I N F o R M A T I e A

M u s E o L o G I e A

- ..lC
\ll .. ,
Muzejski dokumentacijski centar
Zagreb, 1995.
 IM/1994, 1/4 Iz muzejske 1eorije i prakse/Museum Theory and Practice
!Jtražiračkom je radu dužnost da uspostavi mrežu tih odnosa, da predridi njihO\' razroj i da
ponudi altemativna rješenja. Muzeografiji će pak biti dužnost da istakne rrijed/JOSI ''predmeta" i
istražiračkih dostignuća kako bi usmjerila pedagoško djelormy'e.
• 10Jean-Ciaude Ducfos "Music Camarguais, Ma.~ du Pom de Rouso•, Aries, France", u: Museum,
m XXXII., 112, 1980., ''' 24-33.
11 Rem! Rirard, "Que les musćes s' ourrent ou rm une nourelfe musiologie. Les Ecmmtst!es et les
musies ouwrts". Quđbec, listopad 1984., šapirografirano, 171 str.
11Alpha Oumar Kanali, "Des Ecomusies pour le Sahel: un programme'; u: Mumm! br. 148,
1985., '" 230-236.
1lRazrojna definicija ekomuzeja što ju je ponudio Georges Henri Rh·iCre (sročena je 22. siječnja
1980., te nam je stoga rremellSki najbliža):
"Ekomuzej je imtnnnent koji odredena rlast i odredeno pučamtvo zajedno osmišlja>•aju, osfl:amju
i iskorištamju. Vlast to omogućara uz pomoć srojih stručnjaka, olakšica i sredstam koje daje. A
pučausn·o se tome usmjera\'a srojim težnjama, umijećima i sposobnostima pristupa. Ekomuzej je
ogledalo u kojem se to pučanstro ogleda da se u njemu prepozna, u kojem traži objašnjenje
prostora ta koji je rezano, kao i objašnjenje o žMju koji mu je prethodio, a sre to u kontinuitetu
i diskontinuitetu naraštaja. To je ogledalo koje pućanstro prnža srojim posjetiteljima da ga ori
bolje razumiju, uz poštomnje njegora roda, njegom ponašanja, njegom skrovita, unutamjega
saddaja. Ekmmaej je izraz čovjeka i prirode. Ć01jek se ondje prikazuje u srojoj prirodnoj sredini.
Priroda pak u si'Ojoj di~·ijini, ali u onakroj kakru je tradicionalno dmštvo i industrijsko dmšn•o
pri/ogodilo n·ojoj slici. On je izraz rremena, kada objašnjenje ide dalje od doba u kojemu se
čo>jek pojavio, kada se slojerito prol'iači kroz pretporijesno i porijesno rrijeme koje je č01jek
prožh·io da bi doprlo do rremena u kojemu živi. No m'ijek s otvaranjem prema budućnosti, a
da pritom ekonuaej ne preuzima ulogu odfučiratelj'a nego da služi, ako ustreba, kao iZI:or
infomzacija i kritičke analize. Ekomuzej pmža tumačenje prostora. Povlaštena proJ/ora, gdje se
možemo zaustariti, kojim možemo kročiti.
Ekomuzej je laboratorij jer pridonosi pol'ijesnom i surremenom proučaranju toga pučan~tm i
njegore sredine, jer otmra vrata škoioranju stmčnjaka za ta podmčja, u suradnji s vanjskim
istražh·ačkim mganizacijama. Ekomuzej je mjesto čumnja jer pomaže pri zaštiti i rrednoranju
prirodne i kultume baštine pučamtra o kojem je riječ. Ekomtuej je škola jer se udmžuje s
pučanstrom u zajedničkom proučavanju i očuranju, potičući ga da ozbiljno pristupi pitanjima
rlrutite budt!Ćnosti.
Taj laboratorij i ta škola nadal111ju se općim načelima. Kuftum na koju se pozimju mija shratiti
u njezinu najširem značenju, a oui preuzimaju na se zadaću da pučanstro upoznaju s njezinom
reličinom i umjetničkim izrazom, bez obzira na to od kojega sloja pučanstra proizlazi/i. Njezina
je raznolikost beskonačna jer se njezine datosti beskonačno razlikuju od tuorka do uzorka. Taj
laboratorij i ta škola ne zatvaraju se u sebe, oni primaju i daju.
1
:41pha Oumar Konarć, "Des Ecomustes pour le Sahe/: 1111 programe'; nav. dj.
13Franfoi'.r Hubert, "Les Ecomu.ries m France: contradictions et diviations" u: Museum br. 148,
1985., ,,, 186-190.
16Eiiane Baroso i Emilio Vaillant (pod rodstrom) "Musđes et societđs': inještaj sa skupa u
Mullwuse/Ungersheimu, lipanj 1991. -Analitički repetitorij muzeja, bilance i planori. Ministarstro
pronjete i kulture, Uprava muzeja u Francuskoj, Pmiz, 1993., 446 .rtr.
17Jean-Claude Duclos, "Les Ecomusies et la notwelle mtL~iologie" in Actes des Premiires reco/l/res
nationales des Ecomusies. 13. i 14. studenoga 1986., Agence Rigionale d' Ethnologie Rh6ne-A!pes,
Grenoble, str. 61-69.
francuskog:
Prife~-•od J
Melita JI'Olf
SUVREMENA DOKUMENTACIJA - NE
SAMO PREDMETI, VEĆ I UUDSKA
BIĆA
Guni/la CedrenilL<
Šlfd<ka
kupljanje zbirki suvremenih predmeta često je tema brojnih
konferencija koje se održavaju u raznim zemljama. Diljem
svijeta razmatra se muzejska politika u svjetlu masovne
proizvodnje dvadesetog stoljeća.
Mnogi muzejski radnici izbjegavaju suočenje s teškim
odlukama koje valja donijeti u vezi s akvizicijom suvremenih predmeta
tvrdeći da je većina proizvoda na~eg vremena sasvim nezanimljiva. Drugi
pak u skupljanju suvremenih predmeta vide šansu da se muzeji aktiviraju i
inkorporiraju u suvremeni socijalno-politički kontekst. Većina se slaže da je
takva zadaća prevelika za bilo koji pojedinačni muzej. Kombinacija štedljive
selekcije i međusobne suradnje jedini je način da se uhvatimo u koštac s
tim problemom.
Ovim je riječima prije jedanaest godina započeto moje ključno izlaganje na
Generalnoj konferenciji ICOM-a u Londonu. Rasprave se nastavljaju, a ima
i zemalja koje slijede švedsku inicijativu SAMDOK i koje su po uzoru na
nju utemeljile vlastite nacionalne organizacije.
Upravo zato što je naše vrijeme vrijeme velikih promjena, dokumentirati
sliku suvremenog društva je, s muzejskog stanovišta, i fascinantnije i
značajnije nego ikada.
Pokretanje projekta SAMDOK za svaki je pojedini muzej velika pustolovina
otkrivanja vlastite kulture, kao i utvrđivanja onoga što je zanimljivo danas i
predviđanja što će biti zanimljivo sutra.
Kako je sve počelo
Počnimo ispočetka. Prije dvadeset godina švedski Nacionalni muzej kulturne
povijesti slavio je stogodišnjicu osnivanja i tim je povodom izvršena analiza
fundusa po kriterijima tematskih područja i društvenih slojeva na koje se
odnose zbirke, kao i na osnovi razdoblja iz kojih potječu. Većina predmeta
je skupljena prije pedesetak godina ili još ranije. Primijenjena je metoda da
se pusti da većina predmeta nestane, pa da se zatim zanima onim što je
preostalo. Reklo bi se da to i nije bio baš osobito dobar način skupljanja.
Daju li nam te zbirke sliku vremena i pojava koje bi trebale odražavati?
Sastoje li se od relevantnih ili dobrih primjera ili su predmeti izabrani
uglavnom slufujno?
Neke grupe su kvantitativno prezastupljene. Najveća grupa predmeta su
nesumnjivo odjeća i tekstiL Predmeti koji spadaju u opremu kućanstva
također su dobro za,tupljeni.
Švedska zbirka iz razdoblja od 1874. do 1974. pokazuje izrazite manjkavosti
na mnogim područjima, naročito na području radnog života, gdje predmeti
koji predstavljaju obične, svakodnevne skromne profesije n~u zastupljeni, kao
na primjer predmeti iz sfere administrativnih i uslužnih profesija, koje su
se veoma naglo razvijale. Ako uzmemo u obzir da broj radnika zaposlenih
na administrativnim poslovima u industrijaliziranim zemljama danas
premašuje broj radnika u industriji, to je zaista valjan razlog da se
posvetimo tome području radnog života, i to ne samo njegovoj sadašnjici
nego i njegovoj povijesti.
Analiza švedskih muzejskih zbirki također upozorava na društvenu
63
 IM/1994, 1/4 Iz muzejske teorije i prakse/Museum Theory and Practice
neravnotežu, jer je favorizirana kultura viših društvenih slojeva. Također se
pokazalo da se broj predmeta smanjuje kako se približavamo suvremenom
razdoblju. Devetnaesta stoljeće i takozvano agrarno razdoblje prilično su
·dobro dokumentirani. Industrijski period je samo djelomično ilustriran.
Postindustrijski period - naše vlastito razdoblje - jedva da je bio dotaknut
kada smo započeli.
Zaključci
Glavni zaključak koji su švedski muzeji kulturne povijesti donijeli na temelju
novih spoznaja dobivenih ovom analizom bio je da moraju namijeniti dio
svojih sredstava i potencijala dokumentiranju suvremenog života. Da bi bilo
]aJde izvršiti procjene, preporučili smo muzejima da izdvoje 20 posto iz
svojih blagajna za dokumentiranje i akvizicije. Preostala su sredstva
namijenjena dokumentiranju prošlosti, ali se također upotrebljavaju i za
svrhu proširivanje i popunjavanje već postojećih zbirki.
Malin i ja, kao pioniri, možemo ustvrditi da je novo svojstvo suvremene
~kumentacije to da švedski muzeji, nakon analize i rasprava, kreću od
današnjeg stanja i daju prednost suvremenom pred historijskim, živom pred
umirućim, svakodnevnom pred izuzetnim, reprezentativnom pred jedinstvenim.
Kako je ideja postala stvarnost
Dokumentiranje našega vremena izgledalo je kao nerješiv problem zbog svoje
kompleksnosti i obilja materijala. Dodajmo tome i stalnu ugroženost
smanjivanjem proračuna, koji ne ostavlja dovoljno sredstava ni za
proširivanje postojećih muzejskih zbirki. Iz ovakva, naizgled pesimističnog
stanja, izrastao je program djelovanja koji je rezultirao novim udruženjem,
nazvanim SAMDOK
SAMDOK je kratica za švedski naziv SAMtids DOKumentation (suvremena
dokumentacija), a organizacija je usmjerena prema otprilike 70 muzeja
kulturne povijesti koji se u nekom obliku financiraju sredstvima bilo iz
državne, bilo iz regionalne ili mjesne blagajne. Osnovna je zamisao da svi
muzeji u zemlji udruže svoje potencijale. Ono što je izgledalo neizvedivo
pojedinačnim muzejima postalo je moguće zahvaljujući zajedničkim naporima.
Ciljevi SAMDOK-a
Cilj je SAMDOK-a da svaki muzej koji u njemu sudjeluje:
- namijeni dio svojih rekvizicijskih i dokumentacijskih potencijala aktivnom
dokmnentiranju suvremenosti umjesto pasivnom skupljanju predmeta,
- da koordinira dokumentaciju i akviziciju među muzejima
- da se podijeli odgovornost za akvizicije kako bi se namakla dostatna
sredstva.
Inicijator SAMDOK-a bio je Nordijski muzej u Stockholmu, koji je također
kao nacionalni muzej preuzeo ulogu koordinatora. Potkraj 1977. osnovan je
Savjet SAMDOK-a u koji su izabrani predstavnici različitih tipova muzeja i
muzejskih organizacija. Zadaća Savjeta je da daje smjernice za rad, razvija
metode akvizicije i dokumentacije, čuva baze podataka o tekućoj i
planiranoj dokumentaciji te da sve članove obavještava o napredovanju rada.
Izvršno tijelo Savjeta je SAMDOK-ovo tajništvo koje je u početku
zapošljavalo jednog tajnika-kustosa puno radno vrijeme. Tajnik je ispočetka
bio vezan uz Nordijski mnzej i primao državnu plaću. Potkraj osamdesetih
godina Nordijski muzej je reorganiziran i Tajništvo SAMDOK-a je postalo
dijelom Odjela za terenska istraživanja. Sada u Tajništvu rade tri kustosa,
dijeleći jedno i pol puno radno vrijeme. Sama organizacija SAMDOK nije u
64
međuvremenu značajno porasla, a tome je uzrok stav da se sami muzeji
trebaju angažirati u radu, a Tajništvo treba služiti samo kao središnja
koordinirajuća ustanova.
Ciljevi SAMDOK-a bili su jasni, ali ostajalo je da se vidi kako će se
raditi. Odlučeno je da se radi i surađuje na tri osnovna koncepta određena
prema tri osnovne sredine: prema sredini doma, javnoj sredini i
komercijalnoj sredini. Na samom početku, 1978. godine, šest je muzeja
. izrazilo zanimanje za dokumentiranje i akviziciju predmeta iz različitih
područja doma, koje bi obavili u određenim intervalima. Tih šest muzeja je
formirala prvu SAMDOK-ovu radnu grupu, zajednicu domaćinstva. Neću više
govoriti o tom prvom istraživanju domaćinstva, jer ćete cijelu priču čuti
kasnije od samog pionira te akcije, Malin Jonsdottcr.
Udruženje još radi
Ubrzo su se pokazale teškoće u pronalaženju praktične procedure za rad na
području ostalih koncepcija - radnih i javnih sredina. Treba li se jedan
muzej baviti događanjima iza tezge, a drugi pak situacijom kupca? Ideja
kojom smo se bavili u tom početnom razdoblju, da bi svaki pojedini muzej
trebao preuzeti odgovornost za određeno područje na nacinalnoj razini, nije
naišla na dobar odziv jer su svi muzeji, s izuzetkom nekoliko nacionalnih
muzeja u Stockholmu, izravno vezani uz određeni zemljopisni kraj, kao što
su područja ili mjesta, te nisu ovlašteni da djeluju izvan tih granica. Stoga
smo nap4stili koncept sredine.
Mislim ,da je bilo dobro što smo pokušali formulirati nešto tako značajno
kao što je izvedba muzejskoga koncepta. Uvijek je lakše i poticajnije
formulirati hipotezu i iskušati može li se primjeniti u praksi. Koncept
sredine nije izdržao kušnje.
Sustav zajednica
Današnji radni život je veoma zanimljiv muzejima. U toku su dramatične
promjene, osobito u osnovnim industrijama, i svatko može shvatiti da živimo
u razdoblju velikih transformacija. Švedska prilagodba Međunarodnoj
industrijskoj klasifikaciji svih ekonomskih aktivnosti, koju su izradili
Ujedinjeni narodi, pružila nam je sredstva nužna za stvaranje SAMDOK-ova
·.smtava udruživanja. Na osnovi klasifikacije sve su ekonomske aktivnosti
podijeljene na deset radnih grupa. Klasifikacija Ujedinjenih naroda pokriva
sva područja ekonomskih aktivnosti uključujući tu i udruženja, rekreacijske i
kulturne aktivnosti. Tako klasifikacija istodobno povezuje SAMDOK sa
švedskom i svjetskom službenom statistikom. Deset radnih grupa - koje
postoje već gotovo 15 godina - jesu sljedeće: poljoprivredna zajednica,
metalska zajednica, zajednica diVne industrije i papira, zajednica hrane,
tekstila, građevinska zajednica, trgovačka zajednica, zajednica komunikacija,
zajednica usluga i zajednica javne administracije.
Nastojali smo iskoristiti što smo bolje mogli informacije iz javne uprave i
trgovine i nastojali smo izbjeći udvostručavanja. Na primjer, koristili smo se
statističkim pregledom na nivou Švedske, koji svake pete godine rade 24
švedska područna upravna odbora. Taj materijal sadržava povijesnu
retrospektivu, sadašnje stanje i predviđanja za budućnost. Uskoro je postalo
jasno koje bi aktivnosti pojedini muzej trebao dokumentirati i kojim bi se
zajednicama trebao pridružiti. Tajništvo je izradilo prijedlog koji je razaslan
svim muzejima na razmatranje.
Ako želite nešto promijeniti, ne nadajte se jednodušnom odobravanju.
Promjene uvijek izazivaju raznovrsne reakcije: mala grupa entuzijasta
uzbUđena je novim izazovima; pridružuje vam se, premda s izvjesnom
zadrškom, prilično smirena većina, a uvijek postoji i mala grupa koja sa
ff IM/1994, 1/4 Iz muzejske teorije i prakse/Museum Theory and Practice
l
l
l
skepsom 'promatra što se zbiva. Zajednica fimkcionira kao nezavisna radna
grupa kojoj je zadaća raspraviti o ciljevima, načinu rada, načinu selekcije
- kriterij oblika.
l predmeta, inicirati istraživanja, naći načina da se planovi provedu u djelo Već samim time što smo sačinili listu vrijednosti i razloga za selekciju,
l i da se o učinjenom podnesu izvještaji.
Jakost organizacije j~1t u dobrovoljnom sudjelovanju. Svaki muzej pokriva
izrazili smo svoje preferencije. Neću tvrditi da ti kriteriji danas imaju
ikal-vu ulogu u SAMDOK-u. Ali oni su koristan podsjetnik na prednosti i
svoje troškove, uključivši tu i putne troškove,. troškove istraživanja, mane prije primjenjivanih metoda akvizicije.
akvizicije i pohranjivanja. Većina zajednica se sastoji od 6 do 15 članova .
Članovi se sastaju najmanje jednom godišnje, a namjera je da se u okviru
jedne zajednice izvrši bar jedna studija godišnje. Bilješka o autorici:
Gospoda Guni/la CedreJJius diplomirala je na Sreučilištu u Uppsali e/nologiju, elnograftju,
Što je dalje bilo arheologiju, povijest wnjslnosti le publicistiku i infonnaliku. Od 1989. godine samostalna je
saljelnica za muzeje i srodne organizacije. Godine 1991. po.~tala je urednica časopisa šred.tkih
Od fojffiuliranja prve zamisli o dokumentiranju suvremenog života prošlo je muzeja Srenska Museer koji izdaje Dmštro šredskih muzeja. 1990. godine jedna je od vodećih
organizatorica SAMPa šved.tko-afiičkog muzejskog programa, a između 1979. i J98Z kustosica je
dvadeset godina. Akcija je već prošla kroz tri faze: inicijalnu, u kojoj je ltacionalnog Etnografskog muzeja i tajnica muzejske organizacije SAMDOK Sedamdesetih je •todila
definirana politika, razvojnu, u kojoj je osnovana organizacija, a sada je Duhanski muzej u oh·im štoklwlmskog muzeja na ohwenom. Imala je više javnih referata i
nastupila faza u kojoj valja ostvariti ideje i dalje ih razvijati. nastupa u inozenstru.
Otkad je prihvaćena organizacija SAMDOK formirale su se dvije nove
grupe. Jedna od zajednica · Sami - bavi se Laponcima, starosjedilačkim Prijevod s engleskog:
Zdenka Ungar
narodom koji živi na sjeveru Švedske, i usredotočena je na istraživanje
njihova načina života i rada.
Druga zajednica je radna grupa nazvana Grupa kulturnih susreta, a bavi se
načinom života useljenika. Ona ne funkcionira kao udruženje, nego kao
grupa koja se bavi etničkim aspektom problema, što bi se moglo primijeniti
i u bilo kojem drugom udruženju. ''
Danas će vam Tajništvo SAMDOK-a kazati da se SAMDOK zalaže za
istraživanje suvremenog društva i suradnju u tom istraživanju. U žarištu je
ljudsko biće, kao i na samom početku. Akvizicija je usko povezana s
etnološkim istraživanjima članova udruženja. Svako udruženje ima izrađen
program dokumentacije i prošle je godine SAMDOKOV program istraživanja
odobren. To bi mogla biti značajna prilika da se poveća istraživački
potencijal u muzejima. Drugi način djelovanja su privremeni dokumentacijski
projekti usredotočeni na jedan aspekt suvremenog života, kao što su gradske
vijećnice kao simboli, automobil kao predmet, ili kulturno značenje
automobilizma.
Ima još tri stvari koje valja spomenuti kao vitalne sastojke ideje SAMDOK-
a. Prvi je SAMDOK-ov bilten, koji se kvartalno izdaje i besplatno šalje
~im muzejskim radnicima koji se bave suvremenom dokumentacijom. Drugi
je Registar, baza podataka o svim dokumentacijama od njihova početka, u
kojoj se nalaze podaci o svemu što je istraživano, kao i o skupljenome
materijalu. Treći je stručno usavršavanje na tečajevima, seminarima i
terenskom radu.
Prije nego što prepustim riječ Malin Jonsdotter, kada ćete čuti o
praktičnim iskustvima poteklima iz istraživanja koja su provedena u okviru
nekoliko udruženja, kazat ću vam nešto o skupljanju suvremenih predmeta.
Vjerovali ili ne, u inicijalnoj fazi su muzeji udruženi u radna udruženja više
voljeli provesti istraživanja negoli skupljati predmete, uz neke male izuzetke.
Taj se stav promijenio i sada otprilike 50 posto istraživanja sadržava i
akviziciju.
SAMDOK je utvrdio sljedećih šest kriterija za selekciju predmeta:
- kriterij učestalosti, najuobičajeniji predmeti
- kriterij ljestava, predmeti koji pokazuju razvoj
- kriterij reprezentativnosti - predmeti koji simboliziraju ideje,
stavove, itd.,
- kriterij domene -· predmeti opće li osobne prirode, kao što je
odjeća,
- kriterij privlačnosti, predmeti snažne afektivne ili ritualne
vrijednosti,
65
IM/1994, 1/4 Iz muzejske teorije i prakse/Museum Theory and Practice
DOKUMENTIRANJE ŽIVOTA
SUVREMENOG DOMA
Malin Johnsdoffer
Švedskn
_plana i bez organizirane skupljačke djelatnosti. Ustanovili smo da se
Pozadina
svim muzejima, barem u Švedskoj, nedostaju gotovo svi
predmeti koji pripadaju kućanstvu našega stoljeća. Ranije
generacije muzejskih djelatnika bile su i odviše zauzete
skupljanjem predmeta materijalne kulture nestajućega
tradicionalnog seoskog društva da bi mogle posvetiti
dovoljno pozornosti nastajućem potrošačkom društvu. Nitko, ili samo
nekolicina, a to i nisu bili muzejski radnici, nije vidio da se nepovratno
gube predmeti masovne proizvodnje. Samo nekolicina je uvidjela da se
jltedmeti veoma brzo mijenjaju, da im se skraćuje trajanje i da naprosto
nestaju. Predmeti masovne proizvodnje nisu se čuvali. U Švedskoj jedva da
postoji išta što je pripadalo kućanstvima u razdoblju od 1910. do 1970. Ni
naše bake, a niti naši očevi ne mogu odvesti potomke u muzej i pokazati
im kako su izgledale kuhinja i kupaonica kada su oni bili mali. Mogu im
samo pokazati kako je njihov šukundjed živio na seoskom imanju i kako je
orao.
Da bi muzeji bili zanimljivi novim generacijama posjetitelja i imali za njih
smisla, trebaju prikazivati predmete i teme koje emocionalno i intelektualno
angažiraju suvremenu publiku. Posjetioci imaju puno pravo da se užive u
ono što im se pokazuje u muzeju. Naši unuci imaju pravo da spoznaju što
je oblikovalo njihove roditelje i njihovo društvo. Naša je zadaća da učinimo
kulturu vidljivom. Moramo dokumentirati i skupljati predmete iz našeg
vremena da bismo mogli budućim generacijama pokazati kako se oblikovalo
njihovo društvo. Ali, kako živimo u doba masovne proizvodnje, nije nam
moguće sve skupljati; šta dakle skupljati?
Kućanstvo je dio društva kojemu baš svatko pripada. Svi mi negdje živimo,
jedemo, spavamo, podižerno djecu i uživamo život, a za većinu nas to je
mjesto dom. Domaći život sastoji se od procesa proizvodnje i potrošnje i
mnogo čega još. Dokumentacija života doma veoma je važna za svaku
muzejsku generaciju.
Kada smo mi Šveđani počeli voditi dokumentaciju o suvremenom životu,
započeli smo kućanstvom, i danas će biti riječi o tome.
Naš cilj bi trebao biti da omogućimo muzeju - da pruži dobru predodžbu o
domaćem životu našeg vremena, da pokaže kako živimo, kakva je potrošnja,
različite načine života,- što ljudi rade kod kuće i što ljudi rade u dokolici.
Ono što je kod SAMDOK-a najvažnije i po čemu se razlikuje od prijašnjeg
načina rada u muzejima jest činjenica da dokumentirajući suvremeni život
~todobno i dokumentiramo i skupljamo. Ranije su muzeji predmete skupljali
ili su ih dobivali na dar. Predmeti su pohranjivani i nisu dokumentirani sve
dok ne bi došli na red da se izlože. Ljudi koji bi mogli nešto kazati o
predmetu bili su već davno pokojni i nikada nismo mogli vjerno
dokumentirati sustav vrijednosti, snove i nade korisnika pojedinih predmeta.
Uz malo sreće, mogli smo dokučiti gdje i kada je predmet proizveden i
kakva mu je bila namjena.
Godine 1970. je skupljanje predmeta iz suvremenog života pokrenuto zbog
više razloga."Jedan je od njih bio i taj što je nekada u Švedskoj bio običaj
sačinjaVati detaljne inventare imovine nakon nečije smrti. Ali taj se običaj
ugasio negdje· u dvadesetim godinama ovog stoljeća, i nemamo više
dokumentacije na osnovi koje bismo mogli rekonstruirati kućanstvo onako
66
vjerno kako smo mogli rekonstruirati kućanstva iz prethodnih stoljeća.
Muzeji su bili toga svjesni i poslužili su se tradicionalnim inventarima kao
modelom za piVe SAMDOK-ove dokumentacije. Drugi je razlog za pokretanje
akcije bila odluka da se započne veliki projekt provjeravanja svih
inventarnih knjiga u 24 švedska regionalna muzeja. Provjeravali smo što se
sve skupljala u ovom stoljeću u razdobljima od po pet godina, i na svoj
užas ustanovili da su muzeji uglavnom samo primali donacije, bez ikakva
prikupljao uglavnom tekstil, a i to samo fini tekstil kao što su pl~<ne
haljine, da je većina muzeja dobivala uglavnom istu vrstu darova, a veliki
dijelovi našega društva uopće nisu bili predstavljeni u zbirkama. Nigdje se
nije moglo naći predmeta iz dokolice ili sporta, predmeta za čišćenje ili
čega sličnog. Trebalo je nešto poduzeti da bi se ispunile "bijele mrlje" u
zbirkama i osigurati da se tako nešto više ne dogodi. Rođen je SAMDOK,
udruženje švedskih muzeja kulturne povijesti, kojemu je cilj da koordinira
suvremenu dokumentaciju.
Postoje dva načina dokumentiranja; možemo skupljati danas a dokumentirati
sutra, ili pak možemo skupljati danas i ~todobno analizirati i dokumentirati.
Meni se čini da je, u situaciji u kojoj nema previše vremena i sredstava,
bolje skupiti i zbrinuti predmete, obilježiti ih i zabilježiti sadržaj, a analizu
ostaviti za kasnije. Na taj ćemo način spasiti barem dio svjedočanstava o
našem vremenu i društvu. S druge strane, ako raspolažemo s dovoljno
vremena i sredstava, treba istodobno dokumentirati, skupljati i analizirati
predmete,/Premda mi se čini da bismo u tom slučaju mogli pasti u
iskušenj9 da, analizirajući svoje vlastito vrijeme, u analizu upletemo i
vlastita•vjerovanja i vrijednosti. No možda je to ionako neizbježno u bilo
kojem razdoblju. Moram, na žalost, kazati da su neki švedski muzeji i
nakon 20 godina djelovanja SAMDOK-a, ostali naprosto paralizirani i da
ništa ne rade, i to upravo zbog prevelikih zahtjeva koji im se postavljaju.
Neki se muzeji ustežu od dokumentiranja i skupljanja ako nemaju poticaja i
vremena za lijepe analize i izvještaje, pa radije ne rade ništa. Ja mislim da
je mnogo važnije kontinuirano raditi negoli pretjerano brinuti o tome
hoćemo li zadovoljiti baš sve postavljene zahtjeve.
A to nas navodi da postavimo pitanje:
Kako raditi? Kako skupljati danas za sutra?
Da vidimo kako muzej može započeti s dokumentacijom života suvremenog
kućanstva. Ovdje bi bilo dobro istaknuti šest točaka prema kojima se, po
mom mišljenu, treba ravnati:
l. faza pripreme,
2. faza hipoteze,
3. metodologija,
4. rad na terenu,
5. skupljanje predmeta,
6. izvještaj ili neki drugi način objavljivanja rezultata.
Muzej bi u fazi pripreme trebao pažljivo razmotriti neka suvremena pitanja.
Treba temeljito analizirati način na koji funkcionira društvo u kojemu
živimo. Ne možemo se osloniti samo na vlastita uvjerenja. Trebaju nam
činjenice. U Švedskoj se možemo osloniti na analizu državnih statistika da
bismo razumjeli kako se u pojedinom kraju oblikovala industrija, kakav je
prevladavajući model kućanstva, kao i što je bitno za stanovnike toga
kraja. Trebamo učiniti sve što je moguće da bismo ustanovili činjenice o
načinu života i rada većine stanovnika na određenom području.
Tijekom moga piVog sudjelovanja u SAMDOK-ovu dokumentiranju analizirali
smo mjesnu statistiku da bismo detenninirali područje industrije, i tako
saznali da nam valja raditi na području drvne industrije i industrije celuloze.
Zatim smo istražili kako većina ljudi u tom kraju živi i zaključili da je
uobičajeno da cijele obitelji, koje se sastoje od po dvoje odraslih i dvoje
T IM/1994, 1/4 Iz muzejske teorije i prakse/Museum Theory and Practice
l djece, žive u stanovima koji se sastoje od tri sobe i kuhinje. Zatim smo
izabrali dio naselja u kojemu smo pretpostavljali da možemo naći "obitelj"
kakvu trebamo. To je bio velik kompleks stambenih zgrada, izgrađen desetak
l godina ranije. Napisan je uvodni letak i uručen svakome tko je živio u
stanu koji se sastojao od tri sobe i kuhinje. Nekoliko dana kasnije
ineJVjuirani su članovi 24 kućanstva. Analizom intervjua odredili smo
nekoliko kućanstava koja su odgovarala našim namjerama. U toj piVaj fazi
sve je radila samo jedna osoba. Kasnije, kada smo broj kućanstava sveli na
samo nekoliko, čak je i glavni kustos muzeja išao posjetiti nekoliko obitelji.
Međutim, mislim da je važno da u toj fazi radi upravo ona osoba koja će
raditi dokumentaciju, naravno, uz potporu muzeja, da bi se našlo upravo ono
domaćinstvo koje je najtipičnije za određeno područje.
Istraživač na terenu i obitelj moraju se dobro slagati, jer trebaju vrlo
tijesno surađivati u razdoblju od nekoliko tjedana.
U drugu se fazu treba uključiti čitav muzej. U toj fazi valja oblikovati
pitanja na koje želimo dobiti odgovore. Cjelokupno muzejsko osoblje ne
treba sudjelovati u radu na terenu, naprosto stoga jer želimo što je manje
moguće uznemiriti obitelj u čijem domu radimo, ali poželjno je da svatko
uobliči pitanja iz svoga posebnog područja da bi dokumentacija bila što
iscrpnija i sveobuhvatnija. Važno je donekle strukturirati ono što želimo
naći. Muzej bi trebao postaviti neke hipoteze koje će biti ispitane tijekom
istraživanja. Ali je također veoma važno ostati u toj fazi dovoljno elastičan
da bi se sačuvalo mjesta i za ona pitanja koja nam unaprijed nikada ne bi
pala napamet. Život uopće i obiteljski život puni su iznenađenja. U trećoj
fazi valja odlučiti koju metodu primijeniti da bi se postigli najbolji rezultati.
Druga i treća faza usko su povezane. Izbor metodologije ovisi o tome kako
se istraživač i muzej žele koristiti rezultatima istraživanja. Koliko se novca
može potrošiti na fotografije? Koliko treba vremena za dokumentaciju
predmeta i intervjue? Treba li snimati neke dijelove inteJVjua? Hoćemo li
koristiti video? Kako ćemo pohraniti rezultate na mnogo stotina godina?
Koliko ćemo vremena provesti s obitelji čije kućanstvo dokumentiramo i
koje će to vrijeme biti? Ti se planovi moraju izraditi zajedno s obitelji,
kako bi i njoj odgovarali. Ako izradimo planove u ovoj fazi, možemo
uštedjeti dosta vremena i sredstava, a također izbjeći dvostruk rad. Ali
treba biti na oprezu i ostaviti prostora i vremena za pitanja na koja još i
ne računate. Dobro izradite i provjerite planove kako ćete dokumentirati
život domaćinstva, sve njegove aspekte, kao i sustav vrijednosti, snove i
nade ukućana.
Izgleda da je većini ljudi drago što je baš njihov dom izabran za
dokumentaciju. Osjećaju da su važni i da pomažu muzeju, budućnosti,
budućim generacijama. Moguće je i izbijanje nekih konflikata, a njih treba
riješiti u toku piVe tri faze. Izbor muzejskog radnika veoma je važan. Nije
svakome lako živjeti s drugima. Obavijestite obitelj o svakom detalju.
Igrajte potpuno otvorenim kartama. Objasnite zašto želite dokumentirati
neke stvari. Većinom će pristati, a ako ne pristanu, imaju sigurno neki
valjan razlog koji se mora poštovati. Oni nama, muzeju, čine uslugu, i mi
smo gosti u njihovoj kući.
Rad na terenu
Nikada nećemo saznati jesmo li radili na najbolji mogući način. O tome
će donijeti sud budući muzejski radnici i publika, a mi ipak nešto radimo i
sačuvat ćemo maleni dio svjedočanstava o suvremenom životu koja bi inače
netragom nestala. Moramo misliti i na to da postoje i drugi izvori za
istraživanje života našega vremena: mediji, filmovi, knjige i mnoštvo drugoga
tiskanog materijala.
Rad na terenu, koji je opisan kao četvrta faza, po mojemu se mišljenju i
sam sastoji od četiri faze:
A dokumentiranje,
B. razgovori i promatranje - sudjelovanje u dnevnom životu
kućanstva,
e. dubinski razgovori o određenim pitanjima,
D. teorijska analiza i interpretacija materijala.
A. Dokumentacija se radi u obliku pisanih op~a, fotografija, filmova,
videosnimaka i magnetofonskih vrpci. Vjerojatno ste se odlučili što ćete od
toga primijeniti u trećoj fazi. Fotografije treba snimiti što prije, svakako
prije detaljne dokumentacije predmeta, što će biti od velike pomoći kasnije
kada budemo sređivali dokumentaciju. Treba osigurati i to da dom izgleda
"nonnalno", što znači da ukućani nisu pospremili više nego što to inače
uobičavaju. Kada radite s predmetima uz vas treba biti i član obitelji, koji
će odgovarati na sva vaša pitanja o pojedinim predmetima: kako su došli u
kuću, kako ih ukućani upotrebljavaju i što o njima misle, kako bi se
razumio kontekst. To je vrlo zabavan dio rada, ali i najzahtjevniji što se
tiče vremena. Mislim da bi muzej morao za vrijeme terenskog rada donijeti
odluku o tome koliko predmeta želi dokumentirati, jer kućne spremnice
znaju biti krcate predmetima, podjednako važnima kao i nevažnima.
B. Razgovori, opažanja i dokumentiranje dnevnog života, navika, oblika
potrošnje, rada i dokolice veoma su važni elementi dokumentacije
suvremenog života. Smatram da je lakše raditi ako se počne s pitanjima
koja ne zvnče nimalo ugrožavajuće. Obično s cijelom obitelji počinjem u
kuhinji. Kroz pitanja i odgovore o običajima kod jela moguće je mnogo
naučiti o domaćem životu i o odnosima u obitelji. Drugi uvodni pristup je
razgledanje albuma s fotografijama, koji vam može mnogo kazati o
odnosima među ukućanima, obiteljskoj povijesti, običajima, načinu odijevanja,
itd. Za vrijeme terenskog rada ukućanima iskreno pričam o svom životu,
pazim da prilagodim ponašanje, odijevanje i način izražavanja njihovome.
Pitam ih kako žele da se ponašam kada imaju goste, kada se nađemo na
javnome mjestu, kada se posvađaju, itd. Uglavnom koristim i strukturalne i
nestrukturalne razgovore. Valja imati na umu da za vrijeme promatranja ili
dok se samo motate naokolo, odgovori na vaša pitanja niogu biti mnogo
iskreniji nego pri strukturalnom razgovoru. Također je važno posjećivati
obitelj u različita doba, i danju i uvečer, kako b~te se što bolje upoznali s
njezinim običajima i provjerili rade li ukućani zaista ono što su vam
pripovijedali, ili pak nešto sasvim drugo. Nalazim da i obitelj i ja najbolje
podnosimo posjet u trajanju od dva do tri sata. Nastojim raditi na
dokumentaciji odmah nakon posjeta, i to što detaljnije, dok se još dobro
svega sjećam. Uglavnom ogovaram posjete u vrijeme kada to odgovara
obitelji, ali takoder sugeriram neko doba dana kada želim nešto posebno
promatrati. Neke se stvari mogu proučavati samo u određeno vrijeme.
C. Dubinski razgovori o izvjesnim temama, na primjer o osobnoj povijesti,
sustavu vrijednosti, obrazovanju, odgoju djece i nadama, trebaju biti i
strukturirani i nestrukturirani. Također je dobro odvojiti vremena za analizu
odgovora i skiciranje dodatnih pitanja radi boljeg razumijevanja. Dubinske
razgovore treba inicirati kada je dokumentiranje već dobro odmaknulo i svi
se već prilično dobro upoznali. Strukturirane je razgovore mnogo lakše
analizirati, zabilježiti i pohraniti, ali nestrukturirani razgovori pružaju više
informacija i mnogo više vrijede.
D. Najbolje je, ako možete, analizirati i interpretirati materijal istodobno s
ter~n~~i~ radom, .ali to zahtij~v~ veoma mn~og? vre~~na i o~ ~tr~~e
ob1t~yi 1 od ;n:uzep. Teoretski diO rada moze cekat1, I)!l~il:ifla)>ei,~I
kasmJe. OvaJ ce dio rada, kao uostalom 1 SVI ostah, fi'$lie,It'nps!tl obil~e
vremena u kojem je obavljen, osobnog sustava vrijed~osli'samofjstražit~a,
\; :·;.~ ~;${; 67
IM/1994, 1/4 Iz muzejske teorije i prakse/Museum Theory and Practice
kao i opće prihvaćenih vrijednosti suvremenog društva. O tome treba voditi
računa, makar i to može biti zanimljivo. Mislim da bi stručnjak koji radi u
fazama A, B i C trebao raditi i na fazi D. Ali radu u fazi D može se
pridružiti i više stručnjaka.
Za mene osobno je jedan od najvažnijih ciljeva dokumentacije domaćeg
života staviti ljude u središte pozornosti, proučavati pojedine članove obitelji
i cijelu obitelj uz pomoć predmeta. Pitanja koja treba postaviti mogu
glasiti: što pojedini predmet znači pojedinoj osobi? Kada i kako upotrebljava
taj predmet? Što misli o pojedinom predmetu? Nakon toga vraćam se
dokumentaciji da bi se utvrdilo odgovaraju li moja zapažanja onome što je
osoba izjavila. Ovaj dio oduzima više vremena nego što bi se ~prva
pomisltlo, a presudan je u donošenju odluke što ćemo skupljati. Besmlsieno
je uzimati krive predmete i trošiti na njih vrijeme i novac.
U suradnji s ukućanima uvijek možemo utvrditi što je značajno za njih
osobno, za naše vrijeme, za određenu regiju i za suvremeni način života.
Predmeti
'
Kada dođemo do faze skupljanja, moramo razmotriti predmete iz mnogo
kutova. Nastojali smo među predmetima koje smo našli tijekom
dokumentiranja izabrati one koji su karakter~tični za razdoblje, stil života,
kao i za grupu ljudi kojoj odabrana obitelj pripada.
Pokušali smo odabrati predmete tipične za razdoblje, lokalitet i način
života. Odabrani predmeti mogu biti ili veoma obični ili veoma simbolični.
Nastojimo čak odabrati i predmete koji odražavaju funkcije značajne za
razdoblje, lokalitet i određenu grupu ljudi.
Dosta je te.lko skupljati predmete tijekom samog dokumentiranja. Muzej
često želi skupiti predmete uz koje je obitelj veoma vezana i koje nije
sklona ustupiti. Nekada sklapamo s obitelji ugovor o naknadnoj prodaji ili
darovanju predmeta onda kada više ne bude značajan vlasniku. To se če.sto
dogada s dječjim stvarima. Ove se godine nipošto ne bi odrekli slike
omiljenog pjevača ili nogometaša, a već iduće godine ona im postaje
potpuno nevažna. Znali smo čak i kupovati identične predmete radi
zamjene. Oni bi dobili novi predmet, a mi stari. Treba svakako skupljati
neke predmete koji su veoma tipični za određeno razdoblje a nitko ih ne
čuva, kao što su ambalaža za hranu, deterdženti, kozmetika, sredstva za
čišćenje i slično, jer ih nije već za godinu dana moguće nabaviti. Isto
vrijedi i za naljepnice, plakate i časopise.
Usklađivanje s već postojećim zbirkama
Treba razmotriti još jedan aspekt skupljačke strane dokumentiranja. Neki
muzeji koji pripadaju vašoj zajednici mogli bi imati stare zbirke koje žele
upotpuniti novijim predmetima kako bi pokrivale veći vremenski raspon. Na
primjer, jedan od muzeja je već imao krasnu zbirku starih oslikanih onnara,
a mi smo nabavili oslikani ormar koji je obitelj veoma voljela i kojim se
ponosila. Imali smo sreće da smo mogli nabaviti novi ormar i zamijeniti ga
za njihov stari. Muzej bi trebao izabrati zajednicu koja će mu omogućiti da
upotpunjava svoje već postojeće zbirke surađujući s drugima.
Izlaganje predmeta
Skupljanje predmeta treba promotriti i s trećeg aspekta. Kako će se muzej
koristiti dokumentacijom tijekom rada na izložbama? Možda bi bilo dobro
skupljati veoma simbolične predmete, nešto tipično što se može lijepo
68
pokazati na izložbi. Tako se radilo kod većine velikih dokumentacija.
Nabavili smo čitavu dnevnu sobu, dječju sobu, dijelove ureda i slično. Ipak
je osnovna namjera da se svaki predmet može koristiti zasebno, bez veze s
određenom dokumentacijom. Pohranjujemo predmete zasebno, a ne kao dio
cjeline. Predmeti se pohranjuju na uobičajeni način po klasifikacijskom
sistemu "Pregled muzejske građe". To ima svojih dobrih, ali i loših strana.
Kako se koristimo građom
Svaku dokumentaciju treba završiti službenim izvještajem koji se može
proslijediti muzejima članovima zajednice, kao i ostalim zainteresiranim
muzejima. Neki muzeji objavljuju svoje izvještaje širokoj javnosti. Neki
priređuju izložbe. Sva građa ostaje u muzeju, a izvještaj, kopije fotografija i
vrpce šalju se tajniku SAMDOK-a, da bi sve infonnacije bile dostupne na
jednom mjestu. Nakon što prezentira pismeni izvještaj, muzej može raditi po
svom nahođenju. Dosta ovisi i o obitelji u čijem je domu izvršena
dokumentacija. Neki su muzeji priređivali izložbe da bi promovirali
dokumentaciju i da bi ugodili političarima i publici. Dio građe je zapečaćen
na 25 godina kao tajna.
Koliko vremena treba za dokumentaciju
Opsežne dokumentacije trajale su dva do četiri mjeseca ako ih je izvodio
samo jedan stručnjak uz jednotjednu pomoć fotografa i pomoć još jednog
stručnjaka kod dokumentiranja predmeta. Ostali članovi muzeja pomagali su
idejama; kod postavljanja hipoteza, izbora metoda rada i kod izrade
izvještaja.
Za manje dokumentacije treba oko mjesec dana. M~lim da svaki muzej
treba odlučiti koliko vremena može utrošiti na takav pothvat.
Zaključak
Na kraju vam poručujem: Učinite to! Ne odgađajte ni dana! To je divan i
zabavan posao i za muzejskog djelatnika i za čitav muzej. To je također i
dobar put prema popularizaciji muzeja. Posjetitelji će biti oduševljeni.
Morate informirati političare tako da vas razumiju. Pitajte ih mogu li si
dopustiti da muzej bude mrtvo skladište starih stvari, ili bi više voljeli da
to bude mjesto koje publika rado posjećuje da bi razumjela svoju vlastitu
povijest. Administracija će vas vjerojatno podržati, jer će razumjeti da
suvremena dokumentacija povezuje muzej sa suvremenim svijetom.
Dokumentacija suvremenog života moguće je jedan od dokaza da će muzeji
biti potrebni i u budućnosti.
Bilješke o autorici:
Gospoda Malin Jolmsdotter magistrirala je na Sveučilištu u Štokholmu po1•ijest knjiž~t~-'IWSti,
nordijske jezike, porijest umjetnosti, pedagogiju i etnologiju. Od 1985. godine radi kao muzejska
saljemica. Organizira razne oblike suradnje posebnih kultura i turizma. Godinama proučara
nomadski namd Saami. Bila je kustosica muzeja Jan11/and, 1mueja Nonbottens i pomoćnica u
Duhanskom muzeju. Bila je odgo-.·oma za jednu od prrifl Samdok dokumentacija u muzeju
He/sing/and.
Objarijirala je tekstore u brojnim .n·edskim publikacijama.
s engleskog:
Prije~•od
Zdenka Ungar