Hristos u ruskim tamnicama Arhimandrit Spiridon Kisljakov

Postoji knjiga ruskog kaluđera Arhimandrita Spiridona zove se Hristos u ruskim tamnicama. On je bio
ispovjednik sibirskih robijaša. To je priča o čovjeku koji je prije revolucije, dakle prije 1916 godine, koji je
ispovijedao robijaše. On je kao mlad misionar otišao među budiste, burjates u ruskoj carevini. Burjatija
danas ima čitava jedna oblast u kojoj žive budisti, sljedbenici tibetskog budizma. Autonmna je republika
na jugoistku Sibira. Glavni grad Ulan Ude. Rusi su većinski narod pa onda Burjati. Kalmici i Burjati to su
dva naroda koja pripadaju budizmu. On je otišao tamo U Burjatiji kod budističkih monaha, jedan
budistički manastir da im propovijeda Hrista. I oni su ga vrlo ljubazno primili i pustili ga da govori. On je
govorio jer je bio odličan propovijednik. I onda je jedan koji je bio najstariji od njih ustao i rekao Lijepo
ste vi to baćuška ispričali i mi znamo da je hrišćanstvo najuzvišenija religija. Ali način na koji vi živite sve
nas odbija od hrišćanstva. Burjati su bili dobar i miran narod, koji nije krao, nije se razvodio, nije činio
preljubu, nije se tukao. Sve dok nisu došli vaši rusi koji su ovdje počeli da prave prugu, željeznicu i koji su
naš narod naučili svemu. Otkad su rusi došli ovdje imamo i preljubu, i alkoholizam, i ubistva. Prvo vi
ispunite zapovjesti Hristove pa onda dođite da nam propovijedate i onda ćemo vas saslušati. To je
suština.

Dakle, lako je pričati o Božijim zapovijestima ali je teško ispunjavati. Ljudi slušaju samo one koji
ispunjavaju. Prepodobni, sveti Serafim Sarovski je to divno rekao Poučavati druge je kao bacati kamenje
sa vrha kule na zemlju. A ispunjavati je kao da nosiš u džaku kamenje na vrh kule. Što znači da je mnogo
teže da mi ispunjavamo Božije zapovijesti i Božije zakone koji su dati u Svetome Pismu nego da tek tako
govorimo o njima. Pa čak i da smo odlični propovjednici ako nismo u djelu jaki, ljudi će samo dodati
aplauz na govor a nastaviće da rade suprotno hrišćanskim vrijednostima. Ono što je važno kazati jeste da
i Bog ćuti, ali On govori svojim dijelima. Pa tako i mi hrišćanim treba da posvjedočimo našoj pravoslavnoj
vjeri, po djelima a ne riječima. Kako kaže ona latinska Akta non verba. Riječi privlače, a dijela uče. Kako
kaže Patrijarh Pavle Ne budi silovit na jeziku a lijen i mlitav na dijelu.

Dr. Vladimir Dimitrijević je pričao kako mu je neki seljak iz Bosne rekao, kaže – Bog je tako izgradio svijet
da čovjek uvijek više može da pomogne drugome nego sebi. A njemu pomažu drugi. To je istina. Koliko
se samo puta nađemo u nekoj bezizlaznoj situaciji i pojavo se neko koga je Gospod poslao da nam
pomogne da bi se izvukli iz takve situacije.

Postoji u jednom časopisu gdje Koštunica citira Patrijarha Pavla šta je on reka na temu crkve po pitanju
iznošenja stavova o državnoj politici. Patrijarh Pavle kaže da je crkva dužna da kaže šta misli o državnoj
politici, da opomene, ispravi, usmjeri ili osudi ako je ta politika štetna za građane odnosno članove crkve.
Svidjelo se to nekome ili ne crkva je jedini moralni arbitar u državno političkim poslovima. Jer se oni
neposredno tiču naroda za koji je crkva odgovorna pred Bogom i pred istorijom. Crkva nema pretenzija
da zamjeni državnu vlast već samo da tu vlast može spolja da nadgleda i da o njoj izriče svoj sud. A, sve
to samo za dobrobit naroda. Kada su u pitanju i ekologija i ekonomija, i bioetika, pravosuđe crkva ima
apsolutno pravo da kaže svoje mišljenje ne namećući ga ali mučenički da svjedoči istinu pa makar i po
cijenu progona. Ta istina je ključ. Crkva možda ne treba da se mješa u dnevnu politku, crkva ne smije da
bude partijska organizacija, crkva ne smije da stane ni na čiju stranu u političkim obračunima, ali kada su
u pitanju načelne stvari crkva mora da se oglasi, jer se te stvari tiču njenoga naroda i njene vjere.
Politika nije brlog u kome se valjaju svinje nego strašna i sveta služba narodu i državi.

Rimska crvka je bila pravoslavna crkva do 1054. Od tada je to rimokatolicizam, jedna konfesija u okviru
hrišćanstva koja nema punotu crkvenosti jer ispovijeda jeres. Jeres od grcke riječi Airejo što znači biram,
jeres je vjera koju neko bira nasuprot vjeri jedne svete saborne apostolske crkve. Ta crkva je pravoslavna
i više crkava nema. Ako se priča o crkvama onda se misli samo na pomijesne pravoslavne crkve kao što
se kaže Ruska pravoslavna crkva, Rumunska pravoslavna crkva, Gruzijska pravoslavna crkva, Bugarska
pravoslavna crkva, Grčka arhijepiskopija itd. Ali se ne može reći da postoji rimska crkva kakva je bila dok
su rimske pape bili pravoslavni. Kao što kaže Otac Justin Rimokatolicizam je 95% politika i 5% vjera. Oni
imaju unijate. Unijate su rimokatolici koji imaju pravoslavni obred i ženjeno sveštenstvo. I izgledaju kao
mi, pjevaju kao mi ali oni nisu mi. Papa će sve da ti dopusti ali samo pod uslovom da priznaš glavni
dogmat a glavni dogmat je usvojen u konačnom u 19. vijeku na prvom Vatikanskom koncilu taj dogmat
kaže – Da je papa nezabludiv po pitanju vjere. Ne bezgrešan u ličnom smislu. Da nema ličnih grijehova to
ne uče rimokatolici. Oni uče da je papa nezabludiv kada objavljuje nove dogmate. On sam jer je
namjesnik hristov na zemlji. To je jezivo učenje. Otac Justin Popović je govorio da postoje tri najveća
pada u istoriji čovječanstava Pad Adama koji je izgubio zajednicu sa Bogom, pad jude koji je izdao Boga, i
pad rimskog pape koji je sebe proglasio za Boga. Kada su u misionarskim pismima prije Drugog svjetskog
rata Vladiku Nikolaja pitalu da li pravoslavlje ima papu? On je rekao naravno da ima, to je Duh Sveti. Jer
je jedino Duh Sveti jedno od lica Svete Trojice nezabludiv, nepogrešiv, i vodi crkvu u svaku istinu. Jedan
čovjek proglašen za nezabludivoga kao što je rimokatolički papa pa to je nešto užasno. Zato je
ekunemizam opasan u svakom pogledu. To ne znači da među rimokatolicima nema divnih i dobrih
hrišćana. Tu itekako ime izuzetno pametnih ljudi. Sa takvima se može i treba da se sarađuje u odbrani
hrišćanskih moralnih vrijednosti u Evropi i svijetu. Ali zajednička molitva s papistima, neki zajednički
projekti, priznavanje papistima punote crkveosti to je izdaja vjere. Otac Justin je govorio da je
ekumenizam svejeres, jeres nad svim jeresima. Ekumenizam je religiozni globalizam, oni hoće da se
ujedine bez obzira na istinu. A ne može se ujediniti jer Hristos Isus kaže Ja sam put, istina i život.
Ujedinjenja nema dok se svi ne ujedine u istini.

Florenski kaže liturgija je umjetnost nad umjetnostima. U njoj su sve umjetnosti spojene. Od umjetnosti
riječi kroz bogoslužbene tekstove, umjetnosti pojanja pa sve do umjetnosti kađenja, koja je takođe jedna
drevna, antička umjetnost koja je prisutna u liturgiji. Liturgija je dakle sinteza svih umjetnosti.

I na liturgiji želim da se osjećam kao slobodan čovjek a ne kao objekat pod video nadzorom. Pošto je sve
češća pojava postavljenih kamera u crkvi. Sada treba da me neko snima i na budem prikazivan na nekom
ekranu kada lijem suze u crkvi dok se molim. Da to ne ko prenosi? Pa i osvjetljenje treba da bude u vidu
svijeća a ne lampi jer je crkva živi, prirodni organizam.

Hristos u ruskim tamnicama

Dovoljno je reći da je arhimandrit Spiridon više od deset godina bio misionar, propovjednik u sibirskim
robijašnicama, obilazio ih razgovarao sa političkim zatvorenicima i sa kriminalcima. Umio je da razume
složenost njihovog duhovnog života. Da plamenom zavoli te nesrećne ljude i što je najteže i najznačajnije
da ih privuče sebi i zasluži njihovu vatrenu ljubav i povjerenje. Knjiga predstavlja snažno svjedočanstvo o
tome da u duši čovjekovoj postoji svjetlost koja i u tami svijetli.
Period Bogotražiteljstva

Na zemlji sam se pojavio 1875. godine. Roditelji su mi bili siromašni seljaci.

Kako kaže Arhimandrit Spiridon O kako je lijepo ljubiti Boga.

Uroniti u bezobalni okean Božije ljubavi prema nama.

Da se Ljubav Božija osjeća samo ljubavlju srca prema Bogu.

Bilo je dana kada sam od silne ljubavi prema Bogu gubio apetit i nisam želio ništa ni da jedem ni da
pijem.

Hristov učenik mora da živi jedino Hristom. Kad on bude tako volio Hrista onda će neizostavno voljeti i
svu tvorevinu Božiju. Ljudi najprije misle da treba voljeti ljude, a potom i Boga. I ja sam tako činio, ali je
sve bilo bezuspješno. A, kada sam počeo prvo da volim Boga onda sam u toj ljubavi pronašao i svog
bližnjeg i u toj istoj ljubavi prema Bogu svaki moj neprijatelj postao je moj prijatelj, i Božiji čovjek. A
molitva je najosnovniji oblik ljubavi prema Bogu. U današnje vrijeme hrišćani su svuda podigli mnoštvo
hramova, postali su pismeni i učeni, a žive molitve nema. U tome i jeste nesreća. Molitva čovjeka čini
čovjeka Hristovim. Kada bi hrišćani znali silu molitve oni bi se preporodili. Ja sam slabo pismen, ali me
molitva uči kako da mislim, kako da govorim, i da radim. No molitva nije dovoljna. Treba svakog dana
umirati za Hrista. U tom umiranju je život hrišćanina. Duh nam govori da za Hrista treba umirati. Kada su
učenici umirali za Hrista tada su okušali pravi život i taj život je njima bio tako sladastan da su zaboravljali
stradanja pa i samu smrt. Moramo se moliti Bogu i voliti ga više od samoga sebe. Treba Hrista da
neprestano ljubimo do potpunog samozaborava.

Arhimandrit Spiridon opisuje svoj dolazak u Palestinu, pa potom svoj dvomjesečni boravak u Jerusalimu.
I kaže nekoliko je puta posjetio grob Gospodnji I Majke Božije. Kod groba Gospodnjeg osjećao se vrlo
potišteno. Prvi put u životu sam vidio takvu užasnu trgovinu Hristovom svetinjom. Poklonicima uzimaju
novac na svakom koraku. Grci govore poklonicima da ako je nekome dijete umrlo nekršteno ili su mu
rođaci bili teški grešnici i ubice, onda da za izbavljenje njihovih duša je neophodno ovdje kod groba
Gospodnjeg odslužiti Božansku liturgiju zvanu razrješna. Ova liturgija je svih drugih grijehova razrješava.
Govore grčki monasi našim ruskim poklonicima. A ovi vjeruju i plaćaju po dvadeset pet rubalja za ime.
Liturgiju služi neki episkop i za vrijeme velikog hoda pominje te pokojnike i čita razrješnu molitvu. To je
na mene ostavilo vrlo mučan utisak. Kao i ona užasna trgovina sveštenim predmetima. To su čitave kace
pune malih bočica sa mirom Svetog Nikole, krstovi i ikone od mavrejskog duba itd. Manastiri se sa svim
njihovim svetinjama izdaju u zakup. Grci trguju svime. Grbom Gospodnjim, svetim tajnama crkve, svetim
moštima, trguju samim Hristom.

Agresivno misionarenje I propovejedanje hrišćanstva znači prije dželat ljudskih duša. Treba sopstvenim
primjerom, sopstvenim životom misionariti.

U knjizi Hristos u ruskim tamnicam Arhimandrit Spiridon opisuje kako je otišao u Burjatiju u jedan
budistički hram kod lama, budističkih monaha i održao jednu besjedu. Spiridn je bio izuzetan
propovjednik i svi su ga pažljivo slušali. Spiridon je tu njima govorio kako je Bog stvorio svijet, i kako je
poslao svog jedinorodnog sina radi spasenja ljudskog roda. Kako je Gospod bio smiren i poslušao volju
Oca nebeskog, kako je stradao i vaskrsao, vazneo se na nebo i kako će opet doći da sudi živima i
mrtvima. Kada je Arhimandrit Spiridon završio svoju besjedu i već htio da krene, ali jedan od budističkih
monaha je ustao, poklonio mu se i stao ispred svojih istovjeraca i kad je počeo da govori pokazao toliko
znanje koje Spiridon nije mogao ni da pretpostavi. Rekao je – Da gosodine misonaru Hrišćanska religija je
zaista najuzvišenija, kosmička religija. Kada bi i na drugim planetama živjela razumna bića poput nas ni
ona ne bi mogla imati religiju bolju od hrišćanske, zato što hrišćanska religija nije od ovoga svijeta nego
je Božije otkrovenje. U hrišćanskoj religiji nema ničeg ljudskog tvarnog, ona je kao suza ili kristal, čista
misao Božija. Hristos je ovaploćeni logos. Božija volja je da ljudi žive onako kako je živio Hristos. Hristovo
učenje je bilo odraz njegovog učenja. Ali evo recite vi misionaru da li svijet živi onako kako je Hristos
učio? Hristos je propovjedao ljubav prema Bogu i ljudima. Mir, krotost, smirenje, opraštanje. On je
zapovjedao da se za zlo plaća dobrom, da se ne sabira bogatstvo na zemlji, ne samo da se ne ubija, nego
da se i ne gnjevi, da se bračni život drži u čistoti, a Bog da se voli više od oca, sina, majke, žene čak više I
od samog sebe. Tako je učio Hristos ali vi hrišćani niste takvi. Vi živite kao nekakve krvoločne zvjeri.
Trebalo bi da se stidite I da pomenete Hrista jer su vam usta puna krvi. I onda kaže – pomenuću šta se
nedavno desilo…Počela je izgradnja velike sibirske željeznice, ona prolazi pokraj nas tj pored Buratije. I
mi smo se radovali da će Rusi možda u naš divlji, nekulturni život, unjeti svjetlost, i ljubav hrišćanskog
života. I dočekali smo je na našu nesreću. Vaši radnici su već pijani dolazili u naše jurte, napijali burjate,
silovali naše žene. I kod nas se od tada pojaviše pijanstvo, otimačine, ubistva, tuče, svađe, bolesti. Kod
nas toga prije nije bilo. Nije bilo ni brava ni lopova, a kamoli ubica. Sada kada su Burjati okusili vašu
kulturu I doznali šta je po vama pravi život mi više ne znamo šta da radimo sa njima. Takvi su I vaši
misonari, oni sami ne vjeruju u ono što propovjedaju. Kada bi vjerovali i živjeli onako kako je Hristos učio
ne bi morali nikome da propovjedaju. Svi bismo primili hrišćanstvo. Jer dijelo je jače od riječi. Kako bismo
mi ostali u tami ako bismo oko sebe vidjeli svjetlost. Vidjeli smo vaše misionare koji vole novac, koji
puše, piju, I žive nemoralno kao naši rđavi Burjati. Pa vi nepristanso recite da li je taj lama budistički
monah-sveštenik bio u pravu. Dakle treba da ispunjavamo Božije zapovjesti na djelu. To je suština.

Potom je jednom prilikom uputivši se na rijeku Vitim gdje je osim Burjata sreo i Oročene. Oročeni su još
zaostaliji nego Burjati. Oni su se bavili pretežno samo lovom. Žive nomadskim životm. Oročeni su prije
imali kremenjače a sada su imali prave puške. Te puške su dobili tako što su napustili svoju staru
šamansku vjeru I primili hrišćanstvo. Svi Oročeni su skoro bili kršteni u glavnom u vrijeme episkopa
Meletija. Kada je Arhimandrit Spiridon lično sreo Oročene uvjerio se da su oni poslije krštenja ostali isti
onakvi neznabožci kakvi su bili prije toga. Krivci su za to na prvom mjestu ruski misionari. Njihov glavni
cilj je ne to da prosvijetle ove nesrećne ljude svjetlošću Hristovog učenja I da ih pastirskim podvigom
utvrde u hrišćanskom životu, nego da krste što više ljudi da bi se preko broja krštenih uzdigli pred
svojom eparhijskom upravom I zadobili njenu blagonaklonost.

Kada je Arh Spiridon razgovarao sa jednim učenim lamom, kada ga je Arh Spiridon pitao šta misili o
Hristu. Lama mu je rekao da su Hristos i Buda dva brata, samo je Hristos svjetliji I širi od Bude. Kada bi svi
ljudi bili čisti budisti oni bi spavali spokojno. A, kada bi svi ljudi bili čisti hrišćani oni uopšte ne bi spavali
nego bi vječno bdeli u neiskazanoj radosti i tada bi zemlja bila nebo.

Po zatvorima

Čitinski zavtvor
Kroz ruke arhimandrita Spiridona je prošlo bezmalo oko 25.000 ljudi koje je on ipovjedao, pričešćivao,
ubjeđivao svojim propovjedima da izmjene život, da postani vjerni sinovi Jevanđelja itd.

Bio je jedan zatvorenik koji je osuđen na deset godina robije. Zatvorenik je završio bogoslovsku školu i
htio je da se upiše na Univerzitet. Ali njegovi roditelji su bili apsolutno protiv toga. Željeli su da se on što
prije oženi i ode u parohiju pošto je njegov otac osim njega imao još djece koju je trebalo podići na noge.
On se na kraju oženio kćerkom jednog protojereja. Jednom mu je kao u šali rekla Ja te ne volim i ne
znam kako sam se uopšte udala za tebe. On je prihvatio to kao šalu ne sumnjajući ni malo u nju.
Dogodilo se to da ih je slušala jedna osmogodišnja djevojčica. kćerka opštinskog pisara. Ona je to
ispričala svojoj majci, a ova svome mužu. Dva dana poslije ovog razgovora otišao je kod svog arhijereja
da ga zamoli da mu odredi parohiju i dan kada će biti rukopoložen u čin đakona. Kad se vratio kući nije
zatekao ženu pa je otišao u crkvu i ona je tamo bila u vrtiću sa bratom tog opštinskog pisara. Nevoljno je
pošla s njim kući. On je otišao kod arhijereja da bi načinio sebi gnjezdo, obezbjedio komad hljeba sebi i
njoj, a poslije možda i djeci. Kada su naveče legli da spavaju ona je legla odvojeno od njega. Njemu sinu
pomisao da joj pogleda rublje. I na njegov užas njegove sumnje su bile opravdane. Odmah potm je
otišao je do opštinskog pisara zaklao njegovog brata (taj koji je sjedio s njom u vrtiću crkve), iskasapio ga,
uzeo sjekiru odsjekao svojoj ženi glavu i udarao po njoj sve dok se nije pretvorila u nekakvu strašnu
krvavu masu. Kaže da nikada nije osjetio takvu radost dok je sve to radio svojoj ženi. Priznaje sebi da je
moralno osakaćen I ne može ponekad da vjeruje da je baš on to učinio. Arhimandrit Spiridon mu je rekao
da se ispovjedi I to tako da mu na duši ne ostane nijedan grijeh od samog njegovog djetinstva. A onda da
se preda srdačnoj molitvi. Moli se dvije sedmice I vidi šta će s tobom biti. Poslije dvije sedmice nakon
liturgije pozvao ga je u oltar na šta je ovaj odbijao smatraući da je veliki grešnik da uđe u tako nešto, ali
na molbu arhimandrita ovaj je ušao i onda ga je cjelivao I tješiti milosrđem Božijim. A taj zatvorenik je
lijući suze rekao kako se lakše osjećam kako mi je lakše na duši. Dopustite mi da se sljedeće sedmice
ispovjedim i pričestim svetim tajnama, i da dobijem sveto Jevanđelje. Sljedeće nedelje taj zatvorenik se
javio arhimandritu tako veseo I razdragan. Na ispovjesti mu je rekao kako mu se te noći javila žena I rekla
mu opraštam ti ali te jedno molim vjeruj u Gospoda našega Isusa Hrista I ljubi ga. Nakon toga je dva dana
plakao I ostali zatvorenici su ga počeli uvažavati smatrajući ga svojim visoko moralnim drugom.

Sine moj mili ne treba biti malodušan, imaj trpeljivosti i sjeti se Hrista – on nije proklinjao svijet koji ga je
raspeo nego se molio za njega. Kada proklinjemo ljude to je znak da smo bespomoćni i krajnje slabi u
odnosu prema drugima.

Bog kao istiniti otac ljudi I tvorac vaseljene sve voli, miluje, I o svima promišlja i brine, sve rađa, hrani,
odgaja i svima uzvraća po dijelima.

Ali koji je bio musliman pita arhimandrita Spiridona – Zašto vi hrišćani ne živite boljim životom nego mi?
Mi votku ne pijemo, a kod vas su i žene pijanice. Mi smo pošteniji i vjerniji od vas, vi ste svi postali surovi,
nevjerni, lažovi i prevaranti. Naše žene ne žive tako razvratno kao vaše. Kod vas sve a osobito u
gradovima, imaju muževe a odlaze kod drugih i griješe bez ikakve griže savjesti. Naše mule se ne opijaju,
ne psuju majku, a vaši popovi izvinite baćuška, opijaju se kao svinje. Zašto vi tako živite? Zašto ne živite
po svojoj hrišćanskoj vjeri. – Spiridon – Znaš Ali, svako ima svoju slobodu i svako živi onako kako želi. Ne
baćuška, tako mogu živjeti samo zvjeri, i životinje i ptice. Čovjeku treba da je Bog na prvom mjestu.
Ako Boga nema u tebi samom onda ga nigdje nećeš naći. Njega prije svega treba tražiti u samom sebi.
Ako ga tu nema onda treba u sebi razrušiti taj stari život i započeti takav u kome bi bio prisutan Bog. Bog
jeste van nas ali nam o sebi daje znanje iznutra, iz nas samih. Drugog poznanja Boga nema.

1:47min