Patricia Cornwell-Knjiga mrtvih

"Knjiga mrtvih" iz naslova dnevnik je u koji se ručno upisuju svi slučajevi koji stignu u mrtvačnicu.
No za forenzičarku Kay Scarpetta, ona će dobiti novo značenje. Nedugo nakon preseljenja u
Charleston u saveznoj državi Južnoj Karolini koje joj je trebalo donijeti željeni smiraj, a gdje bi
trebala voditi privatni forenzični laboratorij, Scarpetta je pozvana da istraži ubojstvo američke
tenisačice Drew Martin, čije je unakaženo tijelo pronađeno u Rimu. Kontradiktorni dokazi ostavit
će Scarpettu, kao i talijanske karabinjere i njezinu ljubav Bentona Wesleyja u nedoumicama. No,
kada ona otkrije trag koji povezuje umorstvo tenisačice s tijelom neidentificiranog dječaka iz Južne
Karoline, a to dvoje vodi do njezine stare nemeze, manijakalne psihijatrice Marilyn Self, Scarpetta
će se morati suočiti s osobom koja utjelovljuje njezine najveće strahove… U knjizi mrtvih
ispunjavaju se reci, a zlokobna slutnja navijestit će mogućnost da se među njima pojavi i
Scarpettino ime.
Bez konkurencije Patricia Cornwell već dva desetljeća suvereno vlada svijetom krimića kao
najpopularnija, najtiražnija, najbogatija i najkontroverznija autorica tog žanra. Svjetsku slavu
donijela joj je upravo serija romana o doktorici Kay Scarpetta, razvedenoj sudskoj patologinji u
muškom svijetu detektiva, koja iz knjige u knjigu osvaja svojom predanošću i čvrstinom, a plijeni
ranjivošću i suptilnošću, bezrezervno je odana talijanskoj kuhinji, kavi, cigaretama i pokojoj
čašici alkohola. Scarpetta uz pomoć najsuvremenije tehnologije, ali i vlastite intuicije, proganja
zvjerske ubojice, boreći se pritom i s osobnim demonima. Srca čitatelja osvojio je i njezin stalni
pratitelj, čangrizavi policijski poručnik Pete Marino, te njezina velika ljubav, FBI-jev stručnjak za
psihologiju zločinaca Benton Wesley, kao i nećakinja joj Lucy.
Petnaesti slučaj doktorice Kay Scarpetta
Zahvala
Osobito sam zahvalna doc. dr. Štaci Gruber, specijalis-tici psihijatrije na Medicinskom fakultetu u
Harvardu i pomoćnici direktora Laboratorija za kognitivno neuro-oslikavanje u bolnici McLean.
Ovu knjigu želim posvetiti svojem izdavaču Ivanu Heldu. KNJIGA MRTVIH Rim žubor vode.
Duboka kada u podu od terakote, obložena sivim, mo zaičastim p ločicama. Iz stare mjedene
slavine polako istječe voda. Kroz prozor prostorije utječe tama. S druge strane starinskog, valovitog
prozorskog stakla prostiru se piazza, vodoskok, noć. Ona tiho sjedi u kadi. Voda je vrlo hladna,
puna kockica leda ko je se otapaju. Pogled jo j je gotovo prazan - u očima nema v iše ničega. U
početku su te oči bile poput ruku ko je se molećivo pružaju prema n jemu, preklin jući ga da je
poštedi. Sad su poput ljubičaste modrine sumraka. čega god da je b ilo u n jima, sad je gotovo
potpuno nestalo. Uskoro će zaspati. "Izvoli", kaže on, p ružajući joj votku u čaši od murano stakla.
Očaran je dijelovima n jezina tijela koji n ikad nisu vidjeli sunca. Bijeli su poput vapnenca. Pritvara
slavinu tako da voda sad sporije kaplje. Pro matra n jezino ubrzano disanje. čuje kako jo j zubi
cvokoću. Bijele joj grudi plutaju pod površinom vode, nježne poput bijelih cvjetova. Bradavice,
otvrdle od hladnoće, nalikuju na ružičaste pupoljke. On se sjeti drvenih olovaka ko je je imao kao
školarac. Odgrizao bi ružičastu gumicu sa svake olovke i onda objašnjavao ocu, a ponekad i majci,
da mu te gumice ne trebaju, jer nema n jima što brisati zato što ne griješi. Prava je istina bila da ih
je volio žvakati. Kao i to da nije mogao kontrolirati nagon da ih odgrize. "Sjetit ćeš se mog imena",
kaže joj. "Neću", odgovori mu ona. "Mogu ga zaboraviti." Cvokotanje. Zna zašto mu je to rekla, da
će zaboravit i kako se on zove. želi ga time natjerat i da ponovno razmisli o n jezinoj sudbini, kao
da je u pitanju loš vojni plan. "Kako se zovem?" upita je. "Da čujem." "Ne sjećam se." Plače, trese
se. "Da čujem", kaže joj, gledajući njezinu naježenu kožu i p lave dlačice kako strše na preplanulim
rukama, mladenačke grudi i tamno područje između nogu pod vodom. "Will." "I još?" "Rambo."
"Misliš da je to ime s miješno", kaže, sjedajući go l na poklopac zahodske školjke. Ona žustro
odmahne glavo m. Laže. Grubo se našalila kad joj je rekao kako se zove. Nasmijala mu se u lice i
rekla da je Rambo izmišljeno ime, da je to ime iz filma. On je rekao da je švedsko. Ona je rekla da
n ije švedsko. On je ponovio da je švedsko i upitao je što misli, odakle dolazi to ime? To ime zaista
postoji, rekao je. "Ma da", rekla je. "Kao i Rocky", dodala je, s mijući se. "Provjeri na internetu",
rekao joj je. "To ime zaista postoji", ponovio je. Nije mu se sviđalo što mora objašnjavati porijeklo
svog imena. To je bilo prije dva dana. Nije jo j zamjerio, ali zapamtio je. Sad joj je čak bio spreman
oprostiti jer, bez obzira na to što svijet misli, ona doista nepodnošljivo pati. "Moje ime je samo jeka
u tvo m sjećanju," veli, "tako daje svejedno. Sasvim je svejedno hoćeš li ga izgovorit i naglas. I tako
će bit i samo odjek već izrečenog." "Nikad neću reći kako se zoveš." Panika. Usnice i nokt i su joj
modri i nekontrolirano se trese. Zuri. Naređuje joj da otpije još votke i ona ga posluša. Ne usuđuje
se odbiti. Zna što slijed i i za najmanji znak neposluha. Zna što slijedi i za jedan jedini tihi usklik.
On mirno sjedi na poklopcu školjke, raširenih nogu, tako da ona vidi koliko je u zbuđen. Htio b i da
ga se boji. Više ga ne preklinje, ne govori mu da u zme to što želi, ako je već to razlog što je drži
kao taokinju. Više mu to ne govori, jer zna što joj slijed i kad ga vrijeđa na tako neizravan način:
ako želiš to od mene, onda ćeš morati to i uzeti. Drugim riječima, nit i bi mu se podala, niti bi htjela
da je u zme. "Jesam li te lijepo zamolio", kaže jo j. "Ne znam." Cvokotanje zubi. "Znaš, znaš.
Zamolio sam te da mi zahvališ. Samo sam te to molio. I b io sam dobar prema tebi. Lijepo sam te
zamo lio, a ti si onda baš morala to učiniti", kaže joj. "Baš si me morala prisilit i n a ovo. Znaš",
ustane i pogleda svoj goli odraz u ogledalu iznad umivaonika od poliranog mramo ra, "tvoja me
patnja t jera da radim ovo što radim", kaže odraz golog muškarca u ogledalu. "A ja to ne želim čin
iti. Povrijed ila si me. Razu miješ li da si me duboko povrijed ila t ime što me prisiljavaš na ovo?"
kaže njegov goli odraz u ogledalu.

Ona kaže da razu mije. On počne otvarati svoju kutiju s alato m, a njezin se pogled razleti poput
krhotina razb ijenog stakla. Nemirne jo j se oči priku ju za skalpele, no ževe i tanke piliće. On
izvuče vrećicu s pijesko m i odloži je na rub u mivaonika. Izvadi i ampule ljubičastog ljepila, pa i n
jih odloži na u mivaonik. "Učinit ću sve što želiš. Dat ću ti sve što hoćeš", ponovi ona tko zna koji
put. Premda joj je nared io da mu to više ne govori, opet je to učin ila. On uroni ruke u vodu, toliko
hladnu da grize, zgrabi je za gležnjeve i povuče prema gore. Drži je tako za hladne, preplanule noge
s hladnim, bijelim stopalima, osjećajući u žas i paniku u njezinim mišićima. čvrsto je drži za hladne
gležnjeve, ovaj put malo dulje nego prije. Ona se trga, rita, silovito mlati ru kama i pljuska po
hladnoj vodi. On je pusti. Ona hvata dah, kašlje i grca kao da se utapa. Ne žali se. Naučila je ne
žaliti se - trebalo joj je malo vremena, ali naučila je. Shvatila je da je sve ovo za njezino dobro i
zahvalna je za žrtvovanje ko je će mu promijeniti život - n jegov, ne njezin - na način koji baš nije
dobar. Nikad nije bio i n ikad neće b iti dobar. Trebala bi mu bit i zahvalna na takvo m poklonu. On
podigne vreću za s meće ko ju je napunio kockicama leda iz ledo mata u baru i istrese ostatak u
kadu. Ona ga gleda. Su ze joj liju n iz lice, oko očiju se naziru tamn i rubovi jada. "Tamo preko bis
mo ih objesili za strop", kaže on, "i udarali nogama postrance u koljena. Ponovno i ponovno. Tamo
p reko. Svi bis mo ušli u malu sobu i tukli ih nogama sa strane u koljena. To užasno boli. Neki su,
naravno, ostali bogalji, a neki su, naravno, i u mrli. A l' to nije n išta u usporedbi s ostalim što sam
tamo vid io. Nisam rad io u tom zatvoru, znaš. Ali nisam ni t rebao. Takve su se stvari događale
posvuda, ne samo u zatvoru. Ljudi nikako ne mogu shvatiti da uopće nije bilo glupo sve to snimat i.
Fotografirat i to što se događalo. To je bilo neizbježno. Moraš snimiti, jer ako ne snimiš, onda je to
isto kao da se nikad nije n i dogodilo. Zato ljudi fotografiraju i pokazuju te fotografije drugima.
Dovoljno je da jedan čovjek to vidi. Samo jedan. I onda cijeli svijet zna." Ona kratko pogleda
prema fotoaparatu na stolu s mramorno m p ločom uz ožbuka ni zid. "I onako su sve zaslužili, zar
ne?" veli on. "Prisilili su nas da budemo nešto što nismo. I tko je onda kriv za to? Sigurno ne mi."
Ona kima g lavom. Drhti i zubi jo j cvokoću. "Nisam uvijek sudjelovao u tome," kaže on, "ali sam
gledao. U početku je bilo teško, čak i t rau matično na neki način. Bio sam protiv toga, ali... što su
nam sve radili. I zbog toga što su nam radili, b ili smo prisiljen i uzv ratiti istom mjero m, tako da su
oni krivi, jer su nas natjerali na to. Znam da ti to razu miješ." Ona kima glavo m, p lače i trese se.
"Bombe u z cestu. Ot mice. Događalo se puno više toga nego što se priča", kaže on. "Al' navikneš
se. Baš kao što si se i ti navikla na hladnu vodu, zar ne?" Nije se navikla, samo je obamrla. Postaje
pothlađena. Sad joj već bubnja u glav i i osjeća kao da će joj srce eksplodirati. On joj pruži votku i
ona otpije. "Otvorit ću prozor", kaže joj, "tako da možeš čuti Bern inijevu fontanu. Ja sam je slušao
gotovo cijeli život. Noć je savršena. Da samo vid iš zv ijezde." On otvori prozor i pogleda u noć, zv
jezdano nebo, Fontanu dei quattrofiumi ipiazzu, potpuno praznu u ovo doba noći. "Nećeš vrištati",
kaže. Ona zat rese glavom. Prsa joj se odižu i nekontrolirano drhti. "Misliš na svoje prijateljice,
znam. I one sigurno misle na tebe. Baš šteta. Nisu ovdje. Ni traga od njih." Vrati pogled na
opustjelu piazzu i slegne ramen ima. "A zašto bi i b ile ovdje? Naravno da su otišle. Odavno su
otišle." Curi joj iz nosa, suze jo j teku i cijela drhti. U očima joj više nema one energije kao kad ju
je upoznao. Zamjera joj što mu je pokvarila dojam. Prije, davno prije, razgovarao je s njo m na
talijanskom, jer se tako doimao kao stranac, što mu je tada odgovaralo. Sada govori engleski, jer je
sad ionako svejedno. Pogled joj pobjegne prema znaku n jegova uzbuđenja. Oči joj poskakuju p
rema njegovu uzbuđenom međunožju poput noćnog leptira oko svjetiljke. Tamo je osjeća. Boji ga
se, ali ne toliko koliko se boji svega drugoga - vode, alata, pijeska, ljepila. Ne razu mije čemu
debeli, crni remen s motan na podu popločenom p rastarim pločicama. Toga bi se najviše trebala
bojati. On podigne remen i kaže jo j da je mlatit i ljude koji se ne mogu braniti vrlo primitivan
nagon. Zašto? Ona mu ne odgovori. Zašto? Ona užasnuto zuri u njega. Izraz njezinih očiju
istodobno je tup i izbezu mljen, poput ogledala koje se raspada pred njegovim nogama. Kaže joj da
ustane i ona ga posluša. Trese se i jedva drži na nogama. Kad se uspravi u ledenoj vodi, on potpuno
zatvori slavinu. Njezino ga tijelo podsjeća na zategnuti luk, jer je gipko i snažno. Kapi vode
kotrljaju jo j se niz kožu dok stoji tako pred n jim. "Okreni se prema zidu", kaže jo j. "Ne brini se.
Neću te tući remenom. Ne rad im to." Ona mu okrene leđa u z tiho bućkanje vode i stane licem
prema staro m, popucanom zidu i zatvorenom prozorsko m kapku. "Sad trebaš kleknuti", kaže jo j.
"I gledaj u zid. Ne g ledaj u mene." Ona klekne, okrenuta licem prema zidu, a on u zme remen i
provuče slobodni kraj kroz kopču. Deset dana poslije, 27. t ravnja 2007. godine. Petak poslije
podne. U dvorani za v irtualnu stvarnost sjedi dvanaest najmoćnijih pred stavnika zakona i po
lit ičara u Italiji, čija imena sudska patologinja Kay Scarpetta
gotovo stalno miješa. Od prisutnih osoba, jedino ona i forenzični psiholog Benton Wesley
nisu Talijani: oboje su savjetnici Međunarodnog istražnog tima, posebnog ogranka Europske

mreže znanstvenih instituta za foren ziku - ENFSI. Talijanska je v lada u vrlo nezgodnom polo žaju.
Američka teniska zvijezda Drew Martin ubijena je prije devet dana dok je bila na od moru, a n jezino
golo, osakaćeno tijelo pronađeno je u blizini Piazze Navone, u srcu povijesne jezgre Rima. Slučaj se
pretvorio u međunarodnu senzaciju: podaci o životu i s mrti šesnaestogodišnje sportašice neprestano se
emitiraju na televiziji, a kratke p isane vijesti što neumorno puze preko dna TV ekrana ponavljaju sve
ono što govore stručnjaci i televizijski voditelji. "Dakle, doktorice Scarpetta, da razjasnimo, jer čin i se
da ima dosta zbrke. Vi tvrdite da je do dva ili tri sata poslije podne već bila mrtva", kaže satnik Ottorino
Po ma, sudski patolog koji radi u karabinjerima, policiji pod vojnim zapovjedništvom ko ja vodi ovu
istragu. "Ne tvrdim to ja", kaže ona, već na izmaku strpljenja. "Nego vi." On se namršti pod prigušenim
svjetlo m. "Bio sam uvjeren da ste prije samo nekoliko minuta govorili o sadržaju njezina želuca i razin
i alkohola u krv i. I da t i nalazi ukazu ju na to da je u mrla u roku od neko liko sati nakon što su je
prijateljice posljednji put vid jele." "Ja nisam rekla da je do dva ili tri sata poslije podne već bila mrtva.
Mislim da ste vi taj koji to neprestano ponavlja, satnice Poma." Premda mlad, satnik Po ma je već
nadaleko poznat, i to ne samo po dobru. Scarpetta ga je upoznala prije dvije godine u Haagu na
godišnjem sastanku ENFSI-a, gdje je zaradio podrugljiv nadimak -Doktor Šminker - i reputaciju izu
zetno uobraženog čovjeka sklonog prepirkama. Zgodan je (zapravo, izgleda veličanstveno); voli lijepe
žene i blještavu odjeću. Danas je odjeven u modru uniformu sa širokim crvenim p rugama i sjajnim
srebrnim ukrasima, a na nogama ima u laštene crne, kožnate čizme. Kad je ujutro uplovio u dvoranu,
nosio je ogrtač s crvenom podstavom. Sad sjedi u sredini prvog reda, točno ispred Scarpette, i rijetko s
nje skida pogled. S desne strane mu je Benton Wesley, koji uglavnom šuti. Svi u dvorani skriveni su iza
stereoskopskih naočala sinkroniziran ih sa Sustavom za analizu mjesta zločina, briljantnom inovacijo m
zbog koje Jedin ica za analizu nasilnih zločina Polizie Scientifice Italiane izaziva zav ist policija d iljem
svijeta. "Očito ćemo morati ponovno proći cijeli slučaj, tako da vam bude potpuno jasno što govorim",
kaže Scarpetta satniku Po mi, ko ji je sad promatra naslonjen brado m na ru ku, praveći se da vode
intiman razgovor uz čašicu vina. "Daje u mrla oko dva ili t ri sata poslije podne toga dana, to bi značilo
daje u vrijeme kad su pronašli njezino tijelo, oko osam i trideset sljedećeg jutra, već bila mrtva
najmanje sedamnaest sati. Međutim, to me ne odgovaraju livor mort is, rigor mort is i algor mo rtis1."
Ona laserskim pokazivačem usmjeri pozornost prisutnih na mutnu trodimenzionalnu rekonstrukciju
prikazanu na zaslonu veličine cijelog zida. čini se kao da stoje usred mjesta očevida i g ledaju
izmrcvareno truplo Drew Mart in okruženo otpacima i građevinskim strojevima. Crvena točkica las
erskog pokazivača spušta se niz lijevo rame, lijevu stranu stražnjice, lijevu nogu i golo stopalo. Desne
strane stražnjice nema, a nedostaje i ko mad desne natkoljenice, kao da ju je napao morski pas. "Liv
iditet..." počne Scarpetta. "Opet se ispričavam. Ne govorim engleski tako dobro kao vi, pa nisam
siguran što znači ta riječ", kaže satnik Poma. Rani znakovi s mrt i, redom: mrtvačke p jege, mrtvačka
ukočenost i mrtvačka h ladnoća. "Već sam je koristila." "Ni prije nisam bio siguran." Smijeh. Osim
prevoditeljice, Scarpetta je jed ina žena u dvorani. Njoj i prevoditeljici satnik nije duhovit, ali
muškarcima jest. Osim Bentonu, koji se danas nijedanput nije nasmiješio. "Znate li kako se to kaže na
talijanskom?" upita satnik Po ma Scarpettu. "A da se poslužim jeziko m kojim se govorilo u starom
Rimu?" odgovori Scarpetta. "Lat inskim? S obziro m na to da većina med icinske terminologije potječe
iz latinskog." Ne želi biti bezobrazna, ali neće mu dopustiti da je zafrkava. Sasvim joj je jasno da satnik
Po ma ima problema s engleskim samo kad mu to odgovara. On zuri u nju kro z svoje 3D naočale,
podsjećajući je na Zoroa. "Talijanski, molim vas", kaže joj. " Latinski mi nikad nije dobro išao." "Dat
ću vam naziv na oba jezika. Na talijansko m, 'liv idan' se kaže liv ido, što znači mod ar. 'Mortis'je morte,
ili smrt. Livor mo rtis, ili mrtvačke pjege, znači pojavu modričastih podljeva ko ji nastaju nakon smrti."
"Pomaže mi kad govorite na talijansko m", kaže on. "Ide vam jako dobro." Scarpetta ne namjerava
ko ristiti talijanski, iako dovoljno dobro govori taj jezik da bi se mogla snaći. Na ovako stručnim
raspravama više voli govoriti engleski, jer su nijanse važne, a prevoditeljica ionako hvata svaku
riječ. Jezične poteškoće uz politički pritisak, stres i neumorne, enig matske štosove satnika Po me
samo pridonose ionako katastrofalnoj situaciji, koja nije toliko posljed ica svih tih okolnosti ko liko
činjenice da se ubojica iz ovog slučaja ne može usporediti ni s jednim svojim p rethodnikom, a ne
odgovara ni uobičajenim psihološkim profilima. Zbunju je ih. čak je i znanost postala izluđujući
izvor sukoba - kao da im prkosi i laže, zbog čega Scarpetta stalno mora podsjećati, kako sebe tako i
sve ostale, da znanost nikad ne govori neistinu. Znanost ne radi pogreške. Ne navodi ih namjerno
na krivi put, nit i im se namjerno izruguje.

Satnik Po ma to ili doista ne primjeću je ili se mo žda pretvara da ne primjeću je. Mo žda ne misli
ozbiljno kad o Drewinu mrtvom tijelu govori kao da ono namjerno prkosi i odbija suradnju, kao
/iroHcka kn iižn ica da se on i truplo već dugo poznaju i sad se prepiru. Satnik Po ma tvrdi da
posmrtne pro mjene na njezinu tijelu govore jedno, a razina alkohola u krvi i sadržaj želuca drugo,
te da - suprotno Scarpettinu uvjerenju - uvijek treba vjerovati hrani i piću. Barem je što se toga tiče
ozbiljan. "To što je Drew pojela i popila govori istinu." Opet je strastveno ponovio svoju tezu, nepro
mijenjenu od početka istrage. "Da, govori istinu. Ali vašu istinu", ton Scarpettina odgovora
pristojniji je od sadržaja. "Istinu koja je pro izašla iz vašeg pogrešnog tumačenja." "Mislim da s mo
o to me već raspravljali", javi se Benton iz tame prvog reda. "Mislim daje doktorica Scarpetta bila
potpuno jasna." 3D naočale satnika Po me , kao i redovi ostalih 3D naočala, i dalje su usmjerene
prema n joj. "žao mi je ako vam dosađujem ponovnom analizo m nalaza, doktore Wesley, ali
moramo protumačiti njihov smisao. Molim vas za još malo strpljen ja. Sedamnaestog travnja,
između jedanaest i trideset i dvanaest i trideset, Drew je po jela nekakve grozne lazanje i popila
četiri čaše jeft inog chiantija u turističkoj gostionici pokraj Španjo lskih stuba. Plat ila je račun i
otišla, a onda se na Piazzi d i Spagna rastala od svoje dvije prijateljice i obećala da će im se
ponovno pridru žit i na Piazzi Navoni sat kasnije. Nije se pojavila. To znamo da je istina. Sve ostalo
je zagonetka." Naočale širokih o kvira gledaju Scarpettu, a zatim se satnik Po ma okrene na sjedalu
i obrati prisutnima iza sebe. "Djelo mično zato što naša uvažena kolegica iz Sjedin jenih A meričkih
Država sad kaže da je uvjerena kako Drew ne samo da nije u mrla ubrzo nakon ručka nego da čak
nije u mrla ni tog istog dana." "To govorim cijelo vrijeme. Ob jasnit ću još jedanput zašto, jer se
čini da vas to zbunjuje", kaže Scarpetta. "Moramo ići dalje", veli Benton. Ali ne mogu dalje.
Talijani beskrajno poštuju satnika Po mu, koji zbog svoje slave mo že činiti što god ga je volja.
Novinari ga zovu rimski Sherlock Holmes, iako je liječnik, a ne detekt iv. čini se da su svi
zaboravili tu činjenicu, uključujući i generalnog zapovjednika karabin jera, ko ji sjedi straga u kutu i
više sluša nego što govori. "U normaln im o kolnostima", kaže Scarpetta, "hrana u Drewinu želucu
bila b i potpuno probavljena u roku od nekoliko sati nakon ručka, a razina alkohola sigurno ne bi
bila tako v isoka, odnosno nula dva, kako se pokazalo toksikološko m obradom. Tako da, satnice Po
ma, sadržaj njezina želuca i toksiko loški nalazi sugeriraju da je vjerojatno umrla neko liko sati
nakon što je pojela ručak. Međutim, ono na što bismo trebali obratiti osobitu pozornost upravo su
ovi artefakti nastali poslije smrti." "I opet se vraćamo na lividitet", uzdahne on. "Jako me muči ta
riječ. Molim vas, mo žete li ponovno objasniti što znači, s obziro m na to da imam p roblema s tim
artefaktima nakon smrti. Zvuči kao da smo a rheolozi koji iskapaju nekakve ruševine." Satnik Po
ma ponovno se nasloni bradom na ruku. "Liv iditet, livor mortis, postmortalna h ipostaza, sve je to
jedno te isto. Kad osoba umre, cirkulacija prestaje, pa se krv zbog gravitacije počne nakupljati u
malim krvnim žilama, slično talo ženju sedimenta u potonulom brodu." Osjeća kako je Benton
gleda kro z 3D naočale. Ne usuđuje se pogledati ga. Ne ponaša se kao Benton kojeg poznaje.
"Molim vas, nastavite." Satnik Po ma neko liko puta podcrta nešto što je zapisao u svo j blok. "Ako
tijelo nakon smrt i ostane dovoljno dugo u određenom položa ju, krv će se nakupiti u najn ižim d
ijelovima tijela, stoje artefakt koji nastaje postmortalno, a zovemo ga livor mort is", objašnjava
Scarpetta. "Naposljetku, livor mortis postaje fiksan, odnosno, nepomičan, zbog čega taj d io tijela
poprima ljubičasto -crvenu boju i prošaran je blijedim područjima zbog prit iska površine ili nečega
što ga steže, na primjer, uske odjeće. Molim da se pokaže fotografija s obdukcije." Ona provjeri
popis koji ima na govornici. "Broj dvadeset jedan." Zid ispuni slika Drewina tijela na čeličnom
stolu u mrtvačnici Sveučilišta Tor Vergata. Leži licem prema dolje. Scarpetta prelazi
crvenom točkico m lasera preko leđa, preko ljubičasto -crvenih mrlja i b jelina unutar lividnih
područja. Još se nije ni dotakla šokantnih rana koje izg ledaju poput tamnocrvenih kratera. "Sad mo
lim da se vrati fotografija s mjesta očevida. Ona na kojoj se vidi kako je stavljaju u mrtvačku
vreću", kaže Scarpetta. Trodimen zionalna fotografija gradilišta ponovno prekrije zid, ali ovaj se put
na njoj vide istražitelji u b ijelim odijelima od tyveka2 i bijelim rukavicama i nazuvcima kako
podižu Drewino mlitavo tijelo i stavljaju ga na nosila u crnu podstavljenu vreću. Oko n jih d rugi
istražitelji prid ržavaju pokrov kako bi spriječili poglede znatiželjn ika [paparazza ko ji su okružili
mjesto očevida. "Usporedite ovo s fotografijo m koju ste upravo vidjeli. Od vremena kad je
pronađena do obdukcije prošlo je oko osam sati i livid itet se gotovo potpuno ustalio", kaže
Scarpetta. "No ovdje na mjestu očevida, očito je da je liv iditet bio u ranoj fazi." Crvena točkica
pomiče se preko ru žičastih područja na Drewinim leđima. "Mrtvačka ukočenost također je u ranoj
fazi." "Isključujete ran i nastup mrtvačke u kočenosti zbog kadaveričkog spazma, kakav bi nastupio
da je, recimo, bila izlo žena izu zetnom naporu neposredno prije smrti? Mo žda se borila s njim?
Kažem, budući da do sada to niste spomenuli." Satnik Po ma podcrta nešto na svom blo ku. "Nema
razloga spominjat i kadaverični spazam", kaže Scarpetta. Imate li još neko suvišno pitanje? u
iskušenju je

da ga pita. "Bez obzira na mogući fizički napor," kaže ona, "kad su je pronašli, n ije bila potpuno
ukočena, što znači da n ije bilo kadaveričnog spazma..." "Osim ako se ukočenost već nije izgubila."
"Nemoguće, s obziro m na to da je potpuna ukočenost nastupila u mrtvačnici. Ukočenost se neće
pojaviti pa nestati i zatim se opet pojaviti." Prevoditeljica suzdrži s miješak dok prevodi Scarpettine
riječi na talijanski, a nekoliko se ljudi nasmije. "Tu se vidi", Scarpetta laserom pokaže na Drewino
tijelo koje podižu na nosila, "da joj mišići n isu potpuno ukočeni. Prilično su gipki. Po mo joj
procjeni, bila je mrtva najviše šest sati prije nego što su je pronašli, vjerojatno manje." "Vi ste
svjetska stručnjakin ja. Kako to da ne mo žete bit i precizniji?" "Zato što ne znamo gdje je b ila, na
kakvoj temperaturi i u kakvim uvjetima prije nego što je ostavljena na gradilištu. Temperatura
tijela, 2 Nepropusni materijal. rigor mo rtis i livor mo rtis mogu jako varirati od slučaja do slučaja,
od jedne do druge osobe." "želite reći da je, na temelju stanja u kojem je tijelo, nemoguće da je
ubijena ubrzo nakon ručka s prijateljicama? Recimo , na putu prema Piazzi Navoni, gdje su se
trebale naći?" "Ne vjerujem da je bilo tako." "Onda, mo lim vas, još jedanput: kako objašnjavate
neprobavljenu hranu i nula dva alkohola u krv i? Ti nalazi ukazu ju na to daje u mrla ubrzo nakon
što je ručala s prijateljicama, a ne petnaest ili šesnaest sati kasnije." "Postoji mogućnost daje
nastavila pit i alkohol nakon što se rastala s prijateljicama i da je zbog velikog straha i stresa došlo
do zastoja probave." "Molim? Sad još želite reći da je provela neko vrijeme sa svojim ubojico m i to
mo žda deset, dvanaest ili čak petnaest sati, i da je za to vrijeme p ila?" "Možda ju je natjerao da
pije kako b i je onesposobio i tako lakše držao pod kontrolo m. Ljude ponekad drogiraju iz istih
razloga." "Znači, prisilio ju je da p ije alkohol cijelo poslijepodne, mo žda i cijelu noć sve do ranog
jutra, a ona je bila toliko preplašena da je hrana u želucu jednostavno ostala neprobavljena? To nam
nudite kao v jerodostojno objašnjenje?" "Već sam to viđala." Animacija gradilišta nakon što je pao
mrak. Prodavaonice, pizzerije i restorani oko gradilišta osvijetljeni su i prepuni ljudi, automobili i
mopedi parkiran i u z rubove kolnika i na nogostupima, a buka pro meta i zvukovi koraka i glasova
ispunjavaju dvoranu. Svjetlost odjednom nestaje s osvijetljenih pro zora. Tišina. Začuje se zvuk
nekog vozila, a zatim se na zaslonu pojavi automobil. Crna Lancia s četverim vrat ima parkira se na
križanju Vie di Pasquino i Vie dell'Anima. Vrata s vozačke strane otvaraju se i iz auta izlazi
animacija muškarca. Od jeven je u sivo. Ima sivo, bezlično lice i sive ruke, iz čega svi prisutni
mogu zaključit i da se još ne zna ni dob, n i rasa ubojice, kao n i ijedna druga osobina. Zbog
jednostavnosti se o ubojici govori kao o muškarcu. Sivi muškarac otvori prt ljažnik i izvadi t ijelo u
motano u plavu tkaninu s crvenim, zlatnim i zelen im šarama. "Uzorak plahte u koju je tijelo u
motano oblikovan je na temelju svilenih n iti prikupljenih sa samog tijela i iz blata u kojem je
ležalo", kaže satnik Po ma. Oglasi se Benton Wesley: "Nit i su pronađene po cijelo m t ijelu, kao i u
kosi, na rukama i stopalima. Najviše ih je bilo zalijepljeno za rane. Iz svega toga možemo zaključiti
da je b ila cijela u motana, od glave do pete. Da, očito se radilo o veliko m ko madu šarene svilene
tkanine, mo žda p lahti ili zastoru..." "Što želite reći?" "Dvije stvari: ne bis mo trebali pretpostavljati
da se radi o p lahti, zato što općenito ne bismo ništa trebali pretpostavljati. Također, moguće je da
ju je u motao u nešto što je pronašao na mjestu gdje živ i ili radi ili na mjestu gdje ju je držao." "Da,
da." Naočale satnika Po me prikovane su za prizor na zidu. "A pronašli smo i n iti tapisona koje
odgovaraju tapisonu iz prtljažnika Lancie 2005, što je u skladu s opisom auta ko ji je viđen kako
odlazi s tog mjesta oko šest sati ujutro. Opis smo dobili od očevica, kao što sam već spomenuo.
žena koja živi u susjednom stanu ustala je da provjeri što joj je s mačko m, jer je mačka - kako se to
kaže..." "Zavijala? M ijaukala?" ponudi prevoditeljica. "Ustala je jer je mačka zav ijala i slučajno
pogledala kro z pro zor. Kaže da je v id jela luksuzni auto mobil tamne boje kako se odvozi s
gradilišta bez ikakve žurbe. Rekla je da je od mah skrenuo u Via dell'Anima, ko ja je jednosmjerna.
Molim vas, nastavite." Animacija se nastavi. Sivi muškarac vadi t ijelo u motano u šarenu tkaninu
iz prtljažnika automobila i odnosi ga prema obližn joj alu minijskoj skeli ograđenoj samo u zetom.
Muškarac prekorači uže i nosi tijelo prema mjestu gdje je pronađeno, hodajući po platformi od
dasaka položenih na t lo. Odlaže t ijelo pokraj dasaka u blato, pa se spusti u čučanj i u mraku brzo
od mota obris ko ji se pretvori u mrtvo tijelo Drew Martin. Drewino truplo nije

animacija, nego trodimen zionalna fotografija na kojoj se jasno vide njezino slavno lice i d ivljačke
ozljede na vitko m, at letski građeno m, obnaženo m t ijelu. Siv i muškarac smota šarenu tkaninu u
klupko i vrati se u automobil. Odvozi se normalnom brzino m. "Pretpostavljamo da t ijelo n ije vu
kao, nego gaje nosio", kaže satnik Po ma. "To mislimo zato što niti nisu pronađene nigdje drugdje
osim na tijelu i tlu ispod njega. Premda to nije dokaz, prilično pouzdano ukazuje na to da ju nije
vukao. Dopustite da vas podsjetim kako je ovaj prizor oblikovan laserskim sustavom map iranja, a
sve što vidite na prizorištu, kao i polo žaj objekata i t ijela, apsolutno je precizno. A nimirani su
samo ljudi ili objekti koji nisu bili na videosnimci ili na fotografijama - kao što su ubojica i njegov
auto - što se vidi iz prilo ženog." "Koliko je imala kila?" upita ministar unutarnjih poslova iz stra
žnjeg reda. Scarpetta mu odgovori da je Drew Martin imala sto trideset funti, što preračunato iznosi
pedeset i devet kilograma. "Morao je bit i prilično snažan", primijeti ministar. Animacija se nastavi.
Tišina i gradilište u ranojutarnjoj rasvjeti. Šu m kiše. Pro zori obližnjih kuća i zg rada još su u
mraku, a prodavaonice zatvorene. Nema pro meta. Odjedno m se začu je zavijanje motocikla,
postaje sve glasnije. Na Via di Pasquino pojavi se crveni Ducati. Vo zač je animacija muškarca u
kišnoj kabanici i kacig i koja mu potpuno prekriva lice. Motocikl skrene desno na dell'Animu i
odjednom se zaustavi. Sruši se na nogostup uz glasan tresak, nakon čega motor prestane raditi.
Zatečeni vozač prekorači svoj motocikl i oklijevajući zakorači na alu minijsku skelu. Glasni zvuk
čizama po metalu. Mrtvo tijelo u blat u ispred njega izgleda još šokantnije i sablasnije, jer je to
trodimenzionalna fotografija, dok je on prikazan prilično kruto m, neprirodnom an imacijo m. "Sad
je skoro pola devet. Kao što vidite, oblačno je i kiši", kaže satnik Po ma. "Molio b ih da odemo na
p ro fesora Fioran ija na mjestu očevida. To bi b ila slika četrnaest. A sada, doktorice Scarpetta, ako
želite, mo žete pregledati tijelo na fotografiji s dobrim p rofesorom koji, nažalost, danas poslije
podne nije mogao biti tu s nama. Sigurno pogađate i zašto. U Vat ikanu je. Umro je neki kardinal."
Benton samo zuri u zaslon iza Scarpette. To liko mu je prisjelo da je ne želi ni pogledati, što njoj
stvara grč u želucu. Nove slike - trodimen zionalne v ideosnimke - ispune zaslon. Plava rotirajuća
svjetla. Policijski automobili i tamnoplavi ko mbi ekipe karabin jera za očevid. Karabinjeri s
automatskim puškama čuvaju ograđeno gradilište. Istražitelji u civilu u području ograđenom
kordonom karab injera prikupljaju dokaze i fotografiraju. Okidanje fotoaparata, prigušeni glasovi i
žamo r go mile na ulici. Bru janje policijskog helikoptera iznad njihovih g lava. Profesor -
najugledniji sudski patolog u Rimu - odjeven je u b ijelo odijelo od tyveka umrljano blato m. Kadar
izbliza: Drewino tijelo iz n jegove perspektive. Kro z stereoskopske naočale izgleda tako stvarno,
čudesno stvarno. Scarpetti se čini kao da ga mo že dodirnuti. Tamnocrvene rane zjape, poprskane
blato m i blistave od kiše. Drewina mo kra, duga, plava kosa zalijepila joj se za lice. Oči su joj
čvrsto zatvorene, a vjeđe is pupčene. "Doktorice Scarpetta", obrati joj se satnik Po ma. "Molim
vas da obavite vanjski pregled. Recite nam što vidite. Naravno, znamo da ste već proučili izvještaj
profesora Fioranija, ali
dok sad gledate trodimen zionalnu rekonstrukciju samog trupla i nalazite se na samo m mjestu
očevida, budite ljubazn i i recite nam što mislite. Nećemo vas kritizirat i ako se vaši nalazi ne
poklope s nalazima profesora Fioranija." Da, profesor Fioran i, nepogrešiv poput Pape kojeg je
balzamirao prije nekoliko godina. Scarpetta usmjeri laserski pokazivač prema zaslonu i crvena se
točkica pojavi tamo gdje želi, pa kaže: "Polo žaj tijela. Leži na lijevo m boku, ru ku sklopljenih pod
bradom, nogu blago povijenih. M islim daje namjerno ostavljena u tom položaju. Doktore
Wesley?" Ona pogleda u Bentona, čije su debele naočale usmjerene prema prizoru, mimo nje. "Ovo
bi mo žda bio zgodan trenutak da vi date svoj ko mentar." "Namjerno je ostavljena tako. Ubojica je
namjestio tijelo u taj polo žaj." "Kao da se moli?" nagađa zapovjednik državne policije. "Što je bila
po vjeri?" upita zamjenik direktora Državne uprave kriminalističke policije. Uslijedi poplava
pitanja i pretpostavki iz jedva osvijetljene dvorane. "Rimo katolkinja." "Koliko sam shvatio, nije b
ila akt ivna vjernica." "Ne baš." "Možda se radi o vjerskim mot ivima?" "Da, i ja se to pitam.
Gradilište je vrlo blizu Sant'Agnese u Agonu." Satnik Po ma objasni: "Za one koji n isu upoznati,"
pogleda u Bentona, "sveta Agneza bila je mučenica, mučena i ubijena u dobi od dvanaest godina jer
se nije htjela udati za neznabošca poput mene." Valovi smijeha. Rasprava o tome je li ubojstvo
vjerski mot ivirano. Benton kaže da mot ivi n isu vjerski. "Prisutno je seksualno poniženje", kaže. "
Go la je, izložena i bačena na otvoreno točno tamo gdje se trebala sastati sa svojim prijateljicama.
Ubojica je htio da bude pronađena. Vjerski razlo zi nisu glavni mot iv. Radi se o seksualnom
uzbuđenju." "Ali nis mo pronašli znakove silovanja." To kaže voditelj forenzič-nog laboratorija
karab injera. On nastavi objašnjavati preko prevoditeljice kako se čin i da ubojica nije ostavio ni
sjemenu tekućinu ni krv n i slinu, osim ako ih kiša nije isprala. No ispod noktiju je pronađena DNK
iz dva različita izvora. DNK profili se za sada nisu pokazali korisnima, jer nažalost - objasni on -
talijanska v lada ne dopušta uzimanje u zoraka DNK od

zločinaca, zato što se to smatra kršenjem njihovih ljudskih prava. Jed ini DNK profili koji se za sada
smiju unositi u talijansku bazu podataka su oni, kaže on, ko ji su se uzeli iz dokaznog materijala, a ne
od osoba. "Što znači da u Italiji ne postoji baza podataka koja b i se mogla pretražiti", doda satnik Po
ma. "Najviše što za sada možemo reći jest da se DNK pronađen pod noktima Drew Martin ne poklapa
niti s jednim nalazo m DNK, a pretražene su i sve baze podataka izvan Italije, u ključujući one u
Sjedinjen im A meričkim Državama." "Pretpostavljam da izo lirani DNK pod njezinim nokt ima
pripada muškarcu europskog podrijetla - drugim riječima, b ijelcu", kaže Benton. "Da", potvrdi voditelj
laboratorija. "Doktorice Scarpetta?" kaže satnik Po ma. "Molim vas da nastavite." "Mogu li dobit i sliku
s vanjskog pregleda, broj dvadeset šest, molim?" kaže ona. "Posteriorna strana. Uvećana slika ozljeda."
Dva tamnocrvena kratera nazubljen ih rubova ispune zaslon. Scarpetta uperi laserski pokazivač prema
slici, a crvena točka najprije zatit ra preko goleme rane na mjestu gdje se nekad nalazila desna strana
stražnjice, a zatim se preseli na stražnju stranu desne natkoljenice s ko je je odsječen velik ko mad
mesa. "Ozljede su nanesene oštrim instrumentom za rezanje s nazublje -nom oštricom. Oštrica je prošla
kro z mišić i površno zasjekla kost", kaže ona. "Sudeći po izostanku odgovora tkiva na ozljedu, ozljede
su nanesene postmortalno. Drugim riječima, žućkaste su boje." "Postmortalna mut ilacija isključuje
mučenje, bar kad je riječ o ovim posjekotinama", doda Benton. "Pa kako ih onda objašnjavamo, ako
nije u pitanju mučen je?" upita ga satnik Po ma. Dva muškarca se gledaju poput životinja ko je su jedna
drugoj prirodni neprijatelj. "Zašto bi netko inače nanio ovako sadističke ozljede i unakazio, ako s mijem
tako reći, drugo ljudsko biće? Recite nam, doktore Wesley, jeste li kad u svom radu već vidjeli takvo
što, mo žda u neko m drugo m slučaju? Budući da ste bili tako slavan FBI-ev stručnjak za psihologiju
zločinaca?" "Ne", odgovori Benton odsječno. Svaki spomen n jegove nekadašnje karijere u FBI -u
namjerna je uvreda. " Viđao sam unakažena tijela, ali n ikad n isam vidio n išta slično ovome. Osobito
ništa slično onome što je učin io njezinim očima." Iskopao ih je i očne duplje napunio pijesko m. Nakon
toga joj je ljep ilo m slijepio v jeđe. Scarpetta pokaže laserom na vjeđe i opiše što
se vidi na slici, a Benton se ponovno naježi. Ježi se od svega u vezi s ovim slučajem. Osjeća se
bespomoćno i zbunjeno. Ko ja je tu simbolika? Nije mu nepoznato značenje kopanja očiju, no tu
mačenje koje p redlaže satnik Po ma ne čin i mu se vjerojatnim. "Pankration. Jeste li čuli za tu
starogrčku borbenu vještinu?" obrati se satnik Po ma dvorani. "U pankrationu se koriste sva
moguća sredstva da bi se porazio neprijatelj. Bilo je uobičajeno iskopati oči i ubiti osobu bodežom
ili davljenjem. Drewine oči su iskopane i zadavljena je." General karabinjera, u z po moć
prevoditeljice, uputi Bentonu pitanje: "Znači, mo žda postoji neka veza s pankrationom? M islite li
da je ubojica ig rao tu igru kad jo j je izvadio oči i zadavio je?" "Ne, mislim da nije", veli Benton.
"Pa kako onda to objašnjavate?" upita general. Kao i satnik Po ma, odjeven je u veličanstvenu
uniformu, ali s više srebra i ukrasa na manšetama i ovratniku. "Razlozi su više unutarnji. Osobniji",
kaže Benton. "Možda je povezano s nečim na vijestima", kaže general. "S mu čenjima koje su radili
odredi smrti u Iraku, čupali zube i kopali oči." "Mogu samo pretpostaviti da je to što je ubojica
učinio odraz onoga što se događa u njegovoj psihi. Drugim riječima, ne v jerujem da je to što joj je
učin io alu zija na išta izvanjsko. Te rane nam o mogućuju da zav irimo u njegov unutarnji svijet",
kaže Benton. "To je nagađanje", kaže satnik Po ma. "To je psihološki uvid ko ji se temelji na
dugogodišnjem iskustvu u rješavanju nasilnih zločina", odgovori Benton. "Ali to je vaša intuicija."
"Ignoriramo intuiciju na vlastitu štetu", odgovori Benton. "Možemo li dobiti sliku s obdukcije t
ijeko m vanjskog pregleda na kojoj se vidi t ijelo s prednje strane?" kaže Scarpetta. "Uvećana slika
n jezina vrata." Ona potraži broj slike na popisu. "Bro j dvadeset." Trodimen zionaln i prikaz ispuni
zaslon: Drewino tijelo na obduk-cijsko m stolu od nehrđajućeg čelika; kosa i koža mokri su od vode
nakon pranja. "Ako pogledate ovdje," Scarpetta pokaže lasero m na vrat, "primijetit ćete vodoravni
trag ligature." Točkica se pomiče preko prednje strane vrata, no prije nego što nastavi, prekine je
direktor turizma grada Rima. "Poslije joj je izvadio oči. M islim, nakon smrt i," kaže on, "ne dok je
b ila živa. To je važno." "Da", potvrdi Scarpetta. "U izv ješćima koja sam pročitala navodi se da su
nagnječenja oko gležnjeva i ona prouzročena davljenjem jedine ozljede ko je su nastale dok je još
bila živa. Molim fotografiju disekcije vrata. Bro j trideset osam." Ona pričeka da se slika pojavi na
zaslonu: jezik, grkljan i meko t kivo s područjima krvarenja na dasci za rezan je.

Scarpetta istakne: "Nagnječenja u području mekog tkiva i okoln ih mišića te fraktura h ioidne3 kosti
zbog strangulacije4 jasno pokazuju da su oštećenja nastala dok je još bila živa." "A petehijalna5
krvarenja u očima?" "Ne znamo je li bilo petehijalnih krvaren ja u spojnice", kaže Scarpetta. "Očiju
nema, no u izvješćima se navodi prisutnost petehijalnih krvaren ja na vjeđama i licu." "Što joj je učin io
s očima? Jeste li se već prije susreli s ovako nečim?" "Viđala sam žrtve čije su oči bile iskopane, ali
nikad nisam ni vidjela n i čula za ubojicu koji je očne duplje punio pijesko m i zat im lijep io vjeđe
jednu za drugu ljepilo m, kao u ovo m slučaju. Sudeći po vašem izvješću, koristio je cijanoakrilat."
"Superljepilo", kaže satnik Po ma. "Mene najviše zanima pijesak", kaže ona. "čini se da nije iz oko lice
Rima, a što je još važnije, skenirajućom elektronsko m mikroskopijo m s EDX-o m6 pronašle su se
čestice koje nalikuju na tragove ispaljenja iz vatrenog oružja. Olovo, antimon i barij." "To sigurno nije s
okolnih plaža", kaže satnik Po ma. "Osim ako tamo ljudi ne pucaju jedni u druge a mi za to ne znamo."
Smijeh. "Pijesak iz Ostie sadržavao bi bazalt", kaže Scarpetta. "Bile b i prisutne i ostale komponente
tipične za vulkansko podrijetlo. Mislim da svi imate preslike spektralnog otiska pijeska otkrivenog na
tijelu i spektralnog otiska pijeska s plaže u Ostiji." Šuškanje papira u dvorani. Škljocanje paljen ja malih
baterijskih svjetiljki. 3 Jezična kost. 4 Dav ljen je. 5 Sitna krvarenja u koži i slu znicama nastala zbog
pucanja kapilara. 6 Energodisperzivni detektor rendgenskih zraka. "Obje vrste pijeska analizirane su
Ramanovom spektroskopijo m s pomoću crvenog lasera snage osam milivata. Kao što možete v idjeti,
pijesak s lo kaln ih plaža Ostije i p ijesak pronađen u očnim dupljama Drew Mart in imaju vrlo različite
spektralne otiske. Skenirajuća elektronska mikroskopija pokazuje nam mo rfo logiju pijeska, dok
elektronsko oslikavanje s pozadinskim rasapom otkriva ostatke tragova baruta o kojima govorimo."
"Plaže oko Ostije vrlo su popularne među turistima", kaže satnik Po ma. " No ne toliko u ovo doba
godine. I oni, kao i mještani, obično čekaju toplije vrijeme. Kasni svibanj, ran i lipanj. Tada su plaže
krcate kupačima, osobito iz Rima, s obziro m na to da su udaljene samo trideset, mo žda četrdeset
minuta
vožnje. Ja ih baš ne volim", kao da ga je itko pitao sviđaju li mu se plaže oko Ostije. "Ru žan mi je
taj crni pijesak na plažama i nikad se ne bih tamo kupao." "Mislim da je važno odakle potječe taj
pijesak. Zasad nema mo objašnjenje", kaže Benton. Kasno je poslijepodne i svi postaju nestrpljivi.
"I čemu uopće pijesak? Izbor pijeska - ovog posebnog pijeska - ubojici nešto znači. Mogao bi nam
otkrit i gdje je Drew ubijena ili mo žda, odakle je n jezin ubojica, gdje živ i." "Da, da", kaže satnik
Po ma s tračko m nestrpljenja. "A i oči i ove grozne rane u bojici nešto znače. Na svu sreću, ti
detalji n isu poznati javnosti. Uspjeli s mo ih sakriti od novinara, pa ćemo - u slučaju da se dogodi
još neko slično ubojstvo - znati da ga je počin io on, a ne netko drugi." Njih tro je sjedi pod
svjetlošću svijeća za stolom u kutu Tullija, popularne gostionice s pročeljem od travertina smještene
u blizini kazališta i samo neko liko koraka od Španjolskih stuba. Stolovi sa svijećama prekriveni su
stolnjacima boje b lijedog zlata, a iza njih se preko čitavog zida pru žaju polic e od tamnog drveta
prepune boca vina. Ostali zidovi ukrašeni su akvarelima s prizorima iz seoskog života u Italiji. Tiho
je, osim za stolo m za kojim sjede pijan i A merikanci. Potpuno su nesvjesni okoline i zaokupljeni
vlastitim razgovorom, kao što je i konobar u bež sakou i crnoj kravati zaoku pljen njima. Nit ko
pojma nema o čemu Benton, Scarpetta i satnik Po ma raspravljaju. Kad im se netko dovoljno
približi da bi ih mogao čuti, p ro mijene temu i počnu razgovarati o nečem bezazlenom, a
fotografije i izv ješća brzo spreme natrag u fascikle. Scarpetta otpije gutljaj Biondi Santi Brunella iz
1996. godine, vrlo skupog vina koje ona ne bi odabrala - da su je pitali, kao što je obično pitaju.
Spusti čašu na stol, ne skidajući pogled s fotografije pokraj svog tanjura s parma šunkom i ko mad
ićima lubenice. Za g lavno jelo naručila je zubaca s gradela, a nakon toga kuhane mahune začin
jene maslinovim uljem. Mo žda uzme i maline za desert, ako jo j Benton svojim sve gorim
ponašanjem ne pokvari tek. A mogao bi. "Možda zvuči banalno," kaže ona tiho, "ali stalno mislim
da propuštamo nešto važno." Kucka kažiprstom po fotografiji t ijela Drew Martin na gradilištu.
"Znači, sad vam ne smeta da ponovno prođemo sve to", veli satnik Po ma, otvoreno flertu jući s njo
m. " Vidite? Dobra hrana, dobro vino - od njih s mo pametniji." On pokuca o glavu, oponašajući
Scarpettino kuckanje po fotografiji. Scarpetta je zamišljena, kao kad izlazi iz prostorije bez nekog
određenog cilja. "Propuštamo nešto što je tako očito da nam uopće ne upada u oči, nešto što nitko
ne primjećuje", nastavi ona. "često nešto ne vidimo zato što nam je, kako kažu, pred nosom. Što je
to? Što nam ona govori?"

"U redu. Pogledajmo onda što nam je točno pred nosom", veli Benton. Rijetko ga je viđala tako
neprijateljski raspoloženog i zatvorenog. Ne skriva svoj prezir prema satniku Po mi, sad odjevenom u
savršeno odijelo na tanke prugice. Zlatne manšete s ugraviranim grbo m karab injera na njegovim
rukavima svako malo zab ljesnu pod svjetlošću svijeća. "Da, pred nosom. Svaki centimetar n jezina izlo
ženog tijela, prije nego što ga je it ko dodirnuo. Trebamo ga proučiti u to m stanju. Netaknuto. Točno
onako kako ga je ubojica ostavio", kaže satnik Po ma, g ledajući Scarpettu. "To kako ga je ostavio je
priča za sebe, zar ne? No prije nego što zaboravim - za naše posljednje zajedničke t renutke u Rimu. Bar
ovaj put. Trebali b ismo to me nazdraviti." čini se neprimjerenim da dižu čaše dok ih s fotografija g leda
mrtva djevojka, dok tu na stolu, na neki način, leži njezino golo, izmasakrirano tijelo. "Nazdravimo i
FBI-u", doda satnik Po ma. "Njihovoj odlučnosti da ovaj slučaj pretvore u teroristički čin, a američku
tenisku zvijezdu u najranjiviju metu." "Tratite vrijeme na takve alu zije", kaže Benton i podigne čašu, ali
ne da nazdravi, nego da popije. "Onda recite svojoj vladi da prestane to navoditi kao mogućnost",
odgovori satnik Po ma. "Dobro, budući da smo sad sami, mogu reći bez uvijanja: vaša vlada širi takvu
propagandu iza ku lisa, a o to me n ismo razgovarali prije zato što Talijani to s matraju krajnjo m
smijurijo m. Nije odgovoran nikakav terorist. Kako FBI mo že uopće tako nešto izjavit i? Gluposti."
"Ovdje ne sjedi FBI, nego mi, a mi nis mo FBI. Već sam u moran od vašeg neprestanog pozivanja na
FBI", odgovori Benton. "Pa najveći dio svoje karijere proveli ste u FBI-u, sve dok niste dali otkaz i
nestali s lica zemlje, kao da ste u mrli. Iz tko zna kojeg razloga." "Daje to bio teroristički čin, netko bi
do sada već preuzeo odgovornost", veli Benton. "Zamo lio b ih vas da više ne spominjete FBI, kao ni
detalje iz mog životopisa." "Imate nezasitan apetit za publiciteto m i potrebu da vladate svijetom t
jerajući svima strah u kosti." Satnik Po ma im ponovno napuni čaše. "Vaš Istražni biro ispituje svjedoke
tu u Rimu,
gazi preko Interpola, s kojim bi zap ravo trebao surađivati, i ima ovdje v lastite predstavnike. I onda
nam pošalje te idiote iz Washingtona koji nas uopće ne poznaju, a još man je znaju kako obradit i
slo ženi slučaj ubojstva—" Benton ga prekine. " Do sada ste već trebali shvatiti, satnice Po ma, da
su polit ika i borba oko ovlasti FBI-u u krvi." "Volio b ih da me zovete Otto. Kao mo ji prijatelji",
kaže satnik Po ma i primakne stolicu bliže Scarpetti. S njim stigne i miris njegove ko lonjske vode.
Onda primakne i svijeću, pa baci pogled pun gađenja prema priglupim, sad već vrlo pijanim A
merikancima za obližn jim stolom i kaže: "Znate, trudimo se da nam budete simpatični." "Nemo jte
se truditi", kaže Benton. "Ni drugi se ne trude." "Nikad nisam razu mio zašto ste vi Amerikanci tako
glasni." "Zato što ne slušamo", odgovori Scarpetta. "Zato i imamo Georgea Busha." Satnik Po ma u
zme fotografiju pokraj n jezina tanjura i počne je proučavati kao da je prvi put vidi. " Gledam ono
što mi je pred nosom", kaže on. "I vid im samo ono stoje očito." Benton kamena izraza lica zuri u
njih dvoje kako sjede blizu jedno drugoga. "Mislim da ne b ismo s mjeli pretpostavljati da je išta
očito", kaže Scarpetta, vadeći preostale fotografije iz kuverte. "To je riječ kojo m opisujemo samo
ono što vidimo. A ono što ja vidim može biti različito od onog što vi vidite." "Mislim da ste to vrlo
slikovito dočarali u sjedištu državne policije", kaže satnik, dok ih Benton samo pro matra. Ona
uputi znakov it pogled Bentonu, onaj podulji pogled kojim mu daje do znanja da je svjesna njegova
ponašanja i da je ono potpuno izlišno. Nema razloga bit i ljubomoran. Nije učinila n išta čime bi
ohrabrila udvaranje satnika Po me. "Pred nosom. Dobro onda, počnimo od njezinih no žnih prstiju",
veli Benton, koji gotovo nije ni taknuo svoju mo zzarellu od bivoljeg mlijeka, a već ispija treću
čašu vina. "To je zap ravo dobra zamisao." Scarpetta proučava fotografije Drew Martin. Proučava
onu na kojoj su izb liza slikan i Drewin i nožn i prsti. "Uredno su pedikirani. Nedavno je lakirala
nokte, što je u skladu s informacijo m da je prije odlaska iz New Yorka otišla pedikeru." Ponavlja
ono što znaju. "Je li to važno?" Satnik Po ma se nagne bliže Scarpetti, proučavajući jednu od
fotografija, tako da mu sad ruka dodiruje njezinu. Scarpetta osjeća njegov miris i toplinu njegova
tijela. "Mislim da nije. Mislim daje važnije kako je b ila odjevena. Crne traperice, bijela svilena
košulja, crna ko žnata jakna s crnom svilenom podstavom. I crne gaćice i crni grudnjak." On
zastane. "Na tijelu nis mo pronašli n iti jednu nit iz ovih odjevnih pred meta, samo niti iz plahte u
koju je bila u motana. To je čudno." "Ne znamo je li bila u motana u plahtu", oštro ga podsjeti
Benton. "Nismo pronašli njezinu odjeću, ručni sat, ogrlicu, kožnate naru kvice i naušnice. Znači da
ih je ubojica u zeo", kaže satnik Scarpetti. "Zašto? Možda kao suvenire. No razgovarajmo o njezino
j pediku ri, budući da vi mislite daje to važno. Drew je otišla u kozmetički salon na južnoj strani
Central Parka od mah nakon što je stigla u New Yo rk. Imamo podatke o toj usluzi, jer je plat ila
kreditno m kartico m, zapravo, kreditno m kart icom svog oca.

Koliko sam čuo, jako jo j je ugađao." "Mislio sam daje općepoznato daje bila razmažena", kaže
Benton. "Možda bismo trebali pažljivije b irati riječi", kaže Scarpetta. "Sve što je imala, Drew je
zarad ila. Vježbala je po šest sati dnevno, jako je puno trenirala - upravo je osvojila kup Family
Circle i očekivalo se da će pobijediti i..." "U mjestu u kojem vi živ ite", prekine je satnik Po ma.
"Charleston, Karolina. Tamo se igra Family Circle. Neobično, zar ne? Iste te večeri od letjela je u New
York, a zat im iz New Yo rka ovamo. U ovo." On pokaže na fotografije. "Hoću reći da se novcem ne
mo že kupiti pobjeda na turniru, a razmaženi ljudi obično ne treniraju tako strastveno kao ona", kaže
Scarpetta. Benton kaže: "Otac ju je razmazio, ali n ije imao vremena bit i roditelj. Ni majka jo j n ije b
ila drugačija." "Da, da", složi se satnik Po ma. "Kako roditelji mogu dopustiti šesnaestogodišnjakinji da
otputuje u inozemstvo sa svoje dvije osamnaestogodišnje prijateljice? Osobito kad je b ila tako pro
mjenjiva raspoloženja? Gore-dolje." "Kad dijete postane problematično, lakše je popustiti. Ne opirat i
se", kaže Scarpetta, razmišljajući o svojoj nećakinji Lucy. Kad je Lucy bila dijete, Bo že mili, kakve su
sve sukobe njih dvije imale. "A što je s njezinim trenerom? Znamo li išta o njihovu odnosu?" "Gianni
Lupano. Razgovarao sam s njim. Znao je da Drew dolazi ovamo i n ije bio sretan zbog toga, jer ju je u
sljedećih nekoliko mjeseci čekalo neko liko turnira - Wimb ledon, na primjer. Nije b io od pomoći i
činilo se da se ljuti na nju." "I Italian Open ovdje u Rimu sljedećeg mjeseca", istakne Scarpetta. Bilo jo j
je čudno što satnik Po ma to nije spomenuo. "Naravno. Trebala je ostati trenirat i, a ne pobjeći s
prijateljicama. Ne p ratim tenis."
"Gdje je on bio u vrijeme kad je ubijena?" upita Scarpetta. "U New Yo rku. Provjerio sam u hotelu
gdje je rekao daje odsjeo i b io je upisan kao gost. I on je rekao da se ponašala neuravnoteženo. Jedan
bi dan bila vesela, a drugi zle volje. Vrlo tvrdoglava, teška i nepred vidiva. Rekao
je da ne zna koliko će dugo još moći radit i s njo m, da se mo že bavit i i pametnijim stvarima nego
trpjet i takvo ponašanje." "Zanima me jesu li i drugi članovi obitelji patili od poremećaja
raspoloženja", kaže Benton. "Pretpostavljam da se niste sjetili pitati." "Nisam. žao mi je, nisam
toliko dosjetljiv da b i mi to palo na pamet." "Bilo bi izu zetno korisno znati je li imala kakvu
psihijatrijsku d ijagnozu o kojo j obitelj šuti." "Zna se da je patila od poremećaja prehrane", kaže
Scarpetta. "O tome je otvoreno govorila." "Poremećaj raspoloženja nije se spomin jao? Roditelji n
išta nisu rekli?" Benton nastavi hladno ispitivati satnika. "Ništa više od uspona i padova u
raspoloženju. Tip ična tinejd že rica." "Imate li vi djece?" Benton opet posegne za čašom.
"Nemam, koliko znam." "Nešto je bilo okidač", veli Scarpetta. "S Drew se događalo nešto o čemu
nam n itko ništa ne govori. Možda je to ono što nam je pred nosom? Njezino ponašanje, njezino
opijan je - ono što svi znaju. Zašto? Je li se što dogodilo?" "Turnir u Charlestonu", kaže satnik Po
ma Scarpetti. "Tamo gdje v i imate svoju privatnu praksu. Kako ono zovu taj dio zemlje?
Lowcountry? Sto to točno znači?" On polako vrt i vino u čaši, ne skidajući pogleda s nje. "Gotovo
u razini mora, doslovno - niska zemlja." "A vašu lokalnu policiju uopće ne zanima njezin slučaj?
Ipak je tamo igrala na turniru samo dva dana prije nego što je ubijena." "Sigurna sam da ih zanima
—" počne Scarpetta. "Charlestonska policija nema ništa s njezinim ubojstvom", prekine je Benton.
"Nemaju ovlasti nad tim slučajem." Scarpetta mu uputi znakovit pogled, a satnik ih oboje pro
matra. Pro matra napetost između njih cijeli dan. "Kad je nedostatak ovlasti ikoga spriječio da se
negdje pojavi i pokaže značku", kaže satnik Po ma. "Ako opet mislite na FBI, u pravu ste", veli
Benton. "Ako mislite na mene kao b ivšeg FBI -eva agenta, onda ste definit ivno u pravu. A ako
aludirate na doktoricu Scarpettu i mene - oprostite, vi ste nas pozvali. Nis mo se samo tako
pojavili, Otto. Kako ste rekli da vas zovemo." "Je li do mene ili vino nije savršeno?" Satnik
podigne svoju čašu, promatrajući vino kao loše brušeni dijamant. Benton je odabrao vino. Premda
Scarpetta zna mnogo više o talijanskim v inima od njega, večeras mu je bilo važno dokazati svoju
nadmoć. Kao da se strmog lavio niz evolucijsku ljestvicu i sad je pedesetak prečki niže nego
obično. Svjesna je zanimanja satnika Po me za n ju i, dok on gleda sljedeću fotografiju, zahvalna
što konobar ne pokazuje namjeru da im priđe. Ima posla oko glasnih A merikanaca za susjednim
stolom. "Fotografija nje zinih nogu izbliza", kaže ona. "Modrice oko gležn jeva." "Svježe
modrice", kaže satnik Po ma. "Možda ju je čvrsto držao." "Moguće. Nisu nastale od poveza." Vo
ljela bi da satnik Po ma ne sjedi tako blizu nje, ali nema se više gdje pomaknuti. Mo že jed ino
gurnut i svoju stolicu u zid. Vo ljela b i kad se ne bi očešao o nju svaki put kad posegne za sljedećo
m fotografijo m. "Noge su joj svježe obrijane", nastavi ona. "Rekla bih da ih je obrijala unutar
dvadeset četiri sata prije smrti.

Dlačice su jedva izrasle. Pazila je na svoj izgled čak i kad je putovala s prijateljicama. To bi mog lo bit i
važno. Je li se možda nadala da će nekoga upoznati?" "Naravno. Tri mlade djevojke u potrazi za mlad
ićima", kaže satnik Po ma. Scarpetta promatra Bentona kako maše konobaru da donese još jednu bocu
vina. Ona kaže: "Drew je b ila slavna. Iz onog što su mi rekli, bila je oprezna prema strancima, nije
voljela da je gnjave." "Nije baš logično da je pila", kaže Benton. "Nije logično da je kronično pila", veli
Scarpetta. "Pogledaj ove fotografije i v idjet ćeš da je b ila u izvrsnoj kondiciji, vit ka, v rhunski
razvijenih mišića. Ako je i bila teška alkoholičarka, to nije dugo trajalo, što se vidi i iz njezinih nedavnih
uspjeha. No opet se mora mo zapitati nije li se nedavno što dogodilo. Nekakav emocionalni preokret?"
"Deprimiranost. Nestabilnost. Zloporaba alkohola", kaže Benton. "Sve to čini osobu lakim p lijeno m."
"I to je ono što mislim da se dogodilo", kaže satnik Po ma. " Ona je nasumična žrtva. Bila je laka meta,
onako sama na Piazzi di Spagni, gdje je susrela zlatno obojenog pantomimičara." Zlatno obojeni
pantomimičar izvodio je ono što već izvode pantomi mičari. Drew je ubacila kovanicu u njegovu
kutijicu, a on je ponovio svoju točku na njezino zadovoljstvo. Odbila je otići s prijateljicama. Posljednje
što im je rekla b ilo je: "Ispod te zlatne boje krije se jedan vrlo zgodan Talijan." Posljednje što su
njezine prijateljice rekle njo j b ilo je: "Kako
znaš daje Talijan?" To je bio logičan ko mentar, s obziro m na to da pantomimičari ne govore.
Rekla je svojim prijateljicama da odu dalje, prošetaju po prodavaonicama na Via dei Condotti, i
obećala da će im se pridružiti na Piazzi Navoni kod Fontane dei quattro fiumi, gdje su je one
kasnije čekale unedogled. Prijateljice su rekle satniku Po mi da su u međuvremenu kušale besplatne
uzorke hrskavih vafli od jaja, brašna i šećera, da su se kikotale kad su ih neki lo kaln i dečki gađali
iz plastičnih p ištolja na vodu i mo lili ih da kupe koji. No zapravo su se Drewine prijateljice otišle
tetovirati i onda su nagovarale ulične svirače da im na sviralama sviraju neke američke p jesme.
Priznale su da su malo popile za ručko m pa su se glupirale. Opisale su Drew kao "cugericu", rekle
su da je zgodna, premda ona sama n ije mislila da jest. Smatrala je da ljudi bulje u nju zato što bi je
prepoznali, a zapravo su češće zurili u n ju zato što je bila zgodna. "Ljudi koji ne prate tenis uopće
nisu znali tko je ona", rekla je jedna od prijateljica satniku Po mi. "Drew uopće nije b ila svjesna
koliko je lijepa." Satnik Po ma govori cijelo vrijeme t ijeko m g lavnog jela, dok Benton uglavnom
pije. Scarpetta zna što Benton misli - trebala b i izbjegavati udvaranje satnika Po me, trebala bi se
nekako maknuti izvan njegova dometa, no to bi jo j uspjelo samo da ustane i ode od stola, ako ne i
iz gostionice. Benton misli da satnik sere - uopće nije logično da sudski patolog karabin jera
razgovara sa svjedokinjama kao da je detekt iv ko ji vodi ovaj slučaj. Osim toga, satnik nije
spomenuo ime ijedne osobe upletene u slučaj. Benton zaboravlja da je satnik Po ma rimski Sherlock
Ho lmes, odnosno, vjerojatno ne može probavit i tu pomisao koliko je ljubomoran. Scarpetta piše
bilješke dok satnik detaljno prepričava svoj dugi razgovor sa zlatno obojenim pantomimičaro m,
koji slučajno ima neoboriv alib i: izvodio je svoju točku na istom mjestu pri dnu Špa njolskih stuba
sve do kasnoga poslijepodneva, još dugo nakon što su se Drewine prijateljice vratile da je potraže.
Tvrdio je da se nejasno sjeća te djevojke i da pojma nema t ko je ona. Mislio je da je p ijana i d a je
potom nekamo odlutala. Ukratko, n ije jo j posvetio posebnu pozornost, rekao je. On je
pantomimičar i cijelo se vrijeme i ponašao kao pantomimičar. Kad ne izvodi pantomimu, radi noću
kao vratar u hotelu Hassler, gdje su odsjeli Benton i Scarpetta. Smješten na vrhu Španjolskih stuba,
Hassler je jedan od najboljih hotela u Rimu. Benton je in zistirao da odsjednu u apartmanu na
najvišem katu tog hotela iz razloga ko ji jo j još mo ra reći. Scarpetta je jedva okusila ribu. I dalje g
leda fotografije kao da ih prv i put vidi. Ne sudjeluje u raspravi Bentona i satnika Po me o to me
zašto neki ubojice g roteskno izlažu svoje žrtve. Nema što dodati Bentonovu govoru o uzbuđenju
koje t i seksualni predatori osjećaju kad vide naslov u novinama ili, što im je još draže, dok sk
riveni u blizini ili u go mili pro matraju dramu o ko pronađenog tijela i paniku ko ja slijed i. Ona
proučava Drewino izmasakrirano, golo t ijelo, polo ženo na bok, skupljenih nogu, povijenih koljena
i laktova i ruku stavljenih pod bradu. Kao da spava. "Nisam sigurna da se radi o preziru", kaže ona.
Benton i satnik Po ma prestanu razgovarati. "Pogledajte, recimo , ovo", ona gurne fotografiju bliže
Bentonu. "Ako ostavimo po strani uobičajenu pretpostavku da se radi o izla ganju trupla zbog
seksualnog poniženja, nameće se pitanje nije li tu nešto drugačije. Nema religio znog značenja. Ne
moli se svetoj Agnezi. Međutim, način na koji je polo žena." Ona nastavlja govoriti kako joj koja
misao padne na pamet. "U tome gotovo da ima neke nježnosti." "Nježnosti? Šalite se", kaže satnik
Po ma. "Izgleda kao da spava", veli Scarpetta. "Meni ne izg leda kao daje izložena na seksualno
ponižavajući način. Tada žrtva uglavnom leži na leđima, raširenih ruku i nogu i tako dalje. Što više
ovo gledam, to man je mislim da je riječ o seksualnim mot ivima."

"Možda", kaže Beton i uzme fotografiju u ruku. "Ali gola je, ostavljena tako da je svi vide", ne mo že se
složiti satnik Po ma. "Dobro pogledajte u kakvo m je polo žaju t ijelo. Mo žda griješim, naravno, ali
samo pokušavam u zeti u ob zir i drugačija tu mačenja, pokušavam zanemarit i v lastite predrasude,
vlastite ljut ite pretpostavke daje ovaj ubojica prepun mržnje. To je samo moj dojam. Samo želim reći
da se možda radi o nečem drugo m. Mo žda je ubojica želio da bude pronađena, ali ju nije namjeravao
time seksualno ponizit i", kaže ona. "Vi u ovo me ne vidite p rezir? Bijes?" iznenadi se satnik Po ma, s
iskrenom nevjerico m na licu. "Mislim da mu je to što je učinio dalo osjećaj moći. Imao ju je potrebu
svladati. Imao je i neke druge pobude koje su nam u ovom trenutku potpuno nepoznate", kaže ona. "Ne
kažem da u ovome nema seksualne ko mponente. Ne kažem ni da nema bijesa. Samo mislim da to nije
ono što ga goni." "U Charlestonu su sigurno vrlo sretni što
ste tamo", kaže on. "Nisam sigurna da itko u Charlestonu to misli", kaže ona. "Mjesni
mrtvozornik sigurno se ne osjeća sretnim." Pijani A merikanci postaju sve glasniji. čin i se da to
što govore Bentonu odvlači pozornost. "Da se stručnjakin ja poput vas nađe baš tamo. Da sam ja
taj mrtvozornik, smatrao b ih da je to p rava sreća.
On se ne koristi vašim talentima?" upita satnik Po ma, posegnuvši za fotografijo m koju ne mo ra
ponovno pogledati i prito m se očeše o nju. "On svoje slučajeve šalje na Medicinski fakultet u Južno j
Karo-lin i. Nikad se prije nije morao nositi s patologom koji ima p rivatnu praksu. Ni u Charlestonu ni
igdje drugdje. Imam ugovore s nekim mrtvozornicima koji su ovlašteni za udaljena područja gdje im
nisu dostupne sudskomedicinske i laboratorijske usluge", objasni ona, malo rastresena zbog Bentona.
On jo j da znak da obrat i pozornost na razgovor pijanih A merikanaca. "...
samo mislim da, kad se ne smije otkrit i ovo ili ono, onda tu nešto smrdi", kaže bahato jedan od njih.
"Zašto bi htjela da itko to zna? Ne kriv im je. To je kao s Opro m ili Anno m Nicole Smith. Kad ljudi
saznaju gdje si, nahrupe u čoporima." "Kako odvratno. Zamisli da si u bolnici..." "Ili u slučaju Anne
Nico le Smith, u mrtvačnici. Ili pod zemljo m, kvragu..." "... a go mila ljudi na cesti izvikuje tvoje ime."
"Ako ne mo žeš podnijeti taj prit is ak, onda se makni. To je mo je mišljenje. To je cijena bogatstva i
slave." "Što se događa?" upita Scarpetta Bentona. "čini se da je naša stara prijateljica doktorica Self
danas imala nekakav hitan slučaj, pa neko vrijeme neće bit i u eteru", odgovori on. Satnik Po ma se
okrene i baci pogled na bučne Amerikance za susjednim stolom. "Poznajete je?" upita. Benton veli:
"Imali smo nekoliko sukoba s njo m. Uglavnom Kay." "Mislim da sam čitao nešto o tome kad sam vas
istraživao. Sen za cionalan, vrlo b rutalan slučaj ubojstva na Floridi u čije ste rješavanje svi bili
uključeni." "Drago mi je čuti da ste nas istraživali", kaže Benton.
" Vrlo ste temeljit i." "Samo da vas upoznam p rije nego što dođete ovamo." Pogledi satnika Po me
i Scarpette se sretnu. "Jedna vrlo lijepa žena ko ju poznajem redovito gleda doktoricu Self", veli on,
" i kaže mi da je vid jela Drew u emisiji prošle jeseni. Razgovaralo se o njezinoj pobjedi na onom
jako važno m turniru u New Yorku. Priznajem da ne posvećujem mnogo pozornosti tenisu." "U.S.
Open", kaže Scarpetta. "Nisam znao da je Drew bila gošća u emisiji doktorice Self", veli Benton,
mršteći se kao da mu ne v jeru je. "Da, bila je. Provjerio sam. Ovo je vrlo zan imljivo. Doktorica
Self iznenada ima hitan slučaj u obitelji. Pokušavao sam doći do nje. Još mi mora odgovoriti na
neka pitanja. Možda b iste vi mogli posredovati", kaže on Scarpetti. "Duboko sumnjam da bih b ila
od pomoći", veli ona. "Doktorica Self me mrzi." Vraćaju se pješice mračno m ulico m Due Macelli.
Ona zamišlja Drew Martin kako hoda ovim u licama i pita se koga je susrela. Kako taj izgleda?
Koliko mu je godina? Što je učinio da pridobije njezino povjerenje? Jesu li se već prije upoznali?
Bio je dan, mnogo ljudi na ulici, ali zasad se nije jav io nit i jedan očevidac s uvjerljivo m
informacijo m daje v idio nekoga tko b i odgovarao njezinu opisu nakon što je otišla od
pantomimičara. Kako je to moguće? Ona je b ila jedna od najslavnijih tenisačica na svijetu, a niti
jedna je osoba nije prepoznala na u licama Rima? "Je li to što joj se dogodilo bilo nas umično? Kao
udar gro ma? čini se da nikako ne uspijevamo odgovoriti na to pitanje", veli Scarpetta dok hodaju
kroz blagu noć, praćeni v lastitim sjenama koje klize preko starog kamena. "Bila je sama i pod
utjecajem alkohola, mo žda se izgubila u neko m pustom dijelu ulice, a onda ju je on ugledao i?
Ponudio se da joj pokaže put i odveo je nekamo gdje ju je mogao savladati? Možda ju je odveo k
sebi, kući? Ili u svoj auto? U to m je slučaju mo rao bar malo govoriti engleski. Kako to da je n itko
n ije vidio? Nema n iti jednog jedinog svjedoka." Benton ne kaže ništa, čuje se samo šum n jihovih
koraka po pločniku i buka ulice zbog glasnih ljudi koji izlaze iz restorana i barova te brujanja
skutera i automobila koji pro laze tako blizu n jih da b i ih mogli pregazit i.

"Drew n ije govorila talijanski, jedva da je znala ko ju riječ. Bar su nam tako rekli", doda Scarpetta.
Pojavile su se zvijezde. Blaga mjesečina obasjava Casinu Rossu, kuću u kojoj je Keats umro od
tuberkulo ze u dobi od dvadeset tri godine. "Ili ju je slijedio", nastavlja ona. "Ili ga je mo žda netko
upoznao s njom. To ne znamo, a v jero jatno nikad nećemo ni saznati, osim ako ponovno ne ubije i ako
ga ne uhvate. Hoćeš li razgovarati sa mno m, Bentone? Ili da nastavim s ovim svojim p rilično
nesuvislim, izlišnim monolo go m?" "Ne znam ko ji se vrag događa između vas dvoje, osim ako to nije
tvoj način da me kazn iš", kaže on. "Između koga?" "Tebe i tog prokletog satnika. Koga
drugog, kvragu?" "Odgovor na prvi dio tvog pitanja jest da se ne događa ništa i smiješno je što
uopće misliš da se išta zbiva, ali o to m potom. Više me zan ima onaj d rugi dio o kažnjavanju.
Budući da nikad nikoga nisam kažn javala, pa n i tebe." Počnu se uspinjati Španjolskim stubama.
Ionako naporan uspon sad je bio još teži zbog povrijeđenih osjećaja i prevelike količine v ina.
Prolaze pokraj zagrljenih ljubavnika i neotesane mladosti koja se smije i urla i ne obazire se na njih.
Nešto dalje, oko kilo metar i pol više, nalazi se hotel Hassler, osvijetljen i go lem, u zdižući se iznad
grada poput palače. "Ako mi nešto nije u prirodi," nastavi ona, "onda je to da kažn ja vam ljude. Da
štitim i sebe i njih - to da. Ali ne da kažn javam. Ne ljude do kojih mi je stalo. Pogotovo ne bih",
ostane bez daha, "tebe kažn javala." "Ako se namjeravaš viđati s drugima, ako te zanimaju d rugi
muškarci, ne mogu te krivit i zbog toga. Samo mi onda to reci. Jedino to te molim. Nemoj izvoditi
to što izvodiš danas cijeli dan. I večeras. Nemo j igrati te srednjoškolske igre sa mnom." "Izvodim?
Igre?" "Plazio je po tebi", kaže Benton. "A ja sam p lazila posvuda kako bih se maknula od njega."
"Cijeli dan plazi po tebi. Stalno se nešto lijepi za tebe. Bulji, dodiru je te, i to preda mno m."
"Bentone..." "I vidim da je jako zgodan. Dobro, mo žda je tebi privlačan. A li ja to neću trpjeti.
Kvragu, pre da mno m!" "Bentone..." "I tko zna s kim još. Tamo dolje, na krajnjem jugu. Kao da
bih ja znao?" "Bentone!" Tišina. "Zar si poludio? To se još nije dogodilo od postanka svemira, da se
ti brineš varam li te s kim! I to svjesno." Ne čuje se ništa osim zvuka njihovih koraka po kamenu i
teško disanje. "Svjesno," ponovi Scarpetta, "jer onaj put kad sam b ila s drugim muškarcem mislila
sam da si..." "Mrtav", kaže on. "U redu. Kažu t i da sam mrtav i minutu kasnije t i se već jebeš s
nekim t ipo m koji ti je po godinama mogao biti sin." "Nemo j." U Scarpetti se počne nakupljati
bijes. "Da se nisi usudio." On utihne. čak i nakon cijele boce vina ko ju je popio zna da mu je bolje
ne otvarati temu o svojoj g lu mljenoj smrti, kad je bio prisiljen ući u program zaštićenih svjedoka.
Što je sve proživjela zbog njega. Bolje mu je da je ne napada, kao da je ona bila bešćutna.
"Oprosti", kaže. "O čemu se zapravo radi?" upita ona. "Bo že, ove stube." "čini se da to nikako ne
mo žemo pro mijen iti. Kao što si rekla za livid itet i u kočenost, ustalilo se. Postalo fiksno.
Suočimo se s tim." "Neću se suočiti s tim, ma što to bilo. Što se mene tiče, to ne postoji. A lividitet i
ukočenost odnose se na ljude koji su mrtvi. Mi nis mo mrtvi. Upravo si rekao da nikad nisi b io
mrtav." Oboje su bez daha. Srce joj bubnja. "Oprosti. Stvarno", kaže on, misleći na ono što se
dogodilo prije, na njegovu lažnu smrt i n jezin uništen život. "Poklanjao mi je previše pažnje. Bio je
arogantan. Pa što?" Benton je navikao na po zornost koju joj drugi muškarci poklanjaju i n ikad ga
to nije prev iše uznemirivalo. Štoviše - zabavljalo ga je, jer je poznaje, a poznaje i sebe, zna da sam
ima golemu moć i da se i ona mora nositi s istim problemo m - ženama ko je bulje u njega, traže
priliku da ga dodirnu, besramno ga žele. "Ti si sebi uredila novi život u Charlestonu", kaže on. " Ne
vid im da ćeš sad tu nešto mijenjati. Ne mogu vjerovati da si to učinila." "Ne možeš vjerovati...?" a
stube se još pružaju unedogled. "Znaš da sam ja u Bostonu i da se ne mogu preseliti na jug. I kamo
nas to vodi?" "Tebe u ljubomoru. U to da si izgovorio jebati, što inače nikad ne govoriš. Bo že! M
rzim ove stube!" Ne mo že doći do daha. "Nemaš se zašto osjećati ugroženo. Ne nalikuje na tebe da
se zbog nekoga osjećaš ugroženo. Što nije u redu?" "Previše sam očekivao." "Što si očekivao,
Bentone?" "Nije važno." "Apsolutno je važno." Uspinju se beskrajnim stubama i p restaju
razgovarati, jer jedva dišu, a kamo li da još i razgovaraju o svojem odnosu. Ona zna da je Benton
ljut jer se boji. Osjeća se nemoćno u Rimu. Osjeća se nemoćno u njihovu odnosu

zato što je u Massachusettsu, kamo se preselio s njezin im b lagoslovom, gdje radi kao foren zični
psiholog u bolnici McLean pri Harvardu. To je b ila predobra prilika da bi se propustila. "Kako smo
uopće mogli to mislit i?" upita Scarpetta. Sad više nema stuba i ona posegne za njegovom ruko m.
"Valjda s mo bili idealisti, kao i obično. Baš bi mi mogao i uzvrat iti stisak, kao da i t i želiš držati mene
za ru ku, a ne samo ja tebe. U sedamnaest godina nikad nis mo živ jeli u istom gradu, a kamo li u istoj
kući." "I ti misliš da se to ne može p ro mijenit i." On ispreplete svoje prste s njezinima, duboko
udahnuvši. "Kako?" "Nekako sam se nadao da bi se ti mogla preseliti. Tamo su Harvard, MIT, Tufts.
Mislio sam da bi možda mog la predavati na med icinsko m faku ltetu. Ili se zadovoljit i u logom
vanjskog savjetnika na McLeanu. Ili mo žda u Bostonu, u uredu sudskog patologa. Možda bi opet
postala glavna patologinja." "Nikad se ne bih mog la vratit i takvo m životu", kaže Scarpetta.
Ulaze u predvorje h otela ko je ona zove Belle Epoque, zato što potječe iz tog predivnog razdoblja.
No ne primjećuju n i mramor, ni antikno mu rano staklo, ni svilu, ni sku lpture, ništa i n ikoga, pa ni
Ro mea - ko ji se stvarno tako zove - ko ji je tijeko m dana zlatno obojeni pantomimičar, noću
vratar hotela, a odnedavna i namrgođen, relativno priv lačan mladi Talijan koji ne želi da ga više
ispituju ni oko čega u vezi s ubojstvom Drew Martin. Ro meo je pristojan, ali ih izb jegava
pogledati u oči. Tih je poput pantomimičara. "želim ono stoje najbolje za tebe", kaže Benton. "Zato
ti i n isam ništa rekao kad si odlučila otvoriti privatnu ordinaciju u Charlestonu. Iako me je to
uzrujalo." "To mi nikad nisi rekao." "Ni sad ti nisam trebao reći. Učinila si pravu stvar i ja sam toga
svjestan . Godinama si se osjećala kao da zapravo nikamo ne pripadaš. Kao da, na neki način,
nemaš dom. S druge si strane bila nesretna otkako si otišla iz Rich monda, odnosno, otkako su te
otpustili -oprosti što to spominjem. Kvragu i taj bahati guverner. U ovoj fa zi svog života radiš
točno ono što bi i trebala." Ulaze u dizalo. "Ali nisam siguran da ja to više mogu podnijeti." Ona
pokuša ne osjećati strah, neopisiv, užasan strah. "Što želiš reći, Bentone? Da bis mo trebali
odustati? Zapravo to želiš reći?" "Možda govorim upravo suprotno." "Možda ja ne znam što to
znači. I n isam očiju kala." Izlaze na svom katu. "Nikad ne očijukam. Osim s tobom." "Ne znam što
radiš kad nisam u blizin i." "Znaš što ne radim." On otključa vrata njihova apartmana na najv išem
katu hotela. Raskošan je, s antikvitet ima, bijelim mramo ro m i kameno m terasom dovoljno veliko
m da se na nju s mjesti o manje selo. Iza nje se na noćnom nebu ocrtava silueta staroga grada.
"Bentone", kaže ona. "Hajde da se ne svađamo, molim te. Ti u jutro let iš natrag u Bos ton, ja letim
natrag u Charleston, nemojmo se sad emocionalno udaljavati jedno od drugoga da bismo lakše
podnijeli fizičku udaljenost." On skine kaput. "Što je? Ljut si zato što sam konačno pronašla mjesto
gdje se mogu smirit i, što sam počela ispočetka na mjestu koje mi odgovara?" kaže ona. On prebaci
kaput preko stolca. "Ako ćemo pošteno," veli ona, "ja sam ta koja mo ra početi sve ispočetka,
stvoriti nešto ni iz čega, sama se javljati na telefon i sama čistiti p rokletu mrtvačnicu. Ja nemam
Harvard. Nemam stan od ne znam ko liko milijuna dolara na Beacon Hillu. Imam Rose, Marina i
ponekad Lucy. I to je sve. Na kraju pola radnog dana provedem odgovarajući na telefonske pozive.
Zovu lokalni med iji. Odvjetnici. Neke skupine koje žele da govorim na svečanim ručkovima. Iz
zavoda za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju. Neki dan su zvali iz proklete Gospodarske ko
more - da ko liko n jihovih proklet ih telefonskih imen ika želim naručiti. Kao da uopće želim bit i u
imeniku Gospodarske ko more, kao da sam kemijska čistionica ili tako nešto." "Zašto?" kaže
Benton. "Rose ti je uvijek probirala pozive." "Rose stari. Ne mo že ni ona više kao nekad." "Zašto
se Marino ne bi jav ljao na telefon?" "Zašto ovo, zašto ono? Ništa više nije isto. Tvoja lažna smrt
nas je slo mila i onda smo se rasuli. Eto. Nek' sam i to izgovorila. Nakon toga se sve promijenilo, pa
i t i." "Nisam imao izbora." "U tome je t rik kod izbora. Kad t i nemaš izbora, nemaju ga ni drugi."
"Zato si odlučila pustiti korijenje u Charlestonu. Ne želiš izabrati mene. Mo gao bih ponovno
umrijet i." "Osjećam se kao da stojim sasvim sama usred jebene eksplozije i oko mene se sve razlet
jelo na sve strane. A ja samo stojim. Un ištio si me. Jebem ti, Bentone, uništio si me." "Tko sad
govori tu riječ?" Ona obriše oči. "Sad si me još i rasplakao." On jo j priđe bliže i dodirne je. Sjednu
na kauč, gledajući van na zvonike blizance Trinita dei Monti, na Villu Medini na rubu brda Pincian
i još dalje, Vatikan. Ona se okrene prema njemu. Opet je zapanje čiste crte njegova lica, srebrna
kosa i elegancija njegove duge, vitke pojave ko ja je u neskladu s onim što sad čini. "Kako je sad?"
upita ga. "Što sad osjećaš, u usporedbi s onim prije? S onim kako je bilo na početku?" "Drugačije."
"Drugačije zvuči zloslutno."

"Drugačije zato što smo toliko toga prošli svih ovih godina. Više se ne mogu ni sjetit i kako je izgledao
mo j život prije tebe. Jedva da se sjećam da sam bio o ženjen prije nego što sam te upoznao. Kao da je to
bio netko drugi, neki t ip iz FBI-a koji je sve radio po pravilima, ko ji nije imao ni strasti, ni života, sve
do onog jutra kad sam ušao u tvoju sobu sa sastanke, ja takozvani važn i stručnjak za p rofiliranje
zločinaca pozvan da pomogne u rješavanju ubojstava koja su širila u žas u tvom skro mno m gradu. Ti si
stajala tamo, u liječničko m ogrtaču, upravo spuštajući golemu hrpu papira o slučajevima da bi se
rukovala sa mno m, a ja sam po mislio kako još nikad nisam upoznao tako izu zetnu ženu. Nisam o ka
mogao skinuti s tebe. Još uvijek ne mogu." "Drugačije", podsjeti ga
ona. "Ono što se događa između dvoje ljudi svakog je dana drugačije." "To je u redu sve dok
osjećaju isto." "Ti osjećaš isto?" upita on. "Još uvijek osjećaš isto? Zato što..." "Zato što što?" "Bi
li?" "Bih li što? Htjela poduzeti nešto u vezi s tim?" "Da. Konačno." On ustane i potraži sako,
zavuče ru ku u džep i vrat i se do kauča. "Konačno, za razliku od napokon", kaže ona rastreseno,
pitajući se što ima u ruci. "Ne šalim se. Ozbiljno to mislim." "Tako da me ne izgubiš zbog nekog
bezveznog flerta?" Ona ga privuče k sebi i čvrsto zagrli, pa mu prođe prstima kro z kosu. "Možda",
veli on. "Uzmi ovo, mo lim te." On otvori ru ku, a na d lanu mu je p resavijeni ko madić papira.
"Sad se dopisujemo, kao u školi?" upita ona, bojeći se otvoriti papirić. "Hajde, hajde. Ne budi
kukav ica." Ona rastvori papirić na kojem piše Hoćeš li? i ugleda prsten. Tanki starinski prsten od
platine s dijamantima. "Pripadao je mo joj prabaki", kaže on i stavi jo j ga na prst. Od govara.
Poljube se. "Ako ovo radiš zato što si ljubo moran, to je gro zan razlog", kaže ona. "Misliš da sam
ga slučajno ponio sa sobom, nakon što je pedeset godina proveo u sefu? Stvarno te pitam", kaže on.
"Molim te, reci da pristaješ." "A kako ćemo to izvesti? Nakon svega što si rekao o našim odvojenim
životima?" "Za Boga miloga, daj bar jedanput ne budi racionalna." "Vrlo je lijep", kaže ona za
prsten. "Bolje ti je da misliš ozbiljno, jer t i ga neću vratiti." Devet dana kasnije. Nedjelja. S mora
dopire turobni zvuk brodske sirene. S crkvenog tornja što probija ranojutarnje oblake u Charlestonu
oglasi se osamljeno zvono, a zatim mu se pridru že i druga, odzva njajući tajnim jeziko m koji u
cijelo m svijetu zvuči isto. Sa zvonjavo m stiže i prvo svjetlo zore. Scarpetta se počne motati po
svojoj spavaćoj sobi, a zat im se namrštena zaputi u dnevni boravak na gornjem katu svoje kuće iz
ranog devetnaestog stoljeća, koja je nekad bila spremište za kočije i ko la. U usporedbi s donekle
raskošnim kućama u kakv ima je prije živjela, ova je prilično netipična za nju. Spavaonica i radna
soba su spojene, a prostor toliko pretrpan stvarima da jedva može hodati a da prito m ne udari u
kakvu antiknu ko modu, police s knjigama ili pak dugački stol presvučen crnom t kanino m na ko
jem su mikroskop, preparati, ru kavice od lateksa, maske protiv prašine, oprema za snimanje i razne
druge stvarčice nužne za obradu mjesta zločina - prilično nastrano u ovom okru ženju. Nema
ugradbenih garderobnih ormara, samo klasičnih drvenih, poredanih jedan do drugog i obloženih
cedrovino m. Iz jednog od njih izvadi tamnosivo odijelo sa suknjo m, svilenu bluzu na sivo-bijele
pruge i crne lakirane cipele n iskih potpetica. Odjevena za naporan dan kakav je, kako se čin i, čeka,
sjedne za stol i pogleda u vrt, pro matrajući kako se mijenja zajedno sa sjenama pod jutarnjim
svjetlo m. Otvori elektroničku poš tu da provjeri je li jo j njezin istražitelj Pete Marino poslao išta
što bi jo j moglo pobrkat i današnje planove. Nema poruka. Ipak ga nazove da provjeri, za svaki
slučaj. "Alo." Zvuči mamu rno. U pozadin i prigovara nepoznat ženski g las. "Sranje. Šta je sad?"
"Sigurno dolaziš na posao?" provjerava Scarpetta. "Javili su mi kasno sinoć da stiže truplo iz
Beauforta. Ti ćeš biti tamo i to srediti, zar ne? I još imamo onaj sastanak danas poslije podne.
Ostavila sam ti poru ku, ali me n isi nazvao." "Da." U pozad ini se čuje ona žena kako govori istim
prigovaralačkim tonom: "A šta sad ona opet hoće?" "Stiže za sat vremena", kaže Scarpetta Marinu
čvrstim glasom. "Moraš krenuti odmah ili neće biti nikoga da ga pusti unutra. Iz pogrebnog
poduzeća Meddicks. Ne poznajem ih." "A-ha." "Doći ću oko jedanaest da dovršim obdukciju
dječaka, bar ono što mogu." Kao da slučaj Drew Mart in nije dovoljno gadan, prvog dana kako se
vratila na posao nakon povratka iz Rima dobila je još jedan užasan slučaj - ubojstvo malog dječaka
čije ime još uvijek ne zna. Uselio jo j je se u misli, jer nema kamo drugamo otići, a njegovo krhko
lice, izgladnjelo tijelo i kovrčava, s međa kosa izrone joj pred očima

kad to najmanje očekuje. A zatim slijedi i ostatak. Ono kako je izg ledao kad je završila svoj pos ao. 1
nakon svih ovih godina, i nakon tisuća slučajeva, dio n je i dalje mrzi neizbježnost toga što mora učinit i
mrtvima zbog onoga što im je netko drugi učinio p rije n je. "Da." To je sve što Marino ima reći. "Taj
razdražljivi, bezobrazni..." mrmlja Scarpetta silazeći u p rizemlje. "Puna mi je kapa toga." Otpuhne s
ogorčenjem. Kuhinja oštro odjekuje zvuko m njezinih potpetica po pločicama od terakote koje je sama
danima postavljala kad se uselila u kuću, klečeći na rukama i nogama i slažući ih u u zorak riblje kosti.
Obojila je sve zidove u čistu, bijelu boju da uhvati svjetlost iz vrta i obnovila stropne grede od čempresa
koje su izvorni dio kuće. Kuhinja najvažnija prostorija - uređena je baš kako treba, s posuđem od
nehrđajućeg čelika, bakrenim loncima i ta vama (uvijek ispoliran ima
poput novčića koji su tek izašli ispod čekića), daskama za rezanje, noževima, kutlačama i ostalim
ručno izrađenim kuhinjskim priboro m iz Njemačke. Njezina nećakinja Lucy trebala bi stići svakog
trenutka, što Scarpettu vrlo veseli, ali je i zanima razlog. Lucy rijetko kad nazove i kaže da će doći
na doručak.
Scarpetta odabere što joj treba za o mlet od bjelan jaka punjen rikota siro m i šampin jonima p
irjanima u seriju i nerafinirano m maslinovu ulju. Doručak će biti bez kruha. Ne smije pripremiti
čak n i tanke lepin je grilane na ploči od terakote - ili testu - ko ju je jedno m davno donijela iz
Bologne, dok osiguranje u zračnim lu kama još nije smatralo posuđe oružjem. Lucy je na
bespoštednoj dijet i - trenira, kako to ona kaže. Za što, uvije k je p ita Scarpetta. Za život, uvijek jo j
odgovori Lucy. Posveti se pjenjači i izrad i snijega od bjelanjaka, razmišljajući što sve danas mora
obaviti, kadli je odjedno m prene zloslutni udarac o prozor na gornjem katu. "O ne", usklikne ona
uzru jano, odlažuć i pjen jaču i trčeći prema vrat ima. Isključi alarm i požuri u vrt gdje na stazi od
starih cigala p ronađe žutu zebu kako bespomoćno trza krilima. Nježno je podigne, a glava ptice
skotrlja se s jedne strane na drugu. Oči su jo j napola zatvorene. Scarpetta joj govori umiru juće
riječi i g ladi svilenasto perje dok se ptičica pokušava uspraviti i poletjeti, no glava jo j bespomoćno
pada s jedne strane na drugu. Samo je ošamućena, uskoro će se oporaviti, no ptičica se prevrne i
samo lepeće krilima, a g lava jo j pada s jedne strane na drugu. Možda neće uginuti. Puste želje -
kako budalasto, pa bar bi ona trebala znati da to tako ne funkcionira. Odnese ptičicu unutra. U
zaključanoj donjoj ladici kuhinjskog stola nalazi se zaključana metalna kutijica, a u njoj bočica s
kloroformo m. Sjedi na stubama od opeke iza kuće i ne ustajući sluša prepoznatljivu riku Lucyna
Ferrarija. Auto skrene s Ulice King i parkira se na kolno m prilazu pred kućom, koji Scarpetta dijeli
sa susjedima. Lucy se pojavi na terasi s kuvertom u ruci. "Doručak nije gotov, a ni kava nije
skuhana", kaže. "Sjed iš tu vani i oči su ti crvene." "Alergija", odgovori Scarpetta. "Prošli put si
okrivila alerg ije - ko je nemaš, usput rečeno - kad je ptičica udarila o pro zorsko staklo. I na stolu ti
je bila zidarska žlica, prljava od zemlje, baš kao i ona tamo." Lucy pokaže na stari mramo rni stol u
vrtu na ko jem leži zidarska žlica. U b lizini, ispod grma pitospora, vidi se svježe p rekopana zemlja
pokrivena glinenim krhotinama. "Zeba", kaže Scarpetta. Lucy sjedne do nje i veli: "čini se da
Benton neće doći za vikend. Uv ijek kad on dolazi, na radno m stolu imaš dugačak popis stvari za
kupovinu." "Ne puštaju ga iz boln ice." Na malo m, plit ko m jezercu u sredini v rta plutaju latice
kineskog jas mina i kamelija, poput konfeta. Lucy uhvati za peteljku list japanske mušmu le ko ji je
nedavna kiša otkinula s grane i zavrti ga među prstima. "Nadam se daje to jedini razlog. Vratila si
se iz Rima s veliko m viješću i što se promijenilo? Ništa. Bar koliko ja vidim. On je tamo, ti si tu.
Zar ne planirate to nekako pro mijeniti?" "Odjednom si stručnjakinja za odnose?" "Samo za one
koji idu u lošem smjeru." "Sad mi je žao što sam iko me išta rekla", veli Scarpetta. "I meni se to
dogodilo. S Janet. Počele s mo razgovarati o obvezivanju, o braku, nakon što su zakonom pervert iti
konačno dobili više prava od pasa. No onda se Janet odjednom više nije mogla nositi s time da je
lezb ijka i među nama je b ilo svršeno i prije nego što je počelo. Nije lijepo zav ršilo." "Lijepo? Ne
b i li neoprostivo bio točniji izbor riječi?" "Ja sam ta ko ja ne bi trebala oprostiti, a ne ti", kaže
Lucy. "Nije se tebi to dogodilo. Ne znaš kako je to. Ne želim ni mislit i o to me." Mala skulptura u
obliku anđela koji čuva jezerce. Scarpetta još ne zna što taj anđeo čuvar čuva. To tek treba otkrit i.
Sigurno ne ptice. Mo žda ništa. Ona ustane i obriše ruke o suknju. "Jesi li o tome htjela razgovarati
sa mnom", kaže, "ili t i je to slučajno palo na pamet dok sam sjedila ovdje, osjećajući se grozno
zbog toga što sam morala uspavati još jednu ptičicu?" "To nije razlog zašto sam te sinoć nazvala i
rekla da se mo ramo vid jeti", kaže Lucy, i dalje vrteći list medu prstima. Kosa joj je boje t rešnjina
drveta sa svijetlim, crvenkastozlatnim pramenovima, čista i sjajna. Stavila ju je iza uha.

Nosi crnu majicu koja lijepo ističe njezino tijelo, zaslu ženo oblikovano mukotrpnim vježbanjem i
dobrim genima. Nekamo se sprema. Sigurno nekamo ide, po misli Scarpetta, ali neće je p itati.
Ponovno sjedne. "Doktorica Self", Lucy zu ri u vrt onako kako zure ljudi kad ne gledaju ni u što
posebno, osim u ono što ih muči. Scarpetta nije očekivala da će to reći. "Sto s njo m?" "Rekla sam
ti da je držiš blizu. Neprijatelje uvijek drži blizu", kaže Lucy. "Nisi obraćala pozo rnost. Nije te bilo
briga što te oma lovažava kad god ima priliku zbog onog sudskog slučaja. Govori da si prevarantica
i lažna stručnjakinja. Potraži preko Googlea što sve piše o tebi. Pronašla sam sve te njezine
bljezgarije i proslijed ila t i ih, a ti ih gotovo nisi ni pogledala." "Kako znaš da ih gotovo nisam ni
pogledala i koliko temeljito sam ih pogledala?" "Ja sam tvoj sistemski ad min istrator. Održavam t i
računalo. Ja vraški dobro znam koliko t i je dugo otvoren neki dokument. Baš bi se mogla i bran
iti", kaže Lucy. "Od čega?" "Od optužbi da si manipulirala poroto m." "U to me i jest bit suđenja.
Manipuliranje porotom." "Je 1' to ti govoriš? Ili sjed im ovdje s nekim strancem?" "Kad su ti noge
vezane, kad te muče, kad čuješ vrištanje voljenih osoba dok ih okrutno ubijaju u susjednoj sobi, pa
si oduzmeš vlastiti život kako b i izbjegla istu sudbinu - to nije prokleto samoubojstvo, Lucy. To je
ubojstvo." "A zakonski?" "Stvarno me n ije briga." "Nekad te je bar donekle bilo briga." "Nije me
bar donekle b ilo b riga. Ne znaš što mi je sve prolazilo kroz glavu svih tih godina dok sam
obrađivala slučajeve i često završavala kao jedina hraniteljica žrtava. Doktorica Self je pogriješila
kad je obvezu čuvanja liječničke tajne iskoristila kao štit iza ko jeg će se skrit i i tako uskrat ila
informacije koje su mogle spriječit i neizmjernu patnju i s mrt. Ona zaslužu je mnogo gore od onog
što je dobila. Zašto razgovaramo o to me? Zašto me uzrujavaš?" Lucy je pogleda u oči. "Kako se
ono kaže? Osveta je najslađa kad se servira h ladna. Opet je u kontaktu s Marino m." "On, Bo že.
Kao da mi p rošli t jedan nije b io dovoljno gadan. Je li on potpuno poludio?" "A što si mislila, da
će biti sretan zbog vijesti koju si objav ila kad si se vratila iz Rima? Gd je ti živ iš, na Marsu?"
"Očito." "Kako nisi primijetila? Odjednom je počeo izlaziti svake večeri, op ijat i se i na kraju si je
pronašao novu fificu za curu. A ovaj je put stvarno odabrao biser. Zar n i to ne znaš? Zove se
Shandy Snook, kao Snook's Flamin' Chips." "Flamin' što? Tko?" "Masni, presoljeni čips s okusom
jalapenosa i umaka od ljutih pap ričica. Njezin je otac zarad io cijelo bogatstvo na tome. Doselila se
ovamo prije otprilike godinu dana, a s Marino m se upoznala u Kick 'N Horseu prošlog ponedjeljka
navečer. Ljubav na prvi pogled." "On ti je to ispričao?" "Jess mi je rekla." Scarpetta odmahne
glavom. Nema pojma tko je Jess. "Vlasnica Kick 'N Horsea. Tamo gdje se okupljaju Marinovi
motociklisti. Sigurna sam da ti je spominjao to mjesto. Nazvala me je jer je zabrinuta zbog njega i
njegove najnovije ljubavnice iz autokampa. Brine se zato što se potpuno oteo kontroli. Jess kaže da
ga n ikad n ije v idjela takvog." "Kako bi doktorica Self znala adresu Marinove elektroničke pošte?
Jedino ako on nije prv i pisao njoj?" upita Scarpetta. "Njezina se adresa nije mijen jala otkad joj je
bio pacijent na Floridi, dok njegova jest. Mislim da iz toga mo žemo zaključit i tko je ko me prv i
pisao. Mogu točno saznati kako se to odvijalo. Nemam lozinku za n jegov privatni korisnički račun
na računalu ko je ima kod kuće, ali takve me sitnice n i prije nisu sprječavale. Morala bih..." "Znam
što bi morala učin iti." "Imat i fizički p ristup računalu." "Znam što bi morala učin iti i ne želim da
to učin iš. Nemo jmo još više pogoršavati situaciju." "Pa već sad drži bar nekoliko njezin ih poruka
na desktopu u uredu, tako da ih svi vide", kaže Lucy. "To nema smisla." "Naravno da ima. Smisao
je u to me da tebe naljuti i učin i ljubo mo rnom. Da ti vrati milo za drago." "A kako si ih ti
primijetila na n jegovom desktopu?" "Zahvaljujući jednoj maloj hitnoj intervenciji. Sinoć me je
nazvao i rekao da mu je stiglo upozorenje d a se aktivirao alarm, da rashladna ko mora ne radi, a da
on nije u blizin i ureda, pa ne mo že provjeriti. I napomenuo je da je telefonski broj tvrtke za alarm
na popisu zalijepljenom na zidu u njegovoj sobi, za slučaj da ih mo ram nazvati." "Alarm?" kaže
Scarpetta zatečeno. "Nitko me nije obavijestio." "Zato što se nije ni akt ivirao. Kad sam stigla, sve
je bilo normalno. S rashladnom ko moro m je bilo sve u redu. Ušla sam u njegov ured da uzmem
broj tvrtke za alarme tako da mogu provjeriti je li uistinu sve OK i pogodi što sam pronašla na
njegovom desktopu." "To je smiješno. Ponaša se kao dijete." "On nije d ijete, teta Kay. I uskoro ćeš
ga morat i otpustiti."

"I što ću onda? Već sad jedva stignem sve obaviti. I ovako mi nedostaje ljudi, a na horizontu nema
nikoga koga bih mogla zaposliti." "Ovo je samo početak. Postat će još gori", kaže Lucy. "On više nije
čovjek kakav je nekad b io." "Ne vjerujem u to. Ne bih mu mogla dati otkaz." "Tu si u pravu", kaže
Lucy. "Ne bi mu mogla dati otkaz. To b i bilo poput rastave. On ti je kao suprug. Sam Bog zna da si
više vremena provela s njim nego s Bentonom." "On mi defin itivno nije kao suprug. Molim te, nemo j
me pod badati." Lucy uzme kuvertu koju je odlo žila na stube i pru ži jo j je. "Šest poruka, sve od nje.
Prva je, slučajno, s tigla prošlog ponedjeljka, dan nakon što si se vratila iz Rima.
Istog dana kad smo vidjeli tvoj prsten i shvatili, kao pravi detektivi kakvi već jes mo, da nije iz
kinder jajeta." "Ima li Marinovih poruka doktorici Self?" "On ne želi da vidiš što joj je
napisao. Preporučujem ti da se dobro pripremiš prije nego što to pročitaš",
kaže Lucy, pokazujući na kuvertu i njezin sadržaj. "Da kako je on? Da joj nedostaje. Da misli o
njemu. Da kako si t i tiranin, daje tvoje vrijeme prošlo i kako je on sigurno očajan što radi za tebe. I
da kako mu mo že po moći?" "Zar Marino nikad neće naučiti?" To je, uglavnom, vrlo depre sivno.
"Trebala si šutjeti o tome pred njim. Kako nisi očekivala da će tako reagirati na tu vijest?" Scarpetta
baci pogled na ljub ičaste meksičke petunije ko je se uspinju uza zid na sjevernoj strani vrta.
Primijet i i ljubičastu lantanu. Biljke izgledaju nekako sparušeno. "Pa zar nećeš pročitati te proklete
poruke?" Lucy ponovno pokaže na kuvertu. "Za sada im ne želim dati tu moć nada mno m", kaže
Scarpetta. "Imam važnijih problema koje moram riješiti. Zato, kvragu, i jesam odjevena u ovaj
kostim i idem u ured, i to u nedjelju, kvragu, kad bih zapravo mogla radit i u vrtu ili čak otići u
šetnju." "Provjerila sam t ipa s kojim se trebaš naći danas poslije podne. Nedavno je bio žrtva
napada. Ne znaju se mogući počinitelji. Pronašla sam da je jedno m dobio prekršajnu prijavu zbog
posjedovanja marihuane, ali je povučena. Osim toga, nikad nije b io kažnjavan, čak n i za prebrzu
vožn ju. No bez obzira na to, mislim da ne bi trebala bit i nasamo s njim." "A što je s nasmrt
pretučenim dječako m koji leži sam u mojo j mrtvačnici? Pretpostavljam da tvoje računalno
pretraživanje i dalje ne daje nikakve rezultate, budući da ništa ne spominješ." "Kao da nikad nije
postojao." "Ali jest. Postojao je i n ikad još nisam v idjela nešto tako grozno kao to što su njemu
učinili. Možda je došlo vrijeme da pokušamo nešto sasvim drugo." "Kao što, na primjer?"
"Razmišljala sam o statističkoj genetici." "Još ne mogu vjerovati da to nit ko ne radi", kaže Lucy.
"Tehnologija postoji. Imamo je već neko vrijeme. Kako je to sve glupo. Srodnici imaju iste alele i,
kao i u svakoj drugoj bazi podataka, tu je sve funkcija vjerojatnosti." "Stupanj podudarnosti s ocem,
majko m i prvim srodnicima bio bi veći neg o s drugim ljudima. Kad bis mo je pronašli, mogli bis
mo voditi istragu dalje. Mislim da bis mo trebali pokušati." "Recimo da to učin imo, što bi se
dogodilo da se pokaže kako je dječaka ubio srodnik? Kako b i sud reagirao na to što smo u
kaznenom postupku koristili statističku genetiku?" upita Lucy. "Prvo moramo saznati t ko je on, a
onda ćemo se brinuti zbog suda." Belmont, Massachusetts. Doktorica Marilyn Self sjedi pokraj pro
zora u svojoj sobi s pogledom. Blage zelene padine, šuma, voćke i stare cig lene zg rade još odišu
onim gospodskim vremen ima kad su bogati i slavni mogli nestati iz svojih života, nakratko ili
onoliko dugo koliko im je t rebalo - u nekim beznadnim slučajevima, čak i zauvijek - i povući se
nekamo gdje bi im ugađali i pristupali s dužnim poštovanjem. U bolnici McLean savršeno je
prirodno vidjeti slavne glu mce, glazbenike, sportaše i političare kako šeću između bolničkih zgrada
koje izgledaju kao ladanjske kuće. Bo lnički je ko mp leks dizajnirao slavni pejzažni arhitekt
Frederick Law Olmsted, čiji drugi slavni projekti uključuju Central Park u New Yorku, park o ko
zg rade Kapitola, Bilt mo re Estate i Sv jetski sajam u Chicagu iz 1893. Ono što u ovoj bolnici nije
prirodno jest vidjeti doktoricu Marilyn Self. No ona se tu ne namjerava dugo zadržati. Kad javnost
napokon sazna istinu, postat će jasno zašto je ovdje - da bude na sigurnom i izolirano m mjestu. A
onda će - što je uvijek bila priča njezina života - uslijediti sudbina, ono što je suđeno, kako ona to
kaže. Nije se sjetila da Benton Wesley radi ovdje. Nečuveni tajni po kusi: Frankenstein. Da vid
imo. Doktorica Self nastavi pisati tekst za emisiju ko ju će radit i nakon što se vrati u eter. Na
mjestu na koje sam se povukla iz sigurnosnih razloga, nesvjesno sam i protiv v lastite volje postala
očevicem -još gore, pokusnim kunićem - tajn ih pokusa i zlostavljanja. U ime znanosti. Kako bi to
Kurtz rekao u Srcu tame: " Užas! Užas!" Bila sam podvrgnuta suvremenom obliku onoga što se
radilo u u mobolnicama t ijeko m najmračnijih razdoblja ljudske povijesti, kad su ljude koji n isu
imali ispravnu mentalnu aparaturu smatrali nižim bićima i tretirali ih poput... tret irali ih poput... ?
Kasnije će joj nadoći prava analogija.

Doktorica Self se nasmiješi zamišljajući ekstazu u ko ju će Ma rino upasti kad otkrije da mu je

(najslavnija psihijatrica na svijetu) odgovorila na elektroničku poruku. Vjerojatno misli daje
presretna što joj se javio. Još vjeruje da joj je stalo! A nikad jo j nije b ilo stalo. Nije jo j bilo
stalo čak n i dok ga je liječila, na Flo rid i, kad još nije b ila tako poznata. Marino jo j je bio pu ka
terapeutska razbib riga, premda (priznaje), nešto pikantnijeg t ipa, jer je obožavanje koje jo j je
iskazivao bilo gotovo jednako patetično kao i njegova opijenost i seksualna opsjednutost
Scarpettom. Jadna, sirota Scarpetta. Nevjerojatno je što se s nekoliko poziva na pravu adresu mo že
učin iti. Mozak joj grozn ičavo radi, misli neprekidno naviru. Sjedi u svojoj sobi u Paviljonu, čiji
pacijenti naručuju hranu po vlastitom izboru, a kućepazitelj im uvijek stoji na raspolaganju u
slučaju da netko poželi otići u kazalište, na utakmicu Red So xa ili kakav ljekov iti tret man u
toplice. Povlašteni bolesnik u Paviljonu više-manje dobije sve što želi, a doktorica Self je poželjela
imati vlastiti korisnički račun za elekt roničku poštu i v lastitu sobu, i to onu u kojoj je prije devet
dana, kad je primljena, boravila druga bolesnica po imenu Karen. Takvu je neprihvatljivu
raspodjelu po sobama doktorica Self odmah riješila, i to prilično lako naravno - bez potrebe za
intervencijo m uprave - već prvog dana svog boravka u bolnici, kad je prije zore ušla u Kareninu
sobu i probudila je, nježno jo j puhnuvši u sklopljene vjeđe. "Oh!" uskliknula je Karen s olakšanjem
kad je shvatila da lice koje se nadnijelo nad njezino pripada doktorici Self, a ne silovatelju. "Sanjala
sam čudan san." "Izvoli. Donijela sam t i kavu. Spavala si kao mrtva. Možda si sinoć predugo zurila
u kristalni luster?" doktorica Self pogleda prema gore u tamne obrise kristalnog lustera
viktorijanskog dizajna ko ji visi iznad kreveta. "Molim?!" usklikne Karen u znemireno, odlažući
šalicu s kavo m na antikni noćni stolić pokraj kreveta. "Jako je opasno zuriti u kristalne predmete.
Kristal mo že imat i hipnotički učinak i izazvati stanje slično transu. Što si sanjala?" "Doktorice
Self, b ilo je tako stvarno! Osjetila sam nečiji dah na svom licu i p replašila sam se." "Znaš li čiji
dah? Nekoga iz svoje obitelji? Ob iteljskog prijatelja?" "Kad sam bila mala, otac me je znao
poškakljati brkovima po licu. Mogla sam osjetiti njegov dah. Kako neobično! Tek sam se sad toga
sjetila! Ili mo žda u mišljam da je tako b ilo. Ponekad ne mogu razlučiti što se stvarno dogodilo a
što ne", reče razočarano. "Potisnuta sjećanja, draga mo ja", rekla je doktorica Self. "Ne sumn jaj u
svoje unutarnje Ja7 [polako izgovori tu riječ]. To govorim svim svojim sljedbenicima. Ne sumn jaj
u svoje što, Karen?" "Unutarnje Ja." "Tako je. Tvoje unutarnje Ja [izgovara tu riječ vrlo sporo] zna
istinu. Tvoje unutarnje Ja zna što je stvarno." "Zna istinu o mojem ocu? Zna nešto stvarno, nešto
čega se ne sjećam?" "Nepodnošljivu istinu, nezamislivu stvarnost s kojo m se tada nisi mogla
suočiti. Vid iš, draga mo ja, sve se zapravo vrti o ko seksa. Ja ti mogu pomoći." "Molim vas, pomo
zite mi." S velikim strpljen jem, doktorica Self vrat ila ju je u prošlost, u vrijeme kad jo j je b ilo
sedam godina, da bi je zatim znalačkim usmjeravanjem njezina sjećanja dovela i do prizo ra
psihičkog zločina od ko jeg je sve počelo. Naposljetku, prv i put u svom besmisleno m, uzalud
proživljeno m životu, Karen je ispripovijedala kako jo j se otac uvlačio u krevet i trljao svoj
obnaženi, u krućeni penis o njezina bedra, kako bi pritom osjetila njegov alkoholom natopljeni dah
na licu, a onda nešto toplo, vlažno i ljep ljivo po donjem dijelu p idžame. Doktorica Self nastavila je
voditi jadnu Karen sve do traumat ične 7 Eng l. self - jastvo, sebstvo. spoznaje da to što se dogodilo
nije bio izolirani incident. Seksualno se zlostavljanje, uz rijet ke iznimke, ponavlja. Njezina je
majka po posteljini i p idžami male Karen sigurno znala što se događa, što znači da je jednostavno
okrenula glavu i ignorirala to što je suprug radio mlađoj kćeri. "Sjećam se da mi je otac jednom
donio toplu čokoladu u krevet i ja sam je prolila po donjem dijelu pid žame", naposljetku je rekla
Karen. "Sjećam se da je b ila topla i ljep ljiva. Mo žda se toga sjećam, a ne..." "Zato što ti je lakše
mislit i da se radilo o toploj čo koladi. A što se dogodilo nakon toga?" Nema odgovora. "Nakon što
si je p rolila? Tko je b io kriv za to?" "Ja sam prolila čoko ladu. Ja sam bila kriva", kaže Karen p
lačnim glasom. "Možda je to razlog zašto od tada konzumiraš alkohol i droge. Je 1' to zato što
misliš da je sve bila tvoja krivnja?" "Nije tada počelo. Počela sam p iti i pušiti t ravu tek s četrnaest
godina. Ah, ne znam. Ne želim upasti u još jedan trans, doktorice Self! Ne mogu podnijeti ta
sjećanja. Odnosno, ako se sve to i nije uistinu dogodilo, sada mislim da jest!" "Točno onako kako je
Pitres opisao u svojim Legons cliniqu.es sur I'hysterie et Vhypnotisme8 1891. godine", rekla je
doktorica Self. Ob risi šume i trat ine počeli su izranjati pod jutarnjim svjetlo m - ovaj će predivni
pogled uskoro biti njen. Objasnila je delirij i histeriju, pogledavajući povremeno prema kristalno m
lusteru iznad Karenina kreveta. "Ne mogu ostati u ovoj sobi!" plakala je Karen. "Hoćete li se, mo
lim vas, zamijen iti sa mno m za sobu?"
preklinjala je. Lucious Meddick rastegne pa naglo otpusti gumicu ko ju nosi oko zapešća,
parkirajući svoja ulaštena mrtvačka kola u u ličicu iza kuće doktorice Scarpette. Uličicu
namijenjenu konjima, a ne golemim vozilima. Ma što je ovo? Srce mu još lupa. Potpuno je izgubio
živce. Stvarno ima ludu
8 Klin ička predavanja o histeriji i hipnozi. sreću što nije ogrebao auto o neko drvo ili visoki cig leni
zid koji d ijeli uličicu i stare kuće u njoj od parka. Kakvo mučenje. Njegova potpuno nova mrtvačka ko
la već mu se čine rasklimana, kao da zanose na jednu stranu dok poskakuju po kamenom popločenoj
uličici, podižući prašinu i otpalo lišće. Lucious izađe iz auta, ostavljajući motor upaljen, kadli primijeti
neku staricu kako zuri u njega s prozora na gornjem katu susjedne kuće. Nasmiješi joj se. Ne mo že
suspregnuti pomisao da će bakici uskoro zatrebati njegove usluge. Pritisne tipku portafona pokraj teških
željeznih dvorišnih vrata i najav i se: "Meddicks." Nakon podulje stanke, zbog koje je morao ponovno
pozvoniti i objaviti da je stigao, kro z zvučnik se začuje jak ženski g las: "Tko je to?" "Meddicksovo
pogrebno poduzeće, dovozim..." "Došli ste ovamoT "Da, gospođo." "Ostanite u autu. Od mah dolazim."
Ova ima južn jački šarm generala Pattona, pomisli Lucious, vraćajući se u svoja mrtvačka ko la donekle
ponižen i iznerviran. Podigne pro zor i sjeti se priča koje je čuo. Nekad je doktorica Scarpetta bila
slavna poput doktora Quincyja 9, ali nešto se dogodilo dok je bila g lavna sudska patologinja u... ne mo
že se sjetiti gdje. Dobila je otkaz, nije mogla podnijeti prit isak, tako nešto. Uslijedio je slo m. Skandal. I
to ne samo jedan. Nešto u vezi s onim slučajem na Florid i prije neko liko godina ko ji je punio medije,
kad su pronašli neku ženu kako gola visi s krovne grede. Više nije mogla podnositi mučenje i maltret
iranje, pa se objesila vlastitim u zetom. Bila je pacijentica one psihijatrice ko ja ima svoju emisiju na
televiziji. Pokušava se sjetiti kako se zove. Možda to nije bila je dina žena koju su mučili i ubili.
Prilično je siguran da je doktorica Scarpetta vještačila slučaj i njezino je svjedočenje bilo ključno da
porota posumnja kako je doktorica Self bila kriva za nešto. A u raznim novinskim člancima koje je
otada pročitao, Selfova je nazivala doktoricu Scarpettu "nekompetentnom i pristranom", "prikrivenom
Lik sudskog patologa iz poznate američke TV serije prikazivane 1970-ih i početko m 1980-ih, koji se
bavio slučajevima sumn jive s mrt i, rješavajući ubojstva. lezbijko m" i "ugaslom zvijezdo m". To je
vjerojatno istina. Najmoćn ije žene su kao muškarci ili bi bar htjele da su muškarci. Na početku
Scarpettine karijere nije bilo mnogo žena u toj profesiji. Sad ih sigurno ima na t isuće. Zakon ponude i
potražnje. Sad više ni po čemu n ije posebna, ne, ne, ma kakv i, žena danas ima posvuda - i to mladih - g
ledaju televiziju, pa im padne na pamet da odu radit i isto što i ona. Sto posto je to razlog, kao i sve
ostalo što se govorilo o njo j, zašto se preselila u ovaj dio zemlje i otvorila ured u maloj po moćnoj
zgradi seoskog imanja - b ivšoj staji, ako ćemo iskreno - ko ja nimalo ne nalikuje na mjesto na kojem
rad i Lucious, ma n i blizu. On živ i iznad pogrebnog društva koje je u v lasništvu obitelji Meddick iz
okruga Beaufort već više od stotinu godina. Trokatna kućerina na bivšoj plantaži još ima orig inalne
sobice za robove i svakako nije neka minijaturna verzija spremišta za kočije u staroj, uskoj uličici. Šo
kantno, apsolutno šokantno. Jedna je stvar balza -mirati i uređivati mrtvace za pogreb u profesionalno
opremljenoj prostoriji u sklopu vile, a sasvim druga raditi obdukcije u seoskoj kućici, osobito kad imaš
posla s utopljenicima - zelen ima, kako ih on zove - ili s onima koje je tako vraški teško urediti da bi
obitelji izgledali ko liko-toliko pristojno i koji zas mrde cijelu kapelicu ma koliko ih naprašio
dezodoranskim pudero m D-12. Iza dvostrukih dvorišnih vrata pojavi se neka žena i on se na trenutak
prepusti svom o miljeno m hobiju, voajerizmu, mjerkajući je kro z zatamnjeno pro zorsko staklo svog
automobila. Uz metaln i zveket otvara pa zatvara najprije crna unutarnja dvorišna vrata, a zatim visoka
vanjska s plosnatim, uvijenim šipkama u obliku slova J u sredini, tako da izgledaju kao srce. Kao da ona
ima srce. Već vidi da ga nema. Odjevena je u od ijelo strogih linija, ima plavu kosu i po njegovu
proračunu, visoka je metar šezdeset pet, nosi suknju broj osam i bluzu broj deset. Lucious je gotovo
nepogrešiv kad procjenjuje kako bi netko izgledao gol na stolu za balzamiran je. Stalno se šali da ima,
kako on kaže, 'rendgenske oči'. Budući da mu je onako bezobrazno naredila da ostane sjediti u ko lima,
Lucious ne izađe daje po zdravi. Searpetta pokuca na tamno staklo njegova prozora i on osjeti kako
postaje sve uzrujaniji. Prsti mu plešu u krilu, želeći poletjeti do usta kao da imaju vlastitu volju, ali on
im ne da. Ne, zabrani im. Rastegne pa otpusti gumicu oko zapešća i zapovijedi ruci da prestane.
Ponovno rastegne i otpusti gumicu, a onda uhvati objema rukama drvo m obloženi volan kako mu
ne bi stvarale probleme. Ona ponovno pokuca. Cuclajući voćni bo mbon, Lucious spusti prozorsko
staklo. "Stvarno ste odabrali neobičnu lo kaciju za svoj obrt", kaže jo j u z širo ki, uvježbani os
mijeh. "Došli ste na krivo mjesto", kaže ona, ne uputivši mu n i dobro jutro, n i drago mije. "Što, za
Boga miloga, radite

ovdje?" "Na krivo m mjestu, u krivo vrijeme. Zbog toga ljudi poput nas imaju posla", odgovori
Lucious uz zubati osmijeh. "Kako ste došli do ove adrese?" upita ona istim neljubaznim tonom. čin
i se da je u veliko j žurbi. "Moj ured nije ovdje, a pogotovo ne mrtvačnica. žao mi je što je situacija
ispala ovako nezgodna, ali mo rate odmah otići." "Ja sam Lucious Meddick iz pogrebnog društva
Meddicks u Beaufortu, blizu Hilton Heada." Ne rukuje se s njom. Ne ru kuje se ni s kim ako ne
mora. "Najt ražen ije pogrebno poduzeće, moglo bi se reći. Poduzeće vodi obitelj, tri brata i ja.
Znate onaj v ic, kad trebate pomoć Meddicka10, ne znači da je osoba još živa. Kužite?" Kratko
pokaže palcem prema stražn jem d ijelu mrtvačkih kola, govoreći: "Umrla je kod kuće, vjero jatno
od srčanog udara. Azijatkinja, stara k'o Metuzalem. Pretpostavljam da su vam već sve javili. A što
vam je ona susjeda tamo gore, neka vrsta špijuna?" On podigne pogled prema pro zoru. "Sinoć sam
razgovarala s mrtvozorniko m o ovo m slučaju", kaže Scarpetta ne mijen jajući ton glasa. "Odakle
vam ova adresa?" "Mrtvozornik..." "Mrtvozornik vam je dao ovu adresu? On zna gdje mi je ured..."
"Ma, čekajte malo. Prije svega, ja sam se tek počeo baviti prije vozom mrtvaca. Bilo mi je s mrtno
dosadno sjediti u uredu i baktati se ožalošćenim obiteljima, pa sam zaključio kako je vrijeme da se
vratim za volan." "Ne možemo o tome ovdje razgovarati." 10 Igra riječi: medic znači "liječnik", a
zvuči isto kao i Meddick. Možemo, mo žemo, kako ne, po misli Lucious, pa nastavi: "Onda sam si
kupio ovaj Caddilac V12 iz 1998. godine, s dva karburatora, dva auspuha, kotačima od lijevanog
alu min ija, držačima za zastavice, ljubičastim svjetlom na krovu i potpuno crnim postoljem za
kovčeg. Tako je natrpan da mu još samo fali debela žena iz cirkusa." "Gospodine Meddick, upravo
sam zvala istražitelja Marina. Na putu je prema mrtvačnici." "A drugo, kako vama još nikad nisam
dostavljao mrtvaca, pojma n isam imao gdje vam je ured dok n isam pronašao adresu." "Zar niste
rekli da ste je dobili od mrtvozornika?" "Nije mi on dao adresu." "Zaista morate otići. Ne mogu mi
mrtvačka kola stajati iza kuće." "Vidite, ob itelj ove istočnjakin je želi da mi organiziramo pogreb,
pa sam rekao mrtvozorniku da onda ja mogu obaviti i p rijevoz. U svakom slučaju, pronašao sam
vašu adresu." "Pronašli? Gdje ste je pronašli? I zašto niste nazvali mog istražitelja?" "Jesam, ali n
ije se udostojio uzvratit i poziv, pa sam sam morao pronaći na ko joj ste lokaciji, kao što sam već
rekao", Lucious rastegne pa otpusti gumicu oko ruke. " Našao sam vas na internetu. Navedeni ste na
popisu Gospodarske ko more." Zdrobi p reostali ko mad ić neotopljenog voćnog bombona između
kutnjaka. "Ova adresa nije ni na kojem popisu, nije objavljena na internetu i n itko je nikad nije
zamijenio s adresom mo jeg ureda, odnosno mrtvačnice, a tu sam već dvije godine. Vi ste prvi
kojem se to dogodilo." "Mislim, nemojte se sad vrijeđati. Pa ne određujem ja što je na internetu."
On opet pucne gumico m oko ruke. "Uostalom, da ste me zvali ranije kad je pronađen onaj dječak
da dopremim njegovo tijelo, sad ne bismo imali ovaj p roblem. Prošli ste pokraj mene na mjestu
očevida kao da ne postojim. Da smo radili zajedno na tom slučaju, sigurno biste mi dali pravu ad
resu i ne bi b ilo g reške." On opet pukne gumico m oko ruke, ljut zato što mu se ne obraća s više
poštovanja. "Zašto ste bili na mjestu očevida, ako vas mrtvozorn ik nije zvao da dođete i prevezete
tijelo?" Postaje vrlo naporna. Gleda ga kao da je on taj ko ji stvara probleme. "Moja je krilat ica:
Samo se pojavi. Znate, kao ono za tenisice Nike, Just Do It. M islim, mo ja je Samo se pojavi.
Kužite? Ponekad je dovoljno samo se pojavit i." Pucne gumenom narukvico m, dok Scarpetta oštro
prati to što radi, a zat im svrne pogled prema policijsko m skeneru u mrtvačkim kolima. Lucious
prijeđe jeziko m preko zubne proteze od pro zirne plastike koja ga sprječava da grize nokte. Jako
rastegne gumicu oko ruke pa je otpusti. Peče k'o sam vrag, kao da se bičem ošinuo. "Krenite sad
prema mrtvačnici, mo lim vas." Ona pogleda gore prema susjedi ko ja ih pro matra s prozora.
"Pobrinut ću se da vas tamo dočeka istražitelj Marino." Scarpetta se udalji ko rak od mrtvačkih ko
la i odjednom primijeti nešto na stražnjem dijelu. Prigne se da bolje pogleda. "Dan postaje sve
ljepši", kaže od mahujući glavom. On izađe van. "Sran je!" uzv ikne, ne vjeru jući v lastitim očima.
"Sranje! Sranje! Sranje!" Privatna regionalna klinika za fo renzičnu patologiju, na periferiji koled ža
u Charlestonu. Ciglena dvokatnica sagrađena prije Građanskog rata malo je nagnuta, zbog pomaka
temelja u zemljotresu 1886. godine. Bar su tako rekli Scarpetti u nekretninama Realtor kad je kupila
tu
zgradu iz razloga koje Pete Marino i dalje n ikako ne razu mije. Bilo je i ljepših, potpuno novih
zgrada koje si je mogla p riuštiti, ali iz nekog razloga, ona, Lucy i Rose odlučile

su se za mjesto čija je obnova zahtijevala mnogo više rada nego što je Marino očekivao kad je prihvatio
posao. Mjesecima su skidali slojeve boje i laka, rušili zidove, zamjen jivali prozore i crepove na krovu.
Skupljali su stvari s otpada, uglavnom ono što se bacilo iz pogrebnih poduzeća, bolnica i restorana i na
kraju dobili v iše nego pristojnu mrtvačnicu s posebnim sustavom ventilacije, ko mo ro m za rad s
kemikalijama, po moćnim generatorom, rashladnom ko moro m, ko moro m za zamrzavanje, sobom za
raspad, stolićima za instrumente i pokretnim stolovima. Zidovi i pod obložen i su vodootpornom epoksi
bojo m, a Lucy je instalirala bežično osiguranje i računalni sustav, Marinu jednako zagonetan koliko i
Da Vincijev kod. "Mislim, ko b i išo provaljivat u ovu rupetinu?" veli on Shandy Snook, utipkavajući
šifru za deakt ivaciju alarma pokraj v rata koja vode s parkirališta u mrtvačnicu. "Mnogi, dam se kladit",
odgovori ona. "Ajmo malo pogled ati čega tu ima." "Ne može. Ne tu dolje." On je uputi prema drugim
vrat ima, ko ja su također pod alarmo m. "želim vidjet i bar jednog mrtvaca." "Ne može." "čega se
bojiš? Nevjero jatno koliko je se bojiš", kaže Shandy, uz škripanje stuba pri svakom ko raku. "Kao da si
joj rob." Shandy to neprestano ponavlja, a svaki put kad to kaže, Marino postaje sve ljući. "Da je se
bojim, ne bi te pustio unutra, zar ne, ma koliko me p ilila zbog toga. Posvuda su postavljene te vražje
kamere. Zašto bi onda radio ovo da je se bojim?" Ona podigne pogled prema kameri, nasmiješi se i
mahne. "Prestani", kaže jo j. "Pa ko me v idi? Ovdje nema nikoga osim nas trtaroša. I nema razloga da
Velika Šefica preg leda snimke, zar ne? U suprotnom, ne bi b ili ovdje, je 1' tako? Usro si se od straha
koliko je se bojiš. Muka mi je od toga. Takva muškarčina ko što si ti. Puštaš me unutra samo zato što je
onom idiotu iz pogrebnog poduzeća pukla gu ma. Velika Šefica neće doći još neko vrijeme i osim toga,
nit ko nikad neće pogledati ove snimke." Ona ponovn o mahne prema kameri. "Ne bi mi imao petlje
pokazati čega sve ovdje ima kad bi netko to mogao otkrit i i reći Velikoj Šefici." Ona se nasmiješi i
mahne prema drugoj kameri. "Kamera me voli. Jesi ikad bio na televiziji? Moj tata je nekad stalno bio
na TV-u, snimao reklame. I ja sam g lu mila u nekima. Da sam ostala na televiziji, vjerojatno sam mog
la izgraditi karijeru, aP tko bi htio stalno biti u centru pažn je?" "Osim tebe?" On je p ljesne po
stražnjici. Uredske prostorije su na prvom katu. Marino nikad prije nije imao tako luksuzan ured, s
podom od kvalitetne, originalne borovine i deko rativnim zidnim i kutnim letvicama. " Vidiš, tamo
negdje u osamnaestom stoljeću", priča on Shandy dok ulaze u prostoriju, " mo j je ured vjerojatno bio
blagovaonica." "Naša blagovaonica u Charlotteu bila je deset puta veća od ove", kaže ona, žvačući
žvaku i ogledavajući se. Nikad prije nije bila u n jegovu uredu, kao ni u zgradi. Marino se nije usudio
tražiti dopuštenje da je dovede, a Scarpetta to ionako ne bi dopustila. No nakon duge, dekadentne noći
koju je proveo sa Shandy i nakon što ga je opet napala da je Scarpettin rob, u n jemu se pobudila pakost.
Onda ga je nazvala Scarpetta da mu kaže da je Luciousu Meddicku pukla gu ma i da će zakasniti, pa mu
je Shandy počela kvocati i u vezi s tim, da zašto Marino stalno mora bez veze trčati uoko lo i da bi joj,
kad je već tako, bar mogao i pokazati svoje radno mjesto, što ga mo li već cijeli tjedan. Pa ipak je ona
njegova djevojka i trebala bi vidjet i gdje radi. Na kraju joj je rekao da ga slijed i na motociklu prema
sjeveru do ulice Meeting. "Ovo su izvorni antikviteti", hvali se on. "Iz razn ih staretinarnica. Doktorica
ih je sama renovirala. Fora, ha? Prvi put u životu sjedim za stolom ko ji je stariji od mene." Shandy se
smjesti u kožnati naslonjač za stolo m i počne otvarati drvene ladice. "Ja i Rose smo se dosta motali po
ovoj kući i pokušavali sku žit i šta je šta. Ug lavnom, zaključili smo da je njezin ured nekad bio glavna
spavaonica, a da je najveća prostorija - doktoričin ured - nekad bila takozvanaprimaća soba." "Baš
glupo", Shandy zuri u jednu od ladica stola. "Kako mo žeš ovdje išta pronaći? Izgleda kao da samo trpaš
razne bezvezarije u ladice, jer si p reviše lijen da b i ih složio nekim redo m." "Točno znam gdje mi je
šta. Imam vlastiti sustav spremanja, stvari su sortirane po ladicama. To t i je nešto kao Sve za dom i
ured." "Pa gdje ti je onda katalog s posjetnicama, frajeru?" "Tu gore." On potapše svoju sjajnu,
obrijanu glavu. "Zar ne držiš tu papire nekih dobrih slučajeva ubojstva? Neke slike, recimo?" "Ne."
Ona ustane, popravljajući kožnate hlače. "Znači Velika Šefica je dobilaprimaću sobu. želim je
vidjet i." "Ne može." "Imam pravo vidjet i gdje ona rad i, kad si t i već njezino vlasništvo." "Nisam
n jezino vlasništvo i ne idemo u njezin ured. Tamo ionako nema ničega što bi te zan imalo, samo
knjige i mikroskop." "Kladim se da u toj svojoj primaćoj sobi drži neke baš dobre slučajeve
ubojstva." "Ne drži. Osjet ljive slučajeve čuvamo pod ključem. Odnosno, one slučajeve koji bi tebi
bili baš dobri." "Svaka soba u koju primiš ljude je primaća soba, nije li? Zašto su je onda zvali
primaća soba!" Ne odustaje od teme. "Kako g lupo." "Nekad, u onim davnim danima, zvala se
primaća soba da bi se razlikovala od salona", objasni Marino, ponosno

promatrajući svoj ured, p riznanja na dekoriranom zidu, veliki rječn ik ko ji nikad ne koristi, kao i
sve druge netaknute stručne knjige ko je mu Scarpetta proslijed i kad sebi kupi nova, obnovljena
izdanja. Tu su, naravno, i njegovi trofeji s kug lanja - svi ulašteni i uredno poslagani na zidnim
policama. "Salon je zapravo bila ona službena soba za primanje, točno tamo ispred ulazn ih vrata.
Tamo b i tutnuo ljude za ko je nisi htio da dugo ostanu, dok je primaća soba imala upravo suprotnu
funkciju, a ta je isto što i dnevna sob a." "Meni se čini kao da t i je drago što je kupila ovu kuću.
Iako se stalno žališ." "Sasvim se dobro drži s obziro m na to kolko je stara. Al v iše bi volio da je
kupila nešt novo." "I tvoj se dobro drži s obziro m na to kolko je star." Ona ga zgrabi tako čvrsto da
je zastenjao od boli. "Zapravo, men i se čini ko nov. Pokaži mi n jezin ured. Pokaži mi gdje rad i
Velika Šefica." Ona ga ponovno uhvati. "To ti uzbuđenje raste zbog nje ili zbog mene?" "Začepi",
kaže on, odgurnuvši joj ruku, iznerv iran njezinim igrama riječi. "Pokaži mi gdje rad i." "Rekao sam
t i da ne mo že." "Onda mi pokaži mrtvačnicu." "Ne može." "Zašto, kvragu? Zato što je se tako
bojiš? Šta će napravit i? Zvati mrtvozorn ičku policiju? Pokaži mi n jen ured", zahtijeva. Marino
baci pogled na malenu kame ru u kutu hodnika. Nitko neće vid jeti snimke. Shandy je u pravu.
Koga briga? Opet ga obuzme onaj osjećaj - onaj koktel inata, agresije i osvetoljubivosti, zbog ko jeg
želi učin iti nešto strašno. Doktorica Self t ipka nešto na svom laptopu. Neprestano joj stižu nove
elekt roničke poru ke (agenti, odvjetnici, poslovni menadžeri, direktori televizije, specijalni
pacijenti i posebno odabrani obožavatelji). Ali n išta novo od njega. Sandmana. Ne mo že to više
izdržati. želi je natjerati da misli da je učinio ono nezamislivo, želi je mučit i t jeskobom, strahom,
time što je tjera da misli na nezamislivo. Kad je onog sudbonosnog petka tijeko m jutarnje stanke u
TV studiju otvorila n jegovu posljednju poruku, ono što joj je poslao, zadnje što joj je poslao, to joj
je potpuno promijenilo život. Bar privremeno. Samo da to ne bude istina. Kako je b lesava i
lakovjerna b ila kad mu je odgovorila na prvu poruku koju jo j je poslao na privatnu e -adresu prošle
jeseni. Ali zaintrig irao ju je. Kako mu je uspjelo doći do njezine privatne, tajne elektroničke
adrese? Morala je to saznati. Otpisala mu je i p itala ga. Nije joj htio reći. Počeli su se dopisivati.
Neobičan je. Poseban. Vratio se iz Iraka, gdje je doživio duboke traume. Imajući na u mu da bi
mogao biti fantastičan gost u njezinoj emisiji, razv ila je s njim terapeutski odnos preko e-pošte i ne
sluteći da bi b io u stanju učiniti ono nezamislivo. Molim te, samo da to ne bude istina. Kad bi bar
mogla vrat iti vrijeme. Da mu bar nikad nije odgovorila. Da mu bar nije pokušala po moći. On je
lud, a to je riječ ko ju rijetko koristi. Postala je slavna upravo zato što tvrdi da je svatko sposoban za
pro mjenu. A li ne i on. Ne, ako je učinio ono nezamislivo. Molim te, samo da to ne bude istina.
Ako je učinio ono nezamislivo, on je gnusno ljudsko biće koje se ne mo že popraviti. Sand man. Sto
to znači i zašto nije tražila da jo j objasni, zašto mu n ije zaprijetila da v iše neće kontaktirati s njim
ako jo j ne kaže? Zato što je psihijatrica. Psihijatri ne prijete svojim pacijentima. Molim te, samo da
ono na što ne smije ni po mislit i ne bude istina. Tko god on uistinu bio, nitko mu ne mo že pomoći,
n i ona ni itko drugi na kugli zemaljskoj. Možda je zaista učinio ono što nikad nije očekivala.
Možda je zaista učinio ono na što ne smije ni pomisliti! Ako jest, o nda doktorica Self mo že učinit i
samo jednu stvar da se spasi. Od lučila je to u TV studiju onog dana koji nikad neće zaboraviti,
onog dana kad je vid jela fotografiju koju joj je posao i shvatila da bi mogla b iti u o zbiljnoj
opasnosti iz go milu razloga. Zato nije imala izbora nego obavijestiti svoje producente da ima hitan
slučaj u ob itelji 0 kojem ne mo že govoriti i da će bit i izvan etera najviše nekoliko tjedana.
Nadajmo se. Morat će ubaciti njenu uobičajenu zamjenu (donekle zabavnog psihologa koji joj nije
nikakva konkurencija, ali se zavarava pomišlju da jest). Zato si i ne mo že priuštiti da izb iva s
posla dulje od nekoliko t jedana. Svi žele zau zeti n jezino mjesto. Doktorica Self nazvala je
Paula Maronija (rekla je da mu želi uputiti još jednog pacijenta, pa je n jezin po ziv odmah
proslijeđen), (p rerušena) ušla u limu zinu (n ije mogla koristiti nit i jednog od svojih osobnih
vozača) 1 ukrcala se (i dalje prerušena) na privatni avion te u tajnosti prijav ila u McLean, gdje je
sad na sigurnom. Skrivena. Nada se da će uskoro saznati kako se nezamislivo ipak nije dogodilo.
To je sve umobolna smicalica. Nije to učin io. Ludi ljudi stalno lažu u svojim ispovijedima. (A što
ako to sad nije slučaj?) Mora uzeti u ob zir najgori mogući scenarij. Ljudi će krivit i n ju. Reći će da
se taj luđak zbog nje usredotočio na Drew Mart in nakon što je pobijedila na US Openu prošle
jeseni i gostovala u emisijama doktorice Self. Nevjero jatno dobrim emisijama s ekskluzivnim inter
vjuima. Ona i Drew p rovele su u eteru nezaboravne sate, razgovarajući o pozitivno m razmišljanju,
o osnaživanju samog sebe korištenjem odgovarajućeg mentalnog alata, o tome da čovjek zapravo
može odlučiti hoće li pobijed iti ili izgubiti i kako je to o mogućilo Drew, ko ja je tek bila navršila
šesnaest godina, da priredi jedno od najvećih iznenađenja u povijesti tenisa. Nagrađivana serija
doktorice Self Kada pobijed iti b ila je feno menalan uspjeh. Bilo joj se ubrza kad se vrati na drugu
stranu užasa. Ponovno otvori Sand manovu elektroničku poruku, kao da će

je, ako je ponovno pogleda, ako je g leda dovoljno dugo, time nekako pro mijenit i. Nema teksta,
samo prilog, užasavajuća slika v isoke rezolucije: Drew sjedi gola u dubokoj kadi oblo ženoj sivim
mo zaičastim pločicama u podu od terakote. Razina vode joj je do struka, a kad s e slika poveća -
što je doktorica Self učinila već mnogo puta - mo že se vid jeti naježena koža na Drewinim ru
kama, modre usnice i nokti, što znači da je voda koja ističe iz stare mjedene slavine hladna. Kosa
joj je mokra, a izraz na njezinu lijepu licu teško je opisati. Izg leda zabezeknuto? Jadno? Šokirano?
Drogirano. Sandman je napisao doktorici Self u prethodnim porukama da su u Iraku zatvorenike rut
inski držali gole u vodi. Tukli su ih, ponižavali, tjerali da mo kre jedni po drugima. Radiš što se
mora, nap isao je. Nakon nekog vremena to postane normalno. Nije mu b io problem to fotografirat
i. Baš mu ništa nije bilo problem, sve do onog stoje učinio. Nikad joj n ije rekao što je bilo to što je
učinio, a ona je uvjerena da se upravo tada preobrazio u čudovište. Pod pretpostavkom daje učin io
ono nezamislivo, ako to što joj je poslao nije s micalica. (čak i ako jest smicalica, čudovište je već
samo zbog toga što joj radi!) Doktorica Self p roučava fotografiju ne bi li p rimijetila kakav znak
lažiranja, povećava je i s manju je, o kreće, p ilji u nju. Ne, ne, ne, nastavi uvjeravati samu sebe.
Naravno da nije prava. (Što ako jest?) Prežvakava vlastite misli. Ako je budu smatrali odgovornom,
izgubit će karijeru. Bar privremeno. Milijuni njezinih sljedbenika reći će da je ona kriva za to, da je
mo rala predvidjeti da će se to dogoditi, da nikad nije trebala razgovarati o Drew u svojem
dopisivanju s ovim anonimnim bolesniko m, ko ji sebe zove Sandman i koji tvrdi da je g ledao
Drew na TV-u, čitao o njo j i misli da je draga djevojka, ali nepodnošljivo osamljena. Bio je siguran
da će je upoznati i da će ga ona zavoljet i i više neće osjećati bol. Ako javnost sazna za ovo, ponovit
će se ista stvar koja se dogodila na Florid i, samo gora. Okrivit će n ju. Nepravedno. Bar p
rivremeno. "Vidio sam Drew u vašoj emisiji i osjetio da nepodnošljivo pati", napisao je Sand man. "
Bit će mi zahvalna." Doktorica Self zu ri u sliku na ekranu. Spočitavat će jo j zato što nije pozvala
policiju čim je dobila tu poruku, prije točno devet dana, i nit ko neće prihvatiti njezino savršeno
logično objašnjenje: ako je fotografija ko ju je Sandman poslao stvarna, onda je prekasno da išta
poduzme; ako je to sve umobolna smicalica (napravljena uz pomoć nekog od onih softvera za
obradu fotografije), nema je smisla otkrit i i tako dati ideju nekoj drugoj poremećenoj osobi.
Njezine se mračne misli okrenu Marinu. Bentonu. Scarpetti. I Scarpetta jo j uđe u misli. U crno m
odijelu sa razmaknutim sasvim tankim svijetloplav im prugama i b luzi jednake boje, koja još više
ističe plavetnilo njezinih očiju. Plave, kratko podšišane kose i s vrlo malo š min ke na licu. Do
jmljiva i snažna izg leda, sjedi uspravno, ali opušteno na mjestu za svjedoke, o krenuta licem prema
poroti. Porotnici su bili opčinjen i njome dok je odgovarala na pitanja i objašnjavala. Nijedanput
nije pogledala u svoje bilješke. "Međutim, nije li istina da su gotovo sva vješanja samoubojstva i ne
ukazuje li to na mogućnost da si je sama oduzela život?" koračao je jedan od odvjetnika doktorice
Self sudnicom. Kad je završila sa svjedočenjem i odstupila s mjesta svjedoka, nije mogla odoljeti a
da ne nastavi gledati suđenje. Gledati nju. Scarpettu. čekati da nešto pogrešno kaže. "Statistički g
ledano, istina je da su u današnje vrijeme - koliko znamo -vješanja većino m samoubojstva",
odgovori Scarpetta porot-nicima, odbijajući pogledati u odvjetnika doktorice Self i odgovarajući na
njegova pitanja kao da ih on postavlja preko portafona iz neke druge prostorije. "Koliko znamo?
želite reći, gospođo Scarpetta, da..." "Doktorica Scarpetta." Nasmiješi se porotnicima. Oni u
zvraćaju osmijeh, potpuno osvojeni, tako očito opčinjeni njo me. Zaljubljeno je g ledaju dok
sustavno potkopava kredibilitet i čast doktorice Self, ne shvaćajući prito m da Scarpetta njima
manipulira neistinama koje iznosi. O da, lažima. Da se radi o ubojstvu, a ne samoubojstvu.
Doktorica Self neizravno se optužuje za ubojstvo! Nije ona kriva. Nije mogla znati da će ti ljudi biti
ubijen i. To što su nestali iz svoga doma ne znači da im se nešto loše dogodilo. A kad ju je
Scarpetta nazvala da joj postavi nekoliko p itanja nakon što je pronašla bočicu s lijekovima koje je
propisala doktorica Self, imala je potpuno pravo odbiti razgovarati o svom pacijentu ili bivšem
pacijentu. Odakle je mogla znati da će nekoga ubiti? Ub iti na neizrecivo u žasan način. To nije bila
n jezina krivnja. Da je b ila kriva, kazneno bi je gonili. Ne b i samo pohlepni rođaci podigli parn
icu. Ona nije bila kriva za to, a Scarpetta je namjerno navela porotnike da povjeruju u suprotno. (U
mislima jo j iskrsne prizor iz sudnice.) "želite reći da ne mo žete odrediti je li v ješanje bilo
samoubojstvo ili ubojstvo?" upita glasnije odvjetnik doktorice Self. Scarpetta kaže: " Ne bez
svjedoka ili oko lnosti koje jasno ukazuju na to što se dogodilo..." "A to je?" "Da osoba to nikako n
ije mogla sama učin iti." "Na primjer?"

"Na primjer, kao muškarac kojeg su pronašli kako visi s visokog rasvjetnog stupa na parkiralištu, ruku
čvrsto vezanih na leđ ima, a ljestvi nema", kaže ona. "To je stvarni slučaj ili ste ga onako usput
izmislili?" posprdno će odvjetnik. "Tisuću devetsto šezdeset i druga. Slučaj linčovanja u Birmingha-mu,
u Alabami", kaže ona porotnicima, medu kojima je sedam crnaca. Doktorica Self v rati se iz tog užasa u
sadašnjost i zatvori fotografiju na ekranu svog računala, p a posegne za telefonom i nazove ordinaciju
Bentona Wesleyja. Instinktivno odmah prepozna da je nepoznata žena ko ja joj se javila na telefon
mlada, precjenju je vlastitu važnost i smatra da jo j je sve dopušteno, što znači da je vjerojatno iz bogate
obitelji, daje dobila posao u bolnici p reko veze i Bentonu je trn u oku. "Vaše ime, doktorice Self?"
upita žena, kao da ne zna t ko je doktorica Self, premda svi u bolnici znaju. "Nadam se da je doktor
Wesley već došao", kaže doktorica Self. "Očeku je mo j poziv." "Neće doći do jedanaest", odgovori joj
kao da je doktorica Self neki obični pacijent. "Mogu li znati u vezi s čim ga zovete?" "Nema veze. A vi
ste? Ne v jerujem da s mo se upoznale. Zadnji put kad sam zvala, razgovarala sam s nekim drugim." "Ta
osoba više nije ovdje." "Kako se vi zovete?" "Jackie M inor. Ja sam n jegova nova znanstvena
asistentica." U glasu joj se odjednom osjeti važnost. Najv jerojatnije još nije doktorirala, a tko zna i hoće
li. Doktorica Self kaže šarmantnim tonom glasa: " Najljepše zahvalju jem, Jackie. Pretpostavljam da ste
prihvatili posao zato da biste mogli sudjelovati u njegovom znanstvenom istraživanju, kako se ono
zove? Jednostavna bipolarna ekscitacija majčinim tip ičnim izjavama?" "JEBEMTI?" Jackie će
iznenađeno. "Tko ga tako zove?" "No dakle, mislim da ste ga vi upravo tako nazvali", odgovori
doktorica Self. " Uopće mi n ije palo na pamet da je to kratica. Vi ste je upravo izgovorili. Jako
duhovito. Koji je ono veliki p jesnik...
Samo malo, da v idimo hoću li se sjetiti citata: 'Duhovitost se očituje u moći zapažanja i metafori kojo
m se izražava.' Ili tako nekako, Alexander Pope, mislim da je on to rekao. Vi i ja ćemo se upoznati,
Jackie. I to uskoro. Kao što vjerojatno već znate, i ja sam uključena u istraživanje. Ono ko je zovete
JEBEMTI." "Znala sam da ste važna osoba. Zato je doktor Wesley i ostao ovdje preko vikenda i tražio
da dođem na posao. Na rasporedu su samo VIP-ovci." "Sigurno je jako zahtjevan šef." "Apsolutno."
"Dodajmo to me još njegovu međunarodnu reputaciju." "Zato sam i htjela bit i n jegova asistentica.
Stažiram za foren zičnog psihologa." "Bravo! Jako dobro. Možda ćete mi jednom b iti gošća u emisiji."
"Nisam razmišljala o to me." "Pa, trebali biste, Jackie. Ja u posljednje vrijeme dosta razmišljam o tome
da proširim horizonte S d ruge strane užasa. Prikazat i drugu stranu zločina, onu koju ljudi ne vide -
zločinački u m." "To je jed ino što sve zanima", složi se Jackie . "Na TV-u nema serije koja nije o
kriminalu." "Dakle, baš sam počela razmišljati o produkcijskim
savjetnicima." "Možemo razgovarati o to me kad god želite. Bilo b i mi jako drago." "Jeste li
već razgovarali s nasilnim zločincima? Ili mo žda slušali razgovore ko je je doktor Wesley vodio
s nekima od njih?" "Još nisam, ali apsolutno hoću." "Ponovno ćemo
se susresti, doktorice M inor. Vi ste doktorica Minor, zar ne?" "čim položim ispite i pronađem
vremena da se stvarno posvetim svojoj doktorskoj disertaciji. Već planiramo promociju."
"Naravno. To je jedan od najblistavijih trenutaka u našem životu." U davnim je vremenima zgrada
iza stare ciglene mrtvačnice u kojo j se sad nalazi ko mpjutorski laboratorij b ila namijen jena
konjima i konjušarima. Na sreću, bila je prenamijen jena u garažno-skladišni prostor prije nego što
je građevinsko-urbanistički odbor to mogao spriječiti, pa sad služi kao, kako to Lucy zove,
privremen i ko mpjutorski labora torij. Građena je od opeke. Mala je. Zadovoljava samo u
osnovnom smislu. Nova golema zgrada gradi se s druge strane rijeke Cooper gdje ima mnogo
slobodnih terena, a zakon o prostornom uređenju i grad nji je, kako to Lucy kaže, prilično labav.
Tamo će biti njezin novi foren zični laboratorij. Kad ga završe, opremit će ga svim mogućim
instrumentima i provoditi sva moguća znanstvena ispitivanja. Za sada se u ovom postojećem dosta
dobro snalaze s analizo m otisaka prstiju, toksiko logijo m, balistiko m, te donekle analizo m sitnih
materijaln ih dokaza i DNK. Federalci pojma nemaju. Posramit će se kad Lucyn laboratorij bude
gotov. U sadašnjem laboratoriju s mještenom unutar starih zidova od opeke, s podom od jelovin e,
nalazi se njezina ko mpjuterska do mena, zaštićena od vanjskog svijeta prozorima neprobojnima za
met ke i uragane, na kojima su sjenila uvijek zatvorena. Lucy sjedi za raču nalom spojenim sa
serverom od šezdeset četiri g igabajta s kućištem

od 6U nosećih okvira. Jezgru operativnog sustava - ili d io operativnog sustava odgovornog za sučelje
softvera s hardverom - sama je oblikovala. Naprav ila ga je s najn ižim zbirnim jeziko m, tako da je
mogla sama ko municirati s matično m p ločom dok je kreirala svoj virtualn i svijet, odnosno, nešto što
ona zove Beskonačnost unutarnjeg prostora (BUP), čiji je prototip prodala za bolno velik iznos koji b i
bilo nepristojno navesti. Lucy ne govori o novcu. Ravni v ideozasloni postavljeni visoko na zidovima
neprekidno prenose sliku iz svakog kuta i svaki zvuk koji uhvati bežični sustav kamera s mikrofonima.
Lucy ne može vjerovati da svjedoči to me čemu svjedoči. "Ti glupi kučkin sine", kaže naglas, g ledajući
u zaslon ispred sebe. Marino je doveo Shandy Snook i pokazu je joj mrtvačnicu. Vid i ih pod različit im
kutevima na različitim zaslonima i ču je tako jasno kao da stoje pokraj n je. Boston, peti kat zgrade iz
devetnaestog stoljeća sagrađene od crven -kasto-smeđeg pješčenjaka, u Ulici Beacon. Benton Wesley
sjedi za radnim stolom i zuri kro z pro zor u bijeli balon na vrući zrak ko ji plovi iznad glava ljudi i
gorskih brijestova, starih ko liko i sama A merika. Balon se polako diže iznad grada, poput golemog
mjeseca. Zazvoni mu mob itel. Trenutak kasnije stavlja malu slušalicu u uho i kaže: "Wesley", toplo se
nadajući da se ne radi ni o kakvo m hitno m slučaju u vezi s doktorico m Self, t renutnom bolničko m
pošasti, vjero jatno opasnijo m nego ikad. "Ja sam", začu je Lucyn glas u uhu. "Uključi se na internet.
Zovem te." Benton ne pita zašto. Uključi se na Lucynu bežičnu mrežu, koja prenosi video, audio i ostale
podatke u stvarnom vremenu. Zaslon laptopa na njegovu radnom stolu ispuni Lucyno lice. Odiše
svježinom i živo m ljepotom, kao i obično, ali u očima jo j iskri bijes. "Pokušavam izvesti nešto drugo",
kaže Lucy. "Spojit ću te preko sigurne veze, tako da v idiš ono što ja upravo gledam. OK? Zaslon ti se
mora razd ijeliti u čet iri kvadranta koja pokrivaju četiri kuta ili lokacije, koje ću ja odabrati. To bi t i
trebalo b iti dovoljno da vidiš što radi naš takozvani prijatelj Marino." "Evo ih", kaže Benton kad se
zaslon razd ijeli na četvrtine, o mo gućujući mu da vidi četiri različita dijela Scarpettine zgrade koja su
pod nadzorom kamera. Zvono na ulazu u mrtvačnicu. U gornjem lijevo m kutu ekrana vide se Marino i
neka mlada, seksi žena jeftinog izg leda u ko žnatom motociklističko m odijelu kako stoje u predvorju
Scarpettina ureda na gornjem katu. Marino govori žen i: "Ostani tu dok je ne upišem." "Zašto ne mogu
ići s tobom? Nije me strah." Zvučnici na Ben -tonovu radnom stolu kristalno jasno prenose njezin
hrapavi g las s jakim ju žnjačkim naglasko m. "Što je ovo?" upita Benton Lucy preko telefona. "Samo g
ledaj", odgovori mu ona. "Njegovo zadnje čudo od cure." "Otkada?" "Oh, da vidimo. Mislim da spavaju
od prošlog ponedjeljka. Od iste večeri kad su se upoznali i napili." Marino i Shandy uđu u dizalo, a
druga ih kamera nastavi snimati dok joj on govori: "OK, ali ako
ovaj to kaže doktorici, gotov sam." "Vidi, vid i, čuda, drži te za muda, eci-peci-pec", otpjevuši ona
podrugljivo. "Obući ćeš ogrtač tako da sakrijemo to tvoje ko žnato odijelo. Drži jezik za zubima i
nemoj n išta dirati. I nemo j mi počet vrištat. Ozb iljno ti kažem, da nisi n išta napravila." "Pa neće
mi b iti p rvi put da vidim mrtvaca", veli ona. Vrata d izala se otv ore i oni izađu. "Moj se otac
ugušio ko madićem šnicle preda mno m i cijelo m obitelji", kaže Shandy. "Svlačionica je tamo
dolje. Lijevo." Marino joj pokaže ruko m. "Lijevo? Kao, kad se okrenem na koju stranu?" "Prva
vrata kad skreneš iza ugla. Uzmi ogrtač i budi b rza!" Shandy otrči. U jednom kvadrantu na
zaslonu Benton je vid i u svlačionici - Scarpettinoj svlačionici - kako u zima plav i ogrtač iz o
rmarića - Scarpettin ogrtač iz Scarpettina ormarića - i žurno ga oblači. Naopako. Marino je čeka u
dnu hodnika. Ona dotrči do njega s nezavezanim ogrtačem koji leprša oko nje. Druga vrata, ona ko
ja vode na natkriveno parkiralište gdje su u kutu iza signalnih stožaca Marino i Shandy parkirali
svoje motocikle. Mrtvačka ko la su unutra, a stari ciglen i zidovi odjeku ju brun danjem motora. Iz
auta izlazi slu žbenik pogrebnog poduzeća, krakat i nespretan, u odijelu s kravatom, crno m i
sjajnom poput njegova vozila. Muškarčevo mršavo tijelo rasklopi se poput nosila, kao da se
pretvara u ono od čega živ i. Benton primijeti da mu nešto nije u redu s rukama. Drži ih na čudan
način, poput stisnutih kandži. "Ja sam Lucious Meddick." Otvara stražn ja vrata mrtvačkih kola.
"Upoznali smo se neki dan, kad su izv lačili mrtvo tijelo onog dječaka iz močvare." On navuče
rukavice od lateksa, a Lucy zu mira kameru na njega. Benton opazi da na zubima ima plastičnu
ortodontsku protezu, a oko desnog zapešća gumenu narukvicu. "Usmjeri se na ruke", kaže Benton
Lucy. Dok ona zu mira kameru na Luciousove ruke, Marino odgovara tonom kao da ne mo že
podnijet i tog čovjeka: "Da, sjećam se." Benton primijet i crvene vrške prstiju Luciousa Meddicka i
kaže Lucy : " Grize nokte. Ob lik samoozljeđ ivanja." "Ima li kakvih novosti u vezi s njim?"
Lucious pita za ubijenog dječaka. Benton zna da dječak još nije

identificiran i da leži u mrtvačnici. "Ne tiče vas se", odgovori Marino. "Da je to za uši javnosti, bilo
bi u vijestima!" "Isuse", kaže Lucy u Bentonovo uho. "Zvuči kao Tony Soprano." "Izgleda da ste
izgubili rat kapu", pokaže Marino na stražnju lijevu gu mu mrtvačkih kola. "To je rezervna gu ma",
odgovori Lucious odsječno. "Nekako kvari dojam, zar ne?" veli Marino. "Auto cijeli ušminkan i
ulašten, a tu odjednom kotač s ružnim mat icama." Lucious uvrijeđeno otvori stražnja vrata i izvuče
klizno nosilo iz stražnjeg dijela kola. Alu minijske noge nosila rasklope se uz škljocaj i učvrste.
Marino ne nudi pomoć dok Lucious gura nosila s tijelo m u crnoj v reći u z rampu, udari n jima o
dovratak pa opsuje. Marino namigne Shandy, ko ja izg leda bizarno u rastvorenom kirurško m
ogrtaču i crnim kožnatnim motorističkim čizmama. Lucious nestrpljivo ostavlja tijelo u vreći
posred hodnika, opali gu menom narukvico m po zapešću pa kaže iznerviran im, povišenim tonom:
"Moram srediti papirologiju za n ju." "Tiše malo", veli mu Marino. "Mogli biste koga probuditi."
"Nemam vremena za vaše ko medijaške dosjetke", Lucious se okrene da će otići. "Nejdete vi
nikamo dok mi je ne po mognete prenijet s nosila na jedan od naših najmodernijih pokretnih
stolova." "Pravi se važan." Og lasi se Lucy kro z prijamnik u Bentonovu uhu. "Trudi se
impresionirati svoju čipi-čips curu." Marino izgura iz rashladne komo re pokretni stol, sav izgreben
i prilično krivonog, s jednim kotačićem ko ji ide ukrivo kao na ra sklimanim ko licima za kupovinu.
On i Lucious, koji kipti od bijesa, po dignu vreću s tijelo m i presele je s nosila na pokretni stol.
"Ona vaša šefica isto je mustra svoje vrste", kaže Lucious. "čovjek bi za nju upotrijebio riječ na k."
"Niko vas nije pito za mišljenje. Si t i čula da ga je ko pito za mišljenje?" obrati se on Shandy. Ona
zu ri u vreću kao da ga nije ču la. "Nisam ja kriv što je po miješala adrese na internetu. Ponašala se
kao da je to mo j problem što sam tamo došao, a samo sam htio obaviti svoj posao. Nisam t ip ko ji
inače ulazi u sukobe. Imate li određeno pogrebno poduzeće koje preporučujete svojim klijentima?"
"Stavi si oglas na žute stranice, jebote." Lucious se brzim korako m zaputi u mali ured mrtvačnice,
gotovo ne savijajući ko ljena. Hoda kao da ima škare umjesto nogu, pomisli Benton. U jednom
kvadrantu zaslona vidi se Lucious u uredu mrtvačnice kako prevrće papire, otvara lad ice, kopa po
njima i naposljetku pronalazi kemijsku olovku. U drugom kvadrantu zaslona Marino govori
Shandy: "Zar nit ko nije znao Hinelickov zahvat?" "Naučit ću sve što treba, dušo", kaže ona. "Koji
god zahvat mi želiš pokazati." "Ozbiljno. Kad t i se otac gušio zbog-" Marino počne objašnjavati.
"Mislili s mo da ima infarkt ili mo ždani udar. Ili ep ileptički napad", prekine ga ona. " Bilo je
užasno. Zgrabio se za prsa, srušio i opalio glavo m o pod. Lice mu je poplavilo, n itko n ije znao šta
da radimo. Pojma nis mo imali da se guši. A da i jesmo, ne bi mogli ništa učinit i osim onog što
jesmo, a to je pozvati h itnu pomoć." Ona odjednom izgleda kao da je na rubu suza. "Oprosti, ali
mogli ste nešto
učiniti", kaže Marino. "Daj da ti pokažem. Evo, okren i se." Završivši s papirologijo m, Lucious žurno
izađe iz ureda mrtvačnice, prođe pokraj Marina i Shandy, koji uopće ne obraćaju pozornost na njega, i
uđe u dvoranu za obdukciju. Sam i bez nad zora. Marino ob avije svoje ručetine oko Shandyna struka,
pa stisne jednu šaku i pritisne je na gornji d io Shandyna trbuha, tako da mu je palac nešto iznad pupka.
Uhvati šaku drugom ru ko m i nježn im, kratkim pokreto m pritisne prema gore, tek toliko da joj
pokaže. Zatim prijeđe ru kama po njezinu tijelu prema gore, milu jući je. "Bože mili", kaže Lucy u
Bentonovo uho. "Uzbudio se usred jebene mrtvačnice." Kamera snima Luciousa u dvorani za
obdukciju kako prilazi veliko m crno m zapisniku na radnoj plohi - Knjizi mrtvih, kako je Rose
pristojno zove - i upisuje prijam tijela kemijsko m o lovko m koju je u zeo iz radnog stola u uredu
mrtvačnice. "Ne smije to raditi", Lucyn glas odzvanja u Bentonovu uhu. "Samo teta Kay s mije
ispunjavati taj zapisnik. To je službeni doku ment." Shandy kaže Marinu: " Vid iš da ništa ne diram.
Dobro, osim nekih stvari." Posegne ruko m iza leđa i zg rabi ga. "Ti defin itivno znaš kako curi podići
raspoloženje. I to stvarno podići. Opa!" Benton veli Lucy: "Ovo je nevjerojatno." Shandy se okrene u
Marinovu zagrljaju i poljubi ga - ljubi ga u usta usred mrtvačnice. U jednom se trenutku Bentonu učini
da će stvar prerasti u pravi seks. A onda Marino kaže: " Evo, pokušaj ti to napravit na men i." Benton
promatra Luciousa u drugom kvadrantu zaslona kako lista zapisnik mrtvač nice. Kad se Marino okrene,
jasno se vidi da ima erekciju. Shandy ga ne mo že potpuno obuhvatiti oko struka, pa se počne smijati.
On stavi svoje velike ru ke na njezine, po mažući joj da ga prit isne pa kaže: "Bez zezancije. Ako me
ikad vid iš da se gušim, ovako me p rit isni. čvrsto!" On joj pokaže. "Stvar je u to me da mo raš
pritisnut zrak iz

pluća, tako da ono što je ušlo izleti van." Ona spuzne rukama dolje i ponovno ga zgrabi između nogu, a
on je odgurne i okrene leđa Luciousu kad se pojavio iz obdukcijske dvo rane. "Je li saznala t ko je onaj
mrtvi dječak?" Lucious opali gu menom narukvico m po zapešću. "Mislim, pretpostavljam da nije, s
obziro m na to da u zapisniku piše 'neidentificiran'." "Bio je neidentificiran kad su ga dovezli. A šta si ti
rad io, prelistavo zapisnik?" Marino izg leda krajn je smiješno, tako okrenut leđima Luciousu. "Ona
očito ne mo že riješiti tako ko mplicirani slučaj. Šteta što ga ja nisam dovezao ovamo. Mogao sam bit i
od pomoći. Znam v iše o ljudsko m tijelu od ijednog doktora." Lucious se pomakn e u stranu i zabulji u
Marinovo međunožje. "O-ho, e pa dobar dan i tebi!" kaže. "Znaš ti kurac i zato prestani laprdati o tom
mrtvom d ječaku", bezobrazno odgovori Marino. "I začepi šta se tiče doktorice. Nosi se odavde."
"Govorite o ono m dječaku od prije par dana?" ubaci se Shandy. Lucious ode praćen klepetanjem nosila,
ostavljajući tijelo koje je upravo dostavio na pokretnom stolu posred hodnika, ispred vrata rashladne ko
more od nehrđajućeg čelika. Marino ih otvori i nekako ugura rasklimani stol u ko moru, s još vidljivom
erekcijo m. "Isuse", kaže Benton Lucy. "Je li on to na Viagri ili na čemu?" uzvrati njezin glas. "Zašto,
kvragu, ne nabavite nova kolica ili kako već to zovete?" kaže Shandy. "Doktorica nije rasipna." "Ne
samo da nije rasipna, nego je i škrta. Klad im se da tebi daje crkavicu." "Kad nam nešto treba, onda ona
to i nabavi, ali ne rasipa novac. Ne kao Lucy, koja b i mogla kupit cijelu Kinu." "Ti uvijek Velikoj
Šefici držiš štangu, ha? Al ne takvu kakvu držiš za mene, a, maco?" Shandy ga opipa. "Mislim da ću
povratiti", kaže Lucy. Shandy uđe u rashladnu komoru kako b i razg ledala što se nalazi unutra. Kro z
Bentonove zvučnike čuje se šum strujanja hladnog zraka. Kamera na parkiralištu hvata Luciousa kako
sjeda za volan svojih mrtvačkih ko la. "Nju su ubili?" upita Shandy za upravo dostavljeno truplo, a
zatim svrne pogled na drugu vreću s tijelo m u kutu. "želim znati što je s malim." Lucious se odveze uz
brujan je mrtvačkih kola, a vrata se za njim zatvore u z glasan metalni tresak, kao u sudaru automobila.
"Umrla je prirodnom s mrću", kaže Marino. "Neka stara Azijat-kinja. Osamdeset pet godina, tako
nešto." "Kako to da su je poslali ovamo ako je u mrla prirodnom smrću?" "Zato što ju je mrtvozornik
htio poslati ovamo. A zašto je to htio? Ubij me ako znam. Do
ktorica mi je samo rekla da mo ram b iti tu. Pojma nemam. Men i izgleda kao čisti srčani udar.
Osjećaš li ti nekakav smrad?" On se namršti. "Ajmo pogledati", kaže Shandy. "Ajde. Ajmo bacit i
pogled, na brzaka." Benton ih pro matra na zaslonu svog laptopa: Marino otvori patentni zatvarač
mrtvačke vreće, a Shandy ustukne s gnušanjem, odskoči i pokrije nos i usta. "Tako ti i treba", kaže
Lucy i us mjeri kameru na tijelo, pa poveća sliku : tijelo je u raspadnom stanju, napuhano od
plinova, zelenog trbuha. Bentonu je miris dobro poznat, taj smrad truleži koji ne nalikuje n i na
jedan drugi i dugo se zadržava u zraku i u nosu. "Sranje", prigovori Marino, zatvarajući v reću. "
Vjerojatno je ovako ležala danima, a proklet i mrtvozornik okruga Beaufort nije se htio zafrkavat s
njo m. Dobro si ušmrknula, ha?" On se nasmije Shandy. "A mislila si da je mo j poso lagan."
Shandy se približi maloj crnoj vreći s tijelo m ostavljenim u kutu prostorije, posve samom. Stoji
gotovo nepomično, zureći u vreću. "Da nisi to učinio", kro z Bentonovu se slušalicu začu je Lucyn
glas kako govori Marinovoj slici na zaslonu. "Znam što je u ovoj maloj vreći", kaže Shandy, jedva
čujn im g lasom. Marino izađe iz rashladne ko more. "Shandy, izlazi. Od mah." "A šta ćeš mi
napravit i? Zaključati me tu? Ma hajde, Pete. Otvori ovu malu vreću. Znam da je u n joj mrtvi
dječak o kojem ste ti i ono pogrebno strašilo upravo razgovarali. Znam sve o tom d ječaku iz v
ijesti. Znači, još je ovdje. Kako to? Jadničak, potpuno sam tu u hladnom frižideru." "Prolupao je",
kaže Benton. "Potpuno je prolupao." "Ne želiš to vidjet", kaže jo j Marino, ponovno ulazeći u
rashladnu komoru. "Zašto ne? To je dječak ko jeg su pronašli u Hilton Headu. O kojem su stalno
govorili u vijestima", ponovi ona. "Znala sam. Zašto je još uvijek tu? Znaju li tko je to učinio?" Ona
i dalje stoji pokraj male crne mrtvačke vreće na pokretnom stolu u kutu. "Ništa ne znamo. Zato je
još tu. Ajde, idemo." On jo j pokaže ru ko m. Teško ih je slušati. "Daj da ga vid im."

"Da nisi to učinio." Lucy se obraća Marinu na zaslonu. "Nemoj se zajebavati, Marino." "To nije za tvoje
oči", kaže Marino Shandy. "Podnijet ću. Imam ga pravo vidjet i. Ne b i mi s mio ništa tajit i. To je naše
pravilo. Dokaži mi, onda, da nemaš tajni preda mno m." Ona ne mo že odvojiti pogled od vreće. "Ne.
Pravilo o tajnama ne vrijedi u ovakvim slučajev ima." "Oh, vrijedi, vrijed i. I te kako v rijedi. Daj po
žuri, postaje mi hladno. Smrznut ću se ko ovi mrtvaci." "čuj, ako doktorica ikad sazna..." "Opet ti istu
pjesmu. Bo jiš je se ko da te posjeduje, jebote. Što je na to m dječaku tako gro zno da misliš da neću
moći podnijeti?" upita ga Shandy bijesno, gotovo vičući, sva stisnuta od hladnoće. "Kladim se da mali
ne s mrd i tako gadno ko ona starica." "Oderan je i nema očiju", kaže joj Marino. "O ne", veli Benton i
protrlja si lice. Shandy uzvikne: "Ne igraj se sa mno m! Da se nisi usudio zaje bavati me! Daj da ga v
idim, od mah! Dozlogrdilo mi je što se svaki put ponašaš kao mlakonja kad t i ona nešto naredi. Ne
mogu to više slušat!" "Ne igram se s ničim, tu si u pravu. Ništa ovdje nije zajebancija, to ti stalno
pokušavam objasnit. Nemaš pojma s čime ja tu imam posla." "A ma nemoj. Ko bi po mislio da tvoja
Velika Šefica mo že učin iti tako nešto. Oderati kožu d ječaku i izvaditi mu oči. Ti si taj koji stalno
govori da se ona baš pristojno ponaša prema mrtvacima." Shandy govori glasom punim mržnje. "Meni
izg leda da ih tret ira ko nacist. On i su običavali derati ko žu s ljudi i od nje raditi sjenila za lampe."
"Ponekad se koža mora p regledat s unutarnje strane, zato što je to jedin i način d a se provjeri da li su
modra ili crvenkasta područja na ko ži stvarno modrice. Jedino se tako može sigurno utvrdit je 1' se rad i
o puknutim krvnim žilicama
- odnosno, o modricama ili kako ih mi zovemo, kontuzijama - ili o mrtvačkim pjegama", pompozno
će Marino. "Ne mogu vjerovati da se ovo stvarno događa", začuje Benton Lucyn glas. "Ponaša se
kao da je glavni sudski patolog." "Stvarno se događa", kaže Benton. "Jako je nesiguran. Ogorčen.
Osjeća se ugroženo, pretjeruje da b i to ko mpenzirao, pa se deko m-pen zira. Ne znam što ga
muči." "Ti i teta Kay, eto što." "Od čega?" Shandy zuri u malu crnu vreću. "Ono, kad ti stane
krvotok i krv se slegne, pa ti zbog toga koža na nekim mjestima izgleda crvena. Stvarno zna
izgledat ko svježa modrica. A ima i drugih razloga zbog ko jih ko ža mo že izgledat kao da se radi o
ozljedi. To zovemo postmortalni artefakt i. Ko mplicirano", kaže Marino pun sebe. "Zato, da bi bili
sigurni, moramo skinuti kožu, znaš, skalpelo m" - on pokaže brze kratke poteze rezanja - "da
vidimo što je s donje strane kože. U ovom slučaju se definitivno radilo o modricama. Klinac je b io
pun šljiva, od glave do pete." "A zašto ste mu izvadili oči?" "Zbog daljnjih ispitivanja, da utvrdimo
je 1' ima hemorag ije kakve se vide u sindromu tresenja djeteta i sličnim slučajevima. Isto smo
napravili s njegovim mo zgo m. Fiksiran je u formalinu u staklenki, ali nije tu nego na med
icinsko m faksu gdje rade posebne pretrage." "Bože mo j. Mozak mu je u staklenci?" "Ma to mi
tako rad imo. Fiksiramo ga u toj kemikaliji da se ne rasp adne na pregledu. To ti je nešto slično
balzamiranju." "Koliko ti toga znaš. Ti b i trebao bit i doktor, a ne ona. Daj da ga vid im." Sve se
ovo događa u rashladnoj ko mori, pri čemu su vrata ko mo re širo m otvorena. "Radim ovaj poso
duže nego šta ti dišeš", kaže Marino. "Dobro,
da, mogo sam b iti doktor, ali ko b i tako dugo išao u školu? Odnosno, ko bi htio b it na njeno m
mjestu? Ona nema ništa od života. Ništa osim mrtvaca." "želim ga vidjet i", zahtijeva Shandy.
"Kvragu, ne znaš šta tražiš", kaže Marino. "Ne mogu bit u p rokletoj rashladnoj ko mo ri a da ne u
mirem za cigaretom." Ona zavuče ru ku u džep kožnatog prsluka ispod ogrtača, pa izvuče kutiju
cigareta i upaljač. "Ne mogu vjerovati da bi to učinili klincu. Moram ga v idjeti. Daj mi ga pokaži,
kad sam već tu." Shandy zapali dvije cigarete i oni stoje i puše. "Manipulativna, granična", kaže
Benton. "Ovaj put je stvarno odabrao hodajuću katastrofu." Marino povuče pokretni stol i izveze
ga iz rashladne komore. Povlači patentni zatvarač da otvori vreću. Plastika šuška. Lucy zu mira
Shandy kako otpuhuje dim i zuri širo m otvorenih očiju u mrtvog dječaka. Izg ladnjelo malo t ijelo
razrezano je urednim ravnim rezovima od brade do genitalija, od ramena do šaka, od kukova do
nožnih prstiju, a otvoreni prsni koš izg leda poput izdubljene lubenice. Organa nema. Koža mu je
odvojena od tijela i raširena poput resa koje otkrivaju mrlje tamnoljubičastih hemoragija različite
starosti i jačine, razderotine i frakture hrskavice i kosti. Oči su mu prazne duplje kroz ko je se vidi
unutrašnjost lubanje. Shandy vrisne: "Mrzim tu ženu! Mrzim je! Kako mu je to mog la učinit i?!
Izvadila mu je utrobu i oderala kožu kao ustrijeljenoj divljači! Kako mo žeš raditi za tu psihotičnu
kučku!"

"Smiri se. Prekin i se derat." Marino zatvori vreću, pa vrati stol u rashladnu ko moru i zatvori vrata.
"Upozorio sam te. Ljudi ne mo raju sve vidjet. Mogu dobit posttraumatski stres od ovakvih prizora."
"Sad će mi ta slika zauvijek ostati u glavi, to kako mali izgleda. Umobolna kučka. Pro kleta nacistica."
"Da nisi pisnula o ovome, čuješ?" kaže jo j Marino. "Kako mo žeš raditi za takvu osobu?" "Šuti. Ozb
iljno ti kažem", veli Marino. "Ja sam po magao pri obdukciji, a definit ivno nisam nikakav nacist. Takve
stvari se događaju. čovjek bude samo dodatno sjeban kad ga ubiju." On uzme Shandyn kirurški ogrtač i
na brzinu ga složi. "Taj klinac je vjero jatno bio mrtav čim se rodio. Niko ga n ije šljivio n i pet posto i
ovo ti je rezu ltat toga." "Šta ti znaš o životu? Mislite da znate sve o svakome, a jedino što vidite je ono
što ostane nakon što ih izmesarite." "Sama si htjela doć ovamo." Marino postaje ljut. "Zato začepi. I
prestani me zvat mesar." On ostavi Shandy u hodniku i ode vratit i ogrtač u Scarpettin ormarić, pa u
ključi alarm. Zatim se oboje pojave u kadru kamere na zatvorenom parkiralištu. Odlaze praćeni cviležo
m i klepetanjem golemih v rata. Lucyn glas. Benton će obavijestiti Scarpettu o Marinovoj turneji, o ovoj
izdaji koja b i je mog la uništiti ako med iji ikad saznaju za to što se upravo dogodilo. Lucy kreće na
aerodro m i neće se vratiti do sutra kasno navečer. Benton ništa ne pita. Prilično je siguran da ona već
zna, premda mu nije rekla. Onda mu Lucy ispriča o doktorici Self i n jezin im elektroničkim porukama
Marinu. Benton ne ko mentira. Ne mo že. Na zaslonu njegova laptopa, Marino i Shandy Snook odvoze
se na svojim motociklima. I Zveket metalnih kotačića po pločicama. Vrata goleme rashladne ko more
nevoljko se otvore uz zvuk teškog uzdaha. Scarpetti kao da uopće ne smetaju ni hladan zrak n i zadah
zaleđene smrt i dok izvozi čelični stol s malo m crno m mrtvačko m vrećo m. Na identifikacijsko j
pločici privezanoj za patentni zatvarač crno m tinto m piše N. N. i datum 30/04/07, a ispod toga je potpis
službenika pogrebnog poduzeća koji je dopremio tijelo. U dnevnik mrtvačnice Scarpetta je up isala da je
N. N. muškog spola, u dobi između pet i deset godina, žrtva ubojstva s otoka Hilton Head, udaljeno m
dva sata vožnje od Charlestona. Miješane je rase: trideset četiri posto subsaharskog afričkog podrijetla, a
šezdeset šest posto europskog. Budući da uvijek ona unosi podatke u dnevnik, bila je izvan sebe od
bijesa kad je stigla prije nekoliko sati i otkrila da je slučaj ko ji su ujutro zaprimili već unesen, a podaci
upisani vjerojatno ruko m Luciousa Meddicka. Nevjero jatno što si dopušta! On je odlučio da je
postarija gospoda koju je dopremio u mrla prirodno m smrću prouzročenom kard ijalnim i respiratornim
arestom. Arogantni id iot. Svatko u mire od srčanog i
respiratornog aresta. Bilo da je ustrijeljen, pregažen ili pretučen bejzbolsko m palico m, s mrt n
astupa kad srce i pluća otkazu. Nije imao n ikakva prava nit i razloga zaključiti da je s mrt b ila
prirodna. Još nije n i obavila obdukciju. Niti je zakonski ovlašten išta određivati niti je to njegova
dužnost. On nije sudski patolog. Nije smio dirati dnevnik mrtvačnice. Ne mo že ni zamislit i zašto
mu je Marino dopustio da uđe u dvoranu za obdukciju i ostavio ga tu bez nadzora. Dah jo j se ledi
dok stoji u ko mori, uzimajući podložak s obrascem s kolica i upisujući informacije o Nepoznatom
te vrijeme i datum. Njezino je ogorčenje opipljivo poput hladnoće. Usprkos opsesivno uloženom
naporu, još ne zna gdje je dječak ubijen, premda pretpostavlja da se to nije dogodilo daleko od
mjesta na kojem je pronađen. Ne zna koliko mu je točno godina. Ne zna kako je njegov ubojica
prevezao t ijelo, ali pretpostavlja da je to učin io barko m. Nisu se javili n ikakvi očevici, a jedini
materijalni dokaz koji je pronašla jesu bijele pamučne nit i za koje pretpostavlja da potječu iz plahte
u ko ju ga je u motao mrtvozornik o kruga Beaufo rt, prije nego što ga je stavio u vreću i potegnuo
patentni zatvarač. Pijesak, sol i ko madići školjaka i biljnog debrisa u tjelesnim otvo rima i na
dječakovoj ko ži potječu iz močvarnog područja gdje je pronađeno njegovo golo, raspadajuće tijelo,
koje je ležalo potrbuške u smrd ljivo m mu lju i močvarno m ljut ku. Provela je dane i dane
primjenju jući svaki mogući postupak kojeg se mogla sjetiti da bi štogod saznala od njegova trupla,
no ono joj je ponudilo tek nekoliko boln ih otkrića. želudac cjevasta oblika i teška pothranjenost
kažu joj da je gladovao tjednima, mo žda čak i mjesecima. Blago deformiran i nokt i pokazuju novi
izrast različite starosti i u kazuju na opetovanu tupu traumu ili neku drugu vrstu mučenja ko ja je
uključivala njegove prstiće na rukama i nogama. Jedva primjetne crvenkaste mrlje po cijelo m tijelu
odaju joj da su ga brutalno tukli i da je prije s mrt i pretučen širokim remeno m s veliko m
kockastom kopčo m. Incizije, preg led unutarnje strane kože i mikroskopska analiza otkrili su
hemoragije u meka t kiva o d glave do pete. Umro je od unutarnjeg krvarenja - iskrvario je na smrt
a da ni kapi krvi nije prolio - odgovarajuća metafo ra, kako se čin i, za njegov nevidljiv, nesretni
život. Sačuvala je u zorke organa i ozljeda u staklenkama s formalino m i poslala mo zak i oči na
posebna ispitivanja. Snimila je na stotine fotografija i obavijestila Interpol u slučaju da su ga prijav
ili kao nestalu osobu u drugoj državi. Njegovi otisci prstiju uneseni su u Integrirani automat izirani
sustav identifikacije otisaka prstiju (IAFIS),

a DNK u Ko mb iniran i indeksni sustav DNK (CODIS). Sve informacije o n jemu unesene su i u bazu
podataka državnog Centra za nestalu i zlostavljanu djecu. Naravno, Lucy pretražuje dubinski web. Za
sada nema n ikakvih tragova, nikakv ih podataka koji se poklapaju, što znači da ga n isu oteli, da se nije
izgubio ili pobjegao od kuće i završio u ru kama kakvog sadističkog stranca. Najvjerojatnije ga je
roditelj ili neki rođak, posvojitelj ili takozvani skrbnik preb io na smrt i ostavio tijelo u nepristupačnom
području kako bi sakrio svoj zločin. Takve se stvari stalno događaju. Scarpetta ne mo že ništa više
učinit i u med icinsko m ili znanstvenom s mislu, ali neće odustati od njega. Neće bit i uklanjan ja
mekih tkiva i spreman ja njegovih kostiju u kutiju - izv jesno je da tijelo neće završiti na sirotinjsko m
groblju. Dok ne bude identificiran, ostat će kod nje. Premjestit će ga iz rashladne komore u neku vrstu
vremenske kapsule - poliuretansku izoliranu hladnjaču u kojoj je temperatura minus šezdeset pet
Celzijevih stupnjeva. Ako bude potrebno, može ostati kod nje i godinama. Scarpetta zatvori teška
čelična vrata hladnjače i izađe u svijetli, dezodorirani hodnik, odvezujući plavi kirurški ogrtač i
skidajući ru kavice. Nazuvei za jednokratnu uporabu na njezinim nogama proizvode odsječni, tihi šum
na besprijekorno čistim pločicama. Doktorica Self je u svojoj sobi s pogledom i ponovno razgovara s
Jackie M inor. Benton se nije potrudio uzvrat iti joj po ziv, a sad su već gotovo dva sata poslije podne.
"On jako dobro zna da to moramo riješiti. Što mislite, zašto je ovdje preko v ikenda i zašto vam je rekao
da dođete na posao? Plaćaju vam prekovremene, zar ne? Pitam usput." Doktorica Self ne odaje ko liko
je gnjevna. "Znala sam da neplanirano imamo VIP pacijenta. To je sve što nam ob ično kažu kad je u p
itanju neka po znata osoba. Dolazi nam mnogo slavnih ličnosti. Kako ste vi saznali za ovo ispitivanje?"
upita Jackie. "Pitam, jer moram voditi bilješke tako da vidimo ko ji je najučin kovitiji način
obavještavanja populacije. Znate, putem novina, radijske reklame, postera ili us menom predajo m?"
"Putem obavijesti o uključivanju u ispitivanje u prijamnoj zgrad i. To je prvo što sam vid jela kad sam
se
išla prijaviti, što mi se sad čini tako davno, pa mi je palo na pamet - zašto da ne? Odlučila sam da ću
uskoro otići odavde, i to ubrzo. Šteta što vam je to pokvarilo v ikend", kaže doktorica Self. "Iskreno
rečeno, to je dobro. Teško je pronaći dobrovoljce ko ji zadovoljavaju kriterije, osobito kriterije za
normalne. Šteta. Za bar dvoje od troje ispadne da nisu normalni. Razmislite samo, da ste normalni,
zašto biste uopće dolazili ovamo i..." "Sudjelovali u znanstvenom projektu." Do ktorica Self dovrši
Jackienu luckastu misao. "Ne vjeru jem da se netko mo že prijaviti kao normalan." "Oh, nisam
mislila reći da vi n iste..." "Ja sam uvijek otvorena
novim saznanjima, a imam i neobičan razlog da budem ovdje", kaže doktorica Self. "Jasno vam je
ko liko je ovo povjerljivo." "čula sam da se nešto kao skrivate, da ste tu iz sigurnosnih razloga."
"Doktor Wesley vam je to rekao?" "Govorka se. Povjerljivost je zajamčena prema Zakonu o zaštiti
osobnih zdravstvenih podataka, kojeg se moramo držati. Sigurno više nema opasnosti za vas
budući da odlazite, ako odlazite." "Nadajmo se." "Jeste li upoznati s detaljima ispitivanja?"
"Maglovito se sjećam nekih pojedinosti s obavijesti o ispitivanju", odgovori doktorica Self. "Zar
doktor Wesley nije o to me razgovarao s vama?" "Saznao je tek u petak, kad sam obavijestila
doktora Maronija koji je u Italiji, da želim sudjelovati kao dobrovoljac u ispitivanju, ali da se to
mora obaviti od mah jer sam odlučila otići odavde. Sigurna sam da me doktor Wesley namjerava
temeljito uputiti u ispitivanje. Ne znam zašto još nije nazvao. Mo žda još nije dobio poruku koju ste
mu ostavili." "Rekla sam mu, ali on je jako važna osoba i ima puno posla. Znam da danas mora
snimiti majku VIP pacijenta, što znači, vašu majku. Pretpostavljam da najprije to planira učin iti.
Sigurna sam da će poslije razgovarati s vama." "Posao mu sigurno otežava privatni život. Sva ta
ispitivanja i ostalo zbog čega ostaje u bolnici i preko vikenda. Pretpostavljam da ima neku
ljubavnicu. Zgodan, uspješan muškarac poput njega sigurno nije sam." "Ima nekog dolje na jugu.
Zapravo, njezina nećakinja je b ila tu prije mjesec dana." "Zanimljivo", kaže doktorica Self. "Došla
je na pregled. Lucy. Ona je nekakva vrsta tajne agentice, odnosno, bar pokušava tako izg ledati.
Znam da je ko mpjutorska poduzetnica, Joshova prijateljica." "Bavi se poslovima sigurnosti i
osiguranja." Doktorica Self razmišlja. "Neka vrsta tajne operativke, jako dobro poznaje tehnologiju.
K to me bogata, pretpostavljam da joj novac samo curi. Fascinantno." "Sa mno m gotovo da i nije
razgovarala. Samo mi se predstavila kao Lucy, rukovala se i rekla bok i nešto sitno čavrljala.
Družila se s Joshom, a onda je provela dosta vremena u uredu doktora Wesleyja. Iza zatvorenih
vrata." "Što mislite o n joj?" "Stvarno je uobražena. Naravno, nisam puno bila s njo m u društvu.
Dru žila se s doktorom Wesleyjem. Iza zatvorenih vrata." Ponovno naglasi.

Ljubomorna. Savršeno. "Baš lijepo", kaže doktorica Self. "Sigurno su jako bliski. Zvuči kao da je vrlo
neobična. Je li zgodna?" "Meni izgleda prilično muškobanjasto, ako znate na što mislim. Odjevena sva
u crno i nekako mišićava. Ima čvrst stisak ruke, kao frajer. I g ledala me je ravno u oči prodornim
pogledom. A oči su jo j kao dvije zelene laserske zrake. Bilo mi je neugodno. Nisam htjela bit i sama s
njo m, kad bolje razmislim. žene poput nje..." "Ono što ja čujem jest da ste joj bili privlačni i da je htjela
spavati s vama prije nego što otputuje. Samo ne znam čime? Privatnim aviono m, ako s mijem
nagađati", kaže doktorica Self. " Gdje ste rekli da živi?" "U Charlestonu. Kao i n jezina teta. Da, i ja sad
mislim daje htjela spavati sa mno m. Bo že mo j. Kako mi to tad nije palo na pamet, kad se ru kovala sa
mnom i gledala me u oči. E da, pitala me je radim li dokasno, kao da je htjela znati kad završavam s
poslom. Pitala me je odakle sam. Tada to jednostavno nisam primijet ila." "Možda zato što ste se bojali
to primijetit i, Jackie. Stvarno se čini da je jako privlačna i karizmat ična, jedna od onih koje gotovo
hipnotički zavedu heteroseksualnu ženu i odvedu je u krevet, a nakon krajnje erotičnog iskustva...?"
Stanka. "Sad shvaćate zašto uopće nije neobično da dvije žene vode ljubav, čak i kad je jedna od njih
heteroseksualne orijentacije ili čak obje." "Apsolutno." "čitate li Freuda?" "Meni niti jedna žena nikad
nije b ila privlačna. čak ni moja cimerica na faksu. A živjele s mo skupa. Da je postojala ta latentna
sklonost, puno više toga bi se dogodilo." "Sve se vrti oko seksa, Jakie. Seksualna želja je prisutna još od
novorođenačke dobi. Što dobivaju i muška i ženska novorođenčad, a što je ženama kasnije uskraćeno?"
"Ne znam." "To što ih hrani majčina dojka." "Ne želim da me itko tako hran i i ne sjećam se ničega u
vezi s tim. Cice su mi bitne samo zato što ih muški vo le. To je razlog zašto su važne i samo zato i
obraćam pažnju na n
jih. Osim toga, mislim da su mene hranili na bočicu." "No slažem se s vama", kaže doktorica Self.
"Stvarno je neobično što je došla čak ovamo na preg led. Nadam se da nije n išta ružno." "Znam samo
da dolazi nekoliko puta godišnje." "Nekoliko puta godišnje?" "Tako je rekao jedan od tehničara."
"Valjda n ije ništa ozbiljno, to bi baš bila t ragedija. Vi, kao i ja, znate da nitko ne obavlja rutinski
pregled mo zga nekoliko puta godišnje. Ako je samo to u pitanju. Što ja još moram znati o svom
pregledu?" "Je li tko našao za shodno da vas pita bi li vam smetalo da idete pod magnet?" upita je
Jackie s ozbiljnošću jednog stručnjaka. "Smetalo?" "Znate. Hoće li vam to bit i problem." "Neće, osim
ako nakon pregleda neću znati gdje je sjever a gdje jug. No ovo je još jedna vaša oštroumna primjedba.
Pitam se kako uistinu magnet djelu je na ljude. Nisam sigurna da je to zapravo utvrđeno. Magnetna
rezonancija nije dugo u općoj primjeni, zar ne?" "U ispitivanju će se koristiti fM RI. Funkcionalna
magnetna. Tako mo žemo v idjeti što mo zak radi u vrijeme slušanja snimke." "Da, snimka. Moja majka
će duboko uživati u sniman ju. Dobro, čemu se još mogu nadati?" "Plan je da počnem sa SCID-o m.
Objasnit ću vam, to je strukturiran i klinički intervju za DSM-III-R." "S time sam prilično upoznata.
Osobito s DSM-IV - najnovijim izdanjem." "Ponekad mi doktor Wesley dopušta da radim SCID. Ne mo
žemo provesti magentnu dok to ne obavimo, a SCID je postupak ko ji zna t rajat i. Treba vremena da se
prođe kro z sva ta pitanja." "Razgovarat ću danas s njim o to me kad ga vid im. Ne znam koliko b i bilo
primjereno da ga pitam za Lucy. Ne, pretpostavljam da ne bih trebala. Ali nadam se da nije ništa
opasno. Osobito zato što se čini da mu ona posebno puno znači." "Doktor Wesley danas ima druge
pacijente, ali ja bih mogla naći vremena da s vama obavim SCID." "Hvala vam, Jackie. Razgovarat ću s
njim o tome čim me nazove. A je li bilo kakvih nepovoljnih reakcija na njegovo fascinantno ispitivanje?
I tko financira projekt? Rekli ste - vaš otac?" "Imali smo nekoliko ljudi koji su bili klaustrofobični, pa ih
na kraju, nakon što smo obavili sve drugo, nismo mogli sken irati. Zamislite", kaže Jackie. "Ja se
mučim s tim SCID-o m i snimanjem njihovih majki..." "Snimanje ste radili preko telefona, zar ne?
Obavili ste puno posla u samo tjedan dana." "Jeftinije je i učinkovit ije. Nema potrebe razgovarati s tim
ljudima licem u lice. Ionako se radi o standardnom formatu, to o čemu moraju govoriti na snimci. Ne
smijem razgovarati o financiranju pro jekta, nemam odobrenje, ali moj otac je filantrop." "Ona nova
serija emisija koju p ripremam. Jesam li vam spomenula da se uprav o spremam odabrati produkcijske
savjetnike? Spomenuli ste da se Lucy na neki način bavi poslovima sigurnosti i osiguranja? Odnosno,
da je

specijalna agentica? I ona bi mog la doći u ob zir. Osim ako stvarno ima o zbiljnih zdravstvenih
problema. A koliko je puta bila tu na snimanju mo zga?" "žao mi je što vam mo ram reći da nisam
gledala vašu emisiju. Imam takvu satnicu da uspijem g ledati TV samo navečer." "Moje emisije se
repriziraju. U jutarnjem, poslijepodnevnom i noćnom terminu." "Znanstveni pristup umu i ponašanja
zločinaca s jedne strane i razgovori s ljudima koji nose oružje i samo ih žele uhititi s druge stvarno je
izvrsna ideja. Vaša će publika to obožavati", kaže Jackie. "Ta će im tema b iti neizmjerno draža od
većine drugih razgovornih emisija. Mislim da b i vam jako podiglo gledanost da u svoju emisiju
dovedete stručnjaka koji b i razgovarao s nekim nasilnim psihopatskim silovateljem i ubojico m." "Iz
čega bih ja trebala zaključit i da psihopat koji siluje ili seksualno zlostavlja i ubija svoje žrtve ne mora
obavezno biti i nasilan. To je izvanredno originalan koncept, Jackie, što me dovodi do pitanja, na
primjer, jesu li samo sociopatski silovatelji i ubojice tako nasilni. Takva hipoteza vodi pak do sljedećeg
pitanja, a to je?" "Pa..." "Pa, moramo se zapitati u koju kategoriju se ubraja ko mpulzivno seksualno
ubojstvo. Radi li se tu samo o terminologiji? Ja kažem šija, vi kažete vrat." "Pa..." "Koliko ste čitali
Freuda i obraćate li pozornost na svoje snove? Morali biste zap isivati što sanjate, držati dnevnik uz
krevet." "Naravno, radili smo ga na nastavi. Dnevnik i snove baš i ne. To nis mo radili na nastavi", kaže
Jackie. "U stvarnom životu, Freud više nikoga ne zanima." Osam i t rideset navečer. Po rimsko m v
remenu. Galebovi se uz kliktanje obrušavaju kro z noć. Izgledaju kao veliki bijeli šiš miši. U drugim
priobalnim gradovima galebovi su prava napast tijeko m dana, ali noću ih nema. Bar je tako u A merici,
zemlji u ko joj je satnik Po ma proveo poprilično vremena. Kao mladić često je putovao s obitelji.
Trebao je postati svjetski čovjek koji tečno govori strane jezike, ima besprijekorne manire i vrhunsko
obrazovanje. Trebao je postići nešto u životu, rekli su njegovi roditelji. On pro matra dva tusta, snježna
galeba na prozorsko
j dasci pokraj n jegova stola. Bacili su oko na njega. Mo žda žele n jegov kavijar. "Ja vas pitam gdje
je ona", kaže on na talijansko m. "A vi mi u mjesto odgovora dajete nekakve obavijesti o muškarcu
za kojeg b ih ja trebao znati? Ali mi ne želite reći detalje? To je krajn je frustrirajuće." "Rekao sam
sljedeće", odgovori doktor Paulo Maroni, koji poznaje satnika već godinama. "Do ktorica Self je,
kao što znate, dovela Drew Mart in u svoju emisiju. Neko liko tjedana kasnije, doktorica Self
počela je dobivati elektroničke poruke od nekog duševno duboko poremećenog čovjeka. Ja to
znam, zato što ga je uputila men i." "Paulo, molim vas. Trebaju mi podaci o to me t ko je
taj duševno poremećeni čovjek." "Nadao sam se da vi to znate." "Nisam ja počeo razgovor o
tome." "Vi ste taj koji obrađuje slučaj", odgovori doktor Maroni. "A čini se da ja imam više
informacija od vas. Kako deprimirajuće. Znači, nemamo ništa." "Ne želim to baš javno priznati, ali
ne napredujemo u rješavanju slučaja. Zato je od vitalne važnosti da mi kažete što znate o tom
poremećenom čovjeku. Ima m osjećaj da se poigravate mno me na neki čudan način." "Ako želite
saznati v iše, morate porazgovarati s njom. On nije n jezin pacijent, pa mo že o njemu slobodno
govoriti. Pod pretpostavkom da će htjeti surađivati." On posegne za srebrnim tanjuro m s blinima.
"A to je krajnje neizv jesno." "Onda mi po mozite da je pronađem", kaže satnik Po ma. "Zato što
imam osjećaj da znate gdje je. Zato me i jeste odjednom nazvali i pozvali se na vrlo skupu večeru."
Doktor Maroni se nasmije. Mogao bi si p riuštiti punu sobu najboljeg ruskog kavijara, tako da to
nije razlog večere sa satnikom. On nešto zna i ima višestruke razloge da bude tu, ima neki p lan. To
je t ipično za njega. Vrlo je nadaren u pogledu razu mijevanja ljudskih sklonosti i motivacija. Vjero
jatno najbriljantniji u m kojeg je satnik upoznao. No istodobno je i zagonetan i definira istinu na
sebi svojstven način. "Ne mogu vam reći gdje je", kaže do ktor Maroni. "Što ne znači da ne znate
gdje je. Uvlačite me u svoje igre riječima, Pau lo. Nije da sam lijen. Svim sam je silama pokušao
pronaći otkad sam saznao da poznaje Drew. Razgovarao sam s ljudima koji rade za nju i svi su mi
ispričali istu priču ko ja je bila i na v ijestima. Da je imala nekakav tajanstveni hitni slučaj u obitelji.
Nitko ne zna gdje je." "Logika vam govori da nije moguće da nit ko ne zna gdje je." "Tako je, to mi
kaže logika", odgovori satnik, mažući kavijar na b lin i i pru žajući mu ga. "Imam osjećaj da ćete mi
vi pomoći da je pronađem zato što, kako već rekoh, znate gdje je. Zato ste me i nazvali, pa sad
igramo igre riječima." "Jesu li njezin i zaposlenici p roslijedili vaše e-poruke u kojima tražite
sastanak ili barem telefonski razgovor?" upita doktor Maroni. "Kažu da jesu." Galebovima
pozornost privuče drugi stol i oni odlete. "Neću uspjeti doći do nje no rmaln im kanalima. Ona
nema n ikakvu namjeru odgovoriti mi na poruke, jer ne želi imati n ikakvu ulogu u istrazi. Ljud i bi

je mogli s matrati suodgovornom." "Kao što bi vjerojatno i trebali. Ona je krajnje neodgovorna", kaže
doktor Maroni. Prilazi v inotoča da im ponovno napuni čaše. Restoran na krovu hotela Hassler jedan je
od omiljen ih restorana satnika Po me. Pogled je predivan i nikad mu ne dosadi. Sjet i se Kay Scarpette
i p ita se jesu li ona i Benton Wesley jeli na ovom mjestu. Vjero jatno nisu. Imali su previše posla.
Izgledaju mu prezaposleni da bi imali vremena za važne stvari u životu. "Vidite, što me više izb jegava,
to više mislim da za to ima i razlo ga", doda satnik. "Možda je u pitanju taj duševno poremećeni čovjek
kojeg je uputila vama. Molim vas, recite mi gdje je mogu pronaći, jer mislim da to znate." Doktor
Maroni kaže: "Jesam li spomenuo da u Sjedinjen im Dr žavama imamo propise i standarde te da su
sudske tužbe nacionalni sport?" "Ako boravi kao pacijentica u vašoj bolnici, njezini mi suradnici to
neće reći." "Ni ja vam to nikad ne bih rekao." "Naravno da ne biste." Satnik se nasmiješi. Sad je
siguran. Nema v iše nikakve sumnje. "Drago mi je što trenutno nisam tamo", doda potom doktor
Maroni. "Imamo vrlo zahtjevnu VIP pacijenticu u Paviljonu. Nadam se da Benton Wesley zna kako s
njo m primjereno postupati." "Moram razgovarati s njo m. Kako b ih je mogao navesti da misli da sam
od nekog drugog saznao gdje se nalazi, a ne od vas?" "Od mene n iste ništa saznali." "Saznao sam od
nekoga. Zahtijevat će da jo j kažem od koga." "Od mene n iste ništa saznali. Zapravo, v i ste taj ko ji je
to rekao. Ja to nisam potvrdio." "Možemo li o ovome razgovarati hipotetski?" Doktor Maroni otpije
gutljaj vina. " Više mi se sviđao Barbaresco koji s mo pili prošli put." "Naravno. Koštao je tristo eura."
"Bogatog okusa, ali v rlo osvježavajuće." "Vino? Ili žena s kojo m ste sinoć bili?" Za muškarca
njegovih godina, koji jede i pije što god želi, doktor Maroni izg leda jako dobro i n ikad nije bez žene.
Nude mu se kao da je sam bog Prijap, a on niti
jednoj nije v jeran. Kad putuje u Rim, svoju suprugu obično ostavi u Massachusettsu. čin i se da
njoj to ne s meta. Dobro je zbrinuta, a on nije zahtjevan kad je riječ o seksualnim potrebama, jer ih
ona ionako više ne može zadovoljit i, a on ionako više nije zaljubljen u nju. To je sudbina koju
satnik odbija prihvatiti. On je ro mantičan. Ponovno mu u misli ušeta Scarpetta. Ona nije žena za
koju se netko treba brinuti. Niti bi to iko me dopustila. Njezina je prisutnost u njegovim mislima
poput svjetlosti svijeća na stolovima i svjetla g rada s druge strane prozora. Nije ravnodušan prema
njo j. "Mogu je potražiti u boln ici. Ali htjet će znati kako sam saznao da je tamo", kaže satnik.
"Mislite na VIP." Doktor Maron i u moči žlicu od sedefa u kavijar i zahvati d ovoljno i za dva
blinija. Namaze sav taj kav ijar na jedan i pojede ga. "Ne smijete kontaktirati n i s kim u bolnici."
"Što ako je Benton Wesley moj izvor? Upravo je b io ovdje i uključen je u istragu. A ona je sad
njegova pacijentica. Ide mi na živce to što smo neku večer razgovarali o doktorici Self, a on nije
otkrio da je ona njegova pacijentica." "Mislite na VIP. Benton nije psihijatar, a VIP tehnički nije
njegova pacijentica. Tehnički gledano, VIP je mo ja pacijentica." Satnik zastane kad se pojavi
konobar s predjelo m. Rižot od gljiva s parmezano m i minestrone juha s bosiljko m i krpicama. "U
svakom slučaju, Benton nikad ne bi otkrio povjerljivu infor maciju. Mogli ste razgovarati i s
kameno m", kaže doktor Maroni nakon što konobar ode. "Nagađam da će VIP uskoro otići. Ono što
će vama bit i važno jest kamo će otići. To gdje je bila važno je samo zbog motiva." "Emisija
doktorice Self snima se u New Yorku." "VIP-ovi mogu ići kamo god žele. Ako saznate gdje se sad
nalazi i zašto je tamo, mogli biste otkriti kamo ć e i otići. Vjerojatnije b i bolji izvor bila Lucy
Farinelli." "Lucy Farinelli?" Satnik je zbunjen. "Nećakin ja doktorice Scarpette. Slučajno joj radim
uslugu, pa dolazi relativno često u bolnicu. Mogla je čuti glasine od bolničkog osoblja." "I što
onda? Prenijet i ih Kay, koja ih je p renijela meni?" "Kay?" Doktor Maroni jede. "Znači, s njo m ste
u prijateljskim odnosima?" "Nadam se. Ali n isam u tako prijateljskim odnosima s njim. Mislim da
mu se ne sviđam." "Ne sviđate se većini muškaraca, Otto. Vo le vas samo ho moseksualci. Ali v
idite na što ciljam. Hipotetski. Ako je informacija stigla od nekoga izvana - od Lucy - ko ja je to
mogla reći doktorici Scarpetti, koja je onda to rekla vama" - doktor Maroni jede rižot s užit ko m -
"onda nema ni etičkih, ni zakonskih problema. Možete početi slijed iti t rag." "A VIP zna da Kay
radi sa mno m na ovom slučaju, s obziro m na to da je upravo bila u Rimu i da je to bilo na
vijestima. Znači, ta će VIP vjerovati da je Kay neizravni izvor i tako neće biti problema. Jako
dobro. Savršeno."

"Risoto al fungi je gotovo savršen. Kakva je minestrone? Već sam je jeo", kaže doktor Maroni.
"Izvrsna. Ta VIP. Možete li mi reći zastoje pacijentica u McLeanu, a da prito m ne prekršite
povjerljivost podataka?" "Njezin razlog ili moj? Njezin je razlog - osobna sigurnost. Moj je - tako da
me mo že iskoristiti. Kod nje je prisutna patologija i prve i druge osi. Bipolarni poremećaj s brzo m
izmjeno m ciklusa, što ona odbija priznati, a još man je pristaje uzimati stabilizator raspoloženja. 0
kojem poremećaju ličnosti želite razgovarati sa mnom? Ona ih ima prilično mnogo. Na žalost, osobe s
poremećajem ličnosti rijetko se mijenjaju." "Znači, nešto je prouzročilo slo m živaca. Je li ovo VIP-u
prva hospitalizacija iz psihijatrijskih razloga? Nešto sam istraživao. Ona je protiv lijekova. Misli da se
svi problemi ovog svijeta mogu riješiti ako se slijede njezin i savjeti. Ako se koristi ono što ona zove
alatima." "Ne zna se je li VIP b ila prije hospitalizirana. Sad postavljate važna pitanja. Ne gdje se
nalazi, nego zašto se tamo nalazi. Ne mogu vam reći gdje je ona. Mogu vam reći zašto je VIP." "Vaša
VIP do živ jela je nešto traumatično?" "Dotična je VIP primila nekakav e-mail od potpunog luđaka. 1
kakve li slučajnosti, u pitanju je isti luđak o kojem mi je prošle jeseni govorila doktorica Self." "Moram
razgovarati s njo m." "S kim?" "U redu. Možemo li razgovarati o doktorici Self?" "Promijenit ćemo
temu razgovora o VIP -u i početi razgovarati o doktorici Self." "Recite mi v iše o tom luđaku." "Kao što
rekoh, to je netko koga sam nekoliko puta vidio u svojoj ordinaciji ovdje u Rimu." "Neću pitati kako se
taj pacijent zove." "Dobro, jer ne znam. Plat io je u gotovini. I lagao je." "Pojma nemate kako se
zapravo zove?" "Za razliku od vas, ja ne provjeravam identitet pacijenta i ne tražim da mi podastre
dokaze tko je", kaže doktor Maroni. "I koje vam je lažno ime dao?" "Ne smijem reći." "Doktorica Self
vas je nazvala zbog njega. Zašto? I kada?" "Početkom listopada. Rekla je da joj šalje e-mailove i mislila
je kako bi bilo najbolje da ga
uputi neko m d rugom. To sam vam već rekao." "Ako je priznala da nije u stanju sama riješiti tu
situaciju, onda je bar djelo mično odgovorna", kaže satnik Po ma. "U tome je, mo žda, ne razu mijete.
Ona n ikad ne b i ni pomislila da nije u stanju nešto rije šiti. Nije jo j se dalo baviti njime, a i po misao
kako bi ga mogla uputiti psihijatru koji je dobio Nobelovu nagra du i radi na med icinsko m faku ltetu u
Harvardu godila je n jezinu man ijakalnom egu. Veseli je to što me mo že dovesti u neugodnu situaciju,
što je učinila već mnogo puta. Ona ima svoje razloge. Ako ništa drugo, vjerojatno je znala da ću
podbaciti. Njega se ne mo že izliječit i." Do ktor Maroni proučava vino
u svojoj čaši kao da se u njemu skriva odgovor. "Recite mi sljedeće", kaže satnik Po ma. "Ako se
on ne može izliječiti, zar se u to m slučaju ne slažete daje opravdano to što mislim? On je duboko
poremećen čovjek koji mo žda radi krajnje nenormalne stvari. Slao joj je e-mailove. Možda joj je
on poslao onaj koji vam je spomenula kad je došla u McLean." "Mislite na VIP pacijenticu? Nikad
nisam rekao da je doktorica Self u bolnici McLean. Ali da jest, onda biste svakako trebali saznati
zašto je tamo. čin i se da je upravo to važno. Ponavljam se, kao pokvarena ploča." "Možda je taj
čovjek VIP pacijentici pos lao e-mail ko ji ju je toliko uzrujao da se odlučila sklonit i u vašu
bolnicu. Morate saznati gdje je i u najman ju ruku b iti sigurni da on nije ubojica." "Pojma nemam
kako to učinit i. Kao što sam već rekao, ne znam tko je on. Znam samo da je A merikanac i da je
bio vojnik u Iraku." "Što je rekao, zašto vas je došao posjetiti u Rim? To je prilično dalek put za p
regled." "Patio je od posttraumatskog stresnog poremećaja. čini se da ima rodbinu u Italiji. Ispričao
je vrlo uznemirujuću priču o mladoj ženi s kojo m je prošlog ljeta proveo jedan dan. Truplo
otkriveno pokraj Barija. Sjećate se tog slučaja." "Kanadske turistice?" upita satnik, iznenađeno.
"Sranje." "Upravo tog. Samo što je nisu odmah identificirali." "Bila je gola i gadno unakažena."
"Ne kao Drew Mart in, sudeći po onome što ste rekli. Nije joj učinio isto s očima." "Premda su i s
nje bili odrezani veliki dijelovi t ijela." "Da. Isprva se mislilo da je prostitutka ko ju je netko izbacio
iz auta bez zaustavljanja ili da ju je udario auto. Tako smo objasnili ozljede", veli doktor Maroni.
"Obdukcija je pokazala da nije tako, a provedena je vrlo stručno, premda u vrlo primitivnim uvjet
ima. Znate kako te stvari funkcioniraju u zabitim, siro mašnim područjima koja nemaju novca."
"Osobito kad se radi o prostitutki. Obducirali su je na groblju. Da tu kanadsku turisticu nisu prijavili
kao nestalu osobu u otprilike isto vrijeme, mogla je završit i i pokopana na tom groblju, bez imena",
prisjeti se satnik Po ma.

"Dijelovi t ijela bili su odrezani nekakvo m vrstom no ža ili p ile." "A vi mi nećete reći sve što znate o
tom pacijentu koji je plat io u gotovini i dao lažno ime?" prosvjeduje satnik. "Sigurno imate bilješke ko
je biste mi mogli pokazat i." "Nemoguće. Ono što mi je rekao nije nikakav dokaz." "Što ako je on taj
ubojica, Pa ulo?" "Da imam više dokaza, rekao b ih vam. Imam samo te u mobolne priče i nelagodan
osjećaj kad su me nazvali zbog te ubijene prostitutke, za ko ju se ispostavilo da je nestala Kanađanka."
"Vas su nazvali? Mo lim? Zbog mišljen ja? To mi je novost." "Zvala me državna policija. Ne karabin
jeri. Dajem besplatne savjete mnogim ljudima. Ukrat ko, taj pacijent me više nikad nije posjetio i ja vam
ne mogu reći gdje je", veli doktor Maroni. "Ne možete ili nećete?" "Ne mogu." "Zar ne uviđate da je on
mogući ubojica Drew Martin? Uputila vam gaje doktorica Self, koja se sad odjednom skriva u vašoj
bolnici zbog nekakvog e-maila ko ji je dobila od tog luđaka." "Sad se ponavljate i vraćate na VIP. Nikad
nisam rekao da je doktorica Self pacijentica u mojo j boln ici. Ali motivacija za skrivanjem je važnija od
samog mjesta na kojem se skriva." "Kad bih bar mogao prekopati sadržaj vaše glave, Pau lo. Tko zna
što bih sve pronašao." "Rižot i vino." "Ako imate in formacije ko je bi mogle po moći u ovoj istrazi, ne
slažem se s vašom tajnovit ošću", kaže satnik, a zatim zašuti, jer se prema n jima zaputio konobar.
Doktor Maroni zatraži da ponovno vidi jelovnik, iako je dosad kušao sve što se nudi, jer često večera u
ovom restoranu. Satnik, kojem ne treba jelovnik, preporučuje med iteranskog jasto ga s roštilja u z
salatu i talijanske sireve. Mužjak galeba vrati se sam. Zuri kroz p rozor, narogušivši svoje snježnobijelo
perje. Iza njega se prostiru svjetla grada. Zlatna kupola katedrale Sv. Petra izgleda poput krune. "Otto,
ako prekršim obvezu liječničke tajne na temelju tako malo dokaza i ako budem u krivu, s mo jo m
karijero m je gotovo", kaže doktor Maron i naposljetku. "Nemam valjani razlog da dam policiji njegove
podatke. To bi bilo baš nesmotreno od mene." "Zato ste spomenuli osobu koja bi mogla b
iti ubojica, a zat im zatvorili vrata?" kaže satnik Po ma sav očajan i nasloni se na stol. "Nisam ja
otvorio ta vrata", odgovori doktor Maroni. "Ja sam vam ih samo pokazao." Potpuno zaokupljenu
poslom, Scarpettu prene alarm na njezinu ručnom satu, oglasivši se točno u četvrt do tri. Ona zav rši
šivanje reza u obliku slova Y na raspadajućem staričinu t ijelu, koju uopće nije trebalo obducirati.
Aterosklerotski plak. Uzro k smrti, kako se moglo i očekivati, aterosklero za koronarnih arterija.
Ona skine rukavice i baci ih u svijetlocrvenu kantu za biološki opasan otpad, a zatim nazove Rose.
"Dolazim za minutu", kaže jo j Scarpetta. "Možete li nazvati 'Meddicks' i reći im da mogu doći po
nju i odvesti je?" "Upravo sam krenula potražiti vas", kaže Rose. "Zabrinula sam se d a niste samu
sebe slučajno zatvorili u hladnjaču." Stari v ic. " Benton vas pokušava dobiti. Kaže da provjerite
svoju elektroničku poštu kad, citiram, budete sami i s mireni." "Zvučite gore nego jučer. Nos vam je
još jače začepljen." "Možda sam se malo prehla dila." "Maloprije sam ču la Marinov motocikl. A i
netko je pušio u prizemlju. U rashladnoj ko mori. čak mi i liječnički ogrtač smrdi na n ikotin."
"čudno." "Gdje je on? Bilo bi lijepo kad bi našao vremena da mi dođe pomoći." "U kuhin ji",
odgovori Rose. Scarpetta navuče novi par rukav ica i povuče staričino truplo s obdukcijskog stola
na tkanino m oblo ženu mrtvačku vreću od čvrstog vinila na pokretnom stolu, koji poto m odgura u
rashladnu komoru. Šmrko m ispere obdukcijski stol i pod, spremi epruvete sa staklastim tijelo m,
mo kraćo m, žuči i krvlju, kao i kutiju sa sekcijama organa u hladnjak za kasnija toksikološka
ispitivanja i histološku analizu. Papirnate kartice s mrljama krvi idu u ko moru na sušenje - to su
uzorci za analizu DNK koji su sastavni dio dokumentacije svakog slučaja. Nakon što je obrisala pod
i očistila kirurške instrumente i u mivaonike i pokupila papire koje mora kasnije izdiktirati, spremna
je posvetiti se vlastitoj higijeni. U stražn jem d ijelu dvorane za obdukciju su kabineti za sušenje s
HEPA i ug ljičnim filt rima za krvavu, uprljanu odjeću, prije nego što je se zapakira kao dokazni
materijal i pošalje u laboratorije. Iza toga je skladište, a potom praonica i na kraju svlačionica,
odijeljena zido m od staklenih cigli. Jedna strana je za muškarce, a d ruga za žene. Nije tako davno
počela raditi u Charlestonu, pa je Marino za sada jedina osoba koja jo j po maže u mrtvačnici. On
ima na raspolaganju svoju stranu svlačionice, a ona svoju. Uvijek ima nekakav neobičan osjećaj kad
se oboje tuširaju u isto vrijeme, kad mo že čuti što radi s druge strane i vidjeti n jegov obris kro z
debelo zelenkasto staklo. Ona uđe u svoju stranu svlačionice, zatvori i zaključa vrata. Skine
nazuvke za jednokratnu uporabu, pregaču, kapu i masku, baci sve to u kantu za b iološki opasan
otpad, a zatim tutne svoj kirurški ogrtač u plastični hamper. Otušira se i izriba antibakterijskim
sapunom, a zatim sušilom osuši kosu i presvuče ponovno u svoje odijelo i

lakirane cipele. Vraćajući se hodniko m, prođe cijelo m n jegovom dužino m do sobe. S d ruge je strane
strmo stubište s izlizanim stepenicama od hrastovine, koje vodi ravno gore u kuhinju gdje Marino
upravo otvara limenku dijetne Pepsi. Od mjeri je pogledom. "Kako s mo se upicanili", kaže.
"Zaboravljaš da je nedjelja i da ne moraš ići na sud? Toliko o mo joj vo žnji do Myrtle Beacha."
Cjelonoćno pijančevanje ostavilo je traga na njegovu podlivenom, u bradu zaraslo m licu. "Smatraj to
poklonom. Još jedan dan života." Ona mrzi motocikle. "Osim toga, ružno je vrijeme i navodno će se još
pogoršati." "Na kraju ću te ipak natjerat da sjedneš na moj Indian Ch ief Road master i onda ćeš se tako
zapalit za to, da ćeš mo lit za još." Zamisao da zajaše njegov golemi motor, obgrli ga ru kama i priljubi
svoje tijelo u z njegovo, apsolutno joj je odbojna, a on to zna. Ona je njemu šefica, b ila mu je šefica na
razne načine posljednjih dvadesetak godina, no to mu se više ne čin i prihvatljivo. Obo je su se duboko
promijen ili. Imali su dobrih i loših trenutaka. Međutim, posljednjih godina, a osobito u posljednje
vrijeme, njegov se odnos prema njo j i poslu pro mijenio do neprepoznatljivosti. A sad još i ovo. Ona se
sjeti elekt roničkih poruka doktorice Self i pita se misli li Marino da ih je vidjela. Razmišlja o to me u
kakvu ga igru doktorica Self uvlači - igru koju on neće razu mjeti i koju će sigurno izgubiti. "čula sam
te kad si stigao. Očito si ponovno parkirao svoj motocikl na slu žbenom prilazu", kaže ona. "Ako ga
udare mrtvačka kola ili kamion," podsjeti ga, "zakonski si ti odgovoran i neće mi te b iti žao." "Ako ga
ko udari, imat ćemo truplo više, posebno ako neki id iotski ljigavac iz pogrebnog društva ne bude gledo
kuda vozi." Marinov motocikl, čije su ispušne cijevi tako glasne da probijaju zvučni zid, postao je još
jedna točka sukoba. Vo zi se na njemu do mjesta zločina, na sud, u Hitnu pomoć, do odvjetničkih ureda,
kuća
svjedoka. Kad je u uredu, odbija ga parkirat i na parkiralištu i ostavlja ga na službeno m prilazu, ko
ji je rezerv iran za dopremu mrtvaca, a ne za osobna vozila. "Je li gospodin Grant već stigao?" upita
Scarpetta. "Dovezo se u nekom usranom kamionetu na koji je utrpao usranu ribarsku barku, mreže
za rakove, kante i drugo smeće. Velka mrcina, crn ko noć. Nikad nisam vid io tako crne crnce ko
šta su ovi ovdje. Ko kava bez kapi mlijeka. Nisu ko u našoj dragoj Virginiji, gdje je Tho mas
Jefferson spavao sa služinčadi." Nije raspoložena nasjedati na njegove provokacije. "Je li u mo jem
uredu? Ne bih htjela da me čeka." "Ne ku žim zašto si se tako sredila za njega, ko da
imaš sastanak s odvjetnikom ili sucem ili ideš u c rkvu", kaže Marino, a ona se pita nada li se on to
da se možda uredila za n jega, zato što je pročitala poru ke doktorice Self i postala ljubomorna.
"Sastanak s njim jednako je važan kao i sastanak s bilo kim dru gim", odgovori mu. "Svima iskazu
jemo poštovanje, zar si zaboravio?" Marino smrdi na cigarete i alkohol, a kad mu se "poremeti
kemija" - što je eufemistički izraz ko ji Scarpetta i prečesto koristi posljednjih dana - izbiju njegove
duboko ukorijenjene nesigurnosti i on se počinje ponašati sve gore, a njegova velika fizička snaga
čini cijeli problem još opasnijim. U srednjim je pedesetima, b rije ono malo kose što mu je ostalo,
obično nosi crnu motociklističku odjeću, g lo mazne čizme i - najnoviji detalj od prije nekoliko dana
- kičastu ogrlicu s koje v isi srebrni dolar. Fanatik je kad se rad i o dizanju utega. To liko se proširio
u prsima da se svima hvali kako ga, kad ide na rendgen pluća, slikaju dvaput - po jedna snimka za
svako plućno krilo. Kad je b io puno mlađi, sudeći po starim fotografijama ko je je v id jela, bio je
zgodan na neki grub, muški način. I danas bi mogao biti priv lačan da nema te surovosti,
neurednosti i gadnog načina života za ko je se u ovoj točki njegova života ne može okriv iti teško
djetin jstvo u okrutnoj četvrti New Jerseyja. "Ne znam zašto si i dalje u mišljaš da me mo žeš
zavarati", kaže Scarpetta, preusmjeravajući razgovor, jer je smiješno raspravljati o to me kako je
odjevena i zašto. "Sinoć. I, očito, u mrtvačnici." "Zavarati te u vezi čega?" Još jedan gutljaj iz
limenke. "Poprskao si se golemo m količino m kolonjske vode kako bi prikrio miris cigareta, a
jedino mi uspijevaš izazvati glavobolju." "Ha?" On tiho podrigne. "Da vid imo hoću li pogoditi,
proveo si noć u Kick 'N Horseu." "Tamo je sve puno duhanskog dima." On slegne svojim krupnim
ramenima. "A ja sam sigurna da ti to me n isi pridonio. Pušio si u mrtvačnici. U rashladnoj ko mo ri.
čak mi je i kirurški ogrtač kad sam ga obukla smrdio na dim cigareta. Jesi li pušio u mojoj
svlačionici?" "Vjero jatno je došao s mo je strane svlačionice. Mis lim, dim. Mo žda sam ušao s
cigaretom unutra, na mo ju stranu. Ne sjećam se." "Znam da ne bi ht io dobiti rak p luća." On skrene
pogled u stranu, kako to obično čini kad tema razgovora postane neugodna, pa ga odluči prekinuti.
"Ima šta novo? Ne mislim na onu s taru gospođu, koju nisu ni trebali poslati ovamo samo zato što se
mrtvozorniku nije dalo bakćati sa smrdljivim leso m u raspadajućem stanju. Nego u vezi s klincem."
"Smjestila sam ga u zamrzivač. Za sada ne mo žemo n išta više učiniti." "Ne mogu podnijet kad su
klinci u pitanju. Kad skužim ko ga je tako sredio, ubit ću ga, razderat ću ga na

ko madiće golim rukama." "Molim te, nemo j prijetiti kako ćeš nekoga ubiti." Rose je na dovratku,
s neobičnim izrazo m na licu. Scarpetta nije sigurna koliko već dugo tamo stoji. "Nije to nikakva
prijetnja", veli Marino. "Upravo sam zato to i rekla." Rose uđe u kuhinju, ušminkana od glave do
pete - njezin staromodni izraz. Odjevena je u p lavi kostim, a posve sijedu kosu skupila je u malu
punđu na zatiljku. Izg leda iscrpljeno i zjenice su joj sužene. "Opet mi držite predavanja?" kaže joj
Marino i namigne. "Pa treba vam održati lekciju ili dvije. Ili t ri. Ili četiri", kaže ona i natoči si
šalicu jake, crne kave. To je njezina "loša" navika ko ju je napustila prije otprilike godinu dana i sad
jo j se, očito, vratila. "A u slučaju da ste zaboravili" - gleda ga preko ruba svoje šalice - "već ste
ubili. I zato ne biste trebali izgovarati takve p rijetnje." Ona se nasloni na radnu plohu i duboko
udahne. "Ko što rekoh, nije prijetnja." "Je li vam dobro?" upita Scarpetta Rose. "Možda je to ipak
početak nečeg ozbiljnijeg, a ne samo male prehlade. Niste trebali doći na posao." "Razgovarala sam
s Lucy", kaže Rose, pa se okrene Marinu. "Ne želim da doktorica Scarpetta bude sama s
gospodinom Granto m. Ni jedne jedine sekunde." "Je li vam Lucy rekla da mu je policijski dosje
čist?" upita je Scarpetta. "Jeste li me čuli, Marino? Da n iti jedne jed ine sekunde niste ostavili
doktoricu Scarpettu samu s tim čovjeko m. Fućka mi se za njegov policijski dosje. čovjek je veći od
vas", kaže uvijek zaštitnič-ki raspoložena Rose, vjerojatno prema uputama uvijek zaštitnički
raspoložene Lucy. Rose je Scarpettina tajnica već gotovo dvadeset godina. Prat i je od jednog
mjesta do drugog ili, kako b i Rose rekla, kro z vodu i vatru. Sa sedamdeset tri godine, privlačna je
i dojmljiva žena, uspravna držanja i budna izraza lica. I dalje rad i svakog dana, ulazi i izlazi iz
mrtvačnice oboružana telefonskim porukama, izvještajima koje valja potpisati iste sekunde,
poslovima za koje je procijen ila da ne mogu čekati ili samo da podsjeti Scarpettu ne, da joj naredi -
da jede, jer n išta nije jela cijeli dan i sad jo j je naručila dostavu - zdravu hranu, naravno - ko ja je
čeka na gornjem katu, da od mah ide jesti i da neće popiti još jednu šalicu kave, jer je i onako pije u
prevelikim količinama. "Bio je upleten u nekakvu tuču s noževima", nastavi Rose za brinuto. "Tako
mu piše u policijsko m dosjeu. On je bio žrtva", kaže Scar petta. "Izgleda jako nasilno i opasno, a i
velik je kao tenk. Jako me brine to što je htio doći ovamo u nedjelju poslije podne. Valjda se nadao
da ćete biti sami", kaže ona Scarpetti. "Kako znate da on nije ub io ono dijete?" "Hajdemo poslušati
što čovjek ima reći." "Nekad davno ne bismo se ovako postavili. Bila bi nazočna policija", inzistira
Rose. "To je vrijeme prošlo", odgovori Scarpetta, susprežući se daje ne ispravlja previše. "Ovo je
privatna ordinacija. Sad smo s jedne strane fleksibilniji, a s druge manje fleksibiln i. No, zapravo,
sastanak sa svakim tko b i mogao imati ko risne informacije oduvijek je b io dio našeg posla, bez
ob zira na to je li policija nazočna ili n ije." "Samo budite oprezn i", kaže Rose Marinu. "Tko god
da je ono učinio sirotom d ječaku, v raški dobro zna da je njegovo truplo ovdje i da na njegovu
slučaju radi doktorica Scarpetta, a kad ona radi na neko m slučaju, onda ga obično i riješi. Možda je
uhodi. Otkud da znamo." Rose se obično ne uzrujava ovako jako. "Pušili ste", Rose se potom obrati
Marinu. On potegne još jedan veliki gutljaj d ijetalne Pepsi iz limenke. "Trebali ste me vidjet sinoć.
Imo sam deset cigareta u zub ima, a dvije su mi v irile iz dupeta dok sam sviro usnu harmoniku i
šmajhlo se s mojo m novom curom." "Još jedna konstruktivna večer u baru za motocikliste s nekom
ženom ko ja ima ist i kvocijent inteligencije kao i mo j hladnjak. Sub-Zero 1'. Molim vas, nemojte
pušiti. Ne želim da u mrete." Rose izgleda izmučeno. Odlazi prema aparatu za kavu i puni lonac
vodom kako bi pripremila svježu kavu. " Gospodin Grant bi htio popit i kavu", kaže ona. "A vi ste,
doktorice Scarpetta, već dovoljno popili." 11 Marka h ladnjaka (sub - ispod; zero - nula). Bulrusha
Ulyssesa S. Granta oduvijek su zvali Bu ll12. Bez nekog posebnog poticaja, on počne razgovor
objašnjavajući porijeklo svog imena. "Pretpostavljam da se pitate što znači S u mo m imenu. Samo
to. To je samo S i točka", kaže on, sjedeći na stolcu pokraj zatvorenih vrata Scarpettina ureda.
"Moja mama zna da S u imenu generala Granta stoji za Simpson. Ali bojala se da će mi ime b iti
predugačko za pisanje ako još doda Simpson, pa je tako ostavila samo S. Duže t raje da se objasni,
nego da se napiše, ako mene pitate." Uredan je i čist, u svježe izglačanoj sivoj radnoj odori, a
tenisice mu izg ledaju kao da su netom izvađene iz perilice. U krilu drži pohabanu žutu šiltericu na
kojoj je nacrtana riba, a ru ke je pristojno sklopio preko nje. Što se tiče ostalog, izgleda
zastrašujuće. Lice, vrat i skalp unakrsno su mu izbrazdani dugačkim, ru žičastim ožiljcima od
divljački nanesenih dubokih posjekotina. Ako je i bio kod plastičnog kirurga, taj se baš nije
iskazao. Ostat će unakažen do kraja života. Taj ko laž kelo idnih ožiljaka podsjeti Scarpettu na
Queequega iz Moby Dicka.

"Znam da ste se nedavno doselili ovamo", kaže Buli, na n jezino iznenađenje. "živite u onoj sta roj
kući šta je nekad služila za kočije, tik u z cestu između Meetingove i Kingove." "Otkud ti kvragu
znaš gdje ona navodno živi i šta te se to tiče?" agresivno ga prekine Marino. 12 Bik. "Prije sam
rad io za jednu vašu susjedu." Buli uputi svoj odgovor Scarpetti. "Preminula je, ima već dugo.
Odnosno, bolje rečeno, radio sam za nju kojih petnaestak godina, a onda joj je u mro mu ž prije
otprilike četiri godine. Nakon toga se riješila većine ljudi. Mislim da se nešto bojala zbog novca.
Onda sam mo ro pronać neš to drugo za radit. Onda je i ona u mrla. Ovo vam govorim zato što
poznajem kraj u kojem živite ko vlastiti d žep." Ona pogleda ružičaste ožiljke na n jegovim
nadlanicama. "Poznajem vašu kuću..." doda on. "Ko što rekoh..." ponovno se ubaci Marino.
"Dopusti da dovrši", prekine ga Scarpetta. "Dobro poznajem vaš vrt. Ja sam tamo iskopao ono
jezerce, nalio cement, brinuo se za onaj kip anđela iznad jezerca, održavo ga čistim i urednim.
Naprav io sam bijelu ogradu s onim ukrasnim vršcima na jednoj strani. A li nisam radio ciglene
stupove i kovano željezo na drugoj. On i su već bili tamo prije nego što sam ja došo. Vjerojatno su
bili zarasli u miriku i bambus kad ste kupili kuću, tako da se nisu ni vidjeli. Posadio sam ru že.
Europske ru že, kalifornijski mak, kineski jas min, popravljo sam po kući..." Scarpetta je potpuno
zatečena. "U svakom slučaju," kaže Buli, "radio sam za pola ljud i u vašoj ulici i Ulici King, Ulici
Meeting, Ulici Church, posvuda. Još otkad sam bio dječak. Ne znate za mene, jer brinem svoje
brige. Tako treba, ako ne želite da se neko uvrijed i na vas." "Onako kako se vrijeđaju na mene?"
upita Scarpetta. Marino je osine prezriv im pogledo m. Ponaša se preprijateljski prema Bullu.
"Da, gospođo. Ljudi ovdje znaju bit i takv i", kaže Buli. "Kad ste stavila one preslikače
šta liče na paukovu mrežu na sve prozore, to baš nije pomoglo, pogotovo zbog posla kojim se
bavite. Ako smijem b iti iskren, jedan susjed vas zove doktorica Vještica." "Tko bi to mogao biti?
Mo žda gospođa Grimball?" "Ja to uopće ne bi svaćao ozbiljno", kaže Buli. "Mene zove Ole. Zato
šta se zovem Buli." "Preslikači u obliku paukove mreže su tu zbog ptica, tako da se ne zalijeću u
prozorska stakla." "A-ha. Nikad nisam uspio svatiti kako znamo šta ptice točno vide. Vide li baš to
šta izgleda ko paukov a mreža, pa skrenu u drugom smjeru ili nešta drugo. Nikad n isam v idio
pticu da se uvatila u paučinu, ko da je ku kac ili tako nešto. To je ko kad kažu da psi ne vide boje ili
nemaju osjećaj za vrijeme. Kako to možemo znati?" "A zašto se ti motaš oko njezine kuće?" obrati
mu se Marino. "Tražim poso. Kad sam bio dječak, po mago sam i gospođi Wha-ley", kaže Buli
Scarpetti. "Mislim, siguran sam da ste čuli za vrt gospođe Whaley. Najpoznatiji vrt tu u
Charlestonu, tamo dolje u Ulici Church." On se ponosno nasmiješi, pokazujući ru ko m prepunom
ru žičastih ožiljaka u s mjeru vrta. Ima o žiljke i na dlanovima. To su ozljede dobivene u
samoobrani, po misli Scarpetta. "Bio je pravi užitak radit i za gospođu Whaley. Stvarno je bila
dobra prema meni. Napisala je knjigu, znate. Imaju p rimjerke te kn jige u izlogu one knjižare, tamo
u hotelu Charleston. Meni je potpisala jedan primjerak. Još je imam." "Šta se ovdje dovraga
događa?" kaže Marino. "Jesi li došao u mrtvačnicu da bi nam reko nešto o onom mrtvom dječaku ili
si došo na razgovor za posao i da bi se prisjećao mladih dana?" "Ponekad sve bude povezano na
neki čudan način", kaže Bull. "To mo ja mama stalno govori. Možda stvarno nije svako zlo za zlo.
Mo žda iz toga šta se dogodilo izađe nešta dobro. A to šta se dogodilo uistinu je zlo. Stalno to vrtim
u g lavi, ko film, onu sliku mrtvog dječaka kako leži u blatu. Rakovi i muhe pužu po njemu." Buli
protrlja obrvu izbrazdanu ožiljcima o žiljkastim kažiprstom. "Našo sam ga tamo gore. Kad god
sklopim oči, v idim taj prizor. Beaufortska policija kaže da se tu još niste do kraja smjestili." On
obuhvati pogledom Scarpettin ured, pažljivo promat rajući sve knjige i uokvirene t itule. "Meni
izgleda ko da ste se sasvim dobro smjestili, iako b i vam ja v jerojatno mogo još više pomoć." Po
zornost mu odluta do nedavno postavljenih ormarića u ko jima Scarpetta drži zaključane osjetljive
slučajeve i one koji još čekaju sudsku raspravu. "Recimo, ona vrata od crne orahovine nisu u istoj
ravnini s onima do njih. Nisu dobro postavljena. To bi mogo lako sredit . Ima li u vašoj kući vrata
koja ne dihtaju dobro? Ne, gospođo, nema. Ona ko ja sam ja postavio, dok sam pomago oko kuće,
ne vise. Znam radit skoro sve, a ono što ne znam, spreman sam naučit. I onda sam reko sam sebi,
mo žda b i' jednostavno trebo pitat. Nema ništa loše u tome da se pita." "Pa mo žda bi onda i ja
mogao jednostavno pitat", kaže Marino. "Jesi li ti ubio d ječaka? To šta si ga baš ti našao je malo
prevelika slučajnost, zar ne?" "Ne, gospodine." Buli ga pogleda ravno u oči, a mišići čeljusti mu
poskakuju. "Ja vam svuda hodam, jer skupljam daricu13, lovim ribu i rakove, vadim školjke...
kamen ice. Da ja vas pitam" - on izd rži Marinov pogled "da sam ja ubio tog dječaka, zašto bi onda
javio da sam ga p ronašo i nazvao policiju?" "To ti reci meni. Zašto bi to učinio?" "Sigurno ne bi."

"To me dovodi do sljedećeg pitanja - kako si nazvao policiju?" upita ga Marino, nagnuvši se
naprijed na stolcu i naslonivši se šakama veličine medvjeđih šapa na koljena. "Imaš mobitel?" Kao
da siro mašan crnac ne može imati mobitel. "Nazvo sam devet-jedan-jedan. Ko što rekoh, da sam
ja ubio dječaka, zašto bi onda nazvo policiju?" Ne bi. Osim toga, premda mu Scarpetta to ne želi
reći, ubijeni dječak je žrtva zlostavljanja. Pronašla je stare frakture i zarasle o žiljke, a očito su ga i
izgladnjivali. Osim ako nije posvojio dječaka, skrbio se za njega ili ga oteo i onda držao na životu
mjesecima ili godinama, Bu lrush Ulysses S. Grant sigurno nije ubojica ko jeg traže. Marino se
obrati Bu llu : "Nazvo si nas i reko da nam želiš ispričat šta se dogodilo u ponedjeljak ujutro, prije
skoro tjedan dana. No prvo nam reci gdje živiš? Jer koliko sam shvatio, ne živ iš u Hilton Headu."
"O ne, gospodine, ne živim tamo", nasmije se Buli. "Mislim da bi to b ilo malo izvan mojih
mogućnosti. živim s obitelji u kućici sjevero zapadno odavde, blizu križan ja Pete i Dvadeset šeste.
Ovdje često lovim ribu i ostalo. Ukrcam barku na kamionet, prevezem je s jednog mjesta na drugo,
stavim u vodu i, ko što rekoh, lovim rakove, ribu, kamenice... ovisi o godišnjem dobu. Nabavio sam
si jednu od 13 M irisna trava (lat. Hierochloe odorata); koristi se u proizvodnji poljske votke
žubrovke. onih barki ravnog dna, laku ko perce, pa mogu lovit i po ru kavcima. Glavno da znam
kako se kreće p lima, da ne zapnem negdje i ostanem na suhom sa svim onim ko maricama i crnim
mušicama. Ima i vodenih mo kasina14 i zvečarki. A nađe se i aligatora, ali oni su uglavnom u
rukavcima i potocima, u boćatoj vodi gdje ima drveća." "Ta barka ko ju spomin ješ, to je ona u
tvom kamionetu koji si ostavio na parkingu?" upita Marino. "Tako je." "Aluminijska, s motoro m
od ko lko? Pet konjskih snaga?" "Tako je." "Volio b i je pregledat prije nego se odvezeš. Imaš li šta
protiv da uz barku pregledam i kamionet? Iznutra, ne samo izvana? Vjero jatno je policija to već
obavila." "Ne, gospodine, nije. Kad je stigla policija i kad sam im ispričo šta znam, rekli su mi da
sam slobodan. Onda sam otišo do pristaništa gdje sam ostavio kamionet. Tad se već skupila gomila
ljud i. A l samo izvolte, slobodno pogledajte. Nemam šta skrivat." "Hvala, ali to neće biti potrebno."
Scarpetta uputi Marinu zna kovit pogled. On vraški dobro zna da nemaju ovlasti ni za pregled
kamioneta, ni za preg led barke gospodina Granta, kao n i drugih n jegovih stvari. To je policijski
posao, a policija n ije smatrala da je to potrebno učiniti. "Gdje ste spustili barku u vodu prije šest
dana?" Marino nastavi ispitivati Bu lla. "Kod Old House Creeka. Tamo je drveni dok za barke i
mali dućan u ko jem ponekad znam prodat dio onoga šta sam ulovio, ako je u lov bio dobar.
Pogotovo ako mi se posrećilo s rakovima i kamenicama." "Jesi vidio koga sumnjivog na mjestu
gdje si parkiro kamionet prošlog ponedjeljka ujutro?" "Ne mogu reći da sam v idio ikog sumn
jivog, ali ne znam ni zašto bi. Dječak je već b io tamo gdje sam ga našo. Već je danima tamo ležo."
"Tko je rekao daje tamo ležao već danima?" upita ga Scarpetta. "čovjek iz pogrebnog poduzeća na
parkiralištu." "Onaj ko ji nam je dovezao truplo?" 14 Vrsta zmije otrovnice. "Ne, gospođo. Onaj
drugi koji je b io tamo. Ima golema mrtvačka ko la. Ne znam šta je tamo radio. Osim pričao."
"Lucious Meddick?" upita ga Scarpetta. "Pogrebno poduzeće Meddicks. Tako je, gospodo. On misli
da je d ječak bio mrtav već dva -tri dana prije nego sam ga pronašo." Taj pro klet i Lucious
Meddick. Beskrajno arogantan i još govori pogrešne stvari. Temperature su se 29. i 30. travnja
kretale u rasponu od dvadeset četiri do dvadeset sedam Celzijevih stupnjeva. Da je truplo bilo u
močvari ma i jedan cijeli dan, počelo bi se raspadati i p retrpjelo bi veća oštećenja od strvinara, razn
ih životinja i riba. Muhe noću miru ju, ali tijeko m dana bi polo žile jajašca. Osim toga, bilo b i i
crva. No n ije bilo tako. Kad je tijelo stiglo u mrtvačnicu, mrtvačka je ukočenost već bila prisutna,
premda ne potpuno razvijena, a baš bi taj znak smrti bio slabije izražen i nastupio bi kasnije zbog
pothranjenosti i posljedično slabo razvijenih mišića. Mrtvačke se pjege nisu dobro vidjele, jer još
nisu bile fiksirane. Nije bilo pro mjene boje zbog putrefakcije. Rakovi, škamp i i slična stvorenja
tek su načeli uši, nos i usnice. Prema njezinoj procjeni, dječak nije b io mrtav ni dvadeset četiri sata.
Vjerojatno dosta kraće. "Nastavi", kaže Marino. "Reci nam točno kako si pronašo tijelo." "Usidrio
sam barku i izašo iz nje u čizmama i rukavicama, u rukama sam imo košaru i čekić..." "čekić?" "Za
razb ijan je crn ih." "Crnih?" "Crnih kamenica. Rastu u gustim gro zdovima, pa ih mo raš razbit da
bi se odvojile i odvalit prazne ško ljke. Ima dosta kamen ica, al teško je pronać one najbolje." On
zastane, pa kaže: "Izgleda da vi ne znate baš puno o branju kamenica. Da vam objasnim, najbolja
kamenica raste sama, ko one koje dobijete u jednoj ško ljci u restoranima. E takve se kamenice
traže, al teško ih je pronać. U svako m slučaju, počeo sam ih brat o ko podneva. Bila je dosta

velika oseka. I onda mi je o ko zapelo za nešta u travi šta je izg ledalo ko blatna kosa. Prišo sam b liže i
onda sam ga vidio." "Jeste li d irali ili micali tijelo?" "Ne, gospođo." Odmahuje glavo m. "Kad sam v
idio o čemu se rad i, od mah sam se vratio u barku i nazvao devetjedan-jedan." "Oseka je počela o ko
jedan sat ujutro", kaže ona. "Tako je. A do sedam je ponovno nastupila plima - najveća šta mo že bit. A
onda kad sam ja tamo došo, opet je bila oseka, i to prilično jaka." "Da si ti ubio to dijete", kaže Marino,
"i da si se htio riješiti trupla pomoću te svoje barke, je 1' bi to napravio kad je plima ili kad je oseka?"
"Ko god daje to napravio, vjerojatno gaje ostavio tamo po prilično jakoj
oseki. Ostavio ga je u mu lju i t ravi na obali onog malog rukavca. Inače bi struja odnijela tijelo da
je b ila veća plima. Al ako ga staviš na mjesto ko šta je ono na kojem sam ga ja našo,
najvjerojatnije bi ostalo tamo gdje je i b ilo, osim ako ne bi b ila proljetna plima kakva zna doć za
punog mjeseca. Tad voda može narast i za tri metra. U to m slučaju voda ga je mogla odnijet, mogo
je završit bilo gdje." Scarpetta je sve to već provjerila. Noć prije nego što je pronađeno tijelo, b ilo
je d jelo mično oblačno, a mjesec tek jednu trećinu pun. "Mudro odabrano mjesto za ostavit truplo.
U roku od tjedan dana od njega bi ostale samo
rasute kosti", kaže Marino. "Pravo čudo da je pronađen, ha?" "Ne bi trebalo dugo da od njega ostanu
samo kosti. Vjero jatno ga niko ne bi pronašo, to je istina", kaže Buli. "Stvar je u to me šta, kad sam
spomenuo plimu i oseku, n isam te p ito da spekuliraš o to me šta bi neko drugi učinio. Pito sam te šta bi
ti učinio", veli Marino. "U malo j barci koja nema dubok gaz, za oseke možeš doć do mjesta koja nisu
dublja od tridesetak centimetara. To bi ja uradio. Al n isam." On ponovno pogleda Marina ravno u oči.
"Nisam ništa uradio tom dječaku. Samo sam našo njegovo truplo." Scarpetta ponovno uputi Marinu
oštar pogled. Dosta joj je n jegova ispitivanja i zastrašivanja. Obrat i se Bu llu : "Sjećate li se još
nečega? Jeste li vidjeli nekoga u to m području? Je li vam itko koga ste tamo vidjeli privukao
pozornost?" "Stalno mislim o to me i jedino što mi pada na pamet je, kad sam o ko tjedan dana ranije
bio na to m istom doku, u Old House Creeku, i tamo na tržnici prodavao škampe, kad sam odlazio,
primijetio sam nekog čovjeka kako veže barku. Znate one lagane glisere plit kog gaza. Pažnju mi je
privuklo to šta u gliseru nije imo ništa šta se upotrebljava za vađenje škamp i ili kamen ica ili za
ribarenje, pa sam za ključio da mu se samo sviđalo vozikat i se okolo barko m. Da ga nije zan imalo
ribarenje i to, nego da je samo volio bit na vodi, znate. Priznajem da mi se nije dopalo kako je zurio u
mene. Izazvo mi je neki čudan osjećaj. Ko da me je već negdje vid io." "Možeš ga opisat?" upita
Marino. "Jesi vidio kakav je auto vozio? Valjda je imo kamionet, da mo že prevest barku." "Imo je n
isko navučen šešir i sunčane naočale. Nije se čin io jako krupan, ali ne b i vam mogo točno reć. I nisam
ga imo zašto dobro pogledat. Nisam htio da misli da ga gledam. Tako nastaju problemi, znate. Kolko se
sjećam, imo je čizme na nogama. Duge hlače i majicu dugih rukava, to sigurno, i sjećam se da sam po
mislio daje to čudno jer je b ilo toplo. Bio je sunčan dan. Nisam uopće vidio šta je vozio jer sam otišo
prije njega, a parkiralište je bilo krcato kamionetima i autima. Vrijeme najveće gužve. Narod je stizao,
kupovale su se i prodavale svježe ulovljene ribe, ško ljke i ostalo." "Što mislite, mora li netko dobro
poznavati to područje da bi tamo b acio truplo?" upita Scarpetta. "Po mraku? O Bo že. Ne znam n ikoga
ko se ide vozit po rukavcima kad padne mrak. Ja ne b i. A l to ne znači da nije b ilo tako. Ko god da je
to uradio, ionako nije ko svi normalni ljudi. Ne može bit normalan i napravit ono malo m d jetetu."
"Kad ste ga pronašli, jeste li primijetili ikakve tragove u travi ili mu lju? Ili na mjestu gdje rastu kamen
ice?" upita Scarpetta. "Ne, gospođo. Al ako je tamo ostavio truplo noć prije, za vrijeme oseke, onda bi
voda za vrijeme p lime isprala i zaravnala b lato, baš ko šta morski val zaravna pijesak. Tijelo b i neko
vrijeme b ilo pod vodom, al b i ostalo na mjestu zbog visoke trave u kojo j je ležalo. A tamo gdje rastu
kamenice, tamo vam je bolje da ne stanete na njih. Njih želite prekoračit ili zaobić ka ko god znate i u
mijete. Ništa ne boli ko posjekotina od kamenice. Ako stanete usred njih i izgubite ravnotežu, mo žete
se gadno rasjeć po cijelo m tijelu." "Jesi se ti tako rasjeko?" upita Marino. " Od pada na kamenice."
Scarpetta zna kako izgledaju posjekotine nastale oštrim pred me tom, pa kaže: " Gospodine Grant, iza
močvarnog područja nalaze se kuće i dugački mo lovi. Jedan takav mol nalazi se nedaleko od mjesta na
kojem ste pronašli dječaka. Je li moguće dovesti tijelo u autu, a zatim ga, recimo, odnijeti preko mo la
do onog mjesta na kojem je pronađeno?" "Ne mogu zamislit da bi iko išo silazit niz ljestve na tim starim
mo lovima, pogotovo po mraku, i još nosit truplo i baterijsku lampu. A tamo morate imat sa sobom jaku
baterijsku lampu. čovjek mo že utonut do b okova u mu lj,

samo vam isiše cipele s nogu. Osim toga, ostali bi blatni ot isci po molu, ako pretpostavimo da se
popeo nazad i vratio istim putem kojim je i došo kad je obavio šta je htio." "Kako znaš da na molu n
ije bilo blatnih otisaka?" upita ga Marino. "Reko mi je onaj čovjek iz pogrebnog poduzeća. Stajo
sam i čeko na parkiralištu dok nisu donijeli truplo, a on je bio tamo i nešta razgovaro s policijo m."
"Opet Lucious Meddick, kako se čin i", kaže Scarpetta. Buli kimne. "Dugo je ostao razgovarati sa
mno m. Ht io je čut šta ja mislim. Nisam mu baš puno reko." Začuje se kucanje na vratima. Uđe
Rose i odloži šalice s kavo m na stol pokraj Bu lla. Ruke joj se tresu. "Tu su mlijeko i šećer", kaže.
"Oprostite što ste ovako dugo čekali. Prva kava mi je iskipjela, pa je posvuda bilo taloga." "Hvala
vam, gospođo." "želi li još tko što?" Rose ih redom pogleda i duboko udahne, izg ledajući još
iscrpljenije i b ljeđe. Scarpetta kaže: "Zašto ne odete kući, da se malo od morite?" "Bit ću u svom
uredu." Kad Rose zatvori za sobom vrata, Bu li kaže: "Ht io bi objasnit u kakvoj sam situaciji, ako
nemate ništa protiv." "Izvolite", odgovori Scarpetta. "Imo sam prav i poso do prije tri tjedna", veli
on zureći u svoje palce i polako ih vrteći u krilu. "Ne bi vam htio lagat. Upo sam u neke probleme.
To mo žete zaključit i iz toga kako izgledam. Nisam pao na kamen ice." On opet pogleda Marina u
oči. "Upali ste u probleme zbog čega?" upita Scarpetta. "Jer sam pušio travu i potuko se. Zapravo
nisam n i stigo zapalit, al sam imo namjeru." "E pa nije li to baš lijepo", kaže Marino. "Kakve li
slučajnosti da nam je baš jedan od kriterija za poso da onaj ko oče ovdje radit, mora pušit travu, bit
sklon nasilju i još k tome pronać bar jednu žrtvu ubojstva. Iste uvjete imamo i za vrtlare i majstore
koji b i nam radili oko kuće." Buli mu odgovori: "Znam kako to zvuči, al n ije tako. Radio sam u
luci." "Šta si radio?" "To se zove pomoćnik mehaničar za teške terete. Tako mi se zvalo radno
mjesto. Uglavnom, radio sam sve šta bi mi šef reko da radim. Po mago sam skidat opremu, podizat i
prenosit terete. Moro sam znat razgovarat preko radiostanice i svašta popravljat, radit sve i svašta. I
onda, kad mi jedne večeri završila s mjena, odlučio sam se sakrit pokraj jednog od onih starih
kontejnera kakve mo žete vidjet po b rodogradilištima. Ovi o ko jima ja govorim se više ne koriste,
oštećeni su, ulubljeni i bačeni na stranu. Ako se inače vozite Ulico m Concord, znate na šta mislim,
točno su tamo s druge strane lanca. Bio mi je naporan dan i, da budem iskren, nešto sam se posvađo
sa ženom tog jutra, pa sam b io malo zle volje. U svakom slučaju, odlučio sam si smotat malo trave.
Nije mi to navika, ne mogu se sjetit kad sam zadnji put pušio. Još nisam bio ni zapalio, kad se
odjednom niotkud stvorio neki muškarac, negdje iz s mjera željezn ičke pruge. Bo me me je
dobrano razrezao." On podigne rukave košulje i ispruži svoje mišićave ruke i šake, pa ih o krene i
pokaže još dugačkih porezotina, koje su na njegovoj gotovo crnoj ko ži izgledale svijetloru žičasto.
"Jesu li uhvatili čovjeka koji vam je to učinio?" upita Scarpetta. "Mislim da se baš nisu nešto trudili.
Policija je podnijela prijavu protiv mene zbog tuče, kažu su da sam vjerojatno upo u obračun s
muškarcem koji mi je prodo travu. Nisam rekao ko mi je nabavio travu, al n ije me on razrezo. Taj i
ne rad i u luci. Nakon šta sam izašo iz h itne, osto sam neko liko dana u zatvoru prije nego šta su me
odveli pred suca. Slučaj je bio odbačen jer n ije bilo osumnjičenih, a nisu pronašli ni travu." "Ma
hajde. Pa zašto su te optužili za posjedovanje marihuane, ako je n isu pronašli?" upita Marino. "Zato
šta sam ja reko policiji da sam se baš spremo popušit malo trave kad se to dogodilo. Smoto sam si
jednu i baš sam htio zapalit kad me je taj muškarac napo. Možda je jednostavno nisu mogli pronać.
M islim da nisu bili baš nešto jako zainteresiran i, iskreno govoreći. Mo žda je muškarac koji me je
izrezo uzeo travu, ne znam. Više joj neću ni primirisat. A i ne pijem, v iše ni kap ljice. Obećo sam
žen i da neću." "U luci su vam dali otkaz", zaključi Scarpetta. "Da, gospođo." "A što mislite da biste
mogli rad iti kod nas?" upita ona. "Šta god treba. Ništa mi n ije ispod časti. Ne bojim se mrtvačnice,
nije mi problem radit i s mrtvacima." "Možete mi ostaviti broj svog mobitela ili neke druge podatke
za kontakt, ta ko da vam se možemo jav iti", kaže Scarpetta. On izvuče ko mad ić presavijenog
papira iz stražn jeg džepa, ustane i pristojno ga odloži na n jezin radni stol. "Sve je tu, gospođo.
Zovite me u bilo ko je doba." "Istražitelj Marino će vas ispratiti. Puno vam hvala na pomoći,
gospodine Grant." Scarpetta ustane i ruku je s njime, pazeći na o zljede. Stotinjak kilo metara
jugozapadno, ljetovalište na otoku Hilton Head. Vrijeme je ob lačno, a s mora puše jak topli vjetar.
Will Rambo hoda mračno m, pustom plažo m, idući prema svome cilju. Nosi zelenu kutiju za alat i
d žepnom svjetiljko m Surefire na-sumično osvjetljava okolinu, jer svjetlo mu zapravo i ne treba da
bi vidio kuda hoda. Svjetiljka je dovoljno jaka da nekoga zaslijepi bar na nekoliko sekundi, što je
dovoljno, u slu čaju da se pokaže

potrebnim. Vjetro m nošena zrnca pijeska bockaju mu lice i ro minjaju po tamn im staklima njegovih
naočala. Pijesak se vrtloži poput lepršavih plesačica. A pješčana je oluja urlajući poharala Al Asad
poput tsunamija i progutala njegovo vojno vozilo i n jega, progutala nebo, progutala sunce,
progutala sve. Rogeru je krv curila kroz prste, koji su izg ledali kao da ih je umočio u crvenu boju,
a pijesak u zraku lijepio se za njegove krvave šake dok si je pokušavao vratiti crijeva u utrobu. Na
licu su mu se odražavali panika i šok kakve Will još nikad prije n ije vidio. Nije mogao učinit i
ništa doli utješiti prijatelja da će biti sve u redu i po moći mu da vrati crijeva u trbuh. U glasanju
galebova što kruže nad plažo m W ill ču je Rogerove vapaje. Urlike panike i boli. "Wille! Wille! W
ille!" Vrištanje, vrištanje koje para uši. I u rlan je pješčane oluje. "Wille!
Wille! Molim te, po mo zi mi, W ille!" Nešto kasnije, nakon Njemačke, Will se vratio u vojnu bazu Air
Forcea u Charlestonu, a zatim je otišao u Italiju, posjetiti razne krajeve te zemlje u kojoj je odrastao.
Povremeno bi izgubio sjećanje, ne znajući ni tko je n i gdje je. Otišao je u Rim da se suoči s ocem, jer je
došlo vrijeme da se suoči s ocem i to se činilo poput sna, sjediti okružen u zorko m palmeta i tro mpe
l'oeil reljefima u blagovaonici u kući na Piazzi Navoni u ko joj je p rovodio ljeta kao dijete. On i otac
pili su crno vino, ru meno poput krvi. Išla mu je na živce halabuka turista pod otvorenim pro zorima,
onih blesavih turista, s mo zgo m kao u golu ba, ko ji bacaju novčiće u Bernin ijevu Fontanu dei quattro
fiu mi i fotografiraju se uz neu morno prskanje vode. "Od pustih želja ne ostvari im se nijedna. Ako se i
ostvari koja, nesreća je tvoja", ko mentirao je. Otac ga nije razu mio. Samo ga je i dalje g ledao kao da
je proizvod kakve mutacije. Sjedeći za stolom ispod staklenog lustera, Will je mogao vid jeti odraz svog
lica u venecijansko m zrcalu na suprotnom zidu. Izg ledao je kao Will, a ne kao mutant. Pro matrao je u
zrcalu svoja usta kako se miču dok priča ocu o Rogeru koji je želio da ga dočekaju kao heroja kad se
vrati iz Iraka. Zelja mu se ostvarila, Will je v idio samog sebe kako izgovara te riječi. Roger se vratio
kući kao heroj u jeft inom kovčegu u utrobi teretnog zrakoplova C5. "Nismo imali ni naočale, n i
zaštitnu opremu, n i pancirna odijela, ništa", rekao je W ill svom ocu kad je bio u Rimu, nadajući se da
će ga otac razu mjeti, premda je znao da neće. "Zašto si uopće išao, kad se stalno žališ?" "Morao sam t i
pisati da nam pošalješ baterije za svjetiljke. Morao sam Up isati da nam pošalješ alat, jer su nam pukli
svi odvijači. Dali su nam neko jeft ino sranje", rekla su Willova usta u ogledalu. "Nis mo imali ništa
osim jeftinog sranja zbog proklet ih laži, zbog onih proklet ih lažljiv ih polit ičara." "Zašto si onda
išao?" "Zato što su mi naredili, jebote, jesi s miješan." "Da nisi sa mnom tako razgovarao! Ne u ovoj
kući. Tu ćeš mi se obraćati s poštovanjem. Nisam ja odabrao taj fašistički rat, nego ti. Samo se žališ i
prigovaraš. Kao dijete. Jesi li se mo lio dok si bio tamo?" Molio se. Molio se kad je udarila pješčana
oluja i kad nije mogao vid jeti prst pred nosom. Molio se kad je eksplozija bo mbe postavljene uz cestu
prevrnula vojno vozilo na njegovu stranu i kad više ništa nije v idio, a vjetar je urlikao tako glasno kao
da se nalazi unutar motora transportnog aviona. Molio se dok je držao Rogera u zagrljaju. Mo lio se i
kad v iše nije mogao izdržati Roger ovu bol. Tad se posljednji put molio. "Kad se molimo, zapravo
molimo sebe za po moć, a ne Boga. Tražimo božansku intervenciju od samih sebe", izgovorila su
Willova usta u zrcalu njegovu ocu u Rimu . "Ne mo ram se mo lit i neko m bogu na tronu. Ja sam Božja
Volja15, jer to je Vo lja mo ja. Ne t rebaš mi ni ti, ni Bog, jer ja sam Bo žja Vo lja." "Zar si s nožnim p
rstima izgubio i pamet?" upitao ga je otac u Rimu . Kakve li ironije stoje to izgovorio baš u
blagovaonici, gdje je na pozlaćenom postolju ispod zrcala stajalo stopalo antičke skulpture, na kojem su
svi prsti bili na bro ju. S druge strane, dok je b io tamo preko, Will je vidio prava otkinuta stopala nakon
što bi se vozači samoubojice raznijeli na neko m mjestu prepunom ljudi, pa mu se čin ilo daje bolje da
stopalo ostane bez nekoliko prstiju, nego bez tijela. "Ta je rana zacijeljela. Ali kako b i t i to mogao
znati?" rekao je svom ocu u Rimu . "Nisi me došao posjetiti dok sam bio u Njemačko j, 15 Igra riječi -
Will, osim osobnog imena, znači i volja (engl. will); zato je Vo lja na pisana velikim početnim slovom. I
to mjesecima, n isi me posjetio ni u Charlestonu. Ni prethodnih me g odina nisi posjetio. Nikad n isi bio
u Charlestonu. Ja sam b io ovdje u Rimu nebrojeno puta. Nikad zbog tebe, premda si ti možda mislio
drugačije. Jedino sam sad tu zbog tebe, zbog onog što moram učiniti. Imam poslanje, znaš. Preživ io
sam zato da mogu osloboditi druge njihove patnje. To je nešto što ti nikad ne b i razu mio, jer si ti
sebičan i beskoristan i ne mariš ni za koga osim za sebe. Pogledaj se. Bogat, bezosjećajan i hladan."
Willovo je tijelo ustalo od stola. Pro matrao se kako prilazi zrcalu iznad pozlaćenog postolja i u zima u
ruku stopalo antičke skulpture, osluškujući žubor fontane pod prozorom i halabuku turista. Kutiju za
alat nosi u ruci, fotoaparat je objesio o rame i tako hoda plažo m u Hilton Headu kako b i obavio svoju
misiju. Sjeda i otvara kutiju za alat, pa
vadi iz n je pro zirnu plastičnu vrećicu punu posebnog pijeska, a za njo m i

male bočice svijetloljubičastog ljepila. Pod svjetlošću džepne svjetiljke istisne ljepilo i razmaze ga
po dlanovima i prstima. Poto m uroni p rvo jednu, pa drugu ruku u vrećicu s pijesko m. Podigne ih i
izloži v jetru. Ljepilo se brzo suši. Sad ima ruke poput brusnog papira. Otvori još jednu bočicu i
učin i to isto s bosim tabanima, pažljivo prekrivši jagodice svih sedam no žnih prstiju. Vrati p razne
bočice i v rećicu s ostat kom pijeska u kutiju za alat. Osvrne se oko sebe, promatrajući okolicu kro z
tamne naočale pa isključi svjetiljku. Odredište mu je znak na kojem piše Zabranjen prolaz,
postavljen na plaži na kraju dugačke drvene obalne promenade ko ja vodi do ograde dvorišta jedne
vile. Parkiralište iza Scarpettine ordinacije: kad je otvorila privatnu praksu, upravo je ono izazvalo
najveće sporove. Susjedi su slali slu žbene prigovore na gotovo svaki njezin zahtjev za parkiralište.
Uspjela se izboriti za postavljanje zaštitne ograde pod uvjetom da se ne vidi iza zimzelenih stabala i
Chero kee ru ža, ali izgubila je borbu za rasvjetu. Na parkiralištu je noću premračno. "Za sada ne
vidim razloga da mu ne damo priliku. Zaista bi nam trebala po moć", mrmlja Scarpetta. Ona i Rose
hodaju prema svojim automobilima praćene šuštanjem lišća američkih palmi i ljuljanjem b iljaka uz
zaštitnu ogradu. "Osim toga, nema mi tko po moći u vrtu. Ne mogu baš prema svima b iti
nepovjerljiva", doda. "Nemo jte dopustiti da vas Marino prisili na nešto što ćete poslije požalit i",
kaže Rose. "U njega sasvim sigurno nemam povjerenja." "Morate sjesti i porazgovarati s njim. Ne u
uredu. Pozovite ga k sebi. Skuhajte mu nešto. On vas ne želi povrijedit i." Stigle su do Roseina Vo
lva. "Sad još jače kašljete", kaže Scarpetta. "Ostanite sutra kod kuće, dobro?" "Da mu bar niste ništa
rekli. Iznenadila sam se što ste nam to uopće spomenuli." "Nije li moj prsten rekao dovoljno?"
"Niste trebali dodatno objašnjavati", odgovori Rose. "Vrijeme je da se Marino suoči s onim što
izbjegava otkad ga poznajem." Rose se nasloni na svoj auto kao da je preu morna da bi stajala bez
oslonca. Možda je bole ko ljena. "Onda ste mu trebali reći davno prije. Budući da niste, nastavio se
nadati. A onda mu se san rasplinuo. Ako izb jegavate otvoreno reći ljud ima što mislite i osjećate,
jedino što iz toga može p roizaći..." Ona počne tako jako kašljati da ne mo že završiti rečenicu.
"Mislim da dobivate gripu." Scarpetta pritisne nadlanicu na Rosein obraz. " Vrući ste." Rose izvadi
maramicu iz torbice, obriše njo me oči i uzdahne. "Ah, taj čovjek. Ne mogu vjerovati da uopće
razmišljate o toj mogućnosti." Vrati se na temu Bulla. "Sve je više posla. Treba mi po moć u
mrtvačnici, a nema nade da ću dobiti nekog već osposobljenog za taj posao." "Mislim da se niste
baš jako trudili pronaći nekog takvog ili provjerit i koje se još mogućnosti nude." Volvo je toliko
star da Rose ključem otključava vrata. U autu se automatski upali svjetlo pod kojim njezino lice
izgleda još ispijenije i u morn ije. Sjedne na vozačko mjesto i s mjerno popravi suknju kako bi
pokrila bedra. "Najkvalificiraniji pomoćnici u mrtvačnicama dolaze iz pogrebnih društava ili
bolničkih mrtvačnica", odgovori Scarpetta, držeći ruku na vratima auta. "Budući da je najveće
pogrebno društvo slučajno u vlasniš tvu Henryja Hollingsa, ko ji isto tako slučajno šalje sve smrtne
slučajeve u području ko je pokriva na obdukciju na Medicinski fakultet Ju žne Karoline, što mislite
ko liko bi mi dobru preporuku dao da ga nazovem? Lokalno m mrtvozorniku sigurno nije u interesu
meni po moći da uspijem." "To govorite već dvije godine, a potpuno je neutemeljeno." "Izbjegava
me." "To samo potvrđuje ono što sam vam rekla o iskazivanju osjećaja. Možda biste trebali
porazgovarati s njim", kaže Rose. "Ne znam je li on odgovoran za to što su mi odjednom po
miješali privatnu i poslovnu adresu na internetu." "Zašto bi čekao sve dosad da to učini? Pod
pretpostavkom da je on za to odgovoran." "čekao je pravi trenutak. Ured mi se spomin je u
novinama zbog slučaja zlostavljanog dječaka. Iz o kruga Beauford tražili su da ja p reuzmem slučaj.
Nisu zvali Ho llingsa. Osim toga, sudjelujem u istrazi o s mrti Drew Martin i tek sam se vratila iz
Rima. Zanimljivo da je netko odabrao baš ovaj trenutak da nazove Gospodarsku ko moru i da im
mo ju privatnu, a ne službenu adresu. I još k to me p lati članarinu." "Jasno da ste tražili da vas
maknu s popisa. Osim toga, trebalo bi negdje pisati tko je plat io članarinu." "članarina je plaćena
uplatnico m na šalteru u banci", kaže Scar -petta. "Jedino što su mi mogli reći b ilo je da je uplatila
neka žena. Hvala Bogu, izbrisali su me s popisa prije nego što su se podaci našli na internetu."
"Mrtvozornik n ije žena." "To ništa ne znači. Pa ne bi osobno obavljao prljave poslove." "Nazovite
ga i pitajte, oči u oči, pokušava li vas on to otjerati iz ovoga grada. Bolje rečeno, otjerati sve nas.
čini se da ima mnogo ljudi s kojima morate razgovarati. Počevši od Marina." Ona se nakašlje,
a svjetlo u Vo lvu baš se u tom trenutku ugasi.

"Nije se trebao doseliti ovamo", Scarpetta zuri u stražnji zid svoje stare ciglene jednokatnice, čiji je
podru m pretvorila u mrtvačnicu. " Volio je Floridu", kaže, i to je ponovno podsjeti na doktoricu Self.
Rose namjesti klima-uređaj, u ključi ventilatore da joj iz n jih puše hladan zrak u lice i ponovno duboko
udahne. "Jeste li sigurn i da vam je dobro? Vo zit ću za vama do kuće", kaže Scarpetta. "Ne dolazi u ob
zir." "Hoćete li da se sutra vidimo? Ja ću pripremit i večeru. Pršut, smokve i vaše omiljeno jelo, pijano
svinjsko pečenje. I fino toskansko vino. Znam ko liko volite kad pripremim ricottu i kremu od kave."
"Hvala vam, ali već imam p lanove", kaže Rose, s naznakom tuge u glasu. Tamn i obrisi vodotornja na
južno m rtu otoka ili - kako ga zovu -nožno m prstu. Hilton Head ima oblik cipele, poput onih koje je
Will viđao na javnim mjestima u Iraku. Bijela v ila p red ko jo m je znak Zabranjen prolaz vrijedi bar
petnaest milijuna dolara. Elekt rične ro lete su spuštene, a ona vjerojatno leži na kauču u velikoj dnevnoj
sobi i g leda film na p latnu koje pokriva staklenu stijenu okrenutu prema mo ru. Iz Willove perspektive,
film se odvija naopako, jer ga g leda izvana. On baci pogled na plažu i provjeri obližn je prazne kuće.
Mračno je. Nebo je prekriveno niskim, gustim oblacima, a vjetar stiže u iznenadnim, silovitim naletima.
Uspne se na drvenu promenadu i hoda prema v ratima ko ja dijele dvorište od vanjskog svijeta, dok se
slike na veliko m filmsko m platnu izmjenju ju unatrag. Muškarac i žena se ševe. Bilo mu se ubrza dok
hoda, njegova pijesko m oblo žena stopala tiho koračaju po vremeno m išibanim daskama, a g lu mci na
films ko m platnu sve rade unatrag. Jebu se u dizalu. Ton je stišan. Jedva se čuje tupo udaranje i
stenjanje. Ti zvukovi seksa zvuče tako nasilno kad ih izvode likovi iz Ho lly wooda. Dolazi do drvenih
vrata. Zaključana su. Popne se preko njih i ode na svoje uobičajeno mjesto pokraj kuće. Pro matra je kro
z razmak između prozora i rolete. čin i to s vremena na vrijeme već mjesecima. Gleda je kako korača
sobom, p lače i čupa si kosu. Noću nikad ne spava. Boji se noći. Boji se oluja. Gleda filmove po cijelu
noć, sve do zore. Gleda filmove kad pada kiša. Ako grmi, jako pojača ton. Kad je vedro, skriva se od
sunca. Obično spava na crnoj kožnatoj kutnoj garnituri na kojoj je i sad ispružena, poduprta kožnatim
jastucima i pokrivena deko m. Upravo je podigla daljinski upravljač i vratila DVD na scenu u kojoj se
Glenn Close i Michael Douglas ševe u dizalu. Susjedne se kuće gotovo ne vide od visokog bambusa i
drveća. Prazne su. U n jima nema n ikoga, jer ih njihovi bogati vlasnici ne iznajmlju ju, ne borave u
njima, a i nisu baš dolazili u posljednje vrijeme. Te se skupocjene obiteljske v ile na plaži obično počnu
koristiti kad djeci završi školska godina. Ona ionako ne bi željela da u blizini ima ljudi. Cijelu zimu
nema nit i jednog susjeda. želi b iti sama i istodobno je užasnuta samoćom. Stravično se boji grmljavine
i kiše, užasava se vedrog neba i sunca, ne želi više biti nigdje n i pod kakvim uvjetima. Zato sam ja tu.
Ona ponovno odvrti DVD unatrag. Dobro poznaje njezine rituale: leži u istom p rljavo m, ružičastom
puloveru, vraća filmove unatrag i ponovno gleda određene scene, obično ljude kako se seksaju. Tu i
tamo izađe do bazena da popuši cigaretu i pusti svog jadnog psa iz zatvorene pletene košare. Nikad ne
pokupi govna za njim, pa je trava prepuna sasušenog izmeta. Ni Meksikanac koji jo j održava okućnicu
i dolazi svakog drugog tjedna nikad ne pokupi izmet. Ona stoji po kraj bazena i puši, zureći u prazno,
dok pas švrlja po dvorištu. Tu i tamo ispusti duboko, grleno rezan je. Zove ga. "Dobar pas" ili češće
"zločesti pas", i "Dođi. Da si odmah došao!" Prito m p lješće. Ne mazi ga, gotovo da ga nije u stanju ni
pogledati. Da nema tog psa, život bi joj b io neizdrživ. Pas ništa od toga ne razu mije. Vjerojatno se i ne
sjeća što se dogodilo ili bar to tada nije razu mio. On poznaje samo unutrašnjost pletene košare u
praonici gdje spava, sjedi i laje. Ona i ne primjećuje kad pas laje, jer stalno pije votku, guta pilu le i
čupa kosu. To je njezina svakodnevna rutina. Uskoro ću te držati u zagrljaju, odnijeti kroz unutarnju
tminu u više carstvo i ti ćeš biti odvojena od pakla fizičke dimenzije u kojem si sad. Zahvalit ćeš mi.
Will i dalje pažljivo pro matra oko linu, pazeći da ga nit ko ne vidi. Gleda je kako ustaje s kauča i pijana
odlazi do kliznih vrata kako bi izašla van popušiti cigaretu. Kao i obično, zaboravlja da je uključen
protuprovalni sustav. Trgne se i opsuje kad počne zavijanje i treštanje, pa otetura do alarma i pokuša ga
isključiti. Zazvoni telefon. Ona provuče prste kroz tamnu kosu, koje ima sve manje, nešto govori u
slušalicu, a onda viče i na kraju tresne telefonskom slušalico m. Will
se spusti na tlo iza grmlja i ne miče se. Za nekoliko će minuta stići policija, dva policajca u slu
žbenom automobilu okruga Beaufort. Dobro skriven, Will pro matra polica jce dok stoje na
trijemu, ne pokušavajući ući u kuću jer je već poznaju. Opet je zaboravila lo zinku, pa je tvrt ka za
alarme, kao i obično, poslala policiju. "Gospođo, ionako baš nije dobra ideja da koristite ime svog
psa", govori joj jedan policajac ono št o su joj već prije rekli. "Trebali b iste odabrati neku drugu
riječ za lo zinku. Ime ljubimca je jedna od prvih riječi ko je će provalnik isprobati." Ona plete
jeziko m. "Ako se ne mogu sjetiti n i imena tog prokletog psa, kako ću se onda sjetiti neke druge
riječi? Znam samo da je lozinka ime psa. Ah, kvragu. Kajmak. Eto, sad sam se sjetila."

"Da, gospođo, ali ja i dalje mislim da biste je trebali pro mijen iti. Kao što sam rekao, n ije dobro
koristiti ime kućnog ljubimca. I tako ga se ne možete sjetit i. Sigurno ima neka riječ koje b iste se
mogli sjetiti. Ovdje ima dosta provala, osobito u ovo doba godine kad je većina kuća prazna." "Ne
mogu se sjetiti nove lozinke." Jedva govori. "Kad počne pištati, ne mogu mislit i." "Jeste li sigurn i
da mo žete ostati sami? Mo žemo li koga nazvati?" "Više nemam n ikoga." Naposljetku, policajci
se odvezu. Will izroni iz svog skrovišta i pro matra je kro z pro zor kako ponovno postavlja alarm.
Jedan, dva, tri, četiri. Ista šifra, jed ina ko ju mo že zapamtiti. Pro matra je kako sjeda natrag na kauč i
opet plače. Ponovno si toči votku. Više nije prav i trenutak. On se vrati n iz drvenu promenadu natrag
do plaže. 8 Sljedeće jutro, osam sati po pacifičko m vremenu. Lucy uspori i zaustavi se ispred Centra za
rak Sveučilišta u Standfordu. Uvijek kad leti svojim Citation X -o m, av ionom na mlazn i pogon, u San
Francisco i onda tamo unajmi Ferrari kojim za sat vremena stigne do svog neuroendokrinologa, osjeća
se moćno, onako kako se čovjek osjeća u okrilju svoga doma. Prip ijene traperice i uska majica kratkih
ru kava ističu njezino sportski oblikovano tijelo. U takvoj se odjeći osjeća puna života, onako kako se
osjeća kod kuće. Zbog crnih čizama od krokodilske kože i ručnog sata Breit ling Emergency od titanija
s jarkonarančastim bro jevima još se osjeća kao Lucy, neustrašiva i uspješna, kao onda kad ne misli na
to što s njom nije u redu. Lucy spusti prozor crvenog F430 Spidera. "Možete li ga parkirati?" obrati se
čuvaru parkirališta u sivom na ulazu u suvremen i ko mpleks zgrada od betona i stakla, ko ji jo j
oklijevajući p rilazi. Ne poznaje ga. Sigurno je nov. "Ima mjen jač Formu le 1. To su ove tipke na
volanu. Desna je za prebacivanje u veću brzinu, lijeva za man ju, a obje istovremeno za ler. Ova t ipka
je za vo žnju unatrag." Opazi nelagodu u njegovim očima. "Dobro, u redu, priznajem da je malo ko
mplicirano", kaže mu, jer ne želi da ispadne da ga podcjenjuje. čuvar je postariji muškarac kojem je
vjerojatno dosadno u miro vini, pa je odlučio čuvati bolničko parkiralište. Ili mu mo žda netko u obitelji
ima rak ili ga je imao. U svakom slučaju, očito je da nikad nije vozio Ferrari. Mo žda ga nikad prije nije
ni vidio ovako izbliza. Gleda ga kao daje upravo sletio iz svemira. Očito ne želi imati posla s tim vozilo
m, što je dobro ako ne zna voziti auto ko ji košta više od neke kuće. "Ne bih se usudio", kaže čuvar,
opčinjen kožnato m unutrašnjošću i crvenom tipko m "start" na volanu od ugljičn ih vlakana. Od mahne
glavom. Zaobiđe auto sa stražnje strane i pogleda motor pod staklo m, pa opet odmahne glavom. " E
ovo je stvarno zvijer. Kabrio let, pretpostavljam. Sigurno vas dobro propuše kad spustite krov, mislim, s
obziro m na brzinu ko ju vjero jatno mo že postići", kaže jo j. "Svaka čast, ovo je stvarno fina stvarčica.
Zašto ga ne parkirate tamo preko." On jo j pokaže gdje. "To je najbolje mjesto na parkiralištu. Kako je
dobar." I dalje odmahuje g lavom. Lucy parkira auto, zg rabi svoju poslovnu torbu i dvije velike kuverte
sa snimkama na kojima je magnetna rezonancija otkrila najstrašniju tajnu u njezinu životu. Stavi
ključeve Ferrarija u d žep, tutne čuvaru u ruku novčanicu od sto dolara i kaže mu ozb iljnim glaso m:
"čuvajte ga kao o ko u glavi", pa namigne. Centar za rak p rekrasan je medicinski ko mp leks, s
beskrajnim n izo m pro zora i kilo metrima u laštenih drvenih podova. Sve je otvoreno i prepuno svjetla.
Ljudi ko ji tu rade, mnogi od njih volonterski, uvijek su ljubazni. Kad je prošli put došla na pregled, u
hodniku je ot mjeno sjedila g lazbenica i prebirala po strunama harfe, svirajući Time A fter Time. Ovog
je poslijepodneva ta ista umjetnica s virala What a Wonderful World. Ko ja ironija. I dok Lucy sa
šilterico m navučenom nisko na čelo hoda brzim korako m, ne g ledajući n ikoga, shvaća da trenutno
nema te glazbe koju b i netko mogao svirati a da u n joj ne pobudi cin izam i ne baci je u depresiju.
Prostor u kojem su smještene klinike savršeno je uređen, u ze mljanim tonovima i odvojen staklo m od
vanjskog svijeta. Umjesto umjetničkih
slika, na zidovima vise ravni TV ekrani na kojima se izmjenjuju u mirujući kadrovi prirode, livade i
p lanine, jesensko liš će, snijegom okovane šume, goleme sekvoje i crvene stijene Sedone, a prate ih
nježni zvukovi žubora potoka, bubnjanja kiše, pjeva ptica i povjetarca. U lončanicama
su prave orhideje, rasvjeta je ugodna, a čekaonice nikad nisu prepune ljudi. Jedina pacijent ica na
Klinici D koju Lucy ugleda kad stigne do prijamnog šaltera jest žena s periko m koja čita časopis
Glamour. Lucy se obrati tihim g lasom muškarcu za šaltero m i kaže da ima dogovoren sastanak s
doktorom Nathanom Dayom, odnosno Nateom, kako ga ona zove. "Kako se zovete?" upita je
muškarac s osmijeho m. Lucy mu t iho kaže lažno ime ko jim se koristi. On nešto utipka na svom
računalu, ponovno se nasmiješi i posegne za telefonom. Za manje od minute, Nate otvori v rata i
mahne Lucy da uđe. Kao i obično, zagrli je. "Baš mi je drago što te vidim. Izgledaš odlično",
govori dok u laze u njegovu ordinaciju. Ordinacija je mala, uopće nije onakva kakva bi se očekivala
od neuroendokrinologa ko ji je bio harvardski đak i kojeg s matraju jednim od najvećih stručnjaka u
svom području. Na pretrpano m stolu je računalo s velikim monitoro m, police su prepune knjiga, a
na zidovima gdje bi u većini o rdinacija b ili pro zori, postavljen je niz negatoskopa. Tu je i kauč,
kao i jedna stolica. Lucy mu pru ži snimke koje je donijela. "Tu su laboratorijski nalazi", kaže mu.
"A tu je snimka ko ju si prošli put vidio i sad nova." On se smjesti za svoj radni stol, a ona sjedne
na kauč. "Otkad su nalazi?" upita je dok otvara kuvertu, a zat im čita nalaze od kojih nit i jedan nije
elektronički pohranjen. Svu njezinu dokumentaciju čuva pod šifro m u vlastito m

sefu. Njezino ime ne piše nigdje. "Nalazi krvnih pretraga su od prije dva tjedna. Zadnja snimka
napravljena je prije mjesec dana. Moja teta ju je pogledala, kaže da sve izgleda dobro, no ako u zmemo
u obzir to što ona uglavnom v idi..." kaže Lucy. "Rekla ti je da, sudeći po snimkama, n isi mrtva. Kakvo
olakšanje. I kako je Kay?" "Sviđa joj se Charleston, ali n isam sigurna da se ona sviđa Char-lestonu.
Meni je g rad sasvim pristojan... No mene uvijek motiv iraju mjesta u koja se ne uklapam." "A većina ih
je takva." "Znam. Tako zvana Lucy čudakin ja. Pretpostavljam da tu i dalje nitko ne zna t ko sam. Bar
se tako čini, budući da sam dala lažno ime istom onom, kako se zove, za šaltero m i ništa mu nije b ilo
su mnjivo. Što god rekli demo krati u Kongresu, zaštita privatnosti podataka je farsa." "Nemo j me
potezati za jezik." On pažljivo proučava njezine la boratorijske nalaze. "Znaš li koliko imam pacijenata
koji b i p latili iz vlastitog džepa da mogu, samo da im nalazi ne završe ni u kakvoj bazi podataka?"
"Imaju pravo. Da ja želim provaliti u tvoju bazu podataka, vjero jatno bih to uspjela u ro ku od pet
minuta. FBI-u bi mo žda trebalo sat vremena, ali oni su to vjerojatno već obavili. Ja to nisam učin ila,
zato što ne vjerujem u kršenje ičijih građanskih prava, osim ako za to nemam jako dobar razlog." "To i
oni kažu." "Lažu i g lupi su. Osobito FBI." "I dalje su na vrhu tvoje liste najomraženijih, ko liko vid
im." "Dali su mi otkaz bez ikakvog valjanog razloga." "Ma tko bi uopće pomislio da bi netko mogao
zloupotrebljavati antiteroristički zakon i još za to dobivati plaću. Dobro, ne baš veliku. Što sad prodaješ
od kompjutorskih novotarija za puste milijune?" "Modeliranje podataka. Neuralne mreže koje koriste
ulazne podatke i u osnovi izvode inteligentne zadatke onako kako to rad i naš mozak. I imam nekakav
DNK projekt koji bi se mogao pokazati zan imljiv im." "TSH je odličan", kaže joj on. "Slobodni T4
također, što znači daje metabolički sve u redu. No to sam t i mogao reći i bez laboratorijskih nalaza.
Malo si smršavjela otkad sam te zadnji put vidio." "Oko dvije i pol kile." "Izgleda da si dobila na
mišićnoj masi, što znači da si v jero jatno izgubila dobrih pet kila masti i vode koju si nakupila." "Vrlo
lijepo rečeno." "Koliko v je žbaš?" "Kao i obično." "Zapisat ću to kao da redovito vježbaš, premda je
prije u pitanju opsesija. Jetreni testovi su dobri. I razina prolaktina je izvrsna, spustila se za dva cijela
četiri. Kakve su ti menstruacije?" "Normalne." "Nema bijelog, vodenastog ili mliječnog iscjetka iz
bradavica? Ne bi trebalo biti laktacije kad je razina prolaktina ovako n iska." "Nema. I nemoj se prerano
poveseliti. Ne dam da ih preg ledaš." On se nasmiješi, zapisujući nešto u njezin karton. "Tužna stvar u
svemu tome jest da mi grudi v iše nisu onako velike." "Ima žena koje bi masno platile za tvoje grudi.
Što i čine", kaže jo j čin jeničnim tonom. "Nisu na prodaju. Zapravo, u posljednje vrijeme ih n itko neće
ni besplatno." "Znam da to nije istina." Lucy više nije nelagodno pred njim. Može razgovarati o svemu.
U početku je priča bila drugačija. Situacija je bila tako užasna i ponižavajuća. Dobroćudni pituitarni
makroadenom - tu mor mo zga -izazvao je preveliko lučenje hormona prolaktina, zbog ko
jeg se njezino tijelo počelo ponašati kao da je trudno. Izgubila je menstruaciju i dobila na težin i.
Nije imala galaktoreju, odnosno, nije joj počelo curit i mlijeko, no to bi se sigurno dogodilo da nije
na vrijeme otkrila o čemu se rad i. "Sudeći po tvojim riječima, ne v iđaš nikoga." On istrese
snimke magnetne rezonancije iz kuverte, podigne ih i prikvači za negatoskop. "Ne." "Kakav ti je
libido?" On priguši svjetla u ordinaciji i uključi negatoskop, osvjetljavajući snimke Lucyna mo
zga. "Znaš da Dostinex ponekad zovu 'droga za seks'. M islim, ako ga mo žeš nabaviti." Ona mu
priđe i pogleda svoje snimke. "Ne idem na operaciju, Nate." Sumo rno zuri u otprilike pravokutno
oblikovanu sjenu manjeg intenziteta na bazi hipotalamusa. Svaki put kad pogleda snimke svog mo
zga, osjeća se kao da se radi o pogreški. To ne mo že b iti n jezin mo zak. Mladi mo zak, kako ga
Nate opisuje. Anatomski g ledano, super mozak, kaže, osim jedne sitne pogreške - tu mora veličine
pola o manje kovanice. "Ne zan ima me što kažu znanstveni radovi. Ne idem pod nož. Kako ti to
izgleda? Molim t e, reci mi da izg leda u redu", kaže Lucy. Nate stavi stariju snimku pokraj novije
i usporedi ih, pažljivo ih proučavajući. "Nema dramat ične razlike. I dalje je sedam do osam
milimetara. Nema n ičeg supraselarno. Mali po mak infundibulu ma hipofize ulijevo." Po kaže

olovkom na to mjesto. "Optička hijazma je čista," pokaže i to, "što je izvrsno." Odloži o lovku, podigne
kažiprste i priljubi ih jedan uz drugi, a zatim ih počne razdvajati da b i joj ispitao periferni vid.
"Izvrsno", ponovi. "Znači, gotovo identično. Lezija ne raste." "Ali se i ne s manjuje." "Sjedni." Ona
sjedne na rub kauča. "Sve u svemu," kaže ona, "lijek ga nije uništio, nije izazvao nekro zu. Tu mor nije
nestao, a nikad i neće, zar ne?" "Ali i ne raste", ponovi on. "Nije se sman jio, no terapija ga dr ži pod
kontrolo m. U redu. Opcije. Što bi htjela učiniti? Dopusti mi najprije da t i kažem sljedeće. Zbog toga
što se Dostinex i njegovi generički oblici povezuju s oštećenjem srčanih zalistaka, ne trebaš se brinuti.
Ta se ispitivanja provode u ljudi koji ga u zimaju zbog Parkinsonove bolesti. U n iskoj dozi u kakvoj bi
ga ti u zimala, v jerojatno bi sve bilo u redu. Postoji veći problem: mogu ti napisati ne znam koliko
recepata, ali u ovoj zemlji nećeš doći ni do jedne jedine kapsule." "Lijek se proizvodi u Italiji. Mogu
tamo pokušati. Doktor Maroni mi je obećao da će ga nabaviti." "U redu, ali moraš napraviti ehokard
iogram svakih šest mjeseci." Zazvoni telefon. Nate pritisne tipku na telefonu, kratko posluša o čemu se
radi i kaže osobi koja ga je nazvala: "Hvala. Nazovite osiguranje ako mislite da situacija izmiče
kontroli. Samo pazite da ga nit ko ne dira." Poklopi slušalicu i obrati se Lucy: "Net ko se, izg leda,
dovezao u crvenom Ferrariju ko ji izaziva veliku po zornost." "Što je na neki način ironično." Ona
ustane s kauča. "Sve je pitanje perspektive, zar ne?" "Ja ću ga voziti, ako t i ne želiš." "Nije da ne želim.
Samo mi ništa više nije isto kao prije. Ne znači da je lošije, samo je drugačije." "U tome je stvar kod
tebe. Imaš nešto što ne želiš. No sad imaš više nego prije, pa se zbog toga promijenio način na koji
gledaš na život i svijet." On je isprati iz sobe. "Ja to vidim tu u bolnici svaki dan." "Da, naravno."
"Stanje je dobro." On zastane navratima čekaonice u kojoj nema nikoga tko bi ih mogao čuti, samo ona
j muškarac za šaltero m, koji se stalno smiješi i opet razgovara preko telefona. "Ulaziš u gornjih deset
posto mojih pacijenata, s obziro m na to u ko liko si dobro m stanju." "Gorn jih deset posto. To je nešto
kao solidna četvorka. Nisam li na početku bila odl ikašica?" "Ne, nisi. Vjero jatno je odavna tu, samo
nisi znala da ga imaš dok n ije počeo stvarati simptome. ču ješ li se s Rose?" "Ona se uopće ne mo že
suočiti s tim. Pokušavam se ne ljutit i na nju zbog toga, ali teško je. Stvarno je teško. I nije pošteno.
Osobito prema mo joj teti." "Nemo j dopustiti da te odgurne od sebe, jer vjero jatno to pokušava učiniti
iz razloga koji si upravo navela. Ne mo že se suočiti s tim." On zavuče ruke u d žepove svog liječn
ičkog ogrtača. "Potrebna si joj. Sigurno neće o tome razgovarati n i s kim drugim." Mršava žena sa
šalom o motanim o ko ćelave glave i dva dječaka obilaze Ferrari ispred Centra za rak. čuvar parkirališta
žurn im korako m prilazi Lucy. "Nisu ga dirali. Pazio sam. Nit ko ga nije ni taknuo", kaže jo j t ihim, u
žurbanim g las om. Ona pogleda dječake i n jihovu bolesnu majku, pa krene prema automobilu,
otključavši ga daljinskim upravljačem. Dječaci i njihova majka ustuknu korak-dva, a na licima im se
pojavi strah. Majka izg leda staro, premda joj vjero jatno nije više od trideset pet godina. "Oprostite",
kaže ona Lucy. "Potpuno ih je očarao. Nisu ga dirali." "Koliko brzo mo že voziti?" upita stariji, riđokosi
d ječak. Otprilike mu je dvanaest godina. "Da vidimo, četiristo devedeset konjskih snaga, šest brzina,
4,3-li-tarski V8 motor, s osamsto pedeset okretaja i stražnji difu zor od ugljičnih vlakana. Dođe do
stotke za manje od četiri sekunde. Oko t risto dvadeset kilo metara na sat." "Ideš!" "Jesi li
ikad vozio ovakav autić?"
upita Lucy starijeg dječaka. "Nikad ga u životu nisam n i vid io." "A ti?" obrati se Lucy njegovu
riđokosom mlađem bratu, kojemu je mo žda osam ili devet godina. "Ni ja, gospođo", kaže on
stidljivo. Lucy otvori vrata na vozačkoj strani, a dva riđokosa dječaka istegnu vratove kako bi
zavirili unutra i tiho uskliknu. "Kako se zoveš?" upita ona starijeg dječaka. "Fred." "Sjedni na
vozačko sjedalo, Frede, a ja ću t i pokazati kako da ga upališ." "Ne morate to radit i", kaže jo j
njihova mama, izgledajući kao da će svakog trena zaplakati. " Ljubavi, da ni slučajno nisi nešto
pokvario." "Ja sam Johnny", oglasi se drugi dječak. "Ti si sljedeći", veli mu Lucy. "Dođi tu pokraj
mene i g ledaj." Lucy uključi aku mulator, provjeravajući je li mjenjač u leru. Uzme Fredov
kažiprst i postavi ga na crvenu tipku za paljenje motora na volanu. Pusti mu ruku i kaže: " Drži
neko liko sekundi i onda ga upali." Ferrari se probudi

uz riku. Lucy provoza svakog dječaka po jedan krug, dok njihova majka stoji sama nasred parkirališta,
smiješeći se, mašući im i brišući suzne oči. Benton snima Gladys Self čiji g las dopire kroz telefonsku
slušalicu u njegovu uredu u Laboratoriju za neurooslikavanje u bo lnici McLean. Kao i njezino j slavnoj
kćerki, i njo j pristaje prezime Self. "Znate zašto me ta moja bogata kći nije s mjestila u neku lijepu vilu
u Boci", govori go spođa Self. "E pa, gospodine moj, zato što ja ne želim bit i u Boci, ni u Palm Beachu,
nit i n igdje drugdje nego tu gdje jesam, u Hollywoodu na Floridi. U mo jem malo m, oronulo m stanu
na rivi." "Zašto to želite?" "Da joj vratim milo za drago. Zamislite samo kako će to izgledati kad me
jednog dana pronađu mrtvu u ovoj rupetini. Vid jet ćemo kakav će onda to učinak imat i na njezinu
popularnost." Ona se slavodobitno nasmije. "čini se da vam je teško pronaći lijepu riječ za svoju kćer",
kaže Benton. "A men i je potrebno da je nekoliko minuta hvalite, gospođo Self. Baš kao što mi treba i
nekoliko minuta neutralnih ko mentara, a zat im krit ičkih." "Zašto ona uopće ovo radi?" "Objasnio sam
vam na početku razgovora. Dobrovoljno se prijavila kao ispitanica u znanstveno -istraživačko m
projektu ko ji vodim." "Ta se moja kći ne prijav lju je dobrovoljno ni za kakav drek osim ako ne očekuje
da će iz toga izvući neku korist. Nikad je nisam vid jela da radi išta iz puke želje da po mogne drugima.
Gluposti. Ha! Hitan slučaj u obitelji. I ma sreće što se nisam javila na CNN i objavila cijelo m svijetu da
laže. Baš me zan ima o čemu se zapravo radi. Da vidimo. Dopustite da pokušam povezati konce. Vi ste
jedan od onih policijskih psihologa u, kako se zove ta vaša bolnica? McLean? E da, tako je. Tamo
uvijek idu bogati i slavni. Upravo je to mjesto kamo b i otišla da se mora nekamo sklonit i, a ja dobro
znam i zašto. Pali b iste u nesvijest da znate. Bingo! Ona je pacijentica, eto u čemu je stvar!" "Kao što
rekoh, sudjeluje u istraživanju koje ja vodim." Kvragu. Upozorio je doktoricu Self da će se ovo
dogoditi, da će n jezina majka posumnjati da je u bolnici ako je on nazove zbog sniman ja. "Ne smijem
razgovarati o n jezinoj situaciji - ni gdje je, n i što radi, n i zašto. Ni o jedno m ispitaniku koji sudjeluje
u našim istraživanjima ne smijem otkriti n ikakve podatke." "E, ja b ih vama sigurno mogla otkriti ko ji
podatak. Znala sam! Ona je stvarno vrijedna istraživanja, u to nema sumnje. Koja b i normalna osoba
otišla na televiziju i radila to što ona radi. Kop a ljud ima po mo zgu, po životu, kao kod one tenisačice
ko ju su nedavno ubili. Kladim se u što hoćete daje Marilyn na neki način kriva za to. Dovela ju je u
svoju TV emisiju, raspravljala o n jezin im p rivatnim problemima tako da cijeli svijet to vidi i čuje.
Sramota, ne mogu vjerovati da su roditelji te cure to dopustili." Benton je vid io snimku emisije.
Gospođa Self je u pravu. Drew je bila potpuno izložena javnosti, što ju je učinilo ranjivo m i
dostupnom. To je recept za privlačenje uhoda, ako ju je itko uho dio. Premda postavljanje pitanja n ije
svrha ovog poziva, Benton ne može odoljeti a da ne postavi nekoliko. "Pitam se kako je vašoj kćeri
uspjelo dovesti Drew Martin u emisiju. Jesu li se poznavale?" "Marilyn mo že dobiti koga god želi. Kad
me nazove, a to je u posebnim prilikama, uglavnom se hvali kako poznaje ovu ili onu slavnu osobu.
Jedino što to kaže na takav način da ispada kao da oni imaju sreće što su upoznali n ju, a ne ona njih."
"čini se da je ne viđate često." "Zar stvarno mislite da bi se potrudila posjetiti v lastitu mater?" "Pa n ije
ni ona potpuno lišena osjećaja, zar ne?" "Kao djevojčica je znala biti slatka. Znam da je to teško
povjerovati, ali nešto je pošlo naopako kad je navršila šesnaest godina. Pobjegla je s nekim p lejbojem
koji joj je slo mio srce, pa se vratila kući i
onda je počela parada. Je li vam p ričala o to me?" "Ne, nije." "To se moglo i očekivati.
Neprekidno melje o to me kako jo j se otac ubio, kako sam ja g rozna i sve ostalo. Glavno da njezin
i neuspjesi ne postoje. Što uključuje i ljude. Iznenadili b iste se da znate koliko je ljudi uspjela
izbaciti iz svog života bez ikakva opravdanog razloga, samo zato što su joj smetali. Ili zato da ne
otkriju neku stranu njezine ličnosti koju svijet ne smije vid jeti. To je zločin ko ji se kažnjava
smrću." "Pretpostavljam da ne mislite doslovno." "Ovisi o defin iciji." "Počnimo s neko m n jezino
m po zit ivnom osobinom." "Je li vam rekla da svi s njo m mo raju potpisati ugovor o tajnosti
podataka?" "Zar i v i?" "želite li znati pravi razlog zašto živim ovako kako živim? Zato što si ne
mogu priuštiti tu njezinu takozvanu velikodušnost. živim od socijalne po moći i one crkavice od
mirovine ko ju primam zato što sam rad ila cijeli život. Marilyn nikad ništa nije učinila za mene, ali
mi je imala petlje reći da mo ram potpisati ugovor o tajnosti, znate. Rekla je da ću, ako ne
potpišem, biti prepuštena sama sebi bez obzira na to ko liko bila bolesna ili stara. Nisam potpisala.
Ionako ne razgovaram o njoj. A mogla bih. Stvarno bih mogla."

"Razgovarate o njoj sa mno m." "Pa dobro, rekla mi je da s mijem, zar ne? Ona vam je dala mo j bro j
telefona zato što ima neku računicu i to joj je u interesu. A ja sam jo j slaba točka. Ne mo že odoljeti.
Jedva čeka da ču je što ću reći. Da potvrdi vlastita uvjerenja o samo j sebi." "Molio bih vas", kaže
Benton, "da pokušate zamislit i kako joj govorite što vam se sviđa kod nje. Sigurno vam se nešto sviđa.
Na primjer: 'Uvijek sam se div ila kako si bistra' ili 'Tako sam ponosna na tvoj uspjeh' i tako dalje." "čak
i ako to ne mislim?" "Ako ne mo žete reći ništa pozit ivno, bojim se da ću vas morati isključiti iz
ispitivanja." Bentonu bi to sasvim odgovaralo. "Bez brige. Znam lagati jednako dobro kao i ona." "A
onda nešto negativno. Recimo : 'Kad bi barem b ila velikodušnija' ili 'man je bahata' ili što go d vam već
padne na pamet." "To će biti lako." "Na kraju vas molim neutralne ko mentare. Govorite o vremenu,
kupovini, o tome što ste radili u posljednje vrijeme i slično." "Nemo jte jo j n išta vjerovati. Lagat će
vam o svemu i pokvariti istraživanje." "Mozak ne mo že lagati", kaže Benton. "čak ni njen." Sat
vremena poslije. Doktorica Self odjevena u odijelo od svjetlucave crvene svile, bosa, naslonjena na
jastuke na svom krevetu. "Razu mijem da s matrate kako ovo nije potrebno", kaže Benton, okrećući
stranice svi jetloplavo ukoričenog Strukturiranog klin ičkog intervjua za poremećaje ličnosti osi I iz
četvrtog izdanja Dijagno stičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, DSM-IV. "Trebaju
vam skripta, Bentone?" "Kako bi sve u ispitivanju b ilo dosljedno, intervjue radimo uz pomoć knjige.
Svaki intervju i sa svakim ispitaniko m. Neću vas pitati ono stoje očito ili irelevantno, kao na primjer,
što ste po zanimanju." "Dopustite da vam po mognem", kaže ona. "Nikad nisam b ila psihijatrijski
pacijent. Ne u zimam nikakve lijekove. Ne pijem pre komjerno. Noću obično spavam pet sati. Koliko
dugo spava Kay?" "Jeste li u posljednje vrijeme dobili ili izgubili na tjelesnoj težin i?" "Savršeno
održavam svoju tjelesnu težinu. Koliko Kay sad ima kila? Jede li puno kad je sama ili depresivna? Dolje
na jugu jedu goleme količine pržene hrane." Benton okreće stranice. "Osjećate li kakve neobične
senzacije u t ijelu ili po koži?" "Ovisi s kim sam." "Osjećate li katkad mirise ili o kuse koje drugi ljudi
ne osjećaju?" "Ja mogu svašta št o drugi ne mogu." Benton podigne pogled prema n joj. "Mislim da ovo
ispitivanje n ije dobra zamisao, doktorice Self. Ovakav razgovor nije konstruktivan." "Nije na vama da
to procijenite." "Zar vi mislite da je konstruktivan?" "Niste još stigli do kronologije raspoloženja.
Nećete li me p itati jesam li ikad imala napade panike?" "Jeste li?" "Znojenje, drhtanje, o maglica,
ubrzan rad srca. Strah da bih mog la u mrijeti?" Ona zamišljeno zuri u njega, kao da je on pacijent. "Što
je rekla mo ja majka na snimci?" "A kada ste došli ovamo?" kaže on. "čin ilo se da ste u veliko j panici
zbog nekakve elekt roničke pošte. One ko ju ste spomenuli doktoru Maroniju čim ste stigli i o kojo j
otada niste ni riječ prozborili." "Zamislite, vaša mala asistentica je mislila da će ona sa mno m rad iti
intervju." Nasmiješi se. "A ja sam psihijatrica. To bi bilo kao da početnik u tenisu igra protiv Drew Mart
in." "Što osjećate u vezi s time što joj se dogodilo?" upita je on. "Bilo je na vijestima da ste je doveli u
svoju emisiju. Neki kažu da se ubojica usredotočio na nju zbog..." "Kao da se prvi i jedin i put pojavila
na televiziji u mo m šou. I mnogi drugi ljudi su bili kod mene." "Htio sam reći, zbog njezine
popularnosti, a ne zbog njezina pojavljivanja u konkretno vašoj emisiji." "Vjero jatno ću za tu epizodu
dobiti još jedan Emmy . Osim ako to što se dogodilo..." "Da?" "To bi
bilo jako nepošteno", kaže doktorica Self. "Da Akademija ima predrasude zbog toga što joj
se dogodilo. Kao da to ima ikakve veze s kvaliteto
m moga rada. Što je rekla mo ja ma jka?" "Ne smijete čuti stoje rekla prije nego što budete pod
skenerom." "Voljela bih razgovarati o svojem ocu. Umro je kad sam b ila vrlo mlada." "U redu",
kaže Benton, koji sjedi što dalje mo že od nje, okrenut leđima prema radnom stolu i laptopu. Na
stolu između njih nalazi se uključen magnetofon. "Razgovarajmo o vašem ocu." "Imala sam dvije
godine kad je u mro. Nit i dvije." "I sjećate ga se dovoljno dobro da biste se osjećali odbačeno?"
"Kao što znate iz znanstvenih radova, koje ste pretpostavljam p ročitali, dojenčad koja n ije bila
dojena ima najveći rizik od povišenog stresa i tjeskobe u kasnijem životu. žene u zatvoru koje ne
mogu dojiti gube sposobnost da se brinu i paze na d jecu." "Ne razu mijem vezu. Što želite reći,
daje vaša majka neko vrijeme b ila u zatvoru?"

"Nikad me nije držala na grudima, n ikad me nije dojila, u mirivala zvuko m svoga srca, nikad nije sa
mno m ostvarila izravni kontakt očima dok me hranila na bočicu, žlico m, lopatom, bagerom. Je li vam
priznala to dok ste je snimali? Jeste li je pitali kakav je bio naš odnos?" "Za svrhu snimanja majki ne
moramo znati kakav je odnos bio između njih i ispitanika." "Odbijala je sa mno m ostvariti povezanost,
što je u meni samo pojačalo osjećaj odbačenosti i ogorčenja. Upravo sam zbog njezina ponašanja sklona
nju krivit i za to što me je otac ostavio." "Mislite, u mro." "Zanimljivo, zar ne? Kay i ja s mo obje
izgubile očeve u ranoj dobi i obje s mo postale doktorice. Samo što ja liječim u move živih, dok ona
reže tijela mrtvih. Oduvijek me zanimalo kakva je u kre vetu. Mislim, s obziro m na zanimanje koje je
odabrala." "Kriv ite svoju majku za smrt svojega oca." "Bila sam ljubo morna. Neko liko puta sam
slučajno ušla u sobu dok su vodili ljubav. Vidjela sam što rade, s dovratka, svoju majku kako mu podaje
svoje tijelo. Zašto njemu, a ne meni? Zašto ona, a ne ja? željela sam ono što su davali jedno drugome,
ne shvaćajući tada što to znači, jer sigurno nisam htjela oraln i ili genitalni seks s vlastitim rod iteljima i
nisam razu mjela taj dio, to što su radili kako se stvar razvijala. Vjerojatno sam mislila da ih nešto boli."
"Vidjeli ste ih više puta u takvoj situaciji, a još niste imali ni dvije godine, i još ste to zapamt ili?" Od
loži svoj dijagnostički priručnik pod stolicu na ko joj sjed i i sada piše bilješke. Ona pro mijeni položaj
na krevetu, namjestivši se tako da joj bude ugodnije i da izgleda provokativnije, pazeći da Benton mo že
dobro vidjet i svaku oblinu njezina tijela. " Vidjela sam svoje roditelje žive, tako pune života, a onda je,
dok trepneš, mo j otac u mro. Kay je, s druge strane, svjedočila dugom, mučno m u miran ju svog oca
od raka. Ja sam živ jela s gubitkom, dok je ona živjela s umiranjem. U to me je razlika. Tako da, vidite,
Bentone, mo j cilj kao psihijatrice jest da razu mijem život mog pacijenta, dok je Kayin da razu mije
smrt svog pacijenta. To sigurno na neki način utječe na vas." "Nismo tu da razgovaramo o men i." "Nije
li d ivno što se Paviljon ne drži krut ih institucijskih pravila? Tu s mo, usprkos onome što se dogodilo
kad sam došla. Je li vam doktor Maroni rekao da mi je došao u sobu? Ne ovu, nego onu prvu? Kako je
zatvorio vrata, odvezao mi kućnu haljinu? Dodirivao me? Je li on prije mo žda bio g inekolog? Izg
ledate kao da vam je neugodno, Bentone." "Osjećate li se hiperseksualno?" "Znači, sad želite reći da
imam maničnu epizodu." Ona se nasmiješi. " Da vid imo, koliko bis mo dijagnoza mogli izmislit i ovog
poslijepodneva. To nije razlog zašto sam tu. Znamo zašto sam tu." "Rekli ste da ste tu zbog e-maila koji
ste dobili u pauzi između snimanja emisije. Pretprošlog pet ka." "Rekla sam doktoru Maroniju o tom pis
mu." "Koliko sam shvatio, samo ste mu rekli da ste primili poru ku ko ja vas je uznemirila", kaže
Benton. "Kad bi to bilo moguće, još bih posumnjala da ste me svi nekako hipnotizirali i namamili
ovamo zbog tog e maila. A li to bi bilo sličnije filmu ili psihotičnoj epizodi, zar ne?" "Rekli ste doktoru
Maroniju da ste jako u znemireni i da strahujete za svoj život." "A onda su mi protiv moje volje dali
lijekove. Nakon čega je on odletio u Italiju." "Tamo ima ord inaciju. često je na putu, osobito u ovo
doba godine." "Dipartimento di Scienze Psichiatriche Sveučilišta u Rimu . Ima vilu u Rimu, stan u
Veneciji. Dolazi iz vrlo bogate talijanske obitelji. Još je i ravnatelj Paviljona, gdje svi rade ono što im on
kaže, u ključujuć i i vas. Trebali smo riješit i to što se dogodilo nakon što sam tek odsjela, prije nego što
je otišao iz zemlje." "'Odsjela'? Govorite o McLeanu kao da se radi o hotelu." "Sad je prekasno." "Zar
stvarno vjerujete da vas je doktor Maroni dodirivao na neprimjeren način?" "Vjeru jem da sam bila
potpuno jasna." "Znači, uvjereni
ste u to." "Ovdje bi svi to porekli." "Naravno da ne bi. Ako je istina." "Svi bi to porekli." "Kad ste
stigli ovamo u limu zini, bili ste prilično prisebni, premda u znemireni. Sjećate li se toga? Sjećate li
se da ste razgovarali s doktoro m Maronijem u zgradi za prijam i da ste mu rekli kako vam treba
sigurno utočište zbog nekakvog e-maila i da ćete kasnije objasniti o čemu je riječ?" upita Benton.
"Sjećate li se da ste ga počeli provocirati i verbalno i fizički?" "Stvarno znate kako se ophoditi s
bolesnikom. Možda biste se trebali v ratiti u FBI ili upotrijebit i gu meni š mrk ili što već. Ući u
moju elektroničku poštu, provaliti mi u kuću, provjeriti bankovne račune?" "Morate se sjetiti kakvi
ste bili kad ste došli ovamo. To je važno. Pokušavam vam u to me pomoći", odgovori Benton.
"Sjećam se da je došao u mo ju sobu, ovdje u Paviljonu." "To je bilo kasnije - navečer - tada ste
odjednom postali histerični i nesuvisli." "To je bila posljedica lijekova. Vrlo sam osjetljiva na sve
lijekove. Nikad ih ne u zimam. Ne vjeru jem u lijekove." "Kad je doktor Maroni došao u vašu
sobu, neuropsihologinja i medicinska sestra su već bile tu s vama. Stalno ste ponavljali da vi n iste
za nešto kriv i."

"Jeste li v i b ili prisutni?" "Nisam." "Razu mijem. Samo p itam, jer se ponašate kao da ste bili prisutni."
"Pročitao sam što piše u vašem kartonu." "Mojem kartonu. Pretpostavljam da razmišljate o to me da ga
prodate onome tko ponudi najveću cijenu." "Doktor Maroni vam je postavljao pitanja dok vam je med
icinska sestra mjerila tlak i puls. Morali su vam dati sedative intramuskularno da se smirite." "Pet
miligrama Haldola, dva miligrama Ativana, jedan miligram Cogentina. Zloglasna ko mb inacija pet -
dvajedan, kemijski način obuzdavanja nasilnih zatvorenika na foren zičnim odjelima. Zamislite samo.
Drogirali su me kao nasilnog zatvorenika. Ne sjećam se ničega nakon toga." "Možete li mi reći za što
niste bili krivi, doktorice Self? Je li to imalo neke veze s onim e-mailo mV "Nisam kriva za to što je
učinio doktor Maroni." "Znači vaša duboka uznemirenost nije imala nikakve veze s tim e-mailo m zbog
ko jeg ste, prema vlastitim riječima, došli u McLean?" "Ovo je urota i svi ste uključeni. Zato je vaš
pajdaš Pete Marino stupio sa mno m u kontakt, zar ne? Ili se želi izvući iz ovoga. želi da ga ja spasim.
Baš kao i na Floridi. Što mu radite?" "Nema nikakve urote." "Oh, govorite li to kao istražitelj?" "Tu ste
već deset dana i još niko me n iste rekli o kakvom se e-mailu radi." "Zato što se zapravo radi o osobi
koja mije poslala go milu e-mailova, a ne o jednom e-mailu. Radi se o toj osobi." "Tko je ta osoba?"
"Osoba kojoj je doktor Maroni mogao po moći. Duboko poremećen čovjek. Bez obzira na to što je
učinio, ili nije učinio, treba mu po moći. A ako s e nešto dogodi men i ili neko m drugo m, doktor
Maroni će b iti kriv za to, a ne ja." "Za što ste
vi kriv i?" "Upravo sam rekla - ni za šta." "Postoji li ikakav e-mail koji biste mi mogli pokazat i, a uz po
moć kojeg bis mo mi mog li utvrditi t ko je taj čovjek i onda vas zaštititi od njega?" upita on.
"Zanimljivo. Zaboravila sam da radite ovdje. Sjet ila sam se tek kad sam vid jela oglas za vaše
istraživanje izvješen na šalteru za prijam. Naravno, Marino mi je napisao nešto u e-mailu. No to nije taj
e -mail, nemo jte se veseliti unaprijed. Samo mu je dosadno raditi za Kay, zato i ima toliko seksualnih
problema." "Htio bih razgovarati s vama o svim e -mailovima koje ste primili. Ili poslali." "Zavist. To je
uzrok." Ona ga pogleda. "Kay mi zavidi, zato što ona nije važna. To liko je zavidna, očajnički zavidna,
da mo ra o meni govoriti laži na sudu." "Tu sad mislite na...?" "Uglavnom nju." Iz doktorice Self sip i
mržnja. "Savršeno sam objektivna u vezi s onim što se dogodilo u to m očiglednom primjeru istjerivanja
tako zvane pravde u vlastitu korist i nikad nisam shvatila osobno to što ste vi i Kay - uglavno m Kay -
svjedočili kao v ještaci, čime ste oboje - uglavnom ona - postali junaci tog očiglednog primjera
istjerivanja pravde u vlastitu korist." Iz nje lipti otrovna, hladna mržn ja. "Pitam se kako bi se osjećala
da zna da ste vi sad u mo joj sobi, a vrata su zatvorena." "Kad ste rekli da morate razgovarati sa mno m
u čet iri o ka u privatnosti svoje sobe, dogovorili smo se da ću ja te razgovore snimati i u z to pisati b
ilješke." "Pa snimajte me. Pišite bilješke. Jednog dana će vam bit i korisne. Možete dosta toga naučiti od
mene. Hajdemo razgovarati o vašem pokusu." "To je znanstveno ispitivanje. Ono za ko je ste se
dobrovoljno prijavili i za koje ste dobili posebno odobrenje, kao i savjet da to ne činite. Ne koristimo
riječ pokus." "Zanima me zašto me želite isključiti iz svog pokusa, osim ako nešto ne skrivate."
"Iskreno, doktorice Self, zato što nisam siguran da zadovoljavate kriterije." "Iskreno, Bentone, ne želite
to učin iti. No i nemate izbora, jer u vašoj su bolnici prepametni da b i me diskrimin irali." "Jesu li vam
ikad dijagnosticirali
b ipolarn i poremećaj?" "Nikad mi ništa nisu dijagnosticirali osim nadarenosti." "Je li it ko u vašoj
obitelji imao d ijagnozu b ipolarnog poremećaja?"
"Što ćete na kraju dokazati, to je vaša stvar. Pokazat će se da tijeko m različitih raspoloženja
dorzolateralni prefrontalni korteks zasvijetli, pod uvjetom da postoji odgovarajući vanjski podražaj. Pa
šta. PET i funkcionaln i MRI jasno su pokazali daje u deprimiran ih osoba protok krv i u prefrontalnim
regijama patološki pro mijen jen i da je akt ivnost u dorzolateralno m prefrontalnom korteksu
smanjena. A vi sad u to gurate nasilje. Što želite dokazati? Zašto je to bitno? Znam da vaš mali pokus
nije dobio odobrenje Povjerenstva harvardskog sveučilišta za istraživanja na ljudima." "Ne provodimo
istraživanja koja n isu odobrena." "A kontrolni ispitanici? Jesu li zdravi i nakon što završite s njima?
Što se događa s ispitanicima koji nisu baš tako zdrav i? Onim nesretnicima s depresijo m, shizofrenijo
m, b ipolarnim ili nekim drugim poremećajem, u čijoj

povijesti bolesti piše da su opasni za sebe ili druge, ili da su pokušali nauditi sebi ili drugima, ili da se
opsesivno bave tom mišlju." "Vidim da vas je Jackie obavijestila o pred metu ispitivanja", kaže Benton.
"Ne baš. Ona ne bi znala razlikovati dorzolateralni prefrontalni korteks od testisa. Već se ispitivalo kako
mo zak reagira na krit iku ili pohvalu majke, a v i sad u to gurate nasilje, da biste dokazali što? Zašto je
to važno? Pokazat ćete u čemu se mo zak nasilne osobe razlikuje od mo zga nenasilne osobe i što ćete
time dokazati? Zašto je to bitno? Bi li to b ilo zaustavilo Sand mana?" "Sandmana?" "Da zav irite u
njegov mozak, vidjeli biste Irak. I što onda? Neka kvom čarolijo m biste mu izvukli Irak iz glave i onda
bi s njim b ilo sve u redu?" "Je li vam on poslao e-mailT' "Ne znam t ko je on." "Je li on možda ta
poremećena osoba koju ste uputili doktoru Maroniju?" "Ne razu mijem što vidite u Kay", kaže ona.
"Smrdi li na mrtvačnicu kad se vrati s posla? Ah, da, vi ionako n iste kod kuće da je dočekate." "Sudeći
po onome što ste rekli, dobili ste taj e-mail nekoliko dana nakon što su pronašli Drewino t ijelo. Je li to
slučajnost? Ako znate nešto o njezinoj s mrt i, trebali biste mi to reći", veli joj Benton. "Molim vas da
mi kažete što znate. Ovo je vrlo ozb iljno." Ona protegne noge i nasloni se bosim stopalima na stol
između njih. "Da nogom gurnem ovaj magnetofon sa stola i da se razb ije, što bi se dogodilo?" "Tko
god da je ubio Drew, ubit će ponovno", kaže on. "Da nogom gurnem ovaj magnetofon," ona ga dotakne
nožnim prstom i malo po makne, "o čemu bis mo sve mogli razgovarati i što bismo sve mogli raditi?"
Benton ustane sa stolca. "želite li da još netko nastrada, doktorice Self?" Makne magnetofon sa stola, ali
ga ne isključi. "Zar n iste već jednom bili u ovakvoj situaciji?" "Evo ga", kaže ona s kreveta. "Urota.
Kay će opet lagati o meni. Baš kao i prije." Benton otvori vrata. "Ne", kaže joj. "Ovaj put će biti mnogo
gore." Osam sati navečer. Venecija. Maroni dolijeva vino u čašu, dok iz kanala pod otvorenim pro zoro
m dopire neugodan miris. Dan polako nestaje. Nagomilani oblaci p rekrivaju nebo poput debelog sloja
pjene, a horizont je obrubljen tankom, zlaćanom linijo m. "Potpuno je manična", glas Bentona Wesleyja
čuje se tako jasno kao da je tu, a ne u Massachusettsu. "Ne mogu se ponašati klin ički objektivno i
nepristrano. Ne mogu sjedit i tamo i slušati te njezine manipulacije i laži. Pronađite nekog drugog. Ja
sam s njo m završio. Teško mi je nositi se s time, Paulo. Kao policajcu, ne kao kliničaru." Doktor
Maroni sjedi pokraj prozora u svom stanu, ispijajući izvrstan Barolo čiji okus kvari samo ovaj razgovor.
Ne mo že pobjeći od Marilyn Self. Došla mu je u bolnicu, slijedila ga je u Rim, a sad ga je sustigla i u
Veneciji. "želim znati mogu li je isključiti iz znanstvenog ispitivanja. Ne želim je sken irati", kaže
Benton. "Ja ti sigurno ne mogu reći što da radiš", odgovori doktor Maroni. "To je tvoje ispitivanje. A li
ako t i s mijem nešto preporučiti - nemoj je raspalit i. Nastavi s ispitivanjem i sken iraj je. Neka to bude
ugodno iskustvo. Samo podatke smatraj nevaljanima. Ona će onda ionako otići." "Kako to misliš,
otići?" "Vidim da nisi obaviješten. Otpuštena je iz boln ice i odlazi nakon skeniran ja", kaže doktor
Maroni, p ro matrajući kro z otvorene prozorske kapke kanal boje zelen ih maslina, gladak poput stakla.
"Jesi li razgovarao s Ottom?" "Ottom?" upita Benton. "Satniko m Po mo m." "Znam tko je on, ali zašto
bih razgovarao s njim o to me?" "Bili smo sinoć na večeri, tu u Rimu . Iznenađen sam što ti se nije
javio. Sprema se u Sjed injene Države. Štoviše, dok mi razgovaramo, on već sjedi u avionu." "Bože mo
j." "želi razgovarati s doktorico m Self o Drew Martin. Vidiš, siguran je da ona ima neke informacije,
samo ih ne želi otkriti." "Molim te, reci mi da nisi to učinio." "Nisam. Ali on ionako zna." "Ne znam
kako je to moguće", kaže Benton.
"Shvaćaš li što će ona učiniti ako pomisli da s mo iko me rekli da je ovdje primljena kao
pacijentica?" Vodeni taksi polako bruji pod prozoro m, stvarajući valove koji zap ljuskuju temelje
stana doktora Maronija. "Mislio sam da je dobio tu in formaciju od tebe", kaže on. "Ili od Kay. S
obziro m na to da ste oboje članovi IIRa16 i istražujete ubojstvo Drew Mart in." "Sigurno nije." "A
od Lucy?" "Ni Lucy ni Kay ne znaju da je doktorica Self ovdje", odgovori Benton. "Lucy je dobra
prijateljica s Joshom."

"Isuse Bože. Vide se samo kad Lucy dođe na pregled i onda razgovaraju o računalima. Zašto bi jo j
on to rekao?" Galeb na krovu s druge strane kanala kriješti poput mačke. Neki mu turist dobaci ko
mad kruha, no ptica nastavi kriještati. "Ovo što ću sada reći je hipotetski, naravno", kaže doktor
Maroni. "Pretpostavljam da sam se toga sjetio zato što često zove Lucy kad ima problema s
računalima ili kad nešto ne zna riješiti. Znaš, Josh radi kao M RI tehničar i još je zadužen za
informat ičku podršku, što mu je prev iše." 16 Institute for Intergovernmental Research - Institut za
meduvladina istraživanja. "Molim?" "Pitanje je kamo će ona otići i kakve će probleme dalje
stvarati." "U New Yo rk, pretpostavljam", kaže Benton. "Reći ćeš mi kad saznaš", doktor Maroni
otpije gutljaj. "Ovo je b ilo hipotetski. Mislim, ovo s Lucy." "čak i da joj je Josh rekao, na temelju
čega misliš da bi ona to mogla reći satniku Po mi, kojeg čak i ne poznaje?" "Moramo držati
doktoricu Self na oku nakon što izađe iz boln ice", kaže doktor Maroni. "Stvorit će probleme."
"Zašto govoriš u šiframa? Ne razu mijem", kaže Benton. "Vidim. Šteta. No, nije bitno. Ona će
uskoro otići. Reći ćeš mi kamo je otišla." "Nije bitno? Ako sazna daje netko rekao satniku Po mi da
se ona nalazi u McLeanu kao pacijentica ili da je b ila ovdje, ispast će da smo prekršili HIPAA.
Oko toga će sigurno stvoriti problem. Samo to i čeka." "Ja ne mogu kontrolirat i što će joj on reći ili
kada. Karabinjeri vode istragu." "Ne razu mijem što se događa, Paulo. Kad sam je intervju irao za
istraživanje, ispričala mi je o pacijentu ko jeg ti je uputila", kaže Benton iznerv iran im tonom. "Ne
razu mijem zašto mi to nisi rekao." Pročelja zgrada duž kanala prigušenih su pastelnih boja, a na
mjestima gdje je otpala žbuka v idi se ogoljena cigla. Ispod kamenog mosta prolazi u laštena drvena
barka. Premda je most nisko iznad vode, kapetan ne sagne glavu i tjemenom gotovo dotakne most.
Palcem dodaje gas. "Da, tako je. Uputila mi je pacijenta. Otto me je p itao za to", kaže doktor
Maroni. "Sinoć sam mu rekao što znam. Bar ono što smijem reći." "Bilo bi lijepo da si rekao i
meni." "Sad ti govorim. I da nisi ti p rvi to spomenuo, sam b ih ti rekao. Vidio sam ga neko liko
puta u razmaku od nekoliko tjedana. Posljednji put u studenom", kaže doktor Maroni. "Zove se
Sandman. Tako bar kaže doktorica Self. Zvuči li to poznato?" "Nije mi poznato ime Sand man."
"Kaže da se tako potpisuje u e-mailovima", kaže Benton. "Kad me je u listopadu nazvala u Rim i
zamo lila da primim tog čovjeka, nije mi poslala n ikakve e -mailove. Ništa mi n ije rekla o to me
da se zove Sand man, a on sam nijedanput nije spomenuo to ime. M islim da mi je došao u
ordinaciju dvaput. U Rimu, kao što sam rekao. Nemam nikakve informacije na temelju ko jih b ih
mogao zaključit i da je ikoga ubio. Isto to sam rekao i Ottu. Ne mogu t i dati na uvid n jegovu
dokumentaciju ili svoje mišljenje. Siguran sam da to razu miješ, Bentone." Doktor Maroni posegne
za bocom vina i ponovno napuni čašu, dok sunce tone u kanal. Zrak koji dopire kro z otvorene
prozorske kapke sad je svježiji i s mrad kanala v iše se ne osjeća onako jako. "Možeš li mi dati
ikakve in formacije o njemu?" upita Benton. "Išta iz njegova živ ota? Fizički opis? Znam da je bio u
Iraku i to je sve." "Ne bih mogao i da hoću, Bentone. Nemam tu bilješke." "Znači li to da tvoje
bilješke sadrže neke važne in formacije?" "Hipotetski", kaže doktor Maroni. "Zar ne misliš da bi
trebao provjeriti?" "Nemam ih", ponovi doktor Maroni. "Nemaš ih?" "Mislim, nemam ih tu u Rimu
", kaže on iz svog grada koji tone. Neko liko sati poslije. Kick 'N Horse Saloon, tridesetak kilo
metara sjeverno od Charlestona. Marino sjedi za stolo m preko puta Shandy Snook. Oboje jedu
pohani odrezak s kro ketima, u mako m i palento m. Marinu zazvoni mob itel. On pogleda bro j
prikazan na zaslonu. "Koje?" upita Shandy, pijuckajući koktel Bloody Mary kro z slamku. "Zašto
me ljudi ne mogu ostaviti na miru?" "Bolje da se ne radi o onom o čemu mislim da se rad i", kaže
ona. "Pa sedam je sati, kvragu, i večeramo." "Nema me", Marino prit isne tipku kako bi isključio
zvono mobitela, ponašajući se kao da mu uopće nije stalo. "Da." Ona glasno srče ostatak pića, što
Marinu zvuči kao odče-pljivanje odvoda. "Nema n ikog do ma." U salunu kro z zvučnike trešte
Lynyrd Skynyrd, posvuda su upaljeni neonski znakovi za Budweiser, stropni ventilatori sporo
se okreću. Po zidovima su povješana sedla i autogrami. Modeli motocikala, konja na rodeu i
keramičkih zmija u krašavaju prozorske daske. Za drvenim stolovima guraju
se motoristi, a još ih je više na trijemu. Svi jedu i piju i spremaju se za koncert Hed Shop Boysa.
"Majku ti tvoju", mrmlja Marino, zureći u mobitel na stolu i bežične Bluetooth slušalice pokraj
njega. Ne mo že ignorirat i taj poziv. Ona je. Iako na zaslonu piše broj nepoznat, zna daje ona.
Do sada je već mo rala vidjet i što se

nalazi na radnoj površini njegova računala. Iznenađen je i iznerviran što joj je trebalo tako dugo.
Istodobno ga prolaze trnci pravedničke osvete. Zamišlja doktoricu Self kako ga želi onako kako ga želi
Shandy. Kako ga iscrplju je onako kako to čini Shandy. Već cijeli tjedan nije oka sklopio. "Kao što
rekoh, taj neće postati ništa mrtviji nego što već je, zar ne?" podsjeti ga Shandy. "Neka se sad Velika
Šefica malo brine o ko toga." Ona je. Shandy to ne zna. M isli da ga zovu iz nekog pogrebnog
poduzeća. Marino posegne za svojim burbonom i đu mbiro m, po gledavajući prema mob itelu. "Može i
ona to jedno m odraditi", nastavi Shandy kvocati. "Ko ju jebe." Marino jo j ne odgovori. Mućka u čaši
preostalo piće i postaje sve napetiji. Osjeća tjeskobu i stezanje u p rsima zato što se ne javlja Scarpetti i
ne uzvraća joj pozive. M isli o ono me što je rekla doktorica Self i osjeća se prevareno i iskorišteno.
Lice mu se zažari. Već se dvadeset godina osjeća kao da nije dovoljno dobar za Scarpettu, a problem
mo žda uopće nije u njemu. Možda je problem u njoj. Tako je. Vjerojatno je ona u pitanju. Ne voli
muškarce. Uopće ih ne voli. A on se svih ovih godina zbog nje osjećao kao da je problem u njemu .
"Neka se Velika Šefica pobrine za ovog zadnjeg mrtvaca, ma ko bio. Ionako nema n išta pametnije radit
i", kaže Shandy. "Niti je po znaš, niti znaš šta radi." "Iznenadio bi se što sve znam o njo j. Bolje t i je da
paziš." Shandy mahne da jo j donesu još jedno piće. "Šta da pazim?" "Stalno joj držiš štangu i meni to
defin itivno počinje ići na živce. Kao da stalno zaboravljaš ko sam ja u tvom životu." "Nakon šta se
poznajemo već cijeli t jedan." "Sjeti se, dušo. Ne samo da dežuraš za n ju, nego kud ona oko m, t i
skoko m", kaže Shandy. "A zašto? Zašto bi ti uvijek morao skočit i kad ona kaže hop? Hop! Skoči!"
Ona pucne prstima i nasmije se. "Zaveži, jebote." "Hop! Hop!" Ona se nagne naprijed tako da Marino
može vidjet i što skriva pod uski m, svilenim prsluko m. On posegne za mobitelo m i slušalico m. "Ako
ćemo iskreno?" Shandy ne nosi grudnjak. "Ponaša se prema tebi kao da si nekakav servis za javljanje na
telefon, kao da si sluga, n itko i ništa. I nisam ja to prva rekla." "Ne dam niko me da se tako ponaša
prema meni", kaže Marino. "Još ćemo v idjet ko je niko i ništa." Sjeti se doktorice Self i zamisli sebe na
televiziji. Shandy posegne rukom ispod stola kako bi Marino mogao duboko pogledati u njezin dekolte i
v idjet i sve što poželi. Protrlja ga. "Nemo j", kaže jo j. Dok čeka, postaje sve napetiji i ljući. Ubrzo će
drugi motoristi pronaći nekakav izgovor da prođu pokraj njih, tako da mogu uživati u pogledu koji se
nudi kad se Shandy nagne nad stol na pravi način. On je pro matra dok to čini, gleda n jezine grudi kako
se nadižu i deko lte ko ji postaje sve dublji. Ona zna kako se unijeti u razgovor tako da svatko tko je
zainteresiran mo že zamisliti svaki djelićak n jezina t ijela. Neki golemi t ip s trbušinom i novčaniko m
prikvačenim za lanac polako ustane od bara. Hoda ne žureći se prema muško m W C-u, u živajući u
pogledu. Marino bi ga najrad ije tresnuo. "Ne sviđa ti se?" Shandy ga trlja. "Meni se čini da ti se sviđa.
Sjećaš se prošle noći, dušo? Kao osamnaestogodišnjak." "Nemo j", ponovi joj. "Zašto? Dižem t i
živac?" upita Shandy, vrlo ponosna na način na koji barata riječima. On jo j od makne ruku. "Ne sad."
On uzvrat i Scarpettin poziv. "Marino je", kaže odsječno kao da se javlja strancu, tako da Shandy ne mo
že prepoznati s kime razgovara. "Moramo se vidjeti", kaže mu Scarpetta. "Dobro. U kolko?" Marino se
ponaša kao da je ne poznaje, a istodobno je uzbuđen i ljubo moran zbog motorista koji pro laze pokraj
stola, gledajući n jegovu tamnokosu, egzotičnu djevojku kako pokazuje svoje čari. "Što prije. Kod mo je
kuće", odgovara Scarpettin glas kroz slušalicu tonom na kakav nije navikao. On osjeti njezin bijes poput
nadolazeće olu je. Vid jela je e-poruke, sto posto. Shandy mu uputi pogled kojim pita s kim razgovaraš.
"Dobro, valjda." Marino hini iritaciju, pogledavajući na ručni sat. "Bit ću tamo za pola sata." Prekine
razgovor i kaže Shandy: "Stiže truplo." Ona ga gleda kao da iz n jegovih očiju pokušava doznati istinu,
kao da iz nekog razloga zna da laže. "Iz kojeg pogrebnog poduzeća?" Ona se zavali natrag u stolac.
"Meddicks. Ponovno. Koja je to mustra. Sigurno ne radi n išta drugo nego se po cijeli dan vozika u
svojim vražjim mrtvačkim kolima, od jutra do mraka. Takve ko šta je on zovemo lešinarima." "Oh",
kaže ona. "Kakva šteta." Pozornost joj odluta prema muš karcu u čizmama izlizanih potpetica koji o
ko glave ima vezan rubac s uzorko m p lamena. Muškarac pro lazi pokraj njihova stola prema
banko matu, uopće ne obraćajući pozornost na njih. Marino ga je p rimijetio još prije, čim su ušli u
salun. Nikad ga prije nije v idio. Pro matra ga kako u zima jadnih

pet dolara iz ban-ko mata, dok mu pas mješanac spava sklupčan na stolcu. Muškarac ga nijedanput nije
pomazio, nije čak n i zamolio konobara da mu da kakvu poslasticu - bar zdjelicu vode. "Ne razu mijem
zašto ti to moraš obaviti", počne Shandy ponovno, ali sad drugačijim glasom, tišim, h ladnijim, u kojem
se osjećaju iglice pakosti. "Daj razmisli samo što sve znaš i što si već sve napravio. Ti si faca među
detektivima. Ti bi trebao biti šef, a ne ona. Ili njezina lezb ijska nećakin ja." Ona u moči zadnji ko mad
prepečenca u bijeli u mak razmazan na tanjuru ispred sebe. "Velika Šefica te je nekako pretvorila u
Nevid ljivog čovjeka." "Reko sam ti. Ne govori tako o Lucy. Pojma nemaš." "Istina je istina. Ne moraš
mi t i reći stoje istina. Svi u ovom baru znaju u kakvom sedlu ona jaše." "Zaveži o njo j." Marino ljutito
dovrši piće. "Da nisi zucnula o Lucy. Poznajem je otkad je bila d ijete. Naučio sam je vozit auto, naučio
sam je pucat i ne želim v iše čut ni riječi o n joj. Je 1' jasno?" želi još jedno piće, premda zna da ne bi
smio, jer je već popio tri burbona, tri žestoka burbona. Onda zapali dvije cigarete: jednu za Shandy, a
drugu za sebe. "Još ćemo vidjet ko je nevid ljiv." "Istina je istina. Imao si lijepu karijeru p rije nego što
te Velika Šefica p očela vući za sobom. A ti se i dalje ponašaš kao najobičniji priv jesak. Zašto? Znam
ja zašto." Ona mu uputi jedan od onih optužujućih pogleda i otpuhne mlaz dima. "Misliš da bi te htjela."
"Možda bi se trebali p reselit", kaže Marino. " Otić u neki velik grad." "Ja da se selim s tobom?" Ona
otpuhne još dima. "Šta kažeš na New Yo rk?" "Ne možemo se voziti na motociklima po vražjem New
Yo rku. Nema šanse da se selim u taj p rokleti mravin jak prepun napuhanih Jenkija." On jo j uputi svoj
najseksepilniji pogled i pos egne rukom prema n joj ispod stola. Po milu je joj bedro, užasnut pomišlju
da bi je mogao izgubiti. Svaki muškarac u ovom baru je želi, a ona je odabrala njega. Mazi njezino
bedro i misli na Scarpettu, što će ona reći. Pročitala je poruke koje mu jeposlala do ktorica Self. Mo žda
je napokon shvatila tko je on i što druge žene misle o njemu. "Ajmo k tebi", kaže Shandy. "Kako to da
nikad ne idemo kod tebe? Bojiš se da te ne vide sa mnom ili tako nešto? Ono, kao, mo žda se družiš s
bogatašima, pa ja n isam dosta dobar za tebe?" "Moram odlučit i da 1' da te zadržim. Vid iš, meni se
ropstvo ne sviđa", kaže ona. "Ona će te t jerat i da rad iš ko rob do smrti, a ja znam sve o robovima. Moj
prapradjed b io je rob, ali ne i moj tata. Njemu n itko nije mogao govoriti što da radi." Marino podigne
svoju praznu plastičnu čašu i nasmiješi se Jess, koja večeras stvarno izvrsno izg leda u uskim
trapericama i usko m topu bez bretela. Jess mu donese još jedan Marker's Mark s đum-birovim p ivo m i
stavi piće ispred njega. Kaže mu : " Vo ziš doma?" "To neće bit problem." On joj namigne. "Možda bi
trebao ostati u kampu. Tamo iza imam p raznu kućicu." Ima nekoliko kućica u šumi iza bara, za slučaj
da su joj stalni klijenti previše pijani da b i vozili. "Ne mogu biti bolje." "Donesi mi još jedno", Shandy
ima gadnu naviku da grubim glasom naređuje ljudima nižeg statusa od nje što da rade. "Još čekam da
pobijed iš sa svojim motoro m, Pete", Jess ignorira Shandy. Govori mehanički, polako, g ledajući
Marina u usta. Trebalo mu je neko v rijeme da se navikne na to, ali naučio je gledati u Jess dok govori.
Nikad joj se ne obraća preglasno i ne koristi pretjerano mimiku lica dok izgovara riječi. Više gotovo i ne
primjećuje daje Jess gluha i osjeća se posebno blisko s njom. Mo žda upravo zato što ne mogu ko
municirati a d a se prito m ne g ledaju. "Sto dvadeset pet tisuća dolara za prvo mjesto." Jess izbaci ne
vjerojatan iznos. "Kladim se da će ove godine pripast River Ratsu", odgovori joj Marino, znajući da ga
samo zafrkava, a mo žda malo i flertuje. Nikad n ije napravio motocikl, niti sudjelovao u bilo kakvo m
natjecanju, a i neće. "E, ja se kladim na Thunder Cycle", ubaci se Shandy na svoj ohol način, što Marino
mrzi. " Eddie Trotta je tako seksi. Može mi dotrottati u krevet kad god hoće." "Znaš šta", kaže Marino
Jess, obgrlivši je oko struka i g ledajući gore p rema n jezinu licu tako da mo že vidjet i što joj govori.
"Jednog ću dana imat go milu para i neću morat pobijedit na nekakvo m motorističko m natjecanju, niti
radit neki usrani poso." "Trebao bi ostaviti taj svoj usrani posao. Premali su novci da bi mu se
isplatilo radit i - ili da b i se meni isplatilo", doda Shandy. "On je obični potrčko Velike Šefice.
Osim toga, uopće ne mora radit i. Ima mene." "A da?" Mario zna da to ne bi trebao reći, ali pijan je
i pun mržnje. "A šta kažeš n a to da sam dobio ponudu za posao na televiziji u New Yo rku?"
"Da radiš što? Snimaš reklame za Rogaine17?" Shandy se cereka, dok Jess pokušava shvatiti o
čemu govore. "Kao savjetnik doktorici Self. Već me nekolko puta pitala", Marino se ne mo že
zaustaviti. Trebao bi pro mijen iti temu. Shandy izgleda iskreno zaprepaštena. "Lažeš", izlet i joj.
"Što nju boli briga za tebe?" "Mi se već dugo poznamo. želi da dođem radit za nju. Razmišljam o to
me i mo žda b i i od mah prihvatio ponudu

da se ne moram selit u New York, šta bi značilo ostavit tebe, maco." On je zagrli jednom ru ko m.
Shandy se odmakne. "Izg leda da joj se emisija pretvara u hu mo-rističku seriju." "Stavi piće onoga
našeg gosta na mo j račun", vikne Marino glu meći širokogrudnost, glavom pokazu jući na čovjeka
s plamenim rupcem o ko glave, koji sjed i pokraj svog psa za barom. "Ima tešku večer. Ban ko mat
mu je dao samo pet dolara." Muškarac se okrene, što Marinu pruži priliku da dobro pogleda
njegovo lice izrovano ožiljcima od akni. Ima zmijske oči, kakve imaju ljudi ko ji su odsjedili u
zatvoru. Marino ih prepoznaje. "Mogu si sam platit i vražje pivo", kaže muškarac s plamen im
rupcem oko glave. Shandy se i dalje žali Jess, pri čemu je uopće ne gleda u lice. To jo j je isto kao
da razgovara sama sa sobom. "A meni se čin i ko da ne mo žeš baš puno toga platit. Ispričavam se
na svojoj ju žnjačkoj gostoljubivosti", kaže Marino dovoljno glasno da ga čuju svi u baru. "Mislim
da ne b i trebao voziti", Jess prvo pogleda u Marina, pa u njegovo piće. 17 Lijek protiv ćelavosti.
"U njegovom životu ima mjesta samo za jednu ženu. Uskoro će to i sam shvatiti", kaže Shandy Jess
i onima koji slušaju. "A ako nema mene, što mu uopće preostaje? Šta misliš, t ko mu je dao tu
zgodnu ogrlicu koju nosi oko vrata?" "Jebi se", kaže Marinu muškarac s rupcem o ko glave. "Jebi si
mater." Jess ode do bara, prekriži ruke i obrati se muškarcu s rupcem oko glave: "Ovdje pristojno
razgovaramo. Mo žda trebate otići." "Šta?" kaže muškarac g lasno, stavivši ruku iza uha da bolje
čuje, rugajući joj se. Marinov stolac zagrebe po podu i u tri dugačka koraka on se nađe između njih.
"Ispričaj se, kretenčino", kaže mu Marino. Muškarac ga pogleda očima poput dvije igle. Zgužva
svoju novčanicu od pet dolara ko ju je dobio iz banko mata, baci je na pod i zgnječi pod čizmo m
kao opušak. Pljesne psa po stražnjici, pa krene prema vrat ima, govoreći Marinu: "Aj izađi van ako
si frajer. Imam t i nešto za reći." Marino hoda za muškarcem i njegovim psom po prljavo m
parkiralištu prema starom čoperu s četiri brzine i kretanjem uz puni gas, vjerojatno sastavljenom
sedamdesetih godina. Na motoru je oslikan p lamen, a registracijske o znake izg ledaju nekako
čudno. "Kartonske", odjednom shvati Marino. "Iz kućne radinosti. Pa šta to nije zgodno. Reci šta mi
imaš za reć." "Razlog zašto sam večeras tu? Imam poruku za tebe", kaže muškarac s rupcem o ko
glave. "Sjedni", drekne na psa, koji se sav zgrči od straha i spusti na trbuh. "Sljedeći put mi pošalji
p ismo." Marino ga zgrabi za revere prljave traper-jakne. "Jeftinije je od sprovoda." "Ako me ne
pustiš, vratit ću ti kasnije tako da nećeš uživat. Došao sam tu s razlogo m i bolje t i je da me
saslušaš." Marino ga pusti, svjestan da su se svi iz bara preselili na t rijem i da ih g ledaju. Pas je i
dalje sav stisnut, priljubljen trbuhom za tlo. "Ona kučka za koju radiš nije dobrodošla u ovom kraju
i b ilo b i joj pametnije da se vrati odakle je stigla", kaže muškarac s rupcem o ko glave. "Samo t i
prenosim mali savjet od nekoga tko tu može nešto poduzeti." "Kako si je nazvao?" "Reći ću samo
ovo: ta kučka ima dobre cice." On zaobli šake ispred prsa i poliže zrak. "Ako ne ode iz g rada,
provjerit ću koliko su dobre." Marino opali nogom u čoper i prevrne ga u prašinu, pa zgrabi
četrdeset -kalibarski Glock zataknut straga za traperice, izvuče ga i uperi muškarcu među oči. "Ne
budi glup", kaže mu muškarac. Motoristi počnu vikati s trijema. "Ako me ubiješ, oprostit ćeš se od
svog bezvrijednog života, i t i to znaš." "Hej! Hej! Hej!" "Samo polako!" "Pete!" Marino zuri u
točku između muškarčevih očiju, osjećajući se kao da će mu eksplodirati tjeme. Povuče natrag
navlaku pištolja, uvodeći metak u cijev. "Ubiješ li mene, i ti si mrtav", kaže mu muškarac s rupcem
oko glave, ali v idi se da je prestrašen. Motoristi su na nogama i deru se. Marino gotovo i ne
primjeću je ljude koji pristižu na parkiralište. "Sjedaj na to sranje od motora", kaže Marino,
spuštajući pištolj. "Ostavi psa." "Ne ostavljam svog psa, jebote!" "Ostavljaš ga. Ponašaš se prema
njemu ko da je govno. A sad se gubi, prije nego šta ti otvorim treće oko." čoper ode uz g rmljav inu
motora, a Marino makne metak iz ko more i zatakne pištolj za po jas. Nije siguran što ga je spopalo
i užasnut je. Sagne se i pogladi psa, koji ostane priljubljen trbuhom u z t lo i poliže mu ruku.
"Pronać ćemo nekog dobrog da se brine za tebe", kaže mu Marino, dok ga nečija ruka hvata za
nadlakt icu. Marino podigne pogled i ugleda Jess. "Mislim da je vrijeme da riješiš taj problem",
kaže mu . "O čemu govoriš?" "Znaš o čemu. O toj ženi. Upozo rila sam te. Ubija te, ponižava te kao
da si ništarija i e vo što je rezultat. U samo tjedan dana pretvorio si se u divljaka." Ruke mu se
gadno tresu. Okrene se prema njoj tako da mu mo že čitati s usana. "To je bilo glupo, zar ne, Jess?

Šta sad?" on pomiluje psa. "Postat će barski pas. Ako se taj tip vrati, neće dobro proći. Odsad moraš biti
na oprezu. Počeo si nešto što neće skoro završiti." "Ti si ga i prije vidjela?" Ona od mahne glavom.
Marino opazi Shandy na trijemu pokraj ograde. Pita se zašto nije reag irala. Zamalo je nekoga ubio, a
ona i dalje tamo stoji. 10 Negdje u blizini, u mraku, laje pas. Laje sve upornije. Scarpetta začuje
udaljeni zvuk karburatora, pa-ta- ta-pa-ta-ta, u rit mu Marinova Road mastera. Može čuti taj vražji
motor dok je još u Ulici Meet ing, nekoliko ulica dalje od njezine. Vo zi prema jugu. Neko liko
trenutaka kasnije čuje brujanje u uskoj uličici iza kuće. Pio je. čula mu je po glasu dok je razgovarala s
njim na mobitel. U posljednje je vrijeme nepodnošljiv. Ako želi da razgovor ima ikakav učinak, Marino
mora b iti t rijezan. Ovo bi mogao bit i n ajvažniji razgovor ko ji su ikad vodili. Scarpetta počne
pripremat i kavu, dok on skreće lijevo u Ulicu King, zatim opet lijevo u uski prilaz između Scarpettine
kuće i kuće njezine neugodne susjede, gospođe Grimball. Marino pritisne po gasu nekoliko puta da
najavi svoj dolazak, a zatim ugasi motor. "Imaš li šta doma za pit?" upita je čim je otvorila ulazna vrata.
"Baš bi mi pasao koji burbončić. Zar ne, gospođo Grimball!" drekne prema žutoj kući s kosim krovom,
a na pro zoru se pomakne zav jesa. On zaključa mot or i stavi ključ u d žep. "Ulazi. Od mah", kaže mu
Scarpetta, shvativši da je pijaniji nego što je mislila. "Za Boga miloga, zašto si morao doći kro z u ličicu
i vikati na moju susjedu?" upita Marina, dok on hoda za njo m prema kuhinji u teškim čizmama i na
ulazu g lavom gotovo dodirne dovratak. "Sigurnosna provjera. Vo lim b it siguran da se iza kuće n išta
ne događa, da nema zalutalih mrtvačkih ko la, beskućnika koji se smucaju okolo i tako to." Marino
izvuče stolac i sjedne pogrbljenih leđa. Oko njega se širi prod oran zadah alkohola, lice mu je
jarkocrveno, a oči podlivene krv lju. Kaže jo j: "Ne mogu dugo ostat. Moram se vratit ženi. M isli da
sam u mrtvačnici." Scarpetta mu pru ži šalicu crne kave. "Ostat ćeš onoliko koliko treba, dok se ne
otrijezniš. U suprotnom, n ećeš ni prići motoru. Ne mogu vjerovati da si vozio u takvom stanju. To
inače ne rad iš. Što se događa s tobom?" "Pa dobro, popio sam par čašica. Velka stvar. Dobro sam." "To
jest 'velka stvar' i nisi dobro. Ne zanima me to što, navodno, dobro podnosiš alko hol. Svaki pijani vo
zač misli da je dobro, dok ne završi u mrtvačnici, kolicima ili zatvoru." "Nisam došo ovamo da mi držiš
lekciju." "Nisam te po zvala ovamo da dođeš pijan." "Zašto si me po zvala? Da me piliš? Da mi veliš šta
još ne valja kod mene? Po čemu još ne zadovoljavam tvoje visoke standarde?" "Inače ne govoriš tako."
"A možda jednostavno nikad nisi obraćala pažnju na to šta govorim", kaže joj. "Zamolila sam te da
dođeš ovamo nadajući se da bis mo mogli otvoreno i iskreno razgovarati, ali čin i se da nije pravi
trenutak za to. Imam gostinsku sobu. Možda bi najprije trebao odspavati. Možemo razgovarati ujutro."
"Meni ovaj trenutak odgovara ko i svaki d rugi." On zijevne i protegne se. Kavu nije ni taknuo. "Pričaj.
Ili idem." "Hajdemo sjesti u dnevnu sobu ispred vatre u kaminu." Scarpetta ustane od kuhinjskog stola.
"Vani je skoro dvadeset četri stupnja, jebote." On ustane za njo m. "Onda ću rashladiti prostoriju." Ode
do termostata i uključi klimat izaciju. " Uvijek mi je bilo lakše razgovarati u z vatru." Marino je slijedi u
njezinu o miljenu sobu s malim prostorom za sjedenje, zidanim kamino m, podo m od borovine, golim
g redama i bijelo o krečenim zidovima. Scarpetta stavi umjetnu cjepanicu od obrađenog drveta na
rešetku kamina i zapali je, pa privuče dva stolca i isključi svjetlo. On pro matra kako p lamen guta
papirni o mot cjepanice i kaže: "Ne mogu vjerovat da to koristiš. Stalno nešto piliš orig inalno ovo,
originalno ono, a tu ložiš lažne cjepanice." U Luciousu Meddicku tinja ogorčenje dok se vozi u svojim
mrtv ačkim kolima oko četvrti. Vid io ih je kako ulaze u kuću nakon što se onaj kretenski istražitelj p
ijan dovezao na gro moglasnom motoru i probudio cijelo susjedstvo. Jednim udarcem dvije muhe, po
misli Lucious. Posrećilo mu se. Bog mu sad nadoknađuje nepravdu koju su mu nanijeli. Krenuo je
održati jo j lekciju, a sad ih je oboje uhvatio na djelu. Polako skreće u neosvijetljenu uličicu,
zabrinut hoće li mu ponovno puknuti guma i pritom postaje sve ljući. Jako se opali gu mico m oko
zapešća kad mu frustracija dosegne vrhunac. Glasovi dispečera na policijsko m skeneru dopiru mu
do svijesti poput udaljenog pucketanja statičkog
elektriciteta. Mo že ih dešifirati i u snu. Nisu ga zvali. Prošao je pokraj pro metne nesreće na
autocesti William Hilton i v idio kako mu konkurencija tovari trupla u mrtvačka kola - stara
mrtvačka kola. I opet su se ponašali kao da Lucious ne postoji. Okrug Beaufort je sad njezin teren,
a njega nit ko ne zove. Pobrinula se da bude isključen iz svega, jer joj je došao na pogrešnu adresu.
Ako je mislila da je time narušio njezinu privatnost, onda ne zna što to uistinu znači.

Snimat i žene noću kro z pro zor nije n išta novo. Nevjerojatno koliko je to lako, koliko se njih uopće ne
zamara time da navuku zastore do kraja, nego ih ostave otvorenima neko liko centimetara, misleći Tko
će ih vidjet i? Tko bi čučao iza grmlja ili se penjao na stablo da ih gleda? Lucious, eto tko. Da vid imo
sad koliko će se umišljenoj gospođi doktorici svidjeti kad se vidi u kućno m v ideu koji će ljudi moći g
ledati ko liko god hoće, bes platno, a ona nikad neće saznati tko ga je snimio. Još bolje, uhvatit će ih
oboje na djelu. Lucious se sjeti onih mrtvačkih kola - nema ljepših od njegovih - i pro metne nesreće i
neizdržive nepravednosti cijele situacije. Koga su zvali? Njega nisu. Ne Luciousa, čak ni kad je putem
rad iostanice javio dispečeru daje u blizin i, a dispečerka mu je odgovorila onim svojim odsječnim,
uobraženim glaso m da ga nije zvala i onda ga još pitala iz koje je jedin ice? Odgovorio joj je da n ije ni
iz kakve jedin ice, a ona mu je kratko rekla da ne ko risti policijske kanale i da se, općenito, drži izvan
etera. On se opali gu mico m. Zapeče ga poput biča. Njegova kola poskakuju po kamenim pločama,
prolazeći pokraj vrata željezne ograde iza vrta gospođe doktorice. Lucious primijet i b ijeli Cadillac ko
ji mu se ispriječio na putu. Mračno je. On se opali gu meno m narukv ico m i opsuje. Prepo zna ovalnu
naljepnicu na stražnjem blatobranu Cad illaca. HH za Hilton Head. Ma jednostavno će ostaviti vražja ko
la tu gdje jesu. Ionako se nitko ne vo zi ovom prokletom uličicom. Najradije bi prijav io Caddilac i s
mijao se dok policija vo začu ispisuje kaznu. S veseljem pomisli na YouTube i nevolju koju će prou
zročit i. Taj se prokleti istražitelj zavukao vražjo j kučki u gaćice. Vidio ih je kako zajedno ula ze u
kuću, skrivečki. Varalice. On ima djevojku, onu seksi malu s kojo m je bio u mrtvačnici. Lucious ih je
vidio kako se maze kad su mislili da ih nit ko ne gleda. Koliko je čuo, doktorica Scarpetta ima nekog
muškarca, živi gore na sjeveru. Ma baš super. Lucious ispada budala, reklamirajući svoju tvrtku,
govoreći bezobrazno m istražitelju kako bi on - Lucious Meddick - bio zahvalan kad bi zvali njega ili n
jegova šefa, a čime su mu oni uzvrat ili? čistim nepoštovanjem. Diskriminacijo m. E sad će platiti.
Lucious ugasi motor i svjetla te izađe iz mrtvačkih kola, gledajući Cadillac. Otvori stražn ja vrata svojih
kola, u kojima su prazna nosila pričv ršćena za pod, a na njima hrpa uredno složenih b ijelih plahti i
bijelih mrtvačkih vreća. Pronađe kameru i dodatne baterije u kutiji s alatom ko ju drži straga, pa zatvori
v rata i zu reći u Cad illac, prođe pokraj auta, razmišljajući s ko je bi mu strane bilo najlakše prići n
jezinoj kući. Netko se pomakne na vozačko m sjedalu Cadillaca, jedva vidljiva tamna sjena u potpunoj
tami, jedva vidljiv pokret. Lucious sretno uključi kameru da provjeri koliko je ostalo slobodne
memorije, a tamna sjenka u Cadillacu ponovno se pomakne. Lucious obiđe auto i snimi stražn ju
registracijsku pločicu. Vjerojatno se neki par mazi u autu, pomisli i uzbudi se. I istom uvrijedi. Vid jeli
su svjetla njegovih kola i n isu se maknuli s puta. Kakvo nepoštovanje. Vidjeli su da parkira svoja
mrtvačka kola u mraku, jer ih n ije mogao zaobići, i uopće ih nije b ilo briga. Po žalit će. On zakuca
kažiprstom na pro zor auta, namjeravajući ih temeljito prestrašiti. "Snimio sam vam tablice", glasno će.
"I idem zvati policiju." Cjepanica plamt i i pucketa. ču je se otkucavanje engleske antikne ure na polici
iznad kamina. "Što se zapravo događa s tobom?" upita Scarpetta, promatrajući ga. "Što nije u redu?" "Ti
si mene pozvala ovamo. Pretpostavljam da nešto nije u redu s tobom." "Dobro, nešto nije u redu s nama.
Mo že li tako? Izg ledaš očajno. Ja sam očajna zbog tebe. U posljednjih tjedan dana si izvan kontrole.
Hoćeš li mi reći što si učinio i zašto?" upita ga ona. "Ili hoćeš da ja kažem tebi?" Vatra zapucketa.
"Molim te, Marino. Razgovaraj sa mno m." On zuri u vatru. Neko vrijeme ni jedno ne prozbori n i
riječi. "Znam za e-poru ke", kaže ona. "No to vjerojatno već znaš, jer si neku večer zamolio Lucy da
provjeri navodnu uzbunu." "Znači,
poslala si je da njuška oko mog ko mpjutera. Tolko o povjerenju." "Oh, mislim da ti pogotovo
nemaš što govoriti o povjerenju." " Govorit ću šta god želim." "Kako si svojoj djevojci pokazivao
mrtvačnicu. Kamere su sve snimile. Sve sam vid jela. Svaku sekundu." Mišići na Marinovu licu
poskoče. Naravno da je znao da su postavljene kamere i mikrofoni, ali jasno joj je da mu uopće nije
palo na pamet da bi it ko obraćao pozornost. Sigurno je znao da se svaka n jihova riječ i pokret
snimaju, no najvjerojatnije je pretpostavio da Lucy neće imati n ikakvog razloga pregledavati
snimke. Bio je uvjeren da će proći neopaženo, što samo pogoršava cijelu stvar. "Kamere su
posvuda", veli Scarpetta. "Zar si stvarno mislio da n itko neće saznati za to što si učinio?" On jo j
ne odgovori. "Mislila sam da t i je stalo. Mislila sam da ti je stalo do onog ubijenog dječaka. No ti
si ipak otvorio vreću s njegovim tijelo m i igrao se pogađalice sa svojom d jevojko m. Kako si
mogao?" Ne mo že je ni pogledati i nema odgovor. "Marino. Kako si mogao učinit i tako nešto?"
ponovi ona pitanje. "To je bila njezina ideja. Valjda se vidjelo po snimci", kaže joj. "Već je sama
činjenica da sije doveo bez mo jeg dopuštenja strašna. Ali kako si joj mogao po kazivati t rupla?
Osobito njegovo."

"Vidjela si tu snimku, kad me je Lucy špijunirala." Gleda je p rijekim pogledom. "Shandy

jednostavno neće prihvatit ne za odgovor. Nije htjela izać iz rashladne ko more. Probao sam jo j
reć." "Nema isprike." "Špijuniran je. Mu ka mi je od toga." "Izdaja i nepoštovanje. Meni je mu ka
od toga", kaže Scarpetta. "Ionako sam razmišljo o tome da dam otkaz", nastavi on jednako zlobnim
tonom. "Ako si već gurala nos u moje dopisivanje s doktorico m Self, onda si trebala v idjet da mi
se nude i bolje prilike nego da tratim vrijeme tu s tobom do kraja života." "Da daš otkaz? Ili se
nadaš da ćeš ga dobiti? Jer, nakon svega što si učinio, to bi i zaslužio. Ne vode se ljudi u razg
ledanje mrtvačnice i ne radi se spektakl od jadnika koji su tamo završili." "Isuse, kako mrzim to šta
žene pretjeru ju oko svega. Te emocio nalne i iracionalne reakcije. Samo naprijed. Daj mi otkaz",
kaže on odebljalim jeziko m, izgovarajući riječi sporije i jasnije, onako kako to čine ljudi kad se
upinju zvučati trijezno. "Doktorica Self upravo to i želi." "Samo si ljubomorna, jer je ona puno
važnija osoba od tebe." "Ovo ne govori Pete Marino kakvog ja poznajem." "A ti nisi doktorica
Scarpetta kakvu ja po znajem. Jesi pročitala šta je još napisala o tebi?" "Rekla je puno toga o meni."
"Da je tvoj život jedna velika laž. Zašto konačno ne priznaš? Možda je Lucy to pokupila od tebe."
"Što, mo ju seksualnu orijentaciju? Zar to tako očajnički želiš čuti?" "Bojiš se priznati." "Da je to na
što cilja doktorica Self istina, sigurno se ne bih bojala priznati. Toga se boje ljudi poput nje. Ljudi
poput tebe." On se zavali natrag u stolac. Na trenutak se učini kao daje na rubu suza, no onda mu
lice ponovno otvrdne i on nastavi zuriti u vatru. "To što si jučer učinio", kaže Scarpetta, "ne naliku
je na Marina ko jeg poznajem sve ove godine." "Možda mu nalikuje, samo t i to nikad nisi htjela v
idjet." "Znam da to nisi ti. Što se dogodilo s tobom?" "Ne znam kako sam se našo ovdje", kaže on.
"Kad pogledam svoj život, neko mi je vrijeme dobro išao boks, ali sam presto s tim, jer n isam htio
imat kašu umjesto mo zga. Smučilo mi se radit kao policajac u New Yo rku. Oženio sam Doris,
kojoj se pak smučilo b it sa mnom, imo sam u mobolnog sina koji je sad mrtav, a ja cijelo vrijeme
naganjam u mobolne kretene. Ne znam zašto. Nikad nisam uspio skužit ni zašto ti rad iš to šta radiš.
A ti mi to v jerojatno nećeš reć", završi sumorn im glasom. "Možda zato što sam odrasla u kući u
kojo j mi n ikad n itko n ije govorio išta što sam trebala čuti, u kojo j se nisam osjećala ni
shvaćenom n i važnom. Možda zato što sam gledala oca kako u mire. Iz dana u dan. To je jed ino
što smo svi u kući gledali. Možda ovako živim zato što pokušavam razu mjet i to što me shrvalo kad
sam b ila dijete. Razu mjet i s mrt. Mislim da nema jednostavnog objašnjenja, da nema logičn ih
razloga zašto smo to što jesmo i zašto radimo to što radimo." Pogleda ga, ali on joj ne uzvrat i
pogled. "Možda nema jednostavnog i logičnog objašnjenja za tvoje ponašanje. Voljela bih da ima."
"Prije nisam radio za tebe. To se sad promijen ilo." Marino ustane. "Popit ću jedan burbončić." "Ne
treba ti još jedan burbon", kaže mu ona malodušno. On je ne posluša. Zna gdje drži piće. ču je ga
kako otvara jedan ormarić i vadi čašu, a zatim iz drugog vadi burbon. Vraća se u sobu noseći u
jednoj ruci veliku čašu pića, a u drugoj bocu. Scarpetta osjeti nekakvu nelagodu u dubini želuca.
Kad bi barem otišao. S druge strane, ne mo že ga otpremit i usred noći tako pijanog. On stavi bocu
na stolić i kaže: "Prilično smo se dobro slagali onih godina u Rich mondu, kad sam ja bio g lavni
detektiv, a ti šefica." Podigne čašu. Ne p ijucka - ispija burbon golemim gutljajima. " Onda su ti dali
otkaz, pa sam i ja otišo. Nakon toga ništa nije ispalo onako kako sam mislio. Vraški mi se sviđalo
na Florid i. Imali s mo jebačke uvjete za obuku. Vod io sam istrage, imo dobru plaću. čak sam imo i
vlastitu slavnu psihijatricu. Nije da mi je trebo psihić, al s mršavio
sam. Bio sam u odličnoj formi. Dobro mi je išlo sve dok je nisam presto posjećivat." "Da si
nastavio posjećivati doktoricu Self, uništila bi t i život. Ne mogu vjerovati da ne shvaćaš kako je
njezina ko munikacija s tobom čista manipulacija. Pa znaš kakva je. Vid io si kako se ponašala na
sudu. čuo si je." On otpije još jedan gutljaj burbona. "Konačno se pojavila žen a ko ja je moćnija
od tebe i ti to ne mo žeš podnijeti. Možda ne možeš podnijeti da s njo m imam takav odnos, pa je
zato napadaš. Sta ti drugo preostaje? Završila si u ovoj vukojebini i uskoro ćeš postati domaćica."
"Ne vrijeđaj me. Ne želim se svađati s tobom." Marino nastavlja piti. Pretvorio se u čistu zlobu.
"Možda si htjela da se odselimo s Floride zbog mog odnosa s njom. Sad ku žim." "Otišli s mo zbog
uragana Wilme, ako se ne varam", kaže ona, osjećajući sve veću nelagodu u želucu. "I zato što sam
morala ponovno imat i pravo radno mjesto, pravu praksu." On iskap i čašu i natoči još. "Dosta ti
je", kaže mu . "Istina, stvarno mi je dosta."

"Marino, molim te, nemoj dopustiti da doktorica Self pokvari naš odnos." "Ne treba ona ni prstom
mrdnut. Ti si sama sve napravila." "Prestanimo s ovim." "Ajde", nerazgovijetno će on, lagano se
ljuljajući na stolici. Obe shrabri je sjaj u njegovim očima. "Ne znam kolko mije dana preostalo. Ko zna
šta će biti, kvragu, i zato nemam nikakvu namjeru t rošit vrijeme na mjestu koje mrzim, radeći za
nekoga ko se prema meni ne ponaša s poštovanjem koje zavređujem. Ko da si ti bolja od mene. E pa
nisi." "Kako to misliš, ne znaš koliko t i je dana preostalo? Bolestan si?" upita ga. "Bolestan i u moran.
To ti govorim." Nikad ga još nije vid jela tako pijanog. Ljuljajući se na nogama, ponovno si toči burbon
u čašu i prito m ga prolijeva. Scarpetta osjeti nagon da mu istrgne bocu iz ruke, ali je zaustavi izraz u
njegovim očima. "živiš sama. To baš nije sigurno", kaže jo j. "Opasno je da živiš sama u ovako malo j,
staroj kući." "Uvijek sam živjela sama, više-manje." "Da. Ko ji ku rac to govori o Bentonu? Nadam se
da će vam bit lijepo u životu." Nikad ga prije nije vid jela tako pijanog i prepunog mržnje. Ne zna što
učiniti. "Ja sam sad u fazi kad moram napravit određene izbore. Pa ću ti reć istinu." Pljuca dok govori, a
čaša u ruci opasno mu se nagnula. "Umirem od dosade radeć za tebe." "Ako je tako, drago mi je što si
mi rekao." No što ga ona više pokušava umirit i, to on postaje razjareniji. "Benton je snob pun para.
Doktor Wesley. Znači, ja nisam dovoljno dobar za tebe zato šta nisam doktor. Ili odvjetnik. Ili
indijanski poglavica. Da ti kažem nešto, dovoljno sam dobar za Shandy, a ona definit ivno nije ono šta ti
misliš. Iz bolje je obitelji nego ti. Nije odrasla u siro maštvu u Miamiju u šljakersko j obitelji." "Jako si
pijan. Možeš spavati u gostinskoj sobi." "Tvoja obitelj n ije ništa bolja od mo je. Talijan i, tek sišli s
broda, koji n isu imali ništa za jest osim jeftin ih makarona i šalše pet dana tjedno", kaže on. "Daj da ti
pozovem taksi." On tresne čašom o stolić. "A ja mislim da bi baš trebo sjest na motor i odvest se."
Uhvati se za stolac da ne padne. "Ne dolazi u ob zir. Nećeš prići ni blizu to m motoru", odgovori mu
Scarpetta. Marino krene prema vrat ima i udari u dovratak, a ona ga uhvati pod ruku. Gotovo je vuče za
sobom hodajući prema ulaznim vratima. Scarpetta ga pokušava zaustaviti, preklinje ga da ne ide, a kad
Marino zavuče ruku u džep i izvadi ključ motora, istrgne mu ga iz ru ke. "Vrati mi ključ. Lijepo te mo
lim." Ona stavi šaku u kojoj čvrsto drži ključ iza leđa. Stoje u malo m predsoblju ispred ulazn ih vrata.
"Nećeš sjesti na motor. Jedva hodaš. Ideš taksijem ili ostaješ ovdje. Neću ti dopustiti da ubiješ sebe ili
nekog drugog. Molim te, poslušaj me." "Daj mi ga." On tupo pilji u nju, taj golemi muškarac kojeg više
ne poznaje, stranac koji bi je i fizički mogao ozlijediti. "Daj mi ključ." On posegne za njezino m ruko m
iza leđa i zgrabi je za zapešće. Scarpetta se ukoči od straha. "Marino, pusti me." Po kušava se osloboditi,
ali ruka kao da joj je zapela u škripcu. "Bo li me." On posegne i za njezino m drugom ruko m iza leđa i
uhvati je za drugo zapešće. Kad se nasloni na nju i svojim je golemim tijelo m pritisne uza zid, njezin se
strah pretvori u užas. Misli joj očajnički ju re kro z glavu, kako da ga zaustavi prije nego što učini još
nešto. "Marino, pusti me. Boli me. Idemo sjesti natrag u dnevnu sobu." Pokušava sakriti strah u glasu,
dok su joj ru ke bolno prikovane iza leda. Marino je još jače p rit isne svojim t ijelo m. "Marino.
Prestani. Ne želiš ovo. Jako si pijan." On je počne ljubit i, držeći
je tako, dok ona okreće glavu, pokušavajući odgurnuti njegove ruke, pokušavajući se otrgnuti,
govoreći mu da prestane. Ključ motora padne na pod. On je i dalje ljub i, a ona se opire i pokušava
mu reći da prestane. Marino joj rastrga bluzu. Govori mu da prestane, pokušava ga zaustaviti dok
on kida odjeću s nje. Po kušava maknuti n jegove ruke, govori mu da joj nanosi bol, a onda se
odjednom prestane boriti. To n ije Marino. To je netko drugi. To je neki stranac koji je napastuje u
njezinoj v lastitoj kući. Kad se Marino spusti na koljena, nanoseći joj bol ru kama i ustima,
Scarpetta ugleda pištolj koji nosi zataknut straga u trapericama. "Marino? Zar stvarno ovo želiš?
želiš me silovati? Marino?" Zvuči nevjerojatno smireno i neustrašivo. čin i joj se kao da njezin glas
dopire iz neke točke izvan njezina tijela. "Marino? Zar stvarno to želiš? Silovati me? Znam da to ne
želiš. Znam da ne želiš." On se odjednom zaustavi i pusti je. Scarpetta osjeti hladni zrak na ko ži
vlažnoj od njegove sline, izgrebenoj i izderanoj od njegove grubosti i brade. I dalje klečeći, Marino
zari lice u ruke, nagne se naprijed pa je zagrli o ko nogu i počne ridati poput malog d jeteta. Dok
plače, ona mu izvuče pištolj iz pojasa. "Pusti me." Po kuša se maknuti od njega. "Pusti." Marino
ostane na koljenima, s licem u rukama. Scarpetta izvadi spremnik za streljivo i povuče navlaku
kako bi provjerila da u ležištu cijevi nema metka. Spremi pištolj u ladicu stola pokraj vrata i
podigne ključ motora s

poda, a onda sakrije ključ i spremnik u držač za kišobrane. Pomogne Marinu da ustane i dođe do
gostinske sobe pokraj kuhin je. Uz njezinu pomoć, Marino legne na mali krevet koji gotovo nestane pod
njim. Scarpetta mu zatim skine čizme i pokrije ga šarenim prekrivačem. "Odmah se vraćam", kaže mu,
ostavljajući svjetlo upaljeno. Ode u kupaonicu, napuni čašu vodom i iz bočice istrese četiri tablete
Advila, pa se zaogrne kućnim ogrtačem. Bole je zapešća, ko ža joj je izderana i peče je, a na samu po
misao na njegove ruke, usta i jezik d iže joj se želudac. Nagne se nad zahodsku školjku, kao da će
povratiti. Nasloni se na rub umivaonika i duboko udahne nekoliko puta te pogleda u ogledalu svoje
crveno lice. čini jo j se jednako strano kao i n jegovo. Poprska se hladnom vodom, ispere usta, ispere
svaki djelić svog tijela koji je dodirnuo. Ispere i suze. Pričeka nekoliko minuta da se smiri, a potom se
vrati u gostinsku sobu. Marino hrče. "Marino. Probudi se. Sjedni." Po mogne mu sjesti i namjesti
jastuke iza n jega. " Evo, popij ovo s cijelo m čašom vode. Moraš popiti puno vode. Ujutro ćeš se
osjećati grozno, ali ovo će pomoći." On uzme Advil i popije vodu, a zatim se okrene licem prema zidu
dok ona ode po još jednu čašu. "Ugasi svjetlo", kaže, okrenut prema zidu. "Moraš ostati budan." On jo j
ne odgovori. "Ne moraš me gledati, ali moraš ostati budan." On je ne pogleda. Smrdi na v iski, duhan i
znoj. Taj je miris podsjeti na ono što se dogodilo. Sve je boli, osjeća svako mjesto na tijelu kojeg se
dokopao i ponovno je preplavi mučnina. "Bez brige", kaže on nerazgovijetno. "Otići ću i više me n ikad
nećeš vidjeti. Nestat ću. Zauvijek." "Jako si, jako pijan i ne znaš što činiš", kaže ona. "Ali ne želim da
ovo zaboraviš. Moraš ostati dovoljno dugo budan, tako da se ujutro možeš svega sjetiti. Tako da to mo
žemo nekako riješiti i krenuti dalje." "Ne znam šta mi je. Zamalo sam ga ubio. Ht io sam ga ubit više od
svega. Ne znam šta mi je, šta ne valja." "Koga si zamalo ubio?" upita ga Scarpetta. "U baru", kaže on,
pijano pletući jeziko m. "Ne znam šta ne valja sa mnom." "Ispričaj mi što se dogodilo u baru." Tišina.
Marino zuri u zid, ponovno teško dišući. "Koga si zamalo ubio?" upita ona glasnije. "Reko je da su ga
poslali." "Poslali?" "Prijetio je da će t i nešto napravit. Skoro sam ga ubio. Onda sam došo ovamo i
ponašo se točno ko on. Sebe bi trebo ubit." "Nećeš se ubiti." "Trebo bi." "To bi bilo gore od ovog što si
upravo učinio. Razu miješ li me?" On jo j ne odgovori. Ne gleda je. "Ako se ubiješ, neće mi te bit i žao i
neću ti oprostiti", kaže mu ona. "Ubit i sebe je čista sebičnost. Nit ko od nas ti to neće oprostiti." "Nisam
dovoljno dobar za tebe. I nikad neću bit. A jde, kaži to i završi s tim jednom za svagda." Govori kao da
ima krpu u ustima. Zazvoni telefon na stoliću pokraj kreveta i ona podigne slušalicu. "Ja sam", kaže
Benton. "Jesi li vid jela što sam ti poslao? Kako si?" "Da, a ti?" "Kay? Jesi li dobro?" "Da, a ti?" "Isuse.
Je li netko tamo?" upita on uzbunjeno. "Sve je u redu." "Kay? Je li netko tamo?" "Razgovarat ćemo
sutra. Odlučila sam ostati kod kuće i malo radit i u vrtu. Zamo lit ću Bulla da mi dođe pomoći." "Jesi li
sigurna? Jesi li sigurna da mo žeš ostati sama s njim?" "Sad jesam", kaže ona. četiri sata ujutro. Hilton
Head. Bijela pjena valova razlijeva se po plaži, kao da uzburkano m mo ru ide pjena na usta. Will
Rambo šutke zastane na drvenim stubama, a zatim se zaputi p reko drvene pro menade
i p reskoči zaključana vrata dvorišta bijele v ile građene u talijanskom stilu, s mnogo dimnjaka i
volt i i kosi m krovo m prekrivenim crvenim crijepom mediteranskog tipa. Iza vile su bakrene
svjetiljke i kamen i stol prepun prljav ih pepeljara i praznih čaša na ko jem je donedavno ležao i
ključ od auta. Otada koristi rezervni ključ,
premda se ne vozi često. Uglavnom nikamo ne ide. On se nečujno kreće ispod krošnji malih palmi i
borova što se povijaju pod vjetrom. Drveće na vjetru poput čarobnih štapića bacalo je svoje čari na
Rim, a cvjetne latice letjele su kao snježne pahuljice n iz Via D'Monte Tarpeo. Makovi su bili
crveni kao krv; visterije što su prekrivale stare cig lene zidove ljubičaste poput modrica. Go lubovi
su kljucali po stubama, a žene hranile div lje mačke. Whiskas i jaja iz plastičnih tanjura među
ruševinama. Bio je krasan dan za šetnju, nije b ilo p reviše turista, a ona je b ila p rip ita. No s njim
se osjećala opušteno i sretno.

Znao je da će bit i tako. "Volio b ih da upoznaš mog oca", rekao joj je dok su sjedili na zidiću i pro
matrali div lje mačke. Ona bi svako malo spomenula kako su to sirote ulične mačke, defor mirane
zbog međusobnog križanja i kako bi ih netko trebao spasiti. "Nisu ulične, nego divlje mačke.
Razlikuju se. Ove d ivlje mačke žele bit i ovdje i izgreble b i te do kosti da ih pokušaš spasiti. Nisu
odbačene niti ozlijeđene, nije da se nemaju čemu veseliti. Ob ilaze kante za smeće, skrivaju se po
podrumima kuća, sve dok ih ne uhvate i ne uspavaju." "Zašto bi ih uspavali?" upitala je. "Zato što
bi. Upravo bi se to dogodilo da ih maknu iz ovog njihovog raja i da završe negdje gdje nije sigurno,
gdje bi ih mogao udariti auto ili napadati psi i gdje bi bile u stalnoj opasnosti, gdje se ne bi mogle
oporaviti od ozljeda. Ove mačke uopće ne izgledaju nesretno. Pogledaj ih. Potpuno su same, a n
itko im se ne smije približiti, osim ako one to ne dopuste. žele biti baš tu gdje i jesu, među
ruševinama." "čudan si", rekla je, gurnuvši ga lagano lakto m. "To sam mislila i kad s mo se
upoznali, ali simpa si." "Hajdemo", rekao je i po mogao joj da ustane. "Vruće mije", požalila se, jer
je on preko n je prebacio svoj dugački, crni kaput i nagovorio je da nosi kapu i tamne naočale,
premda nije bilo nit i h ladno niti sunčano. "Previše si poznata i ljudi će piljiti u tebe", podsjetio ju
je. "Znaš da hoće, a ne mo žemo dopustiti da ljudi pilje u tebe." "Moram se jav iti prijateljicama da
ne bi po mislile kako su me oteli." "Hajde. Moraš vidjeti stan. Prilično je spektakularan. Idemo
autom. Vidim da si u morna. Možeš nazvati svoje prijateljice iz stana i pozvati ih da nam se pridru
že, ako želiš. Idemo na dobro vino i sireve." Zatim tama, kao da je netko isključio svjetlo u
njegovoj glavi. Probudio se u sceni s blistavim krhotinama, blistavim poput krhotina razmrskanog
vitraja koji je nekad pričao neku bajku ili istinu. Stube na sjevernoj strani kuće nisu pometene, a
vrata u praonicu nitko n i je otvarao od zadnjeg dolaska kućne pomoćnice, što je bilo prije gotovo
dva mjeseca. Sa svake strane stuba su grmovi hibiskusa iza kojih se kroz prozorsko staklo mo že
vid jeti alarm s crvenom lamp ico m. On otvori kutiju s alato m i izvuče rezač stakla s karbidnim
vrško m, pa izreže dio pro zorskog stakla i odlo ži ga na pješčano tlo iza grmlja. Pas u košari počne
režat i i Will zastane, sasvim s mireno. Posegne unutra i okrene okruglu kvaku, a zatim otvori v
rata. Alarm počne isprekidano pištati. Will unese šifru i alarm utihne. Nalazi se u kući koju pro
matra već mjesecima. Zamišljao je kako će ovo izvesti pa je sastavio tako detaljan plan da je sad
njegova provedba sasvim jednostavna, čak donekle razočaravajuća. On čučne i p rovuče pijesko m
obložene prste kroz rupice na p letenoj košari u ko joj je zatvoren baset, pa mu kaže: " U redu je.
Sve će bit i u redu." Baset prestane režati i Will ga pusti da mu poliže nadlanicu, gdje nema ljepila i
posebnog pijeska. "Dobar pas", prošapće. "Mir, mir." Nečujnim korako m pijesko m oblo ženih
tabana zaputi se iz pra onice prema zvuku filma ko ji se ponovno vrti u dnevnoj sobi. Kad izađe van
zapaliti cigaretu, uvijek ostavi vrata širom otvorena. To joj je loša navika. Sjedi na stubama, puši i
zuri u crnu vodu bazena koji izgleda poput zjap eće rane. I dok ona tako sjedi, puši i zuri u bazen,
dim djelo mično ulazi unutra. Miris duhana uvukao se u sve do čega je dopro. Osjeća se smrad
ustajalosti, zbog čega je zrak neprobojan i težak. Sve ima tvrdu, sivu, mat glazuru. Poput njezine
aure, izaziv a mučninu. To je aura skore smrti. Zidovi i strop oličeni su u oker i smeđu - u boje
zemlje, a kamen i pod je boje mora. Između prostorija su volte umjesto vrata i posvuda su goleme
posude s akantusima obješenih, smeđ ih listova, jer ih ne zalijeva kako treb a. Po kameno m podu
ima tamne kose. čupa si vlasi s glave i stidne dlake, ko je padaju s nje dok hoda uokolo. Ponekad
hoda i gola. Sad spava na kauču, leđima o krenuta prema njemu , a ćelavo jo j se tjeme b jelasa
poput punog mjeseca. Njegovi su koraci bešumni zbog pijesko m prekrivenih stopala. U filmu
Michael Douglas i Glenn Close upravo piju vino u z ariju iz Madam Butterfly koja dopire iz
glazbene lin ije. Will stoji ispod luka na ulazu i gleda Fatalnu privlačnost. Zna cijeli film napamet.
Vid io ga je nebrojeno puta. Gledao ga je kro z pro zor zajedno s njom, a da ona to nije ni znala.
čuje dijalog u svojoj glav i i prije nego što ga likovi počnu izgovarati. Sad Michael Douglas želi
otići, a Glenn Close bjesni i trga mu košulju. Trgajući, kidajući, očajnički pokušavajući dočepati se
onog što je ispod. Ruke su mu bile toliko krvave da nije mogao vidjet i koje mu je boje koža dok je
Rogeru pokušavao ugurati crijeva natrag u trbuh. Šibani v jetro m i pijesko m, nisu mogli gotovo
ništa čuti ni vidjet i. Ona spava na kauču, previše pijana i drogirana da bi ga čula kako u lazi. Ne
osjeća njegovu sablasnu prisutnost kako lebdi iznad nje, čekajući da je odnese. Zahvalit će mu.
"Willel Po mozi mi! Molim te, po mozil Oh, Bo že, mo lim te!" Vrišti. "Kako boli! Užasno boli!
Mo lim te, ne da j da umrem." "Nećeš umrijet i." Drži ga. "Tu sam. Tu sam. Tu sam pokraj tebe."
"Ne mogu više!" "Bog ti nikad ne da veći teret od onog koji mo žeš podnijeti." Tako je uvijek
govorio Willov otac u Rimu, još

otkad je Will bio d ijete. "To nije istina." "Što nije istina?" upitao ga je otac u Rimu dok su pili v ino u
bla govaonici, a Will u ruci držao antičku skulpturu stopala u kamenu. "Po mo jem licu, po rukama...
okusio sam je. Okusio sam njega. Okusio sam ga koliko god sam mogao da ga održim na životu u sebi,
jer sam mu obećao da neće umrijet i." "Trebali b ismo izaći. Hajdemo na kavu." Will okreće gu mbić na
zidu, pojačavajući ton na filmu do krajnje gran ice, na što se ona uspravi u sjedeći polo žaj i počne
vrištati. Njezino se vrištanje jedva čuje od filma koji treš ti. Will se nagne prema njo j, stavi joj prst
oblijep ljen p ijesko m na usne i polako odmahne glavom da je ušutka. Natoči još votke i pru ži jo j
čašu, glavom jo j dajući znak da popije. Odlo ži svoju kutiju s alato m, baterijsku svjetiljku i kameru na
sag, pa sjedne pokraj nje na kauč i duboko se zagleda u njezine mutne, krvave, uspaničene oči. Nema
trepavica. Sve ih je iščupala. Ona ne pokušava ustati i pobjeći. Opet joj glavo m da znak da popije i ona
ga posluša. Počinje prihvaćati ono što će se neminovno dogoditi. Zahvalit će mu. Cijela se kuća trese od
filma. Njezine usne obliku ju sljedeće riječi: "Molim te, nemoj me o zlijediti." Nekad je bila lijepa.
"Psssst." On odmahne glavom i ponovno je ušutka stavljajući prst oblijepljen pijesko m na njezine usne,
čvrsto ih pritisnuvši uz zube. Prstima oblijepljenima pijesko m otvori kutiju s alato m u kojoj ima neko
liko bočica s ljep ilo m i tekućino m za uklanjanje ljepila, vrećice p ijeska, pilu za rezan je drvenih ploča
du žine petnaest centimetara s dvostrukom oštrico m, crno m ručko m i rezervnom t rako m i noževe
raznih oblika. Začuje glas u svojoj glavi. Roger plače i vrišti, a na usta mu izb ija krvava pjena. Samo
što to nije Roger. To je ova žena koja preklinje krvavih usana. "Molim te, nemoj me o zlijedit i!" Glenn
Close govori Michaelu Douglasu da odjebe, a dnevna se soba trese od zvuka filma. Ona paničari i rida,
trza se kao da ima epilepsiju. On sjedne na kauč i prekriži noge ispod sebe. Ona zuri u njegove ruke
poput brusnog papira, njegova osakaćena stopala poput brusnog papira, u kutiju s alato m, u kameru na
podu i po izrazu njezina podbuhla lica prošarana crvenim mrljama vid i se da shvaća kako je čeka
neminovno. On primijet i da ima neuredne nokte i p replavi ga isti onaj osjećaj kakav ima kad duhovno
zagrli ljude ko ji nepodnošljivo pate i oslobodi ih njihove patnje. Može ga osjetiti u kostima, poput
vibracija basova. Njezine se izjedene, krvave usnice miču : "Molim te, nemo j me ozlijediti, mo lim te,
mo lim te, nemoj." Počinje plakati i curi jo j iz nosa. Ovlaži jeziko m svoje krvave usne i kaže: "Što
želiš? Novac? Molim te, nemo j me ozlijediti." Njezine krvave usnice oblikuju te riječi. On skine svoju
košulju i kaki h lače, pa ih uredno složi i stavi na stolić. Poto m svuče donje rublje i odlo ži ga na
složenu odjeću. Osjeća kako mu raste moć, sijeva kro z mo zak poput električnog šoka, a zat im je g
rubo zgrabi za zapešća. 11 Zora. Miriše na kišu. Kro z pro zor svog stana u kutu zgrade Rose pro matra
uzb ibani ocean kako se lagano podiže i spušta uz zidanu obalu s druge strane Murray Boulevarda.
Njezina je zgrada - nekad lu ksuzni hotel - okružena nekim od najskupljih kuća u Charlestonu. Rose je
fotografirala te veličanstvene vile uz obalu mo ra i napravila album ko ji s vremena na vrijeme
prelistava. Ne mo že vjerovati da jo j se to događa, da joj je život istodobno i san i noćna mora. Jedini
uvjet koji je imala kad se doselila u Charleston bilo
je da živi u blizin i vode. "Dovoljno blizu mora da znam da je tamo", tako je to opisala. "Mislim da
je ovo posljednji put da se selim za vama", rekla je Sc arpetti. "Ne želim u ovim godinama imati
posla s vrtom, a oduvijek sam htjela živjet i blizu vode. Ne blizu močvare ko ja smrdi na pokvarena
jaja, nego pokraj oceana. Ht jela bih da ocean bude dovoljno blizu da mogu odšetati do obale."
Dugo su tražile takvu lokaciju i naposljetku pronašle za Rose jedan stari stan na Ashely Riveru ko ji
su Scarpetta, Lucy i Marino obnovili. Rose nije morala u ložiti ni novčića, a Scarpetta jo j je još
dala i povišicu. Bez toga si Rose ne bi mogla priuštiti najamn inu, no ta se činjen ica nikad nije
spominjala. Scarpetta je samo rekla da je Charleston skup u usporedbi s drugim gradovima u kojima
su živjeli, no i da nije, Rose je zaslu žila povišicu. Pripremila je kavu i sad gleda vijesti, čekajući da
je nazove Marino. Prošlo je sat vre mena i Rose se pita gdje je. Još jedan sat, a od njega ni riječi.
Postaje sve nervoznija. Ostavila mu je neko liko poruka i rekla da danas ujutro neće doći na posao
te bi li on mogao svratiti do nje da joj po mogne pomaknuti kauč. Osim toga, mora razgovarati s
njim. Obećala je Scarpetti. Zašto da to učini kasnije, kad mo že i sad. Već je skoro deset sati.
Ponovno ga nazove na mobitel, ali je poziv preusmjeren na govornu poštu. Rose baci pogled kroz
otvoreni prozor. Puše hladan vjetar s oceana, čija površina je uzburkana i nemirna, boje kositra. Zna
da ne smije sama micati kauč, ali nestrpljiva je i dovoljno uzrujana da razmatra mogućnost ne bi li
ipak trebala pokušati. Kašlje i razmatra taj luđački podvig ko ji jo j do prije nekog vremena ne bi b
io nikakav proble m. Sjedne iscrpljena i izgubi se u sjećanjima na prethodnu noć, na razgovor,
držanje za ruke i ljubljenje na ovo m istom kauču. Mislila je da više nikad neće osjetiti to što sad
osjeća i stalno se pita koliko će dugo to trajati. S

jedne strane, ne mo že odus tati od toga, a s druge zna da to ne mo že potrajati. Obuzme je tuga, tako
duboka i tamna da je nema svrhe preispitivati. Zazvoni telefon. Lucy. "Kako je b ilo?" upita je Rose.
"Nate te pozdravlja." "Radije mi reci što ti je rekao." "Ništa novo." "To su dobre vijesti." Rose ode do
kuhinjskog radnog stola kako b i u zela daljinski upravljač za telev izo r. Duboko udahne. "Marino je
trebao doći da mi po mogne pomaknuti kauč, ali po običaju..." Stanka, a zatim Lucy kaže: "To je jedan
od razloga zašto te zovem. Namjeravala sam svratiti do tete Kay, da je vidim i ispričam jo j što je bilo
kod Natea. Ne zna da sam išla na pregled. Uvijek joj kažem poslije, tako da ne umre od brige. Marinov
je motor bio parkiran iza njezine kuće." "Je li te očekivala?" "Ne." "Kad je to bilo?" "Oko osam."
"Nemoguće", kaže Rose. "Marino je u osam još u ko mi. Bar u zadnje vrijeme." "Otišla sam u
Starbucks, a onda se opet vratila do njezine kuće oko devet i znaš što se dogodilo? Mimoišla sam se s
njegovom čip i- čips djevojko m u BMW-u." "Sigurna si da je to bila ona?" "Hoćeš li broj
registracijskih tablica? Datu m rođenja? Koliko ima na računu u banci - ne puno, usput budi rečeno.
Izgleda da je potrošila veći d io svog novca, koji nije dobila kad joj je u mro bogati tata. To što joj n išta
nije ostavio govori nešto. No stalno polaže nekakve depozite, tko zna otkud, i troši ih jednako m
brzinom ko jo m i dolaze." "To nije dobro. Je li te vid jela kad si se vraćala iz Starbucksa?" "Bila sam u
Ferrariju. Ako n ije slijepa, osim što je ofucana drolja, morala me je vid jeti. Oprosti..." "Ne moraš se
ispričavati. Znam što je dro lja i taj opis joj sigurno dogovara. Marino ima poseban navigacijski uređaj
ko jim ih nepogrešivo pronalazi." "Zvučiš kao da ti nije dobro. Kao da jedva dišeš", kaže Lucy. "Hoćeš
li da ja ma lo kasnije dođem do tebe i pomognem t i po maknuti kauč?" "Ne idem n ikamo", kaže Rose,
kašljući, i spusti slušalicu. Uključi televizor baš u trenutku kad teniska loptica podigne oblačić crvene
prašine, udarivši izvan linije. Serv is Drew Mart in tako je brz i neuhvatljiv da druga tenisačica i ne
potrči za loptico m. CNN pušta snimke s prošlogodišnjeg French Opena. Na v ijestima ne prestaju
govoriti o Drew Martin, o njezinu životu i smrti. Ponavljaju snimke teniskih mečeva unedogled, bez
prestanka. Slijed i još jed an prilog. Vidi se Rim, antički grad, a zat im nakratko izolirano gradilište
okruženo policijo m i žuto m trako m i pulsiranje svjetala Hitne pomoći. "Što smo saznali do sada? Ima
li kakv ih novih vijesti?" "Rimske vlasti i dalje ništa ne govore. čini se da nema n ikakvih tragova ni
osumn jičenih, pa ovaj u žasan zločin ostaje obavijen velo m tajne. Ljudi se ovdje pitaju zašto. Možete
ih v idjet i kako polažu cvijeće u z rub gradilišta na kojem je pronađeno njezino tijelo." Slijedi još
nekoliko kratkih isječaka. Rose pokušava ne gledati, već ih je toliko puta vid jela. No usprkos tome, i
dalje imaju hipnotički učinak na n ju. Drew udara backhand. Drew izlazi na mrežu i udara lob takvo m
silino m da loptica odskoči u g ledalište. Go mila se diže na noge i divljački je bodri. Drewino
lijepo lice u emisiji doktorice Self. Brzo govori, skače s jedne teme na drugu, uzbuđena je, jer je
upravo pobijedila na US Openu. Nazvali su je Tigero m Woodsom tenisa. Doktorica Self naginje se
u stolcu prema Drew i postavlja pitanja koja ne b i trebala postavljati. "Jesi li djevica, Drew?"
Smijeh, ru menjen je, pokrivanje lica rukama. "Hajde." Doktorica Self se smiješi, prepuna sebe. "O
tome vam ja govorim, ljud i." Obrat i se publici. "Stid. Zašto se stidimo kad razgovaramo o seksu?"
"Izgubila sam nevinost kad sam imala deset godina", kaže Drew. "S biciklo m mog b rata." Go mila
potpuno poludi. "Drew Martin, mrtva sa samo šesnaest godina", kaže voditelj TV programa. Rose
nekako odgura kauč do zida na drugoj strani dnevne sobe, pa sjedne i počne ridati. Pot om ustane,
hoda uokolo i p lače, govoreći kro z jecaje kako je s mrt nepravedna i nasilje nepodnošljivo i kako
ga mrzi. M rzi sve to. U kupaonici izvadi bočicu s lijeko m, u kuhin ji si natoči čašu vina, pa uzme
tabletu i spere je niz grlo v inom ko je si je natočila. Zat im se zakašlje i, jedva dišući, popije i
drugu tabletu s vinom. Zazvoni telefon i ona nesigurno ruko m posegne za slušalicom, koja jo j
ispadne. Nespretno je pokuša podići. "Halo?" "Rose?" čuje Scarpettin glas.

"Ne bih smjela gledati vijesti." "Vi plačete?" Soba se počne okretati oko nje. Vid i dvostruko. "Samo
gripa." "Dolazim k vama", kaže Scarpetta. Marino sjedi g lave oslonjene na naslon sjedala. Tamne
naočale skrivaju mu oči, a velike šake miru ju na bedrima. Odjeven je u istu odjeću koju je imao sinoć.
Spavao je u n joj, što se i vidi. Lice mu ima tamnocrvenu nijansu i oko njega se širi ustajali miris pijanca
koji se već neko vrijeme nije okupao. Sam pogled na njega i njegov zadah prizivaju jo j sjećanja p
restrašna da bi se opisala. Sve je peče. Boli je na mjestima koja on nikad n ije trebao vidjeti ni dodirnuti.
Odjevena je u slojeve odjeće od svile i pamu ka. Te su tkanine dovoljno nježne za ko žu. Košulju je
zakopčala do vrata i do kraja zatvorila patentni zatvarač jakne, da sakrije o zljede. Da sakrije svoje
poniženje. U njegovoj se blizin i osjeća nemoćno i golo. Vo ze se u u žasnoj tišini. Zrak u autu miriše na
češnjak i žestoki sir. Marino ima otvoren prozor na svojoj strani. Kaže: "Smeta mi svjetlo. Ne mogu
vjerovat kolko mi bode oči." Ponovio je to nebrojeno mnogo puta, kao odgovor na prešućeno pitanje:
zašto je ne mo že pogledati i zašto nosi sunčane naočale usprkos tome što je oblačno i kiši. Kad je
pripremila kavu i tost prije nešto manje od sat vremena i donijela mu doručak u krevet, stenjući se
uspravio u sjedeći položaj i uhvatio za g lavu. Neuvjerljivo je upitao: "Gd je sam?" "Sinoć si bio jako
pijan." Odložila je kavu i tost na noćni stolić pokraj kreveta. "Sjećaš se?" "Imam osjećaj da ću povratit
ako išta pojedem." "Sjećaš li se prošle noći?" Tvrdi da se ne sjeća ničega nakon što se dovezao na
motoru do njezine kuće. Po njegovu držan ju vidi se da se sjeća svega. Nastavlja se žalit i da mu je loše.
"Da bar nema te hrane iza. Malo mi je zlo od tog mirisa." "Šteta. Rose ima gripu." Scarpetta inače
parkira auto na parkiralištu blizu Roseine zgrade. "Ne želim još dobiti i gripu. Sran je", veli on. "Onda
ostani u autu." "želim znat šta si napravila s mo jim p ištoljem." I to je već izgovorio nekoliko puta.
"Već sam ti rekla, spremila sam ga na sigurno." Ona parkira auto. Na stražn jem sjedalu je kutija puna
pripremljene hrane. Ostala je budna cijelu noć i kuhala. Skuhala je toliko taglio linija s umako m od
fontina sira, lazanja bologneze i povrtne juhe da bi mogla nahranit i dvadeset ljudi. "S obziro m na to u
kakvo m si sinoć bio stanju, nisi s mio imat i napunjen pištolj", dodala je. "želim znati gdje je. Šta si
učin ila s njim?" On hoda malo ispred nje. Nije ju ni pitao treba li joj pomoći nositi kutiju . "Ponovno ti
kažem, sinoć sam ti uzela pištolj. Uzela sam t i i ključ od motora. Sjećaš li se kad sam t i u zela ključ?
Uporno si se htio odvesti na svom motoru, a jedva si stajao na nogama." "To je zbog onog burbona koji
sam popio kod tebe", kaže Marino dok hodaju po kiši prema bijelo j zgradi ispranog pročelja.
"Booker's." Kao daje ona za to kriva. "Ja si ne mogu priuštiti tako dobar burbon. Samo klizi niz grlo. Uv
ijek zaboravim da ima v iše od šezdeset i nešto posto alkohola." "Znači, ja sam kriva." "Ne znam zašto
držiš tako žestoko piće u kući." "Zato što si ga ti donio za Novu godinu." "Ko da me neko opalio
željeznom toljagom po g lavi", kaže on dok se uspinju stubama, a vratar ih pušta u zgradu. "Dobro jutro,
Ed", pozdravi ga Scarpetta. Do uha joj dopre zvuk televizora iz n jegova ureda odmah pokraj stubišta.
Vijesti. Još jedan prilog o ubojstvu Drew Martin. Ed pogleda prema svom uredu, odmahne glavo m, pa
kaže: "Straš no. Gro zno. Bila je tako draga djevojka, stvarno draga djevojka. Vidio sam je neposredno
prije nego što je ubijena. Svaki put kad bi prošla kro z ova
vrata, ostavila bi mi dvadeset dolara za napojnicu. Baš draga djevojka. Ponašala se kao
normalna osoba, znate." "Odsjedala je ovdje?" upita Scarpetta. "Mislila sam da uvijek odsjeda u
hotelu Charleston Place. Bar bi tako rekli na vijestima kad god bi došla ovamo." "Njezin trener
ima stan u ovoj zgradi. Premda je rijetko tu, kupio je stan", kaže Ed. Scarpetta se pita zašto to nije
saznala ranije, no sad nije prav i trenutak da to istražuje. Zabrinuta je za Rose. Ed pozove dizalo, a zat
im prit isne tipku za Rosein kat. Vrata se zatvore. Marino u sunčanim naočalama gleda ravno pred
sebe. "Mislim da imam migrenu", kaže. "Imaš šta protiv migrene?" "Već si popio osamsto miligrama
ibuprofena. Ne smiješ uzeti n išta drugo idućih pet sati." "To ne pomaže prot iv migrene. Da bar n isi
imala onu cugu doma. Ko da mi je neko nešto podvalio, ko da su me drogirali."

"Jedina osoba koja ti je nešto podvalila si ti." "Ne mogu vjerovat da si pozvala Bulla. Šta ako je
opasan?" Scarpetta ne mo že vjerovati vlastitim ušima. Kako mo že to reći nakon onog što se sinoć
dogodilo. "Stvarno se nadam da ga nećeš još tražit da ti pomogne u uredu", kaže on. "Kog vraga on
zna? Samo će s metat." "Ne mogu sad razmišljati o to me. Trenutno se brinem za Rose. Možda bi
ovo bio zgodan trenutak da se i ti počneš malo brinuti za još nekoga osim za sebe." Postajući sve
ljuća, Scarpetta brzo hoda niz hodnik sa starim, bijelim zidovima od gipsa i izlizan im p lavim
sagom. Pozvoni na vrata Roseina stana. Nema odgovora. Ne čuje se ništa osim televizora. Ona odlo
ži kut iju na pod i ponovno pozvoni. Po zvoni opet. Nazove je na mob itel, pa na fiksnu liniju. čuje
kroz vrata kako telefoni zvone, a zatim se javi telefonska sekretarica. "Rose!" Scarpetta počne
šakom lupati na vrata. "Rose!" čuje se televizor. Samo telev izor. "Moramo po ključ", kaže ona
Marinu, " Ed ima rezervni. Rose!" "Zajebi to." Marino udari nogom vrata svom silinom. Iverje po
leti, lanac za vrata pukne, mjedene šarke ispadnu uz zveket na pod, a vrata se naglo otvore i tresnu o
zid. Rose leži nepomično na kauču, sklopljenih očiju, siva u licu, a pramenovi duge, sniježnobijele
kose vise joj iz punđe. "Nazovi devet-jedan-jedan. Od mah!" Scarpetta stavi jastuke Rose pod leđa
kako bije naslonila na njih, dok Marino zove Hitnu po moć. Izmjeri joj b ilo. Šezdeset i jedan.
"Stižu", kaže Marino. "Pođi do auta. U prtljažniku je mo ja liječnička torba." On otrči iz stana.
Scarpetta primijeti čašu vina i bočicu s lijeko m na podu, većim dijelo m skrivenu pod rubom
prekrivača kauča. Zaprepasti je što Rose uzima Ro xicodone, odnosno oksikodon hidroklorid,
opijatski analgetik poznat po tome što izaziva ovisnost. Podigla je bočicu od sto tableta na recept
prije deset dana. Skine zatvarač s bočice i prebro ji zelene tablete od petnaest miligrama. Ima ih još
sedamnaest. "Rose!" Scarpetta je protrese. Topla je i znojna. "Rose, probudite se! čujete li me,
Rose!" Scarpetta ode u kupaonicu i vrati se s hladnim ručniko m ko ji stavi Rose na čelo. Uhvati je
za ru ku i govori joj, pokušavajući je dozvati k svijesti. Marino se vrati i pruži Scarpetti liječn ičku
torbu. Izg leda mahnito i preplašeno. "Micala je kauč. Ja sam to trebo učinit", kaže, zureći kro z
sunčane naočale prema kauču. Rose se pomakne na zvuk sirene u daljini. Scarpetta izvadi tla ko
mjer i stetoskop iz svoje liječničke torbe. "Obećo sam jo j da ću ga doć premjestit", kaže Marino. "A
pre mjestila ga je sama. Dok sam ja b io kod tebe." Njegove sunčane naočale gledaju u prazno, u s
mjeru pro zora. Scarpetta podigne Rose rukav, postavi stetoskop na njezinu ruku, o mota manšetu
tlakomjera neposredno izn ad lakatnog zg loba i stegne je tek toliko da mo že zaustaviti krvotok.
Zvuk sirene sve je glasniji. Pritišćući pump icu, napuše manšetu, a zatim otvori ventil i po lako
ispušta zrak, osluškujući kako krv pulsira kroz arteriju. Ispuše manšetu uz tiho šištanje zraka. Sirena
prestane zavijati. Hitna po moć je stigla. Sistolički tlak je osamdeset šest, dijastolički pedeset osam.
Ona po miče dijafrag mu stetoskopa preko Roseinih prsa i leđa. Plit ko diše. I k tome je
hipotenzivna. Rose se promeškolji i pomakne glavu. "Rose?" pozove je glasno Scarpetta. "čujete li
me?" Njezine oči se oklijevajući otvore. "Izmjerit ću vam temperaturu." Ona stavi toplo mjer Rose
pod jezik i za neko liko sekundi on se oglasi pištajućim zvuko m. Temperatura je trideset sedam sa
tri. Scarpetta podigne bočicu s tabletama. "Ko liko ste ih popili?" upita. "Koliko ste vina popili?"
"To je samo gripa." "Sami ste micali kauč?" upita je Marino, kao daje to važno. Ona kimne.
"Pretjerala sam. To je sve." Ubrzani koraci med icinskih tehničara i zveket nosila u hodniku. "Ne",
usprotivi se ona. "Otpravite ih." Na dovratku se pojave dva medicinska tehničara u plav im ko
mbinezonima i uguraju nosila u sobu. Na njima su defibrilator i druga oprema. Rose zatrese
glavom. "Ne, ne. Dobro sam. Ne idem u bo lnicu." Na v ratima se pojavi Ed i zabrinuto pogleda
unutra. "U čemu je problem, gospođo?" Plavokosi tehničar sa svijetlo -plav im očima priđe kauču i
pogleda Rose izbliza. Zatim pozo rno pogleda Scarpettu. "Ne." Rose će nepokolebljivo, od
mahujući ruko m p rema n jima. "Ozb iljno vam govorim! Molim vas, otiđite. Onesvijestila sam
se. To je sve." "To nije sve", kaže jo j Marino, sunčanih naočala okrenutih prema plavokosom
tehničaru. "Moro sam provalit kro z prokleta vrata."

"Bolje vam je da ih popravite prije nego što odete", promrmlja Rose. Scarpetta se predstavi i objasni da
je Rose vjero jatno miješala oksikodon s alkoholom i da je b ila u nesvijesti kad su stigli. "Gospođo?"
Plavokosi tehničar se nagne bliže Rose. "Koliko ste oksikodona i alkohola popili i kada ste ih popili?"
"Jedan više nego obično. Tri tablete. Uz malo vina. Pola čaše." "Gospođo, morate mi iskreno reći. To je
važno." Scarpetta mu pru ži bočicu s tabletama i obrati se Rose: "Jedna tableta svakih četiri do šest sati.
Uzeli ste dvije više, a već ionako uzimate veliku dozu. želim da odete u bolnicu, da budemo sigurni da
je sve u redu." "Ne." "Jeste li ih zdrobili ili sažvakali ili ste ih popili cijele?" upita Scarpetta, jer kad se
tablete zdrobe, brže se otapaju i oksikodon se brže oslobađa i apsorbira. "Progutala sam ih cijele, kao i
uvijek. Užasno su me boljela ko ljena." Ona pogleda Marina. "Nisam trebala micati kauč." "Ako nećete
ići s ovim drag im medicinskim tehničarima, ja ću vas odvesti", kaže Scarpetta, svjesna pozornog
pogleda plavokosog tehničara. "Ne." Rose odlučno zatrese glavom. Marino pro matra plavokosokog
tehničara ko ji gleda Scarpettu, ali se ne približi na zaštitnički način, onako kako je to nekad znao činit i.
Ona ne postavlja najteže pitanje - zašto Rose uzima Ro xicodone. "Ne idem u boln icu", kaže Ros e. "Ne
idem. Ozbiljno vam kažem." "čini se da nam ipak nećete trebati", kaže Scarpetta med icinskim
tehničarima. "Ali hvala što ste došli." "Slušao sam vaše predavanje prije nekoliko mjeseci", kaže jo j
plavokosi tehničar. "Ono ko je ste držali u sklopu sekcije o s mrtnim slučajev ima d jece na Nacionalnoj
forenzičnoj akademiji." Na njegovoj pločici s imeno m piše T. Turkington. Ne sjeća ga se. "A kog si
vraga ti tamo tražio?" upita ga Marino. "Akademija je za policajce." "Radim kao istražitelj pri
šerifovom u redu u okrugu Beaufort. Poslali su me na NFA. Postdiplomski." "Zanimljivo", kaže
Marino. "Kog vraga onda radiš tu u Charle -stonu i vozikaš se kolima Hitne?" "U slobodne dane radim
kao medicinski tehničar na Hitnoj." "Ovo nije okrug Beaufort." "Dobro mi dođe dodatni honorar.
Znanje koje nudi rad na hitnoj medicini korisno mije u mo jem pravo m poslu. Tamo imam d jevojku. Ili
sam je imao ." Turkington sve to izgovori vrlo opušteno, a zatim se obrati Scarpetti: "Ako ste sigurni da
je sve u redu, onda idemo." "Hvala. Ja ću paziti na n ju", odgovori Scarpetta. "Drago mi je što sam vas
opet vidio", kaže, p lavih očiju prikovanih za Scarpettu, a zat im on i n jegov partner odu. Scarpetta kaže
Rose: " Vozim vas u bolnicu, da budemo sigurni da se ne radi o čemu drugom." "Ne vozite me nikamo",
kaže Rose. "Hoćete li mi, mo lim vas, nabaviti nova vrata?" uputi pitanje Marinu. "Ili novu bravu ili što
god već treba da popravite nered koji ste napravili." "Možeš uzeti moj auto", kaže Scarpetta Marinu i
dobaci mu ključeve. "Ja ću otići ku ći p ješice." "Moram do tebe doma." "To će pričekati", odgovori mu
ona. Sunce sklizne iza tamnosivih oblaka, pa opet proviri, a mo re bijesno udara o obalu. Ashley
Dooley, rođen i odrastao u Južnoj Karolini, skinuo je vjetrovku i nosi je zavezanu oko trbušin e. Drži
svoju novu kameru usmjerenu prema supruzi Madelisi, no prestane je snimat i kad se iza grma visoke
trave na pješčanoj dini pojavi crno-bijeli baset. Duge uši vuku mu se po pijesku. Pas dotrči do Madelise
i stisne joj se uz nogu, dašćući. "Ashley, gle!" Ona čučne i po miluje psa. "Jadan mali pas, cijeli se trese.
Što je bilo, mileni? Ne boj se. Pa on je još beba." Psi je obožavaju i uvijek jo j sami p rilaze. Nijedan još
nikad nije zarežao na n ju niti jo j pokazao išta drugo osim prijateljstva. Prošle su godine morali
uspavati Frisbeeja zato što je dobio rak. Madelisa to još nije preboljela i ne mo že oprostiti Ashleyju što
je odbio liječenje, jer je b ilo skupo. "Pomakni se tamo", pokaže jo j Ashley. "Možemo snimit i i psa ako
želiš. čekaj da uhvatim one veličanstvene kuće u pozadini. Opa, majke ti, vid i onu. Izg leda kao vile
kakve se mogu vidjet i u Europi. Ko me treba tako velika kuća?" "Kad bismo bar mog li otputovati u
Europu." "Kažem ti, ova je kamera strašna." Madelisa to više ne mo že slušati. Nekako je uspio uštedjeti
tisuću tristo dolara za kameru, ali n ije mogao potrošiti ni pare na Frisbeeja. "Pogledaj je. Kakvi balkoni
i crveni krov", nastavlja on. "Zamisli da živ iš u takvoj kućerini." Da živimo u takvoj kućerin i, misli
ona, ne b i mi s metalo da kupuješ skupe kamere i TV s plazma ekranom, a mogli b ismo i Frisbeeju
priuštiti liječen je. "Ne mogu zamisliti", kaže, po zirajući ispred dine. Baset jo j sjedi u z
nogu, dašćući.

"čuo sam da tamo, malo niže, ima jedna od trideset milijuna dolara." On pokaže ru ko m. "Pt
ičica! Ma kakav je to osmijeh bio. Daj jedan široki osmijeh.
Zamisli daje v lasnik te kuće netko slavan, recimo , onaj čovjek koji je pokrenuo Wal-Mart. Zašto
taj pas toliko dašće? Pa nije tako v ruće. I d rhti. Mo žda je bolestan, mo žda ima bjesnoću." "Nema,
mileni, drhti kao da se boji. Možda je žedan. Rekla sam ti da poneseš bocu vode. čovjek koji je
pokrenuo Wal-Mart je u mro", doda ona, milujući baseta i pogledom pretražu jući p lažu. Ne vidi
nikoga, samo nekoliko ljudi u daljini kako pecaju. "Mislim da se izgubio", kaže. "Ne v idim nikoga
tko bi izgledao kao njegov vlasnik." "Potražit ćemo, napraviti neke snimke." "Potražit ćemo što?"
upita ona, dok joj pas i dalje sjedi u z nogu, dašće i drhti. Ona ga pregleda, primjeću jući da bi ga
trebalo okupati i podrezati mu kand že. Primijeti još nešto. "O, Bože mo j. Mislim da je ozlijeđen."
Ona psu dotakne vrat, a na prstima jo j ostane krv. Madelisa mu počne razdvajati krzno, tražeći o
zljedu, ali ne pronađe ništa. "Ovo je čudno. Odakle krv na njemu? Ima je još, ali čini s e da nije o
zlijeđen. Bljak, baš odvratno." Ona obriše prst o hlačice. "Možda je pronašao lešinu kakve mačke."
Ashley mrzi mačke. "Hajdemo dalje. U dva moramo biti na tenisu, a prije toga bih trebao nešto
pojesti za ručak. Je li nam ostalo one pečene šunke s medo m?" Ona se osvrne. Baset i dalje sjedi na
pijesku, dašće i zuri za n jima. "Znam da imate rezervni ključ u maloj kutiji koju ste zakopali kod
grmlja u vrtu ispod one hrpe cigala", kaže Rose. "Užasno je mamu ran i ne želim da se vozi na
motoru s vražjim četrdesetmilimetarskim pištoljem zataknutim za pojas", odgovori Scarpetta.
"Kako se uopće pištolj našao u vašoj kući? Kako je, zapravo, Marino završio kod vas?" "Ne želim
razgovarati o Marinu. želim razgovarati o vama." "Hoćete li onda ustati s kauča i pr ivući stolicu?
Teško mi je ovako razgovarati, dok gotovo sjedite na meni", kaže Rose. Scarpetta donese stolac iz
drugog dijela dnevne sobe, sjedne i kaže: " Vaš lijek." "Ne kradem tablete iz mrtvačnice, ako na to
ciljate. I sami znate ko liko jadnika tamo za vrši s gomilo m lijekova na recept, a zašto? Zato što ih
ne uzimaju. Lijekovi ne mogu ništa riješiti. Da mogu, ne b i toliko ljudi u miralo." "Na vašoj bočici
s lijeko m p iše vaše ime i ime vašeg liječnika. Drugim riječima, hoću li ga ja potražit i ili ćete mi vi
reći o kakvo m se liječniku rad i i zašto idete k njemu ." "On je onkolog." Scarpettu odjednom
stegne oko srca. "Molim vas, nemojte mi još više otežavati situaciju", kaže Rose. "Nadala sam se da
nećete saznati prije nego što bude vrijeme da mi se odabere odgovarajuća urna za pepeo. Znam da
sam učinila nešto što nisam trebala." Ona isprekidano udahne. "Jednostavno sam bila u takvo m
stanju. Bila sam strašno uzrujana i sve me boljelo." Scarpetta uzme n jezinu ru ku u svoju. "čudno
kako nas uvijek iznenade vlastiti osjećaji. Stoički se držite. Odnosno, tvrdoglavo, ako smijem
upotrijebit i tu riječ? I danas se morate s time obračunati." "Umirem", kaže Rose. "Mrzim što to
moram svima reći." "Imate rak čega?" upita Scarpetta, držeći je za ruku. "Pluća. Prije nego što
zaključite kako sam ga dobila od dima cigareta ko jem sam prije bila izložena dok ste vi još pušili u
svom uredu..." počne Rose rečenicu. "Da bar nisam. Ne mogu vam reći ko liko bih htjela da n
isam." "Ovo što me ubija nema veze s vama", kaže Rose. "Sigurno. Iskreno vam kažem." "Malih ili
ne-malih stanica?" "Ne-malih." "Adenokarcinom? Skvamozn i?" "Adenokarcinom. Od toga je u
mrla i mo ja teta. Nikad n ije pušila, kao ni ja. Djed joj je u mro od skvamo znog raka p luća. On je
pušio. Nikad, n i u najluđim snovima, nisam po mislila da bih ja mogla dobiti rak pluća. I nikad
nisam razmišljala o to me da ću jednog dana umrijeti. Zar to nije smiješno?" Rose uzdahne. Boja jo
j se polako vraća u obraze i pogled joj postaje bistar. "Svaki dan gledamo s mrt , a ne želimo se
suočiti s vlastitom. U pravu ste, doktorice Scarpetta. Danas me je očito iznenadilo s leđa. Nisam to
očekivala." "Možda je vrijeme da prijeđemo na t i." Ona odmahne glavo m. "Zašto ne? Zar nismo
prijateljice?" Rose kaže: "I vi i ja s mo oduvijek vjerovale u granice i to je za nas bilo dobro. Rad
im za osobu koju mi je čast poznavati. Ta se osoba zove doktorica Scarpetta. Ili Šefica." Ona se
nasmiješi. "Nikad se toj osobi ne bih mogla obraćati s ti." "A sad mi se obraćate u trećem licu. Osim
ako ne govorite o neko m d rugo m." "Ona je netko drugi. Net ko koga zapravo ne poznajete. M
islim da imate lošije mišljenje o n joj nego ja. Osobito u posljednje vrijeme." "Oprostite, ali ja n
isam ta junačka žena koju ste upravo opisali. Dopustite da vam po mognem ko liko mogu, da
vas odvedem u najbolji centar za rak u državi. U Stanfordu. Lucy tamo ide. Odvest ću vas. Nabavit
ćemo vam svu terapiju koja bude potrebna..." "Ne, ne, ne." Rose opet polako odmahne glavo m s
jedne strane na drugu. "Sad budite tiho i slušajte me. Potražila sam savjet raznih specijalista.
Sjećate li se prošlog ljeta kad sam otišla na trotjedno krstarenje? To je bila laž. Krstarila sam samo
od jednog specijalista do drugog, a zatim me je Lucy odvela u Stanford. Tamo se sad liječim.
Prognoza je ista. Preostale su mi bile samo kemoterap ija i radijacija, što sam odbila." "Moramo
pokušati sve što možemo ." "Već je u stadiju tri B." "Rak se proširio na limfne čvorove?" "Limfne
čvorove i kosti. Upravo prelazi u stadij četiri. Ne mo že se operirati." "Kemoterapija i zračenje. Ili
čak samo zračen je. Moramo pokušati. Ne mo žemo samo tako odustati." "Prvo, ne radi se o nama,
nego o meni. A drugo, ne želim to proživljavati. Ne dolazi u obzir da gledam kako mi ispada sva
kosa, da trpim mučnine i osjećam se odvratno kad znam da će me ta bolest ionako ubiti. Prije ili
kasnije. Lucy je čak rekla da će mi nabaviti marihuanu, tako da mi ne bude zlo od kemoterap ije.
Zamislite mene kako pušim travu." "Lucy je očito saznala vašu dijagnozu kad i vi", kaže Scarpetta.
Rose kimne. "Trebali ste mi reći." "Rekla sam Lucy, a ona je majstorica u čuvanju tajni. Sama ih
ima to liko da nisam sigurna zna li itko v iše što je istina a što nije. Nisam htjela da se dogodi ovo
što se upravo dogodilo, n i da se vi osjećate loše zbog toga." "Samo mi recite što mogu učiniti." Bo
l u srcu se pojača. "Pro mijen ite ono što mo žete. Nemojte misliti da ne mo žete." "Recite mi.
Napravit ću sve što želite", kaže Scarpetta. "Tek kad počnete umirati, shvatite što ste sve u životu
mogli pro mijenit i. Ovo sad ne mogu promijenit i", Ros e se potapše po prsima. " Vi imate moć pro
mijeniti gotovo sve što želite." Scarpetti pred očima bijesnu prizori od prošle noći. Na trenutak
osjeti njegov miris i dodir i bori se da ne pokaže koliko se poraženo osjeća. "Što je?" Rose joj stisne
ruku. "Kako da se ne osjećam u žasno?" "Mislili ste o nečem drugom, ne o meni", kaže Rose. "O
Marinu. Izg leda grozno i čudno se ponaša." "Zato što se napio kao svinja", kaže Scarpetta s ljutnjo
m u glasu. '"Napio kao svinja.' To još nisam čula iz vaših usta. S druge strane, i sama postajem
prilično vulgarna u posljednje vrijeme. Eto, baš sam danas ujutro izgovorila riječ dro lja, dok sam
razgovarala na telefon s Lucy o Marinovoj najnovijo j izabranici, s kojo m se Lucy slučajno mimo
išla u vašoj četvrti o ko osam ujutro. Marinov motor još je bio parkiran kod vaše kuće." "Imam
kutiju hrane za vas. Još je u hodniku. Idem po nju, da je mogu spremiti." Rose dobije napadaj
kašlja, a kad makne rupčić s usta, ugleda kapljice svijetlocrv ene krvi. "Molim vas, dopustite mi da
vas odvedem u Stanford", kaže Scarpetta. "Recite mi što se sinoć dogodilo." "Razgovarali s mo."
Scarpetta osjeti kako je oblijeva ru menilo. "Sve dok n ije postao prepijan." "Ne vjerujem da sam
ikad v idjela da ste pocrvenjeli u licu." "Valung." "Da. Kao što ja imam gripu." "Recite mi što mogu
učiniti za vas." "Pustite me da nastavim živjeti kao i do sada. Ne želim da me o živ ljavaju. Ne
želim u mrijeti u boln ici." "A da se preselite k meni?" "To ne znači nastaviti živ jeti kao i do sada",
odgovori joj Rose. "Hoćete li mi bar dopustiti da razgovaram s vašim liječniko m?" "Nećete ništa
dodatno saznati. Pitali ste me što želim i ja sam vam rekla. Ne želim nikakvo liječenje. želim
palijativnu skrb." "Imam dodatnu sobu. Mala je, ali poslužit će. Možda b ih trebala kupiti veću
kuću", razmišlja Scarpetta naglas. "Ne budite tako nesebični. To je sebično. Seb ično je da se ja
osjećam krivo m zbog vas, da se osjećam krajn je užasno zato što nanosim bol svima oko sebe."
Scarpetta oklijeva, a zatim kaže: "Smijem li reći Bentonu?" "Smijete. Ali ne s mijete ništa reći
Marinu. Ne želim da on zna." Rose se uspravi na kauču i spusti noge na pod, držeći se objema ru
kama za Scarpettine. "Ja nisam forenzičar," kaže, "ali kako to da imate svježe modrice o ko
zapešća?" Baset sjedi na pijesku tamo gdje su ga ostavili, pokraj znaka na kojem p iše Zabranjen
prolaz. "Evo, vidiš? To jednostavno nije normalno", uzvikne Madelisa. "Sjedi ovdje već dulje od sat
vremena i čeka da se vratimo. Dođi, Droopy. Dođi, moj slatki psiću." "Draga, ne zove se tako.
Nemo j mu izmišljati ime. Provjeri najprije što piše na markici", kaže Ashley. "Pogledaj

kako se zove i gdje živ i." Ona se sagne, a baset joj se počne umiljavati i prit iskati se uz nju, ližući joj
ru ke. Ona zaškilji prema markici, jer nema naočale za čitanje. Ni Ashley nije ponio svoje. "Ne vidim
što piše", kaže Madelisoa. "Koliko mogu razaznati, čin i se da ne piše broj telefona. Ionako nisam
ponijela mob itel." "Nisam ni ja." "E baš bez veze. Što da sam iščašila gležanj ili da nam se
nešto dogodilo? Net ko peče roštilj", kaže, mirišući zrak i ogledavajući se oko sebe. Opazi tanak
stup dima kako se diže iza jedne goleme bijele kuće s balkonima i crvenim krovo m. To je jedna
od onih kuća ispred ko jih je znak Zabranjen pro laz. "Hajde, otrči da vid iš što se to priprema,
ha?" obrati se ona basetu, milu jući ga po dugačkim ušima. "Možda bis mo danas mogli otići kupiti
nekakav mali roštilj
i pripremit i večeru vani?" Ona ponovno pokuša pročitati što piše na markici, ali u zalud se trudi
kad nema naočale za čitanje. Zamisli kako žive bogataši, zamisli nekog milijunaša kako roštilja na
terasi one goleme b ijele kuće što se nazire iza dine, djelo mično skrivena iza visokih borova.
"Mahni svojoj sestri, toj staroj curi", kaže Ashley, snimajući je. " Reci jo j da smo se s mjestili u lu
ksuznoj kući u Milijunaškom n izu u Hilton Headu. I da ćemo sljedeći put odsjesti u vili poput one
gdje sad pripremaju roštilj." Madelisa pogleda niz p lažu u smjeru kuće u ko joj su odsjeli, ali ne mo
že je vid jeti od gu stog drveća. Ponovno obrati pozornost na psa i kaže: "Kladim se da živi u onoj
kući tamo." Pokaže na b ijelu kuću u europskom stilu gdje nešto peku na roštilju. "Idem pitati."
"Samo daj. Ja ću se malo motati ovuda i snimat i. Vid io sam nekoliko pliskavica pr ije neko liko
minuta." "Hajde, Droopy. Hajmo pronaći tvoju obitelj", kaže Madelisa psu. Pas ostane sjediti u p
ijesku. Ne želi se ni po maknuti. Ona ga cimne za ovratnik, ali pas odbija ići. "U redu, onda", kaže
mu. "Ti ostani tu, a ja idem saznati živiš li t i mo žda u toj b ijeloj kući. Mo žda si pobjegao, a
vlasnici to ne znaju. No jedno je sigurno. Neko me jako nedostaješ." Ona ga zagrli i poljubi, a zatim
se zaputi preko tvrdog pijeska, pa preko mekog i prođe kroz visoku travu, iako zna da je
protuzakonito hodati po dinama. Nakratko zastane kod znaka Zabranjen pro laz, ali ipak hrabro
stupi na drvenu promenadu i krene prema golemo j b ijelo j kući u kojo j neki bogataši, možda neke
slavne osobe, pripremaju hranu na roštilju. Vjerojatno ručak, pretpostavi Madelisa, o svrćući se
svako malo iza sebe, nadajući se da baset neće pobjeći. Ne vidi psa, jer je s druge strane dine. Na
plaži nije. Tamo vid i samo Ashleyja, kao nekakav sitni ljudski oblik, kako snima p liskav ice ko je
jure kro z mo re, sijekući perajama valove, a zati m urone i nestanu s vidika. Na kraju pro menade
su drvena vrata. Iznenadi se kad shvati da nisu zaključana. Nisu čak ni zatvorena do kraja. Ona
prođe kro z dvorište iza kuće, g ledajući oko sebe i vičući "Halo!" Nikad još nije vidjela tako velik
bazen. Takve zovu bazeni s crnim dnom. Obrubljen je u krasnim p ločicama ko je izgledaju kao da
su iz Italije ili Španjolske ili neke druge daleke egzotične zemlje. Gledajući svuda oko sebe i vičući
"halo!", Madelisa znatiželjno prođe pokraj plinskog roštilja s kojeg se puši ko mad nepravilno
odrezanog mesa. S donje strane je pocrnjelo, a s gornje je krvavo. Po misli kako joj taj ko mad mesa
izg leda čudno, kako ne izgleda kao odrezak ili svinjetina. Defin itivno nije piletina. "Halo!" opet
pozove. "Ima li koga?" Pokuca na vrata ostakljene terase. Nema odgovora. Ona obiđe kuću i priđe s
druge strane, pretpostavivši da bi osoba koja peče meso na roštilju mog la bit i tamo negdje. No ni
tamo nema nikoga, a taj dio dvorišta je zarastao. Zaviri kro z razmak između zastora i o kvira
velikog pro zora i ugleda praznu kuhin ju, svu od kamena i nehrđajućeg čelika. Takve je kuhin je do
sada viđala samo u časopisima. Primijet i dvije zdjelice za psa na malo m sagu pokraj radnog
kuhinjskog stola. "Halo!" poviče. "Mislim da sam pronašla vašeg psa! Halo!" Hoda oko kuće i viče.
Uspne se stubama do vrata, pokraj kojih je pro zor na kojem nedostaje jedno okno, a drugo je slo
mljeno. Možda b i se trebala požurit i natrag na plažu, po misli, ali onda u praonici opazi veliku
košaru za psa. Prazna je. "Halo!" Srce jo j jako udara. Ušla je bez dopuštenja, ali je pronašla gdje
živi baset. Osim toga, mora po moći. Kako b i se ona osjećala da je netko pronašao Frisbeeja i da ga
nije vrat io? "Halo!" Madelisa provjeri jesu li vrata zaključana. Nisu. 12 Voda kaplje sa zimzelenih
h rastova. U dubokoj sjeni tisa i mirisnih maslin ica Scarpetta slaže ko mad iće razb ijene lončarije
na dno posuda za cvijeće zbog drenaže kako b iljke ne bi istrunule. Topao zrak pun je vlage od jake
kiše koja je prestala padati jednako naglo kao što je i počela. Buli nosi ljestve prema hrastu čije
grane natkriljuju veći dio Scarpettina vrta poput strehe. Ona počne sipati zemlju u posude za cvijeće
i u njih saditi petunije, peršin, kopar i ko morač, jer te biljke p riv lače leptire, pa potom premjesti
artemiziju i vunasti čistac mekih, srebrnih listova na bolje mjesto, tamo gdje će imati dovoljno
sunca. Miris vlažne, plodne zemlje miješa se s jetkim mirisom stare cigle i mahovine. Scarpetta
krene nekako u kočeno danak godinama koje je p rovela stojeći u mrtvačnici, na neumo ljivo m
podu od keramičkih pločica - prema
cigleno m stupu obraslom u paprat i počne postavljati dijagnozu. "Ako iščupam ovu paprat, mogla
bih oštetiti cig lu. Što vi mislite, Buli?" "To je charlestonska cigla, stara vjero jatno dvjestotinjak
godina", jav i se Bu ll s vrha ljestvi. "Ja bih prvo probo malo počupat i vidit šta se događa." Paprat
se lako čupa, bez ikakva otpora. Scarpetta napuni limenku za polijevanje. Trudi se ne mislit i na
Marina, a kad se sjeti Rose, osjeti mučninu. Buli kaže: "Neki čovjek je proso uličico m na čoperu,
točno prije nego ste došla." Scarpetta prestane raditi to što već radi i pogleda ga. "Je li to bio
Marino?" Kad se vratila iz posjete Rose, njegov motor je nestao. Sigurno se odvezao u njezinu autu
do svoje kuće i tamo uzeo rezervni ključ. "Ne, gospodo, nije bio on. Stajo sam na ljestvama i
podrezivo japansku mušmu lu, pa sam ga mogo vidjet preko ograde. On mene nije v idio. Mo žda
nije ništa." Začuje se škljocaj škara i izdanci ko ji rastu sa strane grane, takozvani izbojci, padnu na
tlo. "Recite mi ako vas ko gnjavi. Volio b i znat." "Što je radio?" "Skrenuo je u u ličicu i polako se,
polako vozio do pola, recimo , a onda se okrenuo i vratio. čin ilo se da ima maramu oko g lave,
neke narančaste i žute boje. Teško je reć odavde. A uspuh čopera nije bio dobar. Zveketao je i
praskao ko da će svaki čas otkazat. Trebali b i mi reći ako nešto moram znat. Mogu pripazit." "Jeste
li ga kad prije vid jeli u b lizini?" "Prepozno b i čoper." Scarpetta razmisli o ono me što joj je
Marino sinoć rekao. Nekakav motorist mu je p rijetio na parkiralištu i rekao da će joj se nešto gadno
dogoditi ako ne napusti grad. Tko tako jako želi da ona ode da bi jo j poslao takvu poruku? Ne mo
že se oteti dojmu da se radi o lo kalno m mrtvozorn iku. Upita Bulla: "Koliko znate o lokalno m
mrtvozorniku? Henry ju Hollingsu?" "Samo da njegova familija ima pogrebno poduzeće još od Gra
đanskog rata. To je ona ogro mna zgrada iza visokog zida, tamo p reko na Calhounu, nedaleko
odavde. Ne volim šta vas iko gnjavi. Vaša susjeda je prilično znatiželjna." Gospođa Grimball opet
viri kroz p rozor. "Promatra me ko kobac", veli Bu li. "Ako smijem primijetit, nekako je neprijazna
i gruba prema ljudima." Scarpetta se vrati svom poslu. Nešto izjeda maćuhice i ona to kaže Bullu.
"Tu ima dosta problema sa štakorima", odgovori Buli. Zvuči proročanski. Ona pregleda maćuhice
koje su u lošijem stanju. "Pužev i balavci", zaključi. "Možda da probate s pivom", kaže Bu li uz
zvuk škara za obrezi-vanje. "Kad se smrači, stavite van tanjuriće s pivom. Dopuzat će u tanju riće,
ponapijati se i utopit." "A pivo će privući još više balavaca nego što ih je sada. Ne mogu ih utopiti."
S hrasta padne još odrezanih izdanaka. "Tamo preko sam p rimijetio izmet rakuna." On pokaže
škarama za obrezivanje. "Možda oni jedu maćuhice." "Rakuni, vjeverice... Tu ne mogu ništa."
"Možete, ali nećete. Vi stvarno ne volite ništa uništit. To je nekako zanimljivo, kad pogledate šta
radite. čovjek bi očekivo da vas ništa baš previše ne dira", ko mentira Buli negdje s vrha drveta.
"čini se da me upravo zbog toga što radim sve dira." "A-ha. To se dogodi kad previše znaš. One
hortenzije tamo blizu vas. Stavite malo zahrđalih čavli oko n jih i dobit će lijepu plavu boju."
"Epsom sol će funkcionirat i na isti način." "Još nisam čuo za to." Scarpetta pogleda kroz
draguljarsko povećalo stražnju stranu lista kamelije i p rimijeti bjeličaste ljuske. "Ove ćemo
podšišati, a budući da imaju infekt ivnu bolest, morat ćemo dezin ficirat i pribor prije nego što ga
uporabimo na drugim biljkama. Moram dovesti stručnjaka za patologiju b ilja." "A-ha. Biljke imaju
bolesti baš ko i ljudi." Vrane u krošnji zimzelenog hrasta koji podrezuje se uznemire. Neko liko ih
iznenada odleti. Madelisa stoji paralizirana poput one gospođe iz Biblije ko ja nije poslušala što joj
je Bog nalo žio pa ju je pretvorio u stup soli. Ušla je bez dopuštenja. Prekršila je zakon. "Halo?"
ponovno pozove. Prikupi hrabrost i iz praonice uđe u veličanstvenu kuhinju najve-ličanstvenije
kuće koju je ikad v idjela, neprekidno izvikujući "Halo!" Ne zna što točno da učini. Još se nikad
prije nije ovako bojala. Trebala bi što prije ot ići odavde. Počne švrljat i po kući, sve znatiželjno
promat rajući. Osjeća se kao provalnica. Boji se da će je uhitit i - bilo sad, bilo kasnije - i strpati u
zatvor. Trebala bi otići, izaći iz kuće. Od mah. Dlačice na v ratu joj se naježe, no ona nastavi
izvikivati "Halo!" i "Ima li koga?", pitajući se zašto je, pobogu, kuća otključana, a meso na roštilju
ako nikoga nema. Od jednom osjeti kao da je netko pro matra dok hoda uokolo, osjeti neka kvo
upozorenje da bi trebala pobjeći iz ove kuće koliko je noge nose i vratit i se Ashleyju. Nema p rava
hodati po tuđoj kući i posvuda gurati nos, ali kad je već tu... to je jače od nje. Nikad prije nije vid
jela ovakvu kuću i ne razu mije zašto joj nitko ne odgovara, a preznatiželjna je da bi se jednostavno
okrenula i vratila na p lažu, odnosno, osjeća kao da to ne može učinit i.
Prođe ispod volta i uđe u beskrajno veliku dnevnu sobu. Pod od plavog kamena, koji izgleda kao
nebrušeni dragulj, p rekriven je predivnim orijentalnim sagovima od čije ljepote zastaje dah. Tu su
i goleme žive grede i kamin dovoljno velik da se u njemu ispeče odojak. Preko staklene stijene s
koje puca pogled na ocean spušteno
je filmsko platno. U snopu svjetla iz d ijapro jektora na stropu lebde čestice prašine, no osvijetljeno
platno potpuno je prazno i nema zvuka. Ona spusti pogled na crnu kožnatu kutnu garnituru,
zbunjena što na njoj vidi uredno složenu odjeću: tamnu majicu krat kih rukava, tamne h lače i
muške gaćice. Go lemi n iski stakleni stol zatrpan je kutijama cigareta, bočicama lijekova i gotovo
praznom bocom votke Gray Goose. Madelisa zamisli da sve to pripada nekom, v jerojatno,
muškarcu - pijano m i deprimirano m ili bolesnom. Možda to objašnjava zašto je pas uspio pobjeći.
Netko je nedavno bio tu i pio, po misli Madelisa, a tko god da je počeo pripremat i meso na roštilju
sad je, kako se čin i, nestao. Srce joj d ivljački lupa. Ne mo že se otresti osjećaja da je netko
promatra. Po misli: O moj Bože, tu je tako hladno. "Halo? Ima li koga?" oglasi se još jedanput,
promuklim glasom. čini joj se kao je njezine noge nose same od sebe. Madelisa nastavi bojažljivo
istraživati, dok u njo j t iho bruji strah poput elektriciteta. Trebala bi otići. Nema prava bit i tu. Ušla
je kao lopov. Ovo je provala. Imat će problema. Osjeća kao daje nešto ili netko pozorno pro matra.
Privući će pozornost i policije, u to nema sumn je, ako i kad saznaju da je b ila tu. Obu zima je
panika, ali noge je ne slušaju. I dalje je nose iz jednog dijela kuće u drugi. "Halo?" pozove, a glas
joj pukne. Iza dnevne sobe, lijevo od predsoblja, nalazi se druga soba. čuje se šum vode iz slav ine.
"Halo!" Nesigurno hoda prema zvuku vode. Noge je nose dalje, kao da ih ne mo že zaustaviti, i ona
se odjednom nađe u golemo j spavaćoj sobi sa skupocjenim namještajem strogih lin ija. Preko pro
zora navučeni su svileni zastori, a zidovi su prekriveni fotografijama. Na jednoj se vidi p redivna
djevojčica s vrlo lijepo m ženo m sretna izraza lica to joj je sigurno majka. Zatim djevojčica koja se
veselo igra u p lastičnom bazenčiću sa štenetom - basetom. Potom ona ista žena lijepa lica kako p
lače, sjedeći na kauču i razgovarajući sa slavnom psihijatrico m s televizije, doktorico m Self, a u n
ju su uperene velike kamere. Ista lijepa gospođa pozira s Drew i zgodnim muškarcem maslinaste
boje kože i crne kose. Drew i muškarac odjeveni su u odjeću za tenis i u rukama drže rekete. Svi
stoje na nekom teniskom terenu. Drew Mart in je mrtva. Ubijena. Na krevetu je neuredno bačen
svijetloplav i poplun. Na podu od crnog mramora b lizu u zglav lja netko je ostavio odjeću. Bo lje
rečeno, bacio je. Ru žičasta trenirka, par čarapa i grudnjak. Zvuk vode postaje sve glasniji kako je
noge nose prema izvoru. Madelisa kaže svojim nogama da se okrenu i odnesu je u suprotnom s
mjeru, ali one je ne žele poslušati. Bježite, kaže im dok je nose prema kupaonici od crnog oniksa i
bakra. BJEžITEl U v idno polje polako jo j ulaze mokri, krvavi ručnici na bakreno m u mivaoniku,
krvavi nazubljeni nož i krvavi skalpeli na poklopcu crne zahodske školjke i uredno složene, čiste
blijedoružičaste plahte na vrhu košare za rublje. Iza zastora tigrastog uzorka navučenog oko bakrene
kade teče voda. Po zvuku se čini kao da mlaz ne udara o metal. 13 Noć je. Snop svjetla iz
Scarpettine baterijske svjetiljke padne na revo lver Co lt od nehrđajućeg čelika koji leži nasred
uličice iza njezine kuće. Nije po zvala policiju. Ako je mrtvozornik upleten u ovaj najnoviji niz
mračnih događaja, onda bi dolazak policije samo pogoršao situaciju. Nikad se ne zna koga ima u
svojoj vlasti. Buli jo j je ispričao nevjerojatnu priču i ona sad ne zna što da misli. Kad su vrane
odletjele s hrasta u njezinu vrtu, on je to protumačio kao nekakav predznak, ali joj nije htio reći
istinu, nego se ispričao i rekao da mora otići kući. Zap ravo se namjera vao malo prošuljati uokolo -
tako se izrazio. Sakrio se iza grmlja između dvostrukih dvorišnih vrata i čekao. čekao je skoro pet
sati. Scarpetta pojma n ije imala da je tamo. Ona je nastavila raditi svoje. Završila je što je trebala u
vrtu, otuširala se, radila nešto u svom uredu na gornjem katu i obavila neko liko telefonskih
razgovora. Provjerila je kako je Rose. Provjerila je kako je Lucy. Provjerila je kako je Benton.
Cijelo to vrijeme uopće nije znala da se Bu li skriva između dvostrukih dvorišnih vrata i za kuće.
On kaže da je to kao pecanje: ako ne prevariš ribu tako da po misli da si otišao, ništa nećeš uloviti.
Kad se sunce spustilo još niže, a sjene postale duže, Buli kaže da je, sjedeći na mračnim hladnim
ciglama između vrata cijelo poslijepodne, u uličici ugledao nekog muškarca. Muškarac je prišao
dvorišnim vrat ima i pokušao provući ruku da ih otključa. Kad mu to nije uspjelo, počeo se penjati
po željeznim šipkama, a Buli je tada naglo otvorio vrata i navalio na njega. M isli da je to b io isti
muškarac ko jeg je vidio na čoperu, ali o ko me god da se radilo, taj je imao o zbiljn ih namjera,
jer kad su se počeli tući i natezat i, muškarcu je ispao pištolj. "Ostanite tu gdje jeste", kaže
Scarpetta Bu llu u mraku uličice. "Ako dođe neki susjed ili it ko drugi, ne smiju se približiti. Nitko
n išta ne smije dirati. Mislim da, na svu sreću, nitko i ne mo že vidjet i što radimo." Snop svjetla iz
Bullove baterijske svjetiljke pretražuje neravno poslagane cigle dok se ona vraća u kuću. Uspne se
stubama na gornji kat i za neko liko minuta vrati u u ličicu s fotoaparatom u jednoj i kovčežićem
za obradu mjesta događaja u drugoj ruci. Prvo snimi mjesto događaja, a zatim navuče rukavice od
lateksa i podigne

revolver. Otvori bubanj i izbaci šest metaka kalibra trideset osam ko je stavi u jednu papirnatu
vrećicu, a p ištolj u drugu. Vrećice s dokazima zalijep i jarkožuto m trako m na koju vodootpornim
flo masterom napiše inicijale. Buli nastavlja pretraživati u ličicu. Snop svjetla iz njegove baterijske
svjetiljke poskakuje kako on hoda, zas taje, čučne, a zatim hoda dalje. Sve to rad i vrlo polako.
Nakon nekoliko minuta, Bu li kaže: "Tu ima nešto. Mislim da bi trebali pogledat." Ona mu priđe,
pazeći kuda gazi. Tridesetak metara od njezin ih dvorišnih vrata na lišćem prekriveno m asfaltu leži
mali zlatni novčić na zlatno m lančiću koji je pukao. Zlato blista pod svjetlom baterijske svjetiljke,
sjajeći poput punog mjeseca. "Bili ste ovoliko udaljeni od dvorišnih vrata dok ste se hrvali s njim?"
upita ona sumnjičavo. "Zašto je onda njegov pištolj tamo?" Ona pokaže prema mračnom obrisu
dvorišnih vrata i vrtnog zida. "Teško mi je reć d i sam bio", kaže Buli. "Takve se stvari događaju
jako brzo. Nisam mislio da smo dovde došli, al ne mogu bit skro z siguran." Ona se okrene i
pogleda prema svojoj kući. " Udaljenost od tamo do ovdje je prilično velika", kaže. "Sigurni ste da
niste trčali za n jim nakon što mu je ispao pištolj?" "Jedino šta sam siguran", veli Bu li, "je da zlatni
lančić sa zlatnim novčićem neće još dugo ostat ležat tu na cesti. Valjda sam potrčo za n jim, a
lančić je puko dok s mo se rvali. Ne sjećam se da sam trčo za njim, ali kad se radi o životu i smrti,
ne moš uvijek točno procijenit v rijeme i udaljenost." "Ne uvijek", složi se ona. Scarpetta navuče
novi par rukav ica i prstima uhvati puknuti lančić za jedan kraj. Bez povećala, ne mo že reći o
kakvoj se vrsti novčića radi, ali mo že nazret i obrise okrunjene glave s jedne strane i vjenčića i b
roja s druge. "Znači, vjero jatno je puko kad sam se počeo rvati s njim", zaključi Bu li, kao da sam
sebe uvjera va. " Valjda vas neće prisilit da sve ovo prepustite njima. Policiji, mislim." "Nemam što
prepustiti", kaže ona. "Za sada se ne radi ni o kakvo m zločinu. To je bila samo mala čarka između
vas i nekog nepoznatog čovjeka. Nemam namjeru to iko me spominjati. Os im Lucy. Vid jet ćemo
sutra mo žemo li što otkrit i u njezinim laboratorijima." Buli već ima dosta problema. Ne trebaju
mu novi, osobito zbog nje. "Kad neko pronađe pištolj koji leži negdje bezveze, t reba pozvat
policiju", kaže Buli. "E, pa ja to neću učiniti." Scarpetta spremi opremu koju je iznijela iz kuće.
"Brine vas da će mislit kako sam ja u miješan u ovo i otjerat me? Nemo jte se uvalit u probleme
zbog mene, doktorice Kay." "Nitko vas neće otjerati", veli ona. Crn i Po rsche 911 Carrera Giannija
Lupana uvijek je u Charlestonu bez obzira na to ko liko on rijet ko boravi u gradu. "Gdje je?" upita
Lucy Eda. "Nisam ga vidio." "Ali još je tu." "Jučer sam razgovarao s njim. Nazvao me i zamolio da
dovedem majstore, jer mu klimatizacija ne radi kako valja. I tako, dok je on bio vani - ne znam
kamo je otišao - majstori su promijen ili filtar. Ne govori baš o tome kamo ide i što radi. Znam kad
dolazi i odlazi zato što me nazove i zamo li da mu jedanput tjedno uključim auto, tako da se ne
isprazni aku mulator." Ed otvori kutiju od stiropora s hranom i njegov mali ured ispuni smrad
prženih kru mp irića. "Je 1' vam s meta? Ne želim da se ohladi. Tko vam je rekao za njegov auto?"
"Rose nije znala da ima stan u ovoj zgrad i", kaže Lucy s dovratka, gledajući p rema predvorju kako
bi v idjela tko ulazi. "Kad je saznala, shvatila je t ko je on i rekla mi da ga povremeno vid i kako vo
zi skupi sportski automobil, koji joj izg leda kao Porsche." "Njezin Volvo stariji je od moje mačke."
"Obožavam aute, zato Rose zna puno o njima, sviđalo se to njoj ili ne", kaže Lucy. "Ako je pitate
za Porsche, Ferrari ili Lamborghin i, sve će vam znati reći o tim autima. Ljudi u ovom gradu ne
unajmljuju Porschee. Možda Mercedese, ali sigurno ne Porsche kakav on vozi. Zato sam mislila da
mu je auto možda tu." "Kako je Rose?" Ed sjedne za stol, žvačući cheeseburger iz Sweet water
Cafea. "Nedavno joj je bilo prilično teško." "Pa", veli Lucy, "ne osjeća se baš najbolje." "Ja sam se
ove godine cijepio protiv gripe i onda dobio gripu dvaput. I povrh toga sam se prehladio. To je isto
kao da vam daju slatkiše protiv karijesa. Ovo je posljednji put da sam se cijepio." "Je li Gianni
Lupano bio ovdje kad su Drew ub ili u Rimu?" upita Lucy. "Rekli su mi da je bio u New Yo rku,
što ne znači da je to istina." "Pobijedila
je na turniru tu u Charlestonu u nedjelju, sredinom mjeseca." On obriše usta papirnatim ubrusom,
uzme veliku čašu gaziranog soka i povuče gutljaj kro z slamku. "Znam da je te večeri Gianni
otišao iz Charlestona, zato što me molio da mu pripazim na auto. Rekao je da ne zna kad će se
vratit i, a onda se odjednom pojavio." "Ali vi ga niste vidjeli." "Gotovo ga nikad ne vidim."
"Razgovarate s njim samo preko telefona?"

"Uglavnom." "Ne razu mijem", kaže Lucy. "Jedin i razlog da bude u Charlestonu je taj što je Drew
igrala na Family Circle Ćupu. A ko liko traje turnir? Tjedan dana? I održava se jedanput godišnje."
"Iznenadili biste se da znate ko liko je ljudi ovdje pokupovalo stanove. čak i filmske zvijezde." "Ima li n
jegov auto GPS?" "Ima sve. To je auto i pol." "Moram posuditi ključ." "Oh", Ed odlo ži cheeseburger
natrag u kutiju. "To ne mogu učiniti." "Ne brin ite se, ne namjeravam ga vo zit i. Samo mo ram nešto
provjeriti. Znam da vi to nećete niko me spomenuti nijednom riječju." "Ne mogu vam dati ključ." Ed
prestane jesti. "Ako on sazna..." "Treba mi ključ na deset minuta, petnaest najviše. Nikad neće saznati.
Obećavam." "Možda biste ga mogli i upalit i kad ste već tamo. Nema n išta loše u tome, zar ne?" Ed
rastrga paketić s kečapom. "Hoću." Ona izađe na stražn ja vrata i pronađe Porsche u skrivenom kutku
parkirališta. Upali motor i otvori pret inac na suvozačko m mjestu da provjeri registraciju. Carrera je iz
2006. godine i registrirana je na Lupana. Lucy uključi GPS, provjeri pohranjene zap ise o odredištima i
zap iše ih. Šum hlađenja magneta, poput ubrzanog disanja. Benton je u prostoriji s aparatom za snimanje
magnetnom rezo nancijom. Gleda kro z staklo u p lahtom pokrivena stopala doktorice Self, koja leži na
klizno m stolu unutar cijevi magneta od četrnaest tona. Preko brade su joj zalijepili traku tako da ne
zaboravi da ne s mije micat i glavu dok zavojnica prima radiofrekvencijske impu lse iz kojih se stvara
slika njezina mo zga. Na ušima ima slušalice za poništavanje buke, kro z koje će malo kasnije, kad
počne snimanje funkcionalnom magnetnom rezonancijo m, čuti audiosnimku glasa svoje majke. "Za
sada je sve u redu", kaže on doktorici Susan Lane. "Izu zmemo li njezina izvoljevanja. Jako mi je žao
što sve kasni zbog nje." Pa se obrati tehničaru. "Josh? Kako si ti? Budan?" "Ne mogu vam reći ko liko
me sve to razveselilo", javi se Josh iza konzole. "Kćerkica mi povraća cijeli dan. Supruga bi me sad
najradije zadavila." "Još nisam upoznao osobu koja zna tako usrećiti cijeli svijet." Benton misli na
doktoricu Self - središte uragana. On baci pogled kro z staklo na njezina stopala i krajičko m o ka spazi
čarape. "Zar je od jenula najlonke?" "Imate sreće daje išta odjenula. Kad sam je dovela ovamo, uporno
je htjela sve skinuti sa sebe", veli doktorica Lane. "To me uopće ne iznenađuje." Benton je oprezan. Pre
mda doktorica Self ne može čuti što govore, osim ako ne uključe interko m, mo že ih v idjeti. "Potpuno
je manična. Još otkad je stigla. Njezin se boravak ovdje pokazao vrlo produktivnim. Pitajte je. Sasvim je
p risebna." "Pitala sam je ima li na sebi išta metalno, recimo , nosi li grudnjak sa žico m", kaže
doktorica Lane. "Rekla sam joj da u b lizini aparata ne smije bit i metalnih pred meta, jer stvara
magnetnu silu šezdeset tisuća puta jaču od zemljine. Da legne u aparat s tim odjevnim pred meto m, a da
nam to ne kaže, spaljivanje grudnjaka dobilo bi potpuno novo značenje. Rekla je da nosi upravo takav.
Bila je vrlo ponosna na tu činjenicu i nastavila govoriti bez prestanka o - kh m, kh m - o to me kakvo je
opterećenje imati velike grudi. Naravno, rekla sam joj da mo ra skinuti grudnjak, na što mi je odgovorila
da bi radije sve skinula i zatražila bolesnički ogrtač." "Treba li tome što dodati?" "Zato je sad u
bolesničkom ogrtaču, ali uspjela sam je uvjerit i da zadrži gaćice. I čarape." "Bravo, Susan. Hajdemo
dovršiti ovo." Doktorica Lane prit isne tipku interko ma i obrati se doktorici Self: "Sad ćemo učin iti
sljedeće. Počet ćemo s lokalizacijo m - strukturalnim snimanjem, drugim riječima. Prv i dio će trajat i
oko šest minuta, a vi ćete čuti neke prilično glasne, neobične zvukove ko je proizvodi aparat. Kako ste?"
"Možemo li početi, mo lim vas?" začuje se glas doktorice Self. Doktorica Lane isključi interko m i veli
Bentonu: "Jeste li spremn i za PANAS?" Primjenu skale za ocjen jivanje pozitivnih i negativnih afekata.
Sad Benton pritisne tipku interko ma i kaže: "Do ktorice Self, počet ću s nizo m pitanja o tome kako se
osjećate. Ista pitanja
ću vam postaviti još nekoliko puta tijeko m seanse. Dobro?" "Znam što je PANAS", začuje se
njezin g las. Benton i doktorica Lane kratko se pogledaju, oboje opuštena izraza lica koje ništa ne
otkriva, a zatim doktorica Lane sarkastično doda: "Odlično." "Zanemarite. Hajdemo to obaviti",
kaže Benton. Josh ga pogleda, spreman početi s pregledom. Benton se sjeti svog razgovora s
doktorom Maronijem u koje m je Maroni neizravno optužio Josha kao osobu od koje je Lucy
saznala za njihovu VIP bolesnicu i onda o tome obavijestila Scarpettu. Benton je i dalje zbunjen.
Što je doktor Maroni time htio reći? Dok p ro matra doktoricu Self s druge strane stakla, sjeti se
nečeg. Doku mentacije ko ja nije u Rimu. Možda je Sand manov dosje ovdje, u bolnici McLean.

Na monitoru se vide vitalni znakov i doktorice Self, ko je senzor s njezina prsta i manšeta za
mjerenje t laka o ko ruke odašilje u aparat. Benton kaže: "Tlak je sto dvanaest sa sedamdeset osam."
On to zap iše. "Frekvencija srca, sedamdeset dva." "Kolika je oksigenacija?" upita doktorica Lane.
On jo j kaže daje udio o ksihemoglobina - odnosno izmjereno zasićenje hemoglobina kisiko m u
arterijskoj krvi devedeset devet. To je normalno. On pritisne tipku interko ma kako bi počeo s
PANAS-om. "Doktorice Self? Jeste li spremn i za nekoliko p itanja?" "Napokon", dopre njezin g las
kro z interko m. "Ja ću vam postavljati pitanja, a v i ocijenite to što osjećate ocjenom od jedan do
pet. Jed an znači da ne osjećate ništa. Dva znači da osjećate malo. Tri da osjećate umjereno, čet iri
vrlo jako, a pet je izrazito jako. Jeste li shvatili?" "Upoznata sam s PANAS-o m. Ja sam
psihijatrica." "čini se da je i neuroznanstvenica", komentira doktorica Lane. " Varat će na ovom d
ijelu testa." "Ne zan ima me", veli Benton i pritisne tipku interko ma te počne postavljati p itanja,
ista ona koja će joj postaviti još nekoliko puta tijeko m testiranja. Osjeća li se uzrujano,
posramljeno, potreseno, neprijateljski, nervozno, krivo? Ili zainteresirano, ponosno, odlučno,
aktivno, snažno, nadahnuto, uzbuđeno, optimistički, u zbunjeno? Ona dodijeli ocjenu jedan svim t
im emocijama, tvrdeći da ne osjeća ništa. Benton provjeri v italne znakove i zapiše vrijednosti.
Normalne su. Nepro mijenjene. "Josh?" doktorica Lane mu da znak da je vrijeme. Počnu sa
strukturalnim sniman jem, što zvuči poput glasnog čeki-ćanja. Na zaslonu Joshova računala pojave
se slike mozga doktorice Self. Ne otkrivaju mnogo. Ako nema većih patoloških pro mjena, kao što
je tumor, sada se ništa ne može vidjet i. Pro mjene će se pokazat i tek kasnije, kad se budu
analizirale tisuće slika koje napravi MRI. "Spremn i s mo", veli doktorica Lane preko interko ma.
"Jeste li v i dobro?" "Da." Doktorica Self je nestrpljiva. "Prvih trideset sekundi nećete čuti ništa",
objasni doktorica Lane. "Samo budite tiho i opustite se. Onda ćete čuti audiosnimku g lasa svoje
majke. Najprije samo slušajte. Budite potpuno mirn i i samo slušajte." Vitalni parametri doktorice
Self i dalje su nepromijenjen i. Jezovit zvuk sonara podsjeća na zvuk podmorn ice. Benton proma
tra plahtom pokrivena stopala doktorice Self s druge strane stakla. "Vrijeme je tu apsolutno
prekrasno, Marilyn." Sn imka glasa Gladys Self. "Uopće ne moram koristiti klimat izacijski uređaj -
s druge strane, nije da radi. Zvekeće poput golemog kukca. Pro zori i vrata su mi stalno otvoreni,
zato što vrućina i nije baš tako strašna." Premda je ovo neutralni d io, najbezazlen iji od svih, vitalni
znakovi doktorice Self pokazu ju pro mjene. "Frekvencija srca, sedamdeset tri, sedamdeset četiri",
Benton očita vrijednosti i zapiše ih. "Ne bih rekla da jo j je to što čuje neutralno", kaže doktorica
Self. "Razmišljala sam o onim prekrasnim voćkama koje si imala dok si živjela ovdje, Marilyn.
Znaš, one koje je Odsjek za agrikulturu morao sasjeći zbog raka cit rusa. Jako mi se sviđaju lijepo
uređena dvorišta. Mislim da će te razveselit i kad ti kažem da su prestali s tim bedastim p rogramo
m erad ikacije jer n ije imao nikakvog učinka. Šteta. U životu sve ovisi o odabiru trenutka, zar ne?"
"Puls sedamdeset pet, sedamdeset šest. Oksigenacija devedeset osam", kaže Benton. "... Nev
jerojatno, Marilyn. Ta pod mornica ide gore-dolje po cijeli dan, na oko kilo metar i pol od obale.
Ima malu američku zastavicu, koja vijori s onog, kako se zove onaj toranj na ko jem je periskop?
Sigurno je rat. Samo idu gore, dolje, gore, dolje. Baš mi je to neka v ježba. I ta zastavica. Baš sam
rekla prijateljima, zašto bi inače vježbali? Je li im itko rekao da u Iraku nisu potrebne
podmornice...?" Kraj prvog dijela neutralnoga govora. Tijeko m faze oporavka od trideset sekundi,
doktorici Self se ponovno mjeri t lak. Porastao je na sto šesnaest s osamdeset dva. Ponovno se
začuje glas njezine majke. Gladys Self govori o mjestima na koja u posljednje vrijeme voli ići u
kupovinu, pa o tome kako se u južno j Floridi stalno nešto negdje gradi i o neboderima koji niču
posvuda, kako mnogi zjape prazni, jer je tržište nekretninama propalo. Uglavnom zbog rata u Iraku.
Pa o tome što je taj rat svima učin io. Doktorica Self reagira jednako. "Opa!" kaže doktorica Lane.
"Nešto joj je definit ivno privuklo po zornost. Pogledajte samo oksigenaciju." Pala je na devedeset
sedam. Opet se začuje glas njezine majke. Po zitivne riječi. Onda kritika. "... Bila si bolesno
lažljiva, Marilyn, čim si
prvi put otvorila usta. Nikad iz tebe nisam mog la izvući istinu. A kasnije? Što se dogodilo?
Odakle t i samo takvi mo ralni standardi? Ni od koga iz naše obitelji. Ti i tvoje male prljave tajne.
Odvratno. Za svaku osudu. Što se dogodilo u tvom srcu, Marilyn? Kad b i samo tvoji obožavatelji
to znali! Sram te bilo, Marilyn..." Oksigenacija krvi doktorice Self spustila se na devedeset šest
posto. Disanje jo j je brže, pliće, ču je se preko interko ma. "... Ljudi koje si odbacila. Znaš na što
mislim, na koga mislim. Lažeš kao da govoriš istinu. To je ono što me uvijek brinu lo. A plat it ćeš
za sve to jednog dana..."

"Frekvencija srca je sto dvadeset tri", kaže doktorica Self. "Upravo je pomaknula g lavu", veli Josh.
"Može li softver za korekciju pokreta to uklonit i?" upita doktorica Lane. "Ne znam." "... a ti misliš da
se novcem mo že sve riješiti. Da ćeš se time što tu i tamo pošalješ pola groša osloboditi odgovornosti.
Da mo žeš isplatiti ljude. E, pa vid jet ćemo. Jednog ćeš dana požnjeti to što si posijala. Ja ne želim tvoj
novac. Ja si mogu priuštiti piće u ekskluzivnom baru sprijateljima ko ji čak i ne znaju tko si mi ti..."
Frekvencija srca je sto trideset četiri. Oksigenacija je pala na devedeset pet. Stopala su joj nemirna.
Preostalo je još devet sekundi. Majčin govor akt ivira neurone u mozgu njezine kćeri. Krv pojačano
struji p rema tim neuronima, a s povećanjem krvnog protoka povećava se i udio deoksigenirane krvi ko
ju skener prepoznaje. Funkcionalne snimke su gotove. Doktorica Self je fizički i emocionalno pod
stresom. Ovo nije g lu ma. "Ne sviđa mi se što se događa s vitalnim znakovima. Dosta. Nećemo više",
kaže Benton doktorici Lane. "Slažem se." On uključi interko m. "Doktorice Self. Završavamo." Lucy
razgovara s Bentonom preko telefona istovremeno vadeći kutiju s alato m, USB memo rijski ključ i
malu crnu kutiju iz o rmarića u ko mpjutorsko m laboratoriju. "Nemo j ništa pitati", kaže on. "Upravo
smo završili snimanje. Ili bolje rečeno, mo rali s mo ga prekinuti. Ht io bih da nešto napraviš, ali ti ne
mogu ništa reći o to me." "OK." Ona sjedne za računalo. "Htio bih da razgovaraš s Joshom. Mislim da
se moraš uključit i u cijelu stvar." "I učiniti što?" "Jedna bolesnica prima e -mailove koji stižu na server
Paviljona." "I?" "Na tom istom serveru su pohranjene i elektroničke datoteke. Jedna sadrži doku
mentaciju osobe koja je posjetila kliničkog direktora Paviljona. Znaš na koga mislim." "I?" "Direktor je
pregledao tu osobu koja nas zanima u Rimu, u studenome", kaže Benton preko telefona. "Jedino što ti
mogu reći jest da je taj bolesnik bio u Iraku, a čini se da ga je direktoru uputila doktorica Self." "I?"
Lucy se priključi na internet. "Josh je upravo završio sa skeniranjem. Onim ko je s mo prekinuli. Osoba
koju smo sken irali odlazi večeras, što znači da e -mailov i više neće stizati na server Paviljona. Moramo
bit i brzi." "Još je tamo? Ta osoba koja odlazi?" "Za sada, da. Josh je već otišao. Dijete mu je bolesno.
Požuri se." "Ako mi daš svoju lozinku, mogu pristupiti mreži", kaže Lucy. "To će olakšati stvar. Ali t i
nećeš imati pristup oko sat vremena." Lucy nazove Josha na mobitel. U autu je, vozi se iz bo lnice. Još
bolje. Ona mu kaže da Benton ne mo že provjerit i e-poštu, da nešto nije u redu sa serverom i da ona to
mora od mah riješiti, a čin i se da bi sve to moglo potrajati. Kaže mu da ona to može riješiti s mjesta na
kojem se nalazi, ali da joj t reba lo zin ka sistemskog administratora, osim ako se on ne želi vrat iti u
boln icu i sam to riješiti. Josh to posve sigurno ne želi učin iti i počne joj govoriti o svojoj supruzi i
djetetu. OK, bilo bi od lično ako Lucy mo že to srediti. Stalno zajedno rješavaju tehničke probleme i
nikad mu ne bi palo na pamet da Lucy zap ravo ima namjeru pristupiti e-pošti bolesnice i privatnim
doku mentima doktora Maronija. A čak i daje posumnjao u takvo što, pretpostavio bi da ga u tom
slučaju ne b i ništa pitala, nego bi jednostavno provalila u server. Za boga miloga, pa zna što sve Lucy
mo že učiniti i kako zarađuje novac. Lucy neće provalit i u server Bentonove bolnice. To b i predugo
trajalo. Sat vremena kasnije, nazove Bentona. "Nemam vremena preg ledati fajlove", kaže. "To
prepuštam tebi. Sve sam proslijedila. Opet imaš pristup e mailu." Ona izađe iz laboratorija i odveze se
na svom motoru Agusta Brutale, preplavljena je tjeskobom i bijesom. Doktorica Self nalazi se u bolnici
McLean. Tamo je već gotovo dva tjedna. Prokletstvo.
Benton je znao za to. Lucy ju ri. Topao vjetar šiba njezinu kacigu, kao da je pokušava dozvati k
svijesti. Razu mije zašto joj Benton nije mogao ništa reći, ali to nije u redu . Do ktorica Self i
Marino razmjen juju poruke, dok je doktorica Self cijelo vrijeme Bentonu pod nosom u McLeanu.
Benton nije upozorio n i Marina ni Scarpettu. Nije upozorio ni Lucy dok su preko kamera p ro
matrali Marina u mrtvačnici kako vodi Shandy u razg ledavanje. A Lucy mu je cijelo vrijeme
pričala o Marinu, o n jegovim porukama doktorici Self, dok je Benton samo slušao. Osjeća se
glupo. Osjeća se izdano. S jedne strane, Bentonu nije n ikakav problem da je zamo li da provali u
povjerljive elekt roničke doku mente, dok joj s druge ne može reći da je doktorica Self pacijentica u
McLeanu i da sjed i u vlastitoj sobi u strogo zaštićenom dijelu Paviljona, plaćajući tri t isuće dolara
dnevno da mo že sve jebati u zdrav mo zak. Šesta brzina. Priljub ljena za motor, pretječe auto
mobile na mostu Arthur Ravenel Jr. čija v isoka ograda para nebo, a okomito postavljeni kabeli
podsjećaju je na Centar za rak u Stanfordu, na gospođu s harfom čije se

sviranje nikako n ije uklapalo u taj amb ijent. Marino je mo žda već b io izvan ko losijeka , ali
sigurno nije računao na kaos koji doktorica Self mo že stvoriti. Nije shvatio da se radi o neutronskoj
bombi. To je iznad njegovih mogućnosti. U usporedbi s doktoricom Self, on je jedno veliko,
blentavo dijete s praćko m u džepu. Marino je mo žda počeo cijelu stvar time što joj je poslao e-
poruku, ali ona će je dovesti do kraja. Sredit će i n jega, do kraja. Juri pokraj ribarica usidrenih u
Shem Creeku i p relazi most Ben Sawyer p rema otoku Su llivan gdje živi Marino u svojoj, kako ju
je jednom nazvao, kućici iz snova - malo j, oronuloj ribarskoj sojenici s crvenim metalnim krovom.
Pro zori su u mraku, ne gori čak n i svjetiljka na trijemu. Iza kolibe nalazi se dugačak drveni mol ko
ji siječe kroz močvaru i završava na uskom potoku koji vijuga prema Intracoastal Waterwayu. Kad
se tek doselio, kupio je malu barku i u živao istražu jući potoke i pecajući ili b i se samo vozio
uokolo i p io pivo. Nije sigurna što se dogodilo. Kamo je nestao? Tko se nastanio u njegovu tijelu?
Ispred kolibe je mali ko mad pjeskovite obale prošarane močvarnim korovo m. Lucy nekako
pronađe put kroz asortiman s meća ispod kolibe: starih prijenosnih hladnjaka, zahrđalog roštilja,
vrša, trulih ribarskih mreža i kanti za s meće koje s mrde na močvaru. Ona se uspne zavojit im
drvenim stubama i pokuša o tvoriti vrata s kojih se guli boja. Brava je rasklimana, ali je ne
pokušava obiti. Bo lje da skine vrata sa šarki i tako ude. Neko liko pokreta odvijačem i ona je u
Marinovoj kućici iz snova. Nema alarma. Marino uvijek kaže da su njegovi pištolji dovoljno
alarmantni. Lucy povuče konopčić žarulje što visi sa stropa i pod neugodnim svjetlo m koje baca
neravnomjerne sjenke osvrne se oko sebe da vidi što se sve promijenilo otkad je posljednji put bila
tu. Kad je to bilo? Prije šest mjeseci? Marino nije ništa pro mijenio. Kao da je nakon nekog
vremena prestao živjeti ovdje. U dnevnoj sobi s drvenim podom nalazi se jeftin i karirani kauč,
dvije stolice ravnih naslona, veliki televizor, kućno računalo i pisač. Uza zid je s mještena kuhinjica.
Na radnoj plohi je nekoliko praznih limenki p iva i boca Jack Danielsa, ostaci raznih salama i
sireva, a u h ladnjaku još neispijeno pivo. Lucy sjedne za Marinov radni stol i iz USB utičn ice
njegova računala izvadi memo rijski ključ od dvjesto pedeset šest megabajta s kojeg visi lančić.
Otvori svoju kutiju s alato m i odabere tanka kliješta, odvijač u obliku o lovke i bušilicu na baterije -
tanku poput one kakvu koriste draguljari. U maloj crnoj kutiji su četiri unidirekcionalna mikrofona.
Niti jedan nije veći od osam milimetara, izgledaju kao aspirini od 100 mg . Lucy povuče plastično
kućište memo rijskog ključa, ukloni ovojnicu i lančić, pa u maleni utor za ko ji je prethodno bio
zakvačen lančić uloži mikrofon. Uopće se ne vidi zbog mrežaste metalne površine. Uz tiho zujan je
bušilice Lucy buši drugu rupu na dnu kućišta, kroz ko ju provuče prsten lančića da bi ga ponovno
prikvačila na ključ. Zatim zavuče ruku u d žep svojih kargo hlača i izvuče još jedan memorijski
ključ - onaj ko ji je uzela iz laboratorija - i utakne ga u USB utor. Prebaci s ključa na računalo
vlastitu verziju spywarea, koji će svaki udarac tipke na Marinovoj tipkovnici prenositi na njezin
korisnički račun e-pošte. Potom pregleda sadržaj tvrdog diska, tražeći doku mente. Nema ničeg
osim e-poruka doktorice Self ko je je kopirao na svoje računalo u uredu. Ništa iznenađujuće. Ne mo
že ga zamisliti kako sjedi za računalo m i piše stručne članke ili ro man. Jedva obavlja i redovitu
papirologiju. Ona vrat i njegov memorijski ključ u USB utor računala, a zatim krene brzo
pregledavati ladice. Cigarete, nekoliko časopisa Playboy, Smith & Wesson magnum kalibra 0,357,
neko liko dolara i nešto sitnih kovanica, računi i reklamna pošta. Nikad joj n ije bilo jasno kako
Marino uopće stane u spavaću sobu, u kojoj mu kao ormar slu ži šipka postavljena od zida do
zida iznad podnožja kreveta. Od jeća mu je sva nagurana i neuredno obješena, a druge stvari
pobacane po podu, uključujući i n jegove goleme bokserice i čarape. Lucy spazi crveni čip kasti
grudnjak i gaćice, jedan crni kožnati remen sa zakovicama i jedan od krokodilske kože, oba
premalena da bi bili n jegovi,
i plastičnu posudicu za maslac prepunu kondoma i prstenova za penis. Krevet nije pospremljen.
Bogzna kad je prošli put promijenio posteljinu. Iza drugih vrata je kupaonica veličine telefonske
govornice. Zahod, tuš-kabina i u mivaonik. Lucy provjeri ormarić s lijekovima, u kojem pronađe
ono što je i očekivala: razne potrepštine za kupanje i lijekove protiv mamu rlu ka. Izvadi bočicu
Fiorinala18 s Codeino m propisanim na ime Shandy Snook. Gotovo je prazna. Na drugoj polici je
tuba Testroderma, propisana osobi za koju nikad nije čula. Lucy upiše to ime u svoj iPhone.
Ponovno postavi ulazna vrata na šarke i polako se vrati istim putem natrag niz mračne, klimave
stube. Vjetar se pojačao. S mo la joj do ušiju dopre nekakav prigušeni zvuk. Osluškujući, Lucy
izvuče Glock i usmjeri baterijsku svjetiljku prema izvoru buke, ali svjetlo ne mo že doprijet i
dovoljno daleko i mol nestaje u neprobojnoj tami. Ona se uspne na mol stubama od starih,
iskrivljenih dasaka. Tu i ta mo neka nedostaje. Obavijena prodornim smrado m što se širi iz mulja,
Lucy zgnječi nekoliko sitnih močvarn ih mušica i sjeti se što joj je rekao jedan antropolog. Sve ovisi
o krvnoj grupi. Nametnici poput komaraca vole krvnu grupu nula, a to je njezina krvna grupa.
Nikad nije točno razu mjela kako jedna močvarna mušica mo že namirisati krvnu grupu, ako osoba
ne krvari. Mušice se roje oko nje, napadajući je. čak je grizu i za vlasište. 18 Ko mbin iran i
analgetik. Lucy napreduje tihim koracima i osluškuje. Začu je tupi zvuk udarca. Prelazi baterijsko m
svjetiljko m p reko vremeno m izlokanog drveta i svijen ih zahrđalih čavala. Povjetarac miluje
močvarnu travu, šapućući kro z v lati. Zbog vlage u zraku ko ji miriše na sumpor, svjetla
Charlestona čine se udaljenijima nego š to jesu. Mjesec se svako malo skriva iza debelih oblaka. Na
kraju mola naposljetku ugleda izvor u znemirujućeg zvuka: to

svijetlonarančasti odbojnici tupo udaraju o stupove mola, a Marinova je riječna barka nestala. 14 Karen
i doktorica Self sjede na u lazn im stubama Paviljona u gotovo potpunom mraku. Svjetlo na trijemu nije
prejako. Doktorica Self izvuče presavijeni ko mad papira iz džepa kabanice, otvori ga i izvadi kemijsku
o lovku. Iz šume iza njih dopire v isoki statički ton zujanja ku kaca. U daljini zav ija ju kojoti. "Što je
to?" upita Karen doktoricu Self. "Svatko tko gostuje u mo joj emisiji mo ra potpisati jedan ovakav
papir. Time mi jednostavno daju dopuštenje da mogu razgovarati o njima u eteru. Teb i nit ko ne mo že
po moći, Karen. To je jasno, zar ne?" "Osjećam se malo bolje." "Uvijek je tako. Zato što te
programiraju. Baš kao što su i mene pokušali p rogramirati. To je urota. Zato su me i prisilili da slušam
što govori moja majka." Karen u zme izjavu o odricanju odgovornosti iz ruke doktorice Self,
pokušavajući pročitati što piše. Nema dovoljno svjetla. "Voljela bih s drugima podijelit i naše divne
razgovore i uvide koje su nam ti razgovori o mogućili, a koji bi mogli pomoći milijunima mo jih
gledatelja diljem svijeta. Za to mi treba tvoje dopuštenje. Osim ako ne želiš da koristim lažno ime." "O,
ne! Bilo b i mi jako drago kad b iste govorili o meni i upotrijebili mo je pravo ime. Ma samo da budem
u vašoj emisiji, Marilyn! Kakva urota? Mislite li da se to odnosi i na mene?" "Potpiši ovo." Ona pruži
Karen kemijsku olovku. Karen potpiše. "Hoćete li mi javiti kad budete govorili o meni, tako da mogu
gledati? Mislim, ako budete govorili. Hoćete li, uistinu?" "Ako i dalje budeš tu." "Molim?" "Ne mogu o
tome u prvoj sljedećoj emisiji, Karen. Prvu emisiju ću posvetiti Frankesteinu i stravičnim pokusima.
Govorit ću o to me kako su me drogirali protiv mo je volje i podvrgli mučenju i ponižavanju dok sam
ležala u magnetu, naglašavam, golemo m magnetu, i slušala vlastitu majku. O to me kako su me prisilili
na to da slušam njezin glas, njezine laži o meni i optužbe. Možda prođu i t jedni prije nego što budeš u
mojo j emisiji, znaš. Nadam se da ćeš tada još biti tu." "Mislite u bolnici? Odlazim sutra ujutro."
"Mislim, tu." "Gdje?" "želiš li i dalje biti na ovom svijetu, Karen? Jesi li uopće ikad htjela bit i na ovom
svijetu? To je, zapravo, pitanje." Karen zapali cigaretu drhtavim ru kama. "Gledala si moju seriju
emisija o Drew Mart in", kaže doktorica Self. "To je bilo tako tužno." "Zapravo bih svima trebala reći
istinu o njezinom
treneru. Njo j sam to, u svako m slučaju, pokušala reći." "Što je učinio?" "Jesi li kad posjetila moj
website?" "Ne. Trebala sam." Karen sjedi zgurena na hladnim kamen im stubama i puši. "Bi li
voljela bit i na mo jem websiteul Do k te ne dovedemo u emisiju?" "Biti na vašem websiteul
Mislite, da objavite mo ju priču na svojem websiteul" "Kratku verziju. Imamo sekciju ko ja se zove
Self Talk. To je blog na kojem ljudi mogu ispričati svoje priče i pisati jedni drugima. Naravno, neki
baš ne pišu najbolje, ali ja imam ekipu ljud i ko ji to uređuju, popravljaju tekst, ispisuju diktate, rade
intervjue. Sjećaš li se da sam t i, kad s mo se tek upoznale, dala svoju posjetnicu?" "Još je imam."
"Pošalji svoju priču na e-adresu s te posjetnice i objavit ćemo je. Ti stvarno možeš biti izvor
nadahnuća. Za razliku od jadne nećakinje doktora Wesleyja." "Koga?" "Ona mu zapravo nije
nećakinja. Ima tu mor na mo zgu. To ne b i mogli izliječiti ni mo ji mentaln i alati." "Uh, jo j. Pa to
je grozno. Pretpostavljam da čovjek mo že poludjeti od tu mora na mo zgu , a n itko mu ne mo že
pomoći." "Možeš pročitati sve o njoj kad pristupiš stranicama. Tamo ćeš pronaći njezinu priču i sve
blogove. Oduševit ćeš se", kaže doktorica Self sa stepenice iznad nje. Vjetar puše onako kako njo j
odgovara, odnoseći dim cigarete u drugom smjeru. "A tvoja priča? Tvoja će priča poslati vrlo jaku
poruku. Koliko si puta bila hospitalizirana? Najmanje deset. Zašto je liječenje podbacilo?"
Doktorica Self zamisli sebe kako ovo pitanje postavlja svojoj publici, dok se kamere usmjeravaju
na njezino lice - jedno od naj-prepoznatljivijih lica na kugli zemaljsko j. Ona obožava svoje ime.
Njezino je ime dio n jezine nevjerojatne sudbine. Self. Nikad se nije htjela odreći tog imena. Nije ga
htjela pro mijen iti n i zbog koga i nikad

ga ne bi dijelila ni s kim, a onaj t ko ga ne želi ionako je izgubljen, jer neoprostivi grijeh nije seks.
Neoprostivi grijeh je neuspjeh. "Doći ću u vašu emisiju kad god hoćete. Molim vas, pozovite me.
Bit ću tamo u roku od mah", ne prestaje govoriti Karen. "Sve dok ne moram govoriti o... ne mogu
to prevaliti preko usana." No čak i prije, kad su fantazije doktorice Self b ile najživ lje, kad je njezin
način razmišljanja postao čaroban i kad je razv ila sposobnost predviđanja, ni sanjala nije da će se
dogoditi to što se dogodilo. Ja sam doktorica Marilyn Self. Dobro došli u emisiju Self o Selfu.
S.O.S. Trebate Upo moć? Tako počin je svaka emisija, u z žestoki p ljesak žive publike, dok je
milijuni d rugih prate diljem svijeta. "Nećete me t jerat i da to ispričam, zar ne? Ob itelj mi to nikad
ne bi oprostila. Zato ne mogu prestati piti. Sve ću vam ispričati, ako me ne budete tjerali da o to me
govorim na televiziji ili da to objavim na vašem websiteu." Karen se potpuno izgubila u svom
blebetanju. Hvala vam, hvala. Doktorica Self ponekad ne može natjerati publiku da prestane
pljeskati. I ja vas obožavam. "Moja kujica bostonskog terijera, Bandit. Jednom sam je kasno noću
pustila van i zaboravila je pustiti natrag u kuću, jer sam bila u žasno pijana. Bila je zima." Pljesak
koji zvuči poput jake kiše, poput pljeskanja tisuća ruku. "Sljedećeg sam je jutra pronašla mrtvu
ispred stražnjih vrata, ko ja su bila skroz izgrebena od njezin ih šapica. Jadna moja mala Bandit.
Imala je krzno kratke d lake. Sigurno je drhtala, cviljela i lajala. Greb la je po vratima kako b ih je
pustila da uđe, zato što je bilo jako h ladno. Ispod nule." Karen p lače. "I zato ja jednostavno
umrtvim svoj mo zak, tako da ne budem u stanju mislit i. Rekli su mi da imam nekakva bijela
područja i širenje... uglavnom, da imam atrofiju. Ma bravo, Karen, kažem sama sebi. Ubijaš vlastiti
mo zak. Sad to možeš i vidjet i. Jasno k'o dan, sad se i vidi da nisam normalna." Ona dodirne
sljepoočnicu. "Snimka je bila tamo gore na negatoskopu u ordinaciji neurologa, velika da veća ne
mo že bit i. Snimka mog neno rmalnog mozga. Nikad neću postati normalna. Već mi je skoro
šezdeset i što se napravilo, napravilo se." "Ljudi ne opraštaju kad se radi o psima", kaže doktorica
Self, izgubljena u vlastitim mislima. "Ni ja, to je sigurno. Sto mogu učinit i da to prebolim? Molim
vas, recite mi." "Karakteristike osoba s psihičkim bolestima v ide se u obliku njihovih lubanja. Oni
lunatičnog ponašanja imaju vrlo stegnute ili deformirane glave", kaže doktorica Self. "Manijaci
imaju mekani mo zak. Te su se znanstvene spoznaje prikup ile u jedno m ispitivanju provedenom u
Parizu 1824. godine, čiji je zaključak bio da je od stotinu pregledanih imbecila i id iota, samo
četrnaest imalo normaln i oblik glave." "želite reći da sam ja imbecilna?" "Zar je to toliko d rugačije
od onog što ti liječnici ovdje govore? Da t i je glava nekako drugačija, odnosno da si ti nekako
drugačija?" "Ja sam imbecil? Ubila sam svog psa." "Takva praznovjerja i man ipulacije postoje već
stoljećima. Nekad su radili mjerenja lubanja ljudi zatočenih u ludnice i secirali mozgove id iota i
imbecila." "Ja sam imbecil?" "Danas te stave u nekakvu čarobnu cijev - magnet - i kažu ti da imaš
deformiran i mo zak, a onda te prisile da slušaš vlastitu majku." Doktorica Self zašuti kad u tami
opazi nečiji visoki obris kako im prilazi odlučnim korako m. "Karen, ako vam neće smetati, htio
bih porazgovarati s doktorico m Self", kaže Benton Wesley. "Jesam li ja imbecil?" upita Karen,
ustajući sa stube. "Niste imbecil", kaže blago Benton. Karen ga pozdrav i. " Vi ste uvijek b ili
ljubazni prema meni", kaže mu. "Sutra letim kući i neću se vratiti", kaže mu. Doktorica Self ponudi
Bentonu da sjedne
na stube pokraj nje, ali on to odbije. Ona osjeti da je ljut. Još jedna velika pobjeda. "Osjećam se
puno bolje", kaže mu ona. Benton izg leda sasvim drugačije pod slabašnim svjetlo m svjetiljki.
Nikad ga nije v idjela u mraku i ta joj je spoznaja fascinantna. "Pitam se što bi sad rekao doktor
Maroni. Pitam se što bi rekla Kay", kaže ona. "Ova me situacija podsjeća na ljetne praznike na mo
ru. M lada djevojka primijet i predivnog mlad ića. Onda on primijeti n ju. Zat im sjede u pijesku,
gacaju po mo ru i prskaju se, rade sve što žele dok ne svane dan. Ne mare što su mokri i ljepljiv i od
soli i jedno od drugoga. Kamo je nestala ta čarolija, Bentone? Kad ti ništa više nije dovoljno i kad
znaš da više nikad nećeš osjetiti tu čaroliju, znači da si ostario. Znam što je smrt. Kao i vi. Sjednite
do mene, Bentone. Drago mi je što želite razgovarati p rije nego što odem." "Razgovarao sam s
vašom majko m", kaže Benton. "Ponovno." "Sigurno vam se jako sviđa." "Rekla mi je nešto vrlo
zanimljivo, zbog čega želim povući nešto što sam ja rekao vama, doktorice Self." "Isprike su uvijek
dobrodošle. Kad stižu od vas, to je prilično neočekivana čast." "Imali ste pravo u vezi s doktoro m
Maronijem", kaže Benton. "Kad ste rekli da ste spavali s njim." "Nikad n isam rekla da sam spavala
s njim." Do ktorica Self postane hladna iznutra. "Kad se to, navodno,

dogodilo? U mojo j vražjoj sobi s pogledom? Bila sam drogirana. Nisam bila u stanju spavati ni s kim,
osim ako se to nije zb ilo protiv moje volje. On me je drogirao." "Ne govorim o to me što se zbivalo
sada." "Rastvorio mi je ogrtač dok sam bila u nesvijesti i milovao me. Rekao je da voli mo je t ijelo."
"Zato što ga se sjetio." "Tko je rekao da sam spavala s njim? Ona vražja kučka? Odakle bi ona znala što
se događalo nakon što sam stigla ovamo? Sigurno ste joj vi rekli da boravim tu kao pacijentica. Tu žit
ću vas. Rekla sam da je to bilo jače od njega, da nije mogao odoljeti i da je onda pobjegao. Rekla s am
da je svjestan toga da je pogrešno postupio i da je zato pobjegao u Italiju. Nikad n isam rekla da sam
spavala s njim. Nikad vam to n isam rekla. Drogirao me je i iskoristio situaciju. A zašto i ne bi? Mogla
sam to i očekivati." Ovo je u zbuđuje. I onda joj je b ilo u zbudljivo, ali pojma n ije imala da će tako
reagirat i. Tada ga je grd ila, ali mu nije rekla da prestane. Pitala gaje: "Zašto me mo raš pregledavati s
takvim entuzijazmo m?" A on je odgovorio: "Zato što moram znati." A ona je rekla: "Da. Trebao bi
znati što nije tvoje." A on je rekao, istražujući: "To je poput nekog posebnog mjesta, ko je si jednom
posjetio i poslije ga više godinama nisi v idio. Jednostavno želiš saznati što se promijen ilo, a što je
ostalo isto i bi li to mogao ponovno proživjet i." A ona je rekla: "I? Bi li?" A on je rekao: "Ne." I
pobjegao. To je bilo najgore što je mogao učinit i, jer je to već jednom učin io. "Govorim o nečemu što
se dogodilo davno." Tihi šum valova. Will Rambo, o kru žen vodom i mrako m, vesla prema
Sullivanovu otoku gd je je na skrovitom mjestu ostavio svoj Cadillac i nešto dalje posudio riječnu
barku. I prije ju je posuđivao. Kad treba, koristi pentu, a kad želi t išinu, vesla. Voda se lju ljuška.
Posvuda je tama. U Grotlu Biancu, tamo je odveo prvu. Taj osjećaj, taj poznati ambijent, dok se djelići
slažu u cjelinu u dubokoj špilji njegova u ma pod svodovima vapnenca prekrivenog mahovinom na
mjestima ko je dotiče sunce. Odveo ju je iza Herkulovih stupova, u podzemn i kameni lab irint s
prizmama od minerala, ispunjen zvuko m nep rekidnog kapanja vode. Taj je dan bio poput sna. Bili su
sasvim sami, osim jednom priliko m kad je dopustio uzbuđenim ško larcima u jakn icama i kapicama da
prođu pokraj n jih. Njo j je rekao: "Bučni su kao ro j šiš miša." A ona se nasmijala i rekla da joj je s njim
baš zabavno, a onda ga zgrabila za ru ku i prip ila se uz n jega. Osjet io je mekoću njezina tijela na
svom. Tišinu je prekidao jedino zvuk kapljica vode. Proveo ju je kro z Tunel zmija ispod visećih
kamenih lustera. Pokraj kamenih zastora kroz ko je prodire svjetlo u Prolaz pustinje. "Da me ostaviš
ovdje, nikad ne bih pronašla izlaz", rekla je. "Zašto bih te ostavio? Ja sam tvoj vodič. U pustinji ne
možeš preživjeti bez vodiča, ako ne poznaješ put." A pješčana se oluja podigla u moćni zid; protrljao je
oči, pokušavajući
ne vid jeti taj prizor u svom u mu na današnji dan. "Kako znaš kuda moramo ići? Sigurno često
dolaziš ovamo", rekla je i tada je on ostavio pješčanu oluju i vrat io se u špilju. Bila je tako lijepa,
bijele puti i dobro građena, kao isklesana u kvarcu, ali tužna jer ju je ljubavnik ostavio zbog druge
žene. "Po čemu si t i tako poseban da znaš za ovo mjesto?" upitala je Willa. "Tri kilo metra pod
zemljo m, beskrajni labirint od vlažnog kamena. Bilo bi strašno izgubiti se ovdje. Pitam se je li se
ikad it ko tu izgubio. Kad se smrači i kad se ugase svjetla, sigurno je mračno k'o u rogu i hladno k'o
u podrumu." Nije mogao vid jeti prst pred nosom. Vid io je samo svijet locrveno dok su ih šibali
naleti vjetra i p ijeska. Mislio je da će mu oderat i svu kožu. "Wille! O Bože! Po mo zi mi, Wille!"
Rogerovo vrištanje pretvorilo se u vrištanje školaraca u udaljeno m hodniku, a brujanje o luje je
prestalo. Voda je kapala i ču lo se šljapkanje njihovih koraka. "Zašto stalno trljaš oči?" upitala ga
je. "Mogu pronaći put i u mraku. Jako dobro vidim u mraku i često sam dolazio ovamo kao dijete.
Ja sam tvoj vodič." Bio je vrlo ljubazan, vrlo nježan prema njoj, zato što je shvatio da ona ne mo že
podnijeti svoju izgubljenost. "Vidiš kako se kro z kamen pro zire svjetlo? Plosnat je i čvrst poput
tetiva i žila, a kristali imaju voštanožutu boju kosti. Kroz ovaj uski pro laz dolazi se do Milanske
kupole, sive, v lažne i h ladne poput tkiva i krvnih žila ostarjelog tijela." "Cipele i nogavice hlača
poprskane su mi mo krim vapnencem, kao krečo m. Un ištio si mi odjeću." Išlo mu je na živce
njezino prigovaranje. Po kazao joj je prirodno jezerce na čijem su dnu bili razasuti zeleni novčići i
pitao naglas jesu li se iko me ostvarile želje. Onda je ona ubacila novčić, ko ji je uz slabašan pljusak
potonuo na dno. "Zaželi što god želiš", rekao joj je. "Ali želje se nikad ne ostvare, a ako se ostvare,
voljela bi da n isu." "Kako mo žeš reći nešto tako grozno", veli ona. "Kako mo žeš reći da bi bilo
bolje da se želja ne ostvari? Ne znaš što sam poželjela. Sto ako sam poželjela voditi ljubav s
tobom? Zar si loš ljubavnik?" Nije joj odgovorio. Postajao je sve ljući. Da vode ljubav, vidjela bi
mu stopala. Posljednji je put vodio ljubav u Iraku, s dvanaestogodiš-njakinjo m ko ja je vrištala i p
lakala i udarala ga svojim malim šakama. Onda je prestala i zaspala. Nikad ništa nije osjećao u vezi
s tim, zato što ona nije imala života, nije bilo ničega čemu se mogla

nadati, osim beskrajno m razaranju svoje zemlje i nebro jenim smrtima. Lice djevojčice izblijedi mu
iz sjećanja i zamijeni ga zvuk vode što kaplje. Drži pištolj u ruci dok Roger vrišti, jer ne mo že
podnijeti bol. U Kupolastoj špilji stijene su bile okrugle poput lubanja, a voda je kapala, kapala i
kapala, kao da pada kiša. Bilo je tu i kamenog mraza, ledenih siga i izbočina koje su svjetlucale
poput voštanih svijeća. Rekao jo j je da ih ne dodiruje. "Ako ih dodirneš, pocrnjet će poput čađi",
upozorio ju je. "Priča mog života ", rekla je. "Sto god dotaknem, pretvori se u govno." "Bit ćeš mi
zahvalna", rekao je. "Na če mu?" upitala je. U Prolazu povratka bilo je toplo i vlažno, a voda je
klizila n iz stijene poput krvi. I dalje je držao pištolj. Kraj svega što je znao o sebi bio je nado mak p
rsta. Da mo že, Roger b i mu zahvalio. Samo jedno hvala, i to ne bi bilo potrebno ponoviti. Ljud i su
nezahvalni i unište sve što ima smisla. Onda čovjeku jednostavno sve prestane biti važno. Više mu
ništa ne može bit i važno. Svjetionik s crvenim i bijelim prugama sagrađen nedugo nakon
Građanskog rata udaljen je oko sto metara od obale i v iše ne svijetli. Willa žari u ramenima od
veslanja i bole ga bedra od sjedenja na klupici od fiberglasa. Ovo što radije teško, jer sam zamalo
teži koliko i riječna barka, a sad kad je već blizu odred išta, neće upotrijeb iti pentu. Nikad to ne
čini. Penta je bučna, a on ne želi buku, čak i ako u blizin i nema n ikoga tko b i je mogao čuti. Tu
nitko ne živi. Ovamo nitko ne dolazi, osim preko dana, i to samo kad je lijepo vrijeme. No n i tada
nitko ne zna da je ovo njegovo mjesto. Ljubav svjetionika i kantica p ijeska. Ko liko dječaka
posjeduje otok? Ru kavica i lopta, piknik i kampiranje. Toga više nema. Umrlo je. Napušteni prolaz
u barci koja vozi na drugu stranu. U daljini se, nad vodom, v ide svjetla Mount Pleasanta, otoka
James i Charlestona. Jugozapadno je Folly Beach. Sutra će i dalje bit i toplo i oblačno, a oseka će
doći kasno poslije podne. Barka grebe po kamenicama dok je izvlači na plažu. 15 FORENZIčNI
LABORATORIJ ZA OBRADU FOTOGRAFIJA. R.A NO JUTRO sljedećeg dana. Srijeda je.
Scarpetta priprema sve što bi joj moglo zatrebati. Znanstveni zadatak je ovaj put jednostavan. Iz
ormarića i ladica vadi keramičke zd jelice, papir i čaše od stiropora, papirnate ubruse, sterilne
štapiće za uziman je briseva, kuverte, glinu za modeliranje, destiliranu vodu, bočicu crnog oks ida
(otopina selenijeva dioksida ko ja mijenja boju metalne površine u tamnoplavu, gotovo crnu),
bočicu RTX -a (rute-nijeva tetroksida), nekoliko tuba superljep ila i malu alu minijsku tavu. Spoji
makro leće i daljinski o kidač na dig italn i fotoaparat postavljen na tronožac, pa pokrije radnu
površinu čvrstim smeđ im papiro m. Premda mo že b irati ko ju će mješavinu primijenit i za
otkrivanje latentnih otisaka prstiju na neporoznim površinama, poput metala, odluči se za
standardni pristup - izlaganje isparavanjima. Nika kva čarolija. čista kemija. Superljepilo sadrži
gotovo čisti cijanoakri-lat, akriličku s molu koja reagira na aminokiseline, g luko
zu, natrij, mliječnu kiselinu i d ruge spojeve koji se izlučuju iz pora kože. Kad isparine superljep
ila dođu u dodir s latentnim otisko m (nevid ljiv im golo m oku), kemijsko m reakcijo m nastane
nova smjesa zbog ko je detalji papilarnih linija pobijele i ostanu postojano vidljivi. Nadajmo se da
će i sad biti takav slučaj. Scarpetta razmišlja odakle početi. Da u zme b ris za DNK - ne u ovom
laboratoriju. Osim toga, to se ne radi kao prvi ko rak i to ne treba biti prv i korak, zato što niti RTX
nit i superljep ilo neće uništiti DNK. Primijen it će superljep ilo, odluči ona. Izvadi revolver iz
papirne vrećice i zapiše serijski b roj, pa otvori prazni cilindar i ko madićima papirnog ubrusa
začepi bubanj s oba kraja. Iz druge vrećice izvuče neispaljene met ke kalibra 0,38 i postavi ih
uspravno unutar ko more za isparavanje, koja n ije ništa drugo doli staklena kutija s izvorom
topline, te za žicu razapetu cijelo m dužinom ko more objesi revolver za osigurač na okidaču. U ko
moru stavi čašu tople vode, zbog vlage, istisne superljepilo na malu alu min ijsku tavu i zatvori ko
moru za isparavanje poklopcem. Uključi ispušnu ventilaciju. Navuče par novih rukavica na ruke i
podigne plastičnu vrećicu u ko joj je ogrlica sa zlatnim novčićem. Zlatna će ogrlica v jerojatno bit i
dobar izvor DNK, ali i otisaka prstiju. Scarpetta je n ježno uhvati za krajeve i pogleda je kro z leću,
kad začu je otvaranje bio metričke brave na ulaznim vrat ima laboratorija. Uđe Lucy. Scarpetti je
odmah jasno u kakvom je raspoloženju. "Da bar imamo program ko ji radi prepoznavanje
fotografija", kaže Scarpetta. Zna da ne treba pitati Lucy kako se osjeća i zašto. "Imamo", odgovori
Lucy, izbjegavajući je pogledati u oči. "Ali mo raš imati fotografiju s ko jo m ćeš je usporediti.
Rijet ko ko ja policija ima pretraživu bazu fotografija lica, a one koje je imaju... Nije važno. Nisu
integrirane. Tko god da je taj kreten, vjerojatno ćemo ga morati identificirat i na neki drugi način.
Pritom ne mislim samo na kretena na čoperu koji se navodno pojavio u tvojoj uličici." "Na koga
onda misliš?" "Na onoga tko je nosio tu ogrlicu i onaj revolver. I mislim da ne mo žeš sa
sigurnošću isključit i Bulla." "To ne bi imalo nikakvog smisla." "Pa naravno da bi, kvragu, ako je
htio ispasti junak. Ili prikrit i nešto drugo što se sprema učiniti. Ne znaš ko me pripadaju pištolj ili
ogrlica, zato što nisi vidjela t ko ih je izgubio."

"Osim ako dokazi to ne otkriju", kaže Scarpetta. " Vjerovat ću mu na riječ i b iti zahvalna što se izložio
opasnosti da bi mene zaštitio." "Vjeru j u što god hoćeš." Scarpetta pogleda Lucyno lice. "Nešto nije u
redu, zar ne?" "Samo ističem da nema očevidaca te navodne razmirice između njega i onog drugog,
nepoznatog tipa na čoperu. To je sve." Scarpetta pogleda koliko je sati i ode do ko more za isparavanje.
"Pet minuta. To bi trebalo biti dovoljno." Ukloni poklopac kako b i zaustavila postupak. "Moramo p
rovjeriti serijski bro j na revolveru." Lucy priđe i zav iri u staklen i spremnik. Navuče rukav ice, pa
posegne za žico m, ot kvači je i izvuče revolver. "Dio otiska prsta. Mali. Tu na bubnju." Ona okrene
revolver na jednu, pa na drugu stranu i onda ga odloži na papiro m pokrivenu radnu plohu. Ponovno
zavuče ruku u spremnik i izvadi met ke. "Nekoliko djelo mičnih otisaka. M islim da ima dovoljno
detalja." Od loži i n jih. "Ja ću ih fotografirati, a ti bi mog la skenirati fotografije tako da mo žemo
izvući karakteristične detalje i pogledati jesu li u IAFIS-u." Scarpetta podigne telefonsku slušalicu,
nazove laboratorij za otiske prstiju i objasni što rade. "Najprije ću ih ja obradit i, da uštedimo na
vremenu", kaže Lucy, ne baš prijateljskim tonom g lasa. "Isključi boju, tako da dobijemo crno-bijele
negative i onda ću ih što prije provjerit i u IAFIS-u." "Nešto nije u redu. Nadam se da ćeš mi reći o
čemu se radi kad budeš spremna." Lucy je i ne sluša, nego Ijutito kaže: "Smeće unutra, smeće van." To
joj je o miljena krilatica, kad je u ciničnoj fazi. Skeniran i otisak ubaci se u IAFIS, a računalo pojma
nema je li to snimka kamena ili ribe. Automatski sustav ne razmišlja. On ništa ne zna, samo uspoređuje
značajke jednog otiska s odgovarajućim značajkama drugog. Ako neke značajke nedostaju ili nisu jasne
ili ako ih foren zički stručnjak nije točno kodirao, postoji dobra šansa da pretraga neće dati nikakav rezu
ltat. Nije problem u IAFIS -u.
Problem je u ljudima. Isto vrijedi i za DNK. Rezultati su onoliko valjani ko liko se valjano uzeo i
obradio otisak i koliko je sposoban onaj tko je to radio. "Znaš li ko liko se rijetko ot isci uzmu na
ispravan način?" Lucy nastavi držati govor jet kim tonom glasa. "Dobiješ nekog zamjenika Bubbu
koji u zatvoru uzima otiske svih deset prstiju na kartonsku kart icu, koristeći stoljećima staru usranu
tehniku tinte i valjka, i onda kad te otiske ubaciš u IAFIS, ne vrijede ništa. A vrijedili bi da
koristimo b io metričko skeniranje optičkim čitačem. A li zatvori nemaju novca za takve stvari. U
ovoj jebenoj zemlji nema novca ni za što." Scarpetta ostavi zlatni lančić u pro zirnoj plastičnoj
vrećici i pogleda ga pod lećo m. "Hoćeš li mi reći zašto si tako užasno loše volje?" Boji se
odgovora. "Gdje je serijski broj da mogu provjerit i revolver preko NCIC-a19?" "Na onom papiriću,
tamo na radnoj plohi. Jesi li razgovarala s Rose?" Lucy uzme papirić, sjedne za računalo i počne
tipkati. "Nazvala sam je da čujem kako je. Rekla mi je da bih i tebe to trebala pitati." "Kovanica od
jednog američkog dolara", kaže Scarpetta, gledajući novčić pod povećanjem, da ne bi morala reći
ništa drugo. "1873." Zatim primijet i nešto što nikad prije n ije vidjela na dokazno m ma terijalu
koji n ije obrađen. Lucy kaže: "Ht jela bih napraviti probno ispaljivanje u spremn iku s vodom i
balističku analizu NIBIN -o m." Nacionalne integrirane mreže za balističku identifikaciju. "želim
provjeriti je li revolver bio korišten u nekom d rugom zločinu", nastavi Lucy. "Iako t i ne s matraš
da je to što se dogodilo zločin i ne želiš uključiti policiju." "Kao što sam već rekla" - Scarpetta ne
želi zvučati defen zivno -" Buli se borio s njim i izbio mu revolver iz ruke." Ona proučava novčić,
namještajući povećanje. "Ne mogu dokazat i da je taj muškarac na čoperu došao napasti mene. Nije
čak ni neovlašteno ušao na posjed. Pokušao je, ali n ije uspio." "Tako Buli kaže." "Da ne znam to
što znam, pomislila bih da su s ovog novčića već uzimali otiske superljepilo m." Gledajući kroz
leću, Scarpetta proučava nešto što naliku je na jedva vid ljiv, b ijeli otisak d jelića prsta s obje strane
novčića. "Kako to misliš, da ne znaš to što znaš. Ne znaš. Ne znaš ništa o tom novčiću, ne znaš ni
gdje je b io, n i odakle je. Znaš samo da ga je Bu li pronašao iza tvoje kuće. A tko ga je izgubio, to
je druga priča." "Ovo izg leda kao ostatak polimera. Kao superljep ilo. Ne ra zu mijem", kaže
Scarpetta i odnese novčić u plastičnoj vrećici do tronošca. "Puno toga ne razu mijem." Ona podigne
pogled prema 19 National Crime Informat ion Center - Nacionalna kriminalistička baza podataka.
Lucy. "Pretpostavljam da ćeš mi reći što ti je kad budeš spremna." Skine rukav ice, navuče nove i
stavi masku na lice. "čini se da samo moramo napravit i fotografije i to je sve. Nikakav crni oksid ili
RTX." Lucy govori o detalju otiska na kovanici. "U najgorem slučaju, crni prah. Ali mislim da ni to
neće bit i potrebno." Scarpetta namjesti fotoaparat na postolje tronošca i ruko m namjesti čet iri
svjetiljke zbog rasvjete. "Ja ću snimit i fotografije. Onda sve možemo poslati u DNK laboratorij."
Scarpetta otkine ko mad s međeg papira za postolje tronošca, izvadi kovanicu iz o motnice i položi
je g lavom na

gore. Prereze čašu od stiropora i stavi tuljasti dio na kovanicu kao dimn jak. Još fotografski kišobran
kućne izrade da bi se ublažio odsjaj svjetla i detalj otiska se mnogo bolje vid i. Posegne za daljinskim
okidačem i počne fotografirati. "Superljepilo", kaže Lucy. "Možda to znači daje novčić bio dokazn i
materijal u neko m zločinu i da se nekako ponovno našao u optjecaju, da se tako izrazim." "To je vrlo
moguće objašnjenje. Ne znam je li točno, ali sigurno bi objasnilo superljepilo na kovanici." Lucy nešto
brzo otipka na računalu. "Zlatna kovanica od jednog američkog dolara", kaže. "1873. Vid jet ću što
mogu o tome saznati." Tipka dalje. "Za što se uzima Fiorinal s kodeino m? I stoje to točno?"
"Butalbital s kodein fosfatom, aspirino m i kofeino m", kaže Scar petta, pažljivo okrećući novčić tako
da mo že fotografirati i drugu stranu. "Jak narkotički analgetik. često se propisuje za jake tenzijske
glavobolje." Blenda fotoaparata se zatvori. "Zašto pitaš?" "A što je Testroderm?" "Testosteron u gelu
koji se utrljava u kožu." "Jesi li ikad čula za Stephena Siegela?" Scarpetta na trenutak zastane da
razmisli. Ne mo že se sjetiti da poznaje ikoga s tim imeno m. Potpuno joj je nepoznato. "Ne, koliko se
mogu sjetiti." "On je propisao Testroderm. Slučajno je ispalo da je ta šmizla proktolog iz Charlottea,
odakle je i Shandy Snook. A slučajno je ispalo i da je liječio njezina oca, što bi moglo značiti da ga
Shandy poznaje i da može dobiti lijekove na recept kad god poželi." "Gdje je izdan lijek?" "U ljekarni
na Sullivanovu otoku, gdje - kako je slučajno ispalo - Shandy ima kuću u vrijednosti od dva milijuna
dolara ko ja je prijav ljena na ime neke
tvrtke", kaže Lucy i ponovno nešto otipka. "Možda bi mogla pitati Marina da ti kaže koji se vrag
događa. Mislim da bis mo se svi morali zabrinuti." "Mene najviše brine to što si tako ljuta."
"Mislim da me još nisi vidjela kad sam stvarno ljuta." Lucy tipka po tipkovnici brzim, odlučnim,
ljutitim pokretima. "Znači, Marino se lijepo drogira. Ilegalno. Vjero jatno se tračka testosteronskim
gelo m ka o da je mlijeko za sunčanje i guta pilule u golemim količinama da bi se riješio
mamurluka, budući da se odjednom pretvorio u podivljalog pijanog King Konga." Glasno
kucanje tipki. " Vjerojatno pati od prijapizma. Mogao bi dobiti srčani udar ili postati pretjerano
agresivan, a već je ionako izvan kontrole zbog cuge. Nevjero jatno kako te jedna osoba mo že pro mijen
iti u samo tjedan dana." "Očito je ta n jegova nova djevojka kao loš predznak." "Ne mislim na nju. Baš
si mu mo rala reći za pred znak na svojoj ruci." "Da, jesam. Morala sam mu reći. Kao i tebi i Rose",
doda tiho Scarpetta. "Taj zlatni novčić vrijedi oko šesto dolara", kaže Lucy, zatvarajući doku ment na
računalu. "Ne uključujući lančić." Doktor Maroni sjedi pokraj kamina s vatro m u svom stanu s južne
strane San Marca. Kroz turobnu kišu naziru se kupole bazilike. Ljudi, uglavnom do maći, hodaju u
zelenim gu menim čizmama, dok turisti na nogama imaju one jeftine, žute. Voda je u hipu poplavila
ulice Venecije. "Ma samo sam čuo za taj slučaj." Razgovara s Bentonom preko telefona. "Kako? Isprva
nije bio važan. Zašto bi ti čuo za njega?" "Otto mi je rekao." "Misliš, satnik Po ma." Benton je odlučio
imat i što man je posla sa satniko m. Jedva se može prisiliti da prevali njegovo ime p reko usana.
Doktor Maroni kaže: "Otto je nazvao u vezi s nečim drugim i spomenuo taj slučaj." "Odakle b i on znao
za to? U početku se o tome nije puno govorilo u vijestima." "Znao je zato što je karabinjer." "I zbog
toga je sveznajući?" kaže Benton. "Kivan si na njega." "Zapravo sam zbunjen", odgovori Benton. "On
je med ico legale u karabin jerima, a u ovom je slučaju bila ovlaštena državna policija, a ne karabin jeri,
i to zato što je, kao i obično, državna policija prva stigla na mjesto zločina. Kad sam bio klinac, znali s
mo rećipik, mo ja sreća. U policijsko m svijetu bi rekli nikad čuo." "Sto da kažem? Tako se radi u Italiji.
Ovlast pripada onome tko prvi stigne ili koga pozovu na mjesto očevida. No nisi zbog toga živčan."
"Nisam živčan." "Tvrdiš psihijatru da n isi živčan." Do ktor Maroni zapali lu lu. "Ne v idim u kakvo m
si raspoloženju, ali i ne moram. ču jem da si živčan. Reci mi zašto je važno kako sam saznao za ženu ko
ju su ubili kod Barija?" "Sad mi želiš reći da n isam objektivan." "Ono što ti želim reći jest da se osjećaš
ugroženo zbog Otta. Dopusti mi da objasnim slijed događaja. Tijelo je pronađeno pokraj autoceste kod
Barija. Isprva, kad sam čuo za taj događaj, n isam ništa mislio o to me. Nit ko nije znao tko je ta žena.
Pretpostavljalo se da je u pitanju prostitutka. Po licija je nagađala da u bojstvo ima veze sa

Sacro m Coronom Un ito m - manjo m iz Puglie. Otto je rekao da mu je drago što karabinjeri n isu
uključeni u rješavanje slučaja, zato što se ne voli baviti gangsterima. Da se poslužim n jegovim
riječima, nema iskupljenja za žrtve koje su jednako pokvarene kao i njihovi ubojice. Mislim da me
je dan kasnije obavijestio o svom razgovoru s forenzičn im patologom sa Sezione di Med icina
Legale u Bariju. čin i se da je žrtva bila nestala kanadska turistica, ko ja je posljednji put viđena u
diskoteci u Ostuni. Bila je p rilično pijana i otišla je u društvu nekog muškarca. M lada žena koja je
odgovarala njezinu opisu viđena je sljedećeg dana u Grotti Bianci Bijeloj špilji - u Pugliji." "Eto,
satnik Po ma opet sve zna, kao da mu cijeli svijet podnosi izvješća." "A ti opet zvučiš kao da si
kivan na njega." "Razgovarajmo o Bijeloj špilji. Ubojici to najvjerojatnije ima nekakvo simboličko
značenje", kaže Benton. "Možda označava dublju razinu svijesti", kaže doktor Maroni. "Zakopana
sjećanja iz d jetinjstva. Potis nuta sjećanja na traumu i bol. Istraživanje špilje mogli b ismo protu
mačit i kao njegovo mitološko putovanje u tajne vlastite neuroze i psihoze, u vlastite strahove.
Dogodilo mu se nešto strašno, i to vjerojatno prije tog iskustva koje on s matra užasnim." "Sjećaš li
se kako izgleda? Jesu li ga ljud i koji tvrde da su ga vidjeli sa žrtvom u disku ili špilji ili negdje
drugdje mogli fizički opisati?" "Mlad, s kapom na g lavi", kaže doktor Maroni. "To je sve." "To je
sve? Boja kože?" "I u disku i u špilji bilo je jako mračno." "Piše u tvojim b ilješkama - točno tu,
gledam u njih - da je taj tvoj pacijent spomenuo kako je upoznao mladu Kanađanku u disku. To je
izjavio dan nakon što su pronašli njezino tijelo. Nakon toga ti se više nikad n ije jav io. Možeš li mi
reći n jegovu boju kože?" "Bijelac." "Piše u tvojim b ilješkama da je, cit iram, 'ostavio djevojku
pokraj ceste u Bariju'." "Tada se još nije znalo da je Kanađanka. Još je n isu bili identificirali. Kao
što sam rekao, pretpostavljalo se da je prostitutka." "Kad si saznao da se radi o kanadskoj turistici, n
isi povezao ta dva događaja?" "Zabrinuo sam se, naravno, ali nisam imao nikakv ih dokaza." "Da,
Paulo, zaštiti svog pacijenta. Koga boli briga za kanadsku turisticu čiji je jedin i zločin bio taj što je
malo pretjerala sa zabavom u d isku, gdje je upoznala nekoga tko joj se očito sviđao i za kog je
mislila da mu mo že vjerovati. Njezin je od mor u južnoj Italiji završio obdukcijo m. Ima sreće daje
nisu pokopali bezimenu na sirotinjsko m groblju." "Jako si nestrpljiv i u zru jan", kaže mu do ktor
Maroni. "Možda će ti uvid ko ji sad imaš u svoje bilješke, Paulo, potaknuti sjećanje." "Nisam ti dao
te bilješke. Tko zna kako si došao do njih." To je ponovio već nekoliko puta, a od Bentona se
očekuje da prihvati igru. "Možda bi trebao isključit i opciju zajedničkog korištenja datoteke kad već
čuvaš bilješke o bolesnicima u elektroničko m formatu na bolničko m serveru", kaže mu Benton
preko telefona. "Budući da im mo že pristupiti svatko tko zna na kojem se tvrdom d isku nalaze."
"Internet je opasan." "Kanadska turistica ubijena je prije skoro godinu dana", kaže Benton. "Bila je
unakažena na isti način kao i Drew Mart in. Reci mi kako to da nisi pomislio na taj slučaj, da nisi
pomislio na svog pacijenta, nakon što je Drew ubijena onako kako je ubijena? Ko madi mesa bili su
odrezan i s istih dijelova tijela. Bila je gola bačena na mjesto na kojem će je brzo pronaći, tako da
svi budu šokirani. I nije b ilo n ikakvih dokaza." "Ne siluje ih, kako se čini." "Ne znamo što radi.
Pogotovo ako ih prisiljava da t ko zna ko liko dugo sjede u kadi punoj hladne vode. Volio bih da se
Kay pridruži ovo m razgovoru. Zvao sam je neposredno prije nego što sam nazvao tebe. Nadam se
da je uspjela pogledati što sam joj poslao." Doktor Maroni čeka. Zuri u sliku na zaslonu s vog
računala, dok s druge strane prozora pljušti kiša i raste voda u kanalu. On raskrine žaluzine i vid i
da na nogostupima ima gotovo pola metra vode. Hvala bogu što danas ne mora izlaziti. Hodanje
poplavljenim ulicama uopće mu nije u zbudljivo, kao turisti ma. "Paulo?" Benton se vratio. "Kay?"
"Tu sam." "Dobila je doku mentaciju", kaže Benton doktoru Maroniju. " Vidiš one dvije
fotografije?" upita Scarpettu. "A ostale doku mente?" "Nema dokaza da je ženi koju je ubio kod
Barija učinio s očima isto ono što je uč inio Drew Mart in", odmah će ona. "Upravo gledam
izvještaj s obdukcije te žene, ko ji je na talijansko m. Pokušavam razu mjet i što piše, koliko mogu.
Zašto si dodao to izvješće s obdukcije u doku mentaciju ovog bolesnika? Pretpostavljam da se radi
o Sandmanu?" "On sam sebe tako zove", kaže doktor Maroni. "Što se vidi iz elektroničkih poruka
doktorice Self. Jeste li v idjeli koju?" "Upravo ih čitam."

"Zašto je izvješće s obdukcije b ilo u doku mentaciji vašeg bolesnika?" ponovi mu Benton pitanje.
"Sand mana?" "Zato što sam bio zabrinut. Ali nisam imao n ikakvih dokaza." "Asfiksija?" sumnjičavo
će Scarpetta. "Na temelju petehija i odsutnosti drugih nalaza." "Je li moguće da se utopila?" upita
doktor Maroni, s ispisom doku mentacije ko ju mu je poslao Benton u krilu. "Možda se i Drew Martin
utopila?" "Ne, Drew se sigurno nije utopila. Ona je bila zadavljena vezivanjem." "Pomislio sam da se u
Drewinu slučaju radi o utapanju, zbog kade", kaže doktor Maroni. "Na ovoj fotografiji koju je zadnju
poslao vidi se žena u bakrenoj kadi. Razu mjet ću ako nisam u pravu." "Niste u pravu u vezi s Drew.
Ali to što žrtve drži u kadi p rije s mrt i, odnosno, pretpostavljamo da to, na nesreću, radi - s time se
slažem. Moramo uzet i u obzir utapanje ako nemamo dokaza koji to opovrgavaju. Potpuno sam sigurna
da se Drew nije utopila", ponovi Scarpetta. "Ali to ne znači da žena iz Barija nije. Ne znamo što se
dogodilo s tom ženo m u bakrenoj kadi. čak ne znamo ni je li mrtva, premda se bojim da jest." "Izgleda
drogirano", kaže Benton. "Mislim da je to ono što povezuje te tri žene", kaže Scarpetta. "žrtva iz Barija
bila je donekle onesposobljena, sudeći po razini alkohola u krv i koja je b ila t ri puta viša od zakonski
dopuštene granice. Drewina je bila v iše nego dvostruko iznad zakonski dopuštene granice."
"Onesposobi ih da bi ih mogao kontrolirati", kaže Benton. "Znači, nema v idljiv ih naznaka utapanja
kod žene iz Barija? U izv ješću ne piše baš ništa o tome? Što je s dijato mama?" "Dijato me?" upita
doktor Maroni. "Mikroskopske alge", pojasni Scarpetta. "Prije svega, netko je trebao provjerit i jesu li
prisutne, za što postoji mala v jerojatnost ako nije postojala sumn ja na utapanje." "Zašto i bi?
Pronađena je pokraj ceste", kaže doktor Maroni. "Drugo," nastavi Scarpetta, "dijatome su sveprisutne.
Ima ih u vodi, prenose se zrako m, a jed ina pretraga ko ja bi mogla pružiti pouzdanu informaciju jest
pregled koštane srži ili unutarnjih organa. U pravu ste, doktore Maroni. Zašto bismo ih uopće tražili?
Sto se tiče žrtve iz
Barija, nešto mi govori da je riječ o sluč ajnoj žrtv i. Mo žda je Sandman - od sada ću ga tako
zvati..." "Ne znamo koje je ime tada koristio", kaže doktor Maroni. "Moj pacijent nije nijedanput
spomenuo to ime." "Zvat ću ga Sandman, tek toliko da bude jasnije", doda Scarpetta. "Možda je
obilazio baro ve, d iskoteke i turistički atrakt ivna mjesta, a ona je imala tu tragičnu nesreću da se
našla na krivo m mjestu u krivo vrijeme. S druge strane, Drew Mart in mi se ne čin i nasumično
odabranom žrtvom." "Ni
to ne znamo." Doktor Maroni pucka svoju lu lu. "Ja sam prilično sigurna u to", odgovori Scarpetta.
"Doktorici Self je počeo slati e-poruke o Drew Martin prošle jeseni." "Pod pretpostavkom da je on
ubojica." "Poslao je doktorici Self fotografiju Drew u kadi koju je snimio neko liko sati prije
njezina ubojstva", kaže Scarpetta. "Po svemu što znam, to ga čini ubojico m." "Molim vas, recite
mi nešto više o njezin im očima", zamo li je doktor Maroni. "Na temelju ovog izv ješća, ubojica
nije iskopao oči kanadskoj žrtvi, dok Drew jest i onda je duplje napunio pijesko m i za lijep io
vjeđe jednu za drugu. Na sreću, na temelju onog što znam, čini se da je to učinio kad je već bila
mrtva." "Nije u pitanju sadizam, nego simbolika", doda Benton. "Sandman im baca pijesak u oči i
uspavljuje ih", kaže Scarpetta. "To je mitologija ko ju želim istaknuti", kaže doktor Maroni.
"Frojdovska, Jungovska, u svakom slučaju - važna. Ako zanemarimo dubinsku psihologiju ovog
slučaja, to ide na našu štetu." "Ništa ja ne zanemarujem. Da bar ti n isi zanemario ono što si znao o
svom pacijentu. Brinuo si se da je mo žda nekako povezan s ubojstvom turistice, a o tome nisi n i
riječi rekao", kaže Benton. Uslijedi rasprava. Neizravno optuživanje i ukazivanje na pogreške. Njih
troje razgovaraju dok Venecija tone. Onda Scarpetta kaže da je usred nekog posla u laboratoriju i
da bi trebala prekinuti razgovor ako im njezino sudjelovanje više nije potrebno. Nakon što
Scarpetta spusti slušalicu, doktor Maroni se nastavi braniti. "Time bih prekršio regule. Nisam imao
nikakvog dokaza, nikakvog opipljivog dokaza", kaže o n Bentonu. "Znaš kakva su pravila. Kako b i
to izg ledalo da trčimo na policiju svaki put kad bolesnik izjav i da će nekoga napasti ili govori o
nasilnim d jelima za koja nemamo nikakve osnove vjerovati da su uistinu počinjena? U to m bis mo
slučaju svakodnevno bolesnike prijavljivali policiji." "Mislim da je tvog pacijenta trebalo prijaviti i
mislim da si trebao saznati v iše o njemu od doktorice Self." "Koliko znam, t i v iše nisi agent FBI-
a koji mo že čovjeka strpati u zatvor, Bentone. Ti sad radiš kao forenzični psiholog u psihijatrijsko j
bolnici. Predaješ na Medicinsko m fakultetu na Harvardu. Ono što ti sad mora b iti na prvom mjestu
jest pacijent." "Možda se više nisam u stanju tako postaviti. Nakon što sam dva tjedna bio izlo žen
doktorici Self, v iše ništa ne gledam na isti način. Uključujući i tebe, Pau lo. Št itio si svog
pacijenta, a posljedica toga je da su još najman je dvije žene mrtve."

"Pod pretpostavkom da je on za to kriv." "Jest." "Reci mi što je doktorica Self učin ila kad si jo j
pokazao te slike. Onu fotografiju Drew u kadi. Prostorija izgleda oronulo, napravljena u talijansko
m stilu", kaže doktor Maroni. "Vjero jatno se nalazi u Rimu ili oko lici Rima. To bi bilo logično",
odgovori Benton. "Mislim da mo žemo pretpostaviti da je ubijena u Rimu." "A ona druga slika?"
On klikne na drugi priv itak u e -poruci doktorice Self: neka žena u kadi, ovaj put bakrenoj. Izg leda
kao da joj je t rideset i nešto godina i ima dugu, tamnu kosu. Usnice su joj otečene i krvare, a desno
oko potpuno zatvoreno zbog otekline. "Što je doktorica Self rekla kad si jo j pokazao ovu zadnju
fotografiju ko ju jo j je Sand man poslao?" "Fotografija je stigla dok je ona bila u magnetu. Vid jela
ju je tek kad sam jo j je ja kasnije pokazao. Najv iše ju je zabrinulo to što smo provalili -
upotrijebila je tu riječ - u njezinu e-poštu i time prekršili njezina zakonska prava, a HIPAA smo
prekršili zato što je provalila Lucy - doktorica Self ju je optužila - što znači da je netko izvan
bolnice znao da je ona u McLeanu. Kako li je Lucy završila na optuženičko j klupi?, pitam se."
"čudno je što je odmah optužila n ju. S time se slažem." "Jesi li vidio što je objav ila na svom
websiteuP. Navodno je to Lucyna ispovijest u kojoj otvoreno govori o tome kako ima tumor na mo
zgu. Vijest se proširila po cijelo m internetu." "Lucy je to učin ila?" iznenadi se doktor Maroni. To
nije znao. "Ona to sasvim sigurno nije učinila. Pretpostavljam daje doktorica Self nekako otkrila da
Lucy redovito dolazi u McLean na pregled, pa se u sklopu svog neutaživog apetita prema
maltretiranju ljudi dosjetila te ispovijedi koju je objavila na svojim stranicama." "Kako je Lucy?"
"A što misliš kako je?" "Što je još doktorica Self rekla za ovu drugu fotografiju na kojo j se vidi
žena u bakrenoj kadi? Pojma nemamo tko je ona, zar ne?" "To znači da je netko doktorici Self
stavio bubu u uho da joj je Lucy provalila u e- poštu. čudno." "Ta žena u bakrenoj kad i", ponovno
će doktor Maroni. "Što je doktorica Self rekla o njo j t ijeko m vašeg razgovora na stubama u
mraku? Sigurno je b ilo zan imljivo." On čeka. Ponovno zapali lulu. "Nisam rekao da smo
razgovarali na stubama." Doktor Maroni se nasmiješi i otpuhne dim, a duhan u luli se zažari.
"Ponovit ću - što je rekla kad si jo j pokazao fotografiju?" "Pitala je je li prava. Rekao sam joj da to
možemo utvrditi tek kad vidimo orig inal na računalu osobe koja ju je poslala, ali da izgleda
autentično. Da ne vid im n ikakve znakove ko ji bi ukazivali na to da se na fotografiji nešto
mijenjalo. Na primjer, da nedostaje sjena, da postoji pogreška u perspektivi ili da rasvjet a ili
vremenski uvjeti ne odgovaraju." "Ne, ne izg leda kao da je montirana", slo ži se doktor Maroni,
proučavajući fotografiju na zaslonu svog računala, dok s druge strane žalu zina njegova stana i
dalje pada kiša, a voda u kanalu zapljuskuje pročelja kuća. " Koliko se ja u to razu mijem." "Tvrdila
je da se radi o u mobolnoj smicalici. Neslanoj šali. Rekao sam da je fotografija Drew Mart in prava
i da to nije samo neslana šala. Drew je mrtva. Jasno sam joj dao do znanja da bi i žena na drugoj
fotografiji mogla biti mrtva i da se zbog toga brinem. čini se da netko vrlo nes motreno prenosi
informacije doktorici Self, i to ne samo o ovom slučaju. Pitam se tko bi to mogao biti." "A što je
ona rekla?" "Da nije ona kriva za to", odgovori Benton. "Sad kad nam je Lucy pribavila ove in
formacije, mogla bi znati..." počne doktor Maroni, ali Benton ga preduhitri. "Odakle su poslane.
Lucy je dala objašnjenje. Budući daje imala pristup e-pošti doktorice Self, mogla je pronaći
Sandmanovu IP adresu. To samo dokazu je da jo j uopće nije stalo. Mogla je i sama p ronaći IP
adresu ili zamoliti nekog drugog da to učini, ali nije. Vjerojatno jo j to uopće nije palo na pamet.
Trag vodi do domene u Charlestonu. Konkretno, do lu ke." "Jako zanimljivo." "Ti si tako beskrajno
otvoren i spontan, Paulo." "Nisam siguran da razu mijem što time misliš. 'Beskrajno otvoren i
spontan'?" "Lucy je nazvala informat ičku slu žbu lu ke i razgovarala s čovjeko m koji im održava
sva računala, bežičnu mrežu, i tako dalje", kaže Benton. "Stvar je u to me što, prema Lucynim
riječima, Sand manova IP ad resa ne odgovara niti jednoj MAC20 adresi u luci. MAC o značava
šifru za pristup računalu. Računalo kojim se Sand man koristi n ije među računalima u luci, što
vjerojatno znači da tamo nije zaposlen. Lucy je ponudila neko liko mogućih scenarija. Mogao bi bit
i netko tko u lazi i izlazi iz luke - na kru zeru ili teretno m brodu - i kada pristane, provali u mrežu
lu ke. U to m b i slučaju mo rao radit i na kru zeru ili teretnom b rodu koji je bio u charlestonskoj
luci svaki put kad je pisao e-mailove doktorici Self. Svaka poruka, svih dvadeset sedam koje je

20 Machine Access Control - jedinstven skup brojeva dodijeljen mrežnoj kart ici pojedinog računala.
Lucy pronašla u sandučiću doktorice Self b ilo je poslano s bežične veze u luci. Uključujući i ovu s
fotografijo m žene u bakrenoj kad i, koju je tek dobila." "Znači daje on sada u Charlestonu", kaže
doktor Maroni. "Nadam se da nadzirete lu ku. Tako bi ga se moglo uhvatiti." "Što god da radimo, mo
ramo bit i oprezni. Trenutno ne mo žemo u ključit i polic iju. To bi ga prep lašilo i otjeralo." "Sigurno
postoji raspored pristajanja za kru zere i teretne brodove. Poklapaju li se neki od tih datuma s
datumima kada je doktorici Self slao poruke?" "Da i ne. Neki datumi - a sad govorim o rasporedima za
u krca vanje i iskrcavanje s kru zera - odgovaraju datumima na e-mailovima koje je poslao, a drugi ne.
Zato sam prilično siguran da ima nekog razloga bit i u Charlestonu. Možda čak i živi tamo. Mo žda
pristupi mreži tako što parkira u blizin i luke i jednostavno provali u mrežu." "Sad više ne razu mijem
što govoriš", kaže doktor Maroni. "Ja ti živim u jako staro m svijetu." On ponovno zapali lulu. Jedan
od razloga zašto uživa u pušenju jest užitak paljenja lu le. "Kao kru ženje u autu sa skenerom i praćen
je ljudi preko mob itela", objasni Benton. "Pretpostavljam da doktorica Self n i za to nije kriva", kaže
do ktor Maroni žalosno. "Taj joj ubojica šalje emailove iz Charlestona još od prošle jeseni. Mogla je to
znati i nekoga obavijestiti." "Mogla je reći tebi, Paulo, kad t i je pos lala Sand mana." "A ona zna za
ovu vezu s Charlestonom?" "Ja sam jo j rekao. Nadao sam se da će je to potaknuti da se nečeg sjeti ili
da otkrije još koju informaciju ko ja bi nam po mogla." "I stoje rekla kad si jo j rekao da joj Sandman
cijelo vrijeme šalje e-mailove iz Charlestona?" "Rekla je da nije ona za to kriva", odgovori Benton. "I
onda je sjela u svoju limu zinu, odvezla se na aerodro m i ukrcala u svoj privatni zrakoplov." 16
Internetske stranice doktorice Self. Zap ljusnuti smo aplau zo m, g lazbom i njezinim glasom.
Scarpetta ne mo že skrit i koliko je u zru jana dok čita Lucynu lažnu ispovijed o snimanju mo zga u
boln ici McLean, o razlogu zbog ko jeg ide na preg lede i kako se s time nosi. S d ruge strane,
nikako da prestane čitati te blogove. Lucy se ne mo že oteti dojmu da se njezina teta radije u zrujava
zbog toga nego da osjeća ono što bi trebala osjećati. "Tu ne mogu ništa. Što je, tu je", kaže Lucy,
skenirajući djelo mične otiske p rstiju kako b i dobila digitalne fotografije.
"čak n i ja ne mogu vratiti ono što je poslano, uklonit i sa stranica ono što je objavljeno i popraviti
što je učin jeno. Možemo na sve to gledati i ovako: sad kad je sve objavljeno, v iše se ne moram b
rinuti hoće li me autati." "Autati? Zanimljiv izbor riječi za opis te situacije." "Što se mene tiče, to
što imam zd ravstveni problem gore mi je od svega zbog čega su me do sada autali. Možda i bolje
da se saznalo, pa da završimo s pričo m. Istina donosi olakšanje. Bolje je n išta ne skrivati, zar ne? I
znaš što je još čudno? Kad ljudi saznaju u kakvoj si situaciji, počneš dobivati neočekivane poklone.
Priskaču ti u po moć kad si mislila da im uopće nije stalo. Glasovi iz prošlosti ponovno razgovaraju
s tobom, drugi g lasovi naposljetku zašute, a neki t i se ljudi napokon maknu iz života." "O ko me
govoriš?" "Recimo samo da me n ije iznenadilo." "Bio to poklon ili ne, doktorica Self t i n ije imala
p rava to učiniti", kaže Scarpetta. "čuješ li ti sebe?" Scarpetta joj ne odgovori. "Razmišljaš na koji b
i način t i mogla biti kriva za to. Znaš na što mislim - da nisam nećakinja zloglasne doktorice
Scarpette, ta vijest niko me ne bi b ila zan imljiva. Neprestano imaš potrebu okrivljavati sebe za sve
i svašta da bi to onda pokušala popraviti", kaže Lucy. "Ne mogu ovo više gledati", Scarpetta se
isključi s interneta. "To ti je mana", kaže Lucy. "S kojo m se ja prilično teško nosim, ako baš želiš
znati." "Moramo pronaći odvjetnika specijaliziranog za ovakve stvari, za klevete preko interneta,
blaćenje imena na internetu. To je područje tako slabo regulirano, kao društvo bez zakona."
"Pokušaj dokazati da ja to n isam napisala. Ništa od toga nećeš uspjeti utužiti. Nemo j se baviti mno
me zato što se ne želiš baviti sobom. Cijelo te jutro puštam na miru, ali sad bi b ilo dosta. Ne mogu
više." Scarpetta počne čistiti radnu plohu i pos premati stvari. "Sjedim ovdje i slušam te kako preko
telefona mirno razgovaraš najprije s Bentonom. Pa onda s doktorom Maronijem. Kako mo žeš?
Kako uopće dišeš od tolikog poricanja i izb jegavanja istine?" Scarpetta pusti vodu da teče u čelični
u mivaonik pokraj onog manjeg za ispiranje očiju. Izriba ruke kao da je upravo završila s obdukcijo
m, a ne radila u besprijekorno čistom laboratoriju u kojem se samo obrađuju fotografije. Lucy opazi
da na zapešćima ima modrice. Ma ko liko se trudila, ne mo že ih sakriti. "Zar ćeš štititi toga gada
do kraja života?" misli na Marina. "U redu. Ne mo raš mi odgovoriti. Možda između mene i n jega i
nema neke očite razlike, ali ja neću doktorici Self dopustiti da me navede na neki kobni korak."

"Kobni? Nadam se da neće. Ne volim kad upotrebljavaš tu riječ." Scarpetta se zaokupi vraćanjem
zlatnog lančića s novčićem u vrećicu. "Ma o čemu uopće govoriš? Kobni korak." KNJIGA
MRTVIH 243 Lucy skine laboratorijski ogrtač i objesi ga na stražnju stranu zatvoren ih vrata.
"Neću joj pru žiti zadovoljstvo da me gurne u nešto iz čega nema povratka. Ja nisam Marino." "Ovo
moramo odmah odnijeti u DNK laboratorij." Scarpetta otkida ko madiće samoljepive trake za
dokaze i lijepi ih na o motnice. "Sama ću ih odnijet i zbog zaštite materijalnih dokaza. Što misliš,
možda bude gotovo u roku od trideset šest sati? Možda i manje, ako ne bude nepredviđenih ko
mplikacija. Ne želim čekati s analizo m. Znaš zašto? Za slučaj da mi u međuvremenu netko s
pištoljem pokuca na vrata." "Sjećam se kad sam onaj put za Božić došla u Rich mond s prijateljico
m s faksa, provesti prazn ike s tobom. Upucavao joj se meni pred nosom." "Koji put? Kao da je to
jedanput napravio." Lucy još nikad nije vid jela takav izraz na tetinu licu. Scarpetta se baci na
ispunjavanje obrazaca, radi sad ovo, sad ono, bavi se svime i svačime samo da je ne mora pogledati
u oči. Ne mo že joj pogledati u oči. Lucy se ne sjeća da je ikad vidjela tetu da se ljut i ili srami.
Dobro, mo žda ju je vidjela da se ljuti, ali n ikad da se sra mi. Loš predosjećaj ko ji je prati od jutra
sad postaje još gori. "Zato što se ne može nositi sa ženama koje očajnički želi impresionirati. Nas
nikad nije impresionirao, bar ne onako kako je želio. Ne samo da nas nije imp resionirao, nego još
gore - n ije nas zanimao, osim u smislu koji on nikako nije mogao prihvatit i", kaže Lucy. "
Odnosile smo se prema njemu kao p rema osobi i isto očekivale zauzv rat, a što je on napravio?
Pokušao je šlatati mo ju prijateljicu, meni p red očima. Naravno, bio je pijan." Lucy ustane sa svog
mjesta i ode do radnog stola, gdje je njezina teta sad pak zaokupljena isprobavanjem flo mastera u
boji. Vadi ih iz ladice, skida poklopce i ispituje koji pišu a ko ji su se potrošili ili osušili. "Ja to
nisam htjela trpjet i", kaže Lucy. "Nisam mu dopustila da to radi. Bilo mije samo osamnaest godina
i izribala sam ga zbog takvog ponašanja, a ima sreće što nisam učinila i nešto gore. Namjeravaš li se
ti i dalje zabavljati t im flo masterima, kao da će time ovaj p roblem nestati?" Lucy uzme tetu za
ruke i nježno jo j zadigne rukave. Zapešća su joj tamnocrvena. Ozljede su duboke, kao da je oko
ruku imala prejako stisnute željezne okove. "Nemo jmo sad o tome", kaže Scarpetta. "Znam da si
zabrinuta, Lucy," ona izvuče ru ke iz Lucynih i spusti rukave, "ali mo lim te, nemoj me ništa pitati."
"Što ti je učinio?" Scarpetta sjedne. "Bolje ti je da mi sve ispričaš", veli joj Lucy. "Ne zanima me
čime ga je doktorica Self isprovocirala. I t i i ja znamo da mu ne treba puno, ali ovaj je put stvarno
pretjerao. Više nema natrag. Tu nema izn imke. Platit će za to." "Molim te, pusti da ja to sredim."
"Ako nisi do sada, nećeš ni ubuduće. Uvijek pronađeš neku ispriku za njega." "Nije istina. A li kažn
javanje nije odgovor. Što će se time riješiti?" "Što se točno dogodilo?" upita Lucy tih im, smiren im
g lasom. Iznutra je obamrla, onako kako obamre kad je spremna na sve. "Proveo je cijelu noć kod
tebe. Sto ti je učin io? Očito nešto što nisi htjela, inače ne bi imala te modrice. Ionako ne bi htjela n
išta od njega, pa te je prisilio, za r ne? Zgrabio te za zapešća. Što je učin io? Sva si izderana po
vratu. Gdje još? Što ti je taj kurvin sin učin io? S kakvim sve droljama spava, tko zna ko je
boleštine..." "Nije otišlo tako daleko." "Što to znači tako daleko? Što je učin io?" Lucy to ne
izgovori kao pitanje, nego kao čin jenicu koja traži daljn je objašnjenje. "Bio je pijan", kaže
Scarpetta. "Sad znamo da koristi nadomjesni testosteron, zbog čega je najvjero jatnije tako nasilan.
Naravno, ovisi u kojo j ga količin i koristi, no on ništa ne radi u mjereno. Pretjeru je u svemu. Kod
njega je svega previše. Svega. U pravu si. Koliko je samo p io prošlog tjedna. I pušio. Nikad nije
poštivao granice, ali sad se ponaša kao da uopće ne postoje. Pretpostavljam da je sve vodilo tome."
"Sve je vodilo to me? Nakon s vih ovih godina koliko se poznajete, sve je vodilo to me da te pokuša
silovati?" "Još ga nikad nisam vid jela takvog. Kao daje potpuno nepoznata osoba. Tako nasilan i
pun bijesa, potpuno izvan kontrole. Mo žda bismo t rebale bit i zabrinutije zbog njega nego zb og
mene." "Ne počinji." "Molim te, pokušaj razu mjet i." "Bit će mi lakše razu mjet i kad mi kažeš što
je učinio." Lucyn je glas bezbojan, zvuči kao kad je spremna na sve. "Što je učinio? Što ti više izb
jegavaš odgovor, to ga ja v iše želim kazniti, i to će kazna b iti gora. Po znaješ me dovoljno dobro
da znaš kad mislim o zbiljno, teta Kay." "Nije otišao tako daleko. Zaustavio se i počeo plakati", veli
Scar-petta. "Koliko daleko je 'tako daleko'?" "Ne mogu razgovarati o to me." "Stvarno? A da si
pozvala policiju? Oni b i tražili da im sve opišeš u detalje. Znaš kako to ide. Siluju te jedanput, pa te
siluju ponovno kad sve to moraš ispričati neko m policajcu, ko ji onda počne zamišljati kako se to
događalo i potajno svršavati na cijelu priču. Kao oni perverzni tipovi ko ji obilaze sudnice, pa kad
pronađu onu u kojoj se

sudi za silovanje, sjednu u zadnji red i slušaju sve pojedinosti." "Zašto odjednom mijenjaš temu?
Kakve to veze ima sa mno m?" "Što misliš, što bi se dogodilo da si pozvala policiju i da su Marina
optužili za pokušaj silovanja? U najmanju ruku? Završila bi na sudu, a sam Bog zna kakav bi užitak
to bilo g ledati. Ljudi bi po zorno slušali sve detalje, zamišljali kako se sve događalo. To bi ti b ilo
isto kao da si se, na neki način, pred svima skinula do gola. Gle dali bi te kao seksualni objekt.
Kakvo poniženje. Velika doktorica Scarpetta, gola i zlostavljana pred očima cijelog svijeta." "Nije
otišlo tako daleko." "Stvarno? Otkopčaj bluzu. Pokaži što skrivaš. Vidim t i ogrebotine na vratu."
Lucy posegne prema Scarpettinoj bluzi i počne je otkopčavati. Scarpetta joj odgurne ruke. "Ti n isi
med icinska sestra koja mo ra uzet i forenzične dokaze. Sad mi je dosta. Nemoj me ljutit i." Lucyn
bijes počne izbijati na površinu. Osjeća ga u srcu, u stopalima, u ru kama. "Ja ću to riješiti", kaže.
"Ne želim da t i to rješavaš. Jasno, već si mu provalila u kuću i pretražila je. Znam kako ti rješavaš
stvari, ali i ja se znam brinuti za sebe. Ne treba mi još sukob među vama." "Što je učinio? Što ti je
taj pijani, glupi gad točno učinio?" Scarpetta šuti. "Doveo je onu svoju flundru u turističko
razgledavanje tvog radnog mjesta. Benton i ja s mo sve to gledali, vid jeli smo svaku sekundu.
Moglo se vidjeti iz aviona da mu se digao, i to u mrtvačnici. Što baš i nije neko čudo. Hoda uokolo
s erekcijo m, nadrogiran nekakvim hormonskim gelo m tako da mo že zadovoljiti tu gaduru, ko ja je
više nego dvostruko mlađa od njega, i onda još tebi učini to što ti je učin io?" "Prestani." "Neću
prestati. Što je učin io? Rastrgao ti je odjeću? Gd je je? To je dokazni materijal. Gd je ti je odjeća?"
"Prestani, Lucy." "Gdje je? Daj mi je. Hoću da mi daš odjeću ko ju si nosila. Što si učinila s njo
m?" "Samo pogoršavaš stvar." "Bacila si je, zar ne?" "Pusti to na miru." "Pokušaj silovanja je
kazneno djelo, a ti ne želiš ništa reći Bentonu, jer da želiš,
već bi to učinila. Nisi namjeravala reći ni meni. Rose mi je mo rala reći. Odnosno, rekla mi je da
sumnja na to. Što je tebi? Mislila sam da si jaka žena. Mislila sam da si snažna. Cijelog života to
mislim, a v idi sad. Od jed nom se pokazalo da imaš manu. Sad si netko tko mu je dopustio da učini
to što je učinio i onda šuti o tome. Zašto si mu to dopustila?" "Znači, o tome se rad i." "Zašto?" "O
tome se rad i", ponovi Scarpetta. "Hajdemo razgovarati o tvojo j man i." "Ne skreći temu. Ne
razgovaramo o meni." "Mogla sam pozvati policiju. Njegov mi je p ištolj b io nadohvat ruke, mog
la sam ga ubiti. I to b i bilo opravdano. Svašta sam mogla učinit i", veli Scarpetta. "I zašto nisi?"
"Odabrala sam manje zlo. Pokazat će se daje to bio prav i izbor. To je b io jed ini prav i izbor",
odgovori Scarpetta. "Znaš zašto ovo radiš." "Ne radi se o to me što ja radim, nego što si ti učinila."
"Zbog svoje majke, moje sestre. Zbog te jadnice koja je u kuću stalno dovodila nekakve muškarce,
jednog za drugim. Nije to bila samo potreba za muškarcima, to je bila ovisnost", kaže Scarpetta.
"Sjećaš li se što si me jednom p itala? Pitala si me zašto su joj t i muškarci uvijek važn iji od tebe."
Lucy stisne šake. "Rekla si daje tvojoj majci svaki muškarac važniji od tebe. I bila si u pravu.
Sjećaš li se što sam ti odgovorila? Rekla sam t i da je to zato što je Dorothy emocionalna rupa bez
dna i da to nema veze s tobom. Da je to njezin problem. Uvijek si to što se događalo u tvom do mu
doživljavala kao nasilje..." Glas joj u tihne i p lave oči postanu tamnije, kao zastrte neko m sjeno m.
"Je li se još nešto dogodilo? Nešto drugo? Je li se neki od njezinih dečki ponašao prema tebi na
neprihvatljiv način?" "Vjero jatno sam tražila po zornost." "Što se dogodilo?" "Zaboravi." "Što se
dogodilo, Lucy?" Scarpetta ponovi pitanje. "Zaboravi. Sada ne razgovaramo o meni. Osim toga, ja
sam b ila dijete. Ti n isi." "Kao da jesam. Kako sam se mogla obraniti od njega?" Obje nakratko
zašute. Napetost među njima odjednom popusti. Lucy se više ne želi svađati. Još nikad nije bila
tako ogorčena na Marina. Prisilio ju je da bude gruba prema teti. Nakratko, ali ipak. Nije pokazala
nimalo samilosti prema n joj, a teta nije ništa kriva. Ona je ta koju boli. Povrijedio ju je i ta rana n
ikad neće zacijeljet i, n e potpuno, a Lucy je cijelu stvar samo pogoršala. "Nije pošteno", progovori
Lucy. "Da sam bar bila tamo." "Ni t i ne mo žeš uvijek sve popraviti", ponovi Scarpetta njezine
riječi. "Znaš, ti i ja i n ismo baš tako različite. Štoviše, prilično smo slične."

"Trener Drew Martin posjetio je pogrebno poduzeće Henryja Hollingsa", kaže Lucy, zaključivši da
bi trebale prestati razgovarati o Marinu. "Pronašla sam adresu u GPS-u u n jegovu Porscheu. Mogu
ja provjeriti o čemu se radi, ako ti ne želiš imat i posla s mrtvozorn iko m." "Ne", kaže ona. "Mislim
da je vrijeme da ga upoznam." Ukusno namješten ured s pažljivo odabranim antikv itetima i za
storima od damasta, ko ji su rastvoreni, tako da u prostoriju mo že doprijet i danje svjetlo. Po
zidovima obložen ima mahagonijem v ise u ljn i portreti predaka Henryja Hollingsa, cijela
regimenta smrknutih muškaraca ko ji paze na svoje nasljeđe. Njegova radna stolica okrenuta je
prema pro zoru s pogledom na veličanstveno uređen vrt, jedan od mnogih u Charlestonu. Scarpetta
stoji na dovratku, no čini se da on toga nije svjestan. "Ako smijem preporučit i nešto za što mislim
da bi vam se moglo svidjeti." Razgovara s nekim preko telefona umiru jućim glasom. Ima izrazit ju
žnjački naglasak. "Imamo urne napravljene baš za to, krasna inovacija za koju malo ljudi zna.
Biorazgradive, topive u vodi, n isu kičaste, niti skupe... Da, ako plan irate vratit i poko jnika moru...
Točno... Prosuti njegov pepeo u ocean... Uistinu. Tako se neće rasuti na sve strane. Samo uronite urnu u
vodu. Shvaćam da to baš nije isto. Naravno, mo žete odabrati što god se vama čin i primjereno, a ja ću
po moći ko liko god budem mogao... Da, da, to bih ja preporučio... Da, razu mijem da ne biste htjeli da
se pepeo rasprši. Kako da to lijepo kažem - na brodu zna puhati. To bi b ilo nezgodno." Doda još
nekoliko suosjećajnih ko mentara, pa spusti slušalicu i okrene se. čini se da nije iznenađen što vidi
Scarpettu. Očekivao ju je. Nazvala gaje i najav ila se. Ako i zna daje slušala njegov razgovor, ne čini se
daje zbog toga zabrinut ili uvrijeđen. Zatečena je t ime što se Hollings čini iskreno obzirn im i
ljubaznim čovjeko m. Pretpostavke pružaju određenu udobnost, a ona je od
početka pretpostavljala da je taj muškarac gramziv i, nadmeni ljigavac. "Doktorice Scarpetta."
Nasmiješi jo j se, ustajući i obilazeći svoj savršeno organizirani radni stol da bi jo j pru žio ruku.
"Hvala vam što ste me primili, osobito u tako kratko m roku", kaže ona, odabravši sjesti u
naslonjač, dok se on smjesti na kauč. Znakovit izbor mjesta na koje će sjesti. Da jo j je htio
pokazati svoju nadmoć ili u manjiti njezinu važnost, ostao bi sjediti na svom prijestolju iza
masivnog, starinskog radnog stola od skupocjenog drveta. Henry Ho llings uglađen je muškarac
odjeven u svijetloplavu košulju i lijepo, ruko m šivano tamno odijelo, s hlačama na crtu i crn im
sakoo m sa svilenim obrubom koji se kopča na jedno puce. Kosa mu je iste srebrne boje kao i
svilena kravata; lice izbrazdano, ali ne na ružan način. Njegove bore pokazu ju da se češće smije
nego što se mršti. Oči su mu b lage. I dalje je uzne miruje to što ne izg leda kao lukavi političar
kakvog je očekivala, no onda se prisjeti da u to me i jest problem s lukavim političarima - zavaraju
ljude svojim izg ledom kako bi ih mog li iskoristiti. "Najprije želim nešto reći otvoreno i bez oko
lišanja", kaže Scar-petta. "Već ste mnogo puta imali prilike potražit i me. Prošle su već skoro dvije
godine. Dopustite mi samo da to kažem, pa ćemo o temi zbog koje sam došla." "Bilo bi d rsko od
mene da vam se namećem", veli on. "Ne bih vam zamjerila. Ja sam pridošlica u ovom gradu. Vi i ja
imamo iste profesionalne prioritete. Ili bis mo ih bar trebali imati." "Zahvaljujem vam na iskrenosti.
Pruža mi priliku da vam obja snim. Znate, mi s mo u Charlestonu nekako etnocentrični, naučeni
pristupati stvarima polako i čekat i do k ne v idimo o čemu je zap ravo riječ. Pretpostavljam da ste
već primijetili kako se ovdje ništa ne radi na brzinu. Ljudi čak i ne hodaju brzo." On se nasmiješi.
"Ja sam čekao da vi preu zmete inicijat ivu, ako b iste ikad to odlučili učin iti. Nisam očekivao da
hoćete. Dopustite mi da još malo pojasnim. Vi ste sudska patologinja. Imate jako dobru reputaciju,
ako smijem dodati, i ljudi poput vas općenito imaju nisko mišljenje o mrtvozorn icima lokalne
uprave. Mi, u pravilu, n ismo n iti liječn ici niti forenzični stručnjaci. Kad ste ovdje otvorili privatnu
praksu, nekako sam mislio da biste se zbog mene mogli osjećati donekle ugroženo." "čini se da smo
oboje pogrešno mislili." Scarpetta mu od luči povjerovati ili se bar pretvarati da mu v jeruje.
"Charleston je sklon tračevima." Hollings je - sjedeći uspravno, prekrižen ih nogu i ruku
sklopljenih u krilu podsjeti na fotografiju Matthewa Bradyja. " često pakostan i uskogrudan", doda.
"Budući da smo i vi i ja profesionalci, sigurna sam da mo žemo p ronaći zajednički jezik." Nije
sigurna je li to uopće moguće. "Poznajete li svoju susjedu, gospođu Grimball?" "Uglavnom je vid
im kad me p ro matra kro z pro zor." "Navodno se žalila na mrtvačka kola u uličici iza vaše kuće.
Došla su dvaput." "Ja znam za jedanput." Ne može se sjetit i drugog puta. "Lucious Meddick. Iz
nekog neobjašnjivog razloga naveli su moju pogrešnu adresu. Nadam se da je to sad riješeno."
"žalila se osobama koje su vam mogle prouzročiti dosta problema. I mene su nazvali zbog toga, pa
sam posredovao. Rekao sam da pouzdano znam da vam ne dovoze trupla u kuću i da se sigurno radi
o nesporazu mu." "Pitam se biste li mi to rekli da vas nisam nazvala." "Da vas želim uništiti, zašto
bih vas onda tom priliko m zaštitio?" upita je on. "Ne znam." "Mislim da o ko nas ima previše smrti
i tragedije. No ne misle svi kao ja", veli Hollings. "Nema pogrebnog poduzeća u Južnoj Karolini ko
je ne bi htjelo preu zeti moj posao. Uključujući Luciousa Meddicka. Uopće ne

vjerujem da se iskreno zbunio i zamijenio vašu ladanjsku kuću za mrtvačnicu. čak i da je u istinu
negdje pročitao pogrešnu adresu." "Kakvog bi me on razloga imao ko mpro mit irati? Pa i ne po
znajem ga." "Eto vam odgovora. On vas ne vidi kao mogući izvor prihoda, jer ništa ne činite kako
biste mu pomogli. No to je samo moje nagađanje", kaže Hollings. "Ne bavim se reklamiranjem." "Ako
mi dopustite, poslao bih poruku svim mrtvozornicima, po grebnim društvima i slu žbama za prijevoz
preminulih s kojima biste mogli surađivati i zamolio ih da provjere imaju li vašu pravu adresu." "Nije
potrebno. Mogu to i sama učinit i." Što je on ljubazniji, to mu ona manje v jeruje. "Iskreno rečeno,
bilo bi bolje da im ja pišem. Tako b i vid jeli da vi i ja surađujemo. Niste li zbog toga došli?" "Gianni
Lupano", kaže ona. Njegov izraz lica ne odaje n išta. "Trener Drew Martin." "Sigurno znate da ja
nemam nikakve ovlasti u njezino m slučaju. Znam samo ono što je objavljeno u medijima", veli
Hollings. "Bar je jedanput posjetio vaše pogrebno poduzeće." "Da je došao raspitati se zbog nje, ja bih
za to sigurno znao." "Zbog nečega je došao?" upita Scarpetta. "Smijem li znati zašto ste tako sigurni
da je bio tu? Možda ste upućeniji u charlestonske tračeve od mene?"
"U najmanju je ruku b io na vašem parkiralištu, recimo to tako", odgovori Scarpetta. "Razu mijem." On
kimne. "Pretpostavljam da je policija, ili tko već, provjerila GPS u njegovom autu i pronašla mo ju
adresu. Što me vodi do sljedećeg pitanja. Je li on jedan od osumnjičen ih za njezino ubojstvo?"
"Sigurna sam da se ispituju svi ko ji su povezani s Drew Mart in. Ili će b iti ispitani. Rekli
ste 'njegov auto'? Kako znate da ima auto u Charlestonu?"
"Zato što slučajno znam da ima stan u Charlestonu", veli on. "Većina ljudi - uključujući stanare u
njegovoj zgradi - ne zna da on tu ima stan. Pitam se odakle v i to znate." "Imamo kn jigu žalosti",
kaže on. "Uvijek se nalazi na postolju pred kapelico m, tako da se oni koji dođu na ispraćaj ili misu
zadušnicu mogu upisati. Možda je došao na nečiji pogreb. Možete slobodno pregledati knjigu. Kao
i sve prethodne, ako želite." "Samo one u posljednje dvije godine. To će b iti dovoljno", veli
Scarpetta. Drvena stolica za vezivanje u prostoriji za ispitivanje. Madelisa Dooley pita se hoće li i
sama završiti u toj sobi. Zbog laganja. "Uglavnom droga, ali imamo svega", govori istražitelj
Turking ton, dok ona i Ashley hodaju za n jim pokraj niza prostorija u znemiru jućeg izgleda u
zgradi ju žnog ogranka ureda šerifa o kruga Beaufort. "Provale, pljačke, ubojstva." Zgrada je veća
nego što je očekivala, zato što joj nikad nije palo na pamet da bi se na ot oku Hilton Head mogao
dogoditi zločin. Prema Turkingtonovim riječima, ju žno od Broad Rivera dovoljno je kriminala da
šezdeset policajaca, uključujući i osam istražitelja, ima pune ruke posla od jutra do mraka. "Prošle
godine", nastavlja Turkington, "obradili s mo više od šesto teških zločina." Madelisa se pita u
koliko se slučajeva rad ilo o neovlaštenom ulasku na posjed i laganju. "Ne mogu vam opisati koliko
sam šokirana", kaže ona nervozno. "Mislili smo daje ovo siguran kraj, čak n ismo ni zaključavali v
rata." Turkington ih odvede u sobu za sastanke i kaže, "Iznenadili b iste se da znate koliko samo
ljudi misli da se njima ne mo že n išta dogoditi samo zato što su bogati." Madelisa se osjeti
polaskanom time što istražitelj očito pretpostavlja da su ona i Ashley bogati. Ko liko se mo že
sjetiti, n ikad n itko to nije po mislio, što je nakratko razveseli, no onda se prisjeti zašto su zapravo
tu. Uskoro će taj mladi muškarac u elegantnom odijelu i kravati shvatiti kakvo je imov insko stanje
gospodina i gospođe Dooley. Zbro jit će dva i dva kad sazna da su odsjeli u ne baš otmjenom dijelu
sjevernog Charlestona, gdje su unajmili jeftinu kuću smještenu toliko duboko u borovoj šumi da se
iz n je ne mo že vid jeti n i odsjaj s oceana. "Sjednite, mo lim vas." On jo j privuče stolicu.
"Apsolutno ste u pravu", veli ona. "Novac sigurno nikoga nije usrećio, n iti se zbog njega ljudi bolje
slažu." Kao da ona zna. "Imate lijepu kameru", obrati se on Ashleyju. "Koliko vas je koštala? Bar
tisućicu." On ruko m da znak Ashleyu da mu preda kameru. "Ne znam zašto mi je morate oduzeti",
kaže Ashley. "Zašto jednostavno na brzinu ne pogledate što je sve snimljeno?" "Ne razu mijem baš
najbolje" - Turkingtonove svijetle oči zu re ravno u nju - "zašto ste se uopće popeli do te kuće.
Zašto se ušli na tuđi pos jed, iako je tamo stajao znak 'Zabran jen prolaz'?" "Tražila je vlasnika",
odgovori Ashley, kao da govori u svoju kameru na stolu. "Gospodine Dooley, molim vas da ne
odgovarate umjesto svoje supruge. S obziro m na njezin iskaz, vi to me niste svjedočili. Vi ste bili
vani na p laži kad je ona u kući pronašla ono što je pronašla." "Ne razu mijem zašto je morate
zadržati."

Ashley je opsjednut mišlju da mora ostaviti kameru, dok Madelisa razmišlja samo o malo m basetu,
koji t renutno sjedi sam u autu. Ostavila je prozo r malkice otvoren, tako da ima zraka. Hvala bogu da
vani nije vruće. Oh, samo da ne počne lajat i. Već obožava tog psa. Jadno moje malo. Sto je sve proživ
io, po misli Madelisa. Dlaka mu je b ila u mrljana ljep ljivo m krv lju. Ot išla je do te kuće samo zato da
bi pronašla njegova vlasnika, ali ne smije spomenuti tog psa, iako b i joj to po moglo objasniti što je
tamo tražila. Ako policija otkrije da je taj jadni slat ki psić kod nje, oduzet će joj ga i onda će pas
završiti u nekakvom šinteraju gdje će ga naposljetku uspavati. Baš kao i Frisbeeja. "Tražila je vlasnika
kuće. To ste već rekli nebrojeno puta. I dalje mi nije jasno zašto ste tražili vlasnika." Turkingtonove
svijetle oči ponovno se prikuju u z n ju. Kemijsku o lovku odložio je na blo k u koji zapisuje sve
njezine laži. "Kuća je bila prekrasna", kaže ona. "Htjela sam da je Ashley snimi, ali sam mislila da
bismo najprije morali dobiti dopuštenje. Zato sam otišla pogledati ima li koga vani pokraj bazena, je li
mo žda tko kod kuće." "U ovo doba godine nema puno ljudi, bar ne tamo gdje ste vi bili. Većina tih v
ila je u vlasništvu vrlo imućnih ljudi, koji imaju po dvije ili tri
kuće. Ne iznajmljuju se, a i n ije sezona." "Točno, istina", složi se ona. "No vi ste pretpostavili da bi
netko mogao biti kod kuće zato što ste vidjeli da se nešto peče na roštilju?" "Upravo tako." "Kako
ste to uspjeli v idjet i s plaže?" "Vidjela sam dim." "Vidjeli ste dim s roštilja, a mo žda i osjetili
miris hrane koja se pekla." On to zapiše. "Upravo tako." "I što je bilo?" "Što je bilo što?" "Što je
bilo na roštilju?" "Meso. Svinjetina, recimo. Mo žda i marinirani odrezak." "I vi ste samovoljno
odlučili odšetati ravno do kuće." On zapiše još nešto, a zatim se olovka u njegovoj ruci umiri i on
podigne pogled prema njoj. "Znate, taj d io i dalje ne razu mijem." Taj je dio i n joj teško razu
mjeti, ma ko liko razmišljala o to me. Kakvu bi laž mogla ponuditi da zvuči istinito? "Kao što sam
vam već rekla preko telefona," počne ona, "tražila sam vlasnika i onda sam se nekako zabrinula.
Pomislila sam da nije kakav bogati starac doživio srčani udar dok je pekao roštilj. Zašto bi netko
napravio roštilj i onda nestao? Zato sam nastavila dozivati: 'Ima li koga?' A onda sam došla do vrata
praonice, ko ja su bila otvorena." "Mislite, otključana." "Da, baš tako." "Ona vrata odmah do
prozora na kojem je, kako ste rekli, nedostajalo jedno okno, a drugo je bilo razb ijeno", kaže
istražitelj Turkington, nešto zapisujući. "Onda sam ušla. Znala sam da vjerojatno ne bih trebala, ali
mislila sam: Što ako je taj bogati starac imao mo ždani udar i sad negdje leži!" "E to je upravo to -
situacija u kojo j mo rate napraviti težak životni izbor", ubaci se Ashley, dok mu pogled leti s
istražitelja na kameru i natrag. "Što ako ne uđete? Da kasnije p ročitate u novinama da ste neko me
mogli po moći, a niste, biste li si to ikad mogli oprostiti?" "Jeste li snimili kuću, gospodine?"
"Snimio sam neko liko p liskavica dok sam čekao Madelisu da izađe." "Pitao sam jeste li snimili
kuću." "Samo malo, da razmislim. Valjda jesam, nešto malo. Još prije, dok je Madelisa bila ispred
kuće. Ali ne bih niko me pokazao snimku da nije dobila dopuštenje." "Shvaćam. Htjeli ste dobiti
dopuštenje da snimite kuću, no snimili ste je i bez dopuštenja." "Kad ga nismo dobili, izbrisao sam
ono što sam snimio", veli Ashley. "Stvarno?" kaže Turkington i uputi mu kratak pogled, ko ji je
Ashleyju trajao cijelu vječnost. "žena vam istrči iz kuće sva užasnuta jer je u kući mo žda netko
ubijen, a p rvo što vama padne na pamet jest da izbrišete dio na kojem je snimka kuće, jer niste us
pjeli dobiti dopuštenje od osobe koju su možda ubili?" "Znam da to zvuči čudno", kaže Madelisa.
"Ali stvar je u to me da nisam mislila ništa loše." Ashley pridoda: "Kad je Madelisa istrčala iz kuće,
izbezu mljena onim što je unutra vidjela, ja sam očajn ički želio nazvati devet-jedan-jedan, ali
nisam imao mobitel kod sebe. Ni ona nije imala svoj." "Niste se sjetili telefona u kući?" "Ne, nakon
onog što sam tamo v idjela!" kaže Madelisa. "Imala sam osjećaj da je on još uvijek unutra!" "On?"
"Ma to je bio samo nekakav užasan predosjećaj. Nikad se još nisam tako prestrašila. Ne mislite
valjda da bih ostala telefonirati, nakon što sam ono vidjela. I još sam osjećala kao da me nešto
promatra." Ona kopa po torbici tražeći rupčić. "Onda smo se požurili natrag do našeg apartmana, jer
je Madelisa bila užasno histerična. Morao sam je s miriti", kaže Ashley. "Samo je p lakala, kao
malo d ijete. Nismo otišli n i na tečaj tenisa. Nije mogla prestati i samo je

plakala do kasno u noć. Naposljetku sam rekao: 'Draga, hajde t i to pres pavaj, pa ćemo u jutro nastaviti
razgovor o tome.' Istini za volju, nisam joj baš sve vjerovao. Moja žena ima prilično bujnu maštu. čita
krimiće, gleda kriminalističke serije, znate. Ali kad nije mogla prestati plakat i, zabrinuo sam se da
možda ipak govori istinu, bar djelo mično. I onda sam vas nazvao." "Ali ne prije nego što ste završili sa
sljedećim satom tenisa", primijet i Turkingon. "Supruga vam je još uvijek jako u zru jana, no vi ste
danas ujutro ipak otišli na tečaj tenisa, a zatim se vratili u svoj apa rtman, otuširali se, presvukli i
spakirali sve stvari u auto kako biste krenuli za Charleston. I tek ste onda stigli nazvati policiju?
Oprostite, zar mislite da bih ja trebao u to povjerovati?" "Da nije istina, zar bis mo imali razloga skratiti
odmor za dva dana? Pa planiramo ga već godinu dana", kaže Ashley. "Ne znam mogu li gosti dobiti
povrat dijela novca u slučaju da moraju hitno otići. Mo žda biste mogli štogod reći turističkoj agenciji?"
"Ako je to razlog zašto ste nazvali policiju," veli Turkington, "o nda ste tratili vrijeme." "Volio b ih da
mi vratite kameru. Izbrisao sam onaj mali d io ko ji sam snimio pred kućo m. Nema se što vidjeti. Samo
Madelisa kako stoji ispred kuće i govori nešto svojoj sestri, možda desetak sekundi." "Šta je sad i sestra
bila s vama?" "Obraćala joj se u kameru. Nisam znao što se korisno moglo v idjeti na toj snimci, pa sam
je izbrisao." Madelisa ga je prisilila da izbriše taj dio zbog psa. Snimio ju je kako milu je psa. "Da mogu
vidjeti što ste snimili," kaže Turkington
Ashleyju, "mo žda bih v idio d im s roštilja. Rekli ste da ste vidjeli d im s plaže, zar ne? Znači, ako
ste snimili kuću, snimili ste i dim, zar ne?" To iznenadi Ashleyja. "Pa, n isam siguran da sam
snimio baš taj d io, nisam okrenuo kameru u tom smjeru. Zar ne mo žete jednostavno pogledati što
je na kameri i onda mi je v ratiti? Mislim, ima najv iše Madelise i nekoliko pliskavica, a ostalo smo
snimili
još kod kuće. Ne razu mijem zašto mi morate zadržati kameru." "Moramo provjeriti jeste li snimili
nešto što bi nam moglo po moći d a shvatimo što se dogodilo, neke detalje kojih mo žda niste ni
svjesni." "Na primjer?" upita Ashley, s uzbunom u glasu. "Na primjer, je li istina da niste ušli u kuću
nakon što vam je žena ispričala to što vam je ispričala." Istražitelj Turkington je u međuvremenu postao
vrlo neprijateljski raspoložen. " čudim se da niste ušli u kuću i osobno provjerili govori li vam žena
istinu." "Ako je rekla istinu, nije b ilo šanse da uđem", odgovori Ashley. "Što da se u kući skrivao neki
ubojica?" Madelisa se sjeti zvuka vode iz slavine, krv i, odjeće i fotografija mrtve tenisačice. Pred
očima jo j iskrsne slika nereda u golemo j dnevnoj sobi, razne bočice s lijekovima i votka. Filmski
projektor je bio u ključen, ali ništa se nije prikazivalo na platnu. Detekt iv joj ne v jeruje . Zaista si je
prired ila gomilu problema. Provala u kuću. Krađa psa. Laganje. Ne s miju saznati za psa. Uzet će jo j
ga i uspavati. Ali ona voli tog psa. Kvragu i laži. A ko bude potrebno, lagat će do zadnjeg daha. "Znam
da me se to ne tiče", oglasi se Madelisa, prikupivši svu hrabrost da bi upitala: "Ali znate li t ko živi u toj
kući? Je li se dogodilo nešto ružno?" "Znamo tko tamo živi, no ja vam nemam n ikakvu namjeru otkriti
ime te žene. Mogu samo reći da, eto, nije kod kuće, a nema joj ni psa ni auta." "Nema jo j auta?"
Madelisi počne drhtati donja usnica. "čini se da je nekamo otišla i povela psa sa sobom. To je mo je
mišljen je. I znate što još mislim? Mislim da ste htjeli besplatno razgledati n jezinu vilu, a onda ste se
zabrinuli da vas nije netko v idio kako neovlašteno ulazite na posjed,, pa ste izmislili tu luđačku priču
kao alibi. Pametno. Zamalo vam je uspjelo." "Da se malo potrudite i preg ledate kuću, znali biste da
govorim istinu", kaže Madelisa drhtavim g lasom. "Potrudili s mo se, gospođo. Poslao sam dva
policajca da provjere, no nisu pronašli ništa što ste vi navodno vidjeli. Na prozoru pokraj vrata praonice
n ije nedostajalo okno. Nije b ilo ko madića stakla. Nije bilo krvi. Nije bilo noževa. Plinski roštilj je b io
isključen i čist ko suza. Ni znaka da se na njemu u posljednje v rijeme išta peklo. I pro jektor je b io
isključen", kaže on. U prostoriji pogrebnog poduzeća gdje Ho llings i njegovo osoblje primaju obitelji
preminulih, Scarpetta sjedi na sofi presvučenoj prugastom tkanino m zlatne i krem bo je i lis ta već
drugu Knjigu žalosti. Na temelju svega što je do sada vidjela, Ho llings ima i u kusa i obzira. Velike,
debele Knjige žalosti sa žućkastim listovima na crte uvezane su u korice od fine crne kože. Zbog
velikog opsega posla, godišnje se ispune tri do če tiri kn jige. Zamo rno pregledavanje prva četiri
mjeseca prethodne godine bilo je uzaludno - nema dokaza da je Gianni Lupano došao na ikakav pogreb.
Ona uzme sljedeću kn jigu i počne je temeljito preg ledavati, stranicu po stranicu, povlačeći prst od vrha
do dna lista i prepoznavajući dobro poznata charlestonska prezimena. Od siječnja do ožujka, nema
imena Giannija Lupana. Ni traga od njega n i u travnju. Scarpettino razočaranje polako raste. Ništa ni u
svibnju i lipnju. Prst jo j zastane na krupnom, široko m potpisu koji je lako dešifrirati. čini se da je
dvanaestog srpnja prošle godine došao na pogreb osobi koja se zove Ho lly Webster. Sudeći po broju
potpisa, na pogrebu nije bilo mnogo ljudi - u knjigu se upisalo samo njih jedanaest. Scarpetta prepiše
sva imena i ustane sa sofe. Prođe pokraj kapelice, u kojoj dvije gospode aranžiraju cv ijeće o ko
ulaštenog brončanog kovčega, pa se popne stubama od mahagonija i

vrati u ured Henry ja Hollingsa. Opet je leđima okrenut prema vrat ima i razgovara preko telefona.
"Neki ljudi više vole kad se zastava složi na tri kuta i stavi pokojn iku ispod glave", govori svojim u
miru jućim, melodio znim glasom. "Da, naravno. Možemo zastavom prekriti kovčeg. Što bih ja
preporučio?" On podigne list papira. "čini se da vam se sviđa onaj od orahovine sa satenskom presvlako
m boje šampanjca. Ali i onaj od čelika... Naravno da razu mijem. Svi kažu isto... teško je. Uistinu je
teško donositi ovakve odluke. A ko smijem predložiti, ja bih iskreno radije odabrao čelik." Razgovor
potraje još nekoliko minuta, a onda se Hollings okrene i ponovno ugleda Scarpettu kako stoji na
dovratku. "Ponekad je jako teško", kaže joj. "Sedamdesetdvogodišnji veteran, nedavno izgubio suprugu,
u teškoj depresiji. Stavio si je cijev puške u usta i povukao okidač. Učinili smo što
smo mogli, ali nema te š minke n i postupka kojim bis mo ga mogli ured iti. Nije za g ledanje. Znam da
vi razu mijete o čemu govorim. Kovčeg nikako ne mo že ostati otvoren, ali obitelj to jednostavno ne želi
prihvatiti." "Tko je b ila Ho lly Webster?" upita Scarpetta. "To je bila strašna tragedija", on će bez
oklijevanja. "Jedan od onih slučajeva koje ne zaboravljate." "Sjećate li se je li Giann i Lupano došao na
njezin pogreb?" "Tada ga još nisam poznavao", odgovori on malo začuđeno. "Je li bio prijatelj obitelji?"
Hollings ustane od svog radnog stola i otvori ladicu ormarića od trešnjina drveta. Kratko prebire po
fasciklima, pa izvuče jedan. "Tu čuvam sve informacije o o rganizaciji pogreba, kopije računa i slično.
Ne mogu vam ih pokazati, jer mo ram poštivati privatnost obitelji, ali mogu vam dati da pogledate
isječke iz novina." On joj ih pru ži. " čuvam isječke o svim pogrebima ko je mi organiziramo. Kao što
znate, službene dokumente o slučaju mo žete dobiti samo od policije i patologa ko ji je obrađivao slučaj
ili mrtvozorn ika ko ji je tijelo poslao ovamo na obdukciju, jer o krug Beaufort nema svojeg sudskog
patologa. No kao što rekoh, v i to već sve znate, budući da on sad sve slučajeve prosljeđuje vama. Kad
je Ho lly u mrla, još nisu koristili vaše usluge. Inače bi taj tužni slučaj najv jero jatnije završio na vašem
stolu, a ne na mo jem." Scarpetta ne primijet i n i tračak ogorčenja u njegovu glasu. čin i se da mu to
uopće nije važno. "Nesretni slučaj dogodio se u Hilton Headu. Ob itelj je b ila vrlo imućna." Ona otvori
fascikl u ko jem se nalazi samo nekoliko novinskih isječaka. Najiscrpniji je onaj objavljen u Hilton
Headovu listu Island Packet. Sudeći prema opisu događaja u tom članku od 10. srpnja 2006. godine,
Holly Webster se prije podne igrala na terasi sa svojim psićem, š tencem baseta. Bilo jo j je zabranjeno
približavati se golemo m bazenu u vrtu, osim kad bi netko pazio na nju, što tog jutra nije bio slučaj.
Prema navodu u novinama, roditelji su nekamo otišli, a u kući su ostali njihovi prijatelji. Ne spomin je
se kamo su roditelji otišli, a nisu navedena ni imena prijatelja. Bilo je gotovo podne kad je netko od njih
izašao iz kuće da pozove Holly na ručak. Djevojčice nigd je nije b ilo, a štene je hodalo gore-dolje po
rubu bazena, g rabeći šapom po površini vode. Tijelo djevojčice pronađeno je na dnu bazena. Duga
tamna kosa zaplela jo j se u odvod, a pokraj n je je bila gu mena kost. Policija pretpostavlja da ju je
dijete pokušalo dohvatiti. Drugi je isječak vrlo kratak. Ni dva mjeseca kasnije, majka dje vojčice, Lydia
Webster, gostovala je u emisiji doktorice Self. "Sjećam se ovog slučaja", kaže Scarpetta. "Mislim da
sam u to vrijeme bila u Massachusettsu." "Tužna vijest, premda baš i n ije odjeknula u javnosti. Policija
je pokušala prigušiti cijeli slučaj što je bolje mogla, između ostalog i zato što se nije htjelo da taj
događaj privuče, da tako kažem, negativnu med ijsku pozornost. Ljudi ovamo ipak do laze na odmor."
Hollings posegne za telefonom. "Nisam siguran hoće li vam sudski patolog koji je obavio obdukciju
htjet i išta reći, no mo žemo pokušati." Na trenutak zašuti, a onda kaže: "Henry Hollings ovdje... Dobro
je, dobro je... Do grla. Znam, znam... Stvarno bi vam t rebali osigurati nekakvu pomoć... Ne, već dugo
nisam nikamo išao barko m... Da... Dugujem vam odlazak u ribolov. A v i men i dugujete predavanje za
sve one nadobudne klince ko ji misle da je obrađivati s mrtni slučaj zabavno... Zbog slučaja Ho lly
Webster. Došla mi je doktorica Scarpetta. Biste li mogli nakratko porazgovarati s njo m?" Hollings joj
pruži slušalicu. Ona objasni po moćniku glavnog sudskog patologa na Medicinskom fakultetu
Sveučilišta Južne Ka -roline da su je angažirali kao savjetnicu na slučaju koji b i mogao biti povezan s
utapanjem Holly Webster. "Kojem slučaju?" upita pomoćnik. "Oprostite, ali ne s mijem o to me
razgovarati", odgovori ona. "Radi se o ubojstvu pod istragom." "Drago mi je što razu mijete kako to
funkcionira. Ni ja ne mogu razgovarati o slučaju Holly Webster." Što zapravo znači da ne želi o tome
razgovarati. "Ne želim vam stvarati probleme", veli mu Scarpetta. "U redu, ovo je najviše što vam mogu
izaći u susret. Došla sam mrtvozorniku Ho llingsu zato što se čini daje trener tenisačice Drew Martin,
Gianni Lupano, bio na pogrebu Holly Webster i ja pokušavam saznati zašto. To je sve što vam mogu
reći." "Ne poznajem ga. Nikad nisam čuo za njega." "I to sam vas, između ostalog, htjela pitati - znate li
kakve je on veze imao s obitelji Webster." "Pojma nemam." "Što mi mo žete reći o s mrt i Holly
Webster?"

"Utapanje nesretnim slučajem. Ništa nije ukazivalo na suprotno." "Znači, nije bilo nikakvih
patognomoničnih nalaza. Dijagnoza se postavila na temelju okolnosti", kaže Scarpetta. "Uglavnom na
temelju onoga kako je pronađena." "Tako je." "Možete li mi reći koji je istražitelj radio na slučaju?"
"Nema problema. Samo malo." Zvuk rada na računalu. " Da vid imo. Tako je, to sam i
mislio. Turkington iz Ureda šerifa u okrugu Beaufort. A ko želite dodatne informacije, morate
nazvati njega." Scarpetta mu ponovno zahvali i spusti slušalicu, pa se obrati Hollingsu: "Znate li
da je majka male Ho lly, Lydia Webster, gostovala u emisiji doktorice Self ni dva mjeseca nakon
kćerkine smrti?" "Nisam gledao tu emisiju. Inače ne gledam njezine emisije. Tu bi
ženu trebalo ustrijelit i", kaže on. "Znate li kako je uopće gospođa Webster završila u emisiji
doktorice Self?" "Pretpostavljam da doktorica Self ima prilično dobar istraživački tim koji preg
ledava vijesti i traži materijal za emisiju. Tako pronalaze goste. Po mo jem mišljenju, gospođu
Webster je takvo izlaganje pred javnošću, dok se još nije po mirila s time što se dogodilo, moglo
psihički uništiti. Ko liko sam shvatio, Drew Mart in je bila u istoj situaciji", kaže on. "Mislite na
njezino gostovanje u emisiji doktorice Self p rošle jeseni?" "Htio-ne htio, čujem gotovo sve što se
događa u ovom gradu. Kad bi dolazila ovamo, uvijek je odsjedala u hotelu Charleston Place. Prošli
put je bila tu prije nepuna tri t jedna. Rijetko je boravila u svojoj sobi. Sigurno nije tamo spavala.
Sobarice bi svaki put pronašle krevet netaknut. Znalo se da je bila u sobi samo po njezinim
stvarima, odnosno nekim stvarima." "Kako vi to znate?" upita Scarpetta. "Šefica osiguranja je mo ja
jako dobra prijateljica. Kad rođaci i prijatelji poko jnika dođu u grad na pogreb, uvijek im p
reporučim Charleston Place. Pod uvjeto m da si ga mogu priuštiti." Scarpetta se sjeti riječi čuvara
Eda. Drew bi mu na dolasku i odlasku uvijek ostavila napojnicu od dvadeset dolara. Možda to nije
činila samo iz darežljivosti. Možda se tako brinula da Ed drži jezik za zubima. 17 Sea Pines,
najekskluzivnije naselje na otoku Hilton Head. Na ulazu mo žete za pet dolara kupit i dnevnu
ulaznicu, a čuvarima u sivo -plavim uniformama ne mo rate pokazat i nikakvu osobnu iskaznicu.
Scarpetta se često žalila na takav pristup dok su ona i Benton ondje imali stan . Sjećanja na te dane
još su bolna. "Kupila je Cadillac u Savannahi", govori istražitelj Tufkington, vozeći Scarpettu i
Lucy u svom slu žbenom automobilu bez policijskih oznaka. "Bijeli, što baš i nije od neke po moći.
Znate li uopće koliko tu ima b ijelih Cadillaca i Lincolna? Vjerojatno je dvije trećine unajmljenih
auto mobila bijele boje." "A čuvari na ulazu se ne sjećaju da su vidjeli takav auto, možda u neko
neobično doba dana? Jesu li kamere išta zabilježile?" upita Lucy sa suvozačkog sjedala. "Ništa
korisno. Znate kako je. Jedan kaže da ga je mo žda vid io. Drugi kaže da n ije. Ja mislim da se
autom odvezao iz naselja, da se nije n jime dovezao. U to m ga slučaju i n isu mogli primijetit i."
"Ovisi o tome kad gaje uzeo", kaže Lucy. "Držala gaje u garaži?" "U pravilu su ga viđali parkiranog
na kolno m prilazu. Zato mislim da ga najvjero jatnije ne vozi dugo. Što želite reći?" On je krat ko
pogleda dok vozi. "Da se nekako dočepao njezinih ključeva i uzeo joj auto a da ona to nije
primijetila?" "Tko zna što je primijetila. Odnosno, što nije primijetila." "I dalje ste uvjereni da se
dogodilo ono najgore", počne Turkington. "Da, jesam. Na temelju čin jenica i zdravog razu ma."
Lucy ga zafrkava još otkad je došao po njih na aerodro m i imao nekakav bezvezni ko mentar na n
jezin helikopter. Nazvao ga je mikserom, na što je ona njega nazvala Ludito m. Tu rkington nije
znao što je Lud it. I dalje ne zna. Nije mu ponudila objašnjenje. "No to ne isključuje mogućnost da
je oteta zbog otkupnine", kaže Lucy. "Ne kažem da to nije moguće, s igurno jest, samo ne vjeru jem
da se to dogodilo. I zato moramo napraviti to što sad planiramo napraviti. Angažirati sve
istražiteljske agencije kako bis mo je pronašli." "Da smo bar uspjeli spriječit i da ta vijest procuri u
med ije, kvragu. Becky kaže da se oko kuće već skupljaju ljudi. Rastjeruju ih cijelo jutro." "Tko je
Becky?" upita Lucy. "Voditeljica kriminalističke istrage. Radi još i kao medicinska tehničarka u
Hitnoj, kao i ja." Scarpetti nije jasno zašto je to važno. Možda mu s meta to što mora raditi još jedan
posao. "S druge strane, pretpostavljam da se ne morate brinuti zbog plaćanja najamn ine", kaže on.
"Naravno da moram. Samo što je moja najamn ina malo veća od vaše." "Da, malo veća. Ne mogu ni
zamisliti koliko vas koštaju ti labo ratoriji. Ili onih pedeset kuća i Ferrarija koje imate." "Nema ih
baš pedeset. Kako v i znate što ja imam?"

"Jesu li neke slu žbe već počele koristiti vaše laboratorije?" upita on. "Nekoliko n jih. Još smo u
gradnji, ali sredili smo temelje. I imamo akred itaciju. Uglavnom, mo gu birat i. M i ili SLED." SLED
je Odjel za istrage, sigurnost i osiguranje u Južno j Karolini. "Ali mi s mo brži", doda Lucy. "Ako se
traži nešto što nije na popisu usluga, zamolimo prijatelje ko ji imaju pristup visokoj tehnologiji. U
laboratorijima u Oak Ridgeu. Ili Y-Twelveu." "Mislio sam da oni rade nuklearno
oružje." "Ne rade samo to." "Zezate se. Rade foren ziku? Što, na primjer?" upita on. "To je tajna."
"Nije važno. Ionako si ne mo žemo priuštiti vaše usluge." "Ne, ne mo žete. Što ne znači da vam ne
bismo po mogli." Njegove se tamne naočale zagledaju u retrovizor. Obrat i se Scar -petti, vjerojatno
zato što mu je prisjelo razgovarati s Lucy. "Slušate li vi nas?" Odjeven je u od ijelo krem boje.
Scarpetti nije jasno kako mu uspijeva ostati čist dok obrađuje mjes to zločina. Ona kaže što misli o
nekim važn ijim pitanjima ko jih su se Turkington i Lucy dotakli i podsjeti ih da se ništa ne smije
pretpostavljati, pa n i kad je nestao Cadillac Lydije Webster. čin i se da je rijet ko išla autom, osim
što bi se povremeno odvezla po cigarete, alkohol i nešto hrane. Na žalost, nije baš bila sposobna
voziti. Bila je u baš lošem stanju. Drugim riječima, auto je mogao nestati prije tko zna koliko dana i
to ne mora imat i nikakve veze s nestankom psa. Zatim su tu fotografije koje je Sand man poslao
doktorici Self e-mailo m. I Drew Martin i Lydia Webster bile su snimljene u kadi punoj - po svemu
sudeći -hladne vode i obje su izg ledale drogirano. Što je s onim što je vidjela gospođa Dooley?
Slučaj se mora vodit i kao ubojstvo, bez obzira na to je li uistinu riječ o ubojstvu, jer sve što
propustimo, nećemo moći nadoknaditi - Scarpetta to propovijeda već dulje od dvadeset godina.
Zatim utone u vlastita sjećanja. Misli je jednostavno odnesu. Sjeća se kad je prošli put bila u Hilton
Headu. Došla je isprazn iti Bentonov stan. Nikad jo j, n i u najcrnjim trenucima tog mračnog
razdoblja, nije palo na pamet da bi njegova smrt mog la bit i lažna kako bi se sakrio od onih ko ji bi
ga, da su imali prilike, sigurno ubili. Gd je su sad ti amb icio zni p laćeni ubojice? Je li ih prestao
zanimat i? Jesu li zaključili da više nije opasan, da nije vrijedan osvete? To je pitanje postavila i
Bentonu. Nije htio razgovarati o to me. Rekao je da ne mo že razgovarati o to me. Ona spusti prozor
Turkingtonova auta. Prsten joj zasvjetluca na suncu, ali se zbog njega ne osjeti sigurnije. Lijepo
vrijeme neće potrajati. Kasnije t ijeko m dana ponovno se očekuje oluja. Cesta zavija kro z igrališta
za golf i preko krat kih mostova koji u luku nadsvođuju uske kanale i jezerca. A ligator na
travnatom nasipu izg leda kao ko mad naplavljenog drveta, kornjače nepomično vire iz blata, a
sniježnobijela čaplja stoji na štapićastim nogama u p lit koj vodi. Razgovor na prednjem sjedištu
neko se vrijeme bavi doktorico m Self, a svjetlo uskoro zamijen i sjena golemih krošnji hrastova.
Španjolska mahovina nalikuje na mrtvu sijedu kosu. Gotovo se ništa nije pro mijenilo, osim što je
tu i tamo niknulo nekoliko kuća. Scarpetta se prisjeća dugih šetnji i slanog zraka, vjetra i zalazaka
sunca na balkonu i t renutka kad je sve to završilo. Pred očima joj iskrsne slika čovjeka za kojeg je
vjerovala da je Benton u izgorjelim ruševinama zgrade u ko joj je navodno poginuo. Vidi njegovu
srebrnu kosu i sprženo tijelo pod pocrnjelim drvetom i prašinom od požara koji je još tinjao kad je
stigla. Nije imao lica. Preostale su bile samo spaljene kosti, a doku mentacija s obdukcije b ila je
lažna. Prevarili su je. To ju je slo milo. Uništilo. To što joj je Benton učinio nepovratno ju je pro
mijen ilo, mnogo više nego ono što joj je učin io Marino. Zaustave se na kolnom prilazu ispred
dugačke bijele vile Lyd ije Webster. Scarpetta se sjeti da je već v idjela tu kuću s plaže. Od jednom
joj se razlog zbog kojeg je tu učini nekako nestvarnim. Uz cestu su parkirani policijski auti. "Kupili
su je prije otprilike godinu dana. Prije toga pripadala je neko m tajkunu iz Dubaija", kaže
Turkington, otvarajući vrata auta. "Stvarno tužna priča. Tek su bili završili s preuređenjem i uselili
se kad se djevojčica utopila. Ne znam kako je nakon toga gospođa Webster uspijevala živjet i u toj
kući." "Ponekad ljudi ne mogu prihvatiti da nekoga više nema", kaže Scarpetta, dok hodaju
popločenom stazo m p rema dvokrilnim vratima od tikov ine na vrhu kamenih stuba. "Pa onda
ostanu zarobljeni u to m mjestu i sjećanjima koje čuva." "Nagodili su se da vila ostane njoj?" upita
Lucy. "Vjero jatno bi je dobila", kaže Turkington kao da uopće nema sumn je da je mrtva. "Rastava
je još u postupku. Muž jo j se bavi investicijskim fondovima, ulaganjima i t im stvarima. Bogat je
gotovo kao i v i." "Kako bi b ilo da p restanemo to spominjati?" predlo ži Lucy iživ-cirano.
Turkington otvori ulazna vrata. U kući su istražitelji mjesta do gađaja, a prozor s jednim razbijenim
okno m oslonjen je na žbukan i zid u predvorju. "Gospođa koja je došla tu na odmor", kaže Tu
rkington Scarpetti, "zove se Madelisa Dooley. Prema njezinoj izjav i, kad je ušla kroz praonicu,
nedostajalo je staklo na jednom prozorsko m oknu. Ovom ovdje." On čučne i pokaže prstom na
donje desno okno prozora. "To je ono koje je izvadio i onda p onovno zalijep io. Rekao sam joj da
policajci n isu pronašli ko madiće stakla. Htio sam vid jeti hoće li pro mijenit i priču kad jo j kažem
da staklo n ije
bilo razb ijeno." "Pretpostavljam da niste koristili pjenu", kaže Scarpetta. "čuo sam za to", veli
Turkington. "Trebali bis mo je početi koristiti. Ako je ono što je gospođa Dooley ispričala točno,
onda se u kući nešto zbivalo nakon što je otišla. To je mo ja teorija." "Obložit ćemo pro zor p
jenom prije nego što
ga zamotate i odnesete," kaže Scarpetta, "da stabiliziramo staklo koje je b ilo izvađeno." "Samo
izvolite." On ode u dnevnu sobu, gdje jedan istražitelj fotografira nered na stoliću za kavu, a drugi
premeće jastučiće na kauču. Scarpetta i Lucy otvore svaka svoj crni kovčeg, stave nazuvke na obuću i
navuku rukavice. U to m t renutku iz dnevne sobe izađe žena u širo kim platnenim hlačama s velikim d
žepovima i polo -majici ko joj na leđima masnim slovima piše FORENSICS. Otprilike jo j je četrdeset
godina, ima smeđe oči i tamnu, kratko podšišanu kosu. Sitne je građe. Scarpetta ne mo že zamisliti da
tako mala i krhka žena želi rad iti u po liciji. "Vi ste sigurno Becky", obrati joj se Scarpetta i predstavi
sebe i Lucy. Becky pokaže na prozor naslonjen na zid. "Ono staklo na oknu desno dolje. To mmy vam
je sigurno već objasnio", kaže, misleći na Turkingtona i pokazu jući ruko m u rukav ici na prozor.
"Najprije je izrezao staklo rezačem, a onda ga je zalijep io. Znate kako sam to primijet ila?" ponosno će
ona. "Po pijesku koji se uhvatio na ljep ilo. Vidite?" One pogledaju. Vide se zrnca pijeska. "Znači, kad
je gospođa Dooley ušla u kuću tražeći v lasnika," nastavi Becky, "staklo je v rlo v jerojatno već bilo
izrezano i na podu. Meni se njen iskaz čin i v jerodostojnim, čin i mi se da je sve učinila onako kako je
rekla. Dala je petama vjetra , a ubojica je za sobom sve pospremio prije nego što je otišao." Lucy stavi
dvije bočice pod tlako m u ležište spojeno na pištolj za miješanje ljepila. "Jezivo, kad bolje pro misliš",
kaže Becky. "Jadna je gospođa vjerojatno ušla u kuću dok je on još bio tu. Rekla je da je osjećala kao da
je netko pro matra. Je li to onaj ljepljivi sprej? čula sam za to. Koristi se za fiksiran je slomljenog stakla.
Od čega se sastoji?" "Uglavnom poliuretana i stlačenog plina", kaže Scarpetta. "Jeste li sve snimili?
Potražili ot iske prstiju? Uzeli briseve za DNK?" Lucy ipak snimi pro zor, jedanput s mjernom skalo m,
drugi put bez nje. "Snimili s mo fotografije i u zeli briseve. Nema otisaka prstiju . Vid jet ćemo što će
reći DNK analiza, ali sudeći po tome kako je sve čisto, čudila b ih se da išta pronađemo", kaže Becky.
"Očito je oprao prozor. Cijeli pro zor. Ne znam kako je razbijen. Izg leda kao da se neka velika ptica
slučajno zaletjela u njega. Pelikan ili škanjac." Scarpetta počne mjerit i i zapisivati na ko jim područjima
nedostaje staklo. Lucy oblijepi rubove prozorskog okvira samo ljepivo m vrpco m i upita: "Što misliš, s
koje strane?" "Mislim daje razb ijeno iznutra", kaže Scarpetta. "Možemo li ga okrenuti? Moramo ga
poprskati i s druge strane." Ona i Lucy pažljivo podignu prozor i okrenu ga na drugu stranu, pa ga opet
oslone na zid. Fotografiraju i tu stranu i zapisu još neke podatke. Becky cijelo to vrijeme stoji sa strane i
pro matra. Scarpetta joj kaže: "Trebala b i mi mala pomoć. Možete li prići bliže?" Becky stane pokraj
nje. "Pokažite mi na zidu na kojo j bi se visini nalazilo razbijeno staklo da je prozo r ostao na svom
mjestu. Pogledat ću malo kasnije odakle ste ga skinuli, ali sad bih samo htjela dobiti nekakav dojam."
Becky dodirne zid. " Naravno, ja baš nisam visoka", kaže ona. "Otprilike u razini moje glave", kaže
Scarpetta, proučavajući puknuto staklo. "Lo m stakla izgleda slično onima kakv i se vide u
automobilskim nesrećama, kad osoba nije vezana i udari glavo m o vjetrobransko staklo. Ovaj d io
ovdje nije izbijen." Ona pokaže na rupu u staklu. "Ovo je posljed ica oštrog udarca. Kladim se da ima
ko mad ića stakla na podu praonice. Možda i na pro zorskoj dasci." "Pokupila sam ih. M islite da je
netko udario g lavo m o staklo?" upita Becky. "Zar ne b i onda bilo krvi?" "Ne nužno." Lucy zalijepi s
međi, čvrsti papir samoljepivo m vrpcom preko jedne strane prozora, a zat im otvori ulazna vrata i zamo
li Scarpettu i Becky da izađu dok prska prozor. "Upoznala sam Lydiju Webster", nastavi Becky
razgovor kad izađu na trijem. "Došla sam snimit i mjesto događaja kad se djevojčica utopila. Ne mogu
vam reći ko liko me je to potreslo, budući da i sama imam malu kćer. Još vidim Holly u ljubičastom
kupaćem kostimiću kako p luta pod površinom g lavom nadolje, jer joj se kosa zaplela u odvod. Usput
rečeno, pronašli smo Lydijinu vozačku do zvolu. Imamo podatke za tjeralicu, ali nemojte se nadati
nekim rezultatima. Ona je otprilike vaše visine, što bi odgovaralo tome da se zabila g lavom u staklo i
razbila ga. Ne znam je li vam To mmy rekao, ali pronašli s mo njezin novčanik u kuhinji. čini se da ga
nitko nije dirao. M islim da pljačka nije b ila motiv." čak i dok stoje vani, Scarpetta može osjetiti miris
poliuretana.
Pogled joj odluta prema golemim zimzelenim hrastovima obraslima španjolskom mahovinom i p
lavom vodotornju koji viri iznad borova. Dvoje ljudi na biciklima uspori i zag leda se u njih.
"Sad mo žete ponovno ući." Lucy stoji na dovratku, skidajući zaštitne naočale i masku s lica.

Razbijeno prozorsko staklo prekriveno je debelim slojem žućkaste pjene. "Što ćemo s tim?" upita
Becky, gledajući Lucy. "Ja bih da ga zamotamo i ponesemo sa sobom", kaže Scarpetta. "A zašto ga
morate pregledati?" "Zbog ljepila, da provjerimo kemijski sastav i jesu li se uhvatile kakve
mikroskopske čestice. Ponekad ne znaš što tražiš dok to ne pronađeš." "Sretno s postavljanjem pro
zora pod mikroskop", našali se Becky. "Možete li mi dati one ko madiće stakla ko je ste pokupili?"
zamo li je Scarpetta. "I štapiće s brisevima?" "Sve što biste htjeli da se pregleda u našem
laboratoriju. Možemo li v idjet i p raonicu?" upita Scarpetta. Praonica se nalazi odmah pokraj kuhin
je. Smeđi papir zalijepljen je p reko rupe u zidu desno od vrata, gdje se nekad nalazio pro zor.
Scarpetta se oprezno približava mjestu kro z koje je ubojica najvje rojatnije ušao u kuću. čini što i
uvijek - ostaje stajati na dovratku i gleda unutra, pretražujući pogledom svaki centimetar prostorije.
Upita jesu li snimili praonicu. Becky odgovori da jesu i da su je pregledali na otiske stopala, obuće i
prstiju. Uz jedan zid poredane su četiri skupe perilice i sušilice, a uz suprotni se nalazi prazna pseća
košara. Tu su i skladišni ormari i veliki stol. U kutu prostorije je pletena košara za rublje prepuna
prljave odjeće. "Jesu li ova vrata bila zaključana kad ste stigli?" upita Scarpetta za izrezbarena
ulazna vrata od tikovine. "Nisu. I gospođa Dooley je rekla da su bila otključana, zato je i mogla ući.
Ja mislim da je on izvadio staklo iz jednog okna i onda provukao ruku do kvake. Pogledajte," Becky
ode do papirom pokrivene prazn ine u zidu gdje je nekad stajao prozor, "ako maknete ovo staklo
ovdje, ruko m vrlo lako mo žete dosegnuti okruglu kvaku s unutarnje strane vrata. Zato i
upozoravamo ljude da ne postavljaju okrug le brave ko je se mogu otvoriti bez ključa blizu pro zora.
Naravno, da je bio u ključen protuprovalni alarm..." "Jesmo li sigurni da n ije bio uključen?" "Nije
bio kad je ušla gospođa Dooley." "Ali ne znamo je li b io uključen ili isključen kad je on ušao?"
"Razmišljala sam o tome. Daje b io uključen, onda bi ga razbijanje stakla..." počne Becky, pa
zastane i ponovno promisli. "Ug lavnom, rezanje stakla ga vjerojatno ne bi akt iviralo. Alarmi su
osjetljiv i na zvuk." "Što govori u prilog to me da alarm nije bio u ključen kad je razb io staklo na
drugom oknu. Što znači da je tada već bio u kući. Osim ako staklo nije otprije b ilo razbijeno, u što
sumnjam." "I ja", složi se Becky. " Vjerojatno bi ga dala popraviti zbog kiše i kukaca ili bi bar
pokupila ko madiće razb ijenog stakla. Osobito zato što je ovdje držala psa. Tko zna je li se borila s
njim, je li se pokušala dočepati vrata i pobjeći. Prošle je noći akt ivirala alarm. Ne znam jeste li to
znali. To se relat ivno često događalo. Toliko b i se napila da bi zaboravila da je alarm uključen i
kad bi otvorila klizna v rata, alarm b i se automatski aktiv irao. On da bi je nazvali iz slu žbe za
održavanje alarma i ona se ne bi mogla sjetit i lozinke, pa bi nas poslali ovamo." "Nakon toga se
alarm više nije aktivirao?" upita Scarpetta. "Jeste li uspjeli dobiti od tvrtke koja jo j održava alarmn
i sustav popis aktivacija, da vidite, na p rimjer, kad se alarm posljednji put aktiv irao? Kad je
posljednji put bio uključen i isključen?" "Posljednji put se aktivirao kad je b ila ta lažna u zbuna."
Scarpetta upita: "Sjećaju li se policajci da su vidjeli njezin bijeli Cad illac kad su došli?" Becky kaže
da nisu. Po licajci se ne sjećaju auta, ali mogao je bit i u garaži. Dodaje: "čini se da je postavila
alarm u ponedjeljak predvečer, isključila ga nešto kasnije oko devet, tako nešto, i onda ga ponovno
uključila. Opet ga je isključila o ko četiri i četrnaest ujutro. Sto je bilo jučer." "I nakon toga ga više
nije uključila?" upita Scarpetta. "Ne. Po mo jem skro mno m mišljenju, ljudi koji se opijaju i
drogiraju nemaju normalan ritam života. Spavaju u neka čudna doba dana. Ustaju u čudne sate.
Možda je isključila alarm u četiri i četrnaest ujutro da se prošeta s psom ili da zapali cigaretu, a tip
ju je pro matrao. Mo žda ju je već dulje vrijeme pro matrao. Uhodio je, to želim reći. Mislim, ne
znamo je li već prije izrezao staklo i jednostavno čekao tu u mraku. Uz ovu stranu kuće su bambus i
grmlje, a susjeda nema kod kuće. čak i da su vanjska svjetla bila u ključena, mogao se sakriti tu
straga i nitko ga ne bi v idio. Neobično je što nema psa. Gdje je?" "To već netko provjerava", kaže
Scarpetta. "Možda bi nam on mogao reći što se dogodilo i riješit i slučaj", zeza se Becky. "Moramo
ga pronaći. Nikad se ne zna što može pomoći u rješavanju slučaja." "Da je pobjegao, netko bi ga
pronašao", kaže Becky. " Baset nije vrsta koja se vida svaki dan, a ljudi ovdje primjećuju pse
lutalice. Osim toga, ako je gospođa Dooley govorila istinu, onda je taj muškarac sigurno proveo
neko vrijeme s gospođom Webster, mo žda je satima bio s njo m prije nego što ju je ubio. Alarm
je bio isključen jučer u četiri
i četrnaest, a gospođa Dooley je pronašla krv i ostalo u vrijeme ručka - o ko osam sati kasnije.
Vjerojatno je još bio u kući." Scarpetta proučava prljavu odjeću u košari za rublje. Na vrhu je
nemarno složena majica kratkih rukava. Ona je podigne rukom u rukav ici i pusti da padne i rastvori
se. Vlažna je i puna prljavih mrlja. Scarpetta potom ustane i pogleda u umivaonik. Nehrdajući čelik
prekriven je tragovima osušenih kapljica, a mala količina vode nakupila

se oko odvoda. "Možda ju je upotrijebio da obriše prozor", kaže Scarpetta. "čin i se da je još vlažna, a i
prljava je, kao da ju je koristio kao krpu za čišćenje. Bilo bi dobro da se majica spremi u papirnatu
vrećicu i odnese u laboratorij." "A zašto je mo rate pregledati?" Becky ponovno postavi isto pitanje.
"Ako je držao ovu majicu u ruci, mogli bismo dobit i njegov DNK. Mo žda pronađemo kakve
mikrotragove. Samo moramo odabrati laboratorij." "SLED je dobar, ali razvikan. Trajat će dovijeka.
Biste li nam v i mogli po moći i obaviti analizu u svojem laboratoriju?" "Zato ga i imamo ." Scarpetta
pogleda tipkovnicu alarma pokraj vrata hodnika. "Možda je isključio alarm kad je ušao. Mislim da ne
bis mo trebali isključit i tu mogućnost. Nema t ipki, radi na dodir. Ovo je dobra površina za otiske.
Možda čak i DNK." "Ako je on isključio alarm, znači da ju je poznavao. Ima smisla, kad čovjek
razmisli koliko je dugo bio u kući." "To bi značilo da poznaje ovu kuću, ali ne i da je po znavao nju",
napomene Scarpetta. "Koja je šifra?" "Jedan, dva, tri, četiri. Inače je zovemo 'priprema pozor, uđi na
vrata, ne kro z pro zor'. Vjerojatno je tvornička šifra, a ona se nikad nije potrudila p ro mijenit i slijed
bro jeva. čekajte da provjerim vrijed i li ovo s laboratorijem prije nego što počnemo sve slati vama.
Moram pitati To mmy ja." Tommy je u predvorju s Lucy. Becky ga upita za laboratorije, a on ko
mentira kako je nevjerojatno što se sve ovih dana nudi u privatnoj praksi. Neki odjeli čak zapošljavaju
privatne policajce. "To ćemo i mi učiniti", kaže Lucy, pru žajući Scarpetti žute zaštitne naočale. "Imali s
mo ih na Florid i." Beckyno zaniman je privuče čvrsti kovčeg, koji leži otvoren na podu. Ugleda pet
svjetiljki u obliku baterijskih lampi ko je se koriste u forenzici kao izvori svjetla visokog intenziteta,
baterije od nikla od devet volti, zaštitne naočale i punjač s više ulaza. "Preklin jem šerifa da nam nabavi
jednu ovakvu garnituru forenzičnih svjetiljki. Crime-lite. Svaka ima drugu valnu duljinu, zar ne?"
"Ljubičasti, p lavi, plavozeleni i zelen i spektar", pokaže Lucy. "A ova praktična svjetiljka daje široki
spektar bijelog svjetla", ona je uzme u ruku, "i ima filtre za p lavu, zelenu i crvenu svjetlost, za
pojačavanje kontrasta." "I funkcionira?" "Otkriva tjelesne tekućine, otiske prstiju, ostatke droge, vlakna,
mikrodokaze. Da. Funkcionira jako dobro." Ona odabere svjetiljku s ljubičastim svjetlo m valne duljine
od 400 do 430 nanometara, pa s Becky i Scarpettom uđe u dnevnu sobu. Sve su žalu zine otvorene. Vidi
se bazen tamnog dna u kojem se utopila Holly Webster, a iza pješčane dine, visoka trava što izgleda
poput klasja i plaža. Površina oceana je mirna i svjetluca pod suncem poput srebrnih ribica. "I tu ima
puno otisaka", primijeti Becky, dok pregledavaju prostoriju. "Ot isci bosih nogu, otisci cipela. Svi su
mali, v jerojatno njezini. čudno. Nema znakova da je obrisao podove prije nego što je otišao, kao što je
učinio s prozoro m. čovjek b i očekivao da će vidjet i tragove obuće. Kakav je ovo sjajni kamen? Nikad
p rije n isam v idjela ovako plave pločice. Izgleda kao more," "Tako vjerojatno i treba izg ledati", kaže
Scarpetta. "Možda je sodalit - p lavi mramor ili lazulit." "Ma da. Imala sam jednom prsten s lazulito m.
Ne mogu vjerovati da bi netko t ime popločio cijelu dnevnu sobu. Prilično dobro skriva prljavštinu,"
kaže ona, "ali pod već dugo nije čišćen. Ima puno prašine i raznog smeća. Cijela kuća je takva. A ko
posvijetlite svjetiljko m u onaj kut, vidjet ćete na što mislim. Ne razu mijem kako n ije ostavio niti jedan
jedin i otisak obuće, čak n i u praonici kro z koju je ušao u kuću." "Idem preg ledati ostatak kuće", kaže
Lucy. "Što ima gore?" "Mislim da nije koristila gornji kat. Su mnjam da je išao gore. Izgleda netaknuto.
Gore su samo gostinske sobe, umjetnička galerija i igraonica. Nikad još nisam vidjela ovakvu kuću.
Ovd je je sigurno bilo lijepo živjeti." "Njoj n ije", kaže Scarpetta, gledajući duge, tamne vlasi, kojih ima
po cijelo m podu, prazne čaše i bocu votke na stoliću kod kauča. "Mislim da joj ova kuća nije pru žila ni
jedan jedin i trenutak sreće." Madelisa nije bila kod kuće ni sat vremena kad se oglasilo zvonce na
ulaznim vratima. Prije ne bi n i pitala
tko je prije nego što otvori. "Tko je?" vikne ona kro z zaključana vrata. "Istražitelj Pete Marino iz
ureda sudskog patologa", odgovori nekakav duboki glas sa sjevernjačkim naglasko m, koji je
podsjeti na Jenkije. Madelisa pomisli da je u p itanju upravo ono čega se bojala. Gos pođa iz Hilton
Heada je mrtva. Zašto bi inače itko iz ureda sudskog patologa dolazio ovamo? Da je bar Ashley tu.
Otišao je obaviti nešto čim su stigli kući i ostavio je samu nakon svega što je proživ jela, po misli
ona. Osluškuje gdje je baset. Hvala bogu, tiho sjedi u maloj spavaćoj sobi. Ona otvori u lazna vrata
i užasne se. Pred njo m stoji golemi muškarac odjeven kao razbojn ik na motoru. To je čudovište
koje je ubilo onu jadnu ženu, a sad je slijedio Ma delisu kući kako b i i n ju ubio. "Ja ništa ne
znam", kaže ona, pokušavši odmah zatvorit i vrata. Razbojnik ih zaustavi nogom i ude ravno
unutra. "Samo polako", kaže jo j, otvarajući svoj novčanik i pokazujući joj značku. "Ko što rekoh,
ja sam Pete Marino iz ureda sudskog patologa." Madelisa ne zna što učiniti. Ako pokuša pozvati
policiju, ubit će je na licu mjesta. Danas svatko mo že kupiti značku. "Ajmo malo sjesti i
porazgovarati", kaže on. "Upravo su mi jav ili da ste bili kod šerifa okruga Beaufort u Hilton

Headu." "Tko vam je to rekao?" Madelisa se osjeti nešto bolje. "Je li vas zvao onaj istražitelj? Zašto
bi vas zvao? Rekla sam mu sve što znam. Ionako mi ništa nije v jerovao. Tko vam je rekao da živ
im ovdje? E to me sad već brine. Surađivala sam, a policija odaje mo ju kućnu adresu." "Imamo
mali problem s vašom pričo m", kaže Pete Marino. Lucy gleda Scarpettu kroz žute zaštitne naočale.
Nalaze se u glavnoj spavaonici. Zastori su zatvoreni. Na krevetnom prekrivaču od smeđe svile,
neko liko mrlja i razmazotina fluorescerira neonski zeleno pod ljubičastim svjetlo m v isokog
intenziteta. "Možda je sjemena tekućina", kaže Lucy. "Možda je i nešto drugo." Ona pregledava
krevet svjetiljko m. "Slina, mokraća, tragovi masne kože, znoj", nabraja Scarpetta. Ona se nagne
bliže nad veliku fluorescentnu mrlju. "Ne osjećam nikakav miris", doda. "Pridrži svjetlo točno tu.
Problem je u to me što ne znamo kad je prekrivač prošli put opran. čin i se da jo j održavanje kuće n
ije bilo visoko na listi prioriteta. To je tipično za deprimirane osobe. Krevetni prekrivač ide u
laboratorij. Još nam trebaju n jezina četkica za zube i četka za kosu. I, naravno, čašice od pića na
stoliću za kavu." "Na stražnjim stubama je pepeljara puna opušaka", kaže Lucy. "Mislim da
nećemo imat i problema s njezin im DNK, kao n i s otiscima njezinih stopala ili prstiju. Problem je
on. Taj zna što radi. U današnje vrijeme svi su stručnjaci." "Nisu", kaže Scarpetta. "Samo misle da
jesu." Ona skine zaštitne naočale, a zelene fluorescentne mrlje na kre vetnom prekrivaču nestanu.
Lucy isključi Crimelite i također skine zaštitne naočale. "Što ćemo sad?" upita ona. Scarpetta
proučava fotografiju ko ju je opazila čim su ušle u sobu. Doktorica Self sjedi na kutnoj garnituri, a
preko puta nje je zgodna žena duge, tamne kose. Televizijske kamere su izbliza usmjerene na n jih.
Ljudi u gledalištu plješću i s miješe se. "Ova je snimljena kad je bila u emisiji doktorice Self", kaže
Scarpetta Lucy. "No to što vidim na ovoj drugoj fotografiji n isam očekivala." Lydia s Drew Mart
in i tamnokosim, prep lanulim muškarcem za kojeg Scarpetta pretpostavi da je Gianni Lupano,
trener Drew Martin. Njih t roje stoje smiješeći se i škiljeći pod suncem na glavnom igralištu
teniskog centra Family Circle Cup na otoku Daniel, nekoliko kilo metara od centra Charlestona.
"Onda, koji im je zajednički nazivnik?" upita Lucy. "Do ktorica Self- b ična, zar ne?" "Ovo nije s
prošlog turnira", kaže Scarpetta. "Pogledaj kako različito izgleda na slikama." Ona pokaže prstom
najprije na fotografiju Lyd ije i Drew, a zatim na fotografiju Lyd ije s doktorico m Self. "Primjetno
je p ropala. Pogledaj joj oči." Lucy upali svjetlo u sobi. "Kad se slikala ovdje na igralištu centra
Family Circle Cup, Lyd ia svakako nije izgledala kao osoba koja kronično kon zu mira alkohol i
tablete", kaže ona. "I čupa si kosu", doda Lucy. "Ne razu mijem zašto bi si to it ko rad io. čupao si
kosu i stidne dlake. Sve dlake. Jesi li vidjela n jezinu fotografiju u kadi? Izgleda kao da nema pola
kose. Ni obrva, ni trepavica." "Trihotilo man ija", kaže Scarpetta. "Opsesivno-kompulzivni po
remećaj. Tjeskobna. Depresivna. život jo j je bio čisti pakao." "Ako je doktorica Self zajednička
točka, što je onda s djevojko m koja je ub ijena u Bariju? Kanadskom turisticom. Nema indicija da
je b ila u emisiji doktorice Self niti da ju je po znavala." "Mislim da je tada to prvi put iskusio."
"Iskusio što?" upita Lucy. "Kakav je osjećaj ubijati civile", kaže Scarpetta. "To ne objašnjava vezu
s doktoricom Self." "Budući da joj je slao fotografije, znači da je izg radio psihološki krajolik i
osmislio ritual za svoje zločine. Pretvorio je to u igru ko ja služi određenoj svrsi, a taje da ga udalji
od u žasa onoga što čini. Ne b i se mogao suočiti s činjen ico m da sadistički nanosi bol i
oduzima život. To bi mu b ilo prev iše. Ne b i to mogao podnijeti. Zato svemu tome mora dati
značenje. Mora to pretvoriti u v ještinu." Ona izvuče blok samoljepiv ih papirića Post it iz svojeg
kovčega za obradu mjesta zločina - nimalo znanstveno, ali vrlo prakt ično pomagalo. "Donekle
slično religiji. A ko učiniš nešto u ime Boga, onda je to u redu. Kamenovanje do smrti. Spaljivanje
na lo mači. Inkvizicija. Križari. Potlačivanje ljudi koji n isu isti kao t i. On to me što čini pridaje
nekakvo značenje. No to je samo moje mišljenje." Scarpetta pregledava krevet svjetiljko m s bijelo
m svjetlošću i lje pljivo m stranom papirića Post-it prikupi sva vlakna, d lake, prljavštinu i p ijesak
koje ugleda. "Znači, ti misliš da doktorica Self nije osobno važna tom tipu? Da je koristi samo kao
rekvizit u svojoj drami? Da se uhvatio nje samo zato š to je dostupna, u eteru. Zato što cijeli svijet
zna za n ju?" Scarpetta odloži papiriće u plastičnu vrećicu za dokaze i zatvori je žutom
samoljepivo m trako m kakva se koristi za obilježavanje mjesta zločina, pa na nju vodootpornim
tankim flo masterom zapiše s adržaj i datum, a zat im

krene s Lucy slagati prekrivač za krevet. "Mislim da su njegovi razlozi sasvim osobni", odgovori
Scarpetta. "Ako ju je uključio u matricu svoje psihološke igre ili drame, ima osoban razlog za to.
Samo što ja ne znam koji." Zrak propara zvuk trganja dok Lucy otkida veliki ko mad s međeg
papira s role. "Možda se, na primjer, n ikad nisu susreli. Istu stvar rade uhode. S druge strane, mo
žda i jesu", kaže Scarpetta. "Tko zna, mo žda je b io u njezinoj emisiji ili se neko vrijeme dru žio s
njo m." Njih dvije postave složeni prekrivač na sredinu velikog smeđeg papira. "U pravu si. Kako
god okreneš, stvar je osobna", zaključi Lucy. "Možda je ubio ženu u Bariju i servirao cijelu priču -
osim samog priznanja - doktoru Maroniju, misleći da će doktorica Self na taj način saznati za to.
Međutim, nije. I što je onda bilo?" "Onda se osjećao još odbačenije." "I onda?" "Eskalacija." "Što se
događa kad majka ne obraća pozo rnost na svoje duboko poremećeno i emocionalno oštećeno
dijete?" upita Scarpetta dok zamataju prekrivač. "Samo malo da razmislim", veli Lucy. "Dijete
odraste u osobu poput mene?" Scarpetta odreže ko mad žute vrpce i kaže: " Gro zno. Da netko muči
i ubija žene koje su ti gostovale u emisiji i to čini zato da bi privukao tvoju pozornost." Televizor s
golemim ravnim ekrano m Marinu nešto govori, nešto o Madelisi što bi mogao iskoristiti protiv n
je. "Je li to plazma televizor?" upita on. "Ovaj je najveći koji sam ikad v idio." Madelisa je pret ila
žena teških vjeđa, kojo j bi dobro došao posjet zubaru. N jezino umjetno zubalo podsjeća Marina na
bijelo obojen drveni plot, a frizera b i joj t rebalo upucati. Sjedi na kauču s cvjetnim u zorko m. Ru
ke su joj nemirne. Ona kaže: "Ah, moj mu ž i njegove igračke. Ne znam kakav je to TV, osim da je
velik i skup." "Sigurno je divno gledati tekmu na takvo m ekranu. Ja vjero jatno ne bi rad io ništa
drugo nego samo sjedio pred ovim televizoro m." Što ona vjerojatno i radi. Sjedi pred televizoro m
kao zo mbi. "Šta volite gledati?" upita je on. "Volim kriminalističke serije i filmove, zato što obično
skužim odgovor. Ali nakon ovog što mi se dogodilo, nisam sigurna da ću ikad više moći gledati išta
s nasiljem." "Onda sigurno znate puno o forenzici", veli Marino. "Kad puno gledate krimi -serije."
"Prije jedno godinu dana dobila sam po ziv da budem član porote. Znala sam više o foren zici od
suca. Ne znači da sudac nije znao puno, samo sam ja znala neke stvari." "Znate li išta o vraćanju
izbrisanih podataka?" "čula sam za to." "Na primjer, fotografija, v ideosnimki i drugih digitalnih
zapis a koji su bili izbrisani." "želite li popiti ledeni čaj? Mogu ga pripremiti." "Trenutno ne bi'."
"Mislim da će Ashley donijeti nešto iz Jimmy Dengate'sa. Jeste li kad jeli n jihovu prženu pilet inu?
Doći će kući svake sekunde. Hoćete probati?" "Ja hoću da prestanete mijen jat temu. Vid ite,
izbrisani podaci se mogu vratit i gotovo je nemoguće potpuno izbrisat digitalne slike s diska, p
rijenosne memorije i sličnog. Mo žete cijeli dan brisat šta ste snimili, a mi sve to mo žemo vrat it."
To baš i nije istina, ali Ma rino ne osjeća grižn ju savjesti kad mora lagati. Madelisa izgleda kao miš
stjeran u kut. "Znate na šta ciljam, je 1'?" veli Marino. Doveo ju je gdje je htio, ali n ije baš
zadovoljan time. Ni sam n ije siguran na što točno cilja. Kad gaje Scarpetta nazvala i rekla daje
Turkingtonu sumnjivo to stoje gospodin Dooley izb risao snimke, zato stoje to stalno ponavljao
tijeko m razgovora, Marino je rekao da će on izvući istinu iz njih. Sada v iše nego ikada želi ugoditi
Scarpetti, učinit i nešto zbog čega će Scarpetta misliti da on ipak još nešto vrijedi. Potpuno se
šokirao kad ga je nazvala. "Zašto me ispitujete?" upita Madelisa i počne plakati. "Rekla sam vam da
ne znam n išta više osim onog što sam rekla istražitelju." Pogled joj i dalje bježi s Marina prema
stražnjem dijelu n jihove male žute kuće, sa žutim zidnim tapetama i žutim tepihom. Marino još
nikad nije vid io toliko žutog na jednom mjestu. Kuća izgleda kao da se dizajner interijera popiškio
na sve što Dooleyjevi imaju. "Spomenuo sam vraćanje izbrisanih podataka zato šta je, ko lko sam
razu mio, vaš mu ž izbriso s kamere dio koji je snimio na plaži", kaže Marino, nedirnut njezinim
suzama. "Snimio je samo mene kako stojim pred kućom prije nego što sam dobila dopuštenje. To
je jed ino stoje izbrisao. Naravno, nisam dobila dopuštenje, jer ga n isam n i mog la dobiti. Nije da
nisam pokušala. Znam pravila lijepog ponašanja." "Meni se stvarno fućka za vas i vaša pravila
lijepog ponašanja. Zanima me jedino šta pokušavate sakrit od mene

i ostalih." On se nagne naprijed u stolcu na ljuljanje. "Siguran sam da niste potpuno iskreni prema
meni. Kako to znam? Zbog znanosti." Naravno da nema pojma o to me. Vraćan je izbrisanih snimki
s digitalne kamere nije rutinska stvar. Da se i mo že izvesti, postupak bi bio vrlo zahtjevan i
dugotrajan. "Molim vas, nemojte", preklinje ga ona. "Tako mi je žao, ali molim vas nemojte ga
odvesti. Jako ga volim." Marino uopće ne razu mije o čemu Madelisa govori. Po misli da mo žda
misli na svog supruga, ali nije siguran. On kaže: "Ako ga ne odvedem, šta onda? Kako ću to
objasniti kad me pitaju, a b io sam tu?" "Pravite se da ne znate za njega." Ona počne još jače
plakati. "Ne v idim što bi se time pro mijen ilo? On ništa nije učinio. Oh, jadno mo je malo. Tko zna
što je sve proživ io. Cijeli se tresao, čak je bio i krv av. On ništa nije učinio, samo se prestrašio i
pobjegao. Znate što će se dogoditi ako ga odvedete. Uspavat će ga. Molim vas, dopustite mi da ga
zadržim. Mo lim vas! Molim vas! Molim vas!" "Zašto je bio krvav?" upita Marino. U velikoj
spavaćoj sobi Scarpetta ukoso obasjava svjetiljko m pod od oniksa boje tigrova oka. "Otisci bosih
stopala", kaže ona s dovratka. "Relativno malih. Možda su opet njezini. I tu ima d laka." "Ako
vjerujemo ono me što je rekla Madelisa Dooley, morao je ući u ovu prostoriju. Ovo je jako čudno",
kaže Becky, kad se na katu pojavi Lucy s malo m p lavo- žuto m kutijo m i bočico m sterilne vode.
Scarpetta zako rači u kupaonicu, razgrne zastor tigrastog uzroka i obasja svjetiljko m duboku
bakrenu kadu. Ništa. Zatim joj pozornost privuče drugi detalj. Ona podigne nešto što izgleda kao ko
madić bijelog porculana, koji se iz nekog razloga našao između bijelog sapuna i nekakve posude
zakvačene s vanjske strane kade. Pažljivo ga promotri, a potom izvadi svoje draguljarsko povećalo.
"Dio krune zuba", kaže ona. "Nije porculan. Provizo rna kruna koja se nekako odlo mila." "Pitam se
gdje je ostatak", kaže Becky, čučeći na dovratku i zureći u pod, pregledavajući ga i osvjetljavajući
baterijsko m svjetiljko m u svim s mjerovima. "Osim ako nije tu otprije." "Možda je završio u
odvodu. Trebali b ismo provjerit i mrežicu. Može b iti bilo gdje." Scarpetti se učin i da vid i tragove
osušene krvi na tom ko mad iću krune. Izgleda kao dio sjekutića. "Je li kojim slučajem Lydia
Webster bila nedavno kod zubara?" "Mogu provjeriti. Nema puno zubara na otoku, tako da to ne bi
trebao biti p roblem. Osim ako n ije otišla negdje drugdje." "Kad kažem nedavno, mislim u
nekoliko posljednjih dana", kaže Scarpetta. "Ma koliko malo pažnje netko posvećivao osobnoj
higijen i, slo mljeni zub ne bi zanemario, osobito kad se radi o prednjem zubu." "Možda je njegov",
veli Lucy. "To bi bilo još bolje", veli Scarpetta. "Trebamo malu papirnatu omotnicu." "Ja ću je
donijet i", kaže Lucy. "Ja ništa ne vidim. Ako je kruna ispala ovdje, ne vid im gdje je ostatak.
Pretpo stavljam da je ostao na zubu. Meni je jednom pukla kruna, ali se jedan ko mad ićak i dalje
držao za preostali d io zuba." Becky pogleda pokraj Scarpette u bakrenu kadu. "Kad već govorimo
o najvećem lažno pozitivnom nalazu na kugli zemaljskoj," doda, "ovaj će moći poslužit i kao novi
primjer za udžbenik. Baš sad kad imam rijetku priliku upotrijebiti lu minol, kada i u mivaonik
napravljeni su od bakra. E, sad to mo žemo zaboraviti." "Ja više ne koristim lu minol", kaže
Scarpetta, kao da je to oksi-dirajuće sredstvo prijatelj koji ju je izdao. Donedavno je lu minol bilo
osnovno sredstvo u forenzici i nikad nije sumn jala u to da neće otkrit i nevidljive tragove krvi. čak
i kad je krv bila isprana ili prebojena, trebalo je samo pro mućkat i bočicu lu minola, raspršiti ga po
površini i odmah b i se pojavila fluorescencija. Naravno, bilo je problema. Kao pas koji veselo
maše repom svim susjedima, tako je i lu minol, na žalost, reagirao ne samo na hemoglobin iz krvi
nego i velik bro j drugih tvari: bo ju, lak, sredstva za odčepljivanje odvoda, bjelilo, maslačak, čičak,
mali zimzelen, kukuru z. I, naravno, bakar. Lucy donese bočicu s trakicama Hemastixa21 kako b i
utvrdila je li ostalo kakv ih tragova krvi nakon što ju je netko temeljito oprao. Brzi I 21 Testne
trake kojima se utvrđuje prisutnost krvi uz pomoć pero ksidazne aktivnosti hemoglobina.
Test joj pokaže da jest. Scarpetta otvori kutiju s Bluestar Magnumom22 i izvadi s među staklenu
bočicu, paketić folije i raspršivač. "Jači je, trajniji i ne moram ga ko ristiti u potpunom mraku",
objasni ona Becky. "Ne sadrži natrijev perborat tetrahidrat, pa nije toksičan. Može se koristiti i na
bakru, jer daje reakciju različitog intenziteta, spektra i trajanja nego s krvi." Još mora v idjeti ima
li krvi u veliko j spavaćoj sobi. Usprkos onome što tvrdi Madelisa, n i najjače bijelo svjetlo nije
otkrilo n i jednu jedinu kap ljicu. No to nije nikakvo iznenađenje. Po svemu sudeći, nakon što je
Madelisa istrčala iz kuće, ubojica je za sobom sve temeljito očistio. Scarpetta postavi mlazn icu
raspršivača na najsitnije raspršivanje i ulije sto dvadeset mililitara sterilne vode u koju ubaci dvije
tablete. Nekoliko minuta polako miješa otopinu pipetom, a zatim otvori smeđu staklenu bočicu i
dolije natrijeva hidroksida. Počne prskati otopinu po cijelo j sobi i odjednom se pojave
fluorescentne pjege, pruge, mrlje i sitne kapljice

kobaltnoplave boje. Becky snimi neko liko fotografija. Malo kasnije, nakon stoje očistila sve za sobom i
pospremila svoj kovčeg za obradu mjesta zločina, Scarpetti zazvoni mobitel. Zove je specijalist za ot
iske prstiju iz Lucyna laboratorija. "Nećete vjerovati", kaže joj. "Nemo jte nikad tako počinjat i
razgovor sa mnom, ako niste potpuno sigurni u to", Scarpetti nije do šale. "Otisak na zlatno m novčiću."
Uzbuđen je pa govori brzo. "Pronašli s mo čiji je - pripada neidentificiranom dječaku ko jeg su pronašli
prošlog tjedna. Onom klincu iz Hilton Heada." "Jeste li sigurn i? Nemoguće. To nema nikakvog
smisla." "Možda nema s misla, ali nema ni su mnje." "Ni to mi nemo jte govoriti, osim ako n iste
potpuno sigurni. Ja sam najprije po mislila da se radi o nekakvoj pogreški", kaže Scarpetta. "Nema
pogreške. Izvadio sam njegovu karticu s otiscima svih deset prstiju koje je Marino u zeo u mrtvačnici.
Obavio sam v izualnu provjeru. Nema sumnje u to da se brazde iz djelo mičnog otiska na 22 Jaki
reagens za otkrivanje krvi. novčiću poklapaju s brazdama otiska desnog palca tog dječaka. Nije u
pitanju n ikakva pogreška." "Govorite o otisku na novčiću ko ji je bio oblo žen parama ljepila? Nije mi
jasno kako je to moguće." "Vjeru jte mi, potpuno vas razu mijem. Svi znamo da otisci prstiju djece prije
puberteta brzo propadaju, da nisu pogodni za fiksaciju ljepilo m, zato što uglavnom sadrže vodu. Sastoje
se samo od znoja, jer nema masti, aminokiselina i svega ostalog što dolazi s pubertetom. Nikad nisam
pronašao otiske dječjih prstiju u z po moć superljep ila, a mislim da niste ni vi. Međutim, ovaj otisak
prsta pripada dječaku, onom u vašoj mrtvačnici." "Možda se dogodilo nešto drugo", kaže Scarpetta.
"Možda novčić nikad nije bio i zložen parama ljepila." "Morao je biti. Dio brazde ostao je na nečemu
što definit ivno izgleda kao superljepilo. Sve izgleda točno kao da je novčić bio izložen isparavanju ljep
ila." "Možda je dječak imao ljep ilo na prstu kojim je dodirnuo novčić", kaže ona. "Pa je tako ostavio
otisak." 18 Devet sati navečer. Težak pljusak spustio se na ulicu u ko joj je Marinova ribarska ko liba.
Lucy je mokra do ko že. Upravo je uključila bežični prijamn ik dig italnog snimača u ob liku iPoda. Za
točno šest minuta Scarpetta će nazvati Marina, ko ji se trenutno svađa sa Shandy, a mu ltid irekcionaln i
mikrofon ulo žen u memo rijski ključ u njegovu računalu prenosi svaku njihovu riječ. čuju se Marinovi
teški koraci, otvaranje vrata h ladnjaka, pa šištavi zvuk otvaranja limenke, vjerojatno piva. Kro z
slušalicu u Lucynu uhu dopire Shandyn ljutit i g las. "... Ne laži mi. Upozoravam te. I šta, samo tako?
Odjednom si odlučio da se ne želiš trajno vezat i? A tko je rekao da se ja želim t rajno vezat i? Ti b i
mogao biti trajno vezan jedino u luđačku košulju, jebote. Možda ti zaručnik Velike Šefice zboksa
popust na boravak u mentalnoj ustanovi." Rekao joj je da su se Scarpetta i Benton zaručili. Budući da
Shandy udara tamo gdje ga najviše boli, znači da zna gdje ga najviše boli. Lucy se pita koliko je puta to
iskoristila da mu se naruga i ismije ga. "Ja nisam tvoje vlasništvo. Ne mo žeš me ko ristit dok t i to
odgovara i onda me odbacit. Ja ću tebi prv i dati nogu", dere se on. "Loše djeluješ na mene. Tjeraš me
da koristim ona hormonska sranja - pravo je čudo da još nisam dobio mo ždani udar ili tako nešto. A
prošlo je jedva nešto više od tjedan dana. Šta će biti nakon mjesec dana, ha? Već si mi odabrala grobno
mjesto? Ili ću mo žda završit u zatvoru, jebote, zato šta ću potpuno prolupati i napraviti neko sranje."
"Možda već i jesi." "Goni se." "Zašto bi ja bila u vezi s nekakv im ostarjelim, debelim seronjom kao što
si ti, ko jem se čak ne može ni d ignuti bez onih
hormonskih sranja." "Prekini, Shandy. Dosta mije tvog ponižavanja, jesi me ču la? Ako sam niko i
n išta, šta onda hoćeš od mene? Treba mi malo prostora, malo vremena da razmislim. Trenutno je
sve sjebano. Posao ne valja. Pušim, ne idem u teretanu, previše pijem, stalno sam nadrogiran. Sve
je otišlo u kurac, a ti me samo sve dublje uvalju ješ u probleme." Zazvoni mu mob itel, ali on ne
odgovori na poziv. Mobitel nastavlja zvoniti. "Javi se!" vikne Lucy kro z gustu, jednoličnu kišu.
"Da." Začuje ona njegov glas kro z prijamn ik u uhu. Hvala Bogu. Marino šuti i sluša, a zatim kaže
Scarpetti, koja je s druge strane telefonske veze: "Tu nešt nije u redu." Lucy ne mo že čuti što mu
Scarpetta govori, ali zna o čemu razgovaraju. Scarpetta ga obavještava da u bazama podataka
NIBIN i IAFIS nema ni serijskog broja Colta 0,38 ni otisaka prstiju, b ilo cijelih ili djelo mičn ih, s
pištolja i metaka ko je je Buli pronašao u njezinoj uličici. "Jesu mo žda njegovi?" upita Marino.
Misli na Bu lla. Scarpetta mu ne mo že odgovoriti na to pitanje. Bullovi otisci ne bi b ili u IAFIS-u
zato što nikad nije b io optužen za kazneno djelo, a njegovo uhićenje prije nekoliko t jedana se ne
računa. Da Colt koji je pronašao u uličici i jest njegov, ako nije bio u kraden ili uporabljen u
zločinu, ne b i bio u NIBIN-u. Već je predložila Bullu da mu u zmu otiske prstiju kako bi ga mogli
isključit i, ali on to još nije stigao obaviti, a ona ga

ne mo že podsjetiti da to učini, zato što ne može doći do njega. I ona i Lucy pokušale su nekoliko puta
nakon što su završile s pregledo m kuće Lydije Webster. Bullova majka kaže da je uzeo barku i otišao
vaditi kamenice. Zašto bi to učinio po ovakvom vremenu, niko me n ije jasno. "A-ha, a-ha", Marinov
glas dopire do Lucyna uha. Korača po ko libi dok razgovara, očito pazeći što govori pred Shandy.
Scarpetta će mu reći i za djelo mični ot isak prsta na zlatno m novčiću. Možda mu to g ovori upravo
sada, zato što on najprije iznenađeno usklikne, a zatim kaže: "Dobro da znamo." Onda ponovno zašuti.
Lucy ga čuje kako hoda. Prilazi računalu u ko jem je memorijski ključ. čuje se grebanje po drvenom
podu i škripa stolca dok sjeda. Shandy šuti. Vjerojatno pokušava odgonetnuti o čemu razgovara i s kim.
"OK", kaže on naposljetku. "Možemo li o to me kasnije? Trenutno radim nešto drugo." Ne. Lucy je
sigurna da će ga njezina teta prisilit i da razgovara o čemu god ona želi ili da je bar sasluša. Neće
završiti razgovor prije nego što ga podsjeti na to da je prije t jedan dana počeo nositi ogrlicu sa starim
srebrnim Morgan dolarom. To mo žda nema nikakve veze sa zlatnim novčićem na lančiću koji je u neko
m trenutku u ruci držao mrtvi d ječak u Scarpettinoj rashladnoj ko mori, ali voljela bi znati odakle
Marinu njegov novi, blistavi privjesak? Ako ga to i p ita, on jo j ne odgovara. Ne mo že. Shandy je
pokraj n jega i sluša. Dok stoji tako u mraku, na kiši ko ja joj natapa kapu i slijeva se niz ovratnik
kabanice, Lucy razmišlja o to me što je Marino učinio njezinoj teti. Vrati jo j se onaj isti osjećaj
hladnoće i bešćutnosti. "Da, da, nema problema", govori Marino. "Ko zrela kruška sa stabla." Lucy
zaključi da mu njezina teta zahvaljuje. Kakva ironija, ona zahvalju je njemu . Kako mu , jebote, može
zahvaliti i na čemu? Lucy zna o čemu se radi, ali je još revoltirana. Scarpetta mu zahvaljuje na tome što
je razgovarao s Madelisom, ko ja mu je p riznala da je uzela baseta, a zat im pokazala i svoje kratke h
lače u mrljane krvlju, onom koja je bila na psu i ko ju je Madelisa obrisala o nogavicu. To znači da je
došla na mjesto događaja ubrzo nakon što je netko bio ozlijeđen ili ubijen, budući da je krv na psu još
bila v lažna. Marino je u zeo kratke hlače i pustio je da zadrži psa. Po lic iji je rekao da misli da je
ubojica u zeo baseta, vjerojatno ga ubio i negdje zakopao. Nevjero jatno koliko je pažljiv i obziran
prema ženi ko ju uopće ne poznaje. Kiša nemilosrdno pada, bubnjajući h ladnim prstima po Lucynoj
glavi. Ona krene, pazeći da je Marino ili Shandy ne mogu vidjet i u slučaju da se prib liže prozoru.
Premda je dovoljno mračno, Lucy ne želi riskirati. Marino je završio telefonski razgovor. "Misliš da
sam toliko g lupa, jebote, da ne znam s kim si sad razgovarao i pazio što pričaš kako ne bi ja skužila o
čemu se radi? Misliš da nisam sku žila da odgovaraš u rebusima?" Shandy krešti. "Šta misliš da sam
tako glupa da ću progutat tu foru. Zvala je Velika Šefica, eto ko!" "To te se uopće ne tiče. Kolko ti to
puta moram reć? Razgovarat ću s kim god oću." "Sve me se tiče! Proveo si noć s njom, t i lažljivi gade!
Ujutro sam ti v idjela motor ispred njene kuće! Šta misliš da sam glupa? Je 1' b ilo dobro? Znam da to
već dugo želiš! Je 1' ti bilo dobro, ti jebeni, masni idiote?" "Ne znam ko t i je utuvio u tu razmaženu
bogatašku glavu da te se sve u životu tiče, ali ču j ovo: Ne tiče te se\" Nakon još mnogih jebi se,
prostačenja i prijetnji, Shandy izjuri iz kolibe tresnuvši vratima za sobom. S mjesta na kojem se skriva,
Lucy je vid i kako
ljutito hoda prema svom motoru parkiranom na ko madiću p ješčanog tla pred
Marinovom ribarskom ko libo m i bijesno pokreće
motor, odvozeći se uz p rštanje pijeska i gro moglasno brujanje prema mostu Ben Sawyer. Lucy
pričeka nekoliko minuta, osluškujući, kako bi bila sigurna da se Shandy neće vratiti. Ništa se ne
čuje. Samo pro met u daljini i glasno pljuštanje kiše. Popne se na trijem i pokuca. Marino naglo
otvori vrata, a ljutito mu lice odjednom poprimi prazan izraz, ko ji ubrzo zamijeni nelagoda. Na licu
mu se izmjenjuju emocije poput sličica na automatu za kockanje. "Šta ti radiš ovdje?" upita je, g
ledajući jo j preko ramena, kao da je zabrinut da bi se Shandy mogla v ratiti. Lucy uđe u njegovo
prljavo, zapušteno utočište koje poznaje bolje nego što on misli. Primijet i da je memo rijsk i ključ
još u računalu. Lažn i iPod i prijamnik iz uha spremila je u d žep kabanice. Marino zatvori vrata i
ostane stajati, izg ledajući kao da mu je svake sekunde sve neugodnije, a ona sjedne na kariran i
kauč ko ji smrdi na plijesan. "čujem da si me špijunira la kad sam b io sa Shandy u mrtvačnici. Šta
si ti zadu žena za protuterorističku aktivnost?" Odluči napasti prvi, pretpostavljajući da je Lucy
možda zato tu. "Dosad si trebala naučit da mi ne izvodiš takva sranja." Bedast kakav jest, pokušava
je zastrašiti, iako jako dobro zna da mu to nikad nije uspijevalo, čak n i dok je b ila dijete. čak ni
kad ju je, kao mladu djevojku, ismijavao - rugao jo j se i ponekad je izbjegavao - zbog toga tko je i
što je. "Već sam razgovaro o tome s doktorico m", nastavlja Marino. "Nema se više šta reć, tako da
mi nemo j sad počinjat." "I to je sve što si radio s njo m? Razgovarao?" Lucy se nagne naprijed,
izvuče svoj Glock iz futro le oko gležn ja i uperi ga u njega. "Daj mi jedan dobar razlog zašto te sad
ne bih trebala ubiti", kaže mu bez trunke emocije. On ne odgovori. "Jedan dobar razlog", ponovi
Lucy. "Ti i Shandy ste se sad pokefali do krv i. Dreka se čula do kraja ulice." Ona ustane s kauča,
priđe stolu i otvori lad icu iz koje izvuče revolver marke Smith & Wesson kalibra 0,357 ko ji

je sinoć vidjela, pa sjedne natrag na kauč i vrati Glock u futrolu o ko gležnja. Uperi u Marina n
jegov vlastiti pištolj. "Posvuda ima otisaka Shandynih prstiju, a mislim da i n jezine DNK ima u
izobilju. Svađali ste se, pucala je u tebe i onda pobjegla na svom motoru. Stvarno patološki
ljubomorna kučka." Ona napne okidač pištolja. Marino ni da trepne. Izg leda kao da ga nije briga.
"Jedan dobar razlog", kaže ona. "Nemam dobar razlog", kaže on. "Samo daj. Da je bar ona to
napravila, ali nije htjela." Misli na Scarpettu. "Trebala je, ali n ije. Tako da, samo daj. Boli me
kurac ako optuže Shandy. čak ću ti po moć da to naprave. U mo joj sobi ima n jenog donjeg rublja.
Slobodno uzmi njenu DNK. Dovoljno im je da pronađu njenu DNK na mo jem p ištolju. Sv i u baru
znaju kakva je. Samo pitaj Jess. Niko se ne bi iznenadio." Onda zašuti. Na trenutak su oboje poput
zamrznute slike: on, stojeći pred u lazn im v ratima ruku spuštenih niz tijelo, a Lucy na kauču s
revolverom uperenim u n jegovu glavu. Ne treba jo j veća meta, poput njego vih prsiju. Marino je
potpuno svjestan te činjenice. Ona spusti oružje. "Sjedni", kaže mu . On sjedne na stolicu pokraj
svog računala. "Trebo sam znat da će ti reć", kaže on. "Nije mi rekla n i riječi. Niko me. I t i jako
dobro znaš zašto. I dalje te štiti. Nije li to super?" kaže Lucy. "Jesi li vidio što si joj učinio od
zapešća?" Umjesto odgovora pojavi se neobičan sjaj u njegovim krvlju pod -livenim očima. Lucy
ga n ikad nije v idjela da plače. Ona nastavi: "Rose je primijet ila. Ona mi je rekla. A ja sam
modrice na zapešćima tete Kay vid jela vlastitim očima tek danas ujutro, kad smo bile u
laboratoriju. Kao što rekoh. Što ćeš učiniti u vezi s tim?" Lucy pokušava odagnati u glavi slike
onoga što je vjerojatno učinio n jezinoj tet i, kako ona to zamišlja. Od same pomisli na to da ju je
gledao, da ju je dodirivao, Lucy se osjeća više silovanom nego da je sama bila žrtvo m. Pogleda
njegove goleme šake i ruke, njegova usta, i pokuša otjerati te misli, slike onoga što je učinio. "Šta je
bilo, b ilo je", kaže on. "To je to. Obećajem da više nikad neće imat posla sa mnom. Niko od vas.
Možeš pucat u mene, ko šta si rekla, i izvuć se ko šta se uvijek izvučeš. Ko šta si se uvijek dosad
izvlačila. Ti se mo žeš izvuć iz čega god hoćeš. Samo naprijed. Da joj je neko drugi napravio t o šta
sam joj ja napravio, ja bi ga ubio vlastitim ru kama. Već bi b io mrtav." "Jadna kukavice. Bar jo j
reci da t i je žao u mjesto što bježiš ili izazivaš me da te ubijem zato što sam nemaš petlje to
učiniti." "A šta bi se promijen ilo da joj kažem? Gotovo je. Ionako uvijek sve saznam tek kad bude
gotovo. Nit ko me n ije zvao da odem u Hilton Head." "Ne budi dijete. Teta Kay te je zamo lila da
odeš posjetiti Madelisu Dooley. Nisam mogla v jerovati da je to učinila. Muka mi je kad se sjetim."
"Neće me više ništa molit. Ne nakon ove tvoje posjete. Ne želim da ni t i ni ona išta više tražite od
mene", kaže Marino. " Gotovo je." "Sjećaš li se što si učinio?" On joj ne odgovori. Sjeća se. "Reci
da t i je žao", kaže ona. " Reci joj da nisi b io toliko p ijan da se ne sjećaš što si učinio. Reci jo j da
se sjećaš i da ti je žao i da ne možeš vratit i vrijeme, ali da ti je žao. Vid i što će ona učiniti. Sigurno
neće pucati u tebe. Neće te čak ni otjerati. Ona je bo lja osoba od mene." Lucy stegne prste oko
pištolja. "Zašto? Samo mi reci zašto. I prije si bio p ijan u n jezinu društvu. Bio si nasamo s njo m
milijun puta, čak i u hotelskim sobama. Zašto? Kako si mogao?" On zapali cigaretu. Ru ke mu se
gadno tresu. "Zbog svega. Znam da nema opravdanja. Bio sam napola lud. Zbog svega. Znam da to
sad nije važno. Vrat ila se s prstenom na ruci i ne znam." "Znaš." "Nisam trebo pisat doktorici Self.
Sjebala me je. Onda Shandy. Pa lijekovi. Cuga. Ko da se neko čudovište uselilo u mene", kaže
Marino. "Ne znam odakle je izronilo." Lucy ustane s gađenjem na licu i baci pištolj na kauč. Prođe
pokraj njega prema vratima. "Slušaj me", kaže jo j. "Shandy mi je to nabavila. Nisam prv i tip ko
jeg je na to nagovorila. Prethodni je imao erekciju tri dana. M islila je da je to baš zabavno." "Što ti
je nabavila?" upita Lucy, premda zna. "Hormonski gel. Skro z sam poludio od toga, ko da hoću sve
pojebat, sve pobit. Njoj nikad nije bilo dovoljno. Još nisam b io sa ženo m kojoj nikad nije dosta."
Lucy se nasloni na vrata, prekriženih ruku. "Testosteron koji je propisao onaj šljam od pro ktologa
iz Charlottea." Marino izg leda zatečeno. "Kako si zn...?" Lice mu se smrači. "O, ku žim. Bila si tu.
Mogo sam si mislit." "Tko je onaj gad na motoru, Marino? Tko je onaj majmun kojeg si zamalo
ubio na parkiralištu Kick 'N Horsea? Onaj koji navodno želi da teta Kay napusti grad ili će završiti
negdje u jarku?" "Kad bi bar znao." "Sigurna sam da znaš." "Govorim ti istinu. Kunem ti se.
Shandy ga sigurno poznaje. Sigurno je ona ta koja pokušava doktoricu otjerat iz grada. Prokleta
ljubo morna kuja."

"Ili mo žda doktorica Self?" "Otkud znam." "Možda si trebao provjeriti tko je tvoja prokleta
ljubomorna kuja", kaže Lucy. "Možda je tvoje dopisivanje s doktorico m Self da bi učinio tetu Kay
ljubo mornom bila crvena krpa. No pretpostavljam da si bio p rev iše zaokupljen testosteronskim
seksom i silovanjem mo je tete." "Nije istina." "A kako bi t i to nazvao?" "Nečim najgorim šta sam
ikad napravio", kaže Marino. Lucy ne želi skrenuti pogled s njegovih očiju. "A taj srebrni dolar koji
t i v isi oko vrata? Odak le ti?" "Znaš odakle." "Je li ti Shandy rekla da su opljačkali kuću njezinog
tate, kralja čipi-čipsa, nedugo prije nego što se doselila ovamo? Pljačka se, zapravo, dogodila ubrzo
nakon njegove smrti. U kući je imao kolekciju novčića i nešto gotovine. Sve je nestalo. Policija
pretpostavlja da je p ljačku izveo netko od ukućana, ali ne mogu to dokazati." "Onaj zlatni novčić
ko ji je pronašo Buli", kaže Marino. "Nikad n išta nije rekla o nekakvo m zlatnom novčiću. Jedini
koji sam vid io je ovaj srebrni dolar. Kako znaš da nije ispao Bullu? On je pronašo dječaka, a na
novčiću je otisak dječakovog prsta, je 1' tako?" "A što ako je novčić bio ukraden Shandynu
pokojnom ocu?" kaže Lucy. "Što ti to govori?" "Nije ona ubila malog", kaže Marino uz naznaku
sumnje. "Mislim, n ikad nije spominjala da ima d jecu. Ako je imala neke veze s novčićem, mo žda
gaje neko me poklonila. Kad je men i dala mo j, nasmijala se i rekla da mi je to vojnička pločica, da
ne zaboravim da sam ja n jezin vojn ik. Da pripadam njoj. Nisam znao da to doslovno misli." "Nije
ti loša ideja da uzmem njezin DNK", kaže Lucy. Marino ustane i ode u drugu sobu. Vrati se s
crvenim gaćicama, stavi ih u pro zirnu vrećicu i pru ži je Lucy. "čudno mi je da ne znaš gdje
stanuje", veli Lucy. "Ne znam ništa o njoj. To je gola istina", kaže Marino. "Ja ću ti točno reći gdje
stanuje. Na istom ovo m otoku, u jednom ugodnom mjestašcu na obali. Izgleda romantično. Oh,
zaboravih spomenuti - kad sam išla provjeriti gdje živ i, slučajno sam primijetila nekakav motor
pred kućom. Neki stari čoper s registracijo m napisanom na ko madu kartona. Bio je pod
nadstrešnicom, pokriven ceradom. Nikoga nije bilo kod kuće." "Nisam očekivo da će tako ispast.
Nisam prije bio ovakav." "Taj se neće približit i teti Kay ni na milijun kilo metara. Sama sam se
pobrinula za to, jer ne vjeru jem da b i ti to sredio. Tip vozi nekakvo staro smeće od čopera s
visokim upravljačem. Ne izg leda mi baš pouzdano." Marino je ne može pogledati. Samo kaže:
"Prije n isam b io ovakav." Ona otvori ulazna vrata. "Goni se iz naših života", dobaci mu s trijema,
stojeći na kiši. " Boli me briga za tebe." Prazne oči stare cig lene zgrade zu re u Bentona. Većina
pro zora je razb ijena. U napuštenoj tvornici cigara nema svjetla, a i parkiralište je u potpunoj tami.
Laptop je stavio u krilo i spaja se, točnije - provaljuje u lučku bežičnu mrežu, sjedeći u Lucynu
crno m Subaruu koji baš ne nalikuje na aute kakve koristi policija.
Povremeno podigne pogled da provjeri što se događa s druge strane vjetrobranskog stakla. Kiša
polako klizi niz p rozore automobila. Kao da noć plače. Gleda žičanu ogradu praznog
brodogradilišta preko puta i obrise kontejnera koji izgledaju poput olupina napuštenih vagona
vlaka. "Sve je mirno", kaže on. Kro z prijamnik u uhu začu je Lucyn glas. "Ostani čekati što dulje
mo žeš." Radiofrekvencija koju koriste je zaštićena. Lucyne tehnološke sposobnosti daleko su iznad
Bentonovih, a ne mo že se reći da Benton ne zna ništa o tome. Samo zna da Lucy mo že postaviti
zaštitu kakvu god želi, da može kodirati frekvencije i da misli kako je super što ona može špijunirati
druge, dok drugi ne mogu špijunirati nju. Benton se nada da je Lucy u pravu. Ne samo u vezi s tim,
nego i svime ostalim, uključujući n jezinu tetu. Kad je zamo lio Lucy da dođe po njega svojim
avionom, napomenuo jo j je da ne želi da Scarpetta zna za to. "Zašto?" upitala je Lucy. "Zato što ću
vjerojatno morati sjediti u prokletom autu cijelu noć i nadzirati lu ku", odgovorio je. Bilo b i još
gore da Scarpetta zna da je tu, na samo neko liko kilo metara od njezine kuće. Možda b i inzistirala
na tome da sjedi u autu zajedno s njim, na što je mu Lucy rekla da je lud, da nema šanse da bi
Scarpetta sjedila s njim u zasjedi u luci. Rekla je, doslovno, da to nije tetin posao. Teta baš i nije
ljubiteljica oru žja, premda ga sigurno zna koristiti, i radije se bavi žrtvama. Bav ljen je ostalim
sudionicima zločina prepušta Lucy i Bentonu. Lucy je time zapravo htjela reći da bi mog lo biti
opasno sjediti u autu parkirano m pokraj luke i da zato ne želi da Scarpetta u tome sudjeluje. Nije
spominjala Marina. Nije predlo žila da n jega zamo le za pomoć. čudno. Benton sjedi u tami auta.
M iriše na novo. Miriše na kožu. Gleda kišu, pro matra drugu stranu ulice iza kišne zavjese i
provjerava računalo da v idi je li Sand man provalio u bežičnu mrežu luke i uključio se na internet.
Odakle bi Sand man to mogao učiniti? Ne s ovog parkirališta. Ne s ceste. Ne bi se usudio
jednostavno parkirati nasred ulice i mirno sjediti u autu, šaljući poru ke paklenog sadržaja paklenoj
doktorici Self, koja se vjero jatno već vratila u New Yo rk i sad je u svom stanu u potkrovlju na
Central Park Westu. To je ubitačno. Cijela je

situacija krajnje nepravedna, preko svih granica. čak i ako se Sandman ne izvuče, doktorica Self
najvjero jatnije hoće, iako je ona jednako kriva za ubojstva kao i on, zato što je zadržavala informacije,
zato što ih nije provjerila. Nije ju briga. Benton je mrzi. Vo lio b i da nije tako, ali mrzi je v iše nego što
je ikad ikoga mrzio. Kiša tutnji po krovu automobila. Udaljene ulične svjetiljke obavi-jene su maglo m.
Benton ne mo že razaznati lin iju horizonta, ne može prepoznati gdje prestaje luka a počinje nebo. Po
ovakvom vremenu ništa ne mo že razaznati. Od jednom se nešto pomakne. On se ukipi. Srce mu se
ubrza dok pro mat ra tamni obris kako se šulja uz ogradu s druge strane ceste. "Nešto se miče", p renese
on Lucy. "Je li tko na mreži? Ja ne v idim nikoga." "Nitko n ije na mreži." Odgovori mu njezin glas kroz
prijamn ik u uhu. I ona je sigurna da se Sandman nije uključio u bežičnu mrežu lu ke. "Kako to misliš,
nešto se miče?" upita. "Kod ograde, točno desno od mene. Sad se zaustavio. Stoji, men i s desne strane."
"Ja sam udaljena desetak minuta. Ni toliko." "Izlazim", kaže Benton i polako otvori vrata auta.
Automatsko svjetlo u autu je isključeno. Vlada potpuna tama, zbog čega se bubnjanje kiše čini još
glasnije. On zavuče ruku u jaknu i izvadi pištolj. Izađe, ali ne zatvori vrata auta do kraja. Ne proizvede
ni jedan jed ini zvuk. Zna kako se to radi. Ne želi ni pomisliti ko liko je puta to morao učiniti. Kreće se
poput duha, poput tamne tihe sjenke, preko lokvi i kroz kišu. Zastane svakih nekoliko koraka. Siguran je
da ga osoba s druge strane ceste ne vidi. Što radi? Samo stoji tamo pokraj ograde i ne miče se. Benton
priđe b liže, a silueta i dalje mirno stoji. Jedva je vidi kroz gusti pljus ak, a i ne čuje ništa osim pljuštanja
kiše. "Jesi li OK?" začuje Lucyn glas u uhu. Ne odgovori. Zaustavi se iza telefonskog stupa i osjeti miris
kre-ozota. Obris kod ograde pomakne se ulijevo. Sad je gotovo točno ispred njega i Benton krene preko
ceste. Lucy se opet oglasi: "Jesi li OK?" Benton ne odgovara. Tako je blizu silueti da mo že vid jeti
tamnu sjenu preko lica i jasan obris šešira, a zatim opazi kretnju. Iskoči pred siluetu s uperenim
pištoljem. "Ne miči se", kaže t ihim, prijetećim glasom. "Imam devetmili- metarski pištolj uperen točno
u tvoju glavu. Da se nisi maknuo." Muškarac se - Benton je siguran da je u p itanju muškarac -pretvorio
u kip. Ne daje n i glasa od sebe. "Polako se udalji od ceste, ali ne prema meni. Zakorači u lijevo.
Samo polako. Sad se spusti na koljena i stavi ruke na glavu." A zatim se obrati Lucy: "Imam ga. Mo žeš
doći." Kao da je od mah iza ugla. "čekaj", kaže ona napetim g lasom. "Drži se. St ižem." Benton zna da
je daleko - predaleko da mu pomogne u slučaju da bude problema. Klečeći s rukama na glav i na
raspucanom, mo kro m asfaltu, muš karac progovori: "Molim vas, nemo jte pucati." "Tko si ti?" upita
Benton. "Reci mi t ko si." "Ne pucajte." "Tko si ti?" Benton će jačim glasom, glasnije od kiše. "Što
radiš ovdje? Reci mi t ko si." "Nemo jte pucati." "Kvragu. Reci mi t ko si. Što radiš tu u luci?
Neću te još jedanput pitati." "Ja znam tko ste vi. Prepoznajem vas. Ruke su mi na g lavi, ne mo rate
pucati", glas muškarca miješa se s pljuštanjem kiše. Benton primijet i strani naglasak. "Ja sam tu da u
hvatim ubojicu, baš kao i vi. Benton Wesley? Jesam li u pravu? Molim vas, spustite pištolj. Ja sam Otto
Po ma. Tu sam iz istog razloga kao i v i. Ja sam satnik Otto Po ma. Molim vas, spustite pištolj." Poeova
taverna, nekoliko minuta vožnje od Marinove ribars ke kolibe. Dobro bi mu došlo koje pivo. Ulica je v
lažna i b listavo crna, a vjetar nosi miris kiše, mo ra i močvare. Sad osjeća olakšanje. Juri na svom Road
masteru kroz tamnu, kišnu noć. Zna da ne bi trebao piti, ali ne zna kako p restati. No to sad nije n i v
ažno. Ono što se dogodilo slomilo mu je dušu i ispunilo ga u žasom. Iz njega je provalila zvijer, izronilo
nekakvo čudovište i sad se mora suočiti s onim čega se oduvijek bojao. Peter Rocco Marino nije
pristojno ljudsko biće. Kao i gotovo svaki zločinac ko jeg je dosad uhvatio, vjerovao je da nije kriv ni za
što Što mu se dogodilo u životu, da je on zapravo dobar, hrabar i dobronamjeran. Nije mogao biti dalje
od istine. On je sebičan, bolestan i loš čovjek. Loš, loš, loš. Zato ga je supruga napustila. Zato mu je
propala karijera. Zato ga Lucy mrzi. Zato je uništio ono najbolje što je ikad imao. Njegov i Scarpettin
odnos je mrtav. On ga je ubio. Brutalno ga je zatukao. Svaki put ju je izdao zbog nečega za što nije bila
kriva. Nikad ga nije željela. A zašto i bi? Nikad joj nije bio privlačan. Kako joj je i mogao bit i
privlačan? I zato ju je kazn io. On prebaci u veću brzinu i pritisne papučicu gasa. Vo zi prebrzo. Kiša ga
bocka po goloj ko ži, a on juri prema špici - tako on zove okupljališta na otoku Sullivan. Automobili su
parkirani gdje god je b ilo mjesta. Zbog lošeg vremena, nema motocikala. Samo n jegov. Pro mrzao je i
šake su mu potpuno ukočene. Osjeća nepodnošljivu bol i sram oblo žen otrovnim bijesom. Otkopča
kacigu, tu beskorisnu kantu za mo zak, i objesi je na ručku, pa zaključa prednju vilicu motora. Praćen
šuškanjem kabanice, u lazi u restoran od neobrađenog, izlizanog drveta, s ventilatorima na stropu i
uokvirenim posterima gavrana iz v jero jatno svih filmova koji su ikad snimljeni po djelima Edgara A
llana Poea. Bar je krcat. Srce mu poskoči i zadrhti poput prestrašene ptice kad opazi Shandy kako stoji
između dva muškarca. Jedan od njih nosi rubac oko glave. To je muškarac kojeg je Marino neku večer

zamalo ubio. Shandy razgovara s njim, priljubljena cijelim t ije lo m u z n jegovu ruku. Marino
zastane pokraj vrata. Toliko je mo kar da s njega kaplje kišnica po izlizanom podu. Pro matra prizor
ispred sebe, ne znajući što da učini, dok mu bol u ranama raste poput otekline, a srce luđački udara.
Kao da mu kroz vrat galopira krdo konja. Shandy i muškarac s rupcem ispijaju pivo i tekilu i
grickaju čips s čilijem i siro m. Isto ono što ona i Marino obično naručuju kad dođu ovamo.
Odnosno, kad su dolazili ovamo. Nekad. Nikad više. Danas ujutro nije upotrijebio hormonski gel.
Nevoljko gaje bacio, uz podrugljivo šaputanje nekoga zlog glasa iz dubine njegova mraka. Ne mo
že v jerovati da je Shandy toliko drska i bezobrazna da se pojavila ovdje s tim muškarcem. Jasno je
što to znači. Ona gaje nahuškala da zaprijeti doktorici. Ma koliko Shandy bila gadna, ma koliko b
io gadan taj tip, ma koliko b ili gadni zajedno, Marino je gadniji. Ono što je njih dvoje pokušalo
učinit i doktorici nije ništa u odnosu na ono što je on učinio. Marino priđe baru ne g ledajući u
njihovu smjeru i praveći se da ih ne vid i. Ne zna zašto nije primijetio Shandyn BMW. Vjerojatno
ga je parkirala u sporednoj ulici. Uvijek se brine da joj netko ne ošteti boju na autu. Pita se i gdje je
čoper tog tipa s rupcem, a onda se sjeti što je rekla Lucy. Da jo j ne izg leda pouzdano. Sigurno je
učinila nešto s motorom. Vjero jatno će uskoro učiniti nešto slično i s Marinovim. "Štaš ti, mileni?
Di si b io dosad?" Barmenica izg leda kao da joj je petnaest godina, ali Marinu svi mladi ljudi tako
izgledaju. Toliko je deprimiran i rastresen da joj se ne može sjet iti imena. Misli da se zove Shelly,
ali boji se reći. Možda Kelly. " Bud Lite", kaže, nagnuvši se bliže n joj. "Nemoj gledat. Po znaš
onog tipa tamo sa Shandy?" "Da, dolaze već neko vrijeme." "Otkad?" upita Marino, dok ona gura
krig lu točenog piva prema n jemu i istodobno uzima novčanicu od pet dolara. "Naručiš jedno,
dobiješ dva. Znači, slijedi t i još jedno pivo, mileni. Ah, ček malo. Povremeno navraćaju još otkad
sam počela tu radit i. Od prošle godine, mislim. Ne sviđa mi se ni jedno ni d rugo, ali to kažem
samo za tvoje uši. Nisam p itala kako se zove. Ne znam. Nije jed ini s kojim dolazi. Mislim da je
udana." "Nemo j srat." "Nadam se da ste ti i ona odlučili predahnuti jedno od drugoga. Zauvijek."
"Nemam ništa s njom", kaže Marino, p ijući svoje pivo. "Ni sad ni prije." "Ništa osim problema,
mileni", kaže Shelly ili Kelly. Marino osjeća Shandyn pogled. Prestala je razgovarati s muškarcem s
rupcem. Pita se je li spavala s tim tipo m cijelo vrijeme. Pita se odakle joj u kradeni novčići i kako
dolazi do novca. Možda jo j tata nije ostavio ništa, pa je smatrala da zato mora ukrasti od njega.
Marino se sad pita mnogo toga. Da se bar pitao prije. Shandy ga promatra u žaren im očima kako
podiže ledenu krig lu i otpija gutljaj piva. Izgleda kao da je napo la poludjela. Marino razmišlja o to
me da ode sjesti bliže n joj, ali ne mo že se prisilit i da to učini. Zna da mu n jih dvoje neće n išta
reći. Siguran je da će mu se smijati. Shandy lakto m gurne muškarca s rupcem. On pogleda Marina i
nad moćno se nasmiješi. Vjero jatno misli da je situacija zaista smiješna, dok sjedi tamo i pipka
Shandy. Cijelo je vrijeme znao da Shandy nije Marinova cura. Kvragu, s kim još sve spava? Marino
strgne svoju ogrlicu sa srebrnim dolaro m i ubaci je u kriglu. Do lar bućne u pivo i poto ne na dno.
Marino odgurne kriglu, ko ja otkliže niz bar i zaustavi se blizu njih, a zatim izađe van. Nada se da
će izaći za njim. Kiša je jenjala. S pločnika obasjanog uličnim svjetlo m diže se para. On sjedne na
mokro sjedalo motora i čeka, nadajući se da će ga slijed iti. Pro matra ulazna vrata Poeove taverne i
čeka, u nadi. Možda b i on mogao početi tuču. A oni bi je mogli završiti. Kad bi mu bar srce
usporilo, kad bi bar prestala ta bol u prsima. Mo žda dobije srčani udar. Srce bi mu trebalo zadati
zadnji udarac, kad je tako loš. Marino sjedi, gledajući vrata, pro matrajući ljude s druge strane
osvijetljen ih prozo ra. Svi su sretni, osim njega. Zapali cigaretu i nastavi sjediti na svom mo kro m
motoru u mokroj kabanici, pušeći i čekajući. Kakva je ništarija postao. Više mu čak ne uspijeva ni
prisilit i ljude da se naljute na njega. Ne mo že nikoga natjerati ni da se potuče s njim. Kakva
ništarija. Sjedi vani u mraku vlažno m od kiše i puši, gledajući prema vratima i priželjkujući da
Shandy ili tip s rupcem, ili oboje, izađu i pru že mu priliku da osjeti da još uvijek nešto vrijedi. A li
vrata se ne otvaraju. Nije ih briga. Ne boje ga se. Ne u zimaju ga ozb iljno. On još malo pričeka,
pušeći, pa otključa prednju vilicu i upali motor. Pritisne gas do kraja i odveze se uz cv ilež guma.
Parkira motor ispod svoje ribarske kolibe. Ključ ostavi u bravi, jer mu motor više neće trebati.
Tamo kamo on ide ne voze se motorima. Hoda brzim korako m, ali ne tako brzim kakv im mu tuče
srce, pa se po mraku uspne stepenicama do svog mo la i misl i na to kako se Shandy rugala njegovu
starom, klimavom doku, govoreći da je dugačak, tanak i iskrivljen ko anoreksična buba. Po mislio
je da je duhovita i spretna s riječima kad je to rekla, kad ju je prv i put doveo ovamo i kad su vodili
ljubav cijelu noć. Prije deset dana. To je b ilo samo to. Mora u zeti u ob zir da ga je navukla, da nije
slučajno počela flertovati s njim onog dana kad su pronašli malog dječaka. Možda ga je samo ht jela
iskoristiti da dobije in formacije, a on joj je to omogućio. Sve zbog prstena. Doktorica je dobila
prsten, a on je izgubio glavu. Marinove goleme čizme odzvanjanju teškim korako m po mo lu, čije
se vremeno m uništene daske tresu pod težinom njegova tijela. Male se mušice roje oko njega. Kao
u crt icu. Na kraju mola zastane, teško diš ući. Mušice će ga živog pojesti, kao da ga grize milijun
nevidljivih zubića. Suze

mu natapaju oči, a prsa se ubrzano odižu kao u čovjeka ko ji je upravo dobio smrtonosnu injekciju,
neposredno prije nego što mu lice poprimi sivoplavu boju i on u mre. Mračno je i oblačno. Nebo se
stopilo s vodom, a odozdo dopire tup zvuk odbojnika i vode što blago oplakuje stupove mola. Uz krik,
koji kao da ne dopire iz njega, Marino zavit la svoj mobitel sa slušalicom svom snagom. Bacio ih je tako
daleko da n ije ni čuo gdje su pali. 19 Ko mpleks zgrada Nacionalne sigurnosti Y-12. Scarpetta zaustavi
unajmljeni auto na kontrolnoj ramp i usred betonskih zidova i ograde s bodljikavo m žico m na vrhu.
Spusti prozor auta, drugi put u posljednih pet minuta, i preda čuvarima svoju identifikacijsku značku.
Jedan čuvar uđe u kućicu kako bi obavio telefonsku provjeru, dok drugi pretražuje prt ljažn ik njezina
crvenog Dodge Stratusa. Scarpetta nije baš bila sretna kad je v idjela da je taj auto čeka na aerodromu
Hert z, kad je prije sat vremena sletjela u Kno xville. Tražila je SUV. Ne vozi crvene aute. čak ne nosi
ni odjeću crvene boje. čuvari sad nekako
temeljitije p ristupaju svom poslu nego prije. Inače su oprezni, no ovaj auto kao da ih čin i još
opreznijima. U Y-12 nalazi se najveća zaliha obogaćenog urana u državi. Osiguranje je izu zetno
strogo. Scarpetta uglavnom nikad ne traži pomoć znanstvenika koji tu rade, osim ako nu žnost te
pomoći nije dosegla, kako ona kaže, kritičnu razinu. Na stražnjem sjedalu auto mobila je prozor iz
praonice Lydije Webster umotan u smeđi papir i mala kutija sa zlatnim novčićem na ko jem je
otisak prsta neidentificiranog ubijenog dječaka. U udaljeno m kutku ko mp leksa nalazi se
laboratorij smješten u zgradi od crvene cig le koja se ni po čemu ne razlikuje od drugih, osim što
udomljuje najveći skenirajući elekt ronski mikroskop na svijetu. "Možete parkirati tamo preko",
pokaže joj čuvar. "Stići će svake sekunde, pa mo žete voziti za njim." Ona se makne s puta i parkira
sa strane, čekajući crni Tahoe doktora Fran za, upravitelja zn anstvenog laboratorija za ispitivanje
ma terijala. Kad god dolazi ovamo, vozi za n jim. Bez obzira na to koliko puta bila ovdje, ne mo že
zapamtit i kuda mora ići. Ne bi se ni usudila sama t ražiti pravi put. Izgubiti se u ko mp leksu u
kojem se proizvodi nuklearno oružje baš i n ije uputno. Doktor Franz se polako doveze u svom
Tahoeu, zao krene i ru ko m joj da znak kro z pro zor da ga slijed i. Ona vozi za n jim pokraj
bezličn ih zgrada s bezličnim naziv ima, a zatim se krajolik posve promijeni i pretvori u šu mu i
otvorena polja. Naposljetku stignu do jednokatnice s laboratorijima, poznatije pod nazivo m
Tehnologija 2020. Oko liš izgleda kao pastoralna id ila, što je varka. Scarpetta i doktor Franz izađu
iz svojih automobila. Ona izvuče prozor u motan u smeđ i papir sa stražnjeg sjedala, na kojem ga je
vozila vezanog sigurnosnim pojasom. "Kakvu ste nam igračku donijeli ovaj put?" upita je on.
"Prošli su put bila cijela vrata." "Na kojima smo pronašli otisak čizme, zar ne? A nit ko nije mislio
da je tamo." "Negdje uvijek nečeg ima", krilatica je doktora Fran za. Njezinih je godina, odjeven u
polo-majicu i široke traperice. Izg ledom ne odgovara slici kakva čovjeku prva padne na pamet kad
zamisli nu klearnog inženjera, koji obožava provoditi vrijeme očarano povećavajući ko madić
valjanog čelika, predljive bradavice pauka ili ko madiće i dijelove svemirskih let jelica i pod
mornica. Scarpetta ulazi za n jim u prostoriju koja bi nalikovala na normalni laboratorij da nema
masivne metalne ko more poduprte s četiri amort izacijska stupa promjera prosječnog debla.
Elektronski mikroskop VisiTech Large Chamber Scanning Electron Microscope - LC-SEM, teži
deset tona. Morali su upotrijebiti dizalicu od četrdeset tona da ga postave. Jednostavno rečeno, to je
najveći mikroskop na svijetu, prvotno namijen je n analizi izdržljivosti materijala poput metala koji
se ko riste u proizvodnji oru žja, a ne potrebama Forenzičnih znanosti. No što se Scarpette tiče,
tehnologija je tehnologija, a za pristup ovoj u Y-12 spremna je besramno moliti. Doktor Franz od
mota prozor te ga postavi zajedno s novčićem na pokretni čelični stol debljine osam centimetara i
počne pozicionirat i elektronski top veličine o manje rakete. Detektore što vire iza topa prib liži što
više mo že sumnjiv im područjima p ijeska, ljep ila i slo mlje nog stakla. Daljinskim upravljan jem
namješta visinu i nagnutost osi, uz šum i škljocanje aparata. Zaustavlja se na krajn jim točkama – ili
prekidačima - koje sprječavaju da dragocjeni dijelovi mikroskopa smrve u zorke ili jedan drugoga
ili da prijeđu rub ispitivanog p odručja. Potom zatvori vrata tako da mo že napraviti vakuu m u
prostoriji na deset na minus šestu, objasni, pri čemu se vrata nikako ne mogu otvoriti ma kako jako
pokušali, doda i pokaže joj. Sad su u biti stvorili uvjete kakv i vladaju u svemiru, nastavi
objašnjavati. Nema vlage, nema kisika, n ičega osim mo leku la zločina. Uz zvuk vakuu mskih
crpki i električni s mrad, počne zagrijavanje čiste sobe. Scarpetta i doktor Fran z izađu, zatvarajući
vanjska vrata, i ponovno se vrate u laboratorij. Jedan stupac crvenih, žutih, zelenih i bijelih svjetala
potvrđuje da u ko mori nema ljudi. To bi b ila trenutačna smrt, kao boravak u svemiru bez
svemirskog odijela, kaže doktor Franz. On sjedne za računalnu konzolu s brojn im, velikim, ravnim
v ide-ozaslonima i kaže Scarpetti: "Da vidimo . Na koje ćemo povećanje staviti? Možemo ići do
dvjesto tisuća puta." Naravno da bi mogli, ali on se samo šali. "Pod tim bi povećanjem zrnce pijeska
izgledalo kao p lanet. Možda bis mo otkrili i male ljude koji žive na njemu", kaže Scarpetta. "Baš
sam to i ja po mislio", veli on, određujući postavke na raznim izbornicima. Scarpetta sjedne pokraj
njega. Grubi zvuk vakuu mske crpke podsjeti je na MRI skener. Zatim se uključi turbo

pumpa, nakon čega uslijedi t išina ko ju u ravnomjern im razmacima prekidaju s amo teški, g lasni
uzdasi velikog sušača zraka dok izbacuje v lagu iz ko more, nalikujući na disanje kita. Oni malo
pričekaju, a kad se pojavi zeleno svjetlo, ugledaju ono što vidi instrument dok
elektronska zraka pada na odabrano područje na prozorsko m staklu. "Pijesak", kaže doktor Franz. "A
ko ji je ovo vrag?" Pomiješane s različitim oblicima i veličinama zrnaca pijeska, koja izg ledaju kao
krhotine i odlo mljeni ko madi stijena, vide se kuglice s kraterima. Poput mikroskopskih meteora i
mjeseca. Analiza ele menata pokazu je da pijesak u z silicij sadrži barij, antimon i o lovo. "Je li bilo
pucnjave u ovom slučaju?" upita doktor Fran z. "Koliko ja znam, n ije", odgovori Scarpetta, a zat im
doda: " Kao u Rimu." "Možda se radi o česticama o kolinskog ili industrijskog zagađenja", nagađa
doktor Franz. "Ovaj najviši vršak predstavlja silicij, naravno. Uz njega ima tragova kalija, natrija i
kalcija, ali ne znam zašto ima i tragova alu min ija. Isključit ću prikaz pozadine, odnosno stakla." Sad
razgovara sam sa sobom. "Ovo je slično, vrlo slično, onome što su pronašli u Rimu ." Scar -petta
ponovi što je maloprije rekla. "Pijesak u očnim dupljama Drew Martin. Ista stvar. Ponavljam se zato
što ne mogu vjerovati. I čin jenica je da ne razu mijem. Ovo izgleda kao tragovi ispaljen ja iz vatrenog
oružja. A ove ovdje tamno osjenčane zone?" ona pokaže.
" Ovi slo jevi?" "To je ljepilo", odgovori doktor Fran z. " čak bih se usudio reći da pijesak nije iz Rima i
o kolice. Što je s pijesko m iz slučaja Drew Martin? Budući da nije sadržavao bazalt i ništa nije
ukazivalo na vulkansko podrijetlo, što bi se očekivalo za to područje, znači li to da je ubojica odnekud
donio pijesak sa sobom u Rim?" "Znam da nikad nisu ni mislili da pijesak potječe otamo. Bar ne s
obližn jih p laža oko Ostia. Ne znam što je radio. Mo žda je p ijesak simbol, možda ima neko značenje.
Međutim, već sam vidjela p ijesak pod povećanjem. Vid jela sam i zemlju pod povećanjem. Ali ovo još
nisam v idjela." Doktor Franz još malo namjesti kontrast i povećanje, pa kaže: "Sad izg leda još
čudnije." "Možda su to epitelne stanice. Koža?" Scarpetta proučava to što se vidi na zaslonima. "Ništa
se slično ne spominje u slučaju Drew Martin. Moram nazvati satnika Po mu. Sve ovisi o to me što se
smatralo važn im. Ili što su opazili. Koliko god policijski laboratorij bio dobro opremljen, sigurno nema
instrumente kakvi se koriste u znanstvenoistraživačke svrhe. Sigurno nema ovakve." M isli na LC-
SEM . "Pa, nadam se da nisu koristili maseni spektro metar i razgradili cijeli uzorak u kiselin i. A ko
jesu, onda nije preostalo ništa za ponovno testiranje." "Nisu", kaže ona. "Radili su rendgensku
strukturnu analizu i Ramanovu spektroskopiju. U p ijesku koji imaju još bi trebale b iti sve stanice kože.
Međutim, kao što rekoh, ne znam jesu li. U izvješću se to ne spominje. Nitko to nije spomenuo. Moram
nazvati satnika Po mu." "Kod njih je sedam sati navečer." "Satnik je ovdje. Mislim, u Charlestonu."
"Sad sam još zbunjeniji. Zar mi niste rekli da je on karabinjer, a ne pripadnik charlestonske policije?"
"Sinoć se neočekivano stvorio u Charlestonu. Nemojte me ništa pitati. Ja sam još zbunjen ija od vas."
Još je zatečena. Nije b ila ugodno iznenađena kad joj se Benton sinoć pojavio na vratima kuće zajedno
sa satniko m Po mo m. Na trenutak je ostala bez riječi koliko je bila zapanjena. Pop ili su kavu, pojeli
juhu i otišli jednako naglo kao što su i došli. Nakon toga Bentona nije v idjela. Nesretna je i
povrijeđena. Nije sigurna što da mu kaže kad ga vidi - kad god to bilo. Prije nego što je danas ujutro
doletjela ovamo, razmišljala je o to me da skine prsten s ruke. "DNK", govori doktor Franz. "Zato
nećemo upotrijeb iti b jelilo, da ne uništimo u zorak. No signal bi bio bolji kad bismo mogli u klon iti
stanice ko že i masnoće. Ako su to stanice kože." Ovo je poput promatran ja zviježđa na noćnom nebu.
Nalikuju li na životinju ili na neka ko la? Ima li mjesec lice? Što ona zapravo vidi? Izgura Bentona iz
svojih misli, tako da se može usredotočiti na to što gleda. "Tako je, nećemo uporabiti klor, a za svaki
slučaj b ismo trebali pokušati s DNK", kaže ona. "Premda su epitelne stanice uobičajeni nalaz u analizi
tragova pucanja, to se događa samo kad se uzorak s ruke osumnjičenika u zme s po moću ljepljive
karbonske vrpce. Dakle, ovo što tu vidimo - ako se radi o koži - nema nikakvog smisla, osim ako stanice
kože nisu prenesene s ruku ubojice ili su već otprije b ile na prozorsko m staklu. Međutim, ovo drugo
tumačenje mi je malo čudno, budući da je staklo b ilo oprano i obrisano, što vidimo po ovim zaostalim
nit ima t kanine. Izgleda kao da su od bijelog pamuka, kao i prljava majica kratkih rukava koju smo
pronašli u košari za rublje. No p itanje je što to znači. Zapravo, ne znači gotovo ništa, jer je praonica
bila prava riznica mikroskopskih niti. " "Pri ovo m povećanju, sve se pretvara u rizn icu." Doktor Fran z
rukuje mikroskopom u z po moć miša računala. Pro mijen i polo žaj topa pa elektronska zraka padne na
dio prozora s razb ijen im staklo m. Na osušenoj i očvrsloj poliuretanskoj pjen i pukotine izgledaju
poput kanjona. Bijeli oblici nejasnih obrisa mogli bi biti
epitelne stanice, a crte i pore tragovi kože nekog dijela t ijela koji je b io u dodiru sa staklo m. Ima
i ko madića d laka. "Je li netko udario u staklo ili ga probio šako m?" upita doktor Fran z. "Možda
se tako razb ilo." "Nije razbijeno ni šako m ni nogom", istakne Scarpetta. "Ne v ide se otisci dlana
ili tabana." Scarpetta si ne mo že izbiti Rim iz glave. "Možda su tragovi ispaljenja oru žja bili u
pijesku, a ne na nečijim rukama."

"Mislite, bili su u pijesku prije nego što gaje on dirao?" "Možda. Drew Mart in nije bila ustrijeljena.
To je ustanovljeno. S druge strane, u pijesku iz n jezinih očnih duplji pronađeni su tragovi barija,
antimona i olova." Ona ponovi što su sve pronašli, pokušavajući tako razjasniti nalaze. "Duplje joj
je ispunio pijesko m i zatim zalijepio v jede. Možd a je ovo što izgleda kao trag iz vatrenog oružja
imao na šakama i prenio na p ijesak dok je njime punio očne duplje, budući da ga je sigurno dirao
golim rukama. No što ako su ti tragovi već otprije u pijesku?" "Prvi put čujem da je netko napravio
tako nešto. U kakvom to svijetu živimo?" "Nadam se daje ovo i posljednji put da čujemo da netko
radi takve stvari. I ja se pitam isto gotovo cijelog života", odgovori Scarpetta. "Ništa ne ukazuje na
to da nisu već otprije tu", kaže doktor Fran z. "Drugim riječima, je li u ovom slučaju" - on pokaže
na slike na zaslonu - "pijesak na ljep ilu ili ljepilo na pijesku? I je li imao p ijesak na rukama ili ruke
u pijesku? Rekli ste da se u analizi ljepila u Rimu nisu koristili masenim spektro metrima. Jesu li ga
analizirali FTIR-o m?" "Mislim da n isu. Radilo se o cijanoakrilatu. To je sve što znam", kaže ona.
"Možemo li pokušati s FTIR -o m, da vidimo kakav mu je molekularni sastav?" "Možemo."
"Možemo li analizirati i ljepilo s prozora i ono s novčića?" "Naravno." Infracrvena spektroskopija s
Fourierovom t ransformacijo m ili kraće - FTIR, jednostavnija je metoda nego što bi se dalo
zaključiti na temelju naziva. Kemijske veze u molekuli apsorbiraju svjetlost različitih valnih
duljina, pri čemu nastaje spektar, ko ji je jedinstven kao i otisak prsta. Ono što pronađu na prvi
pogled nije n ikakvo iznenađenje. Ljep ilo sa stakla i ono s novčića proizveli su isti spektar. U oba
je slučaja u pitanju cijanoakrilat, ali ni Scarpetta ni doktor Fran z ne poznaju tu vrstu cijanoakrilata.
Molekularna s truktura ne odgovara strukturi etilcijanoakrilata iz običnog ljepila. Donekle je
drugačija. "Dva- oktil- cijanoakrilat", kaže doktor Franz. Prošlo je dosta vremena - već je po la tri.
"Po jma nemam što je ovo. Mislim, očito je nekakvo adhezivno sredstvo. Kakvu je mo leku larnu
strukturu imalo ljep ilo iz Rima?" "Nisam sigurna da je to itko ispitivao", kaže ona. Stare građevine
kupaju se u toploj svjetlosti. M jesec je točno iznad vrha bijelog tornja Svetog Mihovila. Iz svoje
raskošne sobe doktorica Self ne može ra zaznati luku i ocean od neba, jer nema zvijezda. Prestalo je
kišit i, ali ne zadugo. "Jako mi se sviđa ona fontana u obliku ananasa, premda se ne vidi odavde",
kaže doktorica Self, gledajući svjetla grada s druge strane prozora zato što je to ugodnije nego da
gleda Shandy. "Tamo dolje blizu vode, ispod tržnice. Ljeti se u njoj brčkaju d ječica. Ah, ko liko je
samo te siro mašne dječice. No stvaraju priličnu buku, koja b i ti kvarila raspoloženje da živiš u
neko m od onih luksuznih apart mana. Slušaj, čuje se helikopter. ču ješ li ga?" kaže doktorica Self.
"To je Obalna straža. I oni veliki avioni kakve ima Air Force. Izgledaju kao leteći ratni brodovi,
svako malo su u zraku i lete t i iznad glave. Znaš što to znači, t i veliki avioni. To samo znači da se
troši više novca poreznih obveznika, a zbog čega?" "Da sam znala da ćeš mi prestati plaćati, ne bih
t i n išta govorila", kaže Shandy sa svog stolca pokraj pro zora, potpuno nezainteresirana za pogled
koji joj se pru ža. "Da ima još više razaranja, još više smrti", nastavi doktorica Self. "Znamo što se
događa s tim dečkima i curama kad se vrate kući. S t ime s mo jako dobro upoznati, zar ne,
Shandy?" "Daj mi to o čemu s mo razgovarale, pa ću te mo žda pustiti na miru. Ja samo želim što i
svi drugi. Nema ničeg lošeg u tome. Jebe mi se za Irak", kaže Shandy. "Ne želim sjedit i ovdje
satima i slušati o tvojoj politici. Ako želiš čuti što je stvarna politika, odi u kafić." Ona se nasmije
na ne baš ugodan način. "E, ko ja bi to slika bila - ti za baro m. Na staroj ro ktavoj motorčini." Ona
zazvecka ledo m u čaši. " Vid im te ko sad: po tuđim glogin jama mlatiš usred Bushove zemlje."
"Za razliku od tebe, ko ja mlat iš praznu slamu." "Mi ti mrzimo arabere i pedere i p rotiv smo
bacanja d ječice u zahod i prodavanja njihovih tijela i organa med icinskoj znanosti. Mi volimo pitu
od jabuka, pečena pileća krilca, Budweiser i Isusa. E da - i jebanje. Daj mi to po što sam došla, pa
ću začepit usta i otići do ma." "Kao psihijatrica, uvijek govorim upoznaj sebe. No
s tobom nije tako, draga moja. Tebi preporuč ujem da učin iš sve što možeš da se ne upoznaš."
"Jedno je sigurno", kaže Shandy podmuklo. "Marino te je zaboravio čim je pronašao mene, a t ražio me
po cijelo m t ijelu." "Učinio je točno ono što sam i predvid jela. Mislio je krivom glavo m", kaže
doktorica Self. "Možeš biti bogata i slavna ko Oprah, ali n i jedan se muškarac neće toliko napaliti na
moć i slavu kao na mene. Ja sam mlada i po željna i znam što muškarci žele. I još mogu ko liko i oni. A
oni sa mno m mogu čak i duže nego što su zamišljali u najluđim snovima", kaže Shandy. "Govoriš li o
seksu ili o Kentucky Derbyju?" " Govorim da si stara", kaže Shandy. "Možda bih te trebala pozvati u
emisiju. Kakva bih ti samo za nimljiva pitanja mog la postavljati. Što muškarci

vide u tebi. Kakav to čaroban miris širiš oko sebe zbog čega plaze za tobom kao tvoje vlastito dupe.
Prikazat ćemo te točno ovakvu kakva si sada, u pripijen im crnim kožnatim hlačama, čizmama i
traper-jakn i, ispod koje nemaš ništa. I, naravno, s tim piece de resistance, rupcem ko ji izg leda kao
da gori. Izgleda pohabano, najblaže rečeno. No budući da pripada tvom jadno m prijatelju koji je
upravo doživio u žasnu nesreću, mo jim bi gledateljima b ilo baš dirljivo to što nosiš njegov rubac
oko vrata i govoriš da ga nećeš skinuti sve dok se ne oporavi. Nisam sigurna bih li t i ovo trebala
reći, ali kad se glava raspukne poput jajeta i mo zak dođe u izravni dodir s okolino m, što uključuje i
pločnik, posljed ice mogu biti vrlo gadne." Shandy pije. "Pretpostavljam da ćemo nakon sat
vremena - jer ne v idim da iz ovoga mo žemo napraviti cijelu seriju, samo mali segment jedne
emisije - zaključiti da si ti zamamna i zgodna žena čija se podatnost i zavodljivost ne može poreći",
kaže doktorica Self. "Za sada se možeš izv lačit i na te svoje sirove kvalitete, ali kad dođeš u godine
koje misliš da ja imam, grav itacija će te učin iti poštenom ženo m. Pa o čemu ja govorim u svojim
emisijama? Gravitacija će vam svima doći glave. život je padanje. Ne vodi p rema stajanju ili
letenju, ma čak ni sjedenju. Nego prema padanju, onako kako je Marino pao, s treskom. Kad sam te
ohrabrila da mu pristupiš nakon što je on bio dovoljno blesav da pristupi meni, dubina pada činila se
minimalno m. Bilo je glavno da stvoriš probleme, draga mo ja. Uostalom, koliko je n isko Marino
uopće mogao pasti, kad se ionako nikad nije baš visoko izd igao?" "Daj mi novac", kaže Shandy. "A
možda b ih ja trebala p latiti tebi, da te v iše ne moram slušati. Nije ni čudo što tvoj—" "Da nisi to
izgovorila", prereze je doktorica Self, ali s osmijeho m. "Dogovorile s mo se o ko me nećemo
razgovarati i čija imena nikad nećemo izgovarati. To je za tvoje vlastito dobro. Ne s miješ to zabora
viti. Uostalom, ti ionako imaš puno više razloga za brigu od mene." "Trebala bi b iti sretna", kaže
Shandy. "Zapravo sam ja tebi učin ila uslugu, jer od sada više nećeš morati imati posla sa mnom.
Vjero jatno ti se sviđam koliko i doktor Ph il." "Gostovao je u mo joj emisiji." "Pa nabavi mi n
jegov autogram." "Uopće nisam sretna zbog toga", kaže doktorica Self. "Da me bar n isi nazvala da
mi kažeš tu odvratnu vijest, a rekla si mi je zato da te isplatim i spasim od zatvora. Ti si snalažljiva
cura. U zatvoru mi ne bi b ila ni od kakve koristi." "Da bar nisam nazvala. Nisam znala da ćeš mi
prestati slati čekove zbog..." "Zbog čega? Zašto bih ti dalje plaćala? Razlogu zbog kojeg sam ti
plaćala više nije potrebna mo ja financijska potpora." "Nisam ti mo rala ništa reći, ali uvijek si mi
govorila da moram bit i iskrena." "Ako jesam, tratila sam riječi", kaže doktorica Self. "I t i se pitaš
zašto...?" "Pitam se zašto me želiš uzrujati. Kršiš pravila. Neke teme ne potežemo." "Marina smijem
potegnuti, kao temu. Bar dosad jesam", Shandy se usiljeno osmjehne. "Jesam li t i rekla? I dalje želi
jebati Veliku Šeficu. To bi te trebalo zabrinuti, budući da ste vas dvije otprilike istih godina."
Shandy tamani kanape kao pržena pileća krilca. "Možda bi te jebao da si ga lijepo zamo lila.
Uglavnom, da mo že b irati, puno radije bi jebao nju nego mene. Možeš li ti to zamisliti?" kaže.
Daje burbon zrak, u sobi se više ne bi imalo što udahnuti. Shandy je u zela toliku količinu pića iz
blagovaonice za posebne goste da je morala zamolit i kućepazitelja za pladanj. Za to vrijeme,
doktorica Self si je pripremala šalicu vrućeg čaja od kamilice, okrenuvši glavu i gledajući na drugu
stranu. "Ona je sigurno posebna", kaže Shandy. "Nije čudo što je toliko mrziš." To je bila metafora.
Doktorica Self inače okreće g lavu od svega što Shandy predstavlja. No budući da je predugo
gledala na drugu stranu, nije vid jela nadolazeći sukob. "Evo što ćemo učiniti", kaže doktorica Self.
"Ti ćeš otići iz ovog lijepog gradića i v iše se nikad nećeš vratiti. Znam da će ti nedostajati tvoja
kuća na plaži, ali budući daje zovem tvojo m iz puke pristojnosti, predviđam da ćeš to brzo
preboljeti. I prije nego što odeš, sve ćeš isprazniti. Ostavit ćeš samo gole zidove. Sjećaš li se što se
pričalo o stanu princeze Diane? Što se zbilo nakon što je poginula? Doslovno su zgulili sag i tapete,
čak su uklonili i žaru lje, a auto zgnječili u kocku." "Nitko neće dirati mo j BMW i mo j motor."
"Počinješ večeras. Sve ćeš izribati, prebojiti, oprati varikino m. Stvari spali - n ije me briga, ali da
nije ostala niti jedna jedina ka pljica krvi, sjemena ili sline, n iti jedan ko mad ić odjeće, n iti jedna
dlaka, v lakno ili ko madić hrane. Moraš se vratiti u Charlotte, kamo i p ripadaš. Pridru ži se svetom
redu sportskih barova i klan jaj se bogu novca. Tvoj pokojni otac bio je mudriji od mene. Nije ti
ostavio ništa. Ja ti mo ram nešto ostaviti. I to nešto mije u džepu. Nakon toga sam s tobom
završila." "Sama si rekla da bih trebala živ jeti tu, u Charlestonu, tako da mogu..." "A sada koristim
svoje pravo na pro mjenu mišljenja." "Ne možeš me prisiliti n i na šta. Jebe mi se tko si ti. Pun mi je
kurac toga da mi stalno govoriš što smijem reći a što ne." "Ja sam tko jesam i mogu te prisilit i na
što god želim", kaže doktorica Self. "Sad je p ravi trenutak da budeš

ljubazna prema men i. Tražila si da ti priskočim u po moć i evo me. Upravo sam ti rekla što da napraviš
i kako da se izvučeš, tako da ne moraš platiti za svoje grijehe. Trebala bi mi reći 'Hvala t i' i 'Tvoja želja
je moja zapovijed' i 'Više n ikad neću učinit i n išta što bi te moglo uzrujati ili dovesti u neugodnu
situaciju.'" "Pa daj mi to onda. Ostala sam bez burbona i bez živaca. Potpuno si me izludjela." "Samo
polako. Nis mo završile s našom čašicom razgovora. Sto si učin ila s Marino m?" "Otpisala ga, kao
gonzo." "Gonzo. Pa ipak si dosta načitana. Fikcija je uistinu najveća čin jenica, a gonzo novinarstvo
istinitije od istine same. Izu zetak je rat, budući da nas je fikcija i dovela do njega. To je pak dovelo do
onoga što si ti učinila, do onog užasnog, okrutnog čina. Nevjerojatno, kad bolje pro misliš", kaže
doktorica Self. "Ti sad sjediš tu u toj stolici zbog Georgea W. Busha. I ja sjedim tu zbog njega. No dru
žit i se s tobom mi je ispod časti i ovo je stvarno zadnji put da te spašavam." "Trebat će mi druga kuća.
Ne mogu se samo iseliti a da nemam kamo otići", kaže Shandy. "Kakva ironija. Nisam sigurna da ću je
ikad moći prihvatiti. Zamolila sam te da se malo poigra š Marinom, zato što sam seja htjela malo
poigrati Veliko m Šefico m, kako je ti zoveš. Nisam tražila da učiniš ništa drugo. Nisam znala za to
drugo. No sada znam. Rijetko me tko mo že nad mašiti, ali sad moram priznati: još nisam upoznala goru
osobu od tebe. Prije nego što se spakiraš, počistiš kuću i odeš tamo kamo već idu ljudi kao što si ti,
odgovori mi na još jedno pitanje. Zadnje pitanje. Je li te to ikad mučilo? Je li ti ikad, bar na t renutak,
bilo problem? Ne govorim o slaboj kontroli nagona, draga mo ja. Kad se nešto tako odvratno neprestano
ponavlja, tu se ne radi o slaboj samokontroli. Kako si to mogla gledati iz dana u dan? Ja ne mogu gledati
ni zlostavljanog psa." "Samo mi daj ono po što sam došla, u redu?" kaže Shandy. "Marina sam otpisala."
Ovaj put se suzdrži i ne doda "kao gonzo". "Napravila sam što si mi rekla..." "Nisam ti rekla da napraviš
to zbog čega sam mo rala doći u Charleston kad imam pametnijeg posla. I ne odlazim dok ne budem
sigurna da si ti ot išla." "Ti si men i dužna." "Hoćeš li da zbrojimo koliko si me koštala svih ovih
godina?" "Ma ti duguješ meni. Ja ga nisam htjela zadržati, ali si me t i prisilila. Ne želim v iše živjet i
tvoju prošlost. Dosta mi je toga da radim sranja u svom životu da bi tebi b ilo lakše nositi se sa sranjima
u tvo m. Mogla si mi ga skinuti s vrata kad god si htjela. Ali n i ti ga nisi željela. Konačno mi je to
postalo jasno. Ako ga ni ti nisi ht jela, zašto sam ja onda mo rala patit i?" "Znaš li t i da se ovaj hotel
nalazi u Ulici Meeting i da bis mo mogle v idjet i mrtvačnicu kad bi moj stan gledao na sjever umjesto
na istok?" "Ona je prokleti nacist. Gotovo sam sigurna da ju je pojebo. Ne samo da je htio, nego je to
stvarno i učinio. Lagao mi je kamo ide, tako da mo že p rovesti noć s njom. Što kažeš na to, ha? Ona je
sigurno n ešto posebno. Toliko je zateleban u nju da bi lajao ko pas i srao u pijesak da mu naredi. Što
sam sve morala istrpjeti. Duguješ mi za to. Ništa se od svega toga ne bi dogodilo da nisi izvela onaj svoj
trik i rekla: 'Shandy, mo žeš li mi učinit i uslugu? U pitanju je jedan malo krupniji, priglup i murjak."'
"Sama sebi si učinila uslugu. Dobila si informacije za koje ja n isam ni znala da ti trebaju", kaže
doktorica Self. "Ja sam samo dala prijed log, a ti taj prijedlog sigurno nisi prihvatila zbog mene.
Jednostavno ti se pružila prilika. Uvijek si znala v ješto iskoristiti priliku. Zapravo bih mogla reći da si u
to me briljantna. A sad, što se tiče ovog začudnog otkrića, mo žda mi je to nagrada za sve što si me
koštala. Tajna avantura? Doktorica Kay Scarpetta prevarila

je svog zaručnika? Pitam se zna li on za to." "A što je sa mno m? Taj je gad prevario mene. To n iko me
ne dopuštam. Mogu imat i kojeg god frajera hoću i da taj debeli gad prevari mene?" "Evo što ćeš učiniti
u vezi s tim." Doktorica Self izvuče kuvertu iz džepa svoje crvene svilene kućne haljine.
"Reći ćeš Bentonu Wesleyju." "Koja si ti mustra." "Samo mislim da bi b ilo pošteno da zna. I da ne
zaboravim - tvoj ček." Ona drži kuvertu u zraku. "Znači, sad ćeš me iskoristiti za drugu igru." "Oh,
draga moja, ovo nije igra. Slučajno imam e-mail Bentona Wesleyja", kaže doktorica Self. "Moj
laptop je na stolu." Scarpettina soba za sastanke. "Ništa čudno", kaže Lucy. "Izg ledalo je isto."
"Isto?" upita Benton. "Isto kao što?" Njih četvero okupljeno je o ko malog stola u nekadašnjoj sobi
za služinčad, gdje je vjerojatno bila smještena mlada žena po imenu Mary koja nije htjela napustiti
obitelj kad su je oslobodili ropstva nakon Građanskog rata. Scarpetta se temeljito potrudila upoznati
povijest svoje kuće. Trenutno bi rad ije da je n ikad n ije kupila. "Ponovit ću pitanje", kaže satnik
Po ma. "Je li imao kakvih pro blema? Možda s poslom?" Lucy kaže: "A kad on nema problema s
nekim poslom?" Marino se niko me n ije jav io. Scarpetta gaje zvala šest puta, mo žda i više, no nije
joj u zvrat io poziv. Na putu

ovamo, Lucy je svratila do njegove ribarske ko libe. Vid jela je n jegov motor parkiran pod kolibo m, ali
kamioneta nije b ilo. Nije otvarao vrata. Nije bio kod kuće. Lucy kaže da je pogledala kro z pro zor, ali
Scarpetta sumnja da je samo to učinila. Poznaje svoju nećakinju. "Da, tu se moram složit i", kaže
Scarpetta. "Rekla bih da je u posljednje vrijeme b io nesretan. Nedostaje mu Florida i žao mu je što se
doselio ovamo. Vjerojatno mu se ne sviđa ni radit i za mene. No sad nije trenutak da se bavimo
iskušenjima i patnjama Petea Marina." Osjeća daje Benton promatra. Zabilježi nešto u svoj blok i
provjeri što je prije zapisala. Proučava preliminarne laboratorijske rezultate, premda točno zna što kažu.
"Nije se odselio", veli Lucy. "Ako i jest, ostavio je sve svoje stvari." "I vi ste sve to uspjeli vid jeti kro z
pro zor?" upita satnik Po ma. Jako ga zanima Lucy. Pažljivo je pro matra ot kad su se okupili u ovoj
prostoriji, kao da ga nekako zabavlja. Lucy pak njega ignorira. Scarpettu gleda onako kako ju je gledao
u Rimu . "čini se da se kroz prozor mo že svašta vidjeti", obrati se Scarpetti, premda zapravo govori
Lucy. "Nije provjeravao ni e-mail", veli Lucy. "Možda pretpostavlja da ga kontroliram. Više se ne
dopisuje s doktorico m Self." "Drugim riječima," kaže Scarpetta, "nestao je s horizonta. Potpuno." Ona
ustane i spusti rolete, jer se smračilo. Ponovno pada kiša. Nije prestalo kišiti otkad je Lucy došla po nju
u Kno xvill, gdje je magla b ila tako gusta da se čak ni p lanine nisu vidjele. Lucy je mo rala stalno
skretati s puta. Letjela je malo m brzino m, na nižim v isinama, slijedeći korita rijeka. Imale su sreću da
nisu nigdje zapele ili je to mo žda bila Bo žja dobra volja. Sve su potrage prekinute, osim onih na tlu.
Lydia Webster nije pronađena, ni živa ni mrtva. Nitko n ije vidio n jezin Cadillac. "Hajdemo se
koncentrirati", veli Scarpetta, zato što ne želi razgovarati o Marinu. Bo ji se da će Benton naslutiti kako
se osjeća. A osjeća se krivo m i ljutito m i sve se više boji. Marino kao da je izveo nekakav
mađioničarski t rik i nestao. Uzeo je svoj kamionet i odvezao se bez ikakvog upozorenja, i ne pokušavši
popraviti štetu koju je prouzročio. Nikad mu n ije bilo lako pokazati što osjeća, nikad se nije prev iše
trudio razu mjet i svoje ko mp licirane emocije, a šte ta koju ovaj put treba popraviti premašuje njegove
sposobnosti suočavanja s problemima. Pokušala ga je prekrižit i, uvjerit i se da joj se živo fućka za
njega, ali stalno joj je pred očima, poput uporne magle ko ja joj zastire pogled i zbog koje ništa jasno ne
vidi. Za to se vrijeme jedna laž pretvara u drugu. Rekla je Bentonu da si je slučajno pričepila zapešća
dok je zatvarala prtljažnik svog SUV-a, pa da zato ima modrice. Nije se razodjenula pred njim.
"Hajdemo vidjet i mo žemo li išta zaključit i iz ovoga što znamo", obrati se svima. "Htjela b ih nešto
reći o pijesku. Radi se o siliciju, odnosno kvarcu, i vapnencu. Pod velikim povećanjem v ide se fra
gmenti školjaka i koralja, što je tip ično za pijesak iz suptropskih područja. Ono što je najzanimljivije,
ali i zbunjuje, jest to što smo pronašli elemente tragova ispaljenja iz vatrenog oružja. Jednostavno ću ih
zvati t ragovi pucanja, zato što ne možemo nikako drugačije objasniti prisutnost barija, antimona i olova
u pijesku s plaže." "Pod uvjetom da je to stvarno pijesak s plaže", kaže satnik Po ma. "Možda i nije.
Doktor Maroni kaže da je onaj pacijent ko ji mu je došao na pregled tvrdio da se upravo vratio iz Iraka.
U toj se zemlji mogu pronaći tragovi pucanja u raznim područjima. Možda je donio pijesak sa sobom iz
Iraka. Mo žda je tamo pomahnitao i pijesak mu slu ži kao podsjetnik." "Nismo pronašli gips, ko ji je
obično prisutan u pustinjskom p ije sku", kaže Scarpetta. "No sastav pijeska uistinu ovisi o kojem dijelu
Iraka se rad i. Ne v jerujem da doktor Maroni ima odgovo r na to pitanje." "Nije mi rekao točno gdje",
kaže Benton. "Piše li u njegovim b
ilješkama?" upita Lucy. "Ne." "Pijesak iz različitih područja Iraka razlikuje se po sastavu i morfo
logiji", kaže Scarpetta. "Sve ovisi o načinu sedimentacije. Premda visoki salinitet nije dokaz da
pijesak potječe s plaže, oba u zorka ko ja imamo - jedan iz slučaja Drew Martin i drugi iz kuće
Lydije Webster - imaju v isok salin itet. Drugim riječima, sadrže sol." "Mislim daje bitan razlog
zbog ko jeg mu je p ijesak toliko važan", kaže Benton. "Što nam pijesak govori o njemu?
Predstavlja se kao Sandman 23. Možda to ime simbo lizira onoga koji uspavljuje ljude? Možda
simbolizira nekakvu vrstu eutanazije koja ima veze s ljepilo m ili nekim sastojkom ljepila koji se ko
risti u med icin i?" Ljepilo je dva-oktilcijanoakrilat. Kirurško ljep ilo . Najviše ga primjenjuju p
lastični kirurzi, ali i drugi liječnici za zatvaranje malih rezova ili posjekotina. Vojska se njime
koristi kao sredstvom za liječenje žu ljeva. Scarpetta kaže: "Možda upotrebljava kirurško ljep ilo u
svom poslu ili mo že doći do tog ljep ila na radnom mjestu. Tu se ne radi samo o simbo lici." "Je li
to ljepilo bolje?" upita satnik Po ma. "Je li bolje upotrijebiti kiru rško ljepilo u mjesto običnog? Ne
znam što sve rade plastični kirurzi." "Kirurško ljepilo je biološki razgrad ivo", odgovori mu
Scarpetta. "Nije kancerogeno." "Zdravo ljepilo." On joj se nasmiješi. "Možemo i tako reći." "Možda
smatra da ljude oslobađa patnje", nastavi Benton, kao da ih nije čuo.

"Rekli ste da je to seksualni zločin", napomene satnik Po ma. Odjeven je u tamnoplavo odijelo,
crnu košulju i crnu kravatu. Izg leda kao da je upravo stigao s neke holivudske premijere ili sišao s
reklame za Arman i. Posve sigurno ne izg leda kao da mu je mjesto u Charlestonu. Sudeći po
Bentonu, Poma mu sada nije n išta simpatičniji nego što mu je bio u Rimu. 23 Sandman - lik iz
narodnih priča i bajki koji stavlja djeci pijesak na oči kako bi im po mogao da zaspu (engl. sand -
pijesak; man - muškarac, čovjek). "Nisam rekao da je seksualni zločin", odgovori Benton. "Rekao
sam da postoji seksualna ko mponenta. A usudio bih se reći i da on toga najvjero jatnije n ije ni
svjestan. Ne znamo napada li svoje žrtve iz seksualnih pobuda. Znamo samo da ih fizički
zlostavlja." "Mislim da n i ta činjenica n ije potvrđena." "Vidjeli ste fotografije ko je je poslao
doktorici Self. Kako biste vi nazvali prisiljavanje žene da sjedi gola u kad i punoj hladne vode? I još
jo j vjerojatno gura glavu pod vodu?" "Ne znam kako bih to nazvao zato što nisam bio tamo s
njim", kaže s atnik Po ma. "Da ste bili tamo, mi sad vjero jatno ne bismo bili ovdje, zato što bi
slučajevi b ili riješeni." Bentonove oči su poput čelika. "Malo mi je preu zetno tumačenje da ih
oslobađa patnje", kaže mu satnik Po ma. "Osobito ako je vaša teorija o mučenju točna. čin i mi se
da on više uzrokuje patnju nego što je uklan ja." "Očito je daje u zroku je, ali mi ovdje nemamo
posla s racionalnim u mo m, nego samo s organiziranim u mo m. On kalkulira i planira. Inteligentan
je i sofisticiran. Zna kako provaliti u kuću a da pritom ne ostavi nikakve t ragove. Možda se upušta i
u kanibalizam. Možda v jeruje da su on i njegove žrtve jedno i tako ih čini d ijelo m sebe. Pridaje
izuzetno veliko značenje svom odnosu sa žrtvama i s matra da je milostiv prema njima." "Dokazi."
To je ono što Lucy mnogo više zanima. "Mislite li da zna da u pijesku ima tragova pucanja?"
"Moguće", odgovori Benton. "Sumnjam da zna", kaže Scarpetta. "Duboko sumnjam. Ako p ijesak i
potječe s nekog ratišta, da tako kažem, s nekog mjesta koje je n jemu važno, to ne znači da zna
kakav je kemijski sastav pijeska. Zašto i b i?" "Dobra primjedba. Rekao b ih da najvjerojatnije nosi
pijesak sa sobom", kaže Benton. "Kao i vlastiti alat i instrumente za rezanje. Što god da donese sa
sobom nema samo utilitarnu ulogu. Njegov je s vijet prepun simbola i kad shvatimo te simbole,
shvatit ćemo iz kojih pobuda sve to radi." "Mene stvarno ne zanimaju ti simboli", kaže Lucy. "Meni
je najzanimljivije to što je pisao doktorici Self. Ja mislim daje to ključno. Zašto njoj? Zašto je
koristio lučku mrežu? Zašto se penjao preko ograde - pretpostavimo da je to učinio. I zašto je
koristio napušteni kontejner? Kao da je teret?" Lucy k'o Lucy. Večeras se popela preko ograde
brodogradilišta i malo prošvrljala uoko lo zato stoje imala nekakav predosjećaj. Odakle bi netko
mogao koristiti lučku mrežu a da ga se prito m ne mo že v idjet i? Odgovor na to pitanje pronašla je
u oštećenom kontejneru u ko jem je otkrila stol, stolicu i bežičn i ruter. Scarpetta je puno
razmišljala o Bullu, o onoj noći kad je odlučio pušiti t ravu pokraj napuštenih
kontejnera i završio s porezotinama. Je li Sand man bio tamo? Je li se Bu li previše prib ližio? Htjela bi
ga to pitati, ali nije ga v idjela otkad su zajedno pretraživali uličicu i pronašli pištolj i zlatni novčić. "Sve
sam ostavila onako kako sam p ronašla", veli Lucy. "Nadam se da neće skužiti da sam
b ila tamo. Premda bi mogao. Ne mogu procijeniti. Večeras još nije poslao niti jednu poruku iz
luke. S druge strane, već ih neko vrijeme ne šalje." "Je li još uvijek oblačno?" upita Scarpetta malo
zabrinuto. "Do ponoći bi se trebalo raščistiti. Svratit ću do laboratorija, a onda idem na aerodrom",
kaže Lucy. Ona ustane, a za njo m ustane i satnik Po ma. Benton ostane sjediti na svojoj stolici.
Pogled mu se susretne sa Scarpettinim i njezin i se strahovi vrate. "Moram s tobom o nečemu
razgovarati", kaže jo j. Scarpetta otprati Lucy i satnika Po mu i zaključa vrata. "Možda bih ja najp
rije trebala nešto reći. Prije svega, pojavio si se u Charlestonu bez ikakve najave", veli. "Nisi
nazvao. Nisam te čula danima, a onda si sinoć neočekivano osvanuo s njim..." "Kay", prekine je
Benton, posežući za svojo m poslovnom torbom i stavljajući je u krilo. "Mislim da sada stvarno nije
trenutak za to." "Jedva da si razgovarao sa mnom." "Možemo li...?" počne on. "Ne, ne mo žemo ovo
ostaviti za kasnije. Gotovo da ne mogu misliti. Moram otići do zg rade gdje živ i Rose, imam
užasno puno posla - previše posla - i sve se raspada i znam o čemu želiš razgovarati sa mnom. Ne
mogu ti reći kako se osjećam. Stvarno ne mogu. Ako si donio odluku, ne krivim te. Potpuno te
razumijem." "Nisam htio reći da ovo ostavimo za kasnije", kaže Benton. "Htio sam predlo žiti da si
prestanemo uskakati u riječ." To je zbuni. Taj njegov pogled, taj izraz u očima. Oduvijek je v
jerovala da tako g leda samo n ju, a sad se boji da to nije istina, da nikad i nije bila istina. Gleda je u
oči i ona skrene pogled. "O čemu želiš sa mno m razgovarati, Bentone?"

"O njemu." "Ottu?" "Ne vjerujem mu. Ne vjeru jem daje čekao Sandmana da se pojavi kako bi poslao
sljedeću poruku. I da je došao pješice? Po kiši? I po mraku? Je li t i rekao da dolazi?" "Pretpostavljam
da mu je netko rekao što se događa, obavijestio ga da postoji veza između slučaja Drew Martin i
Charlestona, odnosno Hilton Heada." "Možda je doktor Maroni razgovarao s njim", Benton razmisli o
toj mogućnosti. "Ne znam. On je kao fanto m." Misli na satnika. "Kamo god da se okreneš, eto njega.
Ne v jerujem mu." "Možda ne vjeruješ meni", kaže Scarpetta. "Možda bi jednostavno to trebao
izgovoriti i završiti prič u." "Nimalo mu ne vjerujem." "Onda se ne bi trebao toliko dru žit i s njim." "I
nisam. Ne znam ni što je radio n i gdje je b io, ali mislim da je došao u Charleston zbog tebe. Očito je
što želi. želi bit i junak. želi te impresionirati. Vodit i ljubav s tobom. Ne mogu reći da bih te krivio.
Zgodan je i šarmantan. To mu priznajem." "Zašto si ljubomo ran na njega? On se ne mo že ni usporediti
s tobom. Nisam učinila n išta što bi ti dalo razloga za ljubo moru. Ti živiš u drugom gradu i ostavljaš me
samu. Razu mijem ako n e želiš više biti u ovoj vezi. Izgovori to više i zav rši s tim." Pogleda u prsten
na svojoj lijevoj ruci. "Da ga skinem?" upita i počne ga skidati s ruke. "Nemo j", kaže Benton. "Molim
te, nemo j. Ne v jerujem da to želiš." "Nije stvar u tome što želim, nego u tome što zaslužujem." "Ne
kriv im muškarce zato što se zaljubljuju u tebe. Ili zato što te žele odvesti u krevet. Znaš li što se
zapravo dogodilo?" "Trebala bih ti vratiti prsten." "Dopusti da ti ispričam što se dogodilo", kaže Benton.
"Vrijeme je da to o svijestiš. Kad ti je u mro otac, s njim je umro i dio tebe." "Molim te, ne budi o
krutan." "Zato što te je obožavao", nastavi Benton. "Nije te mogao ne obožavati. Svoju predivnu
kćerkicu. Svoju pametnu kćerkicu. Svoju dobru kćerkicu." "Ako me želiš povrijedit i, nemo j to čin iti
na ovaj način." "Govorim ti istinu, Kay. Važnu istinu." Opet mu se u očima pojavi onaj izraz. Scarpetta
ga ne mo že pogledati. "Tog je dana dio tebe odlučio da je preopasno primjećivati da te netko obožava
ili fizički želi. Što ako taj ko ji te obožava umre? Uvjerena si da ne bi mogla to ponovno izdržati. Da te
netko želi u seksualnom s mislu? Pa kako bi onda mogla radit i sa svim onim policajcima i tu žiteljima
da misliš kako te zamišljaju golu i maštaju što bi ti sve radili?" "Prestani. Ne zaslužu jem ovo." "Nikad i
nisi." "Samo zato što sam odabrala ignorirati to što me netko gleda na taj način ne znači da sam
zaslužila ono što mi je učinio." "Ma to nikako, ni u kojem slučaju." "Ne želim v iše živjeti ovdje", veli
Scarpetta. "Trebala bih ti vratit i prsten. Pripadao je tvojoj p rabaki." "I što ćeš onda? Pobjeći od kuće?
Kao što si pobjegla kad više nisi imala nikog osim majke i Dorothy? Pobjegla si a da nisi nikamo otišla.
Pobjeg la si u učenje i karijeru. I to takvo m žestino m da nisi imala vreme na osjećati. Sad opet želiš
pobjeći, baš kao i Marino." "Nisam smjela dopustiti da mi ude u kuću." "Već dvadeset godina mu to
dopuštaš. Zašto bi te večeri bilo drugačije? Osobito ako uzmemo u ob zir da je bio pijan i opasan za
sebe. Ako ništa drugo, Kay, imaš dobro srce." "Rose ti je rekla. Ili Lucy." "Dobio sam poruku od
doktorice Self. Neizravnu. Ti i Marino ste imali ljubavnu avanturu. Ostatak
priče sam čuo od Lucy. Ono što se stvarno dogodilo. Pogledaj me, Kay. Ja tebe mogu pogledati."
"Obećaj mi da mu nećeš ništa napraviti, da nećeš cijelu stvar učiniti još gorom. Onda bi bio isti kao
i on. To je razlog zašto si me izbjegavao, zašto mi nisi rekao da dolaziš u Charleston. Zašto me
gotovo uopće nisi zvao. Zar ne?" "Nisam te izb jegavao. Odakle da počnem? Moram ti toliko toga
ispričati." "Što još?" "Radi se o jednoj našoj bolesnici", kaže Benton. "Doktorica Self se s njom
sprijateljila - u najširem smislu te riječi. Rekla jo j je da je imbecil, a takva riječ iz usta doktorice
Self n ije ni uvreda ni šala. To je stručno mišljenje. Dijagnoza. Najgore od svega je to stoje to rekla
doktorica Self. Bolesnica se spremala otići kući, gd je se ionako nije osjećala sigurno, no nakon tog
razgovora s doktoricom Self, ušla je u prvu prodavaonicu alkohola na koju je naišla, popila skoro
sedam decilitara votke i objesila se. To je samo jedan od problema ko jima sam se bavio. Za ostalo
još i ne znaš. Zato sam bio dalek. Zato nisam puno razgovarao s tobom posljednjih neko liko
dana." On prit isne kopče na svojoj poslovnoj torbi, otvori je i izvadi laptop. "Nisam baš htio
koristiti bolničke telefone ni bežični internet. Morao sam bit i jako oprezan. Pa i na privatnom

planu. I zato sam, između ostaloga, htio pobjeći odande. Ako me p itaš što se događa, moj odgovor
je da ne znam, ali ima veze s Pau lovim datotekama. Onima koje je Lucy uspjela otvorit i, zato što
ih je nekim čudom ostavio nezaštićene, pa ih je mogao pogledati tko god je htio." "Nezaštićene su
ako znaš kako ih otvoriti. Lucy baš i nije b ilo t ko." "Otežavajuća okolnost je bila ta što je mo rala
ući u njegovo ra čunalo iz daljine. Nije mu mog la doslovno, fizički pristupiti." On uključi svoj
laptop i u metne u njega CD. "Dođi bliže." Ona primakne stolicu t ik uz njegovu tako da mo že v
idjeti što radi. Na zaslonu laptopa pojavi se doku ment. "Ove smo bilješke već preg ledali", kaže,
prepoznajući elektronički doku ment ko ji je pronašla Lucy. "Ne baš", veli Benton. "Ne
podcjenjujem Lucyne vještine, ali i ja imam ljude koji nešto znaju. Ne toliko koliko ona, ali mogu
poslužiti u nuždi. Ovo što gledaš je doku ment koji je b io izbrisan i zatim vraćen. To nije onaj koji
si vidjela, onaj ko ji je Lucy pronašla nakon što je na prijevaru navela Josha da joj da lo zin ku
sistemskog administratora. Taj je konkretni doku ment bio jedna od verzija ovoga koji sad gledaš.
Jedna od nekoliko kasnijih verzija." Scarpetta pritišće tipku sa strelico m prema dolje i čita. "Izg
leda isto." "Nije razlika u sadržaju, nego u ovome." On prstom pokaže na naziv doku menta na vrhu
zaslona. " Vid iš li ono što sam ja primijet io kad mi ga je Josh prvi put pokazao?" "Josh? Nadam se
da mu vjeruješ." "Vjeru jem i imam dobar razlog za to. Učinio je isto što i Lucy. Ušao je u nešto u
što nije smio ući, kao i ona. Na sreću, on i Lucy su na istoj strani, pa joj je oprostio što ga je
nasamarila. U biti, bio je imp resioniran." "Dokument se zove MSNote-deset-dvadeset-jedan-nula-
šest", kaže Scarpetta. "Iz čega bih mogla zaključiti da su MSNotes inicijali i bilješke o bolesniku
doktora Maronija. A deset-dvadeset-jedan-nula-šest je dvadeset prvi listopada, dvije tisuće šeste
godine." "Točno tako. Rekla si MSNotes, a naziv doku menta je M SNote, bez s na kraju." On
ponovno prstom dodirne zaslon. "Doku ment je bio kopiran najmanje jedanput i usput je slučajno
promijen io ime. Ne znam točno kako. Možda je u p itanju pogreška u tipkanju. A mo žda je p ro
mjena provedena namjerno, tako da ne kopira stalno preko istog dokumenta. Ja to ponekad radim
kad ne želim izgubiti prethodnu verziju. No najvažn ije je sljedeće. Kad je Josh vratio sve izbrisane
dokumente koji su imali veze s našim bolesniko m, pronašli s mo da je najstarija verzija bila
napisana prije dva tjedna." "Možda je to samo prva verzija ko ju je spremio na taj konkretni disk?"
nagađa Scarpetta. "Ili je mo žda otvorio dokument prije dva tjedna i spremio ga, pri čemu bi se
promijenila o znaka datuma? No u to m se slučaju nameće pitanje zašto bi doktor Maroni išao
pregledavati te bilješke dok mi još nismo n i znali daje Sand man njegov pacijent? Tad još nismo
znali ni da postoji. ču li smo za Sandmana tek nakon što je doktor Maroni ot išao u Rim." "Osim
toga," doda Benton, "ovo je lažni doku ment. Potpuna izmišljotina. Da, Paulo je napisao ove
bilješke neposredno prije nego što je otišao u Rim. Nap isao ih je istog onog dana kad je doktorica
Self primljena u McLean, dvadeset sedmog travnja. U biti, neko liko sati prije nego stoje stigla u
bolnicu.
A razlog zbog kojeg sam prilično siguran da je to točno jest taj što čak i da je Pao lo ispraznio s
meće s izbrisanim doku mentima, time ih nije potpuno uklonio s računala. Josh ih je uspio vratiti."
i On otvori drugi doku ment. Taj izgleda kao gruba skica b ilješki koje su Scarpetti poznate, ali
inicijali bolesnika u ovoj verziji n isu MS nego WR. "U tom je slučaju doktorica Self mo rala
nazvati Paula. Ali to smo ionako pretpostavljali, budući da se nije mog la samo tako pojavit i u
bolnici bez prethodnog dogovora. Što god da mu je rekla preko telefona, potaknulo ga je da napiše
ove bilješke", kaže Scarpetta. "To je drugi znak daje doku ment izmišljen", kaže Benton. "Upisao je
inicijale b olesnika u naziv doku menta. To ne smijemo raditi. No čak i da nije slijedio p rotokol ili
je to slučajno učin io, zašto bi išao mijenjat i inicijale svog pacijenta? To nema nikakvog smisla.
Zašto bi mu pro mijenio ime? Zato što mu je htio dati lažno ime? Paulo je prepametan da bi učin io
takvo što." "Možda taj bolesnik i ne postoji", veli Scarpetta. "To je bio i mo j zaključak", kaže
Benton. "Mislim da Sand man nije nikad bio Paulov pacijent." 20 SCA RPETTA ULAZI U
RoSEINU ZGRA DU. SKORO JE DESET SATI NA VEčER. Kućepazitelja Eda nigdje na v idiku.
Pada sitna kišica. Gusta se magla pomalo diže, a oblaci grabe preko neba kako se fronta pomiče p
rema pučin i. Ulazi u Edov ured. Gleda uoko lo. Na stolu nema puno stvari: Rolodex, zapisnik na
čijim koricama p iše Stanari, hrpica neotvorene pošte - Edove i još dva kućepazitelja - olovke,
klamerica i neke osobne stvari, kao stolni sat, nagrada ribičkog kluba, mobitel, ključevi i novčanik.
Pogleda u novčanik. Edov je. Večeras je na dužnosti i ima, kako se čin i, t ri dolara na raspolaganju.
Ona izađe iz ureda i ogleda se, no od Eda i dalje n i traga. Vrat i se u njegov ured i počne listati kn
jigu ukućana sve dok ne pronađe ime Giannija Lupana. Stanuje na zadnjem katu. Uđe u dizalo i
popne se do njegova stana, pa zastane pred vratima, osluškujući. Iznutra dopire glazba, p remda ne
preglasna. Po zvoni. čuje nekakvo šuškanje s druge strane. Ponovno pozvoni i još pokuca. Začuju
se koraci i vrata se otvore, a Scarpetta se nađe licem u lice s

Edo m. "Gdje je Gianni Lupano?" Prođe pokraj Eda i uđe u zvučno carstvo Santane. Vjetar puše
kroz širo m otvoren prozor u dnevnoj sobi. Ed je izvan sebe. U očima mu se vidi panika dok jo j
govori: "Nisam znao što učiniti. Ovo je u žasno. Nisam znao što ću." Scarpetta pogleda kroz
otvoren prozor i baci pogled dolje. Zbog mraka ne može ništa razaznati, samo gusto šipražje, p
ločnik i ulicu. Od makne se od prozora i pro motri bogato namješten stan, sav u mramo ru, sa
zidovima pastelnih boja, ukrasnim stropnim lajsnama, kožnatim talijanskim namještajem i s
mionim u mjetničkim pred me tima. Police su prepune lijepo uvezenih starih kn jiga koje je neki
dekorater interijera v jerojatno kupio na dvorišnoj rasprodaji, a cijeli jedan zid zauzima regal s
audio i v ideo opremo m primjerenijo m studiju nego ovako malo m prostoru. "Što se dogodilo?"
upita ona Eda. "Nazvao me je prije otprilike dvadeset minuta", Ed će u zbuđeno. "Rekao je: 'Hej,
Ede, jeste li v i upalili mo j auto?' A ja sam rekao : 'Da, zašto pitate?' A bio sam nervozan zbog
toga." Scarpetta primijeti pet-šest teniskih reketa u futrolama oslonjenih na zid iza kauča i go milu
tenisica još u kutijama. Na stoliću od talijanskog stakla naslagani su časopisi o tenisu. Na naslovnici
onog na vrhu je Drew Martin, snimljena s reketom u ruci baš u trenutku kad se spremala udariti lob.
"Nervozni zbog čega?" upita ona. "Zbog gospođice Lucy. Ona je upalila njegov auto zato što je
htjela nešto provjeriti, a ja sam se bojao da je on to nekako saznao. Ali zapravo nije bila stvar u
tome, bar mislim da nije, zato što je onda rekao: 'Pa uvijek si se dobro brinuo o njemu i zato želim
da ga uzmeš.' A ja sam rekao: 'Molim? O čemu govorite, gospodine Lupano? Ne mogu uzet i vaš
auto. Zašto mi želite dati tako divan auto?' A on je rekao: 'Ede, napisat ću to na komadić papira,
tako da ljudi znaju da sam taj auto ostavio tebi.' Onda sam se požurio gore što sam brže mogao i
pronašao vrata otključana, kao da je htio olakšati ulazak u stan. I onda sam ugledao otvoren
prozor." Objašnjavajući što se događalo, Ed odlazi do pro zora i pokazuje, kao da Scarpetta i sama
n e mo že v idjeti da je otvoren. Dok trče hodniko m, Scarpetta zove devet-jedan-jedan. Govori
operateru da postoji mogućnost da je netko skočio kro z pro zor i d ikt ira adresu. U dizalu Ed
nastavlja nepovezano opisivati kako je, za svaki slučaj, pretražio Lupanov stan i kako je pronašao
komadić papira, ali ga je ostavio gdje je i b io, na krevetu, kako je potom stalno zvao Lupana te da
je upravo krenuo nazvati policiju kad se pojavila Scarpetta. Kro z predvorje dolazi starica, praćena
kuckanjem svog štapa po mramo rn om podu. Scarpetta i Ed izjure pokraj nje iz zgrade i otrče iza
mračnog ugla, zaustavljajući se točno ispod otvorenog prozora Lupanova stana. Jasno se vidi, jer je
osvijetljen i na vrhu zgrade. Scarpetta se probije kro z v isoku ogradu od živice, pri čemu slo mi
nekoliko grančica i izgrebe se, a onda pronađe ono čega se pribojavala: golo t ijelo u izobličenom
polo žaju kako leži do ciglenog zida zgrade. Udovi i glava su pod neprirodnim kutom. Krv svjetluca
u mraku. Ona prstima pritisne karotidu, ali ne osjeti puls. Pro mijeni polo žaj tijela i okrene ga na
leđa, pa počne postupak oživljavanja. Kad podigne pogled, obriše krv s lica i usta. čuje se zavijanje
sirene. Neko liko u lica dalje na East Bayu vide se plava i crvena rotirajuća svjetla. Ona ustane i
vrati se kro z živicu do Eda. "Dođite ovamo", kaže mu . "Pogledajte i recite mi je li to on." "Jeli...?"
"Samo pogledajte." Ed se polako provuče kroz živ icu i trenutak kasnije izleti kroz nju natrag na
ulicu. "Bože mo j na nebesima", kaže on. " O, ne. Oh, Bo že." "Je li to on?" upita Scarpetta, a Ed
kimne u znak potvrde. U neko m zabačenom dijelu n jezina u ma, zasmeta joj što je upravo
primijenila o živ ljavanje usta na usta bez ikakve zaštite. " Gdje ste vi b ili kad vas je nazvao da
vam kaže za Porsche?" "Sjedio sam za svojim stolom", kaže Ed preplašeno, unezvjerena pogleda.
Znoji se i stalno vlazi usne i čisti grlo. "Je li netko ušao u zgradu otprilike u to vrijeme ili mo žda
nešto prije nego što je nazvao?" Policijski automobili i ambulantna ko la zaustave se blizu n jih uz
zav ijan je sirena. Crvena i p lava svjetla pulsiraju preko Edova lica. "Ne", kaže on. Osim neko liko
u kućana, nije vidio n ikoga drugoga. Otvaranje i zatvaranje automobilskih vrata, žamor rad
iostanica, brujanje dizelskih motora. Po licija i Hitna po moć izlaze iz svojih vo zila. Scarpetta kaže
Edu: "Novčanik vam je b io na stolu. Možda vas je nazvao baš kad ste izvadili novčanik? Jesam li u
pravu?" Onda se obrati policajcu u civilu : "Tamo iza." Pokaže prema živici. "Pao je odozgo."
Pokaže prema osvijetljeno m otvorenom pro zoru na zadnjem katu zgrade. "Vi ste nova sudska
patologinja", kaže joj detektiv, premda se ne čin i siguran da je u pravu. "Da." "Vi ste proglasili s
mrt?" "To je posao mrtvozorn ika." Detektiv krene prema grmlju, dok ga ona obavještava da je
muškarac na tlu - po svemu sudeći, Lupano - mrtav. "Trebat ću vašu izjavu. Nemo jte mi otići",
dovikne joj preko ramena, p rovlačeći se kroz grmlje u z pucketanje

grančica i šuškanje lišća. "Ne razu mijem u čemu je stvar s mojim novčaniko m", kaže Ed.
Scarpetta se makne s puta tehničarima Hitne pomoći s nosilima i opremo m. Idu prema drugo m
uglu zgrade, tako da mogu proći iza živice u mjesto da se probijaju kro z nju. "Ostavili ste novčanik
nasred radnog stola, a vrata ureda su vam bila otvorena. To i inače rad ite?" upita ona Eda.
"Možemo li razgovarati unutra?" "Hajdemo najprije do istražitelja dati izjavu", veli mu. " Onda
ćemo ući i razgovarati." Scarpetta spazi nekoga na pločniku kako hoda prema njima. ženu u
kućnom ogrtaču. Isprva joj izg leda nekako poznato, a onda se odjednom pretvori u Rose. Scarpetta
jo j brzo presječe put. "Nemo jte prilaziti", kaže joj Scarpetta. "Kao daje to nešto što već nisam
vidjela", Rose podigne pogled prema osvijetljenom otvorenom pro zoru. "Tamo je živio, zar ne?"
"Tko?" "Što se drugo i moglo očekivati nakon svega?" kaže ona, kašljući, a potom duboko udahne.
"Što mu je preostalo?" "Pitanje je zašto sad." "Možda zbog Lydije Webster. U svim je vijestima. I
vi i ja znamo da je mrtva", kaže Rose. Scarpetta je sluša bez riječi, pitajući se je li to očita činjen
ica. Zašto Rose smatra da je to što se dogodilo Lydiji Webster utjecalo na Lupana? Kako je Rose
znala da je mrtav? "Bio je prilično u mišljen kad smo se upoznali", nastavi Rose, zureći prema
mračnom grmlju ispod prozora. "Nisam znala da ste ga poznavali." "Susreli smo se samo jedanput,
prilično davno. Razgovarao je s Edom u njegovom u redu. Nisam ni znala da je to on dok Ed n ije
nešto rekao. Imao je dosta grubo lice. Misila sam da je radnik koji održava zgradu. Po jma n isam
imala daje to bio trener Drew Mart in." Scarpetta pogleda niz tamn i pločnik i primijeti Eda kako
razgovara s detektivom. Medicinski tehničari u krcavaju nosila u kola Hitne pomoći uz bljeskanje
rotirajućih svjetala, dok policajci s baterijskim svjetiljkama p retražuju okolinu. "Drew Martin se
pojavi jednom u životu. Što mu je drugo pre ostalo?" kaže Rose. "Možda ništa. Ljudi u mru kad im
n išta drugo ne preostane. Ne krivim ih." "Hajde. Ne biste trebali bit i ovdje na vlažno m zraku.
Otpratit ću vas kući", kaže Scarpetta. Zaobiđu ugao zgrade baš u trenutku kad Henry Hollings siđe
niz stube. Ne gleda u njihovu smjeru. Hoda brzim, odrješitim korako m. Scarpetta ga pro matra
kako nestaje u tami hodajući obzidanom obalo m prema u lici East Bay. "Stigao je ovamo p rije
policije?" kaže Scarpetta. "živi samo nekoliko minuta odavde", kaže Rose. "Ima prilično lijep stan
na Batteryju." Scarpetta zuri u s mjeru
u ko jem se izgubio Hollings. Dva osvijetljena broda na horizontu luke izg ledaju poput žutih Lego
kockica. Nebo se razvedrava. Tu i tamo se vidi poko ja zvijezda. Ne spominje Rose da je mrtvozorn
ik okruga Charleston upravo prošao pokraj mrtvog tijela a da ga n ije ni pogledao. Nije proglasio s
mrt. Nije učinio ništa. Ona i Rose uđu u zgradu, pa u dizalo. Rose nemušto pokušava sakrit i da ne
želi Scarpettino d ruštvo. "Dobro sam", kaže Rose, držeći vrata otvorenima, kako d izalo ne bi
krenulo. " Vrijeme mi je za krevet. Oni ljudi vani sigurno žele razgovarati s vama." "Ne radim na
ovom slučaju." "Ljudi uvijek žele razgovarati s vama." "Tek kad vid im da ste sigurno stigli u svoj
stan." "Možda je pretpostavio da ćete vi to riješiti, kad ste već tu", kaže Rose dok se vrata zatvaraju.
Scarpetta pritisne tipku za njezin kat. "Mislite na mrtvozorn ika?" Scarpetta joj n ije spomenula
mrtvo-zorn ika ni istaknula da je otišao iz neobjašnjivih razloga prije nego što je obavio svoj posao.
Rose je previše zadihana da bi razgovarala dok idu hodniko m prema njezinu stanu. Kad stignu, ona
zastane pred vratima i potapše Scarpettu po ruci. "Otvorite vrata, pa ću otići", kaže Scarpetta. Rose
izvadi ključ. Ne želi otvoriti vrata dok je Scarpetta s njo m. "Hajde, uđite", kaže jo j Scarpetta. Ne
želi ući. Što Rose više oklijeva, to Scarpetta postaje tvrdoglavija. Naposljetku jo j u zme ključ iz
ruke i otvori vrata. Do pro zora koji g leda na luku privučene su dvije stolice, a između njih je stol s
dvije čaše vina i zdjelico m oraha. "Osoba s kojom se viđate", počne Scarpetta, ušavši bez poziva.
"To je Henry Hollings." Zatvori vrata i pogleda Rose u oči. "Zato je tako žu rno otišao odavde, zar
ne? Po licija ga je nazvala zbog Lupana i on vam je rekao što se dogodilo. Zatim je odlučio otići i
ponovno se vratiti, tako da n itko ne primijeti da je već bio tu." Scarpetta priđe prozo ru, kao da bi
ga mogla ugledati na ulici. Pogleda dolje. Rosein stan nije da leko od

Lupanova. "On je javna ličnost i mora bit i oprezan", kaže Rose, sjedajući na kauč iscrpljena i blijeda.
"Nismo u tajnoj ljubavnoj vezi. Supruga mu je u mrla." "I zato krio mice dolazi i od lazi?" Scarpetta
sjedne pokraj nje. "Oprostite, ali to nema smisla." "Da me zaštiti." Dubok uzdah. "Od čega?" "Kad bi se
saznalo da se mrtvozornik v iđa s vašom tajn ico m, od mah b i netko iz toga ispleo priču. Još bismo
završili i u vijestima." "Razu mijem." "Ne, ne razu mijete", kaže Rose. "Ako ste vi sretni, i ja sam."
"Prije nego što ste ga posjetili, mislio je da ga mrzite. To baš nije pomoglo", kaže Rose. "U tom slučaju,
ja sam pogriješila što mu nisam dala p riliku", kaže Scarpetta. "Ja ga baš nisam mog la razuvjerit i, zar
ne? Očekivali ste od njega sve najgore, baš ka o i on od vas", Rose se bori da dođe do daha. Postaje joj
sve lošije. Rak je razara Scarpetti pred očima. "Od sada to više neće biti tako", kaže ona Rose. "Bio je
tako sretan kad ste ga došli posjetiti", kaže Rose, posežući za rupčićem i kašljući. "Zato je večeras došao
do mene. Da mi to ispriča. Nije govorio ni o čemu drugome. Sviđate mu se. Htio b i da rad ite zajedno, a
ne jedno protiv drugog." Opet se zakašlje, a na rupčiću ostane nešto krvi. "Zna li on?" "Naravno. Od
prvog dana." Na licu jo j se pojavi bolan izraz. "Upoznali s mo se u onoj maloj prodavaonici v ina u
Ulici East Bay. Istog trenutka. čim s mo se vidjeli. Počeli smo razgovarati je li bolji burgundac ili
Bordeau x. Kao da ja znam. Odjedno m mi je p redložio da kušamo neko liko vina. Nije znao gdje rad
im, tako da to nije bio razlog. Tek je kasnije saznao da radim kod vas." "Nema veze je li znao ili nije.
Nije mi važno." "Voli me. Govorim mu da ne b i trebao. A on veli, kad nekog voliš, onda ga voliš.
Nitko od nas ne mo že reći koliko mu je još preostalo. Tako Henry vidi život." "U tom smo slučaju
prijatelji", kaže Scarpetta. Oprosti se od Rose, a vani naiđe na Ho llingsa kako razgovara s detektivom
pokraj šipražja gdje je ležalo t ijelo. Kola Hitne pomoći i vatrogasci su otišli. U b lizini je parkiran samo
jedan auto bez oznaka i jedan policijski. "Mislio sam da ste nam zbrisali", kaže detektiv Scarpetti kad je
ugleda kako im prilazi. Scarpetta se obrati Hollingsu: "Samo sam htjela b iti sigurna da je Rose bez
problema došla kući." "Dopustite mi da vas obavijes tim što je u međuvremenu obavljeno", kaže Ho
llings. "Tijelo je na putu za Medicinski faku ltet, gdje će ga u jutro obducirati. Vaša će nazočnost biti
dobrodošla, ako se želite u ključit i na koji god način smatrate primjeren im. Ili ne." "Za sada nemamo n
ikakvih indicija da se ne radi o samoubojstvu", kaže detektiv. "Muči me jedino to što uopće nije b io
odjeven. Ako je skočio, zašto se prije toga skinuo do gola?" "Možda će vam toksikološka analiza dati
odgovor", kaže Scarpetta. "Vratar kaže da je Lupano zvučao p ijano ili drogirano kad ga je nazvao
neposredno prije s mrt i. M islim da s mo svi vid jeli dovoljno ovakvih slučajeva da znamo kako su
ljudi, kad odluče počinit i samoubojstvo, u stanju napraviti mnogo toga što se čini nelogičnim ili čak
sumnjiv im. Jeste li u stanu kojim slučajem pronašli odjeću ko ju je prethodno skinuo?" "Upravo mi je
neko liko ljudi gore. Odjeća mu je na krevetu. Traperice, košulja. Ništa
neobično. Nema tragova koji bi ukazivali na to da je još netko bio s njim kad je skočio s prozora." "Što
je Ed rekao, je li mo žda vidio kakvu nepoznatu osobu da večeras ulazi u zgradu?" upita Hollings. "Je li
mo žda netko došao posjetiti Lupana? Moram napomenuti, Ed u istinu strogo pazi koga pušta unutra."
"Dotle nismo došli", kaže Scarpetta. "No pitala sam ga zašto je izvadio novčanik i ostavio ga nasred
stola. Rekao je da mu je novčanik b io na stolu kad ga je Lupano nazvao i da je onda odjurio gore."
"Naručio je pizzu", kaže detekt iv. "To je meni rekao. Rekao je da je upravo vadio novčanicu od sto
dolara iz novčanika kad ga je nazvao Lupano. Ed je stvarno naručio pizzu. Iz Mamma M ie. No budući
da ga nije bilo, dostavljač je otišao. Kopka me d io priče s novčanicom od sto dolara. Zar je mislio da će
dostavljač imat i toliko sitnog novca da mu vrati ostatak?" "Možda biste ga mogli pitati t ko je prvi
nazvao." "To je dobra ideja", kaže Ho llings. "Lupano je poznat po svom raskošnom životnom stilu,
skupom ukusu i to me da u d žepu uvijek ima dosta gotovine. Ako se vratio dok je Ed bio u smjeni, Ed
je znao da je kod kuće. Naručio je pizzu, a onda shvatio da u novčaniku ima tri dolara i jednu novčanicu
od sto." Scarpetta nema namjeru obavijestiti ih o tome da je Lucy jučer ušla u Lupanov auto i provjerila
GPS. "Možda se dogodilo sljedeće: Ed je nazvao Lupana da pita mo že li mu razmijen iti novčanicu od
sto dolara. Lupano je do tada već bio pijan ili drogiran, uglavnom iracionalan, pa se Ed zabrinuo i otišao
gore", veli Scarpetta. "Ili je mo žda odmah otišao do Lupana da ga pita može li mu razmijenit i novac",
kaže Ho llings. "Što opet znači da je Ed zvao Lupana." Detektiv kaže: "Idem ga pitati", i ode.

"Imam osjećaj da v i i ja moramo raščistiti neko liko stvari", kaže jo j Hollings. Ona pogleda prema
nebu i po misli na letenje. "Hoćemo li otići na neko mirno mjesto gdje možemo nasamo
razgovarati?" upita je. Preko puta se nalazi park White Point Gardens - nekoliko jutara zemlje sa
spomenicima Građanskom ratu, zimzelenim hrastovima i starim topom naciljanim na Fort Su mter.
Scarpetta i Ho llings sjednu na klupu. "Znam za Rose", kaže ona. "Pretpostavljao sam." "U redu je,
sve dok se brinete za n ju." "čini se da vama to jako dobro ide od ruke. Večeras sam kušao malo
vašega gulaša." "Prije nego što ste otišli i onda se vratili, tako da nit ko ne primijeti kako ste već
bili u zgrad i", kaže Scarp etta. "Znači, ne smeta vam", kaže on, kao da mu je potrebno njezino
odobrenje. "Sve dok ste dobri prema n joj. Jer ako ne budete, morat ću nešto poduzeti." "U to
vjerujem." "Htjela b ih vas pitati nešto u vezi s Lupanom", kaže ona. "Jeste li mo žda danas tijeko
m dana razgovarali s njim nakon što sam otišla iz vašega pogrebnog poduzeća?" "Smijem li znati
zašto vas to zanima?" "Zato što smo vi i ja razgovarali o njemu. Pitala sam vas zašto je došao na
pogreb Holly Webster. Mislim da znate što sam po mislila." "Da sam onda ja n jega pitao zašto."
"Jeste li?" "Jesam." "U vijestima kažu da je Lydia Webster nestala i da se smatra mrtvom", kaže
Scarpetta. "Poznavali su se, i to jako dobro. Dugo smo razgovarali. Bio je jako u zru jan." "Je li
imao tu stan zbog Lydije?" "Kay - nadam se da vam ne s meta ako vas zovem imeno m - znao sam
da je Gianni prošlog ljeta bio na Hollynom pogrebu. Nisam vam mogao odati da to znam. Time b ih
iznevjerio iskazano mi povjerenje." "Postajem u morna od ljudi i n jihovog čuvanja povjerenja."
"Nisam vas pokušavao omesti u vašoj nakani. Da ste sami saznali..." "Umo rna sam i od toga da sve
moram saznati sama." "Da ste sami saznali da je b io na Ho llyno m pogrebu, to bi bilo sasvim u
redu. Zato sam vam dopustio da pregledate Knjige žalosti. Razu mijem ako ste zbog toga
razočarani, ali vi biste učinili isto. Ne biste iznevjerili povjerenje, zar ne?" "Ovisi, to je najbolje što
mogu reći." Hollings pogleda prema osvijetljen im prozorima stambene zgrade i kaže: "Sad me
muči n isam li i ja na neki način odgovoran." "O kakvom je povjerenju riječ?" upita Scarpetta. "S
obziro m na to da sada razgovaramo o n jima, a vi - kako se čini - znate nekakvu tajnu." "Radi se o
tome da je upoznao Lydiju prije nekoliko godina, dok se Family Circle Cup još igrao u Hilton
Headu. Imali su ljubavnu avanturu koja je prerasla u vezu. To je razlog zašto je tu imao stan. Onda
ih je onog srpanjskog dana sustigla kazna. Bili su u njezinoj spavaćoj sobi. Ostalo možete zamisliti.
Nitko n ije pazio na Holly i djevojčica se utopila. Nakon toga su prekinuli. Muž ju je napustio.
Lydia se potpuno raspala." "Onda je Lupano počeo spavati s Drew?" "Bogzna s kim je sve spavao,
Kay." "Zašto je zadržao
stan, ako je njegova ljubavna priča s Lydijo m završila?" "Možda zato da bi imao skrovito mjesto na
kojem mo že bit i s Drew. Pod izgovoro m treninga. Mo žda zato što ga, kako je rekao, bogato
zelenilo, klima, ograde od kovanog željeza i stare zidane kuće podsjećaju na Italiju. On i Lydija
ostali su prijatelji - bar prema njegovim riječima. Povremeno bi je otišao posjetiti." "Kad ju je
posljednji put vidio? Je li rekao?" "Prije neko liko tjedana. Otišao je iz Charlestona nakon što je
Drew osvojila turnir, ali onda se vratio." "Nisam sigurna da mogu najbolje povezati sve konce."
Scarpetti zazvoni mob itel. "Zašto se v ratio? Zašto nije otišao s Drew u Rim? Ili jest? Bližili su
se Italian Open i Wimb ledon. Nikad mi nije b ilo jasno zašto je Drew odjednom odlučila pobjeći
s prijateljicama u Italiju, u mjesto da ostane trenirati za turnire koji su joj mogli donijeti najveće
pobjede u karijeri. Umjesto toga ona ode u Rim? Ne da bi trenirala za Italian Open, nego da bi
tulumarila? Ne razu mijem." Scarpetta ne odgovori na poziv. čak i ne pogleda tko je zove. "Rekao
mi je da je otišao u New Yo rk odmah nakon što je Drew tu u Charlestonu pobijedila na turniru.
Nema tome ni mjesec dana. Da čovjek ne povjeruje." Mobitel jo j prestane zvoniti. Hollings
nastavi: " Gianni n ije otputovao s Drew zato što mu je dala otkaz." "Ona je njemu dala otkaz?"
iznenadi se Scarpetta. "Je li se to znalo?" "Nije." "Zašto ga je otpustila?" Mobitel jo j ponovno
počne zvoniti. "Zato što joj je tako rekla doktorica Self", kaže Hollings. "Zato je Lupano otišao u
New York, da se suoči s

njom. Da pokuša nagovoriti Drew da se predomisli." "Mislim da b ih morala provjerit i tko me

zove", kaže Scarpetta i javi se na mobitel. "Kad kreneš na aerodrom, najprije svrati ovamo", kaže
joj Lucy. "Pa nije mi baš usput." "Mislim da ćemo moći krenuti za jedno sat, sat i pol. Vrijeme b i
se do tada trebalo popraviti. No mo raš najprije doći u laboratorij." Lucy kaže Scarpetti gdje će se s
njom sastati i doda: "Ne želim razgovarati o to me preko telefona." Scarpetta potvrdi da dogovor
vrijedi, a zat im se okrene Henryju Hollingsu i kaže: "Pretpostavljam da se Drew nije predo
mislila." "Nije htjela razgovarati s njim." "A doktorica Self?" "Ona je htjela razgovarati s njim. U
njezino m stanu. Pazite, govorim vam što mi je Lupano ispričao. Doktorica Self mu je rekla da nije
dobar za Drew, da nezdravo utječe na nju i da će i dalje ostati pri savjetu koji je dala Drew, a taj je
da se makne od njega. Do k mi je to pričao, postajao je sve uzrujan iji i ljući. Sad v idim da sam
trebao drugačije postupiti, od mah doći ovamo, sjesti s njim i porazgovarati. Učin iti nešto." "Što je
još bilo s doktorico m Self?" upita Scarpetta. "Drew je odletjela u New York i već sljedećeg dana
nastavila za Rim. Ni dvadeset četiri sata kasnije, nestala je, a zat im su je pronašli mrtvu. Najvjero
jatnije ju je ubila ista osoba koja je ubila Lydiju . Sad mo ram krenuti na aerodrom. Bilo b i mi
drago da pođete sa mno m. A ko bude sreće, ionako ćemo vas trebati." "Na aerodrom?" On ustane s
klupe. "Sada?" "Ne želim v iše čekati. Njezino je t ijelo iz sata u sat u sve gorem stanju." Oni krenu.
"Sada? Očekujete da odem s vama na put usred noći, a pojma nemam o čemu govorite", zbunjeno
će Ho llings. "O termografsko m mjerenju", kaže ona. "Infracrveno m. Varijacije u temperaturi
bolje se vide u mraku, a crvi mogu podići temperaturu trupla ko je se raspada i za dvadeset
stupnjeva. Prošlo je više od d va dana. Sigurna sam da nije b ila živa kad je otišao iz njezine kuće.
Bar na temelju onog što smo pronašli. Što se još dogodilo s doktorico m Self? Je li vam Lupano još
nešto rekao?" Već su gotovo stigli do njezina auta. "Rekao je da je bio duboko uvrijeđen", odgovori
Hollings. "Da mu je rekla vrlo ponižavajuće stvari i da mu nije htjela reći gdje je Drew. Nakon što
je otišao iz njezina stana, ponovno ju je nazvao. To je trebao biti vrhunac njegove karijere, a ona je
sve razorila. Potom je uslijed io konačni udarac. Rekla mu je da Drew spava kod nje, da je cijelo
vrijeme bila tamo dok je on preklin jao doktoricu Self da povuče ono što je rekla. Neću ići s vama.
Nisam vam potreban. Zapravo, ovaj, htio bih provjerit i kako je Rose." Otključavajući vrata auta,
Scarpetta razmišlja o to me kad se što događalo. Drew p rovede noć u stanu doktorice Self i
sljedećeg dana odleti u Rim. Dan poslije, sedamnaestoga, nestane. Osamnaestoga se pronađe
njezino mrtvo tijelo. Dvadeset sedmog, Scarpetta i Benton su u Rimu i istražu ju Drewino ubojstvo.
Tog istoga dana doktoricu Self primaju u McLean, a doktor Maroni rad i lažn i doku ment ko ji
sadrži navodne bilješke s psihijatrijskih seansi sa Sandmanom i za ko ji je Benton siguran da je
lažan. Scarpetta sjedne za volan. Kao p ravi gospodin, Hollings čeka da ona upali motor auta i
zaključa vrata prije nego što ode. Scarpetta ga upita: "Kad je Lupano bio u stanu doktorice Self, je li
još netko bio prisutan?" "Drew." "Mislim, netko drugi, netko koga je Lupano vidio." On se na
trenutak zamisli pa kaže: "Moguće." Oklijeva. " Rekao je da su jeli u njezino m stanu. Mislim da su
ručali. I čin i mi se daje ko mentirao kuhara doktorice Self." 21 FORENZIčNI LABORATORIJI.
Glavna zgrada je od crvene cigle i betona, s golemim pro zorima od reflektirajućeg stakla s UV filt
ro m koje vraća odraz vanjsko m svijetu, a unutrašnjost štiti od znatiželjn ih pogleda i štetnih zraka
sunca. Manja zgrada nije dovršena. Posvuda je blato. Scarpetta sjedi u svom autu i pro matra kako
se podižu velika vrata garaže. Vo ljela bi da njezina ne budu tako bučna. To bi samo pridonijelo
ionako nesretnom amb ijentu mrtvačnice, da vrata garaže škripe i cvile poput pokretnog mosta.
Unutra je sve novo i netaknuto, izu zetno dobro osvijetljeno i obo jeno u nijanse bijele i sive. Neki
su laboratoriji pokraj kojih pro lazi još samo prazne prostorije, dok su drugi potpuno opremljeni.
No radne plohe nisu pretrpane, radna mjesta su čista, a ona se veseli danu kad će sve to zaživjeti
punim plućima. Naravno, radno vrijeme je završilo, ali i da nije, tu bi sad bilo najv iše dvadeset
zaposlenika. Pola njih je prethodno radilo u Lucynim laboratorijima na Floridi. Na kraju će imati
najsofisticiran ije foren zično postrojenje u privatnom vlasništvu u zemlji, no Scarpetta je svjesna
daje to više uznemiruje nego stoje raduje. U p rofesionalnom s mislu, Lucy je izuzetno uspješna,
onoliko koliko to itko mo že biti, no njezin život ima tužn i nedostatak, baš kao i Scarpettin. Nit i
jednoj nit i drugoj ne uspijeva ostvariti ili održati veze u p rivatnom životu. Scarpetta je dosa d
odbijala prihvatiti da im je to zajednička točka.

Usprkos Bentonovoj nježnosti, u razgovoru koji je vodio s njom čula je sve što je trebala čuti.
Rekao joj je poražavajuću istinu. Projurila je kroz pedeset godina života i čime se može pohvaliti?
Neobičnom sposobnošću podnošenja boli i stresa koji su je i doveli do problema s kojim se sad
suočila? Lakše je jednostavno raditi svoj posao i živjet i od jutra do mraka u radnim obavezama i
beskrajno prazn im prostorima. Zapravo, ako već želi b iti potpuno iskrena u ovom
samopreispitivanju, kad jo j je Benton dao prsten, nije se osjetila ni sretnom ni sigurnom. Štoviše,
simbolika tog čina smrtno ju je prestrašila, jer sve što joj on pruža, mo že joj i uskratiti, odnosno
povući to što joj je dao. Nikakvo čudo što je Marino naposljetku pukao. Da, b io je pijan i nabrijan
zbog hormona, a sigurno su i Shandy i doktorica Self pripo mogle da dođe u takvo stanje. Ipak, da
ga je svih tih godina bar jedanput dobro pogledala, vjerojatno gaje mogla spasiti od njega samog i
spriječit i nasilje kojem je ovako sama pridonijela. Povrijedila je i ona njega, jer mu nije b ila
iskrena ili pouzdana prijateljica. Nije mu rekla ne sve dok nije ot išao predaleko, a trebala mu je to
reći još prije dvadeset godina. Nisam zaljubljena u tebe, Marino, i nikad neću biti. Nisi mo j t ip,
Marino. To ne znači da mislim kako n isi dovoljno dobar za mene, Marino. To samo znači da ne
mogu. Scarpetta zapisuje što mu je trebala reći i pokušava pronaći od govor na pitanje zašto nije.
Zato što ju je mogao napustiti. Zato što je mogla izgubiti njegovu stalnu prisutnost, ma ko liko joj
ponekad išao na živce. Zato što ga je mogla povrijediti onim što je sama dosad tako uspješno izb
jegavala: odbijanjem i gubitko m. Sad joj se dogodilo i jedno i drugo, a i n jemu. Vrata diza la
otvore se na drugom katu i ona se zaputi praznim hodniko m prema n izu laboratorija međusobno
odvojenima metalnim vratima i s potpunom zračno m izolacijo m. U prednjo j prostoriji odjene b
ijelu kutu za jednokratnu uporabu te stavi mrežicu za kosu, kapu, nazuvke, rukav ice i štitnik za
lice. Prođe kro z izoliranu ko moru za dekontaminaciju u ltraljubičastim svjetlo m i uđe u potpuno
auto -matiziran i laboratorij, gdje se izdvaja i u množava DNK i gd je je iz nepoznatih razloga čeka
Lucy, također u b ijelo m od glave do pete. Njezina nećakinja sjed i pokraj ko more za isparavanje
i razgovara s nekim znanstveniko m. I on je cijeli skriven pod laboratorijskom odjećo m i stoga, na
prvi pogled, neprepoznatljiv. "Teta Kay?" kaže Lucy. "Sigurna sam da se sjećaš Aarona. Našeg
privremenog direktora." Lice iza plastičnog štitnika se nasmiješi, odjedno m izgledajući poznato.
Njih troje sjedne. "Znam da ste forenzičar", kaže Scarpetta. "Ali nisam znala da su vam dodijelili
ovaj novi polo žaj." Onda upita što se dogodilo s prethodnim d irektoro m laboratorija. "Dao je
otkaz. Zbog onog što je doktorica Self stavila na internet", kaže Lucy s ljutnjo m u očima. "Dao
otkaz?" zaprepasti se Scarpetta. "Samo tako?" "Misli da ću u mrijeti, pa je brže-bolje potražio
drugi posao. U svakom slučaju, bio je kreten. Jedva sam čekala da ga se riješim. Nije li to
ironično? Gadura mi je zapravo učin ila uslugu. Ali n ismo tu da razgovaramo o to me. Imamo
laboratorijske nalaze." "Iz krv i, sline i epitelnih
stanica", veli Aaron. "Počet ćemo od četkice za zube Lydije Webster i krvi s poda kupaonice.
Imamo njezin DNK, koji je uglavno m važan zato da ga mo žemo isključit i. Ili eventualno
identificirati." Kao da nema sumnje da je mrtva. "Zatim imamo jedan drugačiji pro fil koji s mo dobili
iz stanica kože, pijeska i ljep ila s razb ijenog prozora u njezinoj praonici, s tipkovnice protuprovalnog
alarma i s prljave majice kratkih ru kava iz košare za rublje. U sva tri izvora pronašli s mo njezin DNK,
što nije n ikakvo iznenađenje. Međutim, pronašli s mo još nečiji." "Što je s kratkim hlačama Madelise
Dooley?" upita Scarpetta. "Na njima je b ilo krv i." Aaron kaže: "Isti davatelj kao i u ova tri izvora ko ja
sam upravo naveo." "Mislimo da taj DNK pripada ubojici", kaže Lucy. "Ili onome t ko joj je provalio u
kuću." "Mislim da tu moramo bit i oprezniji", kaže Scarpetta. "Bilo je i drugih ljudi u toj kući, u
ključujući njezina mu ža." "DNK nije njegov, a uskoro ćemo t i reći i zašto", odgovori joj Lucy. Aaron
objasni: "Zapravo smo iskoristili vašu zamisao i nis mo se zadržali samo na uobičajeno m pret raživanju
CODIS-a kako bis mo pronašli isti profil DNK, nego smo otvorili pretragu DNAPrint tehnologijo m, o
ko joj ste vi i Lucy razgovarale. U toj se analizi koriste pokazatelji očinstva i sličnosti DNK između
braće i sestara da bi se utvrdio stupanj krvnog srodstva." "Prvo pitanje", kaže Lucy. "Zašto bi se krv
njezina bivšeg mu ža nalazila na kratkim hlačicama Madelise Dooley?" "U redu", složi se Scarpetta.
"To je dobra primjedba. No ako je krv Sand manova - zvat ću ga tako da bude jasnije - onda se sigurno
nekako ozlijed io." "Možda čak znamo i kako", kaže Lucy. "A naslućujemo i o ko me bi se moglo
raditi." Aaron uzme fascikl s dokumentacijo m, izvadi izv ješće i pru ži ga Scarpetti. "Neidentificirani d
ječak i Sandman", kaže Aaron. "Budući da d ijete dobije otprilike pola genetskog materijala od jednog,
a pola od drugog roditelja, analiza DNK roditelja i djeteta pokazat će da su u srodstvu. U slučaju
Sandmana i neidentificiranog dječaka, svi pokazatelji govore da su u vrlo blisko m krvno m srodstvu."
Scarpetta pogleda rezultate testa. "Sad ću postaviti isto pitanje koje sam postavila kad s mo dobili
preklapanje

otiska prsta", kaže ona. "Jeste li sigurni da se ne radi o pogreški? Da, na primjer, n ije bilo
kontaminacije?" "Mi ne radimo pogreške. Ne takve", kaže Lucy. "Jedna bi bila dovoljna da nas
uništi." "Znači, dječak je Sand manov sin?" Scarpetta želi potvrditi da je dobro pročitala nalaze.
"Volio b ih da se to provjeri i istraži, ali svi pokazatelji su tu", odgovori Aaron. "Kao što rekoh, u
najmanju ru ku su u bliskom krvnom srodstvu." "Kad si već spomenula da se Sandman ozlijed io",
kaže Lucy. "Njegova krv n ije samo na kratkim hlačicama, nego i na slomljenoj kruni zuba koju si
pronašla u kad i Lydije Webster." "Možda ga je ugrizla", kaže Scarpetta. "To bi b ilo sasvim vjero
jatno", veli Lucy. "Vratimo se na dječaka", kaže Scarpetta. "Nisam sigurna mo žemo li iz ovoga
zaključiti daje Sandman ubio vlastitog sina. Zlostavljanje je t rajalo dulje vrijeme i netko se morao
brinuti za dijete dok je Sandman bio u Iraku i u Italiji. Naravno, ako je in formacija ko ju imamo
točna." "Pa, znamo t ko bi mog la bit i majka tog dječaka", kaže Lucy. "Tu nam je izvor poznat,
osim ako DNK na donjem rublju Shandy Snook nije ostavio netko drugi. Možda to objašnjava
zašto je tako žarko željela razgledati tvoju mrtvačnicu i v idjeti truplo dječaka, da v idi što ti znaš o
tom slučaju. Da provjeri što bi Marino mogao znati." "Jeste li obavijestili policiju?" upita Scarpetta.
"I mo ram li pitati kako ste došli do njezina donjeg rublja?" Aaron se nasmiješi i Scarpetta tek onda
shvati zašto je pitanje mog lo zvučati smiješno. "Preko Marina", kaže Lucy. "Definitivno nije
njegov DNK. Imamo n jegov profil da ga mo žemo isključit i, baš kao i tvoj i mo j. Policiji će
trebati puno više od tog donjeg rublja s poda Marinove ko libe da b i nastavila istragu u tom s
mjeru. No čak i da nije sama prebila na smrt vlastitog sina, sigurno zna tko jest." "Pitam se je li
Marino znao", kaže Scarpetta. "Vidjela si ga na snimci iz mrtvačnice", kaže Lucy. "Meni n ije
izgledao kao da išta zna o to me. Osim toga, kakav god bio, n ikad ne b i štitio osobu koja je učinila
tako nešto malo m d jetetu." DNK se poklapa i u drugim analizama. Sve u kazu je na Sand mana, a
nalazi otkrivaju još jednu nevjerojatnu stvar: u materijalu u zeto m ispod noktiju Drew Martin
pronašla su se dva izvora DNK, jedan koji pripada Sandmanu i drugi koji pripada neko m b lisko m
srodniku. "U pitanju je muški srodnik", objašnjava Aaron. "Prema analizi koju su obavili u Italiji, v
jerojatnost je devedeset devet posto da je europskog porijekla. Mo žda drugi sin? Možda
Sandmanov brat? Možda njegov otac?" "Tri izvora DNK dolaze iz iste obitelji?" Scarpetta ne može
vjerovati. "I dva različita zločina", doda Lucy. Aaron preda Scarpetti sljedeće izv ješće i kaže: "Tu
se vidi poklapanje s bio loškim uzorko m iz neriješenog zločina, koji n itko nije povezao s Drew,
Lydijo m ili nekim drug im slučajem." "Silovanje iz 2004. godine", kaže Lucy. "čini se daje isti t ip,
koji je provalio u kuću Lydije Webster i vjerojatno ubio Drew Mart in, silovao i turisticu u Veneciji
p rije tri godine. Profil DNK iz tog zločina je u talijanskoj bazi podataka, koju smo odlučili pretražit
i. Naravno, ne zna se tko je osumnjičen ik s čijim bis mo ga profilo m mogli usporediti, zato što
Talijani u svoju bazu ne s miju unositi podatke os oba za ko je se zna t ko su. Drugim riječima,
nemamo ime. Samo sjeme." "Privatnost silovatelja i ubojica valja zaštititi na sve moguće načine",
doda Aaron. "Informacije u novinama su šture", kaže Lucy. "Dvadesetogodišnja studentica u
Veneciji, na ljetnom programu studija u mjetnosti. Ostala je vani dokasno i dok se noću vraćala iz
bara prema svom hotelu b lizu Mosta uzdaha, bila je napadnuta. To je sve što znamo za sada. No
budući da je slučaj pripao karab injerima, tvoj prijatelj satnik mogao bi imat i pristup
informacijama." "Možda je to Sand manu bio prvi nasilni zločin", kaže Scarpetta. "Barem izvan
vojske, ako je istina da je služio kao vojnik u Iraku. U prvo m napadu zločinci često ostave nekakav
trag. Kasnije postanu oprezniji. Ovaj je tip inteligentan i jako je dobro razradio svoj način rada. Pazi
da ne ostavlja tragove, razv io je vlastiti ritual i postao nasilniji. Njegove žrtve ne mogu progovoriti
n i na ko ji način nakon što završi s njima. Na sreću, nije se sjetio da bi mogao ostaviti DNK u
kirurško m ljepilu. Zna li Benton za ovo?" upita ona. "Da. I zna da imamo problem s tvojim zlatnim
novčićem", kaže Lucy, koja je upravo namjeravala otvorit i tu temu. "DNK na to m novčiću i
lančiću također pripada Sandmanu, što znači da je b io iza tvoje kuće one noći kad ste ti i Buli
pronašli pištolj u u ličici. Ukazu je li to možda na Bu lla? Ogrlica je mogla b iti i njegova. To
pitanje sam već postavila, no na žalost, nemamo Bullov DNK da nam da odgovor." "Daje on Sand
man?" Scarpetta ni na trenutak ne mo že povjerovati u to. "Samo kažem da nemamo njegov DNK",
ponovi Lucy. "A pištolj? Meci?" upita Scarpetta. "Na njima nije pronađen Sandmanov DNK", kaže
Lucy. "Ali to ništa ne znači. Njegov DNK na ogrlici je jedno, a da smo ga pronašli na pištolju, to bi
bilo drugo. Mogao je nabav iti p ištolj od nekog drugog. Mogao je pazit i da ne ostavi svoj DNK ili
otiske prstiju na pištolju zbog priče ko ju je servirao - da je pištolj ispao onom gadu koji ti je
prijetio. Ne mo žemo se zaklet i da je taj tip ikad b io blizu tvoje kuće. Mo žemo samo vjerovati
Bullu na riječ, ali nemamo svjedoke da to potvrde." "Hoćeš reći da je Bu li - pod pretpostavkom da
je on Sand man, u što ne vjerujem - mogao namjerno, citiram, izgubiti pištolj? Ali nije namjeravao
izgubiti ogrlicu", kaže Scarpetta. "To nema baš puno smisla iz dva razloga. Prvo, zašto mu je pukla
ogrlica? I drugo, ako n ije znao da mu je ogrlica pukla i ispala sve dok je nije pronašao,

zašto bi mi išta govorio? Zašto je, u to m slučaju, jednostavno nije stavio u džep? Mogla bih dodati
i treće, a to je da mi je teško zamislit i odakle uopće Bullu lančić sa zlatnim novčićem koji podsjeća
na ogrlicu sa srebrnim dolarom ko ju je Shandy dala Marinu." "Stvarno bi bilo dobro da možemo
dobiti Bullove otiske", kaže Aaron. "Kao i da mu mo žemo u zeti b ris. Stvarno me muči to što se
čini da je nestao." "To je sve za sada", kaže Lucy. "Dalje radimo na to me da ga klon iramo. Uzgojit
ćemo n jegovu kopiju u petrijevki, tako da saznamo tko je", našali se. "Sjećam se da smo još do
nedavna znali čekati tjednima, pa i mjesecima na DNK." Scarpetta gorko žali zbog tih dana, koji je
bolno podsjećaju na to koliko je ljudi završilo kao žrtve nasilja i ubojstava zato što se nasilni
zločinac nije mogao brzo identificirat i. "Baza oblaka je na devetsto petnaest metara, vid ljivost pet
kilo metara", kaže Lucy Scarpetti. " Letimo p rema vizualnim pravilima letenja. Vid imo se na
aerodro mu." Marinov ured. Njegovi trofeji s kuglanja poredani su uz stari o žbukani zid, a u zraku
se osjeća nekakva prazn ina. Benton zatvori vrata za sobom. Ne upali svjetlo. Sjedi u mraku za
Marinovim stolom i prv i put shvaća da, bez obzira na ono što je rekao, nikad nije u zimao Marina
za o zbiljno nit i ga je ikad potpuno prihvatio. Da bude sasvim iskren, uvijek ga je s matrao
Scarpettin im privjesko m - neobrazovanim, zadrt im, priglupim i civ ilizacijski zaostalim mu rjako
m, koji je zbog tih osobina i nebrojenih drugih razloga bio neugodno društvo i ne baš koristan
suradnik. Benton ga je trpio. Podcjenjivao ga je u nekim aspektima i savršeno dobro razu mio u
drugim, ali propustio je prepoznati ono što je bilo očito. Dok sjedi za Marinovim radnim stolo m,
koji Marino n ije baš previše koristio, i zuri kroz p rozor u svjetla Charlestona, misli kako b i volio
da je Marinu posvećivao više
pozornosti, da je općenito svemu posvećivao više pozornosti. Sve što je trebao znati bilo mu je
nadohvat ruke, oduvijek. U Veneciji su skoro četiri sata ujutro. Nikakvo čudo što je Paulo Maroni
napustio McLean, a onda i Rim. "Pronto", javi se on na telefon. "Jesam li te probudio?" upita
Benton. "Da ti je to važno, ne b i zvao. Što se dogodilo da me moraš zvati u ovakvo nedoba?
Nadam se, zbog nekih novosti u vezi sa slučajem?" "Ne baš nužno dobrih." "Što onda?" U glasu
doktora Maronija nazire se nekakva suzdr žanost ili je to što Benton čuje zapravo rezigniranost.
"Radi se o onom tvo m pacijentu." "Rekao sam ti sve o njemu." " Rekao si mi što si mi htio reći,
Paulo." "Kako ti još mogu pomoći?" upita doktor Maroni. "Ne samo da sam t i rekao što sam
mogao nego si još i pročitao mo je bilješke. Ponio sam se kao prijatelj i n isam te pitao kako si
došao do njih. Nisam, na primjer, za to okriv io Lucy." "Možda bi trebao okriviti sebe. Misliš da
nisam shvatio da si nam namjerno o mogućio pristup dokumentaciji tog pacijenta? Ostavio si je
dostupnom preko bolničke mreže i još uključio opciju dijeljenja datoteka, što znači da dokumente
mo že pogledati svatko tko na njih naiđe. Naravno, za Lucy je to bio čas posla, no koliko tebe
poznajem, ti to ne bi učinio slučajno. Prepametan si za to." "Znači, priznaješ da je Lucy provalila u
povjerljive nalaze mog bolesnika?" "Znao si da želimo vid jeti te b ilješke, pa si to i u redio prije
odlaska u Rim. A usput budi rečeno, otišao si ranije nego što si planirao. Zanimljivo je da si to
učinio točno nakon što si saznao da će doktoricu Self primiti kao pacijenticu u McLean. Ti si to
dopustio. Nije mog la bit i primljena u Paviljon bez tvog dopuštenja." "Bila je man ična." "Bila je
proračunata. Zna li?" "Zna li što?" "Nemo j mi lagati." "Zanimljivo je što misliš da bih mogao",
kaže doktor Maroni. "Razgovarao sam s njezinom majko m." "Je li još onako neljubazna?"
"Pretpostavljam da se nije pro mijenila", veli Benton. "Ljudi poput nje rijetko se mijen jaju.
Ponekad se smire kako stare. No što se nje tiče, ona je sad vjerojatno još gora nego što je bila. Kao
što će i Marilyn bit i. Odnosno, već jest." "Pretpostavljam da se ni ona nije puno promijen ila.
Premda majka doktorice Self smatra da si ti kriv za poremećaj ličnosti njezine kćeri", kaže Benton.
"Znaš, kao i ja, da to tako ne ide. Nije njo j Paulo izazvao poremećaj ličnosti. Sama ga je pošteno
stekla." "Nije smiješno." "Naravno da nije." "Gdje je on?" upita Benton. "Znaš na koga mislim."
"Tih su se davnih dana osobe od sedamnaest godina još uvijek s matrale maloljetnima. Shvaćaš?"
"A ti si imao dvadeset devet?"

"Dvadeset dvije. Gladys me prikazala toliko starijim zato da me uvrijedi. Siguran sam da razu
miješ zašto sam morao otići", kaže doktor Maroni. "Otići ili pobjeći? Doktorica Self koristi ovaj
drugi g lagol kad opisuje tvoj žurn i odlazak prije nekoliko t jedana. Nedolično si se ponašao prema
n joj i onda pobjegao u Italiju. Gdje je on? Nemo j si to rad iti, Paulo, ni sebi n i drugima." "Bi li mi
vjerovao kad b ih ti rekao da se ona nedolično ponašala prema meni?" "Nije važno. Bo li me briga.
Gdje je on?" ponovi Benton. "Po tadašnjem zakonu, to bi se tumačilo kao silovanje. Tako bi to
nazvali, znaš. Njezina majka mije t ime i prijetila. Doista je htjela v jerovati da Marilyn ne bi
spavala s muškarcem ko jeg je slučajno upoznala tijeko m proljetnih prazn ika. Bila je ta ko lijepa i
uzbudljiva. Ponudila mi je svoje djevicanstvo i ja sam ga uzeo. Stvarno sam je volio. I točno je da
sam pobjegao od nje. To je istina. Već tada sam primijetio da je toksična. Ali n isam se vratio u
Italiju, kao što sam njoj rekao, nego sam se vratio na Harvard da zav ršim med icinu. Nije znala da
sam ostao u Americi." "Analizirali smo DNK, Pau lo." "Nije to znala ni nakon što je rodila. Pisao
sam joj pis ma, znaš. Organizirao sam da se šalju iz Rima." "Gdje je on, Paulo? Gdje ti je sin?"
"Molio sam je da ne pobaci, jer je to bilo p rotivno mo jim v jerskim uvjerenjima. Rekla je da ću u
to m slučaju ja morat i odgajati to d ijete. Napravio sam najbolje što sam mogao s tom, kako se
pokazalo, nakazo m, s tim vrago m visokog kvocijenta inteligencije. Proveo je veći dio života u
Italiji, a dio vremena s njom, dok n ije navršio osamnaest. Sad mu je dvadeset devet godina. Možda
je Gladys igrala svoju uobičajenu igru... U svako m slučaju, on na mnoge načine ne pripada
nijednome od nas i oboje nas mrzi. Marilyn više nego mene, premda moram priznati da sam se
bojao za v lastitu sigurnost, pa čak i život, kad sam ga prošli put vidio. M islio sam da će me
napasti, udariti jedno m antičko m skulpturo m, ali uspio sam ga u miriti." "Kad je to bilo?"
"Neposredno nakon što sam došao u Rim. Bio je tamo." "Bio je u Rimu i kad je ubijena Drew Mart
in. U neko m se trenutku vratio u Charleston. Znamo da je nedavno bio u Hilton Headu." "Što da ti
kažem, Bentone? Znaš odgovor. Ona kada na fotografiji je kada u mojem stanu na Piazzi Navoni.
No t i nisi znao da ja živim na Piazzi Navoni. Da jesi, raspitivao bi se o mojem stanu, koji je tako b lizu
grad ilišta gdje je pronađeno Drewino tijelo. Pitao bi se je li slučajnost to što u Rimu vozim crnu
Lanciu. Vjerojatno ju je ubio u mo jem stanu i prevezao u mo jem autu, ali nije ju odvezao daleko. Mo
žda ulicu dalje. Zapravo, siguran sam da je tako učinio. Mo žda bi mi bilo bolje da me je opalio po glavi
onom antičko m sku lpturom stopala, jer ovo što je učinio je za svaku osudu. S druge strane, on je
Marilynin sin." "On je i tvoj sin." "On je američki građanin koji n ije želio ići na faku ltet, nego se
bedasto priključio A meričko m ratno m zrakoplovstvu kao fotograf da bi mogao snimati taj vaš
fašistički rat u kojem je i sam bio ranjen. U stopalo. Mislim da si je to sam učinio nakon što je prijatelju
prekra tio mu ke, pucavši mu u glavu. U svako m slučaju, b io je neuravnotežen i prije nego što je
otišao, a kad se vratio bio je kognitivno i psihološki neprepoznatljiv. Priznajem da n isam bio u zoran
otac. Slao sam mu potrepštine, alate, baterije, med icinsku opremu, ali nisam ga otišao posjetiti nakon
što se vratio. Nije me bilo briga. Priznajem." "Gdje je?" "Nakon što se pridružio Air Fo rceu, digao sam
ruke od njega. Priznajem. Ništa nije postigao. Nakon svega, nakon što sam žrtvovao toliko toga da mu
spasim život kad je Marilyn htjela učin iti upravo suprotno, nije postigao ama baš ništa. Zamisli ironiju.
Poštedio sam mu život zato što crkva kaže da je pobačaj ubojstvo, a gledaj što on sad radi. Ubija.
Ubijao je ljude tamo preko zato što mu je to b io posao, a ovdje ih ubija zato što je tamo poludio." "A
njegovo dijete?" "Marilyn i njezini obrasci razmišljan ja. Kad ona jednom nešto usvoji, nema šanse da
to promijeniš
- rekla je majci da zadrži dijete, baš kao što sam ja rekao njoj da zadrži našeg sina. To je očito bila
pogreška. Naš sin nije sposoban biti otac, premda jako voli svog sinčića." "Njegov je sinčić mrtav",
kaže Benton. "Mučili su ga glađu, pretu kli nasmrt i ostavili mu tijelo u močvari da ga pojedu crvi i
rakovi." "žao mi je što to čujem. Nikad nisam upoznao to dijete." "Kako si ti suosjećajan, Pau lo.
Gd je t i je sin?" "Ne znam." "Siguran sam da shvaćaš koliko je situacija o zbiljna. želiš li završit i u
zatvoru?" "Kad je prošli put bio tu kod mene, ispratio sam ga na ulicu, gdje sam se osjećao
dovoljno sigurno da mu mogu reći kako ga više nikad ne želim v idjeti. Na gradilištu gdje su
pronašli Drewino tijelo b ilo je dosta turista. Hrpe cvijeća i p lišanih ig račaka. Ja sam sve to vidio
dok sam mu govorio da odlazi i da s e ne vraća, da ću ga prijavit i policiji ako ne bude poštivao
moju želju. Onda sam dao temeljito očistiti stan i riješio se auta. Nazvao sam i Otta

da mu ponudim po moć u rješavanju slučaja, zato što sam morao znati što zna policija." "Ne
vjerujem da ne znaš gdje je", kaže Benton. "Ne vjerujem ti da ne znaš gdje živi ili gdje se
privremeno nalazi, odnosno, gdje se sad najvjerojatnije skriva. Ne b ih želio razgovarati s tvojo m
suprugom. Pretpostavljam da ona o svemu tome nema pojma." "Molim te, ostavi moju suprugu na
miru. Ona ništa ne zna." "Možda ti znaš odgovor na sljedeće pitanje", kaže Benton. "Je li majka
tvog mrtvog unuka još u vezi s tvojim sinom?" "To je ista priča kao sa mno m i Marilyn. Ponekad
cijelog života plaćamo cijenu seksualnog užitka s neko m ženo m. A te žene? Na mjerno ostanu u
drugom stanju, znaš, kako bi te mog le držati na lancu. čudno je to. Najprije ostanu trudne, a onda
više ne žele to dijete, zato što su zapravo željele tebe." "Nisam to pitao." "Nikad je n isam upoznao.
Marilyn mi kaže da se zove Shandy ili Sandy i da je dro lja. I glupača." "Pitao sam je li tvoj sin još
uvijek s njo m." "Napravili su dijete i to je jedina veza između njih. Opet ista priča. Grijesi očeva.
Povijest koja se ponavlja. Iskreno ti kažem, volio b ih da se mo j sin nikad nije n i rodio." "Marilyn
je očito upoznala Shandy", kaže Benton. "Što me dovodi do Marina." "Ne poznajem ga niti znam
kakve on veze ima sa svime ovime." Benton mu objasni. Ispriča doktoru Maroniju sve osim onoga
što je Marino učinio Scarpetti. "Znači volio bi čuti mo je analitičko mišljenje", kaže doktor Maroni.
"Koliko ja poznajem Marilyn, a na temelju toga što si mi upravo ispričao, usudio bih se
pretpostaviti da je Marino jako pogriješio što je Marilyn poslao email. To jo j je dalo ideju o raznim
mogućnostima, znaš, koje n isu imale nikakve veze s razlogom zbog kojeg je bila u McLeanu.
Napokon joj se pružila prilika da se osveti osobi koju iskreno mrzi - Kay, naravno. Ima li za to
boljeg načina od mučenja ljudi ko je Kay voli?" "Je li ona sredila da se Marino i Shandy
upoznaju?" "Pretpostavljam. Ali to nije bio jedini razlog zašto se Shandy zainteresirala za Marina.
Tu je bio i d ječak. Marilyn ne zna što mu se dogodilo ili bar n ije tada znala. Rekla bi mi da jest.
Ne bi joj se svidjelo da it ko tako nešto učini."
 "I ona je vrlo suosjećajna, baš kao i ti, Paulo", kaže Benton. "Usput, tu je." "Misliš, u New Yo
rku?" "U Charlestonu. Dobio sam anonimni e-mail u kojem me obavještavaju o nečemu o čemu sad
ne bih razgovarao, pa sam preko IP adrese došao do hotela Charleston Place i prepoznao MAC24
adresu. Pogodi tko je tamo odsjeo." "Upozoravam te, pazi što ćeš joj reći. Ona ne zna za W illa."
"Willa?" "Zove se Will Rambo. Kad je Marilyn bila na početku slave, pro mijenio je ime iz Willard
Self u Will Rambo. Odabrao je Rambo, dosta lijepo švedsko prezime. No on nije n ikakav Rambo,
što je najman ji od njegovih problema. Dosta je sitne grade. Zgodan je dečko, ali je n izak." "Dok je
dobivala e-mailove od Sandmana, pojma n ije imala da se radi o njezino m sinu?" upita Benton.
Malo mu je zagreblo uho kad je doktor Maroni Sand mana nazvao dečko m. "Ne, bar ne svjesno.
Koliko je men i poznato, i dalje ne zna. Ne na svjesnoj razin i. S druge strane, odakle da znam što
se skriva u dubokim špiljama njezina u ma. Kad su je primili u McLean i kad mije rekla za poruku,
za sliku Drew Mart in..." "Rekla ti je?" "Naravno." 24 Jedinstvena oznaka servera. Benton bi sad
najradije provukao ruku kro z telefonsku žicu i zgrabio ga za grkljan. Trebao bi ga poslati u zatvor.
Trebao bi ga poslati kvragu. "Kad se sad osvrnem, trag ično je koliko je sve bilo jasno. Na ravno,
imao sam svoje sumnje cijelo vrijeme, ali jo j ih nikad nisam spomenuo. Mislim, sumnjao sam od
početka, otkad me je nazvala da mi uputi pacijenta. W ill je znao da će to učiniti. Naveo ju je da to
učini. Naravno, imao je n jezin e-mail. Marilyn ponekad vrlo velikodušno pošalje e-mail ljudima ko
je nema vremena p rimit i. I tako jo j je počeo slati te prilično bizarne poruke za ko je je znao da će
jo j privući pozo rnost, zato što je jednako umobolan kao i ona i zbog toga je savršeno razumije.
Sigurno se dobro zabavljao kad ga je uputila meni i kad me je nazvao u ordinaciju u Rimu da
dogovori sastanak. Naravno, u mjesto psihijatrijskog razgovora imali s mo zajedničku večeru.
Brinulo me je njegovo psih ičko zdravlje, ali n isam n i po mislio da b i mogao nekoga ubiti. Kad
sam čuo da je u Bariju ubijena turistkin ja, odbio sam povjerovati daje on to učin io." "Silovao je i
ženu u Veneciji. Drugu turistkin ju." "Nisam iznenađen. To se dogodilo nakon što je počeo rat, zar
ne? Svaki put kad bi ga poslali tamo, postajalo je sve gore." "Znači, tvoje bilješke n isu zapravo
bilješke sa psihijatrijskih seansi. Očito, on ti je sin i n ikad n ije bio tvoj pacijent." "Izmislio sam ih.
Očekivao sam da ćeš pogoditi." "Zašto?"

"Zato da napraviš ovo što upravo sad radiš. Zato da ga pronađeš, jer ga ja nikad ne bih mogao
predati policiji. Htio sam da mi počneš postavljati pitanja, tako da mogu odgovoriti na n jih, što sad
i čin im." "Ako ga ubrzo ne pronađemo, Pau lo, ponovno će ubiti. Sigurno još nešto znaš. Sigurno
imaš njegovu sliku, zar ne?" "Nemam novijih fotografija." "Pošalji mi e-mailo m te ko je imaš."
"Air Force b i trebao imati sve što vam treba. Mo žda čak i n jegove otiske prstiju i DNK.
Fotografiju sigurno imaju. Bilo b i bolje da pitaš njih." "Dok prođem sve njihove papirološke
zavrzlame," kaže Benton, "bit će prekasno." "Usput budi rečeno, neću se vraćati", kaže doktor
Maroni. "Siguran sam da me nećeš prisiljavati da se vratim, nego ćeš me ostaviti na miru, zato što
sam ti iskazao poštovanje, pa ćeš i ti meni iskazati neko poštovanje. Ionako bi bilo u zaludno,
Bentone", kaže on. "Imam previše prijatelja preko bare." 22 Lucy pregledava kontrolnu listu prije
polijetanja. Svjetla za slijetanje, Nr sklopka, razina sigurnosti s jednim mo torom izvan pogona,
ventili za gorivo. Provjera instrumenata za navigaciju, namještanje visino mjera, paljen je aku mu
latora. Pokrene prv i motor dok Scarpetta izlazi iz zgrade zračne luke i hoda preko asfalta prema n
joj. Zatim otvori stražn ja vrata i odlo ži svoj kovčeg za obradu mjesta zločina i opremu za snimanje
na pod, a onda otvori prednja lijeva vrata, stane na prečku i popne se unutra. Dok je prv i motor u
leru, Lucy uključi drugi motor. Zavijanje turbine i duboko brundanje postanu još glasniji. Scarpetta
zakopčava sigurnosni pojas. Po moćni parker zračne lu ke trči preko rampe, po kazujući im
signalnim palicama kamo da idu. Za to vrijeme Scarpetta stavlja slušalice s mikro fonom. "O, za
Boga miloga", veli Lucy u svoj mikro fon. "Hej!" Kao da je parker mo že čuti. "Ne treba nam vaša
pomoć! Sad će ostati tamo stajati." Lucy otvori vrata na svojoj strani, pokazujući mu ruko m da se
makne. "Nismo av ion." Izgovori mu još svašta što on ne može čuti. "Ne t reba nam vaša pomoć za
polijetanje. Maknite se." "Prilično si napeta", Lucy začuje Scarpettin glas kroz slušalice. "Ima li
kakvih vijesti od ljudi ko ji je traže?" "Nema. Još nije poletio nit i jedan helikopter, jer je u Hilton
Headu i dalje p revelika magla. Ni s potragom na t lu nema v iše sreće. FLIR25 je na položaju
standby!' Lucy ga uključi prit isko m na sklopku iznad 25 Forward Looking Infra -Red - termov
izijski uređaj; infracrvena kamera na nosu helikoptera glave. "Treba mu otprilike osam minuta da se
ohladi. Onda krećemo. Hej!" Vikne kao da i parker ima slušalic e na ušima i mo že je čuti. "Odlazi.
Imamo posla. Kvragu, ovaj je sigurno nov." Parker samo stoji na mjestu s narančastim palicama
spuštenim niz tijelo, odustavši od toga da ih ikamo rasporedi. Iz tornja javljaju Lucy: "Niz v jetar
vam stiže teški C-sedamnaest..." Vo jni teretni avion izgleda kao grozd velikih, jarkih svjetala.
Onako golem, čin i se kao da se jedva miče, kao da visi u zraku. Lucy potvrdi preko radija da je
dobila informaciju. "Teški C-sedamnaest" i "jaki zračni vrt lozi" ko ji nastaju na vrhu njegovih krila
nisu joj nikakav čimbenik. Ona želi ići prema centru, prema mostu na rijeci Cooper, a potom se
zaputiti p rema mostu Arthur Ravenel Jr., odnosno kamo god poželi. Može izvoditi i figure osmice,
ako poželi. I to tik iznad vode ili t la, ako poželi. Zato što ne vozi avion. Premda im sve ovo nije
rekla preko radioveze, to je mislila. "Nazvala sam Tu rkingtona", kaže ona Scarpetti. "Da ga obavije
stim o novostima. Benton me je nazvao, a ako si razgovarala s njim, pretpostavljam da ti je sve
rekao. Trebao bi stići svake sekunde. Odnosno, bolje mu je da se pojavi. Neću beskonačno sjediti
ovdje i čekat i ga. Znamo t ko je gad kojeg lovimo." "Samo što nemamo pojma gdje je", kaže
Scarpetta. "A pretpostavljam da i dalje ne znamo gdje je Marino." "Ako baš hoćeš znati, ja mislim
da bismo t rebali tražiti Sandmana, a ne njezino truplo." "U roku od jednog sata svi će krenuti u
potragu. Benton je obavijestio policiju, i lokalnu i vojnu. Net ko je treba potražiti. To je mo j posao
i ja ga namjeravam obaviti. Jesi li pon ijela mrežu za teret? I je li se Marino uopće oglasio? Je li išta
javio?" "Ponijela sam mrežu za teret." "U prtljazi je uobičajena oprema?" Benton prilazi parkeru i
stavlja mu napojnicu u ru ku. Lucy se nasmije, "Ignorirat ćeš me svaki put kad te pitam za Marina?"
upita je Scarpetta, dok Benton hoda prema n jima. "Možda bi trebala b iti iskrena prema muškarcu
za kojeg ćeš se udati", Lucy pro matra Bentona. "Zašto misliš da nisam i do sada bila iskrena?" "Ne
znam jesi li ili nisi." "Benton i ja s mo razgovarali", kaže Scarpetta, gledajući je. "U pravu si.
Trebala b ih bit i iskrena. I bila sam." Benton otvori stražnja vrata i uđe. "Dobro. Jer što više
nekome v jeruješ, to mu je veći zločin lagati. Što uključuje i prešućivanje", kaže Lucy. čuje se
struganje i šuškanje dok si Benton stavlja slušalice s mikrofono m na glavu. "Trebala bih prijeći
preko toga." "Ja bih trebala prijeći preko toga", kaže Scarpetta. "I ne možemo sad o tome
razgovarati." "O čemu ne mo žemo razgovarati?" začu je Lucy Bentonov glas kroz slušalice. "O
vidovitosti tete Kay", odgovori mu. "Uvjerena je da zna gdje je tijelo. Ponijela sam opremu i
kemikalije za

dekontaminaciju, za svaki slučaj. I vreće za trupla, u slučaju da ćemo je mo rati pren ijet i u mreži za
teret. Oprosti ako sam bezobzirna, ali nema šanse da mi se raspadnuto truplo vozi u helikopteru." "Nije
u pitanju mo ja v idovitost, nego tragovi iz vatrenog oružja", kaže Scarpetta. "Uostalom, on želi da je
pronađemo." "Onda nam je to trebao olakšati", veli Lucy, dajući gas. "Zašto tragovi iz vatrenog oružja?"
upita Benton. "To je samo ideja. Pitala sam se ko ji bi p ijesak u blizin i mogao sadržavati tragove
pucanja." "Isuse", kaže Lucy. "Otpuhat će ga. Daj ga pogledaj. Stoji tamo s tim palicama kao zo mb i
koji mo ra suditi finale nacionalne lige američkog nogometa. Drago mi je da si mu dao napojnicu,
Bentone. Jadničak. Stvarno se trudi." "Upravo tako, napojnicu. A ne novčanicu od sto dolara", kaže
Scarpetta, dok Lucy čeka da se oslobodi radioveza. Zračni pro met je gotovo nemoguć. Od jutra svi
letovi kasne i sad su u tornju zatrpani poslom. "A što si ti radila dok sam ja studirala?" upita Lucy
Scarpettu. "Svako malo bi mi poslala sto dolara. Onako, bez razloga. Uvijek bi to napisala na ček." "To
je bila sitnica", Scarpettin glas odzvanja u Lucynoj glavi. "A knjige? Hrana? Od jeća? Info rmatička
oprema?" Mikrofoni se akt iviraju na glas, pa je sve što govore isprekidano. "Pa dobro", kaže Scarpetta.
"To je bilo lijepo od tebe. Sto dolara je puno novca za čovjeka kao što je Ed." "Možda sam ga htjela
podmititi." Lucy se nagne prema Scarpetti da provjeri videozaslon FLIR-a. "Spremna i čekam", kaže
ona. "Odlazimo odavde čim nas pustite", kao da je u torn ju mogu čuti. "Mi s mo prokleti helikopter, za
Boga miloga. Ne treba nam pista za polijetanje. I ne trebate nas navod iti. Ovo me izluđuje." "Nisi li
malo pregrintava za letenje?" začuje Bentonov glas. Lucy napokon uspije uspostaviti kontakt s tornjem i
dobije odobrenje za uzlijetanje p rema jugoistoku. "Hajdemo dok mo žemo", kaže ona i helikopter se
polako odlijep i od zemlje. Parker
maše signalnim palicama kao da ih želi prizemljiti.
"Možda bi bilo bolje da radi kao signalizacijski čunj", kaže Lucy, podižući helikopter od tri tone i
dvjesto pedeset kilograma s tla. "Kratko ćemo slijediti rijeku Ashley i onda skrenuti na istok, pa
ćemo se spustiti niz obalu prema Fo lly Beachu." Ostanu lebdjeti iznad raskrižja dva vozna traka.
"Uključujem FLIR." Ona prebaci sklopku s položaja standby na položaj on. Zaslon postane tamno
siv, pokazujući nekoliko izrazito bijelih, vrućih točaka. C-17 gro moglasno sleti i od mah uzlet i
bez zaustavljanja, izbacujući mlazove bijele vatre iz motora poput dugačke perjanice. Pro zor
aerodro mske zgrade je osvijetljen, svjetla duž p iste upaljena. Pod oko m infracrvene kamere, sve
izgleda nadrealno. "Letjet ćemo nisko i polako, tako da mo žemo skenirat i sve pod nama. Hoćemo
li u ključit i 2D rešetku na zaslonu?" kaže Lucy. Scarpetta podigne sistemsku kontrolnu jedin icu iz
ležišta i spoji FLIR s reflektoro m, koji ostavi ugašenim. Na videozaslonu pokraj n jezina lijevog
koljena su sive i bijele - vruće - mrlje. Lete pokraj lu ke i kontejnera raznih boja poslaganih poput
građevinskih blokova. Obrisi visokih kranova na noćnom nebu nalikuju na čudovišne bogomoljke.
Helikopter polako klizi iznad svjetala grada, izgledajuć i kao da lebdi. Pred njima se prostire crna
luka. Zvijezde se ne vide, a mjesec je ugljena mrlja iza debelog sloja oblaka koji su s gornje strane
ravni poput nakovnja. "Kamo točno idemo?" upita Benton. Scarpetta mijenja slike na zaslonu
upravljajući FLIR-o m prit isko m na tip ku za podešavanje. Lucy uspori na osam čvorova i ostane
letjeti na visin i od samo sto pedeset metara. Scarpetta kaže: "Zamislite što bismo sve pronašli da
mikroskopski analiziramo pijesak s Iwo Jime, pod uvjetom da je ostao netaknut tijeko m svih tih
godina." "Onaj ko ji nije b lizu mo ra", kaže Lucy. "Na primjer, pijesak s dina." "Iwo Jime?" začu
je se Bentonov glas, koji potom ironično upita: "Let imo u Japan?" Sa Scarpettine strane
helikoptera vide se vile Batteryja. Pod infracrvenom rasvjetom, njihova se svjetla prikazuju kao
svijetle b ijele mrlje. Ona razmišlja o Henryju Hollingsu. O Rose. Svjet la nastambi postaju sve
raštrkanija kako se približavaju obali otoka James i polako lete pokraj n jega. Scarpetta kaže:
"Plaža je ostala netaknuta od Građanskog rata. Na tom bi se mjestu mogli pronaći tragovi pucanja
iz vatrenog oružja u p ijesku, ako je ostao zaštićen. Mislim da je to to." Potom se obrati Lucy: "Još
malo pa smo točno iznad plaže." Lucy uspori tako da gotovo lebde u zraku i spusti se na visinu od
stotinjak metara iznad najsjevernijeg rta otoka Morris. Otok je nenaseljen i do njega se mo že doći
samo helikopterom ili barko m, osim kad je oseka tako jaka da mu se preko p lićine mo že prići
pješice s Fo lly Beacha. Ona pro matra s visine t ih osams to jutara pustog, ali očuvanog područja
koje je t ijeko m Građanskog rata bilo poprište žestokih okršaja. "Vjero jatno se nije puno
promijenilo u posljednjih sto četrdeset godina", veli Scarpetta, a Lucy spusti helikopter za još
tridesetak metara. "Tu je bio pokolj Afričko- američke regimente, Pedesetčetvrte iz
Massachusettsa", kaže Bentonov glas. "Snimili su film o to me, kako se ono zove?"

"Gledaj sa svoje strane", kaže mu Lucy. " Reci nam ako išta primijetiš. Nadlijetat ćemo područje i
malo ga pretražiti pod reflektoro m." "Zove se Slava", kaže Scarpetta. "Nemoj još uključivati
reflektor", doda. "Ometat će in fracrvenu kameru." Video zaslon je prošaran raznim nijansama sive
koja prikazu je teren i namreškano područje koje odgovara moru. Ocean svjetluca poput rastaljenog
olova, valja se prema obali i razbija o pijesak, prekrivajući ga poput nabora bijele čipke. "Dolje v
idim samo tamne obrise dina i onaj vražji svjetionik ko ji nas posvuda slijedi", kaže Scarpetta. "Bilo
bi lijepo da poprave svjetlo na svjetioniku, da se ne bi kakav helikopter zabio u njega", kaže Lucy.
"Kako u mirujuće riječi", veli Benton. "Počinjem raditi fino pretraživanje p reko rešetke. Šezdeset
čvorova, šezdeset metara. Provjerit ćemo svaki centimetar područja ispod nas", kaže Lucy. Nisu
morali dugo tražit i. "Možeš li doći iznad onoga tamo?" Scarpetta pokaže na nešto što je i Lucy
upravo ugledala. "Upravo s mo preletjeli iznad toga. Onaj dio p laže. Ne, ne, vrati se. Tamo . Jasno
se vidi drugačiji toplinski signal." Lucy zaokrene helikopterom oko svjetionika, oblog i prugastog
pod infracrvenom rasvjetom, okruženog uzburkano m olovnom vodom s vanjske strane luke. Nešto
dalje, krstaš izgleda poput sablasnog broda čiji prozo ri gore bijelo m vatro m, a iz dimn jaka se za n
jim vuče dugačka pruga dima. "Tamo. Dvadeset stupnjeva lijevo od one dine", kaže Scarpetta.
"Mislim da vid im nešto." "Vidim", kaže Lucy. Na sumorno m, sivo prošaranom zaslonu bijeli se
toplinska mrlja. Gledajući prema tlu, Lucy pokušava postaviti helikopter točno tamo gdje želi.
Kruži i spušta se sve niže. Scarpetta usmjeri kameru na odabrano područje, a treperava bijela mrlja
poprimi obris trupla - nezemaljski svijetlog, svijetlog poput zvijezde. Leži uz plimn i ru kavac, ko ji se
presijava poput stakla. Lucy isključi FLIR i podigne sklopku ko jo m uključi reflektor jačine deset
milijuna svijeća. Visoka trava polegne na tlo, a pijesak se vrtlo ži dok slijeću. Crna kravata leprša na
vjetru nastalom zbog rotora koji polako usporava vrtnju. Scarpetta pogleda kroz prozor i malo dalje u
pijesku ugleda odb ljesak lica pod isprekidanim svjetlo m. Bijeli zubi kese se iz podbuhlog tijela čiji se
spol ne može odredit i. Da nema kravate i odijela, ne b i mogla prepoznati da je riječ o muškarcu. "Što
je ovo?" začuje Bentonov glas kroz slušalice. "Nije ona", odgovori Lucy, isključujući ko mande. "Ne
znam imaš li pištolj, ali ja sam ponijela o ružje. Ovo ne sluti na dobro." Kad Lucy isključi aku mulator,
vrata se otvore i oni izađu. Stoje na mekanom pijesku. Smrad je neizdrživ, ali popusti kad se nađu uz
vjetar. Osvjetljavaju područje baterijskim svjetiljkama, spremn ih pištolja. Helikopter miruje poput
golemog vilinskog konjica na mračnoj p laži. čuje se samo pjenušanje valova. Scarpetta prelazi snopom
svjetla po okolini i zaustavi ga na širokom tragu u pijesku koji vodi p rema din i i prestaje neposredno
prije nje. Kao da je netko nešto vukao. "Netko je došao barko m", kaže Lucy, hodajući prema d inama.
"Ono m ravnog dna." Dine su prošarane visokom travo m i drugo m vegetacijo m, a pro težu se dokle
god pogled seže. Ocean do njih ne dopire. Scarpetta pomisli na bit ke koje su se ovdje vodile i sve
izgubljene živote u borbi za ciljeve potpuno suprotne onima zbog kojih su ginuli Južn jaci. Zlo ropstva.
Crn i sjevernjački vojnici tu su bili zbrisani s lica zemlje. Učin i joj se da čuje njihove krikove i šapat
kroz visoku travu i zamo li Lucy i Bentona da se previše ne udaljavaju. Pro matra kako njihove
svjetiljke režu tamu poput dugačkih, svijet lih noževa. "Tamo preko", uzvikne Lucy iz mračne sjene
između dviju d ina. "Majko mila", kaže. "Teta Kay, mo žeš li donijeti maske za lice?" Scarpetta otvori
pretinac s prtljago m, pa izvadi veliki kovčeg za obradu mjesta zločina, položi ga na pijesak i počne
prekapati po njemu u potrazi za maskama. Smrad je sigurno užasan kad Lucy traži masku. "Ne možemo
ih oboje iznijeti odavde", vjetar donese Bentonov glas. "O čemu se ovdje radi, kvragu?" Lucyn glas.
"ču jete li ono?" Pljuskanje. Daleko među dinama. Scarpetta krene prema njihovim svjetlima. Smrad
postaje sve jači. Kao da je zrak od toga gušći. Oči je peku. Pruži im maske i sama se posluži jednom,
jer jedva mo že disati. Pridru ži se Lucy i Bentonu u udolini između dina koju se nikako ne mo že vidjet
i s plaže. Golo t ijelo neke žene strašno je naduto, jer tu leži već danima. Vid i se infestacija crvima.
Lice joj je pojedeno, usnica i očiju više nema, a zubi su ogoljeni. Snop svjetla iz Scarpettine baterijske
svjetiljke padne na implantat od titanija na mjestu gdje je nekad bila kruna zuba. Skalp je skliznuo s
lubanje, a dugačka kosa leži razasuta po pijesku. Lucy gazi kro z v isoku travu, hodajući prema zvuku p
ljuskanja koji sad dopire i do Scarpettinih ušiju, ali nije sigurna što učiniti. Razmišlja o tragovima
pucanja iz vatrenog oružja, p ijesku i ovom mjestu, pitajući se kakvo značenje imaju za njega. Tu je
stvorio vlastito bojno polje. Tko zna koliko bi još tijela b ilo razasuto medu tim dinama da nije pronašla
ovu plažu zahvalju jući bariju, antimonu i olovu, za koje on najvjero jatnije nije znao. Može osjetiti n
jegovu prisutnost. Kao da njegov bolesni duh visi u zraku.

"Šator", vikne Lucy i on i krenu prema n joj. Lucy je iza druge dine. Ove dine naliku ju na mračne
valove koji se kotrljaju od njih, obrasle grmljem i travo m. Tu si je pod šatorom napravio do m,
odnosno, netko jest. Od alu min ijskih mot ki i nepromo čive cerade stvorio je potleušicu, čija se
unutrašnjost vidi kro z raspor na krilu koje lepeće na vjetru. Madrac s plahtom u redno je složen, a
tu je i lanterna. Lucy nogom otvori prenosivi hladnjak. Unutra je desetak centimetara vode. Ona
uroni prste u vodu i obavijesti ih da je mlaka. "Teta Kay, u helikopteru imam jednu dasku za
imobilizaciju", kaže ona. "Kako želiš da ovo izvedemo?" "Moramo najprije sve fotografirati i zatim
izmjerit i. I mo ramo od mah pozvati policiju." Koliko posla. "Možemo li ih ikako p revesti po
dvoje odjednom?" "Ne na jednoj dasci." "želim pregledati sve u šatoru", javi se Benton. "Onda
ćemo ih staviti u mrtvačke vreće, a t i ćeš ih prevozit i jednog po jednog", kaže Scarpetta. "Kamo bi
ih htjela prevesti, Lucy? Moramo odabrati neko diskretno mjesto. Ne mo žemo ih odnijeti na
aerodrom gdje tvoj marljivi parker vjerojatno stoji na pisti i signalizira ko marcima kamo da lete.
Nazvat ću Hollingsa i v idjeti tko b i te mogao dočekati." Svi zašute, osluškujući lepetanje
sklepanog šatora, fijuk v jetra kro z travu i nježno, vlažno razbijanje valova o obalu. Svjetionik
izgleda poput golemog, crnog pijuna na šahovskoj
ploči, okružen beskrajnom ravnico m namreškanog crnog mora. Tu je negdje, što joj se čini
nestvarnim. On je p laćenik ko jeg je uništilo to što je radio, no Scarpetta ne osjeća ni trunku sažaljen ja.
"Hajdemo to obaviti", izvadi mobitel i pokuša telefonirati. Naravno, nema signala. "Morat ćeš ga ti
nazvati kad budeš u zraku", obrati se Lucy. "Možda da pokušaš dobiti Rose." "Rose?" "Samo je
nazovi." "Zašto?" "Mislim da će ona znati gdje mo žemo pronaći Hollingsa." Oni izvade dasku za
imobilizaciju, vreće i p lastificirane plahte te dio opreme za zaštitu od biološke opasnosti koju je
ponijela Lucy. Počnu sa ženom. Mlitava je, jer je mrtvačka u kočenost već nestala, kao daje odustala
tvrdoglavo prosvjedovati protiv svoje smrti i predala se ku kcima i ostalim sitnim stvorenjima, poput
rakova. Pojeli su sve što je bilo meko i krvavo. Lice jo j je podbuhlo, tijelo napuhano od plina
oslobođenog bakterijama, a koža poput zelenkasto-crnog mramora čije mrlje odgovaraju obrascu
grananja njezinih krvnih žila. St ražn ji dio lijevog bedra i stražnjice neravno su odrezani, ali nema
drugih vid ljiv ih ozljeda niti znakova mutilacije, kao ni pokazatelja točnog uzroka s mrt i. Podignu je i
polo že posred plahte, a zat im stave u vreću koju Scarpetta zatvori potegnuvši patentni zatvarač. Potom
se okrenu muškarcu na plaži koji ima pro zirni p lastični aparatić p reko svojih čvrsto stisnutih zubi i
gumicu o ko desnog zapešća. Odijelo i kravata su mu crni, a na bijeloj košulji v ide se tamne mrlje od
krv i i tekućine nastale raspadom mrtvog tijela. Višestruke uske posjekotine s prednje strane sakoa i na
leđima ukazuju na to da je bio više puta uboden. Rane mu vrve crv ima, kao da mu ispod odijela mili
kakva živa masa. Novčanik u džepu hlača pripadao je Luciousu Meddicku. čini se da ubojicu nisu
zanimale kreditne kartice ni gotovina. Nakon još nekoliko fotografija i b ilježaka, Scarpetta i Benton
privežu vreću s mrtvim tijelo m žene
- Lydije Webster - za dasku za imobilizaciju. Kad Lucy donese konop od petnaest metara i mrežu iz
stražnjeg d ijela helikoptera, pruži Scarpetti svoj pištolj. "Trebat će ti više nego meni", kaže joj.
Onda se uspne u helikopter i uključi motore. Krakovi rotora počnu teškim ud arcima cijepati zrak.
Bijesnu svjetla i helikopter se pažljivo podigne s tla i okrene u zraku. Konop se polako podiže za n
jim, sve dok se ne napne pod težino m mreže s morb idnim tereto m i odvoji je od pijeska. Lucy
odleti s tereto m koji se lagano njiše ispod helikoptera poput klatna. Scarpetta i Benton se vrate do
šatora. Da je dan, oko njih bi sve brujalo od rojen ja muha i zrak b i bio zasićen jetkim s mrado m
raspadajućih tijela. "Spava tu", kaže Benton. "Vjerojatno ne uvijek." Nogom po makne jastuk, ispod
kojeg završava plahta koja prekriva madrac. U vrećici za zamrzavanje drži kut iju sa šibicama, tako
da ostanu suhe. S druge strane, čini se da mu meko uko ričene knjige ne znače puno. Sve su
natopljene vlagom i slijepljenih listova, nekakve opskurne obiteljske sage i ljubavni ro mani kakvi
se mogu kupit i na kiosku kad želite nešto čitati, ali vam n ije važno što. U to m malo m imp
rovizirano m šatoru je i jama u kojo j pali vatru ugljenom i zahrđala rešetka roštilja postavljena na
četiri kamena. Ima i limenki bezalkoho lnog pića. Ne dirnuvši ništa, Scarpetta i Benton vrate se na
plažu gdje je bio sletio helikopter i ostavio u pijesku duboke tragove svojih sletnih skija. Ima v iše
zvijezda na nebu. U zraku se osjeća smrad, ali ne v iše onako jako. "U prvi mah si pomislila da je
on. Vidjelo ti se na licu", kaže Benton. "Nadam se da je dobro i da nije učinio nikakvu ludost", veli
Scarpetta. "Još nešto za što bi bila kriva doktorica Self. Uništava sve što smo imali. Unosi raskol
između nas. Nisi mi rekao kako si saznao." Postaje ljuta. Iz onih starih razloga, ali i novih. "To joj
je o miljena razb ibriga. Unositi raskol medu ljude."

čekaju na obali, stojeći uz v jetar u odnosu na crnu čahuru s tijelo m Luciousa Meddicka, tako da
smrad ne ide prema njima. Scarpetta osjeća miris mo ra i čuje ga kako diše i meko se razb ija o
obalu. Ho rizont je crn, a svjetionik više ne odašilje nikakva upozorenja. Nešto kasnije ugledaju u
daljini žmirkavo svjetlo. Lucy se vraća. Dočekaju je o krenuvši leđa naletima p ijeska dok slijeće,
pa s tijelo m Luciousa Meddicka čvrsto vezanim za dasku u mreži za teret, svi zajedno uzlete i
odnesu ga u Charleston. Na sletnoj rampi pulsiraju policijska svjetla. Henry Hollings i satnik Po ma
stoje pokraj ko mbija bez pro zora. Scarpetta hoda ispred svih. Ljutnja joj pokreće noge. Jedva da
sluša 0 čemu n jih četvero razgovara. Pogrebna kola Luciousa Meddicka pronađena su parkirana iza
Ho llingsova pogrebnog društva, s ključem u brav i za paljenje motora. Nit ko ne zna kako su se
našla tamo, osim ako ih ubojica nije ostavio na tom mjestu - ili mo žda Shandy. Bonnie 1 Clyde,
kako ih zove satnik Po ma. On zatim spomene Bulla. Gdje je, što još zna? Bu llova majka kaže da
nije kod kuće, no to govori već danima. Ni od Marina nema nikakvog znaka. Sad ga već i policija
traži. Ho llings kaže da će tijela otpremiti ravno u mrtvačnicu. Ne u Scarpettinu mrtvačnicu, nego u
mrtvačnicu Medicinskog fakulteta Ju žne Karoline, gdje ih čekaju dva sudska patologa koji su veći
dio noći radili na obdukciji Giannija Lupana. "Ako ste nam voljni pomoći, to bi nam bila velika
korist", kaže Ho llings Scarpetti. " Vi ste ih pronašli, pa biste ih vi trebali i obradit i. Naravno, samo
ako vam ne b i s metalo." "Policija mora od mah otići na otok Morris i osigurati mjesto na kojem s
mo pronašli tijela", kaže ona. "Njihovi gumen i gliseri već su na putu. Moram vam dati upute kako
doći do mrtvačnice." "Već sam bila tamo. Rekli ste da je šefica osiguranja u hotelu Charleston
Place vaša prijateljica", kaže ona. "Kako se zove?" Razgovaraju dok hodaju. Hollings onda kaže:
"U p itanju je samoubojstvo. Uzrok je tupa trau ma kod skoka ili pada. Ništa ne ukazuje na prljavu
igru. Osim ako mo žemo optužiti nekoga da ga je prisilio na takav čin. U to m b i slučaju optužena
bila doktorica Self. Ime mo je prijateljice je Ruth." Scarpetta uđe u jarko osvijet ljenu zgradu
aerodro ma i ode u ženski zahod da opere ruke i lice i ispere nos. Obilno rasprši osvježivač zraka,
prođe nekoliko puta kro z oblak fin ih kap ljica i na kraju opere zube. Kad izađe, ugleda Bentona
kako stoji i čeka je. "Trebala bi otići kući", kaže joj. "Ne b ih mogla zaspati." Hoda za n jo m, do k
ko mbi bez pro zora odvozi tijela, a Hollings razgovara sa satnikom Po mo m i Lucy. "Moram nešto
obaviti", kaže mu Scarpetta. Benton je pusti da ode do svog SUV-a, sama. Ruthin ured je pokraj
hotelske kuhinje, gdje su imali brojne probleme s krađama. Osobito s otuđivanjem rakova. Sitni
lopovi lukavo bi se preobukli u šefa kuhinje. Ruth priča jednu duhovitu priču za drugom, a
Scarpetta je po zorno sluša. želi nešto od nje, a jedini način da to dobije je d a glu mi publiku na
predstavi šefice osiguranja. Ruth je elegantna postarija žena s činom satnika u Nacionalnoj gard i, p
remda više nalikuje na skro mnu knjižničarku. U biti, izgledo m malo podsjeća na Rose. "No niste
me posjetili da biste slušali moje p riče", kaže Ruth preko puta radnog stola, ko ji je hotel vjero
jatno otpisao kao višak. "želite čuti što vam mogu reći o Drew Martin. Vjero jatno vam je gospodin
Hollings rekao da uopće nije boravila u sobi kad je posljednji put odsjela ovdje." "Da, rekao mi je",
kaže Scarpetta, tražeći pogledom p ištolj pod Ruthinim sakoo m s kaš mirskim u zorko m. "Je li
njezin trener ikad dolazio ovamo?" "Jeo je tu i tamo u Grillu. Uv ijek b i naručio isto - kavijar i Do
m Perignon. Nisam ču la da je ona ikad bila u restoranu, ali pretpostavljam da profesionalna
tenisačica ne bi jela kaloričnu hranu ili p ila šampanjac noć prije velikog meča. Kao što rekoh, očito
je negdje živ jela d rugi život i rijetko boravila u hotelu." "Još jedna slavna osoba odsjeda kod vas",
kaže Scarpetta. "Kod nas stalno odsjeda neka slavna osoba." "Mogla bih ići od vrata do vrata i
kucati." "Ne možete na osigurani kat bez ključa. Tamo ima četrdeset apartmana. Morali b iste
pokucati na mnogo vrata." "Prije svega želim pitati je li ona još tamo? Pretpostavljam da nije
rezervirala sobu na svoje ime, jer bih je u to m slučaju mog la jednostavno nazvati", kaže Scarpetta.
"Imamo cjelodnevnu dostavu u sobu. Vid ite ko liko sam blizu kuhin je, mogu čuti ko lica s
doručko m kada prolaze", kaže Ruth. "Znači, već je ustala. Dobro. Ne bih je htjela probuditi." Jav
lja se bijes. Scarpetta osjeća kako počinje iza očiju i brzo joj natapa cijelo tijelo. "želi kavu svakog
jutra u pet i ne daje velike napojnice. Nis mo baš ludi za n jo m", kaže Ruth. Doktorica Self je u
apart manu u kutu na osmom katu hotela. Scarpetta uđe u dizalo, provuče magnetnu karticu i za
minutu-dvije nađe se pred njezin im v ratima. Osjet i da je gleda kro z spijunku. "Vidim, netko je b
io indiskretan", kaže doktorica Self, otvarajući vrata. "Bok, Kay." Odjevena je u raskošan kućni
ogrtač od crvene svile, nemarno zavezan oko struka, a na nogama ima crne svilene papuče.

"Kako divno iznenađenje. Baš me zanima tko ti je rekao da sam tu. Izvoli, uđi." Od makne se u stranu i
pusti Scarpettu unutra. "Što ti je volja sudbine: donijeli su dvije šalice i dodatni lončić kave. M islim da
znam kako si me uspjela ovdje pronaći, a pod ovdje ne mislim samo na ovu prekrasnu sobu." Doktorica
Self sjedne na kauč i podvuče noge poda se. "Shandy. čini se daje mo j autoritet izgubio na težini čim
sam jo j dala ono što je tražila. To bi, u svako m slučaju, odgovaralo njezinom ograničenom načinu
razmišljanja." "Nisam upoznala Shandy", kaže Scarpetta iz visokog naslonjača pokraj prozora s kojeg
se nudi pogled na svjetla, staroga grada. "Misliš, nisi je osobno upoznala", kaže doktorica Self. "No
vjerujem da si je vid jela. Vidjela si njezinu eksklu zivnu turneju po svojoj
mrtvačnici. Kad se sjetim
onih nesretnih dana u sudnici, Kay, pitam se koliko bi sve bilo drugačije daje svijet tada znao
kakva si zapravo. Da nu diš razgledavanje mrtvačnice kao turističku atrakciju i rad iš priredbu od
mrtvih t ijela. Osobito od tijela dječaka kojeg si odrala i filetirala. Zašto si mu izvadila oči? Koliko
si ozljeda morala pronaći prije nego što si zaključila što ga je ubilo? Zar i oči? Ma hajde, Kay."
"Tko ti je to rekao?" "Shandy se pohvalila. Zamisli što bi porota rekla na to. Zamisli što bi rekli
porotnici na Florid i da su znali kakva si." "Njihova ti presuda nije nanijela n ikakvu štetu", kaže
Scarpetta. "Tebi n išta ne mo že nanijet i takvu štetu kakvu ti mo žeš nanijeti drugima. Jesi li čula
da se tvoja prijateljica Karen ubila n i dvadeset četiri sata nakon što je izašla iz McLeana?" Lice
doktorice Self se ozari. "Znači da n jezina tu žna priča ima odgovarajući kraj." Pogled joj se su
sretne sa Scarpettinim. "Nemo j očekivati da ću se pretvarati. Da si mi rekla da se Karen vratila na
rehabilitaciju kako b i se otrijeznila nakon oblokavanja, to bi me u zru jalo. Go mila muškaraca živi
u tiho m očaju. Thoreau. Bentonova polovica svijeta. Ti ipak živiš ovdje dolje. Kako ćeš kad se
vjenčate?" Pogledom potraži prsten na Scarpettinoj lijevoj ruci. "Hoćete li se uopće bračno vezati?
Vas dvoje baš i niste skloni vezivanju. Dobro, Benton jest. Drugačijoj vrsti vezivanja, s obziro m na
to što radi tamo gore. Baš mi je dobro sjeo njegov mali pokus, jedva čekam da mogu sve o tome
ispričati." "U parnici na Floridi n isi izgubila n išta osim novca, a taj ti je trošak v jerojatno pokrilo
osiguranje od odgovornosti koje imaju svi liječnici. Premije su ti sigurno visoke, odnosno, bar bi
trebale b iti. Izu zetno visoke. čudim se što ti je ijedna kuća htjela dati osiguranje", kaže Scarpetta.
"Moram se spakirati, vraćam se u New York. Natrag u eter. Jesam li ti rekla? Smislila sam novu
emisiju - sve o zločinačko m u mu . Be z brige, neću te pozvati kao gošću." "Shandy je vjerojatno
ubila svog sina", kaže Scarpetta. "Zanima me što ćeš učiniti u vezi s tim." "Izbjegavala sam je što
sam dulje mogla", kaže doktorica Self. "Slično kao i tebe, Kay. Znala sam za nju. Zašto se ljudi
uhvate u nečije otrovne krakove? Slušam se što govorim i iz svake svoje rečenice mog la bih
napravit i jednu cijelu emisiju. Iscrpljuje, ali i veseli kad shvatiš da nikad nećeš ostati bez
materijala. Marino je trebao biti pametniji. Kako je priprost. Je li ti se javio?" "Ti si početak i kraj
ovog slučaja", kaže Scarpetta. "Zašto ga nisi mogla ostaviti na miru?" "On se meni prvi javio."
"Vidjelo se po njegovim porukama da ih šalje očajnički nesretan i preplašen čovjek. Ti si bila n
jegova psihijatrica." "Prije mnogo godina. Jedva da se i sjećam." "Jako dobro znaš kakav je.
Prevarila si ga. Iskoristila si ga da bi mene povrijedila. Mo žeš me povrijediti, n ije me briga, ali nisi
t rebala povrijedit i njega. I to ti nije bilo dosta, zar ne? Htjela si povrijed iti i Ben tona. Zašto? Da
mi vratiš za Floridu? Očekivala bih da imaš pametnijeg posla." "Našla sam se u slijepoj ulici, Kay.
Vid iš, Shandy bi trebala dobiti što zaslužu je, a Paulo je već imao podulji razgovor s Bentonom.
Jesam li u pravu? Naravno, Paulo me je nazvao. Uspjela sam rekonstruirati priču iz nekih dijelova."
"Nazvao te da ti kaže da je Sand man tvoj sin?" kaže Scarpetta. "Zato te je Paulo nazvao." "Jedan
dio priče je Shandy. Drugi je Will. No tu je još jedan - Mali Will, kako sam ga oduvijek zvala. Moj
se Will vratio kući iz jednog rata da bi se našao u drugom, mnogo brutalnijem. Zar misliš da ga to
nije skupo koštalo, preskupo? Ne kažem daje prije bio normalan. Ja prva mogu reći da čak n i mo ji
alati ne mogu ništa popraviti u toj glav i. To je, Kay, bilo prije otprilike godinu, godinu i pol. Vratio
se i pronašao sina gotovo izgladnjelog do smrti, ispremlaćenog, modrog od glave do pete."
"Shandy", kaže Scarpetta. "Will to n ije učinio. Bez obzira na sve ostalo što je učinio, to nije b ilo
njegovo djelo. Moj sin nikad ne bi naudio svom djetetu. Shandy je vjero jatno smatrala malt retiran
je tog djeteta nekakvo m sportskom aktivnošću i nije bilo nikoga da je u tome spriječi. Išao joj je na
živce. To će t i reći. Stalno je p lakao, najprije zbog kolika, a zatim jednostavno zato što je bio
cendrav." "Kako jo j je uspjelo sakriti ga od ljudi?" "Will je b io u Ratnom zrakoplovstvu. Ona je
držala dječaka u Charlotteu dok joj nije u mro otac. Onda sam je ja

nagovorila da se preseli ovamo. I tada je počelo zlostavljanje. Gadno zlos tavljanje." "Riješila se tijela
tako što ga je noću bacila u močvaru?" "Ona? Teško. Ne vjerujem. Nema čak ni barku." "Kako znaš da
se koristila barka? Koliko se sjećam, ta čin jenica nije pouzdano utvrđena." "Ne poznaje pritoke n i
raspored plima i nikad ne bi otišla plovit i po noći. Mala tajna - ne zna plivati. Očito to nije mog la
izvesti sama." "Posjeduje li tvoj sin barku? Po znaje li on pritoke i raspored plima?"
"Prije je imao jednu. Obožavao je voditi svog sina u 'pustolovine'. Na izlete, kamp iran je na p
ustim otocima, istraživanje izmišljenih svjetova. Samo n jih dvojica. Bio je tako maštovit. San jar -
zapravo, i sam jedno veliko dijete. Kad su ga posljednji put poslali preko, Shandy je prodala velik
dio n jegovih stvari. Vrlo je ob zirna, ta Shandy. Nisam sigurna ima li više svoj auto, no snalažljiv
je. Brz i spretan. I zna se pritajiti. Vjerojatno je to tamo naučio." Misli na Irak. Scarpetta pomisli na
Marinov gliser ravnog dna s jakim vanjskim motoro m postavljenim na pramac čamca i veslima.
Nije ga koristio mjesecima. Kao da više nije ni pomišljao na njega, osobito u posljednje vrijeme.
Osobito otkad je upoznao Shandy. Ona bi znala da Marino ima čamac, čak i da se nikad n isu vozili
u njemu. Mogla je reći W illu. Mo žda ga je on posudio. Trebalo b i pretražiti Marinov čamac.
Scarpetta se pita kako će sve to objasniti policiji. "Shandy se dovela u malu nepriliku kad se trebalo
riješiti t ijela. Što je mo j sin trebao učinit i?" kaže doktorica Self. "Takve se stvari događaju, zar
ne? Tuđi grijeh postane tvoj. Will je volio svog sina, ali kad Tata od maršira u rat, Mama mo ra
igrati oba roditelja. A u ovom slučaju, Mama je bila čudovište. Oduvijek sam je prezirala."
"Uzdržavala si je", kaže Scarpetta. "I to izdašno, ako smijem primijetiti." "Da vidimo. A kako ti to
znaš? Nagađam da ju je Lucy provjeravala i v jerojatno otkrila koliko ima - ili koliko je imala - u
banci. Nikad ne b ih ni saznala da mi je unuk mrtav da me Shandy nije nazvala. Pretpostavljam daje
to učinila istog dana kad je pronađeno njegovo tijelo. Tražila je novac. Još novca. I moj savjet."
"Jesi li tu zbog nje i onog što ti je rekla?" "Shandy me je p rilično uspješno ucjenjivala svih ovih
godina. Briljantno je to rad ila. Nit ko ne zna da imam sina. Ne zna se ni da imam unuka. Da se to
saznalo, ljudi b i me smatrali krajnje nemarnom. Užasnom majko m. Gro znom bako m. Točno
onakvom kakvo m me opisuje vlastita draga majka. Kad sam postala slavna, već je bilo prekasno.
Nisam mogla vratit i vrijeme i pro mijeniti čin jenicu da sam se namjerno udaljila. Nisam imala
izbora nego nastaviti, dok je d raga mamica - mislim na Shandy - čuvala mo ju tajnu u zamjenu za
čekove." "A sad ti namjeravaš čuvati njezinu tajnu u zamjenu za što?" upita Scarpetta. "Pretukla je
v lastitog sina na smrt i ti želiš da se izvuče, u zamjenu za što?" "Pretpostavljam da bi se poroti jako
svidjelo da vid i snimku kako šeće tvojom mrtvačnico m, u lazi u rashladnu ko moru, g leda svog
mrtvog sina. Da vide ubojicu u tvojoj mrtvačnici. Zamisli ko ja bi to priča b ila. U najmanju ruku,
Kay, karijera bi ti bila uništena. Imajući to na u mu, trebala bi mi zahvalit i. Tvoja diskrecija jamči
mo ju." "To znači da me ne poznaješ." "Zaboravila sam te ponuditi kavom. Dostava je bila za
dvoje." Smiješi se. "Neću zaboraviti što si učinila", kaže Scarpetta, ustajući. "Što si učinila Lucy,
Bentonu, meni. Jed ino još ne znam što si točno učinila Marinu." "Ni ja ne znam što je on točno
učinio tebi. Ali znam dovoljno. Kako se Benton nosi s tim?" Ona si natoči još kave u šalicu. " Baš
je zanimljivo razmišljat i o to me." Zavali se natrag u jastuke. "Znaš, kad mi je Marino dolazio na
terapiju dok s mo bili na Floridi, njegova požuda nije mogla b iti opipljiv ija. Samo je nedostajalo
da me zgrab i i strgne odjeću s mene. Kako edipovski. Kako jadno. želi jebati svoju majku - najjaču
ličnost u svom životu i dok je živ, ganjat će ono što je na kraju te ed ipovske duge. Seks s tobom mu
sigurno nije donio vrč sa zlato m. Naposljetku, konačno. Hura za n jega. Pravo je čudo što se još
nije ubio." Scarpetta stoji na dovratku, zureći u n ju. "Kakav je ljubavnik?" upita je doktorica Self.
"Za Bentona mi je jasno. Ali Marino? Nisam ga ču la već danima. Jeste li vas dvoje to riješili? Što
Benton kaže?" "Ako ti Marino nije rekao, tko jest?" upita tiho Scarpetta. "Marino? Ma ne. On mi
sigurno nije ništa rekao. Nije mi s pomenuo taj vaš mali pothvat. Slijedili su ga do tvoje kuće iz
onog bara, o Bo že, kako li se zove? Pratio ga je jedan od Shandynih razbijača, onaj ko jem je b ilo
povjereno da te potakne na ozbiljno razmišljanje o preseljenju." "Znači, ti si to učin ila. I mislila
sam." "Da ti po mognem." "Zar ti u životu nije preostalo ništa drugo nego da tako prisiljavaš ljude
da rade što želiš?" "Charleston nije pravo mjesto za tebe, Kay." Scarpetta zatvori vrata za sobom.
Izađe iz hotela, prijeđe kameno m popločenu ulicu i, prošavši pokraj fontane s isklesanim konjima,
uđe u hotelsku garažu. Sunce još nije izašlo, a ona bi trebala po zvati policiju, no jedino o čemu mo
že razmišljat i jest koliko jada mo že jedna osoba prouzročiti. Kad se nađe u opustjeloj betonskoj
garaži među automobilima, dodirne je prva sjenka panike. Sjeti se jedne rečen ice doktorice Self.
Pravo je čudo što se još nije ubio. Je li to bilo njezino predviđanje, očekivanje ili samo nagovještaj
još jedne užasne tajne za ko ju zna? Scarpetta ne
mo že razmišljat i ni o čemu drugome, a ne mo že nazvati n i Lucy ni Bentona. Njih dvoje baš ne osjeća
previše samilosti prema Marinu. Mo žda se čak nadaju da si je prosvirao glavu ili sletio auto m s mosta.
Ona zamisli Marina mrtvog u kamionetu na dnu rijeke Cooper. Odluči nazvati Rose. Izvadi mobitel, ali
nema signala. Prilazeći svom autu, ovlaš baci pogled na bijeli Cad illac parkiran odmah na susjednom
mjestu i primijet i ovalnu naljepnicu na stražnjem blatobranu. Prepozna HH za Hilton Head. Osjeti što
se događa i prije nego što shvati o čemu se radi i okrene se baš u trenutku kad iza betonskog potpornja
iskoči satnik Po ma. Scarpetta osjeti, odnosno začuje nekakav pokret iza leđa. On nasrne, a njoj nešto
prikliješti ru ku i okrene je na mjestu. Tijeko m jednog beskrajnog trenutka na đe se licem u lice s nekim
mladićem div ljačkog pogleda, ošišanim na milimetar, crvenog, otečenog uha. Mladić odjednom poleti
kro z zrak i tresne na njezin auto, nož joj zvekne pokraj nogu, a satnik Po ma ga udara i dere se. 23 Bull
drži kapu objema rukama. Sjedi malo pognut na prednjem sjedalu auta, imajući na u mu da će g lavom
udarati o krov ako sjedne uspravno. Drži se ponosno, premda je upravo izašao iz gradskog zatvora
zahvaljujući plaćenoj jamčev ini za zločin ko ji nije počinio. "Stvarno sam vam zahvalan š ta me vozite,
doktorice Kay", kaže dok ona parkira pred svojom kućo m. "Zao mi je šta ste se gnjavila." "Prestanite to
govoriti, Buli. Sad sam stvarno jako ljuta." "Znam da jeste i stvarno mi je žao, jer v i niste ništa kriva."
On otvori svoja vrata i polako se iskobelja iz auta. "Pokušo sam očistit blato s čizmi, al izg leda da sam
vam malo zaprljo tepih. Mo žda bi ga mogo malo očistit ili bar istrest." "Bulle, nemojte se više
ispričavati. Niste prestali otkad smo izašli iz zatvora, a ja sam bijesna kao ris. I ako me odmah ne
nazovete kad se sljedeći put ovako nešto dogodi, bit ću ozbiljno ljuta i na vas." "To ne bi volio." Do k
trese tepih ko ji mu je bio pod nogama, Scarpetti postaje jasno da je otprilike jednako tvrdoglav kao i
ona. Imala je naporan dan prepun bolnih prizora, propusta izbjegnutih u zadnjo j sekundi i smrada, a
onda ju je još nazvala i Rose. I baš kad je imala najv iše posla s raspadnutim truplo m Lydije Webster za
obdukcijskim se stolom pojavio Hollings i rekao joj da ima novosti i da ga mora poslušati. Kako je Rose
to saznala, n ije baš jasno, ali n jezina je susjeda koja poznaje susjedu Scarpettine susjede - koju ona ne
poznaje — načula da je Scarpettina susjeda koju poznaje - gospoda Grimball - dala uhit iti Bu lla zbog
neovlaštenog ulaska na posjed i pokušaja provale. Skrivao se iza p itosporuma s lijeve strane trijema
Scarpettine kuće, a gospođa Grimball gaje slučajno opazila dok je gledala kro z pro zor na gornjem katu.
Bila je noć. Scarpetta ne bi kriv ila susjedu što ju je u zbunio taj p rizor da ta susjeda nije bila gospođa
Grimball. Ne samo da joj nije bilo dovoljno nazvati devet -jedan-jedan i prijavit i provalnika nego je još
morala pretjerati s cijelo m pričo m tvrdeći da se Buli skrivao na njezinu posjedu, a ne Scarpettinu.
Ukratko, Bulla - ko ji je već i prije bio u zatvoru - ponovno su zatvorili polovico m t jedna. Daje Rose
nije prekinula u obdukciji, vjerojatno bi još uvijek bio tamo. Nakon što se dogodio napad na Scarpettu u
garaži. Sad je u mjesto Bulla u gradsko m zatvoru Will Rambo. Bullova se majka napokon može
opustiti. Ne mo ra više lagati, govoriti da je Bu li otišao na kamenice ili jednostavno izašao van, samo
zato što nikako ne želi da ponovno izgubi posao. "Odledila sam gulaš", kaže Scarpetta, otključavajući
vrata kuće. "Ima ga puno. Mogu mislit i što ste jeli posljednjih dana." Buli uđe za njo m u predsoblje.
Pozornost joj privuče stalak za kišobrane i ona na trenutak zastane. Osjeti se užasno. Posegne rukom do
dna stalka i izvuče ključ Marinova motora i spremnik za met ke iz njegova Glocka, a zatim izvadi i sam
pištolj iz ladice. Toliko je uzrujana da joj je gotovo mučno. Buli ništa ne govori, ali jasno je da se pita
što je to Scarpetta upravo izvukla iz stalka za kišobrane i zašto su te stvari bile tamo. Scarpetti je
potreban trenutak da se pribere. Zaključa ključ od motora, spremnik i pištolj u metalnu kutiju u ko joj
čuva bočicu klorofo rma. Zagrije gulaš i do maći kruh, postavi stol za jednu osobu te natoči veliku čašu
ledenog čaja s okusom breskve i ubaci u njega nekoliko svježe ubranih listića metvice. Kaže Bullu da
sjedne i jede i da će ona biti na trijemu na gornjem katu s Bentonom te da ih pozove ako mu išta treba.
Podsjeti ga da će se likovci zakovrčati ako se previše natope vodom i uvenuti za tjedan dana i da
maćuhicama treba počupati suhe cvjetove. Buli sjedne i ona mu posluži jelo. "Ne znam zašto vam sve to
govorim", kaže ona. " Vi o vrtlaren ju znate više od mene." "Ne škodi da se čovjeka podsjeti", kaže on.
"Možda bismo trebali posaditi ko ji likovac pokraj dvorišnih vrata, tako da gospoda Grimball mo že
uživati u njihovu divnom mirisu. Možda tada postane ljubaznija." "Htjela je učinit ispravnu stvar." Buli
rastvori svoj ubrus i zatakne ga za ovratnik košulje. "Nisam se trebo skrivat,
ali nakon šta se u uličici pojavio onaj naoružani čovjek na čoperu, držo sam četvere oči
otvorene. Imo sam neki predosjećaj."

"Mislim da treba v jerovati predosjećajima." "Znam. Ima razloga za njih", kaže Buli, otpivši gutljaj
čaja. "A nešto mi je govorilo da se te noći pritajim u grmlju. Pazio sam na vrata vaše kuće, a u
stvari sam trebo pazit na uličicu. Jer ste mi zapravo rekla da su tamo bila mrtvačka kola kad je
Lucious ubijen, šta znači da je i ubojica bio tamo." "Drago mi je da n iste." Scarpetta pomisli na
otok Morris i ono što su tamo pronašli. "Pa, volio bi da jesam." "Bilo bi lijepo od gospođe Grimball
da je nazvala policiju zbog tih mrtvačkih kola", kaže Scarpetta. " Vas je poslala u zatvor, ali se nije
potrudila prijaviti mrtvačka ko la u mo joj u ličici usred noći." "Vidio sam kad su ga priveli", kaže
Bu li. "Stavili su ga u zatvor, a on je zanovijeta da ga boli uho, a jedan od stražara ga je pito što mu
je bilo s uhom, a on je reko da ga je ugrizo pas i da se inficiralo i da mu treba doktor. Svi su govorili
samo o n jemu, o Cad illacu koji je ukro. čuo sam i jednu policajku kad je rekla da je taj čovjek
peko neku gospođu na roštilju." Buli otpije još čaja. "Po mislio sam, gospođa Grimball je mo žda
vidjela n jegov Cadillac, a n ije ga spomenula, ko što nije spomenula n i mrtvačka ko la. Bar ne
policiji. čudno kako lju di misle da je jedna stvar koju vide važna, a druga nije. Nekako bi se čovjek
trebo zapitat znači li to šta su mrtvačka kola došla u uličicu po noći da je netko u mro i je 1' bi se to
trebalo provjerit. Šta ako je neko koga pozna? Neće joj se sviđat kad ju pozovu na sud." "Niko me
od nas se to neće sviđati." "Pa, njoj će se najmanje sviđat", kaže Buli i podigne žlicu, ali je previše
pristojan da bi jeo dok razgovaraju. "Mislit će da mo že nad mudrit suca. Platio bi samo da mogu uć
i gledat. Prije nekoliko godina, radio sam baš u ovom vrtu i vidio kako je kanto m vode zalila
mačku koja jo j se skrivala pod kućo m, zato stoje upravo imala mlade." "Nemo jte mi v iše ništa
govoriti, Bu lle. Ne mogu to slušati." Scarpetta se popne stubama i ode kroz spavaću sobu do malog
trijema koji g leda na vrt. Benton razgovara preko telefona. Vjero jatno nije n i prestao otkad ga je
vid jela. Presvukao se u kaki h lače i polo -majicu. M iriše čisto i kosa mu je v lažna. Iza n jega je
rešetka od bakrenih cijevi koju je sama napravila tako da se pasiflora mo že uspeti poput ljubavnika
do njezina pro zora. Ispod trijema je kameno m popločeni d io dvorišta, a onda plitko jezerce koje
puni vodom starim, ispucanim šmrko m. Ovisno o godišnjem dobu, njezin je vrt poput simfonije.
Lagerstoemije, kamelije, kane, zu mbuli, hortenzije, narcise i dalije. Ne mo že posaditi dovoljno
pitosporuma i lovorčica, jer jo j odgovara sve što divno miriše. Sunce je izašlo i ona se odjednom
osjeti tako u morno da joj se muti pred očima. "To je bio satnik", kaže Benton, odloživši telefon na
staklenu površinu stola. "Jesi li gladan? Da t i donesem čaja?" upita ga Scarpetta. "A da ja tebi nešto
donesem?" on je pogleda. "Skin i naočale tako da t i mogu vidjet i oči", veli Scarpetta. "Trenutno
mi se ne da gledati u tvoje naočale s tamnim staklima. Tako sam u morna. Ne znam zašto sam tako
u morna. Prije se nisam tako jako u marala." On skine naočale, sklopi ih i stavi na stol. "Paulo je
dao otkaz i ne vraća se iz Italije. M islim da neće snositi nikakve posljedice. Upravitelj bolnice
samo pokuš ava ograničiti štetu nastalu zbog naše prijateljice, doktorice Self, koja je upravo
gostovala u radioemisiji Howarda Sterna i govorila o pokusima kao da čita izvatke iz Frankesteina
Mary Shelley. Nadam se da ju je p itao koliko su joj velike grudi i jesu li p rave. Ma zaboravi.
Sigurno bi mu odgovorila. Vjerojatno bi mu ih i pokazala." "Pretpostavljam da se još ništa ne zna o
Marinu." "Gle. Daj mi v remena, Kay. Ne krivim te i znam da ćemo ovo prebroditi. Samo želim da
te mogu ponovno dodirnuti i prito m ne misliti na njega. Eto, prevalio sam to preko usana. Da, to mi
jako s meta." Uzme njezinu ruku u svoju. "Zato što mislim da sam i ja djelo mično kriv. Mo žda i
više nego djelo mično. Da sam bio tamo, ništa se od svega toga ne bi dogodilo. Od sada će biti
drugačije. Osim ako ti ne želiš da bude drugačije." "Naravno da želim." "Bio bih sasvim sretan da
se Marino ne vrati", kaže Benton. "Ali ne želim da mu se išta loše dogodi i nadam se da mu se ništa
loše i n ije dogodilo. Trudim se prihvatiti to što ga braniš, što se brineš zbog njega, što još mariš za
njega." "Biljn i patolog dolazi za sat vremena. Imamo crvenog pauka." "A ja sam mislio da imam g
lavobolju." "Ako mu se nešto dogodilo, ako si je učin io nešto nažao, neću si to moći oprostiti",
kaže
Scarpetta. "Možda je mo ja najgora mana to što opraštam ljudima ko je volim, da bi oni onda samo
ponovili istu stvar. Molim te, pronađi ga." "Svi ga tražimo , Kay." Duga tišina. Ne čuje se ništa osim
pt ica. U vrtu se pojavi Buli i počne odmotavati šmrk. "Moram pod tuš", kaže Scarpetta. "Sramota
kako izg ledam. Tamo se nisam uspjela otuširati. Sv lačionica baš i nije pru žala neku privatnost, a
nisam se imala ni u što presvući. Nikad neću shvatiti zašto me trp iš. Ne brini se za doktoricu Self.
Dobro će joj doći neko liko mjeseci iza reš etaka." "U zatvoru će snimati svoje emisije i zarad iti još
nekoliko milijuna. Pronaći će neku zatvorenicu da joj služi i isplete šal." Buli zalijeva gred icu s
maćuhicama, a u raspršenim kapljicama vode iz š mrka pojav i se duga. Telefon ponovno zazvoni.
Benton kaže: "O, Bo že" i javi se. Samo sluša. U to me je v ješt. Ni inače ne govori

mnogo, pa mu Scarpetta to zna i predbaciti kad se osjeti osamljeno. "Ne", kaže Benton.
"Zahvaljujem što nas zovete, ali slažem se da nema razloga da budemo tamo. Neću govoriti u
Kayino ime, ali mislim da zaista ne bismo mogli n ikako po moći i da b ismo samo smetali." On
završi razgovor i kaže joj: "Satnik. Tvoj v itez na b ijelo m konju." "Ne govori to. Ne budi tako cin
ičan. On ne zaslu žuje tvoj gnjev. Trebao bi mu bit i zahvalan." "Na putu je u New Yo rk. Pretražit
će stan u potkrovlju doktorice Self." "A što misli da će p ronaći?" "Drew je tamo provela noć prije
nego što je odletjela u Rim. Pitanje je t ko je još bio tamo. Mo žda sin doktorice Self? Vjero jatno je
u pitanju kuhar kojeg je s pomenuo Hollings. često je baš najjednostavniji odgovor točan", kaže
Benton. "Provjerio sam kojim je leto m Drew otišla u Italiju. Let jela je A litalio m. Pogodi tko je
bio s njo m u istom avionu?" "želiš reći da je njega čekala na Španjolskim stubama?" "U svakom
slučaju n ije čekala zlatno obojenog pantomimičara. To je bila varka. čekala je Willa i nije htjela da
njezine prijateljice to znaju. Mo ja teorija." "Upravo je bila prekinu la sa svojim trenero m",
Scarpetta promatra Bulla kako puni p lit ko jezerce. "Nako n što joj je doktorica Self isprala mo zak
da to učin i. želiš li čuti još jednu teoriju? W ill je htio upoznati Drew, a n jegova majka nije zbro
jila dva i dva. Nije shvatila da on stoji iza onih opsesivnih e-mailova koje je potpisivao kao
Sandman. Nenamjerno je spojila Drew s njezinim ubojico m." "To nikad nećemo saznati", kaže
Benton. "Ljudi ne govore istinu. Nakon nekog vremena, v iše i ne znaju što je istina." Buli čučne
kako bi počupao suhe cvjetove maćuhica. Podigne pogled u istom trenutku kad se gospođa
Grimball pojavi na prozoru na gorn jem katu svoje kuće. Buli privuče vreću za lišće i mirno nastavi
raditi svoj posao, a Scarpetta vidi svoju znatiželjnu susjedu kako stavlja telefonsku slušalicu na
uho. "E sad je dosta", kaže Scarpetta, ustajući, pa se nasmiješi i mahne gospođi Grimball. Gospoda
Grimball je opazi i podigne prozo r, dok Benton sve to promatra bezizražajna lica. Scarpetta nastavi
mahati kao da joj mora nešto hitno priopćiti. "Upravo je izašao iz zatvora", dovikne joj. "A ako ga
pošaljete natrag, spalit ću vam kuću." Prozo r se brzo spusti i lice gospode Grimball nestane iza
stakla. "Ne vjerujem vlastitim ušima da si rekla to što si upravo rekla", kaže Benton. "Imam pravo
govoriti što god želim, kv ragu", kaže Scarpetta. "Pa živim ovdje."