I. poglavlje iz romana Antonija Šibera „Problem promatrača“, Jesenski i Turk (2008).

Postavljeno na web stranicu autora, http://asiber.ifs.hr

I. Zastave straha

Grad Dubrovnik okružen je brdima i morem i utvrđen najčvršćim lancem jakih i

visoko uzdignutih bedema da bi se zaštitio od neprijatelja. Njegovi su vladari
izgradili mnogobrojne kule i najvišim zakonom uredili sve drugo što je potrebno
za utvrde i sigurnost građana. Grad ima luku zatvorenu velikim željeznim
lancima, u koju nikome nije dopušteno ući prije negoli dobije dozvolu od
gospode. Oni koji se nađu u luci, to jest unutar lanaca, ne boje se gusara niti
nasilja.

Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika (1440)

Od neprekidnog nerazumljivog mrmljanja mogla se ponegdje raspoznati

pokoja riječ na francuskom, engleskom, španjolskom, hrvatskom... No taj
pozadinski, nepredvidivi i na neki čudan način umirujući šum nije dominirao
zvučnim zapisom. Najglasnije i najprodornije čuli su se kliktavi glasovi sitnih
čiopa koje su velikom brzinom letjele unaokolo. Njihovo gibanje bilo je izrazito
nepredvidljivo jer su razvile tehniku leta u kojemu su više od polovice vremena
titravo jedrile ili čak padale, a u onim trenucima kad bi upotrijebile snagu krila
znale bi naglo promijeniti smjer, okrećući se uz pomoć rašljastog repa oko
vlastite osi na najrazličitije načine. Izgledalo je kao da su zbog nečega posebno
uznemirene premda je njihovo energetski nepotrebno rastrošno i kaotično
gibanje moglo biti i navika ove neumorne vrste. Neobičniji je bio njihov
ogroman broj. Bilo ih je toliko da su u svakom trenutku zaklanjale barem jednu
desetinu komadića neba slabo vidljivog između visokih žućkastih zidova. Bila je
večer nakon vrućeg ljetnog dana. Nebo je odavalo nešto umiruće svjetlosti a
ostatak je dolazio iz narančastih žarulja postavljenih na kamene zidove kuća
malo iznad visine glave. Snimatelj se polako gibao i kako se premještao s noge
na nogu, tamni komadić neba blago se njihao s lijeve na desnu stranu prizora
između promičućih zidova. Okolo je svakako moralo biti mnogo ljudi, a njihovi
glasovi su se približavali i odmicali. Dvije djevojčice najvjerojatnije iz
Francuske i njihovi mladi roditelji. Desetak starijih glasova i riječi koje su
zvučale hebrejski. Čiope koje su prelijetale u neposrednoj blizini snimatelja
proizvodile su prijeteće zvukove, kratke poput stlačenih zračnih metaka
usmjerenih prema kamerama i mikrofonima. Ti odsječni i snažni
visokofrekventni krikovi koji su se nepredvidivo naglo pojavljivali bili su čak i
pomalo zastrašujući i cijeli je prizor stoga dobivao neobičnu napetost. Snimka je
započinjala na kamenom mostu ispred zidina grada kojeg je čuvao uspravni kip
sveca zaštitnika. Most je završavao vratima u debelom zidu iza kojih se ukazao
prostor gotovo potpuno zatvoren zidinama. Radilo se o nekakvom predvorju bez
krova, izrazito slabo osvijetljenom u predvečerje. Stepenice i usporedna lučna
staza vodile su ka podnožju predvorja gdje su se nalazila još jedna vrata, a iza
tih vrata naglo se otvarala dugačka i ravna, uglačanim oblim kamenom
popločana ulica s crkvom visokog tornja na svom kraju. Snimatelj je u ovom
trenutku podignuo kameru prema nebu i gledajući neprestano prema gore polako
se približavao kraju ulice. Bilo je nečeg sablasnog u njegovoj odluci da
pomakne svoju točku interesa sa crkve, visokih kuća koje su omeđivale ulicu i
mnoštva ljudi. U prizoru neba prepletenog tragovima čiopa ljudi su bili posve
sporedni glumci. Nitko od njih nije se na neki poseban način izdvajao, glasovi
su odlazili i dolazili, prelazili preko puta, odbijali se od zidova.

Jajoglavi je često pregledavao ovu snimku u trajanju od svega desetak

minuta. Bilo je u njoj nečega neiskazano strašnog ali i privlačnog. Možda
nečega što bi se čak dalo nazvati i osjećajem i upravo to je bilo magnetski
privlačno za Jajoglavog jer o stvarnim ljudskim osjećajima koji su utjecali i na
evoluciju njegove neuralne mreže nije znao gotovo ništa. Zbog umjetnog ustroja
njegovog mozga i njegove slabe povezanosti s oskudnim elektroničkim tijelom,
dijelovi neuralne arhitekture zaduženi za procesiranje emocija bili su nedovoljno
razvijeni ili nisu ni postojali u jasno odvojenim strukturama karakterističnim za
ljudski mozak. Ipak, svaki put kad bi pregledavao snimku slutio je da se
približava nečemu što bi ljudi vjerojatno nazvali osjećajem. Nagađao je i da se
radi o vjerojatno neugodnom osjećaju. Možda strahu? Tko je bio taj čovjek koji
je svijet i grad gledao na tako čudan način? I gdje je bio taj grad? Oba odgovora
bilo je lako pronaći ali ništa time nije postajalo jasnije. Autor filma bio je
Freeman Cvitan, konceptualni umjetnik iz Hrvatske. Film je snimio
stereoskopskom tehnologijom uz pomoć dvije sinkronizirane kamere tako da ga
je trebalo gledati uz posebna pomagala. Možda je to bio i glavni razlog da se
film našao u ogromnoj bazi podataka koja je Jajoglavom bila dostupna. Njemu
je naravno reprodukcija filma u takvoj starinskoj tehnologiji bila posebno
jednostavna s obzirom da je svaki od filmskih zapisa mogao projicirati direktno
na svaku od dvije grane očnog živca. S vremenom je tako dobro naučio film da
ga je odlučio preraditi u hologramskoj tehnologiji i izračunati sve
trodimenzionalne informacije koje su nedostajale iz samo dvije perspektive. Ovo
nije bio lak zadatak zbog velikog broja čiopa čije je položaje u prostoru ponekad
bilo teško odrediti s obzirom na njihovu veliku brzinu. Svejedno, bio je
zadovoljan konačnim rezultatom i pažljivo ga je pohranio na specijalnu optičku
memoriju gdje je čuvao posebno važne stvari. Tom dijelu hardwarea bilo je
teško pristupiti bez šifre kojom bi se podaci dekodirali, a Ernest i blizanci bili su
dovoljno zauzeti drugim stvarima. Koliko god se trudio, o umjetniku nije mogao
mnogo saznati. Ništa od njegovog rada nije sačuvano osim ovog kratkog zapisa
koji je prikazan na nekom festivalu eksperimentalnog filma i nekim čudom
zabilježen u tehnologiji koja je pretrpjela teror vremena. Uostalom, možda i nije
bilo ničeg više jer se Cvitan ubio u svojoj tridesetpetoj godini skočivši sa zidina
koje je snimao.

Zidovi tog grada, Dubrovnika, više nisu postojali jer su uništeni u

katastrofalnom potresu prije desetak godina. Možda je Cvitanov film bio
najbolji zapis duha nestalog grada i njegovih bedema nastalih iz straha od
mnogobrojnih neprijatelja. Možda se tajanstvenost koja je natapala Cvitanov
zapis rodila iz nataložene paranoje koja je stoljećima prodirala u debele zidove.
Ljudi tom gradu nisu trebali, a opet su ga definirali svojim strahom. Njihov strah
ih je na kraju nadživio i zakopao glasove njihove djece u nerazumljivi mrmor
podno zidina istaknutih visoko poput zastava.
I. poglavlje iz romana Antonija Šibera „Problem promatrača“, Jesenski i Turk (2008).
Postavljeno na web stranicu autora, http://asiber.ifs.hr