Mithras Sol1

Željko Miletić udk:295.21

Sveučilište u Zadru 904:295.21]"652"
Odjel za arheologiju Izvorni znanstveni članak
Obala kralja Petra Krešimira IV. 2 Original scientific paper
HR 23000 Zadar Primljeno / Received: 2006-12-15
zmiletic@unizd.hr

Sol i solarni kultovi u Rimu duboko su ukorijenjeni. Popularnost im je bila mala, osim u doba careva –
propagatora sunčanih božanstva. Njihovim odlaskom i heliolatrija bi opala. Tek je Aurelijan stvorio novo
vrhovno božanstvo koje je igralo važnu ulogu u rimskoj religiji trećeg i četvrtog stoljeća. U radu se ističe karakter
solarnih kultova i komponente koje su utjecale na njihov razvoj u doba ranog Principata, radi usporedbe s
mitričkim Solom u trima razinama: mitološkoj, kozmogonijskoj i liturgijskoj. Važna uloga Sola u mitraizmu je
određena već tijekom 1. st. Ravnopravno s Mitrom on se javlja u prizoru mitske Gozbe. U kozmičkom poretku
Mitra ubija zvjezdanog Bika, pokreće ciklus inkarnacije duša, a Sol ga završava uzdizanjem duša nazad u
zvjezdanu sferu. Planetska božanstva i niži demoni kontrolori su različitih stupnjeva u tom procesu.
Ključne riječi: Mitra, mitska gozba, petrogeneza, psihopomp, Sol, tauroktonija, zvjezdana karta

Premda su Rimljani Augustova doba držali da Sol pripada najstarijem stratumu religije,2
njegov kult nije bio osobito istaknut kroz 1. st., u vrijeme kada se javljaju prvi dokazi postojanja
zapadnog mitraizma. Ipak, znameniti gens Aurelii drži ga patronskim božanstvom, a Circus
Maximus krije mali hram u kojem se Sol indiges zajedno s Lunom svetkovao 28. augusta.3
Spomen Soli Indigiti in colle Quirinale u Filokalovim Fastima na datum 9. augusta ukazuje isto
tako na svetkovanje autohtonog Sola praoca.4 Pod utjecajem helenističkih ideja, heliolatrijom
Nerona i nekih kasnijih careva, kao i kroz aktivnost kolegija kvindecemvira - tumača sibilinskih
knjiga - povremeno su naglašavani solarni aspekti Apolonova kulta.5 U tom periodu niti utjecaji
sa strane nisu bili izraziti, ali svakako su nam znakoviti, jer ukazuju koje su komponente bile
ključne za kasniji razvoj kulta. Tako je Sol važnu ulogu imao u egipatskoj astralnoj religiji6 i u
sustavu uvezene babilonsko helenističke astrologije. Naime, Zodijak - ključni element astrološkog
sustava - nebeski je pojas kroz koji se Sunce i planeti prividno kreću tijekom godišnjeg ciklusa.7
Odnos Rimljana prema astrologiji bio je dvojak. Disciplina je bila silno popularna u svim

1
Ovo je znatno prošireno priopćenje koje sam pročitao na bigi i Sola u kvadrigi razlog su podizanja njihova hrama u
skupu Illyrica antiqua održanom u počast akademiku Duji cirku. Zajedno su simboli vječnosti, a Sol je invictus, vječiti
Rendiću-Miočeviću godine 2003. u Zagrebu. Nisam bio pobjednik. E. MARBACH, 1927, stupac 903.
u mogućnosti prirediti članak za zbornik, pa to činim na 4
CIL I, 2.
ovom mjestu. 5
E. SIMON, 1990, 30 i 32; J. GAGÉ, 1985, 594-600; 623-
2
M. Terentius Varro, De lingua Latina, V.10; Dionysius 625.
Hal., Antiquitates Romanae, 2.50.3. C. LETTA, 1988, 592- 6
G. ROEDER, 1909-1915, 1155 i d.
593. G. GALINSKY, 1967, 619 i d. 7
Nonnus, Dionysiaca, 38.90. H. GUNDEL – R. BÖKER,
3
P. Cornelius Tacitus, Annales, 15, 74. Fr. RICHTER, 1909- 1972, 462 i d., osobito 547-575.
1915, 1139-1140. Grčki ikonografski predložak Lune u

129
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

društvenim slojevima i prožimala je dnevni život Rimljana, a s druge strane službeno je smatrana
praznovjerjem i devijacijom oficijelne religije, zbog čega je dolazilo do povremenih proganjanja
astrologa iz Rima.8 Religijska politika careva bila je izuzetno važna za prijenos ideja solarna kulta.
Carevima, koji su bili na vrhu hijerarhije promijenjenog društvenog uređenja, bila je potrebna
nebeska sankcija položaja novog vladarskog ustrojstva. Ono je, naime, bilo ukorijenjeno u rimskoj
tradiciji,9 ali nije bilo obuhvaćeno rimskim pravom. Vergilije, Horacije i Ovidije ističu Sudbinu
i Jupitera kao nositelje zemaljskog zlatnog doba inauguriranog od Augusta sa Ludi Saeculares,
godine 17. pr. Kr. 10 Panegiricima je sasvim suprotna službena carska ideologija i promidžba
dinastije kojom August i nasljednici potvrdu vlasti i dokazivanje božanskog podrijetla traže pod
pokroviteljstvom Venere, Božanskog Julija, Marsa, Herkula, Dijane, Apolona i Sola. Personalni
bogovi julijevsko-klaudijevske dinastije gurnuli su u drugi plan nebeskog vrhovnika. Apolon ima
važnu ulogu u Augustovoj carskoj propagandi, koja se temeljila na restauraciji mitskog Zlatnog
doba. Nakon pobjede pod pokroviteljstvom Apolona Akcijskog, iz Heliopola u Egiptu preneseni
su u Rim obelisci posvećeni Suncu.11 Jedan obelisk postavljen je kao gnomon horologija na
Marsovu polju, a drugi na spinu u Velikom cirku12 u kojem su utrke kvadriga održavanje pod
zaštitom Sola. Apolon Phoebus bio je Vesti i Augustu sustanar u imperijalnom domu.13
Neronova aspiracija za uspostavom vlasti koja bi bila srodna tipu teokratskih helenističkih
monarhija najbolje se prepoznaje kroz izjednačavanje sa Solom. Car se predstavljao kao Apolon
kitarista i vozar Solove kvadrige,14 pa je sebi na Eskvilinu izgradio Zlatni dom, dostojan
arhitektonski okvir i najuočljiviji iskaz nove ere. Colossus Neronis, golemi kip od bronce, srebra
i zlata koji je sjajem nadmašio svjetsko čudo, brončanog Helija – Kolosa s Rodosa - bio je
postavljen na kraju Svete ceste u središtu golemog vestibula palače.15 Za Hadrijana premješten je
malo bliže Flavijevskom amfiteatru.
Antoninski period označio je trijumf astrologije i astrolatrije. Osme godine vlasti Antonin
Pij emitirao je seriju novca s prikazima zodijačkih znakova i planeta. To je razdoblje apogeja
astrološke literature, izdana je Ptolomejeva Tetrabiblija i rasprava Sirijca Vettija Valensa.16 (Sl. 1)
Komod je prvi car koji je epitet Invictus uveo u službenu imperijalnu titulaturu. Prvakova
osobna virtus, kao i felicitas koja je božanski dar, čine tu nepobjedivost kakvu u najvećoj mjeri
ima upravo nebeski uzor – Sol.17 U severskom periodu nekoliko pripadnika imperijalne obitelji
istaknuti su propagatori solarnih kultova orijentalnog podrijetla, a povezanost carske kuće s
mitričkim Solom lijepo se uočava na natpisu na kojem se spominje sacerdos Invicti Mithrae
domus Augustane.18 Na novcima s početka trećeg stoljeća Septimije Sever prikazuje se kao vozar
sunčeve zaprege, s bičem u ruci. U čuvenom septizodiju na Palatinu, građevini koja personificira

8
F. V. M. CUMONT, 1911, 162-195, poglavlje: Astrology Neronov povratak iz Grčke, gdje je sudjelovao na brojnim
and Magic. F. CUMONT, 1912. F. H. CRAMER, 1954. O. igrama natječući se u vožnji zaprega, glumi u dramama i
NEUGEBAUER, 1969, 102 i d.; J. H. W. G. LIEBESCHUETZ, sviranju. U grad je ušao u Augustovoj trijumfalnoj kočiji, u
1979, 119 i d. purpurnom ruhu i s plaštem ukrašenim zlatnim zvijezdama.
9
R. TURCAN, 1998, 99 i d. Konačni cilj povorke bio je Apolonov hram na Palatinu.
10
J. R. FEARS, 1981a, 47 i d. 15
M. Valerius Martial, Epigrammaton, I 70.7-8. Suetonius,
11
Česta je i razumljiva alternacija božanskih parova Apolon/ De vita Caesarum, Nero, XXXI; Cass. Dio. LXIII 6,2. Ю.
Dijana i Sol/Luna. Г. ЧΕΡЊІШОВ, 1994, 37 i d. J. H. W. G. LIEBESCHUETZ,
12
C. PLINIUS SECUNDUS MAIOR, Naturalis historia, 1979, 84 i d.; J. B. WARD-PERKINS, 1981, 59-61; 101-
XXXVI, 71 103.; H. STIERLIN, 2002, 74-77.
13
E. SIMON, 1990, 31-32; J. R. FEARS, 1981 a, 62 i d. 16
J. BEAUJEU, 1955, 323-325.
14
Sol u kvadrigi simbolizirao je pobjedničku vlast. Suetonius, 17
J. R. FEARS, 1981 b, 814; 822.
De vita Caesarum: Nero, LIII. U poglavlju XXV. opisuje 18
CIL VI, 2271.

130
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Sl. 1. Apoteoza Antonina Pija i Faustine na Marsovu polju, postolje Antoninove kolumne, sad u Vatikanskim
muzejima.
Fig. 1. The apotheosis of Antoninus Pius and Faustina on the Field of Mars, the base of the column of Antoninus,
now in the Vatican Museums.

sedmodnevni tjedan,19 u središnjoj niši vjerojatno posvećenoj Suncu bila je postavljena carska
skulptura.20 Karakala se naziva Sol invictus imperator na tzv. antoninijanima, srebrnom novcu
koji je pustio u optjecaj. Od denarija ta nominala razlikovala se po prikazu radijalne krune na
muškim bistama, poput one na dvostrukom asu (dupondiju).21 Heliogabal je bio nasljedni svećenik
Elah-gabala (Alagabalus) boga Emese prenesenog u Rim u obliku fetiša – crnog meteorskoga
kamena.22 Kultnu sliku tog Ba'ala – kojeg su Rimljani poimali kao Nepobjedivo Sunce - postavio
je u novosagrađeni veličanstveni hram na Palatinu, kraj kojeg su bili vrtovi i Adonisov hram.23
Imperatorovo sramotno vladanje i nečasna smrt doveli su do potpunog gubitka nakratko stečene
važnosti kulta tog božanstva postavljenog na vrh hijerarhije rimskog panteona.24

19
Sedmodnevni tjedan uveden je u Rim tijekom 1. st. prije Aedes Caesarum na istočnoj izdanku Palatina, nasuprot
Krista, a afirmirao se tijekom drugog stoljeća. G. BARBIERI, Hadrijanovom hramu Venere i Rome. Od hrama su ostali
1988, 373 i d. temelji hrama pored i ispod crkve sv. Sebastijana. Iz tih
20
Scriptores Historiae Augustae, Sev. 19,5 i 24, 3-4. G. ostataka i prikaza na novcu, poput onog na sl. 67 iz istog
BARBIERI, 1988, 377-379. djela, vidimo da je građevina veliki heksastilni peripter (60-
21
M. CRAWFORD, 1975, 565 i d. 70 sa 40 metara), zatvoren u četverokutni portik. Hram
22
Scriptores Historiae Augustae, Carac, 11, 7. je nakon Heliogabalove smrti iznova posvećen Jupiteru
23
J. B. WARD-PERKINS, 1981, 132-134, kaže da je hram Ultoru.
između 218. i 222. godine bio postavljen na mjestu ranijeg 24
Fr. RICHTER, 1909-1915, 1143-1145.

131
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Držeći da mu je sunčani bog Emese donio pobjedu u istočnim ratovima Aurelijan je

utemeljio novo svetište na Marsovu polju, s kružnim hramom u središtu perimetralnog zida
golemog pačetvorinastog temenosa, što je rješenje nastalo po uzoru na Belovo svetište u
Palmiri.25 Izgled građevine odražava monoteističke tendencije, a u novom panteonu Sunce je
preuzelo ulogu vrhovnika od Jupitera. (Sl. 2) Uveo je vrhovni sakralni kolegij Pontifices dei
Solis, umjesto starih pontifika, te je na 25. decembra odredio festival Sunca – Natalis Solis
Invicti.26 Datum festivala određen je na zimski suncostaj, umjesto u razdoblje najvećih vrućina
oko ljetnog solsticija, kada se svetkovao stari Sol indiges i rimski Mitra – Sol.Taj podatak,
zajedno s neklasičnim oblikom svetišta, makar podignutog nedaleko od Augustova obeliska
na Marsovu polju, ukazuje na određene promjene u tradicionalnom poimanju Sola. Božanstvo
je sinkretizirano iz nekoliko različitih solarnih bogova: Elah-gabala; rimskog Sola; panonskog
sunčanog božanstva čija je svećenica bila imperatorova majka; palmiranskog sunčanog boga
Malahbala (Malakbel - Kralj Bal) čiji je latinizirani naziv Sol sanctissimus. U kultu se također
manifestiraju različite komponente: epiteti su orijentalni (njihovi latinski prijevodi su Invictus,
Aeternus, Divus), svetkovanje festivala konjskim utrkama italsko, a grčkog podrijetla je agon
solis – institucija natjecateljskoga karaktera u čast Apolona Foeba. Aurelijan je iz lokalnih,
minornih i provincijskih božanstava stvorio novo vrhovno božanstvo koje je igralo važnu ulogu
u rimskoj religiji i kroz čiji bitak su krajem trećeg i kroz četvrto stoljeće prepoznavana mnoga
druga božanstva.27 Bitno je reći da je "novi" Sol također shvaćan kao osobno božanstvo poput
Augustova Apolona; on je Dominus Imperii Romani.28 Premda stvoren od različitih komponenti,
njegova uloga je tradicionalna, duboko rimskih korijena. Božanski kočijaš Comes Augusti
osiguravao je imperatoru uspon i pobjedu.29
Spomen Kristova rođenja postavljenog na datum 25. decembra prvi put je zabilježen na
izvoru iz 354. g., a vezuje se uz stariji događaj iz 336. Uobičajeno se stoga drži da je kršćanski
Božić određen na taj datum godišnjeg ciklusa kao odgovor na Aurelijanovu svetkovinu Natalis
Solis invicti, da bi prekrio važnu pogansku svetkovinu. Pouzdan je podatak da kršćani koriste
termin Natalis Solis Iustitiae barem tri desetljeća prije Aurelijanovog Rođenja Sunca. Međutim,
još je potpuno otvoreno pitanje je li svetkovanje Božića pomaknuto iz Marta na zimski solsticij
u razdoblju između 243. i 311. ili nakon 336. g. Svakako namjera nije bila preslojiti Mitrički
solarni festival, jer se taj nije slavio zimi, nego oko ljetnog solsticija kao i dva stara rimska
solarna festivala.30 Bez obzira na vrijeme pomicanja datuma rođenja, asocijacija Sunca Pravde s
Kristom sasvim razumljivo Konstantina je navela da koncept Sola kao patronskog pa i vrhovnog
božanstva izjednači s kršćanskim Jedinim Bogom.31
Konstantinu je Sol Invictus također bio garant svjetske vlasti, a pristajanjem uz njega
ujedno je pokazao raskid s Dioklecijanovim političkim i vladarskim ustrojstvom utemeljenim na
jovijanskoj teologiji.32 Car emitira novac s prikazom Sola i nakon pobjede nad Maksencijem,
sve do 324., a onodobni kršćanski pisci i umjetnici Nepobjedivo Sunce drže simbolom Boga.33
Na prerađenu Hadrijanovu tondu sa Konstantinova slavoluka carski lik prikazan je ovjenčan

25
J. B. WARD-PERKINS, 1981, 417-418. 30
T. J. TALLEY, 1991, 85 i d, raspravlja o najstarijoj
26
Scriptores Historiae Augustae, Vita Aureliani, 25, 3.; G. S. evidenciji Božića ustanovljenog na 25. decembra.
HALSBERGHE, 1972, 130 i d. 31
J. GAGÉ, 1985, 602-612.
27
Fr. RICHTER, 1909-1915, 1146-1148. 32
J. R. FEARS, 1981 a, 118 i d.
28
M. SIMON, 1979, 416. 33
J. VOGT, 1957, 318 i d. Epitet Invictus koji se pridaje
29
J. R. FEARS, 1981 b, 822-824. Solu, Konstantinu i Kristu značajna je poveznica.

132
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Sl. 2. Aurelijan sa zrakastom krunom na aversu, Sol Oriens na reversu novca iz 274.
Fig. 2. Aurelian with a rayed crown on the obverse, Sol Oriens on the reverse of a coin from 274.

solarnim nimbom kako žrtvuje palatinskom Apolonu. Na istočnoj strani slavoluka u sceni
trijumfa vidimo Konstantina u solarnoj kvadrigi kako ga kruni Viktorija. Prikaz stojećeg Sola s
prikopčanom hlamidom i globusom u desnoj ruci, popraćen legendom Soli Invicto comiti, čest
je na aversu Konstantinova novca. Izvori imperatorovih pobjeda su Virtus Augusti i Sol Invictus
Comes.34 Svakako je solarna simbolika Konstantinu omogućila neutralan opis božanskog
utemeljenja imperijalne vlasti i oslobodila ga korištenja kontroverznih kršćanskih znakova.
Isticanje Sola kao vrhovnog božanstva, bitka od kojega sve emanira, doživio je vrhunac,
ali i kraj u Makrobijevim Saturnalijama.35 Tzv. poganska obnova u tom trenutku figurirala je
kao izraz osobne religije, a na društvenom i državnom planu već neko vrijeme u potpunosti se
nametnuo kršćanski Sol.
August kao prvi car bio je prisiljen razraditi model potvrđivanja božanskog podrijetla
carske zemaljske vlasti kroz divinizaciju i apoteozu.36 Naglašavanje antropološkog dualizma i
filozofija spasenja, soterija, zajedno s idejom o vertikalnom putovanju duše na nebo, koja se
popularizira tijekom drugog stoljeća pod utjecajem misterijskih religija, zajedno su dovele do
razumljivog izbora Sola za božanstvo - kontrolora tog procesa. U starom vijeku, naime, dobro
je bila poznata moć Sunca da uzdiže vodenu paru uvis u nebo. Za dušu se smatralo da posjeduje
slične kvalitete kao para i dah, štoviše da jeste sam dah, nešto što je prozračno, lagano i vlažno.37

34
J. R. FEARS, 1981 b, 751-752, 823. kod D. FISCHWICK, 1987; 1990; 1992. Usporedi D.
35
Theodosius MACROBIUS, Saturnaliorum, XVII-XXIII. FISCHWICK, 1978; J. R. FEARS, 1977.
36
Generalna studija o carskom kultu na Zapadu i u Maloj 37
R. B. ONIANS, 1988, 93 i d, poglavlje "The ψυχὴ".
Aziji, koji se razvio iz Augustovog modela divinizacije

133
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Solarna indoeuropska božanstva imaju veze sa soterijom. Tako je Sol, osobito u helenističkim
maloazijskim panteonima, bio blisko povezan s Hermesom od kojeg je postupno preuzimao
ulogu psihopompa u procesu vertikalnog putovanja psihe, kao i ulogu anđela – medijatora
između bogova i ljudi.38 Da je takva ideja postojala među Rimljanima u vrijeme Principata zorno
nam ilustrira prizor apoteoze Antonina Pija i Faustine na postolju Antoninove kolumne. (Sl.
1) Carski par uzdiže se na krilima Genija iznad personificiranog Marsova polja, na čijem tijelu
je postavljen obelisk. Taj monolit, postavljen od Augusta godine 10. prije Krista, ne smijemo
shvaćati samo kao scenografiju cijelog prizora, jer znamo da je on posvećen Solu. Sugestivno,
stoga, djeluju noge uzdižućeg genija, lijeva prislonjena na lik Marsovog polja, desna na obelisk.
Neobičnost mitričke doktrine je upravo to što je već od prvog stoljeća u njoj snažno
naglašena solarna komponenta, u doba kad je solarni kult bio slabo popularan, premda duboko
ukorijenjen u rimskoj religiji. Trebalo je proći dva stoljeća dok Aurelijan nije stvorio Sola koji je
imao važnu kultnu i filozofsko – teološku ulogu. Razloge tom ranom isticanju važnosti solarne
teologije treba otkrivati u podrijetlu mitričkoga kulta. Stariju teoriju o dolasku tog misterijskoga
kulta s Istoka odbacili su znanstvenici u zadnjim desetljećima dvadesetog stoljeća.39 Premda geneza
rimskog mitraizma ni izdaleka nije razjašnjena, čini mi se prihvatljivom Merkelbachova teorija
o umjetnom nastanku. Tvorci bi bili intelektualci u krugu carske palače, koji su u novo učenje
ugradili suvremene religijsko-filozofsko-znanstvene spoznaje.40 Eklekticizam je evidentan, mnogi
sadržaji potječu s istoka; u mitraizam je ugrađena helenistička astrologija, ideje neoplatoničke
filozofije i uopće tada popularne soterije, čak i nešto elemenata iz iranske religije.
U toj astralno-kozmičkoj religiji solarna komponenta, nesumnjiva već iz uobičajenog
Mitrinog naziva Sol Invictus, iskazana je u prizorima – ilustracijama priče o Mitri, pogotovo u
epizodama tauroktonije (Sl. 3) i gozbe, zatim u oblikovanju i namještaju svetišta, te u inicijacijskim
ritusima. Tvorci nove religije autori su priče o Mitri tauroktonu. Epizode su dobile doktrinarno
tumačenje, a događaji opisani u priči vjernicima su na alegoričan način objašnjavali kozmički
poredak sukladno kojem su oblikovane liturgijske radnje. Sol je sudionik nekoliko epizoda često
nejasnog značenja41 prikazivanih na bočnim stranicama kultnih reljefa oko središnjeg prizora
tauroktonije. Na ključnoj sceni ubijanja bika Sol i Luna prikazuju se u gornjim uglovima ikona.
Efemerni položaj dva lika ukazuje da u toj ulozi oni prvenstveno naznačuju prostorno vremenski
okvir, na prizoru na kojem je istaknutija uloga Mitre koji ubodom noža pokreće genezu. (Sl. 4)
Epizoda u kojoj je evidentno Sol ravnopravan partner Mitri, jest mitska gozba. Kao drugi
najvažniji prizor iz mitričke priče često je ispunjala stražnju stranu onih kultnih ikona koje su
se pomoću stožera ili nekog drugog mehanizma mogle okretati tijekom liturgije. Dva lika goste
se krvlju i mesom netom ubijenog bika. Tauroktonija, gozba i druge mitske epizode prikazane
u spelejima alegorije su iz kojih je izvedena mitrička kozmogonija, poimanje uređenja svijeta, u
kojem su bitni procesi smrt nebeskog bika, pokretanje duša prema inkarnaciji i ponovno stjecanje
besmrtnosti usponom do Mliječnog puta. Mitra je pokretač ciklusa, Sol ga završava, a planetska
božanstva i niži demoni kontrolori su različitih stupnjeva u tom procesu.42
38
B. LINCOLN, 1982, 505 i d., a o ulozi koju ima angelos 39
Kritički pregledi starijih mišljenja o genezi zapadnog
vidi u istom zborniku, u raspravi iza Versnelovog članka. F. mitraizma kod R. BECK, 1984, 2002 i d.; R. L. GORDON,
K. DÖRNER, 1978, 123 i d.; J. DUCHESNE-GUILLEMIN, 1975, 215 i d.; R. GORDON, 1994, 459 i d.
1978, 187; 192; 198-199; Ž. MILETIĆ, 1995, 99-100. Ž. 40
R. MERKELBACH, 1984, 153 i d.
MILETIĆ, 2003, 121.; R. B. ONIANS, 1988, 254 i d. u 41
PORPHYRIUS, De antro Nympharum, 10; 18; 19. O tom
poglavlju "Death and Cremation" govori o vezi smrti, problemu ističem rad P. SELEM, 1986, 189 i d.
isušivanja i vatre. Prema navodima Julijana Apostate 42
O geografiji, glavnim likovima i procesima koji se odvijaju
(Iulianus, Oratio VIII, 172 D), sunčeve zrake vode duše u mitričkom kozmosu kod Ž. MILETIĆ, 1997, 195 i d.
uvis, kao što isparavanjem uzdižu materiju (paru).

134
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Sl. 3. Tauroktonija isklesana na stijeni, mitrej u Močićima kod Cavtata.

Fig. 3. A scene of bull sacrifice (tauroctonia) carved into a cliff, the Mithraeum at Močići
near Cavtat.

Sl. 4. Tauroktonija, Mitreo di Marino, Marino kod Rima.

Fig. 4. Sacrifice of a bull, Mitreo di Marino, Marino near Rome.

135
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Sl. 5. Petrogeneza, Mitreo di S. Stefano Rotondo, Museo Nazionale Romano.

Fig. 5. Petrogenesis, Mitreo di S. Stefano Rotondo, Museo Nazionale Romano.

136
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Mitra i Sol u prikazima legende uvijek se prikazuju kao zasebni entiteti. Različitost je
naglašena ikonografijom. Solov ekskluzivni atribut je radijalna kruna. Teško je reći kakav je
njihov ontološki odnos. Na posvetnim natpisima Mitra je zazivan kao Sol Invictus, što nam
sugerira da su u teologiji mogli biti poimani kao dva iskaza jednog solarnog bića – možda
noćnog (Mitra) i dnevnog (Sol) Sunca, ali jednako tako možemo razmišljati da se želi naglasiti
opozicija dva lika.
Snažno uporište razmišljanju da je Mitra poiman kao vladar i kontrolor ukupnih procesa
dimenzionalne ekumene i božanskog svijeta vidimo iz prizora petrogeneze.43 (Sl. 5) Mitra se
rađa iz kamena i život je stvoren iz nečega što je neživo. Za svijet starog vijeka to je uobičajen
bizaran način postanka bogova. Vjernici su morali prihvatiti nadnaravnost takvih događaja, jer
se njihovo vjerovanje u spas duše temeljilo na isto takvoj paradoksalnoj premisi kako se život
rađa nakon smrti.44 Prikaz Mitrinog rođenja anticipira njegovu božansku ulogu. On, naime, u
rukama drži nož i baklju. Nož je oružje kojim će Mitra pokrenuti genezu, a plamenom baklje
Sol će je dovršiti podižući duše nazad uvis. Baklja je solarni simbol vrućeg daha koji uzdiže duše
kroz planetske sfere do sunčevih vrata u zviježđu Capricorna, tj. do ulaza u božansku zvjezdanu
sferu.45 Time odbacujem Vermaserenovu spekulaciju kako baklja u prizoru petrogeneze označava
da je Mitra genitor luminis.46 Ikonografski repertoar petrogeneze ukazuje nam na sinkretizam
karaktera likova Mitre i Sola.
Rasprave o mitričkoj sideralnoj eshatologiji dovele su do obnove zanimanja za više od
stoljeća staro Starkovo tumačenje tauroktonije kao zvjezdane karte. U mitraizmu se može dobro
uočiti paralelizam prikaza iz mitske, liturgijske i kozmogonijske razine kulta. To je razumljivo,
jer su vjernici bili uvjereni da su kozmički poredak i procesi koji se u njemu odvijaju posljedica
mitskih događanja. Drugim riječima, uprizorenja mita, uređenje mitreja i inicijacijski ritusi
preslikavaju izgled kozmosa.47 Stoga mi se Starkova hipoteza čini uvjerljiva. Osnovna pitanja
koja se nameću oko nje su: Koji je kriterij za izbor likova na zvjezdanoj mapi i koji je Mitrin
zvjezdani pandan? Odgovore je moguće dati imamo li na umu upravo Mitrin solarni karakter.
U više rasprava u kojima sam se rukovodio radovima Becka,48 Inslera,49 Speidela,50
Bausanija,51 Ulanseya,52 Merkelbacha53 i Gordona54 došao sam do zaključka da likovima s
tauroktonije odgovaraju zvjezdani likovi smješteni na nebeskim krugovima: ekvinocijskom
ekvatoru i zodijačkoj ekliptici.55 Konzistentnost u odabiru zviježđa i paralelizam u rasporedu
kultne i nebeske slike su uvjerljivi, prihvatimo li tvrdnju da su na tauroktoniju prenijeta zviježđa
s nebeskog ekvatora kakav je bio u razdoblju od 3880. do 1730. pr. Kr. Tada su precesijske točke
sunčeve proljetne i jesenske ravnodnevice (tj. mjesta gdje se sijeku nebeski ekvator i ekliptika)
bile u konstelacijama Taurus i Scorpio. Na temelju mezopotamskih podataka u rimskom
mitraizmu izabrane su redom sljedeće konstelacije između tih točaka i stvoreni su sideralno –
mitski parovi:
43
Kratka, sadržajna rasprava o petrogenezi kod E. M.
49
S. INSLER, 1978, 519-538.
YAMAUCHI, 1978, 547 i d.
50
M. P. SPEIDEL, 1980.
44
R. L. GORDON, 1980, 55-57, ističe apsurdnost termina
51
A. BAUSANI, 1979, 503-514.
petra genetrix. Premda je stijena neživa i bez spolnosti, u
52
D. ULANSEY, 1989.
mitu ona može funkcionirati kao roditeljica.
53
R. MERKELBACH, 1984, 75-133; 193-244.
45
Ž. MILETIĆ, 2003, 121.
54
R. GORDON, 1975, 215-248; R. GORDON, 1980,
46
M. J. VERMASEREN, 1963, 75. 19-99.
47
Takav jezgroviti zaključak daje i R. BECK, 1984, 2061;
55
Ž. MILETIĆ, 1994, 93-108; Ž. MILETIĆ, 1995, 83-102;
2081-2084. Ž. MILETIĆ, 1997, 195-220; Ž. MILETIĆ, 1998, 69-78. Ž.
48
R. BECK, 1976, 95 i d.; R. BECK, 1977, 1 i d.; R. BECK, MILETIĆ, 2003, 119-124.
1978, 87 i d.; R. BECK, 1979, 515 i d.; R. BECK, 1988.

137
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Taurus – bik,
Canis Minor – pas,
Hydra – zmija,
Crater – pehar,
Corvus – gavran,
Scorpius – škorpion.
Prenošenje starih podataka iz Mezopotamije otvara pitanja kronološke i itinerarske
naravi. Nekoliko milenija dijeli vrijeme kad je opisano stanje bilo uočljivo na nebu od vremena
nastanka prvih tauroktonija. Velika prostorna udaljenost kulturnih središta jednako je golema
prepreka za direktno preuzimanje tih znanja za potrebe novostvorene rimske religije. Znanja su,
međutim, preuzeta posredno, preko stare i popularne discipline astrologije. Sustavno praćenje
astronomskih pojava na prostoru mezopotamskih civilizacija, očevidno iz brojnih efemerida
zapisanih na glinenim pločicama poslužilo je za stvaranje astrologije, najkasnije od 1. milenija
pr. Krista. Na starim "kaldejskim" astronomskim podatcima disciplina je u potpunosti izgrađena
u helenističkom svijetu, gdje je postala jako popularna.56 Brzo je prihvaćena i od strane Rimljana
i ugrađena u mitraizam. Aratov sideralni priručnik Fenomena, sačuvan preko Hiparhova
komentara, uz homerske epove najčitanije je djelo grčko-rimske civilizacije. Fenomenu, prepunu
podataka o vremenskim znakovima, sfernim krugovima i predviđanjima preuzetim iz "kaldejske"
astrologije, proučavali su rimski republikanski intelektualci, a kad su njene dijelove na latinski
jezik preveli Ciceron, nešto kasnije i Germanik, doživjela je silnu popularnost, jer je sadržavala
brojne didaktičke upute korisne različitim društvenim slojevima.57 Razdoblje populariziranja
tog djela kolidira s fiktivnim vremenom i mjestom konstruiranja mitraizma u doba ranog
principata, pa je sasvim logična hipoteza da je Fenomena poslužila kao jedno od važnih vrela u
tim poduzećima. A o inertnosti astrološkog sustava i fosiliziranju astronomskih opažanja koji
su poslužili kao osnovica te discipline najbolje govori činjenica da su astrognozijski podatci u
suvremenoj astrologiji preuzeti uglavnom iz rimskih astronomskih efemerida, pa horoskopski
datumi u dnevnom tisku griješe za oko dvadesetak dana.
Četiri ključne godišnje točke (zimski i ljetni solsticij, proljetni i jesenski ekvinocij)
određene su položajem Sunca na ekliptici. Sunčevo prividno kretanje na tom krugu odredilo je
i izbor likova na tauroktoniji kao pandana zviježđima. Dva nebeska kruga, ekliptika i ekvator,
u mitričkoj ikonografiji prikazani su često na kozmičkom globusu tzv. lavoglavog ili zmijom
ovijenog božanstva, kontrolora vrata kojima su duše silazile odnosno se dizale u procesu
putovanja duša. Povezanost Mitre s tim točkama nesumnjiva je zbog izričitosti navoda kod
neoplatoničara Porfirija,58 kojima se poslužio M. Speidel u pogrešnom dokazivanju da je Mitrin
nebeski pandan zviježđe Orion. Manjkavost njegove teorije je u neuvjerljivim astronomskim
dokazima i izostanku objašnjenja o eventualnim kronološkim, kulturnim i itinerarskim vezama
ova dva lika. Ulansey je Mitru tauroktona pokušao povezati sa zviježđem (i mitskim junakom)
Perzejom. Njegovu argumentaciju, koja je metodološki loše utemeljena jer izgrađuje spekulacije
iz spekulacija, dodatno slabi nekonzistentno korištenje astronomske argumentacije. Ulansey

56
A. JEREMIAS, 1909-1915, 1427 i d.; A. Le BOEUFFLE,
1977; J. H. W. G. LIEBESCHUETZ, 1979, 119 i d.; T.
BARTON, 1994; A. A. GURHSTEIN, 1995, 153 i d.; G.
Ye. KURTIK 1995, 175 i d.; D. S. RAEVSKY, 1995, 193-
199; R. GORDON, 1999, 261 i d.
57
R. H ALLEN, 1963, 17; P. KUNITZSCH – T. SMART,
1986, 6 i karta na strani 5; O. NEUGEBAUER, 1969, 145 i
d. M. R. GALE, 2000, 58 i d.; R. L. HUNTER, http://www.
cisi.unito.it/arachne/num2/hunter.html
58
Porphyrius, De antro nympharum, 24.

138
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Sl. 6. Planetske sfere prikazane kao sedam vrata na mozaičkom podu, Mitreo delle sette Porte, Ostia
Fig. 6. The planetary spheres depicted as seven doors on a mosaic floor, Mitreo delle sette Porte, Ostia

previđa niz prikaza Mitre u panteonima maloazijskih helenističkih državica. Ime i ikonografija
tog perzijskoga derivata preuzeti su za rimskoga Mitru.
Mitra taurokton nesumnjivo je vladar ukupne zvjezdane sfere i pokretač procesa koji u
njoj počinju i završavaju. Stoga ne trebamo tražiti njegov sideralni par. Međutim, onaj koji ga
najbolje iskazuje svakako je zviježđe Lava. Naime par tisuća godina prije Krista kada bi zviježđe
Bika (tada znak proljeća) zapadalo za večernji horizont, ljetni, solsticijski znak Lav istovremeno
je postizao gornju kulminaciju, tako simbolički ubijajući Bika. Borba Lava i Bika jedan je od
esencijalnih astroloških i kultnih simbola, često prikazivan u umjetnosti "kaldejskog", grčkog
i rimskog perioda. Kad se Mitra usred ljeta nalazi u zviježđu Lava, on se manifestira kao Sol
invictus, pobjednik koji silinom vrućeg daha duše uzdiže uvis. Baklja koju Mitra drži u ruci kad
se rađa iz stijene, njegov je solarni simbol.
Celzo put duša kroz planetarne sfere simbolički predstavlja kao ljestve sa sedam prečki
ili vrata, kakve nalazimo prikazane u Mitreo delle sette sfere i Mitreo delle sette Porte. (Sl.
6) Kozmički procesi imitirali su se u inicijacijskim obredima u svetištu speleju koji je i sam
organiziran kao mikrokozmos, a raspored namještaja i ukrasa odgovarali su itinerarima.
Upućivanjem u tajne tog putovanja i vladanjem po moralnim načelima mitraizma vjernici
su otkrivali misterij prežitka nakon smrti, dosezanjem astralne sfere besmrtnosti.
Neka je takva sudbina i sjeni pokojnog akademika Duje Rendića Miočevića!

139
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Literatura:
ALLEN, R. H., 1963. - Star Names: Their Lore and Meaning, New York.
BEAUJEU, J., 1955. - La religion Romaine a l'apogée de l'Empire, I – La politique religieuse des Antonins
(96-192), Paris.
BARBIERI, G., 1988. - Nuove iscrizioni di Marsala, Scritti minori, Roma, 353 – 393.
BARTON, T., 1994. - Ancient astrology, New York.
BAUSANI, A., 1979. - Notte sulla preistoria astronomica del mito di Mithra, Atti del Seminario
Internazionale su 'La specifita storico-religiosa dei Misteri di Mithra, con particolare riferimento alle
fonti documentarie di Roma e Ostia' – Roma e Ostia 1978, (ed. Ugo Bianchi), Leiden, 503-514.
BECK, R., 1976. - The Seat of Mithras at the Equinoxes: Porphyry, De antro Nympharum 24, Journal of
Mithraic Studies, 1-1, Téhéran – Liege, 95-98.
BECK, R., 1977. - Cautes and Cautopates: some astronomical considerations, Journal of Mithraic Studies,
2-1, Téhéran – Liege, 1-17.
BECK, R., 1978. - Interpreting the Ponza Zodiac, II, Journal of Mithraic Studies, 2-2, Téhéran – Liege,
87-147.
BECK, R., 1979. - Sette Sfere, Sette Porte, and the Spring Equinoxes of A.D. 172 and 173, Atti del Seminario
Internazionale su 'La specifita storico-religiosa dei Misteri di Mithra, con particolare riferimento alle
fonti documentarie di Roma e Ostia' – Roma e Ostia 1978, (ed. Ugo Bianchi), Leiden, 515-529.
BECK, R., 1984. - Mithraism since Franz Cumont, Aufstieg und Niedergang der römischen Welt.
Geschichte und Kultur Roms im Spiegel der neueren Forschung, (edd. H. Temporini – W. Haase),
II.17.4, Berlin – New York, 2002-2115.
BECK, R., 1988. - Planetary Gods and Planetary Orders in the Mysteries of Mithras, [=Études préliminaires
aux religions orientales dans l'Empire romain 109], Leiden.
BOEUFFLE, A. Le, 1977. - Les noms latins d'astres et de constellations, Paris.
CRAMER, F. H., 1954. - Astrology in Roman Law and Politics, Philadelphia.
CRAWFORD, M., 1975. - Finance, Coinage and Money from the Severans to Constantine, Aufstieg und
Niedergang der römischen Welt. Geschichte und Kultur Roms im Spiegel der neueren Forschung, (edd.
H. Temporini – W. Haase), II.2, Berlin – New York, 560-593.
CUMONT, F. V. M., 1911. - The Oriental Religions in Roman Paganism, Chicago – London.
CUMONT, F., 1912. - Astrology and Religion among the Greeks and Romans, New York – London.
ЧΕΡЊІШОВ, Ю. Г., 19942. - Социально-утопические идеи и миф о "золотом веке" в древнем Риме: B. 2,
Ранний принципат, Новосибирск.
DÖRNER, F. K., 1978. - Mithras in Kommagene, Études Mithriaques: Actes du 2e Congrès International
– Téhéran, du 1er au 8 septembre 1975, [=Acta Iranica 17, Actes de Congrès IV], Téhéran – Liège,
123-133.
DUCHESNE-GUILLEMIN, J., 1978. - Iran and Greece in Commagene, Études Mithriaques: Actes du 2e
Congrès International – Téhéran, du 1er au 8 septembre 1975, [=Acta Iranica 17, Actes de Congrès
IV], Téhéran – Liège, 187-199.
FEARS, J. R., 1977. - Princeps a diis electus. The Divine Election of the Princeps as a Political Concept
in Rome, Roma.
FEARS, J. R., 1981a - The Cult of Jupiter and Roman Imperial Ideology, Aufstieg und Niedergang der
römischen Welt. Geschichte und Kultur Roms im Spiegel der neueren Forschung, (edd. H. Temporini
– W. Haase), II 17.1, Berlin – New York, 3 - 141.

140
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

FEARS, J. R., 1981b - The Theology of Victory at Rome: Approaches and Problems, Aufstieg und
Niedergang der römischen Welt. Geschichte und Kultur Roms im Spiegel der neueren Forschung, (edd.
H. Temporini – W. Haase), II 17.2, Berlin – New York, 736-726.
FISCHWICK, D., 1978. - The Development of the Provincial Ruler Worship in the Western Roman Empire,
Aufstieg und Niedergang der römischen Welt. Geschichte und Kultur Roms im Spiegel der neueren
Forschung, (edd. H. Temporini – W. Haase), II 16.2, 1201-1253.
FISCHWICK, D., 1987. - The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western
Provinces of the Roman Empire, I, Leiden.
FISCHWICK, D., 1990. - The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western
Provinces of the Roman Empire, II,1, Leiden.
FISCHWICK, D., 1992. - The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western
Provinces of the Roman Empire, II,2, Leiden.
GAGÉ, J., 1985. - Apollon impérial – Garant des «Fata Romana», Aufstieg und Niedergang der römischen
Welt. Geschichte und Kultur Roms im Spiegel der neueren Forschung, (edd. H. Temporini – W. Haase),
II 17.2, Berlin – New York, 561-630.
GALE, R., 2000. - Virgil on the Nature of the Things: The Georgics, Lucretius, and the Didactic traditions,
Cambridge.
GALINSKY, G., 1967. - Sol and the Carmen Saeculare, Latomus 26, Bruxelles, 619-633.
GORDON, R., 1975. - Franz Cumont and the doctrines of Mithraism, Mithraic Studies. Proceedings of
the First International Congress of Mithraic Studies, (ed. John. R. Hinnells), I, Manchester, 215-48.
GORDON, R., 1976. - The sacred geography of a mithreum: the example of Sette Sfere, Journal of
Mithraic Studies, 1-2, Téhéran – Liege, 119-165.
GORDON, R., 1980. - Reality, evocation and boundary in the Mysteries of Mithras, Journal of Mithraic
Studies, 3, Téhéran – Liege, 19-99.
GORDON, R., 1994. - Who worshipped Mithras?, Journal of Roman Archaeology, 7, Portsmouth,
459-474.
GORDON, R., 1999. - Imaging Greek and Roman Magic, Witchcraft and Magic in Europe. Volume 2.
Ancient Greece and Rome, London, 159-275.
GUNDEL – R. BÖKER, H., 1972. - Zodiakos, Paulys Realencyclopädie der classischen Alter-
tumswissenschaft, (edd. G. Wissowa et alii), X A, München, stupac 462-479.
GURHSTEIN, A. A., 1995. - Zodiac and the Sources of European Culture, Vestnik drevnej istorij, 1,
Moscou, 153-160.
HALSBERGHE, G. S., 1972. - The cult of Sol Invictus, [=EPRO 23], Leiden.
HUNTER, R. L., 1995. - Written in the Stars: Poetry and Philosophy in the Phainomena of Aratus,
Arachnion 2, http://www.cisi.unito.it/arachne/num2/hunter.html (August, 31).
INSLER, S., 1978. - A New Interpretation of the Bull-slaying Motif, Hommages à Maarten J. Vermaseren,
(ed. Margaret B. de Boer – T. Eldridge), II, Leiden, 519-538.
JEREMIAS, A., 1909-1915. - Sterne (bei den Babyloniern), Ausführlisches Lexikon der griechischen und
römischen Mythologie [ed. W. H. Roscher], IV, Leipzig, 1427-1500.
KUNITZSCH, P. – SMART, T., 1986. - Short guide to modern star names and their derivations,
Wiesbaden.
KURTIK, G. Ye., 1995. - History of Zodiac according to Cuneiform Sources, Vestnik drevnej istorij, 1,
Moscou, 175-187.
LETTA, C., 1988. - Sol, Lexicon iconographicum mythologiae classicae, IV/1, Zürich – München,
592-625.
LIEBESCHUETZ, J. H. W. G., 1979. - Continuity and change in Roman Religion, Oxford.

141
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

LINCOLN, B., 1982. - Mithra(s) as Sun and Savior, La soteriologia dei culti orientali nell'impero romano:
Atti del Colloquio internazionale su La soteriologia dei culti orientali nell'impero romano, Roma 24-
28 Settembre 1979, (edd. Ugo Bianchi – Maarten J. Vermaseren), Leiden, 505-523.
MARBACH, E., 1927. - Sol, Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, (edd. G.
Wissowa et alii), III,A,1, Stuttgart, stupac 901-913.
MERKELBACH, R., 1984. - Mithras, Hain.
MILETIĆ, Ž., 1994. - Astronomski sadržaj na mitričkom motivu ubijanja bika, Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru, 33(20), Zadar, 93-108.
MILETIĆ, Ž., 1995. - Astronomija i astrologija u mitraizmu, Kučerin zbornik, Šibenik, 83-102.
MILETIĆ, Ž., 1997. - Mitričko putovanje duše, Diadora, 18-19, Zadar, 195-220.
MILETIĆ, Ž., 1998. - O darovima s mitričkog natpisa CIMRM 1876 iz Salone, Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru, 36(23), Zadar, 69-78.
MILETIĆ, Ž., 2003. - Čežnja duše za vlažnošću tijela, Histria antiqua, 10, Pula, 119-124.
NEUGEBAUER, O., 19692. - The Exact Sciences in Antiquity, New York.
ONIANS, R. B., 1988. - The Origins of European Thought about the Body, the Mind, the Soul, The
World, Time and Fate: New Interpretations of Greek, Roman and Christian beliefs, Cambridge.
RAEVSKY, D. S., 1995. - History of Zodiac: Facts, Hypotheses, Reconstructions, Vestnik drevnej istorij,
1, Moscou, 193-199.
RICHTER, Fr., 1909.-1915. - Sol, Ausführlisches Lexikon der griechischen und römischen Mythologie
(ed. W. H. Roscher), IV, Leipzig, 1137-1152.
ROEDER, G., 1909.-1915. - Sonne und Sonnengott, Ausführlisches Lexikon der griechischen und
römischen Mythologie (ed. W. H. Roscher), IV, Leipzig, 1155-1210.
SELEM, P., 1986. - Mitraizam Dalmacije i Panonije u svjetlu novih istraživanja, Historijski zbornik, 39/1,
Zagreb, 173-204.
SIMON, E., 1990. - Die Götter der Römer, München.
SIMON, M., 1979. - Mithra et les empereurs, Atti del Seminario Internazionale su 'La specifita storico-
religiosa dei Misteri di Mithra, con particolare riferimento alle fonti documentarie di Roma e Ostia'
– Roma e Ostia 1978, (ed. Ugo Bianchi), Leiden, 411-428.
STIERLIN, H., 2002. - Roman Empire. From the Etruscans to the Decline of the Roman Empire, Köln.
SPEIDEL, M. P., 1980. - Mithras – Orion, Greek hero and Roman army god, Leiden.
TALLEY, T. J., 1991. - The Origins of the Liturgical Year, Collegeville.
TURCAN, R., 1998. - Culte impérial et tradition romaine, Histria antiqua 4, Pula, 99-106.
ULANSEY, D., 1989. - The origins of the Mithraic Mysteries: Cosmology and salvation in the Ancient
world, New York.
VERMASEREN, M. J., 1963. - Mithras: the Secret God, London.
VOGT, J., 1957. - Constantinus der Große, Reallexikon für Christentum (Hrsg. Theodor Klauser), III,
Stuttgart, 306-379.
WARD-PERKINS, J. B., 1981. - Roman Imperial Architecture, New Haven – London: Yale University
Press.
WERNICKE, K., 1895. - Apollon, Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, (edd.
G. Wissowa et alii), II,1, Stuttgart, stupac 1-111.
YAMAUCHI, E. M., 1978. - The Apocalypse of Adam, Mithraism, and Pre-Christian Gnosticism, Études
Mithriaques: Actes du 2e Congrès International – Téhéran, du 1er au 8 septembre 1975, [=Acta Iranica
17, Actes de Congrès IV], Téhéran – Liège, 537-563.

142
Željko Miletić: Mithras Sol Archaeologia Adriatica 1 (2007), 129-143

Mithras Sol

Summary

The worship of Sol and solar cults was deeply rooted in Rome. In the late Republican and early Imperial
periods the popularity of solar cults was minimal, except during the reigns of those emperors who were propagators
of solar deities. Sol as a personal deity was important in the promotion of the imperial cult, as well as in proving divine
origins, for the restoration of the mythic golden age, in confirmation of earthly governing under celestial patronage,
and finally in apotheosis and deification. Heliolatry would decline with the removal of individual emperors. Imported
Greek, Oriental, and Egyptian components from various religious, philosophical, and astrological sources influenced
the development of the cult and iconography of Sol. Aurelian created a new supreme god from local, minor, and
provincial deities, who played an important role in the Roman religion of the third and fourth centuries. The article
emphasizes the diversely composed characters of the solar deities worshipped in Rome, which are compared with the
Mithraic Sol at three levels: mythological, cosmogonical, and liturgical.
In Mithaism, the role of Sol had already been determined during the course of the 1st century, and from the very
beginning it was of great importance. Sol appears in numerous episodes of narratives depicting Mithras. His position
in iconographic images featuring bull sacrifice indicates that he had a subordinate role in relation to Mithras, but these
two figures are shown as equals in important images of the mythic banquet. Illustrations of stories about Mithras
have acquired complicated theological interpretations. Attempts to utilize mythic cosmogonical episodes to explain
the cosmic order, mean that the central Mithaic image, the sacrifice of the bull, can also be understood as an astral
map. The figures from myth have their celestial counterparts in the stars and planets located in the heavenly circles
– the equator and the eclipse. The heavenly counterpart of Mithras in the bull sacrifice is the Sun, particularly when it
is in the constellation of Leo during the summer solstice. Mithras is the controller of all constellations and processes,
he kills the astral Bull, and thus begins the cycle of the incarnation of souls. The cosmic role of Sol is the return of the
soul from corporality and its elevation back into the astral sphere. The planetary deities and lesser demons are those
that control the various stages in this process. Mithraism in fact affirmed this vertical ascent, in which Sol had the role
of a psychopomp, as he could raise steam, and hence souls, who were held to be a breath, a vapour, something airy,
light, and moist. Sol becomes an angel – a mediator between the human and divine.
Mithras and Sol are always shown as separate entities in the depictions of legends. The differences are
emphasized through the iconography. An exclusive attribute of Sol is the radial crown. However, on votive inscriptions
Mithras is invocated as Sol Invictus, and in scenes of petrogenesis, he is born from lifeless stone holding in his hands
a knife (later used to kill the bull) and a torch (and attribute of Sol). This suggests the possibility that in theology the
two figures could have been conceived as two expressions of one solar being – perhaps the Sun by night (Mithras) and
day (Sol), but it is equally likely that the intention was to emphasize the opposition of these figures.

Key words: Sol, Mithras, mythic feast, petrogenesis, bull sacrifice (tauroctonia), celestial maps, psyhopomp

143