Diplomski Rad - Konacna Verzija

UNIVERZITET U TRAVNIKU
PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU
ODSJEK/SMJER:POSLOVNO PRAVO
ROČIŠTE ZA GLAVNU RASPRAVU

-završni rad-
Student Mentor
Borovina Amina doc.dr. Hasić Haris
Broj indeksa: 2605/19
Sarajevo, juli 2022. godine

SADRŽAJ
1. UVOD..................................................................................................................................4
2. PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE...........................................................................6
2.1. Pripremno ročište.........................................................................................................6

2.2. Određivanje dokaznih sredstava...................................................................................7
3. OPĆENITO O GLAVNOJ RASPRAVI.............................................................................8
3.1. Ročište za glavnu raspravu.........................................................................................11

3.2. Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu.....................................................................12
3.3. Spajanje parnica i odvojeno raspravljanje o pojedinim zahtjevima...........................12
4. GLAVNA RASPRAVA....................................................................................................13
4.1. Pojam i značaj............................................................................................................13

4.2. Javnost raspravljanja..................................................................................................13
4.3. Zakazivanje glavne rasprave......................................................................................14
5. TOK GLAVNE RASPRAVE............................................................................................17
5.1. Otvaranje glavne rasprave..........................................................................................18

5.2. Odvijanje glavne rasprave..........................................................................................19
5.3. Rukvođenje glavnom raspravom................................................................................19
5.4. Održavanje reda na glavnoj raspravi..........................................................................21
5.5. Odgoda, odlaganje i nastavak glavne rasprave..........................................................21
5.5.1. Odgoda ročišta....................................................................................................22
5.5.2. Odlaganje ročišta................................................................................................22
5.5.3. Nastavak ročišta..................................................................................................23
6. DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA.................................................................................26
6.1. Opće odredbe..............................................................................................................26

6.2. Izvođenje dokaza........................................................................................................31
6.3. Strano pravo...............................................................................................................32
7. UVIĐAJ.............................................................................................................................33
8. ISPRAVE...........................................................................................................................35
9. SVJEDOCI........................................................................................................................37
10. VJEŠTAČENJE.................................................................................................................39
11. SASLUŠANJE PARNIČNIH STRANAKA.....................................................................41

12. OSIGURANJE DOKAZA.................................................................................................42
13. ZAKLJUČAK....................................................................................................................43
14. LITERATURA..................................................................................................................44
1. UVOD
Tema mog diplomskog rada jeste ročište za glavnu raspravu. Da bi govorili o ročištu za
glavnu raspravu, potrebno je da se upoznamo sa elementarnim institutima parničnog
postupka, kako bi mogli razumjeti materiju. Materija koja je vezana za oblast glavne rasprave
u parničnom postupku je u velikoj mjeri izmjenjena donošenjem novih zakona o parničnom
postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i pred Sudom Bosne i
Hercegovine. Da bi došla do same srži svog rada, odnosno ročišta za glavnu raspravu, najprije
sam obradila pripremno ročište, koje prethodi glavnoj raspravi, a zatim prešla na radnje koje
se poduzimaju kako bi se glavno ročište moglo održati. Posebnu pažnju obratila sam na
zakazivanje ročišta, rukovođenje glavnom raspravom i javnosti raspravljanja. Dalje, kako
slijedi, obradila sam tok glavnog ročišta koji uključuje otvaranje glavne rasprave, odvijanje
glavne rasprave te institute odgode, odlaganja i nastavka ročišta. U vezi sa glavnom
raspravom je i izvođenje dokaza, pa moj rad sadrži i opće odredbe o izvođenju dokaza, kao i
ispravama, svjedocima i vještacima kao bitnim faktorima svakog glavnog ročišta.
Glavnu raspravu u Bosni i Hercegovini regulišu četiri zakona i to: Zakon o parničnom
postupku pred Sudom BiH, Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine,
Zakon o parničnom postupku Republike Srpske i Zakon o parničnom postupku Brčko
Distrikta BiH. Pripremanje glavne rasprave odnosno sami pripremni postupak počinje poslije
podnošenja tužbe sudu i završava se zakazivanjem ročišta za glavnu raspravu. Značaj
pripremnog postupka se dakle sastoji u tome što se u tom stadijumu pravna stvar treba dovesti
u stanje koje će omogućiti brz i nesmetan razvoj glavne rasprave. Pripremno ročište se
održava u cilju pripremanja sporne stvari za glavnu raspravu. Njegovo održavanje predviđeno
je kao pravilo u parnici pred sudom opšte nadležnosti. Na pripremnom ročištu raspravlja se o
predmetu spora, ali samo koliko je potrebno da sud, na osnovu raspravljanja sa strankama
odluči da li je spor činjenični ili se rješava samo primjenom materijalnog prava. Ako ne
postoje prepreke u daljem razvoju postupka, sud, prema rezultatu raspravljanja odlučuje koje
će svjedoke i vještake pozvati na glavnu raspravu. Prilikom zaključenja pripremnog ročišta
sud saopštava prisutnim strankama, ukoliko je to moguće, dan i tačno vrijeme ročišta za
glavnu raspravu. Ukoliko to nije moguće, stranke se na ročište pozivaju pismeno. Glavnu
raspravu čine radnje suda i stranaka, preduzete na jednom ili više ročišta u svrhu obrazovanja
procesnog gradiva za odluku o tužbenom zahtjevu.
4
Na ročištu za glavnu raspravu izvode se dokazi i raspravlja se o svim pitanjima od značaja za
rješenje spora. U ovom stadijumu postupka mogu se održati i ročišta sa ograničenom svrhom,
kao što je ono koje je posvećeno samo nekom procesnom pitanju ili ono na kome se izvode
dokazi pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sudijom. Glavna rasprava je javna. Javnost
glavne rasprave definisana je u članu 118 ZPP FBiH.
Odgoda, odlaganje i nastavak ročišta za glavnu raspravu regulisani su odredbama članova 111
do 117 ZPP RS i ZPP FBiH, članom 63 ZPP BD BiH i članovima 78 do 84 ZPP BiH. Ovim
se odredbama uvode tri različita koncepta: odgode, odlaganja i nastavka ročišta. Dokazivanje
predstavlja radnje suda i stranaka, koje obuhvataju prijedloge stranaka za izvođenje dokaza,
rješavanje o tome koji dokazi treba da budu izvedeni, podnošenje dokaza od strane stranaka i
njihovo pribavljanje od strane suda, izvođenje dokaza te njihovu ocjenu od strane suda radi
formiranja uvjerenja o činjeničnom stanju od koga zavisi primjena materijalnog prava.
Uviđaj predstavlja parničnu radnju koja se preduzima u slučaju kada je potrebno neposredno
opažanje suda o svojstvima i stanjima stvari, kao i osoba. To je jedno od dokaznih sredstava
kojim se utvrđuje neka činjenica ili se njom razjašnjava neka okolnost.Vještačenje je parnična
radnja i dokazno sredstvo koje određuje kada sud ne posjeduje stručno znanje iz određene
oblasti života, a to znanje je neophodno radi utvrđenja ili razjašnjenja pravno relevantnih
činjenica. Uloga vještaka je pomaganje sudu, tako što na osnovu svog stručnog znanja,
vještina i metoda zapaža činjenice koje postoje u času suđenja, a koje bi i sam sud mogao
opažati onda kada bi raspolagao potrebnim znanjem.
Ročište za glavnu raspravu je kompleksna materija o kojoj se može mnogo toga napisati i
mnogi zaključci izvesti, te sam u svom radu nastojala to i uraditi.
5
2. PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE
„Pripremanje glavne rasprave odnosno sami pripremni postupak počinje poslije podnošenja
tužbe sudu i završava se zakazivanjem ročišta za glavnu raspravu.“1 Značaj pripremnog
postupka se dakle sastoji u tome što se u tom stadijumu pravna stvar treba dovesti u stanje
koje će omogućiti brz i nesmetan razvoj glavne rasprave. „Zbog kompleksnosti radnji Zakon
o parničnom postupku izražava težnju da se već u pripremnom postupku utvrdi da li su sve
procesne pretpostavke ispunjene i da se otkloni njihov nedostatak ukoliko za to postoji
mogućnost.“2 Pripremnim postupkom rukovodi i u njemu odluke donosi predsjednik vijeća.
Uz izvjesne izuzetke on odlučuje o svim procesnim pitanjima koja iskrsnu prije glavne
rasprave. Protiv odluke predsjednika vijeća koja se odnosi na upravljanje postupkom u toku
pripremanja glavne rasprave nije dozvoljena žalba. Neka procesna pitanja Zakon je zadržao za
vijeće. U toku samog pripremanja glavne rasprave sud ne odlučuje o predmetu spora. Izuzetak
od ovog pravila predstavlja presuda na osnovu priznanja ili odricanja i presuda kojom se u
slučaju izostanka tuženog tužbeni zahtjev usvaja ili odbija. „Parnica može u ovoj fazi biti
meritorno okončana i sudskim poravnanjem.“ 3 Što se tiče stava tuženog, on može zauzeti
sljedeće vidove držanja prema tužbi i tužbenom zahtjevu: može se suzdržati od svakog
izjašnjenja, može priznati tužbeni zahtjev i može se braniti.
2.1. Pripremno ročište
„Pripremno ročište se održava u cilju pripremanja sporne stvari za glavnu raspravu. Njegovo
održavanje predviđeno je kao pravilo u parnici pred sudom opšte nadležnosti.“ 4 „Na
pripremnom ročištu raspravlja se o predmetu spora, ali samo koliko je potrebno da sud, na
osnovu raspravljanja sa strankama odluči da li je spor činjenični ili se rješava samo
primjenom materijalnog prava.“5 Predmet raspravljanja na pripremnom ročištu može biti i
pitanje postojanja neke procesne pretpostavke. Što se tiče javnosti, za pripremno ročište važi
isto što i za glavnu raspravu, o čemu ću detaljnije pisati u nastavku rada.
1
Čalija Branko, Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str.432
2
Poznić Borivoje, Rakić-Vodinelić Vesna, Građansko procesno pravo, Beograd: Savremena administracija,
2010., str. 265.
3
Ibid, str. 266
4
Čalija Branko, Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str.435
5
2010., str. 291.
6
2.2. Određivanje dokaznih sredstava
Ako ne postoje prepreke u daljem razvoju postupka, sud, prema rezultatu raspravljanja
odlučuje koje će svjedoke i vještake pozvati na glavnu raspravu. On će za glavnu raspravu
pribaviti i isprave koje trebaju biti pročitane kao dokaz. Kad smatra da je neke činjenice
potrebno utvrditi putem vještaka, sud će ih imenovati i odlučiti o eventualnim zahtjevima za
njihovo izuzeće.
U određenim situacijama, predsjednik vijeća, uz prethodnu saglasnost stranaka može

preduzeti uviđaj van suda, ali se u takvim situacijama primjenjuju specifična pravila. Bitno je
naglasiti da dokazi koje je sud pripremio ne moraju bit izvedeni. „O tome koja će dokazna
sredstva biti upotrebljena se konačno odlučuje na samoj glavnoj raspravi.“6
6
2010., str. 293
7
3. OPĆENITO O GLAVNOJ RASPRAVI
„Parnični postupak pred prvostepenim sudom jeste postupak od podnošenja tužbe do dostave
odluke kojom se postupak pred sudom prvog stepena okončava.“ 7 "Da bi se uopšte pokrenuo
parnični postupak tužilac mora podnijeti tužbu. Parnica počinje teći dostavom tužbe
tuženom.“8 Nakon što tuženi dostavi odgovor na tužbu, sud će zakazati pripremno ročište.
Ročište je procesno-pravna forma kojom se uobličava preduzimanje usmenih procesnih
radnji. „Putem ročišta obezbjeđuje se da se na istom mjestu i u istom vremenskom intervalu
pojave u postupku svi učesnici kokretne parnice, radi raspravljanja svih pitanja.“ 9 Najmanje
dva, a po potrebi i više ročišta bit će održano u parničnom postupku. Prvo, održat će se
pripremno ročište, a nakon završetka pripremnog ročišta održat će se glavna rasprava. I
pripremno ročište i glavna rasprava mogu se održati kao jedan ili više ročišta na sudu. „U
pravilu, sud na pripremnom ročištu određuje datum i termin održavanja glavne rasprave, kao i
pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi; dokaze koji će se izvesti i lica koja će
biti pozvana na glavnu raspravu.“10 „Glavna rasprava je ključni stadij prvostepenog parničnog
postupka, u kome se na jednom ili više ročišta, koji se provode po načelima usmenosti,
javnosti, neposrednosti i kontradiktornosti prikuplja i ispituje procesna građa i raspravlja o
osnovanosti zahtjeva stranaka.“11 U toku pripremanja glavne rasprave stranke mogu upućivati
podneske u kojima će navesti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predložiti
dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. „Sud može u toku pripremanja glavne rasprave
donijeti presudu na osnovu priznanja, presudu na osnovu odricanja i presudu zbog
propuštanja, te primiti na zapisnik nagodbu stranaka.“12
Glavnu raspravu u Bosni i Hercegovini regulišu četiri zakona i to: Zakon o parničnom
postupkupred Sudom BiH, Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine,
Zakon o parničnom postupku Republike Srpske i Zakon o parničnom postupku Brčko
Distrikta BiH. Ovi Zakoni o parničnom postupku regulišu materiju zakazivanja glavne
rasprave u pogledu toka glavne rasprave, odgode, odlaganja i nastavka glavne rasprave,
7
Čizmić Jozo, Komentar zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009, str 257.
8
Zakon o parničnom postupku pred sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br.
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), str. 8
9
Čalija Branko, Omanović Sanjin, Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu, 2000., str.179.
10
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), str. 15
11
Čizmić Jozo, Komentar zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009, str
257.
12
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), str. 9
8
javnosti glavne rasprave, dokaza i izvođenja dokaza, isprava, sjedoka, vještačenja, saslušanja
stranaka, osiguranja dokaza, presuda, presuda na osnovu priznanja, presuda na osnovu
odricanja, presuda zbog propuštanja, donošenja, pismene iszrade i dostave presuda, dopunske
presude, ispravljanja presuda, pravomoćnosti presuda i rješenja.
Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu regulisano je odredbama članova 94-96 Zakona o

parničnom postupku Republike Srpske i Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i
Hercegovine, članom 225 Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i
Hercegovine i članovima 61-63 Zakona o parničnom postupku Bosne i Hercegovine.
Ukoliko na pripremnom ročištu nije odlučeno o određenim procesnim smetnjama, potrebno je

i da se u rješenju o određivanju ročišta za glavnu raspravu navede da će se o tim pitanjima
raspravljati. „Zakonom je predviđena mogućnost da se glavna rasprava održi i u nastavku
pripremnog ročišta, ali nisu pobliže predviđeni uvjeti za to. I ovdje je očigledna težnja da se
postupak učini efikasnijim i ekonomičnijim, s tim da bi ovu mogućnost trebalo koristiti u
slučajevima kada je moguće odmah provesti potrebne dokaze. Naravno strankama bi moralo
biti omogućeno raspravljanje o svim relevantnim pitanjima. Također je predviđeno da sud
procijeni potencijalnu dužinu trajanja glavne rasprave te unaprijed odredi potreban broj dana
za glavnu raspravu kako bi se ista mogla održati u kontinuitetu. U praksi se ova odredba
rijetko primjenjuje, vjerovatno dijelom zbog starih navika sudija, ali i zbog velike
opterećenosti sudija predmetima, zbog kojeg je teško odvojiti više radnih dana za vođenje
jedne glavne rasprave.“13
Odredbama parničnih zakona kojima se reguliše glavna rasprava u velikoj mjeri su

promijenjene odredbe koje su regulisale ovu materiju u prijašnjim zakonima. Do ovih
promjena je došlo zbog težnje da se raspravljanje obavi što brže i efikasnije. Činjenica je da
su odredbe prijašnjih zakona omogućavale da se postupak neopravdano odugovlači, pošto su
stranke imale mogućnost iznošenja novih činjenica i dokaza u svim fazama glavne rasprave, a
također se često događalo da se ročišta odlažu bez stvarne potrebe. Također je postojala
mogućnost i odlaganja ročišta na neodređeno vrijeme, što se često koristilo od strane suda radi
izbjegavanja donošenja odluke. „Zbog težnje za ubrzanjem i pojednostavljenjem postupka,
odredbama novih zakona kojima se reguliše glavna rasprava je ukinuta mogućnost iznošenja
novih činjenica i dokaza tokom cijele glavne rasprave, već se isti mogu predlagati samo na
Mladen Srdić; Modul 2 Građanska oblast, Glavna rasprava i sudske odluke; Visoko sudsko i tužilačko vijeće
13
Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 12. i 13.
9
pripremnom ročištu. Također su izmijenjene odredbe o odgodi ročišta, te je potpuno
isključena mogućnost ponovnog otvaranja već zaključene glavne rasprave.“14
Novi zakoni su uglavnom usvojili raspravno načelo, na štetu načela materijalne istine. Time je
naravno data mnogo aktivnija uloga samim parničnim strankama. Ovim bi tebalo da se
spriječavaju mogućnosti korištenja nekih načina za odugovlačenje postupka od strane suda i
stranaka, ali u praksi također iz toga proizlaze i neki potpuno novi problemi. Osim načela
raspravljanja, poštuje se i načelo ekonomičnosti. „Načelo ekonomičnosti parničnog postupka
zahtijeva da se rasprava održi na što je manje mogućem broju ročišta.“15
Naime, uslijed neuporedivo aktivnije uloge parničnih stranka u toku postupka često dolazi do
situacija u kojima stranke i njihovi punomoćnici, čak i advokati, nisu u mogućnosti da u
potpunosti odgovore zahtjevima koje pred njih postavljaju odredbe novih zakona. Stranke i
njihovi punomoćnici nepravilnim i neadekvatnim postupanjem otežavaju tok glavne rasprave
i cjelokupni parnični postupak. Što se tiče ranijih odredbi o spajanju i razdvajanju parnica, iste
su po novim zakonskim rješenjima premještene u oblast pripremnog ročišta. U novim
zakonima se predviđaju i znatno ozbiljnije posljedice izostanka stranaka sa glavne rasprave,
što je u skladu sa konceptom koji su zakoni usvojili. Također je, u skladu s napuštanjem
načela pomoći neukoj stranci, došlo do izostavljanja odredbi koje su predviđale da je sud
dužan stranku ili njenog zakonskog zastupnika upozoriti na potrebu da uzme punomoćnika, a
time i mogućnost da se iz tog razloga glavna rasprava odgodi. Također su izostale i odredbe
koje su propisivale obavezu suda da se stara da se u toku rasprave iznesu odlučne činjenice,
dopune nepotpuni navodi, dopune ili označe dokazna sredstva, te razjasne navodi stranaka.
Ovakvo je rješenje u skladu i s novim mjestom koje pripremno ročište zauzima u parničnom
postupku, jer se u pravilu sva procesna građa iznosi, odnosno predlaže, na pripremnom
ročištu, a ne više na glavnoj raspravi, što važi i za dokazna sredstva. „Sud će odluku o tome
koji će se dokazi izvoditi donositi na ročištu za glavnu raspravu samo u slučaju kada je jedna
od stranaka predložila izvođenje novih dokaza koji nisu bili predloženi na pripremnom
ročištu, ukoliko stranka učini vjerovatnim da bez svoje krivice nije bila u mogućnosti
predložiti taj dokaz na pripremnom ročištu. U tom će slučaju, nakon izjašnjenja protivne
stranke, sud najprije odlučiti jesu li ispunjeni gore navedeni uslovi, te ako dozvoli izvođenje
predloženih dokaza, o tome donijeti posebno rješenje.
14
Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 10
15
257.
10
Također će sud na glavnoj raspravi, ako je tužilac izjavio da preinačava tužbu, ili tuženi
istakao protivtužbeni zahtjev, odlučiti posebnim rješenjem da li su ove radnje stranaka
dozvoljene.“16
3.1. Ročište za glavnu raspravu
Glavna rasprava jeste glavni, u pravilu obavezni stadij prvostepenog parničnog postupka.
„Glavna rasprava provodi se po načelu javnosti, usmenosti, neposrednosti, koncentracije
postupka, sudskog vođenja postupka, jedinstva glavne rasprave, te suzbijanja procesnih
zloupotreba.“17 „Materija vezana za oblast glavne rasprave u parničnom postupku je u velikoj
mjeri izmjenjena donošenjem novih zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i
Hercegovine, Republici Srpskoj i pred Sudom Bosne i Hercegovine, uzimajući u obzir i ranije
doneseni zakon u Distriktu Brčko. Razlozi za to su mnogostruki.“ 18 Naime, kao jedna od
najvećih zamjerki sudovima u parničnim postupcima prije donošenja novih zakona je isticana
neefikasnost u vođenju glavne rasprave, bespotrebno i često odlaganje ročišta za glavnu
raspravu, nedostatak koncentracije dokaza u postupku, a zbog čega se parnični postupak u
praksi odugovlačio, čime su bile povrijeđene i odredbe člana 6 Evropske Konvencije o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zbog toga je u novim procesnim zakonima dat poseban
značaj odredbama o glavnoj raspravi, kojima su u velikoj mjeri izmjenjene odredbe
prethodnih zakona, a u cilju veće efikasnosti u postupku, te bržem završavanju građanskih
predmeta. Odmah se mora napomenuti da su pojedine odredbe novih zakona, pogotovo one
koje regulišu tok glavne rasprave, teško primjenjive u praksi i dovode do mnogih nedoumica,
što je primjećeno već nakon godinu dana od početka primjene novih zakona.
3.2. Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu
16
Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 10 i 11
17
331.
18
Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 12 i 13
11
„Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu je zadnja faza u stadiju pripremanja glavne
rasprave.“19 „Prilikom zaključenja pripremnog ročišta sud saopštava prisutnim strankama,
ukoliko je to moguće, dan i tačno vrijeme ročišta za glavnu raspravu. Ukoliko to nije moguće,
stranke se na ročište pozivaju pismeno.“ 20 Na ovaj način ih sud poziva i kad pripremno ročište
nije bilo održano. „Poziv na glavnu raspravu treba da bude stranci blagovremeno dostavljen,
odnosno najmanje osam dana prije dana ročišta.“21
3.3. Spajanje parnica i odvojeno raspravljanje o pojedinim zahtjevima
U radnje rukovođenja glavnom raspravom spada i spajanje više parnica koje teku pred istim
sudom. „Prvenstveno treba razlikovati spajanje parnice od spajanja tužbenog zahtjeva.
Spajanje tužbenih zahtjeva vrši tužilac tužbom ili naknadnim parničnim radnjama, a spajanje
parnica je radnja suda kojom se upravlja postupkom.“22
Spojene mogu biti i parnice u kojima ne sudi isto vijeće. „Spor pred sudijom pojedincem
može rješenjem vijeća biti pripojen sporu u kojem postupa vijeće. Spajanje se poduzima u
cilju zajedničkog raspravljanja.“23 Ovaj cilj se postiže kada jedna ili više činjenica ima
odlučujući značaj za ishod spojenih sporova, a dokazna sredstva su zajednička. Do spajanja
najčešće dolazi povodom protivtužbe. Spojene parnice se kasnije mogu ponovo razdvojiti ako
razvoj postupka ukaže da za to ima potrebe. Zajedničko raspravljanje uglavnom rezultira
zajedničkoj presudi. O spajanju parnica i o posebnom raspravljanju odlučuje na samoj glavnoj
raspravi vijeće, a između ročišta, kao i u pripremnom postupku, predsjednik. Cjelishodnost
može nalagati da se suprotno navedenoj koncentraciji odredi odvojeno raspravljanje o
pojedinim zahtjevima koji su obuhvaćeni istom tužbom.
19
327.
20
21
2010., str. 73
22
2010., str. 299.
23
Ibid
12
4. GLAVNA RASPRAVA
4.1. Pojam i značaj
Glavnu raspravu čine radnje suda i stranaka, preduzete na jednom ili više ročišta u svrhu
obrazovanja procesnog gradiva za odluku o tužbenom zahtjevu.
„Na ročištu za glavnu raspravu izvode se dokazi i raspravlja se o svim pitanjima od značaja za
rješenje spora. U ovom stadiju postupka mogu se održati i ročišta sa ograničenom svrhom,
kao što je ono koje je posvećeno samo nekom procesnom pitanju ili ono na kome se izvode
dokazi pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sudijom.“24
Sama glavna rasprava je težište postupka. Bitna je iz razloga što radnje koje stranke u tom
dijelu postupka preduzimaju, kao i rezultat izvedenih dokaza služe sudu da utvrdi činjeničnu
podlogu za primjenu materijalnopravne norme.
„Pravilnost i zakonitost presude zavisi na prvom mjestu od toga da li su na glavnoj raspravi

iznesene sve činjenice i dokazna sredstva, da li su sva činjenična pitanja temeljno pretresena i
da li su svi dokazi savjesno ispitani.“25
4.2. Javnost raspravljanja
Glavna rasprava je javna. Javnost glavne rasprave definisana je u članu 118 ZPP FBiH.
„Načelo javnosti zahtijeva da se svakome, odnosno neograničenom broju osoba koje
unaprijed nisu individualno određene, osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja
raspravljanja pred sudom.“26 „Načelo javnosti je ustavno načelo i jedno od metodskih načela
parničnog postupka.“27 „Javnost raspravljanja znači da ročištu mogu prisustvovati sva
punoljetna lica koja u postupku ne učestvuju u nekom procesnom svojstvu. Ovaj princip
omogućuje kontrolu građana nad vršenjem pravosuđa i zato predstavlja jednu garanciju
objektivnosti suđenja. Isti princip načela javnosti važi i za pripremno ročište, kao i za ono
24
2010., str. 294.
25
Ibid, 294.
26
27
327.
13
koje se u stadijumu glavne rasprave održava pred predsjednikom vijeća.“ 28 Također, stranke
mogu razgledati spise i uzimati njihove prijepise.
U određenim se situacijama javnost isključuje sa cijele rasprave ili jednog njenog dijela i to:
kad to zahtijevaju interesi čuvanja službene, poslovne ili lične tajne, interesi javnog reda,
razlozi morala i onda kada sud ne može obezbijediti nesmetano obavljanje rasprave. Ovo je
određeno u članu 118 ZPP FBiH. „Odluku o isključenju javnosti sud donosi po službenoj
dužnosti, kad ocjeni da za to postoji jedan od pomenutih razloga. Isključenje javnosti se ne
odnosi na stranke, njihove zastupnike i umješače i Ombudsmene Federacije.“29 Zakon
propisuje da rješenje o isključenju javnosti mora biti objavljeno i obrazloženo. Protiv te
odluke nije dozvoljena posebna žalba. „Neopravdano isključenje javnosti ima značaj
apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka.“30 U nekim specifičnim postupcima
javnost je isključena samim zakonom. To je slučaj sa posebnim postupcima u bračnim i
porodičnim stvarima.
4.3. Zakazivanje glavne rasprave
Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu regulisano je odredbama članova 94 do 96 ZPP RS i

ZPP BiH i članovima 61 do 63 ZPP BiH. U odnosu na ranija pravila o zakazivanju, nova
rješenja idu za tim da se omogući priprema glavne rasprave tako da se u pravilu ista okonča
na jednom ročištu. Prema tome, tok glavne rasprave u glavnoj mjeri će zavisiti od rješenja o
zakazivanju glavne rasprave koje se donosi na pripremnom ročištu.
„Sud nakon okončanja pripremnog ročišta rješenjem određuje održavanje ročišta za glavnu
raspravu. Ono što je u ovom dijelu jako značajno jeste kako će se formulisati pitanja o kojima
će se raspravljati na glavnoj raspravi.“ 31 Također, kao što možemo vidjeti iz odredbi koje
regulišu zakazivanje glavne rasprave, postoji očita želja zakonodavca da se postupak učini
kraćim i ekonomičnijim, što je posebno izraženo u odredbi da će se glavna rasprava u pravilu
održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta, te da će se
28
2010., str. 295.
29
30
Ibid
31
327.
14
ročište zakazati za onoliko dana uzastopno koliko je neophodno da se rasprava održi u
kontinuitetu.
Pravilo bi bilo predvidjeti da se glavna rasprava ne može završiti isti dan kada je zakazana, te
da će se nastaviti sljedeći dan. Iz ovog vidimo da zakondavac teži da se postupak završi na
jednoj glavnoj raspravi, bez odlaganja i nastavljanja.
Činjenica je da se primjenom ovih odredbi u praksi ima dosta problema, iz više razloga.
„Moguće je da je i jedan od razloga sama činjenica da su sudije u prošlim vremenima stekle
naviku da se glavna rasprava odlaže više puta i da se provodi više ročišta, te jednostavno ne
žele odstupati od stare prakse.“32 Međutim, najveći problem je u tome što su sudije na
građanskim odjeljenima skoro svih sudova u Bosni i Hercegovini preko svake mjere
opterećene brojem predmeta u svojim referatima. „Zbog toga i dolazi do nedostatka slobodih
termina suda, te se najčešće glavna rasprava ne može nastaviti drugi dan, pa se nastavak
određuje za mjesec ili više dana.“33 „U nekim slučajevima će već u pripremnoj fazi ročišta biti
očigledno da se rasprava ne može provesti u roku od 30 dana, naprimjer kada u nekim
slučajevima nije moguće nabaviti dokaze u tom roku ili kada je recimo za vršenje vještačenja
potrebno više vremena.“34
Ukoliko na pripremnom ročištu nije odlučeno o određenim procesnim smetnjama, potrebno je

i da se u rješenju o određivanju ročišta za glavnu raspravu navede da će se o tim pitanjima
raspravljati. Zakonom je ostavljena mogućnost da se glavna rasprava održi i u nastavku
pripremnog ročišta, ali nisu određeni nikakvi detalji. Iz navedenog možemo ponovo vidjeti
težnju o efikasnijem i ekonomičnijem provođenju postupka, samo što je ovu mogućnost
potrebno koristiti u slučajevima kada je moguće odmah sprovesti potrebne dokaze.
Rješenje kojim se određuje provođenje glavne rasprave se ne dostavlja strankama, obzirom da

je isto navedeno u zapisniku sa pripremnog ročišta. Ukoliko jedna od stranaka nije
prisustvovala na pripremnom ročištu, uz glavnu raspravu će joj se dostaviti prepis zapisnika.
„Na ročište za glavnu raspravu pozivaju se stranke koje nisu bile prisutne na pripremnom
ročištu, te svjedoci i vještaci koje je sud odlučio pozvati.“ 35 „Stranci koja nije bila prisutna na
pripremnom ročištu uz poziv za glavnu raspravu dostavlja se ovjeren prepis rješnja kojim je
32
33
Srdić Mladen, Glavna rasprava i sudske odluke, Modul 2, Sarajevo, 2006, str. 12
34
329.
35
Ibid, 330
15
na pripremnom ročištu odredio dan i sat održavanja glavne rasprave, pitanja o kojim će se
raspravljati na glavnoj raspravi, dokaze koje će izvesti i osobe koje će biti pozvane na glavnu
raspravu.“36
36
Ibid, 331
16
5. TOK GLAVNE RASPRAVE
„Tok glavne rasprave je regulisan u članovima 97 do 119 ZPP RS i ZPP FbiH, članovima 226
do 236 ZPP BD BiH i članovima 64 do 77 ZPP BiH. Sama glavna rasprava je ustvari
centralni dio parničnog postupka, a sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu na osnovu
procesnog materijala iznesenog na njoj, postupajući sa članom 8 Zakona o parničnom
postupku entiteta i Distrikta Brčko i člana 13 ZPP BiH koji sadrži načelo slobodne ocjene
dokaza ili slobodnog sudskog uvjerenja.“37
Glavna rasprava samim tim predstavlja niz procesnih radnji stranaka i suda koje se
poduzimaju radi utvrđivanja činjenica na koje sud primjenjuje materijalno pravo prilikom
donošenja odluke. Ona je važna za donošenje prvostepene odluke, osim u slučajevima koji su
izričito definisani zakonom. „U novim zakonima je posebno naglašeno načelo koncentracije
dokaza, kao i cjelokupnog postupka.“38 U skladu sa novim pravilima, u velikom je broju
postupaka moguće okončati glavnu raspravu na samo jednom ročištu bez odugovlačenja, što
sa sobom povlači efikasnije rješavanje građanskih predmeta. To bi predstavljalo idealnu
situaciju, međutim, kako znamo da praksa i teorija nekada ne mogu pratiti jedno drugo, tako i
u ovom slučaju, ročište za glavnu raspravu se vodi u više nastavaka iz više razloga, o čemu ću
govoriti kasnije. Bitno je napomenuti da, neovisno od toga što dolazi do odlaganja glavne
rasprave i njenog nastavljanja, i dalje važi princip jedinstva glavne rasprave, što znači da
glavna rasprava uvijek predstavlja jednu procesnu cjelinu. „Pod navedenim se podrazumijeva
da radnje koje su se provele na prethodnom ročišu ne gube na svom značaju, ne mogu se
ponavljati, te je sud prilikom odlučivanja obavezan da uzme u obzir cjelokupnu procesnu
građu i navode stranaka koje su isti iznijeli tokom cjelokupne glavne rasprave, na bilo kojem
od održanih ročišta.“39 „U odredbama o toku glavne rasprave značajna je novina što je
napušteno načelo suđenja u vijeću, pa sada to radi sudija pojedinac, a također su precizno
utvrđeni rokovi, prava i obaveze sudionika na glavnoj raspravi.“ 40 U novim zakonima je
uveden institut povlačenja tužbe u situacijama kada tužitelj ne dođe na ročište za glavnu
raspravu, ukoliko se ispune i drugi uslovi, dok je odbačena prijašnja mogućnost nastupanja
mirovanja postupka.
37
38
331.
39
40
Todorović Ljubo, Hadžimusić Mensur, Parnični postupak, Sarajevo, 2003, str.34.
17
Ovo je također učinjeno u cilju bržeg okončavanja postupka, u slučaju kada tužitelj izgubi
interes da se isti vodi.
Jedna od najznačajnijih izmjena u pogledu materije glavne rasprave jeste ukidanje mogućnosti
iznošenja novih činjenica i predlaganja dokaza tokom cijele glavne rasprave. Također je
veoma značajna izmjena učinjena time što je ukinuta mogućnost ponovnog otvaranja glavne
rasprave koja je zaključena. „Novim su zakonima izmijenjene i odredbe o upravljanju
postupkom od strane sudije. Oni više nemaju obavezu da se brinu da se o predmetu spora
svestrano raspravlja, kao što je to već bilo predviđeno prijašnjim zakonodavstvom.“ 41 Ovo je
u skladu sa značajem načela dispozicije stranaka, a uloga suda je u velikoj mjeri reducirana i
svodi se na to da sudije vode računa da se rasprava odvija na pravilan način, bez bespotrebnih
odlaganja.
5.1. Otvaranje glavne rasprave
„Glavna rasprava započinje tako što sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet
raspravljanja.“42 „Poželjno je da sudija prilikom otvaranja objavi i svoje ime i prezime,
ukoliko ga stranke ne poznaju, kako bi ostala otvorena mogućnost da se zatraži njegovo
izuzeće. Sudija poziva sve osobe koje su pozvane na ročište za glavnu raspravu da uđu u
sudnicu i objavljuje predmet raspravljanja.“43 Objavljivanje bi se trebalo sastojati u navođenju
stranaka u sporu i kratkog opisa predmeta spora, kao naprimjer razvod braka, utvrđivanje
prava vlasništva i dr. Nakon objavljivanja, sudija ustanovljava da li su ispunjene pretpostavke
za održavanje rasprave; da li su pristupile sve pozvane osobe (stranke, njihovi zakonski
zastupnici i punomoćnici, svjedoci, vještaci) te se to unosi u zapisnik. Ako sudija ustanovi da
neke od pozvanih osoba nisu prisutne, provjerit će da li su uredno pozvane, pa ukoliko jesu,
provjerava imaju li opravdan razlog za izostanak, pa bi nakon toga trebao da u zapisnik
konstatuje razloge zbog kojih se nisu odazvali. Kao što je već pomenuto, u slučaju da dođe do
neopravdanog izostanka tužitelja, tužba se smatra povučenom jer se time stvara presumpcija
da je tužitelj povukao tužbu.
41
42
332.
43
18
Zakon je tuženom ostavio mogućnost da traži da se ročište, bez obzira na izostanak tužitelja,
održi. Tuženi može imati pravni interes da se raspravi predmet spora, te u praksi dolazi do
slučajeva da se tuženi zaista upusti u raspravljanje. Nakon što sudija otvori glavnu raspravu,
objavi predmet raspravljanja i utvrdi jesu li došle sve pozvane osobe, sudija treba da utvrdi
postoje li procesne smetnje za dalje postupanje. „Ročište za glavnu raspravu se ne može
održati ukoliko su odsutne obje stranke.“44
5.2. Odvijanje glavne rasprave
„Odredbe novih zakona mnogo detaljnije regulišu odvijanje glavne rasprave, odnosno
redoslijed poduzimanja pojedinih parničnih radnji u odnosu na odredbe starijih zakona. Ovo
ćemo najbolje vidjeti u redoslijedu izvođenja dokaza.“45
5.3. Rukvođenje glavnom raspravom
Upravljanje postupkom u stadijumu glavne rasprave Zakon naziva rukovođenjem raspravom i

propisuje da ovu funkciju vrši predsjednik vijeća, no međutim kada analiziramo zakonske
tekstove, možemo uočiti da je ovaj zadatak podijeljen između vijeća i predsjednika.
Predsjedniku vijeća pripada formalno rukovođenje glavnom raspravom na ročištu. Njegov

zadatak je otvaranje rasprave i objavljivanje predmeta samog raspravljanja. On nakon toga
vrši provjeru da li su sva lica kojima je upućen poziv došla, te da li su ona koja se nisu
pojavila na raspravi uredno pozvana. Predsjednik je ovlašten da daje i oduzima riječ
strankama, svjedocima, vještacima, te im postavlja pitanja i poučava ih o njihovim procesnim
ovlaštenjima. Predsjednik riječ daje i članovima vijeća. Nakon što se sasluša određeni svjedok
ili vještak, predsjednik vijeća može da ih otpusti. Još jedna dužnost koju predsjednik vijeća
ima je objavljivanje odluka koje su se donijele na ročištu. Zadužen je i za očuvanje reda i
mira, te opominjanje lica koja se istog ne pridržavaju. Na raspravi sa koje je isključena
javnost on upozorava prisutne da su dužni čuvati tajnu o onome što će na tom ročištu saznati.
44
333.
45
19
„Predsjednik također diktira sadržaj rasprave koji se upisuje u zapisnik, saopštava stranke o
tome da li se ročište odlaže, prisutnima zakazuje dan i čas sljedećeg ročišta, objavljuje da li je
rasprava zaključena i mnoge druge radnje.“46 Iz navedenog možemo vidjeti da predsjednik
vijeća obnaša eliminatornu ulogu, odnosno glavnu rukovodeću ulogu na ročištima. Uprkos
tome, treba napomenuti da radnje predsjednika vijeća nisu samo ovako administrativne i
formalne. Njegovo djelovanje tiče se i samog procesnog gradiva. Samim tim što je ovlašten
da posstavlja pitanja, on nastoji da činjenice i dokazi budu kompletno i potpuno izneseni i da
se pruže razrješenja potrebna za utvrđenje činjeničnog stanja. On se zalaže, dakle, za
svestrano pretresanje svih pitanja koje su od značaja za donošenje odluke. „Zakon izričito
stavlja predsjedniku vijeća u dužnost da nastoji da se glavna rasprava održi na jednom ročištu.
Najzad, predsjednik vijeća donosi u stadijumu glavne rasprave, između dva ročišta,
kompletan niz rješenja o incidentnim procesnim pitanjima.“47 Kao predmet tih odluka navodi
se: ispravljanje podnesaka, postavljanje privremenog zastupnika, otklanjanje neurednosti što
se tiče punomoći, polaganje sredstava na ime troškova za izvođenje dokaza, obezbjeđenje
parničnih troškova, obezbjeđivanje dokaza, privremene mjere obezbjeđenja, prekid postupka,
pravo na naknadu troškova u slučaju povlačenja tužbe, zakazivanje ročišta i njegovo
odlaganje, određivanje rokova i njihovo produžavanje. Van ročišta, predsjednik vijeća donosi
i presudu na osnovu priznanja ili na osnovu odricanja.
Što se tiče vijeća, njihov zadatak se sastoji u tome da donose odluke kojima razvoj postupka
daje povoda. Među tim odlukama treba istaći rješenje kojim se određuje izvođenje dokaza ili
se odbija prijedlog stavljen u tom cilju. Vijeće također odlučuje o isključenju javnosti, o
odlaganju, zaključenju i ponovnom otvaranju glavne rasprave. „Na ročištu može doći do
situacije da se neki učesnik rasprave protivi jednoj mjeri predsjednika. U takvim slučajevima
će vijeće rješavati da li je mjera ispravna. Vijeće odlučuje i kada se neki učesnik postupka
protivi kakvom pitanju koje je postavio predsjednik, član vijeća ili stranka.“ 48 Isto tako, vijeće
na zahtjev stranke rješava i u slučaju u kom je predsjednik zabranio stranci da postavi
određeno pitanje ili je zabranio odgovor. O postojanju procesnih pretpostavki u stadijumu
glavne rasprave vijeće rješava na osnovu usmenog raspravljanja. Oni izriču i neke
disciplinske mjere.
46
2010., str. 293
47
Ibid, 289
48
Ibid, 299.
20
5.4. Održavanje reda na glavnoj raspravi
„Sva lica koja prisustvuju glavnoj raspravi su dužna poštovati red i mir u sudnici i poštovati
dostojanstvo suda. Ukoliko neko od njih vrijeđa sud ili bilo koje druge učesnike postupka,
ometa rad ili ne posluša naređenje za održavanje reda i mira, sud će mu uputiti opomenu.“ 49 U
slučaju da ni nakon upućene opomene lice ne prestane sa kršenjem reda u sudnici, sud ga
može udaljiti iz sudnice ili novčano kazniti, a moguće je i obje mjere izreći kumulativno.
Udaljenje jedne stranke iz sudnice ne sprječava da se ročište neometano nastavi sa drugom

strankom. Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni ili udaljenju iz sudnice ne zadržava izvršenje
rješenja. Izricanjem novčane kazne počinje teći jedan novi postupak. Isti se okončava
nezavisno od postupka pokrenutog tužbom.
5.5. Odgoda, odlaganje i nastavak glavne rasprave
„U odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH-a o odgodi, odlaganju i nastavku ročišta

za glavnu raspravu sadržane su značajne novine, koje se svakako moraju reflektirati na
ubrzanje i veću ekonomičnost postupka.“50 „Odgoda, odlaganje i nastavak ročišta za glavnu
raspravu regulisani su odredbama članova 111 do 117 ZPP RS i ZPP FBiH, članom 63 ZPP
BD BiH i članovima 78 do 84 ZPP BiH. Ovim se odredbama uvode tri različita koncepta:
odgode, odlaganja i nastavka ročišta. Novi zakoni razlikuju odgodu od odlaganja ročišta.“ 51
„Terminološki, ova podjela nije precizna jer su termini odgoditi i odložiti sinonimi, ali se
razlikuju po uvjetima koje prave distinkciju između ovih pojmova.“52
„Odgoda predstavlja sudsku odluku koja nalaže da se ročište za glavnu raspravu ne otvara,
dok se pod odlaganjem podrazumijeva situacija u kojoj se ročište za glavnu raspravu vodi,
poduzimaju se određene radnje, a zatim se odlaže radi nastavka istog.“53
Mogućnost odgode, odnosno odlaganja ročišta je u pravilu ograničena, kako u pogledu

razloga tako i u pogledu vremenskog perioda na koji se rasprava odlaže. „Glavna rasprava ne
49
Ibid
50
361.
51
52
361.
53
21
može se odložiti na period duži od 30 dana. Kao i prethodne izmjene u odnosu na stari zakon,
tako i ova izmjena teži ka većoj afirmaciji načelu koncentracije postupka, što bi trebalo
doprinijeti ekonomičnijem i efikasnijem parničnom postupku.“54
5.5.1. Odgoda ročišta
Razlozi zbog kojih se ročište za glavnu raspravu može odgoditi navodi se nedostatak
zakonskih pretpostavki za održavanje ročišta ili okolnost da dokazi nisu pribavljeni do
održavanja ročišta. Ovo je naglašeno u članu 111 ZPP FBiH. Isti član u stavu (2) navodi da je
sud dužan, najkasnije osam dana prije održavanja ročišta provjeriti da li su ispunjeni uslovi iz
stava (1) ovog člana. Na takav se način izbjegava nepotreban dolazak stranaka na raspravu i
smanjuju se troškovi postupka. Stav (3) nalaže da je sud dužan u slučaju odgode odmah
odrediti termin novog ročišta i o tome obavijestiti stranke jer više ne postoji mogućnost
odlaganja ročišta na neodređeno vrijeme.
5.5.2. Odlaganje ročišta
„Do odlaganja ročišta, za razliku od odgode, dolazi kada je ročište već započeto, ali se iz
određenog razloga ne može okončati. Zakon o parničnom postupku FBiH u članu 112, stavu
(1) navodi razloge zbog kojih se ročište može odložiti, i to: ako bez krivnje stranke koja
predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje
određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke i ako obje stranke predlažu odlaganje
radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudske nagodbe.“ 55 Ročište se može
odgoditi radi pokušaja nagodbe, ali samo ukoliko to predlože obje stranke suglasno, te po
zakonu to mogu učiniti samo jednom. Također se dešava da do odlaganja ročišta dolazi
uslijed propusta trećih lica ili nepostupanja državnih organa i drugih sudova po zahtjevima za
dostavljanje dokumentacije i spisa. Očigledno je da u praksi neće biti moguće provesti
odredbe kojima se ograničava odlaganje ročišta na po jednom zbog svakog zakonskog
razloga. „Kada sud odluči odložiti ročište, dužan je strankama saopćiti mjesto i vrijeme
održavanja novog ročišta.“56
54
55
Ibid
56
365.
22
Dužan je mjesto i vrijeme saopćiti stranci koja je bila prisutna, ali ne i stranci koja nije bila na
odloženom ročištu a bila je uredno obavještena.
Ovo se smatra nekim vidom sankcije za stranku koja se nije pojavila, ali u praksi sudovi ne
primjenjuju ili vrlo rijetko primjenjuju ovu mogućnost. „Ovakav stav prakse se čini ispravnim
jer stranka može naknadno dokazati da je za izostanak imala sasvim opravdan razlog pa bi to
dovelo do odgađanja još jednog ročišta.“57
Ukidanje odgode odnosno odlaganja ročišta na neodređeno vrijeme je veoma dobro rješenje
koje dovodi do smanjenja neopravdano dugih odugovlačenja pojedinih postupaka bez
opravdane potrebe. Što se tiče roka od 30 dana za odgodu ili odlaganje, u praksi je to teško
ispoštovati zbog velikog broja predmeta sa kojima su sudije u većini sudova zadužene.
Odredbe novih zakona teže ka efikasnijem provođenju parničnog postupka, ali u tome se nije
u potpunosti uspjelo, pa zbog toga sudije danas na različite načine popunjavaju praznine u
zakonu svojim tumačenjem odredbi o odgodi i odlaganju ročišta.
5.5.3. Nastavak ročišta
„Ukoliko na ročištu nije moguće izvesti jedan od dokaza čije je izvođenje bilo određeno, sud
može odlučiti da se rasprava nastavi, s tim da će se na novom ročištu izvesti samo taj dokaz i
iznijeti navodi u vezi s njim.“58
„Što se tiče ročišta koje je zakazano nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene
ponovo se provode samo ako se ročište drži pred novim sudijom ili ako sud smatra da je do
neophodno za pravilno donošenje presude. Ovo je definisano članom 114 ZPP FBiH, dok
nadalje stav (2) istog člana govori da ako se ročište drži pred novim sudijom sud može, uz
saglasnost stranaka, odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještavi i da se ne obavlja
novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.“ 59 Ova zakonska odredba
izazivala je mnoge dileme zbog svoje neodređenosti i nepotpunosti. „Ranije je bilo određeno
da se sve radnje koje su već provedene moraju ponoviti ukoliko se radi o novom sudiji, pa čak
i ako se radi o istom sudiji, ukoliko se smatra da je to neophodno za pravilno donošenje
57
366.
58
59
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 114.
23
presude.“60 Ovom se odredbom postupak želi pojednostaviti, pojeftiniti i doprinijeti njegovoj
efikasnosti. Uzimajući u obzir načela dispozicije i ekonomičnosti preformulirana je odredba
člana 114 ZPP FBiH, u dijelu koji se odnosi na održavanje odloženog ročišta pred novim
sudijom, na način da se dozvoljava čitanje zapisnika sa ročišta na kom su neposredno izvedeni
dokazi saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka i vještaka, kao i čitanje zapisnika o
izvršenom uviđaju iz saglasnost parničnih stranaka. Iako se iz odredbe člana 114 ZPP FBiH
ne može direktno iščitati, smatra se, da zbog uvažavanja načela procesne ekonomije, na
novom ročištu zakazanom nakon odlaganja rasprave, koja se održava pred novim sudijom, ne
bi trebale ponavljati sve radnje koje su već provedene na prethodnoj raspravi, već bi, kao što
je i prije bila praksa, zbog uvažavanja načela neposrednosti trebalo ponoviti samo izvođenje
dokaza, dok dispozitivne radnje stranaka, odluke suda i slične stvari ne bi trebalo ponovo
provoditi, osim ako sud ne donese odluku da je to nužno za pravilno donošenje presude.
„Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na neodređeo vrijeme, niti se
može odgoditi ili odložiti na period duži od 30 dana.“61 Ova odredba donesena je s ciljem
spriječavanja odugovlačenja postupka. Ipak, u praksi se ovo pokazalo kao veoma strogo i
nefleksibilno pravilo, te je teško provodivo jer u nekim slučajevima rok od 30 dana nije
moguće poštovati, a istovremeno je teško i osigurati pribavljanje dokaza za naredno ročište.
„Prilikom odgode odnosno odlaganja ročišta, sud je dužan odrediti vrijeme novog ročišta, u
pravilu uz prethodnu konsultaciju sa strankama.“62 U cilju spriječavanja odugovlačenja
postupka, sud je dužan onda kada odgodi ili odloži ročište, da do naredne rasprave poduzme
sve radnje koje mu stoje na raspolaganju kako bi se do sljedećeg ročišta otklonili uzroci koji
su doveli do odgode, odnosno odlaganja, te kako bi se na tom ročištu rasprava mogla
zaključiti. Protiv rješenja suda kojim se odgađa ili odlaže ročište ili rješenja kojim se odbijaju
prijedlozi stranaka za odgodu nije dopuštena posebna žalba, a isto se odnosi i na rješenja o
nastavku ročišta.
„Ako se započeto ročište ne može okončati tokom istog dana, sud će odrediti nastavak ročišta
za sljedeći radni dan.“63 Ovo se odnosi na ročišta koja se ne mogu okončati do kraja radnog
vremena suda. „Odredbe o nastavku ročišta imaju za cilj da se ročište za glavnu raspravu
60
Kulenović, Z., Zakon o parničnom postupku Republike Srpske- Uvodne napomene, str.4
61
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 115.
62
372.
63
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 116.
24
zakaže za onoliko radnih dana uzastopno koliko je neophodno da se rasprava održi u
kontinuitetu.“64
64
Mulabdić Senad, Ročište za glavnu raspravu, „Pravni savjetnik“, broj 9/04, str.28
25
6. DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
6.1. Opće odredbe
„Materija posvećena dokazima i izvođenju dokaza regulisana je u glavi VI ZPP FBiH i ZPP
RS (članovi od 123 do 173), u glavi VI ZPP BiH (članovi od 90 do 140) te u glavi XVII ZPP
BiH (članovi od 156 do 203).“65
Dokazivanje predstavlja radnje suda i stranaka, koje obuhvataju prijedloge stranaka za

izvođenje dokaza, rješavanje o tome koji dokazi treba da budu izvedeni, podnošenje dokaza
od strane stranaka i njihovo pribavljanje od strane suda, izvođenje dokaza te njihovu ocjenu
od strane suda radi formiranja uvjerenja o činjeničnom stanju od koga zavisi primjena
materijalnog prava.
Raspravno i istražno načelo su načela procesnog prava koja se tiču nositelja inicijative za
prikupljanje procesnog materijala u koji spadaju činjenice, dokazi, pravna pravila i pravila
iskustva. Ova načela bave se problemima prikupljanja procesne građe. „Raspravno načelo
smatra da je inicijativa za prikupljanje procesnog materijala odnosno građe u rukama
stranaka.“66 “Sudija treba samo razmotriti i ocijeniti procesni materijal koji su mu stranke
predočile, te na temelju toga donosi svoju odluku. Istražno načelo je suprotnost raspravnom
načelu jer smatra da je inicijativa za prikupljanje procesne građe u rukama suda.“ 67 Ovo
načelo danas je napušteno. „Prema odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH, obaveza
prikupljanja dokaza i njihovo izvođenje u potpunosti je prešla na stranke, a ovlaštenje suda da
određuje izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile predviđeno je samo u slučajevima u
kojima se utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati,
odnosno koja su protivna prinudnim propisima.“ 68 Drugim riječima, dužnost stranaka nije
samo predlaganje dokaza nego i dokazivanje tih tvrdnji. „Sud ne može po službenoj dužnosti
utvrđivati činjenice na koje se stranke nisu pozvale niti na takvim činjenicama zasnivati svoju
odluku. Izuzetak od navedenog pravila postoji u slučajevima kada stranke istaknu zahjeve
65
66
383.
67
68
386.
26
kojima stranke ne mogu raspolagati, te u bračnim i roditeljskim sporovima.“ 69 Prema tome,
sud je ipak i dalje ovlašten izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ako utvrdi da stranke
idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima nisu u mogućnosti raspolagati.
Pravna norma redovito nastupanje stanovitih pravnih posljedica uvjetuje postojanjem

određenih činjenica. Stoga sud da bi mogao donijeti odluku o pravnoj posljedici predviđenoj u
pravnoj normi, mora prethodno utvrditi postojanje činjenica uz koje ta norma veže nastanak te
posljedice pravnorelevantnih činjenica, obzirom da na pravno relevantnim činjenicama
zasniva donošenje odluke. Iako zakoni to izričito ne navode, donošenje odluke o tome koje su
činjenice pravno relevantne za rješavanje određenog odnosa je u domenu suda. Da bi sud na
nekoj činjenici donio svoju odluku o pravnoj posljedici predviđenoj u pravnoj normi, on u
pravilu mora biti siguran u postojanje te činjenice. Pod pojmom sigurnosti u ovom slučaju bi
se trebao smatrati takav stepen uvjerenosti u postojanje neke činjenice a kod kojeg bi bila
isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg drugog.
„Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti neku
činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu
dokazivanja.“70cAko stranka zbog utvrđivanja određene činjenice ne predloži dokaze, a ne
radi se o nekoj priznatoj ili notornoj činjenici, ili zakonskoj presumpciji, sud tu činjenicu neće
smatrati utvrđenom jer ne može sam određivati izvođenje dokaza radi njenog utvrđivanja.
Izbor dokaznih sredstava je dakle ograničen samo na sredstva koja su predložile stranke.
Činjenice se u pravilu utvrđuju dokazivanjem. Svaka je stranka dužna dokazati činjenice na

kojima temelji svoj zahtjev. Pri tome se, kao što je već spomenuto, dokazuju samo pravno
relevantne činjenice jer je samo njih i potrebno utvrđivati. Na tužitelju je teret iznošenja i
dokazivanja onih činjenica na kojima temelji svoj zahtjev, a na tuženiku onih na kojima se
temelje njegovi prigovori (subjektivni teret iznošenja i dokazivanja tvrdnji o činjenicama).
Ako bi neka od stranaka propustila iznijeti neku od činjenica a za koju snosi teret iznošenja,
snosit ce štetne posljedice toga.
U suštini, dokazivanje kao jedna od metoda utvrđivanja činjenica ima za cilj provjeriti
istinitost tvrdnji o postojanju činjenica o kojima ovisi primjena pravila materijalnog ili
procesnog prava. Termin dokaz u ovom slučaju nosi različia značenja. „U jednom značenju
dokaz predstavljaju podaci određene dokazne vrijednosti do kojih se dolazi ispitivanjm
69
70
393.
27
takozvanih dokaznih sredstava na temelju kojih sud zaključuje o činjenicama koje treba
utvrditi, u drugom značenju su to sama dokazna sredstva a u trećem smislu je to uspješan
rezultat dokazivanja.“71
Procesnim materijalom, osim činjenica i dokaza smatraju se i pravila iskustva i pravna

pravila. Njihovo pribavljanje i poznavanje nesporno je dužnost suda. Sud o njima može sticati
saznanja i izvan postupka, privatno i koristiti ih u postupku. Ukoliko sud o tim pravilima
nema potrebnog znanja, angažovat će vještaka radi utvrđivanja njihovog sadržaja.
Ispitivanjem dokaza dolazi se do obavijesti o činjenicama koje treba utvrditi, a ocjenjivanjem
tih obavijesti do stava o njihovoj dokaznoj snazi i sposobnosti da uvjere u postojanje činjenica
na koje se odnose. Provedba samog načela slobodne ocjene dokaza ne podrazumijeva i
potpuno arbitrarno postupanje suda jer je sud dužan zaključivati logički i koristiti rezultate
naučnih dostignuća i iskustva u odgovarajućim područjima. Razlozi za određeno uvjerenje
suda moraju biti objektivno prihvatljivi, te moraju biti izneseni u obrazloženju odluke.
Što se slobodne ocjene dokaza tiče, ona ipak nije neograničena. Utvrđuju se u pravilu samo
one činjenice koje su stranke iznijele tokom postupka, a od njih se utvrđuju samo one koje su
pravno relevantne. Nasuprot tome, činjenice koje nisu pravno relevantne se i ne utvrđuju pa
samim tim ne bi trebale biti predmet dokazivanja. „Ne dokazuju se, međutim, ni sve pravno
relevantne činjenice, već samo one za koje postoji potreba.“72
Tako se neosporne, priznate, presumptivne i općepoznate činjenice ne dokazuju, već imaju

snagu kao da su dokazane. Za primjer možemo uzeti javne isprave koje dokazuju istinitost
onoga što je u njima sadržano pa sud ne cijeni njihovu dokaznu vrijednost, ili ukoliko postoji
pravomoćna presuda krivičnog suda kojom je okrivljeni proglašen krivim, sud je vezan za istu
presudu.
Ograničenja postoje i u vidu redoslijeda izvođenja dokaza jer se odredbom člana 99 ZPP
FBiH određuje tok odvijanja glavne rasprave, uključujući i sam red izvođenja dokaza. Tako
se, ako sud ne odredi drugačije, prvo čitaju isprave, zatim saslušavaju stranke, svjedoci
tužitelja, svjedoci tuženog a nakon toga se provodi vještačenje i drugi dokazi.
„Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje
stranke nisu predložile, ako ustanovi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne
71
2010., str. 84
72
383.
28
mogu raspolagati prema članu 2 stav (2) ovoga zakona.“ 73Ako stranka ne postupi po nalogu
suda, sud je ovlašten po službenoj dužnosti pribaviti i izvesti te dokaze. Iako je teret izvođenja
dokaza prema odredbama ZPP-a na strankama, sud je dužan naložiti strankama da izvedu i
one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, iako ih stranke nisu predložile, ako ustanovi da
stranke idu za im da raspolažu zahtjevima koji su protivni prinudnim propisima. Zakonodavac
je ovakvom odredbom vjerovatno želio na opći način zamijeniti propisivanje pojednačnih
situacija u kojima stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Ova je odredba novina u odnosu na starije Zakone o parničnom postupku prema kojima je sud
bio u svakom slučaju ovlašten da po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza koje stranke
nisu predložile, ukoliko su oni bitni za odlučivanje.
Potrebno je spomenuti i intitute priznanja činjenica, utvrđivanje činjenica primjenom pravila o

zakonskim presumpcijama i opštepoznatih činjenica. Oni u parnicama imaju vrlo važnu
odluku. Naime, ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom
parnice, a ukoliko ona porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice
cijeniti kao priznate ili osporene. „Priznanje činjenica je jednostrana parnična radnja, odnosno
izjava jedne od stranaka tokom parnice pred sudom, o tome da se suglašava sa tvrdnjom
protivne stranke o postojanju ili nepostojanju neke činjenice koja je za stranku koja daje tu
izjavu nepovoljna.“74 Činjenične navode protivnika mogu priznati obje stranke, kako tužitelj,
tako i tuženi. Definicija po kojoj je priznanje izjava o istinitosti činjenične tvrdnje protivne
stranke, reducirala bi priznanje činjenica na izjavu o znanju, zbog čega bi procesni tretman te
izjave morao biti jednak kao i iskaza stranke prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka.
Priznanje bi zapravo značilo slučaj utvrđivanja činjenica dispozicijom stranaka. Zato se

priznate činjenice u pravilu i ne dokazuju.
„Priznati se mogu samo činjenice, a ne i pravna kvalifikacija ili tvrdnje o postojanju pravila
iskustva.“75 Priznanje procesnih pretpostavki koje su urađene prisilnim propisima ne
proizvodi nikakav pravni učinak. Činjenice se mogu priznati od dostave tužbe tuženiku jer se
tim momentom zasniva procesnopravni odnos između stranaka, pa se tek nakon toga stranke
mogu usaglasiti oko činjenica. Priznanje je moguće dati eksplicitno (u podnesku) ili usmeno
na ročištu, ali i konkludentno. Zaključak o konkludentnom priznanju izvodio bi sud uzimajući
u obzir sve izvedene dokaze i druge utvrđenje činjenice, posebno one koje među strankama
73
388.
74
Ibid, 389.
75
Ibid, 390.
29
nisu sporne te navode same stranke kojoj se imputira priznanje. Priznanja koja su data izvan
postupka ne bi imala značenje priznanja u postupku.
Priznanje bi se moglo poreći sve do onog stadija u postupku do kojeg se mogu izvoditi nove
činjenice i novi dokazi. Poričući priznanje, poricatelj bi morao utvrditi da je činjenično stanje
pogrešno utvrđeno zato što je do formiranja volje da se da izjava o priznanju došlo iz razloga
koji opravdavaju poricanje. Priznanje bi se moglo ograničiti iznošenjem drugih činjenica
samo ako bi se iz načina na koji su te druge činjenice iznesene moglo zaključiti da je ono dato
u ispričivoj zabludi glede pravog stanja stvari. Sud po svojoj slobodnoj ocjeni ne bi zauzimao
stav o tome postoji li ili ne postoji određenja činjenica, već treba li je ili ne smatrati priznatom
odnosno osporenom. Stranka može poreći priznanje svoga punomoćnika na ročištu na kojem
je i dato.
Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te
činjenice i ne postoje, ako zakonom nije drugačije uređeno. „Zakonske presumpcije su pravna
pravila koja uz utvrđenje o postojanju jedne činjenice, činjenice koja je posredno relevantna,
nalažu zaključak o postojanju neke druge, pravno relevantne činjenice ili pravnog stanja. Ako
zakonski presumpcija upućuje na zaključak o postojanju pravno relevantne činjenice, govori
se o činjeničnoj presumpciji (presumptio facti), a ako upućuje na zaključak o postojanju
nekog pravnog stanja, onda je riječ o pravnoj presumpciji (presumptio iuris).“ 76 Prigodom
utvrđivanja činjenica na temelju zakonskog pravila kao apstraktne presumpcije formira se
konkretna presumpcija kao logički sud o određenoj pravno relevantnoj činjenici. Zakonske
presumpcije su redovito utemeljene na pravilima iskustva i imaju za cilj olakšati dokazivanje
određenih činjenica, u pravilu radi zaštite određenih kategorija socijalno slabijih (kao
naprimjer djece), oštećenika, ali i radi ostvarivanja procesne ekonomije.
„Postoje i takozvane jednostavne presumpcije. One ne dovode do prebacivanja tereta

dokazivanja.“77 Kod njih se na temelju prima faciae stanja uzima da određena činjenica ili
pravno stanje postoji, ali čim se dovede u pitanje njihovo postojanje, na onome koji se na tu
činjenicu ili pravno stanje poziva je teret dokazivanja da oni postoje ili ne postoje.
„Općepoznate, notorne činjenice su one činjenice koje su poznate širem krugu ljudi u sredini
u kojoj se obavlja suđenje ili koje se bez teškoća mogu u svako doba pouzdano opaziti. Dakle,
76
391.
77
Ibid
30
ne moraju svima biti poznate, dovoljno je samo da su poznate sredini u kojoj se suđenje
obavlja. To bi naprimjer bile neke činjenice koje su poznate iz općeg obrazovanja.“78
Nadalje, da bi sud mogao meritorno odlučiti, on mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje
odlučnih činjenica. Pod sigurnošću podrazumijevamo takav stepen uvjerenosti u postojanje
neke činjenice kod koga je isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg
drugog. Utvrđivanje činjenica primjenom pravila o teretu dokazivanja bilo bi supsidijarna
metoda za utvrđivanje činjenica, odnosno ona metoda koja se primjenjuje ako ostale zakažu.
Na svakoj je stranci teret predlaganja dokaza kojima se potkrepljuju tvrdnje o činjenicama o
postojanju od kojih ovisi njezin uspjeh u parnici, takozvani subjektivni teret dokazivanja.
6.2. Izvođenje dokaza
„Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.“79 Odluka suda ne može biti utemeljena na dokazu koji
nije izveden na ročištu za glavnu raspravu. Na prijedlog stranke, koji je podnesen najkasnije
na pripremnom ročištu, sud može odlučiti da se dokazi izvedu pred drugim, zamoljenim
sudom. U takvim situacijama zapisnici o izvedenim dokazima trebaju se pročitati na glavnoj
raspravi. Pridržavajući se načela dispozicije, odnosno raspravnog načela, novost je da Zakon o
parničnom postupku predviđa da se izvođenje dokaza pred zamoljenim sudom može odrediti
samo na inicijativu stranke.
Ukoliko se zbog nekih iznimnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u rokovima
predviđenim Zakonom o parničnom postupku, sud rješenjem može odrediti rok za izvođenje
dokaza. „Kada određeni rok protekne, rasprava će se provesti bez obzira na to što određeni
dokaz nije bio izveden.“80 „Odredbama ovog člana su utvrđene vremenske granice
mogućnosti izvođenja određenih dokaza, te pravne posljedice koje nastaju kao rezultat
prekoračenja tih granica.“81
One su nadahnute razlozima procesne ekonomije i procesne discipline, odnosno njima se

nastoji reducirati mogućnost zloupotrebe nesavjesnih stranaka, koje zapravo samo prividno
78
392.
79
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 128.
80
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 129.
81
401.
31
predstavljaju odstupanje od načela traženja istine. Ukoliko se, dakle, zbog nepredviđenih
okolnosti neki dokaz ne može izvesti u rokovima koji su predviđeni ZPP-om, sud može
rješenjem odrediti rok za izvođenje dokaza. „Za primjer možemo uzeti izvođenje nekog
dokaza u inozemstvu, gdje bi se radio o dokazima koji bi se izvodili putem takozvane
međunarodne pravne pomoći.“82 Postojanje pretpostavki uz koje je vezana mogućnost
određivanja roka za izvođenje dokaza, sud bi trebao utvrditi po svojoj vjerovatnoći. Kad
protekne rok za izvođenje dokaza koji je sud odredio, rasprava se treba provesti bez obzira na
to što određeni dokaz nije izveden, što znači da bi svoje utvrđenje činjeničnog stanja formirao
neovisno o tom dokazu. Sud, međutim, nije više vezan za svoje prethodno rješenje o
prolongiranju izvođenja dokaza.
6.3. Strano pravo
„Pod izrazom „strano pravo“ podrazumijevaju se materijalna pravila stranog prava. U praksi
se često dešava da se sudije susreću sa predmetima koji u sebi sadrže inostrani element. U
ovakvim situacijama se može desiti da sudije nisu sigurne koje pravo trebaju primijeniti.“ 83
Kako bi im se olakšao rad sa ovakvim predmetima, unesena je nova odredba u Zakonu o
parničnom postupku, koja bi trebala riješiti pitanje načina obavještavanja o stranom pravu u
parničnom postupku. U tom smislu, dodan je novi član 129a koji kaže da ukoliko sudu nije
poznato pravo koje važi u stranoj državi, zatražit će obavještenje od organa uprave nadležnog
za poslove pravosuđa. Sud može i od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu izdatu od
nadležnog inozemnog organa kojom se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi. Sud
primjenjuje strano pravo onakvo kakvo je vrijedilo i bilo na snazi u trenutku primjene.
82
401.
83
Ibid, 402.
32
7. UVIĐAJ
„Uviđaj predstavlja parničnu radnju koja se preduzima u slučaju kada je potrebno neposredno
opažanje suda o svojstvima i stanjima stvari, kao i osoba. To je jedno od dokaznih sredstava
kojim se utvrđuje neka činjenica ili se njom razjašnjava neka okolnost.“ 84 Njim se mogu
dokazivati samo činjenice koje postoje u sadašnjosti i predstavlja pouzdanu metodu za
ocjenjivanje osnovanosti činjeničnih navoda stranaka budući da između suda i predmeta
dokazivanja nema nikakvih posrednika. „Odredbe novih parničnih zakona kojima se uviđaj
regulira se u suštini ne razlikuju od odredbi starog zakona.“85
Zbog toga što uviđaj provodi uređujući sudija, odnosno sud, ovo dokazno sredstvo ne iznose
stranke kao ostala dokazna sredstva. Uviđaj bi po pravilu trebao predstavljati veoma
pouzdano dokazno sredstvo, međutim njegova primjena je ograničena time što se njim
dokazuju samo činjenice koje postoje u sadašnjosti, koje su rijetko sporne među parničnim
strankama.
Uviđaj se provodi da se utvrde važne osobine nekog predmeta ili da se ispitaju tragovi koji
upućuju na postojanje drugih relevantnih činjenca. On se može vršiti i u sudu ali se najčešće
vrši na licu mjesta i to uz učešće vještaka. „U praksi nekada dolazi do zabune da li se radi o
provođenju dokaza uviđajem ili vještačenjem.“86 Ukoliko vještak sam utvrđuje činjenice i daje
nalaz i mišljenje, radi se o provođenju dokaza vještačenjem, a ukoliko vještak sudu samo
pomaže dajući mu objašnjenja u stručnom smislu, radi se o provođenju dokaza uviđajem, što
je u praksi veoma rijedak slučaj. Ako je za izvođenje dokaza potrebno stručno znanje sa kojim
sud ne raspolaže, sud može uviđaj poduzeti uz sudjelovanje vještaka koji mu u tom slučaju
daje obavijesti potrebne da bi bolje uočio i razumio dokazivanu činjenicu. Stranke, odnosno
njihovi punomoćnici i zastupnici moraju uvijek biti obaviješteni o vremenu vršenja uviđaja, a
izostanak uredno obaviještene stranke proizvodi posljedice kao i izostanak sa ročišta za
glavnu raspravu. Od uviđaja treba razlikovati ovlaštenje suda da zakaže ročište van zgrade
suda, koje se u pravilu određuje na nekretnini kad je predmet spora neko od stvarnih prava na
nekretnini ili smetanje posjeda, a činjenice se utvrđuju svjedocima.
84
85
404.
86
33
„Ako u postupku treba razgledati stvar koja se nalazi kod jedne od stranaka, kod treće osobe,
kod tijela vlasti ili kod pravne osobe kojoj je povjereno obavljanje javne ovlasti, na
odgovarajući će se način primjeniti odredbe člana 134 do 136 ovog zakona o pribavljanju
isprava od ovih tijela ili pravnih osoba.“87 Stranka je dužna sama donijeti predmet na koji se
poziva za dokaz svojih navoda.
87
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 131.
34
8. ISPRAVE
„Isprava koju je u propisanom obliku izdalo tijelo vlasti u granicama svoje nadležnosti, te
isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javne ovlasti koja
joj je povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, dokazuje istinitost onog što se
u njoj potvrđuje. Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima glede
dokazne snage izjednačene sa javnim ispravama. Navedeno stoji u članu 132 ZPP FBiH-a u
stavu (1) i (2).“88
Iz ovog možemo zaključiti da je u ovom članu definisan pojam tzv. javne isprave, utvrđena je
njezina dokazna snaga, naznačene su isprave koje su glede dokazne snage izjednačene sa
javnom ispravom te uređeno pitanje mogućnosti dovođenja u pitanje dokazne snage nekih
javnih isprava, odnosno mogućnost provjere njhove autentičnosti. „Prema odredbama Zakona
o parničnom postupku, iza riječi „pravna“ dodaju se riječi „ili fizička“.“89
Isprave predstavljaju predmete sastavljene u pismenom obliku, a koji predmeti sadrže

obavijesti o činjenicama koje mogu biti relevantne u parničnom postupku. „U odredbama
članova 132-136 ZPP FBiH koje uređuju upotrebu isprava kao dokaznog sredstva, nema
značajnih izmjena u odnosu na odredbe ranije važećeg parničnog procesnog zakonodvstva.
Pod ispravom se podrazumijeva svaki predmet na kom je pismeno zabilježena neka misao.“90
Što se parničnog postupka tiče, veliki značaj ima razlika između javne i privatne isprave, kao i
domaće i inostrane isprave. Kriterij za podjelu domaćih i inostranih isprava je mjesto
izdavanja odnosno izdavača. Ova razlika veoma je bitna jer zakon inostranim raspravama daje
istu dokaznu snagu kao i domaćim, ali pod uslovom reciprociteta/uzajamnosti, i to ako
zakonom nije drugačije regulisano. Postoji zakonska presumpcija autentičnosti i istinitosti
javne isprave. Uvijek se pretpostavlja da je izdavač isprave, čiji je potpis na ispravi ovjeren,
dao izjavu sadržanu u ispravi. Teret dokazivanja u slučaju da se osporava istinitost javne
isprave je na stranci koja je osporava. Ukoliko stranka nije u mogućnosti sama pribaviti
ispravu od državnog organa ili pravne osobe koja vrši javna ovlaštenja, može zatražiti od suda
da tom organu, odnosno pravnoj osobi naloži da ispravu dostavi ili pokaže sudu. Da bi sud
88
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 132.
89
407.
90
35
ovo poduzeo, stranka bi u principu trebala dokazati da je navedenu ispravu bezuspješno
pokušala sama pribaviti. U praksi je ovo teže dokazivo, jer kada malo bolje razmislimo, kako
će stranka dokazati da joj pokušaj pribavljanja isprave nije bio uspješan. Prema stajalištu
sudske prakse, i zapisnik kojeg je sastavio javni bilježnik ima svojstvo javne isprave, pa
slijedom toga dokazuje istinitost onoga što se u njemu određuje. U zakonu je također
regulisana situacija u kojoj se isprave nalaze kod suprotne stranke. Kada se jedna stranka
poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da
podnese ispravu, ostavljajući joj pri tome određeni rok. Tu je ispravu propisna stranka dužna
podnijeti u izvorniku ili prijepisu, i treba uzeti u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu
stranku. Ukoliko treća osoba poriče da se isprava nalazi kod nje, o toj se okolnosti mogu
izvoditi dokazi, ali samo na prijedlog parničnih stranaka. „Isprava se od treće osobe može
pribaviti i prinudnim putem, za razliku od situacije kada se isprava nalazi kod parnične
stranke. O tome se donosi posebno rješenje, na koje treća osoba ima pravo žalbe.“91
91
36
9. SVJEDOCI
„Svjedok je svaka fizička osoba koja je pozvana pred sud da bi dala iskaz o svom opažanju
činjenica iz prošlosti, a koje bi činjenice mogle biti od značaja u parničnom postupku.“ 92
„Iskazi svjedoka se ne mogu ocijeniti paušalnim samo zbog toga što svjedoče o događaju koji
se desio prije „tri godine“.“93 Svjedok prenosi samo svoje opažanje i nije potrebno da daje
svoje mišljenje i zaključak o nekim činjenicama. Zakon određuje dužnost svjedočenja kao
opštu dužnost svakog građanina. Ova dužnost se odnosi i na strane državljane, sa izuzetkom
osoba sa diplomatskim imunitetom, međutim i one se mogu saslušati ako daju svoj pristanak.
Osoba koja je pozvana kao svjedok dužna je: pristupiti sudu, dati iskaz, u iskazu govoriti
istinu (u nekim procesnim zakonodavstima postoji dužnost polaganja zakletve/prisege ukoliko
sud zatraži). Dužnost svjedoka da se odazove na poziv suda sastoji se u tome da se svjedok u
određeno vrijeme, na određenom mjestu pojavi i zadrži sve dok sud ne izjavi da je svjedok
slobodan. Druga temeljna dužnost suda je da da svoj iskaz. Ova zakonska odredba odnosi se
na svaku osobu koja je kao svjedok pozvana da pred sudom da iskaz o predmetu svjedočenja,
osim ako se ne radi o ex lege oslobađanju od svjedočenja ili uskraćivanju svjedočenja.
Kao svjedok može se saslušati samo osoba koja je sposobna dati obavijesti o činjenicama koje
se dokazuju, koja je bila u stanju svojim čulima zapaziti i zapamtiti neku činjenicu, te o tom
zapažanju dati iskaz pred sudom. Kao svjedok može se pojaviti svaka osoba, pa čak i sa
fizičkim i psihičkim nedostacima, kao i maloljetna osoba. Svjedok ne može biti parnična
stranka i njihovi zakonski zastupnici. Također, ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi
svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok je nadležno tijelo ne
oslobodi te dužnosti. Osim povrede dužnosti i čuvanja profesionalne tajne, svjedočenje o tim
činjenicama može predstavljati i ktivično djelo. Srodstvo svjedoka sa strankama nije samo po
sebi razlog za uskraćivanje svjedočenja. Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, u odsustvu
drugih svjedoka, kako svojim iskazom ne bi uticali jedni na druge.
„Uloga suda prilikom saslušanja svjedoka se sastoji u tome da sud vodi računa da ispitivanje
svjedoka bude korektno, da mu se ne postavljaju sugestivna i kapciozna pitanja, te pitanja
koja bi povrijedila dužnost čuvanja službene, vojne tajne i slično.“94
92
418.
93
94
37
Svjedok ima pravo na naknadu troškovakoje je pretrpio uslijed obaveze da svjedoči. „Sud
može naložiti stranci da položi predujam za podmirenje troškova svjedoka, međutim u praksi
sudovi ovo rijetko čine, budući da svjedoci u najvećem broju slučajeva ne potražuju nikakve
troškove pristupa.“95
95
436.
38
10. VJEŠTAČENJE
Vještačenje je parnična radnja i dokazno sredstvokoje određuje kada sud ne posjeduje stručno
znanje iz određene oblasti života, a to znanje je neophodno radi utvrđenja ili razjašnjenja
pravno relevantnih činjenica. „Uloga vještaka je pomaganje sudu, tako što na osnovu svog
stručnog znanja, vještima i metoda zapaža činjenice koje postoje u času suđenja, a koje bi i
sam sud mogao opažati onda kada bi raspolagao potrebnim znanjem. On svoja zapažanja
iznosi sudu u vidu svog nalaza, te daje zaključak o njima.“ 96 Donošenjem novih zakona,
odredbe o vještačenju su u velikoj mjeri izmjenjene. Vještačenje u jednoj oblasti ograničeno
je samo na jednog vještaka, te zbog toga više ne postoje odredbe koje propisuju kako će sud
postupiti ako se nalazi dva ili više vještaka ne slažu međusobno. Ukoliko se radi o vještačenju
iz različitih oblasti, može se odrediti više vještaka. „Važna odredba je što vještak uvijek
dostavlja svoj pismeni nalaz i mišljenje sudu prije rasprave, a određen je i rok od najmanje
osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu u kojem sud dostavlja strankama taj
nalaz i mišljenje.“97 „Sud nalaz i mišljenje vještaka cijeni kao i sve druge dokaze, prema
načelu slobodne ocjene dokaza, te ako nađe da su nalaz i mišljenje vještaka protivni pravilima
logičkog zaključivanja nije obavezan da ih prihvati.“98 Vještak treba pomagati sudu isključivo
u utvrđivanju činjenica, a nikada prilikom odlučivanja o primjeni pravne norme. Tako sudac
ne može prihvatiti prijedlog stranke za vještaka za pravna pitanja, niti od vještaka tražiti
odgovor na pravna pitanja. Vještak se ne može upuštati u pravna pitanja ni na osobnu
inicijativu, niti svoje mišljenje može utemeljiti na tumačenju pravnih propisa. Vještak se ne
može izjašnjavati ni o stepenu i postotku krivice, već samo o propustima sudionika u prometu
koji su u uzročnoj vezi sa nastankom štete, a zaključak o doprinosu u nastanku štetnih
posljedica donosi sud prema slobodnoj ocjeni. U praksi se često potpuno nepotrebno provodi
vještačenje, u slučajevima kada sud može samostalno utvrditi postojanje relevantnih činjenica
( za primjer možemo uzeti procjenu vrijednosti neke stvari, a čija vrijednost se može lako
utvrditi upotrebom drugih dokaznih sredstava kao što je račun o kupovini stvari i slično.
Prema novim odredbama stranke same predlažu i ime vještaka, što je u skladu sa načelom
stranačke inicijative u predlaganju dokaza. Nakon što se protivna stranka izjasni o
96
97
2010., str. 98
98
Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 62.
39
predloženom vještačenju i imenu vještaka sud donosi odluku o tome. Ukoliko su obje stranke
saglasne u pogledu osobe koja će vršiti vještačenje, sud je vezan za tu saglasnost. Iznimno je
važno u rješenju o određivanju vještačenja precizno odrediti predmet i obim vještačenja, te
pojedina pitanja koja vještak treba razjasniti, jer će od toga uveliko zavisiti dokazna vrijednost
nalaza i mišljenja vještaka.
„Vještak ima pravo, pored nagrade za obavljeno vještačenje, i na naknadu putnih troškova,
troškova za prehranu i drugi troškovi koji proizilaze iz vještačenja.“ 99 „Kako smo gore mogli
vidjeti, zakoni predviđaju da se na izvođenje dokaza vještačenjem primjenjuju odredbe o
saslušanju svjedoka, ako zakonom nije drugačije predviđeno, vještak može biti novčano
kažnjen zbog neopravdanog izostanka sa ročišta na koje je pozvan.“100
„Imajući u vidu sve navedeno, može se preporučiti sudijama, da koliko god je to moguće,
budu spremni da se koriste materijalnim dokazima, ukoliko su isti predočeni, da koriste svoje
znanje, vještine, slobodu odluke, a ne nalaze i mišljenje vještaka koji utvrđuju očigledno.“101
99
459.
100
Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 12 i 13, str. 62
101
2010., str. 99
40
11. SASLUŠANJE PARNIČNIH STRANAKA
"Saslušanje parničnih stranaka predstavlja posebno dokazno sredstvo kojim se mogu

utvrđivati činjenice koje su važne za donošenje odluke o meritumu spora. Ovaj dokaz je
uvijek izazivao dileme u pogledu njegove dokazne snage, o čemu su postojala različita
mišljenja.“102 Saslušanje parničnih stranaka je odredbama novih zakona izjednačeno sa
drugim dokaznim sredstvima, odnosno nema više supsidijarni karakter, te se kao dokaz može
izvoditi radi dokazivanja bilo kojih činjenica, a ne više samo u slučaju nedostatka drugih
dokaza. „Stranke su u pravilu najbolje upoznate sa situacijom i okolnostima koje su bitne da
bi se utvrdilo činjenično stanje.“103 Parnične stranke su gotovo u svim sporovima glavne uloge
spornog odnosa, pa su njima poznate sve činjenice koje sudu mogu prikazati cjelokupan
događaj, za razliku od naprimjer svjedoka kojima su najčešće poznate samo neke od tih
činjenica. Izvođenje ovog dokaza sastoji se uvijek od saslušanja obje stranke. Jedna stranka će
se saslušati u slučaju kada druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.
Poziv za ročište na kome će se provesti saslušanje stranaka se dostavlja punomoćniku stranke,
a u pravilu mu se saopštava na pripremnom ročištu. „Za stranku koja nema parničnu
sposobnost, saslušat će se njen zakonski zastupnik, a sud može odrediti da se sasluša sama
stranka, ukoliko je njeno saslušanje ikako moguće.“104
„Ako stranka ne želi pristupiti po pozivu suda radi saslušanja, ili dati iskaz, ne može na to biti
prisiljena.“105 Ova odredba je u skladu sa općim načelom da niko nije dužan protiv sebe
iznositi okolnosti koje bi mu mogle škoditi, pa ako stranka ne želi iskazivati, protiv nje se ne
mogu poduzimati nikakve prisilne mjere.
102
103
462.
104
2010., str. 100
105
41
12. OSIGURANJE DOKAZA
„Osiguranje dokaza je procesni institut pomoću kojeg se određeni dokazi izvode u kratkom
vremenskom roku, prije početka parničnog postupka ili u toku postupka, ali prije nego što se
dokaz može provesti na glavnoj raspravi, a iz razloga što bi kasnije izvođenje ovog dokaza
moglo biti nemoguće ili otežano.“106 „Osiguranje dokaza može se tražiti i tokom postupka po
prijedlogu za ponavljanje postupka.“107 Odredbama ovog člana ZPP-a utvrđene su
pretpostavke za osiguranje dokaza, te vrijeme kada se ono može tražiti.
Rješenje o usvajanju prijedloga za osiguranje dokaza dostavlja se protivniku. Ako je on

nepoznat ili je nepoznato njegovo prebivalište, sud može postaviti privremenog zastupnika
radi sudjelovanja na ročištu za izvođenje dokaza. „U pravilu, sud ne može početi sa
izvođenjem dokaza prije dostave rješenja o usvajanju prijedloga za osiguranje dokaza
protivniku, ali u izuzetnim slučajevima sud može odrediti da izvođenje dokaza započne i prije
nego što rješenje kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza bude dostavljeno
protivniku.“108
„O izvedenom osiguranju sud sastavlja zapisnik. Ako su dokazi izvedeni prije nego što je
postupak pokrenut, zapisnik o izvođenju dokaza mora se čuvati kod suda pred kojim su
dokazi izvedeni, sve dok ga ne zatraži sud pred kojim će biti pokrenut glavni postupak.“109
106
107
36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 169.
108
Čalija Branko, Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str.496.
109
475.
42
13. ZAKLJUČAK
Glavna rasprava je ključni stadij prvostepenog parničnog postupka, u kome se na jednom ili
više ročišta, koji se provode po načelima usmenosti, javnosti, neposrednosti i
kontradiktornosti prikuplja i ispituje procesna građa i raspravlja o osnovanosti zahtjeva
stranaka.Glavnu raspravu čine radnje suda i stranaka, preduzete na jednom ili više ročišta u
svrhu obrazovanja procesnog gradiva za odluku o tužbenom zahjevu. Na ročištu za glavnu
raspravu se izvode dokazi i raspravlja se o svim pitanjima koja su od značaja za rješenje
spora.Glavna rasprava je javna. Javnost glavne rasprave definisana je u članu 118 ZPP FBiH.
Glavna rasprava je težište postupka. Njen značaj leži i u tome što radnje koje stranke
preduzimaju, kao i rezultat izvedenih dokaza, služe sudu da utvrdi činjeničnu podlogu za
primjenu materijalnopravne norme. Pravilnost i zakonitost presude zavisi na prvom mjestu od
toga da li su na glavnoj raspravi iznesene sve činjenice i dokazna sredstva, da li su sva
činjenična pitanja temeljno pretresena i da li su svi dokazi savjesno ispitani.U ovom radu sam
pisala o javnosti raspravljanja, o koncentraciji procesnog gradiva, kao i o principima traženja
istine i ocjene dokaza, budući da su ova načela usko vezana za glavnu raspravu. Također, bilo
je riječi o institutima koji su od značaja za ročište za glavnu raspravu. Vidjeli smo do kakvih
situacija može doći, te kako ih sud u praksi rješava. Osim toga, govorila sam i o ispravama,
svjedocima i vještacima, što smatram zanimljivijim dijelom svog rada, jer se navođenjem
nekih primjera razbija monotonija i „čista“ teorija, te lakše shvatamo rješavanje parničnih
postupaka. Ono što smo mogli vidjeti jeste da je u Bosni i Hercegovini parnični postupak
regulisan sa četiri zakona u koja su unesene mnoge izmjene, neke novine i detaljnija obrada i
regulisanje nekih bitnih instituta. U suštini, svaki postupak je različit od drugog, te naši sudovi
nastoje, naravno uz primjenu Zakona, što efikasnije riješiti postupak, ali osim teorije i slova
na papiru uveliko im pomaže i praksa i iskustvo.
43
14. LITERATURA
Knjige:
o Čalija Branko, Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,

1986.
o Čizmić Jozo, Komentar zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 2009.
o Čizmić Jozo, Javnost glavne rasprave, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci,
2021.
o Mrčela Marin; Kazneni postupak-upravljanje glavnom raspravom; Zagreb:
Informator, 2000.
o Omanović Sanjin, Puriević Fuad,Common law parnica, Sarajevo: Federalno
ministarstvo pravde, Zavod za javnu upravu, 2009.
o Omanović Sanjin, Branko Čalija, Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu,
2000.
o Poznić Borivoje, Rakić-Vodinelić Vesna,Građansko procesno pravo, Beograd:
Savremena administracija, 2010.
o Rajović Veroljub, Živanović Milodrag, Momčilović Radosav,Građansko procesno
pravo, Univerzitet u Banjoj Luci, Pravni fakultet, 2001.
o Srdić Mladen; Modul 2 Građanska oblast, Glavna rasprava i sudske odluke; Visoko
sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo
o Todorović Ljubo, Hadžimusić Mensur, Parnični postupak, Sarajevo, 2003
Članci:
o Blagojević Milan, Tajić Haso; Parnica u praksi; Sarajevo: Privredna štampa, 2011
o Bodiroga Nikola; Parnični postupak; Beograd: Pravni fakultet, Centar za izdavalaštvo:
Centar za javnu upravu i javne nabavke, 2022
o Jakić Aleksandar; Građansko procesno pravo; Beograd: Pravni fakultet Univerziteta:
Službeni glasnik, 2010
o Jakšić Aleksandar; Građansko procesno pravo: uvodne teme, parnični, vanparnični i
izvršni postupak; Beograd: Pravni fakultet: Službeni glasnik, 2008
44
o Kos Damir, Mrčela Marin, Tripalo Dražen; Raspravni priručnik u kaznenom
postupku; Zagreb: Narodne novine, 2003
o Mulabdić, Senad., Ročište za glavnu raspravu, „Pravni savjetnik“, broj 9/04, Tuzla
o Šoljić Andrea; Ocjena dokaza u parničnom postupku; Mostar, 2021
45

Diplomski Rad - Konacna Verzija

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Diplomski Rad - Konacna Verzija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU

ROČIŠTE ZA GLAVNU RASPRAVU

Sarajevo, juli 2022. godine

2. PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE...........................................................................6

2.1. Pripremno ročište.........................................................................................................6

3.1. Ročište za glavnu raspravu.........................................................................................11

4.1. Pojam i značaj............................................................................................................13

5.1. Otvaranje glavne rasprave..........................................................................................18

6.1. Opće odredbe..............................................................................................................26

11. SASLUŠANJE PARNIČNIH STRANAKA.....................................................................41

2.1. Pripremno ročište

U određenim situacijama, predsjednik vijeća, uz prethodnu saglasnost stranaka može

Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu regulisano je odredbama članova 94-96 Zakona o

Ukoliko na pripremnom ročištu nije odlučeno o određenim procesnim smetnjama, potrebno je

Odredbama parničnih zakona kojima se reguliše glavna rasprava u velikoj mjeri su

Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 12. i 13.

3.1. Ročište za glavnu raspravu

3.2. Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu

3.3. Spajanje parnica i odvojeno raspravljanje o pojedinim zahtjevima

4.1. Pojam i značaj

„Pravilnost i zakonitost presude zavisi na prvom mjestu od toga da li su na glavnoj raspravi

4.2. Javnost raspravljanja

4.3. Zakazivanje glavne rasprave

Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu regulisano je odredbama članova 94 do 96 ZPP RS i

Ukoliko na pripremnom ročištu nije odlučeno o određenim procesnim smetnjama, potrebno je

Rješenje kojim se određuje provođenje glavne rasprave se ne dostavlja strankama, obzirom da

5.1. Otvaranje glavne rasprave

5.2. Odvijanje glavne rasprave

5.3. Rukvođenje glavnom raspravom

Upravljanje postupkom u stadijumu glavne rasprave Zakon naziva rukovođenjem raspravom i

Predsjedniku vijeća pripada formalno rukovođenje glavnom raspravom na ročištu. Njegov

Udaljenje jedne stranke iz sudnice ne sprječava da se ročište neometano nastavi sa drugom

5.5. Odgoda, odlaganje i nastavak glavne rasprave

„U odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH-a o odgodi, odlaganju i nastavku ročišta

Mogućnost odgode, odnosno odlaganja ročišta je u pravilu ograničena, kako u pogledu

5.5.1. Odgoda ročišta

5.5.2. Odlaganje ročišta

5.5.3. Nastavak ročišta

6.1. Opće odredbe

Dokazivanje predstavlja radnje suda i stranaka, koje obuhvataju prijedloge stranaka za

Pravna norma redovito nastupanje stanovitih pravnih posljedica uvjetuje postojanjem

Činjenice se u pravilu utvrđuju dokazivanjem. Svaka je stranka dužna dokazati činjenice na

Procesnim materijalom, osim činjenica i dokaza smatraju se i pravila iskustva i pravna

Tako se neosporne, priznate, presumptivne i općepoznate činjenice ne dokazuju, već imaju

Potrebno je spomenuti i intitute priznanja činjenica, utvrđivanje činjenica primjenom pravila o

Priznanje bi zapravo značilo slučaj utvrđivanja činjenica dispozicijom stranaka. Zato se

„Postoje i takozvane jednostavne presumpcije. One ne dovode do prebacivanja tereta

6.2. Izvođenje dokaza

One su nadahnute razlozima procesne ekonomije i procesne discipline, odnosno njima se

6.3. Strano pravo

36/2004, 84/2007, 58/2013, 94/2016 i 34/2021), član 131.

Isprave predstavljaju predmete sastavljene u pismenom obliku, a koji predmeti sadrže

Bosne i Hercegovine; januar 2006. godine, Sarajevo, str. 51

"Saslušanje parničnih stranaka predstavlja posebno dokazno sredstvo kojim se mogu

Rješenje o usvajanju prijedloga za osiguranje dokaza dostavlja se protivniku. Ako je on

o Čalija Branko, Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,

You might also like