Professional Documents
Culture Documents
Harlan Coben
WIN
Copyright © 2021 by Harlan Coben
Dajani i Majklu Disepolo
ljubavlju i zahvalnošću
Prvo poglavlje
VHL3.
„To ste vi, zar ne? VHL3. – Vindzor Horn Lokvud Treći?“
Ne pomeram se, ne progovaram, ništa ne odajem. Ali, da ne
zvučim preterano melodramatično, dotično otkriće me je
izbacilo iz ravnoteže.
„Dakle, gospodine Lokvude, da li biste nam rekli šta vaš
prtljag traži ovde?“
Treće poglavlje
Naglas uzdišem.
A ispod toga, manjim slovima:
Uputiću te kasnije.
Raj Straus
Arlo Šugarman
Lejk Dejvis (Džejn Dorčester)
Bili Rouan
Idi Parker
Lajonel Andervud
Supersuperseksi.
Superseksi.
Seksi.
Više seksi nego što nije.
V olim da pešačim.
Na posao i nazad najčešće idem peške. Putanja od
kancelarije do stana – od zgrade Lok-Horn do Dakote – duga je
približno tri kilometra i treba mi neznatno više od pola sata da je
prevalim žustrim korakom. Obično idem na sever Petom
avenijom dok ne stignem do Central parka ispred hotela Plaza u
Pedeset devetoj ulici. Držim se levo od zoološkog vrta u Central
parku, dijagonalno klancajući na severozapad dok se ne
domognem Stroberi fildsa14 a zatim svog stana u Dakoti. U
jutarnjoj šetnji često svratim na kafu u Lepen kotidjen, koji se
nalazi na sredini parka. Na tom prostoru psi trče slobodno, a ja
uživam da to gledam. Ne znam zašto. Nikada nisam imao psa.
Možda treba to da ispravim.
Sada je mrak i u parku vlada takva tišina da čujem kako mi
odjekuju koraci po pločniku. Vremena su možda bolja, ali ljudi
većinom i dalje ne šetaju noću kroz Central park. Sećam se svoje
prilično nasilne mladosti kada sam išao u „noćne obilaske“
opasnih krajeva grada. Kao što sam već pomenuo, više ne tražim
nevolju na takozvanim ulicama zla, žudeći da ispravim neku
neodređenu nepravdu dok zadovoljavam izvesne sopstvene
žudnje. Sad više pazim gde pravim haos – iako su, kao što sada
uviđam u slučaju Tedija Lajonsa poznatog kao Veliki T., moje
veštine biranja mete daleko od savršenih.
Priznajem da nisam vičan razmatranju dugoročnih posledica.
Prelazim mozaik Imagine, i napred polako razabiram zabate
Dakote. Razmišljam o previše stvari odjednom – Šestorci iz
Ulice Džejn, Vermeru, Kolibi užasa, Patriši, Džesiki – kada mi
zabruji telefon.
Ponovo je Pi-Ti.
Javljam se sa „Govori jasno“.
„Otkrio sam što sam mogao o Strausovoj fiktivnoj kompaniji.
Kao prvo, zove se Armitidž d.o.o.“
Dobro ime, razmišljam. Ne govori ništa. To je prvo pravilo u
osnivanju anonimne fiktivne kompanije – smisli ime koje nema
nikakve veze s tobom.
„Šta još?“
„Zavedena je u Delaveru.“
Opet nikakvo iznenađenje. Ako ti treba anonimnost, na
raspolaganju imaš tri države – Nevadu, Vajoming i Delaver.
Budući da je Filadelfija veoma blizu Delaveru, Lokvudovi su
oduvek išli na tu stranu.
„Uz to nije u pitanju jedna jedina fiktivna kompanija“, veli
Pi-Ti.
I opet nikakvo iznenađenje.
„Izgleda da je deo mreže. Verovatno se u ovo bolje razumeš
od mene, ali d.o.o. X poseduje d.o.o. Y, koji poseduje d.o.o. Z,
koji poseduje Armitidž d.o.o. Tako da je vrlo teško ući im u trag.
Čekovi stižu iz mesta koje se zove Udružena Star banka.“
Kada čujem ime banke, usporavam korak. Čvršće stegnem
telefon.
„Ko je osnovao Armitidž d.o.o.?“
„Nema imena. Znaš to.“
„Hoću reći, koji advokat?“
„Sačekaj.“ Čujem ga kako pomera papire. „Nema određenog
advokata, samo kancelarija. Dankan i saradnici.“
Skamenim se.
„Vine?“
Dankan i saradnici, znam, jeste samo jedan čovek.
Najdžel Dankan. Batler, verni prijatelj, licencirani advokat sa
samo jednim klijentom.
Ukratko, fiktivnu kompaniju koja je plaćala račune Raja
Strausa osnovao je neki član moje porodice.
Spreman sam da pitam Pi-Tija kada je tačno fiktivna
kompanija osnovana, kada me sa strane u lobanju tresne nešto
tvrdo, nalik štangli.
Ostalo se dogodi u roku od dve ili možda tri sekunde.
Zateturam se, ošamućen od udarca, ali ostajem na nogama.
Čujem kako mi Pi-Tijev limeni glas iz telefona govori:
„Vine?“
Glasno pljesnuvši, štangla mi sleće na drugu stranu lobanje.
Udarac mi potresa mozak. Telefon mi pada na pločnik. Puca
mi koža glave. Krv mi curi niz uvo.
Ne vidim zvezde – vidim besne strele svetlosti.
Oko vrata mi se obavija debela ruka. Spreman sam da
izvedem mahinalan potez – da glavom zveknem u nos čoveka
iza mene ali drugi čovek, s fantomkom, upire mi pištolj u lice.
„Da se nisi mrdnuo.“
On stoji taman onoliko daleko koliko treba, te čak i kad bih
vladao svim svojim sposobnostima, pokušaj da ga razoružam
bio bi neizvestan. Ipak, probao bih da nije bilo udaraca u
lobanju. Kada je u vas uperen pištolj, postoje dva pristupa. Jedan
– najočigledniji – jeste predaja. Dajte im ono što traže. Nikako
se ne opirite. To je sjajan pristup ukoliko je svrha pištolja, na
primer, da vas opljačka. Da vam uzme novčanik ili sat i odmagli
u noć. Druga mogućnost, ona koja mi je inače draža, jeste
iznenadni napad. Istrenirajte se da preskočite onaj deo gde ste
zaleđeni od šoka i napadnite odmah. To je neočekivano. Onaj
što drži pištolj često očekuje da ćete se povinovati i ponašati
obazrivo kada budete videli pištolj – otud, delajući bez
oklevanja, možete ga uhvatiti nespremnog.
Druga mogućnost zacelo nije bezopasna, ali ako slutite da se
onaj što drži pištolj nameračio da vam ozbiljno naudi, kao što ja
ovde slutim, onda mi je to najdraži izbor od sijaset loših rešenja.
Ali da bi druga mogućnost bila delotvorna, morate u
potpunosti da vladate svojim skupom veština. Ja ne vladam.
Poremećena mi je ravnoteža. Nesiguran sam na nogama.
Obavija me nešto tamno – ne budem li mu se odupro, možda ću
sasvim izgubiti svest.
Umesto toga, odlučujem da se ne pomeram. Da se poslužim
novom sportskom metaforom, na nogama čekam da mi sudija
odbroji do osam i nadam se da će mi se razbistriti u glavi.
Muškarac koji mi drži ruku oko vrata krupan je. Čvrsto me
drži na grudima kada čujem kako se neko vozilo zaustavlja uz
škripu kočnica. Dižu me u vazduh. Još se ne opirem i, u roku od
nekoliko sekundi, ubacuju me u nešto za šta pretpostavljam da je
kombi. Slećem na tvrdo. Moja dva otmičara, obojica s
fantomkama, uskaču za mnom. Čujem škripu guma. Kombi
krene pre nego što se bočna vrata zalupe.
Jedna prilika.
Pre nego što otmičari stignu da reaguju, pribiram ono snage
što sam sačuvao i kotrljam se prema delimično otvorenim
kliznim vratima koja se brzo zatvaraju. Sada se slabašno nadam
da ću ispasti iz kombija koji ubrzava. Ne, ovo nije sjajna
mogućnost, ali je najbolja koja je trenutno na raspolaganju.
Lobanju ću zaštititi rukama i pustiti da mi ostatak tela podnese
najveći deo udara. Budem li imao sreće, završiću s ponekom
slomljenom kosti.
To je mala cena.
Glava i ramena su mi već izvan kombija. Osećam kako me
vetar šiba po očima, zbog čega mi suze. Zatvaram ih i privlačim
bradu grudima i spremam se za udar tela o asfalt njujorške ulice.
Ali nema ništa od toga.
Snažna ruka me uhvati za okovratnik i zavitla. Telo mi poleće
kao krpena lutka. Čujem kako se vrata zatvaraju baš u trenutku
kada leđima tresnem o naspramnu stranu kombija. Usled trzaja,
lobanja mi se zabija u metalna vrata.
Još jedan udarac u glavu.
Ničice padam na hladni pod kombija.
Neko skače na mene, seda mi raskrečen na leđa. Razmatram
jedan potez – brzi okret, udarac laktom – ali nisam siguran da
mogu da ga izvedem.
Još jedan činilac: pištolj mi je opet uperen u lice.
„Opiri se i ubiću te.“
Kroz gustu izmaglicu, razaznajem vozačev potiljak. Dva
otmičara – jedan što me je zajahao, drugi što upire pištolj u
mene – još imaju fantomke. Za to se držim kao za povoljan
znak. Da hoće da me ubiju, ne bi imali razloga da skrivaju
identitet.
Čovek na meni počinje da me pretresa. Ne pomeram se,
nadajući se da ću to vreme iskoristiti da se snađem. Sa bolom
mogu da se nosim. Vrtoglavica – sigurno imam potres mozga –
nešto je drugo.
On pronalazi u futroli moj vilson kombat 1911, izvlači ga i
prazni kako bi, čak i ako bi mi nekako pošlo za rukom da ga
povratim, bio neupotrebljiv.
Drugi čovek, onaj s pištoljem, veli: „Proveri mu
potkolenice.“
Ovaj to i čini. Treba mu malo vremena, ali pronalazi moj
pištoljčić, sig P-365, u futroli na članku. Izvlači ga na moj mutni
pogled i ponovo vadi iz njega municiju. I dalje na meni, priginje
mi se blizu lica, češući me po obrazu vunom fantomke, i grubo
prošapće: „Još nešto?“
Šta bih mogao da izvedem da mi je bistro u glavi: da ga
ugrizem. Toliko je blizu. Mogao bih da ga ugrizem kroz tu
mlitavu masku, da mu otkinem deo obraza, prevrnem telo i
bacim ga prema ovom naoružanom kako bih blokirao
potencijalni metak ispaljen u mene.
„I ne pomišljaj na to“, veli naoružani.
On to govori trezveno, premeštajući se prema boku kako bi
predupredio onakav napad kakav mi je pao na pamet.
Zaključak: naoružani, onaj što govori, dobar je. Obučen.
Možda paravojnik. Drži se dovoljno daleko, te čak ni da sam na
sto posto – trenutno bih procenio da sam u najboljem slučaju na
četrdeset do pedeset posto – ne bih imao nikakvih izgleda.
Čovek na meni je krupniji – nezgrapniji, mišićaviji – ali veću
pretnju, shvatam, predstavlja obučeni čovek s pištoljem.
Ležim nepomično. Pokušavam da raščistim malo paučine, ali
zapravo nema ništa od toga. Osećam se izgubljen, nošen
strujom.
Rmpalija na meni iznenađuje me udarcem u bubreg.
Udarac sleće kao eksplozija, prasak bombe, krhotine vrelih
žileta seku mi unutrašnje organe. Od bola se načas ukočim.
Svaki delić mene želi da se pokrije i nađe olakšanje od bola.
Rmpalija skače s mene i ostavlja me da se previjam od bola.
Prevrnem se uz pregradu između prednjih sedišta i teretnog dela,
i osvrnem se prema dvojici otimača.
Kada obojica skinu fantomke, kroz glavu mi istovremeno
proleću dve misli – obe nepovoljne.
Prvo, ako mi dozvoljavaju da im vidim lica, nemaju nameru
da me ostave u životu.
Drugo – nema sumnje jer vidim sličnost – ovo su braća
Tedija Lajonsa poznatog kao Veliki T.
Trudim se da se ne pomeram jer svaki pokret je agonija.
Trudim se da ne dišem jer je, eto, isto. Zatvaram oči i nadam se
kako misle da sam se onesvestio. Trenutno se ništa ne može
preduzeti. Treba mi još vremena. Treba mi vremena, bez daljih
povreda, kako bih se oporavio toliko da se oduprem.
Kako ću se tačno odupreti, nemam pojma.
„Okončaj ovo“, govori krupniji brat, onaj što me je jahao,
svom dobro obučenom bratu s pištoljem.
Sitniji brat klima glavom i nišani mi pištoljem u lobanju.
„Čekaj“, kažem.
„Ne.“
Navire mi sećanje na jedan drugi trenutak, kada je Majron bio
pozadi u kombiju, sličnom ovom, kada je i on zamolio napadača
da sačeka. I taj čovek je odbio. Međutim, ja sam ih pratio kolima
i prisluškivao preko Majronovog telefona. Kada sam to čuo,
kada sam čuo kako počinilac odbija i otud shvatio da Majron
neće moći da se razgovorom izvuče iz toga, nagazio sam gas i
zabio se otpozadi kolima u kombi.
Čudno je kakve uspomene naviru čoveku kad je pod
pritiskom.
„Milion dolara za vas dvojicu“, izbrbljam.
Na to zastanu.
Krupniji brat veli polucvileći: „Povredio si nam brata.“
„A on je meni povredio sestru“, odgovaram.
Oni se letimice pogledaju. Naravno, lažem, osim ako spadate
u one što smatraju da smo, u širem smislu, svi braća i sestre. Ali
moja laž, kao i ponuda od milion dolara, nakratko ih pokoleba.
Samo to mi trenutno treba. Da dobijem na vremenu.
To je jedina mogućnost.
Krupniji brat govori: „Šarin ti je sestra?“
„Ne, Bobi“, govori onaj naoružani sa uzdahom.
„Ona je u bolnici“, kažem. „Vaš brat je povredio mnogo
žena.“
„Sereš. To su samo lažljive kučke.“
Naoružani brat govori: „Bobi...“
„Ne, čoveče, treba da zna pre nego što umre. To je sranje.
Sve te kučke se nabacuju Tediju. On je zgodan tip. Žele da
zaključe ugovor s njim, znaš šta hoću da kažem? Da ga vežu, da
se udaju. Ali Tedi je – ili je bar bio pre nego što si ga napao na
kvarno kao kukavica – maher za cice. On ne želi da se skrasi.
Kada ne dobiju prsten, sve kučke se odjednom žale na njega.
Kako to da se ne žale unapred? Kako to da svojevoljno izlaze s
njim?“
„Nisam ga napao na kvarno“, govorim.
„Molim?“
„Rekao si da sam ga – citiram – ‘napao na kvarno kao
kukavica’. Nisam. Bila je ferka. I on je izgubio.“
Veliki Bobi podrugljivo frkne. „Ma važi. Vidi kakav si.“
„Mogli bismo tako ovo da sredimo“, kažem.
„Molim?“
„Zaustavimo ovaj kombi na nekom skrovitom mestu. Znate
da sam nenaoružan. Ti i ja se okušamo, Bobi. Ako ja pobedim,
puštate me na slobodu. Ako ti pobediš, eto, umreću.“
Mišićavi Bobi se okreće prema naoružanom bratu. „Trej?“
„Ne.“
„Daj. Pusti me da mu otkinem glavu i poserem mu se u vrat.“
Trej ne skida pogled s mene. Njega nisam prevario. On zna
šta sam. „Ne.“
„A onih milion dolara?“, pita Bobi.
Još vidim mutno. Vrti mi se u glavi i trpim bolove. Nije mi
ništa bolje nego što mi je bilo pre nekoliko sekundi.
„Laže nas, Bobi. Ne postoji tih milion dolara.“
„Ali...“
„Ne sme da nas ostavi u životu“, govori Trej, „isto kao što mi
ne možemo da ostavimo njega. Kada bude pušten, naći će nas.
Policija nije važna – morali bismo do kraja života da se
osvrćemo zbog njega. Obrušio bi se na nas, svim svojim
sredstvima.“
„Ipak možemo pokušati da dođemo do tog novca, zar ne? Da
ga pustimo da nam ga prebaci ili šta već. Pa mu onda pucamo u
glavu?“
Kada Trej zavrti glavom, shvatam da mi je ponestalo i
vremena i mogućnosti.
„Sve je to rešeno u trenutku kad smo ga oteli, Bobi. Ili on ili
mi.“
Razume se, Trej je u pravu. Ne dolazi u obzir da se druga
strana ostavi u životu. To je prevelika nepoznanica. Nikada neću
poverovati da se oni neće vratiti da mi doakaju. Isto, shvatio je
Trej, važi i za njih.
Neko ovde mora da umre.
Prelazimo most Džordža Vašingtona i sada ubrzavamo tamo
gde se Auto-put 80 ukršta sa Auto-putem 95.
Zaista bih voleo da imam bolji plan, nešto manje grleno,
primitivno i ružno. Izgledi da će ovo upaliti tanki su, priznajem,
ali od smrti me dele puke sekunde.
Sad ili nikad.
Spuštam rame kao da sam poražen.
„Onda dozvolite da vam ovo priznam“, govorim.
Oni se jedva primetno opuste. Ne znam hoće li to pomoći. Ali
u ovoj fazi imam samo jednu mogućnost.
Ako napadnem Bobija, Trej će me upucati.
Ako napadnem Treja, Trej će me upucati.
Ukoliko ih iznenadim i napadnem vozača, možda ću imati
kakvu-takvu šansu.
Niotkuda, ispuštam vrisak od kog se ledi krv u žilama. On mi
šalje bolne udare kroz celu lobanju.
Ne obazirem se na to.
Kao što sam i predviđao, obojica se cimnu unazad, očekujući
da ću skočiti prema njima.
Ali ja ne skačem.
Okrećem se ka vozaču.
Plan mi je sirov i prost i nije baš najbolji. Ozbiljno ću se
povrediti bez obzira na sve. Ponovo bih mogao da pomenem onu
metaforu o kajgani i razbijenim jajima, ali stvarno, čemu?
Trej i dalje ima pištolj. On nije nestao nekim čudom. Trgnuo
se, da, ali brzo se oporavlja. Povlači okidač.
Nadam se da će ga moj naprasni pokret omesti u ciljanju.
I omete ga. Ali ne dovoljno.
Metak me pogađa u gornji deo leđa, ispod plećke.
Ne zaustavljam se u okretu. Zamah me nosi do kraja. U
manžeti desnog rukava držim tanak žilet. Bobi ga nije primetio
dok me je pretresao. Ne primeti ga gotovo niko. On sada izleće
kod zapešća i uleće mi na dlan. Žilet mi je sada u desnoj ruci, i
premda vozač ide sto četrnaest na sat – da, vidim velike
osvetljene brojeve na instrument tabli – prerežem mu grlo toliko
da mu bezmalo odrubim glavu.
Kombi se naglo zanese u stranu. Iz njegove arterije šiklja krv,
oblažući vetrobran sa unutrašnje strane. Osećam kako mi se na
ruku prosipa topao sadržaj njegove guše – tkivo, hrskavica, još
krvi. Provlačim levu ruku ispod njegovog sigurnosnog pojasa
kako bih donekle mogao da se spremim za predstojeći sudar.
Ponovo čujem pucanj iz pištolja.
Taj metak me samo okrzne po ramenu da bi zatim razbio
vetrobran. Grabim volan i naglo ga okrećem. Kombi se cimne s
druma i zanese na dva točka.
Zatvaram oči i držim se dok se kombi prevrće, pa još jednom,
a zatim silovito zabija u banderu.
A onda, za mene, tu je samo mrak.
Dvadeseto poglavlje
[←16] Engl.: chip i pitch – čip je udarac koji ostaje blizu tla i
uglavnom odskakuje nakon što sleti; pič je takođe udarac iz
poluzamaha, ali u visokom luku, obično kada treba da se prebaci
prepreka. (Prim. prev.)