PETO DOBA

N. K. Jemisin
.
Slomljena Zemlja - KNJIGA PRVA
.
Naslov izvornika: The Fifth Season:
The Broken Earth - Book One
 .

Svima koji se za poštovanje koje se ostalima

iskazuje bez zadrške moraju sami boriti
 PROLOG

ti si tu

KAKO BI BILO DA SE PRVO POZABAVIMO SMAKOM SVIJETA?

Da si to odmah skinemo s vrata i posvetimo se
zanimljivijim stvarima.
Prvo, jedan osobni završetak. Jedna će je misao
stalno iznova zaokupljati u danima koji dolaze, dok
zamišlja smrt svog sina i nastoji pronaći smisao u
nečemu što samo po sebi nema nikakvog smisla.
Pokrit će Ucheovo slomljeno malo tijelo pokrivačem -
sve osim lica, Uche se boji mraka - i tupo sjediti
pokraj njega, ne obazirući se na svijet koji se vani
bliži svom kraju. Svijet u njoj već je prestao postojati,
a k tome se ni s jednim od ta dva završetka ne
susreće prvi put. Davno je uhvatila grif.
I tada i kasnije misli isto: Ali bar je bio slobodan.
No svaki put kad tako zbunjena i šokirana uspije
sročiti tu tvrdnju, zapravo sličniju pitanju, u odgovor
se javlja ono njezino drugo ja, gorko i iscrpljeno.
Ne, nije. Zapravo nije. Ali sad će biti.

***

Ali tebi treba kontekst. Pokušajmo opet krenuti od

kraja, ovaj put na razini kontinenta.
Pred nama je jedna kopnena masa.
Obična je, ni po čemu drugačija od ostalih
kopnenih masa. Planine i zaravni i kanjoni i riječne
delte, sve što tu već spada. Obična je, izuzmu li se
njezina veličina i dinamičnost. Ova masa se
neprestano giba. Nadima se i uzdiše poput nemirnog
starca u krevetu, mreška se i prdi, zijeva i guta zrak.
Naravno da su je njezini žitelji nazvali Mirnoća. Tlo joj
je prožeto tihom, gorkom ironijom.
Mirnoća je već imala razna imena. Osim toga, nije
uvijek bila jedinstvena masa. Trenutno postoji kao
jedan golemi, kompaktni kontinent, ali u nekoj točki
u budućnosti opet će se razlomiti na više zasebnih
cjelina.
Zapravo, samo što nije.
Kraj počinje u jednom gradu: u najstarijem,
najvećem i najveličanstvenijem živućem gradu na
svijetu. Grad se zove Yumenes i svojedobno je bio
središte carstva. I danas je on središte koječega,
premda se spomenuto carstvo ponešto ofucalo u
godinama nakon svog prvotnog procvata, kao što to
s carstvima obično biva.
Yumenes jedinstvenim ne čini njegova veličina.
Ovaj dio svijeta obiluje velikim gradovima,
nanizanima duž ekvatora poput kontinentalnog
steznika. Drugdje po svijetu sela rijetko kad
prerastaju u gradiće, a gradići rijetko kad postaju
gradovi, jer je teško sve takve zajednice održati na
životu kad ih tlo neprestano pokušava progutati... ali
Yumenes je kroz dvadeset sedam stoljeća svog
postojanja manje-više uvijek uspio ostati stabilan.
Yumenes je jedinstven po tome što se jedino tu
ljudska biča usuđuju graditi ne u svrhu sigurnosti,
udobnosti ili čak ljepote, nego iz smjelosti. Zidine
grada su majstorski splet delikatnih mozaika i
gravura koje detaljno prikazuju dugu i brutalnu
povijest njegovih stanovnika. Zbijene građevine
izmjenjuju se s impresivnim, visokim - tornjevima
nalik na kamene prste, ručno izrađenim fenjerima
koje pokreće moderno čudo hidroelektriciteta,
tananim lučnim mostovima satkanima od stakla i
bezobrazluka te arhitektonskim elementima koji se
zovu balkoni, i koji su tako jednostavni, a
istovremeno tako začuđujuće glupi, da zapisana
povijest ne pamti da ih je itko ikad prije gradio. (Uz
napomenu da dobar dio povijesti nije zapisan. Imaj
to na umu.) Ulice nisu popločane lako zamjenjivim
kockama, nego su izlivene iz glatke, ravnomjerne i
čudesne tvari koju lokalno stanovništvo naziva
asfaltom. Čak su i jumeneške straćare drske: to su
obične potleušice tankih zidova koje bi otpuhalo
jedno jače nevrijeme, kamoli ne potres. No ipak stoje,
i to već generacijama.
Središte grada zauzimaju brojne visoke
građevine, pa vjerojatno nije čudno što je jedna među
njima veća i drskija od svih ostalih . zajedno: riječ je
o masivnom zdanju s podnožjem u obliku zvjezdaste
piramide, izgrađene od precizno rezanih opeka od
opsidijana. Piramide su najstabilnija arhitektonska
forma, a ovo je kao pet piramida u jednoj, jer zašto
ne? A kako govorimo o Yumenesu, na vrh piramide
nasađena je golema geodezička kugla čiji fasetirani
zidovi podsjećaju na prozirni jantar. Kugla na prvi
pogled izgleda kao da su je ondje smjestili odoka, ali
prava je istina da svi ostali dijelovi građevine imaju
jednu jedinu svrhu - da joj služe kao oslonac. Kugla
ostavlja dojam kao da bi se mogla svaki čas
prevrnuti; upravo je u tome poanta.
U Crnoj zvijezdi se vladari carstva sastaju da bi
obavljali svoje vladarske poslove. U jantarnoj kugli
drže svog cara, brižljivo očuvanog i savršenog. On
aristokratski zdvojno luta njezinim hodnicima od
zlata, radi što mu zapovjede i strepi od dana kad će
njegovi gospodari zaključiti da ga je kći nadmašila u
dekorativnosti.
Samo ću napomenuti da nijedno od ovih mjesta
ili ljudi nije važno. Spominjem ih jedino zbog
konteksta.
No sad dolazimo do čovjeka koji u svemu ovome
igra itekako važnu ulogu.
Zasad njegov izgled prepuštam tvojoj mašti.
Usput možeš zamišljati i što mu je na pameti. Možda
se prevariš, možda sve bude puko nagađanje, ali
postoji i određena šansa da ćeš pogoditi. S obzirom
na ono što se sprema učiniti, kroz glavu mu u ovom
trenutku može prolaziti samo nekoliko misli.
Čovjek stoji na brežuljku nedaleko od
opsidijanskih zidova Crne zvijezde. Odatle može
vidjeti veći dio grada, osjetiti miris njegova dima,
izgubiti se u njegovu žamoru. Jednom asfaltnom
stazom u podnožju šeće grupica mladih žena;
brežuljak se nalazi u parku koji je iznimno omiljen
među stanovnicima grada. (Njeguj zeleništa unutar
zidina, podučava kamena predaja, ali u većini
zajednica zeleništa su zasađena mahunarkama i
drugim nasadima za obogaćivanje tla dok se zemlja
obnavlja za sljedeću sjetvu. Jedino se u Yumenesu
zeleništa oblikuju da budu lijepa.) Žene se smiju
nečemu što je jedna od njih rekla i taj zvuk leluja do
muškarca na usputnom povjetarcu. On zatvara oči i
uživa u tihom tremolu njihovih glasova i u gotovo
nečujnom odjeku njihovih koraka koji mu draškaju
podrhtajnice1 poput krila leptira. Da se razumijemo,
ne hvata on vibracije svih sedam milijuna stanovnika
grada; dobar je, ali tako briljantan ipak nije. Ali
većinu hvata, da, evo ih, tu su. Tu. Duboko udiše i
postaje dio zemlje. Žene sad gaze po završecima
njegovih živaca; njihovi glasovi mrse tanke dlačice na
njegovoj koži; njihovi udisaji mreškaju zrak koji
uvlači u svoja pluća. Na njemu su. U njemu su.
Ali on zna da nije jedan od njih, niti će to ikad biti.
“Jesi li znala”, kaže tonom kao da dokono čavrlja,
“da je prva kamena predaja stvarno bila zapisana u
kamenu? Zato da je ne bi mogli mijenjati prema
diktatima mode ili politike. Da se ne bi izlizala.”
“Znam”, odgovara njegova pratilja.
“Hmh. Da, ti si vjerojatno bila prisutna kad su je
zapisivali, to sam smetnuo s uma.” Uzdiše i gleda
kako žene nestaju s vidika. “Tebe mogu voljeti bez
straha. Nećeš me iznevjeriti. Nećeš umrijeti. A cijenu
znam unaprijed.”
Pratilja ne odgovara. Nije zapravo ni očekivao
odgovor, iako mu se donekle nadao. Užasno je
usamljen.

1 Podrhtajnice su parni organi u moždanom deblu, osjetljivi na gibanje

tla. Za ovaj i druge pojmove, vidi priloge na kraju knjige.
 Ali nada je irelevantna, kao i mnogi drugi osjećaji,
koji ga, dobro to zna, mogu jedino baciti u očaj bude
li se njima opet bavio. I ovime sad se dovoljno bavio.
Dosta je bilo kolebanja.
“Zapovijed je”, kaže muškarac, krileći ruke,
“zapisana u kamenu.”
Zamisli i ovo: lice ga boli od osmjehivanja. Smiješi
se već satima, čvrsto stisnutih zubi, rastegnutih
usnica, očiju koje su se tako suzile da se oko njih širi
mrežica bora. Uvjerljivo osmjehivanje je umijeće svoje
vrste. Uvijek treba uključiti oči; u protivnom će ljudi
shvatiti da ih mrziš.
“Uklesane riječi su apsolutne.”
Ne obraća se nikome posebno, ali pokraj
muškarca stoji žena - nazovimo je tako. Njezina
imitacija ljudskog spola je površna, kurtoazna. Isto
tako, drapirana haljina koju nosi nije zapravo
tkanina. Žena je jednostavno dio svoje čvrste tvari
oblikovala po ukusu fragilnih, smrtnih stvorenja
među kojima se trenutno kreće. Gledano izdaleka,
iluzija je dovoljno uvjerljiva da bar privremeno stvori
dojam nepomične ženske prilike. Izbliza bi, međutim,
svaki hipotetski promatrač primijetio da joj je koža
bijeli porculan; to nije metafora. Kao skulptura bi bila
lijepa, ali za lokalna mjerila nesmiljeno realistična.
Većini Jumenežana uglađena apstrakcija uvijek je
draža od vulgarne stvarnosti.
Dok se okreće prema muškarcu, što čini polako -
kad su u nadzemlju, kamenojedi su uvijek spori,
osim kad to nisu - taj pokret njezinu ljepotu
umjetnine pretvara u nešto sasvim drugo. Muškarac
se dosad već navikao na to, ali ipak je ne gleda. Ne
želi ovaj trenutak pokvariti gađenjem.
“A što ćeš ti učiniti?” pita je. “Kad sve bude gotovo.
Hoće li se tvoja vrsta podiči iz ruševina i zavladati
svijetom umjesto nas?”
“Ne”, veli ona.
“Zašto ne?”
“To zanima tek rijetke među nama. Uostalom, vi
ćete još biti tu.”
Muškarac zna zašto mu se obraća u množini.
Tvoja vrsta. Ljudski rod. Često mu se obraća kao da
on zastupa cijelu svoju vrstu. On joj uzvraća istom
mjerom. “Zvučiš kao da nimalo ne sumnjaš u to.”
Na to mu ne odgovara. Kamenojedi nemaju običaj
izgovarati ono što je samo po sebi očito. I bolje je tako,
njezino govor ga ionako nervira; ne vibrira u zraku
poput ljudskog. Nije mu jasno kako joj to uspijeva.
Ne zanima ga kako joj to uspijeva, ali sad želi da
utihne.
Želi da sve utihne.
“Skončaj”, kaže on. “Molim te.”
I zatim poseže, služeći se svom onom istančanom
kontrolom koju mu je svijet usadio pranjem mozga,
noževima u leđa i surovošću, i svom onom
osjetljivošću koju su njegovi gospodari fiksirali u
njemu kroz generacije silovanja, prinude i potpuno
neprirodne selekcije. Prsti mu se šire i trzaju kad na
zemljovidu svoje svijesti osjeti nekoliko pulsirajućih
točaka: to su njegova braća robovi. Ne može ih
osloboditi, bar ne u praktičnom smislu. Već je
pokušao, bez uspjeha. Može se, međutim, pobrinuti
da njihovo ispaštanje posluži svrsi koja je daleko
važnija od arogancije jednog grada i straha jednog
carstva.
Stoga seže u dubinu i u čvrst stisak hvata
golemost grada koji bruji, kucka, žuri, odjekuje,
žubori, pa tišu matičnu stijenu ispod njega, pa
uzburkano komešanje topline i tlaka još niže. Zatim
seže u širinu, hvatajući veliki, komadiću slagaljke
sličan potez zemljine kore na kojoj počiva ovaj
kontinent.
Naposljetku seže uvis. Za energiju.
Obuhvaća svojim imaginarnim rukama sve to,
stjenovite naslage i magmu i ljude i energiju. Sve.
Drži ih u naručju. Nije usamljen. Zemlja je s njim.
I onda sve to slama.

***

Evo Mirnoće, koja nije mirna čak ni na svoje

najmirnije dane.
Sad se mreška i odjekuje, obuzeta kataklizmom.
Sad se pojavljuje crta, otprilike po osi istok-zapad,
preravna, gotovo uredna u svojoj neporecivoj
neprirodnosti. Širi se duž kontinentalnog ekvatora.
Ishodište crte je u gradu Yumenesu.
Crta je duboka i otvorena kao rana, rez u živo
meso planeta. Ispunjava se svježom, sjajnocrvenom
magmom. Zemlja je majstor samoizlječenja. Ova rana
će brzo zarasti u geološkom smislu, a onda će se u
nju uliti ocean da je ispere i Mirnoću podijeli na dvije
zasebne kopnene mase. No dok se to ne dogodi rana
će se gnojiti ne samo od vrućine, nego i od plina i od
zrnatog, tamnog pepela, kojeg ima toliko da će u
sljedećih nekoliko tjedana zagušiti nebo iznad većeg
dijela Mirnoće. Biljke će venuti posvuda, životinje
koje ovise o njima će uginuti od gladi, a zatim će
životinje koje su njih pojele uginuti od gladi. Zima će
uraniti, i bit će surova, i trajat će dugo, dugo
vremena. Završit će, naravno, kao što svaka zima
završi, i onda će svijet opet biti onaj stari. Jednom.
Jednom.
Stanovnici Mirnoće žive u stalnom stanju
pripravnosti za katastrofu. Izgradili su zidine,
iskopali bunare, napravili zalihe hrane i lako mogu
izdržati pet, deset, čak i dvadeset pet godina u svijetu
bez sunca.
Jednom u ovom slučaju znači za nekoliko tisuća
godina.
Gle, nebom se već šire oblaci pepela.

***

Kad već razmatramo stvari na kontinentalnoj,

planetarnoj razini, trebamo se pozabaviti i
obeliscima, koji lebde gore u visinama.
Obelisci su u doba svoje izgradnje, aktivacije i
primjene nosili druga imena, ali njih se više nitko ne
sjeća, kao što se nitko ne sjeća ni svrhe tih velikih
uređaja. U Mirnoći su sjećanja lomljiva poput
škriljevca. Zapravo, danas se više nitko ne obazire na
obeliske, iako su ogromni, lijepi, a pomalo i strašni.
Ti masivni fragmenti kristala lebde među oblacima,
polako se okrećući oko svoje osi i ploveći po
nedokučivim putanjama, tu i tamo zamagljeni kao da
nisu baš sasvim stvarni - premda je to zadnje možda
samo igra svjetlosti. (Nije.) Očito je da u njima nema
ništa prirodno.
Isto je tako očito da su irelevantni. Izazivaju
strahopoštovanje, ali nemaju svrhu; nisu ništa više
od još jednog nadgrobnog spomenika još jedne
civilizacije uništene neumornim rovarenjem Oca
Zemlje. Svijet obiluje sličnim grobnicama; na tisuće
razorenih gradova, milijuni spomenika junacima ili
bogovima kojih se nitko ne sjeća, deseci i deseci
mostova koji nikamo ne vode. U Mirnoći danas
prevladava mišljenje da se takvim stvarima ne treba
diviti. Graditelji tih starina bili su slabi i umrli su kao
što svi slabići neumitno umiru. No za njih je još
poraznije to što su bili neuspješni. S time da su
graditelji obelisaka bili još znatno neuspješniji od
većine.
Ipak, obelisci postoje i igraju ulogu u kraju
svijeta, i to ih čini vrijednima spomena.

***

Vratimo se osobnoj razini. Važno je ostati nogama na

zemlji, haha.
Žena koju sam spomenuo, ona čiji je sin mrtav.
Ona nije bila u Yumenesu, sva sreća, ili bi ovo bila
vrlo kratka pripovijest. A ti ne bi postojala.
Ona se nalazi u gradiću zvanom Tirimo.
Rječnikom Mirnoće, grad je jedan oblik komune ili
zajednice - ali u usporedbi s drugim komunama,
Tirimo jedva da svojom veličinom zaslužuje taj naziv.
Tirimo je smješten u istoimenoj dolini, u podnožju
gorja Tirimas. Najbliži vodotok je sezonski potočić
koji mještani zovu Mali Tirika. U jeziku koji se do
danas očuvao jedino još u takvim zaostalim
lingvističkim fragmentima, eatiri znači “miran”.
Tirimo je udaljen od svjetlucavih, stabilnih gradova u
ekvatorijalnom pojasu, tako da ljudi ovdje grade za
neizbježne potrese. Tu nema lijepo oblikovanih kula
ili ukrasnih zidnih vijenaca. Zidovi su izgrađeni od
drva ili jeftine lokalne opeke smeđe boje i nasađeni
na temelje od isklesanog kamena. Nema asfaltiranih
cesta, svuda su samo travnate padine ispresijecane
zemljanim stazama, a tek su rijetke staze popločene
drvom ili kamenom. U mjestu vlada mir, iako će
kataklizma koja se upravo dogodila u Yumenesu
uskoro poslati potresne valove na jug i sravniti cijelu
regiju sa zemljom.
U mjestu se nalazi jedna kuća, ista kao i sve
ostale. Smještena je na jednoj od onih ranije
spomenutih padina, a mogla bi se opisati kao rupa
iskopana u zemlji, obzidana glinom i opekom radi
zaštite od kiše i na kraju natkrivena cedrovinom i
busenima trave. Sofisticirani stanovnici Yumenesa
se smiju (smijali su se) takvim primitivnim
nastambama, kad se udostoje (kad bi se udostojili)
uopće spominjati takve stvari - ali za stanovnike
Tirima, život u zemlji je razumno koliko i jednostavno
rješenje. Ljeti osigurava svježinu, zimi toplinu;
jednako je otporno na potrese i oluje.
Žena se zove Essun. Četrdeset dvije su joj godine.
Slična je većini žena iz Sredoširja: kad stoji visoka,
ravnih leđa i duga vrata. Ima bokove koji su s
lakoćom iznijeli dvije trudnoće i grudi koje su djecu s
lakoćom hranile te široke, spretne ruke. Snaga i
krepka građa; to su vrline koje su u Mirnoći na cijeni.
Lice joj uokviruje kosa upletena u guste spojene
pletenice debele poput njezina malog prsta, crne pri
korijenu i smeđe prema vrhu vlasi. Koža joj je prema
jednim mjerilima neugodne žućkastosmeđe boje, dok
je prema drugima neugodno svijetla i maslinasta.
Sredoširski mješanci, tako Jumenežani zovu (zvali
su) ljude poput nje - taman dovoljno sanzejske krvi
da se vidi, ali ne dovoljno da bude vrijedna spomena.
Onaj dječak joj je bio sin. Zvao se Uche; uskoro bi
navršio tri godine. Bio je malen za svoju dob, krupnih
očiju i ljupka nosića, zreliji od vršnjaka i dražesna
osmijeha. Nije mu nedostajala nijedna vrlina kojom
se ljudska djeca služe da zadobiju ljubav svojih
roditelja sve otkako se njihova vrsta dovinula do
nečega što bi se moglo nazvati razumom. Bio je zdrav
i pametan i da ima pravde, još bi bio živ.
Ovo je bila dnevna soba u njihovu domu. U toj se
udobnoj i tihoj prostoriji cijela obitelj okupljala da
razgovara, jede, igra se, mazi i škaklja. Ovdje je
najradije dojila Uchea. Misli da je tu i začet.
Tu ga je njegov otac nasmrt pretukao.

***

I sad samo još jedna crtica za kontekst: dan kasnije,

u dolini koja okružuje Tirimo. Dosad su prvi odjeci
kataklizme tuda već prošli, iako će kasnije uslijediti
novi naknadni potresi. Sjeverni kraj doline je
opustošen: rasprsnuta stabla, odronjene stijene,
gusti zastor prašine koja se ne raspršuje u
nepomičnom zraku prožetom mirisom sumpora.
Ondje gdje je udario prvi val nije ostalo ništa: potres
je bio tako silovit da je sve razlomio na komade, a te
komade usitnio u šljunak. Ima i leševa: male životinje
koje nisu uspjele pobjeći, jeleni i ostale krupne zvijeri
koje su posustale dok su bježale pa ih je kamenje
zgnječilo. Među potonjima su i ljudi koji su imali peh
i odlučili se za putovanje trgovačkom rutom na
najgori mogući dan.
Izviđači iz Tirima koji su došli provjeriti štetu nisu
se pentrali preko odronjenog kamenja; samo su sve
promotrili dvogledom s preostalog dijela ceste. Čudili
su se što je ostatak doline - dio oko samog Tirima, u
gotovo savršenom krugu od nekoliko kilometara - i
dalje netaknut. No, dobro, možda je pogrešno reći da
su se čudili. Zapravo su razmijenili poglede pune
smrknute nelagode, jer svi znaju što znači takva
tobožnja sreća. Traži u središtu kruga, upozorava
kamenpredaja. Negdje u Tirimu krije se roga.
Zastrašujuće li pomisli. Ali još su strašniji znakovi
koji pristižu sa sjevera i činjenica da im je starješina
Tirima naredio da na putu kući pokupe što je moguće
više svježih životinjskih leševa. Meso koje se još nije
pokvarilo može se staviti na sušenje, krzna i kože se
mogu odrati i štaviti. Zlu ne trebalo.
Izviđači na koncu odlaze, zaokupljeni mislima o
tom zlu ne trebalo. Da su bili zericu manje
zaokupljeni, možda bi primijetili jedan objekt u
podnožju netom rascijepljene litice, koji se diskretno
ugnijezdio između nakrivljene kvrgave jele i napuklog
stijenja. Objekt bi svojom veličinom i oblikom
zavrijedio pozornost: riječ je o dugoljastom
bubrežastom kalcedonu prošaranom tamnozelenim i
sivim crtama, upadljivo drugačijem od svjetlijih
pješčenjaka rasutih oko njega. Da su došli i stali
pokraj njega, primijetili bi da im visinom seže do prsa
te je dug gotovo kao ljudsko tijelo. Da su ga dodirnuli,
možda bi ih fascinirala zbijenost njegove površine.
Objekt izgleda teško i ima željezast miris koji
podsjeća na hrđu i krv. Iznenadilo bi ih što je topao
na dodir.
Ali ovako nitko nije u blizini u trenutku kad se
objekt uz tiho stenjanje rascjepljuje, uredno pucajući
po duljoj osi kao da je prepiljen. Iz unutrašnjosti uz
glasno šištanje kuljaju vrućina i stlačeni plin,
tjerajući preživjele šumske životinje u blizini u
zaklon. Gotovo istovremeno, iz rubova pukotine
izlijeva se svjetlost, napola plamen, napola tekućina,
i ostavlja spaljeno staklo na tlu u podnožju objekta.
Nakon toga objekt dugo ostaje nepomičan. Hladi se.
Prolazi nekoliko dana.
U nekom trenutku, nešto iz unutrašnjosti objekta
razdvaja ga na dvije polutke i izvlači se van, gubeći
svijest koji metar dalje. Prolazi još jedan dan.
Sad kad se ohladio i raspolovio, unutrašnjost
objekta obložena je skorenim nepravilnim kristalima.
Jedni su mliječnobijele boje, a drugi crveni poput
venske krvi. U podnožju obje polutke nakupile su se
lokvice od rijetke, svijetle tekućine, premda je
glavninu fluida iz geode već upilo tlo.
Tijelo iz geode leži potrbuške među kamenjem.
Golo je. Koža mu je suha, ali još teško diše, očito od
iscrpljenosti. Ipak, malo po malo •se podiže u
uspravan položaj. Svaki je pokret promišljen i krajnje
usporen. Cijeli proces traje dugo. Kad se napokon
uspravio, teturavim korakom - polako - dolazi do
geode i naslanja se na nju da ne padne. Tako
poduprt, saginje se - polako - i zavlači ruku unutra.
Naglim, oštrim pokretom slama vrh jednog crvenog
kristala. Komadić je malen, ne veći od bobice grožđa,
nazubljen poput staklene krhotine.
Dječak - njemu je svakako najsličniji - stavlja
kristal u usta i žvače. Zvuk koji pritom nastaje
također je glasan; čistinom odjekuju drobljenje i
zveket. Koji časak kasnije guta. Nakon toga ga hvata
jaka drhtavica. Na trenutak obavija ruke oko svog
tijela i ispušta tihi jecaj, kao da mu je tek sad sinulo
da je gol i ozebao, i da mu se to nikako ne sviđa.
Dječak se uz nešto napora uspijeva pribrati.
Poseže u geodu - sad se kreće brže - i trga još kristala.
Slaže ih na objekt u obliku hrpice i razbija. Čvrsti,
tupi komadi kristala mrve se pod njegovim prstima
kao da su od šećera, iako su zapravo znatno tvrđi. Ali
kako ni on zapravo nije dijete, to mu nije nikakva
prepreka.
Naposljetku ustaje, njišući se s naramkom punim
mliječnog, krvavog kamenja. Koža mu se ježi od
oštrog udara vjetra. Na to se leca, ovaj put brzo i
grčevito, kao da je lutka na navijanje. Namršteno
gleda u svoje tijelo. Kako se usredotočuje, tako mu
pokreti postupno postaju glatkiji, ravnomjerniji.
Ljudskiji. Kao da to želi još više naglasiti, kima
samom sebi, možda iz zadovoljstva.
 Dječak se okreće i odlazi put Tirima.

***

Svakako upamti ovo: završetak jedne samo je

početak druge priče. Na kraju krajeva, sve se ovo već
događalo. Ljudi umiru. Stari režimi se gase. Nova
društva se rađaju. Kad kažemo “ovaj svijet je došao
svom kraju”, to je obično laž, jer se planet i dalje
sasvim dobro drži.
Ali ovako završava ovaj svijet.
Ovako završava ovaj svijet.
Ovako završava ovaj svijet.
Po posljednji put.
 1

ti, na kraju

TI SI ONA. ONA JE TI. TI SI ESSUN. SJEĆAŠ SE? ONA ŽENA

ČIJI JE SIN UMRO.
Ti si orogenka koja već deset godina živi u
beznačajnom mjestašcu zvanom Tirimo. Samo troje
tvojih sumještana zna što si, a od toga si dvoje ti
rodila.
No da. Sad zna samo još jedan.
Posljednjih deset godina živjela si krajnje običnim
životom. U Tirimo si stigla odnekuda; mještane
zapravo ne zanima ni odakle ni zašto. Bilo je očito da
si školovana pa su te postavili za učiteljicu u
lokalnom čuvalištu za djecu od deset do trinaest
godina. Kao učiteljica, nisi ni najbolja ni najgora;
djeca te zaborave kad odu dalje, ali ponešto i nauče.
Mesarica ti vjerojatno zna ime jer voli očijukati s
tobom. Pekar ne zna, zato što si šutljiva i zato što kao
gotovo svi u mjestu o tebi razmišlja kao o Jijinoj ženi.
Jija je rođen i odrastao u Tirimu, kamenoklesar iz
korisne kaste Otpornih; svima je poznat i simpatičan,
pa si im posredno simpatična i ti. On je prednji plan
slike koja prikazuje vaš život. Ti si pozadina. To ti
odgovara.
Majka si dvoje djece, ali sad je jedno mrtvo, a
drugo je nestalo. Možda je i ona mrtva. Sve to
otkrivaš jednog dana nakon što si se vratila s posla.
Kuća je pusta, pretiha, sitni dječačić leži krvav i
izubijan na podu dnevne sobe.
A ti... ti se gasiš. Ne namjerno. Samo ti je sve to
previše, zar ne? Jednostavno je previše. Svašta si već
proživjela, vrlo si snažna, ali čak ni ti ne možeš sve
izdržati.
Tek te dva dana kasnije netko dolazi potražiti.
Provela si ih u kući sa svojim mrtvim sinom.
Ustajala si, išla na zahod, jela nešto iz hladnog
spremišta, pila zadnje kapi vode iz pipe. Sve to možeš
raditi bez razmišljanja, automatski. Poslije si se
vraćala da budeš uz Uchea.
(Nakon jednog takvog ustajanja donosiš mu
pokrivač. Pokrivaš ga sve do njegove razbijene brade.
Moć navike. Parne cijevi više ne klepeću; u kući je
hladno. Ne želiš da se prehladi.)
Pred kraj sljedećeg dana, netko kuca na ulazna
vrata kuće. Ni ne pokušavaš se javiti. Javljanje bi od
tebe zahtijevalo da se zapitaš tko je to i trebaš li mu
otvoriti vrata, a takve misli bi logično vodile do
razmišljanja o mrtvom tijelu tvog sina ispod
pokrivača. Što će ti to? Ignoriraš kucanje.
Netko lupa na prozor u predsoblju. Uporan je. I to
ignoriraš.
Naposljetku netko razbija staklo na stražnjim
vratima kuće. Čuješ korake u hodniku između
Ucheove sobe i sobe tvoje kćeri Nassun.
(Tvoje kćeri Nassun.)
Koraci dolaze u dnevnu sobu i zaustavljaju se.
“Essun?”
 Znaš taj glas. Mlad, muški. Poznat, i poznato
utješan. Lerna, Makenbin mali koji živi nešto dalje u
istoj ulici. Nakon nekoliko godina izbivanja, vratio se
ovamo kao liječnik. Zapravo već neko vrijeme nije
više mali. Ponovo samu sebe podsjećaš da trebaš o
njemu početi razmišljati kao o muškarcu.
Ups, razmišljaš. Oprezno prestaješ.
On osupnuto udiše. Koža ti podrhtava od njegova
užasa sad kad se dovoljno primaknuo da vidi Uchea.
Začudo, ništa ne govori. Ni ne dira te, iako odlazi stati
uz Ucheov drugi bok i pomno te motri. Pokušava li
on to procijeniti što se događa u tebi? Ništa, ništa.
Zatim odmiče pokrivač da promotri Ucheovo tijelo.
Ništa, ništa. Povlači pokrivač natrag, ovaj put preko
lica tvog djeteta.
“To ne voli”, kažeš. Tvoje prve riječi u zadnja dva
dana. Osjećaj je čudan. “Boji se mraka.”
Lerna nakon kratke šutnje spušta pokrivač ispod
Ucheovih očiju.
“Hvala”, kažeš.
Lerna kima glavom. “Jesi li spavala?”
“Ne.”
Na to Lerna obilazi tijelo i hvata te za podlakticu
da te povuče na noge. Nježan je, ali ruke su mu
odlučne i ne odustaje, iako se ti isprva ne mičeš. On
samo uporno nastavlja vući pa na kraju moraš ustati
ili ćeš se prevrnuti. Ostavio ti je taman toliko izbora.
Ustaješ. Zatim te s istom blagom odlučnošću vodi
prema vratima kuće. “Odmorit ćeš se kod mene”,
kaže.
 Ne želiš misliti, pa ne objašnjavaš da imaš vlastiti,
savršeno dobar krevet, hvala na pitanju. Isto tako ne
tvrdiš da si dobro i da ne trebaš njegovu pomoć, što
ionako nije istina. Vodi te van, niz ulicu, i cijelo
vrijeme te drži za lakat. Vani se okupila šačica ljudi.
Neki vam prilaze, nešto govore, a Lerna im odgovara;
ti zapravo ništa ne čuješ. Njihovi glasovi stvaraju
nejasni šum koji se tvoj um ni ne trudi protumačiti.
S njima u tvoje ime razgovara Lerna, na čemu bi mu
bila zahvalna da imaš snage mariti za takve stvari.
Dovodi te u svoju kuću, koja miriše na ljekovito
bilje, kemikalije i knjige, i ušuškava te u dugi krevet
na kojem leži debela siva mačka. Mačka se miče u
stranu koliko je potrebno da ti možeš leći i privija se
uz tebe čim si se umirila. To bi ti bilo utješno da te ta
toplina i težina pomalo ne podsjećaju na Uchea kad
popodne kunja s tobom.
Kad je kunjao s tobom. Ne, promjena glagolskog
vremena zahtijeva razmišljanje. Kad kunja.
“Spavaj”, kaže Lerna. Nije ga teško poslušati.

***

Dugo spavaš. U nekom se trenutku budiš. Lerna je

na pladnju pokraj kreveta ostavio hranu: bistru
juhu, voće narezano na kriške i šalicu čaja, sve
odavno ohlađeno do sobne temperature. Jedeš i piješ
pa ideš u kupaonicu. Kotlić ne radi. Pokraj školjke je
kanta s vodom, koju je Lerna sigurno priredio za tu
namjenu. Pitaš se što se pokvarilo, ali čim si osjetila
nadiranje misli moraš se boriti, uporno, svom silom,
da ostaneš u mekoj i toploj tišini nerazmišljanja.
Izlijevaš nešto vode u školjku, ponovo spuštaš
poklopac i vraćaš se u krevet.

***

Sanjaš da si u sobi dok ga Jija ubija. On i Uche su

onakvi kakve si ih vidjela zadnji put: Jija se smije,
drži Uchea na koljenu i igra se “potresa” dok dječačić
hihoće, stežući bedra i mlatarajući rukama da zadrži
ravnotežu. Jija se iznenada prestaje smijati, ustaje -
pritom obarajući Uchea na pod - i počinje ga šutati.
Znaš da se to nije tako odvijalo. Vidjela si trag Jijine
šake, modricu s četiri paralelne crte, na Ucheovom
trbuhu i licu. U snu Jija udara nogama, jer snovi
nisu logični.
Uche se i dalje smije i mlatara rukama kao da se
još igraju, premda mu je lice već obliveno krvlju.
Budiš se vrišteći. Vrištanje se stišava u jecaje koje
ne možeš zaustaviti. Lerna ulazi u sobu, pokušava ti
nešto reći, pokušava te zagrliti i naposljetku te tjera
da popiješ čaj intenzivna i neugodna okusa. Ponovo
padaš u san.

***

“Na sjeveru se nešto dogodilo”, kaže ti Lerna.

Sjediš na rubu kreveta. On sjedi na stolcu ispred
tebe. Opet piješ onaj čaj gadnog okusa; glava te boli
gore nego da si mamurna. Noć je, ali soba je u
polumraku. Lerna je upalio samo nekoliko fenjera.
Prvi put primjećuješ čudan smrad u zraku, koji dim
iz fenjera ne uspijeva prikriti: sumpor, oštar i trpak.
Prisutan je cijeli dan i postupno se pogoršava.
Najjače se osjeti kad se Lerna vrati izvana.
“Cesta izvan grada je već dva dana zakrčena
ljudima koji pristižu iz tog smjera.” Lerna uzdiše i
trlja si lice. Iako je petnaest godina mlađi od tebe, više
tako ne izgleda. Ima prirodno sivu kosu, kao mnogi
Cebakijci, no starijim ga čine nove bore na licu - a uz
njih i nova sjena u očima. “Nekakav potres. Snažan,
prije dva dana. Ovdje nismo ništa osjetili, ali u
Sumeu...” Sume je u susjednoj dolini, na dan jahanja
od vas. “Cijelo mjesto je…“ Vrti glavom.
Kimaš glavom, ali sve to znaš ili bar nagađaš i bez
njega. Prije dva dana, dok si sjedila u svojoj dnevnoj
sobi i buljila u svoje slomljeno dijete, nešto se počelo
bližiti gradu: zemlja se zgrčila silinom kakvu tvoje
podrhtajnice nikad prije nisu uhvatile. Potres je
preblaga riječ za to. Što god to bilo, srušilo bi kuću
na Uchea, pa si podigla prepreku - svojevrstan
lukobran, sazdan od tvoje koncentrirane volje i nešto
kinetičke energije koju si posudila od same pojave.
Za to nisi ni morala razmišljati; isto bi učinilo i
dojenče, iako možda ne tako uredno kao ti. Potresni
val se raspolovio, zaobišao dolinu s obje strane i
produžio dalje.
Lerna liže usnice. Podiže pogled prema tebi pa ga
skreće u stranu. On je onaj treći koji zna što si ti, uz
tvoju djecu. Zna to već neko vrijeme, ali ovo je prvi
put da se suočio sa stvarnošću te spoznaje. Ni o tome
nisi u stanju razmišljati.
“Rask nikome ne dopušta dolazak ili odlazak.”
Rask je Rask Inovator Tirimo, demokratski izabran
gradski starješina. “Nije potpuno zatvorio grad, kaže
da još neće, ali kad sam htio otići do Sumea da vidim
treba li im pomoć Rask mi je zabranio da idem i onda
je na zidine postavio one vražje rudare kao pojačanje
Plećatima dok su izviđači u ophodnji. I naglasio im je
da ja ne smijem van.” Lerna steže šake s ogorčenim
izrazom na licu. “Carska cesta je puna ljudi. Mnogi
su bolesni, ozlijeđeni, a taj zahrđali gad me ne pušta
da im pomognem.”
“Prvo zaštitite vrata”, šapćeš. Promukla si. Dugo
si vrištala nakon onog sna o Jiji.
“Molim?”
Otpijaš još čaja da ublažiš bol u grlu. “Kamena
predaja.”
Lerna zuri u tebe. I on zna te odlomke; sva djeca
ih uče u čuvalištu. Svi odrastaju na pričama koje se
pričaju oko logorske vatre o mudrim kazivačima i
pametnim geomeštrima koji uzalud upozoravaju
skeptike na pojavu prvih znakova za uzbunu i koji
spašavaju ljude kad se pokaže da je predaja bila u
pravu.
“Znači, misliš da je do toga došlo”, kaže on
tmurno. “Vatre ti pod Zemljom, Essun, nisi valjda
ozbiljna.”
Ozbiljna si. Došlo je do toga. Ali znaš da ti neće
vjerovati ako mu pokušaš objasniti, pa zato samo
odmahuješ glavom.
Nastupa bolna, uporna tišina. Nakon duge
stanke, Lerna blago kaže: “Donio sam Uchea ovamo.
U ambulanti je, u, uh, u hladnom spremištu. Ja ću
se pobrinuti za, uh... organizaciju.”
 Polako kimaš glavom.
Lerna oklijeva. “To je Jija napravio?”
Opet kimaš glavom.
“A ti, ti si ga vidjela...”
“Vratila sam se kući iz čuvališta.”
“Oh.” Ponovo slijedi stanka puna nelagode. “Ljudi
su rekli da dan prije potresa nisi došla na posao.
Morali su djecu poslati kući; nisu ti uspjeli naći
zamjenu. Nitko nije znao jesi li ostala doma zbog
bolesti ili nečeg sličnog.” Tja. Nagađaš da više nemaš
posao. Lerna duboko udiše, pa izdiše. To ti je
upozorenje, pa si donekle spremna na njegove
sljedeće riječi. “Essun, nas potres nije pogodio.
Zaobišao je grad. Polomio je nešto stabala i smrvio
stjenovitu padinu gore kraj potoka.” To je onaj potok
na sjevernom kraju doline, gdje nitko nije primijetio
veliku geodu kalcedona iz koje se diže para. “Ali sve
u gradu i oko njega je dobro. Sve, u gotovo savršenom
krugu. Sasvim dobro.”
U nekim ranijim vremenima, ti bi se izmotavala.
Tada si se još imala zašto skrivati, imala si život koji
je trebalo zaštititi.
“To je zbog mene”, kažeš.
Lerni poskakuje mišić na bradi, ali kima glavom.
“Nikad nisam nikome rekao.” Oklijeva. “Da si... uh,
orogenična.”
Kako je samo uljudan i doličan. Ti si već čula sve
pogrde na svoj račun. I on je, ali nikad ih ne bi
izgovorio. Ni Jija ih nije tolerirao kad bi nekome u
njegovoj blizini nepromišljeno izletjelo kakvo roga. Ne
želim da mi djeca slušaju takve izraze, uvijek je
govorio...
Presijeca te u hipu. Naglo se saginješ, povraćaš na
suho. Lerna se leca, skače na noge da uzme nešto što
je pri ruci - noćnu posudu, koja ti dosad nije trebala.
Ali iz želuca ne dolazi ništa i podražaj na povraćanje
ubrzo nestaje. Oprezno udišeš, jednom, dvaput.
Lerna ti šutke nudi čašu vode. Prvim zamahom ruke
ga odbijaš, ali onda se predomišljaš i prihvaćaš čašu.
U ustima ti je okus žuči.
“Nisam ja bila povod”, kažeš napokon. On se
zbunjeno mršti, a ti shvaćaš da misli da još pričaš o
potresu. “Jija nije otkrio što sam ja.” Bar tako misliš.
Bilo bi bolje da uopće ne misliš. “Ne znam kako, što,
ali Uche... on je mali, još se ne zna dobro kontrolirati.
Uche je sigurno nešto napravio i Jija je shvatio da...”
Da su tvoja djeca kao ti. Ovo je prvi put da
dovršavaš tu misao.
Lerna zatvara oči uz dug uzdah. “To je onda to.”
Ne, to nije to. To nikad nije smjelo biti dovoljan
razlog da oca navede na ubojstvo vlastitog djeteta.
Nema dovoljnog razloga.
Lerna liže usnice. “Želiš li vidjeti Uchea?”
Čemu? Gledala si ga dva dana. “Ne.”
Lerna s uzdahom ustaje i trlja se po kosi. “Hoćeš
li reći Rasku?” pitaš. Kad vidiš kakav ti je pogled
Lerna uputio, sramiš se vlastite neotesanosti. Ljut je.
Inače je tako smiren, obziran dečko; nisi mislila da je
sposoban za ljutnju.
 “Ništa mu ja neću reći”, oštro odvraća. “Niti sam
mu išta spominjao dosad, niti ću spominjati u
budućnosti.”
“Onda što...”
“Idem potražiti Eran.” Eran je glasnogovornica
korisne kaste Otpornih. Lerna se rodio u kasti
Plećatih, ali kad se vratio u Tirimo kao školovani
liječnik, Otporni su ga uzeli pod svoje; grad je već
imao dovoljno Plećatih, a Inovatori su izgubili kad se
bacao novčić da se odredi kome će pripasti Lerna.
Osim toga, i ti se predstavljaš kao pripadnica
Otpornih. “Reći ću joj da si ti dobro i da to prenese
Rasku. A ti ćeš ovdje mirovati.”
“A kad te pita zašto je Jija...”
Lerna vrti glavom. “To su svi već pogodili, Essun.
Znaju čitati zemljovide. Kristalno je jasno da je baš
ova četvrt u samom središtu kruga. Imajući u vidu
što Jija učinio, svi su pohitali zaključiti zašto je to
učinio.” Dok ti zuriš u njega, i sve što govori shvaćaš
sa zakašnjenjem, Lerni se iskrivljuju usne. “Pola
grada je zgranuto, ali ostali
TI misle da je Jija dobro postupio. Jer naravno da
jedan trogodišnjak ima moć da izazove potres u
Yumenesu, tisuću i šesto kilometara odavde!”
Ti odmahuješ glavom, djelomično zato što si
zatečena Lerninim bijesom, a djelomično zato što ne
možeš pomiriti svog bistrog, nasmijanog sinčića s
ljudima koji misle da bi on ikad htio... da bi on ikad
mogao... Doduše, i Jija je to mislio.
Opet ti je zlo.
 Lerna ponovo duboko udiše. Disao je tako tijekom
cijelog vašeg razgovora; već otprije znaš da ima tu
naviku. Služi se njome kad se želi smiriti. “Ostani
ovdje i odmaraj se. Vratit ću se brzo.”
Odlazi iz sobe. Čuješ kako obavlja niz radnji u
prednjem dijelu kuće, sve zvuče svrhovito. Nekoliko
trenutaka kasnije kreće na sastanak. Ti razmatraš
opciju odmaranja i odbacuješ je. Umjesto odmora,
ustaješ i ideš u Lerninu kupaonicu. Umivaš lice, ali
prestaješ kad vruća voda koja je dotad tekla iz pipe
počne prskati, najednom crvenkasta i smeđa. Uskoro
samo kaplje. Negdje je pukla cijev.
Nešto se dogodilo na sjeveru, rekao je Lerna.
Djeca nam na kraju svima dođu glave, rekao ti je
netko drugi, jednom davno.
“Nassun”, šapućeš svom odrazu. Iz zrcala te
gledaju oči koje je tvoja kći naslijedila od tebe, sive
poput škriljevca i pomalo sjetne. “Uchea je ostavio u
dnevnoj sobi. A gdje je sakrio tebe?”
Nema odgovora. Zatvaraš pipu. Ponovo šapućeš,
nikome posebno: “Moram odmah krenuti.” Jer
moraš. Moraš naći Jiju, a osim toga, znaš jako dobro
da ti je pametnije ne odugovlačiti. Mještani će uskoro
doći po tebe.

***

Potres koji prođe će odjekivati. Val koji se povuče

će se vratiti. Planina koja tutnji će grmjeti.
Ploča prva, “O preživljavanju”, stih peti
 2

Damaya, nekih davnih zima

U SLAMI JE TAKO TOPLO DA DAMAYA NE ŽELI VAN. KAO

POKRIVAČ JE, misli ona kroz mutni polusan; kao ona
deka koju joj je njezina prabaka svojevremeno sašila
iz ostataka sukna za uniforme. Dosta godina ranije,
prije nego što je umrla, Milamoja je radila za
brevardsku miliciju kao krojačica, i smjela je zadržati
sve viškove tkanine koji su joj ostajali nakon šivanja
novih zakrpa na uniformama. Pokrivač koji je iz njih
izradila za Damayu bio je taman i nejednakih boja:
tamnoplava, svijetlosmeđa, siva i zelena miješale su
se u valovitim trakama nalik na redove ljudi koji
marširaju, ali došao je iz ruku Milemoje pa Darnayi
nikad nije smetalo što je ružan. Uvijek je imao
sladak, sivkast, pomalo ustajao miris, tako da joj ni
sad nije teško zamisliti da je slama sa svojim
mirisima plijesni i starog stajskog gnojiva, prožetih
nekom gljivastom, voćastom notom, zapravo isti taj
pokrivač. Pravi pokrivač je još na krevetu u
Damayinoj sobi, gdje ga je i ostavila. Na istom
krevetu u kojem ona nikad više neće spavati.
Sad već čuje glasove koji dopiru negdje izvan
slame: njezina majka razgovara s nekim, približavaju
se. Stajska vrata zvekeću i štropoću dok ih
otključavaju i oni ulaze u staju. Zatvaranje je praćeno
novim zveketom. Majka podiže glas i zove:
“DamaDama?”
 Damaya se još čvršće savija u klupko i škrguće
zubima. Mrzi taj glupi nadimak. Mrzi način na koji
ga majka izgovara, vedro i umilno, kao da je to ime
od milja, a ne obična laž.
Damaya ne odgovara, pa majka kaže: “Nije
moguće da je izašla. Moj muž je osobno provjerio sve
lokote u staji.”
“Nažalost, lokoti ne mogu zaustaviti njezin soj.”
Taj glas pripada nekom muškarcu. Nije u pitanju ni
njezin otac, ni stariji brat, ni starješina komune niti
itko koga već poznaje. Ovaj muškarac ima dubok glas
i naglasak kakav nikad prije nije čula; oštar i težak,
s dugim otegnutim o i a i odsječnim početkom i
krajem svake riječi. Zvuči učeno. Korake mu prati
postojano tiho zveckanje. Damaya misli da nosi
debeli snop ključeva. A možda su mu džepovi puni
novca? Čula je da u nekim dijelovima svijeta ljudi
koriste metalne novčiće.
Od pomisli na ključeve i novac Damaya se skuplja
u još čvršće klupko. Naravno da je od druge djece u
čuvalištu već čula šaputanja o tržnicama djece u
dalekim gradovima od klesanog kamena. Nisu svi
dijelovi svijeta civilizirani kao Sjeverno Sredoširje.
Prije su joj takva šaputanja bila smiješna, ali sad je
sve drugačije.
“Evo”, kaže muški glas, koji više nije daleko.
“Mislim da je ovo svjež trag.”
Majka zgađeno uzvikuje, a Damaya umire od
srama jer shvaća da su spazili kutak u kojem obavlja
nuždu. Grozno smrdi, iako svaki put sve prekrije
slamom. “Znači da je čučala na zemlji kao da je
životinja. Nisam je tako odgojila.”
“A imate li ovdje zahod?” pita trgovac djecom
tonom uljudne radoznalosti. “Jeste li joj ostavili
kantu?”
Majka šuti, i to dugo, a Damaya tek tada shvaća
da je muškarac svojim tihim pitanjima prekorio
njezinu majku. Damaya nije navikla na takve
prijekore. Muškarac nije podigao glas niti je bio
neugodan. No majka ipak stoji nepomična i šokirana,
kao da je svoje riječi popratio udarcem u glavu.
Damaya osjeća kako joj iz grla navire hihot i
smjesta si gura šaku u usta da ga zaustavi. Ako
trgovac djecom čuje kako se Damaya naslađuje što
joj je posramio majku, shvatit će da je ona zbilja
grozno dijete. Zar bi to bilo tako loše? Njezini roditelji
bi možda dobili manje novaca za nju. Na tu joj se
pomisao zamalo opet otima hihot, jer Damaya mrzi
svoje roditelje, mrzi ih, i raduje se svemu što bi im
moglo nanijeti bol.
Sad mržnju okreće prema sebi, divljački si grizući
ruku. Nije ni čudo da se majka i otac spremaju
prodati Damayu kad je sposobna za takve misli.
Koraci su sad bliži. “Hladno vam je ovdje”, kaže
muškarac.
“Da se temperatura spustila ispod nule ostavili
bismo je u kući”, odvraća majka. Dok sluša taj
mrzovoljni, obrambeni ton, Damayi malo nedostaje
da se opet zahihoće.
Ali trgovac djecom ignorira majku. Njegovi koraci
se sve više primiču i... čudni su. Damaya inače umije
hvatati korake. Većina ljudi to ne može; oni hvataju
velika podrhtavanja, potrese i slično, ali ništa tako
delikatno kao što je bat koraka. (Zna to o sebi cijeli
svoj život, ali tek je nedavno shvatila da joj je to
trebao biti znak da bude na oprezu.) Teže ih hvata
ako nije u neposrednom kontaktu s tlom nego se
vibracije prenose kroz drveni okvir staje i metalne
čavle koji sve drže na okupu - ali ipak, čak i kat iznad
tla zna što treba očekivati. Tap tap, korak pa onda
njegov odjek u dubinama, tap tap, tap tap. Ali koraci
trgovca djecom nikamo se ne prenose niti odjekuju.
Čuje ih, ali ih ne hvata. To joj se nikad prije nije
dogodilo.
Muškarac se sad penje po ljestvama na tavan,
gdje se Damaya krije zgurena pod slamom.
“Ah”, veli on kad se popeo. “Ovdje gore je toplije.”
“DamaDama!” Majka sad zvuči bijesno. “Silazi
dolje!”
Još se više sklupčavši ispod slame, Damaya šuti.
Koraci trgovca djecom se nastavljaju bližiti.
“Ne moraš se bojati”, kaže on tim svojim dubokim
glasom. Sve je bliže. Damaya osjeća kako se vibracije
njegova glasa šire kroz drvo sve do tla i u stijenu
ispod tla i onda putuju natrag gore. I još je bliže.
“Došao sam ti pomoći, Damaya Plećata.”
To je još jedna stvar koju Damaya mrzi, svoje
korisno ime. Uopće nije plećata, a nije ni njezina
majka. “Plećata” samo znači da su njezine pretkinje
imale taman toliko sreće da ih neka komuna primi u
svoje redove, ali da ničime nisu zavrijedile sigurniji
status. U teškim vremenima Plećati lete van lete van
jednako lako kao i beskomunci, jednom joj je u šali
rekao njezin brat Chaga. I još se nasmijao, kao da je
to duhovito. Kao da nije istina. Naravno, Chaga je
Otporni, kao i otac. Njih sve komune rado prihvaćaju
u svim vremenima, jer su korisni kad izbiju bolesti,
glad i tome slično.
Muškarčevi koraci zaustavljaju se točno kod
mjesta gdje počinje slama. “Ne moraš se bojati”, opet
progovara, ovaj put tiše. Majka je još dolje i vjerojatno
ga ne čuje. “Neću dopustiti tvojoj majci da ti naudi.”
Damaya duboko udiše.
Nije ona glupa. Taj muškarac je trgovac djecom, a
trgovci djecom čine strašne stvari. Ali zato što je
izrekao te riječi, i zato što je neki djelić Damaye
umoran od straha i ljutnje, ona se odmotava. Probija
se kroz meku, toplu slamu i podiže u sjedeći položaj,
piljeći u muškarca kroz svoje kovrče i prljavu slamu.
Muškarac izgleda jednako čudno kao što zvuči i
nema nikakve sumnje da ne potječe iz Palele. Koža
mu je gotovo bijela, slična papiru; sigurno se na
jakom suncu i dimi i savija poput papira. Ima dugu
ravnu kosu, što u kombinaciji s kožom sugerira da je
s Arktika, iako se boja kose - duboka, teška crna, kao
tlo blizu starog vulkana - ne uklapa. Tako crnu kosu
imaju oni s Istočne obale, osim što je njihova
pahuljasta, a ne ravna, ali istočnjaci imaju i
odgovarajuće crnu kožu. I velik je - viši je i ima šira
ramena od oca. Ali dok njezin otac uz široka ramena
ima još i široka prsa i velik trbuh, ovaj se muškarac
od ramena nadolje nekako stanjuje. Sve je na tom
neznancu žilavo i izduženo. Ništa nije logično u
smislu rase.
Ali najveći dojam na Damayu ostavljaju njegove
oči. Bijele su - ili gotovo bijele. Vidi mu bjeloočnice i
tek onda srebrnastosivi krug koji čak ni izbliza ne
odudara bitno od bjeloočnica. U polutami staje,
zjenice su mu široke i ističu se naspram sve te
bezbojne pustoši njegova lica. Damaya je već čula za
takve oči. U pričama i kamenoj predaji ih zovu
ledenobijelima. Rijetke su i uvijek naviještaju zlu kob.
No uto joj se trgovac djecom smiješi i ona mu bez
razmišljanja uzvraća osmijehom. Odmah mu vjeruje.
Zna da ne bi smjela, ali ipak mu vjeruje.
“Eto nas”, kaže on, još govoreći tiho da ga majka
ne čuje. “DamaDama Plećata, pretpostavljam?”
“Samo Damaya”, odvraća ona automatski.
Elegantno naginjući glavu u stranu, on joj pruža
ruku. “Primljeno na znanje. Pa, Damaya, hoćeš li
nam se pridružiti?”
Damaya ostaje nepomična, ali on je ne grabi.
Samo i dalje stoji na mjestu, strpljiv kao kamen,
nudeći joj svoju ruku umjesto da samo bez pitanja
primi njezinu. Prolazi deset udisaja. Dvadeset
udisaja. Damaya zna da će morati poći s njim, ali
sviđa joj se što joj ostavlja osjećaj da ima izbora.
Naposljetku ga prima za ruku i pušta da je povuče na
noge. Dok ona pokušava otresti što je moguće više
slame sa sebe, on je i dalje drži za ruku. Zatim je
privlači sasvim malo bliže k sebi. “Trenutak.”
“Hnh?” Ali druga ruka trgovca djecom već je iza
njezine glave. Pritišće joj dva prsta pod bazu lubanje
tako brzo i spretno da se nije ni trznula. On na
trenutak zatvara oči uz gotovo neprimjetan drhtaj, a
zatim izdiše i pušta je.
“Dužnost prije svega”, kaže zagonetno. Ona
dodiruje svoj zatiljak, zbunjena i još osjećajući trag
pritiska njegovih prstiju. “Siđimo sad dolje.”
“Što si to učinio?”
“Samo jedan mali ritual, moglo bi se reći. Nešto
što će mi pomoći da te lakše nađem, ako se ikad
izgubiš.” Damaya nema pojma što to znači. “Sad
dođi, moram reći tvojoj majci da te vodim sa sobom.”
Dakle, stvarno je istina. Damaya grize usnicu i
kad se muškarac okrene prema ljestvama, prati ga,
zaostajući korak ili dva iza njega.
“Eto, gotovo”, kaže trgovac djecom kad se
primaknu majci u prizemlju. (Majka uzdiše kad je
vidi, valjda od iznerviranosti.) Budite ljubazni i
pripremite joj prtljagu - jedan ili dva kompleta odjeće,
svu hranu za put koju možete odvojiti, kaput - da
možemo krenuti.”
Majka se iznenađeno uspravlja. “Poklonili smo
njezin kaput.”
“Poklonili ste ga? Usred zime?”
Njegov ton je blag, ali majka najednom odiše
nelagodom. “Ima rođakinju kojoj je trebao. Nemamo
svi ormare pune fine odjeće na bacanje. I...” Tu majka
oklijeva, pogledavajući Damayu. Damaya samo
okreće glavu. Ne želi vidjeti izgleda li majka kao da joj
je žao što je nekome poklonila njezin kaput. A
naročito ne želi vidjeti ako joj nije žao.
 “I čuli ste da orogeni ne osjećaju hladnoću kao
drugi ljudi”, kaže muškarac uz umoran uzdah. “To je
mit. Nije valjda da svoju kćer nikad niste vidjeli
prehlađenu.”
“Ma...” Majka izgleda smeteno. “Jesam. Ali mislila
sam...”
Da se Damaya možda pretvarala. To je rekla
Damayi onog prvog dana, nakon što se vratila iz
čuvališta, a oni su je preselili u staju. Majka je
bjesnila, lica oblivenog suzama, dok je otac samo
stajao, nijem i usnica stisnutih u crtu. Damaya im je
to skrivala, rekla je majka, sve je sakrila, pretvarala
se da je dijete, a zapravo je čudovište, takve stvari
rade čudovišta, uvijek je znala da s Damayom nešto
nije u redu, uvijek je bila prava mala lažljivica...
Muškarac odmahuje glavom. “Ipak, trebat će joj
neka zaštita od hladnoće. Kad se približimo
Ekvatorijalnom pojasu već će biti toplije, ali dotad
nas čeka još nekoliko tjedana putovanja.”
Majci poskakuju mišići u vilici. “Znači, stvarno je
vodite u Yumenes.”
“Naravno da je...” Muškarac zuri u nju. “Ah.”
Skreće pogled prema Damayi. Sad oboje gledaju
Damayu; njihovi pogledi je svrbe. Meškolji se. “Dakle,
premda ste mislili da ću doći ovamo da vam ubijem
kćer, ipak ste zatražili od starješine komune da me
pozove.”
Majka sad izgleda napeto. “Nemojte. Nisam,
nisam...” Stišće ruke kraj bokova. Zatim spušta
glavu, kao da se srami, ali Damaya zna da je to laž.
Ne srami se ona ničega što je učinila. Zar bi to učinila
da ima srama?
“Obični ljudi se ne mogu brinuti za... djecu kao
što je ona”, kaže majka, vrlo tiho. Pogled joj leti prema
Damayinim očima, samo jednom, ali odmah ga
skreće. “Zamalo je ubila onog dječaka u čuvalištu.
Imamo još jedno dijete i susjede i...” Odjednom
zabacuje ramena i podiže bradu. “I nije li to naša
građanska dužnost?”
“Istina, sve je to istina. Vaša žrtva čini svijet
boljim za sve nas.” Te riječi su uvriježena fraza i zvuče
kao pohvala. Ali njegov ton upadljivo nije pohvalan.
Damaya opet gleda muškarca. Zbunjena je, jer
trgovci djecom ne ubijaju djecu. To bi bilo
kontraproduktivno. I zašto spominju Ekvatorijalni
pojas? Te zemlje su daleko na jugu.
Trgovac djecom kratko pogledava Damayu i
nekako shvaća da ona ništa ne shvaća. Izraz mu
postaje blaži, iako to ne bi trebalo biti moguće pokraj
tih zastrašujućih očiju.
“Idemo u Yumenes”, muškarac potvrđuje majci, a
i Damayi. “Da. Još nije prestara, zato je vodim u
Uporište. Ondje će je naučiti kako da se služi svojom
kletvom. Njezina će žrtva također svijet učiniti boljim
mjestom.”
Damaya mu netremice uzvraća pogled. Tek sad
shvaća koliko se prevarila. Majka Damayu nije
prodala. Ona i otac su Damayu poklonili. I majka je
ne mrzi; ona se Damaye zapravo boji. Ima li razlike?
Možda. Damaya ne zna kako da se osjeća nakon te
spoznaje.
 A ovaj muškarac, on uopće nije trgovac djecom.
On je...
“Ti si Čuvar?” pita ga, iako već zna odgovor. On se
opet smiješi. Nije znala da su Čuvari takvi. Zamišljala
ih je kao visoke ljude hladna lica kojima oružje i tajne
vještine vire iz svih džepova. Doduše, i ovaj je visok.
“Jesam”, kaže on i prima je za ruku. Baš voli dirati
ljude, misli Damaya. “Ja sam tvoj Čuvar.”
Majka uzdiše. “Mogla bih vam dati jedan pokrivač
za nju.”
“Poslužit će, hvala vam.” Nakon toga šuti i čeka.
Prolazi nekoliko udisaja i onda majci sviće da on to
čeka da ona pođe po pokrivač. Grčevito kima glavom
i udaljava se, ukočeno napuštajući staju. Muškarac i
Damaya sad su sami.
“Evo”, kaže on i diže ruke prema ramenima.
Odjeven je u nešto što je sigurno uniforma: ramena
su četvrtasta, linije rukava i nogavica hlača izdužene
i krute. Tamnocrvena tkanina izgleda izdržljivo, ali
grubo. U sklopu uniforme je i kratka pelerina koja
izgleda više dekorativno nego korisno. Skida je u
zamotava Damaya u nju. Na Damayi je duga poput
haljine i još je topla od njegova tijela.
“Hvala”, kaže mu. “Tko si ti?”
“Zovem se Schaffa Čuvar Ovlasti.”
Nikad nije čula za mjesto koje se zove Ovlasti, ali
valjda postoji. Čemu bi inače služilo ime komune? “A
’Čuvar’ je korisno ime?”
“Za Čuvare jest.” To izgovara otegnutim,
ironičnim tonom, pa se Damayi obrazi žare od
neugode. “Ne može se reći da smo komunama korisni
u običnim, svakodnevnim situacijama.”
Damaya se zbunjeno mršti. “Pa ne bi valjda vas
izbacili da počne peto doba? Ali...” Čuvari imaju
razne uloge, to zna iz priča: veliki su ratnici i lovci i
ponekad - često - atentatori. Komune trebaju takve
ljude u teškim vremenima.
Schaffa sliježe ramenima i odlazi sjesti na balu
starog sijena. Ima jedna bala i iza Damaye, ali ona
ostaje stajati jer joj se sviđa kad su na otprilike istoj
razini. Viši je od nje čak i dok sjedi, ali barem je ne
nadvisuje kao inače.
“Orogeni iz Uporišta služe cijelom svijetu”,
nastavlja on. “Odsada nećeš imati korisno ime, jer
tvoja korisnost proizlazi iz tvoje prirode, a ne iz neke
obiteljske značajke. Orogenično dijete može
zaustaviti potres od rođenja; ti si orogenka čak i bez
obuke. U komuni ili bez nje, ti si orogenka. Ali uz
obuku i pod vodstvom drugih školovanih orogena u
Uporištu, možeš biti korisna ne samo jednoj komuni,
nego čitavoj Mirnoći.” Raskriljuje ruke. “Kao Čuvar,
ja sam kroz orogene za koje skrbim preuzeo sličnu
obavezu, sličnog opsega. Zato je primjereno da
dijelim moguću sudbinu svojih štićenika.”
Damaya je tako znatiželjna i ima toliko pitanja da
ne zna odakle bi počela. “Imaš li...” Zapetljava se zbog
koncepta, zbog naziva, zbog toga što još ne zna
prihvatiti istinu o sebi. “Druge, k-kao što sam ja”, i
tu joj ponestaje riječi.
Schaffa se smije kao da osjeća njezinu gorljivost i
kao da ga to veseli. “Trenutno sam Čuvar šestero
orogena”, kaže, naginjući glavu da Damayi pokaže
kako se to opisuje, kako se o tome razmišlja.
“Uključujući tebe.”
“I sve si ih doveo u Yumenes? Našao si ih ovako,
kao mene...”
“Ne baš. Neke su mi dodijelili na skrb, jer su se
rodili u Uporištu ili sam ih naslijedio od drugih
Čuvara. Neke sam našao otkako sam zadužen za
obilazak ovog dijela Sjevernog Sredoširja.” Siri ruke.
“Kad su tvoji roditelji prijavili svoje orogenično dijete
starješini Palele, on je to telegrafom javio u Brevard,
koji je poruku proslijedio u Geddo, iz kojeg su poruku
poslali u Yumenes... a oni su telegrafom obavijestili
mene.” Uzdiše. “Pukom srećom sam došao u čvorišnu
postaju pokraj Brevarda dan nakon dolaska poruke.
Inače je ne bih vidio još dva tjedna.”
Damaya zna za Brevard, ali Yumenes zvuči kao
nešto iz legende, a ostala mjesta koja je Schaffa
spomenuo su samo riječi iz udžbenika u čuvalištu.
Brevard je grad najbliži Paleli, ali mnogo veći. Tamo
otac i Chaga idu prodavati prava na udio u berbi
početkom svake nove sezone uzgoja voća i povrća.
Onda joj sviće što to znači. Još bi dva tjedna čamila
u ovoj staji, smrzavala se i kakala u kutu. Bome je i
njoj drago što ga je poruka zatekla u Brevardu.
“Imaš veliku sreću”, kaže on, možda zato što je
točno protumačio izraz na njezinu licu. Njegovo je lice
sad sasvim ozbiljno. “Ne postupe svi roditelji kako bi
trebali. Ponekad ne stave djecu u izolaciju što
preporučuje i Uporište i mi Čuvari. Ponekad ih stave
u izolaciju, ali poruka prekasno dođe do nas i dok
Čuvar stigne, rulja je već odnijela dijete i zatukla ga.
Nemoj previše zamjerati svojim roditeljima, Dama.
Živa si i zdrava, a to nije mala stvar.”
Damaya se malo vrpolji. Nije spremna prihvatiti
takav pogled na stvari. Schaffa uzdiše. “A ponekad”,
nastavlja, “roditelji orogena pokušavaju sakriti svoje
dijete. Zato da ostane s njima, bez obuke i bez
Čuvara. To uvijek loše završi.”
To joj ne izlazi iz glave već dva tjedna, sve od onog
dana u čuvalištu. Da je njeni roditelji vole, ne bi je
zatvorili u staju. Ne bi pozvali ovog čovjeka. Majka joj
ne bi izgovorila sve one grozote.
“Zašto me ne bi mogli...” izlijeće joj prije nego što
shvaća da joj je to namjerno rekao. Htio je provjeriti
mota li joj se po glavi nešto kao Zašto me ne bi mogli
sakriti da ostanem ovdje s njima - i sad zna istinu.
Damayine šake se grče na pelerini, gdje pridržavaju
krajeve tkanine da se ne otvore, ali Schaffa samo
kima glavom.
“Prvo, zato što imaju još jedno dijete, a svatko
uhvaćen u skrivanju neprijavljenog orogena u
najmanju ruku biva kažnjen izbacivanjem iz
komune.” Damaya to zna, premda misli da je to
nepravedno. Da je njezinim roditeljima stalo do nje,
riskirali bi, zar ne? “Teško da tvoji roditelji žele
izgubiti svoj dom, prihode i skrbništvo nad oboje
djece. Odabrali su zadržati nešto umjesto da izgube
sve. Ali najveća opasnost proizlazi iz tvoje prirode,
Dama. Nju ne možeš sakriti, kao što ne možeš sakriti
da si ženskog roda ili da si mala mudrica.” Damaya
se rumeni, ne znajući je li to kompliment. Kad vidi da
joj se smiješi, zna da jest.
On nastavlja: “Svaki put kad se tlo pomakne, ti
ćeš čuti njegov zov. U svakom opasnom trenutku
instinktivno ćeš posegnuti za najbližim izvorom
topline i gibanja. Ta sposobnost je za tebe isto što su
šake za snažnog muškarca. Kad je prijetnja
neizbježna, naravno da ćeš učiniti što moraš da se
zaštitiš. A kad se to dogodi, ljudi će ginuti.”
Damaya se leca. Schaffa se opet smiješi, jednako
dobrodušno kao i dotad. A Damaya se prisjeća onog
dana.
Sve je počelo poslije ručka, dok su bili na
igralištu. Jela je svoj svitak s grahom sjedeći pokraj
jezerca s Limi i Shantare kao i obično, dok su se
druga djeca igrala ili gađala hranom. Grupica djece
je u kutu dvorišta crtala po zemlji uz međusobno
mrmljanje; popodne ih je čekao test iz geomeštrije. A
onda se kraj njih tri stvorio Zab, iako je zapravo bio
usredotočen na Damayu, i rekao: “Daj mi da
prepisujem od tebe.”
Limi se zahihotala. Ona je bila uvjerena da mu je
Damaya simpatija. Ali on nije bio simpatičan Damayi,
jer je bio grozan - stalno je gnjavio Damayu, vrijeđao
je, podbadao dok ne bi zavikala na njega da prestane
i zaradila prijekore učiteljice. Zato mu je rekla: “Ne
namjeravam imati probleme zbog tebe.”
Odvratio je: “Ni nećeš, ako sve izvedeš kako treba.
Samo pomakni svoj test prema...”
“Ne”, ponovila je. “Neću to izvesti kako treba.
Neću to izvesti nikako. Miči se.” Opet se okrenula
prema Shantari, koja je baš bila nešto govorila kad
ih je Zab prekinuo.
U sljedećem trenutku, Damaya je bila na tlu. Zab
ju je gurnuo sa stijene objema rukama. Doslovno je
napravila kolut natraške i sletjela na leđa. Poslije će
se prisjećati njegova šokiranog lica - imala je dva
tjedna u staji da razmišlja o tome - kao da mu nije
palo na pamet da bi se ona mogla tako lako prevrnuti.
Ali u onom trenutku je znala jedino da je na zemlji.
Na blatnjavoj zemlji. Cijela leđa su joj bila hladna,
mokra i prljava, sve je smrdjelo na gnjilu kaljužu i
zgnječenu travu, uvuklo joj se i u kosu i još je bila u
svojoj najboljoj uniformi i majka će biti bijesna i
Damaya je bila bijesna i zato je zagrabila zrak i...
Damayu prolaze srsi. Ljudi će ginuti. Schaffa kima
glavom kao da čuje njezinu misao.
“Ti si kao vulkansko staklo, Dama.” To joj govori
vrlo tiho. “Ti si dar zemlje - ali Otac Zemlja nas mrzi,
nemoj to nikad zaboraviti, pa njegovi darovi nisu ni
besplatni ni bezopasni. Ako te podignemo s tla,
izbrusimo ti oštricu, pružimo ti brigu i poštovanje
koje zaslužuješ, tada postaješ dragocjenost. Ali ako
te samo ostavimo da negdje ležiš, prvu osobu koja se
spotakne o tebe ćeš zarezati do kosti. Ili još gore -
rasprsnut ćeš se i ozlijediti mnoge.”
Damaya se sjeća izraza na Zabovom licu. Zrak se
ohladio na samo jednu sekundu, nadimajući se oko
nje poput puknutog balona. To je bilo dovoljno da se
za travu ispod nje uhvati ledena kora i da se graške
znoja na Zabovoj koži zamrznu. Oboje su se
zaustavili, lecnuli i netremice se zagledah jedno u
drugo.
Sjeća mu se lica. Umalo si me ubila, eto što je
vidjela na njemu.
Schaffa, koji je pomno motri, ni u jednom se
trenutku ne prestaje smiješiti.
“Nisi ti kriva”, kaže. “Većina priča o orogenima
nije točna. Nisi ništa skrivila da se takva rodiš, a nisu
ni tvoji roditelji. Ne trebaš se ljutiti ni na njih ni na
sebe.”
Damaya počinje plakati. U pravu je. U svemu je u
pravu, sve je - točno rekao. Mrzi majku što ju je
zatvorila u staju, mrzila je oca i Chagu što su to majci
dopustili, mrzi sebe što se rodila takva kakva je i što
ih je sve razočarala. I sad Schaffa zna koliko je ona
slaba i grozna.
“Psst”, kaže on, ustajuči i prilazeći joj. Spušta se
na koljena i prima je za ruke; Damaya sad plače još
jače. Ali Schaffa joj snažno steže šake, do bola, i ona
se trza s iznenađenim udisajem, trepćući kroz
izmaglicu od suza. “Nemoj tako, malena. Majka će ti
se uskoro vratiti. Nikad ne plači gdje te oni mogu
vidjeti.”
“M-molim?”
On izgleda beskrajno tužno - zbog Damaye? - dok
podiže ruku i dlanom joj pokriva obraz. “To je
opasno.”
Damaya nema pojma što to znači.
Ali ipak prestaje. Kad je obrisala obraze, on
palcem otire suzu koja joj je promakla i nakon brze
provjere kima glavom. “Tvoja majka će vjerojatno
primijetiti, ali za ostale ovo može proći.”
Stajska vrata škripe i majka je opet tu, ovaj put s
ocem. Očeva vilica je napeta i on ne gleda Damayu
iako je nije vidio otkad ju je majka strpala u staju.
Oboje su usredotočeni na Schaffu, koji ustaje i staje
ispred Damaye. On kima glavom majci u znak
zahvale dok prihvaća presavijeni pokrivač i paket
svezan konopcem.
“Dali smo vašem konju vode”, ukočeno napominje
otac. “Da vam spakiram i krmivo?”
“Nema potrebe”, odgovara Schaffa. “Požurimo li,
kad padne mrak već ćemo biti u Brevardu.”
Otac se mršti. “Žestok tempo.”
“Da. Ali ako smo u Brevardu, nijedan mudrac iz
ovog sela neće pomišljati da nas naganja po putu jer
se od Damaye želi oprostiti na grublji način.”
Damayi treba nešto vremena da poveže konce:
ljudi iz Palele žele je ubiti. Ali to nije u redu, zar ne?
Je li moguće da stvarno to žele? Misli na sve ljude
koje poznaje. Na učitelje iz čuvališta. Na drugu djecu.
Na stare gospođe u onoj gostionici uz cestu koje su
se družile s Milamojom dok je još bila živa.
Otac misli isto što i ona; vidi mu to na licu. Mršti
se i otvara usta da naglas izgovori Damayinu misao:
Nisu oni takvi. Ali zaustavlja se prije nego što je
progovorio. Samo jednom kratko pogledava prema
Damayi, bolno iskrivljenog lica, i onda opet skreće
pogled.
' “Izvoli”, Schaffa kaže Damayi, pružajući joj
pokrivač. To je onaj koji je Milamoja sašila za nju.
Damaya zuri u pokrivač, pa u majku, ali majka joj
odbija uzvratiti pogled.
Ne smije ovdje plakati. Dok skida Schaffin plašt i
pušta da je on zamota u pokrivač, poznatog ustajalog
mirisa, grub i savršen, Damaya pazi da joj lice ostane
potpuno bezizražajno. Schaffine oči lete prema
njezinima; neupadljivo kima glavom da je pohvali za
reakciju. Potom je prima za ruku i vodi prema
vratima staje.
Majka i otac ih slijede, šutke. I Damaya šuti.
Samo jednom skreće pogled prema kući, gdje
primjećuje nečiji obris kroz razmak među zavjesama
koje se zatim brzo zatvaraju. Chaga, njezin stariji
brat, koji ju je naučio čitati, jahati magarca i bacati
žabice na jezeru. Nije joj čak ni mahnuo u znak
oproštaja... ali ne zato što je mrzi. Sad joj je to jasno.
Schaffa podiže Damayu na najvećeg konja kojeg
je ikad vidjela, riđana sjajne dlake i duga vrata. U
sljedećem trenutku Schaffa je u sedlu iza nje,
ušuškava joj noge i cipele u pokrivač da je ništa ne bi
žuljalo ili zeblo i već su na putu.
“Ne osvrći se”, savjetuje Schaffa. “Tako je lakše.”
Sluša ga. Kasnije će shvatiti da je i tu bio u pravu.
Ali još mnogo kasnije, ipak će joj biti žao što se
nije osvrnula.

***

[nečitko] ledenobijele oči, pepelna kosa, nos koji

filtrirazrak, naoštreni zubi, jezik solju rascijepljen.
Ploča druga, “Nepotpuna istina”, stih osmi
 3

krećeš na put

JOŠ UVIJEK POKUŠAVAŠ ODLUČITI TKO ĆEŠ SAD POSTATI.

Ona donedavna ti više ne služi svrsi; ta žena je umrla
s Ucheom. Ne treba ti njezina nenametljivost,
šutljivost, normalnost. Ne nakon svih nenormalnih
stvari koje su se dogodile.
Ali još ne znaš gdje je Nassun zakopana, pod
uvjetom da se Jija uopće udostojio zakopati je. Dok
se ne oprostiš od svoje kćeri moraš ostati majka koju
je ona voljela.
Zato odlučuješ da nećeš samo tako čekati smrt.
Smrt dolazi po tebe - ako ne ovog trena, onda
uskoro. Iako je veliki potres na sjeveru promašio
Tirimo, svi znaju da ga je trebao pogoditi.
Podrhtajnice ne lažu, bar ne kad zvekeću silinom
koja razdire živce i um. Ovo su uhvatili svi, od
dojenčadi do ishlapjele starčadi. A s obzirom na
izbjeglice iz zlosretnijih gradova i sela koji već pješače
cestom - i koji svi putuju na jug - stanovnici Tirima
dosad su već čuli priče. Primijetili su miris sumpora
na vjetru. Već dižu pogled prema sve čudnijem nebu
i tu promjenu vide kao zlokobnu. (I jest zlokobna.)
Starješina Rask je možda konačno poslao nekoga da
provjeri što se zbiva u Sumeu, gradiću u susjednoj
dolini. Većina Tirimaca ondje ima rodbinu; ta dva
mjesta već generacijama razmjenjuju robu i ljude.
Komuna je uvijek na prvom mjestu, jasno, ali sve dok
nitko ne gladuje, rod i rasa također imaju određenu
težinu. Rask si zasad još uvijek može priuštiti da
bude velikodušan. Možda.
No kad se izviđači vrate s vijestima o razmjerima
razaranja koje znaš da će zateći u Sumeu - i o
preživjelima koje znaš da neće zateći, bar ne u
značajnom broju - više neće biti mjesta poricanju.
Preostat će samo strah. A prestrašeni ljudi traže
žrtvene jarce.
Zato se siliš da nešto pojedeš, ovaj put pazeći da
ne misliš na druge trenutke i obroke koje si dijelila s
Jijom i djecom. (Nezaustavljive suze bi ti bile draže
od nezaustavljivog povraćanja, ali hej, nitko ne bira
kako će žalovati.) Tiho izlaziš kroz vrata koja vode u
Lernin vrt i ideš kući. Vani nema nikoga. Valjda svi
kod Raska čekaju vijesti ili podjelu zadataka.
U kući, u jednom od spremišta skrivenih ispod
podnih prostirki nalazi se i obiteljska naprtnjača za
bijeg. Sjedaš na pod u sobi gdje je Uche pretučen do
smrti i prebireš po vreći, vadeći sve što ti neće trebati.
Komplet iznošene, udobne odjeće za putovanje za
Nassun je premalen; ti i Jija pakirali ste naprtnjaču
prije Ucheova rođenja, ali otad niste pazili da
periodično obnavljate zalihe u njoj. Blok suhog voća
je prekriven vunastom bijelom plijesni; možda je još
jestiv, ali tako očajna baš nisi. (Još.) U naprtnjači su
i dokumenti koji dokazuju da ste ti i Jija vlasnici vaše
kuće, kao i razni drugi dokumenti koji pokazuju da
redovno plaćate poreze vašoj kvarti te da ste oboje
prijavljeni kao članovi komune Tirimo i korisne kaste
Otpornih.
 Snop novčanica u gumenom novčaniku -
papirnatih, to je materijal kojeg ima u izobilju -
postat će nebitan kad ljudima dođe do glave koliko je
situacija doista loša, ali dotad još ima vrijednost. A
kad je izgubi, poslužit će za potpalu vatre. Nož od
opsidijana za guljenje kože, na kojem je Jija inzistirao
i za kojim teško da ćeš ikad posegnuti - tebe je
priroda bolje naoružala - ipak ostavljaš u naprtnjači.
Dobro će doći za trampu ili bar za vizualno
zastrašivanje. I Jijine čizme možeš trampiti jer su u
dobrom stanju. On ih nikad više neće obuti jer ćeš ga
ti uskoro naći i ubiti.
Zastaješ. Mijenjaš tu misao u nešto što više
dolikuje ženi kakvom si odabrala biti. Bolje je ovako:
Naći ćeš ga i pitati ga zašto je učinio to što je učinio.
Kako je to mogao učiniti. I još važnije, pitat ćeš ga
gdje je tvoja kći.
Kad si prepakirala naprtnjaću, stavljaš je u jedan
od sanduka koje je Jija koristio za dostavu. Nikome
neće biti čudno ako vide da ga nosiš po mjestu. Do
prije nekoliko dana ti je to bila normalna praksa, tako
si pomagala Jiji u njegovu klesarskom i lončarskom
obrtu. Prije ili poslije netko će se zapitati zašto se
baviš dostavama u trenutku kad je starješina
komune na rubu proglašenja petodobnog zakona, ali
većini ljudi to neće biti prva pomisao, što ti je jedino
i bitno.
Na odlasku prolaziš pokraj mjesta na podu gdje je
Uche danima ležao. Lerna je odnio tijelo i ostavio
pokrivač; kapi krvi se ne vide. Ipak ne gledaš u tom
smjeru.
 Tvoja kuća je jedna od njih nekoliko u ovom dijelu
mjesta, smještena između južnog ruba zida i
gradskog zeleništa. Kad ste se ti i Jija odlučili za
kupovinu kuće, ti si odabrala ovu zbog izolirane
lokacije u uskoj uličici obrubljenoj drvećem. Jiji se
uvijek sviđalo što se preko zeleništa može otrčati
ravno u središte grada. Vječno ste se prepirali oko
toga: ti si se s drugim ljudima družila koliko je bilo
nužno, dok je Jija bio druželjubiv i nemiran, a šutnja
ga je frustrirala...
Iznenada te obuzima apsolutan, silovit, razoran
bijes. Moraš zastati na pragu kuće, osloniti se rukom
na dovratak i duboko disati jer ćeš u protivnom
početi vrištati ili ćeš možda nekoga probosti (sebe?)
onim prokletim lovačkim nožem. Ili još gore, ohladit
ćeš zrak.
Dobro. Nisi bila u pravu. U usporedbi s ovime,
mučnina je sasvim prihvatljiv odgovor na žalovanje.
Ali nemaš vremena za te osjećaje, nemaš snage,
pa se zato usredotočuješ na druge stvari. Bilo što će
poslužiti. Drvo dovratka pod tvojim prstima. Zrak,
kojeg si svjesnija sad kad si vani. Čini se da smrad
sumpora ne jača, bar ne zasad, što je vjerojatno
dobro. Hvatajući vibracije tla, potvrđuješ da u blizini
nema pukotina u zemlji - drugim riječima, smrad
dolazi sa sjevera, gdje se nalazi ona rana, onaj veliki
gnojni rascjep što se proteže od obale do obale za koji
znaš da je ondje premda ga putnici na carskoj cesti
još spominju samo kao glasinu. Nadaš se da se
koncentracija sumpora u zraku neće jako povećati,
jer ako se to dogodi ljudi će početi povraćati i gušiti
se, sljedeća kiša će ubiti ribe u potoku, a tlo će se
zakiseliti...
Da. Bolje ti je. Još trenutak i sad si se u stanju
udaljiti od kuće. Oko lica ti se opet čvrsto steže
maska smirenosti.
Vani nema puno prolaznika. Valjda je Rask
konačno službeno proglasio zabranu kretanja. Dok
traje zabrana, vrata komune ostaju zatvorena - a
sudeći po ljudima koji se motaju oko jedne od
stražarskih kula na zidu, nagađaš da je Rask kao
mjeru opreza postavio stražare. Ta se mjera inače
donosi tek kad se proglasi početak petog doba; u sebi
proklinješ Raskov oprez. Nadaš se da nije odredio još
neku mjeru koja bi ti mogla otežati bijeg.
Tržnica je zatvorena, bar zasad, zato da se spriječi
gomilanje zaliha i namještanje cijena. Zabrana
izlaženja iz kuća na snagu stupa u sumrak, a svi
lokali koji nisu neophodni za zaštitu ili opskrbu
grada moraju prestati s radom. Svi znaju propisani
slijed događaja. Svima su dodijeljeni zadaci, ali
mnogi od njih mogu se obavljati u kući: pletenje
košara za pohranu zaliha, sušenje i konzerviranje sve
pokvarljive hrane u kući, prenamjena stare odjeće i
alata. Sve se provodi s carskom učinkovitošću, u
skladu s predajom, primjenjuju se pravila i postupci
koji imaju praktičnu svrhu, a istovremeno velikim
grupama zabrinutih ljudi daju posla. Zlu ne trebalo.
Ipak, dok hodaš stazom koja vodi oko ruba
zeleništa - nakon uvođenja zabrane kretanja nitko ne
hoda po zeleništu, ne zbog nekog posebnog pravila
nego zato što ih takve situacije podsjećaju da je
zelenište buduća njiva, a ne samo ljupki potez
djeteline i divljeg cvijeća - tu i tamo uočavaš pokojeg
mještanina. Uglavnom Plećate. Jedna grupa gradi
ogradu za pašnjak i štagalj koji će taj kutak zeleništa
odvojiti za stoku. Gradnja je težak posao i ti su ljudi
odveć zaokupljeni svojim zadatkom da bi se zamarali
samotnom ženom sa sandukom u rukama. U hodu
vidiš i neka maglovito poznata lica, ljude s kojima si
se susretala na tržnici ili kroz Jijin posao. Neki od
njih te pogledavaju, ali sve je to letimice. Tvoje lice im
je dovoljno poznato da te ne svrstaju u neznance.
Zasad imaju previše posla pa se nisu još sjetili da si
možda i rogina majka.
Nisu se još dospjeli zapitati ni od kojeg je roditelja
tvoje mrtvo čedo naslijedilo svoju kletvu.
U središtu mjesta ima više ljudi. Tu ne odskačeš.
Hodaš jednakim tempom kao i ostali, kimaš glavom
kad tebi netko kimne i trudiš se ni o čemu ne misliti,
kako bi ti lice poprimilo izraz dosade,
nezainteresiranosti. Oko starješinina ureda je
živahno, kapetani četvrti i glasnogovornici kasti
dolaze izvijestiti o već izvršenim radnjama za
zatvaranje grada i zatim odlaze organizirati
obavljanje novih zadataka. Uokolo se vrzmaju i drugi
ljudi, očito u nadi da će čuti što se dogodilo u Sumeu
i drugdje - no čak ni ovdje nitko ne mari za tebe. A
zašto i bi? Zrak bazdi na raspuknutu zemlju i sve u
krugu od tridesetak kilometara je razorio potres
kakav nitko živ ne pamti. Ljude tište veće brige.
Doduše, to se može promijeniti u hipu. Ne
opuštaš se.
 Raskov ured je zapravo kućica smještena između
žitnice i kolesarske radionice. Kad se propneš na
prste da se nadviriš iznad mnoštva, nisi iznenađena
što vidiš Oyamara, Raskovog zamjenika, koji na
trijemu razgovara s dvojicom muškaraca i jednom
ženom koji na sebi imaju više žbuke i blata nego
odjeće. Vjerojatno su ojačavali zidove bunara; to je
jedna od mjera koje kamena predaja savjetuje u
slučaju potresa, a preporučuje je i carski protokol za
zatvaranje grada. Ako je Oyamar tu, onda Rask ili
radi ili - znajući Raska - negdje spava jer se posve
iscrpio u ova tri dana koliko je proteklo od incidenta.
Ne u svojoj kući, jer ondje drugi ljudi lako mogu doći
do njega. No ti zahvaljujući Lerninom dugom jeziku
znaš gdje se Rask krije kad ne želi da ga smetaju.
Tirimska knjižnica je ruglo. Ne bi je ni imali da
djed muža neke prijašnje starješine nije digao
galamu, zasipajući guvernera kvarte pismima dok
ovaj naposljetku nije pristao financirati knjižnicu
samo zato da ga ušutka. Od starčeve smrti je malo
tko koristi, ali iako na sastancima svih stanovnika
komune netko svako malo pokušava progurati
njezino zatvaranje, ti prijedlozi nikad ne uspijevaju
dobiti dovoljno glasova. I tako knjižnica opstaje:
trošna stara koliba ne mnogo veća od tvoje dnevne
sobe u koju je nagurana hrpa polica gotovo sasvim
ispunjenih knjigama i svicima. A kako ti nisi ni
mršava, a ni dijete, unutra se moraš uvlačiti
pobočke, poput raka. Sanduk je nemoguće unijeti:
spuštaš ga na pod s unutarnje strane vrata. Ništa
strašno, ovdje ionako nema tko zavirivati u nj - osim
Raska, koji se sklupčao na majušnom ležaju u
stražnjem dijelu kolibe, gdje najniža polica ostavlja
taman dovoljno prostora za njegovo tijelo.
Baš kad se napokon uspijevaš probiti između
zbijenih polica, Rask se trza i budi. Gleda te
žmirkajući, već namrgođen zbog smetnje. A onda
razmišlja, jer on je staložen tip, zato ga je Tirimo i
izabrao za vođu, pa na njegovu licu vidiš trenutak u
kojem od Jijine žene postaješ Ucheova mama pa
rogina mama i na kraju, tako mu Zemlje, roga.
Neka. To sve pojednostavljuje.
“Neću nikome nauditi”, žurno kažeš, jer njegovo
napeto držanje odaje da bi mogao zgroženo
uzmaknuti, zavikati ili nešto treće. Na tvoje
iznenađenje, čuvši te riječi Rask trepće i opet
razmišlja, a panika mu se povlači s lica. Uspravlja se
u sjedeći položaj, naslanja se na drveni zid i jedno
vrijeme te samo zamišljeno promatra.
“Pretpostavljam da nisi ovamo došla samo zato da
mi to kažeš”, odvraća on.
Ližeš usnice i pokušavaš čučnuti. Nezgodno je jer
nema puno prostora. Stražnjicu moraš osloniti na
policu, a koljenima zadireš u Raskov prostor više
nego što bi htjela. On s poluosmijehom gleda tvoju
očitu neugodu, ali osmijeh mu iščezava kad se sjeti
što si ti i zatim se mršti samom sebi kao da ga obje
reakcije iritiraju.
Kažeš: “Znaš li gdje je Jija mogao otići?”
Raskovo lice se trza. Točno je toliko star da ti
može biti otac, ali nikad nisi upoznala manje očinski
nastrojenog muškarca. Uvijek si željela negdje sjesti
i popiti pivo s njim, što ne bi bilo u skladu s iluzijom
prosječnosti i krotkosti u koju si se zaogrnula. Tako
ga doživljava većina ljudi u gradu usprkos tome što
on ne pije, bar koliko ti je poznato. No gledajući
njegovo lice u ovom trenutku, prvi put misliš da bi
bio dobar otac da je ikad imao djecu.
“Znači tako stoje stvari”, kaže on. Glas mu je
promukao od sna. “Ubio je malenoga? Tako bar ljudi
misle, ali Lerna nije bio siguran.”
Kimaš glavom. Ni pred Lernom nisi mogla izustiti
to da.
Raskove oči ti proučavaju lice. “A maleni je bio...?”
Opet kimaš glavom. Rask uzdiše. Ne promiče ti da
tebe ne pita što si.
“Nitko nije vidio u kojem je smjeru Jija otišao”,
kaže, i namješta se, privlačeći koljena k sebi da se
može nalaktiti. “Ljudi razgovaraju o... ubojstvu... jer
je to lakše nego razgovarati o...” Podiže i spušta ruke,
gestom koja odaje bespomoćnost. “Hoću reći, ima
dosta naklapanja, uglavnom više blata nego
kamenja. Neki su vidjeli da Jija utovaruje stvari na
vašu konjsku zapregu i da on i Nassun odlaze....”
Mozak ti zapinje. “Nassun?”
“Da, i ona. Zašto...” Tu Rask shvaća. “Oh, sranje,
i ona je kao ti?”
Daješ sve od sebe da ne počneš drhtati. Od tog
napora grčevito stežeš šake. Zemlja duboko ispod
tebe najednom ti je bliža, zrak koji te obavija je
hladniji, ali na kraju uspijevaš obuzdati svoj očaj,
radost, užas i bijes.
 “Nisam znala da je živa”, je jedino što kažeš nakon
trenutka koji je za tebe trajao beskonačno.
“Oh.” Rask trepće i lice mu se opet ispunjava
suosjećanjem. “Pa, da. U svakom slučaju je bila živa
kad su otišli. Nitko nije znao da nešto nije u redu niti
je ikome išta bilo sumnjivo. Većina ljudi je mislila da
vidi oca koji podučava poslu svoju prvorođenku ili je
zabavlja da ne bi izvodila gluposti, uobičajene stvari.
Onda se dogodilo ono sranje gore na sjeveru pa su to
svi zaboravili dok Lerna nije rekao da je našao tebe
i... tvog sinčića.” Tu zastaje i stišće zube. “Nikad ne
bih rekao da je Jija taj tip. Je li te tukao?”
Odmahuješ glavom. “Nikad.” Možda bi ti sve ovo
bilo podnošljivije da je Jija već prije bio nasilan. Tada
bi se mogla kriviti za loše prosuđivanje ili pasivnost,
a ne samo za grijeh stvaranja potomstva.
Rask udiše, duboko i polako. “Sranje.
Jednostavno... sranje.” Vrti glavom i trlja svoju
vunastu, sivu kosu. Nije se rodio sivokos, kao Lerna
i ostali koji imaju pepelnu kosu; sjećaš se kad je još
bio smeđokos. “Ideš u potragu za njim?” Kratko
pogledava u stranu pa opet u tebe. Ne bi to baš
opisala kao pogled pun nade, ali jasno ti je da ga
samo taktičnost sprječava da ti kaže Molim te da odeš
iz grada što je moguće prije.
Kimaš glavom, sretna što mu možeš udovoljiti.
“Treba mi tvoje dopuštenje.”
“Imaš ga.” Zastaje. “Znaš da se ovamo ne smiješ
vratiti.”
“Znam.” Siliš se na osmijeh. “Nije da to želim.”
 “Ne krivim te.” Uzdiše, opet se meškolji od
nelagode.” “Moja... moja sestra...”
Nisi znala da je Rask imao sestru. A onda shvaćaš
na što cilja. “Što joj se dogodilo?”
Sliježe ramenima. “Tipična priča. Tada smo živjeli
u Sumeu. Netko je shvatio što je, rekao to gomili
nekih drugih ljudi pa su došli usred noći i odveli je.
Ne sjećam se detalja. Bilo mi je samo šest godina.
Nakon toga su se moji sa mnom preselili ovamo.”
Usta mu se trzaju, ali daleko je to od osmijeha. “Zato
nikad nisam želio djecu.”
I ti se smiješiš. “Nisam ni ja.” Ali Jija jest.
“A u hrđu sve.” Na trenutak zatvara oči, a onda
naglo ustaje. Ustaješ i ti, jer će ti se u protivnom lice
naći tik pred njegovim zamrljanim starim hlačama.
“Otpratit ću te do vrata komune, ako odmah krećeš.”
Iznenađena si. “Odmah krećem. Ali ne moraš me
pratiti.” Stvarno nisi sigurna da je to dobra ideja.
Moglo bi privući neželjenu pozornost. Ali Rask
odmahuje glavom, smrknut i čvrsto stisnutih zubi.
“Moram. Idemo.”
Upućuje ti pogled i ovaj put se ti lecaš. Više nije
riječ o tebi. Rulja koja mu je uzela sestru ne bi se na
to odvažila da je on u ono vrijeme bio muškarac.
A možda bi samo ubili i njega.
On nosi tvoj sanduk dok hodate niz Sedam doba,
glavnu gradsku ulicu koja vodi sve do ulaza u grad.
Nervozna si, ali pokušavaš ostavljati dojam
samopouzdanja i opuštenosti, iako si daleko od toga.
Ti ne bi odabrala hodati ovom rutom, među tolikim
ljudima. Ispočetka svu pozornost privlači Rask. Ljudi
mu mašu, dovikuju, prilaze mu da pitaju ima li
ikakvih novosti... a onda uočavaju tebe. Prestaju
mahati. - Prestaju prilaziti i počinju motriti -
izdaleka, u grupama od dvoje ili troje. Poneki vas
slijede. Ništa gore od uobičajenog provincijskog
zabadanja, bar ne na prvi pogled. Ali vidiš da te
grupice i šapuću, osjećaš da zure i sve ti to neugodno
grebe po živcima.
Rask pozdravlja stražare na vratima dok im
prilazite. Ondje je nekih desetak Plećatih koji u
normalnim okolnostima vjerojatno rade kao rudari i
farmeri, i koji se dosta neorganizirano motaju pred
vratima. Dvoje je u promatračnicama sagrađenima
na vrhu zida, odakle vide vrata; dvoje stoje dolje kod
špijunki na vratima. Ostali samo vise uokolo i
izgledaju kao da se dosađuju ili razgovaraju ili se
zafrkavaju. Rask ih je vjerojatno odabrao po
potencijalu za zastrašivanje; svi imaju snažnu
sanzejsku građu i izgledaju kao da bi se dobro snašli
u borbi sve i da nisu naoružani staklonoževima i
samostrijelima kao sad.
Onaj koji izlazi pozdraviti Raska ispred ostalih
zapravo je najsitniji među njima - poznaješ ga, iako
mu se ne sjećaš imena. Njegova djeca su pohađala
tvoje satove u gradskom čuvalištu. Kad se njegov
suženi pogled zaustavlja na tebi, vidiš da se i on sjeća
tebe.
Rask staje i spušta sanduk na tlo. Otvara ga i
predaje ti tvoju naprtnjaču. “Karra” obraća se tvom
poznaniku. “Ovdje je sve u redu?”
 “Dosad je bilo”, odvraća Karra, ne skidajući
pogled s tebe. Koža ti se napinje od načina na koji te
gleda. Motre vas još dva Plećata. Pogledi im lete od
Karre do Raska i natrag, spremni su skočiti na nečiju
zapovijed. Jedna te žena otvoreno strijelja pogledom,
no većina virka prema tebi samo krajičkom oka.
“Drago mi je što to čujem”, kaže Rask. Vidiš da se
malo mršti, možda zato što hvata iste signale kao i ti.
“Hajde reci svojim ljudima da na minutu otvore
vrata.”
Karra ne skida pogled s tebe. “Misliš da je to dobra
ideja, Rask?”
Rask se mršti i oštro korača prema Karri. Rask
nije krupan čovjek - on je Inovator, ne Plećati,
premda te podjele više nisu bitne - ali u ovom
trenutku nije važan njegov stas. “Da”, kaže Rask,
glasom koji je tako dubok i napet da se Karra
napokon usredotočuje na njega, ukočen od
iznenađenja. “Mislim. Otvori vrata, ako nemaš ništa
protiv. Ako nisi previše zauzet, hrđa te izjela.”
Prisjećaš se one rečenice iz kamene predaje,
“Građevine”, stih drugi. Tijelo će oslabiti. Vođa koji
traje uzda se u nešto više od toga.
Karra škrguće zubima, ali trenutak kasnije kima
glavom. Ti pokušavaš ostaviti dojam da si
zaokupljena prebacivanjem naprtnjače na leđa.
Remenje je prelabavo za tebe. Zadnji ih je namještao
Jija.
Karra i ostali čuvari vrata prihvaćaju se posla oko
vitla i kolotura koji služe za podizanje vrata. Tirimski
zid je izgrađen uglavnom od drva. Tirimo nije bogata
komuna koja može kupiti kvalitetan kamen ili
unajmiti dovoljan broj zidara, iako bolje stoji od loše
vođenih komuna ili novokomuna koje još ni nemaju
zidove. Ali vrata su ipak kamenita, jer je to najslabija
točka svakog zida koji štiti komunu. Za tebe ih
moraju tek malo odškrinuti, pa se zaustavljaju već
nakon nekoliko namotaja i nešto dovikivanja između
onih na vitlu i onih koji motre prostor izvan zida da
im ne bi promakli uljezi.
Rask se okreće prema tebi. Očito je da osjeća
nelagodu. “Žao mi je zbog... zbog Jije”, kaže on. Ne
zbog Uchea, ali možda je tako bolje. Moraš ostati
bistre glave. “Ma sranje, zbog svega. Nadam se da ćeš
uhvatiti gada.”
Ti samo odmahuješ glavom. Grlo ti se steže.
Tirimo ti je bio dom deset godina. O njemu si počela
tako razmišljati - kao o domu - tek negdje oko
Ucheova rođenja, ali čak je i to bilo neočekivano.
Sjećaš se kako si lovila Uchea po travnjaku kad je tek
naučio trčati. Sjećaš se kako je Jija pomagao Nassun
napraviti zmaja i puštati ga u zrak. Nije se proslavio;
ostaci tog zmaja još vise na nekom stablu na istočnoj
strani grada.
Ali odlazak nije tako težak kao što si očekivala.
Naročito ne sad, dok ti pogledi tvojih bivših susjeda
klize preko kože poput užeglog ulja.
“Hvala”, mumljaš, aludirajući pritom na mnogo
toga. Rask ti nije morao pomoći. Zapravo je samo
naštetio sebi. Čuvari gradskih vrata sad ga manje
poštuju i govorkat će o ovome. Uskoro će svi doznati
da simpatizira roge, a to je opasno. Starješine si ne
mogu priuštiti takve slabosti pred dolazak petog
doba. Ali sad ti najviše znači upravo taj trenutak
javnog uvažavanja, čime ti je iskazao obzirnost i
poštovanje koje nikad nisi očekivala. Ni sama ne znaš
kako na to odgovoriti.
On kima glavom, obuzet podjednakom
nelagodom, i kreće natrag dok ti hodaš prema
razmaku između vrata i zida. Moguće je da ne vidi da
Karra kima drugoj čuvarici vrata; moguće je da ne
vidi da potonja hitro podiže svoje oružje na rame i
usmjerava ga prema tebi. Moguće je da bi Rask,
razmišljat ćeš kasnije, zaustavio tu ženu ili nekako
spriječio sve što će uslijediti, samo da je vidio.
Ali ti je vidiš, manje-više na rubu svog vidokruga.
Nakon toga se sve odvija prebrzo za razmišljanje. I
zato što ti ne razmišljaš, zato što si se ti trudila ne
razmišljati, i tako se odvikla od razmišljanja, zato što
razmišljanje znači da ćeš se sjetiti da ti je obitelj
mrtva i da je sve što je značilo sreću sada laž i
nastaviš li o tome razmišljati ti ćeš se slomiti i počet
ćeš vrištati i vrištati i vrištati i zato što si nekoć davno
u jednom drugom životu naučila na iznenadne
prijetnje odgovarati na vrlo specifičan način, ti grabiš
zrak oko sebe i vučeš i upireš se nogama o tlo ispod
sebe i stabiliziraš se i sužavaš fokus i kad žena
odapne strelicu iz samostrijela, ona leti prema tebi
poput nejasne mrlje. I djelić sekunde prije no što će
te pogoditi, strelica se rasprskuje u milijun
svjetlucavih, zamrznutih točkica.
(Zloćka, zloćka, kori te glas u tvojoj glavi. Glas
tvoje savjesti, dubok i muški. Tu misao zaboravljaš
gotovo čim ti je sinula. To je glas iz onog drugog
života.)
Života. Gledaš u ženu koje te upravo pokušala
ubiti.
“Koji je to... sranje!” Karra zuri u tebe, kao da je
zapanjen što nisi pala mrtva. Saginje se ruku
stisnutih u šake i praktički poskakuje od
uzrujanosti. “Pucaj opet! Ubij je! Pucaj, Zemlje ti, dok
nas nije...”
“Koji to kurac radite?” Rask, koji je napokon
primijetio što se zbiva, opet kreće prema vama. Ali
već je prekasno.
Duboko ispod tvojih stopala, ispod svačijih
stopala, rađa se potres.
Nije ga odmah lako osjetiti. Sesuna, svijest o
gibanju tla, ne zvoni na uzbunu kao što bi zvonila da
je ovo gibanje zemlje došlo iz zemlje. Zato se ljudi
poput njih boje ljudi poput tebe; vi postojite s one
strane zdravog razuma i protupotresnih mjera. Vi ste
iznenađenje, kao nenadana zubobolja, kao srčani
udar. Vibracija koju si pokrenula uspinje se brzo, kao
rastuća tutnjava napetosti koju se može osjetiti
ušima i nogama i kožom ako ne i podrhtajnicama, ali
tada je već prekasno.
Karra se mršti, gledajući tlo pod svojim nogama.
Žena sa samostrijelom staje usred namještanja druge
strelice. Iskolačenih očiju gleda podrhtavanje tetive
na svom oružju.
Stojiš u kovitlacu sitnih snježnih pahulja i
dezintegrirane strelice iz samostrijela. U krugu od
jednog metra oko tvojih nogu za zbijenu zemlju se
uhvatilo inje. Tvoje pletenice lagano lelujaju na
povjetarcu koji se pojačava.
“Ne smiješ”, Rask šapuće, gledajući ti lice
raširenih očiju. (Ne znaš kako trenutno izgledaš, ali
prizor zacijelo nije ugodan.) Odmahuje glavom kao da
poricanje može zaustaviti to što se događa. Uzmiče za
korak, pa onda za dva. “Essun.”
“Vi ste ga ubili”, kažeš Rasku. Nema u tome ništa
racionalno. Kažeš vi, u množini, iako se obraćaš
konkretnom ti. Rask te nije pokušao ubiti, nije imao
ništa s Ucheom, ali ovaj napad na tebe pokrenuo je
nešto živo, bijesno i hladno. Kukavice. Životinje, koje
gledaju dijete, a vide plijen. Jija je kriv za Uchea, neki
dio tebe to zna - ali Jija je odrastao ovdje, u Tirimu.
Ta mržnja koja može nagnati čovjeka da ubije
vlastitog sina? Došla je od svih ovih ljudi oko tebe.
Rask udiše. “Essun...”
Tlo doline se rascjepljuje.
Početni udar je tako snažan da obara na zemlju
sve koji stoje i ljulja svaku kuću u Tirimu. Kuće se
zatim snažno tresu i štropoću dok udar prerasta u
ravnomjerno, postojano titranje. Prvo se ruši
Saiderova kolesarska radionica jer je stari drveni
okvir zgrade otklizao u stranu sa svojih temelja.
Iznutra se čuje vrištanje i jedna žena uspijeva istrčati
van prije nego što se dovratak iskrivio u unutrašnjost
kuće. Na istočnoj strani grada, najbliže planinskim
hrptovima koji obrubljuju dolinu, pokreće se klizište.
Dio istočnog zida komune i tri kuće nestaju
zdrobljene ispod iznenadne navale mulja u kojem se
miješaju blato, stabla i stijenje. Duboko ispod razine
tla, gdje to ne može primijetiti nitko osim tebe, u
ilovastim stjenkama podzemnog vodonosnika2 iz
kojeg seoski bunari dobivaju vodu nastaju
napukline. Vodonosnik se počinje prazniti. Proći će
još tjedni prije nego što shvate da je to bio trenutak
u kojem si ubila njihov grad, ali sjetit će ga se kad im
bunari presuše.
Time misliš na one koji će preživjeti sljedeće
trenutke. Krug inja i uskovitlanog snijega oko tvojih
nogu počinje se širiti. Ubrzano.
Prvo zahvaća Raska. On pokušava pobjeći dok se
rub tvog torusa kotrlja prema njemu, ali jednostavno
je preblizu. Torus ga zahvaća usred skoka, zaleđuje
mu stopala i skamenjuje noge, proždirući ga sve do
kralježnice. U sljedećem dahu se ruši na tlo, ukočen
poput kamena, kože koja je sad jednako siva kao
njegova kosa. Krug zatim guta Karru, koji još uvijek
vrišti, zahtijevajući da te netko ubije. Vrisak mu
umire u grlu dok se ruši, smrznut u hipu. Zadnji
ostatak toplog daha šišti mu kroz stisnute zube i
zaleđuje tlo iz kojeg upravo kradeš toplinu.
Naravno, ne šiješ smrt samo među svojim
sumještanima. Na tlo smrznuta pada i ptica koja je
sjedila na obližnjoj ogradi. Trava je ukočena, tlo se
stvrdnulo, zrak šišti i urliče dok mu otimaš vlagu i
gustoću... ali nitko ne oblači korotu zbog kišnih
glista.

2 Propusni sloj ili više slojeva u podzemlju koji sadržavaju vodu i kroz koje
se voda može gibati u prirodnim uvjetima. Naziva se još i vodonosni
horizont ili sloj.
 Brzo. Zrak se sad žustro kovitla niz Sedam doba,
drveće šušti, svi koji su u blizini uzbunjeno viču dok
shvaćaju što se zbiva. Tlo se ne prestaje gibati. Ti se
njišeš s tlom, ali kako poznaš njegove ritmove, nije ti
teško balansirati. To činiš bez razmišljanja, jer u tebi
ima mjesta za samo jednu misao.
Ovi ljudi su ubili Uchea. Njihova mržnja, njihov
strah, njihovo ničim izazvano nasilje. Oni.
(On.)
Su ubili tvog sina.
(Jija je ubio tvog sina.)
Ljudi istrčavaju na ulice, vrište i čude se što nije
bilo nikakvog upozorenja, a ti ubijaš sve koji su
dovoljno glupi ili uspaničeni da ti se približe.
Jija. Oni su Jija. Cijeli ovaj zahrđali grad je Jija.
Dvije stvari ipak spašavaju komunu ili bar njezin
veći dio. Prvo, većina zgrada se nije srušila. Tirimo
možda nije tako bogat da gradi od kamena, ali ima
graditelje koji su mahom etični i dovoljno dobro
plaćeni da primjenjuju jedino tehnike koje
preporučuje kamena predaja: serklažni vijenac,
središnju gredu. Drugo, rasjed ove doline - koju ti
trenutno razaraš snagom svog uma - zapravo leži
nekoliko kilometara zapadnije. Zbog tih činjenica će
dobar dio Tirima ovo preživjeti, bar dok bunari ne
presuše.
Zbog tih činjenica. I zbog prestravljenog,
prodornog vriska jednog malog dječaka dok njegov
otac istrčava iz zgrade koja se žestoko njiše. Smjesta
se okrećeš prema tvom zvuku, iz navike, nalazeći
izvor ušima majke. Muškarac objema rukama čvrsto
steže dječaka. Nema čak ni naprtnjaču za bijeg; prvo
i jedino što je ponio je njegov sin. Dječak nimalo ne
sliči Ucheu. Ali zuriš dok dijete poskakuje i pruža
ruke prema nečemu u kući što je muškarac ostavio
(omiljenu igračku? dječakovu majku?) i iznenada,
napokon, misliš.
I onda se zaustavljaš.
Zato što - o, Zemljo bez milosti. Gle što si
napravila.
Potres staje. Opet se čuje šištanje, ovaj put zato
što topliji, vlažniji zrak nadire natrag u prostor oko
tebe. Tlo i tvoja koža smjesta su vlažni od
kondenzacije. Grmljavina u dolini postupno prestaje,
čuje se još samo jecanje i škripa drva koje se ruši i
sirena koja tuli, zakašnjelo i beznadno.
Zatvaraš oči, bolnog i drhtavog tijela, i misliš: Ne.
Uchea sam ubila ja. Samim time što sam mu bila
majka. Lice ti je obliveno suzama. A mislila si da više
ne možeš plakati.
No sad više nitko ne stoji između tebe i vrata. Svi
čuvari vrata koji su to mogli su pobjegli; uz Raska i
Karru ima ih još nekoliko koji su bili prespori.
Podižeš naprtnjaču za bijeg na leđa i krećeš prema
otvoru u vratima, trljajući si lice rukom. I smiješiš se,
gorkim, bolnim osmijehom. Ne možeš poreći ironiju
situacije. Nisi htjela čekati da smrt dođe po tebe. Baš.
Stvarno si glupa. Smrt je uvijek bila ovdje. Smrt
si ti.
***
Uvijek imaj na umu što si ti.
Ploča prva, “O preživljavanju”, stih deseti
 4

Sijenit, izbrašena i ispolirana

KOJE JE OVO SRANJE, MISLI SIJENIT, SKRIVENA IZA MASKE

LJUBAZNOG OSMIJEHA.
Ne dopušta, doduše, da joj se uvrijeđenost vidi na
licu. Sjedi nepomično, bez vrpoljenja. Ruke na kojima
su četiri prsta urešena jednostavnim prstenjem od
karnelijana, bijelog opala, zlata i oniksa drži položene
na koljenima. Rub radnog stola krije ih od
Feldspatinog pogleda, što znači da bi ih mogla
stegnuti u šake a da Feldspat ništa ne primijeti. Ali
baš neće.
“Koraljni grebeni su stvarno zahtjevni, znaš.”
Feldspat, koja u svojim rukama drži veliku drvenu
šalicu sigura, smiješi joj se iznad ruba šalice.
Potpuno joj je jasno što se krije iza Sijenitinog
osmijeha. “Nisu kao običan kamen. Koralj je porozan,
savitljiv. Nije lako postići preciznu kontrolu potrebnu
za njegovo razaranje bez pokretanja cunamija.”
Sijen to može izvesti i u snu. Mogao bi i netko s
dva prstena. Moglo bi i najobičnije zrnce - iako uz
značajnu kolateralnu štetu. Poseže za vlastitom
šalicom sigura, vrti drvenu polukuglu da spriječi
drhtanje prstiju i otpija gutljaj. “Zahvalna sam što si
mi dodijelila mentora, seniorko.”
“Ne, nisi.” Feldspat se također smiješi i otpija
gutljaj sigura. Njezin mali prst, urešen prstenom,
pritom strši uvis. Moglo bi se reći da imaju privatno
nadmetanje, bonton protiv bontona, a pobjedu
odnosi uvjerljivije samozadovoljan osmijeh. “Ako te to
imalo tješi, nitko te zbog toga neće manje cijeniti.”
Zato što svi znaju o čemu se tu zapravo radi. To
ne otklanja uvredu, ali ipak joj pruža neku trunčicu
utjehe. Ako ništa drugo, njezin novi “mentor” nosi
deset prstenova. I to je tješi. Bar imaju visoko
mišljenje o njoj. Iščeprkat će iz ove situacije svaku
mrvu samopoštovanja do koje može doći.
“Nedavno se vratio s obilaska Sjevernog
Sredoširja”, kaže joj Feldspat nježno. Tema o kojoj
razgovaraju s nježnošću nema baš nikakve veze, ali
Sijen cijeni trud starije žene. “U normalnim
okolnostima ga ne bismo opet slali na put bez
prethodnog odmora, ali guverner kvarte inzistira da
moramo što je moguće prije nekako riješiti blokadu
luke u Alliji. To ćeš zapravo obaviti ti; on će te samo
nadzirati. Budete li putovali laganim tempom, bez
pretjeranih skretanja s puta, do Allije će vam trebati
otprilike mjesec dana - nema žurbe, nije da taj
koraljni greben pravi probleme od jučer.”
Tu Feldspat načas izgleda iskreno iznervirano. Bit
će da su joj guverner kvarte u Aliji ili poglavarstvo
Allije jako dodijavali. U svim godinama otkako joj je
Feldspat nadređena, Sijen nije na licu starije žene
nikad vidjela ništa izražajnije od usiljenog osmijeha.
Obje znaju pravila: orogeni iz Uporišta - carski
orogeni, crnokošuljaši, oni koje vjerojatno ne smiješ
linčovati, kako god ih već ljudi žele zvati - uvijek
moraju biti uglađeni i profesionalni. Orogeni iz
Uporišta u javnosti uvijek moraju zračiti
samopouzdanjem i stručnošću. Orogeni iz Uporišta
nikad ne smiju pokazati ljutnju jer to uznemiruje
populaciju ugašenih. S time da Feldspat nikad ne bi
bila tako neumjesna da upotrijebi pogrdu kao što je
ugašeni - ali zato je Feldspat seniorka koja nadzire
druge orogene, dok Sijenit svoje grube rubove brusi
sama. Morat će biti profesionalnija ako ikad želi
zasjesti na Feldspatino mjesto. A čini se da će uz to
morati obaviti i još pokoju sitnicu.
“Kad ću ga upoznati?” pita Sijenit. Otpija gutljaj
sigura kako bi sve skupa zvučalo nonšalantnije. Ovo
dvije stare prijateljice samo malo čavrljaju.
“Kad god želiš.” Feldspat sliježe ramenima.
“Stanuje u seniorskom krilu. Poslali smo mu
obavijest i molbu da dođe na ovaj sastanak...” Opet
izgleda blago iznervirano. Koje li teške situacije za
nju, sigurno se silno muči. “... ali moguće je da nije
primijetio poruku, jer kao što rekoh, još se oporavlja
od obilaska. Nije lako samostalno patrolirati
Likeškim gorjem.”
“Samostalno?”
“Nositelji pet ili više prstenova više ne moraju
imati partnera ili Čuvara za putovanja izvan
Uporišta.” Feldspat pijucka sigur, ne primjećujući
koliko je Sijenit zaprepaštena. “Kad dosegnemo tu
razinu, smatraju da smo toliko ovladali orogenijom
da nam se može dopustiti određena doza
autonomije.”
Pet prstenova. Ona ima četiri. Ovo o ovladavanju
orogenijom je sranje prvog reda; ako ijedan Čuvar
ikad posumnja u spremnost nekog orogena da slijedi
pravila, taj nikad neće zaraditi ni prvi prsten, a
kamoli peti. Ali... “Znači, on i ja ćemo biti sami.”
“Da. Smatramo da je takav aranžman
najprimjereniji, s obzirom na okolnosti.”
Jasno.
Feldspat nastavlja. “Naći ćeš ga u Izgrađenom
ugledu.” To je kompleks zgrada u kojem živi većina
orogena višeg ranga. “Glavna kula, najgornji kat.
Nemamo izdvojene stambene objekte za orogene
najvišeg ranga jer su oni tako rijetki - on je trenutno
jedini koji ima deset prstenova - ali ondje smo mu bar
mogli osigurati nešto više prostora.”
“Hvala ti”, kaže Sijen i opet vrti šalicu. “Otići ću k
njemu čim završimo sastanak.”
Feldspat dugo šuti. Na licu ima još naglašeniji
izraz ugodne ne-, proničnosti nego inače, što Sijenit
shvaća kao upozorenje. Feldspat naposljetku kaže:
“On kao desetoprsteni ima pravo odbiti zadatak, osim
kad se proglasi izvanredno stanje. Bilo bi dobro da to
znaš.”
Čekaj malo. Sijenini prsti prestaju vrtjeti šalicu i
pogled joj leti prema očima starije žene. Je li dobro
čula što je Feld rekla? Nemoguće. Sijen sužava oči i
više uopće ne pokušava sakriti svoju sumnjičavost.
Ali ipak. Feldspat joj da je odstupnicu. Zašto?
Feldspat se usiljeno smiješi. “Ja imam šestero
djece.”
Ah.
Pa, tu se više nema što dodati. Sijen otpija još
jedan gutljaj, trudeći se da ne napravi grimasu kad
dođe do pjeskastog taloga pri dnu šalice. Sigur je
hranjiv, ali bome ga nitko ne pije iz užitka. Radi se
od biljnog soka koji mijenja boju u dodiru s bilo
kakvim kontaminantom, čak i s pljuvačkom.
Poslužuje se gostima i na poslovnim sastancima zato
što je, pa... siguran. To je pristojna gesta koja govori:
Ne trujem te. Bar ne u ovom trenutku.
Sijen se pozdravlja s Feldspat i odlazi iz Sjedišta,
kako nazivaju upravnu zgradu. Sjedište je smješteno
usred spleta manjih zgrada na rubu širokog,
poludivljeg prostora koji pripada Prstenastom vrtu.
Vrt ima površinu od nekoliko jutara i proteže se oko
Uporišta u pojasu dugom nekoliko kilometara. Po
tome se vidi koliko je Uporište golemo: to je grad u
gradu, ugniježđen u većem tijelu Yumenesa poput...
eh. Sijenit bi nastavila misao spoput djeteta u ženinoj
utrobi, ali danas joj se ta usporedba čini naročito
grotesknom.
U hodu kima glavom mlađim kolegama i
kolegicama koje prepoznaje. Neki samo stoje ili sjede
u grupicama i razgovaraju, dok drugi planduju na
travi ili na cvijeću i čitaju, očijukaju, spavaju.
Prstenovani imaju lagodan život, osim kad idu na
kratkotrajne i rijetke zadatke izvan zidina Uporišta.
Šačica zrnaca u pravilnoj koloni stupa vijugavom
kamenom stazom, pod budnim okom juniora koji
volontiraju kao instruktori, ali zrnca još ne smiju
uživati u vrtu; to je povlastica rezervirana za one koji
su prošli test za prvi prsten i kojima su Čuvari
odobrili inicijaciju.
Kao da ih je tom mišlju prizvala, Sijen uočava
nekoliko prilika u tamnocrvenim uniformama koje
zajedno stoje pokraj jednog od brojnih jezeraca u
vrtu. Na drugoj strani jezerca još je jedan Čuvar, koji
se odmara u sjenici obrubljenoj grmovima ruže. Čini
se da uljudno sluša dok jedan mladi junior pjeva za
publiku koja sjedi u blizini. Možda Čuvar stvarno
samo uljudno sluša; događa se. Ponekad čak i njima
treba opuštanje. No Sijen primjećuje da se Čuvarev
pogled zadržava na jednoj konkretnoj osobi u publici:
na mršavom mladiću koji zapravo ne sluša pjevača.
On je zagledan u svoje ruke, sklopljene u krilu. Dva
prsta su mu imobilizirana i čvrsto povezana zavojem.
Sijen nastavlja dalje.
Prvo navraća u Zakrivljeni štit, jedan od brojnih
blokova zgrada u kojima stanuju stotine orogena
juniorskog statusa. Njezini sustanari nisu kod kuće
pa nitko ne gleda dok uzima nekoliko nužnih
predmeta iz svoje škrinje, na čemu je bolno zahvalna.
Ionako će uskoro čuti sve o njezinom novom zadatku,
čim se tračevi prošire. Opet izlazi i naposljetku stiže
do Izgrađenog ugleda. Ta je kula jedna od starijih
građevina u kompleksu Uporišta, niska i široka,
izgrađena od teških bijelih mramornih ploča u
bezličnom stilu netipičnom za inače razuzdaniju,
maštovitiju jumenešku arhitekturu. Velika dvokrilna
vrata vode u prostrano, elegantno predvorje. Zidove i
podove krase rezbarije koje prikazuju scene iz
sanzejske povijesti. Sijen hoda postojanim korakom,
kimajući svim seniorima koje ugleda bez obzira na to
prepoznaje li ih ili ne - eto koliko iskreno želi
Feldspatin posao. Polako se uspinje širokim
stubama, zastajući tu i tamo da se divi igri svjetla i
sjene koja nastaje zbog vješto raspoređenih uskih
prozora. Zapravo nije baš sigurna što te motive čini
tako posebnima, ali svi kažu da su to vrhunska
umjetnička djela, pa je važno da svoje divljenje
demonstrira javno.
Na najgornjem katu, gdje se meki tepih proteže
cijelom duljinom hodnika, a sunčeva svjetlost na
njemu tvori uzorak riblje kosti, Sijen zastaje da dođe
do daha i napokon nalazi nešto čemu se divi od srca:
tišinu. Osamu. U ovom hodniku nema nikoga, čak ni
nižerangiranih juniora koji obavljaju čistačke ili neke
druge dužnosti. Glasine je čula i prije, a sad zna da
su točne: taj desetoprsteni ima cijeli kat za sebe.
To je, dakle, prava nagrada za izvrsnost:
privatnost. I sloboda izbora. Na trenutak je obuzima
tako bolna čežnja da mora zatvoriti oči, a zatim
nastavlja niz hodnik dok ne dospije do jedinih vrata
pred koja je postavljen otirač za noge.
No u tom trenutku oklijeva. Ne zna ništa o tom
čovjeku. Popeo se do najvišeg ranga koji u njihovu
redu postoji, što znači da nikoga više nije briga što
on radi sve dok eventualno nezgodna ponašanja čuva
za sebe. Uz to je riječ o čovjeku koji veći dio svog
života nije imao nikakvu moć i koji je tek nedavno
stekao autonomiju i veće povlastice od drugih ljudi.
Nitko mu neće oduzeti rang zbog tričarija kao što su
sklonost perverzijama ili zlostavljanju. Bar ne ako
mu je žrtva samo druga orogenka.
Bezveze se premišlja. Ona nema izbora. Sijenit s
uzdahom kuca na vrata.
 No budući da ne očekuje toliko osobu, koliko
kušnju koju mora izdržati, iskreno je iznenađena kad
se iz sobe oštro javi razdražen glas: “Što je?”
Sijen se još nije prestala pitati kako da na to
odgovori, a na kamenu već odjekuju koraci - žustri
su, čak i oni zvuče razdraženo - i vrata se naglo
otvaraju. Muškarac koji stoji pred njom i strijelja je
pogledom odjeven je u zgužvani haljetak, kosa mu je
na jednoj strani glave spljoštena, a na obrazu ima
zemljovid nasumce iscrtan tragovima tkanine. Mlađi
je nego što je očekivala. Nije mlad; gotovo je
dvostruko stariji od nje, ima najmanje četrdeset
godina. Ali mislila je... tja. Upoznala je toliko orogena
sa šest i sedam prstenova koji su zašli u šesto i
sedmo desetljeće života da je očekivala da će ovaj s
deset prstenova biti prastar. I smireniji,
dostojanstveniji, hladnokrvniji. Nešto. Čak ni ne nosi
svoje prstenje, iako Sijen primjećuje svjetlije prugice
na nekoliko prstiju dok on ljutito maše rukama.
“Što je sad, tako ti svakog dvominutnog drhtaja
tla?” Na to Sijen samo zuri u njega, a on se prebacuje
na drugi jezik - neki koji nikad prije nije čula, iako
zvuči neodređeno primorski i definitivno bijesno.
Muškarac rukom trlja kosu, a Sijen malo nedostaje
da se nasmije. Ima gustu kosu punu sitnih, zbijenih
kovrča koju treba oblikovati da bi izgledala dotjerano,
a on je ovako samo još više zapetljava.
“Rekao sam Feldspat”, kaže on, sad opet na
savršeno tečnom sanzejskom, očito se silno trudeći
da ostane strpljiv, “i ostalim klepetavim zabadalima
u seniorskom savjetodavnom odboru da me ostave
na miru. Tek sam se vratio iz obilaska, u zadnjih
godinu dana nisam za sebe imao ni dva sata koja
nisam morao dijeliti ili s konjem ili s nekim
neznancem, i ako si ovamo došla s novim
zapovijedima, zaledit ću te na licu mjesta.”
Prilično je sigurna da je to hiperbola, osim što se
on ne bi smio služiti takvim hiperbolama: orogeni iz
Uporišta se oko nekih stvari jednostavno ne šale. To
je jedno od nepisanih pravila... ali možda su tipovi s
deset prstenova iznad takvih stvari. “Ne baš sa
zapovijedima”, uspijeva nekako istisnuti, a njegovo
lice se iskrivljuje.
“Onda me ne zanima što si mi došla reći. Goni se
u hrđu.” I počinje joj zatvarati vrata pred nosom.
Sijen prvo ne može vjerovati svojim očima. Dobro,
što je ovo... Stvarno? Zar poniženjima nema kraja?
Već je dovoljno loše što ovo uopće mora raditi, a sad
bi još trebala trpjeti i njegov bezobrazluk?
Podmeće nogu pred vrata dok još nisu uhvatila
zamah i zatvorila se i naginje se naprijed da kaže: “Ja
sam Sijenit.”
Po njegovu razjarenom pogledu vidi da mu to
ništa ne znači. On duboko udiše. Očito je da se
sprema vikati, Sijen ne zna točno što, ali ni ne zanima
je, pa ga presijeca i zajedljivo mu kaže: “Došla sam se
jebati s tobom, vatra te spržila. Je li ti sad
prihvatljivije što remetim tvoj popodnevni sanak?”
Malo je sablažnjena vlastitim rječnikom, a i
bijesom koji osjeća. No uglavnom je zadovoljna, jer
mu je to zavezalo tu hrđavu jezičinu.
On je pušta da uđe.
 Sad vlada nelagoda. Sijen sjedi za malim stolom
u njegovu apartmanu - u apartmanu, ima cijeli
apartman s namještenim sobama samo za sebe - i
gleda ga kako se meškolji. On sjedi na jednoj od sofa
u sobi, točnije, na samom rubu sofe. Na onom koji je
dalje od Sijen, primjećuje ona, kao da se ne usudi
sjesti bliže.
“Nisam očekivao da će tako brzo početi ponovo”,
kaže on, gledajući u isprepletene prste svojih ruku.
“Mislim, stalno mi govore da postoji potreba, ali to
je... nisam...” Uzdiše.
“Onda ti ovo nije prvi put”, veli Sijenit. Pravo
odbijanja je dobio tek s desetim prstenom.
“Ne, ne, ali...” Duboko udiše. “Nisam uvijek znao.”
“Nisi znao što?”
Radi grimasu. “S prvih nekoliko žena... Mislio
sam da su zainteresirane.”
“Mislio si da...” I onda joj sviće. Naravno da se
uvijek ostavlja prostor za demanti; čak ni Feldspat
nije eksplicitno rekla Zadatak ti je da u sljedećih
godinu dana rodiš dijete ovog muškarca. To plesanje
oko istine tobože sve čini lakšim. Njoj se uvijek činilo
besmislenim. Zašto se pretvarati da je situacija
drugačija nego što jest? Ali sad razumije da se on nije
pretvarao. Zaprepaštena je, ozbiljno. Kako može biti
tako naivan?
On baca pogled prema njoj i lice mu poprima
ojađen izraz. “Da, znam.”
Ona vrti glavom. “Tako znači.” Nije bitno. Ne rade
ovo zbog njegove pameti. Sijen ustaje i otkopčava
remen uniforme.
 On zuri. “Samo tako? Ni ne poznam te.”
“Ni ne moraš me poznavati.”
“Nisi mi čak ni simpatična.”
Nije ni on njoj, ali Sijen se suzdržava od isticanja
te očigledne činjenice. “Menstruacija mi je završila
prije tjedan dana. Ovo je pravi trenutak. Ako ti je tako
draže, ti samo mirno lezi i pusti da ja sve obavim.”
Sijen se ne može pohvaliti ogromnim iskustvom, ali
nije baš riječ o zadatku na razini tektonike ploča.
Skida jaknu uniforme i pokazuje mu što ima u džepu:
bočicu lubrikanta, manje-više punu. On izgleda
blago zgroženo. “U stvari, vjerojatno je bolje da se
uopće ne mičeš. I bez toga će nam biti dovoljno
neugodno.”
I on ustaje, ali zato da uzmakne pred njom. Njegov
uzbunjeni izraz lica - pa... ne, zapravo nije smiješan.
Ali Sijenit ipak osjeća određeno olakšanje zbog
njegove reakcije. I ne samo olakšanje. Ovdje je on
slabija strana, unatoč tome što ima deset prstenova.
Ona će morati nositi dijete koje ne želi, što je može
ubiti, a čak i ako je ne ubije, zauvijek će joj
promijeniti tijelo, ako ne i život - ali za utjehu, barem
ovdje i sad ona zauzima poziciju moći. A to sve ovo
čini... možda ne toliko prihvatljivim, koliko
podnošljivim, jer bar ima kontrolu.
“Ne moramo ovo raditi”, izlijeće mu. “Ja imam
pravo odbijanja.” Radi grimasu. “Znam da ti nemaš,
ali ja imam. Tako da...”
“Nemoj odbiti”, kaže ona, mršteći se.
“Molim? Zašto ne?”
 “Kao što si i sam rekao: ja ovo moram učiniti. Ti
ne moraš. Ako neću s tobom, morat ću s nekim
drugim.” Feldspat je rodila šestero djece. Ali Feldspat
nikad nije bila orogenka velikog potencijala. Sijenit to
jest. I ako ne bude pazila, ako naljuti pogrešne ljude,
ako dopusti da joj prilijepe etiketu problematične
osobe, oni će joj uništiti karijeru i zauvijek je ostaviti
u Uporištu, gdje joj neće preostati ništa drugo nego
da leži na leđima i pretvara muško stenjanje i prdeže
u dojenčad. A u tom slučaju će imati sreće ako ostane
na samo šestero djece.
On zuri kao da je ne razumije, iako Sijen zna da
je razumije. Kaže mu: “Samo si želim ovo skinuti s
vrata.”
Tu je iznenađuje. Mislila je da će nastaviti
zamuckivati i prigovarati, ali on samo steže u šaku
ruku koja mu je visjela uz bok i skreće pogled u
stranu dok škrguće zubima. I dalje izgleda smiješno
u tom haljetku, sav raščupan, ali taj izraz lica... kao
da mu je netko naredio da se podvrgne mučenju.
Sijen zna da nije ljepotica, bar ne prema
ekvatorijalnim mjerilima. Prava je sredoširska
mješanka. Ali očito je da ni on nije neka plemenita
loza: ima tu kosu, i kožu koja je tako crna da ima
gotovo plavičastu notu, a osim toga je i sitan. Točnije,
njezine je visine, što je visoko i za žene i za muškarce
- ali sav je žilav, nema u njemu širine ili
impozantnosti. Ako je među precima imao Sanzejce,
to je bilo davno, i nisu mu prenijeli ništa od svoje
tjelesne superiornosti.
“Želiš si to skinuti s vrata”, mumlja on. “Dobro.”
Onaj mišić u njegovoj vilici samo što mu ne iskoči iz
kože, toliko škrguće zubima. I - ajme. Odjednom je
sretna što ne gleda u nju. Jer to što se vidi na njegovu
licu, to je mržnja. Već ju je viđala na licima drugih
orogena - tako joj hrđe, i ona je osjeća, kad može
uživati u luksuzu samoće i nesputane iskrenosti - ali
ona je nikad nije tako otvoreno pokazivala. Kad joj na
kraju uputi pogled, Sijen mora dati sve od sebe da se
ne lecne.
“Ti se nisi ovdje rodila”, kaže on. Sad je hladan.
Treba joj nekoliko sekundi da shvati da je to pitanje.
“Nisam.” Ne sviđa joj se uloga ispitanice. “A ti?”
“Oh, da. Ja sam napravljen po mjeri.” Smiješi se.
Čudno je vidjeti osmijeh nakalemljen na toliku
mržnju. “Nije bilo improvizacije, kao s našim
budućim djetetom. Ja sam odvjetak dviju najstarijih,
najblistavijih loza, tako mi bar kažu. Imao sam
Čuvaricu praktički od rođenja.” Gura ruke u džepove
zgužvanog haljetka. “Ti si divlja.”
Ovo je zatiče nespremnu. Sijen se u jednom
trenutku čak pita je li to neki novi način da se kaže
“roga” a onda shvaća što je htio reći. E sad je stvarno
pretjerao. “Gle, nije me briga koliko prstenova imaš..
“Htio sam reći da te tako oni zovu.” Opet se
smiješi, a njegova gorčina toliko je bliska njezinoj da
Sijen od zbunjenosti ostaje bez teksta. “Možda nisi
znala. Divlji - oni koji su došli izvana - često ni ne
znaju da ih tako zovu, niti ih je briga. Ali kad se rodi
orogen, a roditelji nisu orogenični, niti vuku porijeklo
iz obitelji u kojima se kletva već javljala, oni vas vide
kao divlje. Kao neukroćene mješance, za razliku od
pitomih čistokrvnih pasmina kao što sam ja.” Dok
trese glavom, trese mu se i glas. “A prava istina je da
vas nisu mogli predvidjeti. Vi ste dokaz da oni nikad
neće razumjeti orogeniju; to nije znanost, to je nešto
drugo. I oni nas nikad neće moći stvarno kontrolirati.
Bar ne u potpunosti.”
Sijen ne zna što bi rekla. Nije znala to o divljima,
a ni da je i po čemu drugačija - iako, kad sad
razmišlja o tome, gotovo svi orogeni koje pozna su se
rodili u Uporištu. I da, primijetila je kako je gledaju.
Ali mislila je da je to zato što su oni s Ekvatora, a ona
je iz Sjevernog Sredoširja ili zato što je svoj prvi
prsten dobila prije njih. Ipak, sad kad je to rekao... je
li to što je divlja tako loše?
Valjda jest. Ako je problem u tome što su divlji
orogeni nepredvidljivi... pa, ionako svi orogeni
moraju dokazati da su pouzdani. Uporište mora
štititi svoju reputaciju; to je jedan faktor. Zato su tu
i obuka, uniforma i beskonačna pravila kojih se
moraju pridržavati, ali i uzgoj nove generacije igra
ulogu. Zašto bi inače bila tu gdje je sad?
Čak joj pomalo laska što unatoč njezinu statusu
divlje orogenke žele unijeti neke njezine osobine u
linije koje kultiviraju. A onda se pita zašto se uopće
trudi pronaći svjetliju stranu svoje degradacije.
Toliko se zadubila u svoje misli da joj njegov
umoran uzdah kapitulacije dolazi kao iznenađenje.
“Imaš pravo”, kaže on odsječno, sad posve
službenim tonom. Ovo je ionako moglo imati samo
jedan ishod. A službena distanca će im pomoći da
sačuvaju neki privid dostojanstva. “Oprosti. Ti si...
hrđe mu Zemljine. Da. Ajmo to skinuti s vrata.”
 Odlaze u njegovu spavaču sobu, gdje se on
razodijeva, liježe na krevet i neko vrijeme sam radi na
svojoj erekciji, bez nekog većeg uspjeha. Tako je to
kad moraš u krevet sa starijim muškarcem,
zaključuje Sijen - iako će zapravo prije biti da ništa u
seksu ne ide glatko kad ti nije do seksa. Pazi da
zadrži neutralni izraz lica dok sjeda pokraj njega i
miče njegove ruke u stranu. On izgleda posramljeno,
a ona psuje jer ako sad postane sav sapet, ovo će
potrajati cijeli dan.
Ali sad kad je ona preuzela inicijativu, malo je
živnuo, možda zato što može zatvoriti oči i zamišljati
da njezine ruke pripadaju nekome koga stvarno želi.
Sijen stišće zube, opkoračuje ga i jaše tako dugo da
joj bedra bride, a grudi je bole od poskakivanja.
Lubrikant pomaže samo donekle. Ne osjeća s njim
istu nasladu kao kad koristi dildo ili vlastite prste. No
čini se da njemu njegova fantazija pomaže, jer nakon
nekog vremena ispušta nekakav otegnuti jecaj i
napokon su gotovi.
Sijen već obuva čizme. On uzdiše i sjeda gledajući
je tako turobnim pogledom da ju je sad nekako sram
zbog svega što mu je maloprije radila.
“Kako si ono rekla da se zoveš?” pita.
“Sijenit.”
“Tako su te roditelji nazvali?” Na njezin bijesan
pogled usta mu se trzaju, premda se to ne može
nazvati osmijehom. “Oprosti. Samo sam
ljubomoran.”
“Ljubomoran?”
 “Rođen sam u Uporištu, sjećaš se? Uvijek sam
imao samo to jedno ime.”
Oh.
Zastaje. Očito je da mu ovo teško pada. “Ti mene
možeš oslovljavati kao, uh...”
Sijen ga prekida, jer mu već zna ime, a osim toga,
ne namjerava ga oslovljavati nikako drugačije nego s
ti, što će biti sasvim dovoljno da ga ne brka s njihovim
konjima. “Feldspat kaže da sutra moramo krenuti u
Alliju.” Navlači i drugu čizmu i ustaje da joj peta lakše
sjedne na mjesto.
“Nova misija? Već?” Uzdiše. “To sam trebao i
očekivati.”
Da, trebao je. “Ideš sa mnom kao mentor i da mi
pomogneš ukloniti nekakve koralje iz luke.”
“Aha.” I on zna da je to čisto prodavanje magle.
Postoji samo jedan razlog zbog kojeg bi njega poslali
na takav zadatak. “Jučer sam dobio dosje s osnovnim
informacijama. Vidim da ću ga ipak morati pročitati.
Hoćeš li da se nađemo pred konjušnicom u podne?”
“Tko ovdje ima deset prstenova, ti ili ja?”
On si trlja lice objema rukama. Sijen se malo kaje.
Trunčicu.
“Dobro”, kaže on, opet sasvim služben. “Vidimo se
u podne.”
Sijen kreće van. Sva bridi, iznervirana je što
osjeća njegov miris na sebi i umorna. Vjerojatno je
ponajviše iscrpljuje stres zbog spoznaje da će provesti
mjesec dana na putu s muškarcem kojeg ne podnosi,
i s kojim mora raditi stvari koje ne želi, na traženje
ljudi koje sve više prezire.
Ali tako zna da je civilizirana - jer radi što joj
nadređeni kažu, za takozvano opće dobro. Osim toga,
ne može se reći da Sijen neće iz ovoga izvući nikakvu
korist: nekih godinu dana neugode, dojenče koje ne
mora podizati jer će ga preuzeti čuvalište za malu
djecu čim se rodi i prestižna misija koju će obaviti
pod mentorskim vodstvom moćnog seniora. S tim
iskustvom i porastom reputacije bit će nadomak
petog prstena. A s petim prstenom dolazi vlastiti
stan; neće više imati sustanare. Bolje misije, duži
dopusti, veće pravo glasa kad je njezin život u
pitanju. To je vrijedno žrtve. Vatre mu Zemljine, to je
vrijedno žrtve.
Sijen si to ponavlja cijelim putem do svoje sobe.
Pakira se za put, posprema sobu da je na povratku
dočeka uredan i čist prostor i tušira se, metodički
ribajući svaki milimetar tijela koji može dosegnuti
dok je koža ne zapeče.

***

“Recite im da će jednog dana biti veliki,

kao mi. Recite im da imaju svoje mjesto
među nama, bezobzira na to kako
postupamo s njima. Recite im da moraju
zavrijediti poštovanje koji svi ostali
dobivaju automatski. Recite im da će biti
prihvaćeni ako zadovolje standard;
standard je, naravno, savršenstvo. Ubijte
sve koji te kontradikcije ismijavaju, a
 ostalima kažite da su ubijeni zaslužili
uništenje zbog svoje slabosti i sumnje. I
onda ih pustite da se satiru dok
pokušavaju ostvariti neostvarivo.”
Erlsset, dvadeset treći car Sanzejskog ekvatorijalnog
saveza, u trinaestoj godini Zubatog doba. Komentar
zabilježen na jednom domjenku, nešto prije osnivanja
Uporišta.
 5

nisi sama

NOĆ JE. SJEDIŠ U MRAČNOJ ZAVJETRINI JEDNOG BRIJEGA.

Potpuno si premorena. Masovno ubijanje je
naporan posao. Tim više što nisi napravila ni
približno onoliku štetu koliku si mogla s obzirom na
to koliko si se na početku zahuktala. Orogenija je
čudna jednadžba. Uzimaš energiju iz gibanja, topline
i živih organizama u svojoj okolini, amplificiraš je
nekim neobjašnjivim procesom zgušnjavanja,
katalize ili polupredvidljive igre na sreću i istiskuješ
gibanje, toplinu i smrt iz zemlje. Koliko energije
uneseš, toliko energije moraš potrošiti. Ali
obuzdavati sve to što si unijela u sebe da ne pretvoriš,
vodonosni sloj doline u gejzir i da ne razneseš tlo u
komadiće od tebe zahtijeva napor od kojeg bole zubi
i očne jabučice. Dugo si pješačila u pokušaju da
sagoriš bar dio te ukradene energije, ali ona ti još
buja pod kožom iako je tijelo sve umornije, a noge sve
bolnije. Ti si oružje zamišljeno da pokreće planine.
Šetnja tu nije od velike pomoći.
Ipak si hodala dok se nije smračilo, i još neko
vrijeme nakon toga, i sad si ovdje, šćućurena i sama
na rubu starog, nezasijanog polja. Bojiš se zapaliti
vatru, iako je sve hladnije. Bez vatre ne vidiš gotovo
ništa, ali isto tako ništa ne vidi tebe: ženu bez
pratnje, pune naprtnjače, koja za obranu ima samo
nož. (Nije da si bespomoćna, ali napadač to neće
shvatiti dok ne bude prekasno, a ti bi radije da danas
više nikoga ne moraš ubiti.) U daljini vidiš tamni luk
visinske ceste koji se nadvija iznad ravnice kao da ti
se podsmjehuje. Visinske ceste obično su osvijetljene
električnim svjetiljkama, zahvaljujući Sanzeji, ali ne
čudi te što je ova u mraku: čak i da nije bilo potresa
na sjeveru, standardna petodobna procedura nalaže
obustavljanje svih nepotrebnih hidroenergetskih i
geomeštrijskih aktivnosti. A i predaleko je da zbog nje
mijenjaš rutu.
Odjevena si u jaknu, a u polju se nemaš čega
bojati osim miševa. Neće te ubiti spavanje bez vatre.
Uostalom, vidljivost je relativno dobra unatoč tome
što nemaš ni vatru ni fenjere. Nebo nad tobom
prekrivaju valovite pruge oblaka nalik na okopane
redove u vrtu koji si nekoć obrađivala. Vidljivi su jer
nešto na sjeveru odozdol obasjava oblake, tvoreći na
njima uzorak u kojem se trake crvenog svjetla
izmjenjuju sa sjenama. Ako se zagledaš u tom
smjeru, vidiš neravne obrise planina na sjevernom
horizontu i treperenje udaljenog plavičastosivog
obeliska čije podnožje proviruje kroz nakupinu
oblaka, ali to ti ništa ne govori. Bliže tebi čuje se
lepet, možda neko jato šišmiša u potrazi za hranom.
Malo je kasno za njih, ali s početkom petog doba sve
se mijenja, upozorava kamena predaja. Sva živa bića
čine što moraju da se pripreme i da prežive.
Izvor onog sjaja je iza planina, kao da je zalazeće
sunce zalutalo i ondje zapelo. Ti znaš što uzrokuje taj
sjaj. Vjerojatno bi bilo začuđujuće izbliza vidjeti
prizor velikog, užasnog rascjepa koji riga vatru prema
nebu, osim što ga ti nikad ne želiš vidjeti.
 A ni nećeš, jer putuješ na jug. Čak i da se Jija nije
od početka kretao u tom smjeru, sigurno bi skrenuo
na jug nakon potresa sa sjevera. To je jedina
razumna ruta.
Istini za volju, lako je moguće da se čovjeka koji
je u stanju nasmrt premlatiti vlastito dijete više ne
može smatrati razumnim. A što se tiče žene koja je to
dijete našla pa je na tri dana prestala misliti... hmm,
isto vrijedi i za tebe. Ali nema ti druge nego slijediti
svoje ludilo.
Večerala si nešto iz naprtnjače: trajni kruh
premazan slanom paštetom od akabe. Tu si
staklenku ubacila unutra dok si još imala život i
obitelj. Akaba se dobro drži nakon otvaranja, ali ne
može trajati vječno. Sad kad si je načela, morat ćeš
je jesti za svaki obrok dok je ne potrošiš. Ne smeta,
ukusna je. Popila si vodu iz čuturice koju si napunila
prije nekoliko kilometara, na pumpi jednog svratišta
uz cestu. Bilo je ondje i drugih ljudi, njih bar
četrdesetak. Neki su se ulogorili oko svratišta dok su
se drugi zaustavili samo nakratko. Svima se na licu
vidjelo nešto što počinješ prepoznavati kao polagani
rast panike. To je zato što svi napokon počinju
shvaćati što znače potres, crveni sjaj i nebo puno
oblaka, a naći se izvan zidova komune u takvom
trenutku dugoročno predstavlja smrtnu presudu,
osim za malobrojne koji su spremni postati dovoljno
brutalni ili izopačeni da neće prezati ni od čega. Čak
ni takvi ne mogu računati na ništa više od puke
šanse za preživljavanje.
Dok si se ogledavala oko sebe, procjenjujući lica,
odjeću, tijela, prijetnju, bilo ti je očito da nijedna
osoba u svratištu ne želi vjerovati da bi ona mogla
tako nisko pasti. Nitko nije izgledao kao da ima fetiš
na preživljavanje u divljini ili kao da je potencijalni
vojni vođa. U svratištu si vidjela obične ljude, neke
još blatnjave nakon izvlačenja iz klizišta ili srušenih
zgrada, neke još krvave zbog nespretno povezanih ili
netretiranih rana. Vidjela si putnike, koje je ovo
zateklo daleko od doma; preživjele, koji više nemaju
domove. Vidjela si starca u noćnoj košulji, poderanoj
i prašnjavoj na jednoj strani, koji je sjedio s mladićem
odjevenim samo u majicu dugih rukava zamrljanu od
krvi. Obojici su pogledi bili tupi od tuge. Vidjela si
dvije žene koje su se grlile, njišući se skupa u
pokušaju da se utješe. Vidjela si muškarca tvoje dobi,
po izgledu bi se reklo Plećatog, koji je postojano zurio
u svoje velike ruke i široke prste, kao da se možda
pita je li dovoljno zdrav i dovoljno mlad da negdje
nađe mjesto za sebe.
Na takve te priče kamena predaja pripremila, iako
su nedvojbeno tragične. Ali nigdje u kamenoj predaji
se nijednom riječju ne spominju muževi koji ubijaju
vlastitu djecu.
Naslanjaš se na stari stup koji je netko zabio u
brijeg - možda je u pitanju ostatak neke ograde koja
je tu završavala - i padaš u san s rukama zavučenima
u džepove jakne i koljenima privučenima na prsa. A
onda polako postaješ svjesna da se nešto promijenilo.
Ne po zvuku, čuju se samo vjetar i drač i šuškanje
trave. Nikakav se drugi miris ne probija kroz blagu
aromu sumpora na koju si se već privikla. Ali nešto
se osjeti. Nešto drugo, tu negdje u blizini.
Netko drugi.
 Naglo otvaraš oči i dobar dio tvoje svijesti već
ponire u zemlju, spreman na ubijanje. Ostatak se
zamrzava - jer koji metar dalje, prekriženih nogu na
travi sjedi i u tebe gleda mali dječak.
To da je dijete ne shvaćaš odmah. Tamno je. On je
taman. Pitaš se je li iz neke priobalne komune na
istoku. Ali uto mu novi dašak vjetra podiže pramen
kose pa sad vidiš da je ravna poput trave oko tebe.
Da nije možda sa Zapadne obale? Ostatak kose mu
je zalizan pomoću... pomade za kosu ili nečeg sličnog.
Ne. Ipak si ti majka. To je zemlja. Prekriven je
zemljom.
Veći je od Uchea, ali ne i od Nassun, dakle može
mu biti šest ili sedam godina. Zapravo nisi sigurna je
Ii on ili ona; to ćeš sa sigurnošću utvrditi malo
kasnije. Zasad se moraš pouzdati u svoju procjenu.
Sjedi nekako zgureno, što bi bilo čudno za odraslu
osobu, ali je savršeno normalno za dijete koje nitko
ne podsjeća da mora sjediti uspravnije. Neko vrijeme
zuriš u njega. On zuri u tebe. Vidiš bjelasanje
njegovih očiju.
“Zdravo”, kaže on. Glas dječaka, visok i zvonak.
Dobro si procijenila.
“Zdravo”, naposljetku kažeš i ti. Ovako započinju
mnoge priče strave i užasa u kojima se zaplet vrti oko
grupa divljih malih beskomunaca koji na kraju
ispadnu ljudožderi. Doduše, za to je još malo rano,
peto doba je tek započelo. “Odakle dolaziš?”
Sliježe ramenima. Ne zna, a možda ni ne mari.
“Kako se zoveš? Ja sam Hoa.”
 Maleno, čudno ime, ali svijet je veliko, čudno
mjesto. Zapravo je čudnije to što ti je rekao samo
jedno ime. Možda je još premalen da se služi imenom
svoje komune, ali valjda je naslijedio ime korisne
kaste svog oca. “Samo Hoa?”
“Mmm-hmm.” Kima glavom, izvija se u stranu da
na tlo odloži nekakav zamotuljak, tapšući ga kao da
provjerava je li sve u redu s njim. “Smijem li spavati
ovdje?”
Ogledavaš se, hvataš vibracije tla i slušaš. Miče se
jedino trava; u blizini nema nikoga osim dječaka. To
ne objašnjava kako ti se približio bez ijednog šušnja
- ali mali je, a ti iz iskustva znaš da mala djeca umiju
biti vrlo tiha kad to žele. No to obično znači da nešto
smjeraju. “Tko je još s tobom, Hoa?”
“Nitko.”
Premračno je da vidi kako si suzila oči, ali on
nekako ipak reagira i naginje se prema tebi.
“Ozbiljno! Sam sam. Vidio sam i neke druge ljude uz
cestu, ali nisu mi bili simpatični. Od njih sam se
sakrio.” Stanka. “Ti si mi simpatična.” .
No krasno.
Uzdišući, ponovo zavlačiš ruke u džepove i
povlačiš svijest iz zemlje. Dječak se malo opušta -
toliko uspijevaš vidjeti - i počinje se pružati na golo
tlo.
“Čekaj”, kažeš i posežeš za naprtnjačom.
Dobacuješ mu vreću za spavanje. On je hvata i
premda prvo izgleda zbunjeno, brzo shvaća tvoju
namjeru. Sretno razmotava vreću i liježe na nju
sklupčan poput mačke. Ne da ti se objašnjavati da to
nije pravi način.
Možda laže. Možda je opasan. Ujutro ćeš ga
otjerati jer ne želiš dijete na grbači; usporit će te. I
netko ga sigurno traži. Neka majka negdje, čije dijete
nije mrtvo.
Ali noćas se možeš bar nakratko ponašati kao
ljudsko biće. Opet se naslanjaš na stup i zatvaraš oči
da zaspeš.
Ujutro počinje kiša od pepela.

***

Oni su nešto tajanstveno, razumijete,

nešto alkemično. Kao orogenija, kad bi
orogenija mogla manipulirati beskonačno
sitnom strukturom same materije umjesto
planinama. Očito je da imaju određenu
srodnost s ljudima, što ističu time što se
pred nama najčešće pojavljuju nalik na
skulpture, ali logično je pretpostaviti da
mogu poprimiti i druga obličja. Mi to
ionako ne možemo znati.
Umbl Inovator Allia, “Traktat o umnim bićima neljudskog
porijekla”, Šesto sveučilište, 2323. od osnivanja
Carstva/2. godina Kiselog doba
 6

Damaya, u sitan prah smrvljena

PRVI DANI PUTOVANJA SA SCHAFFOM PROTJEČU MIRNO. To ne znači da

su Dosadni. Ima dosadnih dijelova, na primjer kad
carska cesta kojom jašu prolazi kroz beskonačna
polja kirge rebrašice i samišeta ili pak kad polja
prerastu u poteze tamne šume koja je tako tiha i
gusta da se Damaya praktički ne usuđuje zucnuti da
ne razljuti drveće. (Drveće iz priča uvijek se zbog
nečega ljuti.) Ali i to joj je novo, jer dosad nikad nije
išla dalje od Palele, čak ni do Brevarda s ocem i
Chagom kad su njih dvojica išli na tržnicu. Trudi se
ne izgledati kao totalna seljanka koja bleji u svaku
neobičnost kraj koje prođu, ali ponekad si ne može
pomoći, čak ni onda kad sluti da se Schaffa smijulji
iza njezinih leđa. Neka joj se smije, zapravo joj to ni
ne smeta.
Brevard je zbijen i skučen i visok, što je nešto što
nikad prije nije doživjela. Dok ujahuju u grad,
Damaya skutreno sjedi u sedlu i gleda uvis u zgrade
koje se s obje strane ulice nadvijaju nad njima,
pitajući se koliko se često ruše na prolaznike. Čini se
da nitko osim nje ne primjećuje da su te zgrade
bizarno visoke i natiskane jedna uz drugu, što
sigurno znači da su to namjerno napravili. Uokolo se
motaju deseci i deseci ljudi iako je sunce već zašlo i
oni bi se po njezinu računanju svi trebali spremati na
spavanje.
 Ali ne spremaju se. Prolaze pokraj zgrade koja sva
blista od uljanica i koja odjekuje tako grohotnim
smijehom da Damaya ne može odoljeti a da ne upita
kakvo je to mjesto. “To je svojevrsna gostionica”,
odgovara Schaffa i onda se smije kao da je Damaya
naglas izgovorila i ono pitanje koje joj se mota po
glavi. “Ali mi nećemo tu odsjesti.”
“Stvarno je bučna”, slaže se ona, nastojeći zvučati
upućeno.
“Hmm, da, i to. No veći problem je u tome što to
nije primjereno mjesto za djecu.” Damaya čeka
objašnjenje, ali Schaffa ga ne daje. “Idemo u lokal u
kojem sam već odsjedao. Hrana je pristojna, kreveti
čisti i naše stvari vjerojatno neće do jutra dobiti
noge.”
I tako provode Damayinu prvu noć u gostionici.
Njoj je sve šokantno: večeranje u prostoriji punoj
neznanaca, hrana drugačijeg okusa od one koju su
pripremali njezini roditelji ili Chaga, kupanje u
velikoj keramičkoj kadi ispod koje gori vatra umjesto
u hladnom vodom napunjenoj polovici nauljene
bačve u kuhinji, spavanje u krevetu koji je veći od
njezina i Chagina zajedno. Schaffin krevet je još veći,
s razlogom, Schaffa je ogroman, ali Damaya ipak zuri
razjapljenih usta dok ga Schaffa vuče pred vrata
sobe. (To je već viđala; otac je radio isto kad god bi
krenule priče o beskomuncima na cestama oko
grada.) Za veći krevet je morao dodatno platiti.
“Spavam kao potres”, kaže on, smiješeći se kao da je
to vic. “Ako je krevet preuzak, samo se otkotrljam s
njega.”
 Nije joj jasno na što aludira dok je usred noći ne
probudi njegovo stenjanje i bacanje u snu. Ako je u
pitanju noćna mora, očito je grozna, i Damaya se
neko vrijeme pita bi li trebala ustati da ga pokuša
probuditi. Ona mrzi noćne more. Ali Schaffa je
odrastao čovjek, a odrasli trebaju san; tako je bar
govorio njezin otac kad god bi ona ili Chaga napravili
nešto što bi ga probudilo. I uvijek se zbog toga ljutio
na njih, a ona ne želi da se Schaffa ljuti na nju. On
je jedina osoba na cijelom svijetu kojoj je stalo do nje.
Tako samo leži, zabrinuta i neodlučna, sve dok on ne
vikne nešto nerazumljivo, što zvuči kao da umire.
“Jesi li budan?” To kaže vrlo tiho, jer je očito da
sanja - ali čim je progovorila, on se budi.
“Što je?” Glas mu je promukao.
“Zvučao si...” Nije sigurna kako da se izrazi. Kao
da imaš noćnu moru je nešto što bi njezina majka
rekla njoj. Smiju li se takve stvari govoriti velikim,
snažnim, odraslim ljudima kao što je Schaffa?” "...
glasno”, završava.
“Hrkao sam?” Čuje njegov dugi, umorni uzdah u
tami. “Oprosti.” Malo se premješta i ostatak noći više
ne pušta ni glasa od sebe.
Ujutro Damaya zaboravlja što se dogodilo, bar na
neko vrijeme. Ustaju i jedu dio hrane koja im je
ostavljena na pragu u košari. Ostatak uzimaju sa
sobom i kreću dalje prema Yumenesu. U svjetlu dana
koji tek rudi, Brevard nije onako strašan i čudan,
možda zato što Damaya sad vidi hrpe konjske balege
na ulicama i male dječake koji nose pecačke štapove
i konjušare koji zijevaju dok podižu sanduke ili bale
razne robe. Vidi i mlade žene koje tegle kante s vodom
u lokalno kupalište da ih ondje zagriju i mladiće koji
se svlače do pojasa da bućkaju vrhnje za maslac ili
ljušte rižu u hangarima iza velikih zgrada. Svi ti
prizori su joj poznati i pomažu joj da shvati da je
Brevard samo veća verzija malog mjesta. Ljudi ovdje
nisu ništa drugačiji od Milemoje ili Chage - i ljudima
koji ovdje žive Brevard je vjerojatno jednako običan i
zamoran kao što je njoj bila Palela.
Nakon pola dana jahanja zaustavljaju se da
predahnu i nakon toga ostatak dana nastavljaju
jahati. Brevard ostaje daleko iza njih i sad ih
okružuje samo ružno i stjenovito razlomlje koje se
proteže kilometrima oko njih. U blizini je aktivan
rasjed, objašnjava Schaffa, koji godinama i
desetljećima proizvodi novu zemljanu masu, pa zato
tlo na nekim mjestima izgleda nekako izgurano i golo.
“Ove stijene nisu postojale prije deset godina”, kaže
on, mašući prema golemoj hrpi mrvljivog sivozelenog
kamena oštrih rubova i nekako vlažnog izgleda. “Ali
tada je udario gadan potres - devetka. Tako sam bar
čuo; u to sam vrijeme bio na ophodnji u jednoj drugoj
kvarti. No gledajući ovo, vjerujem da se točno to i
dogodilo.”
Damaya kima glavom. Ovdje ima osjećaj da joj je
stari Otac Zemlja bliži nego u Paleli - ili možda ne
bliži, to nije pravi izraz, ali ne zna koji bi bio
prikladniji. Bilo bi ga lakše dodirnuti, možda, kad bi
to pokušala. I, i... nekako je... krhko, to tlo oko njih.
Kao kad ljusku jajeta prošaraju tanane napukline,
koje se jedva vide, ali ipak naviještaju neminovnu
smrt pileta u njemu.
 Schaffa je gurka nogotn. “Nemoj.”
Iznenađena, Damaya ni ne pomišlja na laganje.
“Nisam ništa radila.”
“Osluškivala si zemlju. To je nešto.”
Kako Schaffa zna? Pognuvši se malo u sedlu,
Damaya se pita bi li se trebala ispričati. Vrpolji se i
polaže ruke na jabuku sedla, što nije baš lako jer je
sedlo ogromno, kao i sve ostalo što pripada Schafft.
(Osim nje.) Ali mora se nečime zabaviti ako ne želi
opet početi osluškivati. Koji trenutak kasnije, Schaffa
uzdiše.
“Vjerojatno nisam trebao ni očekivati ništa bolje”,
kaže. Uznemirena je čim čuje taj razočarani ton. “Nisi
ti kriva. Bez obuke, ti si kao... drvo za ogrjev. A mi
baš prolazimo pokraj rasplamsane vatre iz koje frcaju
iskrice.” Tu malo razmišlja. “Bi li pomoglo da ti
ispričam priču?”
Priča bi bila divna. Damaya kima glavom,
nastojeći prikriti koliko se veseli. “Dobro”, kaže
Schaffa. “Jesi li čula za Šemšenu?”
“Za koga?”
On vrti glavom. “Tako mi vatre u zemlji, uvijek ista
priča s tim malim sredoširskim komunama. Zar te u
onom tvom čuvalištu ničemu nisu podučili? Kladim
se da ste imali samo predaju i računanje, a i to
potonje samo zato da možete lakše planirati kalendar
sjetve i slično.”
“Nema vremena za druge stvari”, odvraća
Damaya, osjećajući bizarnu potrebu da brani Palelu.
“Djeca u ekvatorijalnim komunama vjerojatno ne
trebaju pomagati kod žetve...”
 “Znam, znam. Ali ipak, šteta.” Meškolji se,
udobnije se smještajući u sedlu. “Dobro; nisam
kazivač, ali ipak ću ti ispričati priču o Šemšeni.
Jednom davno, dok je još trajalo Zubato doba - bilo
je to, hmm, treće po redu peto doba od osnivanja
Sanzeje, prije nekih tisuću dvjesto godina? - stanoviti
orogen zvan Misalem odlučio je ubiti cara. Imaj na
umu da je u to doba car stvarno nešto i radio, a
Uporišta još nije bilo, ono će biti osnovano tek znatno
kasnije. Većina orogena u tim danima nije prolazila
nikakvo pravo školovanje; kao i ti, reagirali su
emocionalno i instinktivno, a tek su rijetki uspijevali
preživjeti do odrasle dobi. Misalem nije uspio samo
preživjeti, nego i usavršiti svoju vještinu vlastitim
snagama. Imao je vrhunsku kontrolu, možda čak na
razini četvrtog ili petog prstena...”
“Čega?”
Opet joj gurka nogu. “To su rangovi koji se koriste
u Uporištu. Prestani mi upadati u riječ.” Damayu
oblijeva crvenilo od srama. Poslušno prestaje.
“I tu je vrhunsku kontrolu”, nastavlja Schaffa,
“Misalem smjesta upotrijebio da ubije svako živo biće
u nekoliko gradova i gradića, pa čak i u nekoliko
beskomunskih jazbina. Na tisuće ljudi, kad se sve
zbroji.”
Damaya užasnuto udiše. Nikad joj nije palo na
pamet da bi roge - tu se zaustavlja. Ona. Ona je roga.
I najednom joj ta riječ, koju je slušala veći dio života,
postaje odbojna. Kako je u pitanju pogrda, nikad joj
nije bilo dopušteno da je izgovara, iako se odrasli
njome obilato služe, ali sad joj je još ružnija nego
prije.
Dakle - orogeni. Strašno je znati da orogeni mogu
s takvom lakoćom pobiti toliko ljudi. Ali valjda ih zato
svi toliko i mrze.
Nju. Zato svi mrze nju.
“Zašto je to učinio?” pita ona, zaboravljajući da
mu ne bi smjela upadati u riječ.
“Uistinu, zašto? Možda je bio malo lud.” Schaffa
se saginje prema njoj da mu može vidjeti lice, gleda u
križ i trza obrvama. To je toliko komično i
neočekivano da Damaya hihoće, i zauzvrat od Schaffe
dobiva urotnički osmijeh. “A možda je Misalem
jednostavno bio zao. Bilo kako bilo, dok se primicao
Yumenesu poslao im je poruku s prijetnjom da će
razoriti cijeli grad ako mu njegovi stanovnici ne
pošalju cara ususret, da ga može ubiti. Ljudi su
tugovali kad je car objavio da će ispuniti Misalemove
uvjete - ali istovremeno su odahnuli, jer što im je
drugo preostalo? Nisu imali pojma kako se boriti
protiv tako moćnog orogena.” Schaffa uzdiše. “Ali car
se na sastanku nije pojavio sam. S njim je došla
jedna žena: njegova tjelohraniteljica Šemšena.”
Damaya se meškolji od ushićenja. “Sigurno je bila
jako vješta, čim je bila careva tjelohraniteljica.”
“Baš tako - bila je glasovita ratnica koja je vukla
porijeklo od najplemenitijih sanzejskih loza. Osim
toga je bila iz korisne kaste
Inovatora, što znači da je izučavala orogene i
razumjela ponešto o načinu na koji njihova moć
funkcionira. Zato je prije Misalemova dolaska
zapovjedila da svi građani Yumenesa odu iz grada.
Poveli su i svu svoju stoku te ponijeli svu ljetinu. Čak
su posjekli drveće i grmlje i spalili ga, spalili su kuće
i zatim ugasili vatre kako od njih ne bi ostalo ništa
osim hladnog, mokrog pepela. To je bit vaše moći,
znaš: kinetički transfer, sesunalna kataliza. Planina
se ne pomiče snagom volje.”
“Što je...”
“Ne, ne”, blago je prekida Schaffa. “Mnogim te još
stvarima trebam podučiti, malena, ali to ćeš učiti u
Uporištu. Pusti da završim.” Damaya teška srca
popušta.
“Evo što ću ti reći. Kad napokon naučiš pravilno
koristiti svoju moć, ponešto energije koja ti treba će
dolaziti iz tebe.” Schaffa joj dodiruje zatiljak kao što
je učinio onom prilikom u staji, s dva prsta točno
iznad izrasta kose. Damaya se malo leca jer ju je
pritom nešto lagano streslo, slično statičkom
elektricitetu. “Ali veći dio dolazi iz drugih izvora. Ako
se zemlja već giba ili ako je vatra iz podzemlja na
površini ili blizu nje, možeš se poslužiti tom
energijom. Trebaš se poslužiti tom energijom. Kad se
Otac Zemlja pokrene, on oslobađa toliko čiste
energije da ni tebi ni drugima ne može naškoditi da
prisvojite neki njezin mali dio.”
“Zrak se neće ohladiti?” Damaya se trudi, stvarno
se trudi obuzdati svoju radoznalost, ali priča je
jednostavno predobra. A ideja da se orogenijom
moguće služiti na siguran način, na način koji neće
nikome nauditi, je previše fascinantna. “Nitko neće
umrijeti?”
 Osjeća kako on kima glavom. “Ne kad se služiš
energijom iz zemlje, ne. Ali naravno, Otac Zemlja se
nikad ne pokreće onda kad nama odgovara. Kad u
blizini nema energije iz zemlje, orogen je i - dalje
sposoban izazvati gibanje tla, ali samo ako potrebnu
toplinu, silu i gibanje uzme iz onoga što ga okružuje.
Iz svega što se miče ili ima toplinu - iz logorskih vatri,
vode, zraka, čak i stijena. I naravno, iz živih bića.
Šemšena nije mogla ukloniti tlo ili zrak, ali svakako
je mogla ukloniti sve ostalo, što je i učinila. U
trenutku kad su se ona i car sastali s Misalemom na
opsidijanskim vratima koja vode u Yumenes, bili su
jedina živa biča u gradu, a od grada nije ostalo ništa
osim zidina.”
Damaya udivljeno uzdiše i pokušava zamisliti
pustu Palelu bez ijednog grma i koze u dvorištu, bez
većeg uspjeha. “I svi su tek tako... otišli? Zato što im
je ona naredila?”
“Pa, zato što im je car naredio, ali da. Yumenes je
u to vrijeme bio mnogo manji, ali ipak je to bio
ogroman pothvat. Ali na izbor su imali ili to ili
dopustiti čudovištu da ih sve pretvori u taoce.”
Schaffa sliježe ramenima. “Misalem je tvrdio da ga ne
zanima preuzimanje vlasti nad carstvom, ali tko bi
mu to povjerovao? Čovjek spreman zaprijetiti gradu
da dobije što želi neće prezati ni od čega.”
Zvuči logično. “I nije znao što je Šemšena učinila
dok nije došao u Yumenes?”
“Ne, nije znao. Palež je bio gotov prije njegova
dolaska; ljudi su već otputovali u drugom smjeru.
Sučeljen tako s carem i Šemšenom, Misalem je
posegnuo za energijom potrebnom da uništi grad - i
nije našao gotovo ništa. Nije bilo ni energije ni grada
za razaranje. U tom trenutku, dok se Misalem
pokušavao nekako snaći i iskoristiti ono malo topline
što je uspio izvući iz tla i zraka, Šemšena je zavitlala
staklonož u torus koji je podigao. To ga nije ubilo, ali
ga je smelo u dovoljnoj mjeri da prekine tok njegove
orogenije, a Šemšena je ostalo riješila svojim drugim
nožem. I tako su stali na kraj najvećoj prijetnji
Starom sanzejskom carstvu - pardon: Sanzejskom
ekvatorijalnom savezu.
Damayu prolaze srsi od oduševljenja. Već dugo
nije čula tako dobru priču. I još je istinita? Tim bolje.
Sramežljivo se smiješi Schafft. “Sviđa mi se priča.” I
on je dobar pripovjedač. Ima tako dubok i baršunast
glas. Mogla je točno zamisliti sve o čemu je pričao.
“I mislio sam da bi ti se mogla svidjeti. Tako su
nastali Čuvari, znaš. Uporište je orogenski red, a mi
smo red koji nadzire Uporište. Jer znamo, kao što je
Šemšena znala, da vi unatoč svoj toj vašoj strašnoj
moći niste nepobjedivi. Moguće vas je poraziti.”
Tapše Damayine ruke na jabuci sedla, ali ona se
više ne meškolji, a ni priča joj se više ne sviđa kao
ranije. Dok je pričao, ona je sebe zamišljala kao
Šemšenu koja se hrabro suočava sa strašnim
dušmaninom i pobjeđuje ga dovitljivošću i vještinom.
Ali sa svakim vi i vaš koji Schaffa izgovori, sve joj je
jasnije: on nju ne vidi kao potencijalnu Semšenu.
“I zato se mi Čuvari školujemo”, nastavlja on.
Možda ne primjećuje da je Damaya sad posve
nepomična. Već su duboko zašli u razlomlje; gdje god
pogled seže, cestu s obje strane obrubljuju strme,
nazubljene stjenovite litice visoke poput zgrada u
Brevardu. Tko god da je gradio ovu cestu morao ju je
nekako isklesati iz same zemlje. “Školujemo se”,
ponavlja on, “kao što se Šemšena školovala. Učimo
kako funkcionira orogenija i nalazimo načine da to
znanje okrenemo protiv vas. Pratimo koji bi među
vama mogli postati neki sljedeći Misalemi i
eliminiramo ih. A za ostale se brinemo.” Naginje se
naprijed da joj se opet nasmiješi. Damaya mu ovaj
put ne uzvraća osmijehom. “Sad sam tvoj Čuvar i
dužan sam paziti da uvijek budeš korisna, nikad
opasna.”
Zatim se uspravlja i šuti. Damaya ga ne nagovara
da joj ispriča još jednu priču, kao što bi možda inače
učinila. Više joj se ne sviđa ni ova koju je upravo čula.
I najednom nekako zna: nije ni želio da joj se priča
svidi.
Šutnja se nastavlja i kad razlomlje počne ustupati
mjesto zelenim brežuljcima. Ovdje nema ničega: ni
farmi ni pašnjaka, ni šuma ni gradova. Ima naznaka
da su tu nekoć živjeli ljudi: u daljini uočava urušenu,
mahovinom obraslu hrpu nečega što je možda
prevrnuti silos, ako silosi mogu biti veliki poput
planina. I druge strukture, previše pravilne i
nazubljene da bi bile prirodne, previše urušene i
neobične da bi ih prepoznala. To su razvaline, shvaća
ona, nekog grada koji je morao umrijeti prije mnogo
petih doba s obzirom na to da od njega nije preostalo
gotovo ništa. A iza razvalina naspram oblačnog
horizonta maglovito treperi obelisk boje olujnog
oblaka, polako se okrećući oko svoje osi.
 Sanzeja je jedina nacija koja je peto doba
preživjela netaknuta - i to ne jednom, nego sedam
puta. To je naučila u čuvalištu. Proteklo je sedam
doba u kojima je zemlja negdje pucala i rigala pepeo
ili smrtonosni plin u nebo, izazivajući zimu bez
svjetla koja je trajala godinama ili desetljećima
umjesto mjesecima. Pojedinačne komune često mogu
preživjeti peto doba, ako su dobro pripremljene. Ako
imaju sreće. Damaya zna kamenu predaju, uči je
svako dijete, čak i u zabiti poput Palele. Prvo zaštitite
vrata. Pazite da spremišta budu čista i suha. Slušajte
predaju, ne ustručavajte se donositi teške odluke i
možda ćete na kraju petog doba još imati ljudi koji se
sjećaju kako bi civilizacija trebala funkcionirati.
Ali samo je jednom u povijesti preživjela cijela
nacija, 5 brojnim komunama koje su ujedinile snage.
Štoviše, svaki put je napredovala, jačajući i rastući
sa svakom kataklizmom. I to zato što je narod
Sanzeje jači i pametniji od svih ostalih.
Zagledana u taj udaljeni, treperavi obelisk,
Damaya misli: Pametniji čak i od naroda koji je
izgradio ono?
Valjda da. Sanzeja je još tu, a obelisk je samo još
jedan ostatak mrtve civilizacije.
“Šutiš”, kaže Schaffa nešto kasnije, lupkajući je
po rukama koje drži na jabuci sedla da je prene iz
sanjarenja. Njegova ruka je više nego dvostruko veća
od njene, topla i utješna u svojoj veličini. “Još
razmišljaš o onoj priči?”
Trudila se ne razmišljati o njoj, ali naravno da joj
to ne uspijeva. “Malo.”
 “Ne sviđa ti se što je Misalem zlikovac u priči. I što
si ti kao Misalem: potencijalna prijetnja, a nema neke
Šemšene koja bi te kontrolirala.” To kaže kao tvrdnju,
ne kao pitanje.
Damaya se meškolji. Kako uvijek zna što ona
misli? “Ne želim biti prijetnja”, kaže skrušeno. Ali
onda odvažno dodaje: “Ali ne želim ni da me...
kontroliraju. Želim biti...” Pokušava naći prave riječi,
a onda se sjeti kako joj je brat jednom objasnio što
znači biti odrastao. “Odgovorna. Za sebe.”
“To je želja dostojna divljenja”, kaže Schaffa. “Ali
nepobitna je činjenica, Damaya, da se ti ne možeš
kontrolirati. To nije u tvojoj prirodi. Ti si munja,
opasna osim ako te gromobran ne uhvati. Ti si vatra
- toplo svjetlo u hladnoj, mračnoj noći, ali i požar koji
može uništiti sve na svom putu...”
“Ne želim nikoga uništiti! Ja nisam zla!”
Odjednom joj je dosta svega. Damaya se pokušava
okrenuti da ga pogleda, ali zbog toga gubi ravnotežu
i posklizne se niz sedlo. Schaffa je smjesta vraća
natrag i okreće naprijed, čvrstom kretnjom koja bez
riječi kaže: sjedi kako treba. Damaya to i čini, od
frustracije čvršće stežući jabuku. I onda, zato što je
umorna i ljutita i stražnjica je boli zbog tri dana na
konju, i zato što je cijeli njen život krenuo nizbrdo i
odjednom je pogađa spoznaja da nikad više neće biti
normalna, izlane i ono što nije namjeravala reći. “I
uostalom, ne trebaš mi ti da me kontroliraš. Mogu to
sama!”
Schaffa povlači uzde i konj se frkćući zaustavlja.
 Damaya je napeta od straha. Odbrusila mu je. Za
to je od majke uvijek dobivala po glavi dok je još bila
doma. Hoće li je sad i Schaffa tresnuti? Ali Schaffa
zvuči jednako ugodno kao i uvijek. “Možeš li?”
“Što?”
“Možeš li se kontrolirati? To je važno pitanje.
Zapravo, najvažnije. Možeš li?”
Damaya tiho kaže: “Ja... ja ne...”
Schaffa stavlja svoju ruku na njezine, položene na
jabuku sedla. Damaya misli da se on sprema sjahati,
pa počinje izvlačiti svoje ruke da mu omogući čvršći
oslonac. No on steže njezinu desnu ruku da je zadrži
na jabuci, iako joj dopušta do izvuče lijevu ruku.
“Kako su te otkrili?”
Damaya ne mora tražiti pojašnjenje. “U
čuvalištu”, tiho odgovara. “Za ručkom. Bila sam...
Jedan dečko me gurnuo.”
“Je li te boljelo? Jesi li bila prestrašena ili ljuta?”
Pokušava se sjetiti. Sad joj se čini da se taj dan
na dvorištu dogodio jako davno. “Ljuta.” Ali to nije
bilo sve, zar ne? Zab je bio veći od nje. Stalno ju je
gnjavio. I zaboljelo ju je, malkice, kad ju je gurnuo. “I
prestrašena.”
“Da. Orogenija je stvar instinkta, nastala iz
potrebe da se preživi smrtna prijetnja. To je ono što
je opasno. Strah od nasilnika, strah od vulkana; ta
sila u tebi ne pravi razlike. Ne prepoznaje stupnjeve.”
Dok Schaffa govori, njegova ruka na njezinoj
postaje sve teža, postaje sve čvršća.
 “Tvoja moć reagira da te zaštiti na isti način bez
obzira na to koliko je uočena prijetnja velika ili mala.
Važno je da znaš, Damaya, da si ti imala sreće:
orogeni često shvaćaju što su zapravo tek nakon što
ubiju člana obitelji ili prijatelja. Na kraju krajeva,
nitko nas ne može tako povrijediti kao ljudi koje
volimo.”
Damaya prvo misli da je uzrujan. Možda se
prisjeća neke strahote - nečega zbog čega se noću
baca po krevetu i stenje. Možda mu je netko ubio
člana obitelji ili najboljeg prijatelja? Je li to razlog
zašto njegova ruka tako jako pritišće njezinu? “Sch-
Schaffa”, kaže, najednom obuzeta strahom. Ne zna
zašto.
“Psst”, kaže on i namješta svoje prste,
poravnavajući ih pažljivo s njezinima. Zatim pritišće
jače, tako da težina njegove ruke opterećuje kosti
njezina dlana. To radi namjerno.
“Schaffa!” Boli je. On zna da je to boli. Ali ne
prestaje.
“No, no - smiri se, malena. No, no.” Kad Damaya
zacvili i pokuša izvući ruku - boli je, zbog njegove
ruke koja postojano gnječi njezinu, zbog
nepopustljivog hladnog metala jabuke sedla, zbog
vlastitih kostiju koje joj se utiskuju u kožu - Schaffa
uzdiše i slobodnom rukom obavija njezin struk.
“Budi mirna i budi hrabra. Sad ću ti slomiti šaku.”
“Št...”
Schaffa radi nešto zbog čega mu se bedra napinju
od napora, a njegova prsa je guraju naprijed, ali
Damaya sve to primjećuje samo ovlaš. Sva njena
svijest je usmjerena na njezinu šaku i na njegovu
šaku, i na užasno mokro pucanje i sudaranje kostiju
koje se nikad prije nisu tako pomicale, a bol je tako
oštra, trenutačna i silovita da mora vrištati. U
bezumnom očaju slobodnom rukom nespretno
odguruje njegovu, grebe je. On joj odmiče tu ruku i
prislanja joj je na bedro, tako da sad prstima grebe
samu sebe.
I kroz tu bol najednom osvještava hladni,
umirujući spokoj kamena ispod konjskih kopita.
Pritisak popušta. Schaffa podiže njezinu
slomljenu šaku, okreće je da joj pokaže ozljedu.
Damaya i dalje vrišti, uglavnom zbog čistog užasa što
vidi svoju šaku savijenu na tako neprirodan način.
Koža je na tri mjesta izdignuta i ljubičasta zbog
slomljenih kostiju, pa se čini kao da sad ima dodatne
zglobove, a prsti joj se već koče u grču.
Kamen je zove. Duboko u njemu je toplina i moć
koja će joj pomoći da zaboravi bol. Već samo što nije
posegnula za obećanim olakšanjem. Ali onda zastaje.
Možeš li se kontrolirati?
“Mogla bi me ubiti”, kaže joj Schaffa u uho.
Unatoč svemu, ona prestaje vrištati da ga može čuti.
“Posegnuti za vatrom u zemlji ili izvući energiju iz
svega što te okružuje. Sjedim unutar tvog torusa.” To
joj ništa ne znači. “Ovo je loše mjesto za orogeniju, s
obzirom na to da nemaš nikakvu obuku - dovoljna je
jedna pogreška da pomakneš rasjed ispod nas i
pokreneš razoran potres. Možda i ti pogineš. Ali ako
uspiješ preživjeti, bit ćeš slobodna. Mogla bi naći
neku komunu negdje i namoliti ih da te prime ili se
pridružiti nekom čoporu beskomunaca i snalaziti se
s njima kako znaš i umiješ. Mogla bi sakriti što si,
ako budeš pametna. Bar nakratko. To nikad ne
potraje, uvijek je iluzorno, ali neko vrijeme bi se
mogla osjećati normalno. Znam da to želiš najviše od
svega.”
Damaya sve to jedva čuje. Boljoj sijeva kroz šaku,
kroz cijelu ruku, kroz zube, potirući svaki drugi osjet.
Kad Schaffa prestane govoriti, ispušta jecaj i opet
pokušava izvući šaku iz njegova stiska. On steže
prste u znak upozorenja i ona se smjesta smiruje.
“Jako dobro”, kaže on. “Kontrolirala si se usprkos
boli. Većina mladih orogena to ne može bez obuke. A
sad dolazi pravi test.” Opet podešava stisak i
obuhvaća njezinu malu šaku svojom velikom.
Damaya se sva skuplja od straha, ali ovaj pokret je
nježan. Zasad. “Šaka ti je slomljena na bar tri mjesta,
rekao bih. Ako je imobiliziramo i ti budeš pazila na
nju, vjerojatno će zarasti bez trajnog oštećenja. Ali
ako je zdrobim...”
Damaya ne može disati. Pluća su joj ispunjena
stravom. Istiskuje zadnji preostali dah iz grla i
uspijeva ga oblikovati u riječ: “Ne!”
“Nikad mi ne smiješ reći ne”, kaže on. Njegove
riječi joj pale kožu. Sagnuo se da joj ih promrmlja u
uho. “Orogeni nemaju pravo reći ne. Ja sam tvoj
Čuvar. Slomit ću svaku kost u tvojoj ruci, svaku kost
u tvom tijelu, ako procijenim da je to nužno da
zaštitim svijet od tebe.”
Ne bi joj zdrobio ruku. Zašto? Ne bi. Dok se ona
šutke trese, Schaffa prstom prelazi preko oteklina
koje upravo nastaju na njezinoj nadlanici. Ima u toj
gesti nešto kontemplativno, nešto radoznalo. Damaya
to ne može gledati. Zatvara oči, osjeća kako joj suze
same naviru ispod trepavica. Vrti joj se u glavi,
hladno joj je. U ušima joj odjekuje šum vlastite krvi.
“Z-zašto?” Glas joj zapinje. Disanje zahtijeva
napor. Ne može vjerovati da se ovo događa, na cesti
usred ničega, u ovo sunčano, tiho poslijepodne. Ne
razumije. Od svoje obitelji je naučila da je -ljubav laž.
Nije čvrsta poput kamena; savija se i mrvi, slaba je
kao zahrđali metal. Ali mislila je da je Schafft
simpatična.
Schaffa i dalje miluje njezinu slomljenu ruku.
“Volim te”, kaže on.
Damaya se leca, a on je umiruje tihim š-š-š na
uho, dok palcem i dalje gladi šaku koju je slomio. “U
to nikad ne moraš sumnjati, malena. Siroto stvorenje
zaključano u staji, u takvom strahu pred samom
sobom da se jedva usuđuje zucnuti. No u tebi ipak
plamti vatra živog duha, zajedno s vatrom zemlje.
Jednostavno se moram diviti oboma, premda je ovo
potonje iz zla poteklo.” Vrti glavom i uzdiše. “Mrsko
mi je što ti ovo radim. Mrsko mi je što je to
neophodno. Ali molim te da shvatiš: ozlijedio sam te
zato da ti nikoga ne ozlijediš.”
Ruka je boli. Bol pulsira u istom ritmu s
otkucajima srca, GORI gori, GORI gori, GORI gori.
Bilo bi divno da može ohladiti tu bol, šapuće kamen
pod njom. Ali onda bi morala ubiti Schaffu - zadnju
osobu na svijetu koja je voli.
 Schaffa kima glavom, više samome sebi nego njoj.
“Moraš znati da ti ja nikad neću lagati, Damaya.
Pogledaj ispod ruke.”
Damayi se čine da su potrebna stoljeća da otvori
oči i pomakne svoju drugu ruku u stranu. No kad je
to učinila, vidi da on slobodnom rukom drži dugi
bodež s dvostrano brušenim sječivom od crnog
stakla. Oštri vršak počiva na tkanini njezine košulje,
točno ispod rebara. Cilja joj u srce.
“Oduprijeti se refleksu je jedno. Ali oduprijeti se
svjesnoj, promišljenoj želji da ubiješ drugu osobu, iz
samoobrane ili bilo kojeg drugog razloga, to je nešto
sasvim drugo.” Kao da želi ilustrirati tu želju, Schaffa
joj staklonožem kucka po boku. Vrh je dovoljno oštar
da peče i kroz odjeću. “No čini se, kao što si i sama
rekla, da se ti možeš kontrolirati.”
S tim riječima Schaffa odmiče nož, spretno ga vrti
oko prstiju i bez gledanja sprema u futrolu na pojasu.
Zatim uzima njezinu slomljenu šaku u svoje ruke.
“Pripremi se.”
Damaya se ne može pripremiti, jer ne razumije što
on namjerava učiniti. Previše je zbunjuje taj raskorak
između blagosti njegovih riječi i okrutnosti njegovih
postupaka. U sljedećem trenutku opet vrišti jer joj
Schaffa sad metodično namješta svaku kost u šaci.
To traje samo nekoliko sekundi, ali čini se mnogo
duže.
Kad klone u njegovu krilu, ošamućena, drhtava i
slaba, Schaffa podbada konja, koji kreće u žustri kas.
Damaya je sad već toliko otupjela na bol da jedva
primjećuje da Schaffa njezinu ozlijeđenu ruku drži u
svojoj, s time da joj ju je prislonio na tijelo da je zaštiti
od usputnog drmusanja. Ne misli ni o čemu, ne radi
ništa, ne govori ništa. Nema više što reći.
Zeleni brežuljci ostaju iza njih i tlo se opet
izravnava. Damaya ne gleda kamo idu. Motri nebo i
onaj udaljeni obelisk dimnosive boje koji kao da
nikad ne mijenja položaj unatoč svim kilometrima
koje su već prešli. Nebo oko njega prvo postaje sve
plavije, a zatim se smračuje do crnila. Na koncu i sam
obelisk postaje tamna mrlja iza koje se nebo polako
osipa zvijezdama. Večer guta zadnje zrake sunca i
Schaffa napokon zaustavlja konja uz cestu i silazi da
im pripremi logor. Podiže Damayu iz sedla i spušta je
na tlo. Ona ostaje stajati gdje ju je ostavio dok on
raščišćava teren i šuta kamenčiće da napravi krug u
kojem će zapaliti vatru. Oko njih nema ni suharka,
ali on izvlači komadiće nečega iz bisaga i koristi ih za
potpalu. Ugljen, sudeći po smradu, ili suhi treset.
Zapravo je to ne zanima. Ona samo stoji dok on skida
sedlo s konja i timari ga, dok razmotava vreću za
spavanje i stavlja lončić na plamen. Aroma kuhane
hrane uskoro nadvladava uljasti smrad vatre.
“Želim se vratiti doma”, izlijeće joj. Ruku još drži
stisnutu uz prsa.
Schaffa zastaje u pripremi večere i podiže pogled
prema njoj. U treperavom svjetlu vatre njegove
ledenobijele oči kao da plešu. “Ti više nemaš dom,
Damaya. Ali uskoro ćeš ga imati u Yumenesu. Ondje
ćeš naći učitelje i prijatelje. Cijeli jedan novi život.”
Smiješi joj se.
 Njezina ruka je manje-više utrnula otkako joj je
namjestio kosti, ali još osjeća uporno, potmulo
pulsiranje. Zatvara oči i nada se da će sve nestati.
Sve. Bol. Njezina ruka. Svijet. Mimo nje leluja neki
primamljivi miris, ali ona nema apetita. “Ne želim
novi život.”
Prvo je dočeka tišina, a onda Schaffa uzdiše i
ustaje, pa joj prilazi. Damaya grčevito uzmiče, ali on
se spušta na koljena pred njom i stavlja ruke na
njezina ramena.
“Bojiš li me se?” pita.
Na trenutak bi mu najradije lagala. Neće mu se
svidjeti istina, misli ona. Ali previše je u tom trenutku
povrijeđena i otupjela za strah, glumu ili ugađanje.
Iskreno odgovara: “Da.”
“Dobro. I trebaš me se bojati. Ne kajem se zbog
boli koju sam ti nanio, malena, to je lekcija koju si
morala naučiti. Što sad znaš o meni?”
Ona odmahuje glavom. No ipak se prisiljava na
odgovor, jer oko toga se, naravno, sve i vrti. “Moram
raditi što mi narediš ili ćeš me ozlijediti.”
“I?”
Ona žmiri još čvršće. Kad to učini u snovima, zla
stvorenja nestanu.
“I”, dodaje, “ozlijedit ćeš me čak i kad sam
poslušna. Ako procijeniš da je to potrebno.”
“Da.” Doslovno može čuti njegov osmijeh. On joj
odmiče zalutalu pletenicu s obraza, puštajući da mu
prsti okrznu njezinu kožu. “Ja ništa ne radim
nasumce, Damaya. Kontrola prije svega. Ako mi ne
daš razloga da posumnjam u tvoju samokontrolu,
nikad te više neću ozlijediti. Razumiješ li me?”
Ona ne želi čuti te riječi, ali čuje ih i protiv svoje
volje. I nekim svojim dijelom se sasvim malo opušta,
i dalje protiv svoje volje. Ali ne odgovara mu, pa on
kaže: “Pogledaj me.”
Damaya otvara oči. Iza njega je vatra, pa mu od
glave vidi tamni obris s još tamnijom kosom. Skreće
pogled u stranu.
Schaffa je hvata za lice i čvrsto okreće prema sebi.
“Razumiješ li me?”
To je upozorenje, naravno.
“Razumijem”, kaže ona.
Zadovoljan odgovorom, pušta je. Zatim je vodi do
vatre i maše joj da sjedne na kamen koji je dokotrljao,
što Damaya i čini. Kad joj pruži metalnu zdjelicu s
juhom od leće, jede - nespretno, jer nije ljevoruka.
Pije iz čuturice koju joj on dodaje. Teško je kad mora
ići piškiti; posrče preko neravnog tla u mraku, što
pojačava bol u ruci, ali snalazi se. Imaju samo jednu
vreću za spavanje, pa liježe pokraj njega kad on
rukom potapša to mjesto. Kad joj kaže da je vrijeme
za spavanje, opet zatvara oči - ali san još dugo ne
dolazi.
Kad na kraju uspije zaspati, snovi su joj puni
šokantne boli i tla koje se izdiže i velikog otvora koji
bliješti bijelom svjetlošću i pokušava je progutati.
Čini joj se da je prošla samo sekunda kad je Schaffa
kasnije trese da je razbudi. Još je gluho doba noći,
iako su zvijezde promijenile položaj. Ne prisjeća se
odmah da joj je slomio ruku pa mu se prvo smiješi
bez razmišljanja. On trepće i uzvraća joj iskreno
sretnim osmijehom.
“Vikala si”, kaže joj.
Ona liže usnice. Više se ne smiješi jer se svega
sjetila i jer mu ne želi priznati koliko ju je noćna mora
prestrašila. A i buđenje.
“Zar sam hrkala?” pita. “Moj brat kaže da često
hrčem.”
Dok je šutke motri, osmijeh mu nestaje s lica.
Počinju joj smetati te njegove male šutnje. To nisu
stanke u razgovoru ili trenuci u kojima sabire misli;
to su testovi, iako nije sigurna kakvi. Stalno je
testira.
“Hrkala si”, kaže na kraju. “Da. Ali bez brige. Ja
te neću zbog toga zadirkivati kao tvoj brat.” I Schaffa
se smiješi, kao da je rekao nešto duhovito. Brat kojeg
više nema. Noćne more koje su joj progutale život.
Ali on je jedina osoba koju još smije voljeti, pa zato
kima glavom i opet zatvara oči, i opušta se pokraj
njega. “Laku noć, Schaffa.”
’“Laku noć, malena. Neka ti snovi budu vazda
mirni.”

***

KIPUĆE DOBA: 1842. - 1845. od osnivanja

Carstva. Nakon erupcije vruće točke ispod
jezera Tekkaris, raspršena vodena para i
atmosferske čestice izazvale su kiselu
kišu i zagušenje neba iznad Južnog
Sredoširja, Antarktike i komuna na
Istočnoj obali. Ekvatorijalnipojas i Sjeverno
Sredoširje izbjegli su štetu zbog povoljnog
režima vjetrova i oceanskih struja pa se
povjesničari spore oko toga može li se ovo
razdoblje klasificirati kao “pravo”
peto doba.
Peta doba u Sanzeji, udžbenik za 12. razred čuvališta
 7

ti plus jedan je dvoje

UJUTRO USTAJEŠ I NASTAVLJAŠ DALJE, A DJEČAK TE PRATI.

Zajedno klipšete na jug kroz brežuljkaste predjele i
kišu od pepela.
Dječak je problem koji zahtijeva hitno rješavanje.
Za početak, stvarno je prljav. Sinoć u mraku to nisi
primijetila, ali potpuno je prekriven što skorenim, što
još ljepljivim blatom iz kojeg strše grančice i pitaj
Zemlju što još. Vjerojatno ga je pomela blatna bujica;
to je česta pojava u potresima. U tom slučaju ima
sreće što je živ - ipak, kad se probudi i protegne, s
gađenjem gledaš mrlje i prljavo trunje koje je ostavio
na tvojoj vreći za spavanje. Tek dvadeset minuta
kasnije shvaćaš da je ispod sveg tog smeća gol.
Kad ga pitaš zašto - kad ga pitaš bilo što - izvrdava
odgovor. Ne bi u toj dobi smio biti tako vičan
izvrdavanju, ali jest. Ne zna kako se zove komuna iz
koje je došao i ljudi od kojih je potekao, a kojih
navodno “nema puno”. Kaže da nema roditelje. Ne
zna svoje korisno ime - za to si sigurna da je bezočna
laž. Čak i da njegova majka nije znala tko mu je otac,
naslijedio bi njezinu korisnu kastu. Malen je, možda
je i siroče, ali nije baš tako mali da ne bi znao svoje
mjesto u svijetu. Takve stvari razumiju i djeca znatno
mlađa od njega. Ucheu su bile samo tri godine pa je
ipak znao da je Inovator kao i njegov otac i da zato za
igračke dobiva alat, knjige i stvari koje se mogu rabiti
za izradu predmeta. A osim toga je još znao i da o
nekim stvarima smije razgovarati samo s mamom, i
to samo kad su sami. O Ocu Zemlji i njegovim
šaputanjima, o stvarima-duboko-ispod, kako ih je
Uche zvao...
Ali o tome nisi spremna razmišljati.
Umjesto toga mozgaš o zagonetnom Hoi, jer tu
materijala za mozganje imaš u izobilju. On je
zdepasto stvorenjce, primjećuješ kad ustaje; nije
visok ni metar i dvadeset. Ponaša se kao da mu je
otprilike deset godina, što znači da je ili malen za
svoju dob ili mentalno ispred svoje dobi. Ti bi rekla
da je ovo potonje, iako nisi sigurna zašto to misliš.
Više od toga ne možeš odrediti, osim da je vjerojatno
svjetlije puti; mjesta gdje mu je s kože otpalo blato su
sivkastoprljava, a ne smećkastoprljava. Dakle,
možda potiče iz antarktičkih predjela ili sa zapadne
obale kontinenta, gdje ljudi imaju svijetlu kožu..
A sad je ovdje, tisućama kilometara dalje, u
sjeveroistočnom dijelu Južnog Sredoširja, sam i gol.
U redu.
Dobro, možda se nešto dogodilo njegovoj obitelji.
Možda često sele iz komune u komunu. To rade
mnogi. Dignu sidro, putuju preko kontinenta
mjesecima ili godinama i na kraju mole da ih prime
u neku komunu u kojoj će stršati kao bijelo cvijeće
na tamnoj livadi...
Možda.
Kako da ne.
No da nastavimo.
 Hoa ima i ledenobijele oči. Prave, istinski
ledenobijele oči. Kad si se jutros probudila i on te
pogledao malo si se prepala: masa tamnog blata i
posred nje te dvije svjetlucave, srebrnasto-plavičaste
točke. Ne izgleda baš sasvim ljudski, što je dosta
uobičajeno za ljude s ledenobijelim očima. Čula si da
se u Yumenesu ledenobijele oči smatraju naročito
poželjnom osobinom u korisnoj kasti Rasplodnika-
pardon, da su se takvima smatrale. Sanzejcima se
sviđalo što ledenobijele oči zastrašuju i ostavljaju
pomalo sablastan dojam. Oboje je istina. Ali Hou
sablasnim ne čine njegove oči.
Kao prvo, pretjerano je veseo. Kad si ustala jutro
nakon susreta s njim, on je već bio budan i igrao se
s kutijom u kojoj držiš kresivo.
Na livadi nije bilo ničega pogodnog za vatru -
samo livadni korov koji bi izgorio za nekoliko sekundi
čak i da si uspjela pronaći dovoljno suharaka, a
vjerojatno bi usput izazvala i požar. Zato večer prije
nisi ni vadila kutiju iz naprtnjače. Ali ujutro se ista
kutija našla kod dječaka koji je dokono pjevušio sebi
u bradu vrteći kresivo među prstima. Dakle, kopao ti
je po naprtnjači. To ti je odmah na početku dana
prilično pokvarilo raspoloženje. No jedna slika ti je
ostala u mislima dok si se to jutro pakirala: dijete
koje je očito doživjelo neku katastrofu sjedi golo
nasred livade, okruženo kišom pepela - i unatoč tome
se igra. Štoviše, pjevuši. A kad je vidio da si budna i
da ga gledaš, nasmiješio se.
Eto zašto odlučuješ da ćeš ga povesti sa sobom,
iako misliš da laže kad kaže da ne zna odakle je. Zato
što... ipak je dijete.
 Kad si stavila naprtnjaču na leđa, ti gledaš njega,
a on tebe. Na prsa privija onaj zamotuljak koji si
noćas primijetila - vidiš samo da je u pitanju nešto
zamotano u krpe. Zamotuljak malo zvecka kad ga
Hoa stegne. Očito je da je nervozan; te njegove oči
ništa ne mogu sakriti. Zjenice su mu ogromne. Malo
se vrpolji, staje na jednu nogu i drugom češe stražnji
dio lista.
“Idemo”, kažeš i okrećeš se u smjeru carske ceste.
Praviš se da ne primjećuješ njegov tihi uzdah
olakšanja i kako capka za tobom da te sustigne
trenutak kasnije.
Vraćaš se na cestu, na kojoj ima i drugih ljudi koji
se kreću u zbijenim grupicama ili kaplju jedan po
jedan, gotovo svi u pravcu juga. Njihovi koraci podižu
pepeo, koji je zasad još mekan i praškast. I krupan:
oni koji su se sjetili ponijeti maske još ih neće trebati.
Jedan muškarac hoda uz klimava kola i polušepavog
konja; kola su nakrcana stvarima i starim ljudima, a
ni hodač nije bitno mlađi. Svi zure u vas kad se
pojavite iza brežuljka. Šest žena koje su se očito
udružile radi sigurnosti došaptavaju se dok te
gledaju - a onda jedna od njih glasno kaže drugoj,
“Tako ti Zemlje, pogledaj je samo, ne!” Očito izgledaš
opasno. Ili nepoželjno. Ili oboje.
A možda ih odbija Hoin izgled. Okrećeš se prema
dječaku. On staje kad i ti, opet zabrinut. I premda
nisi tražila da ti se prikrpa nekakvo čudno dijete,
najednom ti je neugodno što si ga pustila da takav
hoda uokolo.
 Ogledavaš se oko sebe. S druge strane ceste je
potočić. Ne možeš procijeniti koliko vam treba do
sljedećeg svratišta; u pravilu su smještena na svakih
četrdeset kilometara carske ceste, ali lako je moguće
da je najbliži oštećen u potresu. Sad je uokolo više
drveća - ravničarski predio polako ostaje iza vas - ali
nema ga dovoljno za pravi zaklon, a osim toga, mnoga
su stabla slomljena zbog potresa sa sjevera. Kiša
pepela donekle pomaže; vidljivost nije veća od
kilometra. Ono što ipak jasno vidiš jest to da ravni
teren oko ceste postupno ustupa mjesto surovijem
krajoliku. Iz zemljovida i priča znaš da se ispod
Tirimskog gorja nalazi prastari i vjerojatno
zapečaćeni manji rasjed, te da nakon predjela mlade
šume koja je izrasla od kraja prethodnog petog doba
slijedi otprilike sto šezdeset kilometara slaništa.
Nakon toga počinje pustinja, s rijetkim i raštrkanim
komunama koje primjenjuju još žešće obrambene
mjere od komuna u gostoljubivijim krajevima (Nije
moguće da Jija namjerava potegnuti sve do pustinje.
To bi bilo glupo; tko će ga ondje prihvatiti?)
Sigurna si da ćete između ove točke i slaništa
naići na komune duž ceste. Uspiješ li malo upristojiti
dječaka, jedna od njih će ga vjerojatno uzeti pod
svoje.
“Dođi”, kažeš dječaku i skrećeš s ceste. Slijedi te
niz šljunčano korito; zamjećuješ da u koritu ima
oštrog kamenja i popisu stvari koje moraš nabaviti za
Hou dodaješ par kvalitetnih čizama. Na svu sreću,
nema porezotine na tabanima - iako se u jednom
trenutku tako posklizne na šljunku da padne i
otkotrlja se niz strminu. Dotrčavaš do njega u
trenutku kad se prestao kotrljati, ali on već sjeda s
ozlojeđenim izrazom lica - sletio je, naime, ravno u
blato uz rub potočića. “Primi se za mene”, kažeš i
pružaš mu ruku.
Gleda ti u ruku, a ti njegovu licu iznenađeno
uočavaš nešto nalik na nelagodu. “Dobro sam”, kaže,
ignorirajući pruženu ruku i odgurujući se na noge.
Pritom se čuje šljapkanje blata. Provlači se pokraj
tebe da podigne svoj krpeni zamotuljak, koji mu je
ispao dok se kotrljao.
Pa dobro. Nezahvalno malo derište.
“Ti bi htjela da se operem”, kaže on, s upitnom
intonacijom.
“Kako si samo pogodio?”
Čini se da ne primjećuje tvoj sarkazam. Spušta
zamotuljak na šljunčanu obalu i korača u vodu do
struka, a zatim se spušta u čučanj i pokušava si
ribati kožu. Ti se sjetiš da imaš sapun i kopaš po
naprtnjači dok ga ne nađeš. Dječak se okreće na tvoj
zvižduk i ti mu ga dobacuješ. Lecaš se jer sapun
samo prolijeće pored njega. Ipak smjesta zaranja i
izranja s njime u rukama. A onda se smiješ, jer
dječak sad zuri u sapun kao da tako nešto nikad prije
nije vidio.
“A da ga utrljaš u kožu?” Izvodiš taj pokret: opet
si sarkastična. Ali on se uspravlja i malo smiješi kao
da je nešto stvarno spoznao i zatim čini kako si mu
rekla.
“I u kosu”, dodaješ, opet kopajući po naprtnjači,
s time da jednim okom i dalje pratiš cestu. Dio ljudi
te pogledava u prolazu, znatiželjno ili prijekorno,
kako tko, ali većina ni ne gleda u vašem smjeru. To
ti savršeno odgovara.
Tražila si svoju drugu košulju. Na dječaku bi bila
duga poput haljine pa zato režeš malo čvrstog konca
sa špule iz naprtnjače, da si poveže košulju ispod
bokova za privatnost i da mu bude toplije oko prsa.
Jasno, to mu na duge staze neće biti dovoljno.
Kazivači vele da nije potrebno dugo da zahladi kad
počne peto doba. Vidjet ćeš hoće li ti u sljedećem
gradu na koji naiđete htjeti prodati odjeću i dodatne
zalihe, ako nisu već počeli primjenjivati petodobni
zakon.
Dječak izlazi iz vode, a ti zuriš.
Dakle. Ovo nisi očekivala.
Sad kad se očistio od blata, vidi se da ima oštru
pepelnu kosu, one savršene teksture otporne na
vremenske uvjete koju Sanzejci tako cijene. Već se
suši, čvrsne i pretvara u oblak sličan maslačku oko
njegove glave. Bar će biti dovoljno duga da mu grije
leđa. Ali nije siva kao što je uobičajeno, nego bijela. I
koža mu je bijela, a ne samo svijetla; čak ni ljudi s
Antarktike nisu baš toliko bezbojni, bar koliko si ti
imala prilike vidjeti. I obrve iznad ledenobijelih očiju
su bijele. Bijele, bijele, bijele. Gotovo se stopio s
kišom pepela kroz koju hoda.
Da nije albino? Možda. Ni lice mu nije uobičajeno.
Pokušavaš shvatiti u što gledaš i onda ti sviće:
izuzme li se tekstura njegove kose, nema ni jednu
sanzejsku crtu. Jagodice su mu široke, brada i oči
imaju neku oštrinu, i tvojim očima on izgleda
potpuno strano. Ima puna usta, ali tako su uska da
se pitaš može li se uopće normalno hraniti, iako bi to
što je dogurao do ove dobi trebalo biti dovoljan
odgovor. Dojmu pridonosi i njegov niski stas. Nije
samo malen, nego i zdepast, kao da je njegov narod
građen za drugačiju vrstu čvrstoće od ideala koji je
Stara Sanzeja njegovala tisućljećima. Možda su svi iz
njegove rase tako bijeli, tko god bili.
Ali sve to skupa nema nikakvog smisla. Danas
svaka rasa na svijetu u sebi ima sanzejske krvi. Ipak
su oni stoljećima vladali Mirnoćom, a na mnogo
načina vladaju i danas. I nisu pritom uvijek bili
miroljubivi, zbog čega čak i najinzularnije rase, čiji
preci nisu nužno pristajali na miješanje, nose
sanzejski pečat. Svi se mjere po standardnim
devijacijama od sanzejskog prosjeka. Taj neznani
narod kojem ovaj dječak pripada očito je uspio ostati
iznimka.
“Tako ti podzemnih vatri, što si ti?” izlijeće ti i tek
onda se sjetiš da bi mu mogla povrijediti osjećaje.
Nekoliko dana užasa i već si zaboravila sve o brižnom
postupanju s djecom.
Ali dječak samo izgleda iznenađeno - a onda se
nasmije. “Podzemne vatre? Baš si čudna. Jesam li
dovoljno čist?”
Tako te smelo što on tebe naziva čudnom da tek
mnogo kasnije shvaćaš da je izbjegao odgovoriti na
tvoje pitanje.
Vrtiš glavom, pružaš ruku i on ti vraća sapun.
“Da. Evo.” I podižeš košulju da može zavući ruke i
glavu u nju. Malo je nespretan, kao da nije navikao
da ga itko odijeva. Ipak je lakše odijevati njega nego
Uchea; ovaj dječak se barem ne migolji...
Zaustavljaš se.
Neko vrijeme te nema.
Kad si se opet pribrala, nebo je vedrije, a Hoa leži
ispružen na niskoj travi u blizini. Prošlo je bar sat
vremena. Možda i više.
Ližeš usnice i s nelagodom usmjeravaš pozornost
na njega, čekajući da kaže nešto o tvom... izbivanju.
No on se samo ozari kad vidi da si se vratila, ustaje
na noge i čeka.
Dobro onda. Možda ćete se vas dvoje ipak lijepo
slagati.
Vraćate se na cestu. Dječak hoda bez poteškoća
iako nema obuću; paziš da ti ne promaknu mogući
znakovi šepanja ili umora i češće staješ da
predahnete nego što bi da putuješ sama. On izgleda
zahvalno kad dobije priliku za odmor, ali inače se
dobro drži. Prava mala junačina.
“Ne možeš ostati sa mnom”, ipak mu kažeš
tijekom jednog predaha. Da ne bi previše očekivao.
“Pokušat ću naći komunu za tebe; putem ćemo
navratiti u nekoliko, pod uvjetom da još otvaraju
vrata radi trgovanja. Ali ja moram nastaviti dalje, čak
i ako nađem smještaj za tebe. Tražim nekoga.”
“Svoju kćer”, kaže dječak, a ti se skamenjuješ.
Trenutak prolazi. Dječak ignorira tvoj šok, pjevuši i
gladi svoj krpeni zamotuljak kao da mu je to
ljubimac.
“Kako znaš?” šapćeš.
 “Vrlo je snažna. Ali nisam siguran da je to ona,
jasno.” Dječak te gleda i smiješi se kao da ne vidi tvoj
netremični pogled. “U tom smjeru vas ima puno. To
mi uvijek otežava procjenu.”
U ovom trenutku bi ti u glavi sve moralo brujati
od misli. Uspijevaš smoći snage da naglas izgovoriš
jednu. “Ti znaš gdje je moja kći.”
On opet pjevuši i ništa se ne izjašnjava. Uvjerena
si da zna koliko sve ovo suludo zvuči. Sigurna si da
se slatko smije iza te svoje maske nedužnosti.
“Kako?”
Sliježe ramenima. “Jednostavno znam.”
“Kako?” Orogen nije. Ti bi prepoznala sebi sličnog.
Čak i da to jest, orogeni ne mogu slijediti jedni druge
kao psi tragači, hvatajući im trag iz daljine kao da
orogenija ima miris. To mogu jedino Čuvari, i to samo
ako je roga dovoljno nedoučen ili glup da im to
dopusti.
Kad podigne pogled prema tebi, daješ sve od sebe
da se ne lecneš. “Jednostavno znam, u redu? Uvijek
sam bio dobar u tome.” Skreće pogled. “Uvijek sam
to mogao.”
Pitaš se što je istina. Ali. Nassun.
Spremna si povjerovati u svakakve gluparije ako
će ti to pomoći da je nađeš.
“Dobro”, kažeš. Govoriš polako, jer ovo je ludost.
Ti si luda, ali sad si svjesna da je i dječak lud, što
znači da moraš biti oprezna. Ali ako nekim čudom
nije lud ili ako njegovo ludilo funkcionira točno tako
kako je rekao...
 “Koliko... koliko je daleko?”
“Puno dana hoda. Ide brže od tebe.”
Zato što je Jija uzeo konja i kola. “Nassun je još
živa.” Tu moraš napraviti stanku. Previše osjećaja,
previše svega što moraš obuzdati. Rask ti je rekao da
je Jija otišao iz Tirima s njom, ali nisi se usuđivala
misliti da je još živa. Iako ne želiš vjerovati da bi Jija
mogao ubiti vlastitu kćer, ne samo da vjeruješ u to,
nego to u određenoj mjeri i očekuješ. Čeličenje za bol
koja tek treba doći, tvoja stara navika.
Dječak kima dok te motri; njegovo lišće sad je
neobično ozbiljno. Rastreseno zamjećuješ nešto što ti
je dosad izmicalo - to dijete zapravo nema gotovo
ništa djetinje u. sebi.
Ali što se tebe tiče, može biti i otjelovljenje Zlog
Zemlje, samo neka ti nađe kćer.
Kopaš po naprtnjači dok ne nađeš čuturicu, onu
s pitkom vodom; drugu si ponovo napunila na
potoku, ali prije upotrebe je moraš prokuhati. Nakon
što si ti potegnula iz nje, međutim, pružaš je njemu.
Kad se napio daješ mu šaku grožđica. Odmahuje
glavom i vraća ti ih. “Nisam gladan.”
“Nisi ništa jeo.”
“Ne jedem puno.” Uzima svoj zamotuljak. Možda
u njemu ima zalihe. Nije bitno. Ionako te nije briga.
Nije tvoje dijete. Samo zna gdje je tvoje dijete.
Raščišćavate logorište i nastavljate put na jug, ali
sad ti dječak hoda uz bok i suptilno te vodi.

***
 Čujte i počujte.
U davna vremena, prije petih doba, život i
Zemlja, otac života, zajedno su rasli i
razvijali se. (Život je imao i majku. Nju je
zadesila strašna sudbina.) Otac naš
Zemlja znao je da će mu trebati dovitljiv
život, pa se poslužio godišnjim dobima da
nas oblikuje iz životinja: podario nam je
vješte ruke da izrađujemo stvari i pametne
glave da rješavamo probleme i okretne
jezike da surađujemo i mudre podrhtajnice
da nas upozorena opasnost. Ljudi prvo
postadoše što je Ocu Zemlji trebalo, a
potom i više od toga. A onda smo se
okomili na njega i on odonda plamti od
mržnje prema nama.
Upamtite, upamtite što vam kazujem.
Kazivanje kazivača, “Stvaranje triju naroda”,
prvi dio
 8

Sijenit na visinskoj cesti

HTJELA-NE HTJELA, SIJENIT NA KRAJU IPAK MORA SVOG

NOVOG MENTORA PITATI KAKO SE ZOVE. Alabaster, kaže on
- bit će da su mu to ime dali iz ironije. Prisiljena je
često ga oslovljavati jer on u dugim danima jahanja
svako malo zaspi u sedlu, što znači da nju zapadaju
svi zadaci vezani za praćenje njihove rute i čuvanje
od potencijalnih opasnosti. I razonodu si mora sama
smišljati. On se budi čim čuje svoje ime, pa Sijenit
isprva misli da se samo pretvara da ne bi morao
razgovarati s njom. Kad mu to predbaci, on joj s
razdraženim izrazom lica odgovara: “Naravno da
stvarno spavam. I ako večeras želiš imati neke koristi
od mene, pustit ćeš me da spavam.”
To je stvarno izbacuje iz takta. Neće on morati
roditi dijete za carstvo i Zemlju. A i nije da se naročito
trudi oko njihovih kratkotrajnih i dosadnih
seksualnih odnosa.
Ali nakon otprilike tjedan dana na putu, Sijen
konačno shvaća što on radi, ne samo danju dok jašu,
nego čak i noću, dok umorni i ljepljivi leže u
zajedničkoj vreći za spavanje. Sijenit smatra da joj se
može oprostiti što to nije odmah primijetila, jer je
riječ o neprestanom procesu, sličnom tihom žamoru
u prostoriji punoj raspričanih ljudi - on, naime
umiruje sve potrese u okolini. Sve, ne samo one koje
ljudi mogu primijetiti. Sva ona sitna, beskonačno
mala naprezanja i pomicanja tla - i ona koja će
postupno prerasti u jače gibanje tla i ona koja su u
biti nasumična. Kuda god ona i Alabaster prođu, svi
se ti pokreti na neko vrijeme umire. Potpuni
izostanak seizmičnosti je normalna pojava u
Yumenesu, ali nikako ne i ovdje u debelom zaleđu,
gdje je pokrivenost čvorišnim postajama slaba.
Ali sad kad je to shvatila, Sijenit je... zbunjena.
Umirivanje mikropotresa nema smisla. Baš
suprotno, to može pogoršati situaciju kod sljedećeg
jačeg potresa. Tome su je brižljivo učili u vrijeme kad
je još bila zrnce i slušala osnove geomeštrije i
seizmologije: zemlja ne voli sputavanje. Orogenu nije
cilj zaustavljanje, nego preusmjeravanje aktivnosti.
Sijenit razmatra tu zagonetku nekoliko dana dok
putuju visinskom cestom između Yumenesa i Allije,
ispod rotirajućeg obeliska koji svjetluca poput
divovskog turmalina kad god postane dovoljno
materijalan da uhvati sunčev odsjaj. Visinska cesta
je najbrži način da se iz prijestolnice jedne kvarte
dođe u prijestolnicu druge, izgrađena da u što
ravnijoj liniji vodi svom odredištu. Jedino je Stara
Sanzeja imala hrabrosti graditi na taj način: cesta se
uzdiže na dugim, kamenim mostovima, vodi preko
golemih kanjona i tu i tamo u obliku tunela probija
planine koje su bile previsoke za uspon. To znači da
će putovanje do obale laganim tempom potrajati
samo nekoliko tjedana - da su krenuli nizinskom
cestom trajalo bi dvostruko duže.
Ali tako joj hrđe i smrada u Zemlji, kako su
visinske ceste dosadne. Većina ljudi ih smatra
smrtonosnim klopkama koje bi se svaki čas mogle
sklopiti oko njih, unatoč činjenici što su u pravilu
sigurnije od običnih prometnica; sve carske ceste
gradili su timovi najboljih geoženjera i orogena,
svjesno ih smještajući na lokacije koje su
procijenjene kao trajno stabilne. Neke visinske ceste
su se održale kroz više petih doba. I tako Sijenit i
Alabaster danima ne sreću nikoga osim trgovačkih
karavana koje putuju nesmiljenim tempom,
poštanskih kurira na konjima i patrola lokalne
kvarte - svi poprijeko gledaju Sijenit i Alabastera čim
spaze njihove crne uniforme iz Uporišta i ni ne
pokušavaju im se obratiti. Komune su rijetke,
smještene uz odvojke koji vode s visinske ceste, a
trgovina za obnovu zaliha gotovo i nema, premda su
uz samu cestu na pravilnim razmacima postavljene
platforme i zakloni za logorovanje. Sijen svaku večer
provodi ubijajući kukce uz vatru, jer nema što raditi
osim strijeljati Alabastera pogledom. Ili se seksati s
njim, no time si ne može prekratiti više od nekoliko
minuta.
Ali ovo je zanimljivo. “Zašto to radiš?” naposljetku
pita Sijenit, tri dana nakon što je prvi put primijetila
da umiruje mikropotrese. Upravo je to opet učinio,
čekajući da im večera bude spremna - zagrijavaju
dvopek s komadima govedine i namočenim suhim
šljivama, koja delikatesa. I još je pritom zijevao, iako
je sigurno morao uložiti određeni napor. Orogenija
uvijek ima cijenu.
“Što?” pita on, dok smiruje naknadni potres u
podzemlju i s prividnom dosadom prčka po vatri.
Najradije bi mu opalila šamar.
“To.”
 Diže obrve. “Ah. Ipak nešto možeš osjetiti.”
“Naravno da mogu! Stalno to radiš!”
“Pa, dosad nisi ništa spominjala.”
“Zato što sam pokušavala shvatiti što radiš.”
On izgleda zbunjeno. “Trebala si me pitati.”
Ubit će ga. Izgleda da mu njezina šutnja ipak
uspijeva prenijeti tu poruku, jer radi grimasu i
napokon objašnjava. “Radim to da se održavatelji
čvorišta odmore. Svaki mikropotres koji ja umirim
manje opterećuje njih.”
Sijen je, naravno, čula za održavatelje čvorišta.
Kao što carske ceste povezuju nekadašnje vazale
starog carstva s Yumenesom, tako čvorišta povezuju
udaljene kvarte s Uporištem, da zaštitu koju ono
pruža protegnu što je moguće dalje. Postaje su
razmještene širom cijelog kontinenta na točkama
koje su visokorangirani orogeni odredili kao
najpogodnije za manipulaciju obližnjih rasjeda ili
vrućih točaka. U svakoj je stacioniran jedan orogen
iz Uporišta, a njegov jedini zadatak je očuvanje
stabilnosti tog područja. U Ekvatorijalnoj regiji se
zone zaštite pojedinih čvorišnih postaja preklapaju,
pa ondje nema ni najmanjih pomaka tla; to i smještaj
Uporišta u samom središtu Yumenesa objašnjava
zašto si Yumenes može priuštiti onakvu gradnju. Ali
izvan Ekvatorijalne regije, zone su razmještene tako
da najveću zaštitu osiguravaju za najveće populacije,
pa u toj mreži ima rupa. Ako je vjerovati seniorima iz
Uporišta, jednostavno nije isplativo smještati
čvorišne postaje blizu svake male farmerske ili
rudarske komune u zaleđu. Ljudi u tim mjestima se
sami snalaze kako znaju i umiju.
Sijen ne pozna nijednu od sirotih budala
zaduženih za tako dosadan zadatak, ali iskreno je
sretna što nju nikad nije zapao. Takav tip posla
obično dobivaju orogeni koji nikad neće zaraditi
četvrti prsten - oni koji imaju golu silu, ali ne i
sposobnost da je kontroliraju. Ovako bar mogu
spašavati živote, iako su istovremeno osuđeni živjeti
u relativnoj izolaciji i anonimnosti.
“Možda bi mikropotrese mogao prepustiti
održavateljima čvorišta”, predlaže Sijenit. Hrana se
dovoljno zagrijala; sad je štapom gurka iz vatre.
Zazubice joj rastu i protiv njezine volje. Danje bio
dug. “Zemlja zna da im vjerojatno treba nešto da ne
umru od dosade.”
Toliko je usredotočena na hranu da ne primjećuje
njegovu šutnju dok mu ne ponudi njegovu porciju. A
onda se mršti, jer on opet ima onaj izraz na licu. Onu
mržnju. Ali ovaj put je djelić te mržnje uperen i prema
njoj.
“Pretpostavljam da ti nikad posjetila čvorište.”
Koju to hrđu govori? “Nisam. Zašto bih?”
“Zato što bi trebala. I ti i svi ostali roge.”
Sijenit se malo trza na to njegovo roge. Uporište
kažnjava uporabu te riječi, pa je ne čuje često - tu i
tamo taj epitet promrse ljudi kad projašu pokraj njih
ili zrnca koja se junače kad u blizini nema
instruktora. To je tako ružna riječ, gruba i guturalna;
zvuči kao ćuška po uhu. Ali Alabaster je izgovara s
jednakom lakoćom s kojom drugi ljudi govore orogen.
 On nastavlja, istim hladnim tonom: “A ako možeš
osjetiti što radim, možeš mi i pomoći.”
Ovo je još više iznenađuje, a bome i ljuti. “Zašto
bih, tako ti vatre u Zemlji, umirivala mikropotrese?
Zato da i ja budem...” Tu staje da joj ne izleti jednako
umorna i beskorisna kao ti, jer bi to jednostavno bilo
nepristojno. Ali onda joj sine da je on zbilja umoran i
beskoristan, možda baš zbog toga.
Ako mu je to dovoljno važno da se zbog toga
iscrpljuje, onda možda nije u redu da ga tek tako
odbije. Na kraju krajeva, orogeni bi trebali čuvati leđa
jedni drugima. Sijen uzdiše. “Dobro. Možda i mogu
rasteretiti neku jadnu budalu koja je zaglavila u
vukojebini i koja nema pametnijeg posla od
umirivanja tla.” Bar će joj vrijeme brže prolaziti.
On se opušta, samo malo, a Sijen začuđeno
primjećuje da se nasmiješio. To je prizor koji rijetko
viđa. Ali ne, onaj mišić u njegovoj vilici i dalje
poskakuje, hop hop hop. Nešto ga još uvijek muči. “Na
dva dana jahanja od sljedećeg odvojka ima jedna
čvorišna postaja.”
Sijen čeka poantu ove izjave, ali on se samo baca
na jelo, uz zadovoljno mumljanje koje više govori o
njegovoj gladi nego o slasnosti same hrane. I Sijenit
je gladna pa mu se priključuje - no onda se mršti.
“Čekaj malo. Zar ti planiraš ići u tu postaju? To si
htio reći?”
“Mi ćemo ići, da.” Alabaster podiže pogled prema
njoj. Samo načas ima izraz osobe koja očekuje
bespogovornu poslušnost, a ona ga iznenada mrzi
više nego ikad.
 Krajnje je iracionalno, to kako ona reagira na
njega. Alabaster ima znatno viši rang - šest prstenova
više, a jaz bi bio još i veći da Uporište dodjeljuje više
prstenova od deset; čula je što se priča o njegovoj
vještini. Da između njih ikad izbije borba, mogao bi
joj izvrnuti torus i zamrznuti je u sekundi. To je već
dovoljan razlog da bude pristojna prema njemu; a s
obzirom na to koliko je njegova naklonost
potencijalno vrijedna, kao i na njezinu ambiciju da se
uspne što je moguće više na ljestvici Uporišta, trebala
bi aktivno raditi na tome da se iskreno zbliži s njim.
Ali ona je pokušala biti uljudna, pokušala mu je
laskati, sve uzalud. On se naprosto pretvara da je ne
razumije ili je vrijeđa dok ne odustane. Iskazivala mu
je sve one male geste poštovanja koje seniori iz
Uporišta obično očekuju od juniora, ali njega samo
ljute. A to onda razbješnjuje nju - i što je najčudnije,
očito je da se njemu najviše sviđa baš takva
dinamika.
Zato mu samo odbrusi “Da, gospodine”, što joj s
drugim seniorima ne bi palo na pamet, i ostatak
večeri provodi u uvrijeđenoj, glasnoj tišini.
Nakon što su legli, ona kao i obično poseže za
njim, ali on se ovaj put prevrće na bok i okreće joj
leđa. “Ujutro ćemo, ako uopće još moramo. Zar nisi
već trebala dobiti menstruaciju?”
A Sijenit se zauzvrat osjeća kao najgora
napasnica na svijetu. Nema nikakve dileme da on
mrzi seks s njom jednako koliko i ona. Ali grozno je
što je on iščekivao pauzu, a ona nije ni brojala. Sad
broji, nespretno, jer se ne može sjetiti točnog dana
kad joj je počeo prošli ciklus, i... u pravu je.
Menstruacija joj kasni.
On uzdiše u odgovor na njezinu iznenađenu
šutnju, napola spreman na spavanje. “To što ti kasni
ništa ne znači. Putovanje je naporno za tijelo.” Zijeva.
“Dakle, ujutro ćemo.”
Ujutro kopuliraju. Nema boljeg načina da opiše
taj čin - vulgarizmi se ne uklapaju jer je sve previše
dosadno, a ne trebaju im ni eufemizmi da ublaže
intimnost čina, jer intimnosti tu nema ni u
naznakama. Rade to jer moraju, kao razgibavanje,
kao vježbe istezanja koja je naučila raditi svaki dan
prije nastavka jahanja. Ovaj put je energičnije, jer je
odmoran; njoj je malo nedostajalo da osjeti užitak, a
on je čak pustio glas od sebe dok je svršavao. Ali to
je sve. Kad su gotovi, on leži i gleda kako Sijen ustaje
i na brzinu se pere nad lavorom pokraj vatre. Toliko
je već naviknuta na taj slijed događaja da se
iznenađeno trza kad mu čuje glas: “Zašto me mrziš?”
Sijenit šuti i načas čak pomišlja na laganje. Da su
u Uporištu, lagala bi. da je on bilo koji drugi senior,
jedan od onih kojima je doličnost opsesija i koji
zahtijevaju da se orogeni iz Uporišta u svakom
trenutku primjereno ponašaju, lagala bi. Ali on joj je
vrlo jasno stavio do znanja da mu je draža iskrenost,
čak i kad je krajnje netaktična. Zato samo uzdiše.
“Jednostavno te mrzim.”
On se opet prevrće na leđa i gleda u nebo. I taman
kad je pomislila da je razgovor tu završio, on kaže:
“Mislim da me mrziš zato što.... mene smiješ mrziti.
Tu sam, pri ruci sam ti. Ali zapravo mrziš ovaj svijet.”
 Na te riječi Sijen baca krpicu za pranje u zdjelu
vode nad kojom se prala i strijelja ga pogledom. “Ovaj
svijet ne govori takve gluposti.”
“Ne zanima me biti mentor ulizici. Želim da sa
mnom budeš onakva kakva jesi. Ali kad to jesi,
praktički nisi u stanju pristojno razgovarati sa
mnom, čak ni onda kad se ja trudim biti što
pristojniji prema tebi.”
Kad to tako opiše, Sijen osjeća određenu grižnju
savjesti. “Dobro, što ti znači to da mrzim svijet?”
“Mrziš što živimo kako živimo. I što nas ovaj svijet
sili na to. Ili smo imovina Uporišta ili se moramo
skrivati da nas ne bi lovili ako nas otkriju. Ili
postajemo čudovišta i pokušavamo sve ubiti.-Čak i u
Uporištu stalno moramo imati na umu kako oni žele
da se ponašamo. Nikad ne možemo jednostavno...
biti.” Uzdiše i zatvara oči. “Trebalo bi postojati nešto
bolje.”
“Ne postoji.”
“Mora postojati. Nije moguće da je Sanzeja prvo
carstvo koje je uspjelo više puta preživjeti peto doba.
Imamo dokaze da je bilo i drugačijih načina života,
drugih naroda koji su imali moć.” Zamahuje rukom,
od visinske ceste prema krajoliku koji se prostire oko
njih. Nisu daleko od Velike istočne šume; vidi se
samo zeleni tepih koji se uzdiže i spušta dokle god
pogled seže. Osim...
... osim što Sijen na samom rubu obzora opaža
nešto nalik na metalni kostur ruke, koja kao da se
napinje da izađe iz krošanja. Još jedna ruševina, s
time da ova mora biti stvarno masivna ako je ona vidi
odavde.
“Prenosimo kamenu predaju sljedećem
naraštaju”, kaže Alabaster dok se podiže u sjedeći
položaj, “ali nikad ne pokušavamo zapamtiti što je
sve već bilo pokušano, što je još moglo funkcionirati.”
“Pa kad nije funkcioniralo. Ti su narodi izumrli.
Mi smo još živi. Naš pristup je bio dobar, njihov je bio
pogrešan.”
Za to od njega zarađuje pogled koji tumači kao Ne
da mi se čak ni objašnjavati koliko si glupa, iako
vjerojatno nije tako mislio. Da, ima pravo;
jednostavno joj je antipatičan. “Jasno mi je da si svu
svoju izobrazbu stekla u Uporištu, ali daj malo
razmisli, može? Nije sve što preživi dobro. Mogao bih
te ubiti ove sekunde, ali to ne bi značilo da sam bolja
osoba.”
Možda ne, ali njoj to ionako ne bi bilo važno. I
vrijeđa je što tako ležerno zaključuje da je ona slabija
od njega, iako je potpuno u pravu.
“U redu.” Ustaje i počinje se odijevati, navlačeći
odjeću odsječnim pokretima. “Da čujem onda o tom
drugom pristupu.”
On neko vrijeme samo šuti. Kad se Sijen
naposljetku okrene da ga pogleda, lice mu odaje
nelagodu. “Pa...” Oprezno se primiče poanti. “Mogli
bismo pokušati prepustiti vodstvo orogenima.”
Sijen samo što ne prasne u smijeh. “To bi trajalo
deset minuta, a onda bi se svi Čuvari u Mirnoći sjatili
da nas linčuju, a s njima bi došlo pola kontinenta da
sve to gleda i radosno im kliče.”
 “Ubijaju nas jer im kamena predaja svako malo
ponavlja da se mi rađamo zli - kao da smo produžene
ruke Oca Zemlje, čudovišta koja jedva zaslužuju
status ljudskih bića.”
“Da, ali ne možeš mijenjati kamenu predaju.”
“Kamena predaja se stalno mijenja, Sijenit.”
Zapravo ni on njezino ime ne izgovara često. Zato joj
sad tako privlači pozornost. “Svaka joj civilizacija
dodaje nešto svoje; dijelovi koji ljudima u određenom
razdoblju nisu bili bitni padaju u zaborav. Druga
ploča je onako oštećena s razlogom: netko je jednom
davno zaključio da nije važna ili da je pogrešna, pa se
nije trudio da je očuva. Možda su je čak namjerno
pokušali uništiti, pa je zato toliko ranih primjeraka
oštećeno na identičan način. Arheomeštri su našli
neke stare ploče u jednom od onih mrtvih gradova na
zaravni Tapita - i oni su zapisali svoju kamenu
predaju, navodno zato da je ostave budućim
generacijama. Ali sadržaj tih ploča se razlikovao od
predaje koju smo mi učili u školi, i to drastično. Tko
zna, možda su i upozorenja da se predaja ne smije
mijenjati novijeg datuma.”
To nije znala. Zato se sad mršti. Zato mu najradije
ne bi povjerovala, iako ne može isključiti da je i to
posljedica njezine antipatije prema njemu. Ali...
kamena predaja je stara poput ljudske pameti. Ona
je jedini razlog što je čovječanstvo uspjelo preživjeti
bezbrojna peta doba, što se ljudi uvijek stisnu jedni
uz druge kad svijet postane mračan i hladan.
Kazivači prenose priče o tome što se događa kad ljudi
- političke vođe, filozofi ili dobronamjerna zabadala
svih vrsta - pokušaju promijeniti predaju. Uvijek
završi katastrofom.
Zato mu odbija povjerovati. “Otkud ti to o pločama
na Tapiti?”
“Odlazim na zadatke izvan Uporišta već dvadeset
godina. Imam vani prijatelje.”
Prijatelje koji razgovaraju s orogenom? O
povijesnoj herezi? Zvuči smiješno. S druge strane...
tja. “Dobro, kako bi onda ti promijenio predaju da
ona...”
Sijen ne obraća pozornost na okolne stjenovite
naslage jer ju je rasprava ponijela i više nego što želi
priznati. Alabaster, međutim, još uvijek umiruje
potrese, čak i dok razgovaraju. Osim toga, on je
desetoprsteni, pa ne čudi što odjednom udiše i
grčevito ustaje kao da ga vuku nečiji konci, okrećući
se prema zapadnom horizontu. Sijen se mršti i slijedi
njegov pogled. Na toj strani visinske ceste šuma je
mjestimično raskrčena zbog šumskih radova, a
presijecaju je i dvije nizinske ceste koje nestaju u
drveću. U daljini se vidi još jedna ruševina izumrle
civilizacije, kupola koja više nalikuje na hrpu
urušenog kamenja. U šumskom krajoliku koji se
prostire između njih i ruševine vidi još i tri ili četiri
male ozidane komune. Ali ne zna na što Alabaster
reagira...
... dok ga i sama ne uhvati. Zlo Zemljino, ovaj je
gadan! Osmica ili devetka. Ne, još je jači. Otprilike
tristotinjak kilometara dalje nalazi se jedna vruća
točka, ispod predgrađa gradića zvanog Mehi... ali to
je nemoguće. Mehi leži na rubu Ekvatorijalnog
pojasa, što znači da je dobro zaštićen mrežom
čvorišnih postaja. Zašto...
Nije bitno zašto. Ne kad Sijen vidi kako ovaj potres
drma tlo svuda oko glavne ceste, dok sva stabla
podrhtavaju. Nešto je pošlo po zlu, mreža je zakazala
i magma iz vruće točke ispod Mehija kulja prema
površini. Čak i na ovoj udaljenosti jasno osjeća
silovitost predpotresa, u ustima joj je okus gorkog,
starog metala, a korijeni noktiju je svrbe. Ovo hvataju
čak i ugašeni koji su inače posve neosjetljivi na
gibanje zemlje, to je postojana paljba sitnih valova od
kojih se posuđe trese, starci stenju i hvataju se za
glavu, a dojenčad odjednom plače. Ako ništa ne
zaustavi to naviranje iz dubina, ugašenima tek
predstoje šokovi kad im pod nogama erumpira
vulkan.
“Što...” Usred okreta prema Alabasteru Sijenit
zaprepašteno staje jer vidi da je on na sve četiri i da
reži na tlo.
Djelić sekunde kasnije ga osjeća, udar čiste
orogenije koji se valovito širi van i dolje, niz stupove
koji drže visinsku cestu pa u rastresiti škriljevac u
lokalnom tlu. To nije fizička sila, nego snaga
Alabasterove volje i njome pokrenuta energija, ali
Sijenit ipak promatra obje dimenzije dok njegova moć
hita - brže nego što bi Sijenit ikad mogla - prema
onom udaljenom vrtlogu iz kojeg se sve širi.
Prije nego što se Sijenit uspijeva snaći, Alabaster
je grabi, na neki način koji nikad prije nije doživjela.
Osjeća kako njezinu povezanost sa zemljom, njezinu
orogeničku svijest, preuzima i usmjerava netko drugi,
i to joj se nimalo ne sviđa. Ali kad se pokuša izboriti
za kontrolu nad vlastitom moći, to je peče, kao trenje.
U stvarnom, vanjskom svijetu jauče, pada na koljena
i nema pojma što se zbiva. Alabaster ih je nekako
prikovao jedno za drugo, koristeći njezinu moć da
pojača svoju, i ona tu ne može ama baš ništa.
Tako združeni zaranjaju u zemlju u tandemu,
zavojito se spuštajući kroz masivni, kipući izvor smrti
- kroz vruću točku. Golema je - obuhvaća krug od
nekoliko kilometara, veća je od planine. Alabaster
nešto radi i nešto leti u stranu, a Sijenit viče zbog
iznenadne boli koja se gotovo smjesta smiruje. Nešto
je preusmjerio. Zatim to ponavlja, a ona ovaj put
shvaća što radi: štiti nju od topline, tlaka i gnjeva
vruće točke. Njemu ništa od toga ne smeta, jer on je
također postao toplina, tlak i gnjev, usklađen s
točkom na način koji je Sijen dosad polazio za rukom
samo s malim toplinskim komorama u inače
stabilnim naslagama - ali to su bile iskrice iz logorske
vatre u usporedbi s ovim požarem olujnih razmjera.
Ona mu ne može parirati. Zato on koristi njezinu
moć, ali istovremeno kanalizira i silu koju Sijen ne
može procesirati, šalje je nekamo da ne nadvlada
Sijeninu svijest i... i... Sijen zapravo nije sigurna što
bi se inače dogodilo. Uporište orogene uči da se
vlastite granice ne smiju prelaziti; ne spominje što se
događa onima koji to ipak učine.
Sijen ne stiže razmisliti, ne stiže skupiti snagu da
mu pomogne kad mu se već ne može oteti iz stiska, a
Alabaster već radi nešto novo. Oštar udarac. Nešto je
probušio, negdje. Onaj uzgon koji je tjerao mjehur
magme uvis prema površini smjesta počinje slabjeti.
Alabaster ih oboje povlači natrag iz vatre u zemlju
koja još podrhtava, ali tu Sijen zna što joj je činiti, jer
to su samo potresi, a ne bijes Oca Zemlje u opipljivom
obliku. Najednom se nešto mijenja i sad je njegova
snaga na raspolaganju njoj. I to kakva snaga; Zemljo,
pa on je čudovište. Ali onda sve postaje lako. Lako je
izgladiti valove i zatvoriti pukotine i ojačati slomljene
slojeve da se na mjestu gdje se zemlja naprezala i
oslabila ne bi stvorio novi rasjed. Izbrazdanu
površinu tla hvata s jasnoćom kakvu nikad prije nije
doživjela. Sad te brazde ravna i kožu zemlje zateže s
dotad nedostižnom kirurškom preciznošću. Vruća
točka se smiruje i postaje samo još jedna pritajena
prijetnja, opasnost prolazi, a Sijen dolazi k sebi i pred
sobom vidi sklupčanog Alabastera. Oko njih je krug
pokriven injem koje se već pretvara u paru.
Sijen je oslonjena na ruke i koljena, drhti. Nakon
prvog pokušaja da se pokrene, mora se svojski
uprijeti da se ne strovali na nos. Laktovi joj klecaju.
Ipak nekako uspijeva otpuzati koji metar dalje do
Alabastera, koji izgleda mrtvo. Dotiče mu ruku;
mišići pod tkaninom uniforme su čvrsti, zgrčeni i
napregnuti, a ne opušteni; čini joj se da je to dobar
znak. Hvata se za njega da mu se može lakše
primaknuti i vidi da su mu oči otvorene, razrogačene
i netremične - ali ne zato što su prazne i mrtve, nego
zato što su iskreno iznenađene.
“Točno kako je Hesionit opisao”, šapuće on
odjednom. Sijen se leca. Nije primijetila da je pri
svijesti.
Krasno. Na cesti je usred ničega, polumrtva jer se
netko drugi poslužio njezinom orogenijom protiv
njezine volje, a za pomoć se može obratiti samo istom
apsurdno moćnom magarcu zahrđalog mozga koji joj
je to i priredio. I sad pokušava doći k sebi nakon što
je... nakon što je...
Iskreno govoreći, ona nema pojma što se upravo
dogodilo. Ništa nema smisla. Seizmička aktivnost se
ne događa tek tako. Vruće točke koje su eonima bile
mirne ne eksplodiraju iz čista mira. Nešto mora biti
okidač: pomak neke ploče tu, vulkanska erupcija
tamo, orogen s deset prstenova koji ima napad bijesa,
nešto, bilo što. Imajući u vidu silinu incidenta, Sijen
je trebala uhvatiti što je bilo pokretač, a ne da joj
Alabasterov osupnuti udisaj bude jedino upozorenje.
I koju je to hrđu Alabaster učinio? Ni to ne može
shvatiti. Orogeni ne mogu raditi u tandemu. To je
dokazano; kad dva orogena pokušaju jednakom
silom utjecati na isti seizmički događaj, prednost ima
onaj s boljom kontrolom i preciznošću. Ako slabiji
nastavi pokušavati, samo će izgorjeti - ili će mu jači
orogen probiti torus i zalediti ga skupa s okolicom.
Eto zašto Uporište vode seniori - ne samo zbog
iskustva, nego i zato što mogu ubiti svakoga tko im
stane na put, premda bi bilo bolje da to ne rade. I
zato se orogenima s deset prstenova da je sloboda
izbora: ionako ih nitko ni na što ne može prisiliti.
Osim Čuvara, naravno.
Ali to što je Alabaster izveo ne može se poreći, a
bome ni objasniti.
Ma nek’ se sve ide u hrđu. Sijenit se diže u sjedeći
položaj jer će u protivnom posve klonuti. Svijet se
neugodno vrti oko nje pa se laktovima naslanja na
koljena koja je privukla k prsima i na trenutak pogiba
glavu. Danas još nikamo nisu išli, a ni neće. Sijen
nema snage za jahanje; Alabaster izgleda kao da se
ne bi bio u stanju podići s vreće za spavanje. Nije se
stigao ni odjenuti. Leži svijen u klupko, gologuz i
drhtav, i totalno je beskoristan.
Na kraju Sijen mora ustati i kopati po njihovim
naprtnjačama, gdje nalazi dvije derminterske melone
- to su male dinje tvrde kore koje u peto doba postaju
gomoljače, bar ako je vjerovati geomeštrima.
Zakotrljava ih u žeravicu koja im je preostala od
vatre, iskreno sretna što je nisu imali vremena
sasvim ugasiti. Ostali su i bez goriva i bez ogrjeva, ali
užareni ugljen bi trebao biti dovoljan da ispeče
melone, što znači da će za nekoliko sati imati večeru.
Iz vreće izvlači krmivo za konje, ulijeva nešto vode u
kantu od šatorskog platna da imaju što piti i motri
hrpu njihove balege dok pokušava odlučiti hoće li je
lopatom odgurati s visinske ceste da ne moraju
trpjeti smrad.
Zatim se teškom mukom vuče natrag do vreće za
spavanje, koja se na svu sreću već osušila od leda
kojim je ranije bila pokrivena. Svaljuje se Alabasteru
iza leđa i prepušta se drijemežu. Ne spava. Sitna
grčenja tla koja prate smirivanje one vruće točke
neprestano joj zatežu podrhtajnice i ne daju joj da se
doista opusti. Ipak, i samo ležanje joj donekle vraća
snagu, a um se umiruje sve dok je ne razbudi
hladnoća u zraku. Sunce zalazi.
Trepće i otkriva da je nekako završila priljubljena
uz Alabasterova leđa. On je još uvijek sklupčan, no
oči su mu sad zatvorene, a tijelo opušteno. Dok se
ona uspravlja, on se trza, a onda se i sam podiže u
sjedeći položaj.
“Moramo otići u čvorišnu postaju”, kaže
promuklo, što je ne čudi.
“Ne”, odvraća. Toliko je umorna da nema snage ni
za nerviranje. Konačno odlučuje odustati od svih
daljnjih napora da se drži bontona. “Ne namjeravam
se ovako iscrpljena spuštati s visinske ceste na
konju, i to još po mraku. Ostali smo bez suhog
treseta, ponestaje nam i svih drugih zaliha; morat
ćemo stati u nekoj komuni da ih obnovimo. I ako me
pokušaš prisiliti da umjesto toga odjašem u neko
čvorište u vukojebini, pripremi se na to da ćeš me
morati prijaviti za neposluh.” Nikad prije se nije
oglušila na zapovijed pa se ne može reći da je
upoznata s mogućim posljedicama. Ionako je
preumorna da bi marila za njih.
On stenje i dlanovima si pritišće čelo kao da
pokušava glavobolju izbaciti van - ili si je možda
zabiti dublje u glavu. Potom psuje na onom istom
jeziku kojim se već služio. Sijen ga i dalje ne
prepoznaje, ali sad je još uvjerenija da je riječ o
jednom od kontaktnih jezika koji se govore u
primorju - što je neobično, s obzirom na to da je
rođen i odrastao u Uporištu. S druge strane, valjda
ga je netko podizao prvih nekoliko godina, prije nego
što je dovoljno narastao da ga bace među druga
zrnca. Čula je da brojne rase s Istočne obale imaju
kožu tamnu poput njegove. Možda opet čuje taj jezik
kad dođu u Alliju.
 “Ako ti nećeš sa mnom, idem sam”, kaže joj
otresito nakon što se konačno prebacio na sanzejski.
Zatim ustaje, tapa uokolo tražeći svoju odjeću i
odijeva se. Čini se da se ne šali. Sijenit sve to
netremice gleda; on toliko drhti da se jedva održava
na nogama. Zajaše li konja u takvom stanju, samo će
se strovaliti na tlo.
“Hej”, kaže, ali Alabaster nastavlja svoje
grozničave pripreme kao da nije ništa rekla. “Hej.” On
se trza i bijesno je gleda pa sad shvaća da je zbilja
nije čuo. On cijelo ovo vrijeme sluša nešto sasvim
drugo - zemlju, svog unutarnjeg manijaka, tko zna.
“Ubit ćeš se.”
“Nije me briga.”
“Ovo je...” Ona ustaje, prilazi mu, hvata ga za
ruku koju je pružio prema sedlu. “Ovo je glupo, ne
smiješ...”
“Nećeš mi ti ništa zabranjivati.” Podlaktica pod
njezinom rukom je napeta kao žica. Unosi joj se u lice
i reži. Sijen zamalo uzmiče... ali izbliza vidi
bjeloočnice prošarane krvlju, manični sjaj,
abnormalno raširene zjenice. Nešto s njim nije u
redu. “Nisi Čuvarica. Nemaš mi pravo naređivati.”
“Jesi li ti sišao s uma?” Prvi put otkako ga je
upoznala osjeća... nelagodu. Poslužio se njezinom
orogenijom s takvom lakoćom, a ona ne zna ni kako
mu je to pošlo za rukom. Toliko je mršav da bi ga
vjerojatno mogla isprebijati na mrtvo ime bez većih
poteškoća, osim što bi je on jednostavno zaledio već
nakon prvog udarca.
 . Ali nije glup. Mora ga nekako urazumiti. “Ići ću
s tobom”, kaže mu odlučno. On izgleda tako zahvalno
da se sad kaje za svoje ranije grube misli. “Čim svane,
kad se možemo spustiti niz serpentine do nizinske
ceste a da nam konji ne slome noge, a mi vratove.
Može?”
Lice mu se grči od očaja. “To je predugo...”
“Ionako smo već prespavali cijeli dan. Kad si
ranije spominjao postaju, rekao si da imamo dva
dana jahanja do nje. Koliko ćemo putovati ako
ostanemo bez konja?”
To ga zaustavlja. Trepće, stenje i teturavo uzmiče,
na svu sreću se udaljavajući od sedla. Svjetlost
sutona sve je obojala u crveno. U daljini iza njega vidi
se stjenovita formacija koja izgleda kao visoki, ravni
valjak. Sijenit ne može odrediti je li nastala prirodnim
putem, je li je iz tla izgurao neki orogen ili je u pitanju
samo još jedna drevna razvalina, bolje kamuflirana
od većine. Alabaster stoji u prvom planu tog prizora i
zuri u nebo kao da želi zavijati. Šake mu se stežu pa
opuštaju, bez prestanka.
“To čvorište”, kaže naposljetku.
“Da?” Sijen rasteže pitanje, pazeći da mu tonom
ne oda da mu ugađa jer misli da je lud.
On oklijeva. Duboko udiše, jednom, pa dvaput, da
se smiri. “Znaš i sama da potresi i udari nikad ne
nastaju sami od sebe. Okidač ovoga, pomak koji je
poremetio ravnotežu vruće točke, bilo je to čvorište.”
“Kako znaš da...” Naravno da zna, ne nosi bezveze
deset prstenova. A onda shvaća na što on aludira.
“Čekaj malo, hoćeš reći da je ovo pokrenuo
održavatelj čvorišta?”
“Upravo tako.” Okreće se prema njoj. Ruke su mu
opet stegnute u šake. “Je li ti sad jasno zašto želim
otići onamo?”
Sijen smeteno kima glavom. Jasno joj je. Orogen
ne može stvoriti supervulkan a da prije toga nije
generirao torus veličine grada. Pogled joj sam od sebe
odlazi u smjeru čvorišta, s one strane šume. Iako se
odavde ništa ne vidi, negdje tamo u daljini, jedan je
orogen iz Uporišta pobio sve živo u krugu od nekoliko
kilometara.
Tu se odmah nameće još jedno, možda i važnije
pitanje, a to je: Zašto?
“U redu”, iznenada progovara Alabaster. “Krenut
ćemo čim se razdani i jahati što je moguće brže.
Laganim tempom bi nam trebala dva dana, ali ako
budemo forsirali konje...” Kad vidi da je zaustila,
počinje govoriti još brže i gazi preko njezinih
prigovora kao da je opsjednut. “Ako ih budemo
forsirali, ako krenemo prije zore, možemo onamo stići
do mraka.”
To je vjerojatno najbolji kompromis koji u ovom
trenutku mogu postići. “Onda krećemo u zoru.” Češe
se po kosi. Vlasište joj je prljavo od prašine s puta;
već se tri dana nije okupala. Planirali su sutra proći
kroz Adeju, srednje veliku komunu gdje bi sigurno
inzistirala da prenoće u gostionici... ali on je u pravu.
Moraju što prije stići u to čvorište. “Ali moramo se
zaustaviti kod sljedećeg potoka ili svratišta.
Ponestaje nam vode za konje.”
 On frustrirano gunđa zbog živih biča i njihovih
potreba. No ipak kaže: “Dobro.”
Spušta se u čučanj pokraj ostataka vatre, uzima
jednu ohlađenu melonu i otvara je. Jede prstima i
metodično žvače. Sijen sumnja da osjeća okus jela.
To mu je gorivo. Pridružuje mu se i jede drugu
melonu. Ostatak noći prolazi u tišini, ako već ne i u
spokoju.
Sljedećeg dana - ili točnije, kasnije te noći -
sedlaju konje i oprezno kreću prema serpentinama
koje će ih s visinske ceste dovesti u nizinu. U
podnožje stižu kad je sunce već izašlo i u toj točki
Alabaster preuzima vodstvo i tjera svog konja u
galop, uz povremena usporavanja do kasa, da konji
mogu predahnuti. Sijen je impresionirana; mislila je
da će tako obuzet hitnjom jednostavno ubiti konje.
Bar nije glup. A ni okrutan.
Tim tempom brzo napreduju kroz mrežu
nizinskih cesti, gdje je promet gušći pa putem
prestižu zaprežna kola, putnike namjernike i
nekoliko odreda lokalne milicije - svi se žurno
sklanjaju u stranu čim spaze Sijen i Alabastera.
Zapravo ironično, misli ona: u svim ostalim
okolnostima drugi ljudi bi ih zbog njihovih crnih
uniformi zaobilazili u širokom luku, jer orogene ne
voli nitko. Ali sad su vjerojatno svi osjetili što se za
dlaku dogodilo s onom vrućom točkom, pa im gorljivo
raščišćavaju put uz izraze zahvalnosti i olakšanja.
Uporište pristiže u pomoć. Sijen bi im se najradije
svima nasmijala u lice.
 Uvečer se zaustavljaju, spavaju nekoliko sati i
prije zore opet nastavljaju dalje, ali čvorišna postaja
se na vidiku pojavljuje tek kad se već dobrano
smračilo. Smještena je između dva niska brežuljka
na kraju zavojite ceste. Cesta više sliči utabanoj
zemljanoj stazi, zalivenoj s nešto suhog i napuklog
asfalta koji valjda predstavlja simbolični ustupak
civilizaciji. I sama postaja bi se mogla opisati kao
ustupak civilizaciji. Na putu ovamo prošli su na
desetke komuna i na desetke sasvim različitih
arhitektonskih stilova - što autohtone gradnje tipične
za regiju, što pomodarija koje su bogatiji pripadnici
komuna pokušali progurati, što jeftinih imitacija
jumeneških stilova. Ali ova postaja je pravi primjer
gradnje iz vremena Starog Carstva: visoki, prijeteći
zidovi od tamnocrvene vulkanske troske koji
okružuju kompleks sastavljen od tri manje i jedne
velike piramide u sredini. Vrata su izrađena od
nekakvog materijala koji podsjeća na čelik i Sijen se
leca kad ih vidi. Kad nešto stvarno želiš zaštititi, ne
stavljaš na to metalna vrata. Doduše, u toj postaji ni
nema ničega osim orogena ili orogenke koja tu živi i
pomoćnog osoblja. Čvorišta nemaju čak ni vlastita
spremišta nego se za obnovu zaliha oslanjaju na
redovne karavane iz obližnjih komuna. Malo tko bi
htio ukrasti išta što obitava u ovim zidinama.
Na Sijenino iznenađenje, Alabaster naglo
zauzdava svog konja dok su još dosta daleko od vrata
i škilji prema postaji. “Što je?”
“Nitko ne izlazi van”, kaže on, više sebi nego njoj.
“S one strane vrata nema nikakvog kretanja. Ne
čujem nikakve zvukove iznutra. A ti?”
 Sijen ne čuje ništa osim tišine. “Koliko bi unutra
trebalo biti ljudi? Održavatelj čvorišta, Čuvar i...”
“Održavatelji čvorišta ne trebaju Čuvare. Postaja
obično ima mali odred od šest do deset carskih
vojnika, za zaštitu održavatelja. Kuhare i ostale koji
ih poslužuju. I uvijek bar jednog liječnika.”
Tako malo riječi, a tako mnogo zbunjujućih izjava.
Orogen koji ne treba Čuvara? Održavatelji čvorišta
obično imaju manje od četiri prstena; niskorangirani
orogeni ne smiju stupiti nogom izvan Uporišta bez
Čuvara ili makar seniora koji bi ih nadzirao. Jasno
joj je zašto su vojnici prisutni; praznovjerni lokalci ne
prave preveliku razliku između orogena koji su prošli
obuku u Uporištu i njihove druge subraće. Ali zašto
liječnik?
Nije bitno. “Vjerojatno su svi mrtvi”, kaže ona - ali
nije to još ni izgovorila, a već uviđa nelogičnost. I
šuma oko njih bi trebala biti mrtva, sve u krugu od
nekoliko kilometara, drveće, životinje, tlo bi nakon
brzog zamrzavanja i otapanja sad trebalo sličiti
mulju. I svi ljudi koji putuju cestom iza njih bi trebali
biti mrtvi. Odakle bi inače održavatelj čvorišta
povukao dovoljnu energiju da uskomeša onu vruću
točku? Ali odavde se sve doima normalno, osim te
tišine u čvorišnoj postaji.
Alabaster iznenada podbada konja. Nema više
vremena za pitanja. Jašu uzbrdo prema zaključanim,
zatvorenim vratima. Sijen ne razumije kako će ući
ako unutra nema nikoga da im otvori. Uto Alabaster
šišti kroz zube i naginje se naprijed. Načas se
pojavljuje vrući, uski torus - ali ne oko njih dvoje,
nego oko vrata. To nikad prije nije vidjela, da netko
može vlastiti torus projicirati negdje drugdje, ali eto,
nositelji deset prstenova očito umiju i to. Njezin konj
nervozno njišti zbog neočekivanog vrtloga hladnoće i
snijega pred njima. Sijen zateže uzde da ga zaustavi,
a konj uzmiče za još koji korak. U sljedećem trenutku
čuje se škripa i iza vrata nešto puca. Alabaster gasi
svoj torus kad vidi da se jedno krilo velikih čeličnih
vrata otvara i već silazi s konja.
“Čekaj, pusti da se malo zagriju”, Sijen progovara,
ali on se ne obazire na nju nego korača prema
vratima. Čak ne gleda ni kamo staje na skliskom
asfaltu punom inja.
Hrđa ga izgrizla. Sijen isto silazi s konja i veže
povodce oba konja za jednu nakrivljenu mladicu
drveta. Nakon ovog današnjeg žestokog tempa, morat
će ih pustiti da se ohlade prije nego što im da hranu
ili ih polije vodom. Bilo bi, doduše, dobro da ih odmah
iščetka - ali nešto u ovoj velikoj, prijetećoj, tihoj
zgradi izaziva nelagodu u njoj. Nije sigurna što. Zato
još ne rasedlava konje. Za svaki slučaj. Nakon toga
kreće za Alabasterom.
Kompleks je tih i mračan. U ovoj zabiti nema
električne struje, samo uljanice koje su se već
ugasile. Odmah iza glavnih metalnih vrata počinje
veliko nenatkriveno dvorište. Uz unutarnje zidove i
obližnje zgrade podignute su skele, što znači da su
posjetioci sa svih strana okruženi potencijalnim
strijelcima. To je u biti ista vrsta dobrodošlice koju
na ulazu ima svaka dobro čuvana komuna, premda
je ovdje sve mnogo manje. Ali u ovom dvorištu nema
nikoga, iako je Sijen spazila stol i stolce na jednoj
strani gdje su ljudi koji tu inače stražare sigurno još
donedavno kartali i jeli grickalice. Cijeli kompleks je
tih. Tlo je popločano troskom, izgrebeno i neravno od
prolaska mnogih nogu kroz mnogo godina, ali sad se
ne čuju ničiji koraci. Na jednoj strani dvorišta je
konjušnica, ali boksovi su zatvoreni i tihi. Uza zid tik
do vrata posložene su čizme pokrivene suhim blatom;
neke su samo ostavljene ili nabacane na hrpu
umjesto da su poredane u uredne parove. Ako
Alabaster nije lagao da su ovdje stacionirani carski
vojnici, očito je da ne strahuju od inspekcija. Ima
smisla; teško da ovamo ikoga šalju za nagradu.
Sijen vrti glavom. Kad je zapahne životinjski vonj
iz konjušnice, smještaje napeta. Osjeća miris konja,
ali ne vidi ih. Primičući se bliže - šake joj se same
stežu pa se mora prisiliti da ih opusti - zaviruje iznad
vrata prvog boksa i zatim pogledava u druge boksove
da bude sigurna da ih je sve pobrojila. Tri mrtva
konja, izvaljena na bok u slami. Nisu se još naduli,
vjerojatno zato što su im jedino udovi i glave
beživotno mlohavi. Kod sve tri lešine, trup je pokriven
injem i vodenim kapljicama, a meso im je potpuno
zaleđeno. Po njenoj procjeni, otapat će se još dva
dana.
U središtu kompleksa stoji mala piramida
izgrađena od blokova troske, koja ima vlastita vrata
od kamena - ona su trenutno otvorena. Sijenit ne vidi
kamo je Alabaster otišao, ali pretpostavlja da je u
piramidi, jer ondje je sigurno i održavatelj čvorišta.
Penje se na stolac i komadićem kremena pali
jednu uljanicu te zatim i sama kreće u piramidu - sad
kad zna što će zateći, hoda brže. I da, po
polumračnim hodnicima piramide vidi vojnike i
osoblje koje je ovdje živjelo: jedni uhvaćeni u trku,
drugi priljubljeni uza zidove, treći na podu, ruku
ispruženih prema središtu zgrade. Jedni su pokušali
pobjeći od opasnosti, drugi su pokušali otići na
njezin izvor da je zaustave. Svi su se uzalud trudili.
A onda Sijen nalazi dvorišnu komoru.
Sigurna je da je pogodila. U prostor u središtu
zgrade vodi elegantan polukružno nadsvođeni prolaz
ukrašen svjetlijim ružičastim mramorom u koji su
ugravirani motivi korijena drveta. Komora na drugoj
strani prolaza ima visoki, svođeni strop i mračna je,
ali pusta - osim u samom središtu prostorije, gdje se
nalazi nešto... veliko. Nazvala bi to stolcem da nije u
potpunosti izrađeno od žice i remenja. Ne izgleda
naročito udobno, osim što se čini da naslon ima
ugodan nagib za svog korisnika. Uostalom,
održavatelj čvorišta je u njoj, što sigurno znači da...
Oh. Oh.
Tako mu krvi i vatre u Zemlji.
Alabaster stoji na podiju na koji je žičani stolac
postavljen i gleda u tijelo održavatelja čvorišta. Ne
diže pogled s njega ni kad mu Sijen priđe bliže. Lice
mu je nepomično. Nije tužno, nije sumorno. Cista
maska.
“Čak i najmanji među nama moraju služiti općem
dobru”, kaže on, bez trunka ironije u glasu.
Tijelo u stolcu održavatelja čvorišta je maleno i
golo. Mršavo, atrofiranih udova. Bezdlako. U ruke
tanke poput štapića, u gušavo grlo, preko uskog
međunožja vode nekakve stvari - kanile i cjevčice i
stvari, Sijen ne zna kako bi ih drugačije nazvala. Na
trbuhu trupla leži vrećica od savitljivog materijala,
koja je nekako pričvršćena za nj, i koja je puna... uh.
Vrijeme je da se vrećica isprazni.
Sijen se usredotočuje na sve to, na sve te sitne
pojedinosti, jer joj to pomaže. Nešto u njoj bunca od
užasa i jedini način da to ušutka i zadrži u sebi jest
da se koncentrira na ono što vidi pred sobom. Kakva
ingeniozna konstrukcija. Nije ni znala da je moguće
nečije tijelo ovako održavati na životu: nepomično,
protiv njegove volje, na neodređeno vrijeme. Silno se
trudi dokučiti kako su sve to izveli.
Žičani okvir je je naročito genijalan; u blizini vidi
obrtaljku i ručku, što znači da se cijeli mehanizam
može izvrnuti naopačke da se olakša čišćenje. A
žičani materijal možda reducira pojavu dekubitusa.
U zraku se osjeća smrad bolesti, ali u blizini je cijela
jedna polica s bočicama tinktura i pilula; razumljivo,
s obzirom na to da su ovdje potrebni kvalitetniji
antibiotici od običnog penicilina koji komune same
proizvode. Možda jedna od onih cjevčica služi unosu
lijekova u održavatelja čvorišta. Ovom cjevčicom se
možda gura hrana u usta, ona tamo je za odvođenje
mokraće, a ovaj platneni oblog vjerojatno služi da
upija slinu koja curi iz usta.
Sijen ipak vidi i širu sliku, ma koliko se trudila
usredotočiti na potankosti. Održavatelj čvorišta:
dijete, koje ovako drže sigurno već mjesecima ili
godinama. Dijete, čija je koža gotovo jednako tamna
kao Alabasterova i čije bi se lice savršeno poklapalo
s njegovim da nije tako ispijeno.
 “Sto.” I dalje ne može govoriti.
“Katkad roga nije u stanju naučiti kontrolu.” Sijen
sad shvaća da se on tom pogrdom namjerno služi.
Dehumanizirajući naziv za biće pretvoreno u stvar. I
to joj pomaže. Alabasterov glas je sasvim bezbojan,
lišen emocija, ali njegov izbor riječi govori sve.
“Katkad Čuvari uhvate divljeg orogena koji je prestar
za obuku, ali kojeg bi bilo šteta ubiti jer je još mlad.
A ponekad među zrncima uoče neko dijete koje je
osobito osjetljivo, ali koje ne može savladati vještinu
kontroliranja orogenije. Uporište ih neko vrijeme
pokušava naučiti, ali ako se djeca ne razvijaju
tempom koji Čuvari smatraju prihvatljivim, Majka
Sanzeja im uvijek može naći neku drugu svrhu.”
“Kao...” Sijen ne može odvojiti pogled od tog
mrtvog lica, od dječakovog lica. Njegove smeđe oči su
otvorene, ali zamagljene, zaleđene smrću. Usput se
rastreseno čudi samoj sebi što ne povraća. “Kao ovu?
Tako ti podzemne vatre, Alabastere, ja poznajem
djecu koju su poslali u čvorišta. Nisam... ovo nije...”
Alabaster se pokreće. Nije ni shvatila koliko se
ukočeno držao dok se nije sagnuo da podvuče ruku
pod dječakov vrat. Podiže mu glavu, preveliku za to
tijelo, i lagano je okreće u stranu. “Ovo trebaš vidjeti.”
Sijen ne želi pogledati, ali ipak gleda. Preko
stražnje strane djetetove obrijane glave proteže se
dugi, vitičasti, izbočeni ožiljak, istočkan rupicama
koje su ostale od davno uklonjenih šavova. Točno na
spoju lubanje i kralježnice.
“Roge imaju veće i kompleksnije podrhtajnice od
normalnih ljudi.” Kad je Sijen sve promotrila,
Alabaster izmiče ruku kojom je pridržavao djetetovu
glavu. Ona s muklim udarom pada natrag u svoj
žičani oslonac, a Sijen se leca od bezobzirnosti i
tvrdoće tog zvuka. “Nije nikakav problem tu i tamo
napraviti neku leziju i potpuno odsjeći roginu
samokontrolu, ali tako da mu još uvijek ostane
sposobnost instinktivne uporabe orogenije. Pod
uvjetom da roga preživi operaciju.”
Ingeniozno. Da. Orogenično novorođenče može
zaustaviti potres. To je urođena sposobnost,
izvjesnija čak i od dojenčetove sposobnosti da siše
mlijeko - i upravo ona ubija više orogenične djece
nego bilo što drugo. Najbolji među njima razotkrivaju
svoju prirodu dok su još premali da shvate opasnost.
Ali svesti dijete isključivo na taj instinkt, isključivo
na sposobnost da umiruje potrese...
Stvarno bi trebala povraćati.
“Nakon toga sve je lako. ’Alabaster uzdiše, kao da
drži osobito dosadno predavanje u Uporištu.
“Infekcije suzbijaju lijekovima, puštaju ga da vegetira
taman koliko je potrebno da funkcionira i dobivaju
jedinu stvar koju čak ni Uporište ne može proizvesti:
pouzdan, bezopasan, posve blagotvoran izvor
orogenije.” Kao što Sijen ne razumije zašto joj još nije
pozlilo, nije sigurna ni zašto on ne vrišti. “Ali
pretpostavljam da je netko pogriješio i pustio da se
ovaj roga probudi.”
Oči mu gledaju u stranu. Sijen prati Alabasterov
pogled do mrtvog muškarca kod zida na suprotnoj
strani prostorije. On nije odjeven kao vojnici. Nosi
civilnu odjeću, visoke kvalitete.
 “Liječnik?” Uspjela je uhvatiti isti distancirani,
monotoni ton kao i Alabaster. Tako je lakše.
“Možda. Ili neki mještanin koji je platio
povlasticu.” Alabaster u ovoj točki čak sliježe
ramenima, zamahujući rukom prema još svježoj
modrici na dječakovu bedru. Modrica ima oblik ruke,
tragovi prstiju jasno su vidljivi čak i na tako tamnoj
koži. “Rečeno mi je da ima mnogo ljudi koji uživaju u
takvim stvarima. Ukratko, fetiš na bespomoćnost. A
užitak im je još i veći kad je njihova žrtva svjesna što
joj rade.”
“Oh, oh, Zemljo, Alabastere, ne misliš valjda...”
Opet je presijeca kao da nije ni progovorila.
“Problem je u tome što održavatelji čvorišta osjećaju
strahovit bol kad god rabe orogeniju. Zbog onih lezija,
razumiješ. A s obzirom na to da ne mogu kontrolirati
reakciju na bilo kakvu trešnju u svojoj blizini, čak ni
najsitniju, smatra se da je humanije stalno ih držati
pod sedativima. K tome svi orogeni instinktivno
reagiraju na svaku uočenu prijetnju...”
Ah. Našla je svoju granicu.
Sijen tetura do najbližeg zida i povraća suhe
marelice i suho meso koje je nasilu progutala u sedlu
dok su jahali prema postaji. Ovo je pogrešno. Ovo je
sve pogrešno. Mislila je... nije mislila... nije znala...
Brišući usta, podiže pogled i vidi da je Alabaster
motri.
“Kao što rekoh”, zaključuje on, vrlo tiho. “Svaki
roga bi trebao posjetiti čvorište, bar jednom u životu.”
 “Nisam znala.” Riječi joj zvuče nejasno jer govori s
nadlanicom preko usana. Nemaju smisla, ali ipak
osjeća potrebu da ih izgovori. “Nisam.”
“Misliš da je to bitno?” Gotovo je okrutno što je
tako izbrisao emocije iz svog glasa i sa svog lica.
“Meni je bitno!”
“A ti misliš da si ti bitna?” Iznenada se smiješi,
ružnim osmijehom, hladnim poput pare koja se
vrtloži iznad leda. “Misliš da je itko od nas bitan, osim
po tome koliko smo im korisni? Bili mi poslušni ili
ne.” Trza glavom prema truplu onog zlostavljanog,
ubijenog djeteta. “Misliš da je on bio važan, nakon što
su ga u pretvorili u ono? Jedini razlog što to ne rade
svima nama je to što smo upotrebljiviji, svrsishodniji,
kad se umijemo kontrolirati. Ali njima je svaki od nas
samo još jedno oružje. Samo korisno čudovište, malo
nove krvi za obogaćivanje uzgojnih linija. Samo još
jedan jebeni roga.”
Nikad prije nije u jednoj jedinoj riječi čula toliko
mržnje.
Ovaj put se ne može zgražati, ne dok između njih
mrtav, hladan i smrdljiv leži krunski dokaz da ih
svijet mrzi. Naime. Ako Uporište smije napraviti
ovako nešto, ili Čuvari, ili jumeneški vođe ili
geomeštri ili tko je već smislio ovu noćnu moru, onda
nema nikakvog smisla uljepšavati istinu o ljudima
kao što su Sijenit i Alabaster. A to je da zapravo
uopće nisu ljudi. Nisu ni orogeni. U svijetlu ovoga što
je upravo vidjela, uljudnost je uvreda. Oni su roge i
ništa više od toga.
 Trenutak kasnije, Alabaster se okreće i odlazi iz
prostorije.

***

Ulogoruju se u nenatkrivenom dijelu dvorišta.

Zgrade postaje nude sve luksuze za kojima je Sijen
čeznula: toplu vodu, meke krevete, bolju hranu od
putnog dvopeka i suhog mesa. Ali na dvorištu bar
nema ljudskih leševa.
Alabaster šutke sjedi, zagledan u vatru koju je
Sijen zapalila. Zamotan je u pokrivač, drži šalicu čaja
koji je ona skuhala; ipak se poslužila smočnicom
postaje da obnovi njihove zalihe. Još nije primijetila
da otpija iz šalice. Možda bi bilo bolje, misli ona, da
mu je mogla dati neko jače piće. A možda i ne bi. Nije
sigurna što bi orogen njegovih sposobnosti mogao
učiniti u pijanom stanju. Upravo zato ni ne smiju
piti... ali hrđa izjela zdrav razum, bar u ovom
trenutku. Hrđa izjela sve.
“Djeca nam na kraju svima dođu glave”, kaže
Alabaster. U očima mu pleše vatra.
Sijenit kima, iako nije sigurna da ga razumije.
Progovorio je. Valjda je i to neki napredak.
“Mislim da imam dvanaestero djece”. Alabaster
čvršće steže pokrivač oko sebe. “Nisam siguran. Ne
jave mi uvijek. Ne sretnem im opet majke, nakon
svega. Ali nagađam da ih je dvanaestero. Za većinu
ne znam gdje su.”
Cijelu večer nabraja takve nasumične činjenice,
kad se uopće oglasi. Sijenit nema snage odgovarati
na većinu tih izjava, tako da se ne može baš reći da
razgovaraju. Ali sad ima potrebu nešto kazati, jer je i
sama o tome razmišljala. O tome koliko dječak u
žičanom stolcu sliči Alabasteru.
Počinje: “Naše dijete...”
On susreće njezin pogled i opet se smiješi. Ovaj
put dobroćudno, ali Sijen nije sigurna treba li
vjerovati osmijehu ili mržnji koja se krije iza njega.
“O, ono je samo jedan mogući ishod.” Kima
glavom prema crvenim visokim zidovima postaje.
“Naše dijete bi moglo ispasti kao ja i strelovito se
uspinjati po hijerarhijskoj ljestvici, postavljajući nove
standarde orogenije, legenda Uporišta. A moglo bi
odrasti i u osrednju orogenku koja nikad neće biti
zapažena. Samo još jedna nositeljica četiri ili pet
prstenova koja čisti luke od koralja i u slobodno
vrijeme pravi djecu.”
Zvuči tako prokleto veselo da joj je lakše pratiti
ton njegovih riječi nego njihov smisao. Ton je utješan,
a nešto u njoj u ovom trenutku čezne za utjehom. Ali
njegove riječi je drže u stalnom stanju napetosti,
bodu je kao oštre krhotine stakla među glatkim
pikulama.
“A možda se rodi ugašena”, kaže ona. “Čak i dvoje
roga.. Teško joj je izgovoriti tu riječ, ali još je teže reći
orogen jer joj taj pristojniji termin sad zvuči kao laž.
“Čak i mi možemo napraviti ugašeno dijete.”
“Nadam se da nećemo.”
“Nadaš se da nećemo?” Ona ne može zamisliti
bolju sudbinu za njihovo dijete.
Alabaster pruža ruke prema vatri da ih ugrije.
Nosi svoje prstenje, najednom shvaća Sijen. To čini
rijetko, ali u nekom trenutku prije dolaska u postaju,
dok mu je krv kipjela od straha za vlastito dijete,
stigao se sjetiti što se od njega očekuje i navući ih na
prste. Neki svjetlucaju pod svjetlošću vatre, drugi su
mutni i tamni; po jedan za svaki prst, uključujući
palčeve. Sijenit sasvim malo svrbi golotinja njezinih
šest prstiju.
“Svako dijete dvaju prstenovanih orogena iz
Uporišta”, kaže on, “bi trebalo biti orogeno, da. Ali to
nije egzaktna znanost. Zato što mi ne potpadamo pod
znanost. Nema tu logike.” Suho se smiješi. “Uporište
za svaku sigurnost svu djecu kojima su roditelji roge
tretira kao potencijalne roge dok se ne dokaže
suprotno.”
“Ali kad se dokaže da su ugašeni, nakon toga
postaju... ljudi.” To je jedina stvar kojoj se Sijen ima
snage nadati. “Možda ih posvoji neka dobra komuna,
pošalje ih u pravo čuvalište, dopusti im da zasluže
korisno ime...”
On uzdiše. Zvuči tako umorno da Sijen prestaje
govoriti, zbunjena i prestrašena.
“Nijedna komuna ne bi posvojila naše dijete”, kaže
on. Riječi su mu promišljene i spore. “Orogenija
ponekad preskoči jednu generaciju, možda čak dvije
ili tri, ali uvijek se ponovo pojavi. Otac Zemlja nikad
ne zaboravlja dug koji mu dugujemo.”
Sijenit se mršti. Već je izjavljivao slične stvari,
stvari koje podsjećaju na kazivačke priče o orogenima
- da oni zapravo nisu oružje Uporišta, nego mržnjom
ispunjenog planeta koji vreba ispod njihovih nogu. I
da taj planet više od svega želi uništiti život koji
zagađuje njegovu nekoć netaknutu površinu. Ima
nešto u stvarima koje Alabaster govori zbog čega
Sijenit ima dojam da on vjeruje u te stare priče, bar
donekle. Možda i vjeruje. Možda ga tješi pomisao da
njihova vrsta ima neku svrhu, ma koliko strašna bila.
Ona pak trenutno nema živaca za misticizam.
“Dobro, nitko je neće posvojiti.” Samovoljno se
odlučuje za zamjenice u ženskom rodu. “Nego što?
Uporište ne zadržava ugašene.”
Alabasterove su oči poput njegovih prstenova, u
jednom trenutku odražavaju vatru, a u sljedećem su
mutne i tamne. “Kako ne. Postala bi Čuvarica.”
A u hrđu. To štošta objašnjava.
Kad Sijen ništa ne kaže, Alabaster diže pogled.
“E sad. Što se tiče svega što si danas vidjela.
Zaboravi da si to vidjela.”
“Molim?”
“Ona stvar u stolcu nije bila dijete.” U njegovim
očima više nema svjetla. “Ni moje, ni ičije. To nije bilo
ništa. To nije bio nitko. Stabilizirali smo vruću točku
i shvatili zbog čega je zamalo eksplodirala. Došli smo
provjeriti ima li preživjelih, nismo ih našli, i to ćemo
telegrafom dojaviti Yumenesu. I to ćemo oboje reći
ako nas budu ispitivali kad se vratimo.”
“Nisam, nisam sigurna da mogu...” Onaj
dječakov, prazni, mrtvi pogled. Kojeg li užasa, biti
zarobljen u tom beskonačnom košmaru. I probuditi
se u mukama, dok ti se nekakav groteskni parazit
pohotno ceri. Sijen osjeća jedino sažaljenje prema
tom dječaku, i olakšanje što je sad slobodan.
 “Učinit ćeš točno kako sam ti rekao.” Glas mu
zvuči kao bič i Sijenit .sijeva pogledom na njega.
Smjesta je bijesna. “Ako tuguješ, tuguj za
protraćenim resursom. Ako te itko pita, drago ti je što
je mrtav. Osjeti to. Vjeruj u to. Na kraju krajeva,
zamalo je ubio toliko ljudi da ih ne bismo mogli
izbrojati. I ako te itko pita kako se osjećaš zbog toga,
kaži da razumiješ zašto nam rade takve stvari. Znaš
da je to za naše dobro. Znaš da je to za svačije dobro.”
“Gade zahrđali, ne znam...”
On se smije, a ona se leca, jer njegov bijes je opet
tu, u trenu. “Oh, Sijen, nemoj me sad provocirati.
Nemoj, molim te.” Još se smije. “Ako te ubijem, dobit
ču samo packu po prstima.”
Eto, napokon joj prijeti. Dobro onda. Sljedeći put
kad bude spavao. Morat će mu pokriti lice dok ga
probada. Čak i smrtonosnom nožu treba nekoliko
sekundi da ubije; ako u tom kratkom vremenu stigne
svoju orogeniju fokusirati na nju, mrtva je. Ali bit će
mu teže da točno odredi metu ako ga oslijepi ili
možda ako mu skrene pozornost gušenjem...
No Alabaster se i dalje smije. Grohotom. Sijenit
hvata nagovještaj podrhtavanja u okolišu. Osjeća
prijeteće još samo malo u naslagama stijena ispod
njezinih nogu. Mršti se, smetena i uzbunjena i pita
se je li to opet vruća točka - i onda zakašnjelo shvaća
da to što osjeća nije podrhtavanje, nego nekakvo
pravilno trzanje. U istom ritmu s oštrim izdisajima
Alabasterova smijeha.
Dok ona zuri u njega zgrožena tom spoznajom, on
se u jednom trenutku čak lupa rukom po koljenu. I
dalje se smije, jer on zapravo želi uništiti sve što vidi.
A ako je njegov polumrtvi, poluodrasli sin mogao
pokrenuti supervulkan u takvom stanju, tko zna što
bi mogao njegov otac ako se odluči na to. Ili čak ako
se ne odluči, nego ako na sekundu izgubi kontrolu.
Sijen steže ruke na svojim koljenima u šake.
Sjedi, zarivajući si nokte u dlanove, i čeka da se on
konačno pribere. Treba mu dosta vremena za to.
Povremeno se zahihoće čak i nakon što se prestao
smijati. Lice mu je skriveno u dlanovima, ramena mu
se tresu. Možda plače. Sijen ne zna. A ni ne zanima
je.
Naposljetku diže glavu i duboko udiše, jednom,
dvaput. “Oprosti”, kaže napokon. Više se ne smije, ali
sad je opet oličenje vedrine. “Kako bi bilo da
promijenimo temu?”
“Gdje je tvoj Čuvar, tako ti hrđe?” Ruke su joj i
dalje stegnute u šake. “Lud si kao puška.”
On hihoće. “O, nje se ne moram bojati, davno sam
se pobrinuo za nju.”
Sijen kima glavom. “Ubio si je?”
“Ne. Zar ti izgledam kao budala?” Od hihotanja do
razdraženosti u jednom dahu. Sijen ga se smrtno boji
i više se to ne srami priznati. Ali on to primjećuje i
nešto u njegovu držanju se mijenja. Još jednom
duboko udiše i klonulo povija leđa. “Sranje. Žao... žao
mije.”
Sijen šuti. On se malo smiješi, tužno, kao da ništa
drugo nije ni očekivao. Ustaje i odlazi do vreće za
spavanje. Ona gleda kako liježe, leđima okrenut vatri;
motri ga dok mu se disanje ne uspori. Tek tada se
opušta.
I skače u zrak jer on opet progovara, vrlo tiho.
“U pravu si”, kaže. “Lud sam već godinama. I ti
ćeš poludjeti, ako ostaneš sa mnom dovoljno dugo.
Ako se nagledaš ovakvih stvari i shvatiš što je
zapravo posrijedi.” Dugo izdiše. “Ako me ubiješ,
napravit ćeš uslugu čitavom svijetu.” Poslije toga više
ništa ne govori.
Sijen njegove zadnje riječi razmatra i dulje nego
što bi vjerojatno trebala.
Savija se u klupko da pokuša zaspati, koliko je to
moguće na tvrdom kamenom dvorištu, umotana u
pokrivač i s ubitačno tvrdim sedlom umjesto jastuka.
Konji se nervozno premještaju s noge na nogu, što
rade cijele večeri; njuše smrt u postaji. Naposljetku
padaju u san, kao i Sijenit. Nada se da će na kraju
usnuti i Alabaster.
A iza njih, iznad visinske ceste kojom su
donedavno putovali, obelisk od turmalina nestaje iza
planine, neumoljivo slijedeći svoju putanju.

***

Proljeće, ljeto, jesen, zima

Smrt je peta, gospodarica svima.
Arktička poslovica
 MEĐUIGRA

Narušeni obrazac. Zapletaj u tkanju. Dosad si već

trebala primijetiti neke stvari. Stvari koje nedostaju i
koje su upadljive upravo zato što ih nema.
Primijeti, na primjer, da nitko u Mirnoći ne spominje
otoke. Ne zato što otoci ne postoje ili su nenastanjeni;
baš suprotno. Otoci obično nastaju blizu rasjeda ili
iznad vrućih točaka, što znači da su u planetarnim
razmjerima prolazna pojava, iznikli u erupciji i nestali
u sljedećem cunamiju. Ali u planetarnim razmjerima i
ljudska bića su prolazna pojava. Broj stvari koje ona
ne primjećuju doslovno je astronomski.
Nadalje, stanovnici Mirnoće nikad ne spominju
druge kontinente, iako bi bilo sasvim logično
pretpostaviti da postoje. Nitko se nije otisnuo na put
oko svijeta da potvrdi njihovo nepostojanje; morska
plovidba je dovoljno opasna i kad su luke za obnovu
zaliha uvijek na vidiku, a valovi cunamija visoki
tričavih trideset metara, kamoli ne kad su legendarne
vodene planine koje se, ako je vjerovati pričama,
valjaju po pučinama neukrotivog dubokog oceana. Oni
jednostavno uzimaju zdravo za gotovo djelić predaje
koji su im ostavile hrabrije civilizacije, a koji kaže da
vani nema ničega. Isto tako nitko ne spominje nebeska
tijela, iako su nebesa i ovdje jednako napučena i
prometna kao i drugdje u svemiru, i to uglavnom zato
što je ljudska pozornost usmjerena prema tlu, a ne
prema nebu. Primjećuju ono što se na nebu nalazi:
zvijezde i sunce i pokoju kometu ili zvijezdu padalicu.
Ne primjećuju ono čega nema.
 Uostalom, kako bi i mogli? Kome nedostaje ono što
nikad nije ni zamišljao? Ljudima sigurno ne, to im nije
u prirodi. I zato sva sreća što na svijetu ima i drugih
rodova osim ljudskog.
 9

Sijenit među neprijateljima

U ALLIJU STIŽU TJEDAN DANA KASNIJE. Podne je, na

jarkoplavom nebu iznad njih nema ni oblačka,
izuzme li se treperavi ljubičasti obelisk nedaleko od
obale.
Allia je za primorske pojmove velika komuna - nije
ni blizu Yumenesu, jasno, ali ipak je respektabilne
veličine, pravi grad. Većina stambenih kvartova,
trgovina i obrtničkih zona natiskana je u prirodnu
luku strmih stijena, formiranu iz stare kaldere3 kojoj
se jedan bok urušio. Prigradska naselja protežu se u
svim smjerovima - do najdaljih ima nekoliko dana
jahanja. Ulazeći u grad, Sijenit i Alabaster se
zaustavljaju kod prve skupine zgrada i farmi koje
vide, raspituju se i doznaju da u blizini ima nekoliko
pansiona. Pritom ignoriraju poprijeke poglede koje
dobivaju zbog svojih crnih uniformi. Od prvog
pansiona koji im je na putu odustaju jer ih mladić s
jedne farme slijedi nekoliko kilometara, zatežući uzde
svog konja da ne ide prebrzo, valjda zato što misli da
će im tako ostati izvan dometa. Sam je i ne obraća im
se, ali iz jednog mladića se lako izrodi cijela horda,
pa zato nastavljaju jahati u nadi da će dosada
nadvladati mržnju. Mladić naposljetku okreće konja
i vraća se istim putem kojim su došli.

3 Manje ili više kružna udubina koja nastaje urušavanjem vulkana u

samog sebe.
 Sljedeći pansion ne izgleda onako dobro kao prvi,
ali nije ni loš: četvrtasta stara zgrada s reljefnim
ukrasima koja je preživjela već nekoliko petih doba,
ali čvrsta i dobro održavana. Netko je na sva četiri
ugla posadio grmove ruže i pustio da se bršljan penje
po zidovima, što znači da će se tijekom nekog
sljedećeg petog doba vjerojatno srušiti, ali to nije
Sijenitin problem. Za noćenje u istoj sobi i mjesta u
štali za dva konja moraju platiti dvije carske
bisernice: komično je očito da im vlasnica nabija
cijenu i Sijenit joj se smije jer se ne uspijeva na
vrijeme zaustaviti. (Žena im uzvraća bijesnim
pogledom.) Na svu sreću, Uporište razumije da
orogeni na terenu katkad moraju podmićivati
građane da se pristojno ponašaju. Sijenit i Alabaster
su na raspolaganje dobili izdašan fond, kao i
akreditiv za podizanje dodatnih sredstava ako se
ukaže potreba. Zato plaćaju vlasnici zatraženi iznos.
Valjda će joj pogled na sav taj novac pomoći da bar
nakratko istrpi njihove crne uniforme.
Alabasterov konj šepa još od forsiranog galopa u
čvorišnu postaju pa ga prije odlaska u sobu trampe
za neozlijeđenu životinju kod trgovca stokom.
Dobivaju živahnu malu kobilu koja Alabasteru
upućuje tako skeptičan pogled da se Sijenit htjela-ne
htjela opet smije. Danas je dobre volje. A nakon što
su se te noći dobro naspavali u pravim krevetima,
nastavljaju dalje.
Vrata na glavnom ulazu u Alliju su masivna, po
veličini i ukrasima čak i raskošnija od onih u
Yumenesu. Doduše, izrađena su od metala, a ne od
kamena kao što je red, čime odmah odaju da ipak
nisu ništa više od kričave imitacije. Sijen ne može
shvatiti kako ta vražja vrata mogu imati ikakvu
zaštitnu funkciju. Tu je posve nebitno što su visoka
petnaest metara i izrađena od čvrstih ploča
kromiranog čelika koje su međusobno spojene
vijcima, sve to uz nešto malo filigranske tehnike za
ukras. Kad počne peto doba, vijke će izjesti prva
kisela kiša koja padne, a jedna pristojna šestica će
tako razdrmati precizno složene ploče da se ta
ogromna nakarada više neće dati zatvoriti. Svaki
detalj vrata vrišti da su došli u komunu s viškom
novopečenih bogataša i manjkom kazivača koji bi
imali što reći poglavarskoj kasti.
Stražarska posada na vratima sastoji se od šačice
Plećatih, odjevenih u lijepe zelene uniforme ovdašnje
milicije. Većina sjedi i čita knjige, karta ili na neki
drugi način ignorira dvosmjerni promet na vratima;
Sijen da je sve od sebe da ne pokaže zgražanje zbog
tako kukavne discipline. U Yumenesu bi bili
naoružani, stajali bi na straži i u najmanju ruku bi
bilježili sve putnike koji ulaze u grad. Jedan od
Plećatih iznenađeno uočava njihove odore, ali samo
im maše da prođu, iako mu se pogled zadržava na
Alabasterovim prstenjem načičkanim rukama.
Sijenine ruke ni ne gleda, što je baca u vrlo mračno
raspoloženje u kojem ostaje i kad napokon zađu u
labirint popločanih gradskih ulica koje vode u
guvernerovu palaču.
Allia je jedini veliki grad u cijeloj kvarti. Sijen se
ne može sjetiti kako se zovu ostale tri komune u toj
kvarti, ni kako se ta nacija zvala prije no što je
nominalno postala dijelom Sanzeje - neke stare
nacije su vratile svoja stara imena kad je Sanzeja
olabavila uzde, ali u međuvremenu se sustav kvarti
pokazao funkcionalnijim, pa to više nije ni bilo bitno.
Zna da su ratarstvo i ribarstvo glavne privredne
grane, što je tipično za sve te pasivne primorske
regije. Svemu tome unatoč, guvernerova palača je
impresivno lijepo zdanje s obiljem istančanih
arhitektonskih detalja u jumeneškom stilu kao što su
vijenci i stakleni prozori i - ah, eno ga - jedan
dekorativni balkon koji gleda na golemi predvrt.
Drugim riječima, sve je puno nepotrebnih ukrasa
koje vjerojatno treba popravljati nakon svakog
slabijeg potresa. I jesu li stvarno morali cijelu zgradu
oličiti jarkožutom bojom? Izgleda kao nekakva
divovska četvrtasta voćka.
Na ulazu u krug palače konje prepuštaju
konjušaru, a u predvrtu se spuštaju na koljena da im
kućni sluga iz kaste Otpornih nasapuna i opere ruke.
To je lokalna tradicija kojom se smanjuje rizik od
prenošenja zaraza na Poglavare komune. Nakon toga
u predvrt izlazi vrlo visoka žena kože koja je gotovo
jednako crna kao Alabasterova. Odjevena je u bijelu
varijantu milicijske uniforme. Odsječno im da je znak
da je slijede i vodi ih kroz palaču do malog salona,
gdje zatvara vrata i sjeda za radni stol.
“Niste se baš žurili ovamo”, kaže ona umjesto
pozdrava i zapovjednički im maše da sjednu dok
pritom gleda u nešto na svom stolu. Oni se smještaju
na stolce s druge strane stola. Alabaster prebacuje
nogu preko noge i spaja vrške prstiju lijeve i desne
ruke s bezizražajnim izrazom lica. “Očekivali smo vas
prije tjedan dana. Želite li odmah produžiti u luku ili
možete posao obaviti odavde?”
Sijenit otvara usta da objasni kako bi radije išla u
luku jer nikad prije nije uklanjala koraljni greben pa
će joj blizina pomoći da ga bolje razumije. Ali ne stiže
ništa reći jer Alabaster već pita: “Oprostite, a tko ste
vi?”
Sijenit naglo zatvara usta i zuri u njega. On se
uljudno smiješi, ali taj osmijeh ima oštricu zbog koje
je Sijenit smjesta na oprezu. Žena također zuri u
njega i praktički isijava uvrijeđenost.
“Zovem se Asael Poglavarka Allia”, odgovara mu,
polako, kao da razgovara s djetetom.
“Alabaster”, odvraća on, dotičući si rukom prsa i
kimajući glavom. “Ovo je moja kolegica Sijenit. Ali
moje isprike; nije me zanimalo samo vaše ime.
Rečeno nam je da je guverner kvarte muškarac.”
Sad Sijenit shvaća kamo smjera i odlučuje igrati
istu igru kao on. Ne shvaća zašto je odabrao taj
pristup, ali ionako je sve što on radi neshvatljivo.
Ženi nije jasno u čemu je problem; vidljivo škrguće
zubima. “Ja sam zamjenica guvernera.”
Većina kvarti ima guvernera, podguvernera i
majordoma. Možda su komuni koja se tako silno
trudi nadmašiti ekvatorijalne gradove potrebne
dodatne birokratske kategorije. “A koliko guverner
ima zamjenika?” pita Sijenit dok Alabaster prijekorno
cokće jezikom.
“Moramo biti pristojni, Sijen”, kaže on. Još se
smiješi, ali bijesan je; Sijen to zna po broju zubi koje
pokazuje. “Ipak smo mi samo orogeni. A ovo je
pripadnica najcjenjenije korisne kaste u Mirnoći. Mi
smo ovamo došli samo zato da moć koju ona ne može
ni pojmiti upotrijebimo za spašavanje gospodarstva
njezine regije, dok je ona.. Migolji jednim prstom u
njezinu smjeru i više se uopće ne trudi sakriti
sarkazam. “Ona je sitničava, beznačajna
birokratkinja. Ali siguran sam da je veoma važna
sitničava beznačajna birokratkinja.”
Nije svjetloputa, pa je vlastita koža ne može izdati,
ali nije ni bitno: njezino ukočeno držanje i nosnice
koje podrhtavaju dovoljno govore. Leti pogledom od
Alabastera do Sijenit, ali onda se opet vraća na njega,
a Sijenit je jasno i zašto. Na cijelom svijetu nema
iritantnijeg čovjeka od njezina mentora. Odjednom je
perverzno ponosna na njega.
“Guverner ima ukupno šest zamjenika”, odgovara
napokon na Sijenitino pitanje, iako pritom pogledom
probada Alabasterovo nasmiješeno lice. “A to što sam
ja zamjenica guvernera bi trebalo biti irelevantno.
Guverner je vrlo zaposlen čovjek, a ovo je beznačajan
problem. Stoga bi beznačajna birokratkinja trebala
dostajati za njegovo rješavanje. Zar ne?”
“To nije beznačajan problem.” Alabaster se više ne
smiješi, premda i dalje opušteno odvaja i spaja vrške
prstiju u pravilnom ritmu. Doima se kao da još nije
odlučio hoće li se naljutiti ili ne, iako Sijen zna da je
na to odredište davno stigao. “Hvatam tu koraljnu
prepreku odavde. Vaša luka je gotovo neupotrebljiva;
teretni brodovi dubljeg gaza vas vjerojatno zaobilaze
i odlaze u druge primorske komune već desetak
godina, ako ne i duže. Svota koju ste pristali platiti
Uporištu je toliko golema - znam da je golema jer su
vam poslali mene - da se sigurno nadate da će
raščišćena luka vratiti sav promet bez kojeg ste
ostali. U protivnom će vas prije izbrisati cunami nego
što ćete uspjeti otplatiti taj dug. Tako da mi? Nas
dvoje?” Kratko pokazuje na Sijen i onda opet spaja
vrške prstiju. “Mi smo cijela vaša zahrđala
budućnost.”
Žena je nepomična kao kip. Sijenit ne može
protumačiti njezin izraz lica, ali tijelo joj je ukočeno i
kao da se sasvim malo uvukla u sebe. Od straha?
Možda. No prije će biti da je to reakcija na
Alabasterovo verbalno podbadanje, koje ju je sigurno
taknulo u živac.
A on nastavlja. “Prema tome, ako ništa drugo, za
početak ste nam mogli ponuditi neko osvježenje te
nas upoznati s čovjekom koji nas je pozvao da
prijeđemo stotine i stotine kilometara kako bismo
riješili vaš mali problem. To je pristojno ponašanje,
zar ne? Tako se obično dočekuju ugledni dužnosnici.
Slažete li se?”
Iako ga i dalje ne voli, Sijen mu želi prirediti
ovacije.
“U redu”, uspijeva naposljetku procijediti žena,
opipljivo napeto. - “Prenijet ču vašu... molbu...
guverneru.” Tu se smiješi, uz bijeli bljesak zubi koji
izgleda kao prijetnja. “I svakako ću mu prenijeti da
ste razočarani našim uobičajenim protokolom za
doček gostiju.”
“Ako ovako uvijek dočekujete goste”, odvraća
Alabaster, ogledavajući se oko sebe s onom
savršenom arogancijom koju u svoj njezinoj raskoši
znaju pokazati jedino rođeni Jumenežani “onda
mislim da mu i trebate prenijeti da smo razočarani.
Stvarno, odmah ovako prijeći na stvar? Čak ni šalica
sigura da se osvježimo nakon dugog puta?”
“Rekli su mi da ste prenoćili u jednoj od
prigradskih zona.”
“Da, to je donekle pomoglo. No smještaj nije bio
baš... optimalan.” To nije fer, misli Sijen, jer je
pansion imao grijanje i udobne krevete; vlasnica se
pretvorila u oličenje ljubaznosti čim je dobila novac.
Ali on je trenutno nezaustavljiv. “Kad ste vi zadnji put
putovali dvije i pol tisuće kilometara, zamjenice
guvernera? Uvjeravam vas da oporavak ne traje jedan
dan.”
Ona samo što ne frkće. No ipak je Poglavarka;
obitelj ju je sigurno brižljivo učila kako se svijati s
udarcima. “Ispričavam se. Nisam na to mislila.”
“Ne. Niste.” Alabaster odjednom ustaje, a premda
pazi da mu kretanje bude glatko i neprijeteće, Asael
se leca i naginje unatrag kao da očekuje napad. Sijen
također ustaje - sa zakašnjenjem, jer ju je Alabaster
iznenadio - ali nju Asael ni ne gleda. “Prenoćit ćemo
u onom pansionu koji smo prošli na putu ovamo”,
kaže Alabaster, ignorirajući ženinu očitu nelagodu.
“Otprilike dvije ulice dalje. Onaj pred kojim stoji
kamena kirhuza? Ne sjećam se kako se zvao.”
“Kraj petog doba.” Žena samo što ne šapće.
“Da, mislim da je to taj. Da im kažem da račun
pošalju ovamo?”
Asael sad već teško diše, a ruke na radnom stolu
su joj stegnute u šake. Sijen je iznenađena, jer
pansion je sasvim razuman zahtjev, iako je dosta
skup - aha, to je i muči, zar ne? Ova konkretna
zamjenica guvernera nema ovlasti da im plati
smještaj. Ako time naljuti nadređene, odbit će joj taj
trošak od plaće.
Ali Asael Poglavarka Allia ne skida svoju masku
uglađenosti da se može izvikati na njih. “Naravno”,
kaže - čak se uspijeva nasmiješiti, čime zamalo
zaslužuje Sijenino divljenje. “Molim vas da sutra
dođete ovamo u isto vrijeme da vam mogu dati daljnje
upute.”
I tako odlaze i spuštaju se niz ulicu do vrlo
otmjenog pansiona koji im je Alabaster osigurao.
Dok stoje na prozoru svoje sobe - opet dijele sobu,
a pazili su i da ne naruče osobito skupa jela kako
nitko ne bi njihov zahtjev za smještajem nazvao
rasipničkim - Sijenit proučava Alabasterov profil i
pokušava dokučiti zašto iz njega još izbija bijes kao
iz peći.
“Bravo”, kaže. “Alije li to bilo potrebno? Ja bih
radije da obavimo posao i krenemo natrag što je
moguće prije.”
Alabaster se smiješi, premda mu se mišići vilice
ne prestaju napinjati. “Mislio sam da bi ti bilo drago
da za promjenu postupaju s tobom kao s ljudskim
bićem.”
“I bi. Ali koliko je to uopće važno? Možeš se ti sad
pozivati na svoj rang, ali to neće promijeniti što oni
misle o nama...”
 “Ne, neće. I nije me briga što oni misle. Ni ne
moraju nas voljeti, hrđa ih izgrizla. Važno mi je što
rade.”
Lako je njemu govoriti. Sijenit uzdiše i štipa
korijen nosa vrškom palca i kažiprsta, trudeći se da
ostane strpljiva. “Zalit će se.” A po prstima će dobiti
Sijenit, jer je ovo tehnički njezin zadatak.
“Nek’ se žale.” Alabaster okreće leđa prozoru i
odlazi u kupaonicu. “Pozovi me kad dođe hrana.
Namjeravam se namakati dok se ne pretvorim u
grožđicu.”
Sijenit se pita ima li uopće smisla mrziti luđaka.
On to ionako neće primijetiti.
Posluga stiže u sobu s pladnjem skromne, ali
zasitne lokalne hrane. Riba je u većini primorskih
komuna jeftina, pa se Sijen počastila i naručila file
temtire. U Yumenesu je to skupa delikatesa koju u
zalogajnicama Uporišta rijetko poslužuju. Alabaster
izlazi iz kupaonice zamotan u ručnik i stvarno izgleda
kao grožđica - Sijen tek sad primjećuje koliko se
usukao u posljednjih nekoliko tjedana putovanja.
Nema na njemu ništa osim kostiju i mišića, a naručio
je samo zdjelu juhe. Istina, riječ je o velikoj zdjeli
krepkog brodeta od plodova mora koji je netko
garnirao vrhnjem i žlicom nekakve smjese od upržene
cikle, ali očito je da mu treba nešto jače od toga.
Sijenit je uz svoje jelo na manjem tanjuru dobila i
prilog, batat s češnjakom i karameliziranim
šumovicama. Sad ga prebacuje na njegov pladanj.
Alabaster prvo zuri u tanjurić, a onda u nju.
Trenutak kasnije crte lica mu omekšavaju. “Tako
dakle. Draži su ti muškarci s nešto mesa na
kostima.”
Šali se; oboje znaju da ona ne bi uživala u seksu
s njim čak ni da joj je privlačan. “I meni i svima
ostalima, da.”
On uzdiše i počinje poslušno jesti batate. Između
zalogaja - koje ne guta gladno, nego sa smrknutom
odlučnošću - kaže: “Ja je više ne osjećam.”
“Što?”
Sliježe ramenima, ne toliko zbog zbunjenosti,
rekla bi Sijen, koliko zbog nemogućnosti da artikulira
svoje misli. “Pa zapravo više ništa naročito ne
osjećam. Ni glad. Ni bol. Kad sam u zemlji...” Radi
grimasu. Evo u čemu je zapravo problem: ne u
njegovoj nesposobnosti da se izrazi, nego u činjenici
da riječi nisu dorasle zadatku. Sijen kima glavom, da
mu pokaže da razumije. Možda će jednom netko
stvoriti jezik baš za orogene. Možda je takav jezik u
prošlosti već postojao, ali je zaboravljen. “Kad sam u
zemlji, hvatam jedino zemlju. Ne osjećam... ovo.”
Zamahuje rukom po sobi, prema svom tijelu, prema
njoj. “A ja puno vremena provodim u zemlji. Ne mogu
si pomoći. Ali kad se vratim, to je kao da... kao da sa
mnom natrag dolazi i dio zemlje i...” Glas mu
posustaje. Ali Sijen misli da je shvatila. “Po svemu
sudeći, to je nešto se što jednostavno dogodi kad
dođeš do razine sedmog ili osmog prstena. Uporište
mi je izradilo strogi režim prehrane, ali ne mogu reći
da ga se pridržavam.”
Sijen kima glavom. To je bar očito. Sad na njegov
pladanj dodaje i svoje pecivo začinjeno tropskom
metlicom, a on opet uzdiše. Ali jede sve što je na
tanjuru.
Odlaze na spavanje. Kasnije, u gluho doba noći,
Sijenit sanja da pada uvis, kroz snop nepostojanog
svjetla koje se mreška i prelama oko nje poput prljave
vode. Na vrhu snopa se nalazi nešto svjetlucavo što
se pojavljuje pa nestaje i tako stalno iznova, kao da
nije sasvim stvarno i prisutno.
Prenuvši se iz sna, Sijen nije baš sasvim sigurna
zašto najednom osjeća da nešto nije u redu, ali
uvjerena je da mora nešto poduzeti. Sjeda, sneno
trlja lice i tek kad ostaci sna izblijede postaje svjesna
tog upornog, prijetećeg osjećaja zle kobi koji prožima
zrak oko nje.
Zbunjena, spušta pogled na Alabastera pokraj
sebe - i otkriva da je budan. Bizarno je ukočen, oči
su mu iskolačene i netremice zure, usta su otvorena.
Zvuči kao da grglja ili pokušava hrkati, s otužnim
rezultatima. Što mu je, hrđa ga izgrizla? Ne gleda je,
ne miče se, samo ispušta taj apsurdni zvuk.
A u međuvremenu njegova orogenija sve više jača
i jača, toliko da joj unutrašnjost lubanje uskoro puca
od boli. Dodiruje mu podlakticu, otkriva da je hladna,
ljepljiva i ukočena i tek tad shvaća da se on nije u
stanju micati.
“Baster?” Naginje se nad njega i gleda mu u oči.
Ne uzvraćaju joj pogled. No ona ipak jasno nešto
jasno hvata, nešto u njemu što je budno i što reagira.
Njegova moć se napreže kao što njegovi mišići ne
mogu, i Sijen sa svakim njegovim grgljavim udisajem
osjeća da se ta moć sve jače uvija i zgušnjava,
spremna da svaki čas izbije van. Tako mu goruće,
raspadajuće hrđe. Ne može se pomaknuti i sad
paničari.
“Alabaster!” Orogeni nikad, nikad ne smiju
paničariti. Naročito ne orogeni s deset prstenova. On
joj ne može odgovoriti, očito; rekla je to uglavnom
zato da mu pokaže da je uz njega i da pomaže, u nadi
da će ga tako smiriti. Možda ima nekakav napadaj.
Sijenit zbacuje pokrivače i diže se na koljena, gura
mu prste u usta i pokušava mu povući jezik prema
naprijed. Usta su mu puna sline; vlastita pljuvačka
ga guši. Zato ga Sijen grubo okreće na bok i
nakrivljuje mu glavu da slina može curiti van.
Zahvaljujući tom potezu oboje konačno čuju njegov
prvi jasni izdisaj. Ali izdisaj je plitak i treba mu dugo
vremena da opet udahne. Muči se. Što god da ga je
obuzelo, paralizira mu pluća skupa s ostatkom tijela.
Soba se njiše, sasvim malo, i Sijenit čuje kako se
gostionicom prolamaju uzbunjeni glasovi. Uzvici brzo
zamiru, jer nitko nije istinski zabrinut. Nitko ne
hvata naznake predstojećeg potresa. Ovo su
vjerojatno pripisali jakom udaru vjetra po boku
zgrade... zasad.
“Sranje sranje sranje...” Sijenit se saginje da mu
bude vidljiva. “Bastere, glupi kanibalov sine -zauzdaj
se. Neću ti moći pomoći ako nas prije toga sve
pobiješ!”
Lice mu ne reagira, disanje se ne mijenja, ali onaj
prijeteći osjećaj zle kobi smanjuje se gotovo odmah.
To je već bolje. Dobro. A sad... “Moram otići po
liječnika...”
 Ovaj put je udar koji potresa zgradu oštriji;
posuđe odloženo na kolicima za posluživanje klepeće
i zvekeće. Ništa od te ideje. “Ne mogu ti pomoći! Ne
znam što ti je! Umrijet ćeš ako ne...”
Cijelo mu se tijelo trza. Nije sigurna je li riječ o
namjernom pokretu ili ga je uhvatila neka vrsta grča.
Trenutak kasnije shvaća da je to bilo upozorenje, jer
opet se događa ono: njegova moć steže se oko njezine
poput škripca. Sijen stišće zube i čeka da je
upotrijebi za to što je nakanio... ali ništa se ne
događa. Drži je u stisku i ona osjeća da on nešto radi.
No čini se kao da se ne snalazi. Kao da nešto traži,
ali bez uspjeha.
“Što?” Sijenit viri u njegovo omlohavjelo lice. “Što
to tražiš?”
Nema odgovora. No očito je da to ovako
nepokretan ne može naći.
To nema smisla. Orogenima ne trebaju oči da bi
se služili orogenijom. Novorođenčad u kolijevci se
služi orogenijom. Ali, ali... Sijen pokušava shvatiti. U
onoj ranijoj prilici, kad se ovo dogodilo na visinskoj
cesti, prvo se bio okrenuo prema izvoru opasnosti.
Predočuje si taj prizor u mislima, pokušava shvatiti
što je i kako učinio. Ne, pogriješila je; čvorišna
postaja je bila na sjeverozapadu, a on je zurio ravno
na zapad, u horizont. Sijenit vrti glavom zbog vlastite
gluposti, ali ipak skače na noge i hita prema prozoru,
otvara ga i gleda van. Ne vidi ništa osim strmih ulica
i pročelja gradskih zgrada ukrašenih reljefom. U ovaj
kasni sat sve je tiho. Živosti ima samo na kraju ulice,
gdje se nazire pristanište i ocean iza njega: ljudi
utovaruju robu na brod. Nebo je mjestimično
prekriveno oblacima, zora je još daleko. Sijen se
osjeća kao budala. Ali uto...
Nešto u njezinu umu se grči. Čuje da Alabaster na
krevetu iza nje grubo stenje, osjeća podrhtavanje
njegove moći. Nešto mu je privuklo pozornost. Kad?
Kad je pogledala u nebo. Zbunjena ponavlja pokret.
Eno. Eho. .Praktički osjeća njegovo oduševljenje.
Potom je obavija njegova moć i sad više ne gleda
očima.
Sve je kao u snu koji je upravo sanjala. Pada uvis,
i to joj se uopće ne čini nelogično. U prostoru kroz
koji pada je sa svih strana okružuju obojane
fasetirane plohe koje trepere poput vode, osim što
nisu plave ili prozirne, nego svjetloljubičaste, kao
drugorazredni ametist s primjesom sivog kvarca.
Sijen mlatara rukama, načas uvjerena da se utapa,
ali ne prima tu senzaciju preko kože ili pluća, nego
podrhtajnicama; uostalom, nemoguće je da uopće
mlatara rukama jer niti je u vodi niti je zapravo bilo
gdje. I ne može se utopiti, jer je Alabaster drži.
Dok ona mlatara, on je pun svrhe. Vuče je uvis i
sad padaju brže. On nešto traži, a ona taj napor čuje
gotovo kao urlanje, osjeća kako joj težina sila kao što
su tlak i temperatura postupno hlade i bockaju kožu.
Nešto se aktivira. Nešto drugo se preusmjerava.
Ovo nadilazi njezino razumijevanje, previše je
kompleksno za potpuni uvid. Nešto se negdje izlijeva,
zagrijava se zbog trenja. Neko mjesto u Sijen se
izglađuje, pojačava. Gori.
 Odjednom je u drugom prostoru, lebdi među
golemim ledenim tvarima i nešto je na njima, među
njima
kontaminant
Ta misao ne dolazi od nje.
I potom sve iščezava. Sijen se opet vraća sebi u
stvarni svijet vida i zvuka i sluha i okusa i mirisa i
sesune - prave sesune, kakva bi ona trebala biti,
umjesto ove bizarnosti koju je Alabaster upravo izveo
- a Alabaster povraća na krevetu.
Zgađena Sijen se s trzajem odmiče od njega, a
onda se prisjeća da je on paraliziran; ne može se ni
micati, kamoli povraćati. Ali ipak povraća, napola
odignut s kreveta da si olakša taj napor. Paraliza
očito popušta.
Ne povraća puno, tek žličicu ili dvije nekakve
prozirnobijele smjese masna izgleda. Večerali su još
prije nekoliko sati; gornji dio probavnog trakta bi mu
trebao biti prazan. Tu se prisjeća kontaminant i
napokon shvaća što mu je to upravo izašlo iz usta. A
uz to shvaća i kako je to postigao.
Kad je konačno sve izbacio i još nekoliko puta
pljunuo, valjda za svaki slučaj, opet se svaljuje na
leđa. Diše teško i duboko - ili možda samo uživa u
tome što opet može disati kako hoće.
Sijenit šapće: “Što si to napravio, Zemljine ti
hrđe?”
On se kratko smije i otvara oči da ih može
zakolutati u njezinu smjeru. Sijen ne može procijeniti
je li to opet onaj smijeh kojim želi izraziti nešto što
uopće nije smiješno. Možda ovaj put jad ili umornu
rezignaciju. Gorak je uvijek. Jedino što se mijenja je
mjera u kojoj to pokazuje.
“F-fokus”, kaže on između dva soptaja. “Kontrola.
Prava mjera.”
To je prva lekcija iz orogenije. Svako novorođenče
može pokrenuti planinu; to je pitanje instinkta.
Jedino orogen školovan u Uporištu može svjesno i
ciljano pomaknuti kamenu gromadu. A sudeći po
ovome, jedino orogen s deset prstenova može
pomicati beskrajno sitne čestice koje plutaju i jure po
međuprostorima njegove krvi i živaca.
To ne bi smjelo biti moguće. Sijenit ne bi smjela
vjerovati da mu je to pošlo za rukom. Ali ona mu je
pomogla, tako da nema izbora nego vjerovati u
nemoguće.
Tako mu Zemljinog zla.
Kontrola. Sijenit duboko udiše da smiri živce.
Zatim ustaje, ide po čašu vode i donosi mu je. Još je
slab; treba mu njezina pomoć da sjedne i pije iz čaše.
Pljuje i prvi gutljaj vode, na pod pokraj njezinih nogu.
Ona ga strijelja pogledom. Grabi jastuke da mu
podboči leđa, pomaže mu da se nasloni i pokriva mu
noge i krilo neuprljanim dijelom deke. Kad je to
obavila, seli se u naslonjač preko puta kreveta, koji
je velik i dovoljno udoban da u njemu prespava
ostatak noći. Stvarno joj je dosta njegovih tjelesnih
tekućina.
Kad je Alabaster došao do daha i malo se oporavio
- nije Sijen baš tako tvrda srca - obraća mu se vrlo
tihim glasom. “Reci mi koju si to hrđu radio.”
 Očito je da nije iznenađen pitanjem. I dalje
klonulo leži na jastucima, s glavom zabačenom
unatrag. “Pokušavao sam preživjeti.”
“Na visinskoj cesti. I maloprije. Objasni mi.”
“Ne znam.... mogu li. A ni trebam li.”
Sijen se trudi ostati pribrana. Previše je
prestrašena za bilo što drugo. “Što ti znači to trebam
li?”
On udiše, duboko, sporo, polako, očito uživajući
u svakom dahu. “Ti još nisi stekla... kontrolu. Ne u
dovoljnoj mjeri. A bez nje... ako bez nje pokušaš ovo
što sam ja upravo učinio... umrijet ćeš. Ali ako ti
kažem kako sam to učinio...” Duboko udiše, pa
izdiše. “Možda se nećeš moći suzdržati.”
Kontrola nad česticama koje su tako sitne da nisu
vidljive golim okom. Zvuči kao vic. To mora biti vic.
“Nitko nema takvu kontrolu. Čak ni orogeni s deset
prstenova.” Slušala je priče; zna da su sposobni za
nevjerojatne pothvate. Ali ne i za nemoguće.
“Oni su okovani bogovi”, Alabaster šapuće. Sijen
vidi da je na rubu sna. Iscrpila ga je bitka za vlastiti
život - a možda je čudotvorstvo naprosto napornije
nego što izgleda. “Krotitelji divlje zemlje, koje također
treba sputati uzdama i brnjicom.”
“Što je to?” Zvuči kao citat.
“Kamena predaja.”
“Sereš. To ne piše ni na jednoj od tri ploče.”
“Peta ploča.”
Kako on sere. I sad pada u san. Tako joj Zemlje,
ubit će ga.
 “Alabastere! Odgovori mi na pitanje, hrđa te
izgrizla.” Tišina. Ma nek’ se goni u zemlju. “Što si mi
napravio?”
Čuje samo dugi, teški izdisaj, pa prvo misli da je
zaspao. Ali on odgovara: “Usporedna vuča. Ako kola
vuče jedna životinja, udaljenost koju će prijeći je
ograničena. Ako upregneš dvije, ali jednu iza druge,
ona na čelu će se prije umoriti. Ali ako ih upregneš
tako da idu usporedo, ako ih uskladiš, ako smanjiš
trenje između njihovih pokreta, izvući ćeš iz njih više
nego što bi dobila od obje životinje pojedinačno.” Opet
uzdiše. “Bar tako glasi teorija.”
“A ti si što, jaram?”
Sijen se šali. Ali on kima glavom.
Jaram. To je još gore. Postupao je s njom kao sa
životinjom, silio ju je da radi za njega da se on ne bi
istrošio. “Kako si...” Briše riječ kako, jer ona
podrazumijeva mogućnost tamo gdje mogućnosti ne
bi smjelo biti. “Orogeni ne mogu raditi zajedno. Jedan
torus guta drugi. Prednost uvijek ima onaj s većom
kontrolom.” Tu su lekciju oboje naučili dok su još bili
zrnca u školskim talionicama.
“A onda ništa”, mumlja on, već u polusnu. “Valjda
se nije ni dogodilo.”
Hvata je takav bijes da načas ništa ne vidi pred
sobom; sve pred njom je bijelo. Orogeni si ne smiju
dopustiti tu količinu gnjeva, pa ga ona iz sebe istresa
riječima. “Ne izmotavaj se! Da mi to nikad više nisi
napravio...” Ali kako će ga zaustaviti? “Ili ću te ubiti,
čuješ li me? Nemaš pravo!”
 “Spasila si mi život.” Više mrmlja nego što govori,
ali Sijen ga ipak čuje i to njezinu bijesu zabija nož u
leđa. “Hvala.”
Ako će biti iskrena, treba li čovjeka koji se utapa
kriviti što se uhvatio za prvu osobu u blizini da se
spasi?
Ili da spasi tisuće ljudi?
Ili da spasi svog sina?
Alabaster napokon pada u san u sjedećem
položaju, pokraj lokvice vlastite bljuvotine. Naravno
da je lokvica na njezinoj strani kreveta. Zgađena
Sijen podiže noge da se zavuče dublje u meki
naslonjač i pokušava se udobnije smjestiti.
Tek što se smjestila, konačno joj sviće što se
dogodilo. Ono glavno, ne samo Alabasterovi
nemogući podvizi.
Kad je još bila zrnce, ponekad je pomagala u
kuhinji, gdje bi svako toliko otvorili staklenku s
voćem ili povrćem koje se pokvarilo. One smrdljive,
koje su bile napuknute ili su se djelomično otvorile,
toliko su bazdile da bi kuhari morali pootvarati sve
prozore i zadužiti dio zrnaca da mašu lepezama dok
ne istjeraju smrad. Ali Sijen je naučila da su
staklenke koje ne pucaju zapravo mnogo opasnije.
Njihov sadržaj je izgledao normalno; kad bi njih
otvorili, nisu smrdjele. Blago ispupčen metalni
poklopac bio je jedini znak opasnosti.
“Ovo ubija brže od bodanova ugriza”, tumačio bi
glavni kuhar, prosijedi stari Otporni, pokazujući im
sumnjivu teglu da znaju prepoznati znakove. “Cisti
otrov. Mišići ti se ukoče i prestanu raditi. Ne možeš
čak ni disati. I jak je. Ova staklenka je dovoljna da
ubijem sve ljude u Uporištu.” I onda bi se nasmijao
kao da je to duhovito.
Nekoliko kapi tog otrova umiješanog u zdjelicu
brodeta bilo bi više nego dovoljno da ubije jednog
napornog, sredovječnog rogu.
Koliko je vjerojatno da se ovo dogodilo slučajno?
Nijedan kuhar na dobru glasu ne bi u kuhanju
upotrijebio išta iz staklenke s ispupčenom
poklopcem, ali možda u Kraju petog doba rade
neznalice. Sijenit je hranu naručila osobno,
razgovarajući s djetetom koje se popelo k njima da
pita što trebaju. Je li precizirala za koga je koje jelo?
Pokušava se sjetiti što je rekla. “Riba i batat za
mene.” Dakle, mogli su pretpostaviti da je brodet za
Alabastera.
Ali ako netko u pansionu toliko mrzi roge da je
spreman na pokušaj ubojstva, zašto ih nije otrovao
oboje? Uopće ne bi bilo teško kapnuti nešto tog
otrovnog povrtnog soka u svu hranu, a ne samo u
Alabasterovu porciju. Možda i jesu, samo što kod nje
otrov još nije proradio? Ali Sijen se osjeća dobro.
Paranoična si, kaže samoj sebi.
Ali nije samo zamislila da je svi mrze. Ipak je roga.
Sijen se frustrirano meškolji u fotelji, obuhvaća
koljena rukama i pokušava se natjerati na san. Ne
ide. U glavi joj sve zuji od pitanja, tijelo se previše
naviklo na tvrdo tlo koje vreća za spavanje ne može
naročito ublažiti. Na kraju ostatak noći sjedi, kroz
prozor gleda svijet koji joj ima sve manje smisla i pita
se što da tim povodom poduzme.
 No dok se ujutro naginje kroz prozor da udahne
zrak pun rose u uzaludnom pokušaju da se razbudi,
nekim slučajem podiže pogled prema nebu. A ondje
u svjetlu zore treperi i lebdi veliki fragment ametista.
To je samo obelisk - maglovito se sjeća da ga je vidjela
dok su jučer ujahivali u Alliju. Uvijek su lijepi, no isto
bi se moglo reći i zvijezde. Sijen u normalnim
okolnostima ne obraća osobitu pozornost ni na jedne
ni na druge. Ali ovog bome primjećuje. Danas je,
naime, mnogo bliže nego što je bio jučer.

***

Postavi savitljivu središnju gredu u srce

svih građevina. Vjeruj drvu, vjeruj
kamenu, ali metal će zahrđati.
Ploča tri, “Građevine”, stih prvi
 10

hodaš uz bok zvijeri

Pada ti na um da možda trebaš postati netko

drugi.
Nisi sigurna tko. Tvoje prethodne verzije bile su ili
snažnije i hladnije ili toplije i slabije; i jedno i drugo
bi ti moglo pomoći da se izvučeš iz ove kaše u kojoj
se nalaziš. Trenutno si hladna i slaba, a to ne pomaže
nikome.
Možda bi mogla postati netko nov. I to si već
radila; iznenađujuće je lako. Novo ime, novi fokus, pa
isprobavanje rukava i nogavica nove osobnosti dok
ne nađeš savršenu kombinaciju. Samo nekoliko dana
i osjećat ćeš se kao da nikad nisi ni bila netko drugi.
Ali. Samo jedna od svih tih osobnosti je
Nassunina majka. To te dosad zaustavljalo i to je na
koncu odlučujući faktor. Na kraju svega ovoga, kad
Jija bude mrtav, a ti konačno budeš mogla u miru
oplakati svog sina... ako Nassun još bude živa, trebat
će joj ista majka koju je poznavala cijeli svoj život.
Zato moraš ostati Essun, a Essun će se morati
zadovoljiti slomljenim komadićima sebe koje joj je
Jija ostavio. Pospajat ćeš ih skupa kako znaš i
umiješ, snagom volje začepiti pukotine na mjestima
gdje se djelići međusobno ne uklapaju, ignorirati
povremene zvukove škripe i pucanja. Glavno da se ne
slomi ništa važno, zar ne? Već ćeš se nekako snaći.
Nema ti druge. Ne dok je jedno tvoje dijete možda još
uvijek živo.

***

Bude te zvukovi bitke.

Ti i dječak ste se ulogorili kraj svratišta da ondje
prenoćite, zajedno s nekoliko stotina ljudi koji su
očito došli na istu ideju. Nitko ne spava u svratištu,
koje je u ovom slučaju samo mala kamenjara bez
prozora u koji je smještena pumpa za vodu -
prešutno se podrazumijeva da je to neutralni teren.
Isto tako nitko iz nekoliko desetaka logora koje su
ljudi podigli oko svratišta ne ulaže osobit napor u
interakciju s drugima, jer se prešutno podrazumijeva
da su svi dovoljno prestravljeni da prvo potežu
noževe, a tek onda postavljaju pitanja. Svijet se
prebrzo promijenio iz korijena. Kamena predaja
možda jest pokušaj da se ljude pripremi za konkretne
situacije, ali sveprožimajući užas petog doba još je
šok s kojim se nitko ne nosi lako. Na kraju krajeva,
prije samo tjedan dana sve je bilo normalno.
Ti i Hoa smjestili ste se i potpalili vatru za ostatak
noći na proplanku među stepskom travom. Nemaš
izbora nego dijeliti stražarsku dužnost s malim
dječakom, iako se pribojavaš da bi mogao zaspati; s
ovoliko ljudi oko vas, ne možete si dozvoliti
nesmotrenost. Kradljivci su najveći potencijalni
problem, jer ti imaš punu naprtnjaču za bijeg, a k
tome ste žena i dječak koji putuju sami. Požar je
druga opasnost, s obzirom na broj ljudi koji se ne
snalaze s kremenom, a noće u polju punom umiruće
trave. Ali iscrpljena si. I ti si prije samo tjedan dana
živjela udobnim i predvidljivim životom i trebat će ti
vremena da opet stekneš putnu kondiciju. Zato
naređuješ dječaku da te probudi čim tresetni briket
izgori. To bi ti trebalo osigurati četiri ili pet sati sna.
Spavaš, međutim, mnogo dulje i već je gotovo zora
kad se s druge strane privremenog kampa počinje
razlijegati vrištanje. Povici se šire i na ovoj strani
kako ljudi oko tebe počinju zvati na uzbunu.
Ispetljavaš se iz vreće za spavanje i ustaješ. Nisi
sigurna tko vrišti. Nisi sigurna ni zašto. Nije bitno.
Samo jednom rukom grabiš naprtnjaču, a drugom
dječaka i okrećeš se, spremna za trk.
Ali on uspijeva istrgnuti svoju ruku iz tvoje da
može zgrabiti svoj krpeni zamotuljak. Zatim te opet
prima za ruku. Njegove ledenobijele oči u tami
izgledaju ogromno.
I zatim trčite - svi vi, svi u blizini uključujući tebe
i dječaka - trčite prema ravnici, udaljavajući se od
ceste jer su odanle došli prvi krikovi, i zato što će
pljačkaši ili beskomunci ili pripadnici neke milicije ili
tko god izaziva nevolje vjerojatno tom cestom otići
odavde, kad dovrše to što već rade. U mutnom,
pepelnom svjetlu prije svitanja svi ljudi oko tebe
samo su napola stvarne sjenke koje trče usporedo s
tobom. Dječak, naprtnjača i tlo pod tvojim nogama
privremeno postaju jedini dijelovi svijeta koji uopće
postoje.
Mnogo kasnije ostaješ bez snage i napokon
posrćeš i zaustavljaš se.
 “Što je to bilo?” pita Hoa. On uopće ne zvuči
zadihano. Djeca svašta mogu izdržati. Ti, naravno,
nisi trčala cijelim putem; nemaš ni mišiće ni
kondiciju za tako nešto. Najvažnije je bilo da se ne
zaustavljate, i to si ostvarila, hodajući onda kad nisi
imala daha za trčanje.
“Nisam vidjela”, odgovaraš. Nije zapravo ni bitno.
Trljaš mjesto pod rebrima gdje te probada bol.
Dehidrirala si; vadiš čuturu. Kriviš lice kad čuješ
bućkanje koje odaje da je gotovo prazna. Naravno da
nisi iskoristila priliku da je napuniš dok ste bili
pokraj svratišta. To si planirala obaviti ujutro.
“Nisam ni ja”, kaže dječak, okrećući se u smjeru
odakle ste došli i istežući vrat kao da će tako išta
vidjeti. “Sve je bilo mirno i onda....” Sliježe ramenima.
Mjerkaš ga. “A ti nisi zaspao?” Vidjela si logorsku
vatru prije bijega. Jedva je tinjala. Trebao te
probuditi prije nekoliko sati.
“Ne.”
Upućuješ mu pogled koji je uspješno zastrašivao
dvoje tvoje i nekoliko desetaka tuđe djece. On se
povlači pred njim, izgledajući zbunjeno. “Nisam.”
“Zašto me nisi probudio kad je treset dogorio?”
“Trebao ti je san. A meni se nije spavalo.”
Dovraga i bestraga. To znači da će mu se kasnije
sigurno spavati. Zemlja izjeo svu svojeglavu djecu.
“Nešto te boli u rebrima?” Hoa ti prilazi korak
bliže sa zabrinutim izrazom lica. “Jesi li se ozlijedila?”
“Samo me malo probada. Proći će.” Ogledavaš se,
premda vidljivost u toj kiši pepela slabi već na šest
metara. Nema naznaka da u blizini ima drugih ljudi,
a ti ne čuješ nikakve zvukove iz okolice svratišta. U
stvari, oko tebe se ne čuju nikakvi zvukovi osim vrlo
tihog pršenja pepela po travi. Logički gledano, ostali
ljudi koji su se ulogorili oko svratišta ne mogu biti
predaleko - ali ti se osjećaš kao da si potpuno sama,
izuzme li se Hoa. “Moramo natrag do svratišta.”
“Po tvoje stvari?”
“Da. I po vodu.” Škiljiš u smjeru svratišta, što je
beskorisno s obzirom na to da se ravnica samo
pretapa u bijelosivu izmaglicu na koji metar od tebe.
Ne možeš biti sigurna da ćete imati ikakve koristi od
sljedećeg svratišta. Možda su ga već zauzele neke
samozvane vojne vođe ili uništila uspaničena rulja;
možda se nešto pokvarilo.
“Mogla bi se vratiti.” Okrećeš se prema dječaku,
koji je sjeo na travu - i iznenađeno vidiš da ima nešto
u ustima. Ranije nije imao nikakvu hranu... aha.
Čvrsto veže krpeni zamotuljak i guta, pa tek onda
progovara. “Na onaj potok gdje si me natjerala da se
okupam.”
To je jedna mogućnost. Potok se izgubio pod
zemljom nedaleko od mjesta gdje ste ga koristili; to je
samo jedan dan hoda odavde. Ali to je dan hoda
natrag u smjeru iz kojeg si došla i...
I ništa. Povratak na potok je najsigurnija opcija.
Tvoja nevoljkost da se onamo vratiš je glupa i
pogrešna.
Ali Nassun je negdje ispred vas.
“Što joj on radi?” pitaš tiho. “Dosad je sigurno
shvatio što je ona.”
 Dječak samo motri. Ako je zabrinut za tebe,
njegovo lice to ničim ne odaje.
Pa, sad ćeš mu dati još više razloga za brigu.
“Idemo natrag u svratište. Prošlo je dovoljno
vremena. Kradljivci ili pljačkaši ili tko god bili dosad
su već uzeli što su htjeli i produžili dalje.”
Osim ako nisu htjeli svratište. Nekoliko najstarijih
komuna u Mirnoći su prvotno bile izvori vode koje je
zaposjela najjača grupa na tom teritoriju i branila od
pridošlica sve do kraja petog doba. To je velika nada
svih beskomunaca u ovakvim vremenima - ako već
nema nijedne komune koja ih želi prihvatiti, možda
uspiju osnovati vlastitu. Ipak, samo su rijetke grupe
beskomunaca dovoljno organizirane, dovoljno
socijalne i dovoljno snažne da to sprovedu u djelo.
I malo koja se dosad morala natjecati s
orogenkom koja tu vodu želi još više od njih.
“A ako to svratište žele i zadržati”, kažeš ti i ne
šališ se, iako je to takva sitnica, samo želiš vodu, ali
u tom trenutku svaka prepreka pred tobom izgleda
velika poput planine, a orogeni planine jedu za
doručak, “bolje za njih da mi daju vodu.”
Iako te ne bi začudilo da dječak poslije ove izjave
vrišteći pobjegne od tebe, on se samo podiže na noge.
U zadnjoj komuni kroz koju ste prošli si uz treset
kupila i odjeću za njega. Sad ima dobar par čvrstih
planinarskih cipela i dobar par debelih čarapa, dva
kompleta odjeće i jaknu koja je neobično slična
tvojoj. I dalje izgleda bizarno, ali zbog slične odjeće
izgledate kao da ste zajedno. Takvi detalji šalju
prešutnu poruku organiziranosti, zajedničkog
fokusa, pripadnosti grupi; nije to bogznašto, ali
svaka sitnica koja može odvratiti napad pomaže. Bas
smo impresivan par, luđakinja i dijete koje izgleda kao
da su mi ga vile podmetnule.
“Idemo”, kažeš i krećeš. On te slijedi.
Dok se primičete svratištu, oko vas vlada tišina.
Po neredu na livadi znaš da ste blizu: tu je nečiji
napušteni logor, u kojem još tinja vatra; ondje je
nečija potrgana naprtnjača, s tragom rasutih
namirnica koje su grabili i ispuštali u bijegu. Eno
prstena iščupane trave, ugljena od vatre i napuštene
vreće za spavanje koja je možda bila tvoja. U prolazu
je podižeš i motaš, pa uguravaš među remenje
naprtnjače. Kasnije ćeš je propisno privezati. Nisi se
još ni snašla, a svratište je već pred vama.
Prvo misliš da nema nikoga. Čuješ samo svoje
korake i disanje. Dječak je uglavnom nečujan, osim
što mu od povratka na asfaltnu cestu koraci zvuče
neobično teško. Kad primijeti tvoj poprijeki pogled to
i sam shvaća. Zaustavlja se i pomno motri tvoja
stopala dok ti hodaš dalje. Gleda kako savijaš stopalo
od peta prema nožnim prstima, ali ne kao da želiš
utisnuti stope u podlogu, nego više kao da
odljepljuješ tabane od tla i ponovo ih pažljivo lijepiš
natrag. Počinje te oponašati. Da ne moraš paziti na
okolinu - da ti ubrzano kucanje srca ne kvari
koncentraciju - nasmijala bi se iznenađenju na
njegovu lišcu kad prvi put napravi nečujan korak.
Gotovo je sladak.
Ali uto stupaš u svratište i shvaćaš da niste sami.
 Prvo uočavaš samo pumpu za vodu i kućište od
cementa u koje je smještena; to je ovom svratištu i
svrha, da bude zaklon za pumpu. Zatim vidiš ženu,
koja pjevuši ispod glasa dok odmiče jednu veliku
čuturu i pod pipu stavlja drugu, praznu i još veću.
Žurno zaobilazi kućište da pokrene mehanizam
pumpe, radišna kao pčelica, i tebe uočava tek kad je
već počela ponovo pritiskati ručku. Zamrzava se na
mjestu. Zurite jedna u drugu.
Beskomunka je. Nitko tko je tek nedavno postao
beskućnik ne bi bio tako prljav. (Dječak je bio, javlja
ti neka moždana vijuga, no zaprljanost zbog
katastrofe razlikuje se od zaprljanosti zbog
nekupanja.). Ženina ima isprepletenu kosu, ali ne
kao ti s tvojim čistim i njegovanim pletenicama, nego
zato što ju je posve zapustila; visi joj oko glave u
pljesnivim, nejednakim pramenovima. Koža joj nije
samo pokrivena slojem prljavštine; prljavština je u tu
kožu utisnuta kao trajno obilježje. Na nekim
dijelovima pore su joj crvene, od slojeva željezne
rudače koja je zahrđala pod djelovanjem vlage iz
kože. Dio odjevnih predmeta na njoj izgleda čisto -
imajući u vidu sve one gomile odjeće ostavljene oko
svratišta, nije teško pogoditi gdje ih je nabavila - a
naprtnjača podno njenih nogu je samo jedna od tri
koliko ih sveukupno ima. Sve su pretrpane i za svaku
je obješena jedna već napunjena čutura. Vonj njezina
tijela je tako jak i neugodan da se nadaš da si svu tu
vodu toči upravo zato da se okupa.
Ona prelazi pogledom preko tebe i Hoe,
procjenjujući vas jednako brzo i temeljito kao ti nju,
i trenutak kasnije malo sliježe ramenima i prestaje
pumpati. Dva pritiska na ručku su bila dovoljna da
napuni veliku čuturu. Uzima je, zatvara čepom,
ponovo vješa na jednu od naprtnjača pod nogama i
podiže sve tri - i to tako spretno da si pomalo
zadivljena. Zatim žurno uzmiče. “Eto vam.”
Naravno, već si sretala beskomunce; tko nije. U
gradovima koji traže jeftiniju radnu snagu od
Plećatih - kao i gradovirria koji nemaju jake sindikate
Plećatih - žive u divljim naseljima i prose po ulicama.
Svuda izvan gradova žive u prostorima između
komuna, u šumama, na rubu pustinja i slično, i
ondje preživljavaju loveći divljač i podižući tabore od
raznog otpada. Oni koji ne žele probleme pljačkaju
polja i silose na periferiji komuna; oni koji uživaju u
borbi pljačkaju male, slabo branjene komune i
napadaju putnike po sporednim cestama kvarti.
Guverneri kvarti to toleriraju do određene mjere. Drži
ljude u stanju pripravnosti, a mutikaše podsjeća što
bi im se moglo dogoditi ako pretjeraju. Ali ako se
zareda previše krađa, ako napadi postanu prenasilni,
milicijski odredi odmah kreću u lov na beskomunce.
Ništa od toga sad nije bitno. “Ne želimo nikakve
probleme”, kažeš ti. “Samo smo došli po vodu, kao i
ti.”
Žena je dotad radoznalo mjerkala Hou, ali sad
opet svraća pogled prema tebi. “Ja ih ni ne stvaram.”
Promišljeno sporim pokretom zavrće čep čuture koju
je u međuvremenu napunila. “Ali imam ih još dosta
za punjenje.” Trza bradom prema tvojoj naprtnjači i
čuturi koja je obješena o nju. “Tebi će trebati manje
vremena.”
 Njezine su stvarno ogromne. I vjerojatno teške
poput trupaca. “Čekaš da dođe još netko?”
“Jok.” Žena se osmjehne, otkrivajući začuđujuće
zdrave zube. Bit će da nije uvijek bila beskomunka;
to nisu desni osobe koja je patila od pothranjenosti.
“Hoćeš me ubiti?”
Moraš priznati da to nisi očekivala.
“Sigurno živi negdje u blizini”, kaže Hoa.
Zadovoljno uočavaš da je pokraj vrata i da gleda van.
Još drži stražu. Pametan dečko.
“Aha”, kaže žena veselo, ne hajući što ste dokučili
njezinu navodnu tajnu. “Hoćete me pratiti?”
“Nećemo”, odgovaraš odlučno. “Ne zanimaš nas.
Ostavi nas na miru pa ni mi nećemo dirati tebe.”
“Meni paše.”
Odvezuješ čuturu i polako prilaziš pumpi.
Nespretno je; zamišljena je za dvije osobe - jedna da
stišće ručku, a druga da pridržava posudu za vodu.
Žena stavlja ruku na ručku pumpe, šutke nudeći
pomoć. Kimaš glavom, pa ona pumpa. Prvo utažuješ
žeđ, a zatim slijedi napeta tišina dok se čutura puni.
Nervoza te tjera da progovoriš. “Dosta si riskirala
dolaskom ovamo. Uskoro će se vjerojatno vratiti i svi
ostali.”
“Vratit će se rijetki, i to ne uskoro. I ti si jednako
riskirala.” “Istina.”
“Eto.” Žena kima glavom prema hrpi napunjenih
čutura, a ti tek .sad primjećuješ - što je to? Na otvoru
jedne čuture je nekakva napravica sastavljena od
grančica, sfrkanih listova i komadića iskrivljene žice.
Dok ti zuriš u nju, napravica tiho škljoca. “Ionako
nešto testiram.”
“Što?”
Ona sliježe ramenima i mjerka te, a ti u tom
trenutku shvaćaš: ako je ta žena obična
beskomunka, ti si ugašena, a ne orogenka.
“Onaj potres na sjeveru”, kaže ona. “Devetka, u
najmanju ruku - a to je samo ono što smo osjetili na
površini. Bio je i dubok.” Naglo zastaje i naginje glavu
u drugu stranu, mršteći se, kao da ju je neki zvuk
iznenadio, premda ondje nema ničega osim zida.
“Takav potres nikad nisam vidjela. Imao je čudan
obrazac valova.” Tu se opet usredotočuje na tebe,
hitra poput ptice. “Vjerojatno je oštetio dosta
vodonosnika. Oni će se s vremenom sami obnoviti,
naravno, ali kratkoročno gledano, tko zna kakvih sve
kontaminanata ovdje ima. Mislim, ovo je savršen
teren za grad, zar ne? Ravan je, ima izvor vode, nije
ni blizu nekom rasjedu. To inače znači da je ovdje
svojedobno bio neki rasjed. Znaš li ti kakve sve
gadarije ostaju iza grada koji izumre?”
E sad već stvarno zuriš u nju. Hoa isto, ali on tako
zuri u sve ljude. Uto naprava u čuturi prestaje
škljocati, a beskomunka se saginje da je izvadi. S
napravice je u vodu bilo spušteno nešto u obliku
trake - možda kora drveta?
“Sigur”, objavljuje ona. Čini se da tek sad shvaća
da je vas dvoje netremice gledate. Malo se mršti i
podiže trakicu. “Napravila sam je od iste biljke od
koje se radi sigur. Znate? Čaj za dočekivanje gostiju?
Ali još sam je malo obogatila, da može uhvatiti i tvari
koje sigur inače ne hvata.”
“Takve ne postoje”, izlaneš se ti. Ona svu
pozornost usmjerava prema tebi, a ti od nelagode
prestaješ govoriti. Ipak, morat ćeš dovršiti misao.
“Hoću reći... sigur hvata sve što može naškoditi
ljudima.” To je jedini razlog što ga itko pije, jer ima
okus prokuhanog dupeta.
Žena sad izgleda razdraženo. “To nije točno. Gdje
si to naučila, tako ti hrđe?” To si predavala djeci u
tirimskom čuvalištu, ali ne stižeš odgovoriti jer ona
već ljutito nastavlja: “Sigur slabije djeluje ako je u
hladnoj otopini; to svi znaju. Mora biti na sobnoj
temperaturi ili mlačan. Također ne hvata tvari koje
će te ubiti tek za nekoliko mjeseci, a ne za nekoliko
minuta. Što ti vrijedi što si danas preživjela ako će ti
sljedeće godine otpasti sva koža s tijela!”
“Ti si geomeštra”, izlijeće ti. Ne možeš vjerovati.
Već si sretala geomeštre. Oni su sve ono što ljudi u
velikodušnijim trenucima pripisuju orogenima;
zagonetni, nedokučivi, obdareni znanjem koje
nijedan smrtnik ne bi smio posjedovati, zazorni.
Jedino bi geomeštri znali tako temeljito nabrojiti
toliko beskorisnih činjenica.
“Nisam.” Žena se uspravlja, praktički se
nadimajući od bijesa. “Ne zanima me što rade one
budale na Sveučilištu. Ja nisam glupa.”
Ti si se opet zablenula u nju. Potpuno si
zbunjena. Vidiš da se voda već prelijeva iz čuture pa
žurno tražiš poklopac. Žena prestaje pumpati,
sprema napravicu od kore drveta u džep svoje bogato
nabrane suknje te žustrim i učinkovitim pokretima
počinje vaditi stvari iz jedne od manjih naprtnjača
pod svojim nogama. Izvlači praznu čuturu koja
veličinom odgovara tvojoj i baca je u stranu. Kad
posve isprazni malu naprtnjaču, na isto mjesto baca
i nju. Pogled ti se lijepi za oba predmeta. Bilo bi ti
lakše kad bi dječak mogao sam nositi svoju prtljagu.
“Uzmi si to odmah, ako te zanima”, kaže žena. Ne
gleda te, ali ti sad shvaćaš da je to odvajala za vas.
“Neću ovdje ostati, a ne biste trebali ni vi.”
Oprezno prilaziš čuturi i ispražnjenoj maloj
naprtnjači. Žena opet ustaje da ti pomogne napuniti
novu čuturu i zatim nastavlja prekopavati po svojim
stvarima. Dok pričvršćuješ prvu čuturu i vreću za
spavanje koju si maloprije pokupila na svoju
naprtnjaču, a dio stvari iz nje prebacuješ u manju
naprtnjaču za dječaka, pitaš: “Znaš li što se dogodilo?
Tko je kriv za ono?” Neodređeno mašeš rukom u
smjeru iz kojeg su došli vriskovi koji su vas probudili.
“Ne bih rekla da je ‘tko’ pravi izraz’”, odvraća žena.
Izbacuje nekoliko paketa pokvarene hrane, dječje
hlače koje bi mogle odgovarati Hoi i knjige. Tko u
naprtnjaču za bijeg sprema knjige? No njih ipak baca
u stranu tek nakon što je svakoj provjerila naslov.
“Priroda na ovakve promjene reagira brže od ljudi.”
Zasad i drugu čuturu vežeš na svoju naprtnjaču,
jer misliš da ne bi bilo pametno previše opteretiti
Hou. Još je dijete, i to dijete kržljave građe. Očito je
da beskomunki ne trebaju one hlače, pa sa sve veće
hrpe odbačenih stvari uzimaš i njih. Ona se ne buni.
Pitaš: “Misliš da je to bio životinjski napad?”
 “A ti nisi vidjela truplo?”
“Za truplo nisam ni znala. Ljudi su vrištali i počeli
bježati, pa smo pobjegli i mi.”
Žena uzdiše. “Nije da je to glupo, ali tako
propuštate... zgodne prilike.” Kao za ilustraciju,
odbacuje još jednu upravo ispražnjenu naprtnjaču,
ustaje i na leđa tovari one dvije koje su joj preostale.
Jedna je iznošenija i očito udobnija od druge: tu je
imala otprije. One teške čuture je povezala čvrstim
koncem i one joj sad leže na križima, dodatno
poduprte krivinom njezine pozamašne stražnjice,
umjesto da samo vise sa struka kao što je uobičajeno.
Ona ti najednom upućuje mrk pogled. “Da me nisi
slijedila.”
“Nisam ni namjeravala.” Mala naprtnjača je
spremna za Hou. Podižeš svoju na leđa, provjeravaš
je li sve zategnuto i udobno.
“Ozbiljno ti kažem.” Naginje se prema tebi, sa
žestinom zbog koje joj lice izgleda gotovo divlje. “Ne
znaš što me doma čeka. Možda živim među zidinama
s još pedeset ovakvih hrđa kao što sam ja. Možda
imamo našiljene zube i knjigu recepata za kuhanje
sočnih budala.”
“U redu, u redu.” Povlačiš se korak unatrag, što
je smiruje. Žestina ustupa mjesto opuštenosti dok
podešava naprtnjače da joj budu udobnije. I ti si
dobila što si htjela, pa je vrijeme da odete. Dječak
izgleda zadovoljno dok prihvaća svoju novu
naprtnjaču od tebe; pomažeš mu da je pravilno
namjesti na leđima. Za to vrijeme beskomunka već
prolazi mimo vas na svom putu van. Neki zaostali
djelić one stare tebe te tjera da kažeš: “I usput,
hvala.”
“Nema na čemu”, odgovara ona ležerno prolazeći
kroz dovratak - gdje naglo staje. U nešto se zagledala.
Od izraza na njezinu licu ti se ježi koža. I sama brzo
prilaziš vratima da vidiš što je ugledala.
Vani je kirhuza - jedna vrsta krznastiih životinja
dugog tijela koje Sredoširci drže kao ljubimce
umjesto pasa; pse si mogu priuštiti samo najbogatiji
Ekvatorijalci. Kirhuze zapravo više izgledaju kao
krupne kopnene vidre nego kao psi. Lako ih je
dresirati i vrlo su jeftine jer se hrane samo lišćem
raznog niskog raslinja i kukcima koji žive na njemu.
Kao mladunčad su još slađe od štenadi... ali ova
kirhuza nije slatka. Velika je, u tom zdravom, glatkim
krznom obraslom tijelu ima dobrih pedeset
kilograma. Netko ju je jako volio, bar donedavno: oko
vrata još nosi otmjenu kožnu ogrlicu. Sad reži i dok
se iz trave iskrada na cestu vidiš da ima crvene mrlje
na krznu oko usta i na šapama čije pandže nalikuju
na prste.
Zato su kirhuze problem, znaš. Zato si ih svi
mogu priuštiti. Hrane se lišćem - dok ne okuse
dovoljno pepela, što u njima budi nekakav u
normalnim okolnostima umrtvljen instinkt. I onda se
mijenjaju. S početkom petog doba sve se mijenja.
“Sranje”, šapćeš.
Beskomunka sikće kraj tebe, a ti se napinješ, jer
osjećaš da je tvoja svijest već zaronila u zemlju.
(Zatomljuješ je, iz navike. Ne pred drugim ljudima.
Ne osim ako više nemaš izbora.) Beskomunka stoji uz
rub asfalta, vjerojatno se odatle spremala otrčati na
livadu pa prema udaljenom šumarku. Ali nedaleko
od ceste, oko onog mjesta gdje se ranije čulo vrištanje
ljudi, vidiš žestoko micanje trave i čuješ tiho puhanje
i skvičanje drugih kirhuza - ne možeš im procijeniti
broj. Trenutno su zauzete. Jedu.
Ova pred vama je bila ljubimac. Možda se s
ljubavlju sjeća svog ljudskog gospodara. Možda je
oklijevala kad su druge napale pa se dokopala tek
pokojeg zalogaja mesa koje će joj biti glavna hrana
dok peto doba ne završi. Ako ne odustane od svojih
civiliziranih manira, čeka je gladovanje. Tapa amo-
tamo po asfaltu, nešto si cvrkuće kao da ne može
odlučiti što će - ali ne udaljava se. Drži tebe, Hou i
beskomunku u šaci dok se bori sa svojom savješću.
Siroto, zlosretno stvorenje.
Ti se ukopavaš i mrmljaš Hoi - i ženi, ako bude
htjela slušati - “Ni makac.”
No dok ti još tražiš nešto bezazleno za što se
možeš zakvačiti, neku stijenu s intruzijom od drugih
minerala koji ćeš moći pomaknuti ili neki izvor vode
koji možeš zakuhati, tako da imaš kako izvući toplinu
iz zraka i život iz ove prerasle vjeverice, Hoa uz
letimičan pogled prema tebi korača naprijed.
“Rekla sam”, počinješ ti i grabiš ga za rame da ga
povučeš prema sebi - ali on se ne da. Kao da
pokušavaš pomaknuti stijenu odjevenu u jaknu;
ruka ti sama klizi s kožnatog materijala. A ispod
njega Hoa ostaje nepomičan.
Prigovor ti umire u grlu dok dječak nastavlja
koračati. Shvaćaš da to nije neposlušnost; njegovo
držanje otkriva da se kreće sa svrhom. Nisi sigurna
da je uopće primijetio tvoj pokušaj da ga zaustaviš.
U sljedećem trenutku dječak stoji sučelice
životinji, otprilike metar udaljen od nje. Kirhuza se
prestala prikradati i sad napeto stoji kao da... čekaj.
Kao što? Ne kao da se sprema napasti. Spušta glavu
i trza kusastim repom, samo jednom, nesigurno.
Defanzivno.
Dječak ti je okrenut leđima. Ne vidiš mu lice, ali
njegova zdepasta mala prilika odjednom više ne
izgleda onako maleno ili bezopasno. Podiže ruku i
pruža je kirhuzi, kao da želi da ga onjuši. Kao da je
to -još uvijek kućni ljubimac.
Kirhuza napada.
Brza je. To su i inače brze životinje, a sad vidiš da
je jednim trzajem mišića prešla metar i pol. Usta su
joj razjapljena, zubi se sklapaju oko dječakove ruke
sve do sredine podlaktice. I, tako ti Zemlje, ne možeš
to gledati, da dijete umire pred tobom, čak ni
Ucheovu smrt nisi vidjela, i kako si mogla ijedno od
toga dopustiti, ti si najgora osoba na svijetu.
Ali možda - ako se uspiješ usredotočiti, zalediti
životinju, ali ne i dječaka - spuštaš pogled radi
koncentracije dok beskomunka osupnuto uzdiše, a
dječakova krv prska po asfaltu. Bit će ti još teže
budeš li gledala Hoino sakaćenje; najhitnije je da mu
spasiš život, čak i ako pritom ostane bez ruke. No
uto...
Nastaje muk.
Podižeš pogled.
 Kirhuza se više ne kreće. Još je na istom mjestu,
zubi sklopljenih oko Hoine ruke, izluđenog pogleda
koji... više otkriva strah, nego bijes. Čak malo drhti.
Čuješ kako se pokušava glasati, samo načas,
bezuspješno, jer van izlazi samo nekakvo šuplje
skvičanje.
A onda se kirhuzino krzno počinje micati. (Što?)
Namršteno škiljiš, ali oči te ne varaju jer vam je
zvjerka blizu. Svaka pojedinačna dlaka u njezinu
krznu kao da se migolji u svim smjerovima
odjednom. Zatim svjetluca. (Što?) Koči se. A ti
najednom shvaćaš da se nisu ukočili samo njezini
mišići nego i koža koja ih pokriva. I zapravo se nisu
samo ukočili nego su se stvarno... stvrdnuli.
I zatim shvaćaš: Cijela je kirhuza stvrdnuta.
Što.
Ne možeš pojmiti u što to gledaš i zato nastavljaš
zuriti, povezujući konce malo pomalo. Oči su joj
pretvorile u staklo, pandže u kristal, zubi u nekakvo
vlakno žutosmeđe boje. Gdje je prije bilo gibanje, sad
je sve nepomično; mišići su joj tvrdi poput kamena i
to nije metafora. Krzno je naprosto bilo zadnji dio
njezina tijela koji se promijenio, pa se migoljilo dok
se korijen dlake transformirao u nešto drugo.
I ti i beskomunka zurite.
Majko mila.
Ozbiljno. To ti je jedina misao. Ne pada ti na um
ništa pametnije. Majko mila.
Ali i to je dosta da se pokreneš. Polako se primičeš
da cijeli prizor promotriš iz boljeg kuta, ali time se
zapravo ništa ne mijenja. Dječak i dalje izgleda živo i
zdravo, iako mu je pola ruke još u ždrijelu stvorenja.
Kirhuza je i dalje impresivno mrtva. No. Impresivna
je i mrtva je.
Hoa viri prema tebi krajičkom oka i ti najednom
shvaćaš da izgleda krajnje nesretno. Kao da se srami.
Zašto? Pa svima vam je spasio život, iako mu je
metoda bila... Stvarno ne znaš što je to bilo.
“Ovo si ti napravio?” pitaš ga.
On obara pogled. “Nisam htio da to još vidiš.”
Dobro. To je... nešto o čemu ćeš razmišljati
kasnije. “A što si zapravo napravio?”
On čvrsto stišće usnice.
Sad se našao duriti. Doduše, možda ni nije
idealan trenutak za ovaj razgovor, s obzirom na to da
mu je ruka još zarobljena u zubima staklene nemani.
Njezini zubi su mu probili kožu; krv navire i kaplje
niz kirhuzinu donju čeljust, u kojoj više nema živog
tkiva. “Tvoja ruka. Daj da...” Ogledavaš se oko sebe.
“Daj da nađem nešto da je oslobodim.”
Čini se da se Hoa tek sad sjetio svoje ruke. Opet
te motri krajičkom oka, i očito je da mu nije drago što
ga gledaš, ali na kraju samo rezignirano uzdiše.
Zatim napinje ruku. Uopće ga ne stižeš upozoriti da
ne bi trebao raditi ništa što mu može pogoršati
ozljedu.
Kirhuzina glava se rasprskava. Veliki komadi
teškog kamena muklo udaraju po tlu; svuda pršti
svjetlucava prašina. Dječakova ruka sad krvari jače,
ali slobodna je. On malo proteže prste. Čitavi su.
Spušta ruku uz bok.
 Reagiraš na njegovu ranu, posežeš za njegovom
rukom jer ti je to shvatljivo i tu nešto možeš poduzeti.
Ali on se odmah izmiče i pokriva tragove zubi drugom
rukom. “Hoa, pusti da..
“Dobro sam”, tiho kaže. “Ali trebali bismo
krenuti.”
Ostale kirhuze su još u blizini, zasad zaokupljene
žvakanjem neke zlosretne budale u visokoj travi. No
taj im obrok neće vječno potrajati. Da sve bude gore,
samo je pitanje vremena kad će se drugi očajnici
odvažiti na povratak u svratište, u nadi da su opasni
elementi već otišli svojim putem.
Jedan opasni element je još tu, misliš ti, gledajući
u kirhuzinu donju čeljust, otrgnutu od glave.
Okrećeš se prema Hoi, koji pridržava svoju krvavu
ruku i izgleda ojađeno.
Upravo ta ojađenost naposljetku potiskuje tvoj
strah i nadomješta ga poznatijim osjećajem. Je li to
učinio zato što nije znao da se ti možeš obraniti? Je
li imao neki drugi, nedokučivi razlog? To u konačnici
nije ni važno. Nemaš pojma što bi trebala raditi s
čudovištem koje je sposobno živa bića pretvarati u
skulpture, ali znaš kako se nositi s nesretnim
djetetom.
Osim toga, imaš obilato iskustvo s djecom koja su
potajno čudovišta.
Zato mu pružaš ruku. Hoa izgleda iznenađeno.
Zuri prvo u ruku pa onda u tebe, a u pogledu ima
nešto nepatvoreno ljudsko i zahvalno što ga u tom
trenutku prihvaćaš. Za divno čudo, zbog toga se i ti
odmah osjećaš malo ljudskije.
 Prima te za ruku. Stisak mu nije nimalo oslabio
unatoč ranama. Zato ga povlačiš za sobom dok se
okrećeš prema jugu i ponovo koračaš. Beskomunka
vas šutke slijedi ili možda samo hoda u istom smjeru
ili možda misli da ste zajedno jači. Nitko ništa ne
govori, jer što se tu ima reći.
Na livadi iza vas, kirhuze se i dalje goste.

***

Čuvaj se rastresite stijene.

Čuvaj se čilih neznanaca. Čuvaj se
iznenadne tišine.
Ploča prva, “O preživljavanju”, stih treći
 11

Damaya u uporišta svih stvari

ŽIVOT U UPORIŠTU IMA SVOJ RED.

Buđenje je u zoru. Damaya se tako uvijek budila
i na farmi, pa joj to nije teško. Za ostala zrnca - sad
je i ona jedno od njih, nebitan komadić kamena
spreman da ga izbruse u korisnu formu ili barem da
ga iskoriste za poliranje drugog, kvalitetnijeg
kamenja - buđenje nastupa kad jedan od instruktora
uđe u spavaonicu i zazvoni bolno glasnim zvonom od
kojeg se lecaju svi redom, čak i ona zrnca koja su već
budna. Svi stenju, uključujući Damayu. To voli. da je
joj osjećaj da je dio nečega.
Ustaju i namještaju krevete, presavijajući gornju
plahtu u vojničkom stilu. Potom polako odlaze na
tuširanje, u bijelu tuširaonicu koja sva blješti od
električne rasvjete i sjajnih pločica, i gdje sve miriše
na biljna sredstva za čišćenje - Uporište za taj
zadatak unajmljuje Plećate i beskomunce iz divljih
naselja u Yumenesu. Iz tog i drugih razloga
tuširaonica je divna. Damaya se nikad prije nije
smjela ovako svakodnevno služiti toplom vodom, koja
se ovdje samo slijeva iz rupa u stropu kao
najsavršenija kiša ikad. Nastoji to prikriti jer među
zrncima ima i Ekvatorijalaca koji bi joj se rugali da je
seljanka koja se ne može nadiviti lakoći i ugodi
takvog kupanja. Istini za volju, ona to i jest.
 Nakon tuširanja zrnca peru zube i vraćaju se u
spavaonicu da se odjenu i dovrše jutarnju toaletu.
Uniforme se sastoje od hlača od čvrste sive tkanine i
tunika opšivenih ukrasnom crnom trakom, i za
djevojčice i za dječake. Od djece koja imaju dugu
kosu spletenu u pletenice ili dovoljno rijetku kosu da
je mogu začešljati od čela očekuje se da je nose
skupljenu u rep; djeca čija je kosa pepelna, vunasta
ili kratka moraju paziti da je uredno oblikovana.
Zrnca se potom postrojavaju ispred svojih kreveta i
čekaju da instruktori uđu i započnu inspekciju po
redovima. Oni se žele uvjeriti da su zrnca doista čista.
Instruktori provjeravaju i krevete da budu sigurni da
se nitko nije popiškio u svoj ili neuredno zategnuo
kutove. Zrnca koja nisu čista šalju se natrag pod tuš
- s time da je voda sad hladna i da uz njih stoji
instruktor koji ih gleda kako ne bi nigdje pogriješili
(Damaya pazi da joj se ovo nikad ne dogodi, jer ne
zvuči nimalo zabavno). Zrnca koja se nisu odjenula i
dotjerala ili namjestila krevet kako treba šalju se u
disciplinski kabinet, gdje dobivaju kaznu u skladu sa
svojim prekršajem. Nepočešljana kosa šiša se do
tjemena; za ponovljeni prekršaj briju im glavu. Za
neoprane zube dobiva se ispiranje usta sapunom. Za
nepropisnu odjeću propisuje se pet udaraca šibom po
goloj stražnjici, za nepravilno namještanje kreveta
deset udaraca. Ne šibaju ih tako da im pukne koža -
instruktori su naučeni silu primjenjivati vrlo
precizno - ali ostavljaju im ispupčene masnice,
vjerojatno namjerno, jer znaju koliko će ih smetati
pod krutom tkaninom njihovih uniformi.
 Vi predstavljate sve nas, kažu instruktori ako se
ikoje zrnce usudi pobuniti protiv ovakvog tretmana.
Kad je jedan orogen prljav, svi su prljavi. Kad je jedan
lijen, svi smo lijeni. Nanosimo vam bol da vi ne biste
naštetili svima nama.
Damaya bi se nekoć bunila protiv tako
nepravednih osuda. Djeca Uporišta sva se
međusobno razlikuju: različite su dobi, različite boje
kože, različite građe. Sanzejski govore s različitim
naglascima jer su došla iz različitih dijelova svijeta.
Jedna djevojčica ima našiljene zube jer ih njezina
rasa tradicionalno brusi; jedan dječak nema penis,
iako si stavlja čarapu u gaće nakon svakog tuširanja;
druga djevojčica je rijetko imala priliku redovno jesti,
pa sad svaki obrok tamani kao da je i dalje
izgladnjela. (Instruktori u njezinom krevetu i oko
njega stalno nalaze skrivenu hranu. Tjeraju je da sve
pojede pred njima, čak i kad joj pozli.) Nije razumno
očekivati istost pored tolikih različitosti i Damaya ne
vidi nikakvu logiku u tome da je prosuđuju po
ponašanju djece koja s njom nemaju ništa zajedničko
osim kletve orogenije.
Ali Damaya sad razumije da je svijet nepravedan.
Oni su orogeni, Misalemi svijeta, ukleti i strašni od
rođenja. Sve je ovo nužno ako žele postati bezopasni.
I uostalom, kad čini što se od nje očekuje, ne događa
se ništa neočekivano. Njezin krevet je uvijek savršeno
namješten, njezini zubi su čisti i bijeli. A kad počne
zaboravljati što je važno, samo pogleda svoju desnu
ruku, koja je za hladnih dana tu i tamo štrecne,
premda su kosti zacijelile za samo nekoliko tjedana.
Sječa se bola i što je iz njega naučila.
 Nakon inspekcije slijedi doručak - nešto malo
voća i komad kobasice po sanzejskoj recepturi, koje
uzimaju u predvorju spavaonice i jedu na putu van.
Hodaju u grupicama na satove u različitim
dvorištima Uporišta, koja starija zrnca zovu
talionicama4, iako to ne bi smjela. (Zrnca jedna
drugima govore mnoge stvari koje nikad ne smiju reći
odraslima. Odrasli to znaju, ali prave se da ne znaju.
Svijet nije pravedan, a ponekad nije ni logičan.)
U prvoj talionici, koja je natkrivena, prve satove
svakog dana provode sjedeći s pločicama od
škriljevca, a nastavu im drže razni Uporišni
instruktori. Ponekad ih ispituju usmeno, obasipajući
ih pitanjima jedno po jedno dok se neko od zrnaca ne
spetlja. Zrnce koje se spetljalo za kaznu mora oprati
sve pločice od škriljevca. Tako ih uče pribranom radu
pod pritiskom.
“Kako se zvala prva carica Stare Sanzeje?”
“Iz žarišta potresa u Erti šire se kompresijski
valovi u 6:35:07 i 7 sekundi i posmični valovi u
6:37:27 i dvadeset sedam sekundi. Koliko je vrijeme
kašnjenja posmičnih valova?” Isto pitanje postaje
kompleksnije ako ga postavljaju starijim zrncima, jer
zahtijeva poznavanje logaritamske tablice i funkcija.
“Kamena predaja uči, ‘Traži u središtu kruga.’ Što
je u ovoj tvrdnji pogrešno?”
To pitanje jednog dana zapada Damayu, pa ona
ustaje odgovoriti: “Ta tvrdnja objašnjava kako se
može odrediti lokacija orogena na zemljovidu”, veli

4 Od engleske riječi crucible, koja zapravo znači lončić za taljenje kovina,

ali i tešku kušnju.
ona. “Netočna je - previše pojednostavljena - jer
orogenovo područje oslobađanja energije nije kružno,
nego toroidno. Zato mnogi ljudi ne razumiju da se
zona djelovanja prostire i nadolje i nagore te da je
vrstan orogen može deformirati i na druge
trodimenzionalne načine.”
Instruktor Markazit zadovoljno kima zbog tog
objašnjenja, što Damayu ispunjava ponosom. Voli
kad je u pravu. Markazit nastavlja: “A budući da bi
kamenu predaju bilo teže zapamtiti da vrvi od fraza
kao što su ‘traži invertirano uporište stožastog
torusa’, dobivamo središta i krugove. Točnost se
žrtvuje na oltaru veće poetičnosti.”
Razred se na to smije. Nije baš toliko duhovito, ali
na dane ispitivanja svi su dosta napeti.
Nakon nastave slijedi ručak na velikom
otvorenom dvorištu koje je predviđeno baš ža tu
svrhu. Dvorište ima krov od letvica presvučen
nauljenom tkaninom koji se razmotava na kišne dane
- iako su oni u Yumenesu rijetkost, zbog velike
udaljenosti od obale. Tako zrnca najčešće sjede pod
vedrim plavim nebom, smješteni oko dugih stolova
gdje hihoću, šutaju se nogama i razmjenjuju uvrede.
Lagani doručak nadoknađuju obilatim porcijama
raznovrsne, ukusne i zasitne hrane, s time da su
mnoga jela iz dalekih zemalja i Damaya ne zna svemu
naziv. (Ali sve pojede. Milamoja ju je naučila da se
hrana nikad ne baca.).
Ovo je Damayino omiljeno doba dana, iako spada
u ona zrnca koja sama sjede za praznim stolom.
Takvih je dosta, primijetila je - toliko da ih se ne može
sve otpisati kao djecu nesposobnu da si nađu
prijatelje. Drugi imaju držanje koje Damaya sve brže
prepoznaje - kreću se gotovo kradomice, oklijevaju,
imaju nešto napeto oko očiju i usta. Na nekima se
tragovi njihova starog života vide jasnije. Jedan
sivokosi dječak sa Zapadne obale ima ruku odrezanu
iznad lakta, iako se dosta spretno snalazi bez nje.
Jednoj sanzejskoj djevojčici koja je možda pet godina
starija od Damaye se duž cijelog obraza protežu stare
opekline izvijenih rubova. Tu je i jedno zrnce još
novije od Damaye, s lijevom rukom u posebnom
kožnatom povezu sličnome rukavici bez prstiju,
zakopčanom oko zapešća. Damaya prepoznaje povez
jer ga je i sama nosila dok joj je ruka zacjeljivala, onih
prvih nekoliko tjedana u Uporištu.
Nije baš da se trude da im se pogledi sretnu, ona
i ostali koji tako sjede sami.
Poslije ručka zrnca hodaju kroz Prstenasti vrt u
dugim, tihim kolonama pod nadzorom instruktora da
ne bi pričali ili previše otvoreno buljili u odrasle
orogene. Damaya ipak bulji, naravno, jer zapravo se
to od njih i očekuje. Važno je da vide što ih čeka kad
se počnu kvalificirati za prstenove. Vrt je čudesan,
orogeni također: i odrasli i postariji svih građa, svi
zdravi i lijepi - samopouzdani, što ih čini lijepima. Svi
izgledaju apsolutno prijeteće u svojim crnim odorama
i ulaštenim čizmama. Njihovi prsti urešeni prstenjem
trepere i bljeskaju dok nesputano gestikuliraju ili
listaju knjige koje ne čitaju iz obaveze ili dok svojoj
voljenoj ili voljenome stavljaju kovrču iza uha.
Damaya isprva ni ne razumije što je to što vidi u
njima, iako to želi s očajem koji je iznenađuje i
uznemiruje. Dok ti prvi tjedni prerastaju u mjesece,
a ona se privikava na ovu rutinu, počinje shvaćati što
to stariji orogeni pokazuju: kontrolu. Oni su
gospodari svoje moći. Nijedna orogenka koja se
kvalificirala za prstenje ne bi zaledila dvorište samo
zato što ju je neki dečko gurnuo. Nijedan od ovih
uglađenih profesionalaca u crnome ne bi okom
trepnuo na jak potres ili odbacivanje svoje obitelji.
Oni znaju što su, prihvatili su sve što uz to ide i ne
boje se ničega - ni ugašenih, ni sebe, čak ni Starca
Zemlje.
Ako Damaya za ostvarenje tog cilja mora otrpjeti
pokoju slomljenu kost ili nekoliko godina u mjestu
gdje nikome nije ni draga ni simpatična, rado će
platiti tu cijenu.
U tom duhu se posvećuje poslijepodnevnim
satovima iz primijenjene orogenije. U talionicama za
vježbanje, koje su smještene u središnjem prstenu
kompleksa Uporišta, Damaya stoji u redu s ostalim
zrncima slične razine iskustva. Ondje pod budnim
okom instruktora uči vizualizaciju i disanje te kako
svojom sviješću zaroniti u zemlju, namjerno, a ne
zbog nevoljne reakcije na pomicanje tla ili zbog toga
što je uzrujana. Uči kontrolirati svoju uzrujanost i
sve ostale emocije koje bi njezinu moć mogle
potaknuti da reagira na nepostojeću prijetnju. Zrnca
u ovoj fazi još nemaju preciznu kontrolu, pa nitko
zapravo ne smije ništa pomicati. Instruktori nekako
znaju procijeniti kad je netko zrnce na rubu - a
budući da svi već imaju prstenje, u stanju su probiti
torus bilo kojeg djeteta dok se još nije ni formirao do
kraja. Damaya još nije shvatila kako to rade: kao da
upute brzi, omamljujući udar ledenohladnog zraka
za upozorenje. Podsjetnik je to na ozbiljnost lekcije -
i da je uvjerljivost glasini koju starija zrnca nakon
gašenja svjetala šaptom izgovaraju u mraku.
Napraviš li previše pogrešaka na satovima, instruktori
će te zalediti.
Damaya će tek mnogo godina kasnije shvatiti da
instruktori ne ubijaju nevješte učenike radi
zastrašivanja, nego iz milosrđa.
Nakon primijenjene orogenije slijedi večera i
slobodan sat tijekom kojeg zrnca smiju raditi što žele,
dopušten jer su ipak djeca. Novopridošla zrnca
obično rano odlaze u krevet, iscrpljena od napora da
nauče kontrolirati nevidljive, samo djelomično voljne
mišiće. Starija djeca su izdržljivija i imaju više
energije, pa smijeh i natjeravanje oko ležajeva u
spavaonici potraje dok instruktori ne objave da je
vrijeme za gašenje svjetala. Sljedećeg dana sve kreće
iznova.
I tako prođe prvih šest mjeseci.

***

Jedno starije zrnce prilazi Damayi za ručkom. Dječak

je visok, Ekvatorijalac, no ne izgleda kao da je
čistokrvni Sanzejac. Kosa mu ima pepelnu teksturu,
ali je svijetložuta, poput ustajale vode. Ima široka
ramena i, iako se još razvija, snažnu građu Plećatih,
zbog čega je -Damaya odmah na oprezu. Još svuda
vidi Žaba.
 No dječak se smiješi i nema u držanju ništa
prijeteće dok se zaustavlja pokraj stolića za kojim ona
sjedi sama. “Smijem li sjesti?”
Ona sliježe ramenima, jer ne želi da sjedne, ali
ipak je znatiželjna. On spušta svoj pladanj na stol i
sjeda. “ Ja sam Arkete”, kaže.
“To nije tvoje ime”, odvraća ona, a on se na
trenutak prestaje smiješiti.
“To je ime-koje su mi dali moji roditelji”, kaže on,
ozbiljnijim tonom, “i ime koje namjeravam zadržati
dok ne nađu način da mi ga oduzmu. A to im nikad
neće uspjeti jer... to je ime. Ali ako ti je tako draže,
službeno se zovem Maksis.”
Najdragocjeniji razred akvamarina, koji se koristi
gotovo isključivo u umjetničke svrhe. Pristaje mu;
zgodan je dečko, iako očito ima arktičke ili
antarktičke krvi (Damayi je svejedno, ali
Ekvatorijalcima nije), a to ga čini opasnim na onaj
oštri, izbrušeni način na koji su zgodni, stasiti dečki
uvijek opasni. Odlučuje da će ga baš zato zvati
Maksis. “Što hoćeš?”
“Čovječe, pazi da se ne polomiš od ljubaznosti.”
Maksis počinje jesti. Dok žvače sjedi nalakćen na
stol. (Ali ipak prvo provjerava ima li u blizini neki
instruktor da ne dobije bukvicu zbog nepristojnog
ponašanja.) “Pa valjda znaš kako ova priča ide?
Zgodan, popularan tip se odjednom zainteresira za
neuglednu curu sa sela. Svi je zbog toga mrze, ali
njezino samopouzdanje raste. Onda je tip izda i kaje
se zbog toga. Sve je grozno, ali ona na kraju ‘nalazi
sebe’, shvaća da joj on ne treba, možda se još neke
stvari dogode” - tu malo neodređeno migolji prstima
- “i ona na kraju postaje najljepša cura ikad jer je
zavoljela sebe. Ali da bi to upalilo, prvo moraš mucati,
crvenjeti se i pretvarati se da ti se ne sviđam.”
Damaya je zbog ove bujice riječi potpuno
zbunjena. To je toliko nervira da kaže: “Pa ni ne
sviđaš mi se.”
“Ajoj.” On glumata da je pogođen nožem u srce.
Damayu njegovo glupiranje malo opušta i protiv
njezine volje. On se na to smiješi. “E to je već bolje.
Pa zar ti ne čitaš knjige? Jeste li bar imali kazivače u
toj sredoširskoj rupčagi iz koje si došla?”
Damaya ne čita knjige jer nije još u potpunosti
savladala čitanje. Roditelji su je naučili tek koliko je
trebalo da se može snaći. Zato od instruktora svaki
tjedan dobiva dodatno štivo za poboljšavanje svojih
čitalačkih vještina. Ali ne pada joj na pamet da mu to
prizna. “Naravno da smo imali kazivače. Podučavali
su nas kamenoj predaji i kazivali nam kako da se
pripremimo za...”
“Uf. Imali ste prave kazivače.” Dječak odmahuje
glavom. “Tamo gdje sam ja odrastao, njih nije slušao
nitko osim učitelja iz čuvališta i najdosadnijih
geomeštara. Svi su više voljeli pop kazivače - znaš,
one koji nastupaju u dvoranama i barovima? Njihove
priče nisu poučne. Samo su zabavne.”
Damaya nikad nije čula za tako nešto, ali možda
je to neka ekvatorijalna pomodarija koja nikad nije
stigla do Sjevernog Sredoširja. “Ali kazivači prenose
kamenu predaju. To im je svrha. Ako ti tvoji ljudi to
uopće ne rade, zar se ne bi trebali zvati... ne znam,
nekako drugačije?”
“Možda.” On sliježe ramenima i pruža ruku prema
njezinom tanjuru da joj ukrade komadić sira;
Damaya se tako smela zbog ove informacije o pop
kazivačima da uopće ne prigovara. “Pravi kazivači su
se već žalili na njih jumeneškim Poglavarima, ali to je
sve što znam. Doveli su me ovamo prije dvije godine
i otada ništa nisam čuo o njima.” Uzdiše. “Ali nadam
se da pop kazivači neće nestati. Volim ih slušati iako
su im priče malo glupe i predvidljive. Naravno,
njihove priče se odvijaju u pravim čuvalištima, a ne
na ovakvim mjestima.” Kutovi usana mu se zaokreću
nadolje dok s blagim negodovanjem gleda oko sebe.
Damayi je savršeno jasno na što cilja, ali želi
vidjeti hoće li to i reći. “Na ovakvim mjestima?”
On je gleda iskosa. Zubi mu bljeskaju dok se
smiješi osmijehom koji je većini ljudi vjerojatno
šarmantan, a ne uznemirujući, i kaže: “Ma znaš već.
Na divnim, čudesnim, savršenim mjestima gdje sve
pršti od ljubavi i svjetla.”
Damaya se prvo smije, a onda prestaje. Nije joj
jasna nijedna od te dvije reakcije.
“Nda.” Dječak nastavlja jesti s nesmanjenim
apetitom. “I meni je ■nakon dolaska ovamo trebalo
dosta vremena da se nasmijem.”
Poslije te izjave joj se ipak počinje malo sviđati.
On ništa ne želi, Damaya shvaća nakon nekog
vremena. Čavrlja o običnim stvarima i krade joj
hranu, što je u redu jer se ona ionako manje-više
najela. Nema dojam da mu smeta što ga zove Maksis.
I dalje mu ne vjeruje, ali čini se da je samo htio s
nekim razgovarati. To Damaya može razumjeti.
Naposljetku ustaje i zahvaljuje joj - “na
iskričavom razgovoru”, u kojem je uglavnom
sudjelovao samo on - i zatim se odlazi pridružiti
svojim prijateljima. Ona cijelu stvar zaboravlja i vraća
se svojim dnevnim obavezama.
Ali. Sljedećeg dana, nešto se mijenja.
Počinje tog jutra u tuširaonici. Netko se zabubava
u nju takvom silinom da joj krpica za pranje ispada
iz ruku. Kad se ogleda oko sebe, nitko od dječaka i
djevojčica pod istim tušem ne gleda u njezinu smjeru
niti joj se ispričava. Ona sve pripisuje nesretnom
slučaju.
Na izlasku iz tuša, međutim, otkriva da joj je
netko ukrao cipele. Stajale su uz njezinu odjeću, koju
je pripremila prije tuširanja i rasprostrla po krevetu
da ubrza proces odijevanja. Tako čini svakog jutra. A
sad ih nema.
Damaya ih metodično traži. Želi biti sigurna da ih
nije negdje zametnula, iako zna da nije. Ali kad vidi
da zrnca oko nje pomno paze da ne pogledaju prema
njoj dok instruktori najavljuju inspekciju, a njoj
nema druge nego da stane u red u svojoj
besprijekornoj odori i bosih nogu, Damaya shvaća
što se događa.
Ne prolazi inspekciju, pa za kaznu mora izribati
noge grubom četkom. Dobiva nove cipele, a izgrebeni
tabani je peku ostatak dana.
To je samo početak.
 Iste večeri netko joj za stolom podmeće nešto u
sok koji je dobila s obrokom. Zrnca koja se
nepristojno ponašaju za stolom obično za kaznu
pomažu u kuhinji, što znači da imaju pristup svemu
što se poslužuje. Damaya je to smetnula s uma, pa
se ni ne čudi što sok nema normalan okus dok ne
počnu glavobolja i problemi s koncentracijom. Čak ni
tada nije sigurna što se dešava, iako na povratku u
spavaonicu posrče i glavinja. Jedan instruktor je
odvlači u stranu, mršteći se zbog njezina nedostatka
koordinacije, i njuši joj dah. “Koliko si popila?” pita
je.
Damaya se mršti. Prvo je zbunjena: popila je samo
jednu normalnu čašu soka. A sporo shvaća što je
zapravo pita zato što je pijana. Netko joj je
podmetnuo alkohol u sok.
Orogeni ne bi smjeli piti. Nikad. Moć pomicanja
planina u kombinaciji s pijanstvom vodi ravno u
katastrofu. Instruktor koji je zaustavio Damayu se
zove Galenit. On je jedan od mlađih četveroprstenih i
inače vodi popodnevne vježbe iz orogenije. U talionici
je nemilosrdan, ali sad se iz tko zna kojeg razloga
sažalio nad njom. Izdvaja je iz kolone i odvodi u svoj
stan, koji je, na svu sreću u blizini. Ondje smješta
Damayu na kauč i naređuje joj da spava dok se ne
otrijezni.
Ujutro, dok Damaya pije vodu i leca se zbog
odvratnog okusa u ustima, Galenit sjeda razgovarati
s njom i kaže: “Ovo moraš smjesta riješiti. Da te
uhvatio netko od seniora...” Vrti glavom. Riječ je o
tako teškom prijestupu da za njega ne postoji
uobičajena kazna. Gadno bi se provela; dalje od toga
se nema što pojašnjavati.
Nije bitno zašto su druga zrnca odlučila da će je
maltretirati. Bitno je jedino da to upravo rade i da
nisu u pitanju bezazlene pošalice. Pokušavaju joj
smjestiti situaciju zbog koje može završiti zaleđena.
Galenit je u pravu: Damaya ovo mora riješiti.
Smjesta.
Zaključuje da joj treba saveznik.
Među samotnjacima je primijetila jednu curu. Svi
primjećuju tu curu; s njom nešto nije u redu. Njezina
orogenija je nepouzdana, suspregnuta, kao bodež
stalno spreman da se zarije u zemlju - obuka je to još
više pogoršala, jer je bodež sad oštriji nego prije. To
nije dobar razvoj događaja. Zove se Selu i još nije
zaradila ili dobila orogensko ime, ali ostala zrnca je iz
vica zovu Praska i to se ime uvriježilo. Čak se na
njega odaziva, kad im već ne može zabraniti da joj se
tako obraćaju.
Svi već govorkaju da ona neće izdržati do kraja.
Drugim riječima, ona je savršena kandidatkinja.
Sutradan za doručkom, Damaya prilazi Praski.
(Sad pije samo vodu koju je natočila iz obližnje
česme. Mora jesti hranu koju joj posluže, ali pomno
je pregledava prije svakog zalogaja.) “Zdravo”, kaže i
spušta svoj pladanj na stol.
Praska je mjerka. “Stvarno? Situacija je tako
gadna da trebaš mene?”
Dobro je da otpočetka mogu otvoreno razgovarati.
“Da”, odgovara Damaya i sjeda, jer se Praska zapravo
ne protivi. “Tebe isto gnjave, zar ne?” Naravno da je
gnjave. Damaya nije vidjela što rade, ali to je
zaključak koji se logično nameće. Život u Uporištu
ima svoj red.
Praska uzdiše. Prostorija kao da malo podrhtava
zbog toga ili se bar tako čini, na trenutak. Damaya se
suzdržava od reakcije - dobra suradnja ne može
početi pokazivanjem straha. Praska sve to vidi i
opušta se, sasvim malo. Drhtaj neizbježne katastrofe
nestaje.
“Da”, tiho kaže Praska. Damaya odjednom shvaća
da je Praska ljuta, iako ne diže pogled s tanjura. Vidi
se po tome što prejako steže vilicu, po tome što joj je
lice previše bezizražajno. Damaya se sad pita: je li
problem u Praskinoj kontroli? Ili naprosto u tome što
njezini mučitelji daju sve od sebe da je slome? “A
kako bi ti to riješila?”
Damaya opisuje svoj plan. Praska se prvo leca, ali
onda shvaća da se Damaya ne šali. Šutke završavaju
doručak dok Praska razmatra prijedlog. Naposljetku
kaže: “Može.”
Plan je zapravo vrlo jednostavan. Moraju naći
glavu zmije, a za to im treba mamac. Odlučuju se za
Maksisa, jer je očito da Maksis mora biti umiješan.
Damayine nevolje su počele točno nakon njegove
upadljive ponude prijateljstva. Jedno jutro čekaju
dok nije otišao pod tuš, gdje se smije sa svojim
prijateljima, a Damaya se zatim vraća do svog
kreveta. “Gdje su mi cipele?” pita glasno.
Ostala zrnca se okreću prema njoj; neka
iznervirano stenju jer im nije teško povjerovati da su
zlostavljači dovoljno nemaštoviti da isti trik pokušaju
dvaput. Jaspis, koji je u Uporište došao samo
nekoliko mjeseci prije Damaye se mrgodi i kaže: “Ovaj
put ti nitko nije ukrao cipele. U škrinji su ti.”
“Kako znaš? Da ih nisi ti ukrao?” Damaya kreće
prema njemu, a on je narogušeno dočekuje usred
sobe i uvrijeđeno zabacuje ramena.
“Nisam krao tvoje smeće! Ako ih nema, sama si ih
izgubila.”
“Ja ne gubim stvari.” Bode ga prstom u prsa. On
je iz Sjevernog Sredoširja kao i ona, ali je mršav i
bljedunjav; vjerojatno je iz neke komune blizu
Arktika. Sav se zacrveni kad je ljut; druga djeca ga
zbog toga zadirkuju, ali ne previše, jer on uzvraća
tako što još glasnije zadirkuje njih. (Vrsna orogenija
ne zaustavlja, nego preusmjerava.) “Ako ih nisi ti
ukrao, znaš tko je.” Opet ga probada prstom, a on je
udara po ruci.
“Ne diraj me, glupa mala prasico. Slomit ću ti taj
zahrđali prst.”
“Što se to događa?”
Svi skaču i šutke se okreću. U dovratku spreman
za jutarnju inspekciju stoji Karnelijan, jedan od
rijetkih seniora među instruktorima. To je krupan
muškarac, bradat, stariji i strog, sa šest prstenova;
njega se svi boje. U tom duhu, sva zrnca smjesta jure
na svoja mjesta ispred kreveta i staju u stav mirno.
Damaya htjela-ne htjela osjeća određenu strepnju -
dok joj se pogled ne susretne s Praskinim. Praska joj
skoro neprimjetno kima glavom. Odvraćanje
pozornosti je uspjelo.
 “Pitao sam, što se događa?” Kad su se svi
postrojili, Karnelijan ulazi u sobu. Usredotočen je na
Jaspisa, koji je još crven poput rajčice, samo sad
vjerojatno od straha, a ne od bijesa. “Ima li
problema?”
Jaspis strijelja Damayu pogledom. “Ne zbog mene,
instruktore.”
Kad se Karnelijan okrene prema njoj, ona je
spremna. “Netko mi je ukrao cipele, instruktore.”
“Opet?” Ovo je dobar znak. Prošli put ju je
Karnelijan samo izgrdio-što je izgubila cipele i što se
izmotava. “Imaš li dokaz da ih je Jaspis ukrao?”
Sad dolazi nezgodan dio. Nikad nije bila dobra u
laganju. “Znam da je bio neki dečko. Nestale su kad
sam se zadnji put tuširala, a sve su cure bile pod
tušem sa mnom. Prebrojila sam ih.”
Karnelijan uzdiše. “Ako pokušavaš na nekog
drugoga svaliti krivnju zbog vlastitih nedostataka...”
“To stalno radi”, javlja se crvenokosa djevojčica s
Istočne obale.
“A nedostataka ima napretek”, dodaje dječak koji
izgleda kao da dolazi iz iste komune kao ona. Možda
joj je čak i rođak. Pola zrnaca se smijulji.
“Pretražite muške škrinje.” Damaya govori kroz
njihov smijeh. To zadnji put nije tražila, jer nije znala
u kojoj će biti. Ovaj put pouzdano zna gdje su. “Nisu
imali vremena da se riješe cipela. Sigurno su još
ondje. Pregledajte njihove škrinje.”
 “To nije fer”, javlja se jedan sićušni dječak s
Ekvatora, koji izgleda kao da je tek izašao iz jasličkog
čuvališta.
“Ne, nije”, kaže Karnelijan, gledajući je još
namrštenije nego prije. “Tražiš da narušim privatnost
tvojih kolega, tako da se nadam da si sasvim sigurna.
Ako si se prevarila, ovaj put ti nećemo progledati kroz
prste.”
Damaya još pamti kako su je pekli tabani nakon
ribanja četkom. “Razumijem, instruktore.”
Karnelijan uzdiše. Potom se okreče prema muškoj
strani spavaonice. “Svi otvorite kovčege. Da ovo
skinemo s dnevnog reda.”
Dečki naveliko gunđaju dok otvaraju svoje škrinje
i Damaya po njihovim ljutitim pogledima zna da si je
još više otežala situaciju. Sad je svi mrze. Neka; ako
su je već naumili mrziti, bar neka je mrze s dobrim
razlogom. A možda se i to promijeni do kraja ovog
igrokaza.
Maksis otvara svoju škrinju kad i ostali, i pritom
dramatično uzdiše. Njezine cipele su kod njega, na
njegovim presavijenim uniformama. Damayi nije lako
gledati kako razdraženost na njegovu licu prelazi u
zbunjenost, a zatim u užas. Ne uživa u povrjeđivanju
drugih ljudi. No ipak ga pomno motri. Onog trena kad
mu lice obuzme bijes, on se okreće na peti i nekoga
strijelja pogledom. Damaya slijedi njegov ljutiti
pogled, napeta, spremna...
... i vidi da gleda Jaspisa. Da. To je i očekivala.
Znači, on je kolovođa.
 Ali Jaspis je najednom problijedio. Odmahuje
glavom kao da će tako otkloniti Maksisov optužujući
pogled; ne uspijeva mu.
Instruktor Karnelijan sve to vidi. Stisnutih zubi
kratko pogledava Damayu. Izgleda gotovo kao da je
ljut na nju. Ali zašto? Pa valjda razumije zašto je ovo
morala učiniti.
“Sve je jasno”, kaže on kao da odgovara na njezinu
misao. Zatim se usredotočuje na Maksisa. “Imaš li
nešto reći u svoju obranu?”
Maksis se ne kune u svoju nedužnost. Zna da to
nema smisla, vidi se po njegovim klonulim ramenima
i šakama koje drhte. Ali nema se namjeru žrtvovati.
Pognute glave kaže: “Zadnji put joj je cipele uzeo
Jaspis.”
“Nisam!” Jaspis uzmiče od svog ležaja i postrojene
djece, prema sredini sobe. Sav se trese. Čak mu se i
oči tresu; izgleda kao da će zaplakati. “Laže, samo
pokušava svaliti krivnju na ..Ali- kad se Karnelijan
okrene prema njemu, Jaspis se leca i ne miče.
Sljedeće riječi praktički pljuje. “Ona ih je prodala, ne
ja. Dala ih je jednom beskomuncu koji ovdje čisti u
zamjenu za alkohol.”
Prst mu je uperen u Prasku.
Damaya duboko udiše i sve u njoj se stišava od
šoka. Praska?
Praska.
“Ti zahrđala, kanibalska kurvo!” Praska stišće
šake. “Ti si dopustio tom starom perverznjaku da te
ispipa u zamjenu za alkohol i jedno pismo, znaš ti
jako dobro da ne bi sve to dobio samo za cipele...”
 “Pismo je bilo od moje mame!” Jaspis sad
definitivno plače. “Nisam želio da mi to, da mi to, ali
nisam mogao... nisu mi dozvolili da joj pišem...”
“Uživao si”, podrugljivo uzvraća Praska. “Zar ti
nisam rekla da ću svima reći ako me ikome odaš? E
pa, vidjela sam te. Gurao je svoje prste u tebe i ti si
stenjao kao da uživaš, baš kao pravi mali Rasplodnik,
što bi najradije i bio, jedino što Rasplodnici imaju
standarde...”
Ovo je užasno. Ovo je sve užasno. Svi zure, jedni
u druge, u Prasku koja bijesni, u Damayu, u Jaspisa
koji jeca, u Karnclijana. Soba odjekuje od
zaprepaštenih uzdaha i mrmljanja. Onaj osjećaj se
vratio: ono suspregnuto, napeto, ne-baš-
podrhtavanje koje prati buđenje Praskine orogenije i
svi u prostoriji se trzaju zbog toga. A možda se trzaju
zbog njezinih riječi, i značenja iza tih riječi, jer zrnca
ne bi trebala znati takve stvari, a kamoli ih raditi.
Upadati u nevolje, to da, djeca su i djeca to rade. Ali
upadati u ovakve nevolje, ne.
“Ne!” Jaspis vrišti prema Praski. “Rekao sam ti da
ne pričaš o tome!” Sad plače bez sustezanja. Usta mu
se miču, ali iz njih više ne izlazi ništa suvislo, samo
potmuli, očajni jecaj - možda čak još uvijek ono isto
ne. To se više ne može odrediti, jer sad se oglašavaju
i ostali. Neki sikću na Prasku da umukne, neki
šmrcaju s Jaspisom, neki se nervozno hihoču zbog
Jaspisovih suza, neki se teatralno došaptavaju jer
ovo, eto, potvrđuje ono što su svi znali, ali nisu
vjerovali...
 “Dosta.” Na Karnelijanovu tihu zapovijed u sobi
nastaje muk, izuzme li se Jaspisovo prigušeno
grcanje. Trenutak kasnije, Karnelijan stišće zube.
“Ti, ti i ti.” Pokazuje Maksisa, Jaspisa i Prasku. “Za
mnom.”
Izlazi iz sobe. Troje zrnaca se gleda, s tolikom
mržnjom da je pravo čudo da nijedno od njih ne
eksplodira. Maksis psuje i kreće za Karnelijanom.
Jaspis briše lice podlakticom i prati ga, pognute glave
i stegnutih šaka. Praska se prkosno ogledava po sobi
- dok joj se pogled ne susretne s Damayinim. Tek
tada se leca.
Damaya joj netremice uzvraća pogled. Ne može ga
skrenuti, previše je zaprepaštena. Osim toga, bijesna
je na sebe. Evo što dobiješ kad nekome pokloniš
povjerenje. Praska joj nije bila prijateljica, nije joj čak
bila ni simpatična, ali mislila je da si bar mogu
pomoći. I sad je našla glavu zmije koja ju je
pokušavala pojesti, osim što je ta zmija zapravo bila
u ždrijelu jedne sasvim druge zmije. A ishod je nešto
tako opsceno da u to ne može ni gledati, kamoli se s
time obračunavati.
“Bolje ti nego ja”, Praska tiho prekida muk u
prostoriji. Damaya ništa nije rekla, nije zahtijevala
objašnjenje, ali Praska ipak objašnjava, pred svima.
Nitko ništa ne govori. Čak im je i disanje nečujno. “To
je bila ideja. Još jedna greška i bila bih gotova, ali ti,
ti si uzorna mala građanka. Odlične ocjene na svim
testovima, savršena kontrola na primijenjenoj, uvijek
besprijekorno dotjerana. Tebi instruktori ne bi ništa
strašno napravili, ne još. A dok bi oni pokušavali
dokučiti zašto njihova miljenica najednom sve radi
pogrešno, svi bi prestali čekati da ja dignem planinu
u zrak. Ili me poticati da to učinim... bar na neko
vrijeme.” Osmijeh joj se gasi i ona skreće pogled. “To
je bila ideja.”
Damaya nije u stanju govoriti. Nije u stanju čak
ni misliti. Nakon nekog vremena Praska odmahuje
glavom, uzdiše i odlazi za Karne - lijanom kao i ostali.
U sobi je sve stalo. Svi paze da im se pogledi ne
susretnu.
Na vratima se čuje komešanje i dvije instruktorice
ulaze i počinju pregledavati Praskin krevet i kovčeg.
Zrnca motre dok jedna žena podiže madrac, a druga
se zavlači poda nj. Načas se čuje zvuk trganja tkanine
i instruktorica se pojavljuje s velikom smeđom bocom
u jednoj ruci. Poluprazna je. Otvara je i njuši sadržaj,
radi grimasu i kima drugoj ženi. Obje odlaze.
Kad odjek njihovih koraka zamre, Damaya odlazi
do Maksisove škrinje po svoje cipele. Zatvara
poklopac; zvuk glasno odjekuje u tišini. Nitko se ne
miče dok se ona ne vrati do svog ležaja i sjedne da
obuje cipele.
Kao da je to signal, nekoliko djece uzdiše, a druga
također počinju hodati... uzimaju knjige za sljedeći
sat, u koloni odlaze u prvu talionicu, prilaze konzoli
na kojoj ih čeka doručak. Kad se i Damaya približi
konzoli, jedna djevojčica je brzo pogleda i skrene
pogled. “Oprosti”, mrmlja. “Ja sam te gurnula pod
tušem.”
Damaya je gleda i vidi da joj se koža oko očiju
zateže od slabo prikrivenog straha.
“Nema veze”, kaže tiho. “Ne zamaraj se time.”
 Druga zrnca poslije toga nikad više ne prave
probleme Damayi. Nekoliko dana kasnije, Maksis se
vraća s dvije slomljene šake i izmučenim pogledom u
očima; s Damayom nikad više neće progovoriti ni
riječ. Jaspis se ne vraća, ali Karnelijan im kaže da su
ga poslali u satelitsko Uporište gore na Arktiku, jer
ga za Uporište u Yumenesu veže previše teških
uspomena. Možda su to učinili iz obzirnosti prema
njemu, ali Damaya zna prepoznati egzil kad ga vidi.
Ali moglo je biti i gore. Prasku više nikad nitko
neće vidjeti, a ni spomenuti.

***

DOBA GLJIVICA: 602. od osnivanja

Carstva. Višestruke erupcije podmorskih
vulkana tijekom sezone monsuna u
istočnom dijelu Ekvatorijalnog pojasa
povećale su vlagu u regiji i na šest mjeseci
zaklonile sunčevu svjetlost. Iako je riječ o
razmjerno blagom petom dobu, trenutak u
kojem je započelo bio je idealan za izbijanje
gljivične bolesti koja se iz Ekvatorijalnog
pojasa proširila u Sjeverno i Južno
Sredoširje. Pritom je uništila u to doba
glavnu žitaricu mirok (danas se smatra
izumrlom). Službeni geomeštrijski zapisi
navode da je uslijedilo razdoblje gladi koje
je trajanje petog doba produžilo na četiri
godine (gljivična bolest je nestala nakon
dvije godine, još su dvije bile potrebne za
oporavak poljoprivrede i sustav distribucije
 hrane). Gotovo sve pogođene komune
uspjele su se prehraniti vlastitim zalihama,
što svjedoči o učinkovitosti carskih reformi
i peto dobnog planiranja. Po završetku
ovog petog doba, brojne komune Sjevernog
i Južnog Sredoširja svojevoljno su ušle u
Carstvo, čime započinje njegovo zlatno
doba.
Peta doba u Sanzeji
 12

Sijenit nalazi novu igračku

"MOM KOLEGI NIJE DOBRO", SIJENIT KAŽE ASAEL

POGLAVARKI ALLIA DOK SJEDA pred njezin stol.
“Ispričava se što neće moći priskočiti u pomoć. Za
blokadu u vašoj luci ću se pobrinuti ja.”
“Žao mi je što čujem da vam se senior razbolio”,
kaže Asael s malim osmijehom kojim zamalo uspijeva
raspaliti Sijen. Zamalo, jer ga je očekivala, pa se
imala vremena pripremiti. Ali ipak je nervira.
“No ipak moram pitati”, nastavlja Asael s
pretjerano zabrinutim izrazom lica. “Hoćete li vi biti...
dovoljni?” Pogled joj leti prema Sijeninim prstima.
Sijen si je dala truda da prstenje navuče na četiri
prsta koja će usputnom promatraču biti najvidljivija.
Ruke su joj sklopljene, palac ruke na koju je stavila
prstenje je zasad skriven; neka se Asael pita je li na
njemu i peti prsten. No kad se Asaelin pogled opet
susretne sa Sijeninim, u njemu se vidi samo skepsa.
Ne smatra četiri prstena impresivnima, a bome ni
pet.
Eto zašto nikad više nikad neću ići na zadatak s
desetoprstenim. Nije da će imati izbora, ali ta misao
joj ipak popravlja raspoloženje.
Sijenit se sili na osmijeh, iako nema Alabasterov
talent za pretjeranu uljudnost. Dobro zna da njezini
osmijesi naprosto izgledaju ljutito. “Na mom
prethodnom zadatku”, kaže, “morala sam rušiti tri
zgrade u bloku od njih pet. Sve se zbivalo u centru
Dibarsa, nedaleko od Sedmog sveučilišta, na lokaciji
na kojoj za najprometnijih dana bude i nekoliko
tisuća ljudi.” Premješta jednu nogu na pod,
prebacuje drugu nogu preko nje. Tamošnji geomeštri
su je7 izludili. Stalno su tražili da im obeća da neće
izazvati potres jači od petice, da im ne poremeti
osjetljive instrumente, važna mjerenja i tome slično.
“Bila sam gotova za pet minuta i nijedan djelić
srušenih zgrada nije pao izvan opasne zone. To je bilo
prije nego što sam se kvalificirala za svoj najnoviji
prsten.” A potres, na radost geomeštara, nije
premašio četvorku.
“Lijepa je čuti da ste tako kompetentni”, odvraća
Asael. Radi stanku, pa Sijen odmah zna da slijedi
novi manevar. “No ako imamo u vidu da vam kolega
ne može pomoći, ne razumijem zašto bi Allia morala
platiti usluge dvaju orogena.”
“To rješavajte s Uporištem”, kaže Sijen nehajno.
Stvarno joj je svejedno. “Nagađam da će se protiviti,
jer je Alabaster na ovom putovanju moj mentor, i on
nadzire moj rad čak i kad on sam ne radi ništa.”
“Ali ako on nije ovdje...”
“To je nebitno.” Sijenit se teška srca odlučuje
pojasniti situaciju. “On ima deset prstenova. Može
promatrati što radim, a po potrebi i intervenirati, bez
napuštanja hotelske sobe. Mogao bi to i da je u
besvjesnom stanju. Osim toga, već danima smiruje
potrese na ovom području, radio je to cijelim putem.
To je inače nešto što čini iz usluge prema lokalnim
održavateljima čvorišta - dakle, u vašem slučaju iz
usluge prema vašoj komuni, s obzirom na to da ovako
udaljena lokacija čak ni nema čvorišnu postaju u
blizini.” Asaelino lice se zateže i mršti, vjerojatno zato
što je zadnju rečenicu doživjela kao uvredu, pa Sijen
širi ruke. “Najveća razlika između njega i mene je u
tome što ja moram vidjeti to na čemu radim.”
“Razumijem...” Asaelin glas odaje duboku
nelagodu, sasvim opravdano. Sijen zna da su svi
orogeni iz Uporišta dužni umirivati strahovanja
ugašenih, a ona je Asaeline strahove upravo pojačala.
No ima sve neugodniji osjećaj da zna tko je to u Alliji
želio Alabasterovu smrt, pa smatra da ne bi bilo loše
da odvrati Asael - ili njezine poznanike - od tog
nauma. Ta sitničava, beznačajna birokratkinja ni ne
sluti da je njezin gradić sinoć zamalo bio sravnjen sa
zemljom.
Nastaje neugodna tišina, a Sijenit zaključuje da bi
i ona mogla ponešto priupitati. I možda malo izazivati
vraga, čisto da vidi kakvu će reakciju izazvati. “Vidim
da guverner ni danas nije stigao na sastanak.”
“Da.” Asaelino lice poprima bezizražajnost
prokušane igračice; uljudan osmijeh i prazan pogled
koji ništa ne otkrivaju. “Prenijela sam molbu vašeg
kolege. Nažalost, guverner nije mogao pronaći
slobodan termin u svom rasporedu.”
“Baš šteta.” Ali kako joj je sve jasnije zašto se
Alabaster u ovakvim situacijama ponaša kao mazga,
Sijen sklapa ruke. “Nažalost, to nije bila molba. Imate
li možda telegraf? Trebala bih poslati poruku
Uporištu, da im javim da ćemo kasniti.”
 Asael je gleda suženih očiju - naravno da imaju
telegraf i naravno da je Sijenit to rekla da je još malo
podbode. “Kasnit ćete?”
“Pa, da.” Sijen podiže obrve. Zna da joj uloga
nevinašca loše pristaje, ali bar se trudi. “Što mislite,
kad će guverner imati vremena da se nađe s nama?
Uporište će trebati tu informaciju.” I ustaje, kao da
se sprema otići.
Asael naginje glavu u stranu, ali Sijen vidi da su
joj ramena napeta. “Mislila sam da ste vi razumniji
od vašeg kolege. Vi stvarno namjeravate otići odavde
bez čišćenja luke jer vas je uhvatila huja.”
“Nije to nikakva huja.” Sijen je sad stvarno ljuta.
Konačno sve jasno vidi. Spušta pogled prema Asael,
koja sjedi na svom velikom stolcu iza svog velikog
radnog stola, samodopadna i sigurna u svoju
poziciju, i mora se boriti da ne stegne šake, da ne
zaškrguće zubima. “Da ste vi na našem mjestu, biste
li pristali na ovakav tretman?”
“Naravno da bih!” Asael uspravnije sjeda. Toliko
je iznenađena da čak ima autentičnu reakciju.
“Guverner nema vremena za...”
“Ne, ne biste. Naime, da ste vi na mom mjestu, bili
biste predstavnica autonomne i moćne organizacije,
a ne nekakva nebitna provincijska udvorica.
Očekivali biste da se prema vama odnose kao prema
vrsnoj stručnjakinji koja svoj zanat brusi od
djetinjstva. Kao prema nekome tko obavlja važan i
težak posao, i tko je ovamo došao izvršiti zadatak o
kojem ovisi egzistencija vaše komune.”
 Asael zuri u nju. Sijenit zastaje, duboko udiše.
Mora ostati uljudna i baratati tom uljudnošću kao
fino izbrušenim staklonožem. Mora i ovako ljuta
zadržati hladnokrvnost i pribranost, jer će se svaki
gubitak kontrole smatrati dokazom da je čudovište.
Kad više nema osjećaj da joj oči žare, prilazi korak
bliže stolu.
“A vi se niste ni rukovali s nama, Asael
Poglavarko. Niste nas pogledali u oči dok smo se
upoznavali. Još uvijek niste ponudili onu šalicu
sigura kao što vam je Alabaster jučer sugerirao. Biste
li tako dočekali ovlaštenog ‘meštra iz Sedmog
sveučilišta? Biste li tako dočekali glavnog ženjera koji
je došao popraviti hidrosustav komune? Biste li tako
dočekali predstavnika sindikata Plećatih iz vlastite
komune?”
Asael se vidno leca jer ove usporedbe konačno
dopiru do nje. Sijenit čeka u tišini i pušta da napetost
raste. Asael naposljetku kaže: “Shvaćam.”
“Možda i shvaćate.” Nastavlja čekati pa Asael
uzdiše.
“A što želite? Ispriku? Dobro, ispričavam se.
Imajte, međutim, na umu da većina normalnih ljudi
nikad nije vidjela orogena, a kamoli poslovala s
nekim od njih...” Raskriljuje ruke. “Nije li razumljivo
da možda osjećamo... nelagodu?”
“Nelagoda je razumljiva. Nepristojnost nije.” Ma
hrđa je izgrizla. Ta žena nije vrijedna napora koji
Sijen mora uložiti u objašnjavanje. Bolje da ga
prištedi za nekoga tko je bit.an. “I kakva otužna
isprika. ‘Žao mi je što si tako abnormalna da ne mogu
smoći snage da s tobom postupam kao s ljudskim
bićem.’”
“Ti si roga”, otresa se Asael i onda još ima obraza
izgledati iznenađena vlastitim riječima.
“No da.” Sijenit se sili na osmijeh. “Bar smo to
istjerale na čistac.” Odmahuje glavom i okreće se
prema vratima. “Vratit ću se opet sutra. Možda dotad
stignete provjeriti guvernerov raspored.”
“Preuzeli ste ugovornu obavezu”, odvraća Asael.
Glas joj je tako napet da podrhtava. “Dužni ste izvršiti
uslugu koju smo platili vašoj organizaciji.”
“I hoćemo.” Sijenit stiže do vrata i zaustavlja se s
rukom na kvaki, sliježući ramenima. “Ali ugovorom
nije definirano u kojem roku od dolaska ovamo to
moramo učiniti.” Blefira. Nema pojma što piše u
ugovoru. Ali kladila bi se da je Asael jednako
neupućena; sumnja da je titula pomoćnice guvernera
dovoljno važna da joj omogući pristup takvim
informacijama. “Usput, hvala vam na smještaju u
Kraju petog doba. Kreveti su vrlo udobni. A hrana im
je sjajna.”
Naravno, to pogađa u metu. Asael također ustaje.
“Ostanite tu. Idem razgovarati s guvernerom.”
Sijen se na to ugodno smiješi i sjeda da je pričeka.
Asael napušta prostoriju i nema je toliko dugo da
Sijen počinje hvatati san. Razbuđuje ju otvaranje
vrata. U prostoriju u pratnji skrušene Asael ulazi
nova primorka, postarija i debeljuškasta. Guverner je
muškarac. Sijenit u sebi teško uzdiše i priprema se
za novu rundu uglađenog ratovanja.
 “Sijenit Orogenko”, kaže žena. Sijenit je unatoč
ozlojeđenosti impresionirana dostojanstvom njezina
nastupa. “Orogenka” poslije Sijeninog imena je
zapravo nepotrebno, ali godi joj ta zerica prijeko
potrebne pristojnosti - zato Sijen ustaje, a žena joj
smjesta prilazi i pruža ruku da se rukuju. Koža joj je
hladna, suha i tvrđa no što je Sijenit očekivala. Nema
žuljeve, ali ipak su to ruke koje svaki dan nešto rade.
“Ja sam Heresmith Poglavarka Allia, podguvernerka.
Guverner se danas doista ne stigne naći s vama zbog
drugih obaveza, ali ja sam oslobodila svoj raspored i
nadam se da će vam moja dobrodošlica biti
prihvatljiva... osobito zato što vam uz nju dugujem i
ispriku za neprimjeren tretman dosad. Budite sigurni
da će Asael biti službeno ukorena za svoje ponašanje,
da je podsjetimo da kvalitetni vođe svima - svima -
pristupaju s poštovanjem.”
Oho. Ova žena možda samo spretnije igra
političke igre ili čak laže da je podguvernerka; možda
joj je Asael dovela elegantno odjevenu portirku da
odglumi da je nešto što nije. No sad bar pokušavaju
postići kompromis, pa je Sijen odmah pomirljivija.
“Hvala vam”, kaže, iskreno zahvalna. “Prenijet ću
vašu ispriku mom kolegi Alabasteru.”
“Drago mi je. Molim vas da mu javite i da će Allia
platiti sve vaše troškove, u skladu s potpisanom
ugovorom, za najviše tri dana prije raščišćavanja
luke i tri dana nakon toga.” Osmijeh joj je sad nešto
oštriji. Sijen zna da je to vjerojatno i zaslužila. Ova
žena zvuči kao da je pročitala ugovor.
Ali to nije bitno. “Hvala vam za to pojašnjenje.”
 “Treba li vam još nešto dok ste ovdje? Evo, na
primjer, Asael će vas rado povesti u razgledavanje
grada.”
Kvragu. Ova žena je simpatična. Sijen suspreže
osmijeh i krajičkom oka pogledava Asael. Ona se u
međuvremenu uspjela pribrati i sad mirno uzvraća
Sijenin pogled. Sijen je u iskušenju da napravi isto
ono što bi Alabaster gotovo sigurno napravio: da
prihvati Heresmithinu prešutnu ponudu za Asaelino
ponižavanje. Ali umorna je, putovanje je bilo pakleno
i što prije završi s poslom i vrati se kući u Uporište,
to bolje.
“Nema potrebe”, kaže. Je li se to Asaelino lice malo
trznulo od pritajenog olakšanja? “Zapravo bih voljela
baciti pogled na luku ako je moguće, da steknem
bolju predodžbu o problemu.”
“Dakako. Ali zacijelo bi vam prije toga godilo neko
osvježenje? Bar šalica sigura.”
Sijenit se više ne može susprezati. Usne joj se
izvijaju u osmijeh. “Vjerojatno bih trebala
napomenuti da ja zapravo ne volim sigur.”
“Nitko ga ne voli.” Nema nikakve sumnje da se
Heresmith iskreno smiješi. “Trebate li još nešto prije
nego što krenemo?”
Sad je na Sijen red da se čudi. “Zar i vi idete
nama?”
Heresmithino lice odaje blagu ironiju. “Pa, ne
može se poreći da egzistencija naše komune ovisi o
vama. Red je da vam se pridružim.”
 O, da. Ovu treba čuvati kao malo vode na dlanu.
“U tom slučaju, krenimo, Heresmith Poglavarko.”
Sijenit gestikulira prema vratim i sve tri izlaze van.
S lukom nešto nije u redu.
Stoje na svojevrsnoj šetnici koja se proteže
zapadnom stranom polukružne luke. Odatle se pruža
pogled na veći dio Allije, koja se širi po padinama
kaldere oko obale. Grad je stvarno lijep. Dan je
prekrasan, vedar i topao, nebo tako duboko i jasno
da je Sijen sigurna kako je ovdje divno noću gledati
u zvijezde. Ali od onoga što ne vidi - pod vodom, na
dnu luke - koža joj se ježi.
“To nisu koralji”, kaže ona.
Heresmith i Asael se okreću prema njoj i obje
izgledaju zbunjeno. “Molim?” pita Heresmith.
Sijenit se odvaja od njih i ide prema ogradi šireći
rake. Gesta je nepotrebna, ali želi im pokazati da
doista nešto radi. Orogeni iz Uporišta uvijek paze da
se njihovi klijenti osjećaju svjesno situacije i upućeno
u nju, čak i ako zapravo nemaju blage veze što se
događa. “Na dnu luke. Koralji čine samo gornji sloj. ”
Sijen razmišlja. Nikad prije nije osjetila koralje, ali
ovo što sad osjeća je u skladu s očekivanjima: slojevi
treperavog, blistavog života iz kojeg će, bude li
trebalo, moći crpiti energiju za svoju orogeniju; a
ispod nje čvrsta vapnenačka jezgra, prastara i mrtva.
No ta koraljna tvorevina leži na grebenastoj izbočini
na dnu luke i premda se čini da je nastala prirodno -
takvi su nabori uobičajeni na mjestima gdje se kopno
susreće s morem, bar je tako čitala - Sijenit zna da je
neprirodna.
 Za početak, izbočina je savršeno ravna. I golema;
pruža se cijelom širinom luke. No još je važnije to što
nje zapravo nema.
Točnije, nema stijene ispod izdignutih slojeva
mulja i pijeska: Sijenit je ne osjeća. A trebala bi
osjećati nešto što tako snažno gura morsko dno uvis.
Osjeća težinu vode na zapreci, osjeća stijenu ispod
nje, deformiranu od njezine težine i pritiska, osjeća
stjenovite naslage oko nje, ali ne i samu zapreku.
Dobiva se dojam da je na dnu luke jedna velika,
prazna rupa... oko koje se formiralo sve ostalo u luci.
Sijenit se mršti. Prsti joj se šire i trzaju u skladu
sa strujanjem i vijuganjem sesune. Tiha skliskost
škriljevca, pijeska i organske materije, hladan
pritisak čvrste matične stijene, strujanje i poniranje.
Tako zadubljena, ne sjeti se odmah da treba naglas
komentirati što istražuje. “Nešto se nalazi ispod
koralja, ukopano u oceansko dno. Nije preduboko.
Stijena ispod zapreke je komprimirana; zapreka je
sigurno teška...” Ali zašto je onda Sijen ne osjeća?
Kako to da zapreku primjećuje samo po djelovanju
koje ima na sve u svojoj okolici? “Čudna je.”
“Je li to relevantno?” To pita Asael, možda u
pokušaju da da zvuči profesionalno i inteligentno ne
bi li se opet umilila Heresmith. “Nama je jedino bitno
da se uništi koraljna zapreka.”
“Da, ali koralji čine samo gornji sloj te zapreke.”
Sijen traži koralje i nalazi ih svuda po rubovima luke;
zatim razvija teoriju. “Eto zašto je to jedino mjesto u
dubljem dijelu luke koje su zagradili koralji. Oni
rastu na toj izbočini, jer je tu morsko dno zapravo
uzdignuto. Koralji vole površinski sloj vode, a na
izbočini je more toplo od sunca.”
“Tako mu hrđe u Zemlji. Znači li to da će koralji
ponovo izgraditi greben?” To je jedan od muškaraca
koji su došli u pratnji Asael i Heresmith. Sve sami
činovnici, koliko Sijenit vidi, pa se ni ne sjeti da su tu
dok ne progovore. “Pa sve ovo i radimo zato da se luka
raščisti zauvijek.”
Sijenit izdiše i opušta podrhtajnice, otvarajući oči
kako bi svi znali da je gotova. “Prije ili poslije hoće”,
kaže i okreče se prema njima. “Evo s čime imate
posla. Ovo je vaša luka.” Zaobljuje lijevu šaku da
formira polukrug kojemu je samo jedna trećina
otvorena. Luka u Alliji ima nepravilniji oblik, ali jasno
im je što gledaju, što se vidi i po tome što se okupljaju
oko nje da mogu izbliza pratiti njezinu
demonstraciju. Sijen potom polaže palac desne ruke
preko otvorenog dijela kruga koji je formirala lijevom
rukom, gotovo ga sasvim zatvarajući. “Zapreka je
položena ovako. Na jednom kraju je blago uzdignuta”
- migolji vrškom palca - “jer supstrat morskog dna na
jednom kraju ima prirodni nagib. Većina koralja je na
tom kraju. Na suprotnom kraju, more je dublje i
hladnije.” Nespretno pomiče dlan u pokušaju da
skrene pozornost na korijen palca. “Ovo je otvoreni
kanal za prometovanje po luci. On možda nikad neće
biti zagrađen, osim ako koralji najednom ne razviju
sklonost prema hladnom, mračnom moru ili ako se
ne pojavi neka vrsta koralja kojoj su takvi uvjeti
potrebni.”
No dok to govori, shvaća: koralj gradi u visinu.
Nova bića rastu na kostima svojih predaka; to znači
da će s vremenom podiči i hladniji dio luke u zonu
optimalnog rasta. I baš tada se Asael mršti i kaže,
savršeno tempirano: “Ali baš se taj kanal i zatvara,
polako, ali sigurno, već godinama. Imamo izvještaje
stare nekoliko desetljeća iz kojih se vidi da smo tada
mogli primati brodove po sredini luke; sad to više ne
možemo.”
Podzemnih mu vatri. Kad se Sijen vrati u
Uporište, reći će im da u gradivo za zrnca izvole
uvrstiti grebenotvorne morske životinje; apsurdno je
da već ne uče o njima. “Ako je ova komuna dosad
preživjela već nekoliko petih doba, a tek se sad
susrećete s ovim problemom, očito je da nemate
posla s vrstom koralja koja brzo raste.” '
“Allia je dosad preživjela samo dva peta doba”,
kaže Heresmith i žalosno joj se smiješi. To je već
samo po sebi dostignuće dostojno poštovanja. U
Sredoširju i u arktičkim predjelima mnoge komune
ne prežive nijedno; obalni pojasevi su još nestabilniji.
Doduše, Heresmith misli da razgovara s rođenom
Jumenežankom.
Sijenit se pokušava prisjetiti gradiva sa satova
povijesti koje nije prespavala. Najnedavnije je bilo
Doba gušenja, prije stotinjak godina, jedno od blažih
petih doba. Uglavnom su stradali ljudi na Antarktici,
tijekom erupcije vulkana zvanog Akok. A njemu je
prethodilo Kiselo doba? Ili možda Kipuće? Ta dva
stalno brka. Koje god da je bilo, počelo je dvjesto ili
tristo godina prije Doba gušenja i bilo je gadno. Tako
je... to peto doba nije preživjela nijedna primorska
komuna, dakle Allia je jedino mogla nastati nekoliko
desetljeća kasnije, kad je more opet olužnatilo i
povuklo se, a obala je ponovno postala pogodna za
život.
“Znači, ti koralji zagrađuju luku već oko četiristo
godina”, kaže Sijenit, razmišljajući naglas. “Doba
gušenja ih je možda malo usporilo...” Kako koralji
preživljavaju peto doba? Nema pojma, ali očito je da
im za razvoj trebaju toplina i svjetlost, što znači da
su tijekom tog petog doba ugibali. “Dobro, recimo da
su pravu zapreku formirali u zadnjih stotinu godina.”
“Vatro u Zemlji”, javlja se druga žena, koja izgleda
užasnuto. “Hoćete reći da ćemo ovo morati ponovili i
u narednom stoljeću?”
“U narednom stoljeću ćemo Uporištu još uvijek
otplaćivati ovaj račun”, kaže Heresmith i uzdiše.
Pogled koji dobacuje Sijenit nije čak ni ogorčen, samo
je rezigniran. “Žao mi je što moram reći da vaši
nadređeni skupo naplaćuju vaše usluge.”
Sijenit se uspijeva oduprijeti želji da slegne
ramenima. Žena je u pravu.
Svi se pogledavaju i zatim gledaju u nju, po čemu
Sijen zna: spremaju se od nje tražiti nešto glupo.
“To je jako loša ideja”, odmah se ograđuje i podiže
ruke. “Ne šalim se. Ovo mi je prvi put da uklanjam
podvodnu zapreku; zato me i prati senior.” Od kojeg
nema nikakve koristi. “Još važnije, ja ne znam što je
to. Možda se ispostavi da je u pitanju masivno ležište
plina ili nafte od kojeg vam luka može biti zatrovana
godinama.” Ali nije. To zna jer nijedno ležište nafte ili
plina nije tako savršeno ravno i gusto kao ova stvar,
a i zato što je naftu i plin moguće uhvatiti
podrhtajnicama. “Možda je čak u pitanju relikt neke
naročito glupe izumrle civilizacije koja sve svoje luke
zasijala bombama.” Bravo Sijen, briljantno. Sad je svi
motre s užasom. Ipak se ne predaje.
“Naručite istraživanje”, kaže. “Dovedite nekoliko
geomeštara koji izučavaju morsko dno, možda i
ženjere koji znaju ponešto o...” Maše rukom, gađat će
pa što pogodi. “Oceanskim strujama. Odvagnite sve
pluseve i minuse. I onda pozovite nekoga poput
mene.” Ali ne opet nju, nada se ona. “Orogenija uvijek
treba biti zadnje rješenje, a ne prvo.”
To je već bolje. Slušaju je. Dvoje koje su joj
nepoznati počinju se nešto došaptavati, a Heresmith
ima zamišljen izraz lica. Asael izgleda uvrijeđeno, ali
to ne znači nužno ništa loše. Asael nije naročito
pametna.
“Nažalost, ne možemo isključiti ovu opciju”, kaže
Heresmith na kraju. Sijenit je žao što je vidi tako očito
frustriranu. “Ne možemo si priuštiti još jedan ugovor
s Uporištem, a nisam sigurna ni da si možemo
priuštiti istraživanje; Sedmo sveučilište i Ženjerski
licencijat svoje usluge naplaćuju gotovo jednako
skupo kao Uporište. Najvažnije je ipak to što si ne
možemo priuštiti da luka ostane zagrađena - pogodili
ste, već gubimo poslove jer druge luke duž obale
mogu prihvatiti teretne brodove dubljeg gaza. Ako
posve izgubimo pristupačnost, ova komuna neće više
imati razlog za postojanje.”
“Suosjećam s vama”, počinje Sijen, ali uto se
jedan od muškaraca koji su se došaptavali u pozadini
namršteno zagledava u nju.
 “A osim toga zastupate Uporište”, kaže on, “i
ugovorom ste se obvezali obaviti ovaj posao za nas.”
Možda ipak nije činovnik. “Znam. I obavit ću ga
smjesta, ako to želite.” Koralji su sitnica, to zna sad
kad je imala prilike uhvatiti njihove vibracije. Taj dio
vjerojatno može izvesti a da ni ne zanjiše usidrene
brodove, bar nejako. “Ako danas uklonim koralje,
luka vam može već sutra biti spremna za uporabu...”
“Ali angažirali smo vas da luku raščistite”, kaže
Asael. “Trajno, ne kao nekakvo privremeno rješenje.
Problem je možda veći nego što ste očekivali, ali to ne
može biti opravdanje za neobavljen posao.” Pogled joj
je sužen. “Osim ako postoji neki razlog zbog kojeg se
toliko protivite uklanjanju te zapreke.”
Sijen odolijeva napasti da Asael dobaci neku
uvredu. “Objasnila sam svoje razloge, Poglavarko. Da
sam vas htjela nekako prevariti, zar bih vam
spominjala zapreku? Mogla sam jednostavno ukloniti
koralje i pustiti da sami shvatite gdje je problem kad
sve ponovo naraste.”
Vidi da je neke pokolebala; oba muškarca u grupi
sad izgledaju manje sumnjičavo. Čak ni Asael više ne
djeluje onako optuživački, nego se sad malo ispravlja
leđa od nelagode. Heresmith kima glavom i obraća se
ostalima.
“Mislim da ovo moramo prodiskutirati s
guvernerom”, kaže na kraju. “I upoznati ga sa svim
opcijama.”
“Uz dužno poštovanje, Poglavarko Heresmith”,
kaže jedna od ostalih žena mršteči se, “ja ne vidim
drugu opciju. Luku možemo raščistiti privremeno ili
trajno. Uporištu u oba slučaja plaćamo puni iznos.”
“Imate i opciju da ne poduzmete ništa”, kaže
Sijenit. Svi se okreću i zure u nju. Uzdiše. Glupa je
što je to uopće spomenula; Zemlja zna što će joj
seniori napraviti ako ne izvrši zadatak. Ali ne može si
pomoći. Ovim ljudima prijeti ekonomska propast
njihove cijele zajednice. Nije peto doba, što znači da
se mogu nekamo preseliti i pokušati početi od nule.
Mogu i raspustiti komunu, što omogućava
pojedinačnim obiteljima da nađu mjesto za sebe u
drugim zajednicama...
... što bi trebalo biti izvedivo, izuzmu li se oni
članovi obitelji koji su siromašni ili bolesni ili stari. Ili
oni čiji su ujaci ili braća ili sestre ili roditelji orogeni;
njih nitko neće prihvatiti. Isto vrijedi i za zajednice u
koje bi htjeli ući, ali koje već imaju previše pripadnika
njihove korisne kaste. Ili, ili, ili.
U hrđu.
“Ako se kolega i ja sad vratimo kući”, nastavlja
Sijenit unatoč svemu, “ne poduzevši ništa, prekršit
ćemo ugovor. A vi ćete imati pravo na povrat provizije,
umanjene za naše putne troškove i troškove
smještaja.” Dok to govori gleda ravno u Asael; njoj
poskakuju mišići u vilici. “Luka će vam biti
upotrebljiva bar još nekoliko godina. Iskoristite to
vrijeme i ušteđeni novac da istražite što se događa i
otkrijete što se to dolje nalazi... ili da preselite
komunu na bolju lokaciju.”
“To ne dolazi u obzir”, kaže Asael, užasnuta. “Ovo
je naš dom.”
 A Sijen se i protiv svoje volje prisjeća jednog
pokrivača ustajala mirisa.
“Dom su ljudi”, tiho joj odvraća. Asael trepće.
“Dom je ono što ponesete sa sobom, ne ono što
ostavljate.”
Heresmith uzdiše. “Vrlo poetično, Sijenit
Orogenko. Ali Asael je u pravu. Preseljenje bi značilo
gubitak identiteta naše komune i vjerojatno osipanje
naše populacije. Izgubili bismo i sve što smo uložili u
ovu lokaciju.” Zamahuje rukom oko sebe, a Sijenit
razumije na što cilja: možeš preseliti ljude, ali ne i
zgrade. A ni infrastrukturu. Sve to zajedno čini
bogatstvo, a bogatstvo znači preživljavanje, uvijek, ne
samo dok traje peto doba. “I nitko nam ne može
zajamčiti da se negdje drugdje nećemo susresti s još
gorim problemima. Cijenim vašu iskrenost - doista je
cijenim. Ali, pa... ako već moramo birati, radije bismo
ostali na već poznatom terenu.”
Sijenit uzdiše. Pokušala je. “Što onda želite
poduzeti?”
“Zar to nije očito?”
Je. Zli Zemljo, očito je.
“A možete li vi to učiniti?” pita Asael. Možda je
uopće ne pokušava provocirati. Možda je samo
zabrinuta, jer Sijen tu ipak govori o sudbini komune
u kojoj je Asael odrasla i koju je odgajana voditi i
štititi. I naravno, Asael kao čedo poglavarske kaste
ovu komunu zna prvenstveno kao mjesto potencijala
i dobrodošlice. Ona nikad nije imala razloga na
vlastitu zajednicu gledati s nepovjerenjem, mržnjom
ili strahom.
 I nije da joj Sijen sve to želi uzeti za zlo. Ali već je
loše volje, i umorna je jer se zbog sinoćnjeg
spašavanja Alabastera od otrova nije naspavala, a
Asael svojim pitanjem sugerira da je slabija nego što
jest. Toga se već naslušala tijekom cijelog ovog
beskonačnog, groznog putovanja i sad joj je dosta.
“Da”, odvraća otresito, okreće se i pruža ruke
ispred sebe. “Svi se odmaknite na udaljenost od
najmanje tri metra.”
Okupljeni osupnuto uzdišu, uzbunjeno mrmljaju
i Sijen osjeća kako žurno nestaju sa zemljovida
njezine svijesti koji se upravo razmotava: nalikuju na
užarene, svijetle, treperave točkice koje se miču iz
njezina neposrednog dosega. I dalje joj ostaju u
dometu, samo nešto manje neposrednom. Isto,
uostalom, vrijedi i za cijelu njihovu komunu, za taj
koloplet pokreta i života svuda oko nje koji bi bilo
tako lako uhvatiti u stisak, proždrijeti i iskoristiti. No
to ne moraju znati. Profesionalnost prije svega.
Zato Sijen zabada uporište svoje moći u zemlju,
oštro i duboko, kako bi mogla formirati torus koji će
biti uzak i visok, a ne širokog promjera i smrtonosan.
Nakon toga opet ispituje lokalni supstrat morskog
dna, tražeći najbliži rasjed ili neki ostatak topline iz
ugašenog vulkana iz kojeg je svojedobno nastala
Allijina kaldera. Ta stvar u luci je teška; energija iz
ambijenta neće biti dovoljna da je pomakne.
Ali dok ona tako traži, događa se nešto vrlo
neobično - i sad već vrlo poznato. Njezina svijest se
premješta.
 Sijen odjednom više nije u zemlji. Nešto je izvlači
van, pa nadolje, pa unutra. Izgubljena je, lamata po
prostoru crne studeni koja ju steže. Energija koja se
ulijeva u nju ne dolazi ni iz topline, ni iz gibanja ni iz
potencijala, nego iz nečega potpuno drugačijeg.
Nečega nalik na ono što je osjetila sinoć, kad je
Alabaster preuzeo njezinu moć orogenije. Samo što
ovo nije Alabaster.
Može se čak reći da Sijen još ima kontrolu.
Točnije, ona više ne može zaustaviti tok događaja -
povukla je previše energije; pokuša li je sad
osloboditi, zaledit će pola komune i pokrenuti potres
koji će sve rasprave o obliku luke svesti na puko
teoretiziranje. Ali može iskoristiti tu bujicu energije.
Može je, primjera radi, usmjeriti u stjenovitu naslagu
ispod onog nevidljivog objekta. Može je iz te pozicije
gurati uvis, što od nje ne zahtijeva ni finesu ni
ekonomičnost, ali zato postiže prokleti cilj, što zna
kad osjeti da se golema praznina objekta podiže u
odgovor. Ako Alabaster ovo prati iz sobe u pansionu,
sigurno je impresioniran.
Ali odakle sva ta moć dolazi? Kako mi uspijeva
da...
I može se sjetiti, sa zakašnjenjem i blagom dozom
užasa, da će se voda izložena naglom priljevu
kinetičke energije gibati vrlo slično stijeni - ali mnogo,
mnogo brže. I Sijen može reagirati brže no ikad prije
jer sva pršti od snage, snaga joj praktički izbija van
kroz pore i vatre joj u Zemlji, kako je to dobar osjećaj,
kako je samo lako zaustaviti masivni val koji raste i
sprema se potopiti luku. Ona jednostavno raspršuje
silu vala, dio šalje natrag na pučinu, ostalo kanalizira
u smirivanje mora u luci, a za to se vrijeme stvar na
dnu oceana otresa sa sebe sediment koji ju je dotad
sputavao, kao i one koralje, koji samo klize s nje i
pucaju - i počinje se dizati.
Ali.
Ali.
Ta stvar ne sluša Sijen. Ona ju je samo
namjeravala premjestiti na drugu stranu luke; na
tom mjestu ne bi mogla zagraditi kanal čak ni ako
koralji opet narastu. Ali umjesto toga...
... Zli Zemljo... što se to događa ... umjesto toga...
Umjesto toga, ta stvar se kreće sama. Sijen je ne
može zadržati. Kad pokuša, sva ona energija u njoj
samo nestaje, odvučena drugdje jednakom brzinom
kojom ju je ranije bila ispunila.
Sijen se opet vraća k sebi. Guta zrak dok se
klonulo naslanja na drvenu ogradu šetnice. Nije
prošlo više od nekoliko sekundi. Dostojanstvo joj ne
da da se sruši na koljena, ali ta ograda je jedino što
je još drži na nogama. Odmah shvaća da nitko neće
primijetiti njezinu slabost jer i daske pod njezinim
nogama i drvena ograda za koju se drži zlokobno
klepeću.
Na kuli iza nje oglašava se sirena za potres,
zaglušujuće glasna. Ljudi trče po pristaništu ispod
šetnice i okolnim ulicama; da nema sirene, vjerojatno
bi čula i vrištanje. Sijen s naporom diže glavu i vidi
da Asael, Heresmith i njihova svita žurno napuštaju
šetnicu, pazeći da ostanu podalje od zgrada. Lica su
im prestravljena. Sijenit su ostavili, naravno.
 Ali to nije ono što napokon prekida Sijeninu
okrenutost samoj sebi. To se događa kad morska
voda iznenada zapljusne pristanište poput kiše,
nakon čega na cijelu tu stranu luke pada sjena. Sijen
se okreće.
Iz mora se polako podiže obelisk. Dok odbacuje
zadnje ostatke svoje zemljane ljušture, počinje zujati
i vrtjeti se oko svoje osi.
Ovo nije obelisk koji je Sijen sinoć vidjela. Čini joj
se da taj sinoćnji, ljubičasti, još lebdi nekoliko
kilometara udaljen od obale, ali ne gleda u tom
smjeru da potvrdi je li ondje. Cijeli njezin vidokrug,
sve njezine misli ispunio je ovaj obelisk ispred nje,
koji je ogroman, tako joj hrđe, a nije još ni sasvim
izašao iz mora. Tamnocrven je poput granata, a po
oblikuje heksagonalni stup s oštrim, nepravilnim
vrškom. Potpuno je čvrst, ne treperi i ne svjetluca na
onaj način zbog kojih većina obelisaka izgleda tek
napola stvarno; širok je kao nekoliko bočno
poredanih brodova. I naravno, dok se tako nastavlja
dizati i vrtjeti, vidi se da je dovoljno dugačak da
gotovo u potpunosti zagradi cijelu luku. Preko
kilometar i pol od jednog do drugog kraja.
Ali nešto s njim nije u redu, što postaje sve očitije
što se on više uspinje. Po sredini obeliska njegovu
prozirnu, kristalnu ljepotu zamjenjuju napukline,
masivne, ružne, obrubljene crnom bojom, kao da se
tijekom brojnih stoljeća koje je objekt proveo na
oceanskom dnu tuda uvukao neki kontaminant.
Tanke, nazubljene linije zrakasto se šire površinom
kristala. Sijenit točno može osjetiti kako zuj obeliska
na tim mjestima zapinje i zastaje dok se neshvatljive
energije muče da prođu kroz oštećenje.
A u središtu iz kojih se te napukline zrakasto šire,
Sijenit vidi nekakvu zapreku. Nešto maleno. Škilji i
jako se naginje preko ograde, istežući vrat da može
lakše pratiti tu točkicu na njezinu putu uvis. Obelisk
se malo okreće, kao da je želi pogledati u lice, a njoj
se ledi krv u žilama kad shvati u što gleda.
To je osoba. Netko je unutra, zarobljen kao kukac
u jantaru. Udovi su mu rašireni i nepomični, kosa
zamrznuta u oblaku oko glave. Ne može točno
razaznati lice, ali u mašti vidi razrogačene oči i
otvorena usta. Otvorena su jer vrišti.
Uto uočava i čudnu, mramorastu kožu prilike,
koja gledana kroz tamnocrveni kristal djeluje kao
crna modrica. Sunčeva svjetlost se probija i Sijen vidi
da je kosa prilike prozirna, bar u dovoljnoj mjeri da
se stopi s granatom u kojem se nalazi. Ima u tome
što vidi nešto, nešto što Sijen možda več zna jer je na
jedan trenutak i ona bila dio tog obeliska. Otud je i
dobila svu onu energiju, a to je nešto što ne želi
dublje propitivati, jer tako joj Zlog Zemlje, ona se s
time ne može nositi. Spoznaja je ondje, u njezinu
umu, i nemoguće ju je poreći ma koliko to željela. Kad
se racionalni um mora stalno iznova suočavati s
nemogućim, na kraju mu ne preostaje ništa drugo
nego da se pomiri s istinom.
I zato Sijen prihvaća da gleda u oštećeni obelisk
koji je bez ičijeg znanja ležao na dnu luke u Alliji pitaj
Zemlju kako dugo. I prihvaća da u njegovu središtu
leži isto ono što je taj divovski, veličanstveni,
misteriozni objekt i slomilo... i da je to kamenojed.
Mrtvi kamenojed.

***

Otac Zemlja razmišlja u okvirima epoha,

ali nikad,nikad ne spava. A ni ne
zaboravlja.
Ploča druga, “Nepotpuna istina”, stih drugi
 13

ti na tragu

EVO ŠTO SI TI U SVOJOJ SRŽI: jedno maleno i beznačajno

stvorenje. To je kamen temeljac tvog života. Otac
Zemlja te s pravom prezire, ali nemoj se sramiti. Ako
i jesi čudovište, barem se ne može poreći da si
veličanstveno čudovište.

***

Beskomunka se zove Tonkee. To je jedino ime koje ti

otkriva: ne spominje ni korisno ime ni ime svoje
komune. Iako ona to niječe, sigurna si da je
geomeštra; i sama to priznaje - u neku ruku - kad je
pitaš zašto vas slijedi. “Pa kad je on tako prokleto
zanimljiv”, kaže Tonkee, trzajući bradom prema Hoi.
“Kad ga ne bih proučavala, moji stari učitelji sa
sveučilišta bi unajmili plaćene ubojice da me nađu. I
ne bi im bilo prvi put!” Smije se kao konj, njištavo i
uz sijevanje krupnih bijelih zubi. “Voljela bih mu
uzeti uzorak krvi, ali bez prave opreme to nema
smisla. Ali bolje i opservacija nego ništa.”
(Hoa to sluša s razdraženim izrazom lica i
upadljivo pazi da ti uvijek hodaš između njega i
Tonkee.)
Sigurna si da je to “Sveučilište” koje spominje
Sedmo sveučilište u Dibarsu - najpoznatija
obrazovna ustanova za ‘meštre i kazivače u cijeloj
Mirnoći, smještena u drugom najvećem gradu
Ekvatorijalnog pojasa. A ako se Tonkee školovala u
toj prestižnoj ustanovi, a ne u nekom skorojevićkom
regionalnom učilištu za odrasle ili na koljenu nekog
lokalnog kotlokrpe, bome je otad pala na niske grane.
Pravila pristojnog ponašanja ti ne dopuštaju da tu
misao izrekneš naglas.
Usprkos njezinim kreativnim prijetnjama, Tonkee
ne živi u enklavi ljudoždera, što otkrivate kad vas to
popodne dovede u svoj dom. Živi u spilji smještenoj
unutar vezikule - to jest, u prastarim, urušenim
ostacima šupljine koja je nastala skrućivanjem
magme. Ova vezikula je svojedobno imala dimenzije
omanjeg brda, a sad je to samotna udolina u
šumarku u kojem se stabla izmjenjuju sa zavojitim
stupovima od svjetlucavog crnog stakla. Padine
udoline su istočkane neobičnim malim spiljama na
mjestima gdje su se manje šupljine u magmi
naslanjale na veću. Tonkee vas upozorava da na
suprotnom kraju vezikule obitavaju šumske mačke i
druge životinje. Većina nije opasna u normalnim
uvjetima, ali s početkom petog doba sve se mijenja pa
zato paziš da u svemu slijediš Tonkeein primjer.
Njezina spilja je puna napravica, knjiga i
ropotarije skupljane po smetlištima, uz mnoštvo
istinski korisnih stvari kao što su fenjeri i hrana s
dugim rokom trajanja. Spilja miriše po smolama iz
vatri koje su njoj gorjele, ali poprima Tonkeein smrad
čim je ušla i ushodala se uokolo. Dok se ti miriš sa
spoznajom da ćeš to nekako morati podnositi, Hoa ne
djeluje kao da je smrad uopće primijetio. A moguće
je i da ga jednostavno nije briga; zavidiš mu na
stoicizmu. Na svu sreću, ispostavlja se da je Tonkee
doista svu onu vodu donijela da se može okupati.
Kupa se pred vama, nakon što se razodjenula bez
srama i čučnula pokraj drvenog korita da si izriba
pazuha, međunožje i sve ostalo. Malo si iznenađena
kad prilikom tog procesa spaziš i penis, ali ona
ionako ni-u jednoj komuni ne bi bila kandidatkinja
za rasplodničku kastu. Tonkee završava kupku
ispiranjem svoje odjeće i kose u nekakvoj mutnoj
zelenoj otopini za koju tvrdi da ima protugljivično
djelovanje. (Ti se ne bi kladila u to.)
U svakom slučaju, nakon toga prostor miriše
mnogo ugodnije i ti provodiš iznimno udobnu i toplu
noć na svojoj vreći za spavanje - Tonkee ih ima
nekoliko na zalihi, ali ne želiš riskirati dobivanje
ušiju - i čak dopuštaš Hoi da se sklupča uz tebe,
premda mu okrećeš leđa da obeshrabriš umiljavanje.
On ništa ne pokušava.
Sljedećeg dana i ti i geomeštra bez komune
Tonkee i Hoa koji je... tko zna što, nastavljate put na
jug. Sad si Već sasvim sigurna da Hoa nije ljudsko
biće. To ti ne smeta; sa službenog stanovišta, nisi ni
ti. (Prema Deklaraciji o pravima osoba pogođenih
orogenijom koju je donijelo Drugo jumeneško
običajno viječe prije otprilike tisuću godina). Ali
smeta ti što Hoa o tome ne želi razgovarati. Pitaš ga
što je učinio onoj kirhuzi i on odbija odgovoriti. Pitaš
ga zašto ne želi odgovoriti, a on samo izgleda nesretno
i kaže: “Jer ti želim biti drag.”
Osjećaš se gotovo normalno s njima kao
suputnicima. Ionako glavninu tvoje pozornosti
zaokuplja cesta. Sljedećih nekoliko dana kiša pepela
postaje sve gušća, pa na kraju moraš iz naprtnjače
za bijeg izvaditi maske - imaš ih četiri, koje li sreće,
kojeg li užasa - i podijeliti ih ostalima. Zasad je to
onaj zgusnuti pepeo, ne lebdeća smrtonosna
izmaglica na koju upozorava kamena predaja, ali ne
možete si priuštiti neoprez. Maske su izvadili i drugi
ljudi, primjećuješ to kad se materijaliziraju iz sivila.
Njihova koža, kosa i odjeća jedva da odudaraju od
krajolika oslikanog pepelom dok vas prelijeću očima
i odmah skreću pogled. Maske vas sve čine
podjednako nepoznatima i nespoznatljivima, što je
dobro. Nitko više ne obraća pozornost na tebe, Hou
ili Tonkee. Sretna si što se možete stopiti s bezličnom
masom.
Do kraja tjedna, mnoštvo koje putuje cestom
počinje se prorjeđivati u sve manje grupe i grupice.
Svi koji imaju komunu hitaju kući, a smanjivanje
broja putnika otkriva da većina uspijeva naći mjesto
gdje će se skrasiti. Sad na cesti ostaju samo oni ljudi
koji moraju potegnuti dalje nego što je uobičajeno ili
oni koji se nemaju kamo vratiti - na primjer,
Ekvatorijalci prazna pogleda koje viđaš. Mnogi od
njih imaju strašne opekline ili ozljede, onakve kakve
se zadobivaju pri rušenju zgrada. Ekvatorijalci su
problem koji se polako zakuhava. Njih na cesti ima
mnogo, čak i uz sve ozlijeđene koji dobivaju infekcije
i počinju im podlijegati. (Svaki dan prođete pokraj bar
jedno ili dvoje ljudi koji samo sjede uz rub ceste,
blijedi ili zažareni, sklupčani ili uzdrhtali, i čekaju
svoj kraj.) No na cesti su i brojni ljudi sasvim zdrava
izgleda koji su sad beskomunci. To je uvijek problem.
Razgovaraš s jednom takvom grupicom kod
sljedećeg svratišta: sastoji se od pet žena krajnje
različite dobi i jednog vrlo mladog muškarca
nesigurna izgleda. Primjećuješ da se ovo društvo
uglavnom odreklo onog lepršavog i beskorisno lijepog
ruha koje su ljudi u ekvatorijalnim gradovima
smatrali modernim; putem su ili ukrali izdržljiviju
odjeću i pravu putnu opremu ili su se trampili za nju.
No svatko je zadržao neki ostatak svog starog života:
najstarija žena oko glave nosi maramu od nabranog,
umrljanog plavog satena; najmlađoj ispod teže,
praktičnije tkanine tunike izviruju prozračni rukavi;
mladić je oko struka svezao meku vrpcu breskvaste
boje koja, koliko ti vidiš, nema nikakvu drugu svrhu
osim dekorativne.
Ali zapravo nije dekorativna. Primjećuješ kako te
gledaju dok im prilaziš: brzo odmjeravanje, provjera
debljine zapešća, vrata, gležnjeva, mrštenje jer ne
zadovoljavaš standard. Ta nepraktična vrpca ima
jednu vrlo praktičnu svrhu: označava novo pleme
koje se upravo rađa. Pleme kojemu ti ne pripadaš.
To nije problem. Ne još.
Pitaš ih što se dogodilo na sjeveru. Odgovor već
znaš, ali svijest o geološkom događaju je jedno, a
razumijevanje značaja tog događaja u ljudskim
razmjerima nešto je sasvim drugo. Odgovaraju ti, ali
tek nakon što si podigla ruke i jasno pokazala da ne
predstavljaš nikakvu (vidljivu) prijetnju.
“Vraćala sam se kući s koncerta”, priča jedna od
mlađih žena. Ne predstavlja se, ali ako to već nije,
trebala bi biti postati Rasplodnica. Izgleda kako bi
sanzejske žene trebale izgledati: visoka je, brončane
kože i gotovo uvredljivo zdrava. Ima lijepe, pravilne
crte lica i široke bokove, a kruna svemu je bujna
pepelna kosa sive boje koja joj se spušta po
ramenima gotovo poput krzna. Trza glavom prema
mladiću, koji čedno spušta pogled. On je podjednako
lijep; vjerojatno je isto Rasplodnik, premda je za tu
kastu ponešto kržljav. Doduše, bude li morao
opsluživati pet žena za stan i hranu, brzo će ojačati.
“On je svirao u dvorani improvizacija u Šemšeninoj
ulici u Alebidu. Glazba je bila tako divna...”
Glas joj zamire i ti vidiš da ona na trenutak
nestaje u nekom drugom prostoru i vremenu. Znaš
da je Alebid gradska komuna srednje veličine
poznata po umjetničkoj sceni (bar je to bio). Djevojka
se brzo vraća u zbilju; to je fina sanzejska cura, a
Sanzejci slabo podnose sanjare.
Nastavlja: “Vidjeli smo da se nešto nekako -
odlama na sjeveru. To jest, duž horizonta. U jednog
trenutku smo vidjeli taj... crveni bljesak svjetlosti koji
se onda proširio na istok i zapad. Nisam mogla
procijeniti koliko je daleko, ali vidjelo se kako
obasjava donji dio oblaka.” Misli joj opet lutaju, no
ovaj put se prisjeća neke strahote, pa joj je lice tvrdo,
smrknuto i ljutito. Takvi su osjećaji društveno
prihvatljiviji od nostalgije. “Širilo se brzo. Samo smo
stajali na ulici i gledali kako raste, pokušavajući
shvatiti što to gledamo i hvatamo, kad se tlo počelo
tresti. Onda je nešto zaklonilo crvenu svjetlost - bio
je to oblak - a mi smo shvatili da ide prema nama.”
 Znaš da oblak nije bio piroklastičan5 ili ne bi sad
tu stajala i razgovarala s tobom. Dakle, samo pepelna
oluja. Alebid je smješten mnogo južnije od Yumenesa;
pogodio ih je samo mali dio onoga što je zadesilo
sjevernije komune. Dobro su i prošli; ti sitni odjeci
glavnog udara zamalo su uništili još mnogo južniji
Tirimo. Alebid je u stvari trebao biti pretvoren u
šljunčaru.
Imaš osjećaj da je ovu djevojku spasio orogen. Da,
blizu Alebida se nalazi čvorišna postaja. Točnije,
nalazila se.
“Sve su zgrade još bile čitave”, kaže ona,
potvrđujući tvoja nagađanja. “Ali kad je počeo padati
pepeo ... nitko nije mogao disati. Pepeo je ljudima
ulazio u usta, u pluća, pretvarao se u cement.
Svezala sam si bluzu oko lica; napravljena je od istog
materijala koji se rabi za maske. To je jedino što me
spasilo. To jest, nas.” Pogledava svog mladića i ti po
boji shvaćaš da je komadić tkanine oko njegova
zapešća dio ženskog odjevnog predmeta. “Bila je to
večer nakon prekrasnog dana. Nitko nije kod sebe
imao naprtnjaču za bijeg.”
Nastaje tišina. Ovaj put svi u grupi puštaju da
šutnja potraje dok im misli lutaju kao i njoj. To
sjećanje je jednostavno preružno. Tebi pada na um
da mnogi Ekvatorijalci čak ni nemaju spremne
naprtnjače za bijeg. Čvorišne postaje su stoljećima
bile i više nego dovoljne za zaštitu najvećih gradova.

5 Piroklastični materijal je kruti materijal koji vulkan izbacuje za vrijeme

erupcije -vulkanske bombe i blokovi, vulkanski pepeo, užareno
kamenje veličine šljunka.
 “Tada smo krenuli u bijeg”, žena naglo okončava
priču i uzdiše. “I još nismo stali.”
Zahvaljujete im na informacijama i odlazite dok
oni nisu počeli ispitivati vas.
Kako dani prolaze, čujete druge, slične priče.
Primjećuješ da nitko od Ekvatorijalaca koje srećete
ne dolazi iz Yumenesa ili iz drugih komuna s otprilike
iste geografske širine. Najsjevernije mjesto u kojemu
ima preživjelih je Alebid.
Nije bitno. Ti ne ideš na sjever. I premda te ta
pitanja muče - što se dogodilo, što to znači - znaš da
nije dobro previše mozgati o tome. Glava ti je ionako
već puna ružnih sjećanja.
Tako ti i tvoji kompanjoni nastavljate hodati dok
se sivi dani izmjenjuju s rumenim noćima, i jedino
što te stvarno zanima jest da ti čutura bude puna, da
zalihe hrane ostanu na istoj razini i da možeš
zamijeniti cipele kad se počnu habati. Zasad je sve
troje lako ostvariti, jer se ljudi još nadaju da će ovo
peto doba biti kratkotrajno - jedna godina bez ljeta,
možda dvije ili tri. Većinom ne potraju dulje, a
komune koje se u takvim vremenima spremno
trampe i profitiraju zbog tuđeg lošeg planiranja
obično se do završetka petog doba obogate. Ti znaš
pravu istinu - ovo će peto doba trajati mnogo, mnogo
dulje od bilo čijih planova - ali to ne znači nećeš
njihovu zabludu iskoristiti u svoje svrhe.
Tu i tamo se zaustavite u nekoj od komuna uz
cestu. Neke su goleme i zauzimaju široko područje, a
zidovi su im visoki i sagrađeni od granita. Neke za
zaštitu imaju samo ogradu od žice, našiljene štapove
i slabo naoružane Plećate. Sa cijenama se počinju
događati čudne stvari. Jedna komuna prima novac i
ti trošiš gotovo sve što imaš na kupovinu vreće za
spavanje za Hou. Sljedeća komuna ne prima nikakve
valute, -ali prihvaćaju koristan alat, a ti u dnu
naprtnjače imaš jedan od starih Jijinih klesarskih
čekića. To ti kupuje dvotjednu zalihu trajnog kruha i
tri staklenke slatkog namaza od oraha.
Hranu dijelite na tri jednaka dijela, jer to je važno.
Kamena predaja stalno upozorava da se nikome u
grupi ne smije dopustiti zgrtanje hrane - a vi ste sad
grupa, htjela ti to priznati ili ne. I Hoa da je svoj
doprinos. Ostaje budan gotovo cijelu noć da drži
stražu; ne treba mu mnogo sna. (Hrana mu uopće ne
treba. Ti se nakon nekog vremena počinješ praviti da
to ne primjećuješ, a isto tako se trudiš ne razmišljati
o tome kako je kirhuzu pretvorio u kamen.) Tonkee
ne voli zalaziti u komune, iako nosi svježu odjeću i ne
smrdi ništa više od prosjeka, pa bi mogla proći kao
obična izbjeglica umjesto beskomunke. Zato taj
zadatak obavljaš ti. Ipak, Tonkee pomaže gdje može.
U nekom trenutku ti se raspadnu čizme, a komuna s
kojom pregovaraš ne želi prihvatiti ništa što im
nudiš. Na tvoje iznenađenje, Tonkee ti da je kompas.
U uvjetima stalno oblačnog neba i nedostatka
vidljivosti zbog pepelne kiše, kompasi su
neprocjenjivi. Jedan vrijedi kao deset pari čizama, ali
žena koja pregovara u ime komune te drži u šaci i to
zna, pa zauzvrat dobivaš samo dva para, jedan za
tebe i drugi za Hou, čije čizme također izgledaju sve
izlizanije. Tonkee, kojoj na naprtnjači visi njezin
rezervni par, samo odmahuje rukom kad ti kasnije
jadikuješ zbog te cijene. “Imamo mi i druge načine da
se orijentiramo”, odvraća ona i upućuje ti pogled koji
te ispunjava nelagodom.
Čini ti se da ona ne zna da si roga. Ali s njom nema
nikakvih garancija.
Kilometri se nižu. Cesta se često grana na
sporedne prometnice. U ovom dijelu Sredoširja ima
mnogo velikih komuna, a osim toga, carska cesta se
ukršta s cestama koje vode prema komunama,
stazama za stoku, riječnim koritima i starim
metalnim tračnicama koje je ova ili ona izumrla
civilizacija rabila za ovu ili onu vrstu prijevoza. Zato
je carska cesta i izgrađena tu gdje jest, zbog tih
raskršća; ceste su oduvijek bile duša Stare Sanzeje.
To nažalost znači da je lako zalutati ako ne znaš
kamo ideš - ili ako nemaš kompas, zemljovid ili-
putokaz na kojem piše za očeve koji ubijaju svoju
djecu idite u ovom smjeru.
Dječak te spašava. Spremna si vjerovati da
stvarno nekako osjeća Nassun jer neko vrijeme
uspijeva biti precizniji od kompasa, nepogrešivo
pokazujući smjer kojim trebate ići kad god dođete do
nekog raskršća. Uglavnom se držite carske ceste -
ova dionica vodi od Yumenesa do Kettekera, s time
da je Ketteker daleko, na Antarktici, a ti se usrdno
nadaš da nećete morati potegnuti baš tako daleko. U
jednoj točki Hoa vas vodi niz komunsku cestu,
prečicu između dva dijela carske ceste, čime vam
vjerojatno ušteđuje dosta vremena, naročito ako je
Jija cijelo vrijeme putovao glavnom cestom. (Prečica
se pokazuje nezgodnom jer je komuna koja ju je
izgradila načičkana dobro naoružanim Plećatima koji
urlaju kad vas vide i pucaju samostrijelima na vas da
vas zaplaše. Nema otvaranja vrata radi trampe. Imaš
osjećaj da vas drže na nišanu i nakon što ste već
dobrano odmakli od njih.) No kad cesta počne
vijugati pa više ne vodi ravno na jug, Hoa najednom
nije tako siguran. Kad ga pitaš, odgovara da znam
kojem smjeru Nassun ide, ali da ne može osjetiti
konkretnu rutu kojom ona i Jija putuju. Može ti
jedino pokazati najvjerojatniji put koji te onamo može
dovesti.
Kako tjedni prolaze, i to mu postaje sve teže.
Najednom raskršću stojiš s njim punih pet minuta
dok si on grize usnicu. Na kraju ga pitaš što ne valja.
“Sad vas ima puno na istom mjestu”, odvraća on
s nelagodom u glasu. Ti brzo mijenjaš temu - ako
Tonkee dosad nije znala što si ti, poslije ovakvog
razgovora će to sigurno shvatiti.
Ali.... Ima vas puno. Ljudi? Ne, to nema smisla.
Roga? Na okupu? To ima još manje smisla. Uporište
je umrlo skupa s Yumenesom. Na Arktiku se nalaze
satelitska Uporišta - na dalekom sjeveru, do kojeg
prvo treba proći trenutno neprolaznu središnju
širinu kontinenta - a ima ih i na Antarktici, ali do tog
odredišta bi vam trebalo još nekoliko mjeseci
pješačenja. Svi orogeni kojih još ima po cestama su
ljudi poput tebe; oni skrivaju svoju pravu prirodu i
pokušavaju ostati živi, kao i svi ostali. Nemaju se
zašto okupljati u grupu. To bi samo povećalo izglede
da će biti otkriveni.
 Na raskršću se Hoa odlučuje za smjer i vi ga
slijedite, ali vidiš po njegovu namrštenom licu da
samo nagađa.
“Blizu je”, Hoa ti naposljetku kaže jedne večeri
dok jedeš trajni kruh s namazom od oraha i nastojiš
ne fantazirati o ukusnijoj hrani. Sad već čezneš za
svježim povrćem, ali trudiš se to ignorirati jer će
povrća uskoro ponestati, ako već nije. Tonkee je
negdje nestala, vjerojatno da se obrije. U posljednjih
nekoliko dana je potrošila nekakav biomeštrijski
napitak koji je čuvala u naprtnjači i pila pazeći da je
ti ne vidiš, iako je tebi svejedno. Sad joj zbog toga
svakih nekoliko dana izbija brada, a to je čini
razdražljivom.
“Ono mjesto na kojem su svi o roge ni”, nastavlja
Hoa. “A nakon toga ništa ne nalazim. Orogeni su
kao... mala svjetla. Lako se vidi kad je samo jedno,
kao Nassun, ali kad se svi okupe postaju jedno vrlo
blještavo svjetlo, a ona je prošla vrlo blizu tog svjetla
ili kroz njega. I sad ne mogu...” Čini se da mu je teško
naći prave riječi. Za neke stvari nema pravih riječi.
“Ne mogu, uh...”
“Ne možeš ih hvatati?” predlažeš ti.
On se mršti. “Ne. Ja to ne radim tako.”
Odlučuješ da ga nećeš pitati kako on to radi.
“Ne mogu... ne mogu znah ništa drugo. To
blještavo svjetlo mi ne dopušta da se usredotočim na
jedno jedino malo svjetlo.”
“Koliko ih” - ključnu riječ preskačeš za slučaj da
se Tonkee vratila - “ima?”
 “Ne mogu procijeniti. Više od jednog. Manje od
cijelog grada. Ali ima ih još koji tek idu u tom
smjeru.”
To te brine. Malo je vjerojatno da svi ganjaju svoje
otete kćeri i muževe ubojice. “Zašto? Kako znaju
kamo trebaju ići?”
“Ne znam.”
Stvarno je pun korisnih informacija.
Jedino što pouzdano znaš je da Jija. ide na jug.
Ali “jug” pokriva velik teritorij - više od trećine
kontinenta. To su tisuće komuna. Deseci tisuća
kvadratnih kilometara. Kamo ide? Ne znaš. Što ako
skrene na istok ili zapad? Što ako stane?
Zanimljiva ideja. “Jesu li se Jija i Nassun možda
ondje zaustavili? Na tom mjestu?”
“Ne znam. Ali išli su u tom smjeru. Tek sam ih
ovdje izgubio.”
Tako ti čekaš da se Tonkee vrati i kažeš joj kamo
ćete ići. Ne objašnjavaš zašto, niti ona traži
objašnjenje. Ne kažeš joj ni što vas ondje čeka -
iskreno, to ni sama ne znaš. Možda netko pokušava
podići novo Uporište. Možda im je stigla kakva
depeša o tome. Bilo kako bilo, dobro je opet imati
jasno odredište.
Ignoriraš osjećaj nelagode dok krećete tom cestom
kojom je - bar se tako nadaš - putovala i Nassun.

***
 Sve ih sudi po korisnosti: poglavare i
zdrave, plodne i vješte, mudre i ubojite, i
šaku plećatih koji će ih sve čuvati.
Ploča prva, “O preživljavanju”, stih deveti
 14

Sijenit trga svoje igračke

OSTANITENA LOKACIJI. ČEKAJTE DALJNJE UPUTE, PIŠE U

TELEGRAMU IZ YUMENESA.
Sijenit ga šutke pruža Alabasteru, a on ga
prelijeće pogledom i smije se. “Vidi, vidi. Sve mi se
čini da si zaradila još jedan prsten, Sijenit Orogenko.
Ili smrtnu kaznu. Valjda ćemo saznati što kad se
vratimo.”
U svojoj su sobi u Kraju petog doba, goli nakon
redovne večernje runde jebanja. Sijenit ustaje, onako
gola, nemirna i razdražljiva, i korača po sobi. Soba je
manja od one u kojoj su boravili prije tjedan dana jer
su ispunili svoju ugovornu obavezu prema Alliji pa
im komuna više ne želi plaćati smještaj i hranu.
“Kad se vratimo?” Sijenit ga ljutito gleda dok hoda
gore-dolje po sobi. On je sasvim opušten. U večernjoj
polutami njegovi dugi udovi tvore pozitivni prostor
naspram negativne bjeline kreveta. Dok ga promatra,
neodoljivo je podsjeća na onaj granatni obelisk: i
Alabaster ostavlja isti dojam nečega što bi trebalo biti
nemoguće, što nije sasvim stvarno, ali je jednako
frustrirajuče. Nije joj jasno zašto se on ne nervira.
“Što im znači ono sranje o ostajanju na lokaciji?
Zašto nam ne daju da se vratimo?”
 On prijekorno cokće jezikom. “Kakav rječnik! A u
Uporištu si bila tako decentno stvorenje. Što ti se
dogodilo?”
“Srela sam tebe. Odgovori mi na pitanje!”
“Možda nam poklanjaju odmor.” Alabaster zijeva i
proteže se u stranu da uzme voćku iz vrećice na
noćnom ormariću. Zadnjih tjedana dana si sami
kupuju hranu. Sad bar jede bez podsjećanja.
Dokolica mu godi. “Je li važno gubimo li vrijeme ovdje
ili na cesti za Yumenes, Sijen? Ovdje nam je bar
ugodno. Vrati se u krevet.”
Sijen mu kesi zube. “Neću.”
On uzdiše. “Da se odmoriš. Za večeras smo obavili
svoju dužnost. Vatre mu pod Zemljom, želiš li da na
neko vrijeme izađem da možeš masturbirati? Bi li ti
to popravilo raspoloženje?”
Zapravo bi, ali ne želi mu to priznati. Nemajući
pametnijeg posla, na kraju se ipak vraća u krevet. On
joj dodaje krišku naranče, koju prihvaća zato što su
joj naranče omiljeno voće i zato što su ovdje jeftine.
Život u primorskoj komuni ima mnoge prednosti, to
je zaključila već više puta otkako su došli ovamo.
Blaga klima, dobra hrana, niski troškovi života,
susreti s ljudima iz svih zemalja i regija koji se
slijevaju u luku radi putovanja i trgovine. A ocean je
prekrasna, očaravajuća pojava; Sijen katkad satima
stoji kod prozora i samo ga promatra. Da primorske
komune nemaju običaj nestati sa zemljovida svakih
nekoliko godina zbog cunamija... eh.
“Jednostavno ne razumijem”, kaže ona, po valjda
tisućiti put. Basteru je vjerojatno dosta njezinih
žalopojki, ali bez njih stvarno nema što raditi, pa
neka trpi. “Je li ovo nekakva kazna? Zar sam
pogriješila što sam tijekom rutinskog uklanjanja
koralja otkrila da je na dnu luke skriveno nekakvo
divovsko smeće?” Diže ruke. “Kao da je to itko mogao
predvidjeti.”
“Mnogo je izglednije”, kaže Alabaster, “da žele da
budeš u blizini kad pristignu geomeštri, za slučaj da
Uporište tu može još nešto zaraditi.”
To joj je već rekao i Sijen zna da je vjerojatno u
pravu. Zapravo, geomeštri već pristižu u grad - i
arheomeštri i kazivači i biomeštri, čak i pokoji liječnik
kojeg brine kako bi blizina obeliska mogla djelovati
na stanovništvo Allije. Naravno, dolaze i šarlatani i
luđaci: metaličari i astronomeštri i ostali koji se bave
pseudoznanostima. Svi koji su prošli neku školu ili
im je to hobi, iz svake komune u ovoj i u susjednim
kvartama. Sijenit i Alabaster su se uspjeli dokopati
sobe jedino zato što su oni otkrili tu stvar i što su
ovdje već odranije; inače su sve gostionice i pansioni
u kvarti trenutno krcati gostima.
Dosad nikoga nisu zanimali vražji obelisci. S
druge strane, dosad im nijedan nije lebdio ovako
blizu, jasno vidljiv i s dodatkom mrtvog kamenojeda,
i sve to iznad velikog urbanog središta.
Ali osim što ispituju Sijenit da čuju kako je
podizanje obeliska izgledalo iz njezine perspektive -
ona se sad već leca kad joj nekog neznanca predstave
kao Tuitubudalu Inovatora Tkoznaotkud - meštri ne
žele ništa od nje. To joj odgovara, jer nije ovlaštena
pregovarati u ime Uporišta. Alabaster možda ima
ovlasti, ali ona ne želi da se on pogađa s drugima oko
njezina rada. Ne zato što stvarno misli da bi je
Alabaster namjerno uvalio u neželjenu situaciju; nije
baš takav magarac. Više iz principa.
Da sve bude gore, nije baš sigurna da vjeruje
Alabasterovoj procjeni. Ne vidi logiku u ovoj politici
ostajanja. Bilo bi logičnije da Uporište požuruje
njezin povratak na Ekvator, gdje može proći
ispitivanje carskih znanstvenika sa Sedmog
sveučilišta i gdje njezini seniori mogu kontrolirati
koliko će meštrima naplaćivati razgovore s njom. I
sami seniori bi trebali biti zainteresirani za razgovor
s njom i dobivanje boljeg uvida u tu čudnu silu koju
je Sijen dosad osjetila tri puta, a sad konačno zna da
dolazi iz obelisaka.
(I Čuvare bi trebao zanimati razgovor s njom. Oni
uvijek skrivaju svoje tajne. Njihov nedostatak
zanimanja je najviše i muči.)
Alabaster ju je upozorio da taj dio ne spominje.
Nitko ne treba znati da se možeš povezati s
obeliscima, rekao joj je dan nakon incidenta. Tada je
još bio u lošem stanju, jedva sposoban ustati iz
kreveta nakon onog trovanja; pokazalo se da je
orogenički bio toliko iscrpljen da nije mogao ništa
poduzeti kad je Sijen podigla obelisk, tako da se
uzalud hvalisala njegovim dalekometnim vještinama
pred Asael. No čak ju je i takav nikakav zgrabio za
ruku i čvrsto stegnuo, da bude siguran da ga sluša.
Reci im da si jednostavno pokušala razmaknuti
naslage i da je obelisk sam iskočio, kao čep iz vode; to
će ti povjerovati čak i naši ljudi. To je samo još jedan
besmisleni artefakt mrtve civilizacije; nitko te neće
dalje zapitkivati ako im ne daš povoda. Dakle, ne
spominjiga. Cak ni meni.
Naravno da to samo povećava njezinu želju da
razgovara o obelisku. Pokušala je jednom, nakon što
se Baster oporavio, ali on je samo šutio i strijeljao je
pogledom dok nije shvatila poruku i otišla raditi
nešto drugo.
I baš je to najviše ljuti.
“Idem u šetnju”, kaže naposljetku i ustaje.
“Dobro”, odvraća Alabaster, protežući se i
ustajući; Sijen čuje kako mu zglobovi pucketaju.
“Idem s tobom.”
“Nisam tražila društvo.”
“Ne, nisi.” Opet joj se smiješi, ali to je onaj oštri
osmijeh koji Sijen sve više mrzi. “Ali ako izlaziš sama,
noću, u nepoznatu komunu u kojoj je netko već
pokušao ubiti jedno od nas, računaj na to da ćeš imati
jebeno društvo.”
Na to se Sijenit leca. “Oh.” To je druga tema o kojoj
ne mogu razgovarati, ne zato što ju je Alabaster
zabranio, nego zato što nemaju dovoljno informacija
pa im preostaju jedino nagađanja. Sijenit želi
vjerovati u ono najjednostavnije objašnjenje: da je
netko u kuhinji bio nekompetentan. Alabaster je,
međutim, već ukazao na rupu u toj teoriji: ni u
pansionu ni u gradu nije bilo drugih oboljelih. Sijenit
smatra da se i to može lako objasniti - Asael je
naredila kuhinjskom osoblju da kontaminira jedino
Alabasterovu hranu. Uvrijeđeni Poglavari su skloni
takvim stvarima, bar ako je vjerovati svim pričama o
njima, koje uvijek obiluju trovanjima i
kompliciranim, indirektnim zločinima. Sijen su draže
priče o Otpornima koji savladavaju nemoguće
prepreke ili o Rasplodnicima koji spašavaju živote
lukavim političkim brakovima i strateškom
reprodukcijom ili o Plećatima koji svoje probleme
rješavaju dobrim starim nasiljem.
No Alabaster kao Alabaster vjeruje da se iza
njegova bliskog susreta sa smrću krije nešto više. A
Sijenit ne želi priznati da je možda u pravu.
“Pa dobro”, kaže ona i odijeva se.
Večer je ugodna. Dok sunce zalazi, oni se
spuštaju nizbrdo, avenijom koja vodi prema luci.
Njihove sjene se protežu daleko ispred njih, a reljefna
pročelja zgrada, koje su u Alliji uglavnom boje
pijeska, nakratko bukte u tamnijim, dubljim
tonovima crvene, ljubičaste i zlatne boje. Avenija se
najednom mjestu križa s krivudavom sporednom
ulicom koja vodi u uvalicu izvan najprometnijeg
dijela luke. Tu se zaustavljaju da uživaju u pogledu;
Sijen vidi da se na crnoj pješčanoj plaži igraju i smiju
lokalni adolescenti. Svi su vitki, tamnoputi i zdravi, a
očito i sretni. Sijen se zagledava u njih i pita se kakav
je to osjećaj kad odrastaš kao normalna osoba.
Uto obelisk - lako uočljiv na kraju iste avenije na
kojoj stoje, gdje lebdi dva-tri metra iznad mora u luci
- odašilje još jedan prigušen, jedva primjetan otkucaj,
što čini sve otkako ga je Sijenit podigla iz mora. Ona
zaboravlja na klince na plaži.
“S tom stvari nešto ne štima”, kaže Alabaster, vrlo
tiho.
 Sijenit ga gleda, iznervirana i na rubu toga da
kaže: A je li, sad ti se razgovara o njemu?, ali tada
primjećuje da on ne gleda u obelisk. Struže jednom
nogom po tlu, s rukama zavučenima u džepove i
doima se kao da... aha. Malo joj nedostaje da se
nasmije. Na trenutak se doima kao sramežljivi mladić
koji se sprema predložiti nešto pustopašno svojoj
lijepoj pratilji. Pod uvjetom da ostave po strani to što
on nije ni mlad ni sramežljiv te da nije bitno ni je li
ona lijepa, a on pustopašan, s obzirom na to da se
ionako već jebu. Površnom promatraču ne bi palo na
pamet da on uopće primjećuje obelisk.
Tu Sijenit naglo shvaća: Nitko osim njih ne hvata
otkucaje obeliska. Taj otkucaj zapravo nije otkucaj.
Niti je kratak niti je ritmičan; prije bi se mogao opisati
kao časomično sijevanje koje Sijen hvata tu i tamo,
nepravilno i zlokobno, kao zubobolju. Da su to zadnje
sijevanje uhvatili drugi ljudi u komuni, ne bi se sad
smijali, igrali i bezbrižno opuštali potkraj ovog dugog,
zlaćanog dana, nego bi svi stajali ovdje i motrili taj
divovski, napadni objekt za koji Sijenit u sebi sve
upornije koristi pridjev opasan.
Sijen slijedi Basterov primjer pa ga hvata za ruku
i privija se uz njega kao da joj se on stvarno sviđa.
Glas ne podiže iznad mrmljanja, iako nema pojma od
koga ili od čega Alabaster pokušava sakriti ovaj
razgovor. Radni dan grada se bliži kraju i na ulicama
ima ljudi, ali nitko nije blizu njih niti ih itko uopće
gleda. “Stalno čekam da se popne na veću visinu, kao
ostali obelisci.”
Ovaj, naime, zbilja visi preblizu tlu, ili točnije,
morskoj površini. Svi ostali obelisci koje je Sijen
vidjela - uključujući onaj od ametista koji je
Alabasteru spasio život i koji još plovi iznad mora
nekoliko kilometara od obale - lebde među najnižim
slojevima oblaka ili na još većim visinama.
“I nakrivljen je. Kao da je jedva uspijeva ostati
uspravan.”
Molim? Sijen bez razmišljanja diže pogled uvis,
iako joj Baster smjesta stišće ruku, podsjećajući je
da to ne smije raditi. No čak i taj letimičan pogled je
dovoljan da potvrdi njegove riječi: obelisk je zbilja
nakrivljen, sasvim malo, i njegov vršak pokazuje na
jug. Nagib je tako neznatan da ga ne bi ni primijetila
da ne stoje na ulici, okruženi zgradama ravnih
zidova. Ali sad joj taj krivi kut bode oči.
“Idemo ovim putem”, predlaže ona. Predugo su se
zadržali na istom mjestu. Alabaster se očito slaže s
njom; ležernim korakom kreću niz sporednu ulicu
koja vodi prema uvalici.
“Zato su nam rekli da ostanemo ovdje.”
Sijen ga zapravo i ne sluša dok joj to govori. Mimo
svoje volje, očarana je ljepotom sutona i dugim,
elegantnim ulicama komune. I drugim parom, koji se
mimoilazi s njima na pločniku; viša žena u paru im
kima premda Sijen i Baster nose svoje crne uniforme.
Baš je neobična ta mala gesta. I lijepa. Yumenes je
čudo ljudske poduzetnosti, vrhunac ingenioznosti i
ženjerske vještine; da preživi još desetak petih doba,
ova se skromna mala primorska komuna ne bi mogla
natjecati s njim. Ali nitko u Yumenesu se ne bi
udostojio kimnuti rogi u znak pozdrava ni da je
najljepši dan ikad.
 Tek tada kroz sva ta razmišljanja do nje dopiru
zadnje Alabasterove riječi. “Molim?”
On održava lagani tempo, hodajući ukorak s njom
iako ima duže noge od nje. “Ne smijemo razgovarati
u sobi. I ovdje riskiramo. Ali zanimalo te zašto su
nam rekli da ostanemo ovdje i ne vraćamo se: eto
zašto. Taj obelisk se gasi.”
To je i njoj očito, ali... “Kakve to ima veze s nama?”
“Ti si ga podigla.”
Ona se mršti, načas zaboravljajući da mora
kontrolirati izraz lica. “Sam se podigao. Ja sam samo
odmaknula sva ona sranja koja su ga pritiskala za
dno i možda sam ga probudila.” Nije spremna dublje
propitivati zašto njezin um inzistira da je obelisk
ranije spavao.
“Čime si demonstrirala veću kontrolu nad
obeliskom od ikoga u gotovo tri tisuće godine carske
povijesti.” Baster lagano sliježe ramenima. “Da sam
ja umišljena cjepidlaka s pet prstenova koja čita
telegram s tom viješću, evo što bih mislio i kako bih
reagirao: pokušao bih staviti pod svoju kontrolu
osobu koja može kontrolirati ono.” Pogled mu leti
prema obelisku. “Ali naš problem nisu umišljene
cjepidlake iz Uporišta.”
Sijen ne razumije o čemu on to govori. Nije da je
Alabaster daleko od istine; Sijen točno može zamisliti
da netko kao Feldspat povlači takav potez. Ali zašto?
Misli li da će lokalno stanovništvo biti mirnije ako im
na raspolaganju bude nositelj deset prstenova?
Jedini ljudi koji znaju da je Baster ovdje su
raznorazni birokrati koji su ionako zauzeti
neočekivanom navalom meštara i turista, pa ih nije
briga. Zato da Alabaster može nešto poduzeti u
slučaju da obelisk odjednom. .. nešto poduzme? To
nema smisla. I zbog koga bi se trebala zabrinjavati?
Osim ako...
Sijen se mršti.
“Ranije si nešto spomenuo.” Nešto o...
povezivanju s obeliskom? Što je time htio reći? “I...
nešto si učinio, one noći.” Pogledava ga s nelagodom,
ali ovaj put u odgovor ne dobiva sijevanje pogledom.
Zagledan je u uvalicu kao da je očaran tim prizorom,
ali oči su mu oštre i ozbiljne. Zna na što Sijen cilja.
Ona se još malo koleba i onda kaže: “Ti imaš neki
utjecaj na te stvari, zar ne?” O, Zemljo, koja je ona
budala. “Ti ih možeš kontrolirati! Zna li Uporište za
to?”
“Ne zna. A ne znaš ni ti.” Njegove tamne oči se na
trenutak susreću s njezinima, ali onda opet gleda u
stranu.
“Zašto si tako...” Ne može ga čak optužiti da je
tajnovit. Čovjek upravo razgovara s njom. Ali ponaša
se kao da ih netko nekako prisluškuje. “Nitko nas
nije mogao čuti u sobi.” Naglašeno trza bradom
prema čoporu djece koje trči mimo njih. Jedno dijete
se sudara s Alabasterom i ispričava; ulica je uska.
Dijete im se ispričava. Nevjerojatno.
“To ne znaš. Zar nisi primijetila da je glavni nosivi
stup pansiona isklesan iz granita? Temelji također,
rekao bih. A ako temelji sjede na samoj matičnoj
stijeni...” Lice mu nakratko odaje nelagodu, a onda je
opet bezizražajno.
 “Kakve to ima veze s...” I onda joj sviće. Oh. Oh.
Ali... ne, to nije moguće. “Kažeš da nas netko može
čuti kroz zidove? Kroz... kroz sam kamen?” Nije nikad
čula za tako nešto. Ima logike, jasno, jer orogenija
tako funkcionira; kad je Sijen usidrena u zemlju, ne
hvata samo drhtaje kamena za koji je privezala svoju
svijest, nego i sve što taj kamen dodiruje. Čak i kad
samu stvar ne može percipirati, kao što je bio slučaj
s obeliskom. Ali osjećati ne samo tektonske vibracije,
nego i zvuk? To ne može biti istina. Nikad još nije čula
za rogu s tako istančanim osjetilima.
On jedno vrijeme gleda ravno u nju. “Ja mogu.”
Kad vidi da ona zuri u njega, uzdiše. “Uvijek sam to
mogao. Vjerojatno možeš i ti - samo ti se nije još
razbistrilo. Zasad ih hvataš samo kao sitne vibracije.
Ja sam negdje oko svog osmog ili devetog prstena
počeo razaznavati pravilnosti u vibracijama.
Pojedinosti.”
Ona odmahuje glavom. “Ali jedino ti imaš deset
prstenova.”
“Većina moje djece ima potencijal za deset
prstenova.”
Sijenit se leca, najednom se živo prisjećajući onog
mrtvog djeteta u čvorišnoj postaji blizu Mehija.
Uporište kontrolira sve održavatelje čvorišta. Što ako
nekako mogu prisiliti tu sirotu, oštećenu djecu da
prisluškuju i ponavljaju sve što su čuli, kao živi
telegrafski prijemnici? Je li to ono što ga plaši? Je li
Uporište pauk ugniježđen u samom srcu Yumenesa,
koji koristi mrežu čvorišnih postaja za prisluškivanje
svih razgovora u Mirnoći?
 Ali nešto je toliko kopka da ova nagađanja padaju
u drugi plan. Nešto-što je Alabaster upravo
spomenuo. On i njegov prokleti utjecaj, zbog kojeg
sad dovodi u sumnju sve što je tijekom svog
odrastanja uzimala zdravo za gotovo. Većina moje
djece ima potencijal da nosi desetprstenova, kaže on
- ali u Uporištu nema drugih nositelja deset
prstenova. U čvorišta se šalju samo one male roge
koje se nisu u stanju kontrolirati. Zar ne?
Oh.
Ne.
Odlučuje da neće svoju epifaniju izreći naglas.
On je tapše po ruci. Možda opet glumi, a možda je
doista pokušava umiriti. Naravno da on zna,
vjerojatno bolje od nje, što rade njegovoj djeci.
Alabaster ponavlja: “Naš problem nisu seniori u
Uporištu.”
Nego tko? Istina je da seniori vječno nešto
spletkare. Sijen prati njihove političke manevre, jer
će jednog dana i sama biti seniorka, a važno je da
razumije tko ima moć, a tko samo izgleda kao da ima
moć. Podijeljeni su na bar desetak frakcija, uz sve
uobičajene tipove: ulizice i idealiste i one koji bi
zaklali vlastitu majku radi statusa. Ali sad joj sviće
da bi trebala imati na umu kome oni polažu račune.
Čuvarima. Jer naravno da nitko neće dopustiti
gomili prljavih roga da se sami brinu za sebe, kao što
to ni Šemšena nije dopustila Misalemu. Nitko u
Uporištu ne govori o političkim manevrima Čuvara,
vjerojatno zato što ih nitko u Uporištu ne razumije.
Čuvari nikome ne govore što misle i odbijaju sve
pokušaje propitkivanja. Žestoko.
A kome Čuvari polažu račune? pita se Sijenit, ne
po prvi put.
Dok je Sijen bila zabavljena tim pitanjima, stigli
su do uvalice i zaustavili se na ograđenoj šetnici.
Avenija tu prestaje, kamene kocke kojima je
popločana nestaju pod nanosom pijeska nakon kojeg
počinje staza od drvenih ploča, uzdignuta od tla.
Djeca trče gore-dolje po stepenicama šetnice i
zaigrano cikću, a iza njih Sijen vidi i grupu starica
koje gole šeću kroz plićak u luci. Zamjećuje i
muškarca koji sjedi na ogradi metar-dva od njih
dvoje, ali jedino zato što je gol do pasa i što gleda u
njih. Zbog prvoga se nakratko zagledava u njega - a
onda pristojno skreće pogled - jer Alabaster nije neki
ljepotan i jer je prošlo dosta vremena otkako je
stvarno uživala u seksu s nekim. A to što on gleda u
njih bi u normalnim okolnostima ignorirala, jer u
Yumenesu neznanci stalno zure u nju.
Ali.
Sijen stoji kraj ograde s Basterom, opuštena i
bezbrižnija nego inače, i sluša kako se djeca igraju.
Teško se usredotočuje na sve te zagonetke o kojima
raspravljaju. Gledano odavde, jumeneške političke
igre čine se tako daleke, tajanstvene, ali i nevažne i
nedodirljive. Poput obeliska.
Ali.
Ali. Tek sad shvaća da Baster stoji pokraj nje
nepomičan kao kip. I premda mu je lice okrenuto
prema plaži i djeci, jasno joj je da on ne gleda u njih.
U tom trenutku joj napokon dolazi do glave da ljudi
u Alliji ne zure u druge, čak ni u dvoje crnokošuljaša
koji su izašli u večernju šetnju. Izuzme li se Asael,
ljudi koje sreće u ovoj komuni su uglavnom
prepristojni za to.
Ponovo gleda muškarca na ogradi. On joj se
smiješi, što joj dosta godi. Stariji je od nje, možda
kojih desetak godina, i ima prekrasno tijelo. Široka
ramena, elegantni deltoidni mišići pod
besprijekornom kožom, savršeno uzak struk.
I hlače tamnocrvene boje. A košulja koja visi na
ogradi pokraj njega, koju je skinuo tobože zato da
uhvati malo sunca, također je tamnocrvena. Sijen
konačno postaje svjesna onog čudnog, poznatog
zujanja u dnu podrhtajnica koje najavljuje da je u
blizini Čuvar.
“Je li to tvoj?”
Sijenit liže usne. “Nadala sam se da je tvoj.”
“Nije.” Alabaster teatralno prilazi ogradi i oslanja
se dlanovima na nju, pa pogiba glavu kao da se kani
sagnuti. Zatim proteže ramena. “Ne daj da te dotakne
golom kožom.”
Šapuće; Sijen ga jedva čuje. Alabaster se
uspravlja i okreće prema mlađem muškarcu. “Nešto
te muči, Čuvaru?”
Čuvar se tiho smije i skokom spušta s ograde.
Sigurno ima primorske krvi, s obzirom na
ravnomjernu smeđu put i vunastu kosu; ima nešto
svjetliju kožu od stanovnika Allije, ali inače se
savršeno uklapa među njih. Ali zapravo ne. Uklapa
se površno, no ima ono neobjašnjivo nešto kao i svi
ostali Čuvari s kojima se Sijenit imala nesreću
susresti. Nitko u Yumenesu nikad ne brka Čuvare s
orogenima - a ni s ugašenima, kad smo već kod toga.
Oni su po nečemu jednostavno drugačiji, i to svi
primjećuju.
“Zapravo i muči”, odvraća Čuvar. “Alabastere
Desetoprsteni. Sijenit Četveroprstena.” To je već
dovoljno da Sijenit počne škrgutati zubima. Ako je
već ne zove njezinim imenom, radije bi da je oslovi
generički, kao Orogenku. Čuvarima je, dakako,
savršeno jasna razlika između nositelja četiri i deset
prstenova. “Ja sam Edki Čuvar Ovlasti. Vidim da ste
vas dvoje imali pune ruke posla.”
“Naravno da jesmo”, kaže Alabaster i Sijenit ne
može sakriti svoju začuđenu reakciju. Nikad ga nije
vidjela tako napetog. Žile na vratu su mu iskočile,
ruke raširenih prstiju drži uz bokove spremne za...
spremne za što? Ne zna zašto je uopće pomislila na
tu riječ. “Kao što vidiš, izvršili smo zadatak za
Uporište.”
“O, dabome. Sjajno ste to obavili.” Edki sad skreće
pogled, gotovo nonšalantno, prema onoj naherenoj,
pulsirajućoj nesreći na nebu. Ali Sijenit mu motri
lice. Vidi da Čuvarev osmijeh nestaje kao da ga nikad
nije ni bilo. To ne može biti dobar znak. “Kamo sreće
da si obavljao jedino ono za što si bio zadužen.
Stvarno si svojeglav stvor, Alabastere.”
Sijenit se mrgodi. Čak i ovdje je podcjenjuju. “Ovo
sam obavila ja, Čuvaru. Imaš li nekih prigovora na
moj rad?”
 Čuvar se iznenađeno okreće prema njoj, a Sijenit
shvaća da je napravila pogrešku. I to veliku, jer se
njegov osmijeh i dalje ne vraća. “A je li?”
Alabaster šišti kroz zube i - zlo Zemljino - Sijenit
osjeća kad je zario svoju svijest u stjenovite naslage,
jer odmah ponire tako nevjerojatno duboko da to ne
može ne osjetiti. Od njegove snage joj vibrira cijelo
tijelo, ne samo podrhtajnice. Ne može ga slijediti; on
izlazi iz njezina dometa u jednom dahu, s lakoćom
prodirući u magmu kilometrima ispod njih. I svu tu
čistu zemaljsku energiju kontrolira savršeno.
Zadivljujuće. Mogao bi njome pomaknuti planinu bez
ikakvih poteškoća.
Ali zašto?
Čuvar je iznenada opet nasmiješen. “Pozdravlja te
Čuvarica Leshet, Alabastere.”
I dok Sijenit još pokušava naći smisao u tome,
kao i u činjenici da se Alabaster sprema boriti s
Čuvarom, Alabaster se skamenjuje. “Našli ste je?”
“Naravno. Morat ćemo porazgovarati o tome što si
joj napravio. Uskoro.”
Čuvar odjednom u ruci drži crni staklonož -
Sijenit ne zna kad ga je izvukao, ni otkud. Nož ima
široku, ali apsurdno kratku oštricu, ne dužu od pet
centimetara. Zapravo jedva zaslužuje naziv noža.
Za koju mu to hrđu treba, da nam skrati nokte?
I zašto uopće poteže oružje na dva carska
orogena? “Čuvaru”, pokušava ona, “možda je došlo
do nekog nesporaz...”
 Čuvar nešto radi. Sijenit trepće, ali prizor je isti
kao maloprije: ona i Alabaster stoje sučelice Edkiju
na šetnici ispresijecanoj sjenama i krvavocrvenom
svjetlošću zalazećeg sunca, a iz njih se igraju djeca i
stare gospođe. No nešto je ipak drugačije. Nije
sigurna što, no uto Alabaster ispušta zvuk kao da se
guši i baca se na nju, obarajući je na tlo koji metar
dalje.
Sijenit nikad neće shvatiti kako tako mršav čovjek
može biti dovoljno težak da je sruši. Pad na daske joj
izbija zrak iz pluća; kroz izmaglicu vidi da su se neka
od djece koja se igraju u blizini zaustavila i da zure.
Jedno dijete se smije. Pokušava se osoviti na noge,
bijesna. Usta joj se već otvaraju da ispsuje Alabastera
na pasja kola.
Ali i Alabaster je na tlu, pola metra dalje. Leži
potrbuške, pilji u nju i... ispušta nekakav čudan
zvuk. Zapravo više šum nego zvuk. Usta su mu
razjapljena, ali zvuk koji izlazi van više sliči skvičanju
dječje igračke ili metaličarskog mijeha. Cijelo tijelo
mu se trese i čini se kao da je to jedino kretanje za
koje je uopće sposoban, što nema smisla jer mu nije
ništa. Sijen ne zna što da misli, dok na kraju ne
shvati...
... da on vrišti.
“Zašto si mislio da ću gađati nju?” Edki zuri u
Alabastera, a Sijenit podilaze srsi jer vidi da mu je
lice zlurado, oduševljeno što Alabaster leži i
bespomoćno drhti.... jer mu je u rame zariven nož
koji je Edki maloprije držao u ruci. Sijen bulji u nož,
zapanjena što ga ranije nije primijetila. Jasno je
vidljiv čak i na Basterovoj crnoj tunici. “Uvijek si bio
budala, Alabastere.”
A Edki sad u ruci drži novi staklonož. Ovaj je dug
i zlokobno uzak: ta vrsta bodeža joj je zastrašujuće
poznata.
“Zašto...” Sijenit nije u stanju misliti. Ruke joj
bride dok se vuče natraške po daskama šetnice,
pokušavajući se istovremeno podići na noge i pobjeći.
Instinktivno poseže za tlom ispod sebe i tada konačno
shvaća što je Čuvar učinio, jer u njoj više nema ničega
čime može posegnuti u tlo. Zemlju hvata otprilike
metar u dubinu, pod rukama i stražnjicom; samo
pijesak, slanu prašinu i gujavice. Kad pokuša
zaroniti dublje, ne osjeća ništa osim neugodnog,
bolnog zvečanja u podrhtajnicama. Slično kao kad se
lupi u lakat, pa joj otupe svi osjeti od lakta do vrška
prstiju; kao da taj dio mozga zaspe. A kad se osjeti
počnu vraćati, sve je bocka. U ovom trenutku,
međutim, ne osjeća baš ništa.
Slušala je kako druga zrnca šapuću o tome kad
bi im navečer ugasili svjetla. Svi su Čuvari čudni, ali
ova ih osobina definira: oni nekako mogu zaustaviti
orogeniju jednim trzajem svoje volje. A neki od njih
su naročito čudni, jer su se specijalizirali da budu
čudniji od ostalih. Nemaju vlastite štićenike među
orogenima i ne smiju se približavati djeci koja nisu
prošla obuku, jer je već sama njihova blizina opasna.
Takvi Čuvari ne rade ništa osim što tragaju za
najmoćnijim odmetnutim orogenima, a kad ih
nađu... tja. Sijenit nikad nije imala naročitu želju da
otkrije što im točno rade, ali kako stvari stoje, uskoro
će saznati. Tako joj podzemnih vatri, neosjetljiva je
na zemlju poput nekakve starice kojoj je hrđa izgrizla
mozak. Zar ugašeni ovako žive? Ovo je sve što
osjećaju? Čitav im je život zavidjela na njihovoj
normalnosti - sve dosad.
Ali. Kad Edki krene prema njoj s isukanim
bodežom, koža oko očiju mu se zateže, a usne mu se
stanjuju u crtu. Tako se ona osjeća kad ima jaku
glavobolju. Zbog toga joj izlijeće: “Jesi li, jesi li
dobro?” Nema pojma zašto ga to pita.
Edki naginje glavu u stranu; na lice mu se vraća
osmijeh,' blag i iznenađen. “Kako si ti brižna. Dobro
sam, malena. Savršeno dobro.” Ali i dalje hoda prema
njoj.
Ona se opet panično vuče unatrag, pokušava se
podići na noge, pokušava dohvatiti energiju, sve troje
bezuspješno. A čak i kad bi uspjela - on je Čuvar.
Dužna ga je slušati. Dužna je umrijeti, ako on tako
želi.
Ovo nije u redu.
“Molim te”, kaže ona, očajna, grozničava. “Molim
te, nismo ništa loše učinili, ne razumijem, ne...”
“Ne moraš razumjeti”, odgovara on savršeno
dobrohotnim tonom. “Moraš učiniti samo jedno.”
Baca se prema njoj, ciljajući bodežom u njezina prsa.
Sijen će tek kasnije shvatiti tijek događaja.
Tek će kasnije shvatiti da se sve odvilo u jednom
dahu. No u ovom trenutku sad, sve je usporeno.
Protok vremena gubi svaki smisao. Svjesna je samo
staklonoža, golemog i oštrog, i njegove fasetirane
oštrice koja se presijava u sumraku. Nož kao da joj
se bliži postupno, graciozno, produljujući užas kojem
se zbog duboko usađenog osjećaja dužnosti ne može
oteti.
Ovo nikad nije bilo u redu.
Svjesna je samo zrnatog drveta pod prstima i
beskorisne trunčice topline i gibanja koju hvata ispod
dasaka. To nije dosta ni za pomicanje jednog oblutka.
Svjesna je Alabastera, koji se trza jer ima grčeve,
kako to prije nije shvatila, on ne gospodari svojim
tijelom, nešto u tom staklonožu u njegovu ramenu ga
čini bespomoćnim unatoč njegovoj ogromnoj snazi, a
njegovo lice otkriva nemoćni strah i patnju.
Postaje svjesna da je ljuta. Bijesna. Kvragu i
dužnost. To što ovaj Čuvar radi, što svi Čuvari rade,
nije u redu.
I onda...
- I onda...
I onda...
Postaje svjesna onog obeliska.
(Alabaster se trza još jače, otvara usta još šire,
pogled mu je prikovan za njezin iako nema nikakvu
kontrolu nad ostatkom tijela. Nakratko joj se vraća
sjećanje na neko njegovo upozorenje, iako se u tom
trenutku ne može sjetiti što joj je rekao.)
Nož je već prešao pola puta do njezina srca. Toga
je živo svjesna.
Mi smo okovani bogovi, a ovo nije. Jebeno. U redu.
Zato poseže opet, ne dolje nego uvis, ne ravno
nego u stranu...
Ne, oblikuje Alabaster ustima dok se i dalje
nekontrolirano trza.
 ... i obelisk je uvlači u svoje treperavo, drhtavo,
krvavocrveno svjetlo. Ona pada uvis. Nešto je vuče
uvis, pa unutra. Potpuno je izgubila kontrolu, oh,
Oče Zemljo, Alabaster je bio u pravu, ovo je previše
za nju...
... i sad vrišti jer je zaboravila da je ovaj obelisk
pokvaren. Provlačenje kroz zonu oštećenja boli, svaka
napuklina ostavlja brazde u njoj, razbija je, rastavlja
je na dijelove sve dok...
... sve dok se ne zaustavi usred napuklog crvenila,
gdje ostaje lebdjeti sklupčana od boli.
Ovo nije stvarno. Ne može biti stvarno. Osjeća da
istovremeno leži na drvenim daskama posutima
pijeskom, pod zrakama zalazećeg sunca. Ne osjeća
Čuvarev staklonož, bar ne još. Ali također je i ovdje.
I vidi, iako podrhtajnice nisu oči i “vid” je plod njezine
mašte:
Onaj kamenojed u središtu obeliska lebdi pred
njom.
Nikad prije nije bila tako blizu kamenojedu. U
svim knjigama piše da kamenojedi nisu ni muškarci
ni žene, ali ovaj sliči vitkom mladiću oblikovanome iz
crnog mramora koji je prošaran bijelim žilicama.
Odjeven je u glatku tuniku od opala koja se prelijeva
u raznim bojama. Njegove - ako je to pravi rod -
njegove išarane, uglačane ruke i noge raširene su kao
da se zamrznuo u padu. Glava mu je zabačena,
raspuštena kosa uvija se iza njega, poput
poluprozirnog oblaka. Napukline mu se šire po koži,
po zamrznutoj iluziji odjeće, ulaze u njega, prolaze
kroz njega.
 Jesi li dobro? pita i nema pojma zašto to pita jer
se i sama rascjepljuje. Tkivo mu je puno jezivih
rasjeklina; Sijen želi zadržati dah da mu ne bi
nanijela nove ozljede. To je potpuno iracionalna želja,
jer ona nije ovdje i ovo nije stvarno. Na ulici je i
uskoro će umrijeti, ali ovaj kamenojed je mrtav od
pamtivijeka.
Kamenojed zatvara usta i otvara oči, pa spušta
glavu da je pogleda. “Dobro sam”, odgovara. “Hvala
na pitanju.”
I zatim se
Obelisk
razmrskava.
 15

među prijateljima si

NAPOKON DOSPIJEVATE DO "ONOG MJESTA GDJE SU SVI

OROGENI", ali ono ni po čemu ne odgovara tvojim
očekivanjima. Za početak, napušteno je. Osim toga,
uopće nije komuna.
Bar ne u pravom smislu te riječi. Kako se
primičete odredištu, cesta postaje sve šira, prerasta
u ravan teren i blizu središta grada se gubi. To je
praksa u mnogim komunama: cesta se briše kako bi
se potaknulo putnike da se zaustave i kupuju.
Doduše, takve komune obično imaju i prostore za
trgovanje, a ti ovdje ne vidiš ništa što izgleda kao izlog
dućana ili tržnica ili najobičnija gostionica. Još je
gore to što nema zidova, ni u vidu naslaganog
kamenja ni u vidu žičane ograde. Nisu oko gradskog
perimetra postavili čak ni našiljene štapove. Ovu
zajednicu ništa ne odvaja od okolnog teritorija, koji je
šumovit i prekriven rijetkom šikarom koja
predstavlja idealan zaklon za potencijalne agresore.
Prividna napuštenost grada i nedostatak zidina
nisu jedine neobičnosti. Zapravo ih ima dosta,
zamjećuješ dok se ti i ostali ogledavate oko sebe. Kao
prvo, nema dovoljno njiva. Komuna u kojoj može
živjeti nekoliko stotina ljudi, kao što je ovdje slučaj,
treba više od jednog (potpuno obranog) hektara
kržljavog nasada šoje, koji si uočila dok ste ulazili
grad. Treba joj i veći pašnjak od sasušenog malog
zeleništa blizu gradskog središta. Nigdje ne vidiš
nikakav silos, ni povišen ni bilo kakav drugačiji.
Doduše, silosi su u mnogim komunama skriveni. No
zatim primjećuješ da se zgrade međusobno drastično
razlikuju po stilu gradnje: ova tu je visoka i uska kao
u velikom gradu, ona tamo je široka prizemnica
ravnog krova, što je tipičnije za toplu - klimu, treća
je pak kupola prekrivena travom i napola ukopana u
zemlju, kao tvoj nekadašnji dom u Tirimu. Većina
komuna s razlogom odabire jedan stil i dosljedno ga
se drži: uniformnost šalje vizualnu poruku.
Upozorava potencijalne napadače da su svi članovi
komune ujedinjeni u svojoj svrsi i spremnosti da se
obrane. Vizualna poruka ove komune je... zbrkana.
Možda čak ravnodušna. Ne možeš je protumačiti.
Zbog toga osjećaš veću nervozu nego da sve vrvi od
neprijateljski raspoloženih ljudi.
Ti i suputnici nastavljate dalje, oprezno i sporo
hodajući pustim ulicama grada. Tonkee se ni ne
pokušava praviti da je bezbrižna. U rukama drži dva
identična staklonoža, strogih linija i crne oštrice; ne
znaš gdje ih je dosad skrivala. Istini za volju, u tim
njezinim suknjama bi se mogla sakriti cijela vojska.
Hoa djeluje smireno, ali tko će znati što Hoa stvarno
osjeća? Jednako je smireno izgledao i kad je onu
kirhuzu pretvorio u kip.
Ti nisi isukala svoj nož. Ako se ovdje stvarno krije
mnoštvo roga kojima tvoja prisutnost smeta, od njih
te može spasiti samo jedno oružje.
“Siguran si da smo na pravom mjestu?” pitaš
Hou.
 Hoa odlučno kima glavom. Dakle, ovdje doista
ima mnogo ljudi, samo što se skrivaju. Ali zašto? I
kako su vidjeli da dolazite kroz onu kišu pepela?
“Nema dugo da su otišli”, mrmlja Tonkee. Zuri u
uvenuli vrt blizu jedne kuće. Putnici namjernici ili
bivši stanari su ga obrali, na osušenim stabljikama
nema više ničega što bi moglo biti jestivo. “Kuće su u
dobrom stanju. A onaj vrt je do prije dva mjeseca
zdravo rastao.”
Zatečena si spoznajom da si na putu već dva
mjeseca. Prošla su dva mjeseca od Uchea. I malo
manje od dva mjeseca otkako je pepeo počeo padati
poput kiše.
No uto moraš hitno prebaciti svoj fokus na ovdje-
i-sad. Naime, kad ste došli u središte grada, tu ste
neko vrijeme ostali zbunjeno stajati, a sad se vrata
jedne od obližnjih kuća otvaraju i na trijem izlaze tri
žene.
Prvo se usredotočuješ na ženu koja drži
samostrijel. Na sekundu je on sve što vidiš, baš kao
onog zadnjeg dana u Tirimu, ali ne zaleđuješ je na
licu mjesta jer samostrijel nije uperen u vas. Samo
ga je naslonila na podlakticu druge ruke, a iako na
licu ima izraz koji upozorava da neće prezati od
pucanja, čini ti se da ne bi to učinila bez povoda.
Koža joj je gotovo jednako bijela kao Hoina, no sretno
uočavaš da ima običnu žutu kosu i savršeno
normalne smeđe oči. Sitne je građe i kostiju, a
njezina žgoljavost i uski bokovi bi od prosječnog
Ekvatorijalca zaradili pakosne komentare o
nekvalitetnom uzgoju. Antarktičarka je, vjerojatno iz
komune koja je bila presiromašna da zdravo hrani
svoju djecu. Daleko je otišla od svog zavičaja.
Pogled ti zatim odlazi do druge, koja je po svemu
suprotnost onoj prvoj i možda najimpozantnija žena
koju si ikad vidjela. Ne zbog svog izgleda. Vanjštinom
je tipična Sanzejka: očekivani oblak kose sive poput
škriljevca, očekivana tamnosmeđa koža, očekivana
visina i vidljivo snažna građa. Ima šokantno crne oči
- nisu šokantne zbog boje, koja nije osobito rijetka,
nego zato što su obrubljene dimnosivim sjenilom za
oči i tamnom olovkom koja ih još više ističe. Vani je
smak svijeta, a ona se šminka. Ni sama ne znaš jesi
li zadivljena ili zgranuta.
Žena tim svojim crno obojanim očima barata kao
da su bodeži. Nakratko vas fiksira oštricom svog
pogleda, jedno po jedno, a zatim odmjerava ostatak
vaše opreme i odjeće. Nema baš onu visinu koju
Sanzejci preferiraju kod svojih žena - niža je od tebe
- ali nosi debeli prsluk od smeđeg krzna koji joj visi
do gležnjeva. Zbog prsluka izgleda kao omaleni,
modno osviješteni medvjed. Ali nešto u izrazu njezina
lica te drži na iglama. Nisi sigurna što. Smiješi se i
pritom pokazuje sve zube. Pogled joj je postojan, i u
njemu nema ni dobrodošlice ni nelagode. Na kraju je
baš ta postojanost ono što prepoznaješ, s time si se
susretala već i prije: to je samopouzdanje. Među
ugašenima je ta vrsta posvemašnjeg, nepokolebljivog
samoprihvaćanja uobičajena pojava, ali ovdje je nisi
očekivala.
A nisi je očekivala jer je ova žena roga.
Prepoznaješ svoju vrstu čim joj uhvatiš vibracije. I
ona prepoznaje tebe.
 “U redu”, kaže žena i stavlja ruke na bokove.
“Koliko vas ima sveukupno, troje? Pretpostavljam da
se ne želite razdvajati?”
Prolazi nekoliko udisaja dok zuriš u nju. “Zdravo”,
kažeš naposljetku. “Uh.”
“Ykka”, kaže ona. Shvaćaš da ti govori svoje ime.
Zatim dodaje, “Ykka Roga Castrima. Dobrodošli. A vi
ste?”
Izlijeće ti: “Roga?” I sama se stalno služiš tom
riječju, ali kad je čuješ izgovorenu ovako, kao korisno
ime, njezina vulgarnost još više dolazi do izražaja.
Samu sebe nazivati rogom je kao da samu sebe
nazivaš hrpom govana. To je pljuska. To je deklaracija
- ali ne znaš točno čega.
“To... ah... nije jedno od sedam uvriježenih
korisnih imena”, zamjećuje Tonkee. Glas joj je prožet
blagom ironijom; misliš da se za šaljiv ton odlučila da
prikrije nervozu. “Nije čak ni jedno od onih pet koja
nisu baš zaživjela.”
“Recimo da je to novo ime.” Ykka prelijeće
pogledom oboje tvojih kompanjona, uzimajući im
mjeru, a onda se opet vraća tebi. “Dakle, tvoji
prijatelji znaju što si.”
Ti zatečeno gledaš u Tonkee, koja pak zuri u Ykku
istim pogledom kojim prati Hou kad se Hoa ne skriva
iza tebe - kao da je Ykka fascinantna nova zagonetka
od koje bi možda mogla ušićariti uzorak krvi.
Tonkeeine oči se na trenutak susreću s tvojima,
potpuno lišene iznenađenja i straha, a ti shvaćaš da
je Ykka u pravu; njoj je već dugo sve jasno.
 “Roga kao korisno ime.” Tonkee izgleda
zamišljeno dok se opet usredotočuje na Ykku. “To
ima mnoge implikacije. A što se tiče Castrime: tog
imena nema na carskom popisu komuna Južnog
Sredoširja, iako priznajem da je moguće da sam neko
zaboravila. Ipak ih ima na stotine. Ali zapravo ne
vjerujem u to; imam dobro pamćenje. Ovo je
novokomuna?”
Ykka naginje glavu u stranu, djelomično zato da
to potvrdi, ali i zato da pokaže da je zabavlja
Tonkeeina fascinacija. “Tehnički gledano. Ova verzija
Castrime postoji pedesetak godina. Zapravo i nije
komuna, ako ćemo biti službeni - više je jedno u nizu
konačišta za ljude koji putuju na relacijama između
Yumenesa i Mecemere ili Yumenesa i Kettekera.
Imamo više gostiju od prosjeka zbog brojnih rudnika
u okolici.”
Tu zastaje, motreći Hou, i lice joj na trenutak
odaje napetost. Sad ga pogledavaš i ti, zbunjena.
Istina je da on izgleda neobično, ali nisi sigurna čime
je zavrijedio takvu reakciju od jedne neznanke. Tek
tada primjećuješ da se Hoa ukipio i da se njegovo
inače vedro malo lice izoštrilo u nešto napeto, ljutito
i gotovo divlje. Sijeva pogledom na Ykku kao da je želi
ubiti.
Ne. Ne na Ykku. Pratiš njegov pogled do treće
članice Ykkine grupe, koja je dosad stajala malo iza
ostale dvije žene, i kojoj nisi pridavala pozornost jer
je Ykka bila mnogo upadljivija. To je visoka i vitka
žena - tu staješ i mrštiš se, jer odmah sumnjaš u
svoju klasifikaciju. Ženskog je roda, da; njezina
antarktički ravna i dekorativno duga tamnocrvena
kosa uokviruje lice profinjenih crta. Jasno je da želi
daju se čita kao ženu, iako na sebi ima jedino dugu,
široku tuniku bez rukava koja je pretanka za sve
hladniji zrak.
Ali njezina koža. Buljiš, što je nepristojno i ne baš
najbolji način uspostavljanja kontakta s ovim
ljudima, ali ne možeš si pomoći. Njezina koža nije
samo glatka, nego je i... nekako sjajna. Gotovo kao
da je ispolirana. Ili ima najljepši ten koji si ikad
vidjela ili... ili to nije koža.
Crvenokosa žena se smiješi, a pogled na njezine
zube potvrđuje tvoj dojam i istovremeno ti ledi krv u
žilama.
Hoa u odgovor na taj osmijeh sikće poput mačke.
A ti na svoj užas konačno prvi put jasno vidiš njegove
zube. On inače nikad ne jede pred tobom. Nikad ih
ne otkriva kad se smiješi. Njegovi zubi imaju boju, za
razliku od prozirnih zubi žene. Bijeli su poput zubne
cakline, što ih kamuflira - ali oblikom se ne razlikuju
bitno od zubi crvenokose žene. Nisu četvrtasti, nego
su fasetirani. Kao dijamanti.
“Zli Zemljo”, mrmlja Tonkee. Što se tebe tiče,
potpisuješ što je rekla.
Ykka upućuje oštar pogled svojoj kompanjonki.
“Ne.”
Pogled crvenokose žene leti prema Ykki. To je
jedini dio tijela koji joj se kreće, ostalo je sve
nepomično. Poput statue. “Ovo se može riješiti bez
ikakve štete po tebe ili tvoju pratnju.” Ne miču joj se
čak ni usta. Glas joj zvuči čudnovato prazno, kao eho
iz prsnog koša.
 “Ne želim nikakva ‘rješavanja’.” Ykka stavlja ruke
na bokove. “Ovdje sam ja gazda, a ti si pristala
slijediti moja pravila. Odstupi.”
Plavokosa žena se malo premješta. Ne podiže
samostrijel, ali čini ti se da je to spremna učiniti u
hipu, premda je upitno bi li od toga imala ikakve
koristi. Crvenokosa žena još trenutak nepomično
stoji, a onda zatvara usta i sakriva te svoje jezive
dijamantne zube. Ti pritom shvaćaš nekoliko stvari.
Prvo, ono nije bio osmijeh, nego prijetnja, slično kao
kad kirhuza povuče gornju usnu da iskesi očnjake.
Drugo, kad su joj usta zatvorena, a lice spokojno,
dojam koji ostavlja je znatno manje neugodan.
I treće što shvaćaš je da je Hoa na isti način
prijetio njoj. Ali sad kad se crvenokosa žena povukla,
i on se opušta i zatvara usta.
Ykka prestaje zadržavati dah. Opet se
usredotočuje na tebe.
“Mislim da bi možda bilo bolje”, kaže, “da uđete
unutra.”
“Nisam sigurna da je to najbolja ideja na svijetu”,
pripominje ti Tonkee ugodnim tonom.
“Nisam ni ja”, javlja se plavokosa žena, ljutito
gledajući u Ykkin zatiljak. “Jesi sigurna, Yeek?”
Ykka sliježe ramenima, premda ti imaš dojam da
nije ni približno tako nonšalantna kao što se čini. “A
kad sam ja u išta sigurna? Zasad mislim da je to
dobra ideja.”
Ti nisi sigurna da se slažeš s njom. No bilo kako
bilo, čudne komune, mitska stvorenja i moguća
neugodna iznenađenja su za tebe ionako sporedna
stvar. Ti si ovamo došla s razlogom.
“Jesu li ovuda prošli jedan muškarac i
djevojčica?” pitaš. “Otac i kći. Muškarac je otprilike
moje dobi, djevojčici je osam...” Dva mjeseca. To si
zamalo smetnula s uma. “Devet godina. Ona.Tu
posustaješ. Mucaš. “O-ona izgleda kao ja.”
Ykka trepne i ti shvaćaš da si je ovaj put stvarno
iznenadila. Očito se spremala za sasvim drugačija
pitanja. “Ne”, kaže ona i...
... i nešto u tebi zapinje.
Boli te čuti to jednostavno “ne”. Udara te poput
sjekire, a Ykkina iskrena zbunjenost je sol na ranu.
To znači da ne laže. Lecaš se i ljuljaš od tog udarca
koji zatire sve tvoje nade. Kroz izmaglicu samo napola
oblikovanih misli shvaćaš da si živjela u iščekivanju
sve otkako ti je Hoa rekao za ovo mjesto. Počela si
vjerovati da ćeš ih ovdje naći, da ćeš opet imati kćer,
da ćeš opet biti majka. Sad znaš da se -nisi smjela
zavaravati.
“Si... Essun?” Nečije ruke te primaju za
podlaktice. Čije? Tonkeene. Dlanovi su joj ogrubjeli
od teškog života. Čuješ kako njezini otvrdli žuljevi
stružu po kožnatom materijalu tvoje jakne. “Essun...
oh, hrđe mu, nemoj.”
Uvijek si znala da se ne smiješ zavaravati. Kako
se uopće usuđuješ očekivati nešto bolje? Ti si samo
još jedna prljava roga zahrđale duše, samo još jedna
produžena ruka Zlog Zemlje, samo još jedna
pogreška koja se nekako provukla mimo racionalnih
praksi za planiranje rasploda, samo još jedno
zagubljeno oruđe. Nisi nikad ni trebala imati djecu,
niti si trebala očekivati da ćeš ih zadržati nakon što
si ih rodila i zašto te Tonkee tako vuče za ruke?
Zato što si ih podigla da pokriješ lice. Aha, i zato
što plačeš.
Trebala si sve priznati Jiji, prije udaje, prije
spavanja s njim, prije nego što si ga ikad pogledala i
pomislila možda, što uostalom uopće nisi imala pravo
pomisliti. Pa ako bi nakon toga imao potrebu ubiti
rogu, ubio bi tebe, a ne Uchea. Na kraju krajeva, ti i
zaslužuješ umrijeti, pomnoženo deset tisuća puta s
brojem svih stanovnika onih dviju komuna.
Nije isključeno da sad malo i vrištiš.
Ne bi trebala vrištati. Trebala bi biti mrtva.
Trebala si umrijeti prije svoje djece. Trebala si
umrijeti kad si se rodila, pa ne bi nikad ni
zatrudnjela.
Trebala si...
Trebala si...
Nešto huji kroz tebe.
Pomalo podsjeća na onaj val energije koji je došao
sa sjevera, a kojem si ti skrenula putanju, onog dana
kad se svijet promijenio. Ili možda na onaj osjećaj koji
te obuzeo kad si ušla u kuću nakon napornog dana i
vidjela svog sina na podu. Dašak potencijala koji
nestaje, neiskorišten. Doticaj s nečim neopipljivim,
ali punim značenja, što je jedan čas tu, a već u
sljedećem iščezava, i čija odsutnost šokira jednako
kao što je šokiralo njegovo postojanje.
 Trepćeš i spuštaš ruke. Oči su ti zamagljene i
bolne; dlanovi su ti mokri. Ykka više nije na trijemu,
nego stoji pred tobom, ni metar dalje. Ne dira te, ali
ti ipak zuriš u nju, jer shvaćaš da je ona upravo
napravila... nešto. Nešto što ne razumiješ. Nešto
orogenično, bez ikakve sumnje, primijenjeno na
način koji nikad prije nisi iskusila.
“Hej”, kaže ona. Lice joj ne pokazuje ni trunku
suosjećanja. Ipak, obraća ti se blažim glasom... a
možda ti se to samo čini jer ti je sad bliže. “Hej. Jesi
se smirila?”
Gutaš knedlu. Grlo te boli. “Ne”, odgovaraš. (Opet
ta riječ! Zamalo počinješ hihotati, ali suzdržavaš se i
poriv za smijanjem nestaje.) “Nisam. Ali... mogu se
kontrolirati.”
Ykka polako kima glavom. “Neka tako i ostane.”
Plavokosa žena iza nje izgleda krajnje skeptično.
Potom Ykka teško uzdiše i okreće se prema
Tonkee i Hoi - on sad izgleda varljivo smireno i
normalno. Točnije, normalno za Hoine standarde.
“Dobro onda”, kaže ona. “Evo kako stvari stoje.
Možete ostati ili možete otići. Ako odlučite ostati,
vodim vas u komunu. Ali tako da odmah znate:
Castrima je nešto jedinstveno. Ovdje pokušavamo
nešto sasvim drugačije. Ako ovo peto doba bude
kratkotrajno, neće nam biti spasa kad se sva sila
Sanzeje sruči na nas. Ali ja ne vjerujem da će ovo peto
doba biti kratkotrajno.”
Gleda te krajičkom oka, premda se ne može reći
da traži tvoju potvrdu. Potvrda je ionako pogrešna
riječ, jer ovdje govorite o neporecivoj činjenici. To
svaki roga zna kao što zna svoje ime.
“Ovo peto doba neće kratko trajati”, slažeš se.
Glas ti je promukao, ali dolaziš k sebi. “Trajat će
desetljećima.” Ykka podiže obrvu. Da, ima pravo;
pokušavaš ublažiti istinu zbog svojih kompanjona,
ali ne treba im tetošenje. Treba im istina.
“Stoljećima.”
Čak je i to preblago rečeno. Prilično si sigurna da
će ovo potrajati najmanje tisuću godina. Možda
nekoliko tisuća godina.
Tonkee se mršti. “Pa, sve upućuje ili na značajnu
epirogenu deformaciju ili možda čak samo na
jednostavni poremećaj izostazije kroz sve blokove
Zemljine kore. Ali sila orogeneze koja bi bila potrebna
da nadvlada toliku inerciju je... nezamisliva. Jesi li
sigurna?”
Nakratko zaboravljaš svoju tugu i zaprepašteno
zuriš u nju. Ykka i plavokosa žena također. Tonkee
se razdraženo mršti i ljutnju čuva za tebe. “Oh, za
ime hrđe, prestani se iščuđavati. Gotovo je s tajnama,
zar ne? Ti znaš što sam ja, a ja znam što si ti. Nećemo
se valjda i dalje pretvarati?”
Vrtiš glavom, iako ne možeš reći da je to odgovor
na njezino pitanje. Zato joj odlučuješ odgovoriti na
prethodno pitanje. “Sigurna sam”, kažeš.
“Stoljećima. Možda i više.”
Tonkee se leca. “Nijedna komuna nema zalihe
koje mogu toliko potrajati. Čak ni Yumenes.”
Goleme robne zalihe Yumenesa o kojima su se
bajke pričale sad su vulkanska troska u nekom
tunelu koji je izdubila lava. Dio tebe tuguje zbog
tolike propale hrane. A drugi dio misli: To je bar brži
i milostiviji način da ljudska rasa izumre.
Kad vidi da kimaš glavom, Tonkee zapada u
užasnutu tišinu. Ykka gleda malo tebe, malo Tonkee
i očito zaključuje da treba promijeniti temu.
“Ovdje imamo dvadeset tri orogena”, kaže. Ti se
lecaš. “Očekujem da će im broj s vremenom rasti. Je
li vam to u redu?” Gleda Tonkee, ne tebe.
Kud ćeš savršeniju temu da svima skrene misli.
“Kako?” smjesta pita Tonkee. “Kako ih navodiš da
dođu ovamo?”
“Pustimo to. Odgovori mi na pitanje.”
Mogla si mirno reći Ykki da nema razloga za brigu.
“Nemam nikakav problem s tim”, spremno odvraća
Tonkee. Ti se čudiš što joj već ne rastu zazubice.
Toliko o njezinoj potresenosti zbog neumitnog kraja
čovječanstva.
“Dobro.” Ykka se obraća Hoi. “A što se tebe tiče.
Ovdje ima još nekoliko pripadnika tvoje vrste.”
“I više nego što misliš”, odvraća Hoa, vrlo tiho.
“Aha. U redu.” Ykka tu vijest prima sa
zadivljujućom mirnoćom. “Čuo si kako stvari stoje.
Želiš li ovdje ostati, poštovat ćeš pravila. Nema borbi.
Nema...” Migolji prstima i kesi zube. To je
iznenađujuće razumljiva slika. “I radit ćeš što ti
kažem. Jasno?”
Hoa malo naginje glavu u stranu. Oči mu
svjetlucaju, pune neskrivene prijetnje. To te šokira
jednako kao pogled na njegove dijamantne zube; u
međuvremenu si ga počela doživljavati kao dosta
umiljato, premda ponešto ekscentrično biće. “Ti mi
nećeš zapovijedati.”
Na tvoje još veće zaprepaštenje, Ykka se saginje i
unosi mu se u lice.
“Daj da to ovako formuliram”, kaže. “Možeš ili
nastaviti raditi to što već očito radiš, u čemu si kao i
cijela tvoja vrsta suptilan poput lavine ili ja mogu
početi svima govoriti što svi vi skupa stvarno
smjerate.”
A Hoa se... trza. Njegov pogled - samo njegov
pogled - leti prema onoj ne-ženi na trijemu. Ona se
opet smiješi, ovaj put bez pokazivanja zubi, ali s
određenom dozom skrušenosti. Tebi ništa nije jasno,
ali Hoa kao da je malo potonuo.
“Dobro”, obraća se Ykki s čudnom formalnošću.
“Prihvaćam tvoje uvjete.”
Ykka kima glavom i uspravlja se. Još jedan
trenutak ga gleda, a onda se okreće od njega.
“Ono što sam ti htjela reći prije tvoje, uh, male
epizode je da smo primili nekoliko ljudi.” To ti govori
preko ramena, dok se okreće i penje stepenicama
koje vode natrag u kuću. “Mislim da među njima nije
bilo muškaraca koji putuju s djevojčicama, ali bilo je
tu drugih putnika koji su se negdje željeli skrasiti,
uključujući nekolicinu iz kvarte Cebakije. Prihvatili
smo one koji su nam se činili korisnima.” To u
ovakvim vremenima radi svaka pametna komuna:
izbacuje nepoželjne i prihvaća one s vrijednim
vještinama i osobinama. Komune koje vode snažni
vođe to rade sustavno, nemilosrdno, s mješavinom
hladnoće i čovječnosti. Manje dobro vođene komune
postupaju jednako nemilosrdno, ali kaotičnije, onako
kako se Tirimo riješio tebe.
Jija je samo kamenoklesar. Koristan je, ali ne
može se reći da je klesarstvo rijetka vještina. Ali
Nassun je kao ti i Ykka. A ljudi iz ove komune iz
nekog razloga žele orogene u svojoj blizini.
“Željela bih upoznati te ljude”, kažeš. Postoje čak
i neki sitni izgledi da su Jija i Nassun među njima,
ali prerušeni. Ih da ih je netko vidio, na cesti. Ili da...
tja. Izgledi za to su gotovo nikakvi.
Ali pristaješ i na to. Ona je tvoja kći. Pristat ćeš
na sve, samo da je nađeš.
“Pa dobro.” Ykka se okreće i domahuje vam.
“Uđite, i pokazat ću vam čudo. Možda i više njih.” Kao
da to već nije učinila. No ipak krećeš za njom. Ni
mitovi ni misterije se ne mogu natjecati s najsitnijom
iskricom nade.

***

Tijelo će oslabiti.
Vođa koji traje uzda se u nešto više od toga.
Ploča treća, “Građevine”, stih drugi
 16

Sijen u skrivenoj zemlji

SIJENIT SE BUDI I OSJEĆA HLADNOĆU NA JEDNOJ STRANI

TIJELA. na lijevoj strani - bok, rame, dobar dio leđa.
Za to je zaslužan hladan, oštar vjetar koji joj gotovo
bolno puše kroz kosu na stražnjoj strani glave, što
znači da njezina punđa više nije složena po
Uporišnim propisima. A u ustima ima okus zemlje,
premda joj je jezik suh.
Kad se pokuša pomaknuti, sve je potmulo boli.
Bol je čudna, jer nije ograničena na jedno mjesto, nije
pulsirajuća ili oštra ili išta tako konkretno. Zapravo
ima osjećaj da joj se cijelo tijelo pretvorilo u jednu
veliku modricu. Snagom volje pomiče jednu ruku,
premda ne bez jaukanja, i napipava tvrdo tlo ispod
sebe. Malo se odguruje, što joj vraća osjećaj kontrole
nad samom sobom, ali zapravo nije u stanju ustati.
Jedino uspijeva otvoriti oči.
Pod rukom i pred licem vidi mrvičast, srebrnast
kamen: možda monzonit ili neki od manje vrijednih
škriljevaca. Nikad se ne sjeti svih hipabisalnih6
stijena jer je učitelj koji je zrncima u Uporištu
predavao geomeštriju bio neopisivo dosadan. Koji
metar dalje, stijenu kojoj ne zna ime zamjenjuju
djetelina, kržljava trava i nekakav grmoliki korov.

6 Intruzivne magmatske stijene koje nastaju blizu Zemljine površine.

 (Na satovima biomeštrije je pazila još manje.)
Biljke se komešaju od vjetra, iako ne pretjerano. Od
najgorih naleta ih štiti njezino tijelo.
Jebeš to, misli ona. Malo je šokirana vlastitom
vulgarnošću i to je na kraju razbuđuje.
Podiže se u sjedeći položaj. Boli, teško joj je, ali
ipak uspijeva, i sad vidi da leži na blagoj stjenovitoj
padini obrubljenoj još jednim pojasom korova. Dalje
od toga se vidi samo nebesko prostranstvo s pokojim'
oblačkom. Zrak miriše na ocean, ali drugačije nego
što se navikla posljednjih tjedana: nema miris bočate
vode, nego nečega čišćeg. I suši je. Ako je suditi po
položaju sunca, bliže se podnevu, a po hladnoći bi se
reklo da su u zadnjim danima zime.
Nevolja je u tome što bi sad trebalo biti kasno
poslijepodne. Osim toga, Allia je ekvatorijalni grad;
temperatura bi trebala biti ugodna i topla. A tlo na
kojem leži bi trebalo biti toplo i pjeskovito, ne hladno
i tvrdo. Na kakvo je to jebeno, zahrđalo mjesto došla?
Dobro. Ima ona svoje načine da nađe odgovore.
Hvata vibracije stijene i po njima zna da je visoko
iznad razine mora i relativno blizu jedne granice koja
joj je otprije poznata: riječ je o rubu Maksimale, jedne
od dviju glavnih tektonskih ploča koje čine Mirnoću.
Minimala se nalazi na dalekom sjeveru. Osim toga,
nije joj prvi put da hvata ovaj rub: to znači da nisu
daleko od Allije.
Ali nisu ni u Alliji. U stvari, uopće nisu na kopnu.
Vođena refleksom, Sijenit pokušava i nešto više
od hvatanja vibracija, posežući prema rubu ploče kao
što je to već činila u nekoliko ranijih navrata, ali...
 ... bez ikakvog učinka.
I sad samo sjedi i osjeća zebnju koja nema puno
veze s vjetrom.
Ali nije sama. U blizini leži sklupčani Alabaster.
Dugi udovi su mu stisnuti uz tijelo kao da je fetus.
Ilije u nesvijesti ili je mrtav. Ne: vidi da mu se bočna
strana trupa polako podiže i spušta. To je dobar
znak.
Na vrhu strmine iza njega stoji visoka, vitka
prilika odjevena u laganu bijelu tuniku.
Zatečena prizorom, Sijen se na trenutak smrzava.
“Zdravo?” Glas joj je promukao.
Prilika - žena, rekla bi Sijen - se ne okreće. Gleda
u daljinu, u nešto s druge strane uzvisine što Sijenit
ne vidi. “Zdravo.”
Pa, i to je nešto. Sijen se pokušava opustiti, što joj
nije lako s obzirom na to da ne može posegnuti u
zemlju za energijom na koju bi se inače oslonila.
Prijekorno si govori da nema razloga za strah; ne zna
tko je ta žena, ali da im je htjela nauditi, to bi dosad
već lako učinila. “Gdje smo?”
“Najednom otoku, oko sto šezdeset kilometara od
istočne obale.”
“Na otoku?” To je zastrašujuća vijest. Otoci su
smrtonosni. Jedina gora mjesta za život su iznad
rasjeda i u kalderama pritajenih, ali ne i ugaslih
vulkana. Ali da, Sijenit sad može razabrati udaljeni
šum valova koji zapljuskuju stijenu negdje ispod
padine na kojoj leže. Ako su samo sto šezdeset
kilometara udaljeni od ruba Maksimale, to znači da
su opasno blizu nekom podmorskom rasjedu. To jest,
da su zapravo na vrhu rasjeda. Za ime Zemlje, upravo
zato ljudi ni ne žive na otocima; zato što mogu u
svakom trenutku poginuti u cunamiju.
Sijenit ustaje. Sad očajnički želi vidjeti koliko je
loša situacija u kojoj su se našli. Noge su joj utrnule
od ležanja na stjenovitoj podlozi, ali ona unatoč tome
teturavo zaobilazi Alabastera i pridružuje se ženi na
padini. Odanle vidi:
Ocean - otvoreno, ničim narušeno morsko
prostranstvo gdje god joj pogled seže. Stjenovita
padina oštro se prekida koji metar od mjesta gdje
stoji i ondje postaje strma, nazubljena litica koja se
obrušava devedesetak metara prema moru. Oprezno
se primaknuvši rubu litice, Sijen gleda u udaljeno
podnožje i vidi pjenušanje valova oko stijena sličnih
noževima; pad bi značio smrt. Žurno uzmiče o'd ruba.
“Kako smo ovamo dospjeli?” šapuće zgroženo.
“Ja sam vas dovela.”
“Ti...” Sijenit se okreće prema ženi dok njezin bijes
već nadvladava prvotni šok. Bijes zatim munjevitom
brzinom opet ustupa mjesto šoku.
Oblikuj kip žene: stas joj je nevisok, kosa
skupljena u jednostavnu punđu, crte lica elegantne,
a držanje graciozno. Oboji joj kožu i odjeću u nijansu
stare, tople slonovače, ali dodaj tamniju boju
šarenicama oka i kosi - u oba slučaja crnu - te
vršcima prstiju. Oni imaju nijansu isprane hrđe, koja
joj se uvukla u pore poput zemlje. Ili krvi.
Kamenojed.
“Zlo Zemljino”, šapuće Sijenit. Žena ne odgovara.
 Iza njih se čuje stenjanje koje unaprijed prekida
bilo kakve daljnje Sijenine komentare (Uostalom, što
bi uopće mogla reći? Što?) Nekako uspijeva otrgnuti
oči od žene-kamenojeda i usredotočuje se na
Alabastera, koji se meškolji. On se očito osjeća
jednako kao Sijen maloprije. Ali ignorira ga još
trenutak dulje jer se konačno sjetila nečega što-želi
reći.
“Zašto?” pita. “Zašto si nas dovela ovamo?”
“Da ga zaštitim.”
Sve je točno kao u opisima kazivača. Usta joj se
ne otvaraju dok govori. Oči joj se ne miču. Kao da nije
samo slična skulpturi nego to stvarno i jest. Ali
Sijenit konačno dolazi k sebi i shvaća što joj je
stvorenje reklo. “Da zaštitiš... njega?” Žena-
kamenojed opet ne odgovara.
Alabaster ponovo stenje i Sijenit mu napokon
prilazi, pomažući mu da sjedne sad kad je živnuo.
Košulja mu se zateže na ramenu i on puše, a Sijen se
konačno prisjeća Čuvareva noža. Noža više nema, ali
plitka rana se zbog osušene krvi zalijepila za tkaninu
njegove košulje. Dok otvara oči psuje. “Decaye,
shisex unrelabbemet.” To je onaj čudni jezik koji je
već čula od njega.
“Govori sanzejski”, kaže mu otresito, iako zapravo
nije ljuta na njega. Za to vrijeme drži ženu-
kamenojeda na oku, ali ona se i dalje ne miče.
"... Nek’ se sve nosi u jebenu hrđu”, kaže on,
hvatajući se za ozlijeđeno mjesto. “Ovo boli.”
Sijenit ga lupa po ruci. “Ne diraj to. Mogao bi
ponovo otvoriti ranu.” A udaljeni su od civilizacije
stotinama kilometara, odvojeni su od nje
nepreglednim morskim prostranstvom u gotovo svim
smjerovima. I još su na milost i nemilost stvorenju
čija je rasa oličenje enigmatičnosti, a bome i ubojitosti.
“Imamo društvo.”
Alabaster se sasvim razbuđuje i prvo trepćući
gleda Sijenit, a onda viri iza nje. Kad vidi ženu-
kamenojeda, oči mu se malo šire. Zatim stenje.
“Sranje. Sranje. Što si ovaj put napravila?”
Sijenit iz nekog razloga nije naročito iznenađena
što vidi da je Alabaster već pozna.
“Spasila sam ti život”, odvraća žena-kamenojed.
“Molim?”
Njezina ruka se podiže tako postojano da pokret
nadilazi graciozno i prelazi u neprirodno. Sve ostalo
na njoj je nepokretno. Pokazuje prstom. Sijenit se
okreće u smjeru geste, prema zapadnom horizontu.
Ali ovaj horizont za razliku od ostalih nije
neprekinuta linija: lijevo i desno su ravne crte mora i
neba, ali u sredini je obris nalik na čir, debeo, užaren
i zadimljen.
“Allia”, veli žena-kamenojed.

***

Na otoku se nalazi i jedno selo, otkrivaju oni. Sam

otok se sastoji od blagih brežuljaka, trave i kamena -
nema drveća, nema obradivog tla. Totalno je
beskoristan kao mjesto za život. No kad stignu na
drugu stranu otoka, gdje su litice manje nazubljene,
vide polukružnu uvalu koja nije bitno drugačija od
one u Alliji. (Koja nije bitno drugačija od nekadašnje
luke u Alliji.) Tu sličnosti prestaju - ova luka je
mnogo manja, a selo je uklesano ravno u strmi zid
litice.
Selo nije odmah vidljivo. Sijen prvo misli da gleda
u otvore spilja koji su nepravilno raštrkani duž zida
oštre litice. Zatim shvaća da su svi ti otvori jednakog
oblika, iako se razlikuju po veličini: ravno rezani prag
i bočne strane otvora, s nadvojima u obliku
gracioznog šiljastog luka. Oko svih otvora
izrezbarena su pročelja zgrada: elegantni stupovi,
pravokutni okvir zakošenih rubova oko jednog
otvora, raskošne zidne konzole u obliku vitičastog
cvijeća i razigranih životinja. Viđala je i čudnije
stvari. Ne često, istina - ali tko živi u Yumenesu, u
sjeni Crne zvijezde i carske palače koja je nasađena
na nju poput krune, i u Uporištu, s njegovim
zidinama od opsidijana, brzo ogugla na bizarnije
umjetničke i arhitektonske uzlete.
“Ona nema ime”, kaže joj Alabaster dok silaze niz
kamene stube na koje su naišli. Stube imaju
rukohvat i, po svemu sudeći, vode u selo. On aludira
na ženu-kamenojeda, koja ih je ostavila na vrhu
stuba. (Sijen je samo na trenutak pogledala u stranu,
a kad se opet okrenula, nje više nije bilo. Alabaster
joj je rekao da je još u blizini. Sijen nije sigurna da
želi znati kako on to zna.)
“Zovem je Antimon. Zato što je skoro sasvim
bijela, znaš. Antimon je metal, a ne stijena ili mineral,
jer ona nije roga, a osim toga, ime Alabaster’ je već
bilo zauzeto.”
Duhovito. “I ona - ono - ti se odaziva.”
 “Da.” Okreće glavu prema Sijenit, što je dosta
opasna radnja s obzirom na to da su ove stube vrlo,
vrlo strme. Imaju rukohvat, ali svatko tko ovdje
padne bi ga vjerojatno samo preletio i skončao
ružnom smrću na dnu litice. “U svakom slučaju joj
ne smeta, inače * bi se već pobunila.”
“Zašto nas je ovamo dovela?” Da ih spasi. Dobro,
vide da se Allia dimi u daljini. Ali Antimonina vrsta
obično ignorira i izbjegava čovječanstvo, osim kad ih
ljudi nečim razbjesne.
Alabaster odmahuje glavom, s time da sad pazi
gdje staje. “Nema objašnjenja za njihove postupke. A
ako ga ima, nama ga ne govore. Iskreno, više ni ne
pitam; žalibože truda. Antimon mi dolazi zadnjih,
hmm, pet godina? Obično kad nitko nije u blizini.”
Uzdiše, tiho i s nešto sjetne ironije. “Jedno vrijeme
sam mislio da haluciniram.”
Nda. “I ništa ti ne otkriva?”
“Samo kaže da je tu zbog mene. Ne mogu odrediti
je li to izraz podrške - nešto kao, ‘Tu sam zbog tebe,
Baster, uvijek ću te voljeti, nema veze što sam živa
skulptura koja samo izgleda kao lijepa žena, na tvojoj
sam strani’ - ili je u pitanju nešto zlokobnije. No je li
to uopće važno? Ako nam je spasila život?”
Sijen pretpostavlja da nije. “A gdje je sad?”
“Otišla je.”
Sijen nekako uspijeva odoljeti napasti da ga šutne
niza stube. “U, ah...” Zna što je čitala u knjigama, ali
nekako joj je apsurdno to glasno izreći. “U zemlju?”
“Valjda. Kreću se kroz stijene kao kroz zrak; u to
sam se uvjerio na svoje oči.” Zastaje na jednom od
brojnih odmorišta na stubama pa se Sijenit zamalo
sudara s njim. “Ti znaš da nas je vjerojatno tako i
dovela ovamo, zar ne?”
Sijen se zapravo trudila ne razmišljati o tome.
Sama ideja da je kamenojed dodiruje je
uznemirujuća. Kad zamisli da ju je to stvorenje
nosilo, vuklo kilometrima ispod čvrste stijene i
oceana, mora zadrhtati. Kamenojedi su bića koja
prkose zdravom razumu - kao i orogenija, artefakti
izumrlih civilizacija ili bilo što drugo što se ne može
izmjeriti i predvidjeti na neki racionalan način. Ali
orogeniju je bar moguće shvatiti (donekle) i
kontrolirati (s naporom), a artefakte izumrlih
civilizacija je moguće izbjegavati, bar dok se ne
podignu iz zahrđalog oceana točno pod tvojim nosom.
Kamenojedi, naprotiv, rade što hoće i idu kamo žele.
Priče kazivača obiluju upozorenjima o tim
stvorovima; njih nitko ni ne pokušava zaustaviti.
Ali ta pomisao zaustavlja Sijen. Alabaster tek kod
sljedećeg odmorišta shvaća da ga ona više ne slijedi.
“Onaj kamenojed”, kaže ona kad se već razdraženo
okrenuo prema njoj. “Onaj u obelisku.”
“To nije bila ona”, odvraća on. To govori onim
strpljivim tonom' obično rezerviranim za ljude koji su
rekli nešto izrazito glupo, ali koji ne zaslužuju da im
se to skreše u lice jer imaju težak dan. “Rekao sam
ti, poznajem je već. dosta dugo.”
“Nisam to ni mislila.” Idiote. “Onaj kamenojed u
obelisku me pogledao, prije... prije. Pomaknuo se.
Nije bio mrtav.”
Alabaster zuri u nju. “Kad si to vidjela?”
 “Ma...” Sijen nemoćno maše rukama. Nema riječi
da to opiše. “Bio je... to je bilo kad sam... mislim da
sam to vidjela.” A možda je samo halucinirala. Možda
je zbog Čuvareva noža imala nekakvu viziju, nešto
kao kad ti život proleti pred očima? Činilo se tako
stvarno.
Alabaster je dugo promatra. Njegovo inače
izražajno liceje bezizražajno, a Sijen je dosad već
naučila da tako izgleda kad je zbog nečega osuđuje.
“Napravila si nešto što te trebalo ubiti. Nije te ubilo,
ali samo zato što si imala ludu sreću. Ako si pritom...
vidjela neke stvari... to me ne čudi.”
Sijenit kima glavom i ne osporava njegove riječi.
Osjetila je u onim trenucima kakvu moć ima obelisk.
I ubio bi je, samo da je bio čitav. Čak se i sad, nakon
svega, osjeća... sprženo i nekako tupo. Je li to razlog
što se više ne može služiti orogenijom? Ili se samo još
nije oporavila od onoga što je napravio Čuvar, što god
to bilo?
“Što se zapravo dogodilo u Alliji?” pita ga ona
frustrirano. Toliko toga nema nikakvog smisla. Zašto
su pokušali ubiti Alabastera? Zašto je Čuvar došao
dovršiti taj posao? Kako su sve te stvari povezane s
obeliskom? Zašto su sad ovdje, u ovoj smrtonosnoj
otočkoj klopki, usred hrđavog mora? “I što se događa
sad? Baster, tako ti Zemlje, znaš više nego što mi
priznaješ.”
On izgleda ojađeno, ali naposljetku uzdiše i
prekrižuje ruke. “Nije baš tako, znaš. Vjerovala ili ne,
ja stvarno nemam sve odgovore. Pojma nemam zašto
to misliš.”
 Zato što zna i mnogo drugih stvari koje ona ne
zna. I zato što nosi deset prstenova: može raditi stvari
koje ona ne može zamisliti, pa čak ni opisati. Neki dio
nje misli da on vjerojatno i razumije štošta što ona ne
razumije. “Znao si kakav je onaj Čuvar.”
“Da.” Sad izgleda ljutito, ali ne zbog nje. “S
njegovim sojem sam se već sretao. Ali ne znam zašto
je bio ondje. Mogu samo nagađati.”
“Bolje išta nego ništa!”
On izgleda razdraženo. “Dobro onda. Evo što
nagađam: neki nepoznati netko, ili više njih, je znao
za taj slomljeni obelisk u alijskoj luci. Taj netko je
također znao da će orogen s deset prstenova
vjerojatno spaziti tu stvar čim uhvati vibracije
morskog dna. A s obzirom na to da je za reaktivaciju
obeliska bilo dovoljno da nositeljica četiri prstena
počne ispitivati teren, nameće se zaključak da naši
tajanstveni neznanci nisu imali pojma koliko je taj
obelisk bio osjetljiv, a i opasan. Da su znali, ni ti ni
ja ne bismo u Alliju stigli živi.”
Sijenit se mršti i hvata se rukom za ogradu da
zadrži ravnotežu nakon naročito jakog udara vjetra o
liticu. “Neznanci.”
“Grupe. Klike, koje imaju neki svoj sukob o kojem
mi ne znamo ništa i na koji smo nabasali stjecajem
okolnosti.”
“Klike Čuvam?”
On podrugljivo puše. “Kažeš to kao da je
nemoguće. Imaju li sve roge iste ciljeve, Sijen? Ili svi
ugašeni? Kladim se da čak i među kamenojedima ima
koškanja.”
 Pitaj Zemlju kako to izgleda. “Dakle, jedna od tih,
ah, klika, je poslala onog... Čuvara... da nas ubije.”
Ne. Ne nakon što je Sijenit Čuvaru otkrila da je ona
aktivirala obelisk. “Da ubije mene.”
Alabaster ozbiljno kima glavom. “Pretpostavljam
da mi je on podmetnuo onaj otrov, jer je mislio da ću
ja pokrenuti obelisk. Čuvari nas ne vole disciplinirati
pred ugašenima, ako to mogu izbjeći; ne žele da nas
javnost počne sažaljevati, to ne bi bilo zgodno. Napao
nas je usred bijela dana jedino zato što više nije imao
drugih opcija.” Sliježe ramenima i mršti se dok
razmatra što se dogodilo. “Mislim da nam se posrećilo
što nije pokušao otrovati tebe. Taj otrov je i za mene
bio prejak. Svaka paraliza zahvaća i podrhtajnice; bio
bih potpuno bespomoćan. No nije ispalo tako.”
Nije ispalo tako jer je bio u stanju preuzeti
Sijenitine podrhtajnice kad su njegove prestale raditi
i tako povući energiju iz ametistnog obeliska. Sad kad
Sijen bolje razumije što je učinio one noći, osjeća se
još gore. Gleda ga nakrivljene glave. “Nitko zapravo
ne zna za što si ti sve sposoban, zar ne?”
Alabaster tiho uzdiše i skreće pogled. “Ni ja ne
znam za što sam sve sposoban, Sijen. Stvari kojima
me Uporište učilo... u nekom sam ih trenutku morao
prerasti. Morao sam smisliti vlastitu obuku. I
ponekad mislim... kad bih samo mogao razmišljati
drugačije, kad bih mogao zaboraviti dovoljno njihovih
lekcija i pokušati nešto novo, tada bih mogao...” Glas
mu zamire dok se zamišljeno mršti. “Ne znam.
Stvarno ne znam. Ali valjda je bolje što ne znam, jer
bi me Čuvari u protivnom odavno ubili.”
 Nije baš suvisao, ali Sijenit uzdiše jer ga razumije.
“A tko ima moć da šalje Čuvare ubojice da...” Da idu
u potjeru za nositeljima deset prstenova. Da utjeruju
strah u kosti nositeljicama četiri prstena.
“Svi Čuvari su ubojice”, odvraća on otresito. Zvuči
gorko. “A što se tiče toga tko ima moć zapovijedati
Čuvaru, nemam pojma.” Alabaster sliježe ramenima.
“Priča se da Čuvari odgovaraju Caru - navodno su oni
još zadnji djelić moći kojim raspolaže. A možda je to
laž i zapravo ih kontroliraju poglavarske obitelji iz
Yumenesa, kao što kontroliraju i sve ostalo. Ili ih
kontrolira samo Uporište? Nemam pojma.”
“Ja sam čula da oni ne odgovaraju nikome”, kaže
Sijen. To su vjerojatno bila samo naklapanja među
zrncima.
“Možda. Svakako ugašene ubijaju s jednakom
lakoćom kao i roge ako trebaju zaštititi svoje tajne ili
naprosto ako im je neki ugašeni stao na put. Ako
imaju hijerarhiju, ona je poznata jedino njima. A što
se tiče toga kako rade to što rade...” Duboko udiše.
“Za to je zaslužan nekakav operativni zahvat. Oni su
svi djeca roga, ali sami nisu roge. Imaju nešto u
podrhtajnicama zbog čega taj zahvat na njima da je
bolje rezultate. Nešto im usađuju. U mozak. Zemlja
zna kako su to naučili i kad su to počeli raditi, ali taj
usadak im omogućuje da ponište orogeniju. da je im
i neke druge sposobnosti, koje su još gore.”
Sijenit se leca jer joj se odjednom vraća jedno
sjećanje i zvuk trganja tetiva. Osjeća bolno sijevanje
u dlanu.
 “Ali tebe nije pokušavao ubiti”, kaže ona. Gleda
mu u rame, koje je još vidno tamnije od njegove
košulje. Hodanje je vjerojatno olabavilo tkaninu koja
je bila skorena od krvi, pa ona više ne prianja uz
ranu. Vidi se jedna svježa mrljica; opet krvari, ali na
svu sreću, nejako. “Onaj nož...”
Alabaster smrknuto kima glavom. “Čuvarska
specifičnost. Njihovi noževi izgledaju kao obično
puhano staklo, ali to nisu. Po tome su slični svojim
vlasnicima, jer nekako remete ono u orogenima što
nas čini orogenima.” Sijen vidi da se stresao. “Dosad
nisam znao kakav je to osjećaj; boljelo je kao sama
vatra iz zemlje. I ne,” žurno dodaje čim vidi da je Sijen
otvorila usta, “ne znam zašto me gađao njime. Već
nam je oboma ugasio orogeniju; bio sam jednako
bespomoćan kao i ti.”
A kad već to spominju... Sijen liže usnice. “Možeš
li... jesi li još...”
“Jesam. Obično prođe za nekoliko dana.” Smiješi
se kad vidi njezino olakšanje. “Kao što rekoh, već sam
sretao Čuvare tog tipa.”
“Zašto si mi rekao da ne smijem dopustiti da me
dotakne svojom kožom?”
Alabaster šuti. Sijenit prvo misli da se opet samo
inati, ali onda ga pažljivije gleda i vidi da mu se lice
smračilo. Trenutak kasnije, on trepće. “U mlađim
danima sam poznavao jednog drugog nositelja deset
prstenova. Kad sam bio... Bio mi je neka vrsta
mentora. Kao Feldspat tebi.”
“Feldspat mi nije... nema veze.”
 On je ionako ignorira, izgubljen u vlastitim
sjećanjima. “Ne znam ni što je bio povod. Ali jednog
dana smo šetali Prstenastim vrtom, uživajući u lijepoj
večeri… Glas mu najednom zapinje i on je gleda s
izrazom u kojem se miješaju ironija i bol. “Tražili smo
neko mjesto gdje ćemo moći biti sami.”
Oh. Ovo možda objašnjava dosta toga.
“Razumijem”, odvraća ona, sasvim nepotrebno.
On kima glavom, sasvim nepotrebno. “Bilo kako
bilo, odjednom se pred nama pojavio taj Čuvar. Gol
do pasa, kao onaj kojeg si ti vidjela. Nije rekao ni
zašto je došao. Samo je... napao. Nisam vidio... sve se
odvilo tako brzo. Kao u Alliji.” Baster trlja lice rukom.
“Obuhvatio je Hesionita oko vrata, ali ne jako, ne da
ga uguši. Trebao mu je kontakt s njegovom kožom.
Nakon toga je samo držao Hesa i cerio se dok sve nije
završilo. Kao da na svijetu nema ništa ljepše od toga,
gad bolesni.”
“Ali što?” Sijen i želi i ne želi znati. “Što radi
Čuvareva koža?”
Alabaster tako stišće zube da mu mišići u vilici
poskakuju. “Okreće tvoju orogeniju prema unutra.
Tako bar mislim. Ne znam to bolje objasniti. Ali sve u
nama što može pomicati ploče i zatvarati rasjede i
tako dalje, sva ta moć s kojom smo se rodili... Ti
Čuvari je okreću protiv nas.”
“Ne, ja ne...” Ali orogenija ne djeluje na živo tkivo,
ne izravno. Kad bi tako djelovala...
... oh.
On šuti. Sijenit ga više ništa ne zapitkuje, ne
nakon toga.
 “Da. Eto.” Alabaster vrti glavom i zatim pogledava
prema kamenom selu na litici. “Hoćemo li produžiti
dolje?”
Teško je govoriti, nakon te priče. “Baster.” Sijen
maše prema sebi, prema svojoj uniformi. Prašnjava
je, ali i dalje je jasno da nosi crnu košulju carske
orogenke. “Nijedno od nas dvoje trenutno nije u
stanju zatresti ni kamenčić. Ne znamo te ljude dolje.”
“Znam. Ali boli me rame i žedan sam. Vidiš li ti da
igdje teče neka voda?”
Ne. Nemaju ni hranu. I ne mogu otplivati natrag
na kopno, ne kad je u pitanju takva udaljenost. Osim
toga, za to bi Sijen trebala znati plivati, a ne zna, a
ocean ne bi smio vrvjeti čudovištima iz bajki, a
vjerojatno vrvi.
“U redu”, kaže ona i progurava se ispred njega.
“Pusti da prvo ja razgovaram s njima, manje su šanse
da će nas htjeti ubiti.” Luđak jedan.
Alabaster se malo smijucka, kao da čuje tu
neizrečenu misao, ali ne buni se nego je samo slijedi.
Stube na kraju prelaze u glatko isklesanu stazu
koja vijuga uz rub litice. Nadmorska visina nigdje duž
litice nije manja od tridesetak metara, pa Sijen
pretpostavlja da je komuna zaštićena od cunamija.
(Naravno, ne može biti sigurna. Još se nije navikla na
svu tu vodu.) Moglo bi se reći da to kompenzira
nedostatak zaštitnog zida - doduše, kad se sve zbroji,
sam ocean predstavlja prilično učinkovitu barijeru
između ovih ljudi i svega izvan njihove... komune,
ako je to pravi naziv za nju. Dolje je na vezu desetak
brodova. Ljuljuškaju se oko molova koji izgledaju kao
hrpe kamenja pokrivene nasumce složenim drvenim
daskama - ružno i primitivno u usporedbi s Allijinim
urednim gatovima i stupovima, ali služi svrsi. I
brodovi su čudni, bar u usporedbi s onima koje je
dosad viđala: neki su jednostavna, elegantna plovila
koja izgledaju kao da su izrezbarena iz jednog
komada drveta. Takvi na oba boka imaju nekakve
potpornje. Drugi su veći i imaju jedra, ali čak i oni se
po obliku potpuno razlikuju od onih koje je navikla
viđati.
Na brodovima i oko brodova ima ljudi. Neki nose
košare na brodove i s njih, drugi nešto rade na
kompliciranom sustavu jedara na jednom od
brodova. Ne dižu pogled; Sijenit suspreže poriv da im
se javi. Ionako su već primijetili nju i Alabastera. Pred
prvim ulazom u spilje koji im je na putu - svi ulazi su
inače ogromni, to postaje jasno sad kad su došli na
njihovu razinu - počinju se okupljati ljudi.
Dok im se primiču, Sijenit liže usnice i duboko
udiše. Ne izgledaju joj neprijateljski. “Zdravo”,
odvažuje se i čeka. Nitko je ne pokušava ubiti na licu
mjesta. Zasad im dobro ide.
Dočekuje ih dvadesetak ljudi koji uglavnom
izgledaju zbunjeno što vide nju i Alabastera. U grupi
je ponajviše djece, različitih dobi, zatim nekoliko
mlađih odraslih, šačica staraca i jedna kirhuza na
vodilici koja izgleda prijateljski raspoložena, bar ako
je suditi po mahanju kratkog repa. Definitivno se vidi
da su s Istočne obale, većina je visoka i tamnoputa
kao Alabaster s tu i tamo kojim svjetloputijim
mještaninom. Primjećuje i bar jedan oblak pepelne
kose koja leluja na neprestanom povjetarcu. Nitko ne
izgleda zabrinuto, što je dobro, premda Sijen ima
osjećaj da je to zato što nisu navikli na nenajavljene
goste.
Jedan stariji muškarac s držanjem Poglavara, ili
možda samo poglavara, korača prema njima. I
izgovara nešto potpuno nerazumljivo.
Sijen zuri u njega. Ne zna čak ni koji je to jezik,
iako joj zvuči nekako poznato. I naravno, hrđa ga
izgrizla, Alabaster na to malo poskoči i odvraća na
istom jeziku, na što se odjednom svi smiju, mrmljaju
i opuštaju. Svi osim Sijenit.
Ona ga ljutito gleda. “Može prijevod?”
“Rekao sam im da si se bojala da će nas ubiti ako
im se ja prvi obratim”, kaže on. Sijenit misli da bi ga
možda trebala vlastoručno ubiti, te sekunde.
Sve se nastavlja u tom tonu. Stanovnici
čudnovatog sela i Alabaster zapodijevaju razgovor, a
Sijenit nema što raditi osim stajati ondje i truditi se
da sakrije svoju frustraciju. Alabaster zastajkuje da
prevodi kad god može, iako zapinje na nekim riječima
neznanaca; svi govore vrlo brzo. Sijen ima dojam da
dobiva sažetu verziju. Izrazito sažetu. Ali ono što
svakako saznaje jest da se komuna zove Meov i da je
čovjek koji im je došao ususret njihov starješina
Harlas.
I da su pirati.
***
“Ovdje nema uvjeta za uzgajanje hrane”, tumači
Alabaster. “Rade što moraju da prežive.”
 To se događa kasnije, nakon što su ih stanovnici
Meova pozvali da uđu u nadsvođene dvorane od kojih
se sastoji njihova komuna. Sve je smješteno u
unutrašnjosti litice - nimalo čudno, s obzirom na to
da se čitav otok može opisati kao stupasti komad
nediferencirane stijene - s time da su neke šupljine u
njoj nastale prirodno, dok su druge izdubljene
nepoznatim sredstvima. I sve je iznenađujuće lijepo,
s majstorski izrađenim svodovima i lučnim
akvaduktima koji se protežu duž mnogih zidova, i k
tome osvijetljeno dovoljnim brojem baklji i fenjera da
ništa ne izaziva osjećaj klaustrofobije. Sijen nije
očarana svim tim stijenama koje im se nadvijaju nad
glavama i čekaju da ih sve zdrobe u sljedećem
potresu, ali ako već mora čamiti u smrtonosnoj
klopki, ovoj se mora priznati da je udobna.
Meovićani su ih smjestili u gostinsku kuću -
točnije, u kuću koja je već neko vrijeme napuštena,
ali ne i pretjerano zapuštena. Ona i Alabaster su
dobili hranu s komunalnih ognjišta, pristup
komunalnom kupalištu i po dva kompleta odjeće u
lokalnom stilu. Čak su im osigurali i mrvicu
privatnosti, premda je nju dosta teško očuvati jer
kroz izrezbarene prozore bez zastora stalno proviruju
radoznala djeca, hihoću i zatim bježe. To bi se čak
moglo opisati kao ljupko.
Sijen sad sjeda na hrpu presavijenih prekrivača
koji, kako se čini, imaju funkciju sjedalice, i gleda
kako Alabaster zamotava svoje ozlijeđeno rame
čistom krpom dok njezin drugi kraj drži u zubima da
sve skupa može zategnuti poput zavoja. Naravno,
mogao bi zatražiti njezinu pomoć, ali on ne traži, pa
je ona ne nudi.
“Rijetko trguju s kopnom”, nastavlja dok radi na
zavoju. “Jedino što zapravo mogu ponuditi je riba, a
primorske komune na kopnu i same imaju ribe u
izobilju. I zato se Meov bavi piratstvom. Napadaju
plovila duž glavnih trgovačkih ruta ili iznuđuju od
komuna novac za zaštitu od napada - da, od njihovih
napada. Ne pitaj me kako to funkcionira; samo
prenosim što mi je starješina ispričao.”
To zvuči... opasno. “Što uopće rade ovdje?” Sijen
gleda u grubo isklesane zidove i strop. “Ovo je otok.
Mislim, spilje su im zgodne i sve to, ali sljedeći potres
ili cunami će ih izbrisati sa zemljovida. I kao što si
rekao, nemaju uvjete za uzgoj hrane. Imaju li uopće
spremišta sa zalihama? Što će se dogoditi ako počne
peto doba?”
“A valjda će umrijeti”, Baster sliježe ramenima,
iako prvenstveno zato da mu njegov novi zavoj bolje
sjedne. “Pitao sam ih i to, ali oni su se samo
nasmijali. Jesi li primijetila da ovaj otok leži na vrućoj
točki?”
Sijen trepće. Nije primijetila, ali njezin osjećaj za
orogeniju je trenutno obamro kao izubijani prst. Isto
bi trebalo vrijediti i za njega, ali obamrlost je očito
relativan pojam. “Na kojoj dubini?”
“Na velikoj dubini. Izgledi za erupciju u bliskoj
budućnosti su mali, možda čak nikakvi - ali ako
erumpira, ovdje više neće biti otoci, nego krater.”
Radi grimasu. “Naravno, pod uvjetom da ih prvo ne
poklopi cunami, s obzirom na blizinu ruba ploče.
Ovdje se može umrijeti na mnogo načina. Ali oni sve
to znaju - bez šale - i koliko vidim, nije ih briga. Bar
će umrijeti slobodni, kažu.”
“Slobodni od čega? Života?”
“Od Sanzeje.” Kad vidi kako je Sijen zinula,
Alabaster se smješka. “Po Harlasu, ova je komuna
jedna u nizu malih otočkih komuna koje su
raštrkane svuda po arhipelagu - to je naziv za
skupinu otoka, ako nisi znala - koji se proteže odavde
pa gotovo do Antarktike, a koji.je nastao iz one vruće
točke. Neke od komuna u tom lancu, uključujući
ovu, su preživjele već desetak petih doba, ako ne i
više...”
“Sereš!”
"... i čak se ni ne sjećaju kad je Meov osnovan i,
uh, isklesan, što znači da je možda još i stariji. Oni
su stariji od Sanzeje. I koliko im je poznato, Sanzeja
ili ne zna ili ne mari što su ovdje. Nije ih nikad
anektirala.” Vrti glavom. “Primorske komune vječno
jedna drugu optužuju da su piratske jazbine, a nitko
pri zdravoj pameti ne isplovljava ovako daleko na
pučinu; možda nitko ni ne zna da ovdje ima otočkih
komuna. Mislim, vjerojatno znaju za postojanje
otoka, ali valjda ne vjeruju da bi itko bio tako glup da
živi na njima.”
Nitko ni ne bi trebao živjeti na njima. Sijen vrti
glavom, zaprepaštena smjelošću ovih ljudi. Iznad
klupice prozora se pojavljuje nova dječja glavica, čija
vlasnica neskriveno zuri u njih. Sijen ne može
suspregnuti osmijeh, a oči djevojčice se zaokrugljuju
kao tanjurići. Prasnuvši u smijeh, djevojčica govori
nešto na njihovu iscjepkanom jeziku, a zatim je
njezino društvo odvlači. Luda mala hrabrica.
Alabaster se smijulji. “Rekla je: ‘Namćorasta se
zna nasmiješiti!’”'
Hrđa je izgrizla, balavicu jednu.
“Ne mogu vjerovati da su stvarno tako ludi da su
se ovdje nastanili”, kaže ona, vrteći glavom. “Ne mogu
vjerovati da se ovaj otok nije već sto puta potopio,
raspao od potresa ili se pretvorio u osušeni komad
lave.”
Alabaster se malo meškolji s prepredenim izrazom
lica pa Sijen zna da najsočnije tek slijedi. “Pa,
preživljavanje dobrim dijelom duguju tome što se
hrane ribom i algama, znaš. Oceani ne odumiru
tijekom petog doba kao što odumiru kopna ili manji
vodotokovi. Ako znaš pecati, hrane će uvijek biti.
Sumnjam da uopće stvaraju zalihe.” Zamišljeno se
ogledava oko sebe. “Ovo i jest dobro mjesto za život,
ako imaju načina da otok sačuvaju od potresa i
erupcija.”
“Ali kako mogu...”
“Roge.” Po tome kako je gleda i smije se, Sijen zna
da je to ono što joj je najviše htio reći. “Zato su se
tako dugo održali. Ovi ljudi ne ubijaju svoje roge.
Naprotiv, daju im vlast. I zaista im je iskreno drago
što nas vide.”
***
 Kamenojed je ludost pretvorena u živo
meso. Nauči lekciju o njihovu postanku i
čuvaj se njihovih darova.
Ploča druga, “Nepotpuna istina”, stih sedmi
 17

Damaya, u svojoj konačnosti

STVARI SE MIJENJAJU. Život u Uporištu ima svoj red, ali

svijet nikad ne miruje. Prolazi cijela jedna godina.
Nakon Praskinog nestanka, Maksis nikad više ne
razmjenjuje ni jednu jedinu riječ s Damayom. Kad je
vidi na hodniku ili nakon inspekcije, samo se okrene
i ode. Ako joj uhvati pogled, naroguši se. Ali ne hvata
joj pogled često, jer ga ona ne gleda često. Ne smeta
joj što je mrzi. Ionako joj je bio samo potencijalni
prijatelj. Sad zna da ne treba priželjkivati takve stvari
ili vjerovati da će ikad zasluživati prijatelja.
(Prijatelji ne postoje. Uporište nije škola. Zrnca
nisu djeca. Orogeni nisu ljudi. Oružjima ne trebaju
prijatelji.)
No ipak joj nije lako, jer se bez prijatelja dosađuje.
Instruktori su je naučili čitati kako njezinim
roditeljima nije pošlo za rukom, ali ne može čitati
predugo, jer se riječi počnu prevrtati i poskakivati po
papiru kao kamenčići za vrijeme potresa. Knjižnica
ionako nema puno knjiga koje služe isključivo za
razonodu, a ne za neku utilitarnu svrhu. (Oružju ne
treba ni razonoda.) Orogeniju smije koristiti samo na
satovima primijenjene orogenije, a iako ponekad
legne na krevet da u sebi ponovo prođe kroz lekcije
za dodatnu vježbu - ipak se moć orogenke mjeri
snagom njezina fokusa - ni to nije nešto što može
raditi unedogled.
 Zato svoj slobodan sat, kao i svaki drugi sat kad
nije zauzeta ili kad ne spava, ispunjava lunjanjem po
Uporištu.
Zrncima nitko ne brani da lunjaju. Nitko ne
stražari pred njihovom spavaonicom ni dok traje
slobodan sat, a ni kasnije. Instruktori im ne nameću
obavezu večernjeg ostajanja u spavaonici; slobodan
sat može postati i slobodna noć, ako je zrnce
spremno provesti naredni dan spavajući na nogama.
Odrasli također ništa ne poduzimaju da spriječe
izlaženje zrnaca iz zgrade. Svako dijete koje bude
uhvaćeno u Prstenastom vrtu, u koji neprstenovani
nemaju pristupa, ili koje se približi vratima za izlazak
iz Uporišta, mora za to odgovarati seniorima. Ali za
sve manje ozbiljne prijestupe sankcije će biti blage,
podnošljive; uobičajena kazna koja odgovara zločinu.
To je sve.
Na kraju krajeva, iz Uporišta nikoga ne izbacuju.
Defektno oružje se jednostavno uklanja iz arsenala.
A funkcionalna oružja trebaju biti dovoljno pametna
da se mogu sama brinuti za sebe.
I zato se Damaya u svojim lutanjima drži
najmanje zanimljivih dijelova Uporišta - a čak i tako
ima što istraživati jer je kompleks Uporišta golem. Uz
vrt i poligone za uvježbavanje zrnaca, tu su još i
stambeni objekti za prstenovane orogene, knjižnice i
dvorane, bolnica i mjesta gdje odrasli orogeni rade
kad nisu na zadacima izvan Uporišta. Tu su i
kilometri pločnika od opsidijana i zelenište koje nije
preorano ili pripremljeno za moguće peto doba, nego
je uređeno po pravilima krajobrazne arhitekture.
Postoji da bi bilo lijepo. To, po Damayinu mišljenju,
znači da mu trebaju gledatelji.
Damaya hoda svim tim prostorima u kasnim
večernjim satima, zamišljajući gdje će i kako živjeti
kad i sama uđe u redove prstenovanih orogena.
Gdrasli u ovom dijelu Uporišta je uglavnom
ignoriraju, idući kamo ih vodi posao, razgovarajući
jedni s drugima, gunđajući si u bradu, zaokupljeni
svojim odraslim interesima. Čak i kad je neki
primijeti, samo slegne ramenima i nastavi svojim
putem. I oni su nekoć bili zrnca. Samo jednom se
jedna žena zaustavlja da je pita: “Smiješ li ti biti
ovdje?’” Damaya kima glavom i produžuje dalje, a
žena je nakon toga ostavlja na miru.
Administrativne zgrade su zanimljivije. Damaya
obilazi velike odaje za vježbu koje koriste prstenovani
orogeni: to su prostrane dvorane nalik na amfiteatre,
bez krova, s mozaičkim prstenovima koji su utisnuti
u golo tlo u koncentričnim krugovima. Ponekad su po
tlu razbacani ogromni bazaltni blokovi, a ponekad je
tlo razrovano, ali bazaltu nema traga. Ponekad u
odajama zatekne odrasle koji vježbaju; oni pomiču
blokove uokolo kao da su dječje igračke, guraju ih
duboko u zemlju i opet podižu snagom volje, dok se
zrak oko njih zamagljuje od smrtonosnih krugova
hladnoće. Sve je to uzbudljivo, i zastrašujuće, i ona
prati što rade koliko joj sposobnosti dopuštaju, dakle
samo donekle. Čeka je još dug put da uopće dođe do
razine gdje može pokušati takve majstorije.
Damayu najviše od svega fascinira Središnjica. Ta
zgrada je srce cijelog kompleksa Uporišta: izgleda kao
golema heksagonalna kupola i veća je od svih ostalih
zgrada zajedno. U njoj se odvija rad Uporišta. Tu
prstenovani orogeni sjede u uredima i vode evidencije
i plaćaju račune jer se podrazumijeva da sve te stvari
moraju raditi sami. Ne daj Zemljo da ikad ikome daju
povoda da ih nazove beskorisnim parazitima na
jumeneškim jaslama; Uporište je samodostatno, u
fiskalnom smislu a i šire. Damayin slobodni sat
počinje nakon završetka glavnog radnog vremena
zgrade, pa nije takva gužva kao danju, ali kad god
tuda luta, primjećuje da u mnogim uredima još gore
svijeće i pokoja električna svjetiljka.
I Čuvari imaju svoje krilo u Središnjici. Tu i tamo
Damaya spazi neku tamnocrvenu uniformu u moru
crnih odora i tada se uvijek okrene u suprotnom
smjeru. Ne od straha. Vjerojatno je' vide, ali ne gnjave
je, jer ne radi ništa što joj je zabranjeno raditi. Baš
kao što joj je Schaffa rekao: od Čuvara treba
strahovati samo u specifičnim, ograničenim
okolnostima. Ali izbjegava ih, jer kako se njezina
vještina razvija, tako sve više primjećuje da u blizini
Čuvara osjeća čudnu senzaciju. Osjećaj je nekako...
zujast, nazubljen i trpak, nešto što više hvata ušima
i okusnim pupoljcima nego podrhtajnicama. Ne
razumije što je to, ali primjećuje da nije jedina
orogenka koja Čuvare zaobilazi u širokom luku.
Središnjica ima i krila koja više nisu u uporabi jer
je Uporište veće nego što bi trebalo biti, tako bar
Damayi tumače njezini instruktori kad ih pita o
tome. Nitko ne zna koliko je orogena bilo na svijetu
prije izgradnje Uporišta, a možda su graditelji mislili
da će više orogena preživjeti djetinjstvo i doći ovamo,
što se s vremenom pokazalo kao pogrešna procjena.
Bilo kako bilo, čim Damaya prvi put otvori jedna
upadljiva vrata koja izgledaju nekorišteno i s druge
strane vidi mračne, puste hodnike, odmah je
zaintrigirana.
Unutra je premračno, pa joj pogled ne seže
daleko. U blizini razabire obrise odbačenog
namještaja i košara za pohranu i tome sličnih stvari,
zbog čega odlučuje da se neće odmah upustiti u
istraživanje. Mogućnost ozljede je prevelika. Vraća se
natrag u spavaonicu i sljedećih .nekoliko dana se
priprema. Nije teško s jednog od pladnjeva s hranom
ukrasti mali staklonož za rezanje mesa, a u
spavaonica obiluje uljanim fenjerima koje može
prisvojiti bez ičijih prigovora, što i čini. Izrađuje
naprtnjaču iz jastučnice koju je drpnula dok je
odrađivala svoju smjenu u praonici - jastučnica je
imala otrcan rub i bila na hrpi označenoj za otpad - i
kad se naposljetku osjeća spremnom, kreće u
avanturu.
Isprva joj ide sporo. Tu i tamo nožem radi recke
na zidu da se ne izgubi - sve dok ne shvati da ovaj
dio Središnjice ima isti raspored kao i sva ostala
krila: jedan središnji hodnik uz koji su pravilno
razmještena stubišta i s obje strane hodnika vrata
koja vode u sobe ili spletove soba. Sobe joj se najviše
sviđaju, iako nisu sve zanimljive. Sobe za sastanke,
brojni uredi, povremeno neki prostor dovoljno velik
da može poslužiti kao dvorana za predavanje, iako
ove uglavnom služe kao spremišta starih knjiga i
odjeće.
A tek te knjige! Ponajviše ima baš onog frivolnog
štiva kakvim njihova knjižnica oskudijeva - ljubavnih
romana, avantura i fragmenata nevažnih predaja.
Ponekad vrata vode do začuđujućih stvari. Damaya
tako otkriva jedan kat koji je svojedobno očito služio
za stanovanje - možda tijekom neke plodonosne
godine kad je ovdje bilo toliko orogena da ih nisu
mogli sve smjestiti u stambene zgrade. Ali čini se da
su mnogi stanari iz tko zna kojeg razloga samo otišli,
ostavljajući svu svoju imovinu. Damaya u ormarima
otkriva duge, elegantne haljine, istrunule od vlage;
igračke za malu djecu; nakit od kojeg bi njezinoj
majci narasle zazubice da ga vidi. I Damaya ga
isprobava. Hihoće gledajući se u zrcalu čija je
površina izlijepljena mrtvim mušicama i zatim naglo
prestaje, zatečena zvukom vlastitog smijanja.
Ima i neobičnijih stvari. Jedna je prostorija puna
raskošnih, mekih naslonjača - sad doduše otrcanih i
izjedenih moljcima. Naslonjači su raspoređeni u krug
i okrenuti jedni prema drugima: Damaya može samo
zamišljati zašto. Svrhu jedne prostorije će shvatiti tek
poslije, kad je njezine ekspedicije odvedu u zgrade
Uporišta posvećene istraživačkom radu; postat će joj
jasno da je to bio laboratorij, s čudnim spremnicima
i napravama za koje će s vremenom saznati da služe
za analizu energije i manipulaciju kemikalija. Možda
je izučavanje orogenije geomeštrima ispod časti, pa
su orogeni i u tome prepušteni sami sebi? Može samo
nagađati.
Tu se obilje ne iscrpljuje. Zapravo mu nema kraja.
Na kraju to postaje dio dana kojem se nakon
primijenjene orogenije najviše veseli. S vremena na
vrijeme upadne u nevolje u učilištu jer sanjari o’
stvarima koje je pronašla pa prečuje neka pitanja na
testovima. Pazi da ne popusti previše u učenju kako
je učitelji ne bi pozivali na red, iako ima osjećaj da
znaju za njezina noćna putešestvija. Nekolicinu čak i
sreće dok tako tumara, a oni lješkare i doimaju se
kao sasvim obični ljudi u svoje slobodno vrijeme. Ne
prigovaraju joj, što joj se jako sviđa. Godi joj taj
osjećaj da ima tajnu koju dijeli s njima, iako to
zapravo nije istina. Život u Uporištu ima svoj red, ali
ovo je njezin red, ona ga diktira i nitko ga drugi ne
remeti. Dobro je imati nešto što može čuvati za sebe.
A onda se jednog dana sve mijenja.

***

Nepoznata djevojčica uvlači se u kolonu zrnaca tako

neupadljivo da zamalo promiče i Damayi. Opet
hodaju kroz Prstenasti vrt, vraćajući se u spavaonicu
nakon primijenjene orogenije. Damaya je umorna, ali
sretna. Instruktor Markazit ju je pohvalio što je
zaledila samo zonu torusa od šezdesetak centimetara
oko sebe dok je istovremeno produžila svoju zonu
kontrole na dubinu od otprilike trideset metara. “Još
malo i bit ćeš spremna izaći na test za prvi prsten”,
rekao joj je na kraju sata. Ako je to istina, to znači da
će na test možda izaći godinu dana prije većine
zrnaca, i kao prva od svih zrnaca na svojoj godini.
Zato što je Damaya na sedmom nebu zbog te
pomisli, zato što je dan bio dug i svi su umorni, zato
što je u vrtu vrlo malo ljudi, a svi instruktori
međusobno čavrljaju, isprva gotovo nitko ne
primjećuje nepoznatu djevojčicu koja se uvlači u
kolonu točno ispred Damaye. Malo je nedostajalo da
zavara i Damayu jer je lukavo čekala da počnu
zaobilaziti živicu; između jednog i drugog koraka, eto
nje kako hoda ukorak sa svima i gleda ravno pred
sebe kao i većina ostalih. Ali Damaya zna da se tek
pojavila.
Damaya je na trenutak zatečena. Ne može se reći
da sva ostala zrnca dobro poznaje, ali sve ih
prepoznaje čim ih vidi. Ova cura nije zrnce. Nego tko
je? Pita se bi li nešto trebala reći.
Djevojčica se iznenada osvrće i hvata Damayin
pogled. Smiješi se i namiguje joj; Damaya trepće. Kad
se djevojčica opet okrene naprijed, samo nastavlja
hodati za njom. Toliko se smela da je zaboravlja
prijaviti.
Nastavljaju hodati kroz vrt i stižu u spavaonicu.
Instruktori odlaze i ostavljaju zrnca da uživaju u
slobodnom satu prije spavanja. Ostala djeca se
razilaze, neka odlaze po hranu koja je sva poslužena
na jednom stolu, a novije pridošlice se odvlače u
krevet. Nekolicina živahnijih zrnaca smjesta
započinje neku blesavu igru i naganja se oko kreveta.
Kao i obično, ignoriraju Damayu i sve što Damaya
radi.
A Damaya se obraća zrncu koje nije zrnce. “Tko si
ti?”
“Stvarno me želiš pitati baš to?” Djevojčica izgleda
iskreno zbunjena. Iste je dobi kao Damaya, visoka i
štrkljasta, a koža joj je žućkastija nego što je tipično
za većinu mladih Sanzejaca. Kosa joj nije oštra i siva,
nego kovrčava i tamna. Odjevena je u uniformu za
zrnca i čak je svezala kosu na isti način kao druga
dugokosa zrnca. Iluziju kvari jedino to što je totalna
neznanka.
“Mislim, nije ti valjda zbilja bitno tko sam ja?”
nastavlja djevojčica. Još uvijek izgleda gotovo
uvrijeđeno zbog Damayinog prvog pitanja. “Da sam
ja na tvom mjestu, zanimalo bi me što ovdje radim.”
Ovo Damayu ostavlja bez teksta pa samo zuri u
nju. Za to vrijeme se djevojčica osvrće i malo mršti.
“Mislila sam da će me puno više ljudi primijetiti. Niste
baš brojni - ovdje vas je možda tridesetak?
To je manje ljudi nego u mom čuvalištu, a ja bih
primijetila da se najednom pojavi netko novi u...”
“Tko si ti?” oštro ponavlja Damaya, napola sikćući
riječi. Ali instinktivno ne podiže glas, a uz to grabi
curu za nadlakticu i odvlači je u zabačeni kut gdje je
manje vjerojatno da će biti primijećene. Doduše,
ostali već godinama ignoriraju Damayu, pa ionako
ništa ne primjećuju. “Reci mi ili ću vikati da privučem
instruktore.”
“E, to je već bolje.” Djevojčica se smiješi. “Više na
tragu onoga što sam očekivala! Ali i dalje je čudno što
si jedino ti...” Lice joj poprima uzbunjen izraz kad vidi
da je Damaya duboko udahnula i otvorila usta, očito
se pripremajući za vikanje. Brzo govori: “Zovem se
Binof! Binof! A ti si?”
To je tako obična fraza, formula pristojnosti koje
se Damaya pridržavala cijeli svoj život do dolaska u
Uporište, da odgovara automatski. “Damaya
Plećata...” Toliko već dugo nije pomislila na svoje
korisno ime ili na činjenicu da se ono više ne odnosi
na nju da je šokirana što ga je zamalo izgovorila.
“Damaya. Što radiš ovdje? Odakle si došla? Zašto
si...” Nemoćno maše prema djevojčici, i tom kretnjom
obuhvaća uniformu, kosu i cijelo Binofino postojanje.
“Psst. Sad mi želiš postaviti milijun pitanja?”
Binof vrti glavom. “Slušaj, nemam namjeru ostati i
neću ti praviti probleme. Samo moram znati... jesi li
ovdje negdje vidjela nešto čudno?” Damaya je opet
netremice gleda. Binof radi grimasu. “Jedno mjesto.
Koje ima oblik. Moglo bi se tako reći. To je jedna
velika... stvar koja...” Tu slijedi niz kompliciranih
gesta kojima očito pokušava dočarati na što misli.
Potpuno su besmislene.
Ali zapravo nisu. Ne sasvim. *
Uporište ima kružni oblik. Damaya to zna, iako to
može osjetiti samo kad s drugim zrncima prolazi kroz
Prstenasti vrt. Crna zvijezda uzdiže se zapadno od
terena Uporišta, a na sjeveru je Damaya primijetila
skupinu zgrada koje su dovoljno visoke da strše
iznad zidina od opsidijana. (Često se pita što li misle
stanari tih zgrada dok s tih svojih visokih prozora i
krovova motre Damayu i njezin soj.) No još je važnije
to što Središnjica ima kružni oblik - točnije, gotovo
kružni oblik. Damaya je dosad već toliko puta lutala
njezinim mračnim hodnicima, s fenjerom, svojim
prstima i podrhtajnicama kao jedinim vodičima, da
čim vidi kako Binof rukama ocrtava heksagonalni
oblik zna na što neznanka cilja.
Vidiš, zidovi i hodnici Središnjice nisu dovoljno
široki da opravdaju sav prostor koji ta zgrada
zauzima. Krov zgrade pokriva i jedno područje u
sredini, u koje ne zadiru ni radni prostori ni prostori
za hodanje; ondje se mora nalaziti neka ogromna,
prazna odaja. Možda atrij ili auditorij, iako Uporište
ima i druge auditorije. Damaya je našla zidove tog
prostora i obišla ih je. Nisu kružni; imaju plosnate
plohe i uglove. Šest ploha, šest uglova. Ali ako u tu
heksagonalnu središnju prostoriju vode neka vrata,
ne nalaze se nigdje u nekorištenim krilima - bar ih
ona još nije otkrila.
“Soba bez vrata”, mrmlja Damaya bez
razmišljanja. Tako je u sebi nazvala nevidljivu odaju
onog dana kad je shvatila da mora postojati. A Binof
osupnuto udiše i naginje se prema njoj.
“Da. Da. Tako se zove? Je li onoj velikoj zgradi u
središtu kompleksa Uporišta? I mislila sam da mora
biti ondje. Da.”
Damaya trepće i mršti se. “Tko. Si. Ti.” Cura je u
pravu; to zapravo nije ono što je zanima. Ali ipak u
sebi obuhvaća sva najvažnija pitanja.
Binof radi grimasu. Osvrće se oko sebe, malo se
premišlja, škrguće zubima i naposljetku kaže: “Binof
Poglavarka Yumenes.”
To Damayi ne znači gotovo ništa. U Uporištu se
nitko ne služi imenom korisne kaste ili komune. Ako
je netko i bio Poglavar prije nego što su ga Čuvari
pokupili, više to nije. Zrnca koja su se ovdje rodila ili
su ih ovdje doveli u ranom djetinjstvu imaju
orogensko ime, a svi ostali moraju odabrati
orogensko ime kad se kvalificiraju za svoj prvi prsten.
To je sve što im je dano.
Uto se uključuje njezina intuicija, okreće ključ i
pokreće mehanizam koji razne naznake povezuje u
smislenu cjelinu, a Damayi najednom sviće da se
Binof nije tako predstavila samo zato što se zavarava
da ta socijalna konvencija još ima neko značenje za
njezin život. Ona stvarno ima značenje za nju, jer
Binof nije orogenka.
I Binof nije tek tamo neka ugašena: ona je
Poglavarka i iz Yumenesa je, što znači da je dijete
jedne od najmoćnijih obitelji u Mirnoći. A ušuljala se
u Uporište praveći se da je orogenka.
To je toliko nemoguće, toliko suludo, da Damaya
zijeva od čuda. Binof vidi da je Damaya povezala
konce i prilazi joj bliže, spuštajući glas. “Rekla sam
ti, neću ti praviti probleme. Idem naći tu sobu, sad,
a tebe jedino molim da nikome još ništa ne kažeš. Ali
zanimalo te zašto sam ovdje. Zato sam ovdje. Tražim
tu sobu.”
Damaya zatvara usta. “Zašto?”
“Ne smijem ti reći.” Kad vidi da je Damaya
strijelja- pogledom, Binof podiže ruke. “Za tvoju i
moju sigurnost. Neke stvari se otkrivaju samo
Poglavarima, čak ni ja ih još ne bih smjela znati. Ako
itko dozna da sam ti rekla...” Oklijeva. “Ne znam što
bi nam napravili, a ne želim ni saznati.”
Praska. Damaya kima glavom, nakratko odlutavši
u mislima. “Ulovit će te.”
“Vjerojatno. Ali kad me ulove, jednostavno ću im
reći tko sam.” Djevojčica sliježe ramenima s
lagodnošću osobe koja nikad u životu nije osjetila
istinski strah. “Neće znati zašto sam ovdje. Netko će
pozvati moje roditelje i bit ču u nevolji, ali ja ionako
stalno upadam u nevolje. Ali ako prije toga uspijem
naći odgovore na neka pitanja, isplatit će se. A sad
reci, gdje je ta prostorija bez vrata?”
Damaya odmahuje glavom. Odmah vidi zamku.
“Ja bih mogla upasti u nevolje jer sam ti pomogla.”
Ona nije Poglavarka. Nije čak ni osoba; nju nitko
neće spašavati “Trebaš otići odavde, na isti način na
koji si došla. Smjesta. Ako odeš, neću te nikome
odati.”
“Neću.” Binof djeluje samozadovoljno. “Pošteno
sam se namučila da uđem ovamo. I uostalom, već si
u nevolji jer nisi pozvala instruktora čim si shvatila
da nisam zrnce. Sad si moja sudionica. Nije li tako?”
Damaya se leca i srce joj se spušta u pete kad
shvati da je cura u pravu. Također je bijesna, jer je
Binof pokušava izmanipulirati, što Damaya mrzi.
“Bolje da odmah vičem nego da te pustim da nekamo
odbauljaš i da te poslije uhvate.” I na to ustaje i kreće
prema vratima spavaonice.
Binof prepadnuto udiše i juri za njom, hvatajući
je za ruku i oštro šapćući: “Nemoj! Molim te... gle,
imam novac. Tri krhotine crvenog dijamanta i jedan
cijeli aleksandrit! Želiš li novac?”
Damaya je iz minute u minutu sve ljuća. “A što će
mi tvoj hrđavi novac?”
“Onda povlastice. Kad sljedeći put izađeš iz
Uporišta...”
“Mi ne izlazimo.” Damaya namrgođeno otima ruku
iz Binofinog stiska. Kako je ova ugašena glupača
ovamo uopće ušla? Na svim vratima koja vode iz
Uporišta stoje stražari, članovi gradske milicije. Ali ti
stražari su zaduženi da orogene ne puštaju van, a ne
da ugašene ne puštaju unutra - osim toga, možda bi
ova mala Poglavarka sa svojim novcem, povlasticama
i neustrašivošću našla načina da uđe čak i da su je
stražari pokušali zaustaviti. “Mi smo ovdje jer je ovo
jedino-mjesto gdje smo sigurni od ljudi kao što si ti.
Gubi se.”
Damaya se najednom mora okrenuti od nje. Steže
šake, usredotočuje se svom snagom i udiše brzo i
duboko. Toliko je ljuta da se onaj dio nje koji zna
pomicati rasjede počinje spuštati dolje u zemlju. To
je sramotan gubitak kontrole i ona se usrdno nada
da ga nijedan instruktor ne osjeća, jer u tom slučaju
neće više smatrati gotovo spremnom za prvi test za
prsten. Mogla bi čak zalediti ovu curu.
Da sve bude gore, Binof se naviruje iza nje da joj
vidi lice i kaže: “Oh! Jesi li se naljutila? Izvodiš li
orogeniju? Kakav je to osjećaj?”
Pitanja su joj tako apsurdna, njezin nedostatak
straha tako neshvatljiv, da se Damayina orogenija
gasi sama od sebe. Najednom više nije ljuta, nego je
samo zabezeknuta. Jesu li svi Poglavari ovakvi kao
djeca? Palela je bila tako mala da ih nije ni imala;
ljudi iz poglavarske korisne kaste u pravilu radije žive
u mjestima koja se isplati voditi. Možda se ovako
ponašaju jedino jumeneški Poglavari. A možda je ova
cura jednostavno čudakinja.
Shvaćajući Damayinu šutnju kao odgovor, Binof
se smiješi i vraća se pred nju plesnim korakom.
“Nikad dosad nisam imala priliku upoznati orogena.
Mislim, odrasle da, one s prstenovima i crnim
uniformama, ali ne dijete kao što sam ja. Nisi tako
strašna kao što kazivači tvrde. Doduše, kazivači lažu
sve u šesnaest.”
Damaya vrti glavom. “Uopće te ne razumijem.”
Na njezino iznenađenje, tu se Binof uozbiljuje.
“Zvučiš kao moja mama.” Na trenutak skreće pogled
u stranu, a onda stišće usne u crtu i probada
Damayu vrlo odlučnim pogledom. “Hoćeš li mi
pomoći naći tu sobu ili ne? Ako ne želiš pomoći, bar
me nemoj odati.”
Unatoč svemu, Damaya je zaintrigirana - zbog
djevojčice, zbog mogućeg nalaženja puta u sobu bez
vrata, zbog same činjenice da ju je nešto zaintrigiralo.
Nikad prije nije imala društvo za svoja istraživanja.
To je... uzbudljivo. Vrpolji se i s nelagodom ogledava
oko sebe, ali zapravo je već odlučila, zar ne? “Dobro.
Ali ja još nisam našla ulaz, a istražujem Središnjicu
već mjesecima.”
“Tako se zove ona velika zgrada, Središnjica? I da,
ne čudi me; ulaz vjerojatno ni nije nešto jednostavno.
Ili ako je postojao, sad je zatvoren. Ne primjećujući
da Damaya opet zuri u nju, Binof trlja bradu. “Ali
imam ideju gdje bi trebalo tražiti. Vidjela sam neke
stare strukturne nacrte... No, u svakom slučaju, ulaz
bi trebao biti na južnoj strani zgrade. U prizemlju.”
Nezgodno, jer to nije u nekorištenom krilu. Ipak,
Damaya kaže: “Znam put”, i veseli je kad vidi kako se
Binof ozarila na te riječi.
Vodi Binof putem kojim obično ide, hodajući na
način na koji obično hoda. Čudno je što ovom
prilikom primjećuje više ljudi koji primjećuju nju,
možda zato što je nervozna. Dobiva i više iznenađenih
reakcija nego inače, a kad slučajno spazi instruktora
Galenita dok prolazi pokraj fontane - Galenita, koji
joj je jednom spasio život jer je nije prijavio za
pijanstvo - on se čak smiješi i zatim se ponovo
posvećuje svojoj pričljivoj pratilji. Tek tada Damaya
shvaća zašto, je ljudi gledaju: zato što svi znaju za
čudno, šutljivo zrnce koje stalno tumara uokolo.
Vjerojatno su čuli glasine ili nešto slično o Damayi i
drago im je što napokon nekoga vodi sa sobom. Misle
da je našla prijateljicu. Damaya bi se smijala, da
istina nije sve samo ne smiješna.
“Čudno”, kaže Binof, dok hodaju stazom od
opsidijana kroz jedan od manjih vrtova.
“Što?”
“Pa, stalno mislim da će me svi primijetiti. Ali
zapravo nas nitko ne gleda. Iako smo jedina djeca
ovdje.”
Damaya sliježe ramenima i nastavlja hodati.
“Bilo bi logično očekivati da će nas netko
zaustaviti i postavljati nam pitanja ili nešto. Možda
radimo nešto opasno.”
Damaya odmahuje glavom. “Ako se ijedna od nas
ozlijedi i nađu nas dok još nismo iskrvarile, odvest će
nas u bolnicu.” A Damaya će u svom dosjeu dobiti
kvačicu zbog koje možda neće moći izaći na test za
prsten. Sve što upravo radi joj može ugroziti test.
Uzdiše.
“Baš lijepo od njih”, odvraća Binof, “ali možda bi
bilo bolje klince zaustaviti prije nego što naprave
nešto zbog čega bi mogli nastradati.”
 Damaya se zaustavlja nasred staze u travnjaku i
okreće se prema Binof. “Mi nismo klinci”, odvraća
razdraženo. Binof trepće. “Mi smo zrnca - školujemo
se da budemo carski orogeni. I ti tako izgledaš, pa svi
pretpostavljaju da to i jesi. Nikoga nije briga hoće li
dvije orogenke negdje nastradati.”
Binof je netremice gleda. “Oh.”
“I previše pričaš. Zrnca su šutljiva. Opuštamo se
samo u spavaonicama, i to samo kad u blizini nema
instruktora. Ako želiš glumiti da si jedna od nas,
glumi kako treba.”
“Dobro, dobro!” Binof podiže obje ruke da je umiri.
“Žao mi je, samo...” Kad je Damaya prostrijeli
pogledom, radi grimasu. “U redu. Nema više priče.”
Kad zašuti, Damaya opet kreče dalje.
Stižu do Središnjice i idu unutra istom rutom
kojom Damaya uvijek ide. Jedino ovaj put skreće
desno umjesto lijevo i ide kat niže, a ne kat više. U
ovom su hodniku stropovi niži, a zidovi su urešeni u
stilu koji nije prije vidjela, malim, pravilno
razmaknutim freskama koje prikazuju ugodne,
bezazlene scene. Nakon nekog vremena počinje se
brinuti, jer se primiču sve bliže krilu koje nikad nije
istraživala niti to želi: ondje su Čuvari. “Gdje na
južnoj strani zgrade?”
“Molim?” Binof, dotad zaokupljena zvjeranjem
uokolo - zbog čega se ističe još više nego zbog
neprestanog brbljanja - iznenađeno žmirka
prema*Damayi. “Oh. Ma samo... negdje na južnoj
strani.” Na Damayino mrštenje uzvraća grimasom.
“Ne znam gdje! Znam samo da su ondje bila vrata,
čak i ako ih sad nema. Zar ne možeš...” Migolji
prstima. “Orogeni bi trebali biti sposobni za takve
stvari.”
“Za kakve stvari, traženje vrata? Samo ako su u
tlu.” No čak i dok to izgovara, Damaya se mršti jer...
pa. Na neki način i hvata gdje su vrata, čistom
logikom. Nosivi zidovi imaju isti osjećaj kao matična
stijena, a okviri vrata podsjećaju na šupljine u
stjenovitim naslagama - na tim mjestima je pritisak
zgrade na tlo slabiji. Ako su neka vrata na ovoj razini
zazidali, bi li prije toga uklonili njihov okvir? Možda?
Ali ne bi li to mjesto po osjećaju bilo drugačije od
okolnih zidova?
Damaya se već okreće i širi prste onako kako to
obično radi kad želi svoju zonu kontrole proširiti na
veću udaljenost. U talionicama za vježbanje
primijenjene orogenije u zemlji su postavljeni
markeri - mali mramorni blokovi kojima su u jednu
od ploha urezane riječi. Potrebna je vrlo istančana
kontrola ne samo da se ti blokovi nađu nego i da se
odredi što na njima piše; za nju je to osjećaj kao da
kuša knjigu, nalazi sitne razlike između tinte i
praznih dijelova stranice te pomoću njih čita tekst. A
zahvaljujući tome što je tu vježbu ponovila bezbroj
puta pod budnim okom instruktora, sad shvaća da
naučeno može primijeniti i ovdje.
“Izvodiš li orogeniju?” gorljivo pita Binof.
“Da, zato umukni ako ne želiš da te slučajno
zaledim.” Na sreću, Binof stvarno prestaje pričati,
iako hvatanje vibracija i orogenija nisu jedno te isto i
nema opasnosti da će itko biti zaleđen. Damaya je
samo zahvalna za tišinu.
Sad opipava zidove zgrade. U usporedbi s
utješnom čvrstoćom stijene oni su samo sjena te sile,
ali uz malo suptilnosti može im pratiti obrise. A ondje
i ondje i ondje duž unutarnjih zidova zgrade, onih koji
okružuju skrivenu odaju, može osjetiti gdje su
zidovi... prekinuti. Damaya udiše i otvara oči.
“I?” Binof praktički slini.
Damaya se okreče i neko vrijeme hoda uza zid.
Kad dođe do prave točke i zaustavi se, vrata su ondje.
Otvaranje vrata u korištenim krilima je riskantno;
ovo je vjerojatno nečiji ured. Hodnik je tih, pust, ali
Damaya ispod nekih vrata vidi svjetlo, što znači da je
najmanje nekoliko ljudi još uvijek na poslu. Prvo
kuca. Nema odgovora, pa duboko udiše i stišće
kvaku. Vrata su zaključana.
“Čekaj”, kaže Binof, kopajući si po džepovima.
Trenutak kasnije pokazuje nešto što izgleda kao alat
kojim se Damaya jednom poslužila da iščeprka
komadiće ljuske iz kurginih oraščića koje je njezina
obitelj uzgajala na farmi. “Čitala sam kako se ovo
radi. Nadam se da je brava jednostavna.” Počinje
čačkati po bravi tim alatom s izrazom koncentracije
na licu.
Damaya neko vrijeme čeka. Stoji ležerno
naslonjena na zid, ali osluškuje i ušima i
podrhtajnicama da ne bi propustila vibraciju koraka
ili glasova koji se bliže - ili još gore, ono zujanje koje
najavljuje dolazak Čuvara. Ali ponoć je već prošla,
vjerojatno se već i najrevniji radnici spremaju na
spavanje u svojim uredima ili su otišli kući, tako da
nitko ne ometa mučno dugo razdoblje u kojem Binof
pokušava shvatiti kako taj predmet funkcionira.
“Dosta je bilo”, kaže Damaya nakon što je već
prošla čitava vječnost- Ako netko sad naiđe i uhvati
ih ovdje, Damaya neće moći ponuditi uvjerljivu
izliku. “Vrati se opet sutra i pokušat ćemo ponovo...”
“Ne mogu”, odvraća Binof. Znoji se i ruke joj se
tresu, što nimalo ne pomaže. “Uspjela sam večeras
pobjeći dadiljama, ali to mi neće opet upaliti.
Maloprije mi je skoro uspjelo. Daj mi još minutu.”
I tako Damaya nastavlja čekati, sa sve većom
nervozom, i naposljetku čuje škljocaj i Binofin
iznenađeni uzdah. “Je li to bilo to? Mislim da je to
bilo to!” Stišće kvaku i vrata se otvaraju. “Tako mi
plamenog Zemljinog prdeža, upalilo je!”
S one strane vrata se doista nalazi nečiji ured: tu
su radni stol i dvije stolice visokog naslona, a zidovi
su obrubljeni policama za knjige. Stol je veći od
tipičnog radnog stola, stolice su finije izrade; ovdje
radi netko važan. Damayi je nakon tolikih mjeseci u
kojima je viđala isključivo napuštene urede u starim
krilima bizarno vidjeti ured koji je očito još u uporabi.
Nema prašine, fenjeri gore, premda je stijenj pri
kraju. Stvarno Čudno.
Binof se ogledava i mršti; u uredu nema ni traga
drugim vratima. Damaya prolazi pokraj nje na putu
prema nečemu što izgleda kao ormar. Otvara ga:
metle i krpe za podove, i rezervna crna uniforma
obješena na šipku.
“To je to?” Binof glasno psuje.
 “Ne.” Damayine podrhtajnice hvataju da je širina
ureda od vrata do suprotnog zida kraća od širine
zgrade. Ormar nije dovoljno dubok da objasni taj
raskorak.
Bojažljivo pruža ruku iza metle i gura zid. Ništa;
čvrsta cigla. Tja, bar je pokušala.
“Aha, tako znači.” Binof se ugurava u prostor
pokraj nje. Opipava stjenke ormara i odmiče rezervnu
uniformu u stranu. “Ove stare zgrade uvijek imaju
skrivena vrata, koja vode u spremišta sa zalihama
ili...”
“U Uporištu nema nikakvih zaliha.” Damaya to još
nije ni izgovorila a već zbunjeno trepće, jer o tome
nikad prije nije razmišljala. Kako će se snaći ako
započne peto doba? Nešto joj govori da stanovnici
Yumenesa neće biti spremni dijeliti svoju hranu s
gomilom orogena.
“Aha. Da.” Binof radi grimasu. “Gle, bili mi u
Uporištu ili ne, ipak je ovo Yumenes. Uvijek se
nešto...”
Tu zastaje kao ukopana i širi oči kad joj prsti
zapnu za rasklimanu opeku. Nasmiješeno gurka
jedan kraj opeke u zid sve dok drugi kraj opeke ne
izviri van; sad je može izvući. Ispod je zasun, koja
izgleda kao da je izrađen od kovanog željeza.
"... Uvijek se nešto zbiva ispod površine”, šapće
Binof.
Damaya se približi, zainteresirana. “Povuci ga.”
“Sad si znatiželjna?” Ali Binof ipak stavlja ruku
na zasun i vuče.
 Otvara se cijela poleđina ormara, otkrivajući otvor
obrubljen istom opekom. Uski tunel gotovo odmah
ima zavoj koji vodi izvan vidokruga, u tminu.
Damaya i Binof zure u tunel. Nijedna ne radi prvi
korak.
“Što je unutra?” šapće Damaya.
Binof liže usne, zagledana u zasjenjeni tunel.
“Nisam sigurna.”
“Ne seri.” Damaya osjeća neko posramljeno
uzbuđenje kad se ovako izražava, kao da je i sama
odrasla i prstenovana. “Došla si ovamo jer si se
nadala da ćeš nešto naći.”
“Ajmo prvo vidjeti...” Binof se pokušava progurati
mimo nje, ali Damaya je hvata za nadlakticu. Binof
se trza, nadlaktica joj se napreže pod Damayinom
rukom; spušta ljutit pogled na nju, kao da je
uvrijeđena. Damayu nije briga.
“Ne. Reci mi što tražiš ili ću zatvoriti ova vrata iza
tebe i pokrenuti potres koji će srušiti zid pa nećeš
moći pobjeći. A onda ću te tužiti Čuvarima.” Ništa na
Ocu Zemlji ne bi bilo gluplje nego da se nedopušteno
posluži orogenijom pod nosom Čuvarima i onda im to
još ode priznati. Ali Binof to ne zna.
“Rekla sam ti, za ovo smiju znati jedino Poglavari!”
Binof joj se pokušava oteti iz stiska.
“Ti si Poglavarka; promijeni to pravilo. Nije li to
nešto što se od vas i očekuje?”
Binof trepće i zuri u nju. Jedan dugi trenutak
šuti. Zatim uzdiše, trlja oči, a njezina mršava
nadlaktica se opušta. “Dobro. U redu.” Duboko
udiše. “U središtu Uporišta se nalazi nešto, nekakav
artefakt.”
“Kakav artefakt?”
“Nisam sigurna. Stvarno nisam!” Binof užurbano
diže ruke i usput otresa Damayinu ruku, ali Damaya
je više ni ne pokušava zadržati. “Znam samo da je...
iz povijesti nešto izostavljeno. Tu ima neka rupa,
praznina.”
“Molim?”
“Iz povijesti.” Binof ljutito gleda Damayu, kao da
bi joj ta riječ nešto trebala značiti. “Znaš već, stvari
koje te tutori podučavaju? O tome kako je nastao
Yumenes?”
Damaya odmahuje glavom. Osim jedne
poluzapamćene rečenice iz čuvališta, o tome da je
Yumenes bio prvi grad u Starom sanzejskom carstvu,
ne sjeća se da je ikad čula išta o njegovu osnutku.
Možda Poglavari dobivaju kvalitetniju izobrazbu.
Binof koluta očima, ali ipak objašnjava. “To je bilo
za vrijeme jednog petog doba. Osnutku carstva je
prethodilo Doba lutanja, ono kad se sjever naglo
pomaknuo pa su usjevi propali jer ih ptice i kukci
nisu mogli naći. Nakon toga su u većini regija vlast
preuzele vojne vođe - u ono vrijeme je to bio redovan
slijed događaja nakon završetka petog doba. Tadašnji
ljudi su znanje crpili samo iz kamene predaje, glasina
i praznovjernih običaja. Ova regija je upravo zbog
glasina jako dugo ostala nenastanjena.” Binof
pokazuje prstom podno njihovih nogu. “Yumenes je
imao savršen položaj za grad: ugodna klima,
smješten usred tektonske ploče, pristup vodi, ali
daleko od oceana, sve redom. Ali ljudi su čitavu
vječnost zazirali od ovog mjesta jer se ovdje nešto
nalazilo.”
Damaya nikad nije čula ništa slično. “Što?”
Binof izgleda iznervirano. “Pa to i pokušavam
otkriti! To je ono čega nema. Nakon Doba lutanja
počinje carska povijest. Nedugo nakon toga se
dogodilo Doba ludila, a ratna vođa Verishe - carica
Verishe, prva carica - je u to vrijeme osnovala
Sanzeju. Osnovala je Carstvo ovdje, na zemlji od koje
su svi strahovali i izgradila je grad oko te stvari od
koje su svi zazirali. To je u biti sačuvalo Yumenes u
tim prvim godinama. A kasnije, kad je Carstvo već
ojačalo, negdje između Zubatog doba i Doba
nedisanja, na ovom je mjestu izgrađeno Uporište.
Namjerno. Iznad te stvari od koje su svi zazirali.”
“Ali što...” Damayin glas zamire jer konačno
shvaća. “U povijesnim knjigama ne piše što ih je to
tako plašilo.”
“Baš tako. A ja mislim da se to nalazi ondje.” Binof
pokazuje prstom u otvorena vrata.
Damaya se mršti. “Zašto za to smiju znati jedino
Poglavari?”
“Ne znam. Zato sam ovdje. Onda, ideš li sa mnom
ili ne?”
Umjesto odgovora, Damaya kreće mimo Binof
prema hodniku obzidanom opekom. Binof psuje i
hita za njom, pa na kraju u hodnik ulaze zajedno.
Tunel se otvara u golemi mračni prostor. Damaya
se zaustavlja čim osjeti slobodan zrak i širinu oko
sebe; mračno je kao u rogu, ali ipak osjeća obrise tla
pred njima. Hvata Binof, koja odlučno baulja dalje
unatoč tmini - zbilja je blesava - i kaže: “Čekaj. Tlo
ispred nas je zbijeno.” Šapuće, prirodna reakcija na
mrak. Glas joj odjekuje; jeka se vraća sa
zakašnjenjem. Prostor je stvarno velik.
“Zbijeno... molim?”
“Zbijeno je.” Damaya pokušava objasniti, ali
ugašenima je uvijek teško dočarati što misli. Drugi
orogen bi jednostavno znao. “Kao... kao da je ovdje
stajalo nešto zbilja teško.” Nešto poput planine.
“Stjenovite naslage su deformirane i... tu je ijedna
depresija. Velika rupa. Upast ćeš u nju.”
“Jebem ti hrđu”, gunđa Binof. Damaya se jedva
uspijeva suzdržati od lecanja, iako od nekih svojih
vulgarnijih kolega čuje i gore stvari kad u blizini
nema instruktora. “Treba nam svjetlo.”
Na tlu ispred njih pale se svjetla, jedno po jedno.
Čuje se slabašni zvuk škljocanja - i on ima jeku - koji
prati aktivaciju pojedinih svjetala. Svjetla
raspoređena u dva istovjetna reda blizu njihovih
nogu su mala, okrugla i bijela. S obje strane staze
osvijetljene tim svjetlima prostiru se mnogo veća
svjetla pravokutnog oblika i svijetložute boje. Te žute
ploče nastavljaju se paliti pravilnim redoslijedom,
šireći se i polako formirajući golemi heksagon te
postupno rasvjetljujući prostor u kojem njih dvije
stoje: to je ogromni atrij sa šest zidova, natkriven
krovom Središnjice visoko iznad njih. Svod je tako
daleko da jedva razabiru gredu iz koje se zrakasto
šire svodni nosači. Zidovi su neukrašeni, izrađeni iz
istog običnog kamena kao i ostatak Središnjice, ali
veći dio poda u odaji pokriva asfalt ili nešto vrlo slično
- površina je jednolična, slična kamenu, ali nije
kamen, pomalo hrapava i izdržljiva.
U sredini se doista nalazi nekakva depresija. To je
zapravo preblag izraz: riječ je o golemoj jami koja se
prema dnu postupno sužava. Zidne plohe su ravne,
urednih i preciznih rubova - ima ih šest i rezane su
precizno poput dijamanata. “Zli Zemljo”, šapuće
Damaya dok polako prati stazu do mjesta gdje žuta
svjetla obrubljuju obrise jame.
“Da”, kaže Binof, s jednakom strahopoštovanjem
u glasu.
Jama je strma, i tako duboka da bi u nju stala
višekatna zgrada. Da Damaya padne u nju,
otkotrljala bi se niz njezine kosine i na dnu -
vjerojatno polomila sve kosti u tijelu. Ali kopka je
oblik jame, jer je fasetiran i na samom dnu se sužava
do šiljka. Nitko ne kopa jamu takvog oblika. Zašto bi?
Iz nje bi bilo gotovo nemoguće izaći, sve i da. postoje
ljestve za takvu visinu.
Doduše, ova jama ni nije iskopana. To Damaya
jasno hvata: neki monstruozno težak objekt probio je
zemlju na ovom mjestu i tu ostao nasađen dovoljno
dugo da su stijene i tlo ispod njega očvrsnuli u ove
glatke, uredne plohe. Zatim su taj objekt, što god on
bio, izvukli van, glatko kao žemlju iz kalupa, a u tlu
je ostao samo njegov obris.
Ali čekaj malo; zidovi jame nisu potpuno glatki.
Damaya se spušta u čučanj da bolje vidi. Binof
pokraj nje samo zuri.
 Eno: duž svih glatkih kosina vide se tanane, jedva
vidljive oštrice. Jesu li to igle? Izbijaju kroz tanke
pukotine u glatkim zidovima, oštre i nasumične,
poput korijenja biljaka. Igle su izrađene od željeza;
Damaya njuši hrđu u zraku. Ispravlja svoju
maloprijašnju procjenu: da upadne u ovu jamu, te
bije igle rasjekle debelo prije treskanja o dno.
“Ovo nisam očekivala”, šapuće Binof. Glas joj je
prigušen, možda iz poštovanja, možda od straha.
“Štošta jesam, ali... ovo ne.”
“Što je to?” pita Damaya. “Čemu služi?”
Binof polako odmahuje glavom. “To bi trebalo
biti...”
“Skriveno”, kaže glas iza njih, a one obje
poskakuju na mjestu i uzbunjeno se okreću. Damaya
stoji bliže rubu jame pa kad posrne slijedi jedan
užasavajući, vrtoglavi trenutak u kojem je apsolutno
sigurna da će upasti u nju. Čak se opušta i ni ne
pokušava se nagnuti naprijed ili prerasporediti
težinu ili išta drugo što bi poduzela kad bi vjerovala
da ima šansu izbjeći pad. Cijelo joj je tijelo teško, a
jama iza nje zijeva u svoj svojoj neizbježnosti.
Tek kad je Binof zgrabi za ruku i povuče prema
sebi, Damaya odjednom shvaća da je bila još dobrih
pola metra-metar udaljena od' ruba. Upala bi u jamu
jedino da joj se prepustila. To je toliko bizarno da
umalo zaboravlja razlog zbog kojeg je skoro
nastradala, ali onda vidi da im se stazom primiče
Čuvarica.
Žena je visoka i široka, brončane puti. Ima lijepo
lice koje izgleda kao da je isklesano i pepelnu kosu
ošišanu u jež frizuru. Damayi izgleda starija od
Schaffe, iako ne može biti sigurna: koža joj je glatka,
oko očiju boje meda nema one mreže borića.
Jednostavno joj svojom prisutnošću ostavlja dojam...
veće težine. I ona se smiješi s istom mješavinom
pomirljivosti i prijetnje kao i svi ostali Čuvari koje je
Damaya dosad srela.
Damaya misli, ako me ne smatra opasnom,
nemam se čega bojati.
Ali tu se odmah nameće ovo pitanje: je li orogenka
koja ide kamo zna da ne smije ići opasna? Damaya
liže usne i trudi se prikriti svoj strah.
Binof se uopće ne trudi. Pogled joj leti između
Damaye, žene, jame i vrata. Damaya joj želi reći da ni
ne pokušava to na što pomišlja - vjerojatno razmatra
bi li se dala u trk. Ne dok je Čuvarica ovdje. Ali Binof
nije orogenka; možda je to zaštiti čak i ako napravi
neku glupost.
“Damaya”, kaže žena, koju Damaya nikad prije
nije srela. “Schaffa će biti razočaran.”
“Ona je sa mnom”, izvaljuje Binof prije nego što
Damaya stiže odgovoriti. Damaya je iznenađeno
gleda, ali Binof već nastavlja. Sad kad je uzela zalet,
čini se da je ništa neće zaustaviti. “Ja sam je ovamo
dovela. Zapovjedila sam joj da dođe. Ona čak nije
znala za ova vrata i ovo... mjesto... dok joj ja nisam
rekla.”
Damaya želi reći da to nije istina, jer je nagađala
da ovo mjesto postoji. Samo ga nije znala naći. Ali
Čuvarica radoznalo motri Binof, što je dobar znak, jer
još nikome nije slomila ruke.
 “A tko si ti?” Čuvarica se smiješi. “Nisi orogenka,
koliko vidim, unatoč uniformi.”
Binof na to malo poskoči. Čini se da je zaboravila
da glumi zalutalo malo zrnce. “Oh. Ovaj.” Ispravlja
leđa i podiže glavu. “Ja sam Binof Poglavarka
Yumenes. Ispričavam se na smetnji, Čuvarice; tražila
sam odgovor na jedno pitanje.”
Damaya shvaća da Binof sad govori drugačije:
riječi joj ravnomjerno slijede jedna drugu, glas je
postojan, a držanje ne toliko arogantno koliko
ozbiljno. Kao da sudbina svijeta ovisi o tome hoće li
ona naći odgovor na svoje pitanje. Kao da nije samo
neka razmažena cura iz moćne obitelji koja je iz hira
odlučila napraviti nešto nevjerojatno glupo.
Čuvarica se zaustavlja, nakrivljuje glavu i trepće,
a njezin osmijeh na trenutak nestaje. “Poglavarka
Yumenes?” Onda je opet ozarena. “Baš lijepo! Tako
mlada, a već nosi ime komune. Dobro nam došli,
Binof Poglavarko. Trebali ste se samo najaviti i mi
bismo vam pokazali sve što vas zanima.”
Binof se skoro neprimjetno leca zbog tog
prijekora. “Bojim se da sam htjela sve sama vidjeti.
Možda nisam mudro postupila - ali moji roditelji su
dosad sigurno već shvatili da sam ovdje, pa vas
molim da se slobodno obratite njima.”
Pametan potez, iznenađeno shvaća Damaya, koja
dosad nije Binof smatrala naročito pametnom. Dobro
da je spomenula da drugi ljudi znaju gdje je.
“To i namjeravam”, odvraća Čuvarica i zatim se
smiješi Damayi, kojoj se želudac smjesta grči od
muke. “Namjeravam razgovarati i s tvojim Čuvarem,
a onda ćemo svi razgovarati zajedno. Neće li to biti
divno? Da. Izvolite.” Korača u stranu i uz mali naklon
im domahuje da krenu ispred nje. Premda ta kretnja
izgleda vrlo uljudno, obje znaju da nemaju izbora.
Čuvarica ih vodi van iz odaje. Kad ponovo
zakorače u tunel od opeke, svjetla iza njih se gase.
Nakon zatvaranja vrata, zaključavanja ureda i
dolaska u Čuvarsko krilo, žena dodiruje Damayino
rame da je zaustavi. Binof nastavlja hodati još korak
ili dva i tek tada staje, zbunjeno ih gledajući.
Čuvarica kaže Damayi: “Pričekaj me ovdje, molim te.”
Nakon toga odlazi do Binof.
Binof gleda Damayu i možda joj pokušava nešto
poručiti očima. Damaya okreće glavu u stranu,
odbijajući poruku dok Čuvarica odvodi Binof dalje
niz hodnik i iza jednih zatvorenih vrata. Već joj je
natovarila dovoljno problema.
Damaya čeka, naravno. Nije glupa. Stoji pred
vratima koja vode u - neki prostor u kojem vlada
živost; unatoč kasnom satu, svako malo izađe neki
Čuvar i pogleda je. Ona im ne uzvraća pogled. To je
očito poželjna reakcija, jer nastavljaju dalje i ne
obraćaju joj se.
Nekoliko trenutaka kasnije, Čuvarica koja ih je
uhvatila u odaji s jamom se vraća, blago joj polaže
ruku na rame i usmjerava je kroz ta vrata. “Sad ćemo
ti i ja malo porazgovarati, može? Poslala sam Schaffi
poruku da dođe; srećom je trenutno u gradu, a ne na
obilasku terena kao obično. Ali dok se on ne pojavi...”
S druge strane vrata je lijepo uređena prostorija.
Pod je prekriven tepisima, posvuda su razmješteni
mali stolići. Neki su zauzeti, neki ne, a između njih
se kreću ljudi u crnim i tamnocrvenim uniformama.
Šačica ljudi uopće nije u uniformi, nego u civilnoj
odjeći. Damaya sve to fascinirano upija dok joj
Čuvarica ne položi ruku na tjeme i ne skrene joj
pogled blagom, ali neumoljivom kretnjom.
Nakon toga vodi Damayu u mali privatni ured u
dnu te prostorije.' Na radnom stolu nema ničega, a
ured ostavlja dojam napuštenosti. Sa svake strane
stola stoji po jedan stolac, a Damaya sjeda na onaj
koji je namijenjen gostima.
“Žao mi je”, kaže ona dok Čuvarica sjeda za radni
stol. “N-nisam razmišljala.”
Čuvarica odmahuje glavom kao da to nije bitno.
“Jesi li ijednu dotakla?”
“Molim?”
“U ležištu.” Čuvarica se još smiješi, ali svi se oni
vječito smiješe; to samo po sebi ne znači ništa.
“Vidjela si ekstrudiranu tvar na stijenkama ležišta.
Zar nisi bila znatiželjna? Jedna ti je bila nadohvat
ruci, točno pod mjestom gdje si stajala.”
Ležište? Aha, i oni komadi željeza koji su virili iz
zidova. “Ne, nisam nijednu dotakla.” Ležište za što?
Čuvarica se naginje naprijed i njezin osmijeh
nestaje. Ne nestaje postupno, ne zamjenjuje ga
mrštenje. Njezino lice jednostavno gubi svu
izražajnost. “Je li te dozivao? Jesi li mu odgovorila?”
Nešto nije u redu. Damaya to osjeća naglo,
instinktivno i od te spoznaje joj riječi u ustima
presušuju. Čuvarica čak i zvuči drugačije - glas joj je
dublji, tiši, gotovo prigušen, kao da govori nešto što
ne želi da drugi čuju.
“Što ti je rekao?” Čuvarica pruža ruku prema njoj
i iako joj Damaya smjesta poslušno da je svoju ruku,
čini to protiv svoje volje. Ali čini, jer Čuvare mora
slušati. Žena uzima Damayinu ruku u svoju i okreće
joj dlan prema gore, gladeći palcem onaj dugi nabor.
Crtu života. “Meni možeš reći.”
Damaya odmahuje glavom. Potpuno je zbunjena.
“Na koga misliš?”
“Ljut je.” Ženin glas se još više produbljuje,
postaje monoton, a Damaya shvaća da nju više ni nije
briga hoće li je netko čuti. Čuvarica govori drugačije
jer to nije njezin glas. “Ljut je i... prestrašen. Čujem
oboje kako se nakuplja i raste - i ljutnju i strah.
Priprema se, za trenutak povratka.”
Čini se kao... kao da je u Čuvarici netko drugi i
sad taj netko govori, služeći se njezinim licem i
glasom i svime. Ali dok žena priča, njezina ruka
počinje stezati Damayinu. Njezin palac, koji počiva
baš na onim kostima koje je Schaffa slomio prije
godinu i pol dana, počinje joj se utiskivati u kožu.
Damayu hvata slabost i neki dio nje misli: Ne želim
opet biti ozlijeđena.
“Reći ću ti sve što te zanima”, nudi ona, ali
Čuvarica i dalje pojačava pritisak. Kao da je ni ne
čuje.
“Prošli put je učinio što je morao.” Pritisak.
Stezanje. Za razliku od Schaffe, ova Čuvarica ima
duge nokte; nokat palca počinje se zarivati u
Damayinu kožu. “Prodro je kroz stijenke i okaljao
njihovu besprijekornu kreaciju, iskoristio ih je da oni
ne iskoriste njega. I kad se mistična veza uspostavila,
izmijenio je one koji su željeli njime zagospodariti.
Okovao ih je, sudbinu za sudbinu.”
“Nemoj, molim te”, šapuće Damaya. Dlan joj
krvari. U gotovo istom trenutku čuje se kucanje na
vratima. Žena ignorira oboje.
“Učinio ih je dijelom sebe.”
“Ne razumijem”, kaže Damaya. Boli je. Boli je.
Trese se i čeka da joj kosti puknu.
“Nadao se zajedništvu. Kompromisu. Ali bitka je
samo... eskalirala.”
“Ne razumijem! Ne shvaćam što govoriš!” Ovo je
pogrešno. Damaya diže glas na Čuvaricu. Zna da ne
bi smjela, ali ovo nije u redu. Schaffa joj je obećao da
je nikad neće ozlijediti bez opravdanog razloga. Tog
se načela pridržavaju svi Čuvari; Damaya se uvjerila
u to gledajući njihove interakcije s drugim zrncima i
prstenovanim orogenima. Život u Uporištu ima svoj
red, a ova žena ga remeti. “Pusti me! Učinit ču sve što
želiš, samo me pusti!”
Vrata se otvaraju i u ured klizi Schaffa. Damayi
zastaje dah, ali on ne gleda u nju. Pogled mu je
prikovan za Čuvaricu koja drži Damayinu ruku. Ne
smiješi se dok zauzima položaj iza nje. “Timay.
Kontroliraj se.”
Timay nije doma, misli Damaya.
“Sad progovara samo da upozori”, nastavlja ona
jednolično. “Sljedeći put neće biti kompromisa...”
 Schaffa tiho uzdiše i zabija prste u stražnji dio
Timayine lubanje.
Iz Damayine točke gledišta nije odmah jasno što
je učinio. Ona vidi samo iznenadnu kretnju, oštru i
nasilnu, nakon koje Timayina glava s trzajem leti
naprijed. Timay ispušta grub i guturalan zvuk koji
zvuči gotovo vulgarno i iskolačuje oči. Schaffino lice
je bezizražajno dok čini neki pokret od kojeg mu
iskaču mišići podlaktice. Sad niz Timayin vrat
vijugaju prvi potočići krvi, počinju joj natapati tuniku
i kapati u krilo. Ruka koju je držala na Damayinoj se
odjednom opušta, a lice joj omlohavljuje.
To je također trenutak u kojem Damaya počinje
vrištati. Vrišti i dok Schaffa opet zavrće rukom, a
nosnice mu podrhtavaju od napora da dovrši to što
već radi. Po zvuku je neporecivo da pritom drobi kosti
i trga tetive. Potom Schaffa diže ruku. Između palca i
kažiprsta drži nešto maleno i nejasno - ne vidi se od
krvi. Timay se ruši na stol i Damaya sad vidi njezin
razrovani zatiljak.
“Budi tiho, malena”, blago kaže Schaffa i Damaya
više ne pušta ni glasa od sebe.
Ulazi drugi Čuvar, gleda prvo Timay pa onda
Schaffu i uzdiše. “Šteta.”
“Stvarno šteta.” Schaffa pruža onu krvavu stvar
tom čovjeku, koji je oprezno prima u svoje spojene
dlanove. “Odnesite i ovo.” Trza glavom prema
Timayinom truplu.
“Da.” Muškarac odlazi, odnoseći stvar koju je
Schaffa izvadio iz Timayine glave, a u ured ulaze dva
nova Čuvara. Oni uzdišu kao i onaj prvi i podižu
njezino truplo sa stolca. Dok je vuku van, jedan
zastajkuje da rupčićem pobriše kapi krvi sa stola na
koji se Timay srušila. Sve se to odvija vrlo učinkovito.
Schaffa sjeda na Timayino mjesto i Damaya grčevito
diže pogled prema njemu, ali samo zato što mora.
Nekoliko trenutaka šutke motre jedno drugo.
“Da vidim”, nježno kaže Schaffa i ona mu pruža
svoju ruku, koja nekim čudom ne drhti.
Prihvaća je svojom lijevom rukom - to je ona koja
je još čista jer nije njome iščupao Timayino moždano
deblo. On joj okreće ruku i pažljivo proučava njezin
dlan, radeći grimasu kad vidi krvavi polumjesec na
mjestu gdje joj je Timayin nokat probio kožu. Jedna
kaplja Damayine krvi kotrlja se s ruba dlana i pada
na stol točno na mjesto gdje je trenutak ranije još bila
Timayina krv. “Dobro je. Bojao sam se da će te gore
ozlijediti.”
“Št...” počinje Damaya. Više od toga nije u stanju
izustiti.
Schaffa se smiješi, ali ovaj put mu je osmijeh
prožet patnjom. “To je nešto što nisi trebala vidjeti.”
“Sto.” Za ovo joj je trebala snaga deset prstenova.
Schaffa malo razmišlja i onda kaže: “Već si
svjesna da smo mi... Čuvari... drugačiji.” Smiješi se,
kao da je podsjeća koliko su drugačiji. Svi se Čuvari
puno smiješe.
Ona nijemo kima.
“Ima jedan... zahvat.” Na trenutak joj pušta ruku
i dodiruje si zatiljak, skriven zavjesom duge crne
kose. “On se primjenjuje da postanemo ovakvi. Nešto
nam usađuju. Ponekad'to pođe po zlu i onda treba
ukloniti usadak, kao što si vidjela.” Sliježe ramenima.
Desna ruka mu je još krvava. “Veze koje Čuvar ima
sa orogenima za koje je zadužen mogu pomoći i
spriječiti najgori ishod, ali Timay je dopustila da
njezine veze oslabe. Glupo.”
Ledena staja u Sjevernom Sredoširju; trenutak
prividne naklonosti; dva prsta pritisnuta na Damayin
zatiljak. Dužnost prije svega, rekao je tom prilikom.
Nešto da se bolje osjećam.
Damaya liže usne. “O-ona je. Govorila stvari.
Besmislene stvari.”
“Uhvatio sam ponešto što ti je rekla.”
“Nije bila. Ona.” Sad Damaya govori besmislice.
“Nije više bila svoja. Hoću reći, bila je netko drugi.
Govorila je kao daje... ondje netko drugi.” U njezinoj
glavi. U njezinim ustima, kroz koje je govorio. “Stalno
je spominjala nekakvo ležište. I da je ‘on’ ljut.”
Schaffa nakrivljuje glavu. “Otac Zemlja, naravno.
To je česta zabluda.”
Damaya trepće. Što? On je ljut. Što?
“I imaš pravo; Timay više nije bila svoja. Žao mi je
što te ozlijedila. Žao mi je što si to morala vidjeti. Tako
mi je žao, malena.” I glas mu je ispunjen tako
iskrenim žaljenjem, lice tako puno suosjećanja, da
Damaya čini nešto što nije učinila još od jedne
hladne, mračne noći u staji u Sjevernom Sredoširju:
počinje plakati.
Trenutak kasnije Schaffa ustaje, obilazi stol,
podiže je sa stolca i sjeda na nj te je zatim pušta da
mu se sklupča u krilu da može plakati na njegovu
ramenu. Život u Uporištu ima svoj red, razumiješ, i
evo što to znači: ako ih nitko ne naljuti, Čuvari su
nešto najbliže sigurnosti što će roge ikad imati. I zato
Damaya plače dugo - ne samo zbog svega što je
vidjela večeras. Plače jer je bila neopisivo usamljena,
a Schaffa.... da. Schaffa je voli, na svoj nježan i
zastrašujući način.
Damaya ne mari za krvavi otisak njegove desnice
na svom lijevom boku ili za težinu njegovih prstiju -
prstiju koji su tako snažni da mogu ubiti - na svom
zatiljku. U široj perspektivi takve stvari su
irelevantne.
Ali nakon što je oluja suza posustala, Schaffa joj
gladi leđa čistom rukom. “Kako se osjećaš, Damaya?”
Ona ne diže glavu s njegova ramena. Njegov miris
je mješavina znoja, štavljene kože i željeza, i to su
stvari koje će Damaya zauvijek povezivati s utjehom
i strahom. “U redu sam.”
“Dobro. Molio bih te da učiniš nešto za mene.”
“Što?”
On je nježno stisne, kao da je ohrabruje. “Odvest
ću te niz hodnik do jedne od talionica i tamo ćeš izaći
na test za prvi prsten. Molim te da ga prođeš, za
mene.”
Damaya namršteno trepće i podiže glavu. On joj
se nježno smiješi. Zbog tog osmijeha njoj je intuitivno
jasno da to neće biti samo test njezine orogenije. Na
kraju krajeva, većini roga test se najavljuje unaprijed
da imaju vremena za vježbu i pripremu. Damaya
mora izaći na test sad, bez najave, jer joj je to jedina
šansa. Pokazala je da je neposlušna. Nepouzdana.
Zato Damaya mora pokazati i da je korisna. A ako to
ne može...
“Važno mi je da preživiš, Damaya.” Schaffa
naslanja svoje čelo na njezino. “Suosjećajna moja
malena. U mom životu je već previše smrti. Molim te;
položi ovaj test meni za ljubav.”
Damaya ima toliko pitanja. Što je Timay htjela
reći; što će se dogoditi Binof; koja je svrha onog
ležišta i zašto je bilo skriveno; što se prošle godine
dogodilo Praski. Zašto joj Schaffa uopće da je ovu
šansu. Ali život u Uporištu ima svoj red, a njoj u tom
redu nije dano da propituje volju ijednog Čuvara.
Ali...
Ali...
Ali. Okreće glavu i gleda u onu jednu kaplju
vlastite krvi na stolu.
Ovo nije u redu.
“Damaya?”
Nije u redu, ovo što joj rade. Ovo što Uporište radi
svima unutar svojih zidina. Ovo na što je on tjera jer
želi da preživi.
“Hoćeš li to učiniti? Meni za ljubav?”
Još ga voli. Ni to nije u redu.
“Ako položim test.” Damaya zatvara oči. Ne može
ga gledati dok mu to govori, jer će on pročitati ovo nije
u redu u njezinim očima. “Izabrala sam... izabrala
sam ime koje želim imati kao roga.”
On je ne kori zbog pogrdne riječi. “A je li?” Zvuči
zadovoljno. “Koje?”
Ona liže usne. “Sijenit.”
 Schaffa se udobnije smješta na stolcu i zvuči
zamišljeno. “Sviđa mi se.”
“Stvarno?”
“Naravno. Pa ti si ga izabrala, zar ne?” Smije se,
ali na dobar način: S njom, ne njoj. “Sijenit se formira
na rubu tektonske ploče. Ne gubi svojstva pod
utjecajem topline i tlaka, nego od njih postaje jači.”
Ipak \c razumije. Damaya grize usnu i osjeća
navalu novih suza. Nije u redu što ga voli, ali mnoge
stvari na ovom svijetu nisu u redu. Zato suspreže
suze i donosi odluku. Plakanje je slabost. Damaya je
plakala. Sijenit će biti jača.
“Hoću”, kaže Sijenit, tiho. “Položit ču test tebi za
ljubav, Schaffa. Obećavam.”
“Dobra moja djevojčica”, kaže Schaffa i
nasmiješeno je privija k sebi.

***

[nečitko] one koji su odveć željeli prigrliti

zemlju. Oni ne gospodare sobom; ne smije
im se dopustiti da gospodare drugima.
Ploča druga, “Nepotpuna istina”, stih deveti
 18

otkrivaš čudesa u dubinama

YKKA VAS VODI U KUĆU IZ KOJE SU ONA I NJEZINA PRATNJA

RANIJE IZAŠLI. Unutra gotovo da i nema namještaja, a
zidovi su goli. Podovi i zidovi su izgrebeni, u zraku se
osjeća miris hrane i ustajali vonj tijela; ovdje je
donedavno netko stvarno stanovao. Možda čak do
samog početka petog doba. Ali sad je ta kuća samo
prazna ljuštura kroz koju hitate do podrumskih
vrata. U dnu stuba vas dočekuje velika, prazna
prostorija koju osvjetljuju drvene baklje premazane
smolom.
To je ujedno i prva točka u kojoj ti počinje svitati
da ovo nije samo bizarna zajednica ljudi i neljudi:
zidovi podruma su izgrađeni od čistog granita. Nitko
ne lomi granit da bi od njega gradio podrume, a osim
toga... nisi čak sigurna ni da je ovo odnekud
iskopano. Svi se zaustavljaju dok ti prilaziš jednom
od zidova da ga dotakneš. Zatvaraš oči i posežeš. Da,
ovo ti je poznat osjećaj. Neki je roga oblikovao ovaj
savršeno glatki zid, služeći se svojom voljom i
nezamislivo istančanim fokusom. (Premda ne
najistančanijim koji si ikad osjetila.) Nisi nikad čula
da itko ovakve stvari radi pomoću orogenije.
Orogenija nije namijenjena gradnji.
Okrećeš se i vidiš da te Ykka motri. “Tvoje djelo?”
Ona se smiješi. “Ne. Ovaj i ostali tajni ulazi
postoje već stoljećima, nastali su davno prije mene.”
 “Ljudi u ovoj komuni tako dugo surađuju s
orogenima?” Ranije je spomenula da je komuna stara
samo pedeset godina.
Ykka se smije. “Ne, samo sam htjela reći da je ovaj
svijet tijekom petih doba prošao kroz mnogo različitih
ruku. Nisu se svi ti svjetovi prema korisnosti od
orogenije postavljali tako glupo kao naš.”
“Što se toga tiče, ni naš svijet nije glup”, odvraćaš.
“Svi savršeno dobro razumiju kako nas treba
koristiti.”
“Uuu.” Ykka radi sažalnu grimasu. “Školovala si
se u Uporištu? Oni koji to prežive uvijek zvuče kao
ti.”
Pitaš se koliko je orogena obučenih u Uporištu
ova žena dosad upoznala “Da.”
“Dobro. Sad ćeš vidjeti za što smo sve sposobni
kad imamo slobodnu volju.” Ykka zamahuje rukom
prema širokom otvoru u zidu otprilike metar iza nje,
koji zbog ranije fascinacije konstrukcijom podruma
nisi ni primijetila. Iz otvora u podrumu struji lagani
propuh. Na samom otvoru se mota troje ljudi, čija lica
dok te gledaju pokrivaju raspon od neprijateljstva,
opreza i blage ironije. Ne nose nikakvo oružje - sve
naoružanje je naslonjeno na obližnji zid - i ne
razmeću se, ali shvaćaš da su to oni stražari
komunalnih vrata koje ste očekivali u ovoj komuni
bez vrata. Tu su, u ovom podrumu.
Plavokosa žena tiho razgovara s jednim od njih;
sad je još upadljivije koliko je sitna. Dobrih je
tridesetak centimetara niža i vjerojatno pedeset
kilograma lakša od najmanjeg stražara. Preci bi joj
stvarno napravili uslugu da su spavali s jednim ili
više Sanzejaca. Bilo kako bilo, vi nastavljate dalje, a
stražari ostaju iza vas. Dvoje sjedaju na obližnje
stolce dok se treći penje stepenicama, vjerojatno se
vraćajući na stražarski položaj u praznoj zgradi iznad
vas.
Za tebe je ovo potpuna promjena paradigme:
ovdje ulogu zidina ima napušteno selo gore. Ova
komuna ne koristi fizičku prepreku, nego kamuflažu.
Ali što to točno kamufliraju? Slijediš Ykku u otvor
i tminu s druge strane.
“Srce ovog mjesta je tu oduvijek”; objašnjava ona
dok hodate dugim mračnim tunelom koji bi mogao
biti okno napuštenog rudnika. Tunel ima tračnice za
kola, ali tako stare i utonule u pjeskasti kamen da ih
zapravo ne vidiš. Samo osjećaš nezgodne izbočine
pod nogama. Drveni podupirači tunela djeluju staro,
a isto vrijedi i za električne zidne svjetiljke s kabelima
- izgledaju kao da su izvorno bile namijenjene
držanju drvenih baklji dok ih neki ženjer nije
prenamijenio. Svjetiljke još rade, što znači da
komuna ima funkcionalni izvor geoenergije ili
hidroenergije; već su po nečemu ispred Tirima. U
oknu je toplo, ali nigdje ne vidiš tipične grijaće cijevi.
Jednostavno je toplo i dok se spuštaš blagom
strminom postaje sve toplije.
“Već sam spomenula da na ovom području ima
rudnika. Tako su ovo i našli, davnih dana. Netko je
probio pogrešan zid i nabasao na čitav splet tunela
za koje nitko nije znao.” Nakon toga Ykka dugo ne
govori ništa. Okno se širi i vi se svi zajedno spuštate
niz metalne stube opasna izgleda. Ima ih dosta. I one
izgledaju staro, ali začudo, metal ne izgleda oštećeno
ili zahrđalo. Gladak je, sjajan i kao da je izliven iz
jednog komada. Stubište se uopće ne trese.
Tek naknadno shvaćaš da nema one crvenokose
žene-kamenojeda. Nije se spustila u okno s vama.
Čini se da Ykka to ne primjećuje, pa joj dotičeš ruku.
“Gdje je tvoja prijateljica?” Zapravo već manje-više
znaš odgovor.
“Moja... aha, ona. Teško im je kretati se poput
nas, pa se snalaze na svoje načine. Uključujući neke
koji mi nikad ne bi pali na pamet.” Kratko pogledava
u Hou, koji se spušta niz stube s tobom. On joj
uzvraća ledenim pogledom, a ona se tiho smije.
“Zanimljivo.”
U dnu stubišta je novi tunel, iako ovaj iz nekog
razloga izgleda drugačije. Ima potkovast, a ne
pravokutni presjek, a podgrađen je nekakvim
debelim stupovima od srebrnastog kamena koji se od
sredine zida lučno savijaju, podsjećajući na rebra.
Imaš osjećaj da gotovo možeš okusiti starost ovih
hodnika kroz pore u koži.
Ykka nastavlja. “U stvari, sva stijenska masa na
ovom području je prošarana tunelima i intruzijama,
rudnik na rudniku. Kako su se civilizacije
izmjenjivale, svaka je nadograđivala na onu
prethodnu.”
“Aritussid”, kaže Tonkee. “Jyamaria. Donje
otejske države.”
Za Jyamariju si čula, iz povijesne knjige koju si
koristila za poduku u čuvalištu. To je bilo ime velike
nacije, iste one koja je postavila temelje cestovnom
sustavu koji je Sanzeja kasnije usavršila. Svojedobno
je zauzimala glavninu teritorija koji je danas poznat
kao Južno Sredoširje. Prestala je postojati prije
otprilike deset petih doba. Ostala imena se vjerojatno
odnose na druge izumrle civilizacije, što je
geomeštrima vjerojatno znatno zanimljivije nego
običnim ljudima.
“Opasno”, kažeš, premda pokušavaš prikriti
nelagodu, koliko je to moguće. “Ako je ovdašnjim
stijenama tako narušena stabilnost...”
“Da, da. Premda je to rizik kod svakog rudarenja,
ne samo zbog potresa nego i zbog ljudske
nekompetencije.”
Tonkee se ne prestaje okretati oko svoje osi dok
hoda i upija sve prizore oko sebe. Zadivljujuće je da
se pritom ni sa kim ne sudara. “Onaj potres na
sjeveru je bio tako jak da je trebao razrušiti čak i ovo”,
kaže.
“U pravu si. Taj potres - mi ga zovemo Jumeneško
rascjepljenje jer se zasad nitko nije sjetio boljeg
naziva - je bio najgori potres koji je svijet vidio u dugo
vremena. Mislim da ne pretjerujem.” Ykka sliježe
ramenima i pogledava prema tebi. “A tuneli se nisu
urušili jer sam ja bila ovdje, jasno. Nisam im
dopustila da se uruše.”
Ti polako kimaš glavom. To se ni po čemu ne
razlikuje od onoga što si ti učinila za Tirimo, osim što
je Ykka sigurno pazila da zaštiti i podzemlje. Ovo
područje i inače mora biti relativno stabilno ili bi se
tuneli odavno urušili.
 Ali kažeš samo: “Ti nećeš uvijek biti tu.”
“Kad mene ne bude, to će raditi netko drugi.”
Sliježe ramenima. “Kao što sam rekla, sad nas je
ovdje mnogo.”
“Kad smo već od toga...” Tonkee se okreće na peti
i sad je cijela njezina pozornost usmjerena na Ykku.
“Ti kad se uhvatiš jedne stvari ne vidiš ništa
drugo, je li?”
“Ne baš.” Ti pak nagađaš da Tonkee istovremeno
procjenjuje podgradni sustav i sastav zidova, broji
vaše korake i tko zna što još, sve to dok govori. “Kako
to radite? Kako vabite orogene ovamo?”
“Vabimo?” Ykka vrti glavom. “Ništa tako zlokobno.
I teško je to opisati. Napravim... nešto. Kao...” Tu
prestaje govoriti.
Ti iznenada posrčeš u hodu. Na podu nema
prepreke. Samo je odjednom teško hodati ravno jer
pod kao da je dobio nevidljivu kosinu - koja vodi
prema Ykki.
Staješ i strijeljaš je pogledom. Ona se isto
zaustavlja i nasmiješeno se okreće prema tebi. “Kako
to radiš?” pitaš.
“Ne znam.” Kad vidi tvoju nevjericu, širi ruke. “To
je nešto što sam jednostavno isprobavala prije
nekoliko godina. Nedugo nakon toga, u grad je došao
čovjek koji je rekao da me osjetio na udaljenosti od
nekoliko kilometara. Potom se pojavilo dvoje djece;
oni nisu čak ni znali na što su reagirali. Zatim je
došao još jedan muškarac. Odonda to stalno radim.”
 “Što radiš?” pita Tonkee, pogledavajući između
tebe i Ykke.
“Primjetno je samo rogama”, objašnjava Ykka,
premda si to već i sama shvatila. Letimice gleda Hou,
koji vas obje motri i ne miče se. “I njima, shvatila sam
kasnije.”
“A kad smo već kod toga”, javlja se Tonkee.
“Izgrizla te hrđa i podzemne vatre, previše
zapitkuješ.” To dolazi od plavokose žene, koja vrti
glavom i svima vam maše da nastavite hodati.
Ispred vas se povremeno čuju tihi zvukovi i osjeća
se nedvojbeno strujanje zraka. Ali kako je to moguće?
Sigurno ste otišli već kilometar ili dva u dubinu.
Propuh je topao i prožet mirisima koje si malne
zaboravila nakon tolikih tjedana udisanja sumpora i
pepela kroz masku. Tračak kuhane hrane, dašak
trulog smeća, aroma gorućeg drva. Ljudi. Njušiš
ljude. Mnogo njih. I ravno ispred vas, nazire se svjetlo
- mnogo snažnije svjetlo od lanca električnih svjetiljki
rastegnutih duž zidova.
“Podzemna komuna?” Tonkee izgovara ono što i ti
misliš, iako zvuči skeptičnije. (Ti se bolje razumiješ u
nemoguće stvari od nje.) “Ne, nitko nije tako glup.”
Ykka se samo smije.
Okno oko vas se počinje puniti onim čudnovatim
svjetlom, zrak struji brže, zvukovi se sve više bliže, a
tunel na jednom mjestu prestaje i dovodi vas do
široke izbočine sa sigurnosnom ogradom od metala.
To je panoramska promatračnica, jer je nekom
ženjeru ili Inovatoru bilo savršeno jasno kako će
pridošlice reagirati kad stignu ovamo. I ti reagiraš
upravo kao što je neki dizajner iz davnih dana
predvidio: zuriš razjapljenih usta, pometena, u čudu.
To je geoda. Jasno hvataš način na koji se stijene
oko vas naglo mijenjaju u nešto drugo. Oblutak u
riječnoj struji, zapletaj u tkanju; bezbroj eona ranije,
u nekom izljevu rastaljenih minerala u Ocu Zemlji se
formirala šupljina. Hranjeni neshvatljivo visokim
tlakovima i kupani vodom i vatrom, u njoj su izrasli
kristali. Ova šupljina ima dimenzije grada.
Bit će da je zato netko u njoj i izgradio grad.
Stojiš pred golemom, nadsvođenom špiljom
ispunjenom blistavim kristalnim stupovima koji
podsjećaju na debla stabala. Velikih stabala. Ili na
zgrade. Velike zgrade. Strše iz zidova nasumce, bez
ikakvog reda: različitih duljina, različitih promjera,
jedni su bijeli i prozirni, drugi sivi poput dima ili
prošarani ljubičastom bojom. Neki su kratki i imaju
šiljaste vrhove koji su udaljeni tek koji metar od zida
iz kojeg su izrasli, ali mnogi se protežu s jedne strane
goleme spilje na drugu stranu i nestaju u daljini.
Neki formiraju prečke i staze koje su prestrme da se
na njih itko popne i koje vode u smjerovima koji
nemaju nikakvog smisla. Sve izgleda kao da je netko
našao arhitekticu, dao joj u zadatak da izgradi grad
iz najljepših dostupnih materijala i zatim sve što je
izgradila iz vica ubacio u kutiju i dobro ispremiješao.
I ovdje nedvojbeno žive ljudi. Dok tako zuriš,
primjećuješ svuda uske mostove od užadi i drvene
platforme. Na rastegnute kabele obješeni su
električni fenjeri, užad i koloturi pokreću mala dizala
od jedne do druge platforme. U daljini se jedan čovjek
spušta drvenim stubištem koje vijuga oko divovskog,
nakošenog bijelog stupa. U podnožju, duboko ispod
njih, dvoje djece se igra između kratkih, debelih
kristala velikih poput kuće.
Štoviše, neki od tih kristala i jesu kuće. Imaju
izdubljena vrata i prozore. Vidiš da se u
unutrašnjosti kreću ljudi. Dim se izvija iz otvora
dimnjaka koji su urezani u šiljaste vrške kristala.
“Zli, proždrljivi Zemljo” šapućeš.
Ykka stoji s rukama na bokovima i gotovo
ponosno gleda tvoju reakciju. “Većinu nismo izgradili
mi”, priznaje. “Novije dogradnje i mostove jesmo, da,
ali kristalni stupovi su već bili izdubljeni. Ne znamo
kako im je to pošlo od ruke bez lomljenja kristala.
One staze od metala - to je isti materijal kao stube u
tunelima kroz koje smo upravo prošli. Ženjeri nemaju
pojma kako je proizveden; metaličari i alkemičari
padaju u ekstazu kad ga vide. Gore su instalirani
mehanizmi” - pokazuje prema jedva vidljivom svodu
spilje, stotinama metara iznad vaših glava. Jedva je
čuješ, mozak ti je obamro, oči te već peku od
netremičnog zurenja - “koji izbacuju iskorišten zrak
u sloj porozne zemlje koja ga filtrira i raspršuje
natrag na površinu. Druge crpke dovode čist zrak.
Tik uz geodu su postavljeni mehanizmi koji
preusmjeravaju vodu iz udaljenog termalnog vrela
kroz turbinu koja nam da je električnu struju -
trebala nam je cijela vječnost da to prokljuvimo - i
koji je također dovode ovamo za svakodnevnu
uporabu.” Tu uzdiše. “Ali da budem sasvim iskrena,
ne znamo kako funkcionira pola stvari koje smo ovdje
pronašli. Sve je sagrađeno davno. Davno prije
osnutka Stare Sanzeje.”
“Geode postaju nestabilne kad im se probije
kora.” Čak i Tonkee zvuči zabezeknuto. Kutom oka
vidiš da stoji kao ukopana, prvi put otkako si je srela.
“Sama pomisao na gradnju unutar geode je
besmislena. I zašto se kristali sjaje?”
U pravu je. Stvarno se sjaje.
Ykka sliježe ramenima, prekriženih ruku.
“Nemam pojma. Ali ljudi koji su ovo izgradili htjeli su
da traje, čak i kroz potrese, pa su s tim ciljem radili
preinake na geodi. I mjesto je potrajalo... ali oni nisu.
Kad su ljudi iz Castrime ovo našli, bilo je puno
kostura - neki su bili tako stari da su se pretvorili u
prah čim smo ih dotaknuli.”
“Znači, vaši prethodnici u komuni su vas odlučili
sve preseliti u divovski artefakt izumrle civilizacije
koji je ubio zadnje ljude koji su se na to odvažili”,
kažeš ti otegnutim tonom. Ali tvom sarkazmu
nedostaje oštrica. Toliko si potresena da ne možeš
pogoditi pravi ton. “Naravno. Zašto ne biste ponovili
njihovu kolosalnu pogrešku?”
“Vjerujte mi, oko toga se stalno lome koplja.” Ykka
uzdiše i naslanja se na ogradu, što kod tebe izaziva
nervozu. Ako se posklizne, pad do dna će biti dug, a
neki od kristala u podnožju geode izgledaju oštro.
“Dugo vremena nitko nije želio ovdje živjeti. Castrima
se ovim mjestom i tunelima koji do njega vode služila
za skladištenje zaliha, ali nikad osnovnih zaliha kao
što su hrana ili lijekovi. I cijelo to vrijeme ovdje se nije
pojavila niti najmanja napuklina u zidovima, čak ni
poslije potresa. -Učili smo i od povijesti. Komuna koja
je kontrolirala ovo područje tijekom prethodnog petog
doba - prava, propisna komuna sa zidovima i svime -
je pala u ruke jedne bande beskomunaca. Spalili su
komunu do temelja i oteli im sve vitalne zalihe.
Preživjeli su mogli birati između selidbe ovamo ili
pokušaja da prežive na površini, bez izvora topline i
bez zidova, dok se na njih obrušava svaki strvinar u
prolazu jer su laka meta. Oni su nam bili
prethodnici.”
Nužnost je jedini zakon, kaže kamena predaja.
“Neću reći da su dobro prošli.” Ykka se uspravlja
i kretnjom ruke vas poziva da opet krenete za njom.
Svi se počinjete spuštati širokom, izravnanom
stazom koja u blagom nagibu vodi prema podu spilje.
Treba ti vremena da shvatiš da je i to kristal i da se
spuštate po njegovu boku. Netko je stazu popločao
betonom radi boljeg prianjanja, ali s druge strane
sivog ruba vidiš prigušeni bijeli sjaj. “I većina ljudi
koji su se ovamo preselili tijekom tog petog doba je
pomrla. Nisu uspjeli pokrenuti mehanizme za
pročišćavanje zraka pa nisu mogli ovdje boraviti više
od nekoliko dana u komadu da se ne uguše. I nisu
imali nikakvu hranu, pa je većina umrla od gladi prije
povratka sunca unatoč tome što su bili na toplom i
sigurnom mjestu s obiljem vode.”
To je stara priča. Jedino što je u njoj novo je ovo
jedinstveno mjesto radnje. Odsutno kimaš glavom i
pokušavaš se ne spoticati jer ti je pozornost privukao
stariji muškarac koji leti kroz spilju na mehanizmu
od užeta i kolotura. Stražnjica mu je udobno
smještena u omču od konopa. Ykka zastaje da mu
mahne; on joj odmahuje i klizi dalje.
“Oni koji su preživjeli tu noćnu moru osnovali su
trgovačku postaju koja je na kraju izrasla u
Castrimu. Prenijeli su priče o ovom mjestu sljedećoj
generaciji, ali i dalje se nitko nije htio ovdje
nastaniti... sve dok moja prabaka nije shvatila zašto
mehanizmi ne rade. Dok ih ona nije pokrenula, čim
je prošla kroz onaj ulaz.” Ykka maše u smjeru iz kojeg
ste došli. “Isto se dogodilo i meni kad sam prvi put
sišla ovamo.”
Zaustavljaš se. Ostali još trenutak hodaju bez
tebe. Hoa prvi primjećuje da ih ne slijediš. Kroz užas
i čudo koji osjećaš, odsutno primjećuješ da mu lice
odaje određeni oprez kojeg prije nije bilo. Kasnije, kad
ti se sve ovo slegne, morat ćete porazgovarati. Ali sad
imaš važnijeg posla.
“Ti mehanizmi”, kažeš. Usta su ti suha. “Oni rade
na orogeniju.”
Ykka kima glavom, smješkajući se kutom usne.
“Tako ženjeri misle. Naravno, sad kad sve radi, taj
zaključak se nameće sam po sebi.”
“Je li to...” Pokušavaš naći prave riječi i ne
uspijevaš. “Kako?”
Ykka se smije i odmahuje glavom. “Nemam
pojma. Jednostavno rade.”
To te prestravljuje više od ičega što ti je pokazala.
Ykka uzdiše i stavlja ruke na bokove. “Essun”,
kaže ona, a ti se lecaš. “Tako se zoveš, zar ne?”
 Ližeš usne. “Essun Otpor...” Prekidaš se.
Spremala si se reći ime kojim si se godinama
predstavljala ljudima u Tirimu, a to ime je laž.
“Essun”, ponavljaš i tu staješ. Uvijek je bolje lagati s
mjerom.
Ykka letimice pogledava tvoje pratioce. “Tonkee
Inovatoriea Dibars”, kaže Tonkee. Dobacuje ti gotovo
posramljen pogled i zatim se zagledava u svoje noge.
“Hoa”, kaže Hoa. Ykka ga neko vrijeme motri kao
da očekuje još nešto, ali on je svoje rekao.
“No dobro.” Ykka širi ruke, kao da želi obuhvatiti
cijelu geodu; sve vas gleda visoko podignute glave,
gotovo prkosno. “Evo što pokušavamo ovdje u
Castrimi: preživjeti. Kao i svi ostali. Samo smo mi
spremni malo inovirati.” Naklanja glavu prema
Tonkee, koja se nervozno hihoće. “Možda pritom svi
izginemo, ali hrđe mu, to bi se ionako moglo dogoditi;
peto doba već traje.”
Ližeš usne. “A smijemo li otići?”
“Ma kakav hrđavi odlazak? Pa nismo još ništa
pošteno istražili,..” počinje Tonkee, ljutita izgleda, a
onda naglo shvaća na što ciljaš. Njezino bljedunjavo
lice još više gubi boju. “Oh.”
Ykkin osmijeh je oštar poput dijamanta. “Nda.
Niste glupe; to je dobro. Dođite. Moramo se sastati s
nekim ljudima.”
Trza glavom, pozivajući vas da je slijedite i
nastavlja hodati niz padinu. Ti ne dobivaš odgovor na
svoje pitanje.

***
 U praksi je pak utvrđeno da su
podrhtajnice, parni organi smješteni u dnu
moždanog debla, osjetljive na mnogo veći
broj podražaja, a ne samo na lokalna
seizmička gibanja i atmosferski pritisak. U
testiranjima su uočene reakcije na
prisutnost grabežljivaca, na- emocije
drugih osoba, na krajnosti u temperaturi
te na kretanje nebeskih tijela. Nije moguće
odrediti mehanizam ovih reakcija.
Nandvid Inovator Murkettsi, “Zapažanja o sesunalnoj
varijaciji u prekomjerno razvijenim pojedincima”,
biomeštrijska učilišna komuna Sedmog sveučilišta.
Zahvaljujemo Uporištu na doniranim kadaverima.
 19

Syenit na straži

NAKON NJIHOVA PRVA TRI DANA U MEOVU NEŠTO SE

MIJENJA. Za Sijenit je ta tri dana obilježio osjećaj
izoliranosti, iz više razloga. Prvi je problem to što ne
govori njihov jezik - eturpski jezik, kaže joj Alabaster.
To je još uvijek prvi jezik u brojnim primorskim
komunama, premda većina ljudi uči i sanzejski zbog
trgovine. Alabaster ima teoriju da ljudi na otocima
većinom vuku porijeklo od primoraca, a to se vidi i po
boji kože koja tu prevladava, kao i po sveprisutnoj
vunastoj kosi - ali kako se oni bave piratstvom, a ne
trgovinom, nije im bilo važno da usvoje sanzejski
jezik. Alabaster je pokušava podučiti eturpskom, ali
Sijenit trenutno nije naročito raspoložena za
stjecanje novih vještina. To je posljedica drugog
problema, na koji joj Alabaster ukazuje nakon što su
se oporavili od svojih ozljeda: ne mogu otići s otoka.
Ili točnije: nemaju kamo otići.
“Ako su nas Čuvari pokušali ubiti jednom,
pokušat će ponovo”, objašnjava on. Taj razgovor vode
dok šeću otočkom goleti: jedino tada mogu računati
na pravu privatnost, jer ih inače svuda prate horde
djece koja pokušavaju imitirati čudne zvukove
sanzejskog jezika. Na otoku posla ima napretek -
djeca su gotovo svake večeri u čuvalištu, nakon što
su svi završili s dnevnim obavezama kao što su lov
na ribu i rakove i tome slično - ali očito je da im
nedostaje zabave.
“Bilo bi suludo da se vraćamo u Uporište”,
nastavlja Alabaster, “a ni ne znamo čime smo izazvali
bijes Čuvara. Vjerojatno bi nas već na ulazu ponovo
gađali disrupcijskim nožem.”
Sad kad je imala vremena razmisliti, Sijenit mora
priznati da je to očito. A očito joj je i nešto drugo, kad
god pogleda prema obzoru i vidi zadimljeno zgarište
na mjestu gdje je donedavno bila Allia. “Oni misle da
smo mrtvi.” Teškom mukom skreće pogled sa
zgarišta i trudi se ne zamišljati u što se pretvorila ona
ljupka mala primorska komuna iz njezina sjećanja.
Čitav Allijin sustav uzbunjivanja, sve njihove
pripreme, sve je bilo usmjereno na preživljavanje
cunamija, a na kraju ih je očito dokrajčio vulkan, ma
koliko se to činilo nemogućim. Jadna Heresmith. Čak
ni Asael nije zaslužila smrt koja ju je vjerojatno
snašla.
Ne smije razmišljati o tome. Umjesto toga se
usredotočuje na Alabastera. “To je ono na što ciljaš,
zar ne? Ako smo poginuli u Alliji, to nam omogućuje
da ovdje budemo živi i slobodni.”
“Baš tako!” Alabaster se sad sretno smiješi i
praktički pleše na mjestu. Nikad ga prije nije vidjela
tako oduševljenog. Čini se kao da uopće nije svjestan
cijene kojom je plaćena njihova sloboda... a možda
mu to jednostavno nije bitno. “Ovdje ljudi gotovo i
nemaju kontakta s kopnom, a kad ga imaju, ne može
se reći da je prijateljski. Naši bi nas Čuvari mogli
osjetiti da nam se dovoljno približe, ali njihov soj
ovamo nikad ne dolazi. Ovi otoci na mnogim
zemljovidima uopće nisu zabilježeni!” Tu se
uozbiljuje. “Ali na kopnu bi bilo nemoguće pobjeći od
Uporišta. Svi Čuvari koji su se našli istočno od
Yumenesa će njušiti po razvalinama Allije ne bi li
našli bilo kakvu naznaku da samo preživjeli.
Vjerojatno već dijele postere s našom slikom carskim
patrolama i milicijama svih kvar ti u regiji. Mene će
vjerojatno opisivati kao reinkarnaciju Misalema, a
tebe kao moju povodljivu pomagačicu. A možda ti
konačno ukažu malo poštovanja i tebe proglase
kolovođom.”
Nda.
Ali u pravu je. Nakon tako strašne propasti čitave
komune, Uporištu će trebati žrtveni jarci. Zašto u tu
svrhu ne iskoristiti roge koji su bili na licu mjesta i
koji su zajedno posjedovali dovoljne kvalifikacije da
zaustave bilo kakav seizmički događaj? Uništenje
Allije predstavlja izdaju svega što Uporište jamči
Mirnoći, a to su pitomi i poslušni orogeni te zaštita
od najtežih potresa i erupcija. I sloboda od straha,
bar dok ne nastupi sljedeće peto doba. Naravno da će
ih Uporište ocrnjivati na sve moguće načine. U
protivnom bi ljudi mogli srušiti njegove zidine od
opsidijana i zaklati sve koje unutra zateknu,
uključujući i najmanje zrnce.
Ne pomaže ni to što su se Sijenine podrhtajnice
oporavile, pa sad jasno hvata koliko je situacija u
Alliji loša. To joj stalno titra na rubu svijesti. I to je
čudno; iz nekog razloga Sijen sad ima znatno veći
domet prije. U jedno nema nikakve sumnje: u
ravninu istočnog ruba Maksimalne ploče progoreno
je okno koje vodi ravno dolje, duboko dolje, u sam
plašt planeta. Dublje od toga Sijen ne može otići - a
ni ne mora, jer već zna kako je to okno nastalo. Ima
heksagonalan profil i opseg identičan onom obelisku
od granata.
A Alabaster cvate. Mrzi ga već samo zbog toga.
Osmijeh mu blijedi kad joj vidi lice. “Zlo Zemljino,
jesi li ti ikad sretna?”
“Naći će nas. Naši Čuvari nam mogu ući u trag.”
On odmahuje glavom. “Meni moja ne može.” Sijen
se prisjeća da je onaj čudni Čuvar u Alliji aludirao na
to. “A što se tiče tvog Čuvara, izgubio ti je trag čim je
tvoja orogenija bila poništena. Poništavanje odsijeca
sve, a ne samo naše sposobnosti. Za aktiviranje veze
između vas mora te opet dotaknuti.”
To stvarno nije znala. “Ali on neće odustati od
potrage.”
Alabaster zastaje. “Zar se tebi tako sviđao život u
Uporištu?”
Pitanje je hvata nespremnu i dodatno razljućuje.
“Tamo sam bar mogla biti ono što jesam. Nisam se
morala skrivati.”
On polako kima glavom. Nešto u njegovu izrazu
lica joj otkriva da i predobro razumije kako se ona
osjeća. “A što si to točno, kad si ondje?”
“Daj me ne jebi.” Odjednom je toliko ljuta da ni ne
zna zašto je ljuta.
“Već jesam.” Od njegova samozadovoljnog
smiješka sve u njoj kuha kao što sigurno kuha u
Alliji. “Sjećaš se? Pojebali smo se pitaj Zemlju koliko
puta, iako se ne podnosimo, samo zato što su nam to
naredili. Ili si ti uspjela samu sebe uvjeriti da si to
željela? Nije ti valjda toliko trebao kurac - bilo čiji
kurac, čak i ova moja dosadna srednja žalost?”
Sijen mu ne odgovara riječima. Ne može više ni
misliti ni govoriti. Već je uronila u tlo, koje podrhtava
od njezina bijesa i pojačava ga; oko nje se
materijalizira visok, precizan torus i formira ledeni
prsten debeo dva i pol centimetara koji ima takvu silu
da zrak šišti, na tren usijan i bijel. Zaledit će ga do
Arktika i natrag.
Ali Alabaster samo uzdiše i uz neznatno
napinjanje mišića svojim torusom gasi njezin,
jednako lako kao prsti svijeću. Kad se uzme u obzir
što joj je sve mogao učiniti, ovo je čak bilo nježno, ali
ona ipak tetura pred neporecivom činjenicom da on
može tako brzo i moćno ugasiti njezin bijes. Sad radi
korak prema njoj kao da joj želi pomoći, ali Sijen mu
se izmiče, praktički sikćući na njega. On se smjesta
povlači i podiže ruke kao da je moli za primirje.
“Oprosti”, kaže. Zvuči iskreno, pa Sijen ipak
ostaje, umjesto da demonstrativno ode. “Samo sam
htio da shvatiš poantu.”
Uspio je. Znala ju je ona i prije: znala je da je rob,
da su svi roge robovi, da je onaj osjećaj sigurnosti i
samopoštovanja koje joj Uporište pruža umotan u
okove njezina prava na život, pa čak i prava na
kontrolu vlastitog tijela. Ali to je istina koju zna i
priznaje u sebi. Nitko od njih je ne koristi za
međusobna prepucavanja - čak ni kad žele nešto
poentirati - jer je to okrutno i nepotrebno. Eto zašto
mrzi Alabastera: ne zato što je jači od nje, ne čak ni
zato što je lud, nego zato što ne pristaje ni na jednu
od uljudnih fikcija i neizrečenih istina koje su joj
godinama davale osjećaj udobnosti i sigurnosti.
Još jedan trenutak se šibaju pogledima, a
Alabaster zatim odmahuje glavom, okreće se i odlazi.
Sijenit ga slijedi, jer ionako nema gdje drugdje otići.
Spuštaju se natrag na razinu sa spiljama. Dok silaze
niz stube, Sijenit ne može izbjeći suočavanje s trećim
razlogom zbog kojeg se u Meovu osjeća tako izolirano.
U luci komune, sad se ljuljuška i jedan ogroman,
graciozan jedrenjak - možda fregata, možda galija,
Sijen zapravo ne zna što te riječi čini drugačijima od
broda. Veći je od svih ostalih brodica u luci zajedno.
Korito mu je izrađeno od tamnog, gotovo crnog
drveta, koje je mjestimično krpano svjetlijim drvom.
Žučkastosmeđe platno jedara također je puno
zakrpa, izblijedjelo od sunca i puno mrlja od vode...
pa ipak, unatoč mrljama i zakrpama, čitav brod ima
neku neobičnu ljepotu. Zove se Clalsu ili tako bar ta
riječ zvuči njezinim ušima, a uplovio je u luku dva
dana nakon dolaska Sijenit i Alabastera u Meov. S
brodom je doplovio i veći dio zdravog odraslog
stanovništva komune, donoseći svu silu nezakonito
stečenog plijena koji su prikupili u nekoliko tjedana
haranja po brodskim rutama duž obale.
Clalsu je u Meov donio i svog kapetana - ujedno i
starješinina zamjenika, premda je očito da titulu
zamjenika ima isključivo zato što više vremena
provodi izvan otoka nego na njemu. Po svemu
ostalome je Sijen bilo jasno da je on istinski vođa
Meova čim je zagrabio niz most između broda i
pristaništa da pozdravi mnoštvo koje mu je klicalo.
Nije morala razumjeti nijednu riječ da shvati da ga
ovdje svi vole i poštuju. Ime mu je Innon: Innon
Otporni Meov, rječnikom kopna. Kršan muškarac,
crne kože kao i većina Meovićana, građom bi prije
pripadao Plećatima nego Otpornima, a karizmom bi
zasjenio svakog jumeneškog Poglavara.
S time da on zapravo nije ni Otporni, ni Plećati, ni
Poglavar, niti ta imena imaju ikakvu težinu u ovoj
komuni koja prkosi tolikim sanzejskim običajima. On
je orogen. Divlji, rođen slobodan. Podigao ga je, bez
ikakvog skrivanja, Harlas, koji je također roga. Svi
njihovi starješine ovdje su roge. I zato je ovaj otok
preživio toliko petih doba da ih ni ne broje.
Ali čak i bez te činjenice... no da. Sijen nije baš
sigurna kako da se postavi prema Innonu.
Evo najnovijeg primjera - čuje ga čim su ušli u
glavnu predspilju komune. Svi ga čuju, jer je on i u
spiljama jednako glasan kao na palubi broda. Sasvim
nepotrebno; u spiljama i najtiši šum ima jeku. Stvar
je naprosto u tome da on nije tip muškarca koji sebe
ikad zatomljuje, čak i onda kad bi to bilo primjereno.
Kao sad.
“Sijenit, Alabaster!” Stanovnici su se okupili oko
komunalnih ognjišta da zajedno večeraju. Svi sjede
na kamenitim ili drvenim klupama, gdje se odmaraju
i čavrljaju, ali poveća grupa ljudi se smjestila oko
Innona koji ih zabavlja... nečime. On se smjesta
prebacuje na sanzejski - jedan je od rijetkih ljudi u
komuni koji ga govore, iako s jakim naglaskom. “Baš
sam vas čekao. Sačuvali smo sve dobre priče da ih i
vi čujete. Dođite!” Čovjek čak ustaje i maše im, kao
da inače ne bi čuli tu viku, kao da bi inače bilo teško
u gomili spaziti dvometraša s ogromnom grivom
pletenica odjevenog u odjeću iz tri različite nacije, ali
svu podjednako kričavu.
Ali Sijenit ipak s osmijehom ulazi u krug klupa od
kojih je Innon jednu očito čuvao baš za njih. Drugi
pripadnici komune mrmljaju u znak pozdrava, što
Sijen sad zna prepoznati; dok im pristojno pokušava
uzvratiti petlja jezikom i trpi njihove hihote zbog
pogrešnog izgovora. Innon joj se smješka i ponavlja
točnu frazu. Sijen je ponovo izgovara i vidi da joj sad
svi kimaju. “Odlično”, kaže Innon, tako kategorički
da mu jednostavno mora vjerovati.
On se potom smiješi i Alabasteru, koji stoji pokraj
nje. “Čini se da si dobar učitelj.”
Alabaster malo saginje glavu. “Ne baš. Što god
radim, moji učenici me uvijek zamrze.”
“Mmm.” Innonov glas je sad dubok i prigušen.
Vibrira kao potres iz velike dubine. Njegov osmijeh je
podsjeća na površinsko pucanje vezikula u magmi.
Ima u njemu nešto blistavo, vruće, uznemirujuće,
naročito izbliza. “Moramo naći neki način da to
promijenimo, hmm?” I zatim gleda Sijen, ne
skrivajući svoje zanimanje za nju i očito ne mareći
što se ostali pripadnici komune smijulje.
Vidiš, u tome je problem. Taj apsurdni, glasni,
vulgarni muškarac ne taji da želi Sijenit. I nažalost -
inače bi sve ovo bilo jednostavno - i on iz nekog
razloga privlači nju. Možda tom svojom divljinom.
Nikad nije upoznala nikoga kao što je on.
 Doduše, čini se da on želi i Alabastera. A ni
Alabaster ne izgleda nezainteresirano.
Sve je to dosta zbunjuje.
Sad kad ih je oboje uspješno izbacio iz takta,
Innon svoj beskrajni šarm usmjerava na vlastite
ljude. “Eto! Sad smo svi na okupu, hrane ima u
izobilju, a i krasnih novih stvari koje su drugi ljudi
izradili i platili.” Tu opet prelazi na eturpski i to
ponavlja svima. Oni se smijulje na zadnji komentar,
dobrim dijelom zato što mnogi među njima stvarno
nose novu odjeću, nakit i slično otkako se brod vratio
u luku. Innon nastavlja govoriti, a Sijen zapravo ni
ne treba Alabasterovo pojašnjenje da Innon upravo
prepričava neku anegdotu - Innon, naime,
pripovijeda cijelim svojim tijelom. Naginje se naprijed
i stišava glas, pa sad svi pozorno slušaju kako
opisuje neku napetu situaciju. Potom oponaša kako
netko pada pa spaja dlanove i istiskuje zrak između
njih da dočara zvuk pljuskanja. Mlađa djeca koja ga
slušaju praktički padaju na pod od smijeha, starija
djeca se smijulje, a odrasli se razgaljeno smiješe.
Alabaster joj tu i tamo nešto prevede. Innon svima
priča kako je tekao njihov najnedavniji napad, na
jednu malu primorsku komunu desetak dana
jedrenja sjeverno odavde. Sijen Basterov sažetak
sluša s pola uha, zaokupljena kretanjem Innonova
tijela i fantaziranjem o nekim sasvim drugačijim
pokretima koje bi moglo raditi. Alabaster odjednom
prestaje prevoditi, a kad iznenađena Sijen to
napokon primijeti, vidi da je on pozorno motri.
“Želiš li ga?” pita je.
 Sijen odgovara grimasom, uglavnom zato što joj je
neugodno. Alabaster govori tiho, ali stoje tik do
Innona, i ako ih on iznenada počne slušati...
Uostalom, što i da ih čuje? Možda bi bilo lakše da se
sve istjera na čistac. Ali voljela bi imati izbora,
umjesto što joj Alabaster to kao i obično uskraćuje.
“Zar ti stvarno nemaš ni trunku suptilnosti?”
“Ne, nemam. Reci mi.”
“I što ćemo onda? Je li ovo nekakav izazov?” Već
je primijetila kako Alabaster gleda Innona. Ima nešto
gotovo slatko u tome da se četrdesetogodišnjak
rumeni i muca kao djevac. “Želiš da ti se maknem s
puta?”
Alabaster se leca i izgleda gotovo povrijeđeno.
Potom se mršti kao da ne razumije svoju reakciju -
nije jedini - i malo uzmiče. Mrmlja iz kuta usne: “Da
pristanem, bi li se maknula? Ozbiljno?”
Sijenit trepće. Pa, sama mu je to predložila. Ali bi
li to stvarno i učinila? Odjednom ne zna.
Kad mu ne odgovori, Alabasterovo lice se
iskrivljuje od frustracije. Gunđa nešto što zvuči kao
“Nema veze”, ustaje i napušta pripovjedački krug,
iako pazi da pritom nikoga ne omete. Sijenit nakon
toga gubi konce Innonove priče, ali nema veze. Innon
je užitak za oči čak i kad ga ne čuje, a s obzirom na
to da više ne mora pratiti priču, može u miru
razmatrati Alabasterovo pitanje.
Pripovijest nakon nekog vremena završava i svi
plješću, gotovo odmah zahtijevajući novu priču. U
općem komešanju koje nastaje jer ljudi idu po nove
porcije hrane iz divovskog kotla - večeras je na
jelovniku pikantna riža s kozicama i dimljenim
morskim oblakom - Sijen odlučuje potražiti
Alabastera. Nije sigurna što će mu reći, ali...
Zaslužuje nekakav odgovor.
Nalazi ga u njihovoj kući. Sklupčao se u kutu
velike prazne prostorije, na metar od postelje od
sušene morske trave i štavljenog životinjskog krzna
na kojoj spavaju. Nije se trudio upaliti fenjere pa ga
vidi samo kao tamni obris među sjenama. “Gubi se”,
otresito joj kaže čim je zakoračila u sobu.
“I ja ovdje živim”, uzvraća mu ona jednako
otresito. “Idi negdje drugdje ako ti se plače ili što već
radiš.” Zemljo, samo da ne plače.
On uzdiše. Ne zvuči uplakano, ali sjedi tako da je
noge privukao na prsa i nalaktio se na koljena, a
glavu drži u rukama. Možda je ipak pustio koju suzu.
“Sijen, stvarno imaš tvrdo srce.”
“I ti, kad ti to odgovara.”
“Ne odgovara mi. Ne uvijek. U hrđu, Sijen, zar ti
nikad nisi umorna od svega?” Malo se premješta.
Sijenine oči su se u međuvremenu navikle na mrak,
pa sad vidi da gleda u nju. “Zar ti nikad ne poželiš
jednostavno biti... ljudsko biče?”
Sijen ulazi u kuću i naslanja se na zid pokraj
vrata, prekriženih ruku i gležnjeva. “Mi nismo
ljudska bića.”
“Da. Jesmo.” Glas mu je sad prožet bijesom. “Boli
me kurac što je proglasilo neko, tko zna koje po redu
vijeće velikih, važnih prdonja ili kako geomeštri
klasificiraju stvari ili bilo što od toga. Ta priča da
nismo ljudska bića je laž koju si govore da se ne bi
osjećali loše što ovako postupaju s nama...”
To svi roge znaju. Jedino je Alabaster dovoljno
vulgaran da to izgovori naglas. Sijenit uzdiše i
naslanja glavu na zid. “Ako ga želiš, idiote jedan,
samo mu to reci i bit će tvoj.” Eto, dobio je odgovor
na svoje pitanje.
Alabaster staje na pola svoje tirade i zuri u nju. “I
ti ga želiš.”
“Da.” Ništa je ne košta da to prizna. “Ali ne smeta
mi ako...” Malo sliježe ramenima. “Da.”
Alabaster duboko udiše, jednom pa dvaput. Pa
treći put. Sijen ne zna kako protumačiti te udisaje.
“Bio bi red da i ja tebi ponudim isto što si ti upravo
ponudila meni”, kaže naposljetku. “Bio bi red da
budem plemenit ili bar da se pretvaram da sam
plemenit. Ali...” Sad sjedi još zgurenije u onoj sjeni,
obujmivši koljena rukama. Kad opet progovori, glas
mu je jedva čujan. “Već je toliko vremena prošlo,
Sijen.”
Ne misli na vrijeme koje je proteklo od zadnjeg
puta kad je s nekim legao. Misli na vrijeme koje je
proteklo otkako je legao s ljubavnikom kojeg si je sam
izabrao.
Iz središta spilje za druženje do njih dopire
smijeh. Ljudi se razilaze po hodnicima, čavrljaju,
odlaze na spavanje. Oboje čuju tutnjavu Innonovog
dubokog glasa; nije daleko. Njega čuju praktički syi
čak i onda kad razgovara normalnim tonom. Sijen se
nada da nije urlator i u krevetu.
 Sijen duboko udiše. “Hoćeš da odem po njega?” I
da ne bi bilo zabune dodaje: “Za tebe?”
Alabaster dugo šuti. Sijen osjeća njegov
netremični pogled na sebi, a i emocionalni pritisak u
sobi. Ne zna ga protumačiti. Možda je uvrijeđen.
Možda je dirnut. Hrđa je odnijela ako će joj on ikad
biti jasan... i hrđa je odnijela ako razumije zašto ovo
radi.
On uto kima glavom, prelazi rukom preko kose i
spušta glavu. “Hvala ti.” Riječi su mu gotovo hladne,
ali ona pozna taj ton. I sama ga koristi u svim
situacijama gdje se mora grčevito držati za zadnje
ostatke vlastitog dostojanstva.
Napušta sobu, prateći tutnjavu onog glasa, i na
kraju nalazi Innona blizu zajedničkog ognjišta,
zadubljenog u razgovor s Harlasom. Dosad su se svi
već razišli i spilja odjekuje od postojanog žamora u
kojem se isprepliću žalopojke male djece koja
odbijaju zaspati, smijeh, razgovori i šuplja škripa
brodova koji se ljuljuškaju na svojim vezovima u luci.
I iznad svega šumorenje, predenje mora. Sijenit se
smješta uz obližnji zid, sluša sve te egzotične zvukove
i čeka. Nakon otprilike deset minuta, Innon završava
razgovor i ustaje. Harlas se udaljava, smijuckajući se
nekom Innonovom komentaru; taj šarmira s istom
lakoćom s kojom diše. Kao što je Sijen i očekivala,
Innon joj prilazi i naslanja se na zid pokraj nje.
“Moja posada misli da je glupo što ti se udvaram”,
kaže on ležernim tonom, zagledan u svod spilje kao
da se tamo krije neka zanimljivost. “Misle da ti se ne
sviđam.”
 “Svi misle da mi se ne sviđaju”, odvraća Sijenit.
Uglavnom su u pravu. “Ti mi se sviđaš.”
On je gleda zamišljeno, što cijeni. Očijukanje je
ispunjava nelagodom. Mnogo je bolje kad može biti
ovako direktna. “Već sam sretao takve kao što si ti”,
kaže on. “One koje odvedu u Uporište.” Njegov
naglasak to iskrivljuje u uporni ste, što joj se čini vrlo
primjerenim. “Ti si najsretnija koju sam dosad vidio.”
Sijenit na tu dosjetku frkće nosom - a onda vidi
nešto sjetno oko njegovih usana i duboko
suosjećanje u njegovim očima i shvaća da se uopće
nije šalio. Oh. “Alabaster je dosta sretan.”
“Ne, nije.”
Ne. Nije. Ali evo zašto Sijenit ne voli ni šale.
Uzdiše. “Zapravo sam došla... zbog njega.”
“Oh? Znači, odlučili ste da ćete me dijeliti?”
“On...” Sijenit shvaća što je rekao i trepće. “Ha?”
Innon sliježe ramenima. Gesta je impresivna, što
zbog njegove veličine, što zbog toga kako mu
pletenice plešu od tog pokreta. “Ti i on ste već
ljubavnici. To je samo jedna ideja.”
Koja ideja. “Ovaj... ne. Nisam... uh. Ne.” O nekim
stvarima nije spremna razmišljati. “Možda kasnije.”
Znatno kasnije.
Smije se, ali ne njoj. “Da, da. Zašto si onda došla?
Htjela si me zamoliti da se pobrinem za tvog
prijatelja?”
“Nije mi on...” A ipak mu upravo dogovara
partnera za noćas. “U hrđu”
 Tnnon se smije - za njegove pojmove tiho - i
premješta se. Sad je na zid naslonjen bočno, pod
pravim kutom u odnosu na Sijenit da se ona ne bi
osjećala stiješnjeno, iako je dovoljno blizu da može
osjetiti toplinu njegova tijela. Tako se ponašaju visoki
muškarci kad žele pokazati obzirnost, kad ne žele
zaplašiti. Sijenit cijeni njegovu pažljivost. I mrzi samu
sebe što je odlučila pomoći Alabasteru jer, vatre mu
u Zemlji, čak je i njegov miris zavodljiv. On kaže:
“Mislim da si mu ti jako dobra prijateljica.”
“Da, jesam, hrđa ga izgrizla.” Trlja oči.
“Nemoj tako. Svi vide da si ti jača od njega.” Sijenit
zbunjeno trepće, ali on je potpuno ozbiljan. Podiže
ruku i prelazi prstom po jednoj strani njezina lica, od
sljepoočnice do brade, polako je dražeči. “Njega je
mnogo stvari slomilo. Nekako uspijeva ostati u
jednom komadu, snagom volje i stalnim
smješkanjem, ali svi vide napukline. S druge strane,
ti si izubijana, natučena, ali čitava. Ovo je lijepo od
tebe. Lijepo je što se tako brineš za njega.”
“Nitko se nikad ne brine za mene.” Smjesta
zatvara usta takvom silinom da joj se zubi sudaraju.
Nije to namjeravala reći.
Innon se smiješi, nježnim, dobroćudnim
osmijehom. “Ja ću se brinuti”, kaže i saginje se da je
poljubi. Poljubac je nekako hrapav; usne su mu
suhe, izbija mu brada. Većina primoraca je bezbrada,
ali moguće je da Innon ima nešto sanzejske krvi, bar
ako je suditi po svoj toj kosi. U svakom slučaju,
poljubac mu je unatoč hrapavosti tako mek da ga
doživljava više kao izraz zahvalnosti nego kao
pokušaj zavođenja. Vjerojatno je to i htio. “Obećavam
da hoću, kasnije.”
Zatim odlazi prema kući koju Sijenit dijeli s
Alabasterom, a ona gleda za njim i zakašnjelo se pita:
Hrđe mu, gdje ću ja noćas spavati?
Pitanje se pokazuje izlišnim, jer uopće nije
pospana. Izlazi na stjenovitu izbočinu pred spiljom.
Ondje su i drugi ljudi koji su izašli udahnuti noćni
zrak ili razgovarati gdje ih ne čuje pola komune, pa
nije jedina koja sjetno stoji uz ogradu i gleda u noćno
more. Valovi se postojano valjaju, manje brodice i
Clalsu se njišu i škripuću, a mutni odsjaj zvijezda
treperi na valovima koji kao da se protežu unedogled.
Mirno je, tu u Meovu. Lijepo je što može biti svoja
u mjestu koje je prihvaća. Još je ljepše znati da se
nema čega bojati. To joj je najbolje objasnila jedna
žena koju je Sijen srela u kupelji dok su sjedile i
namakale se u vodi toploj od kamenja koje djeca griju
na vatri u sklopu svojih dnevnih zaduženja. Za tu
ženu, inače članicu posade Clalsua, koja kao i većina
njih natuca sanzejski, stvar je bila vrlo jednostavna.
“S vama ostajemo živi”, rekla je ona, sliježući
ramenima i puštajući da joj glava klone na rub kade.
Nije se činilo da mari za čudnovatost svojih riječi. Na
kopnu su svi uvjereni da blizina roge znači skoru
smrt za sve.
A onda je žena nadodala nešto što je Sijen doista
uznemirilo. “Harlas je star. Innon stalno nosi glavu u
torbi, zbog pohoda. Ti i smiješko” - tako mještani
zovu Alabastera jer se oni koji ne govore sanzejski
muče s izgovorom njegova imena - “napravite bebe i
jednu dajte nama, može? Ili ćemo morati na kopno,
da je ukrademo.”
Sijenit prolaze srsi dok zamišlja kako se ovi ljudi,
upadljivi poput kamenojeda, pokušavaju infiltrirati u
Uporište da otmu neko zrnce ili kako odnose neko
divlje dijete Čuvarima pred nosom. Osim toga, nije
sigurna da joj se sviđa to pohlepno nadanje njezinoj
trudnoći. Ali po tome se nimalo ne razlikuju od
Uporišta, zar ne? Ovdje bar nijedno dijete koje ona i
Alabaster dobiju neće završiti u čvorišnoj postaji.
Ostaje na promatračnici još nekoliko sati,
prepuštajući se šumu valova i postupno upadajući u
neko stanje lišeno misli. Naposljetku primjećuje da je
bole leđa i stopala i da vjetar s mora postaje hladan;
ne može tu ostati cijelu noć. Vraća se u spilju, ali nije
sigurna kamo krenuti, pa-pušta da je noge same
nose. Valjda zato na kraju i završava pred “svojom”
kućom, gdje se ukopava pred zavjesom koja tobože
osigurava privatnost i sluša kako Alabaster plače.
Nema sumnje da je to on. Pozna taj glas, iako je
sad izobličen od jecaja i nekako prigušen. Jedva
čujan, zapravo, unatoč tome što nema ni prozora ni
vrata... ali zna ona zašto, zar ne? Tko odraste u
Uporištu nauči plakati tako da ga nitko ne čuje.
Ta pomisao, i osjećaj solidarnosti koji je prati,
navode je da polako digne ruku i povuče zavjesu u
stranu.
Obojica su na madracu, na svu sreću dopola
prekriveni krznima - što zapravo i nije važno, jer vidi
odjeću razbacanu po sobi i osjeća miris seksa u
zraku, tako da je očito što su radili. Alabaster leži
sklupčan na boku, okrenut leđima od nje, a njegova
koščata ramena se tresu. Innon je laktom naslonjen
na postelju i miluje mu kosu. Diže pogled kad Sijenit
pomakne zavjesu, ali ne izgleda ni uzrujano ni
iznenađeno. Naprotiv - imajući u vidu njihov raniji
razgovor, stvarno ne bi trebala biti iznenađena, ali
jest - on podiže ruku. I zove je.
Nije sigurna zašto ga sluša. Nije sigurna zašto se
razodijeva dok hoda kroz sobu, a ni zašto podiže
krzna iza Alabastera i zavlači se u tu opojnu toplinu
s njim. Ili zašto se nakon toga privija uz njegova leđa
i prebacuje ruku preko njegova struka i podiže pogled
prema Innonovom tužnom osmijehu dobrodošlice. Ali
ipak sve to čini.
Tako na kraju i zaspe. Koliko može procijeniti,
Alabaster plače ostatak noći, a Innon ostaje budan
cijelo to vrijeme i tješi ga. Zato je ne čudi što nijedan
ujutro ne čuje kako se Sijen budi, s mukom izvlači iz
kreveta i tetura prema noćnoj posudi u koju glasno
povraća. Kasnije sjedi ondje i trese se, bez ikoga da
je utješi. Ali to joj nije novost.
Tja. Ako ništa drugo, bar Meovićani neće morati
u krađu male djece.

***

Tijelo ne smije imati cijenu.

Ploča druga, “O preživljavanju”, stih šesti
 MEĐUIGRA

Sad slijedi razdoblje sreće u tvom životu, koje ti

neću opisivati. Ono nije važno. Možda ćeš misliti da
griješim što se toliko zadržavam na užasima, na boli,
ali ipak je bol ono što nas oblikuje. Mi smo stvorenja
rođena iz vrućine i pritiska i neprestanog, nesmiljenog
gibanja. Ne kretati se znači... ne živjeti.
Ali važno je da znaš da nije sve bilo grozno. Između
kriza je bilo i dugih razdoblja mira. Bilo je šanse da se
ohladiš, da očvrsneš, prije novog ulaska u žrvanj.
Nešto moraš shvatiti. U svakom ratu postoje klike:
jedne žele mir, druge iz bezbroj različitih razloga žele
da se rat nastavi, treće žude za stvarima koje nadilaze
i rat i mir. A ovo je rat s mnogo strana, ne samo s dvije.
Nisi valjda mislila da se bitka vodi jedino između
ugašenih i orogena? Ne, ne. Sjeti se kamenojeda i
Čuvara - o, sjeti se i petih doba. Nikad nemoj
zaboraviti Oca Zemlju. On tebe ne zaboravlja.
Dakle, dok se ona - dok si se ti - odmarala, sve te
snage su zauzimale svoje položaje. I naposljetku
započele svoj prodor.
 20

Syenit, zategnuta pa odapeta

Sijenit nije zapravo namjeravala ostatak života

provesti ovako, besposleno vrteći palčevima, pa zato
jednog dana odlazi do Innona dok posada Clalsua
oprema brod za novi piratski pohod.
“Ne”, kaže on, zureći u nju kao da je sišla s uma.
“Nećeš biti piratica, tek si rodila.”
“Rodila sam prije dvije godine.” Ne može dovijeka
mijenjati pelene, dodijavati ljudima da je podučavaju
eturpskom i pomagati u bacanju i dizanju mreža -
poludjet će ako se to još dugo nastavi. Više ne doji,
što je Innonu dosad bila izlika da je ne vodi na brod
- ta izlika inače nije imala smisla, jer u Meovu je
dojenje komunalna aktivnost^ baš kao i sve ostalo.
Kad ona nije u blizini, Alabaster samo odnese dojenče
nekoj drugoj majci u komuni, isto kao što je Sijen
hranila njihovu dojenčad ako bi ogladnjela dok je
Sijen bila u blizini i imala mlijeka. A kako pelene
uglavnom mijenja Basier, koji malenom Korundu i
pjeva, tepa, igra se s njim, vodi ga u šetnje i tako
dalje, Sijen je stvarno potrebna neka dodatna
zanimacija.
“Sijenit.” Innon se zaustavlja na utovarnom
mostu koji vodi u spremište broda. Upravo na palubu
nose bačve sa zalihama vode i hrane, kao i košare s
egzotičnijim stvarima - među njima manje košare u
kojima su lanci za katapult, mješine sa smolom i
ribljim uljem i tešku tkaninu koja u slučaju potrebe
može poslužiti kao zamjensko jedro. Kad se Innon
zaustavio zbog Sijenit koja stoji na mostu iza njega,
zaustavili su se i svi ostali, i sad se na pristaništu
čuju glasne pritužbe zbog zastoja. Innon diže glavu i
sijeva pogledom dok svi ne zašute. Svi osim Sijenit,
naravno.
“Dosadno mi je”, kaže ona frustrirano. “Nemam
ovdje što raditi osim loviti ribu, čekati da se ti i ostali
vratite iz pljačke, ogovarati ljude koje ne poznam i
pričati priče o stvarima koje me ne zanimaju! Za ime
Zemlje, čitav svoj život ili treniram ili radim; ne možeš
od mene očekivati da po cijeli dan sjedim i gledam u
more.”
“Alabaster sjedi.”
Sijenit koluta očima, iako je to istina. Kad
Alabaster nije sa sinom, uglavnom je na uzvisinama
iznad kolonije, odakle promatra svijet i provodi sate
u nedokučivim razmišljanjima. I sama ga redovno
gleda kako to radi. “Ja nisam on! Innone, mogu ti biti
od koristi.”
A Innonovo-lice se iskrivljuje jer... ah, da.
Taknula ga je u živac.
Iako tu temu nikad ne potežu, Sijenit nije glupa.
Roga koja zna što radi može itekako pomoći u
pothvatima kakve poduzima Innonova posada. Ne
misli pritom na pokretanje potresa ili erupcija - na to
ne bi .pristala niti bi on to tražio od nje. Ali bilo bi
lako izvući taman toliko energije iz okoliša da može
sniziti temperaturu tik iznad površine mora i tako
zaviti brod u maglu koja će sakriti njegovo prilaženje
ili povlačenje. Jednako bi lako bilo unijeti nemir u
šumoviti pojas duž obale uz pomoć sitnih podzemnih
vibracija, koliko je potrebno da jata ptica ili čopori
miševa nagrnu iz drveća u obližnja naselja i skrenu
pozornost njihovih stražara. I još svašta. Sijenit sve
više shvaća da je orogenija vraški korisna vještina, s
mnogo više primjena od pukog umirivanja potresa.
Točnije, bila bi korisna, da je Innon u stanju svoju
orogeniju koristiti na taj način. Ali iako mu nitko ne
može osporiti zadivljujuću karizmu i izvanrednu
fizičku spretnost, kad je orogenija u pitanju tu se
ipak vidi da je rastao na divlje, uz minimalnu poduku
koju mu je Harlas, i sam divlji i nedoučen, mogao
pružiti. Sijen osjeća Innonovu orogeniju dok on
umiruje lokalne, slabe potrese, i ponekad ne može
vjerovati koliko je primitivna i neučinkovita. Iako ga
pokušava podučiti kako da bolje kontrolira svoju
moć, iako je on sluša i trudi se, napretka nema. Sijen
ne razumije zašto. Nemajući potrebnu razinu
orogeničke vještine, posada Clalsua svoj plijen osvaja
na starinski način: bore se i ginu za svaku mrvicu.
“To sve može i Alabaster”, odvraća Innon s očitom
nelagodom.
“Alabaster”, kaže Sijen, trudeći se da ostane
strpljiva, “dobiva mučninu čim ovo vidi.” Maše prema
Clalsuovom zakrivljenom trupu. Cijelu komunu
zabavlja što Baster unatoč crnoj boji kože uspijeva
pozelenjeti kad god se mora popeti na brod. Sijen je
rjeđe povraćala kad je patila od jutarnjih mučnina.
“A što ako ne budem radila ništa osim sakrivanja
broda? Ili što mi već zapovjediš.”
 Innon stavlja ruke na bokove i posprdno je gleda.
“To se ti praviš da ćeš slušati moje zapovijedi? Ne
slušaš me ni u krevetu.”
“Oh, bezobrazniče.” Ionako je samo provocira, jer
u krevetu joj ni ne pokušava zapovijedati. Ali
Meovićani su čudaci koji vole zafrkancije o seksu.
Sad kad Sijen razumije jezik kojim govore, zna da im
je svaka druga rečenica neki komentar o tome što
ona spava s dva najzgodnija muškarca u komuni.
Innon kaže da to rade isključivo zato što im je
smiješno kako Sijen mijenja boje kad god neka
staričica izvali vulgarnu dosjetku o seksualnim
položajima ili zgodnim čvorovima za vezivanje. Sijen
se još nije navikla na to, ali trudi se. “To je potpuno
nebitno!”
“Stvarno?” Bocka joj prsni koš svojim velikim
kažiprstom. “Ne vodim ljubavnike na brod; to pravilo
nikad nisam prekršio. Kad isplovimo, ne smijemo biti
čak ni prijatelji. Što zapovjedim, tako mora biti; u
protivnom svi umiremo. Ti sve propitkuješ, Sijenit, a
na moru nema vremena za propitkivanja.”
Ne može reći da je u krivu. Sijen se nelagodno
vrpolji. “Mogu slijediti zapovijedi bez propitkivanja.
Zemlja zna da sam to radila bezbroj puta. Innone...”
Duboko udiše. “Za ime Zemlje, Innone, učinit ću bilo
što da se bar nakratko maknem s ovog otoka.”
“A to je drugi problem.” Prilazi joj korak bliže i
spušta ton. “Korund ti je sin, Sijenit. Zar tebi nije
nimalo stalo do njega, kad toliko želiš otići?”
“Pazim da uvijek bude zbrinut.” I to je istina.
Korund je uvijek čist i nahranjen. Nikad nije željela
dijete, ali sad kad ga je rodila, i držala u naručju, i
dojila i sve to... doista ima određeni osjećaj
postignuća, možda, i neku sjetnu zahvalnost, jer su
ona i Alabaster uspjeli napraviti jedno doista
prekrasno dijete. Ponekad se zagleda u lice svog sina
i divi tome što on postoji, što izgleda tako netaknuto
i zdravo, i to pokraj dvoje roditelja koje povezuje
prvenstveno gorka slomljenost. Ma koga ona
zavarava? To je ljubav. Sijen voli svog sina. Ali to ne
znači da želi s njim provoditi svaki sat svakog
hrđavog dana.
Innon vrti glavom i okreće joj leđa, dižući ruke. “U
redu! U redu, smiješna ženo. Ali ti izvoli reći
Alabasteru da oboje isplovljavamo.”
“Dobr...” Ali on je već sišao s mosta u potpalublje,
gdje viče na nekoga zbog nečega što Sijen ne može
razabrati, jer kad dođu do tog stupnja glasnoće
njezine uši više ne razumiju eturpski.
Bilo kako bilo, Sijen praktički cupka niz most,
mašući drugim članovima posade koji stoje u blizini
u znak isprike. Oni izgledaju blago iznervirano. Zatim
odlazi u komunu.
Alabaster nije u kući, a Korund nije sa Selsi,
ženom koja najčešće čuva mlađu djecu iz kolonije
kad im roditelji imaju drugog posla. Selsi diže obrve
kad Sijen proviri iza vrata. “Pristao je?”
“Pristao je.” Sijenit ne može suspregnuti osmijeh,
pa se i Selsi smije.
“Kladim se da tebe više nećemo vidjeti. Valove
jedino mreža može usporiti.” Sijenit pretpostavlja da
je to nekakva meovićanska izreka, što god značila.
“Alabaster je opet otišao na uzvisine s Koruom.”
Opet. “Hvala”, kaže ona i vrti glavom. Pravo je
čudo da njihovu djetetu nisu već izrasla krila.
Sijen se uspinje stubama do najviše uzvisine na
otoku i nalazi ih iza prvog grebena, smještene na
pokrivaču blizu litice. Koru podiže pogled dok im
prilazi i ozarena lica pokazuje prema njoj. Alabaster
je vjerojatno osjetio njezine korake na stepenicama
pa se ni ne okreće.
“Innon te konačno vodi na brod?” pita on kad se
Sijen dovoljno približila da čuje njegov tihi glas.
“Hah.” Sijenit se smješta na pokrivaču pokraj
njega i raskriljuje ruke za Korua, koji se iskobeljava
iz Alabasterova krila u kojem je dotad sjedio i
premješta se u njezino. “Da sam znala da već znaš,
ne bih se trudila pentrati po svim ovim stubama.”
“Nagađao sam. Obično ovamo ne dolaziš
nasmiješena. Znao sam da imaš neki razlog.”
Alabaster se napokon okreće i gleda Korua koji sad
stoji u njezinu krilu i gurka joj dojke. Sijenit ga
automatski hvata, premda on zapravo sasvim dobro
drži ravnotežu unatoč neravnom osloncu. Uto Sijen
shvaća da Alabaster ne gleda samo Korunda.
“Što je?” pita, mršteći se.
“Hoćeš li se vratiti?”
Pitanje dolazi s neba pa u rebra i Sijen iznenađeno
spušta ruke. Na sreću, Koru je u međuvremenu
uhvatio grif i sad uspješno stoji na njezinim nogama
i hihoće se. Ona zuri u Alabastera. “Što to uopće...
Molim?”
 Alabaster sliježe ramenima, a Sijenit konačno
primjećuje boru - između njegovih obrva i nesretan
izraz u njegovim očima i tek tada shvaća što joj je
Innon pokušavao reći. To potvrđuje i sam Alabaster
svojim gorkim riječima: “Ne moraš više biti sa mnom.
Imaš svoju slobodu, što si i željela. A Innon je dobio
što je on želio - malog rogu koji će se brinuti za
komunu ako se njemu nešto dogodi. Ima čak i mene
da to dijete podučim bolje nego što bi Harlas ikad
mogao, jer zna da ja neću otići.”
Vatre mu u Zemlji. Sijenit uzdiše i odguruje
Koruove ruke, koje ju bole. “Ne, izjelico mala, nemam
više mlijeka. Smiri se.” Koruovo lice smjesta poprima
patnički izraz pa ga Sijen privlači k sebi, grli i počinje
mu draškati stopala, što je obično dovoljno da
zaustavi suze prije nego što krenu. Upalilo je. Tko bi
rekao da mala djeca imaju takvu fascinaciju vlastitim
nožnim prstima? Sad kad se za jedno dijete
pobrinula, može se usredotočiti na Alabastera, koji
opet gleda prema moru, ali koji je vjerojatno također
na rubu suza.
“I ti možeš otići”, kaže. Njemu uvijek sve mora
nacrtati. “Innon je već nudio da nas odvede natrag na
kopno ako to želimo. Sve dok izbjegavamo glupe
poteze kao što je smirivanje potresa pred gomilom
ljudi, i ti i ja bismo negdje mogli imati pristojan život.”
“I ovdje imamo pristojan život.” Jedva ga čuje od
vjetra, ali ipak točno osjeća ono što ne izgovara.
Nemoj me ostaviti.
“Skorena hrđo, Baster, što ti je? Nemam namjeru
otići.” Bar ne zasad. Ali već je dovoljno loše što uopće
vode ovaj razgovor; ne mora ga još pogoršavati.
“Samo idem negdje gdje mogu biti korisna...”
“I ovdje si korisna.” Sad je gleda u oči pogledom
punim bijesa i ona je zapravo iskreno zabrinuta zbog
boli i usamljenosti koji se naziru ispod površinskog
sloja ljutnje na njegovu licu. A još je više brine što je
uopće zabrinuta.
“Ne. Nisam.” On otvara usta da joj proturječi, ali
ona mu ne dopušta da dođe do riječi. “Nisam. Sam si
rekao; Meov sad uživa zaštitu orogena s deset
prstenova. Ne misliš valjda da nisam primijetila
potpuni izostanak čak i najmanjeg površinskog
pomaka u mom dometu sve otkako smo ovdje.
Umiruješ sve potencijalne prijetnje prije nego što ih
Innon ili ja uopće stignemo osjetiti...” Glas joj zamire.
Namršteno gleda kako Alabaster odmahuje glavom.
Na usnama mu titra osmijeh koji je odjednom
ispunjava nelagodom.
“Ne ja”, kaže.
“Molim?”
“Ja ništa ne umirujem već dobrih godinu dana.”
Pokazuje glavom prema djetetu, koje sad s
posvemašnjom koncentracijom proučava Sijenitine
prste. Ona zuri u Korua, a Koru podiže glavu i veselo
se smiješi.
Korund je točno ono čemu se Uporište nadalo kad
ju je sparilo s Alabasterom. Nije naslijedio mnogo
vanjskih crta od oca; samo je za nijansu tamniji od
Sijen, a dojenačko paperje već prelazi u početke prave
pepelne kose četkaste teksture. Samo Sijen ima
sanzejske pretke, što znači da ni to nije došlo od
Bastera. Ono što je Koru sasvim sigurno dobio od
svog oca je nevjerojatno moćna svijest o zemlji.,
Sijenit dosad nije ni slutila da bi njezino zlato moglo
biti dovoljno svjesno da hvata i umiruje mikropotrese.
To nije instinkt, to je vještina.
“Zlo Zemlji no”, mrmlja ona. Koru se hihoće.
Alabaster naglo pruža ruke, otima ga iz njezina
naručja i ustaje na noge. “Čekaj, ovo...”
“Idi”, otresa se on dok grabi košaru koju je donio
i spušta se u čučanj da u nju pospremi dječje igračke
i smotanu pelenu. “Idi, jedri na svom jebenom brodu,
pogini skupa s Innonom, fućka mi se. Ja ću biti ovdje
za Korua, što god ti radila.”
I zatim odlazi, ukočenih ramena i žustra koraka,
ignorirajući Koruovo glasno negodovanje. Ne obraća
pozornost ni na pokrivač na kojem Sijen još sjedi.
Vatro podzemna.
Sijenit ostaje na uzvisini još neko vrijeme i
pokušava shvatiti kako ju je zapala dužnost
emocionalne skrbnice ludog orogena s deset
prstenova, u ovoj zabiti usred ničega u kojoj čami s
njegovim neljudski moćnim dojenčetom. U suton joj
je dosta razmišljanja. Ustaje, kupi pokrivač i vraća se
natrag u komunu.
Svi se okupljaju na večeri, ali Sijenit ovaj put nije
do društva pa uz ispriku uzima porciju pečenog tulija
i pirjanog trolista sa zaslađenim ječmom, koji su
sigurno ukrali iz neke komune na kopnu. Nosi tanjur
natrag u kuću i ne čudi se što tamo zatiče Alabastera,
koji se sklupčao na krevetu s usnulim Koruom. Uzeli
su veći krevet da naprave mjesta za Innona - zapravo
madrac u visećoj mreži zakvačenoj za četiri čvrsta
stupa, koji je iznenađujuće udoban i izdržljiv unatoč
težini i aktivnostima koje mora podnositi. Alabaster
šuti, ali je budan, pa ona uz uzdah podiže Korua i
premješta ga malo dalje, u viseći krevetić postavljen
bliže podu da se ne bi ozlijedio ako se u toku noći
otkotrlja ili spusti s njega. Ona se pak penje u krevet
s Alabasterom i gleda ga bez riječi, pa on nakon
nekog vremena prekida tihu misu i primiče joj se
malo bliže. Pritom joj ne gleda u oči, ali Sijenit zna
što mu treba, pa samo uzdiše i prevrće se na leđa. On
se još malo primiče i naposljetku joj naslanja glavu
na rame, što je vjerojatno cijelo vrijeme i želio.
“Oprosti”, kaže.
Sijenit sliježe ramenima. “Nema problema.” Onda
uzdiše i dodaje, jer je Innon bio u pravu i ona jest
djelomično kriva za ovo: “Vratit ću se. Ovdje mi se
stvarno sviđa, znaš. Samo postanem... nemirna.”
“Ti si uvijek nemirna. Što to točno tražiš?”
Ona odmahuje glavom. “Ne znam.”
Ali u sebi, na rubu podsvijesti, misli: Tražim način
da sve promijenim. Jer ovo kako je sada nije u redu.
Uvijek joj je znao čitati misli. “Ne možeš ništa
poboljšati”, kaže on, tmurnim glasom. “Svijet je takav
kakav je. Ne možeš ga promijeniti, osim da ga uništiš
i sve počneš ispočetka.” Uzdiše i trlja lice o njezinu
dojku. “Uzmi od svijeta sve što možeš, Sijen. Voli svog
sina. Živi kao piratica ako te to veseli, zašto ne. Ali
prestani tražiti nešto bolje od ovoga.”
Ona liže usne. “Korund bi trebao imati nešto
bolje.”
 Alabaster uzdiše. “Da. Trebao bi.” Ne govori ništa
drugo, ali jasno se osjeća i ono što je prešutio: Ali
neće.
To nije u redu.
Sijen polako pada u san. Nekoliko sati kasnije
budi je Alabaster koji u Innonovo rame bunca, “Oh,
jebemu, molim te, oh Zemljo, ne mogu, Innone”.
Grčevito se trza, remeteći blage njihaje kreveta, a
Innon stenje pripijen uz njega i trlja svoj nauljeni
kurac o njegov. Alabaster svršava, ali Innon, koji još
nije gotov, primjećuje da ih Sijen gleda. Dobacuje joj
nestašan osmijeh, ljubi Alabastera i zatim zavlači
ruku među Sijenine noge. Naravno da je vlažna. On i
Alabaster su uvijek lijepi zajedno.
Innon je pažljiv ljubavnik pa se saginje prema njoj
i licem joj draška grudi i izvodi čudesa prstima, ali i
dalje se ritmičkim pokretima bokova trlja o
Alabastera sve dok ona ne opsuje, zahtijevajući bar
na neko vrijeme svu njegovu pozornost. On se smije
i premješta se k njoj.
Alabaster promatra kako je Innon zadovoljava i
njegov pogled odaje koliko je uzbuđen, što Sijenit ne
razumije čak ni nakon dvije godine s njima. Baster je
ne želi, ne na taj način, a ne želi ni ona njega. Pa ipak
je hvata beskrajna pomama kad god gleda kako ga
Innon dovodi do točke gdje ne može ništa drugo nego
ječati i preklinjati, a Alabastera jednako tako očito
uspaljuje kad ona gubi razum s drugim muškarcem.
Ako će biti iskrena, još više uživa kad ih Baster gleda.
Ne mogu podnijeti neposredan seks jedno s drugim,
ali preko posrednika doživljavaju ekstazu. I kojim
riječima uopće opisati ovo između njih? Nije trojac, a
ni ljubavni trokut. Dvo-i-polac, neki dihedron
naklonosti. (A možda je to ljubav.) Trebala bi se
pribojavati druge trudnoće, koja je moguća čak i s
Alabasterom s obzirom na svu tu neurednu razmjenu
tekućina između njih troje, ali ne može se prisiliti na
brigu, jer to zapravo uopće nije važno. Netko će voljeti
njezinu djecu što god da se dogodi. Iz istih razloga ne
razbija previše glavu ni time što radi u krevetu ni
nedoumicama o njihovoj vezi; nitko u Meovu im neće
zamjeriti, što god da se dogodi. To vjerojatno
doprinosi uzbuđenju: totalni izostanak straha. Kakva
luda ideja.
Kasnije padaju u san. Innon leži potrbuške
između njih dvoje i hrče, a Baster i Sijen su oboje
naslonili glavu na njegova mišićava ramena. Ne po
prvi put, Sijenit misli: Da bar ovo može potrajati.
A dobro zna da ne smije priželjkivati nemoguće.

***

Clalsu isplovljava sutradan. Alabaster stoji na

pristaništu s pola stanovništva komune koje im maše
i dovikuje želje za sretan put. On ne maše, ali peri
prstom u njih dok se brod udaljava, a kad im Sijenit
i Innon mahnu, nagovara Korua da im uzvrati, što
Koru i čini. Sijenit na trenutak obuzima nešto slično
žaljenju. Ne traje dugo.
Nakon toga za njih postoji samo pučina i poslovi
koje treba obavljati: bacaju parangal, penju se visoko
na jarbole da tamo na jedrima rade što im Innon
zapovijedi. U nekom trenutku moraju ponovo
učvrstiti bačve koje su se odvojile do svojih ležišta u
potpalublju. Rad je težak i Sijenit nedugo nakon
zalaska sunca pada u san u svom malom ležaju iza
jedne od pregradnih greda jer joj Innon ne dopušta
da spava s njim. Ionako ne bi imala energije da se
dovuče do njegove kabine.
Ali u danima koji slijede sve postaje lakše, a ona
ojačava i počinje shvaćati zašto je posada Clalsua
uvijek malo živopisnija, malo zanimljivija od ostalih
ljudi u Meovu. Četvrtog dana čuje se povik slijeva -
ne, u hrđu, s lijevog boka broda, pa ona i ostali dolaze
na ogradu i vide nešto začuđujuće: zakrivljene
perjanice morske vode na mjestu gdje su se velike
nemani podigle iz dubina da im plivaju uz bok. Jedna
od nemani izlazi na površinu da ih promotri.
Apsurdno je golema; oko joj je veće od Sijenine glave
i mogla bi prevrnuti brod jednim zamahom peraje. Ali
ne čini im ništa nažao, a jedna članica posade joj
objašnjava da je to jednostavno radoznala životinja.
Čini se da je Sijenina udivljenost zabavlja.
Noću promatraju zvijezde. Sijen nikad prije nije
obraćala osobitu pozornost na nebo; uvijek joj je bilo
važnije tlo pod nogama. Ali
Innon joj ukazuje na pravilnosti u kretanju
zvijezda i tumači da su “zvijezde” koje vidi zapravo
druga sunca, s vlastitim svjetovima i možda nekim
drugim ljudima koji žive druge živote i suočavaju se
s drugim nedaćama. Sijen zna da postoje
pseudoznanosti kao što je astronomeštrija, zna da
njezini pristaše zagovaraju takve nedokazive stvari,
ali sad kad vidi to nebo koje se bez prestanka giba,
razumije zašto vjeruju u to. Razumije zašto mare,
premda je nebo tako nepromjenjivo i za svakodnevicu
mahom nevažno. Kad su noći ovakve, mari i ona, bar
na neko vrijeme.
Noću posada pije i pjeva pjesme. Sijenit pogrešno
izgovara prostote, pa ih tako nehotice čini još
vulgarnijima, i time u hipu stječe obilje novih
prijatelja.
Ostali u posadi ostaju distancirani, dok na sedmi
dan ne spaze moguću metu. Pritajili su se blizu
brodskih ruta između dva gusto naseljena poluotoka
dok su ljudi u košu gore na jarbolu dalekozorima
tražili brodove vrijedne pljačke. Innon ne izdaje
zapovijed dok im izviđač ne javi da je ugledao
naročito veliko plovilo onog tipa koji često prevozi
robu koja je preteška ili preopasna za transport
kopnom: ulja, iskopani kamen, zapaljive kemikalije i
drvenu građu. Sve što bi komuni koja je zaglavila na
neplodnom otoku usred ničega moglo najviše trebati.
U pratnji tog broda je i jedan manji, za koji oni koji
su ga promotrili kroz dalekozor i koji takve stvari
mogu procijeniti na prvi pogled kažu da je vjerojatno
pun pripadnika neke milicije, ovnova za probijanje
oplate broda i pripadajućeg naoružanja. (Jedan bi
mogao biti karaka, a drugi karavela, to su riječi
kojima se služi posada, ali Sijen se ne može sjetiti koji
je koji i ne da joj se gnjaviti s time tako da ona
namjerava i dalje govoriti “onaj veliki brod” i “onaj
mali brod”.) Njihova pripravnost za borbu s piratima
potvrđuje da teretni brod prevozi nešto vrijedno
pljačke.
Innon dobacuje pogled Sijenit, a ona mu uzvraća
divljim osmijehom.
 Podiže dvije magle. Za prvu maglu mora izvlačiti
energiju iz okoline na samom rubu svog dometa, ali
nema izbora jer se ondje nalazi manji brod. Drugu
maglu podiže u koridoru između Clalsua i teretnog
broda, da se mogu sasvim približiti svojoj meti prije
nego što ih spaze.
Sve ide kao po špagi. Glavnina Innonove posade
je iskusna i vrlo vješta; oni sličniji Sijenit, koji još ne
znaju što rade, ostaju po strani dok ostali kreću u
akciju. Clalsu izlazi iz magle i drugi brod zvoni na
uzbunu, ali već je prekasno. Innonovi ljudi pokreću
katapulte, ispaljuju košare pune lanaca i kidaju
jedra napadnutog broda. Potom Clalsu klizi tik uz
broda - Sijen je uvjerena da će se sudariti, ali Innon
zna što radi - a članovi posade prebacuju kuke na
drugi brod i privlače ga pomoću velikih ručnih vitala
koja zauzimaju veći dio palube.
Sad situacija postaje opasna. Kad ih ljudi na
teretnom brodu počnu gađati strijelama, kamenjem i
noževima, jedan od starijih članova posade tjera Sijen
u potpalublje. Ona sjeda u sjenu ispod stuba dok
drugi članovi posade trče gore i dolje. Srce joj tuče
kao ludo; dlanovi su joj vlažni. Nešto teško udara u
trup broda ni metar i pol od njezine glave i ona se
trza.
Ali zlo Zemljino, ovo je toliko bolje od sjedenja na
otoku, ribolova i pjevanja uspavanki.
Sve je gotovo u roku od nekoliko minuta. Kad se
komešanje primiri i Sijen se odvaži izaći na palubu,
vidi da su između ograde dva broda postavljene
daske te da Innonovi ljudi trče amo-tamo po njima.
Nekolicina je zarobljene članove posade teretnog
broda istjerala na palubu i drži ih ondje pod
prijetnjom staklonoževa; ostatak posade se iz straha
predaje, prepušta im svoje oružje i druge
dragocjenosti da zaštiti taoce. Nekoliko Innonovih
mornara već se spušta u spremišta, iznosi bačve i
kištre i nosi ih na palubu Clalsua. Kasnije će
provjeravati što su zaplijenili. Sad je najvažnije da
budu brzi.
Ali odjednom se čuju povici i netko gore u jarbolju
mahnito udara u zvono - a iz kovitlave magle izranja
bojni brod koji je pratio teretnjak. Ide ravno prema
njima, a Sijenit zakašnjelo shvaća svoju pogrešku:
bila je pretpostavila da će se bojni brod zaustaviti kad
izgubi vidljivost, znajući da u blizini ima drugih
brodova. Ali ljudi nisu'uvijek tako logični. Sad bojni
brod juri prema njima punom brzinom i premda Sijen
čuje uzbunjene povike njegove vlastite posade koja je
također shvatila opasnost, nema šanse da se mogu
zaustaviti prije zabijanja u Clalsu i teretni brod... i
vjerojatno potapanja sva tri broda.
Sijenit je već ispunjena energijom izvučenom iz
topline i beskonačnih morskih valova. Reagira kako
su je naučili u stotinama drilova u Uporištu, bez
razmišljanja. Ponire u dubinu, kroz čudnu klizavost
morskih minerala, kroz razmočenu beskorisnost
oceanskog sedimenta i još dublje. Ispod oceana je
stijena, stara i sirova, njoj na zapovijed.
Na tom drugom mjestu, Sijenit grabi rukama
uvis, vičući, misleći Gore. Čuje se glasan zvuk
pucanja i napadački brod staje s trzajem. Nitko ni na
jednom od tri broda više ne viče, svi su nijemi od
šoka. Šokirani su jer metar iznad bojnog broda poput
noža strši komad masivne, oštre matične stijene, koja
je probila kobilicu broda
Uzdrhtala Sijenit polako spušta ruke.
Na Clalsuu, uzbunjeni povici prerastaju u
promuklo klicanje. Čak su i neki članovi posade
teretnog broda odahnuli; bolje jedan oštećeni brod
nego tri potopljena.
Nakon toga se sve odvija brzo, zahvaljujući
nemoći probodenog bojnog broda. Innon stiže do nje
baš kad posada javlja da je spremište teretnog broda
ispražnjeno. Sijen je na pramcu, odakle vidi da ljudi
na bojnom brodu pokušavaju dlijetima razbiti
kameni stup.
Innon staje pokraj nje i ona podiže pogled,
očekujući provalu bijesa. Ali on je sve samo ne
bijesan.
“Nisam znao da su takve stvari moguće”, kaže on
u čudu. “Mislio sam da se ti i Alabaster samo pravite
važni.”
To je prvi put da je Sijenit za svoju orogeniju čuje
pohvale od nekoga tko nije iz Uporišta i da već nije
počela voljeti Innona, zavoljela bi ga tad. “Nisam
smjela stup povući tako visoko”, kaže skrušeno. “Da
sam stigla razmisliti, podigla bih ga taman do visine
potrebne da probije trup, pa bi ostali u uvjerenju da
su samo naletjeli na neku prepreku.”
Innon se uozbiljuje kad shvati na što cilja “Ah.
Ovako znaju da na brodu imamo vrhunskog
orogena.” Lice mu poprima neku tvrdoću koju Sijen
ne zna objasniti, ali odlučuje da ga neće ništa pitati.
Lijepo joj je stajati s njim i uživati u vlastitom
trijumfu. Neko vrijeme zajedno gledaju prebacivanje
robe s teretnog broda.
Jedan od Innonovih ljudi dotrčava do njih da im
kaže da su gotovi. Daske su povučene natrag na
njihovu palubu, užad i kuke su ponovo namotane na
vitla. Spremni su za polazak. Innon teškim glasom
kaže: “Ne još.”
Sijenit zapravo nije iznenađena onime što slijedi.
Ali ipak joj je mučno kad je Innon pogleda s ledenim
izrazom lica. “Potopi oba broda.”
Obećala je da nikad neće propitkivati Innonove
zapovijedi. Sad ipak oklijeva. Nikad prije nije nikoga
ubila, bar ne namjerno. Sad je jednostavno greškom
izvukla kamenu izbočinu previsoko. Je li zaista
nužno da ljudi umru zbog njezine gluposti? Innon joj.
prilazi bliže i ona se već leca, iako joj nikad nije
naudio. Ipak osjeća sijevanje u kostima šake.
Ali Innon joj samo na uho kaže: “Za Bastera i
Korua.”
Ne razumije ga. Baster i Koru nisu tu. Ali onda
uviđa punu težinu njegovih riječi - to da sigurnost
svih ljudi u Meovu ovisi o tome da ih na kopnu
smatraju neugodnošću, a ne ozbiljnom prijetnjom -
pa i sama postaje hladna. Hladnija.
Zato kaže: “Prvo se moramo udaljiti.”
Innon se smjesta okreće i da je posadi zapovijed
da dignu jedro. Kad su se odmaknuli na sigurnu
udaljenost, Sijenit duboko udiše.
Za njezinu obitelj. Čudno je o njima tako
razmišljati, iako to doista i jesu. Još je čudnije što
ovo radi s konkretnim razlogom, a ne jednostavno
zato što su joj zapovjedili. Znači li to da više nije
oružje? Što je onda, ako nije oružje?
Nije bitno.
Jednim trzajem njezine volje, stupasti komad
matične stijene se odvaja od kobilice bojnog broda,
ostavljajući rupu široku tri metra blizu krme. Brod
smjesta počinje tonuti. Dok se puni vodom, vrh krme
se podiže iz mora. Sijen potom izvlači još energije iz
morske površine i podiže maglu koja je tako gusta da
će zamagliti sve u krugu od nekoliko kilometara.
Pomiče stup i cilja ga u kobilicu teretnog broda.
Jednom brzo bode uvis, još brže povlači stup natrag.
Kobilica broda puca poput jajeta i u sljedećem
trenutku on se razdvaja na dvije polovice. Gotovo je.
Magla u potpunosti zakriva oba broda, koji tonu
dok se Clalsu udaljava. Vrištanje njihovih posada
prati Sijenit u lelujavoj bjelini još dugo nakon toga.

***

Te večeri, Innon zbog nje krši svoje pravilo. Kasnije,

dok sjedi u njegovoj kapetanskoj postelji, Sijenit
kaže: “Želim vidjeti Alliju.”
Innon uzdiše. “Ne. Ne želiš.”
Ali ipak izdaje zapovijed, jer je voli. Unose novi
kurs i kreću.

***

Legenda kaže da Otac Zemlja nije oduvijek mrzio

život. U stvari, ako je vjerovati kazivačima, nekoć
davno Zemlja je činio sve što je bilo u njegovoj moći
da još više potakne tu čudnu pojavu života na svojoj
površini. Oblikovao je pravilna, predvidljiva godišnja
doba; pazio je da promjene vjetra i valova i
temperature budu dovoljno spore da se svako živo
biće stigne prilagoditi, evoluirati; prizvao je vode koje
su same sebe čistile, nebo koje bi se razvedrilo poslije
svake oluje. Nije stvorio život - to je bila igra slučaja
- ali radovao mu se i divio, ponosan što na svojoj
površini ima priliku njegovati takvu čudnovatu i
divlju ljepotu.
A onda su ljudi počeli raditi strašne stvari Ocu
Zemlji. Zatrovali su vode do te mjere da ih ni on nije
mogao očistiti i istrijebili su mnoga druga živa bića
koja su živjela na njegovoj površini. Bušili su kroz
koru njegove kože, kroz krv njegova plašta, kako bi
došli do slatke srži u njegovim kostima. A na vrhuncu
ljudske arogancije i moći, upravo su orogeni napravili
nešto što čak ni Zemlja nije mogao oprostiti: uništili
su njegovo jedino dijete.
Nijedan kazivač s kojim je Sijenit razgovarala ne
zna što znači ta kriptična rečenica. Ona nije došla iz
kamene predaje, nego se širila usmenim putem, tek
tu i tamo zabilježena na efemernim materijalima
poput papira i kože, mijenjana kroz beskonačno
nizanje petih doba. U nekim verzijama, orogeni su
uništili Zemljin omiljeni staklonož; u drugima,
njegovu sjenu; u trećima, najdražeg Rasplodnika ili
Rasplodnicu. Što god da te riječi znače, kazivači i
meštri se slažu oko onoga što je slijedilo nakon što
su orogeni počinili svoj najveći grijeh: površina Oca
Zemlje je popucala poput ljuske jajeta. Gotovo sva
živa bića su izginula u tom izljevu njegova bijesa koji
se manifestirao kao prvo i najstrašnije od svih petih
doba: Doba razaranja. Unatoč svoj moći tog drevnog
naroda, to ih je zadesilo bez ikakvog upozorenja. Niti
su imali vremena izgraditi spremišta za zalihe niti su
imali kamenu predaju da ih pouči. Čovječanstvo je
čistom srećom preživjelo u dovoljnom broju da se
kasnije obnovi - ali nikad više nije dosegnulo
nekadašnje vrhunce moći. Zemljin bijes, koji se
stalno vraća, to više nikad neće dopustiti.
Sijenit su te priče uvijek bile zanimljive. Naravno,
ima u njima pjesničke slobode, kao i uvijek kad
primitivni narodi pokušavaju objasniti ono što ne
razumiju... ali sve legende u sebi sadrže i zrnce istine.
Možda su drevni orogeni doista nekako probili koru
planeta. Ali kako? Njoj je sad jasno da je orogenija
mnogo više od onoga što je sadržano u učenjima
Uporišta - ali možda Uporište s razlogom ograničava
svoja učenja, ako je ta legenda istinita. No činjenice
ostaju činjenice: sve i da je moguće upregnuti moć
svih orogena koji postoje, uključujući novorođenčad,
oni još uvijek ne bi mogli povući energiju potrebnu
da unište površinu planeta. Samo bi sve pretvorili u
led; nigdje nema dovoljno topline ili gibanja da
izazove takvo razaranje. Samo bi u tom pokušaju svi
izgorjeli i umrli.
Dakle, taj dio priče ne može biti točan; orogenija
ne može biti kriva za Zemljin bijes. Doduše, to je
zaključak koji bi prihvatio samo drugi roga.
Ali to što je čovječanstvo uspjelo preživjeti požare
tog izvornog petog doba je iskreno zadivljujuće. Ako
je svijet u to doba bio ovakav kao Allia sad... Sijenit
se čini da tek sad istinski shvaća koliko ih Otac
Zemlja sve mrzi.
Allia je noćni krajolik crvene, uzavrele smrti. Od
komune nije - ostalo ništa osim prstena one kaldere
u kojoj je nekoć ležala, a čak se i on jedva nazire.
Škiljeći kroz crvenu treperavu izmaglicu, Sijen se čini
da može razabrati nekoliko preostalih zgrada i ulica
na padinama kaldere, ali moguće je da se samo
zavarava.
Noćno nebo puno je gustih oblaka pepela, koji
preuzimaju sjaj vatre ispod njih. Na mjestu luke
izrasta čunjasti vulkan, koji pri svom usponu iz mora
riga smrtonosne oblake i vruću, crvenu porodiljnu
krv. Već ima divovske dimenzije i zauzima gotovo
čitav kotao kaldere i već je rodio potomke. Na boku
mu čuče dva dodatna otvora koja sipaju plin i lavu
kao i njihov roditelj. Vjerojatno će sva tri srasti
zajedno u jedno čudovište, koje će progutati okolne
planine i ugroziti sve komune u dometu njegovih
oblaka plina ili kasnijih erupcija.
Svi ljudi koje je Sijenit upoznala u Alliji sad su
mrtvi. Clalsu mora ostati na udaljenosti od osam
kilometara od obale; priđu li bliže, prijeti im smrt, ili
od izvijanja trupa broda u vrućem moru ili zbog
gušenja u vrućim oblacima koji u redovnim
razmacima izbijaju iz vulkana ili od kuhanja iznad
jednog od parazitskih otvora vulkana koji nastaju na
cijelom tom području, šireći se iz Allijine luke kao
žbice na kotaču, skriveni u priobalnom moru poput
smrtonosnih mina. Sijen hvata sve vruće točke, sve
te užarene, uskovitlane oluje odmah ispod Zemljine
kože. Hvata ih čak i Innon, koji usmjerava brod
podalje od najizglednijih kandidata za skore provale
lave. Imajući, doduše, u vidu koliko su stjenovite
naslage u ovom trenutku nestabilne, novi otvor bi se
mogao pojaviti i točno pod njima prije no što ga Sijen
stigne uočiti ili zaustaviti. Innon štošta stavlja na
kocku samo zato da joj udovolji.
“Dosta ljudi u prigradskom području je uspjelo
pobjeći”, tiho progovara Innon pokraj nje. Cijela
posada Clalsua je na palubi, šutke zagledana u Alliju.
“Kažu da je iz luke sijevnula crvena svjetlost i nakon
toga niz pravilnih bljeskova. Kao da je nešto...
pulsiralo. Ali početni udar, koji je cijelu nesretnu
luku skuhao u trenu, također je sravnio sa zemljom
gotovo sve manje kuće u komuni. To je ubilo većinu
ljudi. Nije bilo nikakvog upozorenja.” Sijenit se leca.
Nije bilo upozorenja. U Alliji je živjelo gotovo sto
tisuća ljudi - malo za standarde Ekvatorijalaca, ali
mnogo za jednu primorsku komunu. Bili su ponosni
na sebe, s pravom. Imali su velike nade.
Nek’ sve ide u hrđu. Neka sve zahrđa i izgori u
gnjusnoj, mrskoj utrobi Oca Zemlje.
“Sijenit?” Innon zuri u nju. Zuri jer je Sijen digla
ruke ispred sebe kao da hvata uzde nestrpljivog
konja koji se upinje da krene. A i zato što se oko nje
iznenada pojavio uski, visoki, zategnuti torus. Nije
hladan; u tlu ima i više nego dovoljno energije kojom
se može poslužiti. Ali moćan je, što znači da čak i
orogen bez obuke može jasno uhvatiti sve snažnije
naprezanje njezine volje. Innon udiše i uzmiče za
korak. “Sijen, što to..
 “Ne mogu ovo ostaviti ovako”, mrmlja ona, gotovo
sebi u bradu. Cijelo područje bubri poput
smrtonosnog čira koji samo što se nije raspuknuo.
Vidljivi vulkan je samo prvi znak opasnosti. Kanali u
zemlji su većinom sićušni i zapetljani, i s mukom
savladavaju probijanje kroz različite slojeve stijena i
metala, a i vlastitu inerciju. Procure, pa se ohlade i
začepe, pa opet procure, penjući se uvis i pritom
krivudajući i vijugajući u svim mogućim smjerovima.
Ali ovaj kanal je gigantska cijev za lavu probijena
ravno s mjesta gdje je ležao granatni obelisk, koja
usmjerava čistu Zemljinu mržnju prema površini.
Ako se to ne spriječi, uskoro će cijela regija odletjeti
u nebo u masivnoj eksploziji koja će gotovo sigurno
pokrenuti peto doba. Sijen ne može vjerovati da
Uporište još nije ništa poduzelo.
I zato se Sijenit zariva u tu uskomešanu, rastuću
toplinu i trga je sa svim bijesom koji osjeća dok gleda
Alliju, Allia, ovo je bila Allia, ovo je bilo mjesto za ljude,
ovdje su živjeli ljudi. Ljudi koji nisu zaslužili umrijeti
zbog mene ili zato što su bili blesavi pa su dirali
obeliske koje je trebalo ostaviti da spavaju ili zato što
su se usudili sanjati o budućnosti. Nitko ne zaslužuje
umrijeti zbog toga.
Zapravo uopće nije teško. Na kraju krajeva, ovo je
orogenima posao, a ta vruća točka je zrela za
korištenje. Iskreno, bilo bi opasnije da ostane
neiskorištena. Kad Sijen ne bi imala kamo
kanalizirati svu tu vrućinu i silu koju će povući iz
vruće točke, uništile bi je. Ali kakve li sreće - tu se
smije sebi u bradu, toliko da joj se cijelo tijelo trese -
u blizini se baš nalazi vulkan koji treba ugušiti.
 Sijen steže prste jedne ruke u šaku i svojom
sviješću prži grotlo vulkana. Ne spaljuje ga, nego ga
hladi, i okreće njegovu silinu protiv njega dok mu
pečati svaku pukotinu. Silom gura rastuće
magmatsko ognjište natrag u dubine, sve dublje - i
pritom svjesno navlači naslage stijena preko njega,
naizmjence, tako da se preklapaju, čime postiže da
svaki sloj pritišće onaj ispod njega i tako drži magmu
pod kontrolom, bar dok magma ne nađe neki drugi,
sporiji put da opet dovijuga do površine. U pitanju je
delikatan proces, iako uključuje milijune tona stijene
i takve tlakove da iz njih nastaju dijamanti. Ali Sijenit
je dijete Uporišta, a Uporište ju je dobro podučilo.
Kad opet otvori oči, vidi da je u Innonovu naručju
i da se brod uznjihao pod njezinim nogama.
Iznenađeno trepće i podiže pogled prema Innonu, čije
su oči iskolačene i mahnite. On vidi da je došla k sebi
i sad mu se na licu pojavljuje mješavina olakšanja i
straha zbog koje se Sijen osjeća i bolje i zabrinutije
nego prije.
“Rekao sam svima da nas ti ne bi ubila”, kaže on
kroz prskanje uskomešanog mora i povike svoje
posade. Ona se osvrće oko sebe i vidi da pokušavaju
užurbano spustiti jedra kako bi imali veću kontrolu
na moru koje je najednom sve samo ne mirno. “Molim
te, nemoj da ispadnem lažljivac.”
Sranje. Navikla se orogeniju izvoditi na kopnu i
zaboravila je uzeti u obzir kako će zatvaranje rasjeda
djelovati na more. Potresi koje je izazvala su imali
plemenitu svrhu, ali ipak su bili potresi i... oh,
Zemljo, osjeća što dolazi. Pokrenula je cunami. I -
leca se i stenje jer joj u zatiljku zvoni dok
podrhtajnice otkazuju poslušnost. Prenapregnula se.
“Innone.” Glava joj mučno odzvanja. “Moraš...
nnh. Odgurnuti natrag valove podjednake amplitude,
odmah ispod površine...”
“Molim?” On skreće pogled da nešto dovikne
članu posade na njihovu jeziku, a ona psuje u sebi.
Naravno da ne razumije na što ona cilja. Ne govori
jezik Uporišta.
Ali odjednom se zrak svuda oko njih hladi. Drvo
broda škripi zbog promjene temperature. Sijen
prepadnuto uzdiše, ali promjena zapravo nije velika.
Sad nemaju toplu ljetnu, nego toplu jesensku noć,
prizvanu, doduše, u roku od samo nekoliko minuta.
U toj promjeni osjeti se prisutnost poznata poput
toplih ruku u noći. Innon iznenađeno uzdiše, jer i on
ga prepoznaje: Alabaster. Naravno da njegov domet
seže ovako daleko. Ne treba mu više od nekoliko
sekundi da umiri valove koji rastu.
Kad je Alabaster gotov, brod je opet na mirnom
moru i okrenut prema Allijinom vulkanu... koji je sad
umiren i zamračen. Puši se i još će desetljećima biti
vruć, ali više ne izbacuje svježu magmu ili plin. Nebo
iznad njega već se raščišćava.
Prilazi im Innonov dočasnik Leshiye, dobacujući
joj pogled pun nelagode. Kaže nešto, prebrzo da bi
Sijenit stigla sve prevesti, ali poantu je uhvatila: Reci
joj da se sljedeći put kad bude htjela gasiti vulkan
prvo iskrca s broda.
 Leshiye ima pravo. “Oprostite”, mumlja Sijen na
eturpskom, a muškarac nešto gunđa i ljutito se
udaljuje.
Innon vrti glavom i pušta je iz naručja, pa vičući
traži da opet razviju jedra. Spušta pogled prema njoj.
“Jesi dobro?”
“Jesam.” Ona si trlja glavu. “Samo nikad prije
nisam napravila nešto ovako veliko.”
“Nisam mislio da ćeš moći. Mislio sam da samo
oni kao Alabaster, s puno više prstenova od tebe,
mogu izvoditi takve stvari. Ali ti si jednako moćna kao
i on.”
“Nisam.” Sijenit se kratko smije dok se hvata za
ogradu i ne pušta je. Ne želi se više vješati za njega
radi oslonca. “Ja izvodim samo ono što je moguće. On
mijenja jebene zakone prirode.”
“Heh.” Innonov glas ima čudan prizvuk. Sijenit ga
iznenađeno gleda i primjećuje na njegovu licu nešto
slično žaljenju. “Kad vidim što ti i on možete,
ponekad mi bude žao što i ja nisam otišao u to vaše
Uporište.”
“Neka ti ne bude žao.” Sijen ne želi ni zamišljati
kakav bi bio da je odrastao u zatočeništvu s njima.
Innon, ali bez svog gromoglasnog smijeha ili
razigranog hedonizma ili vedrog samopouzdanja.
Innon, čije bi graciozne, snažne ruke bile slabije i
nespretnije jer bi bile slamane. Ae-Innon.
On joj se sad sjetno smiješi, kao da joj čita misli.
“Jednom ćeš mi morati ispričati kako se ondje živi. I
zašto svi koji dolaze iz tog mjesta izgledaju tako
sposobno... i tako prestrašeno.”
 Nakon toga je tapše po leđima i odlazi nadgledati
unošenje novog kursa.
Ali Sijenit ostaje kraj ograde. Krv joj se ledi u
žilama, ali ne zbog maloprijašnje demonstracije
Alabasterove moći.
Naime, dok se brod okreće i pritom naginje u
stranu, njoj se još jednom otvara pogled na mjesto
gdje je bila Allia dok je Sijen svojom glupošću nije
uništila...
... i ondje nekoga vidi.
Bar joj se tako čini. Isprva nije sigurna. Škilji i
jedva nazire jedan svjetliji pojas koji se vijugavo
spušta u uvalu Allije na njezinu južnom zavoju,
upadljiviji sad kad je rumena svjetlost oko vulkana
izblijedila. To očito nije ona carska cesta kojom su
ona i Baster putovali u Alliju u neka davna vremena
prije jedne kolosalne pogreške. Vrlo je vjerojatno da
je to makadamska cesta kojom se služe mještani,
koju su klesali iz okolne šume drvo po drvo i
utabavali desetljećima pješačkog prometa.
Cestom se kreće jedna sićušna točkica, koja s ove
udaljenosti izgleda kao osoba koja ide nizbrdo. Ali to
nije moguće. Nijedna mentalno zdrava osoba ne bi
ostala tako blizu aktivnom, smrtonosnom vulkanu
koji je već ubio na tisuće ljudi.
Sad škilji još jače i odlazi na krmu broda da može
nastaviti gledati u tom smjeru dok se Clalsu ubrzano
udaljava od obale. Da bar ima Innonov dalekozor. Da
bar može biti sigurna.
Naime, na trenutak misli, na trenutak vidi, ili
halucinira od umora ili fantazira od brige...
 Seniori iz Uporišta ne bi samo sjedili skrštenih
ruku dok se ovdje sprema katastrofa. Osim ako za to
nemaju jako dobar razlog. Osim ako im nisu tako
zapovjedili. .
...na trenutak misli da je ta prilika koja hoda
cestom odjevena u tamnocrvenu odoru.

***

Neki kažu da se Zemlja ljuti,

Jer ne želi nikoga;
Ja kažem da se Zemlja ljuti,
Jer živi sam, bez ikoga.
Drevna narodna pjesma (prije osnivanja Carstva)
 21

ponovo okupljaš staru ekipu

"TI", IZNENADA SE OBRAĆAŠ TONKEE. KOJA ZAPRAVO NIJE

TONKEE.
Tonkee se dotad šuljala prema jednom kristalnom
zidu sa sjajem u oku i majušnim dlijetom izvučenim
tko zna otkud u ruci, ali sad zastaje i zbunjeno te
gleda. “Sto?”
Dan se bliži kraju i umorna si. Otkrivanje
nemogućih komuna skrivenih u divovskim
podzemnim geodama je dosta zamorna aktivnost.
Ykkini ljudi su tebe i ostale smjestili u stan koji se
nalazi na sredini jednog od viših kristalnih stupova.
Da dođete do njega, morali ste hodati po mostu od
užadi i drvenoj platformi koja stup opasuje s vanjske
strane. Stan je vodoravan, za razliku od kristala u
kojem se nalazi; ljudi koji su izdubili ovo mjesto kao
da nisu razumjeli da nitko ne zaboravlja da živi u
nečemu što je nakrivljeno pod kutom od četrdeset pet
stupnjeva samo zato što je pod ravan. Ipak daješ sve
od sebe da ne razmišljaš o tome.
Dok tako razgledavaš stan, odlažeš prtljagu i
misliš Ovo mi je dom dok ne uspijem pobjeći iz njega,
u nekom trenutku ti sviće da ti poznaš Tonkee. Moglo
bi se reći da si to na neki način cijelo vrijeme znala.
“Binof. Poglavarka. Yumenes”, ljutite cijediš kroz
zube, a Tonkee svaku riječ prima kao udarac. Leca
se, uzmiče za jedan, pa za dva koraka. S trećim
korakom se priljubljuje za glatki kristalni zid vašeg
stana. Lice joj odaje užas ili možda tako veliku patnju
da je jedino užas prava riječ za to. Poslije određene
točke, sve je to jedno te isto.
“Mislila sam da me se ne sjećaš”, kaže ona
skrušeno.
Ustaješ i dlanovima se naslanjaš na stol. “Nisi
nam se pridružila slučajno. Nema šanse.”
Tonkee se pokušava nasmiješiti; rezultat je
grimasa. “Nevjerojatne slučajnosti su moguće...”
“Ne kad si ti u pitanju.” Ne kad je u pitanju dijete
koje se uspjelo na prevaru uvući u Uporište i otkriti
tajnu koja je kulminirala smrću Čuvarice. Žena koja
je nekoć bila to dijete ništa ne bi ništa prepustila
slučaju. U to si sigurna. “Bar si se s godinama
naučila bolje prerušavati.”
Hoa, koji stoji na ulazu u stan - izgleda da opet
drži stražu - pogledom leti od jedne do druge pa
natrag. Možda ga zanima kako će završiti ova
konfrontacija da se zna pripremiti za onu sljedeću,
između tebe i njega.
Tonkee skreće pogled. Malo i drhti. “Nije. Nije
slučajnost. Mislim. ..” Duboko udiše. “Nisam te
pratila. Angažirala sam ljude koji su te pratili, ali to
nije isto. A sama sam te počela pratiti tek prije
nekoliko godina.”
“Angažirala si ljude koji su me pratili. Gotovo
trideset godina?”
Ona prvo trepće, a onda se malo opušta i smije.
Smijeh joj zvuči gorko. “Moja obitelj je bogatija od
cara. U svakom slučaju, prvih dvadesetak godina je
bilo lako. Skoro smo te izgubili prije deset godina.
Ali... eto.”
Treskaš rukama po stolu i možda ti se samo
privida, ali kristalni zidovi stana kao da su pritom na
trenutak malo jače zasjali. To te zamalo uspijeva
smesti. Zamalo.
“Nemam u ovom trenutku živaca za nova
iznenađenja”, kažeš joj kroz zube.
Tonkee uzdiše i klonulo se naslanja na zid. “...
Oprosti.”
Ti odmahuješ glavom tako žestoko da ti pletenice
ispadaju iz punđe. “Ne želim isprike! Objasni mi. Što
si ti, Inovatorica ili Poglavarka?”
“Oboje?”
Zaledit ćeš je. Vidi ti to u očima pa brzo dodaje:
“Rodila sam se kao Poglavarka. Stvarno jesam! Ja
sam Binof. Ali...” Širi ruke. “Što bih ja mogla voditi?
Nemam dara za takve stvari. Vidjela si kakva sam
bila kao dijete. Nimalo suptilna. Nisam vješta s...
ljudima. Ali zato sa stvarima jesam.”
“Ne zanima me jebena povijest tvog života...”
“Ali relevantna je! Povijest je uvijek relevantna.”
Tonkee, Binof, kako god, se odmiče od zida s
molećivim izrazom lica. “Stvarno sam geomeštra.
Stvarno sam studirala na Sedmom, premda...
premda...” Radi grimasu koju ne znaš protumačiti.
“To nije baš najbolje završilo. Ali zaista sam provela
cijeli život izučavajući onu stvar, ono ležište koje smo
našli u Uporištu. Essun, shvaćaš li ti što je to?”
“Ne zanima me.”
 Tonkee-Binof se na to mršti. “Ali važno je”, kaže.
Sad ona izgleda bijesno, a ti iznenađeno uzmičeš.
“Posvetila sam toj tajni cijeli svoj život. Važna je. A
trebala bi biti važna i tebi, jer ti si među rijetkim
ljudima u cijeloj Mirnoći koja je može učiniti važnom
za sve.”
“Vatre ti u Zemlji, o čemu ti to govoriš?”
“Ondje su ih gradili.” Binof-Tonkee joj brzo prilazi.
Lice joj je ozareno. “Ono ležište u Uporištu. Odande
su obelisci došli. I ondje je sve pošlo po zlu.”

***

Na kraju ponovo prolaziš kroz ritual upoznavanja.

Ovaj put bez preskakanja detalja.
Tonkee je doista Binof. Ali draže joj je ime Tonkee,
koje si je sama nadjenula kad se upisala na Sedmo
sveučilište. Otkrivaš da se smatra neprimjerenim da
dijete jumeneških Poglavara odabere bilo koju
profesiju osim politike, sudstva i visoke trgovine. Isto
tako nije primjereno da dijete koje se rodilo kao
dječak postane djevojčica - Poglavari ne koriste
Rasplodnike, nego potomstvo osiguravaju
ugovaranjem brakova između poglavarskih obitelji,
pa je djevojčica Tonkee tu pokvarila neke računice.
Mogli su jednostavno ugovoriti druge brakove, ali to
je u kombinaciji sa sklonošću mlade Tonkee da
govori što ne bi trebala i radi stvari koje nemaju
smisla za njezinu obitelj bila zadnja kap. Strpali su
je u najugledniji akademski centar Mirnoće, dali joj
novu personu i lažnu kastu, i tiho je se odrekli bez
skandala i komplikacija.
 Tonkee se na Sedmom sveučilištu snalazila kao
riba u vođi, izuzme li se nekoliko žestokih polemika
sa znamenitim učenjacima, iz kojih je uglavnom
izlazila kao pobjednica. A svoj je profesionalni život
posvetila proučavanju opsesije koja ju je svih onih
godina ranije i dovela u Uporište. Dakle: obeliscima.
“Nisi me toliko zanimala ti”, tumači ona. “Mislim,
jesi... pomogla si mi -i htjela sam se uvjeriti da nisi
zbog toga nastradala, tako je počelo... ali dok sam
skupljala informacije o tebi, saznala sam da imaš
potencijal. Ubrajali su te u orogene koji bi jednog
dana mogli razviti sposobnost upravljanja
obeliscima. To je rijedak dar, znaš. I... pa, nadala
sam se... eto.”
Ti si u međuvremenu opet sjela i obje ste nastavile
razgovarati stišanim tonovima. Nemaš se snage
predugo ljutiti; ionako već imaš dovoljno problema.
Gledaš Hou, koji stoji na rubu sobe i motri vas obje.
Držanje mu odaje oprez. I s njim tek trebaš
razgovarati. Sve tajne izlaze na vidjelo. Uključujući
tvoje.
“Umrla sam”, kažeš. “To je bio jedini način da se
sakrijem od Uporišta. Umrla sam da pobjegnem od
njih, ali tebe ipak nisam otresla.”
“Pa, da. Moji ljudi te nisu tražili tajanstvenim
moćima; služili smo se dedukcijom. To je znatno
pouzdanija metoda.” Tonkee se spušta na stolac s
druge strane stola, sučelice tebi. Stan ima tri
prostorije - ovaj središnji prostor sličan dnevnoj sobi
i dvije spavaće sobe s kojima je spojen vratima. Jedna
soba mora biti odvojena za Tonkee, koja opet počinje
zaudarati. A ti ćeš svoju sobu dijeliti s Hoom samo
ako od njega prvo dobiješ neke odgovore, što znači da
ćeš možda neko vrijeme morati spavati ovdje, u
dnevnoj sobi.
“Posljednjih nekoliko godina sam surađivala sa...
stanovitim ljudima.” Tonkee najednom izgleda
tajnovito, što je za nju dosta tipično. “Uglavnom s
drugim meštrima, koji su također postavljali pitanja
na koja nitko ne želi odgovoriti. Specijalisti s drugih
područja.
Već nekoliko godina pratimo obeliske, bar one
koje možemo. Jesi li primijetila da se kreću po
određenom obrascu? Obično se polako okupljaju oko
točaka na kojima se nalaze orogeni dovoljne vještine.
Oni koji bi ih znali koristiti. Dok si bila u Tirimu,
prema tebi su se kretala samo dva, ali to je bilo
dovoljno za ekstrapolaciju.
Dižeš glavu, namrštena. “Kretali su se prema
meni?”
“Ili prema nekom drugom orogenu u tvojoj blizini,
da.”.Tonkee se sad opustila i jede komad suhog voća
iz svoje naprtnjače. Ne primjećuje tvoju reakciju dok
ti zuriš u nju i osjećaš da ti se ledi krv u žilama.
“Linije triangulacije su bile prilično jasne. Tirimo je
bio u središtu kruga, da se tako izrazim. Sigurno si
ondje živjela godinama; jedan od obelisaka koji te
slijede kreće se po istoj letnoj putanji već gotovo deset
godina, još od istočne obale.”
“Ametist”, šapćeš.
“Da.” Tonkee te motri. “Zato sam vjerovala da si
još živa. Obelisci se na neki način... vežu za određene
orogene. Ne znam kako to funkcionira. Ne znam
zašto. Ali ponašanje im je specifično i predvidljivo.”
Dedukcija. Vrtiš glavom, nijema od šoka, a ona
nastavlja. “Bilo kako bilo, oba obeliska su se u
posljednje dvije ili tri godine ubrzala, pa sam
prerušila u beskomunku i otišla u tu regiju da ih
mogu pobliže proučiti. Nisam ti nikad namjeravala
prići. Ali onda se dogodilo ono na sjeveru, a meni se
sve više činilo da bi bilo važno imati u blizini nekoga
tko umije baratati obeliscima. Zato sam te pokušala
pronaći. Zapravo sam bila na putu u Tirimo kad sam
te spazila u onom svratištu. Imala sam sreće.
Namjeravala sam prvo nekoliko dana putovati s
tobom i tek onda odlučiti hoću li ti otkriti tko sam
ja... ali onda je on pretvorio kirhuzu u kip.” Trza
glavom prema Hoi. “Tu sam zaključila da bi bilo bolje
neko vrijeme držati jezik za zubima i samo pratiti
razvoj situacije.”
To ti je čak donekle razumljivo. “Spomenula si da
prema Tirimu nije putovao samo jedan obelisk.” Ližeš
usne. “Trebao je biti samo jedan.” Ametist je jedini
obelisk s kojim si se ti povezala. Jedini koji je ostao
čitav.
“Bila su dva. Ametist i jedan iz Merza.” To je velika
pustinja na sjeveroistoku.
Odmahuješ glavom. “Nisam nikad bila u Merzu.”
Tonkee malo šuti, možda zaintrigirana, možda
iznervirana. “Dobro, koliko je u Tirimu bilo orogena?”
Troje. Ali. “Ubrzali su se.” Odjednom ne možeš
misliti. Ne možeš joj odgovoriti na pitanje. Ne možeš
formirati cijele rečenice. U posljednje dvije ili tri
godine su se ubrzali.
“Da. Nismo znali uzrok.” Tonkee radi stanku i
gleda te iskosa, suženih očiju. “Ti znaš?”
Ucheu su bile dvije godine. Još malo pa tri.
“Idi van”, šapućeš. “Idi se okupaj ili tako nešto.
Moram razmisliti.”
Ona oklijeva i očito je da te želi još štošta pitati.
Ali kad vidi pogled koji dižeš prema njoj, smjesta
ustaje od stola. Nekoliko minuta kasnije, odlazi iz
stana. Teški zastor pada iza nje - stanovi ovdje
nemaju vrata, ali zastori pružaju adekvatnu
privatnost - a ti neko vrijeme samo šutke sjediš, bez
ijedne misli u glavi.
Onda dižeš pogled prema Hoi, koji stoji pokraj
stolca koji je Tonkee napustila i očito čeka svoj red.
“Dakle, ti si kamenojed”, kažeš.
On ozbiljno kima glavom.
“Izgledaš...” Mašeš rukom prema njemu, jer ne
znaš kako bi se izrazila. On zapravo nikad nije
izgledao normalno, ali definitivno ne izgleda onako
kako opisuju kamenojede. Njihova kosa se ne miče.
Koža im ne krvari. Mogu proći kroz neprobojnu
stijenu u jednom dahu, ali po stubama se uspinju
satima.
Hoa se malo vrpolji i onda podiže svoju
naprtnjaču u krilo. Nakon kratkog prokopavanja,
vadi onaj zamotuljak od starih krpa koji već dosta
dugo nisi vidjela. Znači, tu ga je spremio. Razvezuje
ga da ti konačno pokaže što to nosi cijelo ovo vrijeme.
 U zamotuljku se nalazi mnogo omanjih komada
grubo izrezanog kristala, bar koliko ti možeš
procijeniti. Sliče kvarcu, možda gipsu, s time da neki
komadi nisu mutnobijeli, nego crveni poput venske
krvi. I nisi sigurna, ali čini ti se da je zamotuljak sad
manji nego prije. Je li dio negdje izgubio?
“Kamenje”, kažeš. “Nosiš... kamenje?”
Hoa prvo oklijeva, ali onda poseže za jednim od
bijelih komada. Podiže ga; velik je poput vrška tvog
palca, manje-više četvrtast, na jednoj strani jako
okrhnut. Izgleda tvrdo.
Hoa ga stavlja u usta. Ti zuriš, a on te motri dok
jede. Malo ga prevrće po ustima, kao da traži pravi
kut za napad. A možda ga samo kotrlja po jeziku jer
uživa u okusu. Možda je to sol.
Ali uto mu se vilica napinje. Čuješ hrskanje,
iznenađujuće .glasno u tišini sobe. Hrskanje se
ponavlja još nekoliko puta, ne glasno kao prvi put,
ali nema nikakve sumnje da on upravo žvače nešto
što nikako nije hrana. Zatim guta i liže usne.
Ovo je prvi put da vidiš kako jede.
“Hrana”, kažeš.
“Ja.” Pruža ruku i neobično je brižno polaže preko
hrpice kamenja.
Malo se mrštiš, jer je još manje razumljiv nego
inače. “To je onda... što? Nešto što ti omogućuje da
izgledaš kao mi?” Nisi znala da to mogu. S druge
strane, kamenojedi ne odaju ništa o sebi, a pačanja
u svoje poslove ne podnose. Čitala si izvještaje o
pokušajima Šestog sveučilišta u Arcari da uhvate
kamenoj eda za proučavanje, prije dva peta doba.
Jedini rezultat tih napora je bilo Sedmo sveučilište u
Dibarsu, izgrađeno tek nakon što su uspjeli iskopati
dovoljno knjiga iz razvalina njegova prethodnika.
“Kristalne strukture su učinkovit medij za
pohranu.” Te riječi ti ništa ne znače. Hoa ponavlja,
razgovijetno: “Ovo sam ja.”
Želiš ga nastaviti ispitivati, ali onda odustaješ od
toga. Da stvarno želi biti shvaćen, objasnio bi ti. To
ionako nije najhitniji dio.
“Zašto?” pitaš. “Zašto si se transformirao u ovo?
Zašto jednostavno nisi... ono što jesi?”
Hoa ti upućuje tako skeptičan pogled da i sama
shvaćaš koliko je tvoje pitanje glupo. Ti bi mu
dopustila da putuje s tobom da si znala što je? Istini
za volju, da si znala što je, ne bi mu to ni pokušala
zabraniti. Nitko ne može spriječiti kamenojede da
rade što god im se prohtije.
“Hoću reći, čemu taj trud?” pitaš. “Zar ne možeš
jednostavno... Tvoja vrsta može putovati kroz
stijene.”
“Da. Ali ja sam želio putovati s tobom.”
Evo najveće zagonetke. “Zašto?”
“Simpatična si mi.” I sliježe ramenima. Sliježe
ramenima. Kao svako dijete koje pitaju nešto što ne
zna ili ne želi artikulirati. Možda nije važno. Možda je
samo bio impulzivan. Možda na kraju nekamo
odlunja jer mu je tako puhnulo. Jedino što toj teoriji
ne ide u prilog jest to što on nije dijete - nije čak ni
ljudsko biće, hrđa ga izgrizla - kao i to što je
vjerojatno preživio već tko zna koliko petih doba i što
vrsta kojoj pripada ništa ne radi kako im puhne jer
im je to jebeno preteško.
Trljaš si lice. Na rukama ti ostaje hrapavi sloj
pepela; i tebi bi kupka dobro došla. Dok uzdišeš,
čuješ njegov tihi glas: “Neću ti nauditi.”
Na to trepćeš i polako spuštaš ruke. Ta ti
mogućnost nije ni pala na pamet. Čak i sad kad znaš
što je, kad si vidjela za kakve je stvari sposoban... i
dalje ti je teško o njemu razmišljati kao o nekom
zastrašujućem, misterioznom, nedokučivom biću. I
baš to ti na kraju pomaže da shvatiš zašto si radi to
što si radi. Simpatična si mu. Ne želi da ga se bojiš.
“Drago mi je što to čujem”, odvraćaš. Tu se više
nema što dodati pa neko vrijeme samo gledate jedno
u drugo.
“Ovdje nismo sigurni”, kaže on naposljetku.
“Nda, to sam i ja shvatila.”
Te riječi i njihov posprdni ton ti izlijeću prije nego
što se stižeš zaustaviti. A onda... gle, zar je zaista
čudno što u tom trenutku osjećaš određenu
zajedljivost? Ako ćemo iskreno, otresaš se na ljude
još od Tirima. Ali uto shvaćaš i ovo: nisi bila takva
prema Jiji i ostalim ljudima prije Ucheove smrti.
Pazila si da uvijek budeš nježnija, smirenija. Nikad
sarkastična. Ako bi se i naljutila, nisi to pokazivala.
To nije bio dio Essunine persone.
Samo što ti baš i nisi Essun. Ili nisi samo Essun.
Ne više.
“Ovi ostali kao ti, koji su ovdje”, počinješ ti.
Njegovo lišće se zateže i nema nikakve sumnje da je
ljut. Iznenađeno se zaustavljaš.
 “Oni nisu kao ja”, odvraća on hladno.
Pa, toliko o tome. I sad ti je dosta.
“Moram se odmoriti”, kažeš. Hodala si cijeli dan i
premda bi se i ti rado okupala, nisi sigurna da si
spremna na razodijevanje i još veću ranjivost pred
svim tim ljudima iz Castrime. Osobito kad se uzme u
obzir to da su te na svoj fini, nenametljivi način
upravo zarobili.
Hoa kima glavom. Opet sprema svoj zamotuljak s
kamenčićima. “Ja ću držati stražu.”
“Spavaš li ti ikad?”
“Povremeno. Rjeđe od tebe. Trenutno mi ne treba
san.”
Bome praktično. I imaš više povjerenja u njega
nego u ljude iz ove komune. Ne bi trebala, ali imaš.
Ustaješ i odlaziš u spavaću sobu, gdje liježeš na
madrac. Jednostavan je, samo slama i pamuk
ugurani u platnenu navlaku, ali i to je bolje od tvrdog
tla ili tvoje strunjače. Svaljuješ se na nj i padaš u san
u roku od nekoliko sekundi.
Kasnije se budiš i nisi sigurna koliko si dugo
spavala. Hoa se sklupčao uz tebe kao što je navikao
zadnjih tjedana. Dižeš se u sjedeći položaj i
namršteno ga gledaš; on oprezno žmirka prema tebi.
Na koncu samo vrtiš glavom i ustaješ, gunđajući si u
bradu.
Tonkee se vratila, u svojoj sobi je. Čuješ kako
hrče. Izlazeći iz stana, shvaćaš da nemaš pojma
koliko je sati. Iznad zemlje možeš vidjeti je li dan ili
noć, bez obzira na oblake i kišu pepela: ili je oblačno
sa svijetlom kišom pepela ili je oblačno s tamnom
kišom prošaranom crvenim odsjajima. Ali ovdje...
ogledavaš se oko sebe i ne vidiš ništa osim divovskih
svjetlucavih kristala. I grada koji su ljudi mimo
zdravog razuma izgradili na njima.
Izlaziš na grubu drvenu platformu ispred vrata i
nagnuta preko krajnje neadekvatne sigurnosne
ograde škiljiš u podnožje. Ne znaš koje je doba dana,
ali dolje se kreće nekoliko desetaka ljudi po raznim
poslovima. Pa, ionako moraš malo bolje upoznati
komunu. Prije nego što je uništiš, ako stvarno
pokušaju spriječiti tvoj odlazak.
(Ignoriraš glasić u glavi koji šapuće: I Ykka je roga.
Stvarno ćeš se boriti s njom?)
(Dosta si vješta u ignoriranju raznoraznih
glasića.)
Ne uspijevaš otprve shvatiti kako doći u prizemlje,
zato što su sve platforme, mostovi i stubišta građeni
tako da povezuju kristale. Kristali se šire u svim
smjerovima, pa isto vrijedi i za sve što ih povezuje.
Intuicija tu nimalo ne pomaže. Moraš se jednim
stubištem penjati gore i zaobići jedan od širih
kristalnih stupova kako bi došla do drugog stubišta
koje vodi dolje - i onda otkrivaš da ono završava na
platformi koja uopće nema stube, pa se moraš vratiti
istim putem natrag. Putem srećeš nekolicinu ljudi
koji te u prolazu gledaju radoznalo ili neprijateljski,
vjerojatno zato što je očito da si tek došla u grad: oni
su čisti, ti si siva od pepela koji je putem padao po
tebi. Oni izgledaju dobro uhranjeni, a tebi odjeća visi
s tijela jer tjednima samo hodaš i jedeš putne porcije.
Svi ti već na prvi pogled idu na živce pa tvrdoglavo ne
želiš nikoga zamoliti da ti pokaže put.
Naposljetku ipak stižeš u prizemlje. Ovdje je još
očiglednije da hodaš po podu goleme sferične šupljine
u kamenu, jer se tlo oko tebe blago spušta i
zakrivljuje, tvoreći vidljivu, divovsku kotlinu. Sad si
na šiljastom dijelu ovoida koji čini Castrimu. I tu ima
kristala, ali ovi su kratki, neki ti ne sežu iznad prsa;
najviši su visoki tri ili četiri metra. Dio kristala je
okružen drvenim pregradama, a na drugim mjestima
tlo je grublje i svjetlije jer su tu očito uklanjali
kristalne stupove da dobiju na prostoru (Dokono se
pitaš kako im je to pošlo za rukom.) Sve to skupa
stvara svojevrstan labirint od isprepletenih staza, a
svaka staza vodi do nečega što je neophodno za život
komune: do peći za keramiku, do kovačnice,
staklarnice, pekare. U blizini nekih staza uočavaš
šatore i logorišta. Dio je očito zauzet. Čini se da
hodanje po svežnjevima drvenih letvica sto metara
iznad tla prekrivenog šiljcima nije po ukusu baš svim
stanovnicima komune. Tko bi rekao.
(Opet taj sarkazam koji Essun nimalo ne pristaje.
U hrđu sve: dosta ti je života na uzdi.)
Kupalište zapravo nije teško naći. Sivozeleni
kamen je pun vlažnih tragova nogu, a svi ti mokri
otisci stopala vode u istom smjeru. Ti samo hodaš u
suprotnom smjeru i ugodno si iznenađena kad
otkrivaš da je kupalište golemi bazen pun vruće,
bistre vode. Bazen je ograđen ogradom koja je nešto
viša od prirodnog poda geode. Jedan vijugavi kanalić
provodi vodu iz bazena u jednu od nekoliko velikih
mjedenih cijevi koje vode... nekamo. Na drugoj strani
bazena vidiš da iz jedne druge cijevi voda u
svojevrsnom vodopadu teče u bazen i tako ga puni.
Voda se zbog neprestanog cirkuliranja vjerojatno
sasvim pročisti svakih nekoliko sati, ali na jednoj
strani je jasno označena zona za pranje, s dugim
drvenim klupama i policama na koje je spremljeno
obilje raznovrsnog pribora. Ondje već ima dosta ljudi,
koji se svi revno ribaju prije ulaska u veći bazen.
I ti si se već razodjenula i privodiš kraju fazu
ribanja kad odjednom na tebe pada nečija sjena.
Lecaš se i nespretno skačeš na noge, pritom
prevrćući klupu. Tek kad si već posegnula u zemlju
pitaš se je li ti reakcija pretjerana. A onda zamalo
ispuštaš spužvu iz ruke jer shvaćaš...
... da je to Lema.
“Da”, kaže on dok ti zuriš u njega. “I mislio sam
da bi to mogla biti ti, Essun.”
Ti samo nastavljaš zuriti. On izgleda nekako
drugačije. Moglo bi se reći da je teži, premda je i
mršaviji, na isti način kao ti; ožilavio je od puta.
Prošli su... tjedni? Mjeseci? Gubiš osjećaj za vrijeme.
I što on ovdje radi? Trebao bi biti u Tirimu; Rask
nikad ne bi liječniku dopustio da ode...
Ah. Da.
“Dakle, Ykka te uspjela prizvati. Pitao sam se.”
Umorno. Izgleda umorno. Uz rub vilice mu se proteže
ožiljak, svjetliji predio kože u obliku polumjeseca koji
teško da će ikad više poprimiti normalnu boju. Ti i
dalje zuriš dok se on premješta s noge na nogu i kaže:
“Od svih mjesta na kojima sam mogao završiti... i sad
si i ti tu. Možda je ovo sudbina ili možda zbilja postoje
i drugi bogovi osim Oca Zemlje - neki kojima nismo
zadnja rupa na svirali. A možda su i oni zli i ovo je
neka njihova šala. Hrđa me izgrizla ako znam.”
“Lerna”, kažeš ti, vrlo konstruktivno.
Pogled mu leti nadolje, a ti se konačno prisjećaš
da si gola. “Pustit ću te da završiš”, kaže on, žurno
skrećući pogled u stranu. “Razgovarat ćemo kad
budeš gotova.” Ne smeta ti što te vidi golu - za ime
Zemlje, porodio je jedno tvoje dijete - ali on je
pristojan čovjek. Dobro poznaš tu njegovu naviku, da
se ponaša prema tebi kao da si osoba iako zna što si.
Na neki te čudan način razvedrava nakon toliko
bizarnih događaja i svega što se promijenilo u tvom
životu. Nisi navikla da te neki od tvojih života
nastavlja slijediti i nakon što ga napustiš.
Udaljava se i odlazi iz kupališta. Ti trenutak
kasnije opet sjedaš i završavaš s pranjem. Nitko te ne
ometa dok se kupaš u bazenu, iako vidiš da te neki
od ljudi iz Castrime sad mjerkaju s većom
znatiželjom. I neprijateljstva je manje, ali to te ne
čudi; nemaš pojavu koja izaziva strah.-Kad te
zamrze, to će biti zbog stvari koje se ne vide golim
okom.
Ali... znaju li oni što je Ykka? Ona plavuša koja je
bila s njom iznad zemlje sigurno zna. Možda je Ykka
zbog nečega drži u šaci i time osigurava njezinu
šutnju? To ti ne zvuči realistično. Ykka vrlo otvoreno
pokazuje što je i nimalo se ne ustručava o tome
govoriti pred potpunim neznancima. Previše je
karizmatična, previše je upadljiva. Ykka se ponaša
kao da je orogenija samo još jedan talent, samo još
jedna osobina. Takav stav i opće prihvaćanje si prije
ovog iskustva vidjela samo jednom.
Nakon dugog namakanja, kad se konačno osjetiš
čisto, izlaziš iz kupelji. Nemaš ručnike, nego samo
svoju prljavu odjeću punu pepela, pa zato odvajaš
nešto vremena da je dobro izribaš u zoni za pranje.
Odjeća je poslije toga mokra, ali ti nisi baš toliko
smiona da kroz nepoznatu komunu hodaš gola, a u
geodi ionako vlada ljetna temperatura. Zato
primjenjuješ svoj ljetni pristup: oblačiš mokru odjeću
i računaš da će se brzo osušiti.
Lerna te čeka na izlazu. “Idemo ovuda”, kaže i
okreće se da možete hodati zajedno.
Slijediš ga uvis kroz labirint stuba i platformi, dok
na kraju ne stignete do kratkog sivog kristala koji
strši samo oko šest metara iz zida. Tu ima stan,
manji od onog koji ti dijeliš s Tonkee i Hoom, ali vidiš
da su police ispunjene svežnjevima ljekovitog bilja i
uredno složenim zavojima, a nije teško pogoditi da su
rasparene klupe u glavnoj sobi zamišljene da posluže
kao privremeni ležajevi. Liječnik uvijek mora biti
spreman za kućne posjete. Poziva te se smjestiš na
jednu od klupa i sjeda ti sučelice.
“Otišao sam iz Tirima isti dan kad i ti”, počinje
tiho. “Oyamar - Raskov zamjenik, sjećaš ga se, totalni
idiot - je pokušavao održati izbore za novog
starješinu. Nije želio na sebe preuzeti takvu
odgovornost pred početak petog doba. Svi su znali da
ga Rask nikad nije trebao uzeti za zamjenika, ali
njegova obitelj je izašla Rasku u susret oko onih
trgovačkih prava za zapadnu drvnu rutu...” Prestaje,
jer ništa od toga više nije bitno. “No pustimo to. Pola
jebenih Plećatih se naoružalo i pijano klatarilo
uokolo, pljačkajući spremišta i optužujući svaku
drugu osobu da je roga ili simpatizer roga. Druga
polovica je radila istu stvar - ali tiše, i bili su trijezni,
što je bilo gore. Znao sam da je samo pitanje vremena
kad će se sjetiti mene. Svi su znali da sam ti prijatelj.”
Dakle, i za ovo si ti kriva. Zbog tebe je morao
bježati iz mjesta koje je za njega trebalo biti sigurno.
Spuštaš pogled s nelagodom. Sad i on rabi riječ
“roga”.
“Mislio sam da bih se mogao spustiti do Sjaja,
mamina obitelj je odanle. Jedva me poznaju, ali znaju
da postojim, a osim toga, liječnik sam, pa... Mislio
sam da imam šansu. Bolje to nego čekati u Tirimu da
me linčuju. Ili da umrem od gladi, kad krene
hladnoća, a Plećati su sve izjeli ili pokrali. I mislio
sam...” Koleba se, upućuje ti jedan brz pogled i zatim
se opet zagledava u svoje ruke. “Mislio sam i da bih
te mogao sustići po putu, ako budem dovoljno brz.
Ali to je bilo glupo; naravno da te nisam sustigao.”
To je ono nešto neizgovoreno što je oduvijek bilo
između vas. Lerna je sam prokljuvio tko si, u nekom
trenutku dok si živjela u Tirimu; nisi mu to sama
rekla. A prokljuvio je to jer te promatrao dovoljno
često da primijeti znakove, a i zato što je pametan.
Uvijek si se sviđala Makenbinu sinu. Mislila si da će
ga to jednog dana proći. Sad se malo meškoljiš od
nelagode, jer shvaćaš da ga nije prošlo.
“Išuljao sam se noću”, nastavlja on, “kroz jednu
od pukotina u zidovima blizu... blizu mjesta gdje si
ti... gdje su te pokušali zaustaviti.” Nalaktio se na
koljena i sad gleda u svoje sklopljene ruke,
nepomične osim što palcem jedne ruke prelazi preko
palca druge, polako i bez prestanka. Ta gesta ima u
sebi nešto meditativno. “Hodao sam s kolonom ljudi,
slijedeći svoj zemljovid... ali nikad prije nisam bio u
Sjaju. Vatre mu u Zemlji, praktički nikad nisam
izbivao iz Tirima. Zapravo samo jednom, kad sam
otišao završiti liječničku obuku u Hilgeu - no da
nastavim. Ili je zemljovid bio netočan ili ga ja ne znam
čitati. Vjerojatno oboje. Kompas nisam imao. Možda
sam prerano sišao s carske ceste... ili otišao na
jugoistok, a mislio sam da idem ravno na jug... ne
znam.” Uzdiše i trlja rukom tjeme. “Dok sam shvatio
koliko sam zalutao, već sam prevalio prevelik put i
mogao sam se jedino nadati da ću naći bolju rutu
budem li nastavio tim istim putem. Ali na jednom
raskršću sam naišao na skupinu ljudi. Banditi,
beskomunci, što li. Dotad sam već imao svoju malu
grupu suputnika, jednog starijeg muškarca s
gadnom ozljedom na prsima koju sam mu liječio i
njegovu kćer, kojoj nije moglo biti više od petnaest
godina. Ti banditi...”
Zastaje. Steže vilicu. Možeš i sama pogoditi što je
bilo dalje. Lerna nije borac. Ipak, još je živ, što je
jedino i bitno.
“Marald - tako se zvao taj čovjek - se samo bacio
na jednu od njih. Nije imao ni oružje ni ništa drugo,
a ta je žena imala mačetu. Ne znam što je mislio da
će postići.” Lerna duboko udiše. “Ali pritom me
pogledao i ja sam... ja sam... ja sam zgrabio njegovu
kćer i dao se u bijeg.” Sad još jače steže vilicu. Čudiš
se što ne čuješ škrgutanje zubi. “Ona me poslije
ostavila. Rekla mi je da sam kukavica i nekamo je
sama pobjegla.”
“Da je nisi odveo”, kažeš, “ubili bi i tebe i nju.”
Tako kaže kamena predaja: Čast u sigurnosti,
opstanak u pogibelji. Bolje živa kukavica nego mrtav
heroj.
Lernine stisnute usne se kratko trzaju u osmijeh.
“To sam si i ja govorio. Poslije, kad je otišla... Vatro
podzemna. Možda sam samo odgodio neizbježno.
Djevojka njezine dobi, nenaoružana i sama na cesti..
Ništa ne govoriš. Ako je djevojka zdrava i
prikladno građena, netko će je već prihvatiti, za
rasplod ako već ne za nešto drugo. A ako pripada
boljoj kasti ili ako može dobaviti oružje ili zalihe i tako
se dokazati, i to joj može pomoći. Istina, imala bi bolje
šanse s Lernom nego bez njega, ali to je bio njezin
izbor.
“Ne znam čak ni što su htjeli.” Lerna gleda u svoje
ruke. Moguće je da ga to izjeda sve odonda. “Nismo
imali ništa osim naših naprtnjača za bijeg.”
“To je bilo dovoljno, ako im je počelo ponestajati
zaliha”, kažeš ti. Prekasno se sjetiš da si to mogla i
prešutjeti. Ali čini se da te on ionako ne čuje.
“I tako sam nastavio sam.” Smije se kratko, s
gorčinom. “Toliko sam se brinuo zbog nje da mi nije
sinulo da sam i sam u jednako lošoj situaciji.” U
pravu je. Lerna je po svemu totalno običan
Sredoširac, kao i ti, osim što nije naslijedio sanzejsku
snažnu građu ili visinu - vjerojatno je zato tako
naporno radio da dokaže svoju mentalnu snagu. Ali
ispao je zgodan, uglavnom zahvaljujući genetskom
stjecaju okolnosti. Neki ljudi te osobine pokušavaju
dobiti planiranim rasplodom. Dugi nos tipičan za
Cebakijce, sanzejska ramena i boja kože i kose, usne
primorca sa Zapadne obale... U ekvatorijalnim
komunama takvo višerasno šarenilo ne bi imalo
prođu, ali za standarde Južnog Sredoširja je pravi
ljepotan.
“Kad sam prošao kroz Castrimu”, nastavlja on,
“izgledala je napušteno. Bio sam iscrpljen nakon
bježanja od... nema veze. Namjeravao sam se skloniti
u jednu od kuća preko noći, možda zapaliti malu
vatru u ognjištu i nadati se da me nitko neće
primijetiti. I pojesti pristojan obrok, za promjenu.
Ostati na jednom mjestu dovoljno dugo da odlučim
što ću dalje.” Neveselo se smiješi. “Kad sam se
probudio, bio sam opkoljen. Rekao sam im da sam
liječnik pa su me doveli ovamo. To je bilo prije
otprilike dva tjedna.”
Kimaš glavom. Zatim mu pričaš svoju priču, bez
ikakvih prešućivanja i laži. Pričaš mu sve, ne samo
dio vezan za Tirimo. Valjda imaš grižnju savjesti.
Zaslužuje cijelu istinu.
Nakon toga oboje neko vrijeme šutite. Lerna vrti
glavom i uzdiše. “Nisam nikad mislio da ću doživjeti
peto doba”, kaže tiho. “Mislim, slušao sam predaju
cijeli svoj život, svi smo.... ali uvijek sam mislio da se
to neće dogoditi meni.”
To svi misle. Ti svakako nisi očekivala da ćeš se
uza sve svoje ostale probleme morati nositi i sa
smakom svijeta.
 “Nassun nije ovdje”, kaže Lerna nakon nekog
vremena. Tih je, ali tvoja glava se grčevito podiže.
Izraz lica mu se smekšava kad vidi tvoje. “Žao mi je.
Ali dovoljno sam dugo ovdje da sam sreo sve ostale
‘pridošlice’ u komuni. Znam da si se nadala da ćeš je
naći.”
Nassun nije tu. A sad nemaš ni smjer, ni realan
način da je nađeš. Odjednom više nemaš ni nadu.
“Essun.” Lerna se naglo naginje prema tebi i
prima te za ruke. Tek tada shvaćaš da su se počele
tresti; njegovi prsti umiruju tvoje. “Naći ćeš je.”
Te riječi su besmislene. Tričarije koje se
izgovaraju automatski, s namjerom da utješe. Ali
opet te pogađa ona ista spoznaja, ovaj put jače nego
gore iznad zemlje kad si se raspala pred Ykkom.
Gotovo je. Čitavo ovo bizarno putovanje, tvoji napori
da ostaneš pribrana, da ostaneš usredotočena na
svoj cilj... sve je to bilo uzaludno. Nassun je otišla,
izgubila si je, i Jija nikad neće platiti za ono što je
učinio, a ti...
Za koju hrđu si ti bitna? Kome je stalo do tebe?
Pa, u tome i jest stvar, nije li? Nekoć si imala ljude
kojima je bilo stalo do tebe. Imala si djecu koja su ti
se divila i živjela za svaku tvoju riječ. Jednom -
dvaput, triput, ali prva dva se ne računaju - si imala
i muškarca s kojim si se svako jutro budila i kojem je
bilo vraški važno što postojiš. Jednom si živjela
okružena zidovima koje je on izgradio za tebe, u
domu koji ste skupa stvarali, u zajednici koja je čak
odabrala primiti te u svoje redove.
 Sve je to bilo izgrađeno na lažima. Zapravo je bilo
pitanje vremena kad će se sve raspasti.
“Slušaj”, kaže Lerna. Na zvuk njegova glasa
trepćeš, a od treptanja ti teku suze. Nove suze.
Zapravo već neko vrijeme samo šutke sjediš i plačeš.
On se premješta na tvoju klupu i ti se naslanjaš na
njega. Znaš da ne bi trebala. Ali ipak to činiš i kad te
zagrli jednom rukom, prihvaćaš tu utjehu. Ako ništa
drugo, on ti je prijatelj. Uvijek će to biti. “Možda...
možda ovo nije tako loše, što si tu. Teško je
razmišljati, s obzirom na... sve... što se događa. Ova
komuna je čudna.” Tu radi grimasu. “Nisam siguran
da mi se ovdje sviđa, ali u ovom trenutku je bolja od
površine. Ako budeš imala vremena razmisliti, možda
shvatiš kamo je Jija mogao otići.”
On se stvarno trudi. Ti nemoćno vrtiš glavom, ali
toliko si prazna da mu ne možeš čak ni proturječiti.
“Jesi li dobila neki smještaj? Meni su dodijelili
ovo, sigurno su i za tebe nešto našli. Ovdje prostora
ima koliko hoćeš.” Kimaš glavom i Lerna duboko
udiše. “Idemo onda onamo. Da me upoznaš s tim
svojim suputnicima.”
I tako. Smiruješ se. Zatim ga vodiš iz njegova
stana u smjeru koji ti izgleda kao da bi vas mogao
dovesti u stan koji su ti dodijelili. Na povratku imaš
više vremena uočiti svu nevjerojatnu bizarnost ove
komune. U jednoj prostoriji kroz koju prolazite,
izdubljenoj u jednom od bjeljih, sjajnijih kristala,
vidiš nizove polica s pliticama koje podsjećaju na lim
za pečenje kolača. U drugoj prostoriji, koja izgleda
prašnjavo i izvan uporabe, čuvaju se sprave koje ti
izgledaju kao da su namijenjene mučenju, osim što
su stvarno loše izrađene; nije ti baš jasno kakve bi
ozljede trebala nanositi dva prstena koja vise na
lancima zakvačenima za strop. Ima i metalnih stuba
- te su postavili tvorci ovog mjesta. Ima i drugih,
novijih stuba, ali njih je lako razlikovati od izvornih -
izvorne stube ne hrđaju, nisu nimalo stradale od
zuba vremena i nemaju samo utilitarnu svrhu.
Rukohvate i rubove gazišta krase neobični
dekorativni elementi: lica u reljefu, kovane vitice u
obliku biljaka kakve nikad nisi vidjela, simboli koji
izgledaju kao pismena, s time da su sva šiljasti
znakovi različitih veličina. Ti pokušaji da shvatiš u
što gledaš te zapravo izvlače iz mračnog raspoloženja.
“Ovo je suludo”, kažeš, prelazeći prstima preko
ukrasa koji izgleda kao iskešena kirhuza. “Ovo
mjesto je ruševina izumrle civilizacije, kakvih ima na
stotine tisuća diljem Mirnoće. Ruševine su opasne po
život. Ekvatorijalne komune svoje ruševine sravnjuju
sa zemljom ili potapaju kad god mogu, i to je
najpametnije što se s njima može napraviti. Ako ovdje
nisu mogli preživjeti ljudi koji su ovo izgradili, zašto
da mi uopće pokušavamo?”
“Nisu sve ruševine opasne po život.” Lerna se
pobočke pomiče po platformi, priljubljen uz kristalni
stup oko kojeg je platforma obavijena. Gleda ravno
pred sebe, na gornjoj usni su mu izbile graške znoja.
Nisi znala da se boji visina, ali kako bi to i primijetila
u Tirimu, koji je bio ravan koliko je bio dosadan. Glas
mu je vrlo kontroliran. “Priča se da Yumenes
sagrađen na gomili relikata izumrlih civilizacija.”
Igle što mu se dogodilo, propuštaš mu reći.
 “Ovi ovdje su samo trebali izgraditi zidove, kao i
svi ostali”, kažeš umjesto toga, ali onda se prekidaš,
jer ti pada na pamet da je cilj preživjeti, a
preživljavanje katkad zahtijeva promjenu.
Uspješnost uvriježenih strategija - izgradnja zida,
prihvaćanje korisnih ljudi, izbacivanje beskorisnih,
naoružavanje i spremanje zaliha i nada da će vas
sreća poslužiti - ne znači da ne postoje i druge
djelotvorne metode. Ali ovo? Silaženje u rupu i
skrivanje u kugli od oštrog kamenja s gomilom
kamenojeda i roga? To ti se stvarno ne čini mudrim.
“A pokušaju li me ovdje silom zadržati, to će
uskoro i sami shvatiti”, mrmljaš.
Ako te Lerna čuo, ničim to ne pokazuje.
Naposljetku uspijevaš naći svoj stan. Tonkee je
budna i sjedi u dnevnoj sobi, gdje jede iz velike zdjele
nečega što nije došlo iz vaših naprtnjača. Izgleda kao
kaša, s nekakvim malim žućkastim dodacima koje
prvo gledaš s gađenjem - dok ne nagne zdjelu i ti ne
shvatiš da su to klice žitarica. Standardna hrana iz
zaliha.
(Dok ulaziš, ona te oprezno motri, ali njezine tajne
su sitnica u usporedbi sa svim ostalim stvarima s
kojima si se danas morala suočiti pa joj samo mašeš
u znak pozdrava i sjedaš joj sučelice kao i obično.
Ona se opušta.)
Lerna je prema Tonkee uljudan, ali rezerviran,
kao i ona prema njemu - sve dok ne spomene da
redovno testira krv i urin mještanima Castrime kako
bi spriječio pojavu hipovitaminoze. Zamalo ti se
otima osmijeh kad se nagnula prema njemu da ga
pita: “A koju opremu koristiš?” s dobro poznatim
izrazom pohlepe na licu.
Uto u stan ulazi Hoa. Iznenađena si, jer nisi ni
znala da je izašao. Njegove ledenobijele oči smjesta
lete prema Lerni i hladno ga proučavaju. Nakon toga
se vidljivo opušta, a ti tek sad shvaćaš koliko je Hoa
bio napet cijelo ovo vrijeme. Sve otkako ste došli u
ovu ludu komunu.
Ali i o tome i o mnogim drugim stvarima ćeš
razmišljati kasnije, jer Hoa kaže: “Essun. Ovdje je
netko s kime bi se trebala naći.”
“Tko?”
“Jedan muškarac. Iz Yumenesa.”
Svi troje zurite u njega. “Zašto bih se ja”, pitaš
polako, za slučaj da si nešto krivo shvatila, “željela
naći s nekime iz Yumenesa?”
“Pitao je za tebe.”
Odlučuješ da ćeš pokušati biti strpljiva. “Hoa, ja
ne poznam nikoga iz Yumenesa.” Ne više.
“On kaže da te pozna. Slijedio te, a ovamo je došao
prije tebe kad je shvatio da ideš u tom smjeru.” Tu se
Hoa jedva vidljivo mršti, kao da ga nešto u toj
informaciji muči. “Kaže da te želi vidjeti, da želi vidjeti
jesi li već sposobna za to.”
“Sposobna za što?”
“Rekao je samo ‘to’.” Hoa prvo pogledava Tonkee,
pa Lernu, pa onda opet tebe. Možda ne želi da ga oni
čuju. “On je kao ti.”
 “Sto...” U redu. Trljaš oči, duboko udišeš i
izgovaraš to naglas, da mu pokažeš da nema potrebe
za skrivanjem. “Dakle, roga je.”
“Da. Ne. Kao ti...” Hoa migolji prstima jer nema
prave riječi. Tonkee otvara usta; oštro mašeš prema
njoj da je ušutkaš i zauzvrat dobivaš ogorčen pogled.
Trenutak kasnije, Hoa uzdiše. “Rekao je da ti u
slučaju da odbiješ doći poručim da mu duguješ. Za
Korunda.”
Stojiš kao ukopana.
“Alabaster”, šapćeš.
“Da”, kaže Hoa, oraspoložen. “To mu je ime.” I
zatim se opet mršti, ali ovaj put zamišljeno. “On
umire.”

***

DOBA LUDILA: 3. prije osnivanja Carstva -

7. od osnivanja Carstva. Erupcija Kijaških
klopki, višestrukih parazitskih kratera na
prastarom supervulkanu (isti vulkan je
uzrokovao Dvojno doba, koje se, po svim
procjenama, dogodilo prije otprilike10.000
godina), izbacila je u zrak velike količine
olivina i drugih tamnih piroklasta.
Uslijedilo je deset godina tmine koje nisu
bile razorne samo zbog uobičajenih
petodobnih elemenata, nego i zbog znatno
veće incidencije duševnih bolesti nego
inače. Verishe, vrhovna vojna zapovjednica
Sanzeje, pokorila je brojne oslabjele
komune služeći se tehnikama psihološkog
 ratovanja: uspješno je uvjeravala svoje
protivnike da ih vrata i zidovi ne mogu
pouzdano zaštititi, te da u blizini vrebaju
fantazme. Proglašena je caricom na dan
kad je ponovo zasjala prva zraka sunca.
Peta doba u Sanzeji
 22

Sijenit, skršena

JUTRO JE NAKON RAZUZDANE TEREVENKE koju su

Meovićani priredili da proslave sretan povratak
Clalsua i nabavku vrlo traženih dragocjenosti kao što
su vrhunski kamen za dekorativne rezbarije,
aromatično drvo za izradu namještaja, elegantni
brokat koji vrijedi dvostruko više od dijamanata iste
težine te sasvim lijepa količina raznih sredstava
plaćanja, uključujući papirnate novčanice velike
vrijednosti i čitave štapiće sedefa. U plijenu nema
hrane, ali s tolikim novcem mogu na kopno poslati
nabavljače koji će im ondje napuniti kanue svime što
im treba. Harlas je za slavlje načeo bačvu
zastrašujuće jake medovine s Antarktike i pola
komune još nije došlo k sebi od nje.
Prošlo je pet dana otkako je Sijenit zapečatila
vulkan koji je sama i aktivirala, a koji je ubio cijeli
jedan grad, i osam dana otkako je ubila posade dvaju
brodova kako bi sačuvala tajnu o postojanju svoje
obitelji. Sad ima osjećaj kao da svi slave višestruka
masovna ubojstva za koja je ona odgovorna.
Još je u krevetu, u koji se zavukla čim su dovršili
istovar broda. Innon još nije došao kući; rekla mu je
da ode ljudima pripovijedati o pohodu, jer to svi
očekuju od njega, a ona ga ne želi opterećivati svojom
melankolijom. Poveo je i Korua, jer Koru voli slavlja -
svi ga hrane, svi ga maze. Čak pokušava pomoći
Innonu dok on pripovijeda, izvikujući besmislice iz
sveg glasa. To je dijete sličnije Innonu nego što je to
fizički moguće.
Uz Sijen ostaje Alabaster, koji joj priča dok ona
šuti, koji je tjera da mu odgovara onda kad bi ona
najradije prestala misliti. Kaže da zna kako joj je,
iako joj ne želi ispričati nikakve pojedinosti. Vjeruje
mu i bez njih.
“I ti bi trebao izići”, kaže naposljetku. “Pridruži se
pripovijedanju. Podsjeti Korua da ima bar dva
roditelja koji nešto vrijede.”
“Ne budi glupa. Ima ih troje.”
“Innon misli da sam ja grozna majka.”
Alabaster uzdiše. “Ne. Samo nisi majka kakvu
Innon priželjkuje. Ali jesi majka kakvu naš sin treba.”
Ona namršteno okreče glavu prema njemu. On sliježe
ramenima. “Korund će jednog dana biti moćan.
Trebaju mu moćni roditelji. Ja sam...” Tu naglo
posustaje. Sijen praktički može osjetiti kako odlučuje
promijeniti temu. “Gle. Nešto sam ti donio.”
Sijen uzdiše i podiže se u sjedeći položaj dok se on
spušta u čučanj pokraj kreveta i odmotava mali
zamotuljak od tkanine. Znatiželja pobjeđuje i ona se
naginje prema njemu. U zamotuljku su dva prstena
od brušenog kamena koja po veličini odgovaraju
njezinim prstima. Jedan je od žada, a drugi od
sedefa.
Sijeva pogledom na njega, a on sliježe ramenima.
“Orogeni s četiri prstena nisu u stanju ugasiti aktivni
vulkan.”
 “Slobodni smo.” Sijen to kaže tvrdoglavo, iako se
uopće ne osjeća slobodno. Evo, čak je izvršila zadatak
na koji ju je Uporište poslalo i popravila Alliju,
premda sa zakašnjenjem i na krajnje perverzan
način. Kad god razmišlja o tome hvata je
nekontrolirani smijeh, pa zato sad žurno nastavlja.
“Ne moramo više nositi nijedan prsten. Ni crne
uniforme. Nisam skupila kosu u punđu već
mjesecima. Ti više ne moraš opsluživati svaku ženu
koju ti pošalju kao da si rasplodna životinja. Pustimo
Uporište.”
Baster se smiješi, kratko i tužno. “Ne smijemo,
Sijen. Jedno od nas dvoje će morati obučavati
Korua...”
“Ne moramo ga mi nizašto obučavati” Sijen opet
liježe. Stvarno želi da je ostavi samu. “Neka nauči
osnove od Innona i Harlasa. To je ovim ljudima
stoljećima bilo sasvim dovoljno za preživljavanje.”
“Innon ne bi mogao ugasiti onaj vulkan, Sijen. Da
je pokušao, možda bi digao u zrak vruću točku ispod
njega i pokrenuo peto doba. Spasila si svijet od toga.”
“Onda mi daj medalju, a ne prstenje.” Sijen
bijesno žuri u strop. “A možeš i nju preskočiti, s
obzirom na to da sam ja kriva što je taj vulkan uopće
postojao.”
Alabaster pruža ruku i nježno joj miče pramen
kose s lica. To često radi otkad Sijen nosi raspuštenu
kosu. Ona se svoje kose uvijek pomalo sramila.
Kovrčava je, ali bez imalo oštrine - ne sliči ni onoj
ravnoj i oštroj kosi Sanzejaca ni vunastoj čvrstoći
primorske kose. Baš je prava sredoširska mješanka.
Ne zna čak ni kojeg bi pretka trebala okriviti za takvu
kosu. Pa, bar joj ne upada u oči.
“To smo što smo”, kaže on s takvom blagošću da
joj tjera suze na oči. “Mi smo Misalem, a ne Šemšena.
Ćula si tu priču?”
Sijenitini prsti se trzaju zbog zapamćene boli.
“Da.”
“Od svog Čuvara, zar ne? Strašno vole pričati tu
priču djeci.” Baster se naslanja leđima na stup
kreveta i opušta se. Sijenit mu želi reći da ode, ali ne
izgovara to naglas. Ne gleda u njega pa ne zna što
radi sa zamotuljkom prstenja koje je odbila prihvatiti.
Što se nje tiče, može ih i pojesti.
“I meni je moja Ćuvarka proturala te gluparije,
Sijen. Čudovišni Misalem, koji je odlučio objaviti rat
cijeloj naciji i koknuti sanzejskog cara bez ikakvog
razloga.”
Sijenit se mršti mimo svoje volje. “Zar je imao
razlog?”
“Oh, zlo Zemljino, naravno. Daj malo mučni tom
svojom zahrđalom glavom.”
Nervira je što joj prigovara i zbog toga se odmah
osjeća malo manje apatično. Dobri stari Alabaster,
uvijek joj popravi raspoloženje svojim
bezobrazlukom. Sijen okreće glavu i ljutito gleda u
njegov zatiljak.
“Najjednostavniji i najmoćniji od svih razloga:
osvetu. Car se zvao Anafumet, a cijela se priča
odvijala nedugo nakon završetka Zubatog doba. To
doba se u čuvalištima rijetko spominje. U komunama
na sjevernoj hemisferi je vladala masovna glad. Bili
su teže pogođeni, jer je potres koji je pokrenuo peto
doba imao epicentar blizu sjevernog pola. U
ekvatorijalnom pojasu i na jugu peto doba je zapravo
počelo tek godinu dana kasnije...”
“Otkud ti sve to znaš?” Sijen nikad nije čula ništa
o tome, ni u talionicama za zrnca, a ni drugdje.
Alabaster sliježe ramenima; cijeli krevet se trese.
“Meni nije bilo dopušteno da vježbam s drugim
zrncima na mojoj godini; imao sam prstenje dok
većini još nisu izbile stidne dlačice. Da mi to
nadoknade, instruktori su mi dali odriješene ruke u
knjižnici za odrasle. Nisu baš kontrolirali što čitam.”
Uzdiše. “Osim toga, na prvom zadatku sam sreo
jednog arheomeštra koji je... on je... eh. Razgovarali
smo i uz to smo... radili i neke druge stvari.”
Sijen ne razumije zašto Alabaster uvijek zvuči
sramežljivo kad spominje svoje afere. Pa nije jednom
gledala kako ga Innon jebe do granice nesuvislosti.
Ali možda ta sramežljivost nema nikakve veze sa
seksom.
“Da nastavim. Zapravo je sve napisano, ako
umiješ povezivati činjenice i misliti izvan okvira u
kojima nas podučavaju. Sanzeja je u to vrijeme još
bila mlado carstvo koje je raslo prema vrhuncu svoje
moći. Ali glavnina teritorija joj je u to vrijeme bila na
sjevernoj polovici ekvatorijalnog pojasa - Yumenes
još nije postao prijestolnica - i neke od većih
sanzejskih komuna nisu još bile tako izvježbane u
pripremi za peto doba kao što su danas. Iz nekog su
razloga izgubile svoje zalihe hrane. Požar, gljivična
bolest, pitaj Zemlju što. Da prežive, sve su se
sanzejske komune odlučile udružiti i napasti
komune nižih rasa.” Usne mu se iskrivljuju. “Točnije,
to je bio trenutak kad su nas počele nazivati ‘nižim
rasama’.”
“Dakle, otimali su zalihe drugim komunama.” To
stvarno nije bilo teško pogoditi. Sijen se počinje
dosađivati.
“Ne. Pred kraj tog petog doba nitko više nije imao
zalihe. Sanzejci su otimali ljude.”
“Ljude? Za št...” A onda shvaća odgovor.
U petim dobima nema potrebe za robovima. Sve
komune imaju svoje Plećate, a kad ih zatreba više,
uvijek ima beskomunaca koji su iz očaja spremni
raditi za hranu. No kad se stvari dovoljno pogoršaju,
ljudsko meso dobiva na vrijednosti iz drugih razloga.
“I tako”, kaže Alabaster, ne primjećujući da se
Sijen iza njega bori s mučninom, “tijekom tog petog
doba Sanzejci su razvili apetit za određene rijetke
delicije. Čak i nakon što je peto doba završilo i sve se
opet zazelenjelo i domaće životinje su opet postale
biljojedi ili se probudile iz zimskog sna, oni su
nastavili po starom. Slali su odrede da napadaju
manja naselja i novokomune u rukama rasa bez
sanzejskih saveznika. Izvori se razlikuju u
pojedinostima, ali u jednome se svi slažu: Misalem je
bio jedini preživjeli u jednom takvom napadu, u
kojem su mu odveli cijelu obitelj. Navodno su mu
djecu zaklali upravo za Anafumetovu trpezu, premda
vjerujem da je taj dio samo dramatično cifranje.”
Alabaster uzdiše. “Bilo kako bilo, umrli su, za to je
bio kriv Anafumet i Misalem je želio da Anafumet za
to plati životom. Kao što bi to želio i svaki drugi
muškarac.”
Ali roga nije svaki drugi muškarac. Roge se
nemaju pravo naljutiti, tražiti pravdu, štititi svoje
voljene. Šemšena ga je zbog njegove preuzetnosti
ubila - i još su je za to proglasili junakinjom.
Sijenit o svemu tome razmišlja u tišini. Alabaster
se opet malo premješta i ona osjeća kako joj utiskuje
onaj zamotuljak s prstenjem u dlan. Ne odupire se.
“Uporište su izgradili orogeni”, kaže on. Rijetko ga
čuje da izgovara riječ orogen. “Izgradili smo ga pod
prijetnjom genocida,-svezali smo si njime lanac oko
vrata, ali učinili smo to. Mi smo razlog što je Stara
Sanzeja postala onako moćna i dugovječna i što još
uvijek praktički vlada svijetom, iako nam to nitko ne
želi priznati. Mi smo shvatili za kakva je čudesa
sposobna naša vrsta, kad ima priliku usavršiti dar s
kojim se rodila.”
“To je kletva, a ne dar.” Sijenit zatvara oči. Ali ne
odguruje onaj zamotuljak.
“Dar je, ako nas čini boljima. Kletva je, ako joj
dopustimo da nas uništi. O tome odlučuješ ti - a ne
instruktori, Čuvari ili netko treći.” Opet se okreće i
sad se krevet malo pomiče jer se Alabaster nagnuo
nad njega. Trenutak kasnije, Sijen osjeća njegove
usne na svom čelu, suhe, pune uvažavanja. On se
vraća na pod pokraj kreveta i više ništa ne govori.
“Mislim da sam vidjela Čuvara”, kaže ona malo
kasnije, vrlo tihim glasom. “U Alliji.”
 Alabaster prvo ne odgovara. Već se pomirila s time
da ni neće odgovoriti, kad on kaže: “Rastrgat ću cijeli
ovaj svijet ako nas ikad ponovo povrijede.”
Ali mi ćemo i dalje biti povrijeđeni, misli ona.
No ipak ju je utješio. Točno joj je takva laž i
trebala. Sijenit drži oči zatvorene i još dugo ostaje
nepomična. Ne spava; razmišlja. Alabaster ostaje uz
nju cijelo vrijeme i na tome mu je neizrecivo
zahvalna.

***

Kad svijet prestane postojati tri tjedna kasnije, to se

događa na najljepši dan koji je Sijenit ikad vidjela.
Iznad njih se kilometrima u daljinu prostire vedro
nebo, s tu i tamo pokojim oblačićem. More je mirno,
a čak je i sveprisutni vjetar za promjenu topao i
vlažan, a ne hladan i oštar.
Dan je tako divan da cijela komuna odlučuje otići
gore na uzvisine. Oni zdrava tijela nose uza stube sve
koji se ne mogu sami popeti. Djeca im se pritom
toliko pletu pod nogama da ih zamalo sve šalju u
smrt. Dežurni kuhari stavljaju riblje popečke i
komadiće rezanog voća i pikantne kuglice od žitarica
u lončiće koje je lako ponijeti. Svi su uzeli pokrivače.
Innon je ponio nekakav glazbeni instrument koji
Sijenit nikad prije nije vidjela, nešto kao bubanj s
gitarskim žicama, koji bi vjerojatno izazvao pomamu
u Yumenesu da ga ikad onamo odnesu. Alabaster
nosi Korunda. Sijenit je ponijela zbilja grozan roman
koji je netko našao na opljačkanom teretnjaku, onaj
tip priče zbog koje se lecaš i hihoćeš od prve stranice.
Naravno da ga je nastavila čitati i nakon toga. Voli
knjige koje služe isključivo za razonodu.
Meovićani se raspršuju po padini iza grebena koji
osigurava dobar zaklon od vjetra, ali gdje je sunce
jako i sjajno. Sijenit prostire svoj pokrivač daleko od
svih, no drugi joj ubrzo zadiru u teritorij, prostirući
svoje pokrivače sa svih strana i smijuljeći se dok ih
ona strijelja pogledom.
Sijen je u posljednje dri godine postalo jasno da
većina Meovićana nju i Alabastera doživljava kao one
divlje životinje koje se zadržavaju blizu ljudskih
nastambi da bi lakše dolazile do hrane - nemoguće ih
je pripitomiti, ali imaju određenu dopadljivost i
premda dodijavaju ljudima, bar su pritom zabavne.
Kad god vide da joj oko nečega očito treba pomoć, ali
to ne želi priznati, oni joj zato ipak pomognu. I stalno
tetoše Alabastera, i grle ga i hvataju za ruke da ga
povuku na ples. Sijen je zahvalna što s njom to ne
pokušavaju. Doduše, svi vide da Alabaster uživa u
dodirima iako se pravi da je rezerviran. To je nešto
što u Uporištu vjerojatno nije mogao dobiti, jer su se
ondje svi bojali njegove moči. Možda su isto tako
zaključili da se Sijen sviđa kad je podsjećaju da je sad
i ona dio grupe koju određuje uzajamnost, što znači
da više ne mora stalno biti na oprezu zbog svih i zbog
svega.
U pravu su. Ali to ne znači da će im to priznati.
Kasnije Innon baca Korua u zrak dok se Alabaster
pokušava praviti da nije prestravljen iako svaki put
kad Koru odleti uvis Alabasterova orogenija izazove
novi mikropotres u podvodnim naslagama stijena
pod otokom. Hemoo započinje nekakvu igru recitacije
uz glazbenu pratnju koju svi Meovićani očito dobro
poznaju; Oughina kćerkiea Owel pokušava trčati
preko rasprostrtih pokrivača i uspijeva nagaziti
najmanje deset ljudi dok je netko konačno ne uhvati
i ne počne škakljati. Uokolo kruži košara puna malih
glinen ih bočica koje sadrže nešto što Sijen spaljuje
nos dok njuši bočicu; i.
I.
Sijen katkad misli da bi mogla zavoljeti sve te
ljude.
Možda ih već voli. Nije sigurna. Ali kad se Innon
ispružio na pokrivač da malo odspava, s već usnulim
Koruom na prsima, kad se recitiranje poezije
pretvorilo u natjecanje u lascivnim vicevima, kad je
ispraznila dovoljno onih bočica da se tlo oko nje ljulja
samo od sebe... Sijenit diže glavu i hvata Alabasterov
pogled. On se nalaktio na jednu ruku da prelista onu
groznu knjigu od koje je Sijen na kraju odustala. Radi
užasnute i urnebesne grimase dok očima prelijeće
tekst. Za to vrijeme se slobodnom rukom poigrava s
Innonovom pletenicom i ni po čemu ne podsjeća na
ono poluludo čudovište s početka ovog putovanja na
koje ih je poslala Feldspat.
Pogled mu se kratko susreće s njezinim i samo na
trenutak, odaje oprez. Sijenit iznenađeno trepće.
Doduše, ona je ipak jedina osoba ovdje koja zna kako
je njegov život izgledao prije. Smeta li mu što je i Sijen
tu, kao stalni podsjetnik na sve što bi radije
zaboravio?
 On joj se smiješi pa ona automatski uzvraća
mrštenjem. Njegov 'osmijeh postaje još širi. “I dalje
sam ti antipatičan, zar ne?”
Sijenit frkće nosom. “Kao da ti je to bitno.”
On nasmijano odmahuje glavom - i zatim pruža
ruku i miluje Koruovu kosu. Dječačić se meškolji i
nešto mrmlja u snu, a Alabasterovo lice se
raznježuje. “Bi li htjela imati još jedno dijete?”
Sijenit poskakuje i zijeva od zaprepaštenja
“Naravno da ne bih. Nisam htjela ni ovo.”
“Ali on je ipak tu. I prekrasan je. Zar ne? Praviš
baš lijepu djecu.” To je vjerojatno nešto najgluplje što
je mogao reći, ali od Alabastera je ništa ne čudi.
“Drugo bi mogla imati s Innonom.”
“Možda da pustiš Innona da se izjasni prije
planiranja njegova budućeg potomstva.”
“Voli Korua i dobar je otac. Već ima dvoje starije
djece i oni su zdravi. Ali oboje su ugašeni.” Alabaster
razmišlja. “Ti i Innon biste mogli dobiti ugašeno
dijete. To ovdje ne bi bilo strašno.”
Sijenit odmahuje glavom, ali u sebi razmišlja o
onom malom pesaru7 koji su je otočke žene naučile
rabiti. Možda bi ga mogla malo povući iz uporabe.
Naglas kaže ovo: “Sloboda znači da sad mi
kontroliramo što radimo. A ne netko drugi.”
“Da. Ali sad kad mogu razmišljati o tome što ja
želim...” Sliježe ramenima pa se doima nonšalantno,
ali pogled kojim gleda Innona i Korua je intenzivan.
“Nisam nikad tražio mnogo od života. Samo

7 Pesar je vaginalni uložak sličan dijafragmi.

mogućnost da ga mogu živjeti. Nisam kao ti, Sijen.
Nemam se potrebu dokazivati. Ne želim promijeniti
svijet ili pomagati ljudima ili biti nekakva veličina.
Želim samo... ovo.”
Sijen to razumije. Liježe Innonu s jedne strane
dok se Alabaster smješta s druge, opuštaju se i na
neko vrijeme se prepuštaju tom osjećaju potpunosti,
ispunjenosti. Jer mogu.
Naravno da to ne može potrajati.
Sijenit se budi kad se Innon podiže u sjedeći
položaj, bacajući sjenu na nju. Nije namjeravala
usnuti, ali dobro se naspavala. Sunce se već spušta
prema oceanu. Koru je plačljiv i ona se automatski
diže, trljajući si lice jednom rukom dok drugu pruža
da provjeri je li mu se platnena pelena prepunila.
Nije, ali ipak zvuči nervozno, a Sijenit shvaća i zašto,
sad kad polako dolazi k sebi. Innon još sjedi. Jednom
rukom rastreseno pridržava Korua, ali istovremeno
namršteno gleda Alabastera. Alabaster je na nogama
i cijelo mu je tijelo napeto.
“Nešto...” mrmlja on. Okrenut je prema kopnu,
iako ne može ništa vidjeti od grebena pred njima. Ali
naravno, on se zapravo ni ne služi očima.
Sijen se isto mršti i pruža vlastitu svijest u
daljinu, strahujući da im se možda bliži cunami ili
nešto još gore. Ali ne hvata ništa.
Upadljivo ne hvata ništa. A nešto bi trebala
hvatati. Između Meova i kopna se proteže rub ploče;
rubovi ploča nikad nisu mirni. Oni poskakuju i trzaju
se i taru se jedni o druge na milijun beskonačno
sitnih načina koje jedino roga može uhvatiti, kao
elektricitet koji ženjeri mogu izvući iz vodenih turbina
i spremnika s kemikalijama. Ali rub ploče je
najednom potpuno miran. To je nemoguće.
Zbunjena, Sijen okreće pogled prema Alabasteru,
ali pozornost joj skreće Korund, koji se baca i otima
u Innonovim rukama, koji cvili i šmrca i ima pravu
pravcatu nekontroliranu provalu emocija, potpuno
netipično za njega. Alabaster također gleda
malenoga. Lice mu se mijenja u nešto izobličeno i
strašno.
“Ne”, kaže on. Trese glavom. “Ne. Ne, neću im
dopustiti, ne opet.”
“Sto?” Sijenit zuri u njega i pokušava ignorirati
zebnju koja raste u njoj, istovremeno osjećajući, više
nego videći, da i ostali oko njih ustaju, mrmljaju i
reagiraju na njihovu uznemirenost. Dvoje ljudi trči
na greben da bolje promotre situaciju, koliko je to
moguće. “Baster, što? Pobogu...”
On ispušta zvuk koji ni nije riječ, nego čisto
negiranje, i najednom trči uz padinu prema grebenu.
Sijenit gleda za njim, pa se okreće Innonu, koji
izgleda još zbunjenije od nje. On samo odmahuje
glavom. Ali ljudi koji su na greben stigli prije Bastera
sad viču i svima daju signale. Nešto nije u redu.
Sijenit i Innon hitaju uz padinu zajedno s
ostalima. Svi na vrh stižu zajedno i ondje stoje
gledajući u potez oceana na strani otoka okrenutoj
prema kopnu.
Ondje se na horizontu naziru četiri broda, sitna
ali vidno sve bliža.
 Innon psuje i gura Korua u Sijenitino naručje.
Ona ga zamalo ispušta iz ruku, ali privija ga k sebi
dok si Innon kopa po džepovima i zamotuljcima i vadi
svoj manji dalekozor. Razvlači ga i na trenutak
napeto gleda kroza nj, dok Sijenit bezuspješno
pokušava utješiti Korua. Koru je neutješan. Kad
Innon spusti dalekozor, Sijen ga hvata za podlakticu,
gura mu Korua u naručje i uzima mu dalekozor.
Ona četiri broda sad su veća. Jedra su im bijela,
obična; ne može shvatiti zašto je Alabaster tako
uzrujan. Ali uto uočava prilike koje stoje na pramcu
jednog broda.
Odjevene su u tamnocrvenu boju.
Sok zbog tog prizora izbija joj zrak iz pluća.
Uzmiče za korak, oblikuje usnama riječ koju Innon
mora čuti, ali ona joj s jezika kliže nemoćno, nečujno.
Innon joj uzima dalekozor jer ona izgleda kao da će
ga svaki tren ispustiti. Ali nešto moraju poduzeti, ona
nešto mora poduzeti, i zato se usredotočuje i
izoštrava misli i kaže, ovaj put glasnije: “Čuvari.”
Innon se mršti. “Kako su...” Sijen gleda kako i
njemu sviće što to znači. Innon nakratko skreće
pogled, kao da u sebi povezuje sve konce, ali onda
odmahuje glavom. Nije bitno kako su našli Meov. Ne
smiju im dopustiti da pristanu u luku. Ne smiju im
dopustiti da prežive.
“Daj Korua nekome”, kaže on dok se udaljava od
grebena. Lice mu je otvrdnulo. “Trebat ćemo te,
Sijen.”
Sijenit kima glavom i okreće se, gledajući oko
sebe. Pokraj njih žurno prolazi Deelashet, jedna od
samo šačice Sanzejaca u komuni, noseći svoje dijete,
koje je možda šest mjeseci starije od Korua. Ponekad
čuva Korua, znala ga je i dojiti kad bi Sijen bila
zauzeta.
Sijenit joj maše da stane i trči prema njoj. “Molim
te”, kaže, gurajući joj Korua u naručje. Deelashet
kima glavom.
Koru se, međutim, ne slaže s tim planom. Ne
pušta Sijenit, vrišti i mlatara nogama i... zlo Zemljino,
najednom se cijeli otok drma. Deelashet posrče i
zatim se užasnuto zagledava u Sijenit.
“Sranje”, mrmlja ona i ponovo uzima Korua k
sebi. Stavlja ga na bok—on se odmah smiruje - i trči
da sustigne Innona, koji već juri prema metalnim
stubama i dovikuje svojoj posadi da se ukrcaju na
Clalsu i pripreme ga za dizanje sidra.
Ovo je suludo. Sve je suludo, misli ona dok trči.
Zašto bi Čuvari baš sad otkrili ovo mjesto? Zašto bi
došli... zašto ovamo? Zašto sad? Meov postoji već
generacijama i već generacijama pljačka brodove duž
obale. Jedino što je drugačije su Sijenit i Alabaster.
Pritom ignorira tihi glas u glavi koji šapuće,
Uspjeli su te nekako slijediti, znaš da jesu, nisi se
nikad smjela vratiti u Alliju, to je bila klopka, nikad
nisi smjela doći ovamo, sve što ti dotakneš se pretvara
u smrt.
Ne gleda u svoje ruke, na koje je - samo zato da
Alabasteru pokaže da cijeni njegovu gestu - stavila
ona četiri prstena koja joj je Uporište dalo, plus
njegova dva. Ta zadnja dva ionako nisu stvarna. Nije
prošla nikakav test da ih zasluži. Ali tko bi mogao
znati je li zavrijedila to prstenje bolje od čovjeka koji
ih je zaradio deset? I, kvragu sve, uspjela je sama
ugasiti jebeni vulkan, i to vulkan koji je stvorio
defektni obelisk u kojem je bio kamenojed.
Odjednom obuzeta bijesom, Sijenit odlučuje da će
tim hrđavim Čuvarima pokazati za što je sve
sposobna orogenka sa šest prstenova.
Stiže dolje u komunu, gdje vlada kaos: ljudi
izvlače staklonoževe i katapulte i klupka lanaca iz
pitaj hrđu kakvih spremišta, skupljaju svoje stvari,
ukrcavaju se na brodice s kopljima za ribolovu
rukama. Ona već trči mostom na palubu Clalsua,
gdje Innon viče da dignu sidro. Tek tad joj pada na
pamet da ne zna kamo je nestao Alabaster.
Zaustavlja se na palubi broda uz posrtanje.
Istovremeno osjeća provalu orogenije koja je tako
silovita da joj se u prvi mah čini da se cijeli svijet
trese. Sva morska voda u luci na tren je uskomešana
u bezbroj sitnih točkica. Sijen nagađa da se ovaj
potres osjetio i u oblacima.
I odjednom se iz mora, ni petsto metara od luke,
podiže zid: masivni komad čvrstog kamena savršeno
četvrtastog oblika kao da je isklesan i tako divovskih
dimenzija da - o tako mu oljuštene hrđe, ne - zatvara
cijelu vražju luku.
“Baster! Kletvo Zemljina...” Njezin glas je posve
zagušen tutnjavom mora i škrgutom kamene
prepreke - velike poput cijelog Meova - koju Alabaster
upravo podiže. Kako mu to uspijeva bez crpljenja
energije iz potresa ili neke vruće točke u blizini? Pola
otoka je već trebalo biti pod ledom. No uto u rubu
vidnog polja zapaža neko svjetlucanje, a kad se
okrene, u daljini vidi obelisk od ametista. Bliži je nego
prije. Dolazi im ususret. Eto kako mu to uspijeva.
Innon bijesno psuje; sasvim mu je jasno da
Alabaster glupo pretjeruje u pokušaju da ih zaštiti, a
kako to radi mu je manje bitno. Njegov bijes se
pretvara u napor. Iz mora oko broda podiže se para i
palubne daske oko Innona škripe i lede se dok on
pokušava probiti dio zida ispred njih, da mogu
isploviti u borbu. Zid se slama -as druge strane se
odmah čuje mukli udar. Dio zida koji je Innon razbio
se ruši, a iza njega se već vidi novi kameni blok.
Sijenit ima pune ruke posla jer pokušava
modulirati valove u moru. Orogeniju je moguće
izvoditi i na vodi, ali ne bez poteškoća. Nakon
nekoliko godina života uz ovako veliku vodenu masu,
ona se konačno počinje bolje snalaziti. More ima
dovoljnu toplinu i mineralni sadržaj koji Sijen može
osjetiti, a i giba se u dovoljnoj mjeri kao kamen,
premda brže, što znači da je podložno manipulaciji.
Ali potrebna je laka ruka. Naročito sad, dok privija
Korua uz sebe da ostane u sigurnoj zoni njezina
torusa i krajnje koncentrirano šalje udarne valove u
nadolazeće valove, taman onom brzinom koja je
potrebna da ih razbije. Dosta je uspješna; Clalsu se
žestoko ljulja i trga s vezova, jedno od pristaništa se
ruši, ali nijedan brod se ne prevrće i nitko ne umire.
Sijenit to smatra pobjedom.
“Koju on to hrđu radi?” pita Innon, teško dišući.
Sijen slijedi njegov pogled i konačno uočava
Alabastera.
 On stoji na najvišoj točki otoka, gore na uzvisini.
Sijenit čak i s broda vidi ledenu studen njegova
torusa; topliji zrak oko torusa treperi kako se
temperatura mijenja, a sva vlaga u vjetru koji puše
oko njega se pretvara u snijeg. Ali zašto vuče energiju
iz okoline ako već koristi obelisk? Osim ako ulaže
takav napor da mu čak ni obelisk ne može osigurati
dovoljnu energiju.
“Vatro u zemlji”, kaže Sijen. “Moram otići gore.”
Innon je grabi za ruku. Dižući pogled prema
njemu, Sijen vidi da su mu oči iskolačene i da u njima
ima straha. “To će ga samo dodatno opteretiti.”
“Ne možemo samo ovdje sjediti i čekati! On nije...
stabilan.” Želudac joj se steže i prije nego što je to
izgovorila do kraja. Innon nikad nije vidio kakav je
Alabaster kad pomahnita. Sijen ni ne želi da on to
vidi. Ovdje u Meovu, Alabaster je bio tako dobar;
gotovo da više i nije lud. Ali Sijen misli
što je puklo jednom, pući će opet, lakše nego prije
i odmahuje glavom i pokušava mu dati Korua u
ruke. “Moram. Možda mogu pomoći. Koru odbija biti
kod bilo koga drugoga ... molim te...”
Innon psuje, ali prihvaća dječaka, koji se prima
za Innonovu košulju i stavlja palac u usta. Sijenit se
da je u trk, trči po grudobranu i uza stube.
Popevši se na visinu iznad stjenovite barijere u
luci, Sijen napokon vidi što se zbiva s njezine vanjske
strane. Toliko je šokirana da posrče i nakratko staje.
Brodovi su sad znatno bliže, točno iza zida koji je
Baster podigao da zaštiti luku. Doduše, sad ih je
samo tri, jer je jedan skrenuo s rute i jako se naherio
- ne, on tone. Sijen ne zna kako je Alabaster to izveo.
Još jedan brod se čudno kreče. Jarbol mu je
slomljen, pramac se odigao i kobilica se jasno vidi,
što je točka u kojoj Sijenit shvaća da je tom brodu na
krmu nabacano kamenje. Alabaster gađa gadove
kamenjem. Nema pojma kako mu to uspijeva, ali
najradije bi tom prizoru zaklicala.
No preostala dva broda su se razdvojila: jedan ide
ravno prema otoku, drugi se ubrzano udaljava,
možda da zaobiđe otok ili da se makne iz
Alabasterovog kamenobacačkog dometa. E nećeš,
misli
Sijenit, i pokušava napraviti isto što je napravila
onom bojnom brodu tijekom njihova nedavnog
pohoda, kad je povukla fragment matične stijene kroz
dno oceana i probola njime brod kao kopljem. Napor
je toliki da ledi prostor od tri metra oko sebe i
djelomično zaleđuje more između sebe i broda, ali
uspijeva odlomiti i oblikovati jedan fragment matične
stijene i sad ga vuče uvis...
Ali on se zaustavlja. Sva rastuća sila njezine
orogenije se samo... raspršuje. Sijenit osupnuto
uzdiše dok se toplina i sila osipaju i shvaća: i na tom
brodu je Čuvar. Možda su ih rasporedili na sve
brodove, što bi objasnilo zašto ih Baster nije već
uništio. Čuvare ne može napasti izravno; ne preostaje
mu ništa drugo nego da ih gađa kamenjem stojeći
'izvan Čuvareva negacijskog radijusa. Sijenit ne može
ni zamisliti koliki napor mora uložiti u to. Da nema
obeliska i da nije ratoborni luđak s deset prstenova,
ne bi to mogao.
 Dobro. Samo zato što Sijen ne može brod pogoditi
izravno, ne znači da ne može naći neki drugi način
da ga sredi. Trči po rubu grebena dok brod koji je
pokušala uništiti plovi iza otoka, da ga ne izgubi s
vidika. Možda misle da mogu naći drugu točku za
iskrcavanje? U tom slučaju će se grdno razočarati;
luka u Meovu je jedini imalo pristupačan komad
kopna. Ostatak otoka je nazubljeni, strmi stup.
To joj da je ideju. Sijenit se smiješi i zaustavlja, a
potom i spušta na sve četiri da se može usredotočiti.
Ona nije jaka kao Alabaster. Ne zna čak ni kako
bi dosegnula ametist bez njegova vodstva - a nakon
onoga što se dogodilo u Alliji, ni ne usudi se. Rub
ploče joj je izvan dosega, u blizini nema nikakvih
pukotina ili vrućih točaka. Ali ima Meov. Ima sav taj
lijepi, teški, lističavi škriljevac.
I zato ponire u tlo. Duboko. Još dublje. Napipava
put po izbojima i slojevima stijene od koje je Meov
sazdan i traži najbolju točku pucanja - uporišnu
točku; na to se smije sebi u bradu. Naposljetku je
nalazi, odlično. A iza zavoja otoka se pomalja brod.
Da.
Sijenit izvlači svu toplinu i beskonačno sitan život
iz stijene u jednu koncentriranu točku. Ali stijena je
još puna vlage, koja se zamrzava i širi dok Sijenit
forsira snižavanje temperature, dok crpi iz nje sve
više i više energije, rotirajući svoj torus u tanku,
dugoljastu formu koja može proći kroz kamenu masu
kao nož kroz meso. Oko nogu joj se formira prsten od
inja, ali to nije ništa u usporedbi s izduženim,
usijanim komadom leda koji raste u stijeni i
naposljetku je rascjepljuje.
I u trenutku kad se brod približi toj točki, Sijenit
oslobađa svu tu energiju koju joj je otok podario i
gura je u mjesto odakle je i došla.
Duž okomice litice puca jedan masivni, uski
kameni fragment u obliku prsta. Inercija ga još časa
k drži na istom mjestu - a zatim se čuje duboki, šuplji
jecaj i fragment se odvaja od otoka i naposljetku se
potpuno odlama pri podnožju, blizu morske površine.
Sijenit otvara oči, ustaje i trči prema tom kraju otoka,
poskliznuvši se pritom na vlastitom ledenom
prstenu. Umorna je i nakon nekoliko koraka odustaje
od trčanja, boreći se za zrak zbog bolnog probadanja
pod rebrima. Ali stiže ondje na vrijeme da vidi:
Kameni prst sletio je ravno na brod. Sijenit se
divlje smiješi pri pogledu na raskoljenu palubu i
vrištanje ljudi koji su već u moru. Većina nosi
raznoliku odjeću; dakle, plaćenici. No čini joj se da je
spazila sijevanje tamnocrvene tkanine pod morskom
površinom dok jedna polovica broda sve dublje tone.
“Čuvaj to, ljudožderski sine.” Smješkajući se,
Sijenit ustaje i ponovo trči prema Alabaster u.
Dok se spušta niz padinu jasno vidi njegovu
majušnu priliku koja još stvara vlastitu hladnu
frontu i na trenutak mu se iskreno divi. Nevjerojatan
je, bez obzira na sve. No uto se na moru začuje mukli
udar, a oko Alabastera eksplodira kamenje i dim u
udaru od kojeg se trese tlo.
Top. Jebeni top. Innon joj je pričao o njima; to je
izum s kojim ekvatorijalne komune eksperimentiraju
zadnjih nekoliko godina. Naravno da ga Čuvari
imaju. Sijenit trči, istrzano i nespretno, gonjena
strahom. Dim od topovskog hica joj zaklanja pogled
na Bastera; ali ipak vidi da je na tlu.
Zna da je ozlijeđen i prije no što stiže do njega.
Onaj ledeni vjetar više ne puše, Alabaster je na sve
četiri, a tlo oko njega, pokrivaju ledeni plikovi u
krugu od nekoliko metara. Sijenit se za svaki slučaj
zaustavlja prije ruba ledenog kruga; ako se
onesvijestio, možda neće shvatiti da mu je u dometu.
“Alabaster!”
On se malo meškolji. Sijenit čuje da stenje i
mumlja. Koliko je teško ozlijeđen? Iako prvo
neodlučno cupka na rubu leda, na kraju odlučuje
riskirati i trči u sigurnu zonu neposredno oko njega.
Još se nije srušio na tlo, ali malo mu nedostaje; glava
mu je već klonula. Sijenit se steže grlo kad vidi kaplje
krvi na kamenu ispod njega.
“Sredila sam onaj drugi brod”, kaže mu kad se
približila u nadi da će ga to malo umiriti. “Mogu i
ovaj, ako ti nisi.”
Zapravo se samo junaci. Nije sigurna koliko joj je
snage još ostalo i nada se da se on uspio pobrinuti za
zadnji brod. Ali nakon pogleda prema moru, psuje u
sebi, jer preostali brod je još ondje i izgleda
neoštećeno. Čini se da su bacili sidro. I da čekaju.
Tko bi znao što.
“Sijen”, kaže on. Glas mu je napregnut. Od straha
ili iz nekog drugog razloga? “Obećaj mi da im nećeš
dopustiti da odvedu Korua. Ni pod koju cijenu.”
 “Molim? Naravno da neću.” Prilazi mu i spušta se
u čučanj kraj njega. “Baster...” On diže glavu prema
njoj. Izgleda ošamućeno, možda od topovskog udara.
Ima porezotinu na čelu koja obilato krvari, tipično za
ozljede glave. Sijenit ga pregledava i opipava mu prsa,
nadajući se da nema gorih ozljeda. Još je živ, iz čega
slijedi da ga je topovski hitac ipak promašio, ali
dovoljno je da ga nekoliko komadića rasprsnute
stijene pogodi pri pravoj brzini u pogrešno mjesto...
I tada napokon primjećuje: nema njegovih šaka.
Nema ni koljena, ni poteza noge između bedara i
gležnjeva. Ne zato što su odrezani ili otkinuti u
eksploziji; svi udovi završavaju glatko i savršeno
točno na mjestima gdje počinje tlo. On se kreće kao
da je zapeo pod vodom, a ne u čvrstoj stijeni. Otima
se, zakašnjelo shvaća Sijenit. Nije na rukama i
nogama zato što ne može stajati, nego zato što ga
nešto vuče u tlo protiv njegove volje.
Ona žena-kamenojed. Oh, hrđo Zemljina.
Sijenit ga hvata za ramena i pokušava ga povući
prema sebi, ali ima osjećaj kao da vuče stijenu.
Nekako je teži. Njegovo tkivo kao da više nije živo.
Žena-kamenojed mu je tijelo učinila sličnijim
kamenu, valjda zato da ga može povući kroz stijenu i
Sijenit ga ne uspijeva izvući van. Alabaster sa svakim
novim udisajem upada sve dublje u stijenu; sad je
već potonuo do ramena i bokova, a stopala mu se više
ne vide.
“Pusti ga i nosi se u Zemlju!” Tek će poslije
shvatiti svu ironiju svoje kletve. U tom trenutku joj
na pamet pada nešto sasvim drugo i ona pokušava
zarinuti svoju svijest u kamen i pronaći kamenojeda
u njemu...
U kamenu se doista nalazi nešto što ne sliči
ničemu što je ikad prije osjetila; teško je. Ta težina je
tako duboka, tako neprobojna, tako golema, da se
čini nemogućom - bar ne u tako malom, skučenom
prostoru. Ima osjećaj da je unutra planina, koja vuče
Alabastera nadolje svom svojom težinom. On se
odupire; to je jedini razlog što je još uopće tu. Ali slab
je i gubi bitku, a ona nema pojma kako da mu
pomogne. Žena-kamenojed je jednostavno previše...
nema za to riječi. Prekomjerna, prevelika, prejaka.
Sijen naglo povlači svoju svijest natrag s osjećajem
da je za dlaku izvukla živu glavu.
“Obećaj mi”, dahće on, dok ga ona opet vuče za
ramena i pokušava se svim silama odgurnuti od
kamena, odupirući se toj užasnoj težini cijelim svojim
bićem. “Znaš što će mu učiniti, Sijen. Tako moćnom
djetetu, mom djetetu, koje je raslo izvan Uporišta?
Znaš.”
Žičani stolac u zamračenoj čvorišnoj postaji...
Sijen ne može misliti o tome. Ništa joj ne uspijeva i
on je sad već gotovo sasvim nestao u kamenu; izvan
zemlje su mu samo još lice i ramena, i to jedino zato
što se on upinje da ostane vani. Ona sad lupeta
besmislice, jecajući, očajnički tražeći riječ koje bi ovo
nekako mogle popraviti. “Znam. Obećavam. O, u
hrđu, Baster, molim te, ne mogu... ne sama, ne
mogu...”
Iz stijene izlazi ruka kamenojeda, bijela, čvrsta.
Vršci prstiju su posuti hrđom. Iznenađena Sijenit
vrišti i leca se, misleći da je stvor napada... ali ne.
Ruka se obavija oko Alabasterove glave s iznimnom
nježnošću. Nitko od planina ne očekuje nježnost.
Nepopustljivost, to već da - i kad ga ta ruka povuče,
Alabaster nestaje. Ramena mu klize iz Sijeninih
ruku. Nestaje njegova brada, pa usta, pa nos, zatim
njegove prestravljene oči...
I više ga nema.
Sijenit kleči na tvrdom, hladnom kamenu, sama.
Vrišti. Jeca. Suze joj padaju na kamen gdje je
maločas bila Alabasterova glava. Kamen ne upija
suze. One samo prskaju na sve strane.
Odjednom osjeća nešto drugo: obrušavanje.
Vuču. Prenuvši se iz tugovanja, osovljuje se na noge
i tetura do ruba litice, odakle vidi preostali brod.
Preostale brodove. Onaj koji je Baster gađao
kamenjem se nekako uspio ispraviti. Ne, ne nekako.
Morskom površinom oko -oba broda širi se led. Na
jednom od brodova je roga koji radi za Čuvare. Bit će
da ima bar četiri prstena; Sijen osjeća kako je
precizan i kontroliran. A s obzirom na količinu leda
... Sijen vidi da iz mora iskače jato pliskavica bježeći
pred ledom koji se širi, a onda vidi i da ih led sustiže,
gmiže im preko tjelesa i zamrzava ih dok napola vire
iz mora.
Što će tom rogi tolika energija?
Uto vidi kako dio zida koji je Baster podigao
podrhtava.
“Ne...” Sijenit se okreće i opet trči, bez daha. Više
hvata nego što vidi kako Čuvarev roga napada
podnožje zida. Slaba točka je na mjestu gdje je zid
zakrivljen u skladu s prirodnim zavojem luke u
Meovu. Roga namjerava srušiti zid.
Treba joj cijela vječnost da stigne do komune i
zatim do pristaništa. Prestravljena je idejom da će
Innon isploviti bez nje. Sigurno i on hvata što se
događa. Ali hvala kamenu, Clalsu je još ondje. Kad je
doteturala na palubu, nekoliko je članova posade
hvata i vodi do sjedalice dok se još nije srušila. Potežu
dasku s obale na brod iza nje i ona vidi da dižu jedra.
“Innonu”, hropće kad je došla do daha. “Molim
vas.”
Praktički je odnose k njemu. On je na gornjoj
palubi. Jedna ruka mu je na kormilu, drugom drži
Korua na boku. Ne gleda je. Sva je njegova pozornost
usmjerena na zid; već se vidi rupa blizu vrha i baš
kad Sijenit stiže do njega slijedi zadnji udar. Zid se
ruši i raspada na komade. Brod se njiše kao lud, ali
Innon je kao stijena.
“Idemo im u susret”, kaže joj smrknuto dok ona
klonulo sjeda na obližnju klupu, a brod se otiskuje
od pristaništa. Svi su spremni za borbu. Projektili su
u katapulti ma, koplja su u rukama. “Prvo ćemo ih
odvući od komune, da se svi stignu evakuirati na
ribaricama.”
Nema dovoljno ribarica za sve, rekla bi Sijenit, ali
ipak se suzdržava. Innon to već zna.
Clalsu plovi kroz uski prolaz koji je napravio
protivnički orogen, a Čuvarski brod odmah ide prema
njemu. U trenutku kad Clalsu dolazi na drugu stranu
zida, vidi se oblačak dima i čuje se muklo šištanje;
opet onaj top. Promašuje ih za dlaku. Innon viče i
njegovi mornari za jednim od katapulta vraćaju milo
za drago, ispaljujući košaru punu teških lanaca koji
im režu prednje jedro i glavni jarbol. Ispaljuju
ponovo, ovaj put bačvu sa zapaljenom smolom;
projektil pogađa svoj cilj i Sijen vidi kako po palubi
Čuvarskog broda trče zapaljeni ljudi. Clalsu šiba
mimo tog broda, koji nekontrolirano skreće prema
zidu od meovske stijene. Palubu im guta plamteći
požar.
Ali nisu daleko odmakli kad slijedi novi oblak
dima, novi udar, i ovaj put se Clalsu trese od udarca.
Izjele ih hrđa i podzemne vatre, koliko imaju tih
prokletih stvari? Sijenit ustaje i trči do ograde da
pokuša vidjeti gdje je taj top, iako ne zna što može
poduzeti. Bok Clalsua je probijen i ona čuje vrištanje
ljudi u potpalublju, ali zasad još plove.
To je onaj brod na koji je Alabaster nabacao
kamenje. Dio kamenja je uklonjen s krme i on sad
opet normalno sjedi u moru. Sijenit ne vidi top, ali
vidi da blizu pramca broda stoje tri prilike. Dvije u
tamnocrvenom, treća u crnom. Dok ih gleda,
prilikama se pridružuje još jedna prilika u
tamnocrvenoj odjeći.
Sijenit osjeća njihove poglede na sebi.
Čuvarski brod se malo okreće i posustaje iza njih.
Sijenit se počinje nadati, ali ovaj put vidi trenutak u
kojem topovi opet ispaljuju hice. Tri topa, tri velike
crne sprave blizu ograde na desnom boku; pri
ispaljivanju se trzaju i malo kotrljaju unatrag, sva tri
u gotovo isto vrijeme. Trenutak kasnije čuje se
strahovit zvuk pucanja i škripe i Clalsu se trese kao
da ga je upravo pogodio cunami, barem petica. Sijenit
diže pogled točno u trenutku kad se jarbol
rasprskava u iverje i nakon toga sve kreće po zlu.
Jarbol škripi i ruši se kao posječeno stablo,
udarajući palubu jednakom jačinom. Ljudi vrište.
Brod stenje i počinje se naginjati udesno, kamo ga
vuku urušena, ovješena jedra. Vidi da dva muškarca
padaju u more s jedrima, zgnječeni ili ugušeni pod
teškom tkaninom i konopcima i drvom, ali, Zemljo joj
pomozi, ne može sad misliti na njih. Jarbol je pao
između nje i zapovjedničkog mosta. Odsječena je od
Innona i Korua.
A čuvarski brod im se ubrzano primiče.
Ne! Sijen seže u more, pokušavajući povući nešto,
bilo što, u svoje iscrpljene podrhtajnice. Ali nema
ničega. Um joj je nepomičan poput stakla. Čuvari su
preblizu.
Nije u stanju misliti. Vere se po komadima
jarbola, zapetljava u guštaru od užadi. Ima osjećaj da
se satima mučno ispetljava iz njih. Naposljetku
uspijeva, ali sad svi trče u smjeru iz kojeg je ona
upravo došla, isukanih staklonoževa i kopalja, uz
povike i vrištanje, jer čuvarski brod je tik do njih i
napadači se ukrcavaju na njihovu palubu.
Ne.
Čuje kako ljudi umiru svuda oko nje. Čuvari su
doveli nekakve vojnike, miliciju neke komune koju su
ili unajmili ili rekvirirali. Daleko je to od ravnopravne
bitke. Innonovi ljudi su vješti i iskusni, ali njihove
uobičajene mete su slabo branjeni trgovački i
putnički brodovi. Sijenit stiže do zapovjedničkog
mosta - Innon nije ondje, sigurno je otišao u
potpalublje - i vidi kako Innonova rođakinja Ecella
zarezuje jednog vojnika po licu svojim staklonožem.
On tetura pod udarcem, ali onda se uspravlja i zariva
joj svoj nož u trbuh. Kad je klonula, on je odguruje i
Ecella pada na drugog Meovićana, koji je već mrtav.
Na brod se iz minute u minutu penje sve više vojnika.
Svuda je jednako. Gube bitku.
Mora naći Innona i Korua.
U potpalublju nema gotovo nikoga. Svi su izašli
gore da brane brod. Ali ona osjeća drhtaje Koruova
straha i slijedi ih u Innonovu kabinu. Vrata se
otvaraju baš kad je stigla do nje. Van izlazi Innon s
nožem u ruci i zamalo je probada. Zatečeno staje dok
ona gleda iza njega i vidi da je Koru spremljen u
košaru ispod prednje pregrade, što je navodno
najsigurnije mjesto na brodu. Ali dok ona samo stoji
kao glupača, Innon je grabi i ugurava u kabinu.
“Što...”
“Ostani tu”, kaže Innon. “Moram u borbu. Učini
sve što je potrebno da...”
To je sve što uspijeva reći. Netko se pojavljuje iza
njega, tako munjevito da ga Sijenit ne stiže upozoriti.
Muškarac, gol do pasa. Prislanja Innonu ruke s obje
strane glave, obuhvaćajući mu obraze prstima koji
podsjećaju na paukove, i smiješi joj se dok se
Innonove oči šire.
I onda...
Oh, Zemljo, to je...
 Sijenit osjeća što se događa. Ne samo u
podrhtajnicama. Škrgut kamena koji joj grebe kožu;
pritisak duž kostiju; to je, to je sve ono što je u
Innonu moćno i vitalno i lijepo i hrabro, ali izopačeno
u nešto zlo. Pojačano, zgusnuto i okrenuto protiv
njega na najsuroviji način. Innon nema vremena
osjetiti strah. Sijenit nema vremena vrištati dok se
Innon raspada.
Kao da gleda potres izbliza. Kao da vidi kako se
zemlja otvara, kao da gleda kako se krhotine melju i
lome u kašu i potom razdvajaju. Ali u ljudskom tijelu.
Baster, nisi mi nikad rekao, nisi mi rekao da je to
kao
Innon je sad na podu, hrpa mesa. Čuvar koji ga
je ubio stoji ondje, poprskan krvlju, i ne prestaje se
smiješiti
“Ah, malena”, kaže glas i njoj se ledi krv u žilama.
“Tu si.”
“Ne”, šapuće ona. Trese glavom u nevjerici dok
uzmiče. Koru plače. Sijenit uzmiče za još jedan korak
i spotiče se o Innonov ležaj, napipava gdje je košara,
uzima Korua u naručje. On se grčevito prima za nju,
drhtav i isprekidanog disanja. “Ne.”
Čuvar bez košulje gleda u stranu i pomiče se da
napravi mjesta kolegi. Ne.
“Nema potrebe za tolikom dramom, Damaya”, tiho
kaže Schaffa Čuvar Ovlasti. Zastaje, izgleda kao da
se želi ispričati za svoj gaf. “Sijenit.”
Nije ga vidjela godinama, ali glas mu je isti. Lice
mu je isto. On se nikad ne mijenja. Čak se i smiješi,
iako osmijeh zamjenjuje gađenje kad spazi što je
ostalo od Innona. Gleda Čuvara bez košulje; taj se još
ceri. Schaffa uzdiše, ali uzvraća mu osmijehom. I
zatim se obojica s tim stravičnim osmijesima okreću
prema Sijenit.
Ne može se vratiti. Neće se vratiti.
“A što je to?” Schaffa se smiješi, pogleda
prikovanog za Korua u njezinu naručuju. “Baš lijepo.
Alabasterov je? Je li i on živ? Svi bismo voljeli vidjeti
Alabastera, Sijenit. Gdje je on?”
Navika poslušnog odgovaranja joj je preduboko
usađena. “Odnio - ga je kamenojed.” Glas joj drhti.
Opet uzmiče i glava joj zapinje za pregradu. Nema
više kamo bježati.
Prvi put otkad ga poznaje, Schaffa trepće i izgleda
iznenađeno. - “Kameno... hmmm.” Uozbiljuje se.
“Tako dakle. Trebali smo ga ubiti prije nego što su
uspjeli doći do njega. Iz samilosti, naravno; ne možeš
ni zamisliti što će mu oni učiniti, Sijenit. Kakva
šteta.”
Schaffa joj se opet smiješi, a njoj se vraća sve što
je pokušala zaboraviti. Opet se osjeća usamljeno i
bespomoćno kao onog dana blizu Palele, izgubljena u
užasnom svijetu u kojem se nema na koga osloniti
osim na čovjeka čija je ljubav neraskidivo povezana s
boli.
“Ali njegovo dijete će biti više nego dostojna
zamjena”, kaže Schaffa.

***

Znaš, postoje trenuci u kojima se sve mijenja.

 ***

Koru rida, prestravljen, i možda čak razumije,

nekako, što se dogodilo njegovim očevima. Sijenit ga
ne može utješiti.
“Ne”, ponavlja ona. “Ne. Ne. Ne.”
Schaffin osmijeh blijedi. “Sijenit. Upozorio sam te.
Nikad mi ne smiješ reći ne.”

***

Čak i najtvrđi kamen može pući. Samo je potrebna

prava sila, primijenjena na pravi spoj kutova.
Uporište pritiska i slabosti.

***

Obećaj mi, rekao je Alabaster.

Učini što moraš, pokušao reći je Innon.
A Sijenit kaže: “Ne, gade jedan.”
Koru plače. Ona stavlja ruku preko njegovih usta
i nosa, da ga utiša, da ga utješi. Zaštitit će ga. Neće
im dopustiti da ga odvedu, da ga pretvore u roba, da
mu tijelo preobliče u alat i um u oružje, a njegov život
u karikaturu slobode.

***

Mislim da ti instinktivno razumiješ te trenutke. To

nam je u prirodi. Rađamo se iz takvih pritisaka, i
ponekad, kad situacija postane nepodnošljiva...

***
Schaffa zastaje. “Sijenit...”
“Nije mi to ime, hrđa te izgrizla! Reći ću ti ne kad
god budem htjela, gade jedan!” Ona vrišti. Usne joj se
pjene od pljuvačke. U njoj se otvara mračan, težak
prostor, teži od onog kamenojeda, mnogo teži od
planine, i on guta sve ostalo kao živo blato.
Svi ljudi koje voli su mrtvi. Svi osim Korua. I ako
joj njega uzmu...

***

... ponekad, čak i mi... pucamo.

***

Bolje da dijete nije ni živjelo nego da živi kao rob.

Bolje da umre.
Bolje da ona umre. Alabaster će je mrziti zbog
ovoga, i što ga je ostavila samoga, ali Alabaster nije
ovdje, a preživljavanje nije isto što i življenje.
I zato Sijenit poseže uvis. Van. Ametist je ondje,
gore, i čeka strpljiv kao mrtvac, kao da je nekako
znao da će nastupiti ovaj trenutak.
Ona sad poseže za njim i moli se da je Alabaster
bio u pravu kad je rekao da je to prevelik zalogaj za
nju.
I dok se njezina svijest rasplinjuje u svijetlu koje
ima boju dragog kamena i fasetirane valove, dok
Schaffa osupnuto uzdiše jer je shvatio što se događa
i baca se prema njoj, dok se Koruove vjeđe drhtavo
spuštaju iznad njezine ruke koja pritišće i guši...
 Ona pušta da se u nju ulije sva moć jedne drevne
zagonetke i trga svijet na komadiće.

***

Pred nama je Mirnoća. Pred nama je jedno mjesto

blizu njezine istočne obale, malo južnije od ekvatora.
Tu je jedan otok - jedan u lancu krhkih komadića
kopna koji rijetko kad opstanu dulje od nekoliko
stotina godina. Ovaj je opstao nekoliko tisuća godina,
čime svjedoči mudrosti svojih stanovnika. Ovo je
trenutak njegove smrti, ali nekolicina tih stanovnika
će preživjeti i otići negdje drugdje. Možda ti ta
spoznaja malo olakša dušu.
Ljubičasti obelisk koji lebdi iznad otoka pulsira
jednom, odašiljući snažnu energiju koju bi prepoznao
svatko tko se zatekao u nekadašnjoj komuni zvanoj
Allia na dan njezine smrti. Potom se gasi, a ocean pod
obeliskom se podiže zbog grčenja svog kamenitog
dna. Mokri i poput noževa oštri šiljci izbijaju iz valova
i razaraju sve brodove u blizini otočke obale. Šiljcima
je proboden i velik broj ljudi na palubama svih
brodova - stradavaju i pirati i njihovi neprijatelji,
toliko je gusta ta šuma smrti koja je iznikla svuda
oko njih.
Grčenje se širi od otoka u dugom, zavojitom valu,
formirajući lanac nazubljenih, zastrašujućih kopalja
od luke Meova pa sve do razvalina Allije. Most do
kopna. Ne baš most koji bi itko naročito želio priječi,
ali ipak.
Kad je smrt obavila svoje, a obelisk se smirio, u
oceanu ispod njega živa je još samo šačica ljudi.
Jedna od njih, žena, pluta onesviještena među
olupinama svog uništenog broda. Nedaleko od nje,
jedna manja prilika - dijete - također pluta, ali licem
u moru.
Drugi preživjeli će je naći i odvesti na kopno.
Ondje će lutati, izgubljena i gubeći sebe, dvije duge
godine.
Ali neće biti sama - jer, vidiš, tada sam je ja
pronašao. Taj trenutak pulsiranja obeliska bio je
trenutak u kojem je njezino postojanje zapjevalo
širom svijeta: obećanje, zahtjev, poziv tako privlačan
da mu nisam mogao odoljeti. Mnogi od nas su tada
krenuli prema njoj, ali ja sam je prvi pronašao.
Otjerao sam ostale i pratio je, motrio je, čuvao je. Bio
sam sretan kad je pronašla gradić zvan Tirimo i u
njemu utjehu, ako već ne sreću, bar na neko vrijeme.
Deset godina kasnije, nakon njezina odlaska iz
Tirima, konačno sam joj se i predstavio. To nije naš
uobičajeni pristup', jasno; u normalnim okolnostima
ne nastojimo graditi takve odnose s njezinom vrstom.
Ah ona je bila posebna, i onda i sad. Ti si posebna, i
onda i sad.
Rekao sam joj da se zovem Hoa. Sasvim
prihvatljivo ime.
Tako je sve počelo. Slušaj. Uči. Tako se svijet
promijenio.
 23

ti si sve što ti je potrebno

JEDNA STRUKTURA U CASTRIMI SVJETLUCA. Nalazi se na

najnižoj razini velike geode i tebi se čini da je
izgrađena, a ne da je sama izrasla. Zidovi joj nisu
isklesani iz čistog kristala, nego su napravljeni od
ploča bijelog tinjca, delikatno prošaranog sićušnim
kristalnim listićima. Oni nisu ništa manje lijepi od
svojih većih rođaka, samo su manje dramatični.
Zašto bi netko nosio te ploče u podzemlje i gradio
kuću od njih među tolikim već postojećim i praznim
stanovima, nemaš pojma. Ne pitaš. Ne zanima te.
Lerna te prati jer to je službena bolnica komune,
a čovjek kojem ideš u posjet je njegov pacijent. Ali na
vratima ga zaustavljaš, a on na tvom licu očito čita
nešto što ga upozorava na opasnost. Ne buni se kad
unutra ulaziš bez njega.
Polako prolaziš kroz otvorena vrata i zaustavljaš
se kad spaziš ženu-kamenojeda na drugoj strani
glavne sobe bolnice. Antimon, da; zamalo si
zaboravila ime koje joj je Alabaster nadjenuo. Ona ti
uzvraća ravnodušnim pogledom. Izuzme li se hrđa na
vršcima prstiju i potpuno crna “kosa” i oči, praktički
je stopljena s bijelim zidom iza sebe. Nije se
promijenila otkako si je zadnji put vidjela: prije
dvanaest godina, prilikom propasti Meova. Doduše,
za njezinu vrstu dvanaest godina je sitnica.
 Ipak joj kimaš glavom. Zato što je to pristojno i
zato što je u tebi ostala još trunčica one žene koju je
Uporište odgojilo. Možeš biti uljudna prema
svakome, čak i prema onima koje mrziš.
Ona kaže: “Ni korak bliže.”
Ne obraća se tebi. Nimalo začuđena, okrećeš se i
vidiš da je Hoa iza tebe. Odakle je on iskrsnuo?
Jednako je nepomičan kao Antimon - neprirodno
nepomičan, zbog čega napokon primjećuješ da on ne
diše. Nikad ni nije disao, nijednom otkako si ga
upoznala. Kako ti je to promaklo, hrđa te izgrizla?
Hoa motri Antimon s istim onim postojanim izrazom
mrke prijetnje s kojom je motrio Ykkinog
kamenojeda. Možda se svi kamenojedi međusobno
mrze. Zamisli samo nelagodu tih obiteljskih
okupljanja.
“On me ne zanima”, kaže Hoa.
Antimonine oči kratko lete prema tebi. Zatim se
opet vraćaju na Hou. “Mene ona zanima samo utoliko
što zanima njega.”
Hoa ne odgovara. Možda razmatra njezine riječi;
možda je to ponuda primirja, možda upravo utvrđuju
granice svojih teritorija. Vrtiš glavom i prolaziš mimo
njih.
U dnu glavne sobe na hrpi jastučića i pokrivača
leži mršav, crnoput čovjek. Teško diše. Dok mu se
bližiš, malo se meškolji i polako podiže glavu.
Spuštaš se u čučanj izvan dosega njegovih ruku i
osjećaš olakšanje što ga prepoznaješ. Sve ostalo se
promijenilo, ali bar su mu oči ostale iste.
“Sijen”, kaže on. Glas mu je dubok i hrapav.
 “Sad sam Essun”, odvraćaš automatski.
Kima 'glavom. Čini se da mu to nanosi bol; na
trenutak žmiri. Zatim ponovo udiše, ulaže vidljiv
napor u to da se opusti, i izgleda malo življe. “Znao
sam da nisi mrtva.”
“Zašto onda nisi došao?” pitaš.
“Morao sam rješavati vlastite probleme.” Smješka
se. Doslovno čuješ kako mu šušti koža na lijevoj
strani lica, koju prekriva velika opeklina. Skreće
pogled prema Antimon, spor poput kamenojeda.
Potom se opet usredotočuje na tebe.
(Na nju, na Sijenit.)
Na tebe, na Essun. U hrđu, kako ćeš biti sretna
kad napokon shvatiš tko si zapravo.
“I imao sam posla.” Alabaster podiže desnu ruku.
Ona naglo završava usred podlaktice; gornji dio tijela
mu je gol, pa jasno vidiš što se dogodilo. Nije od njega
mnogo ostalo. Sav je u komadima i smrdi na krv,
gnoj, urin i sprženo meso. Ali njegova ozlijeđena ruka
nije posljedica požara u Yumenesu, bar ne izravno.
Batrljak je prekriven nekakvom tvrdom i smeđom
tvari koja nema nikakve veze s kožom; njezin vidljivi
sastav ima jednoličnost krede.
Kamen. Ruka mu je pretvorena u kamen. Ali većeg
dijela nema, a batrljak...
... tragovi zubi. To su tragovi zubi. Ponovo gledaš
Antimon i prisjećaš se onog dijamantnog osmijeha.
“Čujem da si i ti imala posla”, kaže Baster.
Kimaš glavom i napokon uspijevaš otrgnuti
pogled od kamenojeda. (Sad kad znaš kakav to
kamen jedu.) “Nakon Meova. Bila sam...” Nisi sigurna
kako to reći. Neka su žalovanja tako duboka da se ne
daju izdržati. A ti ih ipak izdržavaš, stalno iznova.
“Morala sam postati netko drugi.”
Zvuči besmisleno. Ali Alabaster tiho mumlja nešto
što zvuči potvrdno, kao da razumije. “Bar si ostala
slobodna.”
Ako se skrivanje svega što te čini takvom kakva si
može smatrati slobodom. “Da.”
“Negdje si se skrasila?”
“Udala sam še. Rodila sam dvoje djece.” Alabaster
šuti. Dijelovi lica koji mu nisu sprženi su pretvoreni
u kredasti smeđi kamen, tako da ne možeš razabrati
smije li se ili mršti. Ovo potonje, pretpostavljaš, i
dodaješ: “Oboje su bili... kao ja. Ja sam... moj muž
je...”
Riječi sve čine stvarnijim, onako kako sjećanja ne
mogu, i zato tu moraš stati.
“Razumijem zašto si ubila Korunda”, kaže ti
Alabaster, vrlo tiho. I dok se ti ljuljaš onako spuštena
u čučanj, doslovno ošamućena udarcem te rečenice,
on te dokrajčuje. “Ali nikad ti to neću oprostiti.”
Prokletstvo. Proklet bio on. Prokleta bila ti.
Ne možeš mu odmah odgovoriti.
“Razumijem ako me želiš ubiti”, nekako istiskuješ
na kraju. Zatim ližeš usne. Gutaš slinu. Pljuješ riječi.
“Ali prvo ja moram ubiti svog muža.”
Alabaster hroptavo uzdiše. “Tvoja ostala djeca.”
 Kimaš glavom. U ovom smislu nije bitno što je
Nassun još živa. Jija ti ju je Oteo; to je dovoljna
uvreda.
“Neću te ubiti, Si... Essun.” Zvuči umorno. Možda
ni ne čuje taj sitni zvuk koji ti se oteo, ni olakšanje ni
razočaranje. “Ne bih ni da mogu.”
“Da možeš...”
“Je li ti već uspjelo?” On se probija ravno kroz
tvoju smetenost, kao i obično. Nije se nimalo
promijenio, izuzme li se to uništeno tijelo. “Crpila si
energiju iz onog granata u Alliji, ali taj je bio napola
mrtav. Sigurno si upotrijebila onaj ametist u Meovu,
ali to je bilo... u krajnjoj nuždi. Jesi li ih sad u stanju
svjesno koristiti?”
“Ja...” Ne želiš ga razumjeti. Ali sad ti nešto
odvlači pogled od tog užasa koji je preostao od tvog
mentora, tvog ljubavnika, tvog prijatelja. U stranu i
iza Alabastera, gdje je na zid bolnice naslonjen
neobičan predmet. Izgleda kao staklonož, osim što
mu je oštrica preduga i preširoka za praktičnu
primjenu. Ima ogroman držak, možda zato što je
oštrica tako glupo duga, i križni držač koji bi ometao
svaki pokušaj da se tim predmetom reže meso ili
presijeca čvor. J nije izrađen od stakla. Bar ti nikad
nisi vidjela takvo staklo. Ružičast je, gotovo crven, i...
i. Zuriš u njega. U njegovu nutrinu. Osjećaš kako
pokušava uvući tvoju svijest u sebe. Padaš. Padaš
uvis, kroz beskonačni snop treperavog, fasetiranog
ružičastog svjetla...
Iznenađeno udišeš, nervozno se vraćaš k sebi i
zagledavaš u Alabastera. On se opet smiješi, bolno.
 “Spinel”, kaže on, potvrđujući tvoj šok. “Ovaj je
moj. Jesi li već uspjela ijedan prisvojiti za sebe?
Dolaze li ti obelisci kad ih pozoveš?”
Ne želiš ga razumjeti, ali razumiješ. Ne želiš
vjerovati, ali zapravo si uvijek vjerovala.
“Ti si izazvao onaj rascjep na sjeveru”, šapćeš.
Ruke ti se stežu u šake. “Ti si raspolovio kontinent.
Ti si pokrenuo ovo peto doba. Uz pomoć obeliska! Ti
si... kriv za sve.”
“Da, kroz obeliske i uz pomoć održavatelja
čvorišta. Sad svi imaju svoj mir.” Sipljivo izdiše.
“Treba mi tvoja pomoć.”
Automatski odmahuješ glavom, ali ne zato što ga
odbijaš. “Da to popraviš?”
“Oh, ne, Sijen.” Sad se ni ne trudiš ispraviti ga.
Ne možeš skrenuti pogled s njegova nasmiješenog
lica, sličnijeg licu kostura. Kad govori, primjećuješ da
su mu se već i neki zubi pretvorili u kamen. Koliko
mu se već organa okamenilo? Koliko još dugo može -
i treba - ovako živjeti?
“Ne želim da išta popravljaš”, kaže Alabaster.
“Ostalo je bilo kolateralna šteta, ali Yumenes je dobio
što je zaslužio. Ne. Ono što ja želim, moja Damaya,
moja Sijenit, moja Essun, jest da sve još više
pogoršaš.”
Zuriš u njega lišena riječi. On se naginje prema
tebi. Očito je koliko ga to boli; čuješ škripu i
rastezanje njegova tkiva i tiho pucketanje dok se neki
komad kamena u njemu lomi. Ali kad ti se dovoljno
približi opet se smiješi, a ti najednom jasno vidiš.
Tako mu proždirućeg zla Zemlje. On uopće nije lud.
On nikad nije bio lud,
“Reci mi”, kaže, “jesi li ikad čula za nešto što se
zove mjesec?”
 PRILOG 1

Popis petih doba, zabilježenih prije i poslije

osnivanja Sanzejskog ekvatorijalnog saveza, od
najnovijeg do najstarijeg

Doba gušenja: 2714. - 2719. od osnivanja Carstva.

Neposredni uzrok: vulkanska erupcija. Lokacija:
Antarktika, nedaleko od Deveterisa. Erupcija
vulkana Akok prekrila je područje u krugu od
osamsto kilometra oblacima sitnog pepela koji se
taložio u plućima i na sluznicama. Pet godina bez
sunčane svjetlosti, s time da je sjeverna
hemisfera bila manje pogođena (samo-dvije
godine).
Kiselo doba: 2322. - 2329. od osnivanja Carstva.
Neposredni uzrok: potres jači od deset. Lokacija;
nepoznata; daleki ocean. Naglim pomakom ploče
nastao je lanac vulkana na putu jedne od glavnih
zračnih struja8. Ona je tako zakiseljena nastavila
strujati prema zapadnoj obali i na kraju zahvatila
veći dio Mirnoće. Većinu primorskih komuna
pomeo je prvi cunami; preostale komune nisu se
dospjele preseliti ili su pak bile prisiljene na
relokaciju kad su im flote i objekti u lukama
propali zbog korozije, a ribolov je postao
nemoguć. Atmosfera je ostala zagušena oblacima
sedam godina; pH-vrijednosti nisu bile pogodne
za život još mnogo godina poslije.

8 Iznimno brzo strujanje u troposferi i stratosferi, puše oko cijele Zemlje u

smjeru zapad-istok
Kipuće doba: 1842. - 1845. od osnivanja Carstva.
Neposredan uzrok: erupcija vruće točke ispod
velikog jezera. Lokacija: Južno Sredoširje, kvarta
Jezero Tekkaris. Erupcija je u zrak izbacila
milijune litara pare i čestica, što je izazvalo kiselu
kišu i zagušenje atmosfere iznad južnog dijela
kontinenta koje je potrajalo tri godine. Budući da
sjeverna polovica kontinenta nije osjetila
negativne posljedice, arheomeštri se protive
klasifikaciji ovog razdoblja kao “pravog” petog
doba.
Doba nedisanja: 1689. - 1798. od osnivanja Carstva.
Neposredan uzrok: nesreća u rudniku. Lokacija:
Sjeverno Sredoširje, kvarta Sathd. Ovo peto doba
nastupilo je isključivo zbog ljudske pogreške,
nakon što su rudari na rubu sjeveroistočnih
nalazišta ugljena u Sjevernom Sredoširju izazvali
podzemne požare. Nastupilo je relativno blago
peto doba s povremenom sunčanom svjetlošću,
bez kiše pepela ili zakiseljavanja, osim u
pogođenoj regiji; samo je nekoliko komuna
proglasilo petodobni zakon. Oko četrnaest
milijuna ljudi u gradu Heldineu poginulo je zbog
početne eksplozije prirodnog zemnog plina i
plamteće rupe u tlu koja se ubrzano širila sve
dok carski orogeni nisu zaustavili urušavanje
zemlje i zapečatili rubove požara kako bi spriječili
njegovo daljnje širenje. Što se tiče preostalog
zapaljenog područja, nije bilo drugog izbora nego
ga izolirati i pustiti da gori sljedećih sto dvadeset
godina. Nastali dim, raznošen glavnim
vjetrovima, nekoliko je desetljeća izazivao
 respiratorne probleme i povremena masovna
gušenja u toj regiji. Sekundarna posljedica
gubitka nalazišta ugljena u Sjevernom
Sredoširju bio je katastrofalan rast troškova
grijanja i masovni prelazak na geotermalno i
hidroelektrično grijanje, zbog čega je naposljetku
osnovan Zenjerski licencijat.
Zubato doba: 1553. - 1566. od osnivanja Carstva.
Neposredan uzrok: potres u oceanu koji je
izazvao eksploziju supervulkana.
Lokacija: Arktičke pukotine. Jedan od naknadnih
udara nakon oceanskog potresa oštetio je dotad
nepoznatu vruću točku blizu sjevernog pola, što
je izazvalo eksploziju supervulkana; svjedoci
pišu da se zvuk eksplozije čuo sve do Antarktike.
Pepeo se podigao u gornju atmosferu i velikom
brzinom proširio oko cijelog planeta, s time da je
Arktik bio najteže pogođen. Pogibeljnosti ovog
doba pridonijela je i slaba pripremljenost brojnih
komuna. Od prethodnog doba prošlo je dobrih
devetsto godina, pa se u to vrijeme naširoko
vjerovalo da su peta doba puka legenda. Pojave
kanibalizma bile su zabilježene od sjevera pa sve
do Ekvatorijalnog pojasa. Na kraju ovog petog
doba, u Yumenesu je osnovano Uporište, s
ispostavama na Arktiku i Antarktici.
Doba gljivica: 602. od osnivanja Carstva.
Neposredan uzrok: vulkanska erupcija. Lokacija:
zapadni dio Ekvatorijalnog pojasa. Višestruke
erupcije tijekom sezone monsuna povećale su
vlagu u regiji i na šest mjeseci zaklonile sunčanu
svjetlost iznad otprilike dvadeset posto
 kontinenta. Iako je riječ o razmjerno blagom
petom dobu, trenutak u kojem je započelo bio je
idealan za izbijanje gljivične bolesti koja se iz
Ekvatorijalnog pojasa proširila u Sjeverno i
Južno Sredoširje. Pritom je uništila u to doba
glavnu žitaricu mirok (danas se smatra
izumrlom). Uslijedilo je četverogodišnje razdoblje
gladi (gljivična bolest je nestala nakon dvije
godine, a još su dvije bile potrebne za oporavak
poljoprivrede i sustav distribucije hrane). Gotovo
sve pogođene komune uspjele su se prehraniti
vlastitim zalihama, što svjedoči o učinkovitosti
carskih reformi i petodobnog planiranja, a
Carstvo je velikodušno podijelilo pohranjeno
sjemenje s onim regijama koje su ovisile o
miroku. Po završetku ovog petog doba, brojne
sredoširske i primorske komune svojevoljno su
ušle u Carstvo, čime se udvostručuje njegov
teritorij i započinje njegovo zlatno doba.
Doba ludila: 3. prije osnivanja Carstva - 7. od
osnivanja Carstva. Neposredan uzrok: vulkanska
erupcija. Lokacija: Kijaške klopke. Erupcija
višestrukih parazitskih kratera na prastarom
supervulkanu (isti vulkan je uzrokovao Dvojno
doba prije otprilike 10.000 godina), izbacila je u
zrak velike količine tamnog minerala augita.
Uslijedilo je deset godina tmine koje nisu bile
razorne samo zbog uobičajenih petodobnih
elemenata, nego i zbog znatno veće incidencije
duševnih bolesti nego inače. Tijekom ovog doba
nastao je Sanzejski ekvatorijalni savez (poznatiji
pod imenom Sanzejsko carstvo), zahvaljujući
 jumeneškoj vojnoj zapovjednici Verishe, koja je
pokorila je brojne oslabjele komune služeći se
tehnikama psihološkog ratovanja (vidi Umijeće
ludila, različiti autori, Šesto sveučilište). Verishe
se proglasila caricom na dan kad je ponovo
zasjala prva zraka sunca.
[Napomena urednika: Podaci o petim dobima prije
osnivanja Sanzeje većinom su kontradiktorni ili
nepotvrđeni. U nastavku navodimo ona peta
doba oko kojih se struka usuglasila na
Arheomeštrijskoj konferenciji Sedmog sveučilišta
godine 2532.]
Doba lutanja: Oko 800. godine prije osnivanja
Carstva. Neposredan uzrok: pomak magnetskog
pola. Lokacija: nije ju moguće potvrditi. Ovo doba
uzrokovalo je izumiranje nekoliko najvažnijih
komercijalnih žitarica tog vremena i dvadeset
godina gladi jer je pomicanje stvarnog sjevera
otežavalo orijentaciju oprašivačima.
Doba drugačijeg vjetra: Oko 1900. godine prije
osnivanja Carstva. Neposredan uzrok: nepoznat.
Lokacija: nije ju moguće potvrditi. Smjer glavnih
vjetrova se iz nepoznatih razloga promijenio na
dugi niz godina i tek se onda opet stabilizirao.
Prema općem mišljenju, ovo se treba smatrati
petim dobom iako nije došlo do zagušenja
atmosfere, jer je takvu promjenu mogao
potaknuti samo značajan seizmički događaj (po
svoj prilici na dalekom oceanu).
Doba teških metala: Oko 4200. godine prije
osnivanja Carstva. Neposredan uzrok: vulkanska
 erupcija. Lokacija: Južno Sredoširje, blizu
Istočne obale. Erupcija vulkana (vjeruje se da je
riječ o vulkanu Yrga) je na deset godina zagušila
atmosferu, a kontaminacija živom koja je
zahvatila cijelu istočnu polovicu Mirnoće
dodatno je pogoršala situaciju.
Doba žutih mora: Oko 9200. godine prije osnivanja
Carstva. Neposredan uzrok: nepoznat. Lokacija:
Istočna i Zapadna obala te primorske regije na
dalekom jugu, sve do Antarktike. Za ovo peto
doba znamo jedino zahvaljujući zapisima
pronađenima u ruševinama u Ekvatorijalnom
pojasu. Bakterijsko cvjetanje mora nepoznatog
uzroka proširilo se i zatrovalo gotovo sav život u
moru, izazivajući nekoliko desetljeća gladi duž
obale.
Dvojno doba: Oko 9800. godine prije osnivanja
Carstva. Neposredan uzrok: erupcija vulkana.
Lokacija: Južno Sredoširje. Prema pjesmama i
usmenoj predaji iz tog vremena, erupcija jednog
parazitskog vulkanskog otvora izazvala je
trogodišnje zagušenje. U vrijeme kad se
atmosfera počela raščišćavati, uslijedila je nova
erupcija iz drugog otvora, koja je zagušenje
produžila na još trideset godina.
 PRILOG 2

Pojmovnik termina koji su se uvriježili u svim

kvartama Mirnoće

Antarktika: Krajnji jug kontinenta. Antarktičari su

stanovnici komuna u antarktičkoj regiji.
Arktik: Krajnji sjever kontinenta. Arktičari su
stanovnici komuna u arktičkoj regiji.
Beskomunci: Kriminalci i ostali nepoželjnici koje
nijedna komuna ne želi prihvatiti.
Carska cesta: Jedna od velikih inovacija Starog
sanzejskog carstva, visinske ceste (povišene
prometnice za pješački ili konjski promet)
povezuju sve najvažnije komune i većinu velikih
kvarti. Visinske ceste grade timovi ženjera i
carskih orogena, pri čemu orogeni određuju
najstabilniju rutu kroz seizmički aktivna
područja (ili umiruju seizmičku aktivnost, ako ne
postoji stabilna ruta), dok ženjeri osiguravaju
dostupnost vode i drugih važnih resursa uz
cestu, radi lakšeg putovanja tijekom petih doba.
Cebakijac: Pripadnik cebakijskog naroda. Cebakija
je svojevremeno bila nacija (sociopolitička
jedinica zastarjelog političkog sustava, prije
osnivanja Carstva) u Južnom Sredoširju, koja se
reorganizirala u sustav kvarti prije nekoliko
stoljeća, nakon što ju je osvojilo Staro sanzejsko
carstvo.
Čir: Gejzir, termalni izvor ili otvor iz kojeg izbija para.
Čuvalište: Mjesto gdje se čuvaju djeca premlada za
rad dok su odrasli zauzeti obavljanjem potrebnih
poslova za komunu. Gdje to okolnosti dopuštaju,
čuvalište je ujedno i učilište.
Čuvar: Član reda za koji se vjeruje da je stariji od
Uporišta. Čuvari prate, štite i usmjeravaju
orogene u Mirnoći, a istovremeno pružaju zaštitu
od orogena.
Čvorišta: Mreža carskih postaja raspoređenih po
Mirnoći radi reduciranja ili ublažavanja
seizmičke aktivnosti. Zbog relativno malog broja
orogena školovanih u Uporištu, čvorišta su
najgušće raspoređena u Ekvatorijalnom pojasu.
Ekvatorijalni pojas: Širine oko ekvatora,
uključujući i sam ekvator, s iznimkom priobalnih
regija. Ljudi iz komuna u ekvatorijalnoj regiji
nazivaju se Ekvatorijalci. Zahvaljujući umjerenoj
klimi i relativnoj stabilnosti središta
kontinentalne ploče, ekvatorijalne komune često
su bogate i politički moćne. Ekvatorijalni pojas je
svojevremeno bio srce Starog sanzejskog carstva.
Geomeštar: Proučavatelj stijena i njihove uloge u
prirodnom svijetu; općeniti naziv za
znanstvenika. Geomeštri se u prvom redu bave
litologijom, kemijom i geologijom, koje se u
Mirnoći ne smatraju zasebnim disciplinama.
Poneki geomeštri se specijaliziraju za orogenezu
- izučavanje orogenije i njezinih učinaka.
Ime komune: Treće ime koje nosi većina građana, a
koje otkriva pripadnost komuni i s time povezana
prava. Obično se dodjeljuje u pubertetu, kad
 osoba postaje punoljetna, i pokazuje da se ta
osoba sad smatra vrijednim članom svoje
zajednice. Doseljenici u komunu mogu zatražiti
da ih komuna posvoji; ako budu prihvaćeni, ime
adoptivne komune postaje i njihovo ime.
Inovator: Jedna od sedam najčešćih korisnih kasti.
Inovatori su pojedinci selektirani zbog svoje
kreativnosti i praktične inteligencije, zaduženi za
rješavanje tehničkih i logističkih problema dok
traje peto doba.
Izbijač: Vulkan. Na nekim primorskim jezicima
naziva se i vatrogorjem.
Kamenojedi: Rijetko viđana, visoko inteligentna
humanoidna vrsta čije tkivo, kosa itd. sliče
kamenu. O njima se malo zna. '
Kamenoklesar: Obrtnik koji izrađuje sitne alate iz
kamena, stakla, kosti ili drugih materijala. U
velikim komunama, klesari mogu rabiti i
mehanizaciju ili tehnike za masovnu
proizvodnju. Klesari koji rade s metalom i
nekompetentni klesari kolokvijalno se nazivaju
hrđalima.
Kazivač: Izučavatelj kamene predaje i izgubljene
povijesti.
Kirhuza: Sisavac srednje veličine, često kućni
ljubimac ili čuvar kuće ili stoke. Obično je
biljojed; tijekom petih doba postaje mesojed.
Komuna: Organizirana zajednica. Najmanja
sociopolitička jedinica carskog sustava vlasti, u
općim crtama odgovara gradu ili mjestu, s time
da se vrlo veliki gradovi mogu sastojati od više
 komuna. Priznati pripadnici komune su one
osobe koje imaju pravo na udio u spremištu i na
zaštitu, i koje zauzvrat zajednici doprinose
plaćanjem poreza ili na neki drugi način.
Kopile: Osoba rođena bez korisne kaste, što je
moguće jedino u slučaju dječaka s nepoznatim
očevima. Onima koji su se na neki način
istaknuli može se dopustiti da prilikom
komunalne ceremonije imenovanja uzmu ime
majčine korisne kaste.
Korisno ime: Drugo ime koje imaju gotovo svi
građani i koje pokazuje kojoj kasti pripada ta
osoba. Priznaje se dvadeset korisnih kasti, iako
je i danas i u Starom sanzejskom carstvu u
redovnoj uporabi samo njih sedam. Osoba
nasljeđuje korisno ime roditelja istog spola, zbog
teorije da se korisne osobine lakše prenose tim
putem.
Kvarta: Srednja razina u carskom ustroju vlasti.
Četiri komune koje su geografski najbliže jedna
drugoj čine jednu kvartu. Svaka kvarta ima
guvernera koji je nadređen poglavarima komuna,
a on je pak podređen guverneru regije. Najveća
komuna u kvarti je ujedno je i njezin glavni grad;
veći glavni gradovi kvarti međusobno su
povezani sustavom carskih cesta.
Melona: Biljka koja raste u Sredoširju, srodnica
dinja iz ekvatorijalnog podneblja. Melone se šire
po tlu vriježama, a plod im obično raste iznad tla.
Tijekom petih doba, plod raste podzemno u
 obliku gomolja. Neke vrste melona proizvode
cvjetove koji hvataju kukce u klopku.
Metaličarstvo: Kao i alkemija i astronomeštrija,
diskreditirana pseudoznanost koju Sedmo
sveučilište ne priznaje.
Naprtnjača za bijeg: Mala, lako prenosiva zaliha
namirnica koju većina ljudi čuva u kući u
slučaju potresa ili drugih kriznih situacija.
Novokomuna: Kolokvijalni naziv za komune koje su
nastale nakon najnovijeg petog doba. Komune
koje su preživjele bar jedno peto doba smatraju
se poželjnijim mjestima za život, jer su već
dokazale svoju uspješnost i snagu.
Orogen/orogenka: Svaka osoba s darom orogenije,
bez obzira na to je li prošla obuku ili ne. Pogrdan
izraz: roga.
Orogenija: Sposobnost manipuliranja toplinske,
kinetičke i srodnih oblika energije radi utjecanja
na seizmičke događaje.
Otporni: Jedna od sedam najčešćih korisnih kasti.
Otporni su pojedinci selektirani zbog svoje
sposobnosti da prežive glad ili epidemije. Tijekom
petog doba skrbe za bolesne i mrtve.
Pepelna kosa: Prepoznatljivo obilježje Sanzejaca, u
važećim smjernicama korisne kaste Rasplodnika
smatra se poželjnim obilježjem kojemu se da je
prednost pri planiranju potomstva. Pepelna kosa
je upadljivo oštra i gusta, a obično raste uvis; kad
postane dulja, pada oko lica i ramena. Otporna
je na kiselinu, gotovo nepropusna na vodu i
dokazano djeluje kao filtar za pepeo u
 ekstremnim uvjetima. Prema smjernicama za
rasplod u većini komuna, dovoljno je imati samo
odgovarajuću teksturu; ekvatorijalni
Rasplodnici, međutim, za dodjeljivanje ove
iznimno poželjne klasifikacije obično zahtijevaju
da kosa ima prirodnu boja pepela (od tamnosive
do bijele, mora biti prisutna u času rođenja).
Peto doba: Produžena zima koja, prema carskoj
klasifikaciji, traje najmanje šest mjeseci. Pokreće
je seizmička aktivnost ili neka druga značajna
promjena u okolišu.
Petodobni zakon: Izvanredno stanje koje može
proglasiti svaki starješina komune, guverner
kvarte, guverner regije ili priznati pripadnik
jumeneških Poglavara. Dok je na snazi petodobni
zakon, ukidaju se ovlasti kvarti i regija, a
zajednice djeluju kao suverene sociopolitičke
jedinice, premda se snažno ohrabruje lokalna
suradnja s drugim komunama, u skladu s
carskom politikom.
Plećati: Jedna od sedam najčešćih korisnih kasti.
Plećati su pojedinci selektirani zbog svoje
tjelesne snage, zaduženi su za teške tjelesne
napore i očuvanje sigurnosti u slučaju petog
doba.
Potres: Seizmičko gibanje tla.
Primorac: Osoba iz neke od priobalnih komuna.
Samo si rijetke priobalne komune mogu priuštiti
najam carskih orogena koji će im podizati
grebene ili ih na druge načine zaštititi od
cunamija, tako da su gradovi na obali prisiljeni
 na stalnu obnovu. Zato obično oskudijevaju
resursima. Narodi sa zapadne obale kontinenta
najčešće imaju svijetlu put, ravnu kosu, a kod
nekih se javlja i vidljiv epikantus. Ljudi s istočne
obale obično su tamnoputi, imaju vunastu kosu,
a kod nekih se javlja i vidljiv epikantus.
Prstenovi: Označavaju rang carskog orogena.
Nerangirani pripravnici moraju proći niz testova
kako bi zaslužili svoj prvi prsten; najviši rang koji
orogen može doseći je deset prstenova. Prstenje
se izrađuje od brušenog poludragog kamenja.
Rasjed: Mjesto gdje pukotine u Zemljinoj kori
izazivaju češće i ozbiljnije potrese i erupcije.
Rasplodnici: Jedna od sedam glavnih korisnih kasti.
Rasplodnici su pojedinci odabrani zbog svog
zdravlja i poželjne građe tijela. Zaduženi su za
očuvanje zdravih loza i poboljšavanje komune ili
rase primjenom metoda selekcije u planiranju
potomstva dok traje peto doba. Rasplodnicima
koji su se rodili u ovoj kasti, ali koji ne
zadovoljavaju osnovne standarde svoje
zajednice, može se dopustiti da na ceremoniji
imenovanja dobiju ime korisne kaste bliskog
srodnika.
Razlomlje: Tlo razrovano snažnom i/ili nedavnom
seizmičkom aktivnošću.
Regija: Najviša razina u carskom ustroju vlasti.
Carski priznate regije su Arktik, Sjeverno
Sredoširje, Zapadna obala, Istočna obala,
Ekvatorijalni pojas, Južno Sredoširje i
Antarktika. Svaka regija ima guvernera kojemu
 su podređene sve lokalne kvarte. Guvernere
regija službeno imenuje car, premda ih u praksi
obično biraju jumeneški Poglavari, iz čijih redova
najčešće i dolaze.
Sanzeja: Izvorno nacija (jedinica devalviranog
političkog sustava prije osnivanja Carstva) u
Ekvatorijalnom pojasu; otud potiče sanzejska
rasa. Potkraj Doba ludila (7. od osnivanja
Carstva) nacija Sanzeja je ukinuta, a zamijenio
ju je Sanzejski ekvatorijalni savez, koji se
sastojao od šest komuna, većinom sanzejskih,
pod vladavinom carice Verishe Poglavarke
Yumenes. Savez se rapidno proširio po završetku
petog doba, a do 800. godine od osnivanja
Carstva već je obuhvaćao sve regije Mirnoće.
Otprilike u vrijeme Zubatog doba, Savez je
kolokvijalno postao poznat kao Staro sanzejsko
carstvo ili jednostavno Stara Sanzeja. S
usvajanjem Shilteenskih sporazuma 1850.
godine od osnivanja Carstva, Savez prestaje
službeno postojati zbog procjene da lokalna
uprava (koju savjetuju jumeneški Poglavari) bolje
funkcionira u petodobnim razdobljima. U praksi,
većina komuna se i dalje pridržava carskog
sustava upravljanja, financiranja, obrazovanja i
slično, a većina regionalnih guvernera i dalje
plaća danak Yumenesu.
Sanzejac: Pripadnik sanzejske rase. Prema
standardima Rasplodnika iz Yumenesa, idealan
Sanzejac ima brončanu put i pepelnu kosu,
mezomorfnu ili endomorfnu građu, a u odrasloj
 dobi visinu od najmanje metar i osamdeset
centimetara.
Sanzejski jezik: Jezik kojim govore Sanzejci i
službeni jezik Starog sanzejskog carstva, a danas
zajednički jezik u većem dijelu Mirnoće.
Sedmo sveučilište: Glasovita visoka škola za studij
geomeštrije i kamene predaje, trenutno
financirana carskim sredstvima i smještena u
ekvatorijalnom gradu Dibarsu. Prethodne verzije
Sveučilišta financirale su se privatno ili
kolektivno; treba istaknuti Treće sveučilište u
Am-Elatu (otprilike 3000. godina prije osnivanja
Carstva), koje je u svoje vrijeme imalo status
suverene države. Manji regionalni ili kvartenski
fakulteti plaćaju danak Sveučilištu, a zauzvrat
imaju pravo na njihova stručna mišljenja i
resurse.
Sesuna: Svijest o gibanju zemlje. Osjetilni organi koji
vrše ovu funkciju zovu se podrhtajnice, a
smješteni su u moždanom deblu. Povezana
radnja opisuje se glagolskom frazom “hvatati
podrhtaje”.
Sigur: Napitak koji se tradicionalno poslužuje
prilikom pregovora, prvih susreta između
potencijalno neprijateljskih strana i ostalih
formalnih okupljanja. Sadrži biljni mliječni sok
koji reagira na prisustvo svih stranih tvari.
Spremište: Skladište hrane i drugih zaliha. Komune
svoja spremišta drže pod stražom i ključem,
uvijek pripremljena za početak petog doba. Samo
priznati članovi komune imaju pravo na udio u
 spremištu, s time da odrasle osobe smiju svoj
udio koristiti i za prehranu nepriznate djece i
drugih osoba. Individualna kućanstva često
imaju vlastita kućna spremišta, koja se također
čuvaju od ljudi izvan njihove obitelji.
Sredoširje: “Srednje” širine kontinenta - područja
između ekvatora i arktičkih ili antarktičkih
regija. Ljudi iz sredoširskih regija nazivaju se
Sredošircima. Ovi se krajevi u Mirnoći smatraju
zaostalima, iako upravo oni proizvode glavninu
svjetskih zaliha hrane, materijala i ostalih
ključnih resursa. Postoje dvije sredoširske regije:
sjeverna (Sjeverno Sredoširje) i južna (Južno
Sredoširje).
Svratišta: Postaje smještene na pravilnim
razmacima uz svaku carsku i brojne sporedne
ceste. Sva svratišta imaju neki izvor vode i
smještene su blizu obradivog tla, šuma ili drugih
korisnih resursa. Mnoga su locirana u
područjima minimalne seizmičke aktivnosti.
Ugašene glave: Pogrdni naziv koji orogeni koriste za
ljude bez dara orogenije, obično se skraćuje na
“ugašeni”.
Uporište: Paravojni red koji je osnovala Stara
Sanzeja nakon Zubatog doba (1560. od osnivanja
Carstva). Sjedište Uporišta nalazi se u
Yumenesu, a dva satelitska Uporišta na Arktiku
i Antarktici omogućavaju maksimalnu
pokrivenost kontinenta. Orogenima školovanima
u Uporištu (to jest, “carskim orogenima”)
zakonom je dopušteno da se služe inače
 zabranjenom vještinom orogenije, prema strogim
pravilima organizacije i pod pomnim nadzorom
reda Čuvara. Uporište ima vlastitu upravu i
samodostatno je. Carski orogeni su
prepoznatljivi po svojim crnim uniformama, a
kolokvijalno ih zovu “crnokošuljašima”.
Zelenište: Pojas zemlje ostavljene na ugaru koji se
po učenju kamene predaje održava ili unutar
zidova komune ili odmah izvan njih. Komunska
zeleništa mogu se koristiti za ratarske ili
stočarske aktivnosti bilo kada, a isto tako mogu
izvan petodobnih razdoblja imati funkciju
parkova ili zemlje na ugaru. Pojedinačna
kućanstva često uređuju vlastita kućna zeleništa
ili vrtove.
Zrnca: U Uporištu, neprstenovana orogenična djeca
koja još nisu završila osnovnu obuku.
Ženjer: Od “geoženjer”. Inženjer koji se bavi radovima
u zemlji - mehanizmima za korištenje
geotermalne energije, tunelima, podzemnom
infrastrukturom, rudarstvom.
 ZAHVALE

Ovaj roman fantastike djelomično je nastao u

svemiru.
To ste vjerojatno već i sami shvatili, ako ste
pročitali sve do zadnje rečenice knjige. Ideja se rodila
tijekom radionice Launch Pad, na kojoj sam
sudjelovala u srpnju 2009. godine, a koju je u to
vrijeme financirala NASA. Cilj radionice bio je okupiti
utjecajne medijske osobe - među koje se nekim
čudom ubrajaju i pisci znanstvene fantastike i
fantastike - i produbiti njihovo razumijevanje
Znanosti, kad su već toliko navrli da se njome služe
u svojim djelima. Čini se, naime, da mnoge neistine
o astronomiji u koje javnost vjeruje šire upravo pisci.
Nažalost, nisam baš sasvim sigurna koliko ovim
mojim sparivanjem astronomije s inteligentnim
bićima od kamena doprinosim misiji prenošenja
točnih znanstvenih informacija. Kolege s radionice,
moje isprike.
Ne mogu vam prepričati sve živahne i fantastične
diskusije koje su posijale sjeme ovog romana u mojoj
glavi. (Ovo bi trebalo biti kratko.) Mogu vam,
međutim, reći da su takve živahne i fantastične
diskusije bile normalna pojava na ovoj radionici i
stoga, ako ste i vi medijski utjecajna osoba kojoj se
pruža prilika da sudjeluje u nekom Launch Padu,
toplo vam preporučujem da je prihvatite. Također
moram zahvaliti svima koji su sudjelovali na
radionici iste godine kao i ja. Ne znam jesu li to
shvatili ili ne, ali svi su doprinijeli nastajanju ovog
romana. Ovako napamet, među njima su Mike
Brotherton (voditelj radionice, profesor na
Sveučilištu Wisconsin te i sam pisac znanstvene
fantastike); Phil Plait, Bad Astronomer (da se
razumijemo, to mu je samo titula, nije zapravo loš...
ma, potražite ga na internetu); Gay i Joe Haldeman;
Pat Cadigan; Science Comedian Brian Malow; Tara
Fredette (sada Malow); i Gord Sellar.
Od srca zahvaljujem i svojoj urednici Devi Pillai i
svojoj agentici Lucienne Diver, koje su me nagovorile
da ne odustanem od ovog romana. Trilogija o
slomljenoj Zemlji je najteži tekst koji sam ikad pisala
i u nekim trenucima rada na Petom dobu taj mi se
zadatak činio tako nesavladivim da je malo
nedostajalo da dignem ruke od njega. (Da budem
preciznija, zapravo sam rekla ovo: “Izbrišite ovo
smeće, hakirajte Dropbox da uništite sve sigurnosne
kopije, bacite moje računalo u provaliju, pregazite ga
automobilom, oboje zapalite i zatim rovokopačem
sakrijte sve tragove. Je li za rovokopač potrebna
posebna vozačka dozvola?”) Kate Elliott (kako li sam
tek njoj zahvalna što mi je uvijek mentorica i
prijateljica) takve trenutke naziva “ponorom sumnje”
koji pogađa svakog pisca u nekoj točki velikog
projekta. Moj ponor je bio dubok i strašan poput
Jumeneškog rascjepa.
Tu još nije kraj ljudima koji su me uspješno
odgovarali od skakanja u provaliju. Među njima su
Rose Fox; Danielle Friedman, moja medicinska
savjetnica; Mikki Kendall; moja spisateljska grupa;
nadređena mi osoba na mom redovnom radnom
mjestu (nisam sigurna da želi biti imenovana) i moj
mačak, KRALJ OZZYMANDIAS. Da, tako je, čak i
vražji mačak. Autoricu od ludila može sačuvati jedino
napor čitavog sela, u redu?
I kao i uvijek, hvala svima vama što me čitate.
 BILJEŠKA O AUTORICI

N(ora). K. Jemisin je autorica kratkih priča i

romana u žanru spekulativne fikcije koja živi i piše u
Brooklynu u New Yorku. Godine 2018. postala je
prva autorica u povijesti koja je osvojila nagradu
Hugo za najbolji roman tri godine zaredom, sve za
svoju trilogiju Slomljena Zemlja. Uz to je dobitnica
nagrada Locus i Nebula, a 2020. godine postala je
stipendistica zaklade MacArthur. Možete je naći na
njezinoj internetskoj stranici nkjemisin.com, a na
Twitteru pod korisničkim imenom @nkjemisin.