UDC 821.163.41-31.09 Desnica V.

821.163.41-95

JEDANAEST KQUÅNIH RIJEÅI RAZLIKOVAWA

(O izuzetnosti Vladana Desnice u svom vremenu)

Jovan Deliã

SAŸETAK: Ovaj rad je nastao iz dubokog uvjerewa wegovog

autora da su romani Vladana Desnice sasvim razliåiti od sve-
ga što je pedesetih godina nastalo u srpskoj i jugoslovenskoj
prozi. Ta razliåitost je ovdje saÿeta u jedanaest kquånih rije-
åi razlikovawa.
KQUÅNE RIJEÅI: estetizam, individualizam, intuici-
onizam/iracionalaizam, antirealizam, relativizam, subjekti-
vizam, pesimizam, razarawe priåe, otvorenost, mnogostraniå-
na vizija svijeta, oksimoron

Romani Vladana Desnice — Zimsko qetovawe (1950), a pogotovu

Proqeãa Ivana Galeba (1957) — posmatrani u srpskom i jugoslovenskom
kwiÿevnom kontekstu pedesetih godina, sa distance od pola stoqeãa,
doÿivqavaju se kao sasvim izuzetna djela u svom vremenu, mnogo bliÿa
ostvarewima koja ãe doãi deceniju-dvije kasnije, sa Danilom Kišom i
Borislavom Pekiãem. Zimsko qetovawe je naš prvi pravi moderan ro-
man sa temom Drugog svjetskog rata, koji samo ratnom tematikom moÿe
biti blizak tadašwoj jugoslovenskoj prozi, a po odnosu prema toj tema-
tici, kwiÿevnim junacima i wihovim meðusobnim relacijama, po umjet-
niåkim postupcima, sasvim je razliåit gotovo od svega što se tada po-
javilo. Roman Proqeãa Ivana Galeba teško da se moÿe dovesti u vezu sa
bilo kojom kwigom toga doba, pa ni onima napisanim znatno kasnije.
Pedesete godine su u poeziji, a pogotovu u prozi, bile u znaku bor-
be izmeðu socijalne i estetske funkcije, u znaku razarawa dogmatskih
socrealistiåkih pozicija i prodora modernijih ideja i postupaka, što
je prvo u poeziji dobilo punoãu izraza i postalo uoåqivo. U prozi se
— to se vidi iz najboqih djela naših najznaåajnijih pisaca toga vreme-
na (M. Laliã, D. Ãosiã, B. Ãopiã, O. Daviåo) — borba socijalne i
estetske funkcije odvijala veoma dramatiåno, a taj unutarwi sukob kao
da nije dodirnuo Vladana Desnicu. On je kwiÿevno ÿivio gotovo usa-
mqeniåki, izvan vladajuãe politike i estetike, pa jedna od osnovnih
dihotomija HH vijeka i jedna od kquånih kwiÿevnih i, uopšte, umjet-
niåkih tema stoqeãa — odnos poezije i revolucije — Desnicu i wegove
90

romane nije ni dotakla. Ovaj pisac je uistinu ozbiqno bio samo u este-
tici, odnosno umjetnosti i wome se ozbiqno bavio. Traume socijali-
stiåkog realizma i wegovih recidiva, kompromisi s nalozima socijal-
ne literature i dnevne politike, kongresni referati, rezolucije i za-
kquåci, kroz šta je prošla velika veãina naših, naroåito proznih
pisaca, ne pripadaju kwiÿevnom iskustvu Vladana Desnice. Zbog toga
ovaj pisac djeluje kao usamqenik i izuzetak u srpskoj i jugoslovenskoj
kwiÿevnosti pedesetih godina. Zbog toga je on neminovno morao biti u
nesporazumu sa aktuelnim kwiÿevnim ÿivotom i sa dnevnim kriteriju-
mima, pa povremeno postati i wihova ÿrtva. Zato je estetizam prva
kquåna rijeå wegovog razlikovawa.
Desnica je pisac ozbiqnog teorijskog, prevashodno filozofsko-
-estetiåkog obrazovawa. U osnovi kroåeanac, poštovao je autonomiju
kwiÿevnih djela i kada ih je pisao, i kada je o wima sudio. A biti kro-
åeanac åetrdesetih, pa i pedesetih godina HH vijeka u jugoslovenskoj
kwiÿevnosti — u vrijeme apsolutne dominacije vulgarizovanog i boq-
ševizovanog marksizma — bilo je, blago reåeno, neobiåno, ideološki
problematiåno i neprobitaåno. Desnica je, nesumwivo, plaãao danak
svojim estetiåkim uvjerewima; morao se nalaziti u stalnom odnosu na-
petosti, prigušene i prikrivene polemike sa vladajuãim kwiÿevnim
ÿivotom i uvjerewima na kojima je taj ÿivot poåivao.
Iz specifiånog Desniåinog estetizma izlazi i wegov individua-
lizam u vrijeme duha kolektivizma. Kwiÿevno djelo je jedinstvena vri-
jednost, a wegov autor izrazita individua, koja se ne da svesti ni na
kakav pravac, epohu ili stilsku formaciju, da upotrebimo termin A.
Flakera, znatno mlaði od Desniåinih romana; stvaralaåka individua
koja svojim djelom gradi svoju „mnogostraniånu" viziju svijeta. Takav
individualizam ne prihvata niti poznaje restriktivnu i represivnu
estetiku, nego je u naåelu odbacuje.
Desnica ne vjeruje da je åovjek prevashodno, a pogotovu ne iskquåi-
vo, racionalno biãe niti vjeruje u velike domete racionalnog saznawa,
naroåito ne u umjetnosti. Upuãen u psihoanalitiåke teorije, on je bio
skloniji vjerovawu u moã podsvjesnog i nesvjesnog, u snagu nagona i
emocija, a kao dobar poznavalac, poštovalac i prevodilac Kroåea, mo-
rao je znati i wegove stavove o intuiciji, wenom odnosu prema ekspre-
siji i formi. Iz romana Proqeãa Ivana Galeba više se sluti nego što
se u wemu deklariše intuicionista. Ivan Galeb je daleko od raciona-
listiåkog viðewa svijeta: onaj ko se igra svjetlošãu i tamom, ko ispi-
suje cijele stranice o igri svjetlosnog miša, ko ozbiqno uzima izmi-
šqenoga Buãka, ko drÿi do patwe, preosjetqivosti, osjeãawa, ko je dvo-
struki umjetnik, ne samo da je daleko od racionalistiåke koncepcije
svijeta nego joj stoji nasuprot. Intuicionizam nasuprot racionalizmu,
tako bi se najkraãe mogla opisati pozicija i pisca, i glavnog junaka.
Galeb ne samo ironiåno nego i prezrivo govori o trivijalnim, racio-
nalistiåkim duhovima, a više puta ãe se osloniti na „ludu nadu", to-
liko karakteristiånu za filozofa tragiånog osjeãawa ÿivota — Mige-
la de Unamuna.
 91

U interpretacijama Desniåine proze upotrebqavan je katkad i ter-

min realizam. Meðutim, šta god se pod tim terminom podrazumijevalo,
on je za Desnicu potpuno neprimjeren. Desnica je, naime, programski i
poetiåki — antirealista u socrealistiåkom i postsocrealistiåkom
vremenu. Štaviše, ovaj pisac prema realizmu weguje blag prezir i o
wemu govori sa ironijom. Ivan Galeb ne vjeruje u realnost realnoga. Za
wega su osjetqivost i fantazija „krv i misao umjetnosti", a osjetqi-
vost i fantazija razvijaju se u djetiwstvu:
„Sve, ama baš sve, iznosimo iz djetiwstva. (…) A naroåito našu
prãiju senzibiliteta."
Onaj ko insistira na djetiwstvu kao riznici „prãije senzibilite-
ta" i na dubini, rafiniranosti i lukavosti podsvijesti, teško da mo-
ÿe wegovati mimetiåki odnos prema svijetu. U Ivanu Galebu je rano
ÿiva i budna ÿeqa da se raspline slika stvarnosti i da se razmaknu
obrisi. Antirealistiåna je i borba za nemoguãe, odnosno prometejstvo
kao svojstvo umjetnika koji se, nastojeãi da prevlada obruå determini-
sanosti i savlada vrijeme i smrt, suprotstavqa qudskoj prolaznosti i
konaånosti. Umjetnik je, zapravo, borac protiv „realnosti realnoga".
Nastojawe modernog umjetnika da „razbije vrijeme", odnosno wegovu li-
nearnost — a to Ivan Galeb svojim sjeãawima i skokovima kroz vrijeme
åini — jeste vid borbe za nemoguãe i pobuna protiv „realnosti real-
noga". Uostalom, Galeb, kako sam kaÿe, piše „irealni dnevnik".
Pedesetih godina dolazi do subjektivizacije srpske proze, do per-
sonalizovawa naracije, åešãeg pojavqivawa prvog lica u pripovijeda-
wu. U tom smislu, Desnica je vrlo karakteristiåan pisac: wegovo re-
mek djelo Proqeãa Ivana Galeba napisano je iz perspektive glavnog ju-
naka. Glavni junak je narator, odnosno pisac svog „irealnoga dnevni-
ka". To je dovelo do lirizacije i poetizacije proze, do wenog otvarawa
prema meditaciji, intelektualizmu i traktatu, do unošewa elemenata
lirskog i esejistiåkog u roman, do hibridizacije ÿanra. Desniåin su-
bjektivizam daleko je od ideologizovanih zahtjeva za objektivnim prika-
zivawem društvene stvarnosti. Istina, pedesetih godina Desnica u
tom pogledu nije bio usamqen. Rijeå je o åitavom jednom procesu koji je
karakteristiåan za vodeãe srpske pisce: D. Ãosiãa (Koreni), M. Laliãa
(Lelejska gora, Hajka, Zlo proqeãe), O. Daviåa (Pesma).
Subjektivizaciju pripovijedawa po pravilu prati i subjektivno
doÿivqavawe vremena. Razlikuje se pripovijedno od doÿivqajnog vre-
mena, pa dolazi do relativizacije vremena, do sabijawa, saÿimawa „objek-
tivnog", fiziåkog vremena, ali i do wegovog rastezawa. Dan je u lite-
raturi ponekad duÿi od godine, od ÿivota; ponekad sposoban da u sebe
saÿme cio ÿivot. Razaraju se hronologija i linija vremena. Dovodi se u
pitawe linearno shvatawe vremena. U pripovijedawu su izmiješane
prošlost, savremenost i buduãnost. Subjektivizacijom naracije najåe-
šãe se razbija jedna tvrda, dogmatizovana, „objektivna" slika svijeta;
vrijednosti se provjeravaju i dovode u pitawe; problematizuju se stroga
i åvrsta naåela i koncepti. Jednosmjernoj i jednostranoj slici svijeta
suprotstavqa se „mnogostraniåna vizija svijeta". Relativizam se po-
92

stavqa protiv okamewenog i konzervativnog svijeta, protiv dogme i

dogmatizovanog sistema vrijednosti, protiv svega što se kao okov po-
stavqa pred ÿivot i literaturu. To je pozicija na kojoj åvrsto stoje i
autor i narator Proqeãa Ivana Galeba.
Iskazi Ivana Galeba o åovjeku kao grudi mesa koja pati i o klupku
intimnih kontradikcija zašivenih u jednu qudsku koÿu, kako i o åovje-
åanstvu koje se dovoqno prozlilo, imaju ozbiqnu antropološku teÿinu
i isti znaåewski pravac: ukazuju na naglašen Galebov i Desniåin an-
tropološki pesimizam. Desnica je izraziti pesimista u vremenu zada-
tog, poÿeqnog, programiranog i propisanog optimizma. Desniåino osje-
ãawe svijeta moÿda je najbliÿe onome koje je španski filosof Migel
de Unamuno nazvao tragiånim osjeãawem ÿivota. Osnovna dvojnost qud-
ske prirode za Galeba je rascjep izmeðu konaånog i beskonaånog. Åovjek
se kao gorostasna tragiåna fugura nalazi na razmeðu smrti i besmrtno-
sti. Otuda je smrt „vjeåna i kquåna tema pjesnika i filozofa". Ona je
„u suštini jedina tema pjesnika", pa i Desnice i wegovog romana Pro-
qeãa Ivana Galeba. Ovdje, meðutim, poåiwe druga rasprava: o åeÿwi za
besmrtnošãu i wenim vidovima u ovom Desniåinom romanu, kao i o
bogatoj intertekstualnoj mreÿi u koju se Desnica pozicionira ovom
temom.
Iz Desniåinog estetizma izlazi pišåev odnos prema drugim umjet-
nostima, posebno prema muzici. Glavni junak wegovog romana Proqeãa
Ivana Galeba je muziåar, violinista; estetska, preosjetqiva priroda;
umjetnik koji je djeåakom ostao siroåe, preosjetqiv na zvukove, posebno
na muziku, tako i toliko da ga je åak i vesela muzika mogla rasplakati;
umjetnik koji razmišqa o umjetnosti, muzici, kwiÿevnosti, o glavnim
kwiÿevnim temama, meðu kojima tema smrti ima središwe i povlašãe-
no mjesto, i ta svoja razmišqawa oblikuje kao neobiåne dnevniåke za-
biqeške iz bolnice, kao svojevrsnu odbranu od smrti, kao estetiåke
traktate, esejistiåke fragmente koji su u saglasnosti sa wegovim razbi-
jenim svijetom i izmuåenom sviješãu. Galeb je, dakle, prije svega jedna
hipersenzibilna estetska svijest, zapitana nad sobom, smrãu, umjetno-
šãu; svijest izmuåena bolešãu, fragmentarna i razdrobqena; svijest
koja estetizuje svoje ÿivotno iskustvo i saopštava ga testamentarno,
kao graniåno iskustvo, odnosno iskustvo „s meðe" ÿivota i smrti. De-
snica, dakle, tematizuje umjetnika i umjetnost, odnos ÿivot-umjetnost
(muzika, literatura), odnos izmeðu pojedinaånih umjetnosti (poezija-
-teatar).
Na temu o prirodi umjetnosti i umjetnika, o odnosu teatra i poe-
zije Desniåin junak vodi sokratovski dijalog u nastojawu da wime doðe
do istine. Ivan Galeb se u bolnici, podstaknut na asocijacije, sjeãa
razgovora koje je vodio sa zanimqivim qudima. Tako se, na vijest o
smrti poznatog umjetnika, rediteqa i glumca, budi Galebovo sjeãawe na
razgovore sa wim i oÿivqava dijalog o umjetnosti, poeziji i teatru.
Intelektualni dijalog postaje vid potiskivawa fabule i intelektuali-
zacije proze. Ni jedan glas u dijalogu ne javqa se kao apsolutni glas
istine, nego se do zajedniåkih stavova dolazi kroz dijalog, provjerom
 93

pojedinih tvrdwi pitawima, protivstavovima, argumentima. Uåesnici

dijaloga nijesu ni u sporu ni u nadmetawu, agonu, nego im je jedini
ciq da u razgovoru s bliskim qudima doðu do zadovoqavajuãih odgovora
na pitawa koja ih muåe i koja ÿive.
U tom dijalogu umjetnik se pokazuje kao rascijepqeno i antinomiå-
no biãe, i to rascijepqeno oduvijek i po prirodi same stvari: u wemu
je „vjeåiti antagonizam izmeðu åovjeka i umjetnika", „neprevladiva an-
tinomija i beznadan antagonizam" u kojem åas åovjek nadvisi umjetnika,
što se u dijalogu kvalifikuje kao tuÿno, a åas umjetnik åovjeka, što je
za Desniåinog junaka još tuÿnije.
Da bi umjetnik neposredno upuãen na publiku, poput muziåara, re-
diteqa ili glumca, uspio u svom poslu, on mora ispoqiti, pa åak i
razvijati, jedan dio teatralnog i spoqweg u sebi; jedan dio „lakrdija-
škog koji je najåešãe u suprotnosti sa istinskim umjetnikovim senzi-
bilitetom. Umjetnik je rascijepqen izmeðu teatra, publike, javnosti,
predstave i svoje samoãe jer su veliki umjetnici åesti i rafinirani
sladokusci samoãe." Bez „osnovnog, pelivanskog i zanatskog momenta
(…) ni najveãi umjetniåki senzibilitet ne moÿe da uspije u našoj
struci", u struci upuãenoj na publiku. Tako se dolazi do idealne for-
mule o kontradiktornoj prirodi umjetnika: „jedan pelivan i jedan sen-
zibilan umjetnik zašiven u istoj vreãi".
Dvojica umjetnika razliåito vide znaåaj sujete za umjetnikovo stva-
ralaštvo. Galebov prijateq smatra da u sujeti „leÿi jezgra svakog umjet-
nika i krajwi poticaj svake umjetnosti", a Galeb da „istinska umjet-
nost poåiwe ondje gdje prestaje sujeta", kada se prevaziðu liåne i em-
pirijske preokupacije. Ali dvije kontradiktorne izjave se kod Desnice
ne iskquåuju, nego vode neobiånoj viziji svijeta u znaku kontradikcija
i paradoksa:
„— He znam. Moÿda imate pravo i vi. Umjetnost poåiwe gdje pre-
staje sujeta. A gdje prestaje sujeta poåiwe šutwa. Kontradikcija. Circu-
lus vitiosus. Eto je, i tu, u još jednom smislu, simboliåka zmija koja sa-
ma sebe ujeda za rep moÿda najboqa grafiåka figuracija zaåaranog kruga
umjetnosti."
Kao da nad refleksijama Desniåinih kontemplativnih junaka titra
odsjaj stare romantiåne ironije kojom se dovode u pitawe vlastita poe-
tiåka uvjerewa i vlastito ostvarewe. Galebov sabesjednik vidi kao simp-
tome „one potrebe da se izaðe iz vlastite koÿe, da se dezertira s poqa
umjetnosti" nastojawe pisca koji ÿeli da nadraste ustaqene kwiÿev-
ne forme i prezire „shematiånost i konzervativnost formalistiåkih
okvira i oblika, pa stane da ispisuje dnevnike i biqeÿnice, da niÿe
zapise i marginalije, meditacije i kontemplacije, pisma i solilokvi-
je, vjerujuãi da je tek u tim 'amorfnim formama' uspio da iz sebe isti-
ješti åistu i zgusnutu kap suštine ravno na papir.
Galebov sabesjednik potom daje definiciju velikog umjetnika kao
idealnu sintezu velikog uma, velikog duha i velikog talenta. Kao da ne-
prestano ima na umu lik Lava Tolstoja, koji mu je potvrda da „istinski
94

velik umjetnik nikad ne moÿe iziãi iz kruga umjetnosti, åak ni onda

kad je iz wega svjesno i hotimice izišao".
Tolstoj je, zacijelo, bio jedan od velikih Desniåinih orijentira.
Uostalom, cijela H£¢¡ glava romana moÿe se razumjeti kao pohvala
Tolstoju i upokojenom prijatequ Ivana Galeba, koji je umro „negdje u
provinciji, u nekoj bolnici poput ove moje. Sasvim daleko od Astapo-
va." Dio ove posqedwe reåenice nalazi se i kao moto H£¢¡ glave: Dale-
ko od Astapova.
Umjetnik Galeb ima, naravno, svijest o formi sopstvenih zabiqe-
ÿaka iz bolnice: one tvore neki „irealni dnevnik", „jedan neosmi-
šqeni ÿivotopis" iz kojega se vidi da je ÿivot sastavqen od kineskih
pozorišta sjena. Galeb je, dakle, dvostruki umjetnik, muziåar i pisac,
sa sviješãu o formi koju stvara. Zato se on izjašwava i o pitawima
poetike, pa su neki wegovi poetiåki stavovi podudarni sa osnovnim
poetiåkim naåelima romana Proqeãa Ivana Galeba, te se strukturom ro-
mana potvrðuju i kao Desniåini autopoetiåki stavovi.
To se naroåito odnosi na potiskivawe priåe, fabule, u drugi plan.
Galebov ideal kwige jeste ona sa odsustvom dinamiåkih motiva, sa od-
sustvom dogaðaja. Retardirajuãi, pogotovu statiåki, motivi postaju glav-
ni. Roman postaje roman retardacije, roman intelektualnih i asocija-
tivnih digresija. Galeb je izriåit i lapidaran u iskazivawu svog poe-
tiåkog ideala:
„Da ja pišem kwige, u tim kwigama se ne bi dogaðalo ama baš ni-
šta."
Potiskivawe fabule opravdava se ekspanzijom zla i pogoršawem
åovjekove prirode: åovjeåanstvo se dovoqno prozlilo da bi mu trebalo
fabulirati. Govoreãi o odnosu „niti" i „digresija", Galeb nedvosmi-
sleno daje prednost digresijama, pogotovu ako bi se „nit" razumjela kao
neki ulanåani niz zbivawa: suština je u digresijama, misli Desniåin
junak, a to potvrðuje i sam pisac upravo ovim romanom.
Galeb insistira na pomjerawu akcenta sa dinamiåkih na statiåke
motive u pisawu kwiga, sa dogaðaja na misaoni i emotivni svijet åo-
vjekov. Dovoqno je prikazivan åovjek u akciji, kako åini zlo; åovjeåan-
stvo se dovoqno prozlilo; vaqa prikazati åovjeka kako razmišqa ili
kako pati. U našim patwama leÿi naš kvalitet — misli Galeb — pa je
åovjek za wega „gruda mesa koja pati".
Da je pisac — a on to, ipak, jeste — Galeb se nikad ne bi plašio
kontradikcija ili nedosqednosti. Upravo su kontradikcije ono „što
liku podaje krepåinu i reqef". Galeb, stoga, i vidi åovjeka kao klupko
intimnih kontradikcija zašivenih u jednu qudsku koÿu. Meðutim, i
sam Desnica ãe svog glavnog junaka uobliåiti po istom modelu: u oåima
fra Anðelika, a to potvrðuje i cio roman. Galeb je takoðe kontradikto-
ran, åak sušto oliåewe kontradikcije.
Cerebralnost i emotivnost, lirska sugestivnost i misaona i emo-
tivna dubina — to su Galebovi i Desniåini spisateqski ideali, i
wihovo ostvarewe je direktno povezano s promjenom koncepcije roma-
na, s promjenom „forme", „izraza", „ekspresije".
 95

Ideal cerebralnosti iziskuje, i omoguãava, stilizaciju Galebovih

sopstvenih ÿivotnih i estetskih iskustava kao kratkih traktata, eseja,
pa se povodom ovoga romana govori o „romanu-eseju". Ali ovdje je više
rijeå o doåaravawu drame jedne uznemirene estetske svijesti na meði
izmeðu ÿivota i smrti, negoli o filosofskom raspravqawu o pojedi-
nim estetiåkim i ÿivotnim problemima. Ta svijest je antiracionali-
stiåka i bez povjerewa u filosofsko sistemsko mišqewe, pa misaoni
fragmenti najboqe izraÿavaju wenu dramu, uvide i domete. „Esejistiå-
ko" je ovdje podreðeno umjetniåkom oblikovawu lika i wegovoj viziji
svijeta. Ta vizija doseÿe univerzalnost, ali kao umjetniåku, a ne kao
filosofsku istinu. Karakteristiåno je i Galebovo viðewe filosofa:
filosofi su za wega prerušeni pjesnici. Galebu je strano shvatawe
filosofije kao sistema, a pogotovu kao zatvorenog sistema kojim se iz-
graðuje jedan koherentan pogled na svijet. Galeb kontradikciju suprot-
stavqa koherenciji, zatvorenosti — otvorenost, a jednostranom pogledu
na svijet mnogostraniånu viziju svijeta. Galeb strahuje od svakog upro-
šãavawa i redukcionizma, od osiromašewa bogatstva ÿivota. „Mnogo-
straniåna vizija svijeta" privilegija je pravog umjetnika.
Ovaj, u osnovi, estetski ideal „mnogostraniåne vizije svijeta" bio
je potpuno opreåan tada aktuelnom poÿeqnom i jednostranom viðewu
svijeta; viðewu svijeta u znaku jedne ideologije, koja je u svojim upro-
šãenim, funkcionalizovanim varijantama poprimala svojstva religi-
je, a, katkad, i nudila niz praktiånih uputstava za represivnu politiku
i kvaziestetiku, svedenu na jednopartijski program. Zato je Galebova
„mnogostraniåna vizija svijeta" imala dalekoseÿan znaåaj i sluÿi na
åast Vladanu Desnici. Ovo zalagawe za višeznaånost i višeglasnost
umjetnosti jedan je od najqepših trenutaka naše kwiÿevne misli pede-
setih godina i jedno od najdubqih Galebovih estetskih otkriãa i oba-
sjawa.
Pedesete godine su donijele i prva otvarawa poslijeratne jugoslo-
venske kwiÿevnosti prema svijetu. Sukob sa Informbiroom doveo je do
distancirawa od dogmatski shvaãenog socijalistiåkog realizma i do
otvarawa prema zapadnoevropskim kwiÿevnostima, mada se ono odvija-
lo oprezno i postepeno, uz snaÿnu ideološku kontrolu. Desnica je,
meðutim, i u tom pogledu izuzetan. Ÿivio je meðu kwigama jedne van-
redno bogate porodiåne biblioteke, rano osposobqen da se sluÿi stra-
nim jezicima. Govorio je italijanski, francuski, španski i ruski, a,
sudeãi po wegovim spisima, sluÿio se i latinskim, wemaåkim i en-
gleskim jezikom. Temeqno je poznavao francusku, rusku i italijansku
kwiÿevnost, tako da nije trpio posqedice kulturne izolacije zemqe,
nego je bio jednako otvoren prema ruskoj kwiÿevnosti, u prvom redu
prema klasicima, L. N. Tolstoju i F. M. Dostojevskom, kao i prema
italijanskoj i francuskoj literaturi. Ova otvorenost prema svijetu u
jednom sasvim zatvorenom vremenu åini ga izuzetnim i omoguãava mu da
svojim kwigama, u prvom redu romanom Proqeãa Ivana Galeba, prati
tendencije u svjetskoj prozi. Zato Desnica jeste pisac koji se najboqe
åita, razlistava i razumije u širokom evropskom kontekstu. Wegova
96

literatura dobija kada se posmatra komparativno: prema Tolstoju i Do-

stojevskom, Rilkeu i Manu, Prustu, Kroåeu, Pirandelu i Unamunu, a
kod nas prema Andriãu, ali i prema mlaðima, koji su mu, tipološki
gledano, najbliÿi — prema Kišu i Pekiãu. Vladan Desnica nije pod-
legao iskušewima ni vremenskog ni prostornog provincijalizma, pa
na taj provincijalizam ne smiju pristati ni wegovi tumaåi.
Najzad — oksimoron, omiqeno Desniåino stilsko sredstvo, istak-
nuto åak u naslovu romana Zimsko qetovawe. U ovom radu rijeå oksimo-
ron ima dvostruku funkciju: prvo, da ukaÿe na pišåevu sklonost ka ovoj
stilskoj figuri, i, drugo, da kao sinegdoha skrene paÿwu na Desnicu
kao stilistu i na povremeno naglašenu figurativnost wegovog jezika;
da skrene paÿwu na Desniåino poštovawe forme, a forma je za jednog
kroåeanca isto što i ekspresija, odnosno izraz intuicije. Desnica je
jedan od stilski najizgraðenijih i najsamosvjesnijih pisaca u jugoslo-
venskim kwiÿevnostima pedesetih godina. Desnica je, dakle — sugeri-
ra nam ovdje rijeå oksimoron — åovjek forme i stila.
Oksimoron je, uz to, primjeren Desnici, wegovom viðewu podvoje-
nosti i paradoksalnosti svijeta i åovjeka u wemu, åovjeka kao klupka
kontradikcija zašivenih u qudsku koÿu. Onaj ko osjeãa, i svjesno mi-
sli, da se dvije suprotne istine meðusobno ne iskquåuju i da bi iskqu-
åewe jedne znaåilo „osakatiti stvarnost, osiromašiti ÿivot, lišiti
misao jednog wenog pola", sasvim prirodno izraÿava svoje osjeãawe
svijeta i svoju kwiÿevnu istinu oksimoronima. Oksimoron je u skladu
s „mnogostraniånom vizijom svijeta", sa Desniåinom skepsom, koja ga
je åuvala od zaoštrenih i tvrdih, pogotovu jednostranih, jednosmjernih
i dogmatiåkih stavova. Wegov Galeb apeluje:
„Treba se umivati sumwom kao vodom."
Oksimoron je, dakle, Desniåin prirodan izraz, sasvim usklaðen sa
wegovom vizijom svijeta, umjetnika i umjetnosti. Videãi umjetnost kao
„najnaivniju i najprepredeniju od qudskih djelatnosti" u isti mah,
Ivan Galeb oznaåava umjetnika oksimoronima: „prepredena naivåina,
prelukavo dijete".
Ovo je bio pokušaj da se saÿeto, u jedanaest taåaka, izrazi Desni-
åino „diferencijalno osjeãawe", kako bi to rekao wemu sasvim srod-
ni, od wega znatno mlaði, Danilo Kiš. Naravno da bi se morale iz-
dvojiti na desetine „kquånih rijeåi" da se opišu specifiånosti De-
sniåine poetike; naš ciq je bio da ukaÿemo koliko je, i u åemu je, De-
snica bio izuzetan u svom vremenu kroz ovih odabranih jedanaest poj-
mova.
 97

Jovan Deliã

ELEVEN KEY WORDS OF DISTINCTION

(On Extraordinariness of Vladan Desnica in his Time)

Summary

This paper tends to point out the distinctiveness of Vladan Desnica's novels
within the Serbian and Yugoslav prose in the 1905s. Written according to the principle
of encyclopedic technique of condensation, he concentrated on the eleven key words
which were processed as encyclopedic units (entries): esthetism, individualism, intuiti-
vism/irrationalism, antirealism, relativism, subjectivism, pessimism, destruction of the
story, openness, multi-sided vision of the world, oxymoron.