Hanefijski mezheb (al-madhab al-hanafi) je jedna od četiri

raširene sunnijske pravne škole u islamskom svijetu.

Hanefijskim mezhebom je nazvana po svome osnivaču Imamu
Ebu Hanifi en-Nu'manu – Allah mu se smilovao!
Nastanak i najznačajnije ličnosti
Osnivač hanefijskog mezheba je Imam Ebu Hanifa en-Nu'man
b. Sabit b. Zevti et-Temimi el-Kufi. Rođen je 80/699. god. u Kufi,
a umro 150/767. god. u Bagdadu. Po porijeklu je Perzijanac i
živio je u prvoj generaciji poslije generacije tabi'ina. Neki ga
ubrjaju u generaciju tabi'ina jer je zapamtio četvericu ashaba.
Odrastao je u trgovačkoj porodici. Nakon nekog vremena
bavljenja trgovinom, posvetio se vjerskim znanostima, naučio
napamet cio Kur'an, upoznao se sa tradicijom i u islamskom
pravu (al-fiqh) dostigao visok stepen. O njemu je Imam Šafija
rekao: “Nikoga nisam sreo upućenijeg u islamsko pravo od Ebu
Hanife.” Drugom prilikom je rekao: “U poznavanju islamskog
prava u poređenju sa Ebu Hanifom svi ostali su djeca.”
Ebu Hanifina pisana djela
Ebu Hanifa ima više pisanih djela iz oblasti ‘ilmu-l-kelama: al-
Fiqh al-akbar, zatim Musnad al-hadit, al-‘Alim wa al-
muta'llim i ar-Radd ‘ala al-qadariyya. Iza sebe nije ostavio
nikakvo određeno fikhsko djelo. Međutim, njegove diktate
svojim učenicima sakupio je u jednu zbirku Imam Muhammed b.
el-Hasan eš-Šejbani.
Ebu Hanifina skromnost
Ebu Hanifa je često govorio: “Ovo što govorimo je naše
mišljenje i najbolje do čega smo mogli doći. Onaj ko uspije naći
bolje i ljepše rješenje, bolji je i bliži istini od nas.”
Ukoliko bi mu se učinilo da je nečije mišljenje bolje i ispravnije
od njegova, predomislio bi se i odustao od svoga mišljenja.
Uvijek je odustajao od svoga mišljenja, kad god bi mu protivnik
naveo vjerodostojan hadis koji govori drugačije, jer je vjerovao
da ni o čemu nema slobodnog mišljenja, ukoliko o tome postoji
hadis.
Odbio je prihvatiti dužnost sudije, uprkos insistiranju halife el-
Mensura da to prihvati. Zbog toga je bio mučen i strpan u
zatvor, ali mišljenje nije htio promijeniti.
Ebu Hanifini učenici
Ebu Hanifa je imao više učenika od kojih su najpoznatiji:
Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el-Ensari el-Kufi (rođ. 113/731.,
umro 182/798. godine). Svojevremeno je bio najbolji
poznavalac islamskog prava u Iraku. Bio je najnadareniji učenik
Ebu Hanife i slijedio je njegov način donošenja rješenja na
osnovu slobodnog mišljenja (al-igtihad).
Pripada mu zasluga za širenje hanefijske pravne škole u
islamskom svijetu, jer kada je preuzeo položaj vrhovnog kadije,
na položaj kadije je postavljao samo one koji su bili sljedbenici
hanefijske pravne škole.
Imao je urođenu bistrinu i sklonost za zdravo razmišljanje.
Održavao je prijateljske veze sa šejhovima raznih frakcija. Bio
je učenik i Hammada b. Ebu Sulejmana i kod njega u Mekki
proveo nekoliko godina.
Po nalogu abbasijskog halife Haruna er-Rešida, napisao je
djelo al-Harag. Bio je prvi koji je pisao djela iz oblasti monetarne
politike i prvi koji je stručno obradio prihode i izvore finansija.
Isto tako, bio je prvi koji je napisao djelo o osnovama islamskog
prava (usul al-fiqh) po hanefijskom mezhebu.
Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani (rođ. 132/749., umro
189/804. god.). Rođen je u Vasitu, a odrastao je u Kufi Bio je
izuzetno nadaren. Svojom bistrinom počeo se isticati još kao
učenik svoga šejha Ebu Jusufa. Učio je i od Imama Malika.
Imao je rasprave i sa Imamom Šafijom. Sabrao je Ebu Hanifin
fikh u šest knjiga.
Pripada mu zasluga za sakupljanje pisanih djela hanefijskog
mezheba. Njegova djela, nakon što ih je prokomentirao es-
Serhasi u knjizi pod naslovom al-Mebsut, predstavljaju pravu
enciklopediju hanefijskog fikha.
Zufer b. ei-Huzejl (rođ. 110/728., umro 158/775. god.). Od svih
Ebu Hanifinih učenika on se najviše držao analogije (al-qiyas).
Ebu Hanifa ga je neobično cijenio i uvažavao. Bio je pobožan,
skroman, povjerljiv i vjeran. Ponuđeno mu je mjesto kadije, pa
ga je odbio prihvatiti. Kada mu je zaprijećeno silom, sakrio se i
nije se pojavljivao. Zbog toga mu je bila srušena kuća. Kada se
pojavio da ju popravi, ponovo mu je zaprijećeno, pa je ponovo
odbio i ponovo mu je kuća bila srušena. Ni nakon toga nije
pristao prihvatiti mjesto sudije. Posvetio se nauci i ibadetu. Bio
je veoma skroman pa su ga stanovnici Basre zavoljeli. Umro je
u Basri.
El-Hasan b. Zijad el-Lu'lu'i (umro 204/819. god.). Bio je učenik
Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda. Prvo se bavio tradicijom
(sunnetom), a kasnije se posvetio fikhu. Bio je dosjetljiv, bistar i
nadaren. Naročito je dobro bio upućen u lance predaja hadisa
(ar-riwayat).
Temelji hanefijskog mezheba i njegov način idžtihada
U svom izvođenju rješenja na osnovu slobodnog mišljenja, u
okviru učenja Kur'ana i Sunneta, Ebu Hanifa se oslanjao na
Kur'an, Sunnet, konsenzus mišljenja islamskih učenjaka (al-
igma), analogiju (al-qiyas), od više mogućih rješenja na ono
koje je po njegovom mišljenju bilo najbolje (al-istihsan), običaj
(al-‘urf) mišljenje ashaba, na vjerozakon prethodnih objava i
razne druge izvore.
Kur'an je prvi i osnovni izvor islamskog vjerozakona (aš-šari'a
al-islamiyya) i oko toga nema nikakve dvojbe. Izvjesna
neslaganja islamskih učenjaka oko teksta Kur'ana, nisu u
smislu njihova neslaganja oko toga da li je kur'anski tekst dokaz
ili nije, nego u smislu njihovog različitog shvaćanja i
razumijevanja pojedinih kur'anskih riječi i značenja.
Vjerovjesmkov Sunnet je drugi izvor islamskog vjerozakona i
oko toga, također, nema nikakva neslaganja. Izvjesna
neslaganja islamskih učenjaka odnose se samo na neke sitnice
vezane za Sunnet. Tako npr. Ebu Hanifa, kao dokaz, prihvaća
samo vjerodostojni sunnet (as-sunna as-sahiha) i predaje koje
su došle preko povjerljivih prenosilaca, kod hanefija poznate
pod zajedničkim nazivom općepoznati hadis (al-hadit al-
mašhur). Što se tiče hadisa koji se prenose samo preko jednog
prenosioca (ahadit al-ahad), oni po hanefijama ne spadaju u
kategoriju poznatih – mutevatir hadisa (al-ahadit gayr al-
mutawatira wa al-mašhura) i kao takve ih ne uzimaju kao
dokaz, osim u izvjesnim slučajevima, uz još neke dodatne
uvjete.
Konsenzus mišljenja (al-igma) islamskih učenjaka je treći
izvor islamskog vjerozakona. Međutim, hanefije uvažavaju
pojedina neslaganja među islamskim učenjacima u vezi sa
konsenzusom mišljenja, ali samo kada se radi o nekim
sporednim i nebitnim pitanjima.
Mišljenje ashaba (aqwal as-sahaba). Ebu Hanifa, kao dokaz,
prihvaća ona njihova mišljenja koja su po njemu najispravnija. S
tim u vezi, treba znati da opredjeljenje islamskog pravnika za
nečije mišljenje ne može biti rezultat njegove pristrasnosti, jer je
on taj koji traga za najboljim rješenjem za neko od novoiskrslih
pravnih pitanja. Zato on tuđe mišljenje upoređuje sa ostalima i
odlučuje se za ono rješenje koje po njegovu mišljenju preteže i
koje bi moglo biti najispravnije.
Analogija (al-qiyas), tj. donošenje zaključaka na osnovu
analogije po sličnim rješenjima, i to samo u slučaju kada nema
drugih dokaza u Kur'anu, vjerodostojnom sunnetu, niti u sudu
nekog od ashaba izraženom putem mišljenja, ocjene ili
presude.
Opredjeljenje za najbolje rješenje (al-istihsan), tj. od više
mogućih rješenja opredijeliti se za ono najbolje i ne dozvoliti da
se usljed analognih rješenja propusti ono što je dobro i u općem
interesu. Hanefije su dosta duboko razradile ovo pitanje i iza
sebe ostavile ogromno bogatstvo u oblasti islamskog prava.
Islamski pravnici i učenjaci hadisa po nekim pitanjima upućuju
oštru kritiku na račun Ebu Hanife. Ona se, ukratko rečeno,
sastoji u tome da mu prigovaraju što je, kao dokaz, odbacio
prihvatiti mnoge hadise samo zato što se, po njegovu mišljenju,
nisu uklapali u analogiju, a te hadise koje je on odbacio su
prihvatili drugi, zbog njihove vjerodostojnosti i valjanosti u
dokazivanju.
Međutim, pravnici hanefijskog mezheba odbacuju ovu kritiku i
tvrde da Ebu Hanifa nikada nije odbacivao prihvatiti nijedan
hadis za koji se znalo da je sahih ili hasen, nego je imao strog
kriterij u prihvaćanju hadisa i predaja koje prenosi samo jedan
prenosilac (ahad) i kao opravdanje za to navode činjenicu što je
živio u Kufi, kolijevci svakojakih smutnji, političkih partija,
sektaške podvojenosti itd., a neke od tih sekti su
zloupotrebljavale slabe rivajete a neke i izmišljali kako bi
potkrijepili svoje stavove. Osim toga Kufa je bila dosta daleko
od Hidžaza, mjesta spuštanja Božije Objave (mahbat al-wahy) i
centra, još uvijek, živo prisutnog sunneta pa je Imam bio
oprezan u prihvaćanju takvih hadisa i postupanju prema njima,
iz predostrožnosti, u očuvanju Allahova vjerozakona.
Raširenost hanefijskog mezheba:
Hanefijski mezheb (al-madhab al-Hanafi) prvo se proširio u
Iraku, gdje je živio njegov osnivač i gdje su sabrana njegova
pisana djela.
Širenju hanefijskog mezheba doprinijela je svestrana pomoć
vladara abbasijske dinastije koji su haneftjski mezheb uveli kao
zvanični mezheb države. Posebna zasluga u širenju
hanefijskog mezheba pripada vrhovnom kadiji abbasijske
države, prvom Ebu Hanifinom učeniku, Ebu Jusufu koji je na
mjesto kadija postavljao samo one kadije koji su pripadali ovom
mezhebu. Ranije smo spomenuli da je to odigralo presudnu
ulogu u širenju hanefijskog mezheba u Perziji, Egiptu, Šamu i
Maroku.
Imam Ebn Hanifa je bio veoma omiljen, cijenjen i poštovan u
oblastima Horasana, Sidžistana, Taberistana, Dejlema,
Azerbejdžana i Armenije čiji stanovnici i dan-danas, u ogromnoj
većini, slijede hanefijski mezheb.
Vladari Osmanskog carstva, u čiji su sastav ušle gotovo sve
islamske zemlje, kao službeni mezheb su uvele hanefijski
mezheb. Zbog toga, sve do danas, hanefijski mezheb se
zadržao kao zvanični mezheb u zemljama koje su bile u
sastavu Osmanskog carstva kao što su: Turska, Irak, Sirija,
Liban, Jordan, evropske zajednice muslimana itd. Osim toga,
hanefijski mezheb, kao zvanični mezheb u sudstvu, zadržan je i
u Egiptu.
Hanefijski mezheb je još i danas zvanični mezheb u
Afganistanu, Pakistanu, Indiji, Egiptu i drugim islamskim
zemljama u Aziji.
Iz navedenog se vidi da je hanefijski mezheb jedna od
islamskih pavnih škola, sunnijske orijentacije, dosta
rasprostranjen u današnjem islamskom svijetu, da je naziv
hanefijski dobio po svome osnivaču Imamu Ebu Hanifi en-
Nu'manu, da se ovaj mezheb temelji na Kur'anu, Sunnetu,
konsenzusu mišljenja (al-igma), analogiji (al-qiyas) opredjeljenju
za najbolje moguće rješenje (al-istihsan), običaju (al-‘urf),
mišljenju ashaba, ranijim vjerozakonima itd. i da se hanefijski
mezheb prvo proširio u Iraku, da je njegovo širenje pomogla
abbasijska država i da je danas proširen u Afganistanu,
Pakistanu, Indiji i drugim islamskim zemljama.