Vuk Drašković

SUDIJA
Roman

Šesto izdanje

Beograd, 1984.
Dajte mi tačku oslonca - ja ću polugom podići zemlju.

(Arhimed)
PRVI DIO
Svaka, eventualna, podudarnost sa zbiljom slučajno je -
namjerna.
 1.
Zašto su Justiciji, Boginji pravde, zavezane oči? Otkuda joj i
čemu služi ona neprozirna krpa koja je lišava vida?
Neispavan i sam, u treći poj pijetlova zatečen nad papirima i
među knjigama, Ratko Vidović je, gotovo, naglas postavio ovo
pitanje i sada je pokušavao da nađe odgovor.
Justiciju je, za posljednjih desetak godina, viđao u mnogim
prilikama i na raznim mjestima: susretao ju je po
univerzitetskim udžbenicima i pravnim časopisima, po
sudnicama i neurednim advokatskim kancelarijama, ali je tek
odnedavno, otkako je u svoj stan uselio jednu njenu malu statuu,
počela da ga progoni i muči simbolika svakog detalja
Boginjinog lika i odežde.
Da li mač Justicijin, koji drži u jednoj, a vagu u drugoj ruci,
valja shvatiti kao drevnu i vrhovnu zapovijest prava da je istina
uvijek na strani jačega i da je dužnost sudija jedino u tome da
tumače volju gospodara koji im, iznad glava i iznad presuda,
kovitlaju isukanim noževima? Ili je pameti mnogo bliža logika
da i zakoni i presude izviru, jedino, iz duha istine i samo time
ograničene slobode sudija? Da li bi, u tom slučaju, makar samo
u sudnici i makar samo pred sudijama, bila mogućna i
ostvarljiva jednakost glava nejednakih: onih koji vladaju i onih
kojima vladaju, bogatih i siromašnih, oholih i uniženih, žrtava i
njihovih dželata?
Da li bi, konačno, tada bila skinuta i ova neprovidna koprena
sa Justicijinog očinjeg viđa? Da li bi ona i dalje sudila
oslijepljena, tako da ne vidi ni optuženog, ni onog ko optužuje?
Ni svjedoke, ni sudije. Ni publiku, koja je, obično, sve od
vremena Sokratovog i Gajevog, sudnicu doživljavala, kao neku
vrstu pozorišta i besplatnog, javnog, seirenja.
Ali, zašto su Justiciji zavezane oči?
Učinili su to, vjerovatno, moćnici, bogovi ili tirani, a ni
jednima, ni drugima nije oskudijevala istorija. Lišili su je očiju
da bi im, tako oslijepljena, što odanije i što pokomije ugađala i
da bi njihova viđenja ljudi i svijeta prihvatila kao istinu. Da ne
bi mogla da spoznaje istinu, već da bi, kao istinu, ponizno i
poslušnički, prihvatala samo ono što joj, posredstvom sudija,
šapću i naređuju bogovi. Oslijepljena je, znači, da bi zločin
proglašavala - vrlinom, lance - slobodom, a muku i patnju -
srećom čovječijom.
U svijetu nejednakih, opet, jednako vide samo oni koji ništa i
ne vide. Možda je, baš zbog toga, Boginja pravde namakla
zastor preko očiju. Da, ne videći ništa, u stvari, jednako vidi i
krunisane glave i gubave, i bijele i cme ljude, i vlastelu, i sluge, i
tragače za slobodom, i njihove neizbježne tamničare. Sjeti se,
odnekud, da su u svim starim pričama, kojih se kao dijete
naslušao, mudraci predstavljeni kao - slijepi ljudi. Očinji vid kao
da je, odvajkada, smetao pravičnosti, a i dubini ljudske pameti.
Ili neće, ne želi, ili ne smije da progleda Justicija?
Ovoga jutra on ne može, čak ni maglovito, da dokuči
odgovor. A htio bi, iznenada, da ga zna prije nego što se sasvim
razdani i nego što počne suđenje.
Zamišljen i umoran, pruža ruku prema polici sa knjigama i
uključuje magnetofon. Opet, jer je to i sinoć slušao.

Dugo se čulo nekakvo krkljanje, kao da neko puni flašu iz

plitkog izvora ili kao da, taj neko, uz prigušeno i nerazgovijetno
stenjanje - umire. Onda se, razgovijetno sasvim, začu prozukli
glas žene:
 - Prije Libije, dok si me jebavao, drukčije si govorio,
Ozrene.
S naporom sastavljajući riječi, kao da mu je jezik natekao,
muškarac je odgovorio:
- Ja bih tebe, dušo, tucnuo i sada, ali pod tebe, kao Ijekarku,
ne bih legao. Uvijek sam imao skromno mišljenje o tvom
poznavanju medicine.
- Tužiću te, koliko ujutru, Ozrene. Sud će te natjerati da mi
se izvineš.
- Nema tog suda i jebem ja taj sud, Tamara.
- Nećeš doktorku sa dvadeset godina iskustva, a uzimaš tamo
nekog šiljokurana i balavca koji je juče završio. Mene, u ovoj
bolnici, svi poznaju, Ozrene. Radila sam, čovječe, ovdje gotovo
petnaest godina. Moraš me primiti, zakoni i sve ostalo na mojoj
su strani.
- Ja te nijesam tjerao da ideš u Afriku, Tamara. Sama si dala
otkaz i otišla. Mene se ne tiče jesi li i koliko zaradila u Libiji, ja
te ne ogovaram. I ne zavidim ti, Tamara. Ali, pobogu sestro, zar
ti, zaista, misliš ozbiljno da je bolnica bila dužna da čuva mjesto
sa kojeg si otišla posve samovoljno?
- Tako kažu svi kojima sam se žalila.
- Misliš na onoga tvoga pisara iz Gradskog sindikata?
- Kojeg pisara, Ozrene?
- Kojeg, kurčevog, onog Milovana Erića.
- Ali, on nije pisar, on je predsjednik Sindikata.
- Pisar, pisar, niko i ništa, eto šta je on za mene. Otkuda mu
pravo da se miješa u naš posao, ko ga je ovlastio i u čije to ime
on govori?
- Sindikat je dužan da štiti prava radnika i samoupravljanje.
Pogotovu kad neki kabadahija, kao što si ti, prisvoji
samoupravljanje. Znaš li ti, crni čovječe, da ćeš iz svog džepa da
mi nadoknadiš sve što sam izgubila. Svaki dinar ćeš mi platiti,
samo ako podnesem tužbu, Ozrene.
- Jebem ja advokata koji ti je to rekao.
- Nije advokat već drug Milovan, on mi je to rekao. Kazao
mi je, doslovce, ovako: »Založiću se za to da vam on, gospođo
Tamara, odnosno drugarice, kako vam se više sviđa, nadoknadi
svaki dinar«
- Jebem ja, onda, druga Milovana!
- Šta reče, šta reče, hoćeš li to ponoviti, doktore?
- Rekoh da jebem druga Milovana!
- Predsjednika Gradskog sindikata?
- Njega, a i Sindikat, ako je potrebno.
- Nabijem ja na neku stvar i tebe, i Partiju!
- Ne zaboravi, Ozrene, da si ti član Partije. Zar te kočijaške
psovke priliče jednom komunisti?
- Nabijem ja na neku stvar i tebe, i Partiju.
- Moli samo boga, što laješ preda mnom i da ti za ovo ne
sazna drug komandir ili drug Vehbija.
- Koji komandir, jebo te on?
- Luka, komandir milicije.
- A ko ti je onaj drugi što ga spomenu?
- Vehbija Vezirović, sekretar Gradskog komiteta Partije, eto
ko, Ozrene.
- E pa, ovako: komandira jebem dva puta, a druga sekretara
vazda jedan put više!
- Šta je to s tobom, kao da si poludio. Prije mog odlaska u
Afriku, nijesi psovao.
- Zajebi Afriku i psovke, Tamara. Dođi, primakni se da te
poljubim. Ili zakopčaj dugmad na košulji, samo što ti nijesu
ispale, ne izazivaj me i ne draži ovako pijanog i pomanitalog.
- Poslije, poslije ćemo pričati o ljubavi, Ozrene. Sada
moramo o onome šta je važnije: hoćeš li me ili nećeš, pitam te
zadnji put, primiti na posao?
- Ne odlučujem ja, to zavisi od kolektiva, stotinu puta sam ti
rekao.
- Nijesam znala da baš toliko cijeniš samoupravljanje?
- Jeste, dušo, ja sam za samoupravljanje.
- Ti si za samoupravljanje?
- Ja, niko drugi nego ja, Tamara.
- Kako to da psuješ Partiju i rukovodioce i da, istovremeno,
podržavaš socijalističko samoupravljanje?
- Tako, lijepo. Jebem ja, ako ti je već do toga stalo, i
socijalizam i samoupravljanje. I rukovodioce, ne samo onog
tvog Milovana i Vehbiju., već i one gore, sve ih ja, od reda.
- Dobro, zašto ih psuješ, crni Ozrene?
- Iz čista mira, hoće mi se i može mi biti da zajebavam.,
- Znaš li ti da se zbog toga može otići i u zatvor?
- Hodi ovamo, da te poljubim. Jebeš zatvor i
samoupravljanje.
- Čekaj, pričekni malko, doktore. Znaš li ti da te, zbog ovih
psovki, mogu isključiti iz Partije?
- Mogu, pa šta?
- Kako - pa šta?
- Tako, mogu, ali neće, neće to učiniti.
- Jesi li siguran?
- Kako da me isključe kad nijesu ni vidjeli ni čuli ovo moje
blebetanje?
- Dobro, recimo, da ja posvjedočim, da te prijavim.
- Ti?
 - Lično ja, doktore?
- Neće ti vjerovati, Tamara. Ja sam član Partije već više od
dvadeset i pet godina. Ko si, bre, ti da me optužuješ?
- A šta ako sam sve ove psovke, čitav razgovor, snimila na
magnetofonu? Šta tada, doktore?
- Kome ćeš predati taj magnetofon?
- Kome mi je volja, samo ako mi se ćefne, Ozrene. Odnijeću
ga u Komitet, u Sud, u Bolnicu.
- Popišam se ja i na tebe i na sve te što si ih pobrojila...

Ratko Vidović isključi magnetofon. Laganim koracima priđe

prozoru: sa te udaljenosti, ponovo se zagleda u oslijepljenu
Justiciju. Kao da mu ona, skamenjena i bez očiju, može da
pomogne. Da odvoji krivdu od pravde i izmjeri težinu zločina
doktora Ozrena Stanivuka.
Stanivuk je bio direktor jedne bolnice u Gradu. Blizu
petnaest godina u Bolnici je radila i Tamara Mihić, naočita
gospođa i, kako se za nju u Gradu govorilo, nikada udavana
raspuštenica. U čaršiji se, javno, prepričavalo da je Stanivuk,
inače okorjeli neženja, sa njom živio gotovo kao i da su
vjenčani. Živjeli su, zapravo, tako sve do jeseni 1966. kada je
doktorka Mihić zbog jedne primamljive ponude napustila
Bolnicu i otputovala u Libiju. Ostaće tamo, bezmalo, pune četiri
godine: to se, uostalom, vidi i po datumima sa dvije razglednice
koje je, jednu po odlasku a drugu uoči povratka, poslala doktoru
Ozrenu Stanivuku. U prvoj mu je pisala da joj mnogo nedostaje,
a u drugoj mu javljala da gori od želje i strasti da ga zagrli i
poljubi. Uzgred, u postskriptumu, doktorka je dopisala: »Nemoj,
slučajno, da ono moje mjesto nađem popunjeno!«
Desilo se, međutim, upravo to čega se i pribojavala. Odmah
po njenom odlasku, u Bolnicu je primljen jedan mladi ljekar,
tako da joj, uprkos nadanjima, intimne veze sa direktorom ništa
nijesu mogle pomoći.
Doktorka Mihić je začuđena i ogorčena. Kivna je na mnoge
svoje kolege, a na Stanivuka više i prije od svih ostalih. Niko u
Bolnici, naime, neće da joj se zamjeri i da joj kaže pravu istinu.
Svi joj govore kako su oni na njenoj strani, ali da sve zavisiod
direktora. Nagovaraju je i savjetuju da priča sa direktorom, da
moli direktora. Jedini on, samo ako hoće, može da pomogne. A
on neće, uporno je i sistematski odbija.Objašnjava joj da on, sve
i da hoće, ne smije mimo i protiv - samoupravljanja. »Niti
otpuštam, niti zapošljavam«, govori joj.
Ona mu ne vjeruje.
Jedne večeri, zapravo 24. septembra uveče, ona ga zove da u
nekom motelu izvan Grada proslave njen »povratak u
domovinu«. Jedu i piju, plešu i pjevaju ranije prepirke oko
zaposlenja niko i ne pominje. Ona mu na uvo pjevuši neku
njemačku melodiju. Stalno mu govori: »Uz švapsku pjesmu,
najbolje pristaje ruska votka i srpska šljivovica.« On pije dvije
votke, pa jednu šljivovicu, dvije votke, pa jednu šljivovicu.
Zapliće jezikom kad pokušava da počne nekakvu pjesmu, staru i
već izanđalu.
»Hajdemo kod mene, da ti skuvam jednu jaku kafu i da te
otrijeznim« kaže mu ona poslije večere. U stanu, nasamo, u
četiri oka, doktorka Mihić poteže priču o svom zaposlenju,
provocira pijanog Stanivuka da psuje, nečujno zavlači ruku u
tašnu i - uključuje magnetofon. Zadržava ga na konaku, pere mu
čarape i pegla pantalone. Tek kad se otrijeznio i rasanio, kaže
mu šta je učinila i šta je i koga on sve psovao. Pokazuje mu
magnetofonsku traku i traži otvoreno: »Posao ili ove tvoje blju-
votine nosim drugu Vehbiji!«
 »Jebo te drug Vehbija!« odgovara zgranuti Stanivuk i,
bijesan, lomi kafenu šoljicu koju mu je prinijela.
Doktorka Tamara Mihić, odista, predaje vrpcu Vehbiji
Veziroviću. Neće proći ni nedjelja dana i Stanivuk će biti
izbačen iz Partije. Kopija trake je predata i gradskom tužiocu:
optužnica koja je podignuta protiv Ozrena Stanivuka sada je,
evo, na stolu sudije Ratka Vidovića. Danas, za nepuna dva časa,
počeće suđenje.
 2.
Sjedi, kao stanac kamen, na klupi koja je pomalo crna i
pomalo čađava i koja, tako crna i čađava, njegovu krivicu čini,
gotovo, savršenom i dokazanom. Ruke je zavukao među
stegnuta koljena i zagledao se u vrhove svojih cipela. Izbjegava
pogled sudija, kojima je licem okrenut, i tužiočev koji ga,
uspravljen za stolom sa strane i s optužmcom u rukama, već pola
sata zastrašuje.
Iznad svega, kao živa vatra, peče ga disanje i kašljucanje
naroda iza njegovih leđa. Činii mu se da mu čitava sudnica duva
u potiljak i da on, Ozren Stanivuk, neće moći da izdrži i na miru
dočeka kraj ove, po njegovoj pameti, jadne i nategnute
komedije. Skočiće, boji se, sa čađave klupe, proderati se i na sav
glas opsovati i narod i sebe i sudije.
- Jeste li - pita ga tužilac - imali priliku da čujete traku koja
vas optužuje?
- Vjerujem da u vašoj optužnici ništa nije ni pridodato, ni
izmišljeno.
- Nije vaše, optuženi, da ovdje svjedočite da li vi u nešto
vjerujete. Vaše je da odgovorite: da li su sve psovke i uvrede,
koje su izvorno prepisane sa trake i dostavljene vam u posebnom
prilogu optužnici vaše? Da li ste to vi izgovorili i da li ste sve,
baš onako, izgovorili?
- Možda, najvjerovatnije, ali se u svaku riječ ne mogu
zakleti.
- Vi, opet - dočeka tužilac - o zakonu vjerovatnoće.
Prepustimo to matematičarima. Na nama je, pak, da utvrđujemo
samo ono što je do kraja izvjesno i sasvim nesumnjivo.
 - Bio sam pijan - oštro odbrusi optuženi - i precizno se ne
sjećam ničega. Znam da smo skupa večerali, da je svirala neka
muzika i da se u kafani nijesmo svađali. Ona je, sjećam se i toga,
pri povratku vozila moja kola. »Pijan si, neću da izginemo,
Ozrene«, tako je kazala. Kao kroz maglu, prisjećam se da mi je
u kafu, u njenom stanu, sipala nekakvu rakiju. »Da se otrijezniš
ili da crkneš«, tako je, čini mi se, rekla. Smijala se, bila je dobro
raspoložena. Onda je počela prepirka i, rekao bih, uzajamno
vrijeđanje.
- Oko čega, ako se možete sjetiti?
- Kazala je da sam nepopravljiva pijanica i da sam, u svojoj
45. godini, zreo za penziju. »Možda bi željela da zauzmeš moje
mjesto?« upitao sam malo podrugljivo. »A zašto ne i tvoje,
makar mi se ne tresu ruke od alkohola«, odgovorila je. Rekao
sam joj, zatim, čini mi se, da je medicinska neznalica i da je za
nju najbolje da se vrati u Afriku. Ona je opsovala, otjerala me u
materinu, ja sam uzvratio, mislim, čak, da sam bio krenuo i da
izađem iz stana. Da li sam pao to ne znam, ali se sjećam da me
je ona hladnom vodom škropila po vratu i udarala po obrazima.
- Psovki i uvreda koje ste izgovorili, vi se, vidim, ne sjećate.
Ili ne želite da ih se sjećate. U tom slučaju, ne preostaje nam
ništa drugo nego da tu traku (tužilac je uze u ruku i visoko
podiže iznad stola), ovdje i sada, saslušamo.
- Nepotrebno sasvim, tužioče. Ja ne poričem i ja ne želim da
se branim. Nemam od čega da se branim. Ne mogu, ponavljam,
da se prisjetim svih detalja, svake svoje riječi, ali dozvoljavam
da sam rekao baš onako kao što tvrdite. Liči to na mene, na
moju narav kad je neko raspali i nagazi. Posebno kad sam pijan i
uvrijeđen.
- A da li vam je bilo poznato da Krivični zakonik zabranjuje
da se vrijeđaju i ruglu izvrgavaju društveno-političke
organizacije i predstavnici narodne vlasti?
- Ja sam vam, već, rekao. Psovao sam socijalizam, Partiju,
samoupravljanje i, ponekog, državnog rukovodioca. Ne znam,
tačno, kojega, jer sam mogao opsovati bilo kojega. Ja to sve
priznajem.
Ali, ne priznajem da sam ih vrijeđao... I ne pokušavajte,
molim vas, da od mene dobijete to priznanje.
Tužilac je, reklo bi se, sasvim zadovoljan. Ležerno se vraća
u stolicu, stavlja naočari na nos i nešto, svakako važno, zapisuje.
Ozren Stanivuk tek počinje da shvata i da se pribojava.
Isključenje iz Partije sve do danas je smatrao nekom nesrećnom
i smiješnom greškom, možda i posljedicom lične netrpeljivosti
između njega i nekih rukovodećih ljudi u Gradu. Žalio se na
kaznu i vjerovao da ta greška mora biti ispravljena. Nije htio da
prihvati da su svi ostali razlozi i sve ostale okolnosti, kojih,
doduše, na magnetofonskoj traci nema, niti se sa nje mogu čuti,
manje vrijedni i slabiji od jedne neodmjerene i brze riječi.
Smrknuti pogled sudije Vidovića; tužiočeva preozbiljnost i
svečanost forme kojom je od te, neodmjerene i brze, riječi danas
štitio državu; buljuk novinara i fotoreportera, od kojih su neki
stigli čak iz prijestonice; prepuna sudnica radoznalog svijeta;
štampa koja je cio slučaj isturila na naslovne i udarne strane, ne
opredjeljujući se, doduše, ni za magnetofon, ni protiv njega - sve
to skupa - zaplašilo je jutros doktora Stanivuka i navelo ga da
posumnja, gotovo i da povjeruje kako je njemu, već unaprijed,
izrečena presuda i kako ga, čak i u zatvor, može odvesti ona
vrpca koju je, maločas, gradski tužilac pokazao svima onako
teatralno.
Sopstvena psovka, kojoj se, sve do jutros, intimno
podsmijevao i kojoj nije pridavao ni važnosti ni ozbiljnosti,
počela je da narasta, da kvasa i da se nadima, čak toliko da je i
on, u toj psovci, počeo da prepoznaje nečasno djelo i tešku
uvredu. Zbog toga se, utučen i pokunjen, tromo podiže sa optu-
ženičke klupe i poče, nekako tiho i bezvoljno, da odgovara na
pitanja svog branioca.
- Gdje ste, da li se sjećate, prespavali tu noć, kada vas je
doktorka Mihić dovela u svoj stan?
- Probudio sam se u njenom krevetu. Vjerovatno me je ona
nagovorila da ostanem, mada ne mogu da se zakunem.
- Da li je doktorka Mihić bila u stanu, u času kada ste se
probudili?
- Doktorka Mihić je još spavala, u istoj sobi, ali u zasebnom
krevetu.
- Jeste li, tog jutra, nastavili sa svađom?
- Ona je, naprotiv, bila neobično raspoložena. Skuvala mi je
kafu i ispeglala pantalone. Pitala me je, smijući se, da li se
sjećam šta sam sve baljezgao i bulaznio. Rekao sam da se ne
sjećam i da me to ne interesuje. Doktorka Mihić je, tada, iz tašne
izvadila neku magnetofonsku kasetu: do detalja mi je sve
ispričala, čak je, za kratko, uključila magnetofon da se u sve to
neposredno uvjerim, a onda mi je zaprijetila ili da je zaposlim u
Bolnici ili će traku odnijeti drugu Vehbiji.
- I kako ste vi na to reagovali?
- Pomislio sam da se šali, ali kada je ona ponovila prijetnju,
opet sam opsovao, brzo se obukao i otišao.
- Muškarac ste i fizički ste snažniji od nje. Zašto joj tu traku,
tada, silom, nijeste oduzeli? Da ste to učinili, danas nas dvojica,
ovdje, ne bismo ni vodili ovaj razgovor.
- Ja to ni danas, u istoj situaciji, ne bih uradio. Mojim
pijanim riječima koje je, potajno, snimila ni jesam pridavao
nikakav značaj. Nijesam se tih riječi, ni plašio...
Advokat. za kratko, zastade kao da uzima zalet za ono
najvažnije:
- Dopuštate li mogućnost da snimak trake, koji ste pročitali u
magnetogramu nije istinit?
- Smatram da je optužnica istinita.
- A vidite - branilac povisi ton i okrenu se prema sudi jama -
ja ću vas, odmah i lako, uvjeriti da je optužba lažna i
konstruisana. Nedopustivo konstruisana, drugovi sudije.
Uvaženi tužilac nam je servirao jednu malu prevaru. Obmanu,
ako mu tako više odgovara.
- Bez peckanja i verbalizma, kažite činjenice - opomenu ga
Vidović.
- Dakle, drugovi sudije, šta je uvaženi tužilac učinio?
Originalnu traku, koju mu je predala doktorka Mihić, on je
zadržao za sebe, a Sudu je, kao dokaz, poslao falsifikovanu i, u
suštini, sasvim drugu traku.
- Protestvujem - poskoči tužilac, dok je Vidović, pokretom
ruke, stišavao žamor u dvorani.
- Falsifikovanu, jer su i iz sudske kopije vrpce i iz
magnetograma izbačene posljednje dvije rečenice, i to ključne,
ja bih rekao dvije krunske rečenice, drugovi sudije. Na
originalnoj traci, koju sam, upravo juče, slušao u tužiočevoj
kancelariji, jer mi ta privilegija, kao braniocu, pripada, optuženi
Stanivuk, poslije svih onih psovki, doslovce, kaže i ovo: »Ne
zaboravi, Tamara, da ja imam pravo da psujem i Partiju, i
socijalizam, i samoupravljanje. Imam, jer su oni moji, ali kada bi
ti, gospođo, nešto slično, na njih, lanula, ja bih te, čak, i udario.«
Advokat se, zadovoljno, okrenu publici i upita:
 - Neka uvaženi tužilac odgovori da li sam rekao istinu?
- Te dvije rečenice su - javi se tužilac - izostavljene samo iz
razloga što su to, takoreći, jedine rečenice u kojima nema
elemenata krivičnog djela. Zašto ih unositi u optužnicu, ako u
njima nema optužbe!
- Hvala vam - reče branilac - ali se nas dvojica, očito,
nijesmo sporazumjeli. Nema u tim izostavljenim riječima
optužbe, ali zato ima mnogo odbrane. Odbrane koja sve
objašnjava i koja čitavu optužnicu čini neodrživom i iluzornom.
Okrenu se, zatim, zbunjenom Stanivuku:
- Šta ste radili za vrijeme rata i kada ste primljeni u Partiju?
- Oca su mi, odmah u junu 1941, zaklale ustaše. Idućeg
proljeća, među taocima koje su strijeljali zbog ubistva jednog
njihovog ofioira, stradali su mi brat i majka. Imao sam tada
šesnaest godina. Otišao sam u partizane i ostao u njima sve do
kraja rata. Demobilisan sam u jesen 1945. Te iste godine, 16.
avgusta, primljen sam u Partiju.
- Znate li, možda, šta je u ratu radila vaša koleginica Mihić i
da li je ona član Partije?
- Tražila je, negdje pred odlazak u Afriku, da je primimo u
Partiju. Onda je, uoči samog sastanka, povukla molbu i kazala
da je prenaglila i da ćemo pomisliti da to ona želi iz koristi, da
bolje napreduje. Ne znam, inače, ni gdje je, ni sa kim, bila za
vrijeme rata. Ali, da nije, baš, oduševljena socijalizmom, u to
sam ubijeđen.
- Ne znate, ali ima i onih kojima su poznate njene ljubavne
pustolovine sa SS poručnikom Milerom, u Zagrebu, sve četiri
ratne godine!
- Doktorka Mihić nije optužena i vi - oštro ga upozori sudija
Ratko Vidović - nemate pravo da ovdje iznosite detalje iz njenog
privatnog života, da je, zbog bilo čega, sumnjičite ili optužujete.
- Ali ja - dočeka advokat - imam pravo da izjavim: bojim se
da je žalosna sudbina socijalizma kojeg, od partizana i
komuniste Ozrena Stanivuka, dvadeset i pet godina poslije rata,
brani jedna gospođa čije ime, jer mi je to zabranjeno, neću ni da
spominjem. Tražim, u svakom slučaju, da se sasluša originalna
magnetofonska traka, jer ćemo tada jasno razumjeti da ni trunke
namjere da vrijeđa državu i njene visoke predstavnike nije bilo
kod optuženog.
Gradski tužilac skida naočari i u srdžbi, što ponekad
argumente može da učini ubjedljivim, odgovara braniocu.
Podsjeća ga, zapravo, na nešto što jedan pravnik ne smije da
zaboravi:
- Vi, bez sumnje, prekoračujete granice vaših prava i vaše
nadležnosti. Optužujete doktorku Mihić samo zbog toga što je
prijavila jedno krivično djelo i što je postupila onako kako biste
i vi, u istoj situaciji, morali da postupite. Nijeste, nadam se,
dragi kolega, zaboravili da se krivično djelo može počiniti i
neprijavljivanjem, tuđeg, krivičnog djela. Ne primjećujem da je,
zbog toga, jadna sudbina ovog socijalizma, kako to vi, upravo,
rekoste.
Stanivuku se pričini da se advokat i tužilac, uzajamno i na
smjenu, napadaju i nadmudruju, i da je on, u svemu tome,
slučajno zatečeni i suvišni posmatrač. U stvarnost ga vraća
sudija Vidović ikoji, već sljedećeg trenutka, naredi da se
saslušaju svjedoci i da, prije svih, u sudnicu pozovu doktorku
Tamaru Mihić.
Braniočeva izjava da je ona rat provela sa SS poručnikom
Milenom, kao da ga ošamuti. Odvede ga, kad se povrati od šoka,
ta izjava, iznenada, u proljeće 1943, u Baniju.
 I lijepo, tu, u sudnici, vidje onaj njemački bunker i sebe,
golobradog, partizanskog bombaša, kako mu se uz isplakanu
prljagu, puzeći, približava.
- Sad, Ozrene - neko mu dobacuje otpozadi i on se, da bi
bolje nanišanio, neoprezno otkriva i uspravlja. Probudio se na
nosilima, dok je brigada bila u pokretu.
- Nijesi promašio - kazali su mu drugovi i on je znao, ostalo
mu je u sjećanju, da je bomba eksplodirala u vazduhu, čak bliže
njemu nego švapskom mitraljescu i ćuviku sa kojeg je kosio.
Njemački rafal nije ni čuo: samo je u grudima osjetio silnu vatru
i nemoć i više je instinktom, nego pameću, izbacio bombu iz
ruke.
Čuje, sad i u sudnici, bolničarku Veru kako mu, šeretski,
govori: »Malo ti srce, Ozrene. I snajperom bi ga Švabo
promašio.«
»Prije će biti da mi je srce neprobojno«, napreže se on, u
nosilima i zavojima. Vera mu se smije, možda i izazovno,
opominje ga da ćuti i rukom, onako u pokretu, provjerava ima li
vatru i da li još krvari.

Usta su mu se sasušila i hoće vode. Hoće da, opet, bude

ranjen i nepokretan, pored partizanske bolničarke, da mu se ona
nasmije i još jednom mu kaže: »Malo ti srce, Ozrene.«
Odlutao u nepovrat on i ne čuje šta to sudija Vidović pita
doktorku Mihić i šta mu ona odgovara. Ima jedno, iznenada
navrlo i svoje, pitanje: plaća li to danas, pred ovim radoznalim
narodom i preozbiljnim sudijama, nekakve dugove koje od njega
u ratu Nijemci nijesu uspjeli da naplate i po koje su, četvrt
vijeka nakon njihovog poraza i njegove pobjede, poslali
ljubavnicu SS poručnika Milera, ovu ženu što sada svjedoči i
optužuje?
 Veri je, sa nosila, odgovorio: »Biće da mi je srce
neprobojno.« A danas, sa ove klupe, šta da odgovori? I kome da
odgovori?
- Tvrdite, dakle - kaže sudija Vidović - da magnetofon
nijeste podmetnuli u namjeri da ucijenite optuženog. Koja vam
je, onda, bila namjera?
- Bojala sam se da ću otići u zatvor, alko to ne učinim. I prije
te noći on je u nekoliko navrata, u svojoj kancelariji i mome
stanu, psovao socijalizam i naše rukovodioce. Ja ga, nikada,
nijesam na to navodila. Jednom prilikom, unazad četiri mjeseca,
došla sam u njegovu kancelariju i pokušala da povedem
razgovor o mom zaposlenju. »Razgovarala sam«, kazala sam
mu, »sa drugom Milovanom i drugom Vehbijom. Savjetuju me
da te tužim i tvrde da ću, sigurno, biti primljena. Daj, Ozrene,
učinimo to bez zle krvi i tužakanja.« On je, odjednom, zagala-
mio: »’Bem ti i Milovana, i Vehbiju, Boga Savaota, i onog koji
mi te poslao!« »Da sam nepoštena kao što si ti«, odgovorila
sam, »iz ovih stopa bih tu psovku ispričala drugu Vehbiji, a ti
dobro znaš da te on ne podnosi i da te, odavno, čeka na krivini.«
»’Bo te drug Vehbija i ti njega!« vrisnuo je on i istjerao me iz
kancelarije.
- Možda ste i tada, iz potaje, uključili magnetofon? -
ironično dobaci branilac, namjerno okrećući glavu od nje.
- Tada ga nijesam ni imala. Ideju da kupim magnetofon dao
mi je, najprije, drug Ferid, a poslije i moj advokat.
- Ko je drug Ferid i šta vam je to savjetovao? - upita
Vidović.
- Ferid Muminagić je sekretar partijske organizacije u
Bolnici. Zatekao se, slučajno, u hodniku, ispred Stanivukove
kancelarije, dok je on galamio na mene. Kad sam izašla,
odnosno kad me je drug direktor istjerao, Ferid me je zapitao:
»Kako ono dozvoljavaš, pobogu Tamara?« »A šta da mu
radim?« odgovorila sam plačući. »Urazumio bih ja njega, pa mu
više nikada ne bi na pamet palo da laje i vrijeđa čestite ljude.«
Malo je oćutao i onda mi, otvoreno, rekao: »Kriva si, kad bolje
razmislim, i ti, Tamara. Zašto ga ne tužiš, znaš li ti da imamo za-
kone i sudije?« »Ali, druže Feride, niko mi ne bi vjerovao.
Kazali bi da to činim iz osvete, da dobijem posao. Nemam, sem
toga, ni svjedoka da me podrži i pomogne. Koliko, god, vrijedi
moje da, toliko, ako ne i više, važi njegovo poricanje.« »Ništa se
ti«, rekao je drug Ferid, »ne brini što će reći i pomisliti čaršija. A
svjedoka ima, i ja ću ti posvjedočiti. Prijavi ga za ovo današnje
lajanje i slobodno se pozovi na mene.« Ferid mi je, poslije tih
riječi, okrenuo leđa i zaputio se hodnikom. Vratio se, odjednom,
i postavio mi pitanje: »Zašto ti, doktorko, ne bi našla svjedoka
kojemu će svaki sudija da povjeruje?« Ja sam slegla ramenima:
»Ne razumijem. Kojeg svjedoka, druže Feride?« Unio mi se u
lice, kao da će da mi šapuće: »Kupi magnetofon«, rekao je i
odmah otišao.
- Da li vam je drug Ferid još nešto rekao? - upita sudija
Vidović.
- Ne, ništa mi više nije rekao. Sjutradan sam otišla kod mog
advokata i pitala ga za stručni savjet i mišljenje u vezi mojeg
zaposlenja. Kazao mi je da, obavezno, kupim magnetofon i da
će mi to mnogo pomoći u vođenju radnog spora.
- Koliko znam, vi nikada radni spor, nijeste ni vodili - reče
Vidović.
- Nijesam, ali sam namjeravala da to učinim, druže sudija.
Htjela sam da tužim Bolnicu i da tražim radno mjesto koje mi je,
nezakonito, uskraćeno. Ja, zapravo, od tužbe još nijesam ni
odustala.
- Objasni li vam advokat, malo pobliže, kako se to, uz
pomoć magnetofona, vodi radni spor? - opet će Vidović.
- Ništa mi nije rekao niti sam ga ja, bilo šta, o tome pitala.
Računala sam da advokati najbolje poznaju zakone i odmah
sam, istoga dana, kupiia magnetofon.
- Da li ste, kad ste ušli u prodavnicu, znali zbog čega ga
kupujete?
- Već sam vam kazala: da mi pomogne u vođenju radnog
spora.
- Ali vi ste, maločas, ako se sjećate, kazali i to da vam je
drug Ferid savjetovao da nađete svjedoka »kojemu će svaki
sudija da povjeruje«. Razumjeste li vi tu, dosta razumljivu,
pouku?
- Shvatila sam to, vidite, tek kasnije; negdje početkom
septembra. Doktor Stanivuk je, jedne večeri, znam sigurno da je
bila subota, oko dva sata poslije pola noći, svratio kod mene u
stan i odmah počeo da psuje i galami. Ne isključujem
mogućnost da je bio pijan, jer on je veoma često pijan. On pijan
dolazi i na posao. Nije bio čestito ni sjeo, kada mi je rekao:
»Čujem, špijunko jedna, da si kupila magnetofon. Pričaju mi da
ga nosiš i u klozet i da stalno vrebaš priliku da mi ga podmetneš.
Čujem i da si Vehbiji i Milovanu pričala kako ja psujem Partiju i
samoupravljanje, socijalizam i rukovodioce.« »Kakav
magnetofon, crni kukavče, šta je sa tobom?« pokušala sam da ga
umirim. Probudila sam Ziku, moju kućnu pomoćnicu, i naredila
joj da skuva kafu. Doktor Stanivuk je, tada, kao da je izvan
pameti, počeo da galami: »Snimaj, špijo, što god želiš! Hajde,
uključi ga, špijunko, odmah ću da ti pomognem! 'Bem ja i
Vehbiju, i Milovana, i one koji su ih na ona mjesta postavili!«
Pokušala sam, opet, da ga umirim, ali je on, odbivši čak i kafu,
izašao.
- Rekoste da ste probudili vašu kućnu pomoćnicu Ziku. Da li
je ona čula taj razgovor?
- Bila je prisutna, vidjela je kako on mlatara rukama i lupa
šakom o sto, ali psovke nije čula, nije ni mogla da ih čuje, druže
sudija. Moja pomoćnica Zika je, znate, defektna osoba: gluva je
od svoje četvrte godine. Nego, da ne zaboravim. Izjutra, oko pet
sati, na mojim vratima se pojavio jedan mladi milicioner i
upitao: »Ko je to, noćas, u ovom stanu, psovao naše
rukovodioce?« »Niko«, odgovorila sam. »U tom slučaju«, kazao
je on, »vi ste, lično, psovali i protiv vas ću podnijeti prijavu.«
Strašno sam se uplašila i kazala mu istinu. On je zapisao
doktorovo ime i prezime, ljubazno me pozdravio i posavjetovao
da, zbog takvih kao Što je Stanivuk, ne bi hilo loše da kupim
magnetofon.
- Vidjeste li, više ikada, tog milicionera? Dobiste li i kakav
poziv ili prijavu? - upita Vidović.
- Nikada više, druže sudija. Ne znam, čak, ni kako mu je ime
ni kako izgleda. Sjećam se samo da je bio mlad i da je imao
uniformu.
- I vi ste po milicionerskoj uniformi, oštroumno, zaključili
da je taj mladić milicioner - podrugljivo dobaci branilac doktora
Stanivuka.
- Istog jutra, otišla sam kod svog advokata i sve mu ispričala.
Kazao mi je da poslušam milicionera i da bez oklijevanja kupim
magnetofon. Zatim sam posjetila druga Ferida. On mi je
drugarski objasnio da je moja građanska dužnost i obaveza da
štitim socijalizam i samoupravljanje, kao i čast i ugled narodne
vlasti, te da moram snimiti psovke direktora Stanivuka, ako ih
on, ubuduće, u mojem prisustvu ponovi.
- Poslije takvih instrukcija - ponovo se omače braniocu - vi
ste ovog velikog prestupnika (on, pri tom, pokaza na zgrčenog
Stanivuka) vješto namamili u kuću, dobro ga opili i savršeno
izvršili zadatak koji su vam, kako tvrdite, drugi postavili!
- Nikoga ja, moliću, nijesam namamila i ništa ja, ružno,
nijesam učinila - dočeka Tamara Mihić.
- Ja sam, jedino, branila sebe i ugled naše države. Čim je, te
druge noći, počeo da viče na mene, ja sam uključila magnetofon.
Za svaki slučaj, jer nijesam znala hoće li psovati naše
rukovodioce i samoupravljanje.
Sudnicom se razlegoše smijeh i cerekanje.
- Mir, tišina! - viknu Ratko Vidović i obrati se optuženom: -
Imate li vi kakav prigovor na iskaz svjedokinje?
On ustade i, kao da stiže iz nekog ružnog sna ili sa priredbe
koju je, silom i s nelagodnošću, po- smatrao, kratko odgovori: -
Nemam primjedbi, jer nemam ni snage ni želje da se, pred ovim
narodom i sa ovoga mjesta, nosim sa njenim lažima. Svejedno
mi je, sasvim, kakva će biti presuda. Samo, iz recite je što prije,
molim vas.
- Ako ste odlučili da ćutite, onda sam dužan opomenuti vas
da na to imate pravo, savršeno pravo. I da je, opet, u interesu
vašem da to pravo ne koristite. Bar ne sada i u ovoj prilici...
- Sve su prilike, moje sudije, da sam ja svoju priliku davno
propustio. Onda kad sam, prije dvadeset mjeseci, na sjednici
Gradskog komiteta, čiji sam član tada bio, otvoreno i javno
rekao: »Ako Vehbiju Vezirovića izaberemo za sekretara, ako od
njega, danas, u Gradu nema priličnijeg komuniste, onda ja ne
želim da budem član tog, Vehbijinog, komiteta Partije.
Isključujem se, u tom slučaju, iz inata i posve svojevoljno.«
Tako sam rekao i održao sam tu svoju, za tu priliku možda i
prenagljenu, ali, po mojem shvatanju ljudske čestitosti, sasvim
ispravnu riječ. Da sam ćutao, kao što su i ostali ćutali, mada su
mnogi od njih kao i ja mislili i osjećali, danas ja ne bih ni trpio
ovu predstavu, ovu u Vehbijinom komitetu namještenu
komediju, drugovi sudije. I ne bi danas ova gospođa, u lica vaša
i u moje lice, sasipala čemer i sve samu neistinu.
- Šta, molim vas, u iskazu svjedoka ne odgovara istini?
- Mnogo tražite od mene, druže sudija. Bolje bi bilo da ste
me pitali: šta je, pak, u njenom kazivanju istina? Tada bih vam
daleko lakše odgovorio. Nema, takoreći, u njenom iskazu, ni
mrvice, istine. Nikada, ni pred njom, ni pred bilo kim, nijesam
psovao u svojoj kancelariji, nikada nijesam pijan došao na
posao, nikada, do one noći kad je uključila magnetofon, nijesam
navratio u njen stan. Jesam, ranije, prije nego što je otišla u
Afriku, i to počesto. Ali, otkad se vratila, jedan jedini put, samo
taj put kad me opila i špijala, druže sudija.
Neće više da govori. Savladala ga neka muka, navrle
uspomene, ne može da im pobjegne.
»Jesam, ranije, prije nego što je otišla u Afriku, i to
počesto.« Ta mu rečenica ostala u ušima i vratila ga u zimu
1965. godine. Upravo u zimu, dobro se on sjeća tog razgovora.

- Dokle mislimo ovako, Ozrene? - pita ga doktorka Mihić,

zrela i za oko izazovna gospođa, od četrdeset i tri godine.
Raspučila se, gotovo, do pasa, polako mu provlači prste kroz
razrijeđenu kosu i hoće, smjesta, odgovor. Sami su u njenom
stanu, a napolju je decembar. Zna to on po nikoljskom ki-
jametu i snijegu odraslom čovjeku do pojasa.
- Kako, ovako, Tamara? - na pitanje joj i sam odgovara
pitanjem.
 - Ni vjenčani ni nevjenčani, Ozrene. Nervozna sam i strah
me je vremena. Ne mogu više, kao nekad, kao do sada. Počela
sam da osjećam svoje godine.
- Strah te je, kažeš, vremena. A šta je to vrijeme, Tamara?
Da li si, ikada, o tome razmišljala?
- Prvi znaci mojeg starenja, ove bore ispod očiju, zavist
prema djevojkama u uskim pantalonama, nedostatak smjelosti
da se na igranci, kraj vode ili u vodi, po suncu i golišava.,
upustim u igru sa mladićima. Nedostatak hrabrosti da na
njihove užarene poglede uzvratim kao što sam to mogla i željela
nekada, juče, moj Ozrene.
- Lani, u Beogradu, na olinjaloj fasadi zgrade jednog
fakulteta, pročitao sam crvenom kredom ispisan stih: »Budući
mrtvac - ulicom korača.« Tada sam, čini mi se, shvatio istinu i o
životu i o vremenu. Kazali mi ti stihovi da mi, danas živi i oni još
nerođeni, zapravo, i ne postojimo. Svi smo umrli - samo čekamo
red na sahranu. Postoji, jedino, vrijeme i mi, budući mrtvaci, u
vremenu. Budući pepeo, trava, vjetar, buduća voda pred kojom
te je, veliš, sada stid. Nema sadašnjosti, postoji samo naša,
mrtva budućnost, Tamara.
- A prošlost, šta je sa prošlošću, Ozrene? Šta je sa onim, u
meni tako živim, đačkim danima, sa našim prvim poljupcima i
dodirima, prvim ocjenama i ljubavnim romanima? Sjećaš li se
prve djevojke ili prvog dana na studijama?
Prestala je da mu mrsi kosu, malo se odmakla od njega i
otplovila - osjetio je to on dobro - nekud daleko, gdje samo
mogu da odnesu sjeta i fantazija.

Ima, samo, osamnaest godina i dvije dugačke pletenice što

joj skakuću po ramenima. Pločnikom, pored nje, sprovode
istrzane i prašnjave kolone jedne ražalovane i bivše armije.
»Živjeli oslobodioci!« - histerično urliču neki njeni susjedi i
bacaju cvijeće na, uparađene i nadmjene, njemačke vojnike.
Ona, svršena maturantkinja, ne shvata od koga je to oslobođena
niti primjećuje da se prema njoj, sa cvijetom u ruci, zaputila
jedna od tih, uglađenih i tuđih, uniformi.
Učila je u školi njemački i razumije šta joj kaže zelena
uniforma:
- Za vaše oči i za našu pobjedu.
- Čiju pobjedu? - pita ga ona, nesvjesno i mahinalno.
- Našu, zajedničku - kaže zelena uniforma i polako joj
zadijeva cvijet u rever kockaste bluze. Obuzima je mala vatra i
rumenilo, htjela bi da pobjegne, ali i da ostane, bar malo, tek da
vidi kakve je boje kosa ispod šljema zelene uniforme.
Pocrvenjela i zbunjena, odgovara:
- Vašu, samo vašu pobjedu, gospođine. Mi smo rat izgubili.
Njegov osmjeh je, odjednom, namješten i ukočen, kao da je
nestalo i želje u pogledu.
- Vi, znači, ne volite našu armiju?
- Ja žalim moju armiju, gospodine.
- Nijemci praštaju hrabrom protivniku. Naročito ako je lijep
kao što ste vi, gospođice - nemarno je pri tom štipnu za obraz,
upita za ime i prezime. Ne zna zbog čega, ali ništa ne krije od
njega, čak mu i broj i ulicu, u kojoj stanuje, govori.
Trčeći, dok su mu se čizme presijavale, odjurio je družini.
Komšija Zvonko za njim je viknuo:
- Živio Hitler! Živio Ante Pavelić!
Preplašena i sa njemačkim cvijetom u bluzi ona, tada, nije ni
mogla znati da će susjed Zvonko, uskoro, navući crnu ustašku
uniformu i da će ona, do ušiju, da se zagleda u tuđu i zelenu
uniformu, koja će u njenom gradu ostati četiri ratne godine. Ne
može da odgonetne ni zašto joj je danas, dok sjedi pored Ozrena,
misao odlutala baš na taj trenutak susreta na trotoaru, a ne na
one kasnije, njoj još uvijek drage, susrete sa poračnikom
Milerom, na njihove sastanke kraj Save, valcere u Oficirskom
domu i uvijek strahom ispunjene šetnje, prema Trešnjevci i
Maksimira. Od prijatelja je doznala da neki ilegalci, komunisti
vjerovatno, njeni vršnjaci i kolege iz gimnazije, hoće da ih ubiju.
Njega, jer je obeščastio našu ženu, i nju, jer je u njegovom
zločinu, srcem i pameću, učestvovala.
- Meni ovdje nema života, moraš me voditi u Njemačku -
često je govorila.
- Poslije rata, kad zauzmemo boljševičku Rusiju, u Sibir ću
da te odvedem, Tamara. Jesi li čitala o zimi i sibirskim
medvjedima?
Jednoga jutra, dobro se ona sjeća toga jutra, poručnik je
otišao. Nije joj za rastanak donio cvijeće i nije spominjao
pobjedu. Samo je tiho, da ga ne čuju drugovi, rekao:
- Ti ćeš, možda, i vidjeti sibirske medvjede. Ali ja, nikada.
Šta li je bilo sa Milerom? Da li je poginuo? Rusi su - često je
prebirala po istoriji - bili pred Bečom, kad je on otišao, kad je, u
tom pravcu, prema svojoj Prusiji, otišao. Možda ga i nijesu ubili,
možda im se predao i zamolio da, makar i kao zarobljenik, vidi
sibirske mećave i sibirske snjegove. Tek, nikada joj se nije javio,
a da je živ učinio bi to posigurno. Došao bi, ako ništa drugo, da
dovršc razgovor i da vidi kako njoj, srećom, i bez njega ima ži-
vota. Kako joj se ništa nije desilo i kako se ni njemu, samo da
dođe, ništa ne bi desilo.
Jeste, uhapsili su je »crveni«, čim je Miler otišao. Nije
morala da im se ispovijeda: sve su saznali i sve su joj oprostili.
Kazala im je samo da poručnik, sem što ju je volio, ništa loše
nije učinio. Nikoga, zna to ona sigurno, nije ni očepio, ni ubio.
Kad su je pustili i još joj dozvolili da upiše medicinu,
napisala je, prvo i posljednje, pismo poručniku Mileru. »Niko te
- napisala je - ako dođeš, neće ni dirnuti. Crveni i njemačke
zarobljenike puštaju kućama.« Sjetila se, usred pisma, da ne zna
kud će ga otpraviti i da ga, sve i da zna, ne vrijedi otpravljati.
Maršal Žukov se postarao da se - kako je sama sebi govorila -
njen Miler nikada ne vrati kući. Jedinu, slabašnu, nadu tražila je
u mogućnosti da je, na putu ka Prusiji, Miler naišao na vojsku
generala Ajzenhauera. Ali, otkud Ajzenhauer u Berlinu? I kako
da, preko Rusa, Amerikanci stignu do njemačke prijestonice? Da
bi prekratila i nadu i strepnju, vraćala se pjesmi, pruskoj ko-
račnici, što ju je Miler naučio.

Tu koračnicu počela je đa zviždi i sada, dok joj Ozrenova

glava leži na grudima.
- Lijepa melodija - rekao je Stanivuk.
- Jebena melodija - prenula se doktorka Tamara.
Presjekao je u snu i zato je opsovala. Prvi put je tada, pred
njim, opsovala.

Trijezni se od te njene psovke i vidi da se oznojio. Vidi i

podvornika Ramiza kako, odnekud, stoji između njega i sudija. I
čuje, dobro, podvornika Ramiza:
- U jesen, lanjske godine, na jednom sastanku partijske
organizacije u Bolnici, drug Vehbija Vezirović je rekao: »Ko
god bude glasao za Ozrena, staviće krst na svoja leđa. Stanivuk
se mora prisiliti da sam podnese ostavku.« Ipak, druže sudija,
većina nas smo glasali za druga direktora...
Medicinska sestra Anđa priča u lice doktorki Tamari:
- Ljetos, valjda u avgustu, negdje oko četiri sata poslije
podne, doktorka je ušla u previjalište i kad je vidjela da sam
sama počela da me nagovara. »Idi«, kazala je, »kod njega u
kancelariju, izazovi ga, namami ga na svoju ljepotu, Anđo.
Raskopčaj se, kao nehajno, ponudi mu da popije kafu, osmjehni
mu se kad se zablene u tvoje grudi. Ponudiće ti cigaretu i ustati
da je upali. Zakašlji se od prvog dkna, domami ga da ti dotakne
vrat, da ti pređe prstima preko obraza. Tada, kad to učini, vikni,
zapomagaj. Ja ću utrčati, sve ću vidjeti i sve ću posvjedočiti.
Učini to, Anđo, a meni prepusti da ti se odužim i da te
nagradim.« Izvadila je iz tašne neki koverat i rekla da su unutra
moje četiri plate. Još mi je kazala: »Moram, ovo je jedini način
da me primi na posao.«
Ferid Muminagić je mrzovoljan, pomalo, reklo bi se, i
neodlučan. Da li, uopšte, da govori? Ozrenova figura i malo
mržnje koju je uhvatio u njegovom pogledu, opomenuše ga da
ništa ne ismije prećutati i da sve, baš sve, mora ispričati
sudijama:
- Unazad četiri mjeseca, uobičajeno prolazeći bolničkim
hodnikom, čuo sam galamu u kancelariji direktora Stanivuka.
Zastao sam i dobro razabrao da doktor Ozren psuje naše
rukovodioce, druga Milovana i druga Vehbiju. Govorio je da mu
je svega do guše, da mu je žao drugova koji su za, ovakvu,
današnjicu poginuli i da on, da izvinite, na neku stvar i Mi-
lovana, i Vehbiju, i one gore, sve od reda. Rekao je baš tako:
»One gore, sve od reda.«
- A na koga je to galamio optuženi? - upita Vidović.
- Na doktorku Tamaru, koja je plačući istrčala iz sobe. Tada
sam joj rekao da je šteta što nijesam imao magnetofon da ga
snimim i da takvom čovjeku, bez obzira na njegove ratne
zasluge, nije mjesto u našoj Partiji.
 - Vi, dakle, doktorku Mihić nijeste direktno poučili da kupi
magnetofon?
- Ne sjećam se, moguće da sam je to i posavjetovao. Bio
sam, znate, iznerviran i uvrijeđen.
- Lažeš, Feride, tebe još niko nije uvrijedio i ne mere te
takog kakav si ni uvrijediti! - prodera se podvornik Ramiz.
- Bez uvreda - strogo upade Vidović i zaprijeti da će, ponovi
li se takav ispad još jednom, publiku odstraniti iz sudnice.
- Mogu li - molećivo nastavi Ramiz - samo nešto da kažem,
druže sudija?
Vidović mu to, klimanjem glave, odobri.
- Da je Ferid pošten, on bi nam ispričao i nešto drugo. Pred
dvjesta obraza, usred Bolnice, on je drugu direktoru, lani, ovako
rekao: »Ogradi bodljikavom žicom sve što si u ratu oslobodio, a
na ostaloj zemlji pusti mene i moje drugove da gradimo
socijalizam.«
Luka, komandir milicije u Gradu, iznenađen je pitanjem.
- Nikada me, koliko znam, nikakav milicioner nije
obavijestio da je neko u stanu doktorke Mihić psovao
socijalizam i samoupravljanje. Milicija, sem toga, nema pravo
da prisluškuje privatne razgovore građana ...
- Vikao je i htio da udari gospođu - kaže služavka Zika. -
Gospođa je bila uplašena i kad je on otišao stalno je plakala ...
- Ne sjećam se tačno - pomalo stidljivo svjedoči pozornik
Obren - vjerovatno prije tri ili tri i po mjeseca, na ulici mi je
prišla doktorka Mihić i, umjesto pozdrava, upitala: »Jesi li ti
savjestan milicionar, Obrene?« »Jok, nego lud«, odgovorio sam.
»E, onda ti ne bi škodilo da malo češće, u kasne sate, naiđeš
ispod prozora doktora Stanivuka. Naglas, da ga čitava ulica čuje,
psuje Partiju, naše rukovodioce i samoupravljanje.«
 - Da li je poslušaste i odoste li da to provjerite? - upita
Vidović.
- Išao sam nekoliko puta, čisto iz znatiželje, i ništa nijesam
ni čuo ni zapazio. Kad sam sljedeći put sreo doktorku, upitao
sam je: »Tjerate li vi to sprdnju sa milicijom, gospođo?« »Dok
se vi nakanite, on može i srušiti državu«, spremno je dočekala ...
- Nekoliko puta, u toku ove godine, meni je - kaže hirurg
Miloš - direktor Stanivuk govorio kako mu se smučilo
samoupravljanje, da više nema onih starih i pravih komunista i
da mu je došlo da baci partijsku knjižicu.
- Sram te bilo, Miloše! - prodera se optuženi Ozren Stanivuk
i skoči sa stolice. Sudija mu naređuje da sjedne, a on se kao
mumija, kao skamenjeni bokser zatečen u raskoraku, ukipio na
sred sobe i preplašeno, poput djeteta, zvjera Oko sebe, u sve i
svakoga: u publiku, u Miloša, u Tamaru, u Ramiza, u sudije.
Nije mu, više, ni jasno kome je to i ikada viknuo:
- Sram te bilo, Miloše!
- Da li danas, u zagušljivoj sudnici, ovome Milošu, svom
kolegi i hirurgu, koji stoji pred njim, ili je to on viknuo na
Miloša Milovića, bolničara Treće čete Drugog bataljuna, u
Krckovima, kraj Nevesinja, na Badnji dan 1944?

- Ozrene, požuri, Vera umire! - zovu ga iz prisoja i on, u

skokovima, napušta položaj sa kojeg se, s drugu stranu zaleđene
kose, naziru mrke i pogurene figure ustaša.
Ona s naporom otvara trepavice i hoće da se nasmije. Mlaz
krvi, crvene i vrele, poteče joj iz usta. Ispod jezika, kako se
njemu učini.
- Proći će, ne boj se, majku im katilsku - govori joj i sluti da
neće proći i da će pred svima zaplakati. Milovao bi je, poljubio
a vidi da umire. Prv put bi je, sad pred smrt, poljubio i zagrlio.
 Otkako ga je ranjenog, na nosilima, u Baniji, dotakla za čelo
i, odmah, vragolasto otišla prema drugim nosilima, on je stalno
osjećao vatru tog dodira i neugaslu zelju da se susret sa njenom,
mršavom i vrelom, rukom ponovi. Zadirkivala ga je još
sedmicama, sve dok nije ozdravio. Zadirkivala ga je i kasnije,
najčešće u jeku borbe, dok bi on, krakat i nezgrapan, grabio ka
bunkerima.
- Pokaži da ti je srce neprobojno - dobacivala mu je
otpozadi i uvijek uz onaj njen, šeretski i opijajući, smijeh koji je
bio glasniji od njihovih bombi i pucnjave.
- Ovo vam je od Vere, majku vam katilsku! - vikao je
Švabama i ustašama. Ona bi ga čula i opet bi, otpozadi, stigao
škakljavi i zajapureni smijeh nestašne partizanske bolničarke.
Tukao se. da bi ga ona vidjela i da bi se zasmijala. Borbu
više nije doživljavao kao rizik pogibije, već kao izjavu ljubavi.
Najljepšu izjavu ljubavi, kako je, sam sa sobom, u pauzama tih
ljubavnih sastanaka, govorio. Svi su u bataljonu znali da su se
njih dvoje, Ozren i Vera, jedno u drugo zagledali. I svi su ih,
zbog toga, peckali i podraživali. On, međutim, nikada nije imao
hrabrosti da joj, kad je sama, a mnogo je puta bivala sama,
priđe i da je, ako ništa drugo, dodirne. Činilo mu se to opasnim i
nepoštenim. »Sve bih«, mislio je, »tim dodirom pokvario.«
Sad, dok joj krv navire ispod jezika i mrzne se na voštanom
vratu, on bi, srcem i usnama, dušom i rukama, da je grli i da je
poljubi. Želi to i stid ga, strah ga te želje.
- Poljubi me, Ozrene! - moli ga Vera, zaleđenim i krvavim,
usnama. Udrvenio se i izgubio, kao da on umire.
- Poljubi me, budalo! - ponavlja ona želju i sa naporom
pokreće ruku da ga dodirne.
Spušta joj usne na obraze i osjeća groznicu. Stislo ga nešto
čelično i kameno, samo što se ne uguši. Čuje kako mu šapatom
govori:
- Htjela sam, Ozrene, da budem doktorka. Da odmah, poslije
ovog rata, odem na studije.
- Otići ćeš, ništa to nije, majku im katilsku! - šapuće joj i
krije, kao olovo teške, suze partizanskog bombaša.
- A ti, šta ćeš ti poslije rata, Ozrene? - pita ga Vera nešto
glasnije i, njemu se učini, tužnije.
- Ne znam, ostaću u Armiji.
- Nećeš, Ozrene. Studiraj medicinu, umjesto mene.
- Zajedno ćemo studirati medicinu, majku im katilsku! - viče
on, a zna, po ledu na usnama i po ledu u rukama, da je umrla. -
Majku vam krvničku! - breči koliko ga grlo nosi, više ne krije
suze i sa Verom u naručju koraknu prema ustašama. Spušta je,
zatim, na zemlju i hvata nečije oružje.
- Ne dam mitraljez, Ozrene! - čuje otresit odgovor. Poseže,
opet, ka oružju i, ponovo, čuje odgovor: - Ne dam, otmi od
ustaša, kao što sam i ja oteo!
Okreće se i vidi Miloša. Bolničara Miloša Milovića. Ne
shvata, u prvi mah, gdje je to Miloš bio u prilici da ga zarobi. I
šta će, uostalom, mitraljez bolničaru.
- Sram te bilo, Miloše! Milu ti majku, Miloše! - veli mu, sav
izvan sebe, i kreće da ga golim rukama zadavi. - Otkud tebi
mitraljez, kukavice? - pita ga i steže, riješen da ubije.
Drugovi ih rastavljaju, grde Miloša i pokušavaju da smire
Ozrena. Miloš skače, uzima oružje i juri prema položaju.
- Maloprije sam ga oteo od ustaša, Ozrene. Da Veri
pokažem da sam je, više od tebe, volio! - galami i trči, kao
sumanut, bez zaklona.
- Stani, ludače! - pomagaju za njim, a on se uspravio, već je
prešao kosu i sam, kao avet, grabi prema crnim, Pavelićevim,
uniformama.
- Vidi, Vera, jesam li kukavica! - galami bolničar i nevješto
puca prema ustašama.
- Vidi, Vera, jesam li kukavica! - ponavlja Miloš, zatim
zastaje, opet se naginje naprijed, hoće nešto da kaže i - nestaje.
Ne vide ga u snijegu i ne vide da je pao, strmoglavice, prema
ustašama. Ni mitraljez mu više ne čuju. Čuju samo kako, kroz
divlji smijeh, neko od ustaša dobacuje:
- Sretan vam Badnji dan, komunjare! U tu čast, ovoga ćemo
sad da zakoljemo!
- Majku vam jebem katilsku! - odgovara Ozren i juri prema
položaju.
- Miloše, brate, ja ti dolazim! - Površica mu pucketa pod
cokulama i njemu se učini da taj lom snijega, to dovikivanje,
Verine rane i Miloševu pogibiju vidi i sada, u sudnici, pred
jednim drugim Milošem i pred svojim sudijama.

- Odbija se - govori Ratko Vidović - do daljnjeg, zahtjev i

tužioca i branioca optuženog da se magnetofonska traka, kao
dokaz, sasluša u ovome sudu. Hoće li ta vrpca biti saslušana biće
odlučeno naknadno. Ovaj sud je odlučio da zatraži stručno
mišljenje vještaka, univerzitetskog profesora etike. Proces se,
dotle, prekida.
 3.
Težak san je, noćas, usnio Ratiko Vidović.

Sleglo se čitavo selo u crkvu.

- Bože sveti, iže jesi na nebesi - čate iz Biblije pop Aleksa, a
ljudi, gologlavi i preozbiljni, grupile za njim ponavljaju. On, tek
završio studije i kao izmakao se malo po strani. Na njemu su
plave farmerice i crvena košulja, nemarno zavrnutih rukava.
Seljaci, susjedi njegovi, uparadili se i obukli ono najljepše što
imaju i što samo, sem u crkvi., na sahranama oblače. Muškarci,
oni stariji, suknene čakšire i bijele platnene košulje, a jedino
Šćepan i predratni knez Đorđije utegli se u, zlutnom optočena i
gospodska, crnogorska odijela. Zadjenuli su, za pas, čak i
kubure. Oni mlađi - svi u varoškim odijelima. Većini nijesu po
mjeri ni kaput ni pantalone. Momci, rumeni i, kicoški, se gledaju
sa djevojkama. One se dotjerale,nečim namazale kosu pa im, i
spram crkvenih svijeća, presijava. Do grla zapučene bijele
najlonske bluze i košulje ravnomjerno se, pri disanju, podižu i
spuštaju, kao da u njima nijesu prsi, već golubovi. Samo što ne
polete i prekinu poj popa Alekse i molitvu svijeta koji se krsti i,
uspravljen, gleda prema ikonama.
Starije i bradavičave žene se, vidi Ratko Vidović, nešto
sašaptavaju. Čuje kako govore:
- Kuku bruke, popov sin, a bos došao u crkvu.
Osjeća hladnu ploču pod tabanima i shvata da to one o
njemu govore. Gleda u stopala i, odista, nema cipela. Ali, gdje
su mu cipele? Bez njih u crkvu nije ušao. Hoće, u čudu, da se
prekrsti, ali ni to ne može: zaboravio je odakle se počinje - sa
čela, prema sredini prsiju, pa, onda, na lijevu, ili desnu stranu?
Sa tri ili sa pet prstiju? Stojeći ili klečeći, do zemlje klečeći, kao
kad mole muslimani?
Pribija se u ugao, bježi, povlači se da ga otac ne bi
primijetio. Da mu, zapravo, gola stopala ne bi opazio.
Aleksa, odjednom, počinje da govori:
- Odaberimo sada, braćo, najviđenijeg i najčestitijeg među
nama. Da danas, u slavu Svete Trojice, oko ove Božije kuće, na
čelu nas i u ime svih nas, tri puta obnese naš Sveti barjak
crkveni!
- Stotinu hiljada! - kaže Panto i očima prebira po gomili.
- Stotinu i pedeset! - dočekuje Bojica.
- Dajem koliko Panto i Bojica zajedno! - javlja se, otpozadi,
iz ćoška u koji se Ratko sklonio, Peran Mihajlov.
- Pola miliona, braćo! - uzvikuje knez Đorđije i, ovlaš,
rukom prelazi preko kubure.
- Sedam stotina hiljada dinara! - odjeknu duboki i prkosni
glas Šćepanov.
Za trenutak, zavlada tišina. Sve su oči okrenute prema
Šćepanu.
- Ima li ikog da daje više? - pita pop Aleksa.
- Ako nema, onda ja ovaj Sveti barjak i ovaj Sveti krst
predajem u ruke čestitog hrišćanina Šćepana, koji ga je i prošle
godine...
- Vazda dvaput više od Šćepana! - prodera se, iznenada,
Gojko Filipov, siromah čovjek i prvi komšija kuće Vidovića.
Žamor prostruja crkvom i svi se okrenuše prema
siromašnom deliji.
- Vazda dva put više od Šćepana! - ponovi on, crven u licu i
izazovan.
 - A otkuda ti pare, Gojkane? - upita Peran Mihajlov.
- I kuću ću, Perane, prodati ako treba, ali ni ti ni Šćepan
kolo oko crkve danas nećete povesti.
- Ako smo hrišćani i ako smo stado Božije, onda nema cijene
po koju bi naš Sveti krst i naš Sveti barjak crkveni predali u ruke
ovog bezbožnika, ovog antihrista, braćo! - zagalami iz prvih
redova knez Đorđije.
- A po čemu sam to bezbožnik, Đokane?
- U crkvu jednom u pet godina dolaziš, ne postiš, pobrkao si
slano i smočano, čak ni krsnu slavu ne slaviš, Gojkane. Kasno si
se sjetio Boga i kasno si razabrao da si rod pravoslavni.
- Ti si me udaljio od crkve, kneže. Ti, koji po propisu otpostiš
i Veliki i Mali post, ali i ti koji si meni i polovici sela, onih
gladnih godina, lug umjesto brašna prodavao. Krađom si postao
gospodin i kradom si se obogatio, kneže.
- Ne pljuj po čestitom čovjeku, nevjerniče! - izdera se na
njega Peran Mihajlov.
- Čestit je taman koliko si i ti čestit, Perane! Brata si,
rođenog, zbog one ženske stvari, ubio.
- Izbacimo ga, braćo, iz ove svetinje i bogomolje! Ne dajmo
mu da huli na Boga i Svete naše zakone! - priskače Peranu u
pomoć Šćepan i, sav izvan sebe, kreće prema Gojku Filipovom.
- Stani, zaustavi se, Šćepane! - odgovara mu Gojko i
prijeteći maše drvenom toljagom iznad glava uzrujane gomile.
- Ne gužvaj odjeću, koju si sa sirotinje skinuo. KOŽU si i
meni i mnogima od nas derao, samo da bi se dograbio zlata i te
odore. Da bi kuću na tri boja podigao, da bi kupio najbolje
oranice i najbolje vinograde. Devet punih godina bio sam kod
tebe u najmu, Šćepane. Hajde, reci ovim obrazima koliko sam
zaradio? Koliko si mi na odlasku dao para, koliko haljina i
koliko mrsa, Šćepane? Dvije upišane, kraljevske banke, jedan
sukneni i zakrpljeni gunj, pola mješine sira. Sve to za devet
godina mog marvenisanja, Šćepane!
- Marva i jesi i ljubi mu stopala što ti je i to dao, ajvane -
kaže mu, opet, Peran Mihajlov.
- Napolje, bezbožniče! - viče knez Đorđije.
- Napolje, ne pogani crkvu! - dovikuju još mnogi seljani.
- Samo ću sa barjakom napolje! - odgovara Gojko odlučno.
- U ime Boga, ljudi, smirite se! - moli pop Aleksa i diže,
ponovo, uvis barjak crkveni. - Gojko Filipov, kao što se čuli,
daje milion i četiri stotine hiljada. Ima li ikoga da ga nadjača i
nadvisi?
- Niko me, pope, ne može nadjačati! U najam ću, u
Njemačku, ako je potrebno, da idem, ali će ovaj barjak Božiji,
danas, doći u ruke dobrog i poštenog čovjeka i hrišćanina.
Poštenog, pope, jer ja ne pravim komediju ni od Boga ni od
njegovih zakona. Božijih zapovijesti se ne pridržavam samo u
crkvi i samo u molitvama.
- A koliko si puta, naglas i pred svijetom, Boga opsovao?
Koliko puta si lajao na Nebo, Gojkane? - pita, podrugljivo,
Obrad Mašanov.
- Jesam ga, da oprosti, psovao, ali ga nikada nijesam
iznevjerio.
- E neće, kučak jedan, preko mene živog barjak Božiji u ruke
onoga koji je Boga olajavao! - dočeka Obrad Mašanov i
ispriječi se, onako koščat i narogušen, pred malim i kočopernim
Gojkom Filipovim. Sudariše se pogledima, koraknuše još bliže
jedan prema drugome. Obrad ga, odjednom, ščepa za grlo i
dreknu:
- Mrš iz crkve, fukaro!
 - Mrš iz crkve! - prihvati gomila.
- U ime Boga, braćo! - mahao je rukama pop Aleksa. Niti ga
je čula niti ga je, više, vidjela podivljala gomila. Vukla je
crkvenim podom, prema vratima, nemoćnog Gojka Filipova.
Ratko Vidović skoči iz svoga ćoška i potrča prema ikonama,
tamo gdje je otac njegov Aleksa, uludo i u vjetar, govorio.
- Pustite, ljudi, toga dobroga čovjeka! - povika iz sve snage.
- A ko si ti, momče, da nam naređuješ? - iskezila se na njega
gomila.
- Ja sam - kaže im on - sudija.
- Ti si, momče, znači, sin popa Alekse. Kad prije dogura do
sudije i otkad to komunisti idu u crkvu? - Onda se zacerekaše.
Gojka su i dalje gazili i pljuvali. Učini mu se da na pločama
opazi i crvenu, isprekidanu liniju: je li to Peran, opet, okrvavio
ruke?
- Odmaknite se od čovjeka, ljudožderi! Sve sam čuo, sve sam
vidio i sve vas poznajem. Među vama sam odrastao. Gojko je
zaslužio barjak crkveni i njemu ga, samo njemu, dosuđujem! -
pokuša da objasni gomili.
- Pazi, ovaj skot nema ni cipela. Bos, a hoćeš da nam budeš
sudija - zareža gomila i krenu prema njemu. Ispred svih ide knez
Đorđije. Za njim šepavi Jovan Mrgudov, pa Jagoš Milunov,
pored njega, sav znojav i zapjenio pomanitali Obrad Mašanov.
- Mrš iz crkve! - sada njemu naređuje gomila.
- Bježi, sine! - zapomaže nesrećni pop Aleksa.
- Ne mogu, nemam cipela! - odgovara mu on i vidi kako knez
Đorđije vadi kuburu i hladnokrvno nišani. Pravo mu u mozak
nišani.
Čuo je pucanj, vidio je i dim kako izlazi iz grlića pištolja,
čak je i rupu na svome čelu napipao. Nema, međutim, krvi i nije
poginuo.
»Nijesu me«, pomisli, »psi ubili. Jer kako bih, inače, čuo
ovoliko zvonjenje.«

Probudio se i više ne vidi ni crkvu ni gomilu. Čuje, jedino,

kako neko uporno zvoni na vratima.
- Preporučeno pismo, druže sudija - kaže mu poštar. -
Oprostite, ako sam vas probudio.
»Prije će biti da je ovo telegram«, pomisli on, kad ugleda
onih par, mašinom otkucanih, redova i teško čitljivi potpis
autora:
»Ja Vas mrzim, gospodine Vidoviću. Jer ste me pokolebali u
mržnji, za koju sam vjerovao da je prirodna i postojana. Od
rođenja sam, zapravo, tako vaspitavan: antisrpski i
antikomunistički. Da posumnjam u osnovanost svoje vjere - Vi
ste me, Vašom presudom, na to prisilili. Vi, koji ste - da moja
tragedija bude potpuna - i Srbin i komunista. Eto, zašto Vas
mrzim, gospodine Vidoviću. S poštovanjem, Ante Tršić.«
- Ko ti to piše, da nije nešto ozbiljno? - pita ga iz spavaće
sobe Marija.
- Pop Ante Tršić, krivo mu na presudu - kaže joj on odsutno.
- Krivo mu, veliš, na presudu. A šta bi htio i šta to traži od
tebe taj ustaša? - podiže glas Marija. Ustaje iz kreveta i on zna
da ne može izbjeći razgovor. Mada mu, poslije onog teškog i
mučnog sna, koji mu je još i u svijesti i prcd očima, nije do
razgovora.
- Ne traži on - objašnjava joj tiho - ništa od mene. Žao mu,
kaže, što sam ga oslobodio.
Marija čita pismo i kao da ne vjeruje. Baci ga, s prezirom, na
sto.
- Laže, pretvara se kurva fratarska. Sjutra bi te, samo da ga
zapadne, ubio.
- Možda i bi, ali ja ovome njegovom pismu vjerujem.
- A ja, vidiš, poslije toga pisma još više vjerujem da si ga
morao osuditi. čitav Grad si zgranuo presudom. Nikoga,
čovječe, ne zanimaju tvoje bajke o humanosti i nekakvoj
pretpostavljenoj, čak i smjelo zamišljenoj, slobodi i demokratiji.
- To je, odista, tvoje mišljenje? - sa prijekorom, a i sa
strahom, pita je Ratko Vidović.
- Znam toliko, iako nijesam pravnik, da se pogani zub mora
vaditi. A ti, šta si ti učinio? Hajde, kaži mi!
- Pokušao da izliječim jedan pogani zub, Marija - odgovara
uz smješak i traži njen obraz, da ga poljubi.
- Ali, neka se taj zub liječi u zatvoru, sudijo. I to je
demokratija, velika demokratija, mnogo demokratije za fratra
Anta Tršića. Sjutra, ponavljam, samo kad bi ga zapalo, on ni
tebe ni mene ne bi zatvorio - nož bi sudio, moja iluzijo!
- Sine ira et studio. Dakle, bez srdžbe i pristrasnosti, kaži mi,
smireno i razložno, šta je to fratar tako strašno učinio?
- Kazaću ti, Ratko, samo pod jednim uslovom: da nas dvoje,
ovdje i sada, obnovimo suđenje. Ali tako što ću ja postavljati
pitanja kao da sam sudija, a ti ćeš, na kraju, da izrekneš presudu.
Malo je zbunjen, ali pristaje. Možda će, ko zna, ova uporna i
plahovita profesorica sociologije, supruga njegova i njegov -
kako je vazda vjerovao - najstroži kritičar, da pronađe ono što
tužilac nije pronašao i što bi, samo da je to znao, nagnalo
Vidovića da, mjesec dana unazad, donese drukčiju presudu.
- Zbog čega je - pita ga ona - pop optužen?
- Zbog toga što je izjavio da su Hrvate ranije tlačili
Austrijanci i Mađari, da ih danas ugnjetavaju Srbi i da je ovaj
današnji, komunistički i velikosrpski jaram, čak i perfidniji.
Kazao je da je osamdeset procenata naših radnika u inostranstvu
hrvatske narodnosti i da Srbi sjede na ključnim mjestima u
državi. Po njemu, hrvatska država se prostire sve do Drine,
Zemuna i Kotora. Sve je to izjavio u svome stanu, za sofrom, u
razgovoru sa dvojicom službenika Državne bezbjednosti. Oni su
se, još i to da ti kažem, međusobno dobro poznavali. Sa jednim
od inspektora fratar je, čak, i prijateljovao.
- Da li su kod fratra pronađene kakve ustaške knjige i
časopisi?
- Pop je, Marija, stari znanac Službe bezbjednosti. Presudom
Vrhovnog suda Hrvatske, a zbog krivičnog djela neprijateljske
propagande, iz člana 118. Krivičnog zakona, osuđen je 1960. na
dvije godine i šest mjeseci strogog zatvora.
- Zašto? Baš bih to voljela da znam.
- Zbog toga što je, u vramenu od 1956. do 1960, kao
bogoslov Visoke bogoslovske škole u Đakovu, vrijeđao i
pljuvao bogoslove koji su pisali ćirilicom i što je, među
sveštenicima, rasturao ustaške knjige i časopise o
vaspostavljanju NDH, s tim što bi se ta krvava tvorevina,
odnosno katoličko-muslimanska federacija, kako ju je on
nazivao, ovoga puta oformila u sastavu nove Austro-Ugarske ili
Podunavske monarhije.
- Kaznu je uredno izdržao?
- Do posljednjeg dana. Ne vidim, međutim, da ga je zatvor
izmijenio, sem što je, po izlasku na slobodu, jedino iz straha
prestao, bar javno, da propagira ustašku »filosofiju«. Iz
inostranstva je i dalje primao ustaške knjige i novine, ali ih nije
dijelio ni sveštenicima, ni parohijanima, niti ih je skrivao od
službenika Državne bezbjednosti. Iako to, recimo, nijesu tražili
od njega, inspektorima Državne bezbjednosti je odnio i pokazao
knjigu »Tragedija Kavrana i drugova«, kao i novine »Hrvatska
država«, zatim »Vjesnik ujedinjenih američkih Hrvata«,
publikaciju »Hrvatska revija« i slično.
- Šta piše u toj literaturi?
- Čovjeku je strašno i dok čita te gadosti. Poziv je to,
najkraće, na klanje u Jugoslaviji.
- Pop ih, izgleda, čita sa uživanjem?
- U to sam ubijeđen. On, čak, intimno, razmišlja kao i
ustaške novine. Njegovo je to ubjeđenje, Marija. On to i ne krije,
uostalom. Nekoliko je puta u toku suđenja ponovio: »Poznato
vam je, gospodo, šta mislim, kao i to da sam, zbog svojih
ubjeđenja, već kažnjavan od vašeg suda i vaše države.« Otvo-
reno priznaje da, za svoju, ne priznaje ovu državu.
- Fratar je, očito, u stalnoj vezi sa ustašama?
- Moguće, ali nije dokazano.
- Kakav je, po tebi, fratar Ante Tršić? Opiši mi ga.
- Načitan i veoma obrazovan intelektualac. Završio je
ekonomiju i teologiju. Govori nekoliko svjetskih jezika. Na
žalost, on je pristalica šizme i raskola, on je na duhovnim
porcijama jedne otrovne i mračne, mizantiropske i šovinističke
filosofije u čijoj je osnovi utkana mržnja prema čovjeku. Nije,
očito, prihvatio encikliku Pape Ivana XXII »Pacem in teris«, kao
ni maksimu: »Omnes hospites tanguam Hristus sucipiantur«, što
će reći:
- Neka svi ljudi (gosti) budu primljeni kao sam Isus Hristos.
- Nije, dakle, prihvatio ideju ekumenista, jer se do nje ne
može doći krvlju među ljudima. Tužno je, zaista, biti protojerej
takve misli.
Ona se iznenada podiže i, kao prijeteći, pokaza kažiprstom
prema Vidoviću:
 - Šta bi se desilo ako bi ta filozofija šizme i raskola, kako je
ti nazivaš, uspjela da se, makar jednu noć, dočepa prilike da
ostvari ono što joj je cilj i krajnja odrednica? Šta bi se, molim te,
tada desilo?
- Bila bi to kasapnica, Marija.
- Pita li ti, na sudu, popa Tršića da malo pobliže objasni
svoje ubjeđenje o velikoj hrvatskoj državi? Pita li ga i šta ti taj
»veoma obrazovani intelektualac« odgovori?
- Reče, doslovce, ovako: »Bila bi to katoličko-muslimanska
federacija. Srbi bi morali - preko Drine«.
- Nije rekao da bi Srbi morali i u - Drinu?!
- Ne reče, a vjerujem da bi ubijao. Mada se danas, taj isti
pop, izuzetno korektno odnosi prema pravoslavcima u njegovoj
parohiji. Tri je puta davao i krv za Srbe povrijeđene u
saobraćajnim nesrećama. Sjutra bi im je, možda, i otimao, ali da-
nas im je daje, i to svoju i dobrovoljno.
Marija, nervozno, pripaljuje cigaretu i, od bijesa, crveni u
obrazima. Gubi kontrolu nad svojim držanjem i zbog toga je još
nervoznija.
- Nije, dakle, isključeno da bi fratar, samo da dođe njegovo
vrijeme, bacao u Drinu?
- Nije isključeno.
- Šta, molim te, čine pravnici kad ustanove da je čovjek
umobolan i da postoji mogućnost da u ludilu nekog ubije? Da li,
u ime slobode ludila, čekaju da se zločin dogodi?
- Ne čekaju, svakako, Marija. Ali, ako si htjela da ovom
analogijom ...
- Hvala ti na odgovoru. Daljnja objašnjenja su suvišna i
nimalo me ne interesuju. Želim, jedino, da čujem tvoju presudu.
Zagleda mu se u oči i dobuje prstima po stolu. Kao da je on
đak i kao da se od njega na ispitu traži presudan odgovor. Samo
jednom je izgledala tako odlučna i uvrijeđena: u junu 1968, kad
su se prvi put sreli i upoznall...

Stajala je na vrućem asfaltu ispred svog fakulteta i, pažljivo,

odabirala prolaznike. U hladu., ispod drveća i nastrešnica
okolnih zgrada, dežurala je milicija. Bilo je sa njom još
djevojaka, ali on je baš nju zapazio: u stvari, učinila mu se,
odnekud, poznata i vjerovatno joj se i nasmiješio. Prišla mu je
neusiljeno i slobodno.
- Želite li, možda, vanredni i zabranjeni broj »Studenta?« -
upitala je bez okolišenja.
Nije ni stigao da odgovori, a ona mu je, o džep ljetnje
majice, zakačila amblem pobunjenog Univerziteta.
- Ja ću vas lično uslužiti - kazala je i, uhvativši ga ispod
ruke, provela ga pored studentske straže u aulu fakulteta.
Čuo je kako neko govori i kako, svakoga minuta, govornika
prekidaju aplauzi. Zbunjen, mahinalno je uzeo novine. Nije
mogao da čita morao je da ustane i da, odjednom, kao i ostali
zapjeva »Internacionalu«. Sa novinama u ruci krenuo je, zatim,
prema izlazu.
- Sakrij to, druže, uhapsiće te milicija! - kazala mu je
djevojka i on je tek tada shvatio u šta se zaglibio.
»Sudija raznosi zabranjene studentske novine!« prođe mu
kroz glavu i spopade ga lagana drhtavica. Šta da učini? Da baci
taj list i da se učtivo zahvali? Reći će mu i djevojka i njeni
drugovi da je kukavica: zviždanjem će ga istjerati na ulicu među
rijetke prolaznike i miliciju. Da joj objasni ko je on i da je
zamoli da ga razumije? Ili da, jednostavno, izigravajući heroja
izađe napolje i iza prvog ćoska, ako ga zaustave, sve ispriča i
razjasni miliciji?
 - Novine sakrij ispod majice! - savjetuje ga ona i nudi se da
pomogne.
- Bolje je, možda, da ih pročitam ovdje i da bez rizika
izađem.
- Onda, nemoj ni da živiš, gospodine! - uzvraća djevojka,
potcjenjivački i sa ironijom.
- Boljeg lijeka protiv straha i rizika ja ne poznajem.
Krivo mu što se uplašio, a ne zna kako da se izvine. Kako da
otjera sumnju i djelić prezira iz očiju studentkinje?
- Hrabrost se - kaže joj - tako olako ne utvrđuje. Bio sam,
sve do prije sedam godina, na ovome univerzitetu. Tada su nas
profesori učili da u mnogim junaštvima ima najviše ludosti i
kukavičluka, ako baš hoćete. Gotovo svi pravi heroji - velike su
kukavice.
- Skini amblem Univerziteta i srećan put u spokojstvo,
gospodine! - izaziva ga ona, sada već sažaljivo. Hoće, zatim., da
mu skine amblem sa majice i da mu oduzme novine. Učini mu se
da ga razoružava, da ga obnažuje, da ga lišava časti i muškosti,
da mu otima ponos i misao, vjeru i neko krvavo osvojeno
ordenje.
- To, oprostite, ne dozvoljavam! Ne dam ni amblem ni
novine!
- Iz inata ili iz ubjeđenja, gospodine?
- Iz ubjeđenja da se vi inatite i iz želje da sa ovim amblemom
i zabranjenim novinama prošetam sa vama do Terazija.
Sada je ona zbunjena i ne zna šta da odgovori.
- Hoću, ali do »Slavije«, još dalje od Terazija. Priča mu,
usput, o demonstracijama i ciljevima pobune. Napisala je o
tome i članak u drugom, vanrednom izdanju »Studenta«. Nije joj
pri ruci, ali pokazaće mu ga, svakako. Taj broj, uostalom, i nije
zabranjen. Zabranjena je petica, izdanje koje, sasvim javno i
sasvim izazovno, sudija Ratko Vidović nosi kroz prijestonicu.
Kada zastanu i kad mu se desna ruka za trenutak umiri,
prolaznici sa lakoćom mogu da pročitaju, u naslovu, tri
istaknute riječi: HISTERIJA I MISTERIJA. Zbog tog članka
»Student« je i zabranjen.

Taj djelić juna - susret sa Marijom, prepirka u auli fakulteta,

momenat kada je, odlučna i uvrijeđena, krenula da ga liši odličja
pobune, njihov po mnogo čemu neuračunljivi marš glavnim
ulicama prijostonice - trajao je ne više od tri ili četiri sekunde.
Možda i manje, možda, čak, samo djelić djelića sekunde. Nije
mjerio vrijeme, jer je besciljno i nemoguće da se, bilo čime,
izmjeri misao. Ni njeno trajanje ni njezin sadržaj. Tek, Marija je
i dalje dobovala prstima po stolu i čekala presudu.
Da li da joj kaže gdje je bio i da je blago potegne za uvo zato
što ga je iz poruge nazvala gospodinom? Da li da je poljubi zbog
stihova koje mu je od »Zagreba« do »Moskve« recitovala:
»Potjeraćemo kljusinu istoriju - lijeva, lijeva, lijeva ...?«
Umjesto svega toga on će, ipak, morati da izrekne, već
izrečenu, presudu. Marija je palila novu cigaretu i još uvijek
cupkala prstima. On se zakašlja, uze olovku u ruke i poče da crta
nekakve, neodređene i nepostojeće, predmete: tako je, da bi se
bolje sabrao, još na studijama naučio.
- Čovjek je, kaže Malro - poče on, nekako nesiguran i
piskavo - ono što je učinio. Šta je to, dakle, razložno
posmatrano, fratar Ante Tršić učinio? ... Misao njegova je, bez
sumnje, otrovna i, bez sumnje, protiv čovjeka. Ona je negacija
slobode i ljubavi, giljotina demokratije i ljudske pameti. Ona je
afirmacija mržnje i animalnog u čovjeku, filosofija noći i smrti,
ideja sječiva i konclogora: ukratko, antiteza života i postojanja.
Može li, međutim, misao biti inkriminisana? Čak i kad je, kao
ustaška misao, svakim svojim bljeskom smrtna presuda čo-
vjeku? Hegel, ako se dobro sjećam, kaže: »U mislima sam
slobodan, pošto ostajem pri sebi samome.« Misao je, zapravo,
samo moja, a čin je svačiji. Može se, svakako, zaključiti da je,
saopštivši svoju otrovnu misao dvojici ljudi koji su ga posjetili,
fratar Tršić izašao iz sebe samoga. Ja sam, međutim, pošao od
toga da je stan sastavni dio ličnosti, produžetak ljudske intime i
duše i da je, dok je u svome stanu, čovjek pri sebi samome.
Pogotovu kada, kao i Tršić, priča pred dvojicom službenika
Državne bezbjednosti, znajući ko su oni i znajući, takođe, da oni
znaju ko je on. Da je to što je rekao ovoj dvojici ljudi kazao
svojim parohijanima zaslužio bi maksimalnu kaznu i ja bih mu
je, sigurno, i izrekao. Zla misao bi, tada, poprimila obličje zlog
čina i tu dileme, više, ne bi ni bilo. Međutim, sada je ima.
Opraštajući otrovnu misao i ubilačku ideju, sud - odista -
rizikuje da se, u budućnosti, kriminalni čin, možda, i dogodi.
Rizik, očito, postoji. Smatram, međutim, da je manje opasan
takav rizik od rizika da se pogazi i ignoriše sloboda
pojedinačnog, konkretnog i živog, čovjeka. Jer, milioni ljudi
slobodni su samo onoliko koliko je svaki od njih, pojedinačno
izdvojen, slobodan. Suočen, sem toga, sa dilemom da li da
kaznim slobodu ljudskog mišljenja ili da oprostim svom
neprijatelju - morao sam izabrati ovo posljednje. Morao sam,
između ostalog, i zbog toga što on i nije za kažnjavanje - prije će
biti da je fratar Ante Tršić za žaljenje. I zbog toga, Marija, što
smatram da sam ga, ovakvom presudom, najteže kaznio.
Uzima, ponovo, popovo pismo i ne zna je li to pravi
odgovor. Marija je, čini mu se, jednako žestoko protiv presude.
Kao što je i čitav Grad protiv presude. Kao što je, evo, i fratar
Ante Tršić protiv presude.
- Pred slobodom života ja bih, uvijek, zanemarila himere o
slobodi mišljenja - kaže mu ona nakon dužeg ćutanja.
- Možda bih i ja, Marija, samo da nijesam sudija.
 4.
Padao je snijeg i već uveliko je svitalo kada je izjutra, u
četvrtak 10. decembra 1970, Ratko Vidović uključio svoj mali,
sobni radio. Bila je na programu nekakva dosadna nazovi
muzika i on je kroz prozor, odsutno, posmatrao jednu staricu ko-
ja je, pogurena, sa korpom u ruci i jedva podižući umorna
stopala, nekud i nekome, žurila. Ona dernjava, koju su - kako je
on često govorio - bez ikakvog stvarnog razloga zvali muzikom,
odjednom je prestala i spikerka je, pomalo svečanim glasom,
najavila emisiju: Na današnji dan kroz istoriju.
1520 - Martin Luter javno spalio Papinu »Bulu«, kojom je
Katolička crkva osudila njegovo učenje. Nepunih godinu dana
kasnije, Papa ga je ekskomunicirao, a car Karlo Peti protjerao iz
zemlje i njega i njegove pristalice.
1896 - Umro švedski hemičar Alfred Nobel. Ovaj pronalazač
dinamita osnovao je fond za nagrađivanje najznačajnijih naučnih
i književnih radova. Prva Nobelova nagrada dodijeljena je 1901,
na godišnjicu Nobelove smrti, i od tada se dodjeljuje svake
godine.
1898 - Mirovnim sporazumom potpisanim u Parizu, završen
je rat između SAD i Španije. U zamjenu za dvadeset miliona
dolara, Amerikanci su dobili Kubu, Portoriko, Guam i Filipine.
1913 - Mona Liza, čuvena slika Leonarda da Vinčija,
pronađena i vraćena u Luvr. Slika je bila ukradena dvije godine
ranije.
1943 - Britanski premijer Vinston Čerčll primio u Kairu
kralja Petra Drugog i saopštio mu da bi trebalo da se, zbog
saradnje sa Italijanima i Nijemcima, odrekne svog generala
Draže Mihailovića.
1944 - Staljin i De Gol potpisali u Moskvi ugovor o savezu i
pomoći, sa rokom od dvadeset godina.
1948 - Generalna skupština UN usvojila Konvenciju o
genocidu i pravima čovjeka.
1964 - Borac za crnačka prava Martin Luter King dobio
Nobelovu nagradu za mir.
Za istoriju se dogodilo samo ono što je, izgleda, po nečemu,
po pameti ili po gluposti, po zločinu ili odvažnom ljudskom
činu, po mržnji i mnogo rjeđe po ljubavi, ostalo kao izuzetan
događaj u kolektivnoj memoriji. Milioni ljudi su rođeni 10.
decembra i milioni su na taj dan umrli. Milioni su na taj dan
bezbroj koraka, dobrih i rđavih, hrabrih i kukavičkih, poštenih i
kriminalnih, poduzeli i učinili. Istorija ih, međutim, ne spominje.
Znači li to da ti ljudi i njihova djela nijesu ni postojali?
Učini mu se da je to pitanje i naivno i nepotrebno.
Pogledom, opet, prebira po ulici i vidi kako ona starica, s
mukom, zamiče iza ćoška. Grupa dječurlije, uz guranje i
galamu, žuri u školu. Tok je sedam časova i on shvata da ne zna
šta će sa vremenom. Šta da radi i kako da provede još puna četiri
sata: tek u jedanaest, kako ga je pismom obavijestio, profesor
etike Stojan Svetozarević stiže u Grad i pravo će sa stanice
krenuti u sudnicu. Nigdje se usput neće zadržavati.
Šta li će reći profesor? Tako bi volio da nije sudija i da sa
njim o čitavom slučaju papriča do kraja slobodno, intimno i bez
obaveze da vaga svaku riječ i svako pitanje.
I hoće li istorija, makar to samo bila istorija Prava, zapamtiti
da je 10. decembra 1970. univerzitetski profesor etike ušao u sud
da, kao najpozvaniji sudija, izrekne presudu ne čovjeku nego či-
nu i ne u ime sile zakona već u ime dostojanstva i časti
čovječije. Hoće Ii profesor presuditi da čast i dostojanstvo, ipak,
nijesu srednjevijekovne kategorije?
Bježi i od pitanja i od odgovora, jer se, čak i pri pomenu
riječi istorija, ne osjeća doraslim ni da pita ni da odgovara. To je
zadaća ili odveć velikih ili odveć neupućenih. A ovih potonjih,
posebno.
Sjeti se, namah, nekog Stojana Grđića, svog Kotoranina, koji
je, pospanim i razgolićenim, turistima po crnogorskim plažama
ljeti držao zamorna predavanja o zakonima svijeta i istorije i
kojeg su mještani smatrah smiješnim i pomalo udarenim.
- Mi današnji - govorio je Stojan - znamo za samo nekoliko
ljudi koji su, u čitavom prošlom vijeku, živjeli u Crnoj Gori.
Sjećamo se, jedino, vladike i pjesnika Rada Petrovića, profesora
Bogišića, Smail-aginog krvnika Novice Cerovića, samoukog
vojvode Marka Miljanova, gromovitih hajduka Novaka Ramova
i Stojana Kovačevića, knjaza Nikole i još, može biti, dvadesetak
pokojnika. A kako vrijeme bude prolazilo, tako će i pamćenje
budućih koljena o ovim, još neumrlim, Crnogorcima biti su-
žavano da bi, na kraju, možda već u narednom stoljeću, u
kolektivnoj memoriji od svih njih preživio samo vladika
Petrović. Zato ja, već danas, tvrdim da je u prošlom vijeku, za
vječnost i za istoriju, na malim prostorima spartanske Crne
Gore, Njegoš jedini čovjek koji nije umro, zapravo i jedini koji
se rodio. Jedini, dakle, koji je i postojao. Veoa nacija, kao što je
ruska recimo, danas se sjeća i slavi nekih hiljadu do dvije hiljade
još neumrlih kolosa svoje istorije. Njihov broj će - galamio bi
Stojan Grđić - biti sveden na svega nekoliko stotina. I kad naki
budući ljudi, recimo za pet stotina godina, budu učili o Rusiji,
ovoj sadašnjoj i onoj prošloj, upoznavaće je i cijeniće je samo po
tim velikim Rusima i velikim događajima: prosječni ljudi i sitni
događaji ne zanimaju istoriju.
Neumorno, iz dana u dan, Stojan Grđić bi držao te svoje
filipike i propovijedi i niko mu se, nikada, nije suprotstavljao.
Vjerovatno zbog toga što najveći dio publike nije ništa ni
shvatao i što oni koji su shvatali, njegovim naklapanjima nijesu
pridavali bilo kakvu zbilju ili značenje. Jednoga dana, međutim,
neki stariji i razbarušeni muškarac, za kojeg će Vidović tek
kasnije saznati da se profesionalno bavi istorijom, ustao je iz
pijeska na obali i prekinuo Stojana Grđića u času kada je
podučavao da su Staljin i Žukov oborili Berlin u maju 1945. i da
onih dvadeset i dva miliona ubijenih, i u pobjedu uzidanih,
sovjetskih vojnika i građana, za istoriju ne znače ništa drugo do -
uzgredni podatak i običan broj.
- Taj broj je - pobunio se, naglo, razbarušeni stranac - srušio
njemačku imperiju. To što je za vas, prijatelju, uzgredni
podatak, za mene je, bar na strani pobjednika, glavni junak
drame koji je ovu nepoštenu i nezahvalnu planetu izvukao iz po-
divljalog i mržnjom zatrovanog germanskog mora.
- Ne želim da vam protivurječim, jer nema razloga da vam
protivurječim - dočekao je, odmah, Stojan Grđić, pomalo i
srećan što je našao sugovornika i što je, kako mu se učinilo, on
jedan od onih, ne baš rijetkih, intelektualaca koji uobražavaju da
su dorasli da sude o svakom detalju i svakom činu istorije, ali
koji ne shvataju ili ne žele da shvate koliko su malo naučili od
života ili iz knjiga koje su, najčešće, prisilno i površno pročitali.
- Slažem se sa vama da su bezimeni mrtvaci svijeta, a prije
svih ostalih ruski mrtvaci, najzaslužniji za tu ratnu pobjedu.
Objektivno su najzaslužniji, moj prijatelju. Subjektivno,
međutim, istoriju ne zanimaju ličnosti bez imena niti bitke bez
komandanata: Kutuzov je pobijedio Napoleona, Dušan je
porazio Vizantiju, Odoakar je srušio Rim, pred Georgijem
Žukovom je kapitulirala Njemačka!
Stranac je, vrlo brzo, odustao od polemike i pretvarao se da
ne vidi i ne čuje, izazovno i besciljno, zamaranje Stojana Grđića.
Mada istoričar po struci, on nije umio ili nije želio da ospori sva
ta Grđićeva naklapanja u kojima je, pored sve naivnosti, bilo i
dosta istine. Stranac će to, zapravo, da prizna Vidoviću nekoliko
dana kasnije, prilikom slučajnog susreta i slučajnog razgovora o
nekakvim eksperimentima sa mravima i skakavcima.
Naučnici su, naime, ispod staklenog zvona iz kojeg su
prethodno izvukli vazduh, postavili jednoga mrava. Uginuo je
poslije - tri minuta. Pod isto zvono, stavili su potom tri mrava:
očekivati je bilo da će uginuti tri puta brže ili da, u najboljem
slučaju, ne mogu živjeti duže od onog usamljenog prethodnika.
Desilo se, međutim, da su tri mrava u životu ostala devet minuta
i da su uginuli - istoga trena.
Iako je to bilo dosta davno, možda i prije punih deset godina,
Vidović se baš ovoga jutra sjetio kako mu je stranac tada rekao:
- Priroda je predodredila i životinji i čovjeku da se oslanja na
drugu životinju i drugog čovjeka: u grupi se, čak, teže i umire.
Stranac mu je govorio da slon koji se izdvoji iz krda živi i
trideset godina manje od ostalih slonova, a da čovjek izdvojen iz
kolektiva postaje jednako izgubljen kao i skakavac izolovan od
svojeg roja.
Skakavac se - kako su utvrdili naučnici - u staklenom i
prozirnom zvonu ponaša sasvim nekontrolisano i obezglavljeno:
iznurujuće skače u svim pravcima i, na kraju, biva umoren tim
silnim trzajima bez ikakvog sistema i reda. Postavljen u roj
skakavaca, mada i dalje izolovan od njih, taj isti insekt,
odjednom, počinje da podražava svoj roj: pokreti postaju
sistemski i uvijek su u skladu sa pokretima roja.
Prisjećanje na taj davni razgovor o skakavcima, pomalo
lecnu Vidovića: da, možda, ti njegovi pokreti ne odudaraju od,
ustaljenih i uobičajenih, pokreta pravosuđa?
Sudio je, prije godinu dana, jednom starom i poluslijepom
skeledžiji koji je, po navodima javne optužnice, »nestručno i
nesavjesno obavljajući svoj posao, u smrt odveo deset ljudi«. To
da je skeledžija Ibrahim Dizdarević vozio u pripitom stanju, da
je na pogrešan način sjekao maticu rijeke, uslijed čega je došlo
do prevrtanja skele i potapanja putnika, kao i to da je skela
plovila bez sidra i čamca za spasavanje, na Sudu je nepobitno i
lako utvrđeno. Vidović je, međutim, saznao za još neke detalje
koji, očito, nijesu zanimali javnog tužioca. Saznao je, na primjer,
da je poluslijepi i nepismeni Ibrahim skelom upravljao već
godinama i uvijek na isti način: neznalački, bez sidra i čamca,
krajnje opasno i primitivno. Ibrahim je, u nekoliko navrata,
molio svog direktora Lazara Kruškića da ga premjesti na neki
drugi posao ili da ga penzioniše. »Ne umijem, bolan«, govorio
je, »da vozim. Ne vidim, nemam snage u damarima, a bez čaše
ne mogu. Prevrnuću, bolan, negdje i sebe i dunjajluk koji
prevozim.« Direktor Kruškić je, vazda, odmahivao rukom i
davao isti odgovor: »Ne sluti belaj, Ibrahim-aga. Kad se nije do
sada niko udavio, neće, vala, ni od sada.« Ratko Vidović je,
poslije svega, prekrojio otpužnicu. Za glavnog vinovnika
nesreće on nije, kao tužilac, proglasio pijanog skeledžiju
Ibrahima Dizdarevića, već direktora Lazara Kruškića. Ibrahima
je osudio na dvije, a Lazara na osam godina zatvora.
- Čovjekov rad je čin svijesti, a u ovom sluča ju - rekao je
Vidović u obrazloženju presude - radilo se nestručno, sterilno,
primitivno. Direktor Kruškić je, istina, održao mnoge sastanke
posvećene dotrajalosti skele i nestručnosti skeledžije. Izglasane
su, na tim sastancima, i mnoge odluke: na papiru je sve bilo u
redu, a u životu nije bilo nikakvih novosti ili promjena. Skela je,
i poslije tih sastanaka i odluka, plovila Drinom bez čamca i
sidra, trula i napukla, opasna i sa obnevidjelim, pripitim i starim
Ibrahimom. Lazar Kruškić mjesečno zarađuje pet puta više od
skeledžije Ibrahima. U toj srazmjeri, približno, valja odmjeravati
i stepen njihove krivične odgovornosti...
Ubrzo poslije ove presude, koja je pročula Vidovića i
izazvala žestoke rasprave među pravnicima, na jednoj krivini
asfaltnog puta nedaleko od Grada, poginulo je osmogodišnje
dijete. Neoprezno je istrčalo na drum i završilo pod točkovima
automobila veterinara Vasa Jeftovića. Ispred krivine, bilo je
istaknuto upozorenje: maksimalno dozvoljena brzina - 40
kilometara na sat. U trenutku nesreće, kako je utvrđeno, Jeftović
je poštovao to upozorenje, čak je vozio i nešto sporije. Tragovi
kočenja su pokazali i da je on na vrijeme spazio dijete, da je, kao
iskusan vozač, učinio sve da izbjegne tragediju i da su - iz
neobjašnjivih razloga, iako su tehnički bila ispravna - kola
otkazala poslušnost, zanijela se i pogodila tijelo dječaka koji je
već bio, gotovo sasvim, pretrčao preko druma. Vidović je, na iz-
nenađenje čaršije, zatražio da stručnjaci ispitaju krivinu. Da vide
da li je pravilno i pod kojim nagibom i uglom projektovana. Da
li je, zapravo, veterinar mogao da, na takvoj okuci i
pridržavajući se propisa o brzini, izbjegne nesreću. Izvještaj koji
je dobio opravdao je njegove sumnje: u krivinu se ulazilo ne
samo pod opasnim nagibom, već je ta kosina bila izokrenuta u
suprotnom smjeru. Drugim riječima, dječak je poginuo krivicom
ljudi koji su, svojevremeno, za projekat tog puta, uključiv tu i
okuku smrti, dobili pozamašnu nagradu i koji su za udes
osmogodišnjeg djeteta saznali tek iz novina. Ratko Vidović je to
sve rekao u presudi i oslobodio veterinara Jeftovića. Štampa je
tu odluku prokomentarisala već u naslovima »Ubica je nevin -
kriva je krivina«.
I ta je presuda podijelila javnost i pravnike. Isto kao i
presuda fratru Antu Tršiću i kao, uostalom, i odluka Ratka
Vidovića da pozove profesora etike na suđenje doktoru Ozrenu
Stanivuku.
Jesu li to po nečemu, zaista, prometejski pokreti, kako se
moglo pročitati u novinama? I, ako jesu, koliko je to opasno po
sudiju Ratka Vidovića? Da li, i u ovom slučaju, vrijede zaključci
naučnika koji istražuju ponašanje skakavaca?
 5.
Tišinu, kamenu i nelagodnu, kao da se taj svijet skupio u
crkvi a ne u sudnici, prekida pitanje sudije Ratka Vidovića.
Govori polako, na razdjeljke, da svaku riječ, s pravom mjerom,
istakne i naglasi.
- Vi ste, profesore, upoznati sa svim okolnostima i
pojedinostima ovoga slučaja. Pomozite nam, molimo vas, samo
u jednome: dopuštaju li nama, socijalističkim sudijama, principi
etike, a, prije svega, principi marksističke etike, da ovu i ovakvu
traku (uze je u ruke podiže sa stola), danas i ovdje, saslušamo?
Ozren Stanivuk se zgrčio na optuženičkoj klupi, uvukao svoj
mršavi vrat među ramena i, kradomice, mjerka fotoreportere i
novinare. Ne okreće se i ne može da vidi koliko se mnogo
čaršije uspjelo da natiska u tu prostoriju i sa kolikim su
nestrpljenjem mnogi u gomili očekivali dozvolu sudije Vidovića
da se sasluša doktorkina traka ili da se, u najgorem slučaju,
javno pročita magnetogram. Ljudi su to htjeli čisto iz znatiželje.
Da čuju koga je to sve izružio i ispsovao doktor Stanivuk, šta je
rekao za Milovana Erića, a šta za Vehbiju Vezirovića? I da li je,
odista, poimenično, psovao i najviše rukovodioce države?
Čaršijom su kolale fantastične priče. Govorkalo se, čak, i to da
je Stanivuk »nečiji špijun« i da je »pozivao na pobunu«.
Najposlije, da iza njega stoji »jedna strana velesila«. Danas je
bila prilika da se razjasni misterija i zato je, radoznala i senzacija
željna, svjetina zakrčila i hodnik ispred sudnice Ratka Vidovića.
Uspravan, pomalo prosijed, kao što i priliči njegovim,
četrdesetim, godinama, profesor etike, nemarno skrštenih ruku
na prsima, odgovara staloženo i bez žurbe, kao da je za
univerzitetskim katedrom i pred svojim studentima.
- Nijesam se, drugovi sudije, nimalo prijatno osjećao dok
sam čitao otpužnicu. Bilo me je, vjerujte, i stid. Ako čovjeka -
da podsjetim na jednu Marksovu misao - izgrađuju okolnosti,
onda te okolnosti moraju biti izgrađene čovječno. Okolnosti pod
kojima je pribavljena ova magnetofonska traka daleko su, zaista,
i od morala i od čovjeka. Saslušati takvu traku pred sudom i
time joj priznati svojstvo dokaza, ne bi, ubijeđen sam, značilo
ništa drugo do - Hirošimu ljudskog dostojanstva. Hirošimu
Marksovih ideala o čovjeku, drugovi sudije.
Profesor, za trenutak, zastade: čuje se, ritmična, škripa
novinarskih pera koja, ubrzano, prelijeću po hartiji. Prisutna
čaršija se uzdrgolila i uskomešala.
- I ne samo to, drugovi sudije. Živimo u vremenu kada
ljudski um mora, više nego ikada od postanja čovjeka, da nazire
i ukroćuje ubilačku moć svojih sopstvenih tvorevina. Ne, neću
da govorim o atomskoj bombi i bakteriološkom oružju.
Ograničiću se na razorne sile jedne male i, rekli bismo, naivne
spravice koja se zove: magnetofon. Bezazlene napravice koja
može biti ugrađena u ručni časovnik, u dugme na našoj košulji
ili u okvire naših naočara. Neopaženo, da to nikada ne
primijetimo, ta »igračka« može biti postavljena u naše
automobile, naše stanove i spavaće sobe. U stanju je, zapravo,
da nas, na svakom mjestu i u svakoj prilici, uhodi i špijunira.
Ako bi Sud, te i takve, trake prihvatao kao dokaze protivu
čovjeka, onda ljudi više ne bi smjeli da govore i preostalo bi im,
jedino, da ćute ili da mrmljaju. Razvilo bi se jedno, opšte i
fatalno, nepovjerenje među ljudima i čovjek bi u svakom
drugom čovjeku, pa i u sebi samome, počeo da traži osnove za
sumnju i za optužbu. Lišen slobode govora, čovjek bi morao da
se vrati u doba svojih diluvijalnih predaka, koji su međusobno
opštili mimikom, grimasom i mumlanjem. Svako od nas bi, u
tom slučaju, izgubio sebe samoga. A ne kaže Marks bez razloga
da se životna opasnost za svako biće sastoji u tome da izgubi
samo sebe i da je nesloboda prava smrtna opasnost za čovjeka.
Sudnicom prostruja žagor i Vidović, blagim pokretom ruke,
opomenu na tišinu i ćutanje. Doktorka Tamara Mihić iskoristi
priliku i napusti dvoranu.
- Kada bi, drugovi sudije, naši privatni razgovori počeli da
bivaju »regulisani« pravnim sredstvima, to bi značilo isto kao i
kad bi država odlučila da kontroliše misli svojih građana.
Srećom, i po nas i po državu, to ona niti može niti, koliko znam,
nastoji. Jednoj dobroj i ljudskoj državi, a za mene je to
socijalistička država, privatni razgovori građana, pa, čak, i ako
su nepovoljni po nju, ne mogu naškoditi. Socijalitisčka država
mora da etički superiorno pređe preko takvih razgovora. Sud joj,
svakako, ne može pribaviti moralni autoritet, niti joj ga, pak,
može oduzeti.
Profesor skide naočari i blago se pokloni sudijama. Vidović,
prije ostalih, razumjede da je završio i odgovorio na postavljeno
pitanje.
- Mnogo ste nam - reče mu - pomogli i hvala vam, profesore.
Ako to želite, možete ostati i pratiti nastavak suđenja.
- Bojim se da, ipak, nije došlo vrijeme da se ljudi moje
struke zadržavaju po sudnicama - nasmija se profesor, ponovo se
nakloni i pođe prema izlazu. Ratko Vidović se nešto sašapta sa
preostalim sudijama i objavi polučasovnu pauzu.
Kroz hodnik i sve dok nije izašao iz zgrade Suda,
fotoreporteri su oblijetali oko profesora i zasljepljivali ga
baražnom vatrom bliceva svojih tamnih aparata. Novinari su se
razmiljeli po okolnim sudnicama i diktirali, telefonske, »fleš«
izvještaje. Kroz odškrinuta vrata jedne sobice, gdje su vijećali da
li će ili ne magnetofonska traka biti saslušana, do Vidovića su
dopirali nečiji, očito, telefonom, na daljinu diktirani, redovi:
- Težak je izbor koji je profesor etike ostavio sudijama: ako,
slijepo, budu tumačili zakon, osudiće slobodu čovjeka. Na kraju,
kad je završio sa diktiranjem, novinar je, povišenim i odlučnim
glasom, nekome, rekao:
- Ja sam mislio da si mi ti urednik, a ne sekretar ovdašnjeg
Komiteta!
Za ovo, slučajno, prisluškivanje, Vidović više nije imao
vremena: morao je natrag, u, kao košnicu, uzavrelu dvoranu, da
saopšti odluku. Začudi ga, još s vrata, neobično držanje Ozrena
Stanivuka: po prvi put, nije ličio na optuženog, držao se, čak,
ponosito i nasmijano.
- Odlučili smo - reče Vidović - da odbijemo oba zahtjeva: da
se sasluša magnetofonska traka i da se pročita magnetogram ...
Malo, potom, dodade:
- Jeste li spremni za završnu riječ, druže tužioče?
- Odavno sam spreman - odgovori tužilac, primjetno
uzbuđen i ljut ne toliko na ovu odluku koliko na besjedu
profesorovu, a posebno na one riječi da je njega, profesora, »bilo
stid dok je čitao optužnicu«. Primio je to kao atak na svoje
pravničko znanje i kao profesionalnu uvredu.
- Ovo nije mjesto ni prilika za slatkorječive i jalove
profesorske tirade. I mi, ovdje, nijesmo došli da nam neko dijeli
vakele o dobrim ljudima i o dobrim državama. Glagoljive,
hrišćanske, propovijedi prepustimo crkvi i popovima. Ovo je
Sud i savršeno je jasno zbog čega smo se, u njemu, okupili.
Jedan građanin je, drugovi sudije, prekršio jednu zabranu
Krivičnog zakonika, a pred nama su i Zakonik i taj građanin. Ne
vidim, zaista, da nam je pomoć uvaženog profesora bila
neophodna ...
Biranim riječima, tužilac je upućivao i pomalo ironičan
prekor sudijama. Tiho i bez gnjeva, kako su ga davno, prije
dvadesetak godina, dok je bio na studijama, tome naučili.
- Dopustite da o etici, ponešto, znamo i mi, pravnici. Ako je
nešto zakonom zabranjeno, onda je, smatram, to i nemoralno.
Kada bi Sud prihvatio drukčije mišljenje, ispalo bi da zakoni ove
države ne samo što ne drže do slobode i etičnosti u među-
ljudskim odnosima, nego i da, čak, nemoral i neslobodu
proglašavaju pravovaljanim i dopuštenim. Upozoravam na ovu
činjenicu, sudije, i čvrsto ostajem pri optužnici.
Izvježban u svome poslu, branilac priča dugo i naširoko,
duže od sat vremena, dosta duže, od tužioca. Svi, međutim,
jedva čekaju da završi: poslije onog što je profesor etike rekao,
njegova odbrana je, bezmalo, smiješna i nepotrebna.
Ipak, moraju još malo da se strpe prisutni, samo toliko da on,
advokat doktora Stanivuka, ne ostane dužan tužiocu. Hoće da
mu ruši besjedu upravo tamo gdje ona ostavlja privid najveće
čvrstine i ubjedljivosti.
- Ovdje se, izgleda, nešto može i da nauči. Čuli smo, eto, i to
da su osnovi etike sadržani u - Krivičnom zakoniku. Srećom,
nećemo i ne smijemo povjerovati da je to istina. Nadam se i
ubijeđen sam da ćete vi, sudije, pokazati da smo slobodni ljudi i
da je ovo zakonita i etička država. Zato, ne taknite u slobodu
moga klijenta, doktora Ozrena Stanivuka.
Ozren Stanivuk odbi da bilo šta izjavi.
- U ponedeljak, 14. decembra, u osam časova izjutra, biće
saopštena presuda - reče sudija Ratko Vidović.
 6.
Iznenadi se kad mu, smiješeći se, ispred zgrade Suda, priđe
Vehbija Vezirović. Pozdravi ga ljubazno i sa posebnim
značenjem:
- Nijeste, nadam se, još zaboravili Sokratovo slovo atinskim
građanima.
- Stara, dobra vremena - odgovori Vidović, prihvatajući ruku
sekretara Gradskog komiteta, na isti način kao što je to učinio i
deset godina ranije.
Tada, prije deset godina, student Prava Vehbija Vezirović
čestitao je, u ime Fakultetskog odbora, čiji je bio predsjednik, i
Univerzitetskog komiteta, čiji je bio član, studentu treće godine
Prava Ratku Vidoviću pobjedu na saveznom studentskom takmi-
čenju u govorništvu i lično mu uručio plaketu i skromnu
nagradu. »Ne bi ga, sigurno, samo da je Sokrat tako govorio, ni
ubili«, rekao je, uz čestitke pobjedniku, Vehbija Vezirović.
Sjutradan, u jednom dnevnom listu, osvanula je slika
studenta Ratka Vidovića. Ime mu, međutim, nije ni spomenuto.
»Član Univerzitetskog komiteta Vehbija Vezirović«, pisalo je
ispod fotografije, »predaje nagradu pobjedniku takmičenja
budućih pravnika u govorništvu«.
Nikada više, do kraja studija, ime Ratka Vidovića nije
izlazilo u novinama. Vehbije Vezirovića jeste često, i prije i
poslije toga. Držao je govore na mnogim sastancima i
konferencijama, upozoravao na postojanje pritajenih i
neprijateljskih sila na Univerzitetu, stalno podsjećao na idejnu
budnost svjesnih snaga i odbranu istorijskih interesa prole-
tarijata. Prisustvovao je važnim proslavama i svetkovinama,
kojima se nikada nije oskudijevalo. Vodio je nekoliko
studentskih delegacija u inostranstvo, slikala ga je televizija, u
dva navrata je bio i komandant na lokalnim radnim akcijama.
Učenje je, zauzet tim mnogim poslovima, posve zanemario i u
času kad su mu, iz Grada, javili da je izabran za predsjednika
Ideološke komisije Komiteta, on se, još, nalazio na drugoj
godini. Kad je, dakle, Vehbija Vezirović došao u Grad, Ratko
Vidović je, već četiri godine, bio sudija. Prvi put su se sreli tri
mjeseca kasnije, kad je Vezirović držao neko važno predavanje
sudijama. Razmijenili su po par suvih i učtivih rečenica i, za
živo čudo, nijesu se ni rukovali. Zbog toga, Vidovića zbuni
današnji postupak sekretara Vezirovića, a, pogotovu, što je,
odmah poslije tog ljubaznog rukovanja, uslijedilo i pomalo
provokativno pitanje:
- Da li je etički dozvoljeno da nas dvojica nešto popijemo?
- To, čini mi se, nikada, nije bilo ni zabranjeno.
- Onda, da svratimo kod mene, u Komitet, ako je i to etički
dopušteno?
Vehbija Vezirović je, usput, nepovezano, pričao o svemu i
svačemu. O snijegu, studentskim danima, o Arapima i
Jevrejima, automobilima i fudbalskim dvobojima. Vidović je,
odsutno, ali učtivo, slušao i, uglavnom, ćutao.
Kad stigoše i kad se Vezirović, za momenat, izgubi u
susjednoj prostoriji, Vidović dobro, mada letimično, odmjeri
sekretarovu kancelariju. Jedan šareni tepih, uglačan parket, tri
udobne fotelje, polica pretrpana knjigama, jedan sto i dva
telefona na stolu. Nije tu bilo ničeg suvišnog ni luksuznog, a
ipak je, čak, i predvorje Vezirovićevog kabineta (baš na tom
izrazu srekretar je, usput, kao slučajno, insistirao), u kojemu su
radile njegova daktilografkinja i sekretarica, bilo komotnije,
čistije i svjetlije od Vidovićeve i službene kancelarije bilo kojeg
od gradskih sudija.
- Odakle ste vi, Vidoviću? - neočekivano upita Vezirović,
pošto se, ležerno, zavali u fotelju i, tim položajem, stavi do
znanja da će, uz piće koje je naručeno, uslijediti i dosta važan
razgovor.
- Iz Crne Gore, primorac, Kotoranin. Mada se, pravo da
kažem, više osjećam kontinentalcem. More, nikada, nijesam,
posebno, volio.
- Rekoste, more. A da li ste, Vidoviću, ikada, posmatrali
ljuljanje mora? Mislim, talasanje mora?
- Mnogo puta, jer se to talasanje dešava svakodnevno.
- Jeste li, onda, Vidoviću, primijetili da je najsilniji i
najčistiji onaj talas kojeg niko i ništa ne sprečava u njegovom
upijanju i huku ka obali? Da li ste, hoću da kažem, primijetili da
se, nerijetko. talasi sudaraju: jedni, žureći ka obali, a drugi, odbi-
jajući se od obale?
- Vi me podsjećate na nešto o čemu, ranije, nijesam
razmišljao.
- Nijeste, očigledno. Jer da ste o tome razmišljali, davno bi
vam bilo jasno da valova koji se odbijaju od obale razbijaju
snagu onih koji dolaze sa pučine. Meni je, vazda, to sudaranje
smetalo, nijesam ga odobravao i zbog toga sam vas, hoću da ka-
žem, pozvao na razgovor.
- Zamolili, Veziroviću, zamolili da dođem na razgovor -
prekide ga Vidović. - Dobro vi znate da se na poziv ne bih
odazvao.
Sekretar Komiteta se podiže iz fotelje, ponudi sudiju
cigaretom, polako se odgega do radnog stola, licem okrenut
prema Vidoviću, pripali cigaretu. Povuče, duboko, dva dima i
poče da šeta oko sagovornika. Slučajno ili namjerno, hodao je
ivicom sobe, onim dijelom nezastrtim tepihom, tako da je škripa
parketa njegovim koracima pridavala onaj, valjda željeni,
prizvuk vlasti i nadmoćnosti. Sudiji se učini kao da škripe nečiji
zubi.
- Vama bi trebalo da je jasno i to je, konačno, vama i jasno
da je ovaj Komitet, a on predstavlja Partiju čiji ste i vi član,
postupak doktora Stanivuka ocijenio nedostojnim jednog
komuniste, bez obzira na njegove ratne i poslijeratne zasluge,
kojih, nesumnjivo, ima. Trebalo bi vam biti poznato i to da vi
nemate pravo da se igrate bure na moru i da volji Partije
suprotstavljate neku zasebnu, da ne kažem frakcijsku i
opozicionu, volju pravosuđa. Vi ste, prije svega, član Partije i,
tek onda, sudija.
Vezirović, značajno, zastade i uperi pogled u Vidovića.
Njegova smirenost ga, međutim, začudi.
- Možda očekujete aplauz, sekretare? Moram da kažem da
ste napredovali u govorništvu. Sjećate li se, da i ja vas upitam,
februara 1961? Onda kad ste na fakultetu govorili o ubistvu
Patrisa Lumumbe.
- Nijesam završio, Vidoviću. Za uspomene i aplauze ima,
uvijek, vremena. Sada bih vas, prijateljski, posavjetovao da ne
počinjete bitku u kojoj, sasvim izvjesno, morate biti poraženi.
Vazda su talasa sa pučine bili jači i vazda su utopljenici izba-
civani na obalu.
- Sve mi je to znano, ali mi nije znano ko je od nas dvojice
na pučini i da li je ovo moje saslušanje, sekretare?
- Taman posla, ne budite preosjetljivi i muhanati, dragi
prijatelju. Htio sam, jedino, da vas, drugarski, na nešto
upozorim. U interesu vašem i u interesu Partije, da vas
upozorim.
»Blago tebi, Partijo!« pomisli Vidović i dođe mu da zajauče.
»Čak se i crkva odrekla usluga ovakvih propovjednika. Nema,
više, ni popova koji, na ovakav način, zastupaju Bibliju«.
- Čuo sam, negdje, sekretare, da u mutnoj vodi i čisto nebo
izgleda prljavo. Istine i zdravlja radi, pomozite da tu lokvu
razbistrimo. I ne bojte se bure, sekretare. Ustajala i tiha voda
postaje močvarom i leglom zaraze.
- Ne oduzimajte posao filosofima i naklapalima, dragi moj
Vidoviću. Vaša filosofija i vaša sloboda su, bojim se, praktično
ograničene. Sud je klasna institucija i to je, vjerujem, jedan od
razloga što se etika, nikada, nije izučavala u sudnicama.
- Slažem se, uglavnom, sa vama, Veziroviću. Istorija
ljudskog društva, bar do sada, nije, na žalost, ništa drugo do
istorija čovjekovih nesloboda. Sve tiranije i despotije, pod ovim
ili onim izgovorom, gušeći slobodu ljudi, gušile su i slobodu
sudija. Zbog toga su, od Rimljana pa do ovoga časa, sudske
farse i mistifikacije sudstva pratile ne samo svaku političku
komediju, već i svaku političku tragediju.
Napolju se mračilo i počinjala je mećava. Sa obližnjeg
minareta, gradski hodža se oglasi, večernjom molitvom. Tri
prodorna zvuka sirene objaviše da nova smjena rudara odlazi na
posao. Negdje, u susjedstvu, zaplaka dijete. Pjevajući, grupa
mladića prolazila je ulicom. Glas života koji se provlačio kroz
prozore sekretarove kancelarije kao da ražesti Ratka Vidovića.
- Tražite, odista, nemoguće. Da uhapsim etiku i slobodu i da,
istovremeno, kako rekoste, branim klasni interes proletarijata.
Kako da ga branim i odbranim, ako je za radnike sloboda kruna
svih njihovih interesa?
- Vi ste, znači, jedini pozvani da cijenite šta je sloboda i šta
je u interesu radnika ...
- To, a oprostite što vas prekidam, nikada nijesam rekao. Ali
vam kažem da ću, uvijek, dok sam sudija, biti bliži čovjeku nego
poretku, slobodi nego vlasti, društvu nego državi. Smatram da se
prema sposobnosti društva, odnosno njegovih političkih
institucija, da gradi i podržava ovakvo sudstvo, mjeri i stvarnost
slobode i demokratije u toj državi. Socijalizam bi, bar kako ja
razmišljam, trebalo da bude lišen i organske i klasne potrebe da
gazi slobodu ljudi i slobodu sudija.
- Vi ste prvi sudija koji postavlja takvu teoriju.
- Vidi se to, odmah, da nijeste makli sa druge godine Prava,
sekretare. Sve ovo što sam vam kazao piše u udžbenicima koje,
očito, nijeste ni prelistali.
Vezirovića, iznutra, kao da napadoše mravi. Poče, opet, da
šeta i kruži oko Vidovića:
- Sad mi je jasno zašto se kaže da su sudije ubile Hrista.
- Ne plašim se, vidite, da ubijem Hrista ili bilo kojeg od
bogova. Strah me je samo, i toga se čuvam, da ne ubijem
čovjeka u čovjeku, a vi me, cijelo vrijeme, na to ubistvo,
nagovarate i navodite.
U samim vratima, dok je, naglo i neočekivano za Vezirovića,
odlazio, dobaci mu, preko ramena:
- Ko zna, možda ćete u tome i uspjeti, sekretare.
 7.
Na onaj čudni, daleki i mističan način, kojim se samo mogu
voljeti ideje i mrtvaci, možda je Marija Puškaš, poslije udaje
Vidović, i bila »zaljubljena« u Borisa Pasternaka. »Živaga« je
čitala nekoliko puta i uvijek je to bivao posve novi, i duhovni, i
tjelesni, doživljaj. Scena iz biblioteke, kada Lara nije opazila
Živaga i kad ju je on, iz prikrajka i otpozadi, očima, grlio i
milovao, posebno je privlačila Mariju. Činilo joj se da ona, na
svome vratu, osjeća taj pogled ruskog nesrećnika i da samo u
Slovena patnja može biti tako kobna i uzvišena. Uvijek bi se,
poslije tog osjećanja, vraćala na početak knjige i dugo ostajala
zagledana u oči pjesnika iz kojih je - što se dobro i na slici
vidjelo - nadirala i muka i neuništiva snaga. Na tom licu i u tim
očima, ona ie prepoznavala sva odličja tipično slovenskog
fatalizma i bila je sigurna da nijedan drugi narod na svijetu nije
kadar da tako, uzvišeno, trpi nesreću i da tako, iznenada,
proizvodi gromove.
Ponešto od tog fatalizma, koji je više osjećala nego što je
bila u stanju da ga opiše i predstavi, nalazila je i kod svog muža
Ratka Vidovića. Čudila se, na primjer, sa kakvim joj je
ushićenjem čitao Njekrasova i »Burlake sa Volge«. Činio je to
na taj način da je ona, oko njegovog vrata, već vidjela jaram i
konope i, iz grla njegovog, čula onaj isti i otegnuti poj
upregnutih mužika i stradalnika. I sam je postajao burlak sa
Volge i u, volovskom, jarmu oko sopstvenog vrata nalazio,
pored sve muke, neki mistični smisao i neku fatalnu ljepotu.
Tražila je da ioj to objasni i ostala nijema pred odgovorom. -
Nevolju - rekao je - najdivnije podnosi čovjek koji se i ne boji
nevolje. - Ali, kad jadi prekipe i kad se čemer prelije, ti krotki
mučenici izrastaju u divove. Možda zbog toga, razmišljala je
ona, u Slovena i nema polovičnih pobuna i polovičnih pobjeda.
Trpi se stoički i duže nego što bi iko drugi otrpio. Da bi
sijevnula munja, uvijek se čekalo da nebo, sasvim, postane
zamračeno. A tada, kad sijevne, onda je to neukrotiva lavina ili
revolucija. Srbi su, poslije pet vijekova relativno primjernog
ropstva, šokirali Evropu: bukvalno preko noći, neki seljak i
svinjski trgovac, vožd Karađorđe, zdrobio je zube očnjake,
silnoj, turskoj carevini. Rusi su, bezmalo, dva stoljeća mirovali
pod Tatarima, da bi ih, odjednom, stresli sa sebe i to sa iakoćom
kojom medvjed zbacuje običnog komarca. Srednji vijek je, u
njih, i u dvadeseti vijek bio zašao: opet se, u jednoj noči, stresla
Rusija, preskočila stoljeća i jedina se na ovoj planeti uputila u -
neviđeno.
Jednom je Marija ispričala Vidoviću kako je pročitala da je,
pred kraj rata, neko predložio Staljinu da se zabetonira i u
cement i gvožđe zazida Njemačka. Ratko se, tome, nimalo, nije
začudio. On bi je, slutila je, čak, i zaziđivao.
Drugom prilikom, razgovarali su o nekom Sergeju, ruskom
mitraljescu, koji je, pred Rajhstagom, u Berlinu, posljednjeg
dana rata, i samo sedamnaest minuta uoči ruske pobjede, izgubio
obje noge, spasavajući od, njemačkih, kuršuma, njemačku, dje-
vojčicu koja je, iznenada, istrčala na brisani prostor i našla se u
osinjaku vatre dvije, na smrt zavađene, armije. Čudilo ju je kako
je mitraljezac Sergej mogao da se tako, suludo i besciljno
žrtvuje. Ratko Vidović ga je, međutim, razumio i sigurno bi, u
toj situaciji, i sam to mogao. Zabetonirao bi Njemačku, a
poginuo bi za spas njemačkog djeteta.
Tu - kako ga je ona poimala i, očito, suviše ga prosto i
neodmjereno poimala - karakternu crtu slovenskog
temperamenta, koji je sav u nepredvidljivim lomovima, koji
naginje patnji i koji u njoj nalazi motiv i za pjesmu i za pobunu,
koji sa jednakim žarom ulaže dušu i u ljubav i u pogibiju, koji
neće ništa ili hoče sve u jednome dahu i u jednome danu, i koji
na fatalno uzvišeni ili uzvišeno Satalni način, stalno, izaziva
bogove i istoriju; tu osobinu slovenskog duha ona je voljela, čak
i neprirodno, i u Pasternaka, i u Jesenjina, i u Njegoša, i u
Sjenkjeviča ... Danas se, međutim, po prvi, put uplašila i, po
prvi, put zažalila.
Zažalila što se, od početka, nije uplašila i što svog muža, na
vrijeme, nije skrenula sa puta na kojem je, sada, nazirala, jedino,
nevolju. Trebalo je, zapravo, da to pokuša još i prije početka,
prije nego što je prvim presudama privukao na sebe pozornost
lokalnih spahija i knezova.
Danas joj je ispričao za razgovor kod Vezirovića, a za tri
dana će saopštiti presudu. Znala je, posigurno, i kakvu presudu. I
slutila je da će, kad li da li, zbog te odluke platiti žestoku i
fatalnu cijenu vlasteli i bogovima. Malim bogovima, koji su već
zaoštrili rogove, i onim velikim, koji će, svakako, tek da se
oglase.
Sada, dok joj je naslonio glavu na rame i dok ga ona, kao
sina, miluje, ima li smisla i ima li nade da ga zaustavi? Da
pokuša da ga zaustavi?
- Osudi, makar uslovno, doktora. Učini to zbog mene, ako ni
zbog čega drugog, molim te. Zar te nije strah današnjih ljudi i
današnjih karaktera?
On kao da ne vjeruje. Smračilo mu se među obrvama i
nepomično, prigušenog disanja, osluškuje. Kao da će, tek, da
progovori Marija. Jednom ga, davno, kao dijete, ošamarila
majka. Iznenada, kao kad neki šum prene zeca na spavanju.
Zablenut i zbunjen, taj šamar je osjetio sa priličnim zakašnje-
njem, tek onda, u stvari, kad je razabrao da ga je majka udarila.
Tek tada su se prsti ocrtali na obrazu i tek tada je zaplakao. Da
se snađe, ovoga puta mu je potrebno više vremena. Odvaja,
polako, glavu od njenog ramena i sučeljavaju se pogledima.
O.na vidi da joj ne vjeruje.
- Ozbiljno, savršeno ozbiljno ti govorim. Kud si se, znaš li,
sâm, zaputio?
Kao od onog majčinog šamara, peče ga u obrazima. Ćuti,
neodređeno i nesigurno. Povezuje, na brzinu, neke sumnje i
odgoneta neke, njezine, strahove. Obraća joj se odlučno i
starateljski, s prekorom i roditeljski, kao da joj je učitelj:
- Kaži, Marija, ko te je na to, da me ubjeđuješ da osudim
Stanivuka, nagovorio?
Sve je očekivala, ali ne takvo pitanje. Pomalo je i
posramljena.
- Da nije, može biti, Vehbija Vezirović i sa tobom
razgovarao?
- Jesam, i sa Vehbijom i sa još mnogima sam razgovarala.
Svi su me nagovarali i svi su me ubijedili u to da srljaš u ludilo.
- Ozbiljno, najozbiljnije pitam, Marija.
- Smiri se, Ratko, molim te. Da čujem Vehbiju, nije potrebno
da razgovaram sa Vehbijom. Reći će, znam, ono isto što i
Milovan Erić, i tvoji drugovi sudije, i čitava čaršija, ako je,
javno, pričepe i pritule.
Pripaljuje joj cigaretu. Ona ne može, tresu joj se ruke.
- I Veljko Suri, čak i on, će podržati Vehbiju. I on, i on,
sigurna sam. Prošlo je vrijeme heroja. Ovo je, Ratko, vrijeme
podnošenja. Trenutak zavjetrine i uzdržavanja. Omorina koja ne
rađa kišu i koja će još da potraje. Veljko Suri je, u tvojim i
mojim godinama, skakao na rovove. Nije imao ničeg, sem života
sa kojim se kockao i koji je, zbog nečeg što je smatrao idealom i
potrebom da se tuče i dokazuje, zalagao i rizikovao. A danas, da
li je on danas spreman da bilo šta rizikuje? Mir je, sloboda je i
više se glava ne zalaže. Potrebno je mnogo poštenja i mnogo,
mnogo hrabrosti da se, otvoreno, kaže vlastito mišljenje. I da se,
podanički, za bijednu nagradu, ne klanja pred tuđim mišljenjem.
Lakše je, hoću da ti kažem, Veljko Suri, u ratu, išao na švapske
bunkere, nego što je danas gotov da krene na Vehbijino
mišljenje. Manje je čuvao život, nego što danas čuva položaj
predsjednika Grada, vlastiti i malograđanski mir svoje familije.
- Loš si primjer odabrala. Poznajem ja Veljka, mnogo duže i
mnogo bolje od tebe, Marija.
- Njega, baš zbog toga, i spominjem. Znam, ubijeđena sam u
to, da je on, intimno, na tvojoj strani. I da te, možda, upoređuje
sa sobom, sa onim Veljkom koji je, nekada, sve smio i sve
mogao i čija je hrabrost, u slobodi, dan po dan, godinu za go-
dinom, izdušivala, kao probušena mješina. Onaj, bivši, Veljko bi
ti se pridružio. Ovaj, današnji, podržava te u mislima, ali tu
misao neće, ne smije, da javno kaže i objelodani. Ćutaće, ako ga
niko ništa ne bude pitao. Ako te osude, ako te proglase ovakvim
ili onakvim, a svakakvim te mogu lako proglasiti, i ako i njega
pritisnu da se izjasni, Veljko Suri će te, protivno svojoj volji i
svojoj pameti, skupa sa njima, ispljuvati i izružiti. Biće ga stid,
ali će to učiniti. Poznaju oni metode da »obrade« i »ubijede« i
doktora Stanivuka: ne začudi se ako te i on pljune i osudi...
Sluša je i razmišlja. Da li je to, zaista, ona bosonoga
djevojka koja je, prije dvije godine, pisala članke po
zabranjenim studentskim novinama i koja je njega, tada, nazvala
kukavicom?
- Zaboravila si, izgleda, demonstracije, Marija!
Presiječe je u riječi, samo što se nije zagrcnula. Kao da joj je
parče divlje kruške zapelo u grlu. Ili kao da joj je punu lopatu
zemlje sasuo u usta: da je posrami i da je udavi. Zaboravila je,
kaže joj, demonstracije! On, znači, ništa nije razumio - ni
prekor, ni opomenu. Njemu upućenu opomenu i prekor
sadašnjem vremenu. Ona ga, u stvari, jedino moli da se, u ovoj
duhovnoj baruštini, okani ljubavi prema djevojci Slobodi, jer će
moralni peškiri i čankolisoi presuditi da je on, tu Djevojku,
obeščastio i silovao. To je sve što ona pokušava da mu pojasni,
da ga spasi od presude. A on je, smišljeno i kukavički, optužuje
da je zaboravila i da je izdala smisao jednog ljeta i jedne velike,
do nezaborava uzvišene, ljubavi.
Zabolje je ta uvreda i lice joj, kao jutarnje otkose, orosiše
suze. Sa njima, iz očiju, ili još dublje - iz pameti - navrije topla i
sparna noć 2. juna 1968. godine...

Iza ogromne i crvene cisterne, koju su oteli od policije, kreću

se pobunjeni studenti. Na krovu te grdosije, grupa mladića kida
šmrkove za vodu i demolira rezervoar. U veliki vodeni top, iz
kojeg su, do maloprije, pucali u studentsku gomilu, neko ubacuje
novine. »Benzina, drugovi, dajte benzina, da ovo spalimo!«
galami sa krova, jedan raspučeni mladić, dok mu tanki mlaz krvi
curi niz. obraze. »Dolje crvena buržoazija!« - uzvikuje gomila.
»Dolje špijuni i ulizice!« »Slobodu štampe i mišljenja!« Neko
recituje »Lijevi marš« Majakovskog, neko započe pjesmu
husinjskih rudara... Kraj gradilišta velike sportske dvorane,
zaustavlja se gomila. Daleko, u noć, odliježu povici: »Radnici -
studenti!« »Radnici - studeni!« Radnici noćne smjene, uglavnom
stražari, pristaju uza studente. Dvojica njih se penju na krov
cisterne, skidaju svoje radničke bluze i bacaju ih u gomilu.
Studenti prihvataju ta odijela i od njih, na brzinu, u pokretu.,
kroje zastavu. Naprijed, prema rijeci i ispred mosta, zavijaju si-
rene: Beograd spava, a proglašena je uzbuna. »Moramo preko
mosta i preko Save, drugovi!« - govori čitav grozd momaka sa
policijske cisterne. »Ni koraka dalje!« upozorava, pred mostom
prikupljena, milicija. »Preko mosta, u centar Beograda, drugo-
vi!« uzvikuje, odjednom, Marija. Skida cipelu i baca je na
policiju. Neki momci zgrabiše cigle i kamenje. Sa druge strane,
bez opomene, odjeknuše pucnji. Studenti zapališe zarobljenu
cisternu, otpustiše kočnice i grdosija krenu prema naoružanim
unformama. Zatetura se, poput pijanog čovjeka, zaševelja
ulijevo, obori jedan čelični stub i tu, na nizbrdici, pred samim
nadvožnjakom, i ostade. Umjesto nebo, kuršumi počeše da
pogađaju ljude. Pored Marijinih nogu pade jedan od one
dvojice radnika što su se bili popeli na cisternu. U predjelu
desnog ramena, zacrvenje se bijela košulja. Studenti ga digoše
na ramena i krenuše nazad, prema maloj bolnici, u krugu
univerzitetskog naselja. Bilo je još ranjenih., ali ih ona nije
vidjela. Bacala je cigle na šljemove koji su pucali i koji su se,
trkom, primicali. Čula je kako njihov komandir govori: »U
vazduh ili u noge, nema ubijanja!« Vidjela je i da policija gađa
ciglama i kamenjem. To je, u stvari, bilo i poslednje što je
vidjela. Osvijestila se u zoru, u malom studentskom stacionaru,
sa zavojem preko čela i preko tjemena. Svuda oko nje, ležali su
ranjenici. Jedan mladić, stažista, tek što je završio medicinu,
pregleda joj ranu, nadnio joj se nad trepavice, osjeća mu dah i
srce kako udara. »Pogodili su vas prljavim kamenom, moraćete
primiti injekciju protiv tetanusa«, kaže joj. Zatim polazi prema
drugom krevetu, ona se pridiže i hvata ga za ruku: »Ima li ubi-
jenih, doktore?« Odgovara joj tiho, gotovo šapatom: »Nema,
nema mrtvih, koleginice.« »Ali, oni su pucali, mnogo su pucali,
doktore!« Mladić se vraća i sjeda kraj njenog uzglavlja:
»Nekoliko lakših ranjavanja iz revolvera i stotinjak povrijeđenih
ciglama, kamenjem i pendrecima. Dobro je, samo ako se danas
ne desi tragedija.« Razumjela je poruku, ubrzo je začula i
skandiranje: za pet minuta je, sa zavojem oko čela, bila među
studentskim paviljonima. Na fudbalskom igralištu, u krugu
univerzitetskog naselja, ključalo je kao u kazanu. Studenti su, na
ramenima, nosili izubijane i ranjene drugove, pokazivali ih,
preplašenom, narodu i novinarima. Pisali su parole i držali
govore. Visoko, da je vidi razjarena gomila, podigli su i Mariju.
Onda su krenuli prema rijeci i pred nadvožnjakom ih je, kao i
minule noći, sačekala milicija. Ona je nosila partijsku zastavu i
bila među prvima. Pjevali su himnu i »Internacionalu«... Marija
ne može da se sjeti da li je prvo čula eksploziju ili je oborena.
Ne može da se sjeti ni kako se podigla i ko joj je pomogao da
izmakne, iznenadnoj i silovitoj, navali milicije. Onom prvom
talasu i jurišu masovnog udaranja i premlaćivanja. Zna samo to
da su, svuda okolo, padale bombe sa suzavcem i da su, sa svih
strana, dopirali jauci. Obnevidjela i sva u modricama, trčala je
u gomili, povijala se sa gomilom, padala i posrtala, kašljala od
dima, mahinalno poturala ruke da, od pendreka i policijskih
pesnica, zaštiti glavu i zavoj preko tjemena. .. Ne može sebi, ni
danas, da objasni kako je, u tom strašnom krkljancu i metežu,
uspjela da sačuva partijsku zastavu. I kako se, uopšte, održala
na nogama.

- Zašto plačeš, i o čemu to razmišljaš, Marija? Osvješćuje je,

kako joj se učini, njegovo, ponovo, podrugljivo, pitanje. Briše
nos i obraze, okreće se prema njemu i odgovara ćutanjem.
Ispitivačkim i nadmoćnim ćutanjem. Kaže mu, zatim, sa
ironijom:
- Studenti su pucali, zar ne, sudijo?!
Ratko Vidović samo nagađa zašto mu je tako odgovorila.
Zbunjeno se osmjehuje i hoće da je poljubi. Ona izmiče glavu,
hoće razgovor:
- Pamtiš li, sudijo, šta su utvrdili pravnici i policija? Studenti
su, prema njihovom službenom nalazu, pucali u studente:
milicija je, isključivo, gađala u nebo.
- Koliko ja znam, Komisija zadužena da na čistac istjera tu
stvar nije ni završila posao.
- Neće ga nikada ni završiti, moja iluzijo. Hoću samo da ti
kažem da Vehbije Vezirovići sve mogu i da si ti danas na nišanu
njihove pameti i njihovog oružja. Da te smaknu i umire, oni
neće birati ni puta ni načina. A poslije, kad te obore, veliko-
dušno i demokratski će te uputiti da se žališ raznim komisijama.
- I ti, znači, zbog svega toga zahtijevaš moju predaju?
- Privremenu i prividnu predaju. Taktično odstupanje i
čekanje. Danas ne možeš ništa, a sjutra ćeš, ako preživiš, ako se
pričuvaš i ako te ne priguše, moći i ono buduće i ono što ti je
sada zabranjcno.
- Pretjeruješ, gotovo bolesno pretjeruješ, Marija. Provalio se
neki vulkan u tebi, kao da ti razum trese groznica. Kako ne
razumiješ da u psovkama doktora Stanivuka, sve i kad bi bile
dokazane, nema zločina. Nema i ne smije, u tim njegovim rije-
čima, biti zločina . ..
S dubokim uzdahom, ona žuri da ga prekine. Unosi mu se u
lice, samo što im se nosevi ne dodiruju.
- Opasnost je, moj Ratko, baš u tome što u doktorovim
riječima nema zločina. I što, na žalost, mnogi komunisti vjeri i
grijehu prilaze inkvizitorski i površno, kao srednjevjekovni
popovi.
- Kažeš, vjeri i grijehu. Nijesu li, možda, i sama zagazila u
religiju?
- Namjerno, sasvim namjerno sam se tako izrazila. Da bi ti,
konačno, shvatio, ko su tužioci i šta sve rizikuješ... Zamisli,
molim te, nekog američkog ili francuskog radnika, ljekara ili
konstruktora. I sad zamisli da taj građanin, pripit ili trijezan,
izruži buržoasku državu, buržoaske političare i partije. Da,
primjera radi, glasno uzvikne: »Ja sam komunista i ne dopadaju
mi se, jebem ja vaš poredak i vaše zakone!« Hoće li, molim te,
buržoaski tužilac, odmah, da posegne za okidačem sile i
prinude? Hoće li, u toj i takvoj izjavi, uvidjeti opasnost po
bezbjednost buržoaske države?
- Neće, vjerujem, ako je pametan.
- Da je toliko pametan, ja sam u to ubijeđena. On se ne
zamara zabranom riječi, on na vrapce ne šalje topove. Ali će taj
isti, buržoaski i pametni, tužilac da se maši sablje i oružja onog
časa kada radnici ugroze temelje građevine, kada napadnu sve-
tinju privatne svojine i kapital-monopola, kad zaprijete
preuzimanjem vlasti u fabrici ili okrugu, kad odbiju da
proizvode avione i bombe namijenjene slabih i tek probuđenih
naroda Afrike i Azije. Taj, buržoaski, tužilac će progledati kroz
prste građaninu koji zavrljači jaje ili truli paradajz na limuzinu
Predsjednika, ali će ga, zbog utajenih deset dolara poreza,
poslati na robiju.
- I ti misliš da je tom građaninu teško da dokuči gdje je
obmanut?! Da su jaje i paradajz šarena laža koju su mu tutnuli
kao privid slobode i demokratije.
- Nešto drugo ja mislim i zato sam, maločas, spomenula
vjeru i popove. Doktor Stanivuk je, vidiš, poštenjačina, vrijedan
i cijenjeni stručnjak, ubijeđeni komunista. On je jedan od
stubova ovoga sistema, njegova živa i organska ćelija. Njegova
uzdanica i njegova odbrana. Ta ćelija je, međutim, nešto lanula i
nešto opsovala. Hitnula je, da tako kažem, truli paradajz na sebe
samu, na svoju Partiju i svoju državu. Tužilac, na žalost,
smjesta, zvecka okovima. Snagu socijalizma, vulgarno, svodi na
snagu vjere: ne psuj, ne pljuj, ne huli, budi pokoran! Ko opsuje
Boga, po toj logici, nije hrišćanin. Mogao je Ozren Stanivuk biti
loš ljekar, dvoličnjak i tiranin, čankolizac i dodvornik, jedan od
onih čiji se principi, lična ubjeđenja i etika tope pred oltarom
vlasti i koji su dosljedni, jedino, u aplauzima i pobožnom
izgovaranju riječi amin. Mogao je da bude takav, dakle,
protivnik sistema i njegova životna opasnost. Teško, teško da bi
tužilac, tada, zvecnuo okovima. Ne bi, jer je mnogo teže nositi
se sa takvim i pravim protivnikom i jer je mnogo lakše braniti
vjeru nego marksističku ideologiju.
- Sad te, tek, ne razumijem. Zašto me, kad je to tako, nagoniš
da osudim doktora i zaštitim religiju?
Spopade je histeričan smijeh: sva se pretvorila u kikot i
cerekanje. Da li je on, odista, nije razumio? Govori mu polako,
kao dadilja:
- Znaš li, čovječe, koliko je opasno napadati vjeru i popove?
Kad je riječ grijeh i kad je riječ presuda. Kako da se odbraniš od
riječi i čime da se, od nje, odbraniš? Uludo ćeš Vehbiji
Veziroviću dokazivati da je Ozren Stanivuk pošteni čovjek i ko-
munista: riječ kolje doktora i ti nijesi kadar da ga, od nje, od te
riječi, zakloniš i odbraniš. Sjutra će ovaj ili neki drugi, još
snažniji i još opasniji, Vehbija, da. pljune i na tebe i da prilijepi
optužbu: neprijatelj, mutivoda, razbijač jedinstva ... Izustiće riječ
i to će biti presuda. Ne znam da je još ikome uspjelo da obori
takvu presudu.
Ratko Vidović, lijeno, otvara prozor i gleda u snijeg i u
decembar. Zapljusnu ga studen i osjeti kako mu nadolazi snaga
u damarima. Govori joj bez žurbe, leđima okrenut, preko
ramena.
- Nije, nije sve baš tako, Marija. Ima, slažem se, mnogo
inkvizitora i mnogo popova. Mnogo ulizica i duhovnih bogalja.
Namnožili su se, nakotili, kao gamad, kao trutovi. Mašu batinom
i parolama, satiru poštenje i pravo otpora.
- Dosta uvoda! - naglo, podviknu Marija.
- Pređi već jednom na ono što ćeš da kažeš, što imaš da
kažeš, sudijo.
On zatvara prozore, sjeda u ćošak sobe, kao da nije ni čuo
prekor i prigovor:
- Mnogo je, hoću da kažem, mračnih oblaka, ali nije
zaklonjeno sunce, Marija. Nije pokopano i nevidljivo. Ni toliko
udaljeno da je neuhvatljivo. Ima, ubijeđen sam, više svjetlosti
nego duhovnog srednjevjekovlja, više osnova za nadu nego za
beznađe i više razloga za borbu nego za iščekivanje. Sloboda se
ne poklanja kao kolač i svatovska amajlija. Ona se otima, ona se,
svakodnevno i svugdje, krvavo i bez milosti, otima. I nema,
upamti, kraja tom uspinjanju da se čovjek, što više, udalji od
svojih okova. Nema, jer je sloboda neograničena, kao vrijeme,
vaseljena i ljudsko nadanje.
- Tako, upravo, govore i duhovni bogalji koje si, maločas,
spominjao. Svaka je tiranija u istoriji slobodu isticala kao
princip svojeg vladanja. U ime slobode su izmišljeni i giljotina i
vješala.
- Da, ali u ime slobode počinju i da trunu užad na vješalima.
Pažljivo sam te slušao dok si, sa razumljivom gorčinom, pričala
o studentskim demonstracijama. Jeste, slažem se s tobom,
batinom i lažima su vam začepili grlo i povili vratove. Izmislili
su, čak, i da ste, sami u sebe, pucali. Ja sam, ipak, u svemu tome
vidio pobjedu slobode. Veliku pobjedu i ogromnu promjenu.
Samo osam ili deset godina ranije, u vrijeme dok sam ja bio na
studijama, strašna je bila i pomisao na pobunu. Nas bi, tada,
umirili tenkovima. Napunili bi kazamate i naselili jadransko
ostrvlje. Od hiljada vas, koliko ja znam, niko nije izveden pred
Sud, niko nije poginuo, nikome nije zabranjeno da nastavi
studije. Pronašao sam, negdje je to i objavljeno, čak, i podatak
da je, odmah poslije demonstracija, nekoliko stotina studenata
primljeno u Partiju. I ti si, tada, primljena u Partiju. Brutalno je
ugušena pobuna, ali pobunjenicima nije uskraćeno pravo na
ordenje. Preko noći je usahla stihijna i ogromna snaga mladosti
bez gospodara. Iskvareni i stari svijet je, opet, pobijedio, jer ga
ne obaraju ni parole ni muzika i jer je, za čitavu bezdušnost,
snažniji i vještiji od novih, često i djetinjasto naivnih, vjetrova.
Gdje si sada i šta si, pamtiš li, tražila 1968? Da li si se, ikada, to
zapitala. I vidiš li da i ti i čitava tvoja generacija, uzorno, opet,
služite svijet na koji ste, prije dvije godine, goloruki, kidisali?
Sve je, na ovom svijetu, savršeno, nema razloga za promjenu i
ništa nam ne fali, Marija. Sjećaš li se kako je Grigorij Raspućin
kazao caru Nikolaju: »Veličanstvo, vama nije ništa, vama
nedostaje samo nešto UNUTRA.«
Pomodriia od bijesa, Marija tuče šakom o sto i,
nekontrolisano, govori:
- Svi smo, svi smo, do jednog odlikovani. Udavila nas
sloboda i milosrđe. Posrnuli pod teretom medalja i priznanja
koja nam dodijeliše!
 Rješava, onda, da joj kaže i nešto što će je, sigurno, još više
povrijediti, zaboljeti. Moraće je zaboljeti, jer tako biva kad se,
bez obzira na to koliko su istinite činjenice, takne u nečije
mitove, romantičarske ideale. Boli, naravno, ako ti ideali bivaju
skrnavljeni, lažno predstavljani, falsifikovani. Ali, ništa manje,
boli i ako pojmimo da smo bili u zabludi, da na vrijeme nijesmo
nešto shvatili i opazili, da te naše zastave, zapravo, i nijesu bez
mrlje, kako smo se kleli i kako smo vjerovali. A, upravo, ovo
drago, u vezi sa njenim mitom »šezdeset i osme«, hoće da joj
kaže Ratko Vidović.
- Ne pretjeruj, ne prenagljuj u mistifikaciji toga ljeta i toga
juna, Marija. Stani i zamisli se, malo dublje, nad duhovnim
horizontima pobune, nad onim što je ona tražila i zahtijevala, ali
još više nad onim što nije, gotovo, ni pomenula.
- Svrstao si se, znači, već među one koji »objektivno i
svestrano uzevši« u šezdeset i osmoj vide malo i nimalo našeg i
autentičnog, a mnogo, mnogo imitiranja i slijepog podražavanja
onoga što se, toga proljeća, desilo na univerzitetima u Evropi, na
Zapadu.
- Opet nagliš i trčiš, Marija. Nijesam to ni pomislio ni rekao.
Htio sam, jedino, da te podsjetim na nešto što si, sigurno, sasvim
slučajno, previdjela a što ti, ubijeđen sam, može pomoći da taj
svoj fetiš i tu svoju ljubav malčice smiriš, spustiš na zemlju, da
je onjušiš, zagledaš i sa druge strane, da je dodirneš rukama.
Studentska šezdeset i osma se, bar u nas, iscrpljuje čisto
socijalnim zahtjevima. Oni, ti zahtjevi za socijalnom pravdom i
jednakošću, su i početak, i srž, i kraj pobune. Sjećaš li se,
takozvanog, Akcionog programa? Ili parola što su visile na
fasadama fakulteta ili ste ih, prvoga i drugoga dana, kad ste,
kroz kordone milicije, htjeli u Beograd, gromovito uzvikivali?
»Dolje crvena buržoazija!« »Više škola manje kola!« »Stegnimo
kaiševe - ali svi podjednako!« »Hljeba i zaposlenosti!« »Zarade
radnika su uvredljivo mizerne!« Pamtiš, svakako, te
transparente.
- Ne samo da ih pamtim, nego ih, i sada, vidim i osjećam,
dušom ih osjećam ... i ponovo bi ih, evo, ovoga trena, pisala i
uzvikivala.
- Ne znam šta ti je to danas, otkuda toliki čemer i
razdraženost? Nedostatak strpljenja da me saslušaš ili da me,
bar, pokušaš saslušati. Dakle, socijala je i temelj, i skelet, i krov,
naše šezdeset i osme. Tome ja, naravno, ne prigovaram i ne
mogu bilo šta prigovoriti. Prigovaram, međutim, onome što nije
rečeno, što nije traženo i što je, tek usput, stidljivo, mnogo
stidljivo, nagoviješteno. Riječ je o duhovnim slobodama, Marija.
O duhovnoj pravdi, kao potki socijalne pravde koja je
dominirala. Vidiš, koliko ja pamtim, samo je jedna parola o to-
me - izričito - govorila. Ona što je tražila »slobodu štampe i
demonstracija«. Ona što je uklonjena već trećeg dana pobune:
namjerno ili slučajno uklonjena, ja to ne znam. Kao što ne znam
da li su je sklonili studenti ili policija. Uglavnom, pokret je ostao
jednosmjeran i, dopusti mi da kažem, obogaljen. Sakat u jednu
nogu, zapravo, bez jedne noge, Marija. I ne samo to. Bojim se
da duhovni sadržaji i horizonti naše šezdeset i osme nijesu bili
baš mnogo bogatiji i širi od horizonta policije i onih što su joj
naredili da, po svaku cijenu, bez milosti, obuzdaju demonstrante
i demonstracije. Strah me je, zapravo, da bi dr. Ozren Stanivuk, i
u idealnom poretku socijalne pravde kakav su zahtijevali
studenti, takođe bio osuđen. Pun stomak, radno mjesto, relativna
jednakost i relativno blagostanje, još nijesu dokaz ni slobode ni
demokratije. Kao što ni ti, relativno siti i socijalno relativno
izjednačeni ljudi, ne moraju biti srećni i zadovoljni. Suviše je
vulgarno i nedopušteno slobodu svoditi samo na veličinu porcije
i kvalitet hrane u njoj. Ako bi tako bilo, onda bi tovne svinje bile
najsrećnije i najslobodnije.
Iznenađena je, očito, i ćuti, ćuti, zamišljeno. Već pet dugih
minuta prevrće, mljacka cigaretu među usnama - zaboravlja,
valjda, da je pripali. Pita ga, zatim, polako i pomirljivo:
- A na osnovu čega zaključuješ da ni u programu naše
šezdeset i osme nije bilo slobode za doktora Stanivuka? I da je,
konačno, demokratija bila poistovjećena sa zapreminom porcije
i vrstom hrane u njoj?
- Porazna je, sama po sebi i sama za sebe, činjenica da je
duhovna strana ljudske sreće, u tom studentskom pokretu, bila
posve zanemarena, preskočena i zaboravljena. Već to kazuje
koliko je sloboda, pored svih poziva na slobodu, bila zapostav-
ljena i potcijenjena. Konačno, bilo je, koliko znam, pojedinaca
koji su pokušavali da navrnu nešto vode i na duhovnu vodenicu,
ali su ostali usamljeni i neprimijećeni, a neki su, čak, i izviždani
...
Naglo je prekinuo, žao mu da gleda kako se, u sebi, muči i
hrve Marija. Kako je, i pored svega, vrijeđaju i bole njegove
riječi - tim više što im više vjeruje. Blago joj se osmjehuje,
primiče se sasvim do nje: zabrinu ga hladnoća u njenim
obrazima.
Marija, odjednom, nastavlja smirenijim glasom, kao da mu
šapuće:
- Nije, kažeš, sve u zalogaju. Nije, ali ja sam to znala i
šezdeset i osme. I tada sam znala da ne može biti ljudske sreće
ni slobode pod nebesima gdje zbog vica ili političke psovke
odvode na robiju. Nego, pruži mi kažiprst, da ti nešto pokažem.
 Olovkom za šminku premazuje mu prst, zatim ga pritiska na
list čiste hartije. Moli ga da, pažljivo, pogleda otisak.
- Ne postoje, Ratko, na svijetu dva ista prsta i dva ista otiska.
Ne postoje na svijetu ni dva ista čovjeka, dva ista mozga, dva
ista mišljenja. Otisak prsta, negdje sam to pročitala, dokazuje da
je svaki čovjek kompletan Bog i da je samo po svojoj mjeri
sačinjen. Mišljenje je otisak mozga i ono se od otiska bilo kojeg
drugog mozga razlikuje kao i otisak ovog, tvog, prsta od svih,
ostalih, otisaka. Kako, onda, ćutati i kako ne poludjeti pred
jezomornim zahtjevima za unformisanim mišljenjem i po-
dudarnim otiscima naših mozgova?!
On je privuče sebi i poljubi. Kaže joj, sa olakšanjem i
umorno:
- Zato se i valja boriti, Marija. I, nipošto, ne oklijevati i
čekati da, kako si me htjela nagovoriti, prođe omorina.
 8.
Novinaru Bojanu Daničiću jutros su, telegramski, javili da je
njegov izvještaj o svjedočenju profesora etike ocijenjen kao
»uspio i dinamičan«, ali da je šteta što on, reporter, nije uzeo i
izjavu nekog »rukovodećeg draga u Gradu«. Savjetovano mu je,
zapravo, da to, prije svega, bude sekretar Gradskog komiteta i
da, obavezno, intervju sa njim bude poslat Redakciji zajedno sa
današnjim izvještajem o izricanju presude.
»Svi smo mi, bez sumnje, velike kukavice«, razmišlja,
gotovo naglas, reporter Daničić, dok, u iščekivanju sudija i
optuženog, sjedi u čelu dvorane, u stvari, za onim stolom koji je
predviđen za odbranu, i dok, valjda po deseti put, ovoga jutra,
čita depešu iz prijestonice.
Svijet se, već uveliko, okupio u sudnici. Pored Bojana
Daničića, načičkao se grozd novinara i snimatelja. Preko puta,
oko stola tužioca, ima ih još toliko, tako da se od njih i između
njih zastupnik optužnice gotovo i ne vidi. U samoj dvorani,
nema slobodnog mjesta, čak, ni za stajanje. Mnogi od ovih
znatiželjnika koji su uspjeli da uđu unutra, dežurali su još od
zore i čekali da se otključaju gvozdena vrata, još u doba Austrije
podignute, zgrade Gradskog suda.
U hodniku ne prestaje larma onih koji nijesu stigli da uđu u
sudnicu. Čuje se kako ih, skoro svakog minuta, upozoravaju na
red i na tišinu. Dvojica milicionera čas sjede a čas šetkaju ispred
prve i jedine prazne klupe u sudnici - one koja je »rezervisana«
za optužene i koja, jutros, iščekuje doktora Ozrena Stanivuka.
Prisutni svijet, ispod oka, sa zanimanjem, prati došaptavanje i
nervozu novinara koji nešto zapisuju, nišane fotografskim
aparatima i, kao pred vojnu vježbu, probaju svoje magnetofone.
Jedna novinarka, šapatom, kaže Daničiću:
- Pričaju da je sekretar Komiteta mamlaz i veliko, da ne
kažem šta, i da se zarekao da će sahraniti sudiju Vidovića.
- A ja sam, vidiš, čuo da je Vidović »kurjak u koži jagnjeta«
i da iz njega, što ne primjećuju neupućeni, govore »anarhizam,
liberalizam i u vješte oblande uvijeni antikomunizam«.
- Da to nije jedna od onih tvojih šala, Bojane? - pita ga ona, s
nevjericom i začuđeno.
- Ovo je, draga koleginice, vrlo zvanični stav i vrlo zvanična
ocjena - odgovara joj on i uzima reporterski blok da nešto
pribilježi.
Novinarka sa kojom je razgovorao i niko u sudnici ne zna
gdje je i s kim, minule večeri, bio reporter Bojan Daničić.
Odlučio je da o tome, bar za sada, ne govori nikome. Uz nadu da
će, jednoga dana, ipak, biti u prilici da sve to, javno i natenane,
napiše i objavi.
To da će njegova redakcija insistirati na razgovoru sa
Vehbijom Vezirovićem, Bojanu Daničiću je postalo jasno već
onoga trenutka kad mu je, po završenom svjedočenju profesora
etike, urednik u telefonskom razgovoru skrenuo pažnju na
»obazrivost i stav rukovodećih drugova u Gradu«. Novinar je na
tu primjedbu reagovao iskreno i spontano, reklo bi se i
uvrijeđeno. To je ona rečenica koja je, slučajno, stigla i do ušiju
sudije Vidovića: »Ja sam mislio da si mi ti urednik, a ne sekretar
ovdašnjeg Komiteta!«
Odlučnost da ne traži zapleće svojem pisanju i sudijinoj
presudi držala ga je, međutim, vrlo kratko. Iako, relativno, mlad
novinar, Bojan Daničić je, nepogrešivim instinktom
samoodržanja, osjetio kakve bi, po njega teške, posljedice mogle
da proizađu iz tvrdoglavog i dostojanstvenog insistiranja na
knjiškim principima o slobodi i nezavisnosti štampe. Niko od
njega, doduše, nije zahtijevao da, kao kurir ili slijepi
intelektualni podanik, odnese svoj rukopis na cenzuru ili
dotjerivanje sekretaru Gradskog komiteta ili predsjedniku
Grada. Od njega je očekivano nešto što je, prividno, podsjećalo
na slobodu pisanja i mišljenja, a što je, u suštini, značilo gotovo
i teži oblik pretvorstva i licemjerja. Trebalo je, zapravo, da on o
procesu doktoru Stanivuku pribavi autoritativnu ocjenu ljudi
koji nijesu sudije i koji ne bi smjeli da se miješaju u posao sudija
i da, potom, napiše, tobože objektivni, izvještaj i to tako da,
između redova, ako već ne i direktno, stav tih uglednih i moćnih
pojedinaca predstavi kao najpametnije i jedino ispravno, dakle, i
kao svoje mišljenje. Tražilo se, praktično, od njega da pribavi
presudu koju optuženom Stanivuku izriču Vehbija Vezirović ili
Veljko Suri i da, zavisno od te presude, zauzme svoj lični i
slobodni novinarski stav prema odluci sudije Ratka Vidovića.
Iako protivan tim pravilima profesionalnog vladanja reporter
Daničić ih se, manje-više, pridržavao bez pogovora i dosta
uzorno. Brzo je razumio da je to jedini način da se opstane.
Stoga se i čudio otkuda i zbog čega to njega u narodu, čak i
medu kolegama, bije glas hrabrog novinara. On taj glas, odista,
ničim nije zasluživao. Uvijek je pisao u granicama slobode koja
mu je unaprijed dozirana i izvagana i nikada nije prešao
Rubikon. Hrabrost se, možda, sastojala samo u tome što je on,
vrlo vješto, umio da se kreće samom granicom između
dopuštenog i zabranjenog i da, kako se to kaže, stalno balansira
na ivici rizika i provalije.
Kada bi mu čitaoci upućivali pisma sa izrazima čestitanja na
»britkom peru« ili kada bi ga prijatelji opominjali da »ne srlja« i
da »pripazi na sebe«, Bojan Daničić se i čudio i stidio,
istovremeno. Samo je on znao koliko je slabić i konformista i
koliko je puta, pišući te »britke« tekstove, sa lakoćom napadao i
neka svoja, lična, vjerovanja i, lično, mišljenje. Samo je on,
naime, znao da u njemu žive dva čovjeka i dva novinara. Prvi i
onaj pravi je buntovnik i kritičan, nezadovoljan i nemiran, slo-
bodan i gotov da kida sve mreže i sve niti neslobode koja ga
okružuje. Drugi je glumac i pretvornik, solidno plaćeni mladi
intelektualac koji živi u procjepu između svog društveno
priznatog položaja, sa jedne, i svojih nazora i privatnog morala,
sa druge strane. Jedino se ovaj drugi Bojan Daničić javno
pokazuje i ispoljava, dok se onaj prvi, obično, javlja u strogo
intimnim i povjerljivim razgovorima ili noću, u krevetu, kao
umirenje ili kao optužba vlastite savjesti. Kao umirenje, jer bi
trpljenje i pretvorstvo pravdao time da se »ne može glavom kroz
zid« i da, u takvoj situaciji, mnogo znači i ono unutrašnje, dakle
iskreno, distanciranje od onog drugog Bojana Daničića, od sebe
samoga.
Ne rijetko, međutim, on je taj dupli moral, ta svoja dva lica i
dvije, rascijepljene, ličnosti u jednom tijelu i ispod jedne kože,
doživljavao i kao tešku optužbu sebe kao intelektualca i čovjeka:
zapravo, kao ropstvo i plaćenu sramotu. Dolazilo mu je u tim
trenucima intimnog samopreslišavanja, da se okani pisanije i
novinarstva i da se, u svom siromašnom i zabitom selu, u
Hercegovini, posveti pčelarstvu ili uzgoju teladi. Ti histerični
napadi samoprijekora i pobune hvatali su ga obično noću ili u
momentima kada bi mu u nekoj redakciji - uz objašnjenje da
»nije pravi trenutak«, da je »vrlo opasno« ili da tekst nije
napisan »taktično i sa mjerom« - odbili neki rukopis. Odluka da
batali sve i da ide u stočare držala bi ga samo do svitanja novog
jutra i do novog izdanja novina, kada su se bijes i čemer,
obavezno, rasplinjavali u vrtlogu života i neumornoj lupnjavi
štamparskih strojeva. Tada bi se reporter Bojan Daničić,
skrušeno, vraćao u brazdu i, bespomoćno, shvatao da mu nema
ni bjekstva ni skretanja.
Da izađe iz brazde i da odbije traženje svoje redakcije, on je,
dakle, sa inatom uvrijeđenog djeteta, bio odlučio i onog časa
kada mu je urednik naredio da se o procesu doktoru Stanivuku
raspita i kod »rukovodećih drugova u Gradu«. Ali, čim se
pribrao i ohladio, on je riješio da, ipak, telefonira predsjedniku
Grada Veljku Surom i učtivo ga zamoli za kraći susret i
razgovor. Iznenadio se kada mu je predsjednik Grada, bez
uvijanja i okolišenja, odgovorio:
- Ja niti želim niti smijem da o tome govorim prije presude.
U čitavom slučaju ostao sam po strani i ni na koji način u to
nijesam umiješan.
- Ali, druže Suri, ja sam mislio da vas zamolim za jednu,
sasvim privatnu i neobaveznu, političku, ocjenu doktorovog
postupka i moralnu i društvenu ocjenu doktorkinog
magnetofona.
- Rekao sam ti, sinko, sve što sam imao da kažem. Strpi se
do sjutra, pa ćeš te obadvije stvari, nadam se, čuti od sudije
Vidovića.
Veljko Suri je govorio iz dubine i promuklo. Na kraju se,
sipljivo, zakašljao, tako da je Daničić morao da odmakne
slušalicu od uva.
- Ti si mi, sinko - nastavio je Suri, pošto se kašalj smirio -
poznat iz novina i bez laskanja ti kažem da mi se dopada tvoje
pisanje. Volio bih da te vidim i da popričamo. Ali ne o
magnetofonu i tim govnarijama i, nikako, službeno. Htio bih, že-
lio bih, sinko, da samo privatno popričamo.
Suri se, ponovo, zakašlja i Bojana Daničića uhvati nervoza.
To što je Veljko govorio jednostavno ga nije interesovalo.
- A koliko ti, Daničiću, imaš godina?
- Dvadeset i šest, druže Suri - kratko i bezvoljno odgovori
on, izbjegavajući da predsjedniku Grada pruži makar jedan novi
povod za nastavak razgovora.
- Dvadeset i šest. Divno, Boga mi. Ja sam, sinko, u tvojim
godinama, komandovao ratnom divizijom.
Novinar se nasmija i iskoristi priliku da prekine sagovomika:
- Vi me, znači, druže Suri, neopozivo odbijate?
- To nikako, Daničiću. Dobro mi došao u kuću, ali ti o
Stanivukovom slučaju neću kazati ni riječi. Zašto da ja razbijam
glavu tuđim osvetama i govnarijama. Znaš ti, uostalom, ko je tu
čitavu bruku i zakuvao.
- Sve i da znam, ja bih vas, i tada, molio za razgovor. Vi ste,
a ne ja, predsjednik ovoga Grada i ako je, zaista, kako rekoste,
riječ o bruci, onda ona, svakako, nije moja i ja za nju ne
odgovaram.
Daničić kasno shvati da je pretjerao i, zbunjeno, pokuša da
pronađe neku pravu i blagu riječ za nastavak razgovora. Veljko
Suri mu, sa neočekivanom mirnoćom i bez trunke gnjeva,
odgovori:
- Čuvaj se dobro, sinko, i otvori oba oka. I neka si mi
podviknuo. Veljko sve razumije i Veljko ti neće zamjeriti.
Suri je spustio slušalicu. Daničić je, sa osjećanjem kajanja,
zajapuren i poluotvorenih usta, blenuo u tavanicu. Zašto je
Veljko onako reagovao? Da li da ga, ponovo, pozove i da mu se
izvine? I čemu, poslije svega, ona pouka: »Čuvaj se dobro,
sinko, i otvori oba oka?«
 Iz bijesa i nemoći da popravi već pokvareno, Bojan Daničić
riješi da ide do kraja: nervozno, u svojim papirima, poče da traži
kućni broj telefona sekretara Gradskog komiteta, Vehbije
Vezirovića. Prijatni ženski glas ga, vrlo uljudno i predusretlji-
vo, obavijesti da Vezirović nije u stanu i da je, prije dva sata,
nekud, službeno, izašao. Taj glas ga ,istovremeno, zamoli da
ostavi broj svojeg hotelskog telefona, kako bi se, ako se vrati na
vrijeme, sekretar njemu javio.
Jedva da je prošlo i deset minuta od tog razgovora, a u
Daničićevoj sobi zazvoni telefon. Onaj isti glas mu objasni da se
Vezirović, slučajno, javio kući, da mu je ona prenijela poruku i
da on poziva Bojana Daničića da, ako ima vremena i ako to želi,
odmah, dođe do izletišta »Carski gaj«, nekih dvadesetak
kilometara daleko od Grada. Vezirović će, ako se novinaru tamo
odlazi, po njega poslati kola i šofera. Ubrzo, izađe napolje. Nije
padao snijeg i štipala je golomrazica. Na ulicama Grada već su
bila upaljena večernja, neonska, svjetla ...
Namračen i nimalo srećan zbog ove vožnje i nenadanog
putovanja, odlutalo je sjedio pored šofera i, mada to nije njegova
navika, izbjegavao svaki razgovor. Tek pri izlasku iz varoši, kad
mu se, na dijelu puta koji se dosta strmo penje uz neko osoje,
učini da je vozač zadrijemao, Bojan Daničić se, iz straha da
mrzovoljni šofer i ne zaspe, oglasi olinjalim i sasvim
beznačajnim pitanjem:
- Mora da je naporno voziti po ovom kijametu, Mevludine?
Mevludin, međutim, ne pokaza ni volju da otvori usta.
Daničić ocijeni da ima oko četrdeset i pet godina i da je, sudcći
po ispucalim kapilarima po nosu i jabučicama, pijanica. To ga
još više uplaši i požuri da bi ga, po svaku cijenu, rasanio:
- Koliko dugo vozite, Mevludine?
 - Koliko mi je ćef, prijatelju! - odgovori on zlovoljno i
iznenada.
Daničić mu ponudi cigaretu.
- Jok, valah, da je od zlata.
Iz džepa, odmah, izvadi svoju cigaretu i sa strašću starog
duvandžije i meraklije poče da odbija dimove.
- Jeste li vi to nešto ljuti na mene, Mevludine?
- Jok, valah, no na svog ćaću i na Alaha što me stvorio
ovako ćivteli i hairsuza.
- Koji je to belaj, kažite, razveselite se malko, Mevludine?
- Od prošlog akšama ti, ćuj, bolan, nijesam ni oka sklopio.
Onaj baksuzni Safet, Vehbijin šofer, slomio prije heftu dana
nogu, potalizo se na sred džade i ciknula mu ko ledenica. I okle
baš juće da đavo nanese druga Gvozdena i đe baš ja da se
zatrefim u kancelariji.
- Vi, znači, nijeste vozač iz Gradskog komiteta?
- Pa o tome ti, bolan, i prićam. Ja sam ti arhivar u Komitetu,
a Vehbija, pošto je Safet slomio nogu, upravo mene za vrat:
»Ima da voziš, Mevludine, sve dok drug Gvozden ne ode iz
Grada!«
- O kojem to drugu Gvozdenu govorite?
- Kako o kojem, kukavče. Pa o onom odozgo, o Ignjatu
Gvozdenoviću. On ti je odavde rodom, naše gore list i ovdje je i
dobio nadimak »Drug Gvozden«.
- I vi ste, kako razumijem, nezadovoljni zbog toga što vozite
Druga Gvozdena?
- Jok, valah, ja to nijesam rekao. Drug Gvozden, prije svega,
ima svoja kola i svojeg šofera. Ja vozim druga Vehbiju. Meni je,
bolan, to čast i veliko priznanje. Nego sam ti, po belaju, malo
muhanat na ćašicu, a Vehbija mi zaprijetio da ne smijem ni
okusiti. Lijepo mi, bolan, došlo da dušu ispustim, taman ko da
mi se stotinu šejtana uvalilo u džigerice i ko da me, iznutra, vuci
komadaju. Zato sam ti, bolan, ovako nikakav i smlaćen, ko
posran golub.
Daničič iskoristi priliku da se raspita o nečemu čega se tek
sada sjetio i što mu se, iznenada, učini od velikog značaja:
- Da li se Drug Gvozden, od sinoć, otkako je došao u Grad,
sastajao sa Veljkom Surim?
Rasanjeni i odobrovoljeni »šofer« odgovori brzo i kao
potcjenjivački:
- Primio ga je Drug Gvozden sinoć, ali vrlo kratko. Naš ti je
predsjednik, kao na priliku, slabić i, kako se to kaže, oportunista.
- Ne razumijem sasvim, Mevludine.
- Ne razumijem, valah, ni ja, ali tako govore. Spetljao se, šta
li, sa onim, ako si čuo za njega, sudijom Vidovićem. Onijem,
bolan, što ne gleda u ćitabe i zakon, no pita nakvog profesora
smije li se pljuvati na socijalizam i Partiju.
Bojan Daničić nije ni primijetio tablu sa natpisom »Carski
gaj« i lijepu kuću pred kojom se zaustaviše. Tek tada je malo
bolje osmotri i stade da razgleda okolinu. Bili su to, uglavnom,
dvospratni ljetnikovci koji ga, prekriveni snijegom i smješteni u
velikoj hrastovoj šumi, podsjetiše na slike naivaca i
novogodišnje razglednice.
- Šta gledaš, bolan, nije to sekretareva, već društvena vila -
reče Mevludin, otvarajući mu vrata i uvodeći ga unutra. Još u
hodniku, Bojan ču kako se, u nekoj obližnjoj prostoriji, vodi
dosta bučan razgovor.
Odmah je i sa lakoćom, naravno, prepoznao Druga
Gvozdena. Sjedio je u najvisočijoj fotelji i nekako izdvojen.
Bočno i preko puta njega, oko malog hrastovog stola, Daničić,
brzim pogledom, izbroja još petoricu muškaraca. Na ognjištu,
koje je bilo uvučeno u zid, prijatno je pucketala vatra.
Daničić se, najprije, uputi prema Drugu Gvozdenu i glasno
mu se predstavi. Sa ostalima se rukova po redu kako su sjedili,
trudeći se da im upamti i imena i funkcije. Pored Vehbije
Vezirovića, bili su tu i predsjednik Gradskog sindikata Milovan
Erić, predsjednik Saveza boraca Labud Vojnić, sekretar Gradske
skupštine Jozo Bradić i, što začudi Daničića, sekretar partijske
organizacije u Gradskoj bolnici Ferid Muminagić.
- Po vašim člancima sam računao da ste dosta stariji - reče
Vezirović, pošto se završi namješteno osmjehivanje i rukovanje.
- Vjerujte da se to ponekad i meni učini - pokuša da se našali
Daničić.
- Koliko dugo radiš u novinarstvu? - upita Drug Gvozden,
topeći nekakvu tabletu, vjerovatno protiv nazeba, u čaši vode
koju mu je, trenutak prije toga, donio »šofer« Mevludin.
- Pet godina, ako računam i onu godinu staža u studentskim
novinama.
- Znao sam da nijesi stariji. Vidi se to po onome što pišeš:
pretjeruješ u žestini, nedostaje ti iskustvo i staložen pristup
problemima.
Bojana Daničića obliše hladan znoj i rumenilo. Nije imao
kuraži da zametne razgovor ravnopravnih, a strah ga je bilo od
pomisli da će, izgleda, sa Drugom Gvozdenom morati da
razgovara kao posilni sa svojim generalom.
- Vi ste, kako mi je telefonom javljeno, željeli da sa mnom
popričate o slučaju doktora Stanivuka - u tom mučnom trenutku,
kao poručen, upade Vehbija Vezirović.
- Da, o tome i o etičkom liku doktorke Tamare Mihić, druže
Veziroviću.
 - Mi smo, Daničiću, voljni da, otvoreno i drugarski,
popričamo o svemu što vas interesuje, ali to, nikako, ne smije
imati karakter zvaničnog razgovora, niti, pak, može biti
objavljeno.
- Ne postoji, a oprostite, potreba za tolikom tajanstvenošću.
Posebno zbog toga što je suđenje završeno i što će se, ubijeđen
sam, tim povodom, pojaviti mnogi komentari u novinama. Red
je, čini mi se, da prvi komentari i prve izjave poteknu od
rukovodećih ljudi iz ovoga Grada.
- Vazda mi je smetalo kad pile počne da uči kokošku kako se
nose jaja - presiječe ga Drug Gvozden. - Valjda ovi ljudi znaju
šta je red i zašto su odlučili da, u času ovome, ne kokodaču po
novinama.
Ponikao i odrastao u neimaštini i kraju gdje su, zbog škrtosti
i Boga i prirode, ponos i dostojanstvo vijekovima značili jedino
bogatstvo, Daničić je ovu upadicu primio gotovo na isti način
kao da ga je Drug Gvozden, tu, pred svima, izgazio i ispljuvao.
Kao u bunilu, sjeti se kako je, u njegovom razredu, dok je bio
još u osnovnoj školi, učitelj Gavrilo, zbog jedne sitne riječi,
ošamario debelog i ćelavog sreskog nadzornika. Svježa i
protutnjalim godinama nenatrunjena, ta mu slika izronila iz
uvrede i zaklonila i »Carski gaj«, i Druga Gvozdena, i gradske
rukovodioce.

»Kako se zove naša domovina?« po treći put pita nadzornik

malog Spasoja Prkosića. Nadzorniku se, od bijesa, nadula i
pomodrila žila preko čela i ćele, a Spasoje ni da zine, kao da je
poludio i omutavio. »Zna li iko da mi kaže kako se zove naša do-
movina?« obraća se, sada, nadzornik čitavom razredu i zadrhta
još žešće kad vidje kako se nijedna ruka ne pomjeri i kako svi,
valjda u znak solidarnosti sa Spasojem, pokunjeno, blenu u
katranom namazane štice seoske učionice. Nadzornik se,
iznenada, okrenu prema učitelju Gavrilu i upita: »A vi, znate li
vi, kolega, da mi na ovo odgovorite?« Bojan se dobro sjeća kako
je uči zadrhtala brada i kako je, tresući se u koljenima, ustao iza
katedre i pošao prema debelom nadzorniku. Onda ga je, brzim i
odsječnim pokretom, zalijepio po desnom obrazu. Nadzornik se
prenerazi i iz džepa izvuče, kao snijeg bijelu, maramicu: prisloni
je na obraz i, bez riječi, izađe. Odmah za njim, izašao je i
Gavrilo. Đaci nijesu znali šta su i da li su njih dvojica, uopšte,
nešto i razgovarala. Učitelj se vratio poslije desetak minuta i
nekakvim čudnim, i plašljivim i ponosnim, glasom rekao:
»Nastava je, deco, za danas završena.« Cijelo selo je, naravno,
još iste večeri, doznalo šta se desilo u školi, a vidjelo je i kako
je, na biciklu, potpuno sam, prema Fojnici, otputovao i debeli
nadzornik, sve mu se čini da se zvao Miloje. Istim putem, ali
pješice, sjutradan izjutra je, iz Fojnice, stigla patrola milicije.
Učitelj Gavrilo više nikada nije došao ni u Bojanovo selo ni u
školu. Pronošene su o njemu čudne i svakojake priče: počev od
toga da on i nije bio učitelj, već neki razbojnik koji je
krivotvorio dokumenta, pa do vijesti da je, čim je protjeran i
sproveden iz sela, prerezao vene i umro na nekom čairu, pored
samog izvora. Slučaj je htio da se, mnogo godina kasnije, Bojan
Daničić sretne sa svojim učiteljem. Pričao mu je Gavrilo kako
mu je zabranjeno da učiteljuje i šta je, sve zbog onog šamara,
prepatio. Pet godina je živio u potucanju i od neke vrste
milostinje. Onda se zaposlio kao magacioner u nekoj seoskoj
zadruzi, zatim kao portir i podvornik u jednoj školi, u Mostaru..
Tek poslije petnaest godina, a i tada nakon mnogo nevolje i
peripetija, ponovo je postao učitelj. Pokaja li se on, ikada, zbog
onog šamara? - pitao ga je Bojan Daničić. »U istoj prilici, ja
bih to i sjutra, opet, učinio«, odgovorio mu je Gavrilo.

A kakva je ovo prilika i kako bi se - pomisli Daničić - na

njegovom mjestu, danas, pred Drugom Gvozdenom, ponio
učitelj Gavrilo?
- Kao što je - prekide ga u razmišljanju Labud Vojnić - Drug
Gvozden izvrsno primijetio, mi ne želimo da dajemo izjavu za
novine, ali nam je stalo do toga da novinari doznaju pravu istinu.
Mislili smo da je kažemo tebi i da im je ti, kao njihov kolega,
preneseš. Vjerujem da je, kako da kažem, predstavnicima
štampe stalo do te istine i da su nam interesi isti i zajednički.
Ako bismo sve što ćemo ti reći saopštili javnosti, bojimo se da
bi nam neki zlonamjerni ljudi, i kod nas i u inostranstvu, mogli
prebaciti da, pred izricanje presude, vršimo pritisak na sudije i
da sputavamo slobodu pravosuđa.
Predsjednik Saveza boraca u Gradu prekide kazivanje, tek da
otpije gutljaj kafe i pripali cigaretu. Neopaženo, ispod stola,
Daničić otkopča svoju kožnu, reportersku, torbicu i - uključi
magnetofon.
- Borci su - nastavi Vojnić - to ti otvoreno kažem, ogorčeni. I
to i na sudiju i na vas novinare. Ne samo što držite stranu
čovjeku koji je, na jedan sraman način, izružio i ispljuvao socija-
lizam i naše najviše rukovodioce, nego ste svojim pisanjem
stvorili tako nezdravu klimu da se mi, pravo da ti kažem, i ne
usuđujemo da bilo šta preduzmemo.
- Koliko je meni poznato - upade Daničić - i doktor Stanivuk
je član Saveza boraca. Da li ste, ikada, sa njim razgovarali o
okolnostima pod kojima je psovao, ako je, uopšte, i psovao?
- Nijesmo i nećemo, moj druškane. Mi smo se, smjesta,
ogradili od njegovog postupka, ali nijesmo željeli da sa njim
debatujemo i da u toj, ružnoj, stvari izigravamo nekakvo
savjetovalište. A o tome da li je on lajao ili nije, smiješno je i
disku- tovati. Ako te to baš toliko zanima i ako ne vjeruješ ni
nama ni tužiocu, mi ti, poslije ovog razgovora, možemo pokazati
i magnetofonsku traku i magnetogram. Obezbijedili smo i mi, za
naše potrebe, po jedan primjerak.
- Ali, druže Vojniću, Sud je odbio te dokaze, a drugih
dokaza, priznaćete, nema.
- Ja sam ga - ljutito će Ferid Muminagić - svojim ušima čuo
kako svašta priča o našim najvišim rukovodiocima, da ne
spominjem šta je sve kazao za drugove Vehbiju i Milovana.
Psovao je, ako baš hoćeš, i Druga Gvozdena i ja sam to, ako ne
znaš, sve izjavio sudiji Vidoviću. Ako to nije dokaz, onda ja ne
znam kako izgledaju dokazi.
- De, de Feride, ne žesti se, pa još nije ni izrečena presuda -
umiruje ga Vezirović. - Možda će, ko zna, sudija Vidović i da ti
povjeruje. Iako bi me, ruku na srce, to od njega začudilo.
Kradomice se zgleda sa Drugom Gvozdenom, izvuče iz
tašne nekakve pribilješke i nagnu se prema Daničiću. Obraćao
mu se sa »vi« i sa odmjerenim izrazima uvažavanja. On je,
uostalom, jedini koji se, poslije onih Gvozdenovih upadica, na
takav način ophodio sa novinarem i koji ga, iz vaspitanja ili
sračunate mudrosti, nije strašio vlašću i svojim položajem.
- Vidović je, bez sumnje, vrsan intelektualac i odličan
pravnik. Svestrano je obrazovan, vrijedan i ugledan mladi
sudija. Hrabar je i veoma, veoma uporan. Rado bih, hoću da
vam kažem, takvog čovjeka imao za prijatelja. On je, na žalost,
odavno okrenut na stranu na kojoj ja, kao komunista, ne smijem
tražiti prijatelje. Bez pretjerivanja, dobro ga poznajem. Zajedno
smo, znate, i studirali. Još tada sam kod njega zapazio tu, ja bih
rekao, naglašenu notu anarhizma i građanske raspuštenosti. Na
sastancima je, uvijek, vukao na stranu i na vješto prikriveni
način napadao ne samo stvarnost našeg socijalizma, već i čitavu
komunističku ideologiju. Računao sam, tada, da je to posljedica
nečijeg trenutnog, lošeg, uticaja ili mladosti. Moram vam, na
žalost, priznati da sam se prevario. Takav je ostao i kao sudija.
Čak bih rekao da je svoj, sudijski, položaj u nekoliko navrata
iskoristio, direktno, protiv principa našeg društva i naše Partije.
- Ali, i Vidović je član te iste Partije - ne mogaše da ne kaže
Daničić. - Čak je, neko vrijeme, bio i partijski sekretar u Sudu.
- To je ta nevolja - zavrtje glavom Vehbija Vezirović i, kao u
povjerenju, gurkajući ga rukom u koljeno, reče Daničiću:
- A koliko, molim vas, ima nekomunista u našoj Partiji?
- Ja to ne znam, druže sekretare. Vjerujem i nadam se da
nema nijednoga.
- Ili ste zlobni ili se šalite, Daničiću. Mnogo ih je, mnogo,
vjerujte mi. Baš o tome smo ovdje, sinoć, razgovarali sa
Drugom Gvozdenom. Sudija Vidović je jedan od tih koji se, dok
rovare protiv Partije, zaogrću u crvenu odeždu i, kao iza štita,
kriju iza crvene boje partijske knjižice. Ne možemo mu, na
žalost, ništa, jer on, odmah, potegne tu knjižicu i još nas zalijepi
slatkorječivim i pravoslavnim parolama da je on komunista.
- Pravoslavnim parolama, upravo tako, sekretare! - poskoči
na fotelji dežmekasti i rumeni Milovan Erić. - Trebalo bi,
smatram, kazati novinaru da je Vidovićev otac pravoslavni pop i
da je prilično prisutan u sinovljevim presudama.
- I da mu je žena bila jedan od kolovođa one studentske
dernjave u Beogradu - dodade cotavi i po boji lica bolešljivi
Jozo Bradić - Bivala je, koliko ja znam, i hapšena.
 - Na kakvu to dernjavu mislite, druže Bradiću?
- Kako kakvu, čovječe! Pa na onu od prije dvije godine, kad
su htjeli da prevrnu državu i kad su, siti od bijesa, oblajali i
revoluciju i socijalizam koji im je omogućio da se prežderu.
Nemoj me, bolje je, vući za jezik. Skoči mi pritisak čim se
povede razgovor o tome.
- Nijesam baš siguran da je to tako bilo, draže Bradiću.
Izvještavao sam sa demonstracija i mogu vam reći...
- Ništa ti ne možeš reći! - kao na nož, dočeka Drug Gvozden.
Neočekivano za sve prisutne, tresnu šakom o sto. - I bolje bi ti,
bar preda mnom, bilo da ovim ljudima ne soliš pamet i da ne izi-
gravaš sudiju. Pa šta ako si izvještavao sa demonstracija? Jozo je
bio blag, previše je birao riječi, da ne uvrijedi tu balavurdiju.
Bili su se povezali i sa inostranstvom, malo je trebalo pa da nam
dovedu tuđe tenkove.
Drug Gvozden se, onako razgoropađen, odjednom, unese u
lice Daničiću:
- A znaš li ti zašto smo im to sve oprostili?
Reporter, zaplašeno, uvuče glavu među ramena, promeškolji
se na stolici.
- Učinili smo to - nastavi Drug Gvozden - zbog toga jer smo
otvoreno i slobodno društvo i što smo željeli da djelujemo
vaspitno i demokratski. Drug Jozo je spomenuo ženu toga
sudije. Ona je, po pravdi, trebalo da bude u zatvoru, a mi smo joj
dali visoku platu, radno mjesto profesora sociologije. Vidiš li ti
koliko smo širine i demokratskog sluha pokazali. A ona, umjesto
da bude zahvalna, i dalje rovari. Polako i podmuklo, kao krtica.
Sudiji smo, isto tako, progledali kroz prste i napravili se da ne
znamo kakvo mu je porijeklo i na koju to on stranu naginje. I,
evo, kako nam se to vraća i sa koliko drskosti: tamo neka
pijandura, ispljuje po socijalizmu i Partiji, a sudija ga, tobož u
ime Marksa i Partije, uzima u zaštitu. Još u pomoć zove ne-
kakvog profesora etike, pa nas, uz svu drskost, još javno i
zajebava ...
Dok Ignjat Gvozdenović prijeti i opominje i dok ga svi
prisutni, zamišljeni i preozbiljni, povremenim i veoma
značajnim i naglašenim, klimanjem glava, prate u tom
kazivanju, Bojan Daničić se pretvara da je, upravo toga časa,
saznao i otkrio nove istine i da će, blagodareći ovom susretu,
bolje reći Gvozdenovom monologu, ostati kraći za jednu iluziju.
I on, odmjereno i značajno, maše glavom, još samo što ne kaže:
Ne ljutim se ja, Druže Gvozdene, udri ti po meni koliko ti je god
volja, ali mi pomozi da sagledam svoje utvare i zablude. Pomozi
mi da ih se otresem i otarasim. Vjerovao sam da je taj studentski
juni 68. bio renesansa socijalizma i najveća pjesma
samoupravljanju - niko mi, do danas, kao ti, Druže Gvozdene,
na žalost, nije objasnio koliko sam griješio i koliko sam, o Bože,
površno i plitko posmatrao te događaje.
U stvari, bez obzira na prividno odobravanje, Daničić nije ni
slušao Ignjata Gvozdenovića, niti se trudio da zapamti, makar
nešto, od onoga što on govori.

Prisjećao se, živo i slikovito, trenutka kada je glavni urednik

njegove redakcije, kao da dolazi sa pogreba a ne sa jednog
»važnog sastanka«, rekao svim novinarima:
»Ovako, drugovi, više niti možemo niti smijemo. Na
kapijama mnogih preduzeća postavljene su straže i biće velika
nesreća ako se radnici pridruže studentima. Moramo drukčije
pisati, drugovi. Poneseni stihijom i neorganizovanošću, mi smo,
bezmalo, podržali pobunu«.
 Bojan Daničić se sjeća i kako mu je glavni urednik tu, pred
svima, naredio da sa košulje skine amblem Univerziteta, u
stvari, parče papira na kojemu su, plavom i crvenom bojom, bila
nacrtana dva kruga, kao simboli štrajka i odmazde. Crveni krug
je predstavljao studente, a onaj plavi - okruženje i policiju.
Poslušao je, pokunjeno i snuždeno, kao dijete. Poslije mu je, u
hodniku i nasamo, urednik rekao: »Priguši osjećaje i budi
strpljiv, Bojane. Doći će, vjerujem, trenutak kada ćemo moći i
smjeti da budemo iskreni.«

Ali, kad će, kad će doći taj trenutak? - pitao bi on, sada, svog
urednika, samo kad bi se urednik obreo u »Carskom gaju« i kad
bi mu, pred Drugom Gvozdenom, smio postaviti takvo pitanje.
- Na vama je, naravno, da se slobodno opredijelite, a naša je
dužnost bila da vam kažemo pravu istinu - čuje, kao kroz
izmaglicu, glas Vehbije Vezirovića. - Ja sam, prije dva dana,
pokušao da razgovaram sa sudijom Vidovićem. Ponašao se gru-
bo i veoma cinično. Gotovo da mi se čini da on taj
»magnetofonski slučaj« namjerno dramatizuje, kako bi što više
ocrnio našu demokratiju i kako bi se on, lično, pročuo i
proslavio. Da, da, druže Daničiću. Zaboravio sam vam reći da je
Vidović bolesno ambiciozan i neumjereno željan reklame i pu-
bliciteta. On, a izvinite zbog ovih riječi, kao da ne piše presude
već golicljiva i erotska štiva za vas novinare. Njemu je važno
samo to da se u narodu čuje presuda i da se, bezbeli, zna da je to
njegova presuda. Gotovo je nevjerovatno sa koliko on vještine
od najbezazlenijlh slučajeva i sitnica stvara senzaciju i građu za
novine. Vi se, svakako, sjećate koliku je prašinu podigao kada je
oslobodio vozača a osudio krivinu ili kada je, prije mjesec dana,
oslobodio jednog ustašu koji je tražio vaspostavljanje NDH i
progon svih Srba na desnu obalu Drime.
- Ali ja sam, druže Veziroviću, čitao tu presudu. Bojim se da
ste neke stvari pogrešno shvatili.
- Shvatio ih je onako kao što treba - ponovo se, mada sada
bez galame i lupanja o sto, javi Drug Gvozden. - Taj pop je
krvnik i neprijatelj. Ne dao nam mili Bog da nam on postane
sudija: zaveo bi zakon noža i vješala. Vidović to, na žalost, ne
razumije. On izigrava dobrog i biblijskog hrišćanina: ko tebe
kamenom, ti mu uzvrati pogačom. Za neupućene, to anđeosko
lice sudije ocrtava širinu i čovječnost socijalističke ideologije.
Taj sudija je, međutim, kurjak u koži jagnjeta i iz njega govore
anarhizam, liberalizam i u vješte oblande uvijeni
antikomunizam. Nesreća je u tom što on nije usamljen i što ima
dosta istomišljenika. Ali, i njemu, i svima ostalima, ćemo, dobro
ovo zapamti, uskoro, sabiti rogove!
Drug Gvozden pogleda u sat i svi razumješe da bi taj pokret
trebalo da znači i kraj ratgovora. Mevludin primi mig da odveze
novinara, a Vezirović mu, kao u povjerenju, pruži jedan
primjerak magnetograma sa svim psovkama optuženog Ozrena
Stanivuka.
- Uzmite, Daničiću, i sami budite sudija - kaže mu, uz
smješak, sekretar Gradskog komiteta.
On se zahvaljuje, pažljivo savija papir i stavlja ga u svoju,
reportersku, torbicu. Odmah pored magnetofona. Odjednom se
sudari sa nedoumicom i teškim pitanjem: šta da uradi sa
snimkom razgovora? Da prećuti, da im ništa o tome ne kaže i da,
ispadne li kakva, zgoda, jednoga dana, to sve objavi?
Magnetofon je uključio iz potaje i krijući. Jeste, on je novinar i
on, vjerovatno, ima pravo i da to učini. Nije im, doduše, rekao
da ima magnetofon i da snima čitav razgovor. Nije im to rekao i
nije upozorio. A da je to učinio, možda bi oni drukčije govorili
ili, prosto, razgovora ne bi ni bilo. Dakle, šta da učini? Trebalo
bi, odista, prećutati tu malu podvalu. Iz inata, ako ni zbog čega
drugog. Ali, zar profesor etike Stojan Svetozarević, takoreći
juče, jednu donekle sličnu traku nije nazvao »Hirošimom
ljudskog dostojanstva« ? Smije li se, poslije toga, bez obzira na
okolnost što je novinar, on poslužiti tom »Hirošimom«?
- Moram vam - prikupivši hrabrost, odlučno, reče Daničić -
priznati da ja, u ovoj torbici, imam atomsku bombu!
Misleći da je u pitanju neka šala koju nijesu, baš, sasvim,
razumjeli, oni se zagledaše i, začuđeno, uz kiseli osmjeh,
ustadoše od stola. Drug Gvozden pruži ruku, da se pozdravi.
- Nimalo se ne šalim, ali ja imam atomsku bombu! Profesor
etike je, u četvrtak, rekao da je to atomska bomba.
- Ah, pa to mislite na magnetogram koji sam vam dao - sjeti
se Vehbija Vezirović. - Budite bez brige i ne bojte se te
profesorske Hirošime, Daničiću.
Novinar, na brzinu, izvadi traku iz magnetofona i podiže je
iznad glave, da je svi vide.
- Ne, ne, ovo je ta bomba, druže sekretare. Moram vam
priznati da sam, u najboljoj namjeri, iako vam na to nijesam
skrenuo pažnju, snimio ovaj razgovor.
Dok ga gledaju, zgranuto i s nevjericom, on vraća traku u
magnetofon, pritiska jedno od dugmadi i kao dokaz da govori
istinu, začuše se Gvozdenove riječi: - Malo je trebalo pa da nam
dovedu tuđe tenkove...
- To je nečuveno, to je drskost i špijuniranje! Znaš li ti,
uopšte, šta si napravio? - prvi se snađe Ferid Muminagić i
zakorači prema Daničiću. Reporter mu, iz očiju, pročita da je
spreman i da ga udari.
 - Platićeš mi ovo, žestoko, mladiću! - kaže mu Ignjat
Gvozdenović i naređuje Mevludinu da mu donese i traku i
magnetofon.
- Nije bilo zlonamjerno, druže Gvozdenoviću - vajka se
preplašeni novinar, dok vadi vrpcu iz magnetofona i nosi je
prema ognjištu. - Baciću je, evo, u vatru, da ovdje eksplodira, da
izgori ... ja se, izvinite, zbunio i govorim kao da, zaista,
spaljujem bombu...
Daničiću se učini da tu u sudnici, među seirenja željnim
svijetom, vidi i druga Gvozdena, i Vezirovića, i Ferida
Muminagića, i zbunjenog i ušeprtljalog »šofera« Mevludina.
Vidi, čak i osjeća, vatru sa ognjišta, čuje kako traka pucketa na
žaru i plamenu, topi se i kvrči u neku smolastu masu, potom se
pretvara u parče ugljena, gotovo da se i ne primjećuje ...
Ponovo čita, jutrošnji, telegram od svoje redakcije. Smije se,
plačljivo i žalosno. Gotovo i da nije primijetio kad su u
zagušljivu i prapunu dvoranu ušle sudije.
- Ustanite svi - reče Vidović i, »u ime naroda«, poče da čita
presudu.
 9.
Stojeći, kratko i bez ijedne suvišne riječi, kao što je to u
ovim prilikama i uobičajeno, Vidović objavljuje u naćuljeno uvo
prisutnog svijeta da se »Ozren Stanivuk, ljekar, rođen 1925,
neoženjen, Srbin, državljanin SFRJ, neosuđivan - oslobađa od
optužbe«.
Da je, nekim slučajem, mogao da se nađe i među narodom,
koji je bio licem okrenut sudijama, i da, otuda, između tog
svijeta i vječito plahovitih novinara, pogleda sebe, kao sudiju, i
da, posebno, obrati pažnju na leđa optuženog, na pomalo
smračeno čelo Gradskog tužioca i na, u široki osmjeh razvučena,
usta doktorovog branioca; da je, dakle, u isto vrijeme, mogao
biti i sudija i onaj koji, sa strane, gleda i sluša sudiju, Ratko
Vidović bi, zacijelo, počeo da, ponovo i iznova, odgoneta i
odgonetava ono vječito i još, nikada i nigdje, odgonetnuto
pitanje sudovanja: Šta to, uopšte, znači - presuda?
Je li to učeno sročeni sastav za taj posao unajmljenih i
školovanih ljudi koji, pod izgovorom da traže istinu, čuvaju
prava onih koji su ih unajmili i koji, u stvari, određuju - šta je
istina? Pravo dželata da odrubljuje glave i pravo čobanina da
čuva ovce.
Ili je to, možda, ipak, istina? Neobična, doduše, istina, čiji
autoritet, pred ljudima, i od ljudi, brane bezdušni činovnici, vlast
jačega i onog ko u svojim rukama drži uzde batine i vješala.
I gdje je, u toj smiješnoj igri, koja veoma često izgleda
naivnijom od igre nemaštovitog djeteta, mjesto i rola sudija? Tih
tragičnih statista kojima se, pred zbunjenim i naivnim
gledalištem, u toj čitavoj komediji, dodjeljuje centralna loža i
glavna uloga.
Tako je, zapravo, razmišljajući o poslu koji obavlja, Ratko
Vidović razumijevao ono što se u teoriji i fakultetskim
knjigama, hladno i učeno, naziva - klasnom suštinom pravosuđa.
Zato se, valjda, toliko koprcao i otimao iz okova: intimno je
vjerovao da nešto drugo, i novo, mora biti socijalistički sudija i
da on nije ni unajmljeni činovnik ni sluškinja.
- Dokaza da je okrivljeni - nastavi Vidović, pošto naredi da
svi sjednu i pošto i sam sjede - počinio krivično djelo za koje je
optužen nema. Izjavama svjedoka koji terete optuženog nije se
moglo povjerovati. Ti su iskazi namontirani i podmetnuti,
nepošteni i skrojeni jedino sa namjerom da nanesu zlo jednom
čovjeku.
- Ja sam, znači, lagao! - prekide ga neko iz zadnjih redova i
Daničić, tek tada, opazi zarumenjelog i zadihanog Ferida
Muminagića.
- Ovo nije ni mehana ni pozorište - reče sudija Vidović -
Izađite, odmah, napolje, inače ću, da vas izbaci, narediti miliciji!
Sasvim u ćošku, Bojan Daničić primijeti i sekretara Gradske
skupštine Bradića i predsjednika Gradskog sindikata Milovana
Erića. Držali su se uvrijeđeno i namračeno.
- Niko od dvije stotine zaposlenih u Gradskoj bolnici nije
čuo da optuženi, u bilo kojoj prilici, psuje Partiju, socijalizam,
državne rukovodioce ili samoupravljanje. Niko, sem partijskog
sekretara Muminagića i hirurga Miloša Blatića. Može li se njima
dvojici povjerovati? Koliko je, uopšte, normalnoj pameti blisko
vjerovanje da jedan ljekar, direktor Bolnice, čestit i cijenjen
građanin, uz to i učesnik NOR-a i član Partije, psuje to zbog
čega ga terete i optužuju? Nema ni povoda ni razloga za te
psovke: kao da ih izgovara shizofreničar i neki umobolnik.
Tako, kako su predstavljene od strane Muminagića i Blatića, te
psovke su prije u nadležnosti psihijatrije nego što su posao
pravosuđa. Interesantno je, međutim, da su Muminagić i Blatić,
još prije čitavog ovog slučaja, bili zaduženi, od Gradskog
komiteta i Gradskog sindikata da u Bolnici povedu kampanju za
smjenjivanje direktora Ozrena Stanivuka. Oni, u ime »viših
interesa«, sazivaju kružoke i zatvorene sastanke radnika i
članova Partije. Čak, otvoreno, izjavljuju da Stanivuk »mora da
ode« i da je to »direktiva odozgo«. Predsjednik Gradskog:
sindikata, još prije godinu dana, u jednom intervjuu lokalnom
listu »Samouprava«, izjavljuje kako u Bolnici »mnogo šta
škripi«, kako se tamo ne zna »ni ko pije ni ko plaća« i da bi taj
kolektiv trebalo da vode »sposobni i provjereni komunisti kao
što je Miloš Blatić«. Sekretar Gradskog komiteta, šta više, dolazi
među radnike Bolnice, ucjenjuje i prijeti da će »na svoja leđa
staviti krst svaki onaj ko bude glasao za Ozrena Stanivuka«.
Interesantno je i ohrabrujuće i to da su, pored svih prijetnji i
zastrašivanja, ti ljudi, ipak, glasali za Stanivuka. Svi, sem
partijskog sekretara Muminagića i hirurga Miloša Blatića. Sud
nije mogao da zavezanih očiju pređe preko ove istine. A ta istina
upućuje na to da se, bar u ovom slučaju, Muminagiću i Blatiću
ništa ne vjeruje...
- Živio drug sudija! - ote se, iznenada, prostodušnom
podvorniku u Gradskoj bolnici Ramizu Memiću. Sjedio je u
trećem redu, gotovo sakriven iza dvojice milicionera i doktora
Ozrena. Uzvik izazva talas smijeha i to uplaši Ramiza. Kao
đačić, uvuče glavu u ramena i, kradomice i sa strahom, između
leđa dvojice milicionera, žmirkaše prema sudijama. Vidović se
malo nakašlja, očito namjerno, i, pogledom, stiša žagor u
dvorani.
 - Doktorka Tamara Mihić je glavni, živi, svjedok optužbe.
Ona je sjenka koja se ne odvaja od Stanivuka i koja, kao
nezaštićenu divljač,lovi njegove riječi. U svakoj prilici, i uvijek
sa ciljem da zaprijeti i ucijeni. Stanivuk, kako ispada, samo pred
njom, u četiri oka, u svojoj kancelariji, histerično i zgranuto,
psuje sistem i Partiju kojoj pripada. Ferid Muminagić je jedini
svjedok koji to potvrđuje. Sud, međutim, kao što je rečeno,
Feridu Muminagiću ništa ne vjeruje. Sud, takođe, neće i ne
može ni njoj da povjeruje. Zar ovdje nije dokazano da je
bolničarki Anđi nudila dvije svoje plate, samo da navuče i
namami doktora Stanivuka na svoju ljepotu i svoje tijelo. I šta
nam to garantuje da psovke koje je »čula« nijesu jednako istinite
kao što bi, samo da je bolničarka Anđa prihvatila ponuđeno
mito, istinit bio i - pokušaj silovanja?! Mnogo je, čak i previše,
»karamazovskog« i »kafikijanskog« u njenom svjedočenju.
Sluškinja Zika je, kaže, na žalost, još u četvrtoj godini, sasvim
ogluvljela. Inače bi, jer ga je vidjela kako maše rukama,
potvrdila da je doktor psovao. Ona se ne sjeća ni imena ni lika
»mladog milicionera« koji je, navodno, upozorava da prijavi
Stanivuka. Ona, na ulici, presreće pozornika Obrena Šupića i
panično mu saopštava da se Stanivuk - što je, inače, daleko od
normalne pameti - zatvorio u svoj stan i, po cijelu noć, psuje
Partiju i samoupravljanje. Ona, ispada, prijateljski moli
Stanivuka da prestane sa tim »nepriličnim, i ružnim riječima«,
da se okani »zlih misli i alkohola«. I to ga moli pred
skluškinjom Zikom, ali gluva Zika, naravno, ništa ne čuje.
Najposlije, šalje pismo u Savez boraca i moli da »porazgovaraju
sa doktorom«. Pismo se, na nesreću, negdje zaturilo...
U sudnici smijeh i kamešanje. Mnogi su, međutim, i tada
preozbiljni: ih im se ne dopada ili ne osjećaju komediju? Bojanu
Daničiću, takođe, nije do kikotanja. On bi, radije, maramicom
zapušio svoje nozdrve. Čini mu se da, odnekud, zaudara smrad,
kao od lešine.
- Ovim i ovakvim živim svjedocima, Sud je, dakle, odbio da
vjeruje. Od Suda je, međutim, zatraženo da sasluša i jednog
mrtvaca, jednog robota i jednu malu, tamnu kutiju.
Magnetofonsku jednu vrpcu, zapravo, koja će, tako mrtva i
bezosećajna, nepodmitljiva i nepristrasna, da kaže i pokaže u ko-
joj mjeri ovi živi, podvalama i krivokletstvu Skloni, svjedoci
govore istinu. Ta mala i crna kutija, koja je poštenija od čovjeka,
reći će, precizno i bez promašaja, kao da smo sami bili tamo
gdje i ta kutija, šta je i koga optuženi psovao i koliko se on,
poslije tih psovki, može ili mora smatrati kriminalcem i
prestupnikom. Potrebno je, ispada, samo čuti šta nam kaže
kutija. Njeno svjedočenje je što i - presuda. Uvažavajući sve
nadljudske moći robota, ovaj Sud ne samo što mu nije
povjerovao, nego je, čak, odbio i da razgovara sa tim, mrtvim,
svjedokom i, mrtvim, sudijom. Ako bismo ovaj, pakleni, stroj
(ne prekidajući čitanje, Vidović podiže magnetofonsku traku sa
stola) priznali za glavnog svjedoka optužbe, onda presuda koju
slušate ne bi smjela biti saopštena »u ime naroda«, već u ime
one zle slutnje Fridriha Herderlina, koji je, često, ponavljao sti-
hove: »Ovo je noć svijeta«! Traka doktorke Mihić je osvetnička,
špijunska i bez trunke ljudske namjere. To je traka inkvizicije i
prevelike mržnje. Stekli su se, po mišljenju ovoga Suda, uslovi
za krivičnu odgovornost svih onih koji su, tu i takvu, traku
pokušali da okrenu protivu čovjeka.
- Nije na vama da odlučujete protiv koga je trebalo da bude
podignuta optužnica! - ljutito dobaci Gradski tužilac.
- Nije samo ni na vama! - okuraži se Ozren Stanivuk,
meškoljeći se na klupi za optužene.
- Kada bi ovakva traka - nastavi sudija - bila priznata za
dokaz protiv Ozrena Stanivuka, to bi značilo da njegove sudije
priznaju da je čovjek uniženo stvorenje i da su svi metodi
uništavanja njegovog dostojanstva i slobode dopušteni. Smatra-
mo, međutim, - kako je to Marks divno rekao u »Hegelovoj
filosofiji prava« - da treba srušiti sve odnose u kojima je čovjek
pogaženo, ugnjeteno, napušteno i prezreno biće, odnose koji se
ne mogu bolje opisati nego riječima onog Francuza iz vremena
kada se planirao porez na pse: »Siroti psi, sa vama hoće da
postupaju kao sa ljudima!« Baš zbog toga, zbog dostojanstva i
slobode čovjeka, ta, osvetnička i špijunska, magnetofonska
traka, za Sud, jednostavno, i ne postoji. Sasvim je, u ovom
slučaju, iz istih razloga, nevažno i priznanje optuženog. Ono je,
čak, Sud još više uvjerilo u čestitost. Ozrena Stanivuka i
moralni, teški, ljudski pad doktorke Mihić, njegovog glavnog
tužioca ... Doktorka Mihić i Gradski tužilac su, ovdje, veoma
često, ponavljali da, uz pomoć ove magetofonske trake, brane
ugled socijalizma i naše Partije. Sud ih opominje i upozorava da
se, ubuduće, kane takve odbrane... Slična, gotovo istovjetna,
traka bila je, ne tako davno, podmetana i najvišim
rukovodiocima države i Partije. Tajni mikrofoni su otkriveni,
čak, i u spavaćim sobama. Podmetači su, u tom čuvenom
slučaju, bili poznati i visoki ljudi Partije i policije. Njihov
postupak je, kao što se zna, naišao na sveopšte i javno žigosanje.
Znači li to, onda, da Gradski tužilac nalazi da ono što je nečasno
i inkvizitorsko u odnosima među rukovodiocima može biti časno
i čestito u odnosima među ostalim građanima?!... Ne znači to,
naravno, da ova traka ne može biti nikada saslušana kao dokaz
protiv optuženog: može, ali ne kao dokaz protiv Ozrena
Stanivuka, dakle protiv ovog, ovdje, pred nama, optuženog.
Može, ukoliko Ozren Stanivuk podnese tužbu protiv doktorke
Tamare Mihić. Samo u tom slučaju...
Naglim pokretom ruke, Ratko Vidović dade znak da je
suđenje završeno. Odlazeći dugačkim i hladnim hodnikom, čuo
je kako mu okupljeni narod, spontano, skandira: Sudija! Sudija!
Sudija!
 10.
Od Gradskog trga prema Gradskoj kafani, primicala se,
zgurena, prilika jednog starca. U debelom zimskom kaputu koji
je, odmah poslije rata, sašio od »grombi« štofa nabavljenog iz
Engieske, u sivastoj jagnjećoj šubari, koja mu je prekrivala uši i
branila ga od mraza i decembra, u vojničkim cokulama, koje je
jedva vlačio i podizao, promuklim glasom je izvikivao parolu
koju nigdje nije pročitao, koju je sam, prema vlastitom osjećanju
i poimanju, sastavio i koja je trebaio da mu prodaje novine.
- Sudija osudio špijune! - ponavljao je starac i visoko, kao
barjakom, uzmahivao novinama. Na prvoj strani bila je slika
Ratka Vidovića i naslov koji prodavac, očigledno, nije volio:
»Robotu se ne može vjerovati - Marks je odlučio«.
Nikada, ranije, u Gradu, nije bilo kolportera. Novine su
prodavane samo u pošti i u trafikama. Starac je bio prvi
prodavac koji je sa tom papirnom robom izašao na ulicu. Ljudi
su se skupljali oko njega, jagmili se i kupovali i po dva, neki i po
četiri, primjerka. Zbunila ih je, vjerovatno, ta iznenadna
promjena, ali i način na koji im se starac obraćao. »Uzmite
džabe, ali samo pročitajte!« govorio je.
Na ulicu su, za starcem, izašli i ostali gradski prodavci
novina. Trafike su zamandaljene i pred očima radoznalog i
začuđenog svijeta otpočela je bitka za mušterije.
Kolporteri su se rastrčali po kafanama i prodavnicama, jurili
su iza ćoškova, čak su počeli i da zalaze u gradska nadleštva i
službeničke kancelarije. Jagmili su se da jedan drugog nadviču i
nadjačaju. Ispočetka su bili oprezni i uzvikivali parole slične
onoj starčevoj: »Zna se ko su špijuni!« »Doktor je oslobođen!«
»Zabranjen magnetofon!« »Doktor nije psovao!« Onda su pali u
vatru, zanijeli se i zaboravili, uspalili i smetnuli s pameti ko su
oni i do kojih se međa prostire njihova sloboda. Njesu, zapravo,
ni mogli osjetiti kad su prekoračili granicu i kad je to njihovo,
kolportersko, tumačenje novina prevršilo mjeru. Godinama su
tavorili i kunjali iza malih, staklenih, prozorčića svojih
neuglednih novinskih dućana, ćutke i mrzovoljno dodajući
kupcima listove koje, obično, ne bi ni pročitali. O navikama da
se u velikim mjestima novine prodaju i u hodu, na šetalištu
glavne ulice i raskrsnicama kuda promiču kolone svijeta, niko
im, nikada, čak, nije ni pričao. Ovoga jutra ih je uzdrgolio i
poveo starac u »grombi« kaputu i oni su, što zbog izlaska iz
svojih kaveza a što zbog novosti koju su javljali komšijama i
poznanicima, prvi put osjetili zadovoljstvo, gotovo i ponos, zbog
posla koji obavljaju. Taj ponos je rastao poslije svake nove
parole, svakog novog povika sugrađanima, svakog novog, i
njihovog, tumačenja »važne vijesti« u novinama. Tako su, u
ponosu i u beutu, utrkujući se ko će što vjernije i što kraće
saopštiti istinu, i prekoračili granicu.
Preko puta sudnice u kojoj je, prethodnog dana, oslobodio
doktora Ozrena Stanivuka, Ratko Vidović je, u jednoj maloj
sobici, razgovarao sa novinarom Bojanom Daničićem, kada je,
ispod samog prozora, neko od tih, raspomamljenih, kolportera
uzviknuo: »Sekretar Komiteta pomogao špijune!« Drugi glas je,
odmah, požurio sa povikom: »Ferid Muminagić podmetnuo
magnetofon!« Promuklo, kao da priča iz bačve, starac u
»grombi« kaputu dirigovao je horom: »Doktorka Tamara htjela
da se osveti partizanima!« »Švapska ljubavnica se zaljubila u
socijalizam!« »Zašto Milovan Erić mrzi Stanivuka?«
Otvorivši prozor, sudija Vidović je slušao i posmatrao, kao
skamenjen. Ništa od toga nije pisalo u novinama. Objavljeni su
samo, kratki, citati presude, a imena gradskih rukovodilaca
nijesu, čak, ni spomenuta. U štampi nije bilo ni nagovještaja da
su neki »važni« ljudi iz Grada učestvovali u magnetofonskoj
zavjeri protiv Ozrena Stanivuka. Novinari su čitav slučaj sveli
na doktorkinu traku i sudijine razloge zbog kojih, takvoj,
optužnici nije htio da povjeruje. Ono, međutim, što nijesu smjeli
da kažu novinari, usudili su se, neuki i naivni, prodavci novina.
Pričali su čaršiji svoje viđenje procesa, u hodu smišljali svoje
članke i svoje naslove i onda ih, sa jarom, i gotovo oholo, javno,
saopštavali. Prodavali su pisane novine i u njima svoje, nenapi-
sane, istine. Svoje nedoumice, svoja poimanja jedne presude i
svega što je, po njihovom shvatanju, ta presuda poručila i
značila.
»Hoće li krivci biti kažnjeni?« »Ko štiti Vehbiju
Vezirovića?« »Kad će Stanivuk biti vraćen u Partiju?« Prodavci
novina su postavljali pitanja, ali iza otvorenih prozora začuđene
čaršije nijesu stizali odgovori. Pomodrio od bijesa, usplahiren i
izvan sebe, sekretar Komiteta je telefonirao Milovanu Eriću,
zatim u Gradsku skupštinu Jozu Bradiću, onda komandiru
milicije Luki Matiću. »Hej, čovječe, zar ne shvataš, ovo je
diverzija, ovo je pobuna!« galamio je Vezirović. »Smjesta,
pošalji policiju, rasteraj ih i zavedi red, ne biraj sredstva!«
- Divno, veličanstveno! - govorio je Bojan Daničić,
uvjeravajući sudiju Vidovića da su ti, prostodušni i nesmotreni,
prodavci novina izrekli najljudskiju i najstručniju kritiku
njegove presude. - Toliko su vas razumjeli i prihvatili da su i
sami postali sudije! - vikao je Daničić. - Ovako može, samo, da
se doživi istina!
- Mene je, priznajem, strah do ove mjere ogoljenih istina -
uzvraćao je Ratko Vidović. - Sve je svedeno na priprostu mjeru i
kriminalnu fabulu. Samo što se još ne pojave i pritajene ubice.
- Pa ovo, zaboga, i jeste kriminalna priča - cerekao se
reporter Daničić, ne odvajajući pogleda od predstave na, glavnoj
i zaleđenoj, gradskoj ulici. - Samo me čudi kako taj gang od
vlasti i, zadocnjeli, Divlji zapad Balkana ne upotrijebi oružje.
Nedorasli smo mi još za magnetofone i kibernetiku: za nas su
livori i pucaljke, nož i kočevi: tu se najbolje snalazimo.
- Bježite, ljudi, eto milicije! - razdera se neko na ulici i
ubrzanom lupnjavom cipela o skorjeli snijeg i led javi da je i
sam pobjegao. Prodavci novina, namah, umukoše. Stiša se čitava
čaršija. Radoznali svijet poče da zatvara prozore, da se sklanja
iza debelih i, pri kraju, odškrinutih zavjesa i da, nevidljiv i iz
potaje, osmatra ono što će se desiti. Ono, zapravo, što su slutili
da će se desiti.
Milicioneri, njih trojica, koračali su, polako, nadmoćno i
sigurno. Dovoljno je bilo da se pojave i da utišaju čitav grad.
Oni su to vidjeli i zato im se nije žurilo. Vjerovatno im je
naređeno da, na ulici i pred očima sakrivene čaršije, ne hapse i
ne ganjaju prodavce novina. Nikuda im neće i ne mogu pobjeći.
Nikada se, nikome, nijesu sakrili čistači cipela i prodavci
novina.
Starac u »grombi« kaputu je bježao posljednji. Pokušavao je
da potrči. Stalno se okretao i, mehanički, a vjerovatno i zbog
straha, polako ponavljao: »Uzmite džabe, uzmite džabe, samo
pročitajte!«
Tišina se uselila i u službeni sobičak sudije Ratka Vidovića.
Godio mu je taj, iznenadni, mir i bilo ga je strah, istovremeno.
Ne od milicije, već od hladnog saznanja da su, ne mašivši se ni
palice ni oružja, tri uniforme, sa lakoćom, povratile jedan grad,
sasvim ga ućutkale i zauzele. Kako to da, u trenu, nestane srca i
damara toga grada? Svijest to ne razumije, ali šta je sa
podsviješću? Da li njome, podsviješću, a i našim refleksima,
toliko fatalno diriguju totemi vlasti i batine? Vidović se, od-
nekud, sjeti Rusa Pavlova. Kad god bi on pozvonio, psi su lučili
pljuvačku, kao da će dobiti sledovanje. Uslovni refleksi su,
nakon dugog vježbanja, zvuk zvona počeli da primaju kao
najavu mesa i objeda. Uslovni refleksi čaršije, zatitrali su pred
pojavom tri uniforme. Koji je to Pavlov i koliko dugo
»eksperimentisao« sa jednim narodom?
- Dozvoljavate li, druže sudija, da ovom našem razgovoru
»prisustvuje« i jedan reporterski magnetofon? - prenu ga iz
razmišljanja, sitna i dobronamjerna, aluzija Bojana Daničića.
Potvrđuje mu, smijehom, da je razumio i da ne sklanja mag-
netofon. - Nećemo, nadam se - veli mu u šali - psovati ni crkvu
ni bogove.
- Zamislite - kaže mu novinar - čovjeka koji neće da se strpi
i sačeka da mine poplava ili da ljudi postave most ili skelu preko
vode, već skače u tu mutnu rijeku i hazarderski, sa gotovo
nikakvim šansama na uspjeh, kreće da sam savlada maticu i da
se sâm domogne udaljene obale. Je li mudar taj čovjek i liči li on
na samoubicu i očajnika?
- Zavisi - odgovara Vidović - da li čovjek ima vremena da
čeka podizanje skele, a zavisi to i od toga jesu li, već, neki ljudi i
neki usamljenici savladali tu, kako rekoste, mutnu i opasnu
vodu.
- Za konačnu pobjedu nekih ideja u istoriji, presudan znčaj
je, ipak, imao trenutak u kome su te ideje pokretane. Sokrata,
Đordana Bruna ili Martina Lutera ne bi, danas, ubili.
- Ne bi ih, to je tačno, danas, ubili. Ali, zahvaljujući
ponajviše njihovoj vlastitoj pogibiji. Nijesu čekali da mostovi
sami izniknu iz vode: zaplivali su i sami postali mostovi. Jedna
kineska poslovica kaže: Da bi čovjek napravio deset hiljada ko-
raka, potrebno je da preduzme - prvi korak. Zato ja mislim da
ljudsko vinuće u nebesa ne bismo smjeli vezivati samo za Jurija
Gagarina, već i za onaj prvi, za današnje pojmove smiješni, let
braće Rajt, odnosno i za onaj mit o voštanim krilima dvojice
fantasta, oca i sina, Dedala i Ikara.
- Niko u nas, a koliko znam ni u sviietu, nije još doveo etiku
u sudnicu i među sudije. Vi ste bili prvi i, za sada, jedini. Nije li
vas, pomalo, strah i ne osjećate li se usamljenim?
- Kažete, strah. Teško je to i beskrajno pitanje. Osjećanje
koje može i da uništi i da održi čovjeka. Sve zavisi od toga čega
se plašite i kako se prema strahu odnosite. Da li ste mu,
beznadežno, prepušteni ili pokušavate da ga nadjačate. Smrt je,
recimo, najveći od svih strahova čovječijih. A taj čin je
neminovan. Zbog toga saznanja, mnogi ljudi su izludjeli ili prije
vremena umrli. Smrt, međutim, prestaje da plaši i da muči onog
trenutka kad je shvatite kao sastavni dio života. Vas interesuje,
moj, strah zbog jedne, moje, presude. Bojim se, ali ne za sebe,
već za tu presudu. Ja nijesam usamljen, ali je presuda usamljena.
Učini li mi se, sem toga, da sam pogriješio, ja mogu i da
promijenim mišljenje. Ne mogu, međutim, i da promijenim
presudu. Čovjek, hoću da vam kažem, može da mijenja i dotje-
ruje sebe, ali ne i svoja djela i svoje tragove.
- Čuo sam od nekih vaših kolega, sudija doduše u
povjerenju, da Stanivuka nijeste oslobodili na osnovu naših
zakona, već držeći se Marksovih knjiga i članaka, od kojih su
neki objavljeni, čak, u »Rajnskim novinama«, prije 130 godina.
Pomogao vam je, najprije, profesor etike, a zatim ste i Marksa
pozvali da bude sudija?
Uplaši se da neće znati da objasni i da odgovori. Da, sređeno
i sažeto, prospe iz sebe jedno osjećanje koje ga, odavno, nagriza
i progoni i koje, nikada, nije mogao da iskaže, bar ne direktno i
ne otvoreno, u svojim presudama. Zažali što to nije napisao i što
će morati da govori na brzinu, možda smušeno i nepovezano, u
reporterski magnetofon, koji ga je, sada, odjednom, uplašio i
zbunio.
- Strah me je - reče gotovo šapatom - od komunista koji pale
svijeće na Marksovom grobu. Koji ga spominju pri
svetkovinama i molitvama. Koji od njegove nauke stvaraju
vjeru, a od imena božanstvo i neku daleku, nebesku, zastavu.
- Pa, vi govorite o religiji?
- O relgiji marksizma, ako baš hoćete. O mrtvom Marksu,
kojim se, kao i Hristom, pravdaju i zamazuju zločini i prevare. O
onom Marksu kojeg su, do besvijesti, citirali i u kojeg su se, do
besvijesti, zaklinjali u trenucima dok su podizani koncentracioni
logori. Dok su, zbog zločina riječi, na stratišta odvođeni pjesnici
ili dok su u ime slobode mišljenja, milionima, desetinama
miliona ljudi ispirani mozgovi. Sa Biblijom u ruci i Hristovim
imenom na usnama, popovi već vijekovima propovijedaju protiv
laži, a sami lažu, viču protiv klanja, a sami kolju, protiv zla i
tiranije, a služe svakom zlu i tiraniji. Ne ubij! - to govore i
dželatima i njihovim žrtvama. Bog je samo forma da se
blagoslove zločini. Marksizam, hoću da kažem, ne mogu da pri-
hvatim kao nepokretan i za vjeki vjekov propisani kanon,
skamenjenih, normi. Kao opijum za pokorne i kao Bibliju.
Marksizam je, po meni, jedna stalna i jedna vječita pobuna.
Jedno neprestano naprezanje ka nedodirnutom i prema istini.
Prema ljudskoj slobodi, kao jedinoj istini. Marks bundžija i
Marks nezadovoljnik ne može umrijeti niti se balsamovati u
Budu ili Muhameda. Njemu nije potrebno prinositi žrtve ni čitati
propovijedi. On je živ i prisutan svugdje tamo gdje se začinje
nešto novo i gdje se šire vidici ljudske slobode. Zato sam ga i
pozvao da mi pomogne kako da presudkn.
 11.
Marija Vidović se, u svemu tome, teško snalazila. Neki
događaji su potvrđivali njene slutnje, a neki su je ostavljali
zbunjenom i bez valjane logike da dokuči odgovore.
Desetak dana poslije suđenja, predsjednik Grada Veljko Suri
je podnio ostavku. »Tek sada«, napisao je on »kada je ovaj Grad
spašen sramote, mogu se povući uzdignute glave, čistog obraza i
dostojanstveno«. Gotovo to isto je, prije toga, ponovio pred
Ratkom Vidovićem. Došao je u Sud i pred svima mu, javno,
čestitao. Kazao mu je još i ovo: »Ne daj, sinko, nikada, da nešto
natruni čovjeka. Mi smo, prije rata, na robiji, često govorili da je
država snažna i slobodna onoliko koliko joj je snažan i slobodan
svaki čovjek, ponaosob«. Dok je to govorio, sijevao je pogledom
i smrkavao se među obrvama. Vidović je, tada, povjerovao u
legendu da je, valjda u zimu 1943, na nekoj hercegovačkoj
zaravni, partizanski komandant Veljko Suri, pogledom, ukinuo s
nogu ustaškog krvopiju, koji je, dva sata prije zarobljavanja,
zaklao naočitu i vižljastu djevojku Danicu, maturantkinju
kragujevačke gimnazije i bombaša Veljkove, proleterske,
brigade.
Veljka Surog je zamijenio Jozo Bradić. Vehbija Vezirović je
predložen za člana Centralnog komiteta Partije. Doktorka
Tamara Mihić se, iznenada, zaposlila kao visoki činovnik u
Gradskoj skupštini. Postala je nadzornik za zdravstvenu zaštitu i
govorkalo se da je to mjesto, samo zbog nje i samo za nju,
izmišljeno. Ferid Muminagić je predložen za člana Gradskog
komiteta. Čaršija je, javno, zuckala da će Milovan Erić
zamijeniti Vehbiju Vezirovića.
 Doktor Ozren Stanivuk je, sa presudom u ruci, pokušao da
posjeti Vehbiju Vezirovića. Tri puta ga je sekretar odbijao i tek
mu je četvrtog dana dopustio da, za kratko, zaviri u njegovu
kancelariju. Koliko se tamo zadržao i šta se unutra desilo, može
se naslućivati jedino iz tužbe koju je Gradskom sudu, sada,
uputio doktor Ozren Stanivuk. On tvrdi da od Vezirovića nije
tražio ništa drugo nego da bude vraćen u Partiju. Navodno mu
je, još na samim vratima, rekao: »Daj mi, odmah, partijsku
knjižicu, sekretare! Liži, sada, ono što si popljuvao!« Ovaj mu
je, kaže on u tužbi, na to odgovorio: »Dobićeš ti ne knjižicu, već
ono što sam naumio. Prerano si se, krmak jedan, obradovao.
Puca meni kita i za tebe i za tvog, pravoslavnog, sudiju
Vidovića. Doći ćete vi meni, obadvojica, na sjedalo.« To je,
uglavnom, bio njihov susret i njihov razgovor. A zbog onog
»krmak jedan« i »puca meni kita«, Stanivuk ga je tužio.
Marija Vidović je to sve očekivala i ničemu se nije začudila.
Tako je to, naprosto, po njenim rezonima, moralo i da bude.
Svaki drugi ishod bio bi ravan nekom prijatnom snu ili čudu.
Vjerovala je, mada je tu slutnju tajila u sebi, da će se na vjetro-
metini ove urote i osvete feudalaca naći i ona i njezin suprug
Ratko Vidović. Nije, doduše, bila sigurna na koga će se, od njih
dvoje, najprije okomiti. Na njega, da ga prignječe kao zmiju, i
tako mu se osvete za presudu, za neposlušnost i izdaju. Ili će,
možda, upravo na nju da nasrnu. Žena je i lakše će je izvesti iz
pameti, lakše će joj, nešto, poturiti, za nešto je, lažno, optužiti i
osumnjičiti. Prisiliće je da obori glavu i time će, i njega, svoju
glavnu metu i glavnu prepreku, saviti i prelomiti.
Desilo se, ipak, čudo. Vidović je, preko noći, postao ne samo
junak Grada, već i junak toga trenutka i toga vremena. Čaršija je
pričala samo o njemu. Danima su, o njemu, kao o heroju i bure-
vjesniku nove, socijalističke i samoupravne, demokratije, pisale
novine. Dolazili su mu i pisali univerzitetski profesori, stari
ratnici i studenti, radnici i sirotinja. U njegovo ime je, zadugo,
gledala Jugoslavija. Jedne novine su ga proglasile za »ličnost ne-
djelje«, druge za »ličnost godine«, treće su predložile da mu se
dodijeli Orden slobode. Slika, do juče nepoznatog i
provincijskog, sudije Vidovića, osvitala je u milionskim tiražima
dnevnih i nedeljnih listova, »u zlatnim okvirima« uličnih izložbi
fotografija u prijestonici i velikim gradovima: čak su njegovo
ime, njegovu sliku i njegovu presudu prihvatili teleprinteri i
foto-tehnika svjetskih agencija i svjetske štampe. Univerzitetske
biblioteke, mnogi naučnici, intelektualci i umjetnici pisali su u
Grad i molili po jedan primjerak presude ...
Vehbija Vezirović je požurio da mu, prije ikog u Gradu,
čestita Novu godinu. Napisao je: »Od Sokratove odbrane, meni
je, izgleda, suđeno da Vam upućujem pohvale.«
Zbunjena svim tim, Marija Vidović ne može ni da povjeruje
ni da se privikne. Jutros su im, na ulici, prišla dva, nepoznata,
čovjeka. Rukovali su se i sa njom i sa sudijom. Još osjeća
njihove, kao turpija, ogrubjele i hrapave, dlanove.
- Naš direktor je - rekao je jedan od njih - veliki lopov i
pogan čovjek, druže sudija. Prošlog mjeseca su mu, iz Opštine,
dodijelili nekakvu Diplomu i nagradu. Pohvalili ga, kao
stručnjaka i komunistu. Smijemo li mi njemu, pred svijem obra-
zima, usred fabrike, u brk, da skrešemo da se, da izvineš,
popišamo i na nagradu i na onoga ko mu je dodijelio? Smijemo
li mi to njemu, onako, po zakonu?
- Postoji - rekao je Vidović - mnogo drugih načina da to isto
kažete. Bez psovki i bez uvrede.
- Nemoj ti, brate, meni o tim drugim načinima. Smijem li ja
njemu, u brk, taj moj način, mnogo mi se dopada? I mnogo nam,
brate, laknulo od one tvoje presude. Ima da psujemo i državu,
ako ne valja, a ne tamo mekog pišljivog lopova!
A ovo, što joj se juče desilo, još mu nije ni ispričala. Zatekla
je, vraćajući se s posla, pred zgradom u kojoj stanuje grupu
dječaka i djevojčica. Preskakali su preko konopca i igrali se sa
nekim malim, bijelim, kučencetom. Jednog od mališana je, u
prolazu, pomilovala. Zbunio se, oborio oči, zavukao prst među
zube i, stidljivo, pokunjio glavicu. A onda je, poput onog bijelog
kučenceta sa kojim se igrao, umiljato i oprezno, pristao za njom
i, na samom stepeništu, upitao:
- Recite mi, teto, molim vas, kako se postaje, sudija?
- A zašto, čupavko jedan? - kazala je Marija.
- Maloprije smo pričali o tome i niko ne zna kako se zova
škola za sudije.
- Da li bi ti volio da završiš tu školu?
- Volio bih i ja, i Joško, i Mirko, i Suada. Nama se čini da je
najljepše biti sudija.
Razmišlja da li da mu to ispriča i da ga, instinktom, na nešto
opomene. On sjedi u ćošku i piše, neku novu, presudu.
- Učini, Ratko, molim te, ako možeš, da o tebi više ne pišu
novine.
- Ne razumijem, Marija - reče on začuđeno.
- Ni ja to ne razumijem. Slutim, samo slutim da će da te
sahrane. Očepio si mnoge, silnije i opasnije od Milovana i
Vehbije. Oni, sada, ćute. Nije trenutak da te raskomadaju. Ali su
ti ime potcrtali i zaokružili, sa nekoliko boja, budi ubijeđen.
Sređuju se i čekaju. Jači su, mnogo su oni jači od tebe, i svih
novina, i svih ovih pisama, i svih ovih telegrama. Jači su, Ratko,
i ne draži ih još više, ne ubrzavaj njihov bijes i osvetu.
 Začu se zvono na vratima. Dok Marija potpisuje
preporučenu dostavnicu, on čuje kako joj poštar govori:
- Dobijate više pisama nego pola Grada. Kako stižete da ih
pročitate?
Prvo koje mu dade bilo je od novinara Bojana Daničića.
Pisao je:
»Vjerovatno još ne znate, ali je juče Pokrajinski sud
Bavarske oslobodio izvjesnog Hansa Ulmana i pozvao se na
Vašu presudu. I tome Ulmanu je, na sličan način, podmetnut
magnetofon. Samo je to, tamo, učinila policija.«
Drugo pismo pročita Marija. Književnik Branko C. mu je, iz
glavnog grada, javljao:
»Najsrdačnije vam, dragi druže Vidoviću, čestitam što ste se
hrabro i umješno izborili za ljudsko dostojanstvo u procesu
doktoru Ozrenu Stanivuku. To je, po svojim stavovima i
posljedicama, zaista, istorijsko suđenje. To je suđenje svim uho-
dama, žbirima, cinkarošima i grobarima čovječije slobode.
Posebno me raduje što se to sve odigralo u sudu našega
Grada, a ne na nekoj, spektakularnoj, pariskoj sceni, kao što je,
na primjer, onaj famozni Raselov sud. Teže je, mnogo je teže
ljudske pozicije braniti u karambolu i feudalnim ostacima naše,
mukotrpne, balkanske svakodnevice.«
DRUGI DIO
 1.
Sekretar Gradskog komiteta, Milovan Erić, ponovo, bijelim i
već sasvim vlažnim, rupcem obrisa znoj sa čela, suvo kašljucnu
dva-tri puta, prevrnu list unaprijed sastavljenog i napisanog
govora i, ne skidajući pogled sa hartije, povišenim glasom, na-
stavi:
- Mnogi, danas ovdje okupljeni, znaju te kao šegrta i
stolarskog radnika, kasnije kao studenta u kazamatima stare
Jugoslavije, po izlasku iz tamnice, kao prekaljenog komunistu i
organizatora ustanka u ovome kraju. Da braniš slobodu i
dostojanstvo svoga naroda i da se, istovremeno, tučeš za ideale
svoje klase i svoje Partije - učinio si onda kada je bilo najteže i
kada se, čak, i pomisao na opiranje fašističkom ropstvu
kažnjavala vješalima i pogibijom. U tom sudbonosnom i
uzburkanom trenu istorije, ti si, dragi druže, epskom hrabrošću
ulazio u srca, u pjesme ovoga naroda i postao jednom od
njegovih bojnih zastava i jednom od njegovih legendi. Heroj u
ratu nastavio si da budeš i heroj u miru. Ukoliko je ijednog
minuta, za tebe, bilo mira i odmora...
Oslonjen na stablo mlade breze i pritiješnjen svijetom koji je
došao da se ovdje, među grobovima, oprosti od Veljka Surog,
sudija Ratko Vidović, nikako, da pomjeri oči sa, crvenog,
jastučića, na kome su poredana, ratna i mirnodopska,
odlikovanja pokojnika. Broji: ravno ih je - sedamnaest. Sa
udaljenosti od pet-šest metara, može da prepozna jedino Orden
narodnog heroja Jugoslavije. Čudi ga, odjednom, zašto Suri
nikada, za života, nije pokazivao svoja odličja i medalje. I zašto
se, nikada, nije pozivao na ratne rane i ratne zasluge, na bunkere
i robijašnice, u kojima je učio Marksov »Komunistički
manifest« i Lenjinovu »Državu i revoluciju«, na pjesme koje su
o njemu, partizanskom komandantu, pjevane i o kojemu sada,
pred ovim tužnim zborom, bez osjećanja mjere i monotono,
govori, zapravo recituje, dežmekasti i znojavi, sekretar Komite-
ta. Ne može da shvati zašto Milovan Erić, makar za trenutak, ne
prekine sa čitanjem i pogleda prema kovčegu i, nepomičnom,
komandantu kojeg sahranjuje. Da je, kojim slučajem, pored
otvorene rake, neko postavio još jednog mrtvaca, teško da bi se
znalo kome se to, od njih dvojice, obraća zahuktali i bolom
utučeni čovjek iza mikrofona.
Vidoviću je nelagodno zbog te pomisli, ali gotovo da je
ubijeđen da Erić uživa u svojoj liturgiji i da mu je, intimno,
drago zbog neočekivanog kraja bivšeg predsjednika i svojeg,
sada takođe bivšeg, velikog protivnika. Od svih ljudi u Gradu,
jedini je ovaj mrtvac imao smjelosti da mu se suprotstavi i
jedino ovog mrtvaca on nije smio ni da načepi, ni da ucijeni.
Plašio se, valjda, medalja i zasluga koje Veljko, nikada, nije
isticao i kojima, nije prijetio, ali koje su, svojim postojanjem,
kočile surevnjive strasti i ambicije Vezirovićevog nasljednika.
Manje bi se, razmišljao je sudija Vidović, sekretar plašio
Veljka Surog da je on ostao predsjednik Grada i da se, unazad
dvije godine, odmah po izricanju presude doktoru Stanivuku,
svojevoljno, nije odrekao »vlasti« i svojeg položaja. Taj čin
čaršija je shvatila kao zavjeru »vlastoljubaca i janjičara«, koji su,
eto, uspjeli da uklone i takvu ratnu legendu i kojima se,
Veljkovim odlaskom, više niko ne može suprotstaviti. Ako su
mu, dok je bio predsjednik, sugrađani bilo šta zamjerali i
prebacivali, sada su mu, odjednom, sve oprostili i sve zaboravili.
Prihvatili su ga kao mučenika i otvoreno mu, u svakoj zgodnoj
prilici, nudili svoju pomoć i podršku. Čaršija se, zapravo, počela
da skriva iza Veljkovih rana i medalja: njima je, kao svojim
ranama i medaljama, mahala pred uzdignutim nosevima »garde«
koju je, prije odlaska u CK Partije, »ustoličio« bivši sekretar
Vehbija Vezirović.
I on je danas došao da se ovdje, među brezama, oprosti od
pokojnika. Stoji, u prvom redu, odmah pored kovčega, između
rodbine umrlog i mikrofona za kojim, i dalje, gromovito, čita
njegov nasljednik. Djeluje tužno i izgubljeno. Svakoga trena,
mogao bi i da zaplače. U nekoliko navrata, prinosio je maramicu
očima, jednom je koraknuo do jastučića sa ordenjem i, malo
bolje, pričvrstio neku od medalja. Govorkalo se da će, sa
Vezirovićem, na sahranu stići i Drug Gvozden: Vidović ga,
međutim, ne primjećuje. Govorkalo se, takođe, i to da je
Veljkova posljednja želja bila da ga pokopaju bez pompe i bez
govora, a, pogotovu, da mu posljednje »zbogom«, u ime ovoga
Grada, ne kažu »gardisti« i »janjičari«. Tako je on, zapravo,
nazvao čaršijsku vrhušku okupljenu oko Erića, Bradića i
Muminagića, kao i sve - kako je rekao - »podrepaše koji im se
ulizuju«. Kazao je to prošle godine, na nekom sastanku, na
kojemu se raspravljalo o »aktuelnoj političkoj situaciji« u Gradu
i kojemu je Suri, nepozvan, prisustvovao. Čaršija je, prije
svitanja, saznala »šta im je sve skresao« i, nešto dodajući a nešto
oduzimajući, sknadila svoju priču i svoju verziju »istine«. Od
uva do uva, potekle su glasine kako im je Suri, na tom sastanku,
rekao da su »gori i grđi nego dahije« i da je, čak, na sastanak bio
donio i gusle, ali su ga »Erić i kompanija« spriječili da im
»odgusla nešto o novim dahijama i janjičarima«. Feridu
Muminagiću, koji je Erićevim dolaskom za sekretara Komiteta
postao predsjednik Gradskog sindikata, Veljko je, vele,
doslovce, rekao: »Toliko si, sinko, plitke pameti, da nijesi ni za
najamnika.«
Niko više nije mogao da razuvjeri svjetinu da su te priče
plod ljudske zluradosti i fantazije. Pripadnici vrhuške koju je,
kako se prepričavalo, »nasamario i nagrdio Veljko Suri«, dobili
su i nove nadimke. Milovan Erić je postao - Aganlija, Jozo
Bradić - Kučuk Alija, Ferid Muminagić - Fočić Mehmedaga...
Ratko Vidović ne vjeruje da je Veljko Suri, u posljednjem
dahu života, zabranio da mu, nad grobom, govori »neko od
dahija«. Ne vjeruje to iz prostog razloga što je srce otkazalo
sasvim iznenada, i to noću, u sobi u kojoj je Suri sam spavao i u
kojoj su ga, tek, izjutra, zatekli beskrvnog i ukočenog. Nije, sve i
da je mogao, imao kome da saopšti posljednju želju i posljednju
poruku.
Vidović, istovremeno, vjeruje da bi Veljko, samo kad bi se
probudio, dreknuo na Milovana Erića i otjerao ga sa svoje
sahrane. Otjerao bi i Vehbiju Vezirovića i sa kovčega ćušnuo
ono jastuče sa ordenjem. Kazao bi: »Ja sam umro, a ne ove
đinđuve!« Ovako, sasvim je bespomoćan i, prvi put, ne može da
bira prijatelje. Isto kao što su Erić i Vezirović, prvi put, u prilici
da Veljka Surog prigrabe i prisvoje za prijatelja. Zato im je,
valjda, toliko mnogo stalo i do ceremonijala sahrane.
Ratku Vidoviću je žao i pokojnika i onih što mu se, tako
grlato, mrtvom, udvaraju i dodvoravaju. Žao mu je i naivnog
svijeta koji, možda, nije u stanju da dokuči sve niti i sve nijanse
ovog, pogrebnog, licemjerja. Prisiljava sebe da ne sluša i da ne
čuje zvonki glas Milovana Erića. Razmišlja o tome da li je jako
zaboljela smrt Veljka Suroga, je li, osjetivši gušenje i mengele u
prsima, predosjetio da umire, šta je tada pomislio, da li je
pokušao da vikne, da li se uplašio?
 Ko se, konačno, lakše rastavio sa ovim svijetom: ovaj
pokojnik ili od svijeta već zaboravljeni i prežaljeni rahmetlija
Džemail Osmanagić? Onaj Džemail što mu, proljetos, kosom,
odrubi glavu rođeni brat Fikret Osmanagić. Na mrginju, pored
međe, između dva, bratovska, čaira.
Prije desetak dana, izrekao je presudu Fikretu Osmanagiću.
Petnaest godina strogog zatvora: da li je, tom odmazdom, pravda
zadovoljena? I zar se ljudska, a, ponaosob, bratska, krv može
iskupiti presudama? Bilo kakvim presudama.
Kao da čuje kako Fikret, bratoubica, govori pred sudijama:
- Prekosio mi cijela dva metra, zadro u moj dio babovine,
druže sudija. Jes, bio je siromašak i proklet zbog svoje sirotinje.
Ali i ja sam, Alaha mi, jednako bijedan i jednako proklet zbog te
bijede. Lijepo sam mu govorio: »Nemoj, bolan, Džemaile,
urazumi se i vrati moje sijeno.« A on ti, rahmetlija, meni
odgovori: »Ćaća te tvoj i moj jebo, a ne raćunaš što su tvoja
goveda nagrdila moje otkose i što me vazda potkradaš. Pola
ćaira da prekosim, ne bih nadoknadio.« Ne znam, druže sudija,
šta mi bi, nekako mi se ova ruka, dabogda se sasušila, sama
omaće i ... dok sam razabrao šta ućinih, pade Džemailova glava,
nije ni pijenuo...
Čuo je ovu priču i pokojnik kojeg danas sahranjuju. Vidović
mu je ispričao po izricanju presude. A Veljko Suri mu, na sve to,
samo odgovorio: »Rajetnik Džemail, nije se, barem, namučio.«
 2.
Na izlazu iz groblja, kraj samih vratnica i musavih dječaka
što su prodavali cvijeće, sretoše se Ratko Vidović i Vehbija
Vezirović. Prilika je bila takva da nijesu mogli ostati na,
uzdržanom i hladnom, pozdravu pogledima: rukovaše se i,
onako u hodu, započeše razgovor.
- Jadni Suri, još ne mogu da povjerujem - reče Vezirović.
- Učini mi se, na trenutak - odgovori sudija - da je ovo naše,
ljudsko, srce isto što i sijalica: treperi, žmirka i podrhtava pred
naponima i stresovima; onda nadođe mlaz prejake struje, pa
prepuknu, ciknu, poput ledenice, neke žice i kapilari i to tako
naglo da je, vjerovatno, prelaz iz života u smrt sličan, trenutnoj,
smjeni svjetlosti i mraka, baš kao kad pregori sijalica. Vjerujem,
odista vjerujem, da je, ma koliko bila fatalna, ta smjena, gotovo,
bezbolna.
- Razmišljao sam, vidite, da bismo nekoj ulici ili nekom trgu
u Gradu trebali dati ime Veljka Surog. Ili bi njegovo ime,
možda, mogla da dobije gimnazija.
- Da je znao kakve ga sve počasti očekuju, davno bi se
oprostio od života - brzopleto i bez razmišljanja, odgovori
Vidović.
- Nijeste, vidim, izgubili smisao za cinizam i pakosne
doskočice. Recite što god želite, ali ja, najiskrenije, mislim da je,
Veljkovim odlaskom, ovaj Grad postao siroče.
- Bilo bi, čini mi se, zgodno da se sada, kao član CK, klonite
brzih riječi i brze pameti. Jedan je, koliko se sjećam, satiričar
rekao: »Siguran sam, samo, u to da moja smrt neće poremetiti
ništa, ni na Zemlji ni u kosmosu«.
 - Pobogu, Vidoviću, zar vam je, i danas, stalo do satire i
pametovanja? Obrišite, već jednom, čemer sa usana. Iskren da
budem, nadao sam se da ste se, za ove dvije godine, promijenili.
Vezirović pruži ruku, učtivo se nasmija i ne dopusti mu da
odgovori. Sudija se, nelagodno, počeša iza uva. Zagledan u leđa
bivšeg sekretara, ne ču varošku ludu, pijanog Zulfa Ćeranića,
kako mu, kezeći se, u prolazu, govori:
- Blago Veljku, preseli se na arhiret i kutarisa se ove ceke i
ove pogani!
»Nadao sam se da ste se, za ove dvije godine, promijenili.«
Na šta li je samo, time, ciljao Vehbija Vezirović? Sve pamti i
ništa, dakle, nije zaboravio. Još mu, znači, iz pameti nijesu
izvjetrili ni magnetofon ni doktor Ozren Stanivuk. Ni presuda
koja, za živo čudo, nije oborena.
Gradski tužilac je, doduše, u zakonskom roku, uložio žalbu i
zatražio obnovu procesa, uz, obavezno, izuzeće Ratka Vidovića.
Vrhovni sud mu, do dana današnjeg, nije odgovorio. Niti
prihvata, niti obara presudu. Jednostavno, žalba tužiočeva
sklonjena je u neku činovničku fijoku i sada, po njoj, pada
prašina. Čekaju li to sudije da se smire strasti i da se sve ono, od
prije dvije godine, zaboravi?
Vidoviću se, do ovog susreta sa Vezirovićem, činilo da je
sve, već, i zaboravljeno. »Slučaj magnetofon«, koliko on zna,
posljednji put je spomenut prije devet mjeseci, i to u Švedskoj i
Kaliforniji: pozivajući se na Vidovićevu presudu, od optužbi su
oslobođeni izvjesni armijski poručnik Kore Peterson i neki
mladi američki diplomata Mark Armstrong. Vidović to ne bi ni
saznao da mu ta dva čovjeka, jedan iz Malmea a drugi iz
Sakramenta, nijesu poslali pismene zahvalnice i, uz njih, svoje
presude. Djetinjasto obradovan i srećan po prijemu tih pisama,
htio je da ih pokaže Bojanu Daničiću ili nekom drugom
novinaru: Marija Vidović ga je, međutim, u tome, spriječila.
»Zaboravi, ne čikaj sudbinu«, tako mu je kazala.
Ona se, uporno, nekoga i nečega, pribojavala. Slutila je
odmazdu i bila opsjednuta, neizbježnom, nevoljom. Redovno je
čitala oglase o zamjeni stanova i molila Vidovića da se, nekud,
presele. Bilo kud, samo da pobjegnu iz Grada i da, dok je vrije-
me, zametnu tragove. U svemu oko sebe, nalazila je, jedino,
povode za strepnju i sumnju da se nešto »kuva i priprema«. To
što Vrhovni sud ne odlučuje o žalbi Gradskog tužioca, Vidović
je tumačio kao svoju, definitivnu, pobjedu. Samo da smiju i da -
mislio je - imaju makar i najmanjeg razloga, davno bi oni tu
presudu ukinuli. Marija je to ćutanje, pak, shvatila kao taktičko
odlaganje kazne i duhovnog čerečenja. Zar, u protivnom, sudije
ne bi potvrdile presudu? I zar, konačno, Stanivuka ne bi vratili u
Partiju? I zar bi, poslije svega, doktorku Tamaru Mihić primili u
Partiju?!
Dobro je, pomisli Vidović, što se danas nije zatekla na
sahrani i prisustvovala onom kratkom razgovoru sa Vehbijom
Vezirovićem. Riješen je da joj o tome i ne govori. Otputovala je,
prije dvije sedmice, kod majke u Suboticu: plakala je, poput
djeteta, kad joj je, sinoć, telefonom, javio da Veljko Suri nije
više među živima.
- Nema toga - jecala je - ko će ih zaustaviti. Sada će Kučuk
Alija da digne nos i pokaže svoje ratne medalje: nema Surog da
mu kaže kako je, sve do pada Italije, bio u domobranima. Ko će
sada da podvikne kuljavom Aganliji i blentavoj lizoguzici Fočić
Mehmedagi: »Takve ja, poslije rata, nijesam primao ni u
zadrugu, za čobane!« I smije li više iko da kaže Veziroviću:
»Partijo, zar si spala na tako niske grane, sunce ti krvavo...« I
smije li, iko, da zapita Vezirovića: »Ko je to naredio Sudu da,
nekud, skloni i zaturi tužbu koju je, zbog toga što ga je nazvao
krmkom, i što je kitu spominjao, protivu njega, još prije dvije
godine, podnio doktor Ozren. Stanivuk?«
Samo da ih je, iznad Veljkovog groba, vidjela i čula Marija.
I da zna za Vehbijinu izjavu da je Grad postao siroče. Ili da je
vidjela sa kakvim je pijetetom Vezirović pipao Veljkovo
ordenje...
- Kud si to, brate, tako, daleko, otplovio? - kaže mu
predsjednik Suda i tapše ga po ramenu. - Zadržah se malo duže
na groblju, sretoh se sa jednim drugom, nijesmo se vidjeli
gotovo dvadeset godina... Nego, dobro je što te opazih među
ovom dječurlijom. Navrati, ujutru rano, kod mene, da se nešto
dogovorimo.
- Baš sam u sedam zakazao suđenje.
- Trajaće vrlo kratko, a važno je, dolazi i drug Vezirović.
 3.
Zateče ih kako ispijaju jutarnju kafu: Vezirovića na onaj
njegov, namješteno ležeran i nadmjen, način zavaljenog u,
zelenom i na nekoliko mjesta izlizanom čojom, presvučenu
fotelju, a predsjednika Suda, Rista Banovića, bar tako mu se
pričini, nekako skukavčenog i, podanički, zalijepljenog uz po-
krete očiju i usana, uz grimase i, uvježbane, gegove svoga
važnog gosta i sagovornika.
Vidoviću se to snishodljivo ophođenje predsjednika
Banovića nikada nije dopadalo. Kanio se nekoliko puta da ga,
makar izdalje, opomene i upozori, da ga, prijateljski, podsjeti na
neke norme dostojanstvenog držanja sudija pred ljudima što im,
ispred nosa, mašu plaštom vlasti i prinude. Nije to učinio, ali ne
zato što on, iz bojazni da bi mu se to moglo osvetiti, nije imao
kuraži da se obrati Ristu Banoviću, već zbog toga što mu se
svaki pokušaj, unaprijed, činio beskorisnim i iluzornim. Zna,
ubijeđen je, da bi mu Risto Banović odgovorio: »Nemaš ti, još,
dosta uboja i nijesu ti leđa dovoljno oguljena, moj Vidoviću.«
Tako mu je rekao i dok je sudio fratru Antu Tršiću, i skeledžiji
Ibrahimu Dizdareviću, i doktoru Ozrenu Stanivuku.
Pred izricanje presude fratru Tršiću, kazao mu Risto
Banović:
- Pitam se, ponekad, gdje si to odrastao? Gdje živiš i čijim si
to knjigama povjerovao, kad tako, naivno i romantičarski,
zamišljaš moć i slobodu sudija?
- Ne romantičarski, već slobodu da me, ako sam već sudija,
ograničavaju samo vlastita savjest i zakoni, druže predsjedniče -
odgovorio mu Vidović.
 - Izabrao si, bojim se, i pogrešan trenutak i pogrešno
podneblje da eksperimentišeš sa izlinjalim i izanđalim teorijama
o slobodi pravosuđa - nasmijao, se Risto Banović.
- Ispod ovog neba, sve i da hoćemo, ne možemo se pomaći,
predsjedniče. A što se trenutka tiče, on zavisi od nas, od toga
koliko smo gotovi da se tučemo i da rizikujemo. Da se
odreknemo malograđanske pospanosti i sluganstva jačemu, da
stalno nagrizamo despotiju i širimo horizonte onoga što se vama
čini iluzijom, a što ja nazivam sasvim realnom, dodirljivom i
opipljivom, slobodom.
Risto Banović se, tada, duboko zamislio. Onda prišao
Vidoviću i potapšao ga po ramenu, kao otac sina ili profesor
darovitog, ali još životnim iskustvom nepečenog, učenika.
Kazao mu: - Balkan je ovo, agiluk i spahiluk moj prijatelju.
Još nam Turci i Azija u damarima, a mi se zaigrali
samoupravljanja. Ne znam kud ćemo stići, ali znam da tamo,
gdje smo se zaputili i gdje smo naumili, još ne možemo. Treba,
prvo, da iz naše krvi i naših mozgova protjeramo toteme
vijekovnog poretka i vijekovnih dioba na puk, stoku i podanike
koji slušaju, na jednoj, i na sultane, paše, knezove i subaše, koji
izdaju zapovjedi i udaraju kandžijom, na drugoj strani.
Ratko Vidović mu je odgovorio: - Baš zbog toga, da se
kutarišemo Turaka i Azije, uspravite glavu i ne savijajte kičmu,
predsjedniče.
Htio je da mu kaže još nešto, možda i podrugljivo. Zazvonio
je telefon i Banović je sa nekim, dugo, razgovarao. Toliko dugo
da je, poslije toga, bilo neumjesno potezati onu nerečenu aluziju
i nastavljati prepirku i razgovor. No, sve i da mu je to rekao,
Risto Banović bi se, ubijeđen je, samo osmjehnuo i ne bi, čak, ni
došao u iskušenje da mijenja svoj odnos prema matici životne
stvarnosti, a pogotovu ne prema jačima, bilo malim bilo velikim,
subašama i knezovima. Ne bi, samim tim, pokušavao ni da, više
nego što je bezbjedno i dopušteno, jutros, uspravlja glavu pred
članom CK, nesvršenim studentom prava Vehbijom
Vezirovićem. Nije to činio ni dok je Vezirović bio sekretar
Komiteta u Gradu: danas, kad ga posjećuje kao član CK Partije,
tek i ne pomišlja da mu protivurječi i da mu se suprotstavlja.
Smijulji mu se i stalno pokazuje vještačke zube, podilazi mu i
oblijeće oko njega, dvori ga i glumi sreću što mu je, eto,
ukazana počast da sa njim razgovara.
- Oprostite, ja malo zadocnio - kaže, s vrata, sudija Ratko
Vidović i sjede preko puta Vehbije Vezirovića.
- Popij kafu, da ti se ne ohladi - oprezno se osmjehnu Risto
Banović.
- Naši se putevi, Vidoviću, očigledno, ukrštaju: kao da ne
možemo jedan bez drugoga - reče Vezirović i ponudi mu
cigaretu.
Sudija, polako, pripaljuje, otpi gutljaj kafe, povuče, duboko,
dva dima, malo se zakašlja. Kaže mu šaljivo, ali i sa značajem:
- Vašom voljom, druže bivši sekretare. Ja ne bježim, a vi me
uvijek, sa lakoćom, pronađete.
- Kad neće, velim, Muhamed brijegu, hoće brijeg
Muhamedu. No, važno je da se, opet, viđamo i sastajemo.
- Da se kao prijatelji viđamo i sastajemo - stidljivo upade
predsjednik Suda Risto Banović.
Kratki tajac, prilično mučan, prekida Vehbija Vezirović.
Zašuška jutarnjim novinama i pruži ih Ratku Vidoviću:
- Pročitajte, za čas, ovaj članak novinara Bojana Daničića.
Vjerujem da ga poznajete, čak se govorka i da ste prijatelji.
Sudija, na preskok, prelazi preko redova. Zadržava se, malo
duže, samo na rečenicama koje je, crvenom olovkom, podvukao
Vehbija Vezirović:
»Odmah poslije rata, u rudniku bakra, u Boru, na smrt su
osuđena i strijeljana dvojica radnika: topioničar Blagoje i
električar Aranđel. Na kapiji im, kad su polazili kući, ispod
košulja, omotanu oko gole kože, pronašli po - pet metara
bakarne žice. Danas, dvadeset i pet godina poslije, čitamo i
slušamo o pljačkama i krađama koje se iskazuju milijardama:
afera za aferom, optužnica za optužnicom, kao kad kiša,
dosadno i jednolično, dobuje po limenom krovu. Niko od ovih
savremenih lopova nije pogubljen - neki su, čak, ostali i članovi
Partije. Šta je sa našim i moralom ovoga vremena? Šta je sa
savješću današnjih sudija? Ili, ako baš hoćete - šta je sa savješću
sudija što iz života, zbog deset metara bakarne žice, otjeraše
topioničara Blagoja i električara Aranđela... ?«
- I, šta velite, Vidoviću? - upita Vezirović, kad mu sudija,
bez riječi, vrati novine.
- Pa, zanimljivo je, slažu nam se ukusi, bivši sekretare.
- Sviđa mi se što me smatrate bivšim, moj prijatelju. Ali mi
ne odgovoriste na pitanje: šta je sa vašom, sudijskom, savješću,
Vidoviću. Ako to, već nijeste, privatno, kazali vašem prijatelju
Daničiću.
- Ako je suditi po učestalosti susreta i dužini međusobnih
razgovora, onda smo nas dvojica daleko veći prijatelji. Daničića
sam, prvi i posljednji put, vidio prije gotovo dvije godine:
intervjuisao me nakon presude doktoru Stanivuku. A što me za
savjest sudijsku pitate, ne mogu tako, naglo, da vam odgovorim:
trebalo bi razmisliti, dosta dugo i duboko razmisliti, druže
Veziroviću.
- Ja se - upade Risto Banović - slažem sa drugom Vehbijom.
Taj novinar je, očito, pretjerao. Ti si, Ratko, poslije rata,
takoreći, još bio u pelenama - slao sam na dugogodišnju robiju i
zbog pregršt šljiva nabranih iz zadružnog voćnjaka. Proglasili bi
me ludim, kad bih to, danas, učinio. Svaka mjera, pa i mjera
zločina, zavisna je od svoga vremena.
- Tako je, upravo tako, druže Banoviću - spremno dočeka
Vehbija Vezirović. - Unazad dvadesetak godina, zbog psovke
Partije, odlazilo se pred cijevi. A o ustaškim parolama da i ne
govorim. A ovaj naš sudija, koliko juče, oslobodio je i doktora
Stanivuka i popa Anta Tršića. Promijenila se vremena, pa i
opasnost od ljudskog lajanja!
- Znači li to - ironično upita Vidović - da lopove o kojima
piše Daničić još treba i odlikovati?
- Najopasnije je - dočeka Vezirović - razmišljati u
krajnostima. Ili ćemo ih strijeljati ili ćemo ih odlikovati. Kao da
ništa treće ne postoji.
- Koliko znam - reče Vidović - neki su, već, odlikovani.
Drug Basarabić, recimo. Samo što je primio visoki Orden
Republike, pobjegao je preko granice.
- Jeste, na žalost. I nije on jedini. Da dobiju ta odličja,
predložila ih je naša opštinska, često slijepa i politički
nepismena, birokratija. Ruku na srce, tada, dok smo ih kitili i
slavili, nijesmo mogli ni slutiti da odlikujemo moralne ništice,
diverzante i lopove. Nije, hoću da kažem, u tome, već u nečem
drugom problem, moj Vidoviću. Slučajno sam vam pokazao
članak Bojana Daničića. Nije on ni blaži ni oštriji od članaka
čitave armije naših novinara. Svi su se, horski, uhvatili tih,
prokletih, afera i pronevjera: lopovluk je, već mjesecima,
centralna unutrašnje-politička tema u Jugoslaviji. Koje god
novine okreneš, dočeka te slika nekog našeg Ostapa Bendera ili
Džona Dilingera. Sprdaju nam se, na Istoku i na Zapadu. Pišu i
govore da je to krah i neizlječiva bolest samoupravljanja.
Spekulišu i tvrde da je kriminal u temeljima naše trgovine i po-
slovanja, da su mito i korupcija, gotovo, sasvim legalizovani i da
u zatvor odlaze samo oni lopovi koji nijesu imali neku moćnu,
obično partijsku, zaštitu i zaleđinu. Ili oni koji su tu zaleđinu,
iznenada, izgubili.
- Savjetujete li to - upade Vidović - da, zbog inostranstva,
prikrivamo svoju sramotu? Da prekinemo sa istragama i
sudskim procesima, da ućutkamo štampu i novinare? Da, zbog
toga što nijesmo zadovoljni svojim likom u ogledalu - lomimo i
sklanjamo ogledalo?
- To, nipošto, sudijo. I ne žestite se, nepotrebno. Hoću samo
da kažem da pregonimo: i sudije, i tužioci, i novinari. Svi,
pomalo, pretjerujemo, moj Vidoviću. Slika u ogledalu, koje
spomenuste, ni približno, nije tako ružna, kakvom je mi
predstavljamo. Nijesu svi direktori kao Lazar Uskoković, Petar
Kulić, Franjo Basarabić ili taj, famozni, Borivoje-Bata
Vodorović. Hiljade drugih, koje ne ističemo i o kojima ne
pišemo, čestiti su rukovodioci i građani.
- Ne zamjerite, ali tako, kao vi sada, razmišljaju
malograđani. Oni su, da bi umirili vlastite savjesti, izmislili
statistike »prosjeka« i riječ »ekscesna pojava«. Ako hiljadu, ako
stotinu hiljada ljudi tavori na granici gladi, uslijediće odgovor:
»u prosjeku«, svi mi skupa, živimo tri, pet ili deset puta bolje
nego prije, recimo, četrdeset godina. Ali, da li ta računica
»prosjeka« može da utoli glad onih koji su gladni, može li
ozdraviti bolesne ili zaposliti nezaposlene? Može li, Veziroviću,
da vas upitam, računica »prosjeka« prikriti istinu da je, samo u
toku prošle godine, ta, slažem se sa vama, šačica kriminalaca u
privredi opljačkala i prigrabila nacionalni dohodak jedne
siromašnije države? Ili vi, možda, mislite da smo mi, svi skupa,
»u prosjeku« prilično pošteni, odnosno, da smo, svi skupa, »u
prosjeku« pomalo lopovi?
- Već sam vam rekao da je najopasnije razmišljati u
krajnostima: na jednoj obali su gladni, a na drugoj siti, na jednoj
su đavoli, a na drugoj anđeli.
- Čak i da sam to rekao, bio bih bliži istini nego da sabiram
gladne i site, poštene i nepoštene, đavole i anđele, pa da ih,
onda, djelim po pravilima algebre, kako bih dobio »prosječnu«
istinu. Vidite, Veziroviću, ako desnu ruku stavite u vatru, a
lijevu u hladnu vodu, vi ćete se, »u prosjeku«, morati osjećati
dosta ugodno.
- Ti, Ratko, - bojažljivo se javi Risto Banović - očito, nijesi
razumio druga Vehbiju. Htio je da kaže da je privredni kriminal,
u nas, samo uzgredna i nikako prevlađujuća pojava i da smo, su-
deći po štampi, tu istinu previdjeli i zaboravili. A važno je, ako
baš hoćete, i zbog mišljenja bijelog svijeta, vrlo je važno da tu
činjenicu, ubuduće, znatno više naglašavamo.
- Bojim se, Banoviću, da ćemo ga, uludo, ubjeđivati u to da
su Basarabić i kompanija, ipak, samo ekscesne pojave. On, čuli
ste, smatra da ovako, kao vi i ja, razmišljaju malograđani. Bolje
je, hoću da kažem, da pređemo na stvar i da mu predate optuž-
nicu. Neka se uvjeri da u ovom Gradu ne bježimo od ružnih
istina i da, kako bismo ih prikrili, ne lupamo ogledala.
Predsjednik Suda mu pruža pet listova, i sa jedne i sa druge
strane, mašinom »olimpia«, gusto ispisane hartije.
Kaže mu: - Pažljivo ćeš to pročitati i proučiti kasnije. Sada
bih te, ako se slažeš, najkraće, upoznao sa sadržinom optužnice.
- Pruža vam se prilika - upada Vehbija Vezirović - da
odgovorite novinaru Daničiću šta je sa savješću, današnjih,
sudija. Toj savjesti, vama dakle, predajemo našeg Blagoja i
Aranđela.
- Gotovo, vala - uz osmjeh kaže Risto Banović - i da naliče
Blagoju i Aranđelu. Samo što od »žice« koja ih dovodi pred
sudije nijesu imali nikakve lične koristi i što, tu »žicu«, čak,
nijesu ni ukrali, druže Veziroviću.
Ratko Vidović pogleduje čas u Vezirovića, čas u Rista
Banovića. Ćutke im pokazuje da ne shvata njihove doskočice i
aluzije...
- Dakle, Ratko, da te obavijestim. Naš Gradski tužilac,
podigao je optužnicu protiv drugova Vojislava Krstića i Danila
Roganovića. Predsjednika i sekretara, vjerujem da znaš,
susjedne nam i siromašne opštine Kamenik. Zanima te, svakako,
što su ti ljudi lošeg počinili? Ne znam i prepuštam tebi da, na to,
odgovoriš. U optužnici piše da su, bez odluke organa
samoupravljanja, iz kase Opštinske skupštine, izdvojili 8,5,
ponavljam, osam i po miliona starih dinara, kako bi se podigla
jedna kućica, sa dva mala stančića, za dvije, samohrane i slijepe,
starice. Tužilac ih ne tereti da su, makar i dinara, za sebe,
prisvojili. Mogu ti još reći i to da su i predsjednik Krstić i
sekretar Roganović prvoborci i predratni članovi Partije. Često
odlikovani i, do ovog slučaja, uvijek uzorni i čestiti komunisti i
drugovi. Da li su tu čestitost natrunili izgradnjom kuće za dvije,
slijepe i samohrane, starice i da li je to po Krivičnom zakoniku
kažnjivo - prepuštam da ti odlučiš i procijeniš. Drug Vezirović
je, prije dva dana, bio u Kameniku. Tvrdi da je po srijedi lični
obračun u rukovodstvu opštine, odnosno da su se Krstić i
Roganović našli na udaru zavjere grupe okupljene oko sekretara,
tamošnjeg, partijskog komiteta. Skrećem ti pažnju i na tu
okolnost i molim te da je provjeriš.
- Možda Vidović ne vjeruje da mogu postojati takve zavjere
i namještaljke, pogotovu ne od strane rukovodećih ljudi Partije?
- ispitivački dodade Vehbija Vezirović.
Ratko Vidović mu, bez čekanja, odgovori:
- U smicalice i pritiske sa te strane, vidite, apsolutno
vjerujem. Ne znam da li ih je bilo u ovom slučaju, ali im se neću
začuditi niti ih isključujem.
 4.
Više od dva sata kasni voz koji očekuje. Vrućina je, kao što
zna da bude u septembru. Šeta, nervozno, sa cigaretom među
prstima. Po ispucalom, betonskom, podu, mračne i zagušljive
čekaonice, povaljani, kao snopovi raži, kunjaju umorni putnici,
uglavnom - sirotinja i Cigani. Na peronu pjesma i bekrijanje:
ispraćaju regrute u vojsku i studente - početnike prema velikim
gradovima. »Oj regruti, puške na ramena, nema više spavanja
kraj žena«, promuklo podvikuje, krnjavi, harmonikaš Zijo Ci-
ganin. Na znojavo i borama izbrazdano lice, zalijepe mu po neku
papirnu novčanicu i on, dobivši novu snagu, trupne nogama i
ubrza melodiju: »Kad se vratim iz armiju, poljubiću Emiliju ... «
Mrzovoljno, kao da ga se to ništa ne tiče, neki mladić
prelistava jutarnje novine. Ratko Vidović, odjednom, poželje da
vidi hoće li nepoznati obratiti pažnju na vijest objavljenu u vrhu
pete strane, krupnim i crnim slovima.
Nije, tu vijest, ni pogledao. Ovlaš i nezainteresovano,
prevrtao je listove i zastao, samo, kod sportskih novosti, oglasa
gdje se može pronaći posao i oglasa koji nas obavjcštavaju o
tome ko je i kada umro.
- Dobro jutro, druže sudija - trže ga, melodični, glas Kema
berberina. - Neka vam bude berićetna i hairli rabota što ste je
započeli.
- Koja rabota, Kemale?
- Ova i svaka druga, druže sudija - šeretski mu namignu i
mahnu novinama. Kemo je, očito, tu vijest, zapazio.
Odozgo, iz vedrog neba, doprije zvuk, snažnih, avionskih
motora. Podiže glavu: aluminij se presijavao, kao ogledalo. Da
se vozi avionom, nije volio. Sada mu se, naprečac, prohtje da
bude gore, iznad rijetkih i paperjastih oblaka, i da, sa visine,
osmotri i Grad, i pijane regrute, i znojavog Zija Ciganina... Šta
bi, sa te daljine, vidio? Neke mrlje što naliče ljudima i što, kad
se bolje razmisli, izazivaju osjećaj apsolutne nemoći i krajnjeg
beznađa. Potrebno je da se čovjek odvoji samo malo od zemlje,
pa da shvati koliko je jadan i ništavan, neprimijećen i od
kosmosa i od bogova. Do aviona ne dopiru ni pjesme ni jauci,
odozgo se ne prepoznaju ni svadbe, ni sahrane, ni uspaljeni
ljubavnici, ni bogalji, ni robijaši i njihove sudije... A, tek, iz
vasione, sa nekih dalekih zvjezdanih kola, koja nam se
pričinjavaju kao žiške i svjetleći biseri, šta se primjećuje? Sa te
razdaljine gledano, vjerovatno i ne postojimo. Ni kao tačka, ni
kao bilo kakav trag u svemiru.
Na zemlju i u stvarnost povratiše ga svirka i Zijeva dernjava:
»Da si, curo, FAP-ova mašina, kopčo bih te u sedam brzina«.
Vidović se, kisjelo, osmjehnu. Pomisli: »Blago tebi, Zijo
Ciganine«.
Oglasiše se stanični mikrofoni: - Brzi voz iz Beograda, preko
Vinkovaca, stiže na treći kolosijek.
Žuri da je sretne, još na izlasku, u samim vratima. Poljubi je,
najprije, u kosu, zatim u usta i, od sunca, preplanule obraze.
- Kao da dolaziš sa mora, a ne iz Subotice.
- Sa mora, vidiš, i dolazim. Iz Španije - smije se Marija.
Ne može da se strpi, priča mu, odmah, u kolima:
- Noćas, u vozu, u snu, obrem ti se ja u Španiji. Ne znam u
kojemu gradu, ne sjećam se dobro ni izgleda, ali sigurno je bila
Španija. Neki čovjek mi namakao lanac oko vrata i vuče me,
silom, da gledam borbu sa bikovima. Arena mi se, zamisli, pri-
činila kao ovaj naš, gradski, fudbalski stadion. Samo što je
nekako dublja i prostranija. Igralište zeleno, išarano nekim
parolama koje ne mogu da razumijem. Pored igrališta, poređane
fotelje i u njima sjede - bikovi. Riču i tresu rogovima. Narod im,
žestoko, aplaudira ...
- Idućeg ljeta, obećavam, idemo u Španiju. - Pomilova je po
kosi, čvrsto je prigrli.
- Iz publike, odjednom, izađe neki meni poznati toreador,
goloruk, bez crvenog plašta i noževa. »Ko je ovo?« pitam onog
čovjeka što mi je navukao lanac oko vrata. Ali, toga čovjeka
nema, a lanac mi i dalje oko grla, ne mogu lanca da se
oslobodim. Neko mi, s leđa, odgovara: »Ono je vaš muž,
gospođo, čuveni toreador... « I tu izdeklamova dugačko špansko
ime i prezime, koje nijesam upamtila. Pogledam malo bolje i
vidim: jesi to ti, ali i nijesi. Spopala te kosa i brada, nekakva ti
grba na leđima. Krene, odjednom, taj toreador, prema onim
foteljama i zgrabi za rogove dvojicu . bikova. Sjedili su, koliko
se sjećam, pri kraju, dosta daleko od centralne lože i najsnažnijih
bikova. Narod povika: »Ole!« a ti ih, obojicu izvrnu na pleća,
pokloni se publici i pođe prema meni, uz neke stepenice, što ti ih
dadoše ljudi iz prvih redova, pored ograde ...
- Čudi me samo kako si uspjela da to sve zapamtiš i otkud ti,
baš noćas, arena i bikovi, pomutiše fantaziju?
- Ne prekidaj me, molim te ... Tek što je zakoračio uza
stepenice, popucaše mu daske pod nogama i pade na igralište,
pored one dvojice volova. Oni se umirili i ne mrdaju. Odjednom,
iz centralne lože, diže se najsnažniji bik, poče da se koči na onog
čovjeka i da kopa prednjim nogama. Riknu i ja ga razumjedoh.
Na našem jeziku je rekao: »Da si, smjesta, pustio te nedužne
volove«. Toreador mu odgovori: »Dođi, druškane, da se nas
dvojica pobodemo«. Toga časa, zamisli, toreador se pretvori u
bika, a onaj veliki bik i svi volovi oko njega u - toreadore. Narod
zaurla: »Ole, ole, ole!« i sa svih strana, u vrat onoga bika,
poletješe koplja i noževi. Jedino sam ja, i još neki ljudi, iz
publike, htjeli da mu pomognemo. Ne mogoh ni da viknem, onaj
lanac samo što me nije zadavio ...
- Ni da sam Frojd, ne bih to protumačio - smije se on i pruža
joj pripaljenu cigaretu.
- Da mi nijesi javio kasno, došla bih Surom na sahranu -
kaže mu, poslije dužeg ćutanja, Marija.
- I ja sam, na tom pogrebu, bio suvišan. Plakali su, nad
grobom, Erić i kompanija.
Priča joj, zatim, i o susretu i razgovoru sa Vehbijom.
Najposlije, pošto vidje da to nije pročitala, pruži joj i današnje
novine.
Čitala je naglas i zajapurena:
- Zbog sumnje da su počinili krivično djelo krađe društvene
imovine, juče su uhapšeni Vojislav Krstić i Danilo Roganović,
predsjednik i sekretar opštine Kamenik. Naredbu o lišavanju
slobode izdao je gradski sudija Ratko Vidović. Suđenje
optuženima je zakazano za 27. septembar ove godine.
Marija, bezvoljno, ispusti novine. Ne progovori ni riječi.
 5.
Već s vrata Gradske kafane, tek što je, u znak pozdrava,
prinio kažiprst desne ruke fesu i, ležerno, mahnuo svima, stari i
vazda pripiti Zulfo Ćeranić, poče da galami:
- Ćeko sam, valahi, i doćeko. Prije rata su hapsili raju i
komuniste, potlje rata vazdan neke neprijatelje, ali nikad, bolan,
da pritvore zijanćere. I njima je, valahi, svanuo crni petak.
- Ne benavi, Zulfaga, zakona ti, nego sjedi i zapali - pecnu
ga neko iz, zadimljene, birtije.
- Benavi tvoj ćaća, hajvane hajvanski, od hajvana postao -
dočeka Zulfaga i uputi se prema praznom stolu u ćošku, kraj
samog prozora.
Naruči dvije šljivovice, izvadi na sto duvan-kesu i stade da,
polako, strpljivo i meraklijski, u novinu, zamotava, kao dukat
žut, i mirišljav, duvan iz južne Hercegovine. Valjda zbog čašice
koja mu nije dozvoljavala da, makar jednoga trena, bude bistre
pameti i razuma, Zulfo Ćeranić je govorio ono što misli i kako
osjeća, nimalo ne vodeći računa o stepenu rizika i mogućim
posljedicama. Dok je bio mlađi, unazad petnaestak godina,
nekoliko puta su ga tukli i zatvarali. Ali, čim bi se dograbio
ulice, bolje reći, čim bi svratio do prve birtije, on bi nastavio po
starome, s tom razlikom što bi, tada, iz njega siktala mržnja
isprebijanog i poniženog čovjeka i što bi znatiželjnom narodu
pokazivao masnice i uboje od milicijskih pendreka i batina.
Najposlije, dobrim dijelom i zbog toga što je, naglo, osipio i
fizički oronuo, digli su rake od njega i, očekujući da umre,
dopustili mu i slobodu govora i slobodu opijanja. U tom
iščekivanju, prošlo je punih deset godina. Zulfagi se, međutim,
nije odlazilo na ahiret, a njima je bilo nezgodno i neprijatno da
ga, bez obzira na to što je odugovlačio sa umiranjem, tako starog
i bolesnog, potežu po saslušanjima i apsanama. Iz Grada bi ga,
jedino, sklanjali za vrijeme posjete nekog, visokog, rukovodioca
sa strane, kao što je, na primjer, Drug Gvozden. Ali, čim bi,
uvaženi, drug otišao, Zulfaga se pojavljivao u varoši i, šeretski,
dobacivao: »Aman zeman, hladno li je u Sibiru«.
Kad savi, debelu, cigaru i kad, duboko, do u dno džigerice,
ušmrknu nekoliko dimova, odebljalim jezikom viknu na
kafedžiju Ibrahima:
- Duše ti, je li ti žao one dvojice budžovana iz Kamenika?
Dina ti, kaži istinu, Ibrahime.
- Žao, dina mi, Zulfaga. Zatvor je, bolan, za marvu, a ne za
ljude.
- Pravo veliš, Ibrahimaga. No, kad ih toliko žališ, što ne
plaćeš za njima, jebo ti njiha, a oni tebe.
- Privij, Zulfo, jezičinu. Nemoj da ti zovnem miliciju.
- Nema, avetinjo jedna, milicije. Raštrkala se po terenu i lovi
zijanćere i narodne neprijatelje. Znaš li, Alah te ubio, da, je
ćitava ćeta hapsila predsjednika i sekretara iz Kamenika. Ih, šta
misliš, koliko bi ih trebalo da lovnu, na priliku, ne budi
primijenjeno, našeg Vehbiju ili Milovana?
Kafana se pretvara da ne čuje i ne vidi. Ibrahim, smeteno,
sipa i pretače rakiju. Neko se, u toj tišini, odjednom, nakašlja:
- I veliš, Zulfaga, na red dođoše i lopovi?
- Zlo i uzoćeš, ako ih, valahi, sad ne potamane, moj Ivane.
Samo, nevolja je, ljudi, što je više zijanćera nego mjesta u
zatvoru.
- Najbolje, Zulfaga, da te izaberemo za sudiju. U nad Boga,
ti ćeš im, možda, i doakati - podbadali su besposleni.
 - Zajebavajte vi svog ćaću, hajvani jedni. Dosta je meni što
sam sudija sebi samome. Tuđe ne pijem, tuđe ne jedem, a raćune
polažem jedino Alahu. Od mene niko nema koristi, a nema,
valahi, ni štete.
- Okle ti, onda, pare za šljivu, kad ništa ne radiš i kad ne
kradeš, Zulfaga?
- S neba mi palo, s neba, lutori jedni i peksijani. Svako veće,
od Alaha mi kane pravo u avliju. Juće sam ga molio da mi povisi
penziju.
Kikot i cerekanje. Naređuju Ibrahimu da odnese još dvije
ljute na sto, ispred Zulfage. Kasapin Đordo pita neodređeno:
- Kraju šala, ljudi, zna li ko zbog čega su uhapšeni?
- Sve je, brate, lijepo pisalo u novinama. Opštinskim parama,
podigli kuću za dvije siromašne i slijepe starice - odgovara mu
šofer Ante Brković.
- Nijesu, biva, za sebe, uzeli ni dinara?
- Izgleda, Đorđo, ni dinara. Čak je i ta kuća, koju su kupili,
svojina opštine. Zaklalo ih je što su to izveli na svoju ruku,
mimo znanja i saglasnosti organa samoupravljanja.
- Ne znam, ljudi, ali tu nema ni nečasove rabote ni krađe
društvene imovine. Kao da su vrane pamet popile ovome našem
sudiji.
- Govorka se - javi se obućar Tabir Muratović - da su oni,
brate, nešto drugo, naopako, ućinili i da je ta kuća samo trik i
izgovor. Prićo mi je, neki dan, neki ćovjek, da su oni nagrabusili
iz političkih razloga i da im je ovo sve sknađeno... ćuo sam,
najpotlje, da su šćeli da osnuju neku ilegalnu organizaciju.
- Slago ti je, ko ti je to god rekao, Tahiraga - odlučno reče
Ibrahim kafedžija.
- A da šta drugo, brate, mere da bude? Zbog 8,5 miliona
pišljivih, starih, dinara, danas, niko, ne ide na robiju. Pogotovu
rukovodioci i glavari.
- Oni su, jamćim ti, ćisti ko suza. Ćuo sam to prije heftu
dana, od druga Vehbije. Zakuvale im ćorbu neke glavešine iz
Kamenika, hoće da prigrabe svu vlast u svoje ruke i da ih se
oslobode.
- E to, valahi, mere da bude - prenu se iz polusna Zulfo
Ćeranić. - Jedna ćaršija a dvije age, otkako je dunjajluka i
vijeka, to, valahi, ne ide. Mora se znati ko je glavni paša i
sahibija.
- Da je rahmetli Veljko živ, sve bih ja njega pitao. Jazuk,
jazuk za nakog ćojeka - zavrtje glavom Tahir Muratović.
- Hajde, hajvane jedan, da se okladimo da znam šta bi Suri
odgovorio - jedva dočeka Zulfo Ćeranić.
- Anu, da čujemo, Alaha ti koji ti daje penziju.
- Kazao bi, butumile, ovako: Neka uhapse, najprije,
Vehbijinog brata Rašida i Milovanovog ćaću Stanojla. Okle im
one kućetine na moru i po dvadeset hektara vinograda? Okle to
stolaru Rašidu i bojadžiji Stanojlu? Onda bi, hajvani jedni, rah-
metli Veljko tražio da se u ćuzu privedu direktor Komunalnog,
Marijan Ivić, zatim ovaj privatni kamiondžija, Kosto Ćeklović,
pa i naš kafedžija, ovdje pri sutni Ibrahim Fazlagić. Jes, jes, moj
Ibrahime. Hajde, zini, lutore jedan, okle ti vila na Romaniji i
kola za svu trojicu sinova? Sve se bojim da si to na kahfi i perući
džezve zaradio.
- Ne vrijeđaj, bolan Zulfo, poštene ljude i svoje komšije -
prekide ga Đorđo kasapin.
- Valahi, Đorđo, ti ne brini. Kradi koliko ti je volja i ne daj
ni caru carevo ni Bogu Božije. Niko ti ništa ne mere. Debeo si i
predebeo, brate, ne mereš unić ni na koja vrata od apsane.
 Šofer Ante Brković tresnu šakom o sto. Svi ćute i čekaju.
Srknu gutljaj kafe, posluži se i ratlukom:
- Manite gluposti i ne obraćajte pažnju na Zulfagina
kenjčijanja.
- Kenjac je onaj što te takvog napravio, hairsuze.
- Daj, moj dobri Zulfaga, da završim. Juče sam bio u
Kameniku. Vozio sam neku građu i mekinje. Tamo je, ljudi,
pobuna. Narod, listom, traži da se oslobode predsjednik Krstić i
sekretar Roganović. Seljaci, profesori, službenici, radnici... svi
pišu da se ta dva, kako vele, poštena i nedužna čovjeka, smjesta,
puste iz zatvora. Neku peticiju sa dvije hiljade potpisa poslali su
sudiji Vidoviću. Jednu kopiju su otpravili i gore, u CK Partije.
Kad su saznali da sam iz Grada, umalo mi nijesu zapalili
kamion, a mene ispretucali i ispljuvali. Na jedvite jade, milicija
me odbranila.
Ibrahim kafedžija huknu i procijedi kroz zube: - Ovo, joldaš,
dobro biti neće!
 6.
Risto Banović se usplahirio: samome mu se ne odlučuje, a
ne zna sa kime sve da se posavjetuje. Kome da se obrati za
pomoć i kakvu pomoć, uostalom? Bujicu što nadolazi pred
vratima Suda ne smije da pusti svojim tokom, a ne može ni da je
skrene ni da je zaustavi.
Pola Kamenika mu je pred vratima. Sa parolama i
transparentima, neki su razavili državne i partijske zastave.
Prozor je malo odškrinut: dopire jutarnja svježina. Grupa
radnika, prepoznaje ih po plavim bluzama, maše širokim
platnenim transparentom, prijeti trojici sudskih stražara na
vratima: traže da ih propuste u zgradu, kroz hodnike.
Banoviću je oslabio vid, čita, na transparentu, sa
naprezanjem: OVO JE SAMOUPRAVLJANJE - RADNICI SU
SUDIJE! Pola Grada ih čuje kako galame:
- Vojislave, Danilo - mi smo sa vama! Vojislave, Danilo - mi
smo sa vama...!
Odmah pored radnika, postrojila se grupica »spomeničara«.
Lica im smračena, ali ništa ne govore. Na širokom platnu, koje
su podigli iznad glava, crvenim slovima, i poklič i opomena: MI
SMO SA VAMA - VAŠI RATNI DRUGOVI!
Pozadi, iza boraca i plavih bluza, službenici, đaci i
mlađarija. Dotjerali su i tri kamiona, popeli se na karoseriju i
uzvikuju:
- Dolje sudija, dolje sudija, dolje sudija!
Neko pritisnu sirenu: Banoviću zazuja u ušima, Telefonom,
najprije, zovnu predsjednika Grada, Joza Bradića. Uzbuđenim
glasom, opisuje mu poplavu pred vratima.
 - Ne znam, predsjedniče, šta da preduzmem. U ovom paklu
ne može se suditi. Strah me je i teških izgreda.
- Da li je stigao sudija Vidović?
- Još jutros, oko šest časova. Gore je, u sudnici, čeka porotu i
tužioca.
- A gdje su Krstić i Roganović, Banoviću? Jesu li, već, u
zgradi ili namjeravate da ih sprovedete kroz tu zapaljenu
gomilu?
- Unutra su, a postoji i sporedni ulaz, predsjedniče. Stigli su,
znate, i neki novinari: već su u sudnici, kod Vidovića.
- Zovnite Vidovića i predložite mu da odgodi suđenje.
Objasnite mu da je to i u njegovom interesu. Ne spuštajte
slušalicu, čekaću, kraj telefona, odgovor.
Graja i vika su kvasali i nadolazili. Stanovnici Kamenika
počeše da pjevaju partizanske pjesme. Iako je Gradska skupština
od Suda udaljena gotovo čitav kilometar, larma je, dopirala i do
Bradićeve kancelarije.
- Ne da ni nanijet, predsjedniče. Kaže da mu vika ne smeta,
da je ne doživljava kao pritisak ili ucjenu i da će, za pola časa,
početi suđenje.
- Dokro, Banoviću, ko je tamo predsjednik: vi ili Ratko
Vidović? Zar u vašoj vlasti nije da, ponekad, ponešto, i naredite?
- Jeste, svakako, predsjedniče. Ali, strogo u granicama
ovlašćenja i zakona.
- U granicama društvene opravdanosti i šireg interesa,
Banoviću.
- U granicama koje vam rekoh, predsjedniče.
Rista Banovića pođiđoše trnci i lagana drhtavica. Obli ga
hladan znoj: čudi se otkud mu, jutros, ovoliko hrabrosti.
- Zakonski razlozi za odlaganje ne postoje. A što se tiče
blokade i transparenata, nije moj posao da ih uklanjam. Vi, a ne
ja, zapovijedate miliciji.
Bradić ćuti, lupka prstima po slušalici. Banović kašljucka,
stavlja mu do znanja da nije dobio odgovor.
- Dobro, de, koliko ljudi tražite? Da vam pošaljem jednu
desetinu, da li je to dovoljno?
- Ali, razložnih i strpljivih momaka, predsjedniče. Drekom i
strahom se, čini mi se, danas, ništa ne postiže.
- Jeste li zvali Milovana, kakvo je njegovo mišljenje?
- Sinoć je otputovao iz Grada, na neko savjetovanje. Vidjeli
smo se, ali mi ništa ne reče kad je odlazio.
Opet, ćutanje. Čuje Bradićevo, otegnuto, disanje. Progovori,
iznenada, pomalo nestrpljivo:
- Koliko se naroda okupilo pred vratima? Jesu li se, bar
malo, primirili?
- Ne znam, približno oko dvije hiljade. Pjevaju, od prije
nekoliko minuta, svi pjevaju.
- Mislim, Banoviću, da bi borce i radnike trebalo pustiti u
sudnicu. Ako ne mogu da stanu, onda u hodnike... Vidite, moj
Banoviću, šta sve može ispasti kad se radi stihijski,
neorganizovano. Da je Drug Gvozden, na vrijeme, konsultovan,
ti drugovi ne bi bili optuženi. Ovako, još su i uhapšeni, a mi, i ti
svi ljudi iz Kamenika, što stoje ispred Suda, ni krivi ni dužni,
dovedeni smo u glupi položaj da spašavamo optužene i da
vadimo kestenje iz vatre. Znate, nadam se, da su te
demonstracije i peticije organizovane. Drug Gvozden je, tako,
naložio. Ljuti se, da znate, i zbog toga što optuženima sudi
Ratko Vidović... A gdje ćeš, ne reče mi, smjestiti novinare? Ima
li ih kao kad je bilo suđenje doktoru Stanivuku?
- Manje, znatno manje, predsjedniče. Četvorica-petorica, ja
ih više nijesam vidio. Nego, da vas nije nazivao drug Vezirović?
Pitao me je, juče, da li održavamo vezu i jesmo li spremni za
suđenje.
- Baš dobro što ste me podsjetili. Zvao je i mogu vam reći i
on je ogorčen na Vidovića. Bijesan je i na vas, Banoviću. Kako,
čudi se drug Vehbija, da dozvolite hapšenje? Šta će, pita drug
Vehbija, biti, ako ti ljudi ispadnu nevini, ako budu oslobođeni?
Ko će im povratiti čast koju im je Vidović, dozvolite da kažem,
na kabadahijski način, ocrnio? Ko će to, kažite, učiniti i može li
se to učiniti, Risto Banoviću? Neću da se miješam, da ne
ispadne da vršim pritisak i držim propovijedi. Ali, da su
Stanivuk ili onaj, ustaški, emisar Ante Tršić za sličnu stvar op-
tuženi, ubijeđen sam da Vidović ne bi izdao takvu naredbu i da
bi sve osmotrio kroz drugačije naočari. U ovome se, da znate,
sasvim slažem sa Vezirovićem.
Predsjednika Suda nešto žignu među plećima, hladno mu,
nestalo hrabrosti i volje za opiranjem.
- Znate i sami, predsjedniče, da se sve desilo u mojem
odsustvu i da ja pritvor ne bih dozvolio. Mislim da je postupak
za osudu i o tome ću, poslije suđenja, raspraviti sa Vidovićem.
Da ukinem, inače, rješenje o pritvoru, nijesam mogao tek tada bi
bruka bila potpuna i nepopravljiva.
- Skupa ćemo, čini mi se, neke stvari morati raspraviti sa
Vidovićem - kratko odgovori predsjednik Grada i spusti
slušalicu.
 7.
Tačno u osam časova, kako je i predviđeno, Vidović naredi
da uđu optuženi.
Prvi se, vjerovatno po pravu prvenstva, u vratima pojavi
predsjednik Krstić, dva-tri koraka za njim, i sekretar opštine
Kamenik, visoki i u leđima povijeni Danilo Roganović. Iz
neznanja da je takav običaj, ili namjerno: tek, nijednim gestom
se ne javiše sudijama. Preozbiljni i smrknuti, jedva smogoše
snage za nategnuti i diskretni smješak svojim sugrađanima.
Dvorana uzvrati poklicima i pljeskanjem. Sijevnuše reporterski
blicevi, uključeni su magnetofoni.
Vidović čeka da se stišaju larma i komešanje. Kaže strogo i
zapovjednički:
- Dopustite, građani, da radirno. Skandiranja i parole su za
miting. Ne prisiljavajte me da ispraznim sudnicu i učinim ono
što, ni mi, ni vi, nećemo i ne želimo.
Vojislav Krstić je u sivom odijelu, pokučenog, reklo bi se
jevrejskog, nosa, prosijed, umornih, plavih, očiju, dubokih
čeonih zalizaka, srednjega rasta, plećat, isturenih jagodica, ima
rupicu na bradi i mladež na desnom obrazu. Pedeset i sedam mu
je godina, drži se uspravno i dostojanstveno. Kao da je Vidović
optužen, a on njegov sudija.
Danilo Roganović je suvonjav, pantalone kao da su
navučene na štapove, dinarskog je lika i izgleda, blagog lica i
pogleda, malo oćelavio oko tjemena, guste i dugačke obrve mu
se nadvile iznad crnih očiju, kao nastrešnica iznad kućnog praga,
vidi se ožiljak preko čela, stalno se vrpolji na stolici, ne može da
miruje. Prije dva mjeseca, zašao je u šezdesetu. Trebalo je da, na
proljeće, ode u penziju.
Pred novinarima su njihove biografije. Razdijelili su ih neki
momci iz Kamenika, čim su ušli u sudnicu.
Krstić je rođen u jednom selu, tridesetak kilometara
udaljenom od Grada, godine 1915. Otac Andrija poginuo u
rudničkoj jami, kao najstarija muška glava u familiji, odmijenio
ga Vojislav, tek što je napunio sedamnaestu. Član Partije postao
1940, u dvadeset i petoj. Učesnik rata od avgusta 1941, bio
mitraljezac i komandir čete, u mir ušao sa činom poručnika.
Obavljao odgovorne dužnosti u Kameniku, bio direktor rudnika,
od 1968. je predsjednik opštine, republički je poslanik, nekoliko
puta, i u ratu i u miru, odlikovan.
Ličanin po rođenju, Danilo Roganović je u Kamenik došao
1947, kao major i po specijalnom zadatku Partije. Rukovodio je
likvidiranjem posljednjih ostataka četničkih i ustaških bandi u
tome kraju, zatim ga postavili za šefa Uprave prihoda, kasnije za
upravnika zemljoradničke zadruge. Za sekretara opštine izabran
1969, vanredno studirajući završio je Višu ekonomsku. U Partiju
je primljen 1941, uoči samog napada na Jugoslaviju. Među pr-
vima je pristupio ustanicima u Lici i Baniji, teško ranjen u
borbama za oslobođenje Sarajeva, otuda mu i onaj ožiljak preko
čela, stalna bolešljivost i povijenost u ramenima. Kao i Krstić,
nekoliko puta specijalno pohvaljivan i odlikovan.
Ratko Vidović osjeća mržnju u pogledima: i optuženih i
naroda što, ćutke, očima i držanjem, izriče presudu sudijama.
Neprijatno mu da podigne glavu, strah ga tišine i iščekivanja.
Bojan ga, upomo, posmatra, hoće da mu se javi i, neprimijetno,
nasmije. On ga ne primjećuje. Za trenutak, ukočili se refleksi i
stala misao. Samo što ne vikne: Dosta, ljudi, zaboga, sa tim
pogledima!
 Jutros mu, kad je odlazio, kazala Marija: »Ole, toreadore«!
On se povratio, štipnuo je za obraze: »Dogodine, ponavljam,
pravac u Španiju«.
Kako li je ono samo bilo kad je, prije osam godina, postao
sudija? »Zaklinjem se svojom čašću i čašću svoga naroda...«, da
li je, tako, rekao? Pred Veljkom Surim se zakleo, slušale ga
zvanice i odbornici. Poslije bio prijem, Veljko držao govor,
kratko i odabrano, i sad bi ga ponovio.
Zašto li je Bradić tražio odlaganje, da mu to nije naredio
Vehbija? Zašto je i kud Milovan Erić, tako iznenada, otputovao?
Sve mu se uskovitlalo u pameti, osjeća se napuštenim i
nesigurnim, valjda pred mržnjom, svijeta i optužujućim licima
optuženih. Prvi put, sumnja u sebe, možda je i pogriješio.
Drugčije je bilo suditi Stanivuku i ćoravom skeledžiji Ibrahimu:
ljudi su bili na njegovoj strani, nije, kao sada, ličio na očajnika.
Okrenu se prema sudskom zapisničaru, s mukom procijedi:
- Bilježite, Fatima, sve što se govori.
 8.
- Optuženi, ustanite! - reče Vidović i jedva se riješi da
podigne glavu i otrpi plamen ispod obrva predsjednika
Kamenika, Vojislava Krstića.
- Želio bih da vam postavim nekoliko pitanja: jeste li voljni
da odgovarate?
Krstić je ćutao. Gledao je prema plafonu, preko glava
petorice sudija. Ratku Vidoviću se pričini da optuženi, u toj
svojoj nadmoći, inatu i uvrijeđenosti, počinje da raste i da se
isteže prema tavanici, za pogledom. Još malo, pa će mu samo
noge ostati u sudnici, dok će glava i prsa, izazovno i prijeteći,
poput kakvog spomenika, štrčati iznad gradskih krovova.
- Dozvolite mi - nastavi Vidović - da vam pročitam neke od
navoda optužnice. Neutvrđenog datuma 1968. godine, okrivljeni
Danilo Roganović, kao sekretar, i Vojislav Krstić, kao
predsjednik Skupštine opštine Kamenik, sporazumjeli su se da,
iz sredstava budžeta Skupštine opštine, izgrade kuću Mojsilović
Živani i Manjak Spomenki, i to tako što su, bez odluke
Skupštine opštine i nadležnog Savjeta, u vidu pomoći, uplatili
8,5 miliona starih dinara Fondu za socijalnu zaštitu i, po
završetku izgradnje, ključeve od kuće, lično, predali pomenutim
staricama...
- ... Okrivljeni su lažno predstavljali da su odluku o
podizanju ove kuće donijeli samoupravni organi Skupštine
opštine i da gradnju, istovremeno, finansira i Zavod slijepih iz
obližnje opštine Piljevina...
Pažljivo i oprezno, da ga ne povrijedi, tiho mu, zatim,
postavlja pitanje:
 - Iskreno, drugarski: vidite li ovdje i traga pljačke i
protivpravnog prisvajanja društvene imovine, kao što tvrdi
Gradski tužilac? Osjećate li se krivim?
- Nijesu krivi! Nijesu krivi! - uskomeša se dvorana. Žačuše
se i zvižduci.
- Ponovi li se to još jednom, isprazniću sudnicu - reče
Vidović i, čekajući odgovor, zagleda se u mišićave ruke
Vojislava Krstića.
Posokoljen podrškom iza leđa, predsjednik Kamenika je još
arogantniji, kao da govori zidovima:
- Samo pominjanje riječi pljačka, boli i ponižava. Pomogao
sam dvjema, slijepim, staricama da dobiju nešto što im je, i po
pravdi i po zakonu, pripadalo. Nešto što su, već odavno, morale
dobiti. Postupio sam, mislim, kao čovjek i kao komunista.
Nikakve, lične, koristi od svega toga nijesam imao. Ne kajem se,
ni najmanje, što sam to učinio.
- Ima li, druže Krstiću, Skupština opštine svoj Statut i
samoupravne pravilnike?
- Da nema ne bi mogla ni da postoji.
- Imate li vi stan i ko je, ako ga imate, odlučio da vam se taj
stan dodijeli?
- Poznato vam je, vjerujem, kao i meni, da taj stan
posjedujem. Znate, takođe, da sam ga dobio odlukom odbornika:
nije li i to, možda, nedopušteno i kriminalno?
- Skupština opštine je, koliko mi je poznato, nedavno kupila
pet automobila i nov namještaj za sve prostorije?
- Vrlo ste precizno obaviješteni, sudijo. Kad već volite
podatke te prirode, da vam pomognem: Skupština je, prije dva
mjeseca, kupila i jedan plac kod gimnazije - hoćemo da
napravimo košarkaško igralište, da se zanimamo sportom i
razonodom.
U sudnici vrpoljenje. Krstić se kisjelo nasmija, uvuče ruke u
džepove.
- Postoji i odluka da stipendirate 15 studenata i 12
srednjoškolaca?
- Tačno, i ona postoji.
- Postoji i odluka da se kupi šest stanova, u novogradnji, kraj
bioskopa?
- U sve ste, vidim, odlično upućeni. Još samo čekam da mi
kažete šta imam u džepovima ili kod kuće, u frižideru.
Vidović malo pomjeri papire ispred sebe, podiže obrve:
- Nijesam, druže Krstiću, ni najmanje, srećan što sa vama
vodim, ovaj i ovakav, razgovor. Da budem otvoren: zbog vaše
prošlosti i naše revolucije koju, na određeni način, ovdje,
predstavljate, prijatnije bi mi bilo kada bismo, nas dvojica,
zamijenili uloge. Na nesreću, vi ste optuženi, a ja sam sudija.
Molio bih vas da se, u skladu sa tim, i ponašate.
Vojislav Krstić, nakon kraćeg oklijevanja, progovori: -
Nijesam imao namjeru da vas uvrijedim. - Zatim, suvo, dodade:
- Ja bih da sjednem, nadam se da je ispitivanje završeno.
- Ko je, recite, donio sve te odluke, o kojima smo, maločas,
govorili? Jesti li vi, lično, tako naredili? - nastavi Vidović.
- Pa, neke su izglasali samoupravljači u Skupštini opštine,
neke Savjet, neke Izvršni odbor, a neke odbornici. Ja im,
provjerite, nijesam naređivao.
- A zašto nijeste, druže Krstiću?
- Kako zašto? Nijesam ovlašćen, nijesam imao prava da sam,
o tome, odlučujem.
- Otkuda vam, onda, pravo da iz budžeta Skupštine opštine,
isključivo na svoju ruku, izdvojite 8,5 miliona dinara za kuću
Mojsilović Živane i Manjak Spomenke?
- Nije to njihova kuća, sudijo. Ona je vlasništvo Skupštine
opštine.
- O tome ćemo, druže Krstiću, malo kasnije. Odgovorite mi:
jeste li ili nijeste imali pravo da učinite to što ste učinili?
- Formalno, ni Danilo ni ja, to pravo nijesmo imali. Ljudski,
moralno, ako hoćete i komunistički, ono nam je pripadalo. Ne
znam koliko vam je to poznato, ali obadvije te starice su, em
slijepe, em i samohrane. Žive od socijalne pomoći, od priloga
dobrih ljudi i od milostinje. Nijesam, naprosto, htio dopustiti da
te žene umru od gladi i kao skitnice, na ulici...
Krstić sjede, a u sudnicu uđe sekretar opštine Kamenik.
Pošto, i njega, upozna sa optužnicom, Vidović mu postavi
pitanje:
- Optuženi Roganoviću, vi ste, kako sami kažete, napisali
odluku o dodjeli tih 8,5 miliona dinara Fondu za socijalnu
zaštitu. Zašto u toj odluci, upućenoj opštinskoj blagajni,
navodite da ju je odobrio Izvršni odbor i da će drugi dio
sredstava uplatiti Zavod slijepih iz Piljevine?
- Bez navođenja te saglasnosti Izvršnog odbora, blagajna bi
morala da odbije isplatu. A što se tiče Zavoda slijepih, oni su,
odista, bili obećali nekih pola miliona dinara, ali su, kasnije,
povukli obećanje.
- Vi ste, znači, svjesno falsifikovali rješenje o isplati
pomenutih sredstava?
- Nije to nikakav falsifikat, druže sudija. To je samo
udovoljavanje formi zakona.
- Veoma interesantno tumačenje. Kao što je, pravno
posmatrano, interesantno i to da vi, Roganoviću, kao sekretar
Skupštine opštine, rješenje potpisujete u ime opštine. Preuzeli
ste, time, hoću da kažem, ovlašćenja koja pripadaju isključivo
predsjedniku Skupštine opštine.
- Ja tu, iskreno, ne vidim neke bitne razlike. Možda i zbog
toga što nijesam formalista i zakeralo.
- Lijepo je to od vas, druže Roganoviću. Ali razlika između
opštine i Skupštine opštine spada u jurističku abecedu i izučava
se na prvoj godini studija. Uzgred, sjećate li se kakva je školska
sprema ljudi u administraciji kojom ste rukovodili?
Danilo Roganović prinio kažiprst uz sljepoočnicu, malo je
zažmirio na lijevo oko, jedva primijetno mrda usnama:
- Jedan diplomirani ekonomista, petorica sa višom upravnom
školom, njih petnaest su, kako mi se čini, završili gimnaziju, a
ostalih 50 radnika i službenika osnovnu školu. Neka vas to ne
čudi, mi smo siromašna opština i teško dolazimo do stručnjaka i
željenih kadrova.
- Rekoste, siromašna opština. Koliko, sjećate li se, u njoj ima
socijalno ugroženih građana?
- Ne znam u kome smislu ugroženih? - upada Vojislav
Krstić.
- Da primaju socijalnu pomoć, kao bolesni, slijepi ili
nezaposleni, da nemaju krova nad glavom... mislim da me
razumijete.
- Bez stana je - nastavi Roganović - oko 400 porodica.
Nezaposlenih imamo 30 procenata, odnosno pet hiljada ljudi.
Socijalnu pomoć, i to, moram reći, simboličnu i minimalnu,
prima 750 građana.
- Možete li se, slučajno, prisjetiti i broja slijepih u
Kameniku?
- Znam, ima ih sedamdeset i devetoro.
- Jesu li svi oni u sličnom položaju kao i Mojsilović Živana i
Manjak Spomenka?
- Nijesu svi, druže sudija. Ali njih tridesetak jesu, kao i njih
dvije, i slijepi, i samohrani...
Zapisničarka Fatima se zajapurila i oznojila. Koristi ovaj
mali predah, dok se Vidović nešto dogovara sa porotnicima, da
širom otvori velike, dvokrilne, prozore.
- Dopustite, druže Krstiću, da, ponovo, vas, nešto, upitam:
kada je Skupština opštine, posljednji put, dodijelila stan ili
sagradila kuću nekom od, kako Roganović iznese, ne baš malog
broja slijepih i materijalno, sasvim, nezbrinutih stanovnika
Kamenika?
Vojislav Krstić se premješta sa noge na nogu, čuje se škripa
parketa, vadi ruke iz džepova:
- Nikada, nikada, sudijo. Znam na šta ciljate, pa vam,
odmah, evo, i odgovaram: zar je, samo zbog toga što nijesmo u
stanju da pomognemo svima, trebalo okrenuti glavu i od
Mojsilović Živane i Manjak Spomenke? Iduće godine će na red
doći još dvojica, budemo li imali sredstva, možda i četvorica
bespomoćnih građana. I još nešto da vas obavijestim, sudijo.
Nijesmo, rekoh, dodjeljivali stanove i podizali kuće. Ali jesmo,
onim najugroženijim, pružali pozamašnu novčanu pomoć, čak se
kretala i do dva miliona dinara.
- Na primjer, druže Krstiću?
- Na primjer, Ivanu Iliću, Rabi Mlinarević... - Krstić je
zastao, oblijeva ga rumenilo, ispod oka gleda u Danila
Roganovića.
- I, još?
- I još nekim licima, ne mogu da se sjetim njihovih imena.
- Da li se, Krstiću, Mojsilović Živana i Manjak Spomenka
nalaze u rodbinskim odnosima?
 - Ne, sigurno. Samo su iz istog sela, iz Topovače, nijesu,
čak, ni komšinice.
- U optužnici o tome, doduše, nema ni pomena, ali ovdje,
ispred mene, ima jedno pismo iz sela Topovače: dvadeset i pet
domaćina se potpisalo i tvrdi da je Živana Mojsilović vaša
sestra, odnosno rođaka u drugom koljenu. Kažu, dakle, da je
njena majka Spasenija Mojsilović, prije udaje Krstić, rođena
sestra vašeg oca Andrije?
Vojislav Krstić obori glavu, vadi iz džepa bijelu maramicu,
kupi graške znoja po čelu i obrazima. Kaže, gotovo šapatom:
- Moram li da odgovorim?
- Kako hoćete, po slobodnoj volji. Sud je imao dosta
vremena da provjeri prijavu iz Topovače: poznata nam je, u
svakom slučaju, istina.
- Dopustite mi da sjednem, vi sve znate, iluzorno je da
govorim.
Kao da više nema mržnje u očima koje prate sudiju
Vidovića. Ljudi su začuđeni, sašaptavaju se, sliježu ramenima.
Ako sudnica još nije na njegovoj strani, sigurno je da nije ni na
strani optuženih. On to osjeća, nadolazi mu snaga, više nije ni
usamljenik ni očajnik, spada mu teret sa ramena. Preletje
pogledom po dvorani, opazi i Bojana Daničića. On ne vidje
njega, pognuo se i piše, škripi mu olovka.
- Srodstvo je u ovom slučaju sasvim nevažna pravna
činjenica - dobaci branilac Vojislava Krstića.
- Moralno, ljudski, i te kako je to važna činjenica - uzvrati
Vidović.
- Da ne mislite, opet, pozvati profesora etike? - ote se
braniocu.
- Zbog toga se, nimalo, ne uzbuđujte: da ocijenimo
moralnost ove vrste, sposobni smo i mi pravnici.
- Sve i da mu nije sestra - nekako skrušeno se javi Danilo
Roganović - on bi joj pomogao. Takav je to čovjek po duši,
druže sudija. Eto, Spomenka mu nije, što se ono kaže, ni rod ni
pomozi Bog, pa joj je pomogao.
- Jeste - ote se jednom od porotnika - da bi zamazao tragove.
Sestri Živani je dao dvije trećine kuće, a Spomenki samo
garsonijeru.
- Ako, tako i treba, nek se zna ko je rod predsjednikov -
dobaci, neko, iz sudnice.
- Ništa ja, ponavljam, nikome, nijesam dao! - skoči Vojislav
Krstić. - Kuća je vlasništvo opštine, nije to moja babovina.
- Bojim se - umiri prepirku Vidović - da ni u to ne možemo
biti, sasvim, ubijeđeni. Pročitaću jedno pismo koje je Danilu
Roganoviću, 15. novembra 1969, poslao Mujo Kovač, sekretar
Fonda za socijalnu zaštitu:
»Što se tiče onog stambenog pitanja, obavještavam Vas da
problem ne možemo riješiti prema Vašim željama. Jedini je
način da se pokuša sa kupovinom useljivog stana ili sa gradnjom
jedne kućice, s tim što bi stan ili kuća, obavezno, bili vlasništvo
lica kome su namijenjeni... «
- Ja se - zbunjeno će Roganović - ne sjećam takvoga pisma,
nikada ga, koliko znam, nijesam ni dobio.
- Pronađeno je u spisima, u vašoj kancelariji.
- Onda mi ga je neko podmetnuo. Siguran sam da takvo
pismo nijesam dobio.
- Ne idimo, odmah, toliko daleko, Roganoviću. Možda se ne
sjećate, ali samo dva mjeseca po prijemu toga pisma, Mojsilović
Živana i Manjak Spomenka kupuju plac od Vjekoslava Martina,
a, ubrzo, traže i građevinsku dozvolu. U njihovo ime, Skupštini
opštine Kamenik obraća se Fond za socijalno staranje, i to
novim pismom koje vam, evo, pokazujem:
»Pošto M. Živana i M. Spomenka, zbog invalidnosti, nijesu
u stanju da samostalno vode ovaj posao i traže odobrenje za
podizanje privatne, prizemne porodične zgrade, to im naša
ustanova pruža pomoć i moli što hitnije rješenje njihovog zah-
tjeva...« Sjećate li se ovoga pisma, druže Roganoviću?
- Možda mu je i ono podmetnuto? - dobaci neko iz dvorane.
Vidoviću je jasno šta znači ta upadica, obli ga toplina u
prsima, tako bi rado zapjevao. Publika je, bez sumnje, stala uz
njega, opet ima oslonac pod nogama. Ne smije, ipak, dopustiti
seirenje i pozorište, mora stišati žamor i negodavanje:
- Hoće li se javiti drug koji svojim upadicama ometa
suđenje?
- Ja sam taj, rudar Velimir Pikula - pokunjene glave se diže,
tamnoputi, muškarac srednjih godina, zbunjen i zađučen.
Stidljivo je gužvao kačket u rukama.
- Dobro, a zašto dobacujete, Velimire?
- Tako, omaklo mi se, druže sudija. Razočarao sam se u
sebe, nijesam znao da sam ovoliko naivan.
- U redu, ali ubuduće, potpuni mir, Velimire ... Dakle, ne
odgovoriste na pitanje, druže Roganoviću?
- U to da je kuća u društvenom vlasništvu, i sada sam
ubijeđen. Živana i Spomenka su, čisto fiktivno, kupile plac i
dobile građevinsku dozvolu. To zbog toga da bismo izbjegli
razno razne začkoljice i ubrzali izgradnju. I sami znate da je
postupak oko dobijanja dozvole, kao i sama gradnja stanova u
društvenoj svojini, daleko komplikovaniji i sporiji.
- Pozovite Živanu i Spomenku, pitajte ih ko je vlasnik i kako
su se njih dvije sa nama dogovorile - zatraži Vojislav Krstić.
 - Ozbiljne su stvari u pitanju, a ne komedija. To rekla-
kazala, ostavimo za vašare i neupućene. Te žene su vlasnice
zemljišta, one, a ne opština, dobijaju građevinsku dozvolu, one,
a ne opština, upisuju se kao vlasnici kuće podignute na tom
zemljištu... Nešto bih vas, druže Krstiću i druže Roganoviću,
upitao: ako, neko, nekoga, vrlo svjesno i hotimice, udari nožem
u srce, hoćete li povjerovati u zakletvu da nije htio da ubije?
- Oprostite, ali vi postavljate nedopuštena i provokativna
pitanja, druže sudija - reče branilac Danila Roganovića. -
Savjetujem svome klijentu da se uzdrži od odgovora.
- Razmišljate li, ponekad - javi se stariji sudija, koji je sjedio
do Vidovića - o onih 750 siromašnih građana Kamenika: ko će
njima da pomogne?
- Državna je to, a ne naša, briga - ljutito odgovori Vojislav
Krstić.
- Čudo, ali vaša sestra ne bijaše briga države?
- Bijaše, bogme, i to godinama. I skapala bi od gladi i
studeni, čekajući da se smilostive društvo i država.
- Svi smo mi - umiješa se Vidović - pomalo država. Svi od
reda i svi podjednako ... Nego, sjetih se nešto, kako se zove
portir u Opštinskoj skupštini?
- Sejdo, Sejdo Murtagić, sudijo.
- Da li je Sejdo, druže Krstiću, kadar da naredi da se
njegovoj tetki, sestri ili strini podigne kuća na način i pod
uslovima kao Spomenki i Živani?
- Na ta, provokativna, pitanja neću da odgovaram.
- Nijesu provokativna pitanja, druže Krstiću. Biće da je
provokativna istina da ste vi hiljadu, deset hiljada puta više
država nego što je portir Sejdo Murtagić. A trebalo bi da svi, bar
u samoupravljanju, podjednako odlučujemo o skupnim voljama i
nevoljama, o zajedničkom životu, ako me razumijete. Zato vas,
sasvim uzgred, i podsjećam na samoupravljača Sejda Murtagića,
koga nijeste ništa pitali, koga ste potcijenili i ignorisali, prešli
preko njega, kao da i ne postoji.
- Vrijeđate, nedopustivo vrijeđate, sudijo! - viknu Vojislav
Krstić. Okrenu se prema svome braniocu: - Ovlašćujem vas da,
koliko je danas, tužite Ratka Vidovića.
- Slobodno to učinite, svjedoci su nam ovi ljudi i ovoliki
obrazi. Ipak, prije toga, da završimo sa optužnicom koja nas je
zavadila: gdje vi, zapravo, stanujete? Pitam i vas i druga
Roganovića?
- Piše to u optužnici, odmah na prvoj strani, valjda ste je
pročitali.
- U optužnici, vidite, ni na jednoj strani, ne piše da su, pored
stanova u Kameniku, Vojislav Krstić i Danilo Roganović,
unazad tri godine, dobili i stanove u gradu Brvniku, pedeset
kilometara udaljenom od Kamenika i da, faktički, u tome gradu,
jer je veći i bogatiji, od tada, i stanuju. U svojoj opštini su samo
preko dana, vrlo rijetko noćivaju. I porodice su im u Brvniku,
djeca, tamo, idu u školu. Recite da li govorim istinu?
Vojislav Krstić i Danilo Roganović kao da su se skamenili.
Htjeli bi da nešto kažu, bježe im riječi, kao da se zanose u
koljenima. U sudnici tišina, čak ni da škripne stolica.
- Zalutali ste daleko izvan svojih ovlašćenja, druže sudija -
opominje branilac Danila Roganovića. - Nemate ni prava ni
povoda da im sudite zbog nečeg za šta nijesu ni optuženi.
- Te smo stanove - procijedi Krstić - dobili posve pošteno i
posve legalno. Dala nam ih Gradska skupština Brvnika, hoćemo
tamo da se preselimo. Pred penzijom smo i nemamo namjeru da
ostanemo u Kameniku. Kad budemo odlazili, sadašnji stanovi će
ostati opštini. Ne vidim šta je tu nečasno i nedopušteno.
Prigušeni smijeh u dvorani. Novinari poturili pera, ruke
utrnule od pisanja, pogleduju na sat, vrijeme je da pošalju »fleš«
izvještaje. Vidović objavi polučasovnu pauzu, poslije će čuti
svjedoke i branioce, završnu riječ Gradskog tužioca.
I zapisničarka Fatima je umorna. Ustaje tromo i s naporom,
ukočila se u leđima.
 9.
Fahrudin Škoro, kurir u Skupštini opštine Kamenik, smeteno
se osvrće desno i lijevo, klanja se sudijama. Zapoviješću volje ili
stečenih nagona, tek - pokloni se i optuženima. Vidović ga
opominje da skine fes sa glave.
Na pitanja odgovara polako i kao sa čuđenjem: ne shvata,
očito, ko je tu, šta i zbog čega pogriješio.
Bojan Daničić zapisuje samo ono što mu se čini najvažnijim:
- Jes, slavni suđe, to sam ućinio. Pozvao me drug
predsjednik, ko ćojeka me zamolio. Nije mi, Alaha mi, naredio:
radio sam iz sevapa prema tim rajetnicama, ćuo sam da su bez
igdje ikoga svoga, da su plaho siromašne i bez oćiju. Ne znam,
slavni sude, možda i imaju oći, ali kakve im fajde kad ništa ne
vide. Isto je to, dina mi, kao da su bez oćiju.
- A koliko ste dugo radili, Fahrudine? Je li vam to plaćeno,
dobiste li, bilo kakvu, hvalu ili nagradu?
- Ni prebijene pare nijesam uzeo, druže sudija. Radije bih se
udavio. Hvala mi je i nagrada što sam pomogao, ne dao mili
Bog, zar se ne mere desiti da taka pomoć i meni zatreba. Ja li
meni, ja li nekoj mojoj svojti i bližnjiki. Ćuj plaća, prije bih,
valahi, u more skoćio. A jesam, radio sam više od heftu dana.
Porezivo sam krov, tesao japiju, postavljo šturu po pregradnim
duvarovima. To, biva, pri kraju, kad je sve bilo ozidano.
Pomagao sam i u kopanju temelja, dogonio sam majstorima
kamen u civarama ili na kaselama, možda sam i dva puta
zamijesio meltu... eto, to je sve što sam ućinio i pomogao...
Bajro Jarina, poslužitelj u Skupštini opštine, cota u desnu
nogu, žućkastih brkova, obukao debelo štofano odijelo, vruće
mu, stalno isteže vrat iz, do pod grlo zakopčane, bijele košulje:
- Ja bih otišao i bez molbe druga predsjednika. Takav je u
nas adet, druže sudija. Onomlani, kad je grom zaždio u moju
kuću i pojatu, drug predsjednik je bio prvi koji me upitao:
»Treba li kakva pomoć, da skupimo mobu i nešto dobrovoljnog
priloga?« Svi su mi pritekli u nevolji, nakupili su, Boga mi, više
od milion dinara i džabe mi radili po dvije subote i nedjelje.
Radio je i drug predsjednik, a drug sekretar je od plaće odvojio
dvije dnevnice, povrh svega, kupio pletaru rakije majstorima.
Nije to što zborim pred njima, ali rijetki su danas vaki ljudi i
rukovodioci. Što se mene tiće, hvala im đe ćuli i đe ne ćuli...
Nemanja Dragović, matičar u opštini, čim progovori sijevnu
dva prednja, pozlaćena, zuba u gornjoj vilici, nekako vižljast i
tankovijast, mlađi od svojih četrdeset godina:
- U tome, pravo da kažem, ne vidim ničeg nepoštenog. I
prije smo se pomagali međusobno, i prije smo besplatno kopali
vodovod, uređivali partizansko groblje i fudbalsko igralište,
probijali put prema Jasikovcu i Gornjim Vrelima. Samodoprinos
je, zapravo, izraz naše solidarnosti: zašto da ne učinimo, zašto da
se svi malo ne žrtvujemo, ako to već možemo?
- Pitate li vi to nas, Dragoviću? - nasmija se sudija Vidović.
- Ne, ja to samo onako, da malo pojasnim okolnosti i
pozadinu čitavog slučaja.
- Prijatno je, zaista, čuti da su ljudi toliko upućeni jedni na
druge i da su toliko, kako vi rekoste, solidarni. Udario je, čuli
smo, grom u kuću Bajra Jarine. Svi zaposleni u Skupštini
opštine podmetnuli su malo pleća i vrlo uspješno i za svaku
pohvalu pomogli svome drugu. Živana Mojsilović i Manjak
Spomenka, međutim, ne samo što ne rade u Skupštini opštine,
nego ih vi i ne poznajete. One su iz sela Topovače, dosta daleko
od Kamenika. Ne poznaju ih ni Bajro, ni Fahrudin, niko od
zaposlenih. Znaju ih, samo, Vojislav Krstić i Danilo Roganović.
Ne razumijem, sasvim, šta je to moglo da vas podstakne da,
dobrovoljno i besplatno, zidate kuću nekome koga i ne
poznajete? Čak i za vrijme gradnje, nijednom ne vidjeste ni
Spomenku ni Živanu.
- Drug predsjednik i sekretar su nam objasnili o kakvom se
teškom socijalnom slučaju radi i upitali jesmo li spremni da
pomognemo. Bez obzira što te žene nijesu članovi našeg
kolektiva i bez obzira što ih ne poznajemo. Meni se, a oprostite
druže sudija, čini da je naša solidarnost time što ih nijesmo
poznavali samo mogla da dobije, nikako da izgubi.
- Mogao bih se, vidite, složiti sa vama, pod uslovom da
raspolažem, makar još jednim, sličnim dokazom i primjerom.
Da su zaposleni u Skupštini opštine, naime, za posljednjih
dvadeset godina na takav način, pomogli još nekom nepoznatom
čovjeku.
- Možda bi i pomogli, da ih je neko obavijestio i zamolio. U
svakom slučaju, nemate ni dokaza da mi tako ne bismo
postupili.
- Nema, ali ni vi se nemojte pretjerano pozivati na
solidarnost, druže Dragoviću. Sve se, kako god okrenete, svodi
na to da, na predlog predsjednika i sekretara, samoupravljači iz
Skupštine opštine Kamenik sedam dana, pod izgovorom »lokal-
nog samodoprinosa«, pomažu podizanje kuće dvojici privatnika.
- Kuća je u društvenoj svojim.
- Sud će o tome da odluči, Dragoviću. Nego, upitaste li se vi
ikada: ko su te žene na čijoj kući argatujete? Znadoste li, možda,
da je jedna od njih sestra druga predsjednika?
Nemanja Dragović iskolačio, osvrće se po dvorani, kao da
mu se pričinilo:
- To prvi put čujem, druže sudija.
Blagajnica Vojka Nenadović, srednjih godina, punačka i
dotjerana, unese sa sobom miris parfema u sudnicu:
- Ja nijesam radila, a zvali su me kao i sve ostale. Ne radim,
rekla sam drugu Roganoviću, ni svome ćaći, neću ni tim
ženama.
- Jeste li znali da je kuća u privatnom vlasništvu i da je
Živana Mojsilović sestra druga Krstića?
- Ne mogu reći da sam znala, ali mi je to sve bilo sumnjivo.
Slutila sam, zapravo, da to nije obična sirotinja. Što bi se, inače,
njih dvojica zauzimala.
- Vi ste isplatili 8,5 miliona starih dinara, ali bez saglasnosti
Savjeta ili Izvršnog odbora Skupštine opštine. Zašto bolje ne
provjeriste nalog koji vam je dostavljen?
- Da sam znala na šta će to sve izaći, sigurno bih provjerila.
Onako, sve je bilo u redu i po zakonu. Sekretar je napisao da te
odluke postoje, čak ih je, koliko se sjećam, i citirao.
- Vi, znači, nijeste imali razloga da u nešto posumnjate.
Ranije vam, nikada, nijesu dostavljani falsifikovani ili netačni
dokumenti?
- Ko će se svega toga sjetiti, druže sudija. Drug Roganović
je, na primjer, često znao da naplati i po tričetiri dnevnice, iako
se šuškalo da to nije bio službeni put, već da je išao privatno,
nekim svojim poslom ili da se provede.
Grgur Krtolica, šef pravne službe, razrok, drži se kruto i
preozbiljno:
- Sve je, kako ja mislim, bilo u skladu sa zakonom. Da
pomogne u gradnji kuće išao je samo ko je htio, sasvim
dragovoljno. Mnogi nijesu htjeli ili nijesu mogli, tek niko im na
tome nije zamjerio. Bila je to, faktički, moba, jedan stari običaj
koji se u nas još zadržao. Nazvali smo je samodoprinosom, da bi
čitava akcija dobila u težini, da bismo naglasili savremeni oblik
solidarnosti među ljudima.
- Pošto je kuća vlasništvo privatnika, bolje bi, možda, bilo da
je ta akcija, ipak, zavedena kao moba, druže Krtolica.
- Ali, taj stambeni objekt je društvena svojina, druže sudija.
Bojan Daničić zapisuje: Vidović pokazuje svjedoku
građevinsku dozvolu, izvod iz katastarskih knjiga, ugovor o
kupovini zemljišta, pisma između Roganovića i upravnika
Zavoda slijepih, Envera Šerifovića ... Krtolica se, kao, iščuđava,
sliježe ramenima: ili ne prihvata dokaze ili neće da im vjeruje.
Kaže osorno, ali i bez krutosti sa kakvom je stao pred sudije:
- Moj je utisak, i dalje, da je kuća vlasništvo opštine.
- Mi ovdje ne mjerimo ničije utiske već pravne činjenice,
druže Grgure.
- Kuća je, uvjeravam vas, samo fiktivno svojina Spomenke i
Živane. Jedino da bismo ubrzali gradnju, tako smo se dogovorili.
Znao je to, sem optuženih i mene, i upravnik Zavoda slijepih
Enver Šerifović.
- Ne zbog toga da potvrdi tu vašu izjavu, već zbog nečeg
drugog bih ga pozvao da dođe i posvjedoči. Na svu žalost, kao
što i sami znate, prošlog mjeseca je preminuo.
Od dugog sjedenja, Bojanu Daničiću se skvasile pantalone,
lijeva noga utrnula. Žedan je i umoran. Ne može da iščeka još
dvojicu-trojicu svjedoka i da kažu to što imaju da kažu tužilac i
branioci optuženih. Njemu se čini da je sve rečeno i da sve ono
što će se još desiti i što sudija Vidović, poštujući procesna
pravila, mora učiniti, predstavlja čisti gubitak vremena.
Polako, na vrhovima prstiju, provlači se između stisnutog i
znojavog svijeta, pogledom pokušava da taj svoj postupak
objasni Vidoviću. Vrata zaškripaše, zapljusnu ga svježina iz
hodnika.
 10.
Na malom stočiću, u ćošku, ispod statue Boginje pravde
Justicije, već peti put, za posljednjih sat vremena, zvrnda
telefon. Taj, nagli i praskavi, zvuk podsjeća ga na daleke, a
sjećanju i srcu sve bliže, godine, kada je, ljeti, kao dijete, u
katunima, kod strica Todora, čuvao ovce. Uvijek, poslije kiše,
stresao bi se strikov Vilaš, krupni i crvenim resama okićeni ovan
predvodnik. Bio je čuven u nekoliko susjednih sela i, po
pričanju, zaobilazili su ga i vukovi. I kao da vidi Vilaša:
nakostriješio se, uspravilo se runo na njemu, podavio glavu,
presijavaju se, dugački i čvornovati, rogovi. Odjednom, zatrese
grivom i čitavim tijelom, pljusnu kiša iz njega, a čairom odjeknu
melodički zvuk zvona, čak ljepši i prodorniji nego kad bi, o
Petrovu dne, potekla arija sa tornja male crkve, iznad Kotora.
Kad god bi se Vilaš stresao, čobanin Ratko Vidović bi se sjetio
te svetkovine u crkvi svoga oca popa Alekse: zvono je, tada, u
njemu, budilo, takve, uspomene. Danas, međutim, zvrjanje
telefona liči mu na čaktar i strikovog Vilaša, gotovo da je i kišu
osjetio. Uzdiše, duboko, pred navalom tih slika iz djetinjstva,
podilazi ga neka jeza, toplina, ali i strah od divnih i više nikada
ponovljenih godina. Tako bi rado, iz ovih stopa, uzjahao
strikovog Vilaša i pojavio brave gore, prema Vrhovima. Kako bi
se samo obradovao pljusku i gromovima, prepelici kad naglo
sune iz žita, režanju strikovog Šarova, otegnutom alakanju i
dozivanju čobana.
Opet, zvoni u ćošku. Ovoga puta, ne može da izdrži - podiže
slušalicu.
- Bojan je ovdje, smetam li, zovem vas već sat vremena,
druže sudija?
- Drago mi je što vas čujem, Daničiću. Vidio sam vas u
sudnici, a čitao sam juče i vaš članak u novinama.
- Obični, rutinski izvještaj, čak je i dosadno. Nijesam smio,
znate, da istrčavam: ono glavno, novinari će kazati sjutra, poslije
presude.
- Jedno ne razumijem, Daničiću: zašto je, ovim povodom,
potrebno spominjati »magnetofonski slučaj« i doktora
Stanivuka? A gotovo svi ste to učinili.
- Ja nijesam, ali hoću, koliko je sjutra, druže sudija. Čitalac
nije obavezan da pamti i ja sam tu da ga podsjetim, da mu
pomognem. A korisno je i potrebno je podsjetiti da sudi onaj isti
čovjek koji je oslobodio doktora Stanivuka.
- Djeluje nategnuto i neprijatno, da još težu riječ ne
upotrijebim.
- Nemojte, zaboga - našali se Daničić - da još i vi dijelite
vakele novinarima. Nego, ja bih, ako hoćete i ako imate
vremena, da malo porazgovaramo. Večeras da porazgovaramo.
Sjutra neću moći, odmah poslije izricanja presude, moram za
Beograd.
- Shvatite me i ne ljutite se, toliko bih vas, prije svega,
zamolio. Da još i deset dana ostajete, ne bih pristao na taj
razgovor. Ni sa vama ni sa bilo kojim od novinara. Ono onda,
prije dvije godine, ispalo je sasvim slučajno. Došli ste bez
najave, zatekli me nespremnog, zatražili »kratku izjavu«. Kazali
ste: »Samo jednu rečenicu, druže sudija.« Da li se sjećate,
Daničiću? Onda ste postavili još jedno, pa još jedno pitanje.
Poručili smo kafu, vi ste uključili i magnetofon ...
- Drugim riječima, postupio sam nepošteno, mučki, iz
prijevare? - ljutito i začuđeno ga prekide Bojan Daničić.
 - To nijesam rekao. Bilo mi je, naprotiv, i drago i prijatno.
Osjećao sam, naprosto, u tom trenutku, potrebu za razgovorom.
Nagon da se izjadam, da izbacim duševni naboj iz sebe, da se,
ako baš hoćete, pred sobom, naglas, ispovijedim. Danas mi,
posigurno, nije do takvog razgovora. Nemam šta da izjavim, moj
Daničiću.
- Ni ja, poslije svega, nemam šta da upitam - upade Daničić.
- Nekom drugom zgodom i hvala vam, druže sudija.
Krivo mu, izvinuo bi se, samo da Bojan nije spustio
slušalicu. Ulazi u dnevnu sobu, mora da ispriča Mariji. Ona mu
kaže, s prijekorom:
- Mogao si, makar, na kafu ili piće, da ga pozoveš. I da mu
sve, natenane, objasniš, sigurno bi te razumio.
Neko, kratko, pozvoni na vratima. Još jednom. Čuje i
glasove. - Sjedi, ja ću - kaže Mariji.
Nijednog od njih trojice ne poznaje. U polumraku, na
stepeništu, prije nego što će ih pozvati da mu prekorače kućni
prag, jasno je razaznao da onaj najstariji, a Ratku se učinilo da
su svi prevalili pedesetu, nema desne noge. Drugome je prazan
rukav od sakoa bio uvučen u lijevi džep. Unutra, u hodniku,
primijeti da onaj treći, preko grla, odmah ispod grkljana, ima
duboku i ogromnu brazgotinu.
- Mi smo, druže sudija - reče invalid bez noge - prvoborci. Iz
Trećeg bataljona Pete proleterske. Ja sam Šućrija Mehmedbašić,
ili još kraće: Breda. To mi je, znate, partizanski nadimak. Ovo je
- pri tome, on pokaza na borca bez ruke - Maksim Kovačević-
Vižle, a ovo Peko Cerović-Jama. Ožiljak koji vidite, trag je
ustaškog noža. U Hercegovini, nedaleko od Gacka, ustaše su ga,
poput brava, zaklale iznad Koritske jame, a on je, već gotovo
doklan, dograbio svog dželata, svog komšiju, i, skupa s njim,
otisnuo se u bezdan. Pet dana kasnije, pronašli su ga čobani i
izvukli na konopima. Tako je naš Peko dobio nadimak Jama.
Posjedali su oko malog stola, Marija donosi flašu sa rakijom.
- Mlada vam i lijepa supruga, druže sudija - kaže Jama.
- Došli smo - produži Breda - na svoju ruku. Iz novina smo
doznali za slučaj naših ratnih drugova Vojislava Krstića i Danila
Roganovića. Učinilo nam se da imamo pravo da nas saslušate.
- Drago mi je - upade Vidović - što ste me posjetili. Dolazilo
je, ovih dana, još dosta boraca kod mene. Ovdje je i peticija da
se Krstić i Roganović puste na slobodu. Sud, svakako, mora
uvažavati i javno mišljenje, ali samo u granicama zakona i
sudijskog uvjerenja, drugovi. Bojim se da bi svaka naša
diskusija o krivici ili zaslugama optuženih bila izlišna, jalova i
nekorisna.
Šućrija Mehmedbašić krenu da skoči sa stolice, izmače mu
visoka štaka, opsova, zagleda se u Vidovića:
- Mi, druže sudija, i nijesmo došli da razgovaramo o krivici
Vojislava i Danila. To je vaš posao. Mi smo iz novina saznali da
su uhapšeni i da građani Kamenika, a među njima i neki borci
Kamenika, traže da budu pušteni. Telefonom sam pozvao Jamu i
Maksima, dogovorili se da vas posjetimo. Prije završetka
suđenja da vas posjetimo. Ja sam, druže suđija, ovakav, bez
noge, stigao čak iz Mostara. Maksim je došao iz Nikšića, a Jama
iz Kragujevca. Sin mi, sigurno, možete biti, druže sudija. Ako ni
zbog čega drugog, a ono zbog toga, nađite strpljenja i vremena,
samo pola sata vremena, da čujete priču o Milanu.
- Kojem Milanu? - iznenadi se Vidović.
- Našem Milanu, mitraljescu Milanu Petričeviću, sa Cetinja.
Vidović je zbunjen, ćuti, ispija gutljaj rakije. Mora ih
saslušati, ali ne dugo, smrkava se, još nije završio presudu.
 - U oktobru 1943 - poče Šućrija Mehmedbašić-Breda - naša
brigada ušla je u jedno napušteno, ustaško, selo, kraj Zvornika.
Bili smo, druže sudija, još gladni, još kosturi: Sutjeska je zborila
iz nas. Brigada pala na počinak, a Milan, mitraljezac, nemiran
kakvim ga je Bog stvorio, krenuo oko kuća, u izviđanje.
Pronašao je, uzočes po njega, negdje napuštene košnice: znate,
napušteno selo, pa napuštene i košnice. Uzme Milan nekoliko
saća meda i donese u brigadu. »Drugovi, da se okrijepimo«, tako
je rekao. Podijelimo taj prokleti med, i sad čemer osjećam u
ustima...
Breda ugasi cigaretu, privuče štaku sebi, samo što je ne
zagrli.
- Izjutra, rano, komandant brigade komanduje zbor.
Namračio se i on i drug politički. Traže da se, odmah, formira
Prijeki vojni sud. Zbog čega i kome će se suditi, nijesu kazali.
Predloži neko jednog bombaša, komandanta i druga političkog.
Svi se složismo sa prijedlogom. Onda komandant, kao
predsjednik Suda, reče: »Borac Milan Petričević neka istupi iz
stroja!« Izađe Milan, druže sudija, a mi gledamo, kao
skamenjeni. Odvede ga Sud u Štab brigade. Ne prođe ni deset
minuta, vratiše se pred stroj i komandant pročita presudu ...
Breda prekide s pričom, zavuče ruku u džep, izvadi parče
papira, pokaza ga sudiji:
- Ovo je, vidite, fotokopija presude. Čuvam je već 15 godina,
pronašao sam je, nakon toliko traganja, u Istorijskom arhivu
revolucije. Imaju je i Maksim i Jama. Poslali smo je i još
mnogim preživjelim drugovima iz naše brigade. A da! Koman-
dant je, pred strojem, pročitao presudu:
»Prijeki partizanski vojni sud oglašava borca-mitraljesca
Milana Petričevića krivim zbog toga što je 17. oktobra 1943, bez
znanja ili odobrenja Štaba brigade, samovoljno uzeo tri saća
meda iz košnice nepoznatog vlasnika i time teško okaljao ugled i
čast partizanskog vojnika, kao i ugled i čast naše čitave borbe.
Milan Petričević se, zbog ovog teškog djela, osuđuje na kaznu
smrti, strijeljanjem. Kazna će se izvršiti odmah!«
- Istoga časa, druže sudija, komandovan je pokret.
Razoružan i gologlav, Milan je koračao ispred brigade.
Zaustavili smo se u jednoj dolini. Komandant je izabrao baš
moju desetinu da izvrši presudu. Milan stao ispred nas i čeka.
Komandir desetine, Peko Cerović-Jama, koji, evo, sjedi u vašoj
kući, ne može nikako da izda naredbu. Vidim lijepo, a vide to i
ostali borci, kako mu klecaju koljena, podrhtavaju ruke i brada,
od uzbuđenja ili žalosti. Ožiljak ispod grkljana dobio boju krvi i
noža. Činilo nam se da ga ustaše, tek tada, kolju. Napreže se
Jama da progovori, a komandant brigade mu dobacuje:
»Ceroviću, šta čekaš, obori izdajnika!«
- Jama, odjednom, zijevnu, pokuša da nešto kaže, onda
ponovo zinu, i to tri puta zaredom... Jedva progovori: »Desetina,
puške na g...« Nije mogao da dovrši. Zagrcnuo se i počeo da
plače. Čitava desetina i čitava brigada stali su da plaču sa
Jamom. Komandant je bjesnio, kolutao očima, psovao, hvato se
za glavu. Naposljetku, on lično je komandovao: »Desetina,
puške na go-tovs!«
- Podigli smo oružje i upravili ga prema Milanu. Puške su
podrhtavale i odavale da nijesmo prestali sa jecanjem. »Ni-ša-
ni!« pala je naredba. Potom je odjeknula i komanda: »Pa-li!«
- Mislite, druže sudija, da je neko pucao? Stajali smo kao
ukopani, suzama strijeljali komandanta i gledali u našeg Milana.
Komandant je, iz svega glasa, galamio: »Kukavice, izdajnici,
sve ću vas postrijeljati!«
 - A, onda, druže sudija, progovorio je Milan Petričević.
Hladnokrvno i pribrano, kao da nije pred cijevima našeg oružja:
»Pucajte, ja vas molim, drugovi!«
»Ti, lopove!« izderao se na njega komandant brigade -
»nemaš pravo da govoriš!«
- Griješim, možda, dušu, ali tada sam, druže sudija, uhvatio
sebe u strašnoj i silnoj želji da ubijem svoga komandanta.
- Milan je oćutao uvredu. Nije to on, zapravo, ni smatrao
uvredom. Rekao je:
»Zaslužio sam da me zovete lopovom, zato pucajte, moji
drugovi!« Skinuo je sat sa ruke i bacio ga u travu. »Samo vas
molim, ako neko od vas preživi ovaj rat, neka ode do Cetinja i
preda ovaj sat mojoj majci, Stani Petričević. Skinuo sam ga, kao
što znate, na Ljubinom grobu, na Sutjesci, sa mog brata Dušana,
a njemu ga je, na izdisaju, dao Radonja. Neka odnese neko ovaj
sat mojoj Stani, to joj je sve što će joj ostati od trojice sinova!«
- Ućutao je. Isprsio se, kao brdo, stegao zube, muški gledao
u naše, otkočeno, oružje... Komandant je, iznova, naredio da
pucamo. Nijesmo htjeli, nijesmo mogli, druže sudija. Još je, tri
puta, krvnički se derući i vrišteći na nas, komandovao da ubi-
jemo Milana. Onda je, prokletnik, trgnuo automat sa ramena i,
svojom rukom, pokosio Milana. Zbog ustaškog meda i »poštenja
revolucije« ga je ubio. Od tada pa do kraja rata, druže sudija,
niko u našoj brigadi nije zapjevao. Kad je pala Njemačka, kad su
nas obavijestili da su baćuške u Berlinu, ni tada, nijesmo
zapjevali. Pucali smo u nebo, prema Zvorniku, i pozdravljali
Milana...
Breda više nije mogao da se uzdrži: opet je zaplakao. Kao na
strelištu, 17. oktobra 1943. Kroz plač je dodao:
- Danas, kad prisvajaju milione, neki se naši ratni drugovi ne
stide da se zaklone iza revolucije. Pokazuju ratne rane i odličja,
pričaju sudijama o svojim zaslugama. Zaboravili su na tri saća,
ustaškog, meda i na, našeg, mitraljesca Milana.
Ratko Vidović, znojavim prstima, uzima partizansku
presudu. Steglo ga nešto u grlu, nečitak je potpis komandanta.
- Kako vam se zvao komandant, druže Šućrija?
- Nije to, ni najmanje, važno, druže sudija. Svaki je od nas
mogao biti komandant i svaki je od nas mogao biti Milan
Petričević. Ubijali smo i zbog šljive dokučene iz tuđeg voćnjaka,
i zbog struka luka, ubranog u pokretu, u prolazu. Vi ste mlad čo-
vjek, ne znam koliko ste o tome učili u knjigama. Došli smo da
vam ovo ispričamo i da vas zamolimo: Ne zaboravite, našeg
Milana!
Breda se nasloni na štaku, pruži ruku sudiji, pođe prema
vratima. Za njim krenuše Vižle i Jama. Vidović nije znao šta,
poslije svega, na rastanku, da progovori.
 11.
- Biva, jopet, neka krupna zvjerka stiže među ovaj veseli
dunjajluk - zaplitao je jezikom pijani Zulfo Ćeranić, dok su ga,
juče oko podne, dvojica milicionera vodila prema zgradi
zatvora. Digli su ga iz kafane, uz smijeh i izvinjavanje, ali i bez
mnogo ubjeđivanja.
- Zulfaga, da malčice ohaneš dušom, da se ispavaš i
otrijezniš - tako su mu kazali. - Sve što je od jutros popio, zapiši
na naš račun - rekli su kafedžiji.
- Ih, što ne znadoh za ovu ćast, pa da ošišam dva litra rakije -
smijao se Zulfaga. - U Sibiru je golema nestašica, ko će to,
bolan, izdurati. Zamolite, milicijo, tu lićnost da se mnogo ne
zadržava, I, valahi, puno je poselamite sa moje strane...
Predsjednik suda Risto Banović jutros se ne osjeća najbolje.
Muči ga glavobolja, napad migrene koji vuče već trideset
godina. Sijeva mu u desnoj sljepoočnici, ne pomaže ni treća
tableta koju rastvara u vodi i pije, uz malo soka od limuna.
Papire, što su mu donijeli na potpis, ne može ni da pogleda. Htio
bi da se primiri i opusti, čini mu se da bi bol minuo i da bi
nestalo, razdražujuće, neuroze u stomaku i prsima. Za
dvadesetak minuta, Vidović će izreći presudu. Da li da ga zovne
i da se, još jednom, sa njim posavjetuje?
Jutros su razgovarali, gotovo, sat vremena. On je, zapravo,
uglavnom, ćutao i, ponekad, postavio koje pitanje. Slušao je
zamišljeno i zabrinuto. Nije znao kako bi postupio, da je, on,
Risto Banović, u ovom procesu, sudija. Nije bio, u to, sasvim
siguran.
- Kloni se, čuvaj se novinara. Postavljaće ti pitanja, tražiti
razgovor. Ne prihvati, nipošto, ni jedno ni drugo, moj Vidoviću -
rekao je, nekako odsutno, poslije razgovora..
Mrzovoljan je i nervozan. Krivo mu što ga nije upitao i koju
im je kaznu izrekao. Da nije, možda, pretjerao? Ljudi su u
pitanju i trebalo bi da su važniji i vredniji od, u krajnjem slučaju,
mizernih 8,5 miliona starih dinara. Moramo, bez obzira na sve,
čuvati čovjeka. Presuda, uostalom, nema ni za cilj nikakvu
kaznu, represiju ili odmazdu. I ona je, prije svega, okrenuta
čovjeku. Da mu pomogne, da ga prevaspita, da ga izliječi od zla
u koje je zagazio. A ovdje su dva čovjeka u pitanju, dvije
sudbine, dvije porodice. Lako će opština Kamenik nadoknaditi
onih 8,5 miliona dinara. Kuća Mojsilović Živane i Manjak
Spomenke može, preko noći, jednim potezom pera, biti čak i
konfiskovana. Društvo, u tom slučaju, više ne bi bilo oštećeno.
U svakom slučaju, posljedice onoga što su učinili Vojislav
Krstić i Danilo Roganović lako je otkloniti, izbrisati ih kao da
krađe, ako je to uopšte krađa, nije ni bilo. Šta, međutim, sa
ljudima? Zar i samim suđenjem nijesu dovoljno kažnjeni?
- Za vas, iz kabineta druga Erića, druže predsjedniče - prenu
ga, iz razmišljanja, sekretarica Biljana.
Podiže slušalicu. Sagovornik mu ne dopusti ni da ga
pozdravi.
Banović se vrpolji na stolici, više ne osjeća ni migrenu, ni
sijevanje u sljepoočnicama. Koljena mu podrhtavaju. Samo,
prestravljeno, s vremena na vrijeme, ponavlja:
- Da, Druže Gvozdene, sasvim vas razumijem!
Kad završi sa razgovorom, panično zgrabi telefonsku
slušalicu i pozva sudiju Vidovića:
- Sreća što nijesi još počeo. Odmah, izuzetno je hitno, dođi
kod mene!
 - Šta je, da nije smak svijeta, predsjedniče? - našali se, kad
uđe, zadihani Vidović.
- Govori, brzo, kakvu si im kaznu izrekao? Po koliko
godina?
- Strpite se koji minut, predsjedniče. Čućete kad objavim
presudu.
- Neću da čekam, ne mogu i ne smijem da toliko rizikujem.
- Budite jasniji, ne znam šta, ni zbog čega, rizikujete?
Banović ustade sa stolice, još mu podrhtavaju koljena.
Prošeta do vrata, uhvati se obadvijema rukama za glavu:
- Drug Gvozden je kod Erića! Prije dva minuta sam, sa njim,
razgovarao.
- Tako, dakle, zato su juče, uhapsili jadnog Zulfagu.
- Meni, Ratko nije do pozorišta i smijanja. Govori, koliko
godina? Dvije, tri ili četiri? Jesu li, makar, dobili manje od pet
godina?
- Zar je to, zaista, tako krupno, svjetsko, pitanje, druže
predsjedniče?
- Važno je (Banović izgubi samokontrolu i podiže glas),
mnogo je važno, Ratko Vidoviću. Ako si im dao ispod pet
godina, onda će se na presudu žaliti iz slobode. U protivnom, što
i sam dobro znaš, odluku Vrhovnog suda moraće sačekati u
zatvoru.
- Je li vas to Drug Gvozden toliko isprepadao? Je li to on
došao da, lično, odmjeri pravicu i donese presudu? - Sada je i
Vidović počeo da šeta, pripaljuje cigaretu, ne zna kud će sa
rukama.
- Došao je, kad već hoćeš da znaš, da mi kaže da su Vojislav
Krstić i Danilo Roganović njegovi ratni drugovi. I da oni nijesu
ustaški popovi!
 - Znali smo, toliko, i bez njega, ne uzrujavajte se,
predsjedniče.
- Kazao mi je da ti poručim, da, ovoga puta, nemaš posla ni
sa Milovanom Erićem ni sa Vehbijom Vezirovićem. Zapeće ti u
grlu jabuka koju si zagrizao!
- Tako je, kažete, doslovce, rekao?
- Prije svega, zaprijetio je da ih, nipošto, ne osudiš iznad pet
godina. Važno je, kaže, da se na presudu žale iz slobode. A on
će, već, sve udesiti u Vrhovnom sudu. Ako ga ne poslušaš, biće
ti to, doslovce je rekao, posljednje sudovanje! I tebi i meni će
ovo, rekao je, biti posljednje sudovanje!
Nije ga, začudo, nimalo strah, čak mu i prijatno od ucjene.
Smeta mu, jedino, molećivi i preplašeni, pogled Rista Banovića.
I žao mu Rista Banovića.
- I, šta hoćete od mene, druže predsjedniče?
- Da ih ne osudiš iznad pet godina. Samo to, i ništa drugo,
Vidoviću.
- Onda, druže predsjedniče, idite u moju sudnicu i saopštite
presudu! Obnovite proces, u vašoj je moći da to učinite.
- Da to odbijem, toliko imam i poštenja i hrabrosti. Ti ćeš,
Ratko, izreći presudu. Samo te molim, kao sina te molim, ne idi
iznad pet godina.
- Ali, presuda je već napisana, predsjedniče.
- Prepravi je, prepravi samo iznos kazne, ako je iznad pet
godina. Obrazloženje i sve ostalo neka ostane.
Vidović kreće prema izlazu. Risto Banović ga drži ispod
ruke, još jednom ga moli da popusti, da se ne »bode sa
bogovima«. Baš tako mu je rekao.
 12.
Sprijeda, kroz prozore što su okrenuti istoku, pravo u oči,
bije ga snop svjetlosti, smeta mu dok čita presudu, tjera ga da,
nekoliko puta, podigne lijevu ruku iznad obrva i dlanom, malo
iskrenutim u stranu, pravi hladovinu i odbranu od jesenjeg sunca
koje mu, zapravo, neobično godi, smiruje ga i ohrabruje. Ne zna
zbog čega, ali je ubijeđen, osjeća to, da bi Gvozdenovu prijetnju
i ucjenu podnio daleko teže i nespokojnije da je, u ovome času,
dok izriče presudu Vojislavu Krstiću i Danilu Roganoviću,
napolju oblačina, da rominja neka dosadna kiša ili da odjekuju
gromovi. Bilo bi ga mnogo više strah, teško da bi uspio i da
prikrije očajanje zbog nemoći da se zaštiti od urote i samovolje,
kao i snažnu neurozu, izazvanu realnom i trezvenom procjenom
da se njemu, sudiji, a ne ovoj dvojici optuženih, što stoje pred
njim, jutros, izriče presuda. I to presuda na koju se, nikada, neće
moći žaliti, jer su toj sorti sudija što, u nas, sude i sudijama
zabranjeni i protesti i prigovori. Ovako, sunce ga je, na neki
način, osnažilo, primaklo ga prirodi i ljepoti, raspalilo u njemu
svu snagu i odlučnost da ne kleči, da pljune na jaram i okove u
ruci Druga Gvozdena.
Vidovića je, ipak, strah i, uprkos ovom divnom jutru i suncu
oktobarskom, podilazi ga neka ledena struja, hladni provori uz
kičmu, suše mu se usne, zima mu u prsima, nešto mu, poput
parčeta divlje i nezrele voćke, zapelo u grlu i u plućima. I sve
mu se, dok čita presudu, pričinjava da se Drug Gvozden smjestio
u zadnjem redu, da je stegao pušku i nišani mu, među obrve.
Onda mu se, odjednom, ukazaše Vehbija Vezirović i Milovan
Erić, obreše se, ispred njega, Ozren Stanivuk i Tamara Mihić,
najposlije, od čega se posebno zaplaši i pretrnu, prisjeti se sna,
od prije dvije godine, kada su ga, u crkvi, ustrijelili, obijesni,
hrišćanski, knezovi. Nakašlja se snažno, iz petnih žila, da
odagna strepnju i utvare. Onda, još uvijek stojeći, nastavi:
- ... Ovaj Sud je ubijeđen da je, nesumnjivo, dokazano da su
obojica optuženih počinili krivično djelo pljačke iz člana 255,
stav 1, u vezi člana 314, stav 2, Krivičnog zakonika, kao i
krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz koristoljublja,
pa ih, cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, osuđuje
na kaznu strogog zatvora u trajanju od po šest godina!
Optuženi preblijediše, ali, ni riječju ni pokretom, ne
pokazaše ni protest ni čuđenje. Žamor, jedino, doprije iza stola
za kojim su sjedili novinari. Vidović, mahinalno, potraži Bojana
Daničića i obradova se kad vidje da je, ipak, sačekao presudu i
da još nije otputovao za Beograd. Učini mu se da je sudnica na
njegovoj strani, da mu pogledima odobravaju i građani
Kamenika, da stroga kazna ima opravdanje u raspoloženju
naroda, u čije ju je ime, uostalom, i izrekao. Popusti bojazan od
Gvozdenove batine, povratiše mu se grlo i ornost da se bori i da
se ne predaje, više se ne zaklanja ni od sunca, polako sjede i,
pošto za njim sjedoše i svi u sudnici, nastavi da obrazlaže
presudu.
Priča, detaljno i bez žurbe, sve iz početka. Prepričava, jer
tako mora da učini, i optužnicu i dokazni postupak, ono što su
izjavili optuženi, prigovore njihovjh branilaca, iskaze svjedoka...
sve, dakle, što je rečeno i što znatiželjnoj publici, čak i samim
sudijama, može izgledati i dosadno. Zapaža se to, uostalom, i po
komešanju svijeta koji je nestrpljiv da Vidović, što prije, sa tim
završi ili da, makar, kaže nešto što je u stanju da pobudi pažnju i
prekrati pogledivanje na sat i vrpoljenje. Za publiku je,
trenutkom izricanja presude, sve završeno. Ono što sudija priča
poslije toga, narod, uglavnom, ili ne sasluša do kraja ili to
smatra »mlaćenjem prazne slame« i jalovim naklapanjem u stilu
»hodi mi, dođi mi«. I za novinare je, svakako, visina kazne
glavna činjenica u presudi. Ipak, poznajući Vidovića, oni sa
nestrpljenjem očekuju da kaže nešto posebno snažno i
ubjedljivo, da opravda i odbrani, bez sumnje, iznenađujuće
strogu, čak i prestrogu presudu.
- Mnogima će se, možda, učiniti da su, u odmjeravanju
kazne, sudije i pretjerale. Pogotovu kad se zna da su okrivljeni
Krstić i Roganović obavezni da, u roku od 15 dana od
pravomoćnosti ove presude, vrate iznos od 8,5 miliona starih
dinara, dakle, sav novac koji su, neovlašćeno, otuđili iz fondova
Skupštine opštine u Kameniku. Sud je, međutim, mišljenja da
krivična djela protiv društvene imovine predstavljaju i napad na
samo društveno uređenje. Napad na imovinu društva je, samo po
sebi, i napad na društveni poredak. Imovina je, figurativno
rečeno, tijelo poretka. Logika upućuje na to da na približno
jednaki način valja štititi tjelesni integritet društva i tjelesni
integritet, pojedinačnog, čovjeka i građanina. Za nešto teži
slučaj tjelesne povrede, naš Krivični zakonik predviđa, a praksa
potvrđuje, kaznu strogog zatvora, po pravilu, iznad pet godina.
Nema, čini se, nikakvog razloga da se tako ne postupi i u slučaju
krivičnog djela pljačke, pošto ono, parabolično kazano,
predstavlja tešku tjelesnu povredu društvenog uređenja...
Rukom tjera muvu, koja mu, uporno, zuji oko ušiju, potom
prebira po džepu od pantalona, osjeća pod prstima duvansku
trinu, spopade ga pohota za pušenjem. Pijucnu dva gutljaja vode,
pogledom obuhvati dvoranu: drago mu što je nestalo dosade i
komešanja.
 - Okrivljeni su ljudi revolucije. Odlikovanja brojna pokazuju
priznanje i zahvalnost društva prema tom njihovom činu.
Prvenstveno zbog učešća u revoluciji, povjerene su im i glavne
funkcije u Kameniku, svejedno što je ta opština mala i siro-
mašna. Ono što su podnijeli i prepatili u ratno doba svakako im
je priznato i zapamćeno, da ne kažemo i nadoknađeno. U
svakom slučaju, na ratne zasluge odgovoreno im je
mirnodopskim priznanjima, na koja se ne mogu požaliti.
Revolucija je, međutim, nastavljena i poslije rata: naopako misle
svi oni koji bi da je poistovjete samo sa grmljavinom topova.
Zbog povjerenja koje im je ukazano, Vojislav Krstić i Danilo
Roganović su morali da se do kraja, dakle i u miru, vladaju kao
borci revolucije. Njihov rad je, zapravo, trebalo da bude
primjerom poštenog i zakonitog rada. I samoupravnog, naravno.
Kad je izabran za predsjednika Skupštine opštine Kamenik,
okrivljeni Vojislav Krstić je položio ovu zakletvu: »izjavljujem
da ću dužnost koja mi je povjerena savjesno i predano vršiti, da
ću se pridržavati Ustava i zakona i da ću sve svoje snage zalagati
za ostvarenje ciljeva socijalističkog društva.« Tako, slično,
zakleo se i okrivljeni Roganović. Od njih se, uglavnom, prije
nego od bilo koga u Kameniku, očekivalo da budu borci za
zakonitost i samoupravljanje. Obojica su znali za član 175.
Statuta opštine Kamenik u kome se kaže da je »Skupština najviši
organ vlasti i organ društvenog samoupravljanja u okviru prava i
dužnosti opštine«, kao i za odredbu da »Skupština opštine i njeni
organi vrše kontrolu zakonitosti rada organa i organizacija i
staraju se da njihovi akti budu u skladu sa Ustavom i zakonom«.
Znali su i za još mnoge odredbe Statuta i zakona koje su
pogazili. Na to da nijesu poznavali propise i granice svoje vlasti
i ovlašćenja ne mogu se, svakako, pozivati.
 - Bezbeli da su znali - stidljivo dobaci neko iz dvorane. Da
opominje na tišinu. Vidoviću se učini nepotrebnim. Nastavi sa
čitanjem:
- Namjerni da, po svaku cijenu, ostvare ono što su naumili,
oni, sasvim, ignorišu samoupravne organe u Skupštini opštine,
svode ih, zapravo, na nepostojanje. Oni sve mogu i sve im je
dozvoljeno. Kad se zida kuća za predsjednikovu sestru, onda se,
pod izgovorom društvenog samodoprinosa, mobiliše besplatna
radna snaga u opštini. Uvidom u knjigovodstvenu
dokumentaciju, jasno se vidi da i Krstić i Roganović, iako to nije
predmet optužnice, na službena putovanja odlaze po svom
vlastitom nahođenju: onda kada im se hoće, tamo kud im se
hoće i ostaju - koliko im se hoće. Sami sebi izdaju putne naloge i
sami potvrđuju ispravnost računa koje bi podnijeli. Njih dvojica,
a ne odgovarajući samoupravni organ, odlučuju i o tome ko će
da zamijeni portira dok je na bolovanju ili o tome kome će se i u
kolikom iznosu dodijeliti studentske stipendije u Kameniku.
Samo su, mada ih ni za to ne tereti optužnica, na jednom
banketu potrošili 12 miliona dinara. Sve je to pitoreksna potvrda
nezakonitog i birokratskog rada. To je ona vrsta birokratije koja,
kako kaže Marks, ne poznaje sažaljenje i stid. Birokratija, inače,
neizlječivo, pati od megalomanije, demagogije,
reprezentativnosti i rasipništva. Najbolji kodeks birokratskog
ponašanja je i najgori kodeks ekonomskog ponašanja. Jedina
ekonomija koju ona može uspješno da stvara je neekonomična
ekonomija ili ekonomija Potemkinovih sela. Takva birokratija,
od rođenja samoupravljanja pa do ovoga trena, najgrublja je
negacija samoupravljanja...
Prekide, za trenutak, sa čitanjem, udahnu duboko, kradomice
preletje po sudnici i tišini, kao u manastiru. U zadnjim
redovima, nekako zgučenog i kao skrivenog, među narodom,
primjeti Milovana Erića. Da li je moguće i šta bi to trebalo da
znači: ne navraća svugdje i slučajno sekretar Gradskog komiteta.
A, naročito, ne, ako ga, kao i ovoga sigurno ne zbog njegove
dobrote ili pameti, zovu - Aganlija.
- Nepravedno bi, svakako, bilo i kada bismo Vojislava
Krstića i Danila Roganovića označili kao jedine vinovnike i
jedine barjaktare toga feudalnog, spahijskoga, a nikako
socijalističkog i samoupravnog, rada i ponašanja. Krivci su,
pored njih, još mnogi, ali su, na žalost, samo ova dvojica, kao
najodgovorniji i najistureniji ljudi opštine, optuženi. Varošica,
primjera radi, gotovo pune tri godine, zna za zidanje kuće Živani
Mojsilović i Manjak Spomenki. Ljudi, doduše, ne znaju da je
jedna od te dvije starice sestra predsjednikova. Ipak, i bez toga,
svašta se šapuće po hodnicima Skupštine opštine i u mraku, ali
se, javno, ništa ne preduzima i, javno, svi, nojevski guraju glavu
u pijesak i, svi, drže zatvorena usta. Zucka se da izgradnju kuće
nije odobrio nijedan nadležni organ u Skupštini, ali istraga drži
začepljene uši. Neće, čak, ni da jednim, rutinskim, pregledom
dokumentacije provjeri čaršijska naklapanja i nagađanja. Istraga
se, kako izgleda, ne bi ni pomjerila sa mjesta niti bi se probudila
iz toga, letargičnog i ugodnog sna da, iznenada, nije došlo do
raskola u rukovodstvu opštine Kamenik, odnosno do stvaranja
dvije »struje«: jedne, Krstićeve i Roganovićeve, i druge - na
čijem je čelu sekretar, tamošnjeg, Opštinskog komiteta. Na svu
žalost, tek tada, na mig iz Komiteta, istraga prekoračuje prag
zgrade u kojoj rade ova dvojica optuženih. Tek tada, inspektori
se odvažuju da učine ono što su morali učiniti još dosta davno,
unazad tri godine.
- Zašto, zapitati se - nastavi Vidović, pošto otpi gutljaj
hladne limunade, koju mu donese zapisničarka Fatima -
inspektori oklijevaju i zašto, uostalom, niko u Kameniku nema
kuraži da, glasno, izgovori ono što sumnja i što osjeća? Da li je
strah od odmazde, koja bi se mogla ogledati u gubitku radnoga
mjesta, isključenju iz Partije ili, čak, u hapšenju i zatvaranju
zbog širenja »alarmantnih vijesti«, bio jedini razlog pasivnosti i
uzdržavanja? Čini se da taj razlog jeste bio dosta važan, ali ne i
najvažniji. Uzrok ravnodušnosti, prije svega, valja potražiti u
činjenici da je opljačkana društvena imovina i da, drugim
riječima, nije napadnuto vlasništvo nijednog, konkretnog,
čovjeka. Još je u našoj svijesti, duboko i žilavo, zapretano
rimsko poimanje privatnog posjeda i privatne svojine, te svetinje
čiju suverenost štite i zakon, i moral, i običaji. Društvena svojina
se, na žalost, shvata kao dobro bez gospodara, kao nešto što je i
ničije i svačije: zapravo, kao slama onoga, kako kaže narodno
predanje, Alaj-bega koju su, čim je beg umro, slobodno raz-
vlačili i kupusali...
- Sudu je stigla peticija sa potpisima dvije hiljade i stotinu i
sedamdeset građana opštine Kamenik, koji traže da se okrivljeni
Krstić i Roganović oslobode optužbe. Potpisnici peticije,
naprosto, ne vide i ne shvataju šta su to, lošeg, učinili njihovi
sugrađani: niti su onih 8,S miliona ukrali od nekoga, niti su ih,
pak, strpali u svoje džepove!
- Šta, zapravo, znače te peticije? One, tako uvjerljivo, kazuju
o, fatalnom, sukobu između starog, sitnoburžoaskog i
sitnosopstveničkog, morala, sa jedne, i novog, socijalističkog i
samoupravnog, sa druge strane. Ako neko, recimo, ukrade ili
povrijedi privatnu svojinu, ma koliko njezina vrijednost bila
beznačajna, sitnosopstvenički moral i porivi, koji su još uvijek
snažni i žilavi, izvrći će toga čovjeka, bespoštednoj kritici,
poruzi i osudi. Taj se čovjek proglašava lopovom, izložen je
moralnom preziru i sa njim se prekida društveni saobraćaj. Zbog
ukradene kokoške ili preorane međe, često, padaju i ljudske
glave. Ovaj isti sudija i u ovoj istoj sudnici je, unazad mjesec i
po dana, pred sobom gledao optuženog Fikreta Osmanagića, koji
je, zbog prekošenog mrginja, ubio svog rođenog brata Džemaila.
Prigrabi li, međutim, neko, nešto iz društvene svojine, pa makar
bile u pitanju i velike vrijednosti, sitnosopstvenički moral ne
oglašava uzbunu niti izriče sankcije. Taj čovjek se ne naziva ni
lopovom: čak mu se i dive zbog »snalažljivosti« i »dovitljivosti«
da uveća svoju, privatnu, imovinu. O krađi društvenog teško da
može biti i govora: ono što je ničije, automatski je i svačije, kao
i slama Alaj-bega, kad ostane bez sahibije...
Bojan Daničić se unervozio, stalno pogleduje na sat, voz
samo što nije krenuo. Kupio je kartu, javio da dolazi, nije ni
slutio da će Vidović da oduži sa presudom. Jasno mu je,
napokon, da je zakasnio i da mora sačekati onaj, večernji, voz
koji u Beograd stiže rano, izjutra, poslije trećih pijetlova. Pravo
sa stanice, odluči Daničić, otići će u redakciju i sročiti izvještaj.
Laknu mu, iščili napetost i, spokojno, pogleda prema sudijama.
- Afirmisanje novoga morala, koji bi na odgovarajući
pijadestal svetinje podigao i »Alaj-begovu slamu«, odnosno
društveno vlasništvo, posao je koji zahtijeva izuzetno mnogo i
truda, i razočarenja, i lomova, i vremena. Ne pucaju, preko noći,
šavovi istorije, niti norme koje su brušene vijekovima. So-
cijalistički moral je, tek, u povoju i nastajanju. To pile koje se,
takoreći, juče izleglo iz jajeta, još nije ni dobilo krila. Dužnost je
i nas, socijalističkih sudija, da pomognemo tom novorođenčetu
da se uspravi i da prohoda. Moramo se boriti za afirmaciju
domaćinskog imperativa: Ono što, pri zdravoj pameti, ne bi
činio u svom domaćinstvu, nemoj činiti ni u preduzeću, niti u
cijeloj ekonomiji države... Okrivljeni se očito nijesu pridržavali
ovoga imperativa. Umjesto toga, stigli su do jedne druge,
despotske i birokratske, obale, na kojoj su sami sebi postali
najvišom i zakonskom i moralnom instancom.
Vidovića podiđe jeza od redova koji dolaze. Kao da,
odnekud, progovori Marija: »Naprijed, kad si već krenuo, moja
iluzijo!« Sinoć ga je, dva sata, ubjeđivala, najposlije i
preklinjala, da to ne kaže, da prećuti i zaobiđe: ništa time,
govorila je, neće izgubiti presuda. On je upitao: »A da li je ovo
istina, Marija?« »Istina je, to će ti gotovo svi priznati«,
odgovorila je. »Čemu, onda, kletve na ćutanje?« Gledala ga
sažaljivo, kao pred praštanje li pogibiju. »Zbog toga -
prošaputala je - što je najopasnije prevaliti preko usta neke
istine.« Kao da mu se zavrtje u glavi, sijevnuše mu blijeske
ispred očiju. Sjeti se Vižleta, Brede i Jame, boraca što su ga, si-
noć, posjetili.
- Okrivljeni su, ovdje, pred sudijama, u nekoliko navrata,
isticali da su učesnici revolucije. Insistirali su na toj činjenici i
njihovi branioci. I tužilac je napomenuo da Krstić i Roganović,
do sada, nijesu osuđivani, da su, po nekoliko puta, odlikovani i
da su borci revolucije. I on je zatražio da im se to sve, a posebno
učešće u revoluciji, uzme u obzir, kao olakšavajuća okolnost,
prilikom odmjeravanja kazne. Sud je, međutim, zaključio da
učešće u revoluciji, bar u ovom slučaju, može i mora bili
prihvaćeno, jedino, kao otežavajuća okolnost za okrivljene. To,
prije svega, zbog obraza i etike naše revolucije, kao i zbog
poštovanja, nedočekanih i nedoživljenih ideala u ratu poginulih
drugova Vojislava Krstića i Danila Roganovića. Zbog mladića
koji su, umirući, klicali poštenju i časti društva za koje su
umirali. Zbog bezimenih proletera što su, u ime etičnosti
revolucije, strijeljani zbog ukradenog crvenog šala, ili saća
meda, uzetog, čak, iz neprijateljske košnice. Jeste, promijenila
su se vremena i nemoguće bi, danas, bilo tražiti smrtnu kaznu
zbog ukradene košulje. Ali, istovremeno je i nečasno i
nedopušteno krađu, pljačku 8,5 miliona dinara, ublažavati
pozivanjem na rane i na revoluciju. Na krv onih koji slobodu
nijesu ni dočekali. Po mišljenju Suda, tim pozivom se, zapravo,
skrnave i ta krv, i revolucija, i iluzornom čine sve žrtve i sve
pogibije. Pod uslovom, naravno, da je revolucija bila etički
onakvom kakvom je predstavljaju njeni akteri, knjige, istoričari,
umjetnici i učitelji.
- Sud, od Rimljana pa do naših dana, mora da poštuje
juristički maksimum: »Non sub homirie sed sub lege«, odnosno:
ne prema čovjeku, nego prema pravu. Potrebno je, međutim,
poštovati i jedan drugi, savremeni, princip, koji kaže da težina
djela, uz sve poštovanje zakona i spomenutog rimskog
maksimuma, zavisi i od toga ko je, s kojim motivom, i u kojem
trenutku, krivično djelo počinio. Odgovornost Krstića i
Roganovića je veća od odgovornosti bilo kojeg građanina
Kamenika. To već samim tim što su i prava bila veća od prava
njihovih sugrađana. Ta je odgovornost, vrijedi ponoviti i na-
glasiti, posebno uvećana njihovim učešćem u revoluciji. Ratne
zasluge bi, svakako, u nekom drugom slučaju, mogle doprinijeti
ublaženju kazne. U ovom slučaju, pak, samo su uticale na
njezino pooštrenje...
Ratko Vidović ne uspje da, u tišini, dočita preostalu, i jedinu,
rečenicu koja poučava okrivljene da na presudu, ako to žele, u
roku od osam dana, mogu izjaviti žaibu Vrhovnom sudu
Republike. Spriječiše i prekinuše ga, kao i dvije godine unazad,
kad je oslobodio doktora Ozrena Stanivuka, pljesak i spontani
povici naroda: Sudija! Sudija! Sudlja!
 13.
Bojana Daničića i sve ostale novinare zbunilo je i, bezmalo,
šokiralo jedno saopštenje, koje im je razdijeljeno odmah po
završetku suđenja Vojislavu Krstiću i Daniiu Roganoviću:
»Večeras, u 20 časova, održaće se, vanredna, sjednica
Gradskog komiteta. Uvodno izlaganje će podnijeti drug Ignjat
Gvozdenović. Tema ovog, veoma važnog, referata je:
Liberalistička i neprijateljska zastranjivanja u društvu, sa
posebnim osvrtom na stanje u Gradu i na slabosti u radu
pravosudnih organa.«
Telefonirao je u Beograd: kazali su mu da, obavezno,
prisustvuje toj sjednici.
- Pošalji nam opširan izvještaj, sigurno je u pitanju izuzetan
događaj - rekao mu je urednik.
- A šta da radim sa tekstom o današnjem procesu, ima li
dovoljno prostora da citiram, makar, desetak rečenica iz obrazlo-
ženja ove, kako svi ocjenjuju, nesvakidašnje presude? - pitao je
Daničić.
- Zavisi, Bojane, od toga što će reći Drug Gvozden na
večerašnjem sastanku: promisli i sam, pa ćeš vidjeti da se ne
smijemo zalijetati i da politička mudrost zahtijeva od nas da
budemo strpljivi i oprezni.
Daničić je planuo:
- Izuzetan je događaj za mene Vidovićeva presuda, a nikako
sastanak Gradskog komiteta. - Onda se, po navici, pribrao i
splasnuo, zamolio urednika da mu, slučajno, štogod, ne zamjeri.
- Napet sam, kao zategnuti luk, a imam i jaku glavobolju - baš
tako mu je, na kraju rekao.
 Na sastanak je stigao među prvima. Džangrizljiv, kao
pretučen i bezvoljan. Valjda, zbog glavobolje. Niti on šta sa kim
priča, niti sluša šta drugi govore.
U iščekivanju Gvozdenovog dolaska, pokušava da, u pameti,
obnovi razgovor u »Carskom Gaju«, onaj od prije dvije godine, i
opet mu krivo što im je, tada, pokazao skrivenu traku i
magnetofon. Krivo mu, naročito, zbog toga što je traku zapalio.
Doduše, on je, odmah poslije suđenja doktoru Stanivuku, čitav
taj razgovor zapisao u jednu sveščicu koju čuva na posebnom
mjestu i pokazuje je samo intimnim prijateljima; čak je
zabilježio i neke detalje koje nije u stanju da registruje bilo koji
magnetofon: izraz Gvozdenovog lica ili da Feridu Muminiagiću
smrdi iz usta, recimo. Ipak, traka koju je spalio bila je, po
mnogo čemu, uvjerljiva, neposrednija i dragocenija od svih tih
zapisa i, naknadnih, prisjećanja. Razmišlja i o susretu sa
Drugom Gvozdenom, koji je, prije dvadesetak dana, imao, u
avionu, negdje, kako procjenjuje, na pola puta između
Dubrovnika i Beograda. Nije, svakako, želio da mu priđe i da ga
pozdravi. Čim su im se, međutim, ukrstili pogledi, Bojan
Daničić je, snuždeno i pokorno, pretvarajući se da je izuzetno
srećan zbog prilike koja mu se ukazala, prišao Ignjatu
Gvozdenoviću i, sav zajapuren u licu, sa njim se rukovao. I onih
par riječi što su ih izmijenjali, bilo je dovoljno da Daničić shvati
da ga se Drug Gvozden, izgleda, ne sjeća i da ga nije prepoznao.
Čim je to shvatio, Bojan Daničić je požurio da prekrati razgovor
svaki minut značio je rizik da se Drug Gvozden, ipak, svega
prisjeti i to na nemjestu, tu, u avionu, među oblacima.
Začu se, odjednom, snažno pljeskanje: u pratnji Milovana
Erića, Ignjat Gvozdenović uđe u dvoranu i, još u hodu, brišući
naočari, zaputi se prema govornici. Uvježbanim pokretom ruke,
dade znak za tišinu i, pošto sasluša Erića koji ga najavi i
predstavi kao »svima nama dobro poznatnog druga kojeg i ne
treba predstavljati«, poče da govori. Ispočetka, tiho i kao
nezainteresovano, a zatim, sve glasnije i strastvenije: čak toliko
bučno i strastveno da su ga, na momente, spopadali jara i
rumenilo.
Mrzovoljan i očajan, Bojan Daničić bi zapisao samo po neku
rečenicu, u stvari, samo onu za koju mu se činilo da je
namijenjena sudiji Vidoviću, iako je, kao iskusni političar, Drug
Gvozden te svoje žaoke, naravno, uvijao u ličnu i opštu
zabrinutost za sudbinu jugoslovenskog, a najposlije, i svjetskog
komunizma.
- Neprijatelji socijalizma, a to vam, drugovi, otvoreno
moram reći, ne miruju. Koriste sve moguće, dozvoljene i
nedozvoljene, metode da bi potkopali vlast radničke klase, da bi
oslabili temelje našeg samoupravljanja i da bi, objektivno,
diskreditujući samoupravljanje, ocrnili i cjelokupnu ideju
socijalizma kao svjetskog procesa i svjetskog pokreta ...
- Oni se, drugovi, pozivaju na slobodu, stalno pričaju i tube o
nekoj slobodi, iako su najveći zagovornici neslobode i despotije.
Oni su (koji »oni«, kako se zovu, odakle su i koliko ih ima,
sunce ti krvavo? - od bijesa je grizao usne Bojan Daničić) ti koji
nam podmeću klipove u točkove, oni su ti koji bi htjeli
bezvlašće i anarhiju, oni su ti kojima smetaju naši uspjesi i
demokratija, oni su ti koji nam nude građanske, sitnoburžoaske,
čak i crkvene, koncepte slobode čovjeka. Oni, dragovi, vješto
koriste naše slabosti, našu neodlučnost i našu, dozvolite mi da to
posebno naglasim, kolebljivost, da ne kažem - našu bolećivost
prema neprijatelju.
- Prema neprijatelju (drug Gvozden tu, naglo, poskoči i uperi
prst u prepunu dvoranu) nema milosti i sentimentalnosti! Mi,
komunisti, dobro znamo koliko su oni, ti isti koji se danas bore
za povratak starog društva i za načela koja je pregazila istorija,
bili demokratski i sentimentalno raspoloženi prema nama, dok
su imali vlast u rakama i dok su određivali granice slobode.
Neću ovim da kažem da sam ja za osvetu i da im sada, gotovo tri
decenije poslije pobjede naše revolucije, vraćamo milo za drago,
da im se svetimo i tome slično. Ali, hoću da kažem da mi
njihovu djelatnost ne smijemo potcjenjivati i da moramo biti
budni i oprezni. Stalno, bez prestanka, moramo biti budni i
oprezni.
- Najopasniji su, drugovi, neprijatelji koji se uvuku u naše
redove. Oni, dakle, koji uđu u Partiju, forume, uprave naših
preduzeća, u sudske i druge organe. Oni rovare iznutra, oni su
peta kolona u našem organizmu, strano i tuđe tijelo, koje ne
možemo tako lako da otkrijemo i da prepoznajemo. Doduše,
neki od njih su se, u toj svojoj podzemnoj aktivnosti, toliko
osmjelili da se više i ne skrivaju, nego djeluju javno, sasvim
otvoreno. Čak, pri tome, ističu da govore u ime socijalizma,
proglašavaju sebe za prave marksiste, a nas, koji smo prolijevali
krv za ovo društvo i današnjicu, nazivaju etatistima,
staljinistima, birokratima i šta ja sve znam.
Ignjat Gvozdenović malo zastade, zavrtje glavom i,
spuštenim, glasom nastavi:
- Takvih pojava, i to odavno, ima i ovdje, u Gradu, na šta
sam, i ranije, upozoravao. Uzmite, na primjer, slučaj sudije
Vidovića. Taj čovjek, već godinama, sudnicu koristi kao tribinu
protiv socijalizma i mi, godinama, držimo zatvorene oči.
Hoćemo da mu pokažemo koliko smo demokrate i velikodušni.
Taj nam čovjek oslobađa osobu koja je, kako se pouzdano zna,
ispljuvala i Partiju, i samoupravljanje, i naše najviše državne
rukovodioce. Taj nam čovjek, opet tobože u ime slobode,
oslobađa katoličkog popa Tršića za kojeg je dokazano da je
ustaški agent i saradnik. Istovremeno, taj nam čovjek, danas, na
po šest godina strogog zatvora osuđuje dvojicu prvoboraca i ne
ustručava se da u presudi, javno, istakne da im je učešće u
revoluciji otežavajuća okolnost.
Ignjat Gvozdenović, iznenada, iskrenu glavu prema
Milovanu Eriću i, kao da su njih dvojica sami u dvorani,
prijetećim glasom nastavi:
- Bolećivosti prema takvima kao što je Vidović više ne smije
da bude. Njihova pomoć u izgradnji socijalizma ni najmanje
nam nije potrebna. Sasvim su nam jasne i ljudske i idejne
pozicije onih koji učešće u revoluciji smatraju otežavajućom
okolnošću. Ja, drugovi, naprosto, ne mogu ni da povjerujem da
smo bili toliko naivni i da smo ćutali pred ovim i ovakvim
izazovima...
Kao prebijena zmija, Bojan Daničić se vukao prema zgradi
pošte da otuda, sa teleksa, pošalje svoj, na brzinu sročeni,
izvještaj.
 14.
Na zidu, kao pokojnik što opominje na relativnost vremena,
veliki kalendar. Na plavkastoj podlozi, Vidović je, maločas,
crvenom olovkom, koja mu je još u ruci, zaokružio dva datuma,
dva crna i u svemu ovome posve nedužna broja - broj 12 i broj
27.
Dvadeset i sedmog septembra počeo je proces
rukovodiocima iz Kamenika. Danas, dvanaestog oktobra, on,
više, nije - sudija.
Najvećim zločincima i u najhitnijim slučajevima - razmišlja
Vidović - za šesnaest dana ne izriče se pravomoćna presuda.
U njegovom slučaju, međutim, sve je, praktično bilo riješeno
i svršeno za pola sata, koliko je Drug Gvozden govorio, zapravo,
za manje od minute, koliko ga je, po imenu i prezimenu, Drug
Gvozden spominjao.
Sjutradan po govoru, čitaoci novina su, jedan ispod drugog,
mogli da vide dva naslova. Prvi, koji ih je obavještavao o
»neprijateljskom ispadu u Gradskom sudu«, odnosno o sudiji
koji je »učešće u revoluciji proglasio otežavajućom okolnošću« i
drugi, koji je, sažeto i dotjerano, donosio Gvozdenovo izlaganje
i diskusiju Milovana Erića, koju - kako se tada saznalo u
njegovoj redakciji - reporter Daničić nije želio ni da sasluša.
Zbog toga, kao i zbog odbijanja da napiše jedan komentar u ko-
jemu bi, pošavši od »slučaja Vidović«, podvrgao kritici stanje u
jugoslovenskom pravosuđu, imaće dosta nedaća i problema.
Moraće da napiše izjavu o »svome ponašanju u Gradu«, da
odgovori na optužbu glavnog urednika kako je bio postao
Vidovićev »ataše za štampu« i zastupnik »neprijateljskih i
politici Partije tuđih elemenata«, te, najposlije, da objasni i zašto
je insistirao da, baš on, izvještava sa suđenja rukovodiocima iz
Kamenika.
Zaokupljen ličnim nevoljama i naglom optužbom koja ga je,
bez mogućnosti ili prava na odbranu, okačila na stub srama,
Ratko Vidović nije ni mogao znati šta se to, s njim u vezi i zbog
njega, dešavalo Bojanu Daničiću, kao ni to da je Daničić,
uzaludno, telefonirao raznim redakcijama, nudeći im članak,
jedan analitički osvrt, zapravo, na rad, stručnost i, kako je
napisao, »prometejsku smjelost i odvažnost čovjeka koji,
izgleda, postaje Drajfusom našeg vremena«. Negdje bi mu
odgovorili da je »stvar isuviše škakljiva i za duže razmišljanje«,
a negdje bi mu, otvoreno i iskreno, saopštili da - kao i on,
uostalom - znaju šta je istina, ali da nemaju smjelosti da je
objave. Tek juče, u redakciji »Književnog lista« primili su
rukopis i obećali njegovo štampanje.
Ništa, međutim, više nije bilo u stanju da ukoči ili razbije
lavinu snijega koja se obrušila na Ratka Vidovića. Sjutradan po
Gvozdenovom govoru, oformljena je »specijalna komisija« sa
zadatkom da ispita »moralno-političku i idejnu podobnost« su-
dije Vidovića, a, već, pet dana docnije, juče, zapravo, poslanici
Skupštine republike jednoglasno su ga, kako se to zvanično
kaže, »razriješili« dužnosti. Njega, na tu sjednicu, nijesu ni
pozvali. A kad je, ipak, nezvan, otišao, nijesu mu dopustili da
govori ...
Danas, znači, on više nije sudija. On je čovjek bez posla, ali i
još gore i beznadežnije od toga. On je čovjek koji je proglašen
neprijateljem i kojemu je, kao takvom, praktično, zabranjeno da
više ikada nađe posao, a pogotovu mu je zabranjeno da više
ikada bude sudija.
 Sjutra će, poslije podne, na sastanku koji je jutros zakazan,
toga »moralno-politički i idejno nepodobnog« čovjeka, isključiti
i iz Partije. Sudije njegove i tužioci njegovi kao da su, u silnoj i
neshvatljivoj preši, pobrkali redosljed poteza: obično se, u
ovakvim i sličnim prilikama, počinje od izbacivanja iz Partije.
Prvo se oduzima crvena knjižica, pa onda ordenje, titule,
sloboda, posao ...
- Hoćeš li ići na taj sastanak? - tek da bi razbila ćutnju, pita
ga Marija. Već šest dana, ona, ne ide na posao. Stalno je sa njim
i uz njega, tjera ga da igraju šah i preferans, da zaboravi i da se
razonodi. Izmislila je, čak, i preferans koji se igra u dvoje, pošto
trećeg partnera ne mogu da pronađu: niko im, odjednom, i ne
dolazi. Čak ih, i na ulici, krišom, pozdravljaju. Svi, sem Zulfage
Ćeranića, a on, rajetnik, na svu žalost, ne zna ni šah ni preferans.
- Idem, idem, svakako, Marija. Bar tamo mi ne mogu
zabraniti da govorim. Samo da izlijem ovaj čemer iz sebe, kao
da bih se ponovo rodio.
 15.
»Ulazim u život, da bih iz njega, uskoro, izašao. Dolazim da
se pokažem, kao i ostali: potom, mora se iščeznuti... Priroda,
gotovo zavidljiva na dobro koje nam je učinila, često nam
objavljuje i stavlja do znanja da ne može dugo da nam ostavi
ono malo materije koju nam pozajmi, koja ne smije da ostane u
istim rukama i koja, vječito, ima da bude u opticaju: ta joj je
materija potrebna za druge oblike, ona je traži natrag za druge
tvorevine. O Bože, još jednom da pitam: šta smo mi? Bacim li
pogled preda se - koliki beskrajni prostor u kome nijesam.
Okrenem li ga unazad: kakva stravična širina, u kojoj me više
nema. Koliko malo mjesta zauzimam u toj, ogromnoj, provaliji
vremena! Ja sam, zapravo, ništa: jedan tako kratak prekid nije
dovoljan da bih se izvukao iz ništavila. Poslat sam samo da
popunim broj: u stvari, nijesam bio ni najmanje potreban -
komad bi, isto tako, bio odigran i da sam ja ostao iza scene.«
Dok sekretar partijske organizacije u Gradskom sudu, jedan
štrkljasti pravnik u naočarima, gotovo svečarskim tonom, uz
prizvuk samokritičnosti, otvara sastanak i prebrojava prisutne,
Ratko Vidović, iznova, razvija zgužvano parče hartije i, u sebi,
čita ovih nekoliko rečenica iz, inače, čuvene besjede Žaka
Bosijea. Sinoć mu ih pročitala Marija, tiho i lagano, gotovo na
slogove. Onda mu pružila ceduljicu:
- Gore glavu, nema šta da se izgubi. I sjutra, molim te, kaži
im čitavu istinu. Kaži ono što bi rekao da se ne radi o tebi, već o
nekome drugom, i da si ti sudija.
Zbunila ga njena odlučnost, kosnule ga dvije njane suze na
obrazima.
 - Otkud ti, odjednom, tolika snaga, Marija? Uvijek si me, do
sada, stišavala: tražila, bezmalo, da se povijem i da oćoravim.
Pamtiš li, samo, sa koliko li si žara molila da osudim doktora
Ozrena?
- Bilo je, tada, još nade u meni, htjela sam da te sačuvam.
Možda sebično i možda kukavički, to ne pobijam. Sad, kad je
izrečena presuda, ne preostaje ti ništa drugo do da se, kako
priliči, držiš pod vješalima.
- A ti, šta će biti sa tobom, Marija? - Uzima je za ruku,
hladni joj prsti: naglo je poblijedila i omršavila.
- Ni dana, ni minuta neću da se od tebe odvajam. Jutros sam,
na povratku sa pijace, svratila u Školu i kazala da više neću
dolaziti na posao. Tako bih, moj Ratko, da bježimo, da nekud
daleko i predaleko pobjegnemo. Od ovog Grada, kojeg nikada
nijesam voljela, od ove tvoje Justicije, što me stalno prati i
proganja: na kraju, ako baš hoćeš, i od ovog prokletog života da
pobjegnemo. Da se sklonimo od ovog tužnog doba koje, na
svakom koraku, obilježavaju takvi kao što su Gvozden i
Vehbija.
- Ti me hrabriš, a sva si u čemeru i ojađena. Ti me, već,
izvede na vješala, a ja, vidiš, mislim da prava borba tek počinje.
To da više nijesam sudija i da više nikada neću biti sudija, još ne
znači da neće biti drugih, još smjelijih i još boljih, sudija. Oni,
koji dolaze, moja su najveća nada i najveća odbrana. Od sjutra,
znam, neću biti ni član Partije. Ali, zar time prestaju neki moji
ideali, principi i vjerovanje?
Zastade, naglo, onda se podiže i blago je uhvati za ramena:
- Znači li to da ću sjutra, kad me isključe iz Partije, prestati
biti komunista?
- Ne znam šta, od sjutra, nećeš da budeš, ali znam šta ti,
neminovno, predstoji, šta već jesi, zapravo: pljeva i trina, kukolj
i nečist, ono što je Partija, od sebe, odbacila.
- Nije! - povika on - Partija mene odbacila, niti ja mogu
Ignjata Gvozdenovića i još, recimo, deset, pedeset hiljada takvih
kao što su on ili Vehbija Vezirović poistovjetiti sa Partijom.
Gvozden i slični su, dopusti, čak, izuzeci u Partiji: pogaziće ih,
ubijeđen sam, i vrijeme i istorija.
- Možda si u pravu, ali ja ti pričam o sadašnjosti, a ti se
zagledao u decenije koje, vjerujem, nećemo ni dočekati.
- Ali, zar mi sama, maločas, ne pročita ono o našem ništavilu
i ogromnoj provaliji vremena. Kada bi ljudi isključivo, mislili na
sadašnjost, dakle, kada bi jedino čuvali svoje živote i kakvo-
takvo bitisanje, onda bi se rod čovječiji izjednačio za životi-
njama, pa više ne bi bilo ni istorije.
- Tvoj me optimizam i veseli i ponižava. Veseli me to, jer se
- izgleda - i u mraku mogu otvoriti oči i dotaći neprohodi.
Ponižava me to, istovremeno, zbog toga što shvatam da ja, bez
tvoje pomoći, u ovoj duhovnoj pomračini, ne bih imala snage ni
da pokrenem trepavice. Zar sam, pitam se, odista, toliki slabić i
kukavica? Znaš, ono, maločas, kad sam te hrabrila da im se
sjutra ne predaješ, govorila sam iz srca, iz inata, iz straha, a ne iz
pameti. Iz straha sam dala i otkaz! Od čega ćemo, sada, da
živimo?
- Od čega smo i do sada, Marija. U nekom drugom gradu,
gdje se skrasimo i nastanimo, ako nam već ovdje nema ostanka;
ja ću pokušati da se bavim advokaturom, a ti ćeš, nadam se,
uspješno i bez smetnji, nastaviti da predaješ sociologiju.
- Bojim se, Ratko, da nam ni to neće dozvoliti. Protjeraće te
ne samo iz Grada već i iz pravosuđa : zabraniće ti da otvoriš
advokatsku kancelariju!
 - Moramo vjerovati da ne duvaju svugdje isti vjetrovi: biće,
mora biti, malo razuma i malo skloništa i za nas, bez suda i bez
krivice, proklete i osuđene.
- Za tebe, pritajenog neprijatelja, liberala i anarhistu,
smutljivca i dogmatičara, glasnogovornika tuđih ideja i
kvazidemokratu, za tebe, strah me je, nigdje neće biti ni milosti,
ni utočišta, moj sudijo. Evo ti, pogledaj, današnje novine. Oni
isti ljudi koji su, do juče, često i pretjerujući, pisali hvalospjeve
tebi i tvojemu radu, sada te, komentarišući »politički trenutak« u
ovoj zemlji, uzimaju kao primjer »javašluka«, »dogmatizma«,
»šurovanja sa neprijateljem raznih boja«, konačno, i kao primjer
»idejne i klasne izdaje«. Mogu, čak, i da pretpostavim da ti
novinari misle sasvim suprotno: njihovo privatno ubjeđenje, na
žalost, ne može da ti koristi.
- Zbilja si ubijeđena da je rascjep između javne i privatne
persone u tim ljudima tako strašan i toliko fatalan?
- Ako nijesi zaboravio, davno sam te upozorila da tamo gdje
je riječ otpužnica i gdje je riječ presuda: nema odbrane. Da se,
zapravo, odbraniš od Gvozdenove riječi možeš samo pod
uslovom da je tvoja riječ, mjereno aršinom vlasti i batine, jača
od njegove. On te, međutim, u tom slučaju, ne bi ni optužio.
Riječima se, upamti, rascijepljuju glave samo slabijim i
nezaštićenim. Već sama činjenica da ti je Drug Gvozden, poput
naljepnice, na čelo pribio etiketu neprijatelja, dovoljan je i jasan
znak svima, pa i novinarima, da te ne smiju uzeti u zaštitu,
izraziti sumnju ili, Bože sačuvaj, postaviti neko pitanje. Na isti
način kao što je postupljeno sa tobom, neki drugi vlastelin
neprijateljem može proglasiti i novinara koji »štiti neprijatelja«.
Zato te svi, horski, napadaju i na tvojoj žrtvi dokazuju vlastitu
»čistoću« i pravovjerje... Ali, sve to ne bi trebalo da nas čudi i
iznenađuje: svi smo mi, pa i nas dvoje, manje ili više, ipak,
slabići i uzorni malograđani.
- Zar ti okolnost da o svemu ovome, slobodno, pričamo i
diskutujemo ne kazuje da nas dvoje, možda, i nijesmo kukavice,
Marija?
Ona ga, uz kikot, tužan i izazovan, pogledala; onda ga, po
staroj svojoj navici, nadmoćno i materinski, pomilovala:
- A gdje i sa kim to pričamo, da li si o tome, ikada,
razmišljao? U ovome stanu, među četiri zida, kad smo sami, čak
i bez prijatelja.
On se, zbunjeno, počešao po glavi - zatim: huknuo, umjesto
odgovora.
To, da hukne, došlo mu i sada, dok sluša kako partijski
sekretar govori:
- Krivica je, drugovi, svakako i na nama što drugu Vidoviću
na vrijeme nijesmo skrenuli pažnju na greške i zastranjivanja,
pomogli mu da se osvijesti i shvati zabludu. Mi smo se, umjesto
toga, držali po strani, na momente, čak, i nezainteresovano. Ja
vjerujem da bi, poznajući Vidovića, on prihvatio pomoć, samo
da mu je, ponavljam, pravovremeno bila ukazana. Pitanje je
sada, kad nije bilo kasno da to učinimo? U tome i jeste nevolja,
drugovi. Bojim se da smo bili nebudni nešto manje od dvije
godine. Bilo je to odmah poslije presude fratru Antu Tršiću. Čim
je objavio tu presudu, mi smo, kao komunisti, morali da
reagujemo. Odmah, istoga časa: to, naročito, naglašavam. Tada
bi nas, ubijeđen sam, drug Ratko poslušao. Kasnije je, na žalost,
sve bilo uzalud. Uhvatila ga je štampa u svoje ruke, počele su da
mu izlaze slike u novinama, postao je slavan i popularan i,
razumljivo, zavrtjelo mu se u glavi. Mi i to, drugovi, možemo da
razumijemo i ljudski je da razumijemo. To mi, međutim, ne
smijemo da opravdavamo...
- U potpunosti se slažem sa drugom sekretarom -
kašljucajući i krijući pogled od Vidovića, kaže Risto Banović. -
Zatajili smo svi, kao komunisti, a ja, kao predsjednik Suda, više
od svih ostalih. Ja sam ga, doduše, u nekoliko navrata upozo-
ravao na pogreške, ali, priznajem, pravu prirodu svega toga
nijesam jasno raspoznavao ni uviđao. Zbog toga, vjerovatno, i
nijesam bio odlučan onoliko koliko je to trebalo. U svakom
slučaju, ne bježim od krivice i molim da mi se ovdje, večeras,
izrekne odgovarajuća sankcija ...
- Ja se, drugarice i drugovi, ne osjećam krivim zbog toga što
je Ratko Vidović, bivši sudija ovoga Suda, počinio greške o
kojima mi ovdje raspravljamo - javi se za riječ plahoviti, mada
na izgled smireni, zamjenik Rista Banovića. - Mene niko ništa
nije pitao. Ništa nijesam mogao da preduzmem, a stalno sam
opominjao. I ne radi se ovdje o običnim greškama, drugovi. U
pitanju su idejno-političke pozicije koje ne samo da nijesu
saglasne sa ideologijom Partije, nego su joj, čak, i dijametralno
suprotne ...
Četvorica ljudi, istovremeno, podigoše ruke i zatražiše da
govore. Vidovića, međutim, više i ne zanima ko govori:
podnimio se i zagledan u nešto sasvim nedokučivo i neodređeno
- pamti i zapisuje. U jedan mah, džepni, notes, koji je toga jutra
kupio, sve zapisuje.
- Ja, ni najmanje, ne poričem krivicu druga Vidovića niti
krivicu svih nas koji smo članovi ove organizacije. Ipak, a
molim da me pogrešno ne shvatite, smatram da se ovdje ne radi
o svjesnom suprotstavljanju politici Partije, kako reče moj
prethodnik. Prije bih rekao da je Vidović pravio stručne
pogreške, zapravo da je po srijedi pogrešna metodologija rada.
Njegovo je bilo da izriče presude, ali ne i da, tim presudama,
vodi nekakvu politiku, da ne kažem javnu debatu i polemiku.
Vjerujem da je to činio iz poštenih pobuda, a naša je krivica što
mu stručno, kao pravniku, nijesmo pomogli,..
- Ja sam, kao i drug Vidović i kao, uostalom, većina ovdje
prisutnih, sudija. Nijednog mi momenta nije palo na pamet da
vas učim kako se pišu presude. To smo, svi, naučili na fakultetu,
u praksi, pogotovu. A on, šta je on učinio? Samo da bi pokazao
kako je pametniji od svih ostalih i da bi se reklamirao po
novinama, počeo je da, umjesto presuda, piše eseje i referate,
ako tako mogu da ih nazovem. Ne znam odista, šta više da
diskutujemo. Mora da nam je sve jasno za čovjeka koji u presudi
onome fratru Tršiću, ustaškom agentu i zlikovcu, doslovce,
kaže: »Optuženi, zaista, ništa loše nije učinio!« Oprostite,
drugovi, ali ja tome čovjeku ne mogu da se obraćam sa »druže«
i stid me je što je, taj čovjek, u ovome Sudu bio sudija...
- Ja bih počeo tamo gdje je stao drug prethodnik. S tim što
ću da vas podsjetim na jedan drugi, ništa manje neprijateljski,
gest koji je Vidović iznio u presudi doktoru Stanivuku. Svi mi
dobro znamo da je Stanivuk pijanica i čovjek sumnjivih
moralnih kvaliteta. Svi mi dobro znamo da je taj Stanivuk
ispljuvao i izvrijeđao socijalizam, Partiju, samoupravljanje, naše
najviše državne rukovodioce. Vidović, međutim, nekakvoj
lažnoj slobodi ličnosti poklanja veći značaj nego časti i ugledu
drugova rukovodilaca koje je Stanivuk ispsovao. On štiti čast
Ozrena Stanivuka, dok ga ugled socijalističke države i čast naših
rukovodilaca, očito, ne interesuje!
- Mene, prije svega, zanima sljedeće: da li se Vidović
svjesno, hoću reći namjerno i sa određenim ciljem,
suprotstavljao ideologiji našeg društva ili se svi ti njegovi
propusti i, dozvolite, neprijateljski gestovi mogu pripisati
stručnoj manjkavosti, odnosno nepravilnoj metodologiji rada.
Mislim i uvjeren sam da je djelao smišljeno: sâm ili po nečijem
zadatku, u to ne želim da se upuštam. Ne, ovo su samo prividno
teške riječi. Ali, dopustite, kako drugačije da govorim o čovjeku
koji javno, u presudi, učešće u revoluciji kvalifikuje kao
otežavajuću okolnost za okrivljene? Tu bih kvalifikaciju mogao
da razumijem samo pod uslovom kada bi ovo bio kraljevski,
četnički ili ustaški sud...
Gdje li je - zapita se Vidović - već čuo ovaj glas? Možda u
onom iznurujućem snu, u crkvi, prije dvije godine. Sude mu na
sličan način kao i siromašnom Gojku Filipovom: Marš iz crkve,
psuješ Boga i ne pridržavaš se posta - to je za nas dovoljan
dokaz da nijesi hrišćanin! Prestravi se, nenadano, od pomisli da
se ono što je, tada, sanjao - sada, njemu dešava. Da je san bio
samo simbolični i uranjeni vjesnik zbilje koja ga, evo, pogađa.
Odnosno da je ova muka što se sručila na njega zakašnjeli eho
nečega što je, već, vidio i doživio. Šta bi - pomisli - na sve to
rekli psihoanalitičari? Kako bi to, recimo, Frojd protumačio i da
li bi i ove dvije histerije - onu sanjanu i ovu istinsku i sadašnju -
povezao sa porivima što izviru iz čulne pohote i seksualne
fantazije?!
- Dobro, ja razumijem da neko optuži, čak i osudi, nevinog
čovjeka. Razumijem da oslobodi zločinca, da fatalno pogriješi u
procjeni. Ali, da živi pravnik, fakultetski obrazovan čovjek, a uz
sve to još i sudija, oficijelno napiše da je za smrt jednog djeteta
kriva drumska krivina, što će reći tamo neka okuka na putu, e to,
valah, nikako ne razumijem...
- U obrazloženju »magnetofonske presude«, Vidović
otvoreno kaže da bi se sporna traka mogla saslušati kao dokaz,
ukoliko bi doktor Ozren Stanivuk podnio predlog za krivično
gonjenje doktorke Tamare Mihić. Dakle, mogla bi se saslušati,
ukoliko bi se radilo o zaštiti ličnosti Ozrena Stanivuka, a ne
može se saslušati kad je u pitanju čast i ugled naših najviših
drugova rukovodilaca koje je Stanivuk ispsovao. Zar to nije
kristalno jasni stav jednog neprijatelja? Opasnog i pritajenog
neprijatelja...
- Upravo tako, drugovi: trpjeli smo, kako reče prethodnik,
kao slijepi, među sobom opasnog i pritajenog neprijatelja. Znate
li vi da je on išao, čak, dotle da je u ovoj posljednoj presudi
drugovima rukovodiocima iz Kamenika sve potpisnike peticije
kojom je traženo da Krstić i Roganović budu oslobođeni
proglasio - sitnim buržujima i protivnicima socijalističkog
morala! Pljunuo je, bez pardona, drugovi, na više od dvije
hiljade samoupravljača socijalističke, samoupravne i nesvrstane
Jugoslavije! Pljunuo je na sve nas, drugovi!
- Posmotrimo li stvari ozbiljnije i cjelovito, shvatićemo da su
se u Vidovićevom slučaju stekli mnogi grijesi i mnoge greške,
da se baš tako izrazim. Tu je, naravno, prije svega,
suprotstavljanje politici Partije, zatim omalovažavanje i
negiranje principa o klasnoj suštini pravosuđa, onda
reklamerstvo i bolesna želja za publicitetom, konačno -
profesionalna nestručnost i nepoznavanje osnovnih pravila
sudovanja...
- Možemo, ovdje, ostati i do zore i, vjerujem, nećemo se
odmaći dalje od mjesta na kojemu se sada nalazimo. Sve nam je,
zapravo, znano i razjašnjeno. Da li je svojim presudama nanosio
objektivnu štetu demokratskom liku našeg socijalizma? Jeste,
nanosio je. Da li je zagovarao nekakvu buržoasko-
malograđansku, ja bih rekao i anarhističku, slobodu i
demokratiju? Jeste, zagovarao je. Da li je doktor Stanivuk
psovao samoupravljanje? Jeste, psovao je. Da li ga je Vidović
oslobodio? Jeste, oslobodio ga je. Da li je fratar Tršić ustaški
agent. Jeste, i to je na sudu dokazano. Da li je Vidović i njega
oslobodio? Jeste, oslobodio ga je. Da li su drugovi iz Kamenika
borci revolucije? Jesu, oni su borci revolucije. Da li je Vidović
njih oslobodio? Ne, njih nije oslobodio. Sve su, vidite, potvrdni
odgovori. Svi, sem ovog posljednjeg. Svaki bi čovjek od logike
mogao da postavi novo pitanje: Da li je Vidović socijalistički
sudija? Ne, on nije socijalistički sudija - zaista, ne vidim drugog
odgovora!
- Izvrsnoj analizi druga prethodnika dodao bih samo toliko
da nam je posao olakšan činjenicom da je Vidovićeva
neprijateljska aktivnost, koja se posebno ogleda u
»Magnetofonskoj presudi« i presudi ustaši Antu Tršiću,
jednodušno osuđena od svih svjesnih snaga naše samoupravne i
nesvrstane domovine. Svi se, sa gnušanjem, odnose prema dje-
lima Ratka Vidovića. Radnici, sudije, naši novinari, političari...
svi koji su napredne svijesti od reda su na našoj strani, drugovi.
Vidović je, sasvim, usamljen. Ostaviće ga na cjedilu, vjerovatno,
i njegovi ljubimci, kao na primjer ustaša Tršić i doktor
Stanivuk...
Graja se, namah, stišava, prestaje gurkanje i došaptavanje,
splasnu i škripa drvenih stolica: svi, nestrpljivo, mada, na izgled,
nezainteresovano, čak i s dosadom, očekuju da Vidović govori.
On se grize za donju usnu, primijetno je uzbuđen, hoće svakog
da pogleda u lice i u oči, traži pravu riječ, onu prvu riječ, koja će
da ga povuče i omami. Da mu razveže jezik i stiša emocije, kao
onda, davno, kad je, kao student, na takmičenju, pred krcatim
amfiteatrom, govorio Sokratovu odbranu.
 - Počeću naglo, sa dva citata, moje sudije. Prvi je Marksov.
Objašnjavajući jednom svom prijatelju zašto nije ranije
odgovorio na pismo, on kaže: »Zato što sam se čitavo vrijeme
nalazio na ivici groba. Ja sam zato bio dužan da iskorišćavam
svaki momenat kad sam bio sposoban za rad da bih završio
svoje djelo (Kapital), kojemu sam na žrtvu prinio zdravlje,
životnu sreću i porodicu. Nadam se da je to objašnjenje
dovoljno. Ja se smijem nad takozvanim »praktičnim« ljudima i
njihovom premudrošću. Ako hoćeš da budeš životinja, možeš,
naravno, okrenuti leđa mukama čovječanstva i brinuti se samo o
svojoj sopstvenoj koži.« A na pitanje svojih kćeri, Laure i
Dženi, šta je životni moto iz kojeg on crpi sreću, Marks je
odgovorio: »Boriti se!« Drugi je citat Arhimedov: »Dajte mi
tačku oslonca, ja ću polugom podići zemlju!« Svaki čovjek traži
ovu Arhimedovu tačku oslonca. Moja tačka oslonca je ono
Marksovo: boriti se! Nijesam sam sebi dovoljan i ne mogu se
osjećati srećnim, sve dok znam koliko je nesrećnih ljudi oko
mene. Ja nijesam slobodan sve dok, svuda oko sebe, nabasavam
na prepone neslobode. Zato ja smisao života i svoju tačku
oslonca tražim u stalnoj borbi protivu sila koje, pod ovim ili
onim izgovorima, okivaju čovjeka ... Ne shvatite me pogrešno
moje sudije. Ne pripišite mi da sebe sravnjujem sa Marksom i
Arhimedom. Recite, samo, ono što sam i rekao: u granicama
svoje moći i svoje pameti, braniću, bez obzira na jetku osudu
vašu i, ne sumnjam, isto toliko jetku presudu, i sebe i svoja
djela, makar i beznačajna, koja vi, već tri sata, mjerio sam
vrijeme, tako strastveno i tako jurišnički, kao da ste pred
bunkerima, ružite i napadate. Slutio sam, moram vam priznati,
da ovdje, večeras, nećete govoriti baš najljepše o meni. Ali, da
ćete biti toliko gladni i žedni mog čerečenja nijesam mogao ni
zamisliti. Znam, kao i vi, da me morate osuditi. Da postupi
drugačije mogao bi se odvažiti, jedino, pojedinac sudija: ova
kolektivna porota, ni u kom slučaju. Znam, kao i vi, hoću da
kažem, šta vam je dužnost i šta morate učiniti. Ne znam,
međutim, i ne shvatam zašto me niko od vas, za ova tri sata
vremena, ne pogleda u oči, kao dojučerašnjeg druga i prijatelja,
kao čovjek čovjeka, uostalom. Ne uvjeravajte me da je i to
zabranjeno. Ja sam, sudeći po složenoj diskusiji vašoj, mnoga
zla počinio. Ne razumijem, onda, zašto ste, kod tolikih zala,
morali falsifikovati optužnicu. Tamo gdje neću i kuda ne
umijem da hodam, odvelo bi me polemisanje sa nečim što je
samo djelimično istinito i što je, baš zbog toga, više nečasno i
više lažno nego da je, do kraja, izmišljeno. Ipak, samo ilustracije
radi, spomenuću neke detalje iz vaše optužnice, u nadi da ćete
se, poslije toga, ako ništa drugo, zamisliti pred ogledalom...
Fratar Ante Tršić, tu ste u pravu, moje sudije, prima ustaške
novine i časopise, ali ih, što vi prećutkujete, ne rastura svojim
župljanima. Uvijek, kad stigne ta pošiljka, on svojim
poznanicima iz Državne bezbjednosti šeretski poručuje: »Nova
roba istovarena, dođite da je, uz mezetluk, oprobamo.« On, po
ubjeđenju, jeste ustaša, ali nijednim gestom ne širi i u javnosti,
da tako kažem, ne »reklamira« tu neljudsku i otrovnu
»ideologiju«. Vi, međutim, kažete da je dokazano kako je taj
fratar zločinac i ustaški agent i da sam ja, uprkos svemu, u
presudi napisao: »Optuženi, zaista, ništa loše nije učinio.« To da
je zlikovac, recite fratru Tršiću. Na njegovom mjestu, ja bih vas
tužio. Ja sam, pak, u presudi, doslovce, napisao: »Praktično,
optuženi, zaista, ništa loše nije učinio.« Zašto brišete moje riječi
iz moje presude? I zašto me, onda, za te krnje riječi, optužujete?
Zašto, konačno, krijete da je Vrhovni sud tu presudu potvrdio?...
Ponavljate, jedino, to da sam dvojici boraca NOR-a učešće u
revoluciji proglasio otežavajućom okolnošću. Sasvim, pri tome,
prećutkujete zašto sam to učinio. Još niko nije citirao tu moju
presudu, još niko ne reče da sam pokušao da branim i odbranim
poštenje te iste revolucije. Nije li, možda, baš u tome, grijeh
zbog kojeg me čerečite?... Zgražavate se i hvatate za kosu zbog
toga što sam, kako rekoste, za smrt jednog djeteta krivom
proglasio - drumsku krivinu. Prećutkujete da je, odmah po
presudi, koju je, takođe Vrhovni sud potvrdio, ta krivina
uklonjena, zapravo ispravljena i da od tada, a prošle su već tri
godine, na tome mjestu, nije zabilježen nijedan udes, nijedna
nesreća. Sa kojim to ljudskim ciljem zastajate kod zapete i zašto,
do kraja, ne dopišete rečenicu, pogotovu kada nije vaša, nego
moja, i kada je uvršćujete u optužnicu?! Sa kojim ciljem
izmišljate da sam građane Kamenika, potpisnike peticije, nazvao
protivnicima socijalističkog morala i sitnim buržujima? Zašto to
činite, kad znate da nešto tako, čak ni slično, nikada i nigdje,
nijesam ni rekao ni zapisao? Kazao sam nešto drugo, moje
sudije. Odnosno, doslovce, da te peticije svjedoče o »fatalnom
sukobu između starog, sitnoburžoaskog i sitnosopstveničkog,
morala, sa jedne, i novog, socijalističkog i samoupravnog, sa
druge strane«. Ne bole mene, vjerujte, toliko ove poluistine i laži
koje mi, bez trunke moralnog ustezanja, podmećete. Boli me,
međutim, neprebolno saznanje da te sve, ružne, stvari čine su-
dije... Kažete da sam reklamer, samoreklamer, da sam žedan
slave i publiciteta. Kriv sam što su o meni pisale novine. Ne
poznajem kako se pišu presude, smijete se mojem neznanju, još
samo što me ne proglasite nepismenim. Ćutite, međutim, da
sam, za čitavo vrijeme otkako sam u ovome Gradu, dao samo
jedan intervju za novine i to, ističem, za naše, domaće, novine.
Jeste, pisali su o meni, i često i nadugačko, novinari. Sve i da je
to zločin, zar sam mogao da ih zaustavim, da im zabranim?! Ne
znam, uostalom, otkuda vam toliko podozrenje i toliki bijes
prema novinarima: možda, a oprostite, otuda što, tako i toliko, i
o vama, nijesu pisali... Ne, nimalo se ne uzbuđujte, moje sudije.
U ovom svom, a i vašem, pozivu, prezirao sam sve ono što je
činovničko, rutinersko i trivijalno. Prilazio sam mu stvaralački,
iz ljubavi i u stalnom strahu da ću platiti danak toj zaljubljenosti.
Otakako sam u ovome Gradu, izrekao sam više od 500 presuda.
Sve njih sam pisao u svome stanu, dakle izvan sudnice i na uštrb
onoga što se naziva slobodnim, i odmoru namijenjenim,
vremenom. Već tri godine, zaredom, što vam je, takođe,
poznato, imam najveći učinak među sudijama. I po broju
presuda, i po kvalitetu njihovom. Samo je jednu moju odluku
ukinuo Vrhovni sud, a jednu preinačio. Svi ste mi, sve do juče,
na tome čestitali. Ne znam šta ste, u sebi, tajili i osjećali, ali ste,
javno, dvanaest puta, glasali da mi se, zbog izvanrednog
stručnog rađa, oda posebno priznanje i dodijeli nagrada ...
Sudija, kako ja mislim, mora da bude svestrano obrazovan
čovjek. Najmanje po pet časova, svakoga dana, valja čitati, ne
samo pravnu, već i filosofsku, psihološku ili istorijsku literaturu.
On mora pouzdano vladati i sociologijom, a etika je predmet čije
bih poznavanje označio jednim od uslova da se postane sudijom.
Takav, ponavljam, po shvatanju mojem, mora biti, socijalistički,
sudija. On koji ne smije biti činovnik i koji mora biti stvaralac i
oslonac novim društvenim odnosima koji nastaju, mora da
mnogo zna i da gleda široko i daleko, dalje nego što može da
dosegne fiziološko oko čovječije ... Savršeno ste u pravu kada
kažete da sam pisao neobične presude. Trudio sam se da u njih
unesem nečeg živog i esejističkog, da uzmaknem pustoj riječi i
ogoljenoj sili zakona. Volim, na žalost, lijepu i prpošnu riječ.
Stendal je, samo da podsjetim, još davno, čitao »Code de civil« i
u njemu, tom Napoleonovom građanskom zakoniku, tražio uzor
za svoja, literarna, predstavljanja života i svijeta. Tako,
esejistički i raskalašno, pisao je zakonike i pokojni, naš, Bogišić;
vjerujem da ste ih čitali i da je na odmet da vam predstavljam te
zakone i njihovog, velikog, roditelja... Ovdje je neko, držeći se,
po svemu sudeći scenarija koji ste ranije razradili, iz klupe,
sjedeći, uzviknuo da nijesam samo ja moralno-politički
nepodoban, već da je moralno-politički nepodoban i profesor
etike Stojan Svetozarević. Samo još što nije zatražio njegov
skalp i njegovu glavu. Pitao je, taj neko, ko pljuje sjedeći,
bezimeno, iz gomile, zašto sam pozvao baš profesora Stojana, a
ne, drugog nekog, profesora? Sumnjiv mu je, veli, profesor
kojeg sam ja odabrao. A meni je, vidite sumnjivo vrijeme koje
dopušta, čak i podstiče, takav moralni linč, pljuvanje iz horde, iz
čopora... Neće to, ne može na dobro izaći ni primitivnom čoporu
ni tom vremenu... Ostao sam, kažete, sam, osuđuju me svi koji
su »napredne svijesti« - radnici, sudije, novinari... A ja bih,
vidite, dodao da to i nije osuda, već ljudska zbunjenost i
zaplašenost od vike i dernjave što odliježe. Ne, ne mislim ja na
vas, jer vi nikakvu silu ne predstavljate, već mislim na vrisku od
koje ste se i vi zastrašili, prihvativši da, sa svih strana i u
svakom pogledu, a intelektualno i moralno, prije svega, budete
obogaljeni. Toliko obogaljeni da ste, bez i najmanjeg
angažovanja moždanih režnjeva, gotovi da u ime te, kako sami
rekoste, »napredne svijesti«, pljujete i palite, ubijate i silujete...
Znate, pamtite, kao što i ja znam i pamtim, šta su, do juče,
zapravo do onog, skorašnjeg, javnog, izliva vlastelinske,
feudalne, moći Druga Gvozdena, o meni pisali i govorili
novinari, naučnici, studenti, sudije... Pamtite, nadam se, šta ste i
vi govorili. Smirite se i ne psujte me pogledima. Da ste vi
čobani, ili slikari, ili pjesnici, tada, u ovom procesu, i ne biste
bili toliko surevnjivi. Čovjek, što bi rekao počivši Feofan
Prokopovič, nerado gleda drugog kako je njemu ravan ili
napredniji. Ali, ipak, oholost ne izaziva zavist prema daljnjima,
već prema najbližima po krvi, po životu ili po profesiji. Ne
zavidi, na primjer, trgovac vojniku, vojovoda svešteniku ili
kovač slikaru. Zavist ne živi u različitosti, već u bliskosti: vojnik
vojniku, vlastelin vlastelinu, opančar opančaru, sudija sudiji...
Vi se, vidim, iščuđavate, jer poslije svih optužbi vaših, poslije
toliko galame i zastrašivanja, nijeste, očito, vjerovali da ću da
vam, ovako, govorim. Zato, između ostalog, unaprijed mogu da
tumačim sebi samome izrečenu presudu. Osuđen sam kako je
govorio Sokrat svojim sudijama, zbog nestašice, ali, zacijelo, ne
zbog nestašice riječi, već drskosti, i bezočnosti, i volje da vam
kazujem onakve stvari kakve bi vam bilo najprijatnije slušati: da
plačem i jadikujem, i druge mnoge stvari da vam govorim, mada
su one, koliko mislim, mene i svakog slobodnog čovjeka
nedostojne... Kritikujući me, olako, iz zaleta, poštapate se riječju
»sloboda«, definišete i mjerite slobodu: to je, upravo, u čitavoj
priči i najžalosnije. Dok ste god mene ružili i definisali, ja sam
se smijao i, na neki način, možda se i zabavljao. Ali, kad god bi
neko od vas obrisao usta slobodom, tek tako, u pauzi između
dvije rečenice, između dvije psovke, spopadala me jeza i silna
želja da jauknem i da zapomažem. Da li vam je, uopšte, znano
kakvom se to riječju loptate i kakvo je njeno značenje? Ja,
priznajem, ne znam šta je sloboda: Zapravo, gdje su joj međe i
putokazi, koliko ima vrsta sloboda i kako, između njih, odabrati
onu našu, pravu, najslobodniju. Ponašate se i govorite, baš, tako
kao da slobode vise na nekom čiviluku i čekaju da ih uzmemo i
priogrnemo, kao džemper ili kabanicu. U trku, kao da smo na
hipodromu, vi uzvikujete: prava sloboda, kvazisloboda, lažna
sloboda, tamo neka sloboda. Živim u velikoj nadi da ne postoje
takve granice ili, ako postoje, da nijesu tamo gdje ih vi vidite i
zamišljate ... Bez larme, bez dobacivanja i uvreda, moje sudije.
Ja sam vas, strpljivo, i bez riječi, slušao. Dakle, govorio sam o
tome: šta je sloboda? Da li je to pravo čovjeka da, kao u ratu, u
ime slobode, ubija drugog čovjeka? Da li je to njegovo pravo da
umre od gladi? Ili, pak, suvereno pravo građanina da se odrekne
kuće, posla, porodice, automobila... da uzvikuje parole protiv
vlasti i države, da se oda prostituciji ili pederastiji, da se odrekne
svega do čega mu nije stalo i da se klanja svojim, ličnim, mi-
tovima i bogovima? Da li je to, konačno, naša sloboda da
izaberemo vjeroispovijest, naciju, suprugu i ljubavnicu, mjesto
življenja i profesiju? Danas se, na Zapadu pogotovu, sa svim
naprijed pobrojanim, poistovećuje značenje te riječi. Ona se,
bukvalno, svodi na crkvenu paralažu da nam Bog ne stoji na
putu da ostvarimo sve ono što želimo. Slobodni smo u želji da
imamo i ono što možemo i ono što ne možemo, da se borimo za
nešto što nam je lako osvojivo ili što je, očito, predaleko i zabra-
njeno. Nasuprot ovom, savremenom, iz istorije znamo i za
jedno, dosta drugačije, poimanje slobode. Ono koje je postojalo i
živjelo u starih civilizacija i naroda. Svi slobodni građani Atine,
ravnopravno, na trgu vijećaju o ratu i miru, o savezima sa dru-
gim državama, o zakonima, izboru vladara ili sudija.
Istovremeno, svi lični postupci ljudi strogo su nadgledani i
cenzurisani. Bendžamen Konstan je, još početkom prošlog
stoljeća, razmišljajući o slobodama starih i savremenih naroda,
divno zapazio da pojedincu u Sparti ili Rimu, gotovo, i da nije
dopušteno da bira društveni stalež, svoje zanimanje ili religiju.
Spartanski pjesnik Terpandar, ako se sjećate, ne može da doda ni
žicu na svoju liru, a da se petorica efora, tih vrhovnih sudija,
samo ako ih nije pitao, ne osjete pogođenim. Vrhovna vlast se
upliće i u najprisnije, najintimnije, odnose građana. Mladi
Lakedemonjanin ne može da slobodno posjećuje svoju suprugu,
rimski cenzori ispitivački drže poglede na životu porodice. Tako
je, kod starih naroda, pojedinac, gotovo uvijek, svemoćan u
javnim poslovima, a rob u svim svojim ličnim odnosima. Kao
građanin, on odlučuje o ratu i o miru: kao pojedinac, on je ogra-
ničen, nadgledan i sputavan, u svim svojim pokretima. Kao dio
zajedničkog tijela, on ispituje, razrješava, osuđuje, šalje u
progonstvo, kažnjava smrću svoje činovnike ili svoje upravljače.
Potčinjen zajedničkom tijelu, on može i sam da bude smijenjen
sa dužnosti, lišen svojih prava, protjeran, pogubljen slobodnom
voljom cjeline čiji je dio. Kod savremenih naroda je obrnuto:
pojedinac je nezavistan u ličnom životu, ali vrhovnu vlast, čak i
u najslobodnijim državama, dijeli samo prividno. Njegova uloga
u tom pogledu je ograničena, gotovo uvijek i nepostojeća.
Savremena sloboda je, po mome mišljenju, za čitavu bezdušnost
fatalnija od slobode stare Atine ili Rima. Danas nema političkog
pokreta, od krajnje ljevice do krajnje desnice, koji svoju zastavu
nije iskitio riječima »sloboda«, »jednakost«, »vlast naroda«... Ti
su simboli postali moderna božanstva iza kojih se kriju svi
despoti i svi tirani. Občan čovjek se, zapravo, danas, gazi i
obespravljuje u ime »vlasti naroda«, a ne u ime vlasti careva ili
kraljeva. Carevi su, moglo bi se reći, bili makar, manje
licemjerni: gazeći slobodu ljudi, pozivali su se na volju bogova.
Sada se, pak, i genocid nad nekim narodom sprovodi u ime volje
toga istoga naroda ... Držao sam i, zacijelo, u to sam i dalje
ubijeđen, da samoupravna i socijalistička sloboda ne smije stati
niti u jedan od kalupa slobode o kojima sam govorio. Za to sam
se i zalagao u svojim presudama. Ja, ovdje, i sada, nemam ni
volje, ni potrebe, ni namjere, da pričam o klasnoj suštini
slobode: bojim se, s obzirom na ono što sam već čuo od vas, da
me ne biste ni razumjeli. Ali vam, ipak, hoću reći da je jadan i
za žaljenje čovjek koji, pored svih prostranstava i izazova
slobode, u sebi nosi ropsku dušu... Jedno, nikako, neću da vam
vjerujem: da ste vi marksistička partija i da govorite u njezino
ime. To vam, oprostite, ne priznajem. Prije će biti da vaša priča i
vaše vladanje priliče nekoj klerikalnoj stranci, recimo onoj koja
je, ako se možete sjetiti, u doba Igoovo, nametnula po zlu čuveni
Faluov Zakon o (ne)slobodi nastave, inspirišući velikog pisca
da, u Ustavotvornoj skupštini, u Parizu, čini mi se u zimu 1850,
održi besmrtnu besjedu:
»Ja ne želim da vam povjerim vaspitanje omladine, dušu
djece, razvoj novih mozgova koji se otvaraju ka životu, duh
novih pokoljenja, to jest budućnost Francuske. Ne želim da vam
povjerim budućnost Francuske, pošto, povjeriti vam je, značilo
bi što i - izdati vam je... Vaš zakon je zakon koji nosi obrazinu.
On kaže jedno, a uradiće drugo. To je misao ropstva, koja
navlači ruho slobode. To je zaplena, nazvana poklonom... Ah,
mi vas poznajemo. Poznajemo mi klerikalsku stranku... Ona je
ta koja čuva stražu pred vratima nepogrešivosti. Ona je ta koja je
istini našla dva divna podupirača: neznanje i zabludu. Ona je ta
koja zabranjuje nauci i duhu da idu dalje od molitvenika i koja
hoće da misao začauri u dogmu. Svi koraci koje su učinili umovi
Evrope načinjeni su uprkos njoj. Njena istorija zapisana je u
istoriji ljudskog napretka, ali na obratnoj strani. Ona se
odupirala svemu. Ona je ta koja je naredila da se išiba Prineli,
zato što je rekao da zvijezde ne mogu pasti. Ona je ta koja je
Kampanelu stavila na muke dvadeset i sedam puta, zato što je
tvrdio da je broj svjetova beskonačan i zato što je naslutio tajnu
postanja. Ona je ta koja je progonila Harveja, zato što je
dokazao da krv protiče... Otkriti zakon neba, to je bila
bezbožnost. Otkriti jedan svijet, to je bila jeres. Ona je ta koja je
anatemisala Paskala, u ime religije. Montenja, u ime morala.
Molijera, u ime morala i religiie... Kada bi mozak čovječanstva
bio tu, pred vašim očima, vama na raspolaganju, otvoren kao
stranica knjige, vi biste u njemu precrtavali...«
Krenuli ste na mene plahovito, kao proljećna bujica, i, strah
me je, nepromišljeno. Treba li da umrem ili da se ubijem, samo
da bih vas zadovoljio? Slijepo ponavljate ružne i neistinite riječi
koje je meni, da ga tako nazovem, prišio jedan čovjek od vlasti:
ne razumijem gdje su korjeni tolikog straha, te njegovu optužbu,
bez provjere, bez logike i zamaranja pameti, prihvatate kao
svršeni čin, kako presudu. Ne vjerujem da ograničenja naše
ličnosti i naše pameti moraju imati tako, a izvinite, stravične
razmjere. Pa, vi biste me, na najmanji mig, rastrgli i progutah ...
Sjetih se, evo, sada, i šta je grof de Mirabo poručio skupštinskoj
desnici, koja je zagovarala totalni apsolutizam vladaoca i koja je
ulogu poslanika i, konačno, čitavog naroda svodila na funkciju
koju ima tačka iznad malog, latiničnog, slova »i«:
»Pa zar ne vidite koliko ja našim upravljačima spremam
bolju sudbinu nego vi, koliko sam umjereniji?! Vi ne dopuštate
nikakav razmak između sumorne tišine i ubilačke optužbe.
Ćutati ili kažnjavati, povinovati se ili udariti - eto vašeg načina,
dok ja, ja opominjem prije nego što optužim, ja odbijam da
priznam prije nego što žigošem, ja nudim odstupnicu
nepromišljenosti ili nesposobnosti prije nego što ih proglasim za
zločin.«
Bez gunđanja i bez prijetnji, sudije. Ispijte ovaj moj pehar
onako mimo kao što sam i ja ispio vaš. A, sada, glasajte, izrecite
presudu!
- Ko je za to da se Ratko Vidović. bivši sudija ovoga Suda,
isključi iz članstva Partije? - pita, pošto se stišaše protesti i
povici, predsjedavajući.
Svi, sem jednog prisutnog, podigoše ruke.
- Ima li ko protiv? - pita predsjedavajući.
Niko ne diže ruku.
- Ima li uzdržanih? - pita predsjedavajući.
Opet, niko ne diže ruku.
- Neko nije glasao - kaže predsjedavajući.
- Ja, to ja nijesam glasao - odgovori Vidović.
 16.
Skoro će sat vremena otkako Milovan Erić, na ulici, zapravo
na trgu ispred zgrade CK, čeka Druga Gvozdena. Puši, šetka u
krug, stalno pogleduje u sat.
Juče ujutru je, u velikoj i blijedo-crvenkastoj koverti, na
portimici, ostavio jedan »veoma hitan« i »veoma važan«
materijal za Druga Gvozdena. Suvonjavi čovjek koji prima
poruke, daje obavještenja i sjedi u portirnici zgrade CK, jutros
mu je rekao da je kovertu predao lično Drugu Gvozdenu i da ju
je, na njegove oči, Drug Gvozden stavio u veliku kožnu tašnu,
doduše potpuno ćutke, bez ikakvog komentara. Eriću to nije bilo
prijatno čuti, pošto se nadao da će Ignjat Gvozdenović, ako ništa
drugo, pogledati ko mu šalje toliko pismo i da će, kad već
pogleda adresu pošiljaoca, primijetiti i jednu malu, na poleđini
koverte napisanu, rečenicu: »Molio bih Vas da me, ako ikako
možete, sjutra primite, makar na dvije-tri minute. Vaš Milovan.«
Očito, Gvozdenović nije zapazio tu molbu, ili se, prosto,
pretvarao da je nije vidio: u protivnom, poručio bi mu, po
čovjeku sa portimice, da dođe, u toliko i toliko časova, ili da je,
na žalost, mnogo zauzet, pa ga ne može primiti, ni minuta. Čak
da mu je, juče, zbilja, i promakla poruka sa poleđine koverte,
kod kuće bi je, zacijelo, morao primijetiti - pod uslovom,
naravno, da je, uopšte, otvarao crvenkastu kovertu i čitao ono
što mu je on, na svoju ruku, samoinicijativno, bez bilo čije
sugestije, poslao i spakovao. A poslao mu je stenogram sa
partijskog sastanka u Gradskom sudu, uz napomenu da se i on,
Drug Gvozden, uvjeri kako je »neprincipijelno,
samoreklamerski i nekritički govorio sudija Ratko Vidović« i
kako su, u njegovoj osudi, »komunisti Suda pokazali visoki
stepen jedinstva i idejne zrelosti«. Ako je, dakle, Ignjat
Gvozdenović, uopšte, uzimao u ruke taj stenogram, morao je,
svakako, pročitati i onu molbu sa poleđine koverte i morao mu
je, takav je red, makar na portirnici, ostaviti, bilo kakav,
odgovor ili poruku.
Suvonjavi portir (Erić je, odmah, primijetio da je invalid i da
na reveru teget sakoa nosi značku fudbalskog kluba »Dinamo«)
jutros mu je rekao da, zaista, nikakvih poruka nema, da je Drug
Gvozden na jednom »važnom sastanku«, da mu se tamo ne
može telefonirati i da, na žalost, ne zna kada će se taj sastanak
završiti. Milovanu Eriću, poslije toga, nije preostalo ništa drugo
nego da se uputi na aerodrom i da se vrati u Grad ili da,
jednostavno, na rizik, tu, ispred portirnice ili ispred zgrade,
dežura kad će se taj sastanak završiti i kad će Ignjat Gvoz-
denović krenuti kući. Odlučio se na ovo poslednje, svakako u
nadi da će se Drug Gvozden, negdje oko 15 časova, kako mu je
rekao čovjek sa portirnice, pojaviti napolju i da će imati
vremena da ga sasluša. Možda će ga, čak, pozvati i kući, da
tamo, sklonjeni od publike, natenane, popričaju. Tome da će ga
pozvati kući, Erić se, zapravo, podsvjesno nadao i, unaprijed,
radovao.
Cijeli sat, međutim, uzaludno ga očekuje. Nekoliko je puta
ulazio u zgradu i čovjeka što na reveru plavog sakoa nosi značku
fudbalskog kluba »Dinamo« pitao - kad će, do kada obično traju
te »veoma važne« sjednice?
Najposlije, kad je izgubio gotovo i posljednju nadu, ugleda
Ignjata Gvozdenovića. Bio je sam i, kako se učini Eriću, veoma
raspoložen. Požuri mu u susret, radostan što mu se strpljenje i
toliko čekanje, ipak, isplatilo.
 - Oprostite što ja ovako, nenajavljen, Druže Gvozdene - reče
uz osmjeh, prilazeći mu. - Znam da ste mnogo zauzeti i da...
- Reci brzo, žurim, da li je što posebno važno, Milovane -
prekinu ga, dosta nestrpljivo, Ignjat Gvozdenović.
Erić izgubi prisebnost i samopouzdanje, zaboravi i zbog
čega je došao. Smrsi, crveneći i zbunjeno:
- Ja sam vam, znate, predao juče onaj stenogram i hoću da
Vam se, još jednom, zahvalim na svemu što ste za nas učinili.
Ovaj, Vidović je, hoću da kažem, konačno dobio svoje, ali mi
moramo biti budni i dalje, ovaj, kako da kažem, ne smijemo mu
dozvoliti da se zaposli u nekom drugom sudu, uopšte u
pravosuđu. On je, kao što ste vi rekli, otvoreni neprijatelj...
Ignjat Gvozdenović, međutim, nervozno i sa primijetnom
gorčinom, odmahnu rukom i presječe ga u pola misli, kao u pola
najslađeg zalogaja:
- Hvala ti na stenogramu, Milovane. Ali te molim da staviš
tačku na slučaj sudije Vidovića. Zaboravi na to, nećeš, valjda, da
ga još i na kolac nabijamo?!
Rukova se, zatim, sa Erićem, reče mu da žuri, da ide na neki
drugi, važan, sastanak i da ga, kao što i sam vidi, šofer očekuje.
Povrati se, iznenada, i reče, kao da šapuće, kao da tiho, da neko
ne čuje, sa njim, tu, na tom prostranom trgu, okajava neke,
skupne, grijehove:
- Možda smo i pretjerali, možda i nijesmo bili baš
najpravičniji, moj Milovane.
Onda mu, dok odlazi, krivo što je to rekao. Šta će pomisliti
Milovan? Da se ne uplaši, da ne posumnja da je on, Ignjat
Gvozdenović, prinuđen da se povlači, da je, možda, čak i
kritikovan? Da je, zbog slučaja sudije Vidovića, kritikovan?
Opet, nije siguran ni da li su, zaista, on, Erić i ostali - pretjerali?
 Ne zna, zapravo, na čijoj je strani istina. Čvrsto je vjerovao i
čvrsto je bio ubijeđen u to da je taj mladi sudija - kako je
razmišljao - kukavičije i podmetnuto jaje, mutivoda, vjesnik
nekih građanskih i nesocijalisitčkih pravila i manira sudovanja.
Vjerovao je u to i sa zadovoljstvom je, nakon što je, mimo
njegovog upozorenja, onako drakonski kaznio njegove ratne
drugove, prihvatio poziv da održi onaj govor i da ukloni Ratka
Vidovića. Znao je on dobro, kao iskusan političar, šta će značiti
taj govor, ta njegova presuda. I baš zbog toga je, taj govor, i
održao. Ipak, on, danas, nije, sasvim, siguran da je lavina, koja
se survala na Vidovića, morala da bude baš tako žestoka, hitra i
nemilosrdna. Začela se u njemu sumnja da je pogriješio, davi ga
ta sumnja, prošle noći nije ni oka sklopio.

Juče ga, čak, i njegova kćerka, studentkinja, krv njegova,

upitala:
- Uništi li, tata, onoga sudiju iz ubjeđenja da braniš neku
istinu ili, možda, iz osvete, sujete, povrijeđenog samoljublja?
On se zaprepastio, zbunila ga, šokirala ga drskost rođenog
djeteta. Onda je uzdahnuo:
- Našlo mi pile da uči kokošku kako se nose jaja i kako se
kokodače.
Kćerka mu, na to, ništa nije odgovorila. Samo se, nekako
zagonetno, i kao nadmoćno, nasmijala. Ignjat Gvozdenović se,
tada, sjetio »Carskog Gaja« i novinara Bojana Daničića: rekao
je to isto i njemu, unazad dvije godine.
Sjetio se, zatim, i predratnog Beograda, predratnih sudija i
jedne, betonske, ćelije u kojoj, na smjenu, trojica isljednika
krvnički tuku studenta Ignjata Gvozdenovića. Krv mu udarila iz
tabana, tri se puta onesvješćivao, ali preko modrih i oteklih
usana nije prešlo ni jedne neoprezne riječi: niti je koga odao,
niti je šta priznao. Nije, čak, priznao ni to da je on, Ignjat
Gvozdenović, uprkos činjenici da je u njegovoj studentskoj
sobici pronađeno nekoliko kilograma »boljševičkog
propagandnog materijala«, uglavnom letaka, član zabranjene
Partije, ilegalac-komunista. Tukli su ga još dvije sedmice i onda
ga, u nedostatku priznanja i još nekih dokaza, tako izubijanog i
izmoždenog, pustili kući. Drugovi ga, sjeća se, zbog držanja
pred »klasnim neprijateljem«, odmah, izabrali za sekretara
ćelije i prozvali ga - Gvozdenom.
Pa, onaj ranjeni i zarobljeni njemački pukovnik - i on mu
izašao pred oči, izvukao se iz podsvijesti i, opet, kao tog
kišovitog i ledenog popodneva 1944, ne može precizno da se
sjeti bješe li to kraj novembra ili početak decembra, sa
partizanskih nosila moli partizanskog komandanta Gvozdena:
»Parče mesa, ja bih parče mesa, ako dozvolite«. »Nema, nema
ni za naše ranjenike«, tako mu odgovorio. Ranjeni i zarobljeni
neprijatelj ućutao, sve mu se čini da je, od tuge ili bola, i
jauknuo. Komandant Gvozdenović, zatim, prošetao do kazana i
jedva, iz porcija partizanskih ranjenika, odvojio nekoliko
zalogaja i za ranjenog, njemačkog, pukovnika. Ponudio ga,
poslije, i cigaretom: svojom i posljednjom. Kao da ga i sada
čuje, taj neprijateljski oficir mu je rekao: »Vi ste veliki čovjek -
širokog ste uma i širokog srca, gospodine komandante«.
Tako mu je on, neprijatelj, uz to još i zarobljenik, rekao. A
ona, kćerka njegova, sjeme njegovo, aludira na nekakvu osvetu,
povrijeđeno samoljublje.

Zbilja, da li je pogriješio? Da li bi, tako žestoko i brutalno,

pokazao svoju snagu, samo da ga je taj mladi sudija poslušao?
Da nije onako katilski, bez prave mjere, kaznio njegove ratne
drugove. I zašto ga nije poslušao? Dobro, nije ga morao ni
poslušati, ali je, makar, mogao okrenuti broj, nazvati ga tele-
fonom, zamoliti ga da ga shvati, da ga razumije. Ali, zašto da
njega, Gvozdena, moli sudija Vidović? Zašto, uopšte, da mu
telefonira? Zašto? Zbunjen je tim pitanjem, ali, ipak, brzo ima
odgovor. Zašto, pa zato što se Ignjat Gvozdenović tukao i
krvario još prije nego što se, taj sudija, i rodio i što, da oprostite,
taj Drug Gvozdenović, ipak, nije nekakva obična šuša i jabana.
»Da, ali to je upravo ono o čemu ti govorim - povrijeđeno
samoljublje«, učini mu se da to njegova kćerka šapuće. Ne, nije
to samoljublje. Nečim drugim je - razmišljao je - on morao biti
izazvan, razgoropađen. Sve ga je zapravo razgoropadilo: sve u
cjelini, onako - na gomilu. Katoličkom popu, čija su ubjeđenja
nesumnjivo ustaška, taj sudija nalazi olakšavajuće okolnosti. Za
dvojicu partizana i provjerenih komunista nema, međutim, ni
riječi razumijevanja ili utjehe. Ima slobode kad valja psovati
socijalizam i Partiju: nema je, pak, kad valja pomoći dvojici
ljudi koji su se, spontano, poneseni opštom klimom, ogriješili o
neke, više etičke nego zakonske, norme tog socijalizma i Partije.
A, ne, ne! Nije to slučajno. Ipak je taj Vidović zaslužio ono što
mu se desilo i to je prema njemu i jedina pravedna, pogotovu
jedina efikasna, presuda. Kako li je samo držao onaj odbranaški
govor na partijskom sastanku, čak se usudio i da ga nazove
feudalcem, velikašem, tako nekako. Ne može da se sjeti, ali zna
da je dosta podrugljivo. Da, da... ipak je on, taj sudija, bio
daleko i duboko zaglibio. Konačno, ovo je prelazni period,
komunisti ne smiju imati milosti niti zaboravljati da neprijatelj,
ni jednoga minuta, ne miruje.
»Tata, zašto si se toliko ukrutio i sledio, zaboravi poneku
lekciju koju si, kao đak i kao student, naučio iz nekih,
Staljinovom glavom pisanih, brošura Kominterne?!« opet mu se
pričini da to njegova kćerka, njemu, govori.
Stvarno, zašto se toliko ukrutio? Nije ni pokušao da ima
milosti prema sudiji Vidoviću, a posljednji je zalogaj, posljednju
cigaretu, u ratu, davao neprijatelju. A Vidović, biće, ipak, nije
neprijatelj. Da su se, šta više, sreli i upoznali, da su razmijenili
nekoliko riječi, možda bi - pomisli Ignjat Gvozdenović - postali
i prijatelji. Samo da je došlo do tog susreta, do razmjene
pogleda, možda se njih dvojica ne bi, ovako fatalno, po
Vidovića fatalno, omrzla i zavadila.
Možda je to tako, ali je nesumnjivo da nije poslušao njegovo
upozorenje i da je, čak, taj sudija, može biti, baš iz inata njemu,
Ignjatu Gvozdenoviću, izrekao onako, nerazumno stroge, kazne
Vojislavu Krstiću i Danilu Roganoviću. Iz inata, baš iz inata, da
mu pokaže koliko ga se ne boji i koliko je on, sudija, iznad
Druga Gvozdena, iznad njegovog upozorenja, ako baš hoćete i
iznad - Partije.
- E, neće biti, nijesi, majkoviću, ni iznad mene ni iznad
Partije! - ote mu se, naglas, u svome stanu, za ručkom, pored
kćerke i supruge. One se zgledaše, žena ga upita da nije
bolestan, možda je mnogo umoran?
- Ništa, samo sam glasno o nečemu razmišljao - kaže on i
pomalo mu neprijatno.
 17.
Jutros je kupio »Književni list«, već pola sata čita jedan mali
članak, na trećoj stranici.
»Bio je, bez pretjerivanja, novator među sudijama. Bio je što
i Tesla u fizici ili Fleming u medicini. Svakoga minuta,
neprestano, i u sudnici i izvan nje, razmišljao je o novome, još
širem i još ljudskijem od onog što je, do tada, bilo poznato i
osvojeno. Presuda njegova doktoru Stanivuku već je ušla u
istoriju pravosuđa. U nekoliko sudnica, na evropskom i
američkom kontinentu, spomenuti su i »slučaj magnetofon« i
Vidovićevo ime: oslobađajući ljude špijunskih optužnica -
švedske, njemačke, engleske ili kalifornijske sudije pozivaju se
na presudu našeg jednog čovjeka, sudije Ratka Vidovića. Jedan
pariski pravni časopis je, ovih dana, pisao: »Trijumfu slobode i
demokratije sudstvo može doprinijeti samo ako se za te uzvišene
ideale bude borilo kao i pjesnik jugoslovenskog pravosuđa,
mladi sudija, komunista, Ratko Vidović...« Na žalost, taj pjesnik
i taj komunista, više nije ni član Partije, ni sudija. Stradao je,
možda, i zbog toga što je u njemu, stalno, tinjala iskra pobune.
Što je vjerovao u lozinku: Budimo realni - zahtijevajmo ne-
moguće!«
Ne može da izdrži, mora da telefonira Bojanu Daničiću.
- Da nijeste, Bojane, u ovom melemu malo i pretjerali?
Izvinite na prepadu, umjesto pozdrava. Poznao sam vam glas,
ovdje bivši sudija Vidović.
- Ja bih rekao: bivši i budući sudija Vidović. Brazdu koju ste
zaorali ne mogu zatrpati, da li me razumijete.
- Hvala vam na ovim riječima, Bojane. Prvi put, za
posljednjih mjesec dana, zapravo od Gvozdenovog govora, da je
neko prozborio nešto toplo i ljudski o meni. Na otvorene rane
privio sam vaš članak i čitave novine. Samo, ne razumijem kako
su se usudili da objave i bojim se da ćete vi, Daničiću, skupo i
nepotrebno, platiti ove redove.
- Vi sve smijete, samo ne smijete da se plašite, Vidoviću. To
je, vama, zabranjeno.
- Lako bih ja, kad bi mi samo to bilo zabranjeno. Kraju šala,
čuvajte se i, molim vas, ne spominjite me više u tekstovima.
- Takve savjete, obično, zaboravljam. Nego, kakva je to
lupnjava kod vas, ko to majstoriše?
- Selidba, raskućavam se, umalo da zaboravim. Kamion je
pred vratima, radnici već nose i utovaraju namještaj.
- A kuda selite, sa srećom, kuda vas to progone? - veselo se
nasmija novinar Bojan Daničić.
- Na te strane, na drugu obalu Drine, prema Beogradu.
Marija je već otputovala; primljena je u školu da predaje
sociologiju.
- A vi, jeste ili vi gdje primljeni, kakvi su vam planovi?
- Nigdje, nigdje, za sada. Predao sam molbu da otvorim
advokatsku kancelariju ... Nego, da se nijeste naljutili na mene,
ono kad ste mi, zadnji put, telefonirali, kad sam odbio razgovor
za novine?
- Jesam, bio sam, ali sve je to prošlo i zaboravljeno.
- Oprostite mi, Bojane, ali ja bih, i sjutra, isto učinio. Samo
kad bih bio sudija.
- Bićete i slobodno to učinite, Vidoviću ... A sad da se
dogovorimo: u nedelju koja prva dođe, da se nađemo u
Beogradu. Da se ispričam sa vama, moram iskoristiti ovo
međuvrijeme, dok nijeste sudija ...
 Nervozni vozač kamiona sirenom ga opominje da je sve
spakovano i utovareno. On se, smeteno, odvaja od praznog i
sada pustog stana u kojemu je proveo tolike godine. Kaže »a« i
odzvanja, kao u pećini. Još jednom, provjerava jesu li dobro
pritvoreni prozori, zavrnute slavine. Žuri niz stepenište i teško
mu da se osvrne.
Još samo da zaviri u malo poštansko sanduče, u ćošku, s
lijevu stranu, u prizemlju.
Pismo - bijelo i rukom, nemarno, adresirano. Kao da je
negdje, već, vidio taj rukopis.
Književnik Branko Ć. opet mu se, dvije godine nakon
čestitke na presudi doktoru Ozrenu Stanivuku, evo, javio:
»Aferim na svemu i hvala Vam na svemu, dragi druže
Vidoviću. Postupak prema Vama nimalo me nije iznenadio. Jer,
»znam ja nas, jebo ti nas«, kako reče jedan moj komšija, na
zboru birača, u selu Ćelincima, kraj Banja Luke«.
Tada, baš u tom trenutku, naiđe pijani Zulfo Ćeranić.
- Hodi, Zulfaga, da se, na rastanku, izljubimo - zovnu ga
Ratko Vidović.
 -KRAJ-
P. S.
Vrhovni sud je, uskoro, ukinuo »magnetofonsku presudu. Na
obnovljenom procesu, traka doktorke Mihić priznata je za
dokaz, a doktor Ozren Stanivuk proglašen krivim i osuđen.
Oborena je, takođe, i presuda rukovodiocima iz Kamenika.