovornosti, časti, dostojanstvu, vjeri na kojoj Allah uspostavlja život na Zemlji.

„O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.“ (Ali-
Imran, 200)