POSLJEDNJI STIPANČIĆI, VJENCESLAV NOVAK

Vjenceslav Novak jedan je od najvažnijih hrvatskih pisaca realizma. Roman Posljednji Stipančići danas se smatra najboljim
djelom hrvatskog realizma. Novak u svojim djelima analizira aktualne društvene prilike u hrvatskoj krajem 19. stoljeća. Tema je
označena već podnaslovom romana – Povijest jedne patricijske obitelji gdje se unutar opisivanja društvenog i javnog život Senja, u
pozadini donosi život pojedinaca obilježen tradicionalizmom, društvenim očekivanjima i sudbinama žena koje su htjele biti moderne,
ravnopravne žene.

U romanu saznajemo o patricijskoj obitelji Stipančići u kojoj patrijarhalni otac Ante ima svu moć. Ulaže sve u sina Jurja, a
zanemaruje žene u svom životu. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kćer, prema kojoj se nepravedno postavlja i samo misli na ugled
imena Stipančić. Način života 19. stoljeća je razdoblje u kojem su muškarci imali svu moć i izdizali su se iznad žena u svakom pogledu.
U skladu s tim, otac smatra da su žene niža vrsta i da u njih ne treba ništa ulagati. Lucija i njezina majka su svjesne svoje životne
situacije, svoje nepravde u kojoj žive, ali se ponašaju u skladu s pravilima koje postavlja otac jer su tako odgojene. Lucija je cijeli svoj
život boravila u kući i zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost vanjskog svijeta. Oduzeto joj je sve što su njeni vršnjaci imali:
životnu slobodu, očevu i bratovu ljubav, svoju vlastitu ljubav. Unatoč tomu, Lucija je bila inteligentna djevojka, ali i naivna. Vjerovala je
knjigama i u njima je pronalazila svoj mir. Nadu i iluziju života i sreće, zaljubljenost i veselje pronalazi u Alfredovim pismima. Shvativši
majčinu prevaru o pismima ta zadnja nada za bolji život joj umire, a za njom i ona. Ona za sebe traži samo pravo na život, a izlaz iz
života nalazi u smrti koja predstavlja oslobođenje od patnji. Lucijin život primjer je tragične sudbine žene u patrijarhalnom društvu.
Njezina je pokornost i poslušnost prema ocu isforsirana, te se na taj način osjećala poniženom. Za razliku od majke Valpurge ona
pronalazi hrabrost suprostavljanja. Tako ujedno se suprotstavlja i tadašnjem tradicionalnom ponašanju žena. „Ako sam ženska, imam
i ja zdravog razuma da shvaćam svijet, i srce koje mi kaže da ima drugačijea života nego je ovaj što ga ja živim.“ Međutim, očeva je volja
ipak sputava čitavog života, a obrazovanje nije stekla jer navodno nije bilo novaca. Pri kraju romana vidimo Lucijinu nježnost prema
svima koji su joj skrivili. Oprašta Alfredu i majci za prevaru, bratu Jurju, a njena istinska dobrota istaknuta je u dirljivom pomirenju s
ocem na samrti, kojem oprašta sve nepravde i zablude.

Lucija je žrtva svog doba. Očevo zanemarivanje, nanošenje nepravde i naivnost omogućilo joj je potpunu propast. Imala je
svu mogućnost da uspije u životu, ali nizom okolnosti ona je ubijena. Ubijena joj je sama volja za život koja dodatno pojačava tragediju.
Liku Lucije Stipančić autor je posvetio posebnu pozornost i napravio najbolji ženski lik hrvatskog realizma. Ona je moderno oblikovan
ženski lik koji prikazuje početak buđenja ženske svijesti i njihovim mogućnostima u životu.