Andrzej Sapkowski - Posljednja Želja (#1)

A
N D R Z E J S A P K O W S K I
—
P O S L J E D N J A Ž E L J A
N A K L A D N I K
Egmont d o.o.
Višnjevac 3, Zagreb
Z A N A K L A D N I K A
Bruno Barbić
U R E D N I K
Davor Uskoković
L E K T O R I C A
Mirjana Paić-Jurinić
G R A F I Č K O O B L I K O V A N J E
Blid
D I Z A J N K O R I C A
Studio 2M d o.o.
T I S A K
Grafički Zavod Hrvatske d o.o.
Zagreb, rujan, 2018.
N A S L O V I Z V O R N I K A
Ostatnie życzenie
Copyright © by Andrzej Sapkowski, 1993

Published by arrangement with Patricia Pasqualini Literary Agency.
© za hrvatsko izdanje Egmont d o.o., 2018.
Naslovna ilustracija © Alejandro Colucci
Andrzej Sapkowski
Glas razuma 1
DOŠ LA MU JE PRED JU TRO.

Ušla je vrlo oprezno, tiho, hodajući bešumno, klizeći kroz sobu kao utvara, kao sa‐
blast, a jedini zvuk koji je pratio njezine pokrete ispuštao je plašt tarući se o golu kožu.
Pa ipak je taj neznatni, jedva čujni šum probudio vješca, a možda ga je samo prenuo iz
polusna u kojemu se monotono zibao, kao da visi u bezdanoj dubini, između dna i po‐
vršja spokojnoga mora, posred blago uzbibanih vlati algi.
Nije se pomaknuo, čak ni trepnuo. Djevojka je dolepršala bliže, zbacila plašt, polaga‐
no, oklijevajući, oslonila savijeno koljeno o rub kreveta. Promatrao ju je ispod spuštenih
trepavica, i dalje ne odajući da je budan. Djevojka se oprezno popela na postelju, obuj‐
mivši ga bedrima. Poduprijevši se ispruženim rukama darnula mu je lice kosom koja je
mirisala na kamilicu. Odlučna i nekako nestrpljiva, sagnula se, dotaknula mu vrškom
dojke kapke, obraze, usne. Nasmiješio se, obujmivši joj ramena, vrlo polaganim pokre‐
tom, oprezno, nježno. Uspravila se, bježeći njegovim prstima, ozarena, obasjana, izbrisa‐
na svojim bljeskom u maglovitoj svjetlosti svitanja. Pomaknuo se, ali mu je odlučnim
pritiskom oba dlana zabranila promjenu položaja, laganim, ali odlučnim pokretima be‐
dara zahtijevala je odgovor.
Odgovorio je. Nije se više povlačila pred njegovim dlanovima, zabacila je glavu una‐
trag, zamahnula kosom.
Koža joj je bila hladna i začuđujuće glatka. Oči koje je ugledao kada je lice približila
njegovu, bile su velike i tamne poput očiju rusalke.
Ljuljan, utonuo je u more kamilice koje se uznemirilo i zašumjelo, izgubivši mir.
www.balkandownload.org
Posljednja želja
Vještac
I.
KAS NI JE SE PRI ČA LO da je taj čovjek pristigao sa sjevera, od Užarskih vrata. Pješačio je, a
natovarenog konja vodio za uzdu. Bilo je kasno poslijepodne i dućančići užara i sedlara
bili su već zatvoreni, a uličica prazna. Bilo je toplo, a taj je čovjek na sebi nosio crn plašt
prebačen preko ramena. Privlačio je pozornost.
Zaustavio se pred gostionicom »Stari Narakort«, na tren zastao, osluškivao žamor gla‐
sova. Gostionica je kao i obično u to doba bila puna ljudi.
Neznanac nije ušao u »Stari Narakort.« Poveo je konja dalje, niz ulicu. Ondje je bila
druga krčma, manja, zvala se »Kod lisca.« Nije bilo nikoga. Krčma nije bila na najboljem
glasu.
Krčmar je podignuo glavu iznad bačve kiselih krastavaca i odmjerio gosta pogledom.
Stranac je, ne skinuvši plašt, stajao pred točionikom hladno, nepomično, šutke.
»Što ćeš?«
»Pivo«, rekao je neznanac. Glas mu je bio neugodan.
Krčmar je obrisao ruke o platnenu pregaču i napunio glineni vrč. Vrč je bio okrhnut.
Neznanac nije bio star, ali mu je kosa bila gotovo posve bijela. Ispod plašta je nosio
iznošen kožni kaftanić, šniran pod vratom i na ramenima. Kada je skinuo svoj plašt, svi
su primijetili da na remenu iza leđa ima mač. Nije to nimalo čudilo, jer u Wyzimu su
gotovo svi hodali s oružjem, ali nitko nije nosio mač na leđima kao luk ili tobolac.
Neznanac nije sjeo za stol među malobrojne goste, stajao je i dalje za točionikom, zu‐
reći prodornim pogledom u krčmara. Povukao je iz vrča.
»Trebam sobu za noćenje.«
»Nema«, progunđao je krčmar gledajući gostu u čizme, zaprašene i prljave. »Pitaj u
›Starom Narakortu.«
»Radije bih ovdje.«
»Nema.« Krčmar je napokon prepoznao neznančev naglasak. Bio je to Riv.
»Platit ću«, rekao je stranac tiho, kao pomalo nesigurno.
Tada je baš i započela cijela ta gadna priča. Rošavi grmalj koji je stranca pratio su‐
mornim pogledom još od ulaska, ustao je i prišao točioniku. Dva su njegova sudruga
stala iza njega, ne dalje od dva koraka.
»Nema mjesta, ništarijo, rivski klatežu«, prokrkljao je rošavi, stajući tik uz neznanca.
Andrzej Sapkowski
»Ne trebaju nam takvi poput tebe ovdje u Wyzimu. Ovo je pošten grad!«
Neznanac je uzeo svoj vrč i odmaknuo se. Pogledao je krčmara, ali taj je izbjegavao
njegov pogled. Nije mu padalo na pamet braniti Riva. Tko je, uostalom, volio Rive?
»Svi su Rivi lopuže«, nastavljao je rošavi, bazdeći na pivo, češnjak i srdžbu. »Čuješ li,
kopile, što ti govorim?«
»Ne čuje. Balega mu je u ušima«, rekao je jedan od tih straga, a drugi zagrohotao.
Neznanac ga je tek sada pogledao.
»Dovršit ću pivo.«
»Pomoći ćemo ti«, prosiktao je grmalj. Izbio je Rivu vrč iz ruke te, istodobno, hvata‐
jući ga za ruku, zario prste u remen koji je ukoso presijecao strančeva prsa. Jedan od tih
straga podignuo je ruku na udarac. Stranac se na mjestu izvio, izbacujući rošavoga iz rav‐
noteže. Mač je zasiktao u toki i kratko bljesnuo na svjetlosti uljanica. Nastao je metež.
Krik. Netko od preostalih gostiju pojurio je prema izlazu. S treskom je pao stolac, muk‐
lo je o pod tresnulo glineno posuđe. Krčmar je – usne su mu podrhtavale – zurio u užas‐
no rasječeno lice rošavoga, koji je, prionuvši prstima za rub točionika, klizio, nestajao s
pogleda, kao da tone. Ona dvojica ležala su na podu. Jedan nepomično, drugi se uvijao i
grčio u tamnoj mlaki koja se brzo povećavala. U zraku je, parajući uši, treperio tanki,
histerični vrisak žene. Krčmar se stresao, udahnuo zraka i počeo povraćati.
Neznanac se povukao do zida. Usredotočen, napet, pozoran. Mač je držao objema
rukama, prelazeći vrškom oštrice po zraku. Nitko se nije micao. Užas je, kao hladno bla‐
to, oblijepio lica, sapeo udove, začepio grla.
Stražari su u krčmu upali bučno i sa zveketom, njih trojica. Mora da su bili u blizini.
Imali su spremne korbače, ali ugledavši trupla smjesta su izvukli mačeve. Riv se leđima
prislonio o zid, lijevom je rukom izvukao iz sare bodež.
»Baci to!« proderao se jedan od stražara drhtavim glasom. »Baci to, razbojniče! Poći
ćeš s nama!«
Drugi stražar je nogom odgurnuo stol koji mu nije dopuštao da Rivu priđe sa strane.
»Odjuri po ljude, Perčine«, doviknuo je trećemu, koji je ostao bliže vratima.
»Ne treba«, rekao je neznanac, spuštajući mač. »Sam ću poći.«
»Poći ćeš, pasje sjeme, ali svezan!« proderao se onaj ustreptali. »Baci mač, jer ću ti gla‐
vu razbiti!«
Riv se uspravio. Brzo je uhvatio oštricu lijevim pazuhom, a desnom je rukom, podig‐
nutom uvis, prema stražarima, ocrtao po zraku složen, brz znak. Bljesnuli su čavlići koji‐
ma su bile sve do lakata gusto posute duge orukvice kožnatoga kaftana.
Stražari su se u trenu povukli, zaklanjajući lica podlakticama. Jedan je od gostiju sko‐
čio na noge, drugi pojurio k vratima. Žena je opet vrisnula, divlje, prodorno.
»Poći ću sam«, ponovio je neznanac zvučnim, metalnim glasom. »A vas trojica ispred
mene. Odvedite me kaštelanu. Ne znam put.«
Posljednja želja
»Da, gospodine«, promucao je stražar, pognuvši glavu. Pošao je prema izlazu, nesi‐
gurno se ogledavajući. Ostala dvojica izašla su za njim, okrenuti leđima, brzo. Neznanac
ih je slijedio, spremajući mač u tok, a bodež u saru čizme. Dok su prolazili pored stolo‐
va, gosti su zakrivali lica polama kaftana.
II.
VE LE RAD, KA ŠTE LAN WYZI ME, počešao se po podbratku, zamislio. Nije bio ni zatucan, ni
plašljiv, ali nije se veselio ostajanju sa sjedokosim nasamo. Napokon je odlučio.
»Izađite«, zapovjedio je stražarima. »A ti sjedni. Ne, ne tu. Tamo dalje, ako te je vo‐
lja.«
Neznanac je sjeo. Nije više imao ni mač, ni crni plašt.
»Da čujem«, rekao je Velerad, igrajući se teškim buzdovanom koji je ležao na stolu.
»Ja sam Velerad, kaštelan Wyzime. Što mi imaš za reći, gospodine razbojniče, prije no
što pođeš u tamnicu? Trojica ubijenih, pokušaj bacanja uroka, nije loše, nije nimalo loše.
Za takve se stvari u nas u Wyzimi nabija na kolac. Ali ja sam pravedan čovjek, najprije
ću te saslušati. Govori.«
Riv je razvezao kaftan, izvukao ispod njega svitak bijele kozje kože. »Na raskrižjima,
po krčmama pribijate«, rekao je tiho. »Je li istina ovo što je napisano?«
»A«, promrmljao je, gledajući rune utisnute u kožu. »O tome je riječ. Kako se nisam
odmah domislio. Jest, istina, najistinskija. Potpisano je: Foltest, kralj, gospodar Temeri‐
je, Pontara i Mahakama. Znači da je istina. Ali obznana je obznana, a zakon je zakon. A
ovdje u Wyzimi zakon i red čuvam ja! Ljude ubijati ne dopuštam! Jesi li razumio?«
Riv je kimnuo glavom u znak da je shvatio. Velerad je gnjevno otpuhnuo.
»Znak vješca posjeduješ?«
Neznanac je opet posegnuo u izrez kaftana, izvukao okrugli medaljon na srebrnom
lančiću. Na medaljonu je bila prikazana vučja glava s iskešenim očnjacima.
»Imaš li kakvo ime? Može i ne biti pravo, ne pitam iz radoznalosti, već da olakšam
razgovor.«
»Zovem se Geralt.«
»Neka bude i Geralt. Iz Rivije, kako zaključujem po govoru?«
»Iz Rivije.«
»Da. Znaš što, Geralte? Ovo«, Velerad je lupnuo otvorenim dlanom po poruci, »ovo
pusti na miru. To je ozbiljna stvar. Mnogi su već pokušali. Nije to, brate, isto što i po‐
smicati nekoliko propalica.«
»Znam. To mi je zanat, kaštelane. Piše: nagrada je tri tisuće orena.«
»Tri tisuće«, Velerad je napućio usne. »I kraljevna za ženu, kako ljudi govore, iako to
milostivi Foltest nije dopisao.«
Andrzej Sapkowski
»Ne zanima me kraljevna«, mirno je rekao Geralt. Sjedio je nepomično, ruku polože‐
nih na koljena. »Piše: tri tisuće.«
»Kojih li vremena«, uzdahnuo je kaštelan. »Kojih li šugavih vremena! Još prije dvade‐
set godina, tko bi pomislio, čak i u pijanstvu, da će postojati takvo zanimanje? Vješci!
Putujući ubojice bazilisaka! Lutajući istjerivači zmajeva i vodenjaka! Geralte! Je li tvome
cehu dopušteno piti pivo?«
»Naravno.«
Velerad je pljesnuo dlanovima.
»Piva!« zazvao je. »A ti se, Geralte, primakni. Hajde.«
Pivo je bilo hladno i pjenušavo.
»Šugava su vremena nastala«, nastavio je Velerad, potežući iz vrča. »Namnožilo se
svakojake gamadi. U Mahakamu, u planinama, sve se roji od bobolaka. Po šumama su
nekoć vuci zavijali, a sada pak: sablasti, hrženjaci nekakvi, gdje god pljuneš, vukodlak ili
neka druga pošast. Po selima rusalke i cvilidrete djecu otimaju, na stotine. Boleštine za
kakve nitko prije nije čuo, da se naježiš. A sad i ovo, da sve bude na broju!« Gurnuo je
svitak kože po stolu. »Nije čudo, Geralte, da je tolika potražnja za vašim uslugama.«
»To je kraljevska obznana, kaštelane.« Geralt je podignuo glavu. »Znadete li pojedi‐
nosti?«
Velerad se odmaknuo na stolcu, prepleo dlanove na trbuhu.
»Pojedinosti, kažeš? A znam. Nije da su iz prve ruke, ali iz pouzdanih izvora jesu.«
»To mi i treba.«
»Upro si. Kako hoćeš. Počuj.« Velerad je otpio piva, stišao glas. »Naš nam je milostivi
Foltest još kao kraljević, za vladavine staroga Medella, svojega oca, pokazivao što umije,
a umio je puno. Računali smo da će ga to s godinama proći. No međutim, ubrzo nakon
svoje krunidbe, odmah poslije smrti staroga kralja, Foltest je nadišao samoga sebe. Zinu‐
li smo od čuđenja. Da ne duljim: napravio je dijete svojoj rođenoj sestri, Addi. Adda je
bila mlađa od njega, uvijek su se držali skupa, ali nitko nije ništa posumnjao, no, možda
kraljica... Ukratko: gledamo, a Adda, eto, s ovakvim trbuhom, i Foltest počinje pričati o
vjenčanju. Sa sestrom, shvaćaš li, Geralte? Situacija je postala silno napeta, jer je baš tada
Vizimir iz Novigrada namislio udati za Foltesta svoju Dalku, odaslao je poklisare, a nas
je dopalo držati kralja za ruke i noge jer se požurio rastjerati glasnike. Uspjeli smo, i do‐
bro da jesmo, jer bi nam uvrijeđeni Vizimir crijeva prosuo. Potom se, ne bez pomoći
Adde, koja je utjecala na bracu, uspjelo balavca odvratiti od brza vjenčanja. I zatim je
Adda rodila, u propisanom vremenu, dakako. I sada poslušaj, jer tek počinje. To što se
rodilo nije vidjelo puno osoba, ali jedna je babica iskočila kroz prozor na kuli i ubila se,
a druga je sišla s uma te je i danas smućena. Stoga držim da nadkopile nije bilo odveć
naočito. Bila je to djevojčica. Umrla je uostalom ubrzo, nitko nije, kako mi se čini, pre‐
više žurio s podvezivanjem pupkovine. Adda, na svoju sreću, nije preživjela porod. A po‐
Posljednja želja
tom je, brate, Foltest još jednom napravio od sebe budalu. Nadkopile je trebalo spaliti
ili, što ja znam, zakopati nekamo na osami, a ne čuvati u sarkofagu u dvorskim podru‐
mima.«
»Prekasno je sada za mudrovanje«, podignuo je Geralt glavu. »Trebalo je u svakom
slučaju pozvati nekoga od Znajućih.«
»Govoriš li o tim opsjenarima sa zvjezdicama na šeširima? Kako ne, sjatilo ih se dese‐
tak, ali već poslije, kada se pokazalo što leži u tom sarkofagu. I što iz njega noću izlazi. A
počelo je izlaziti ne odmah, o ne. Sedam je godina od pogreba vladao mir. Kad, jedne
noći, za punoga mjeseca, dreka u zamku, vapaj, strka! Čemu duljiti, razumiješ se u to,
obznanu si također pročitao. Djetešce u lijesu poraslo, i to nemalo, a i zubi su mu valja‐
no izrasli. U jednu riječ, štriga. Šteta što nisi vidio trupla. Kao što sam ih ja vidio. Sigur‐
no bi obišao Wyzimu u široku luku.«
Geralt je šutio.
»Tada nam je, kako rekoh«, nastavio je Velerad, »Foltest prizvao svu silu čarobnjaka.
Upadali su jedan drugome u riječ, umalo se nisu pobili tim svojim štapinama koje nosa‐
ju, valjda da pse rastjeraju, ako ih netko nahuška na njih. A mislim da ih huškaju redovi‐
to. Praštaj mi, Geralte, ako o čarobnjacima imaš drugačije mišljenje, s tvojim zanima‐
njem ga sigurno i imaš, ali po meni su to muktaši i budale. Vama, vješcima, ljudi više
vjeruju. Barem ste, kako da kažem, konkretni.«
Geralt se nasmiješio, nije komentirao.
»No, prijeđimo na stvar.« Kaštelan je zavirio u vrč, dotočio piva sebi i Rivu. »Neki su
se od čarobnjačkih savjeta učinili posve umjesnima. Jedan je predlagao da se štriga spali
skupa sa zamkom i sarkofagom, drugi da joj se glava odrubi lopatom, ostali su bili pris‐
taše zabijanja glogovih kolaca u razne dijelove tijela, naravno za dana, dok đavolica spava
u lijesu, zamorena noćnim zabavama. Nažalost, našao se i jedan, budalaš u šiljatoj kapici
na ćelavoj lubanji, grbavi remeta, koji je izmislio da su to čini, a ako su čini da se daju i
raščiniti i da će se štriga preobraziti natrag u Foltestovu kćerčicu, lijepu kao slika. Valja
samo prosjediti cijelu noć u kripti i stvar je svršena. A onda je, možeš li Geralte zamisliti,
koliki je bio blesan, pošao prenoćiti u dvorcu. Nije teško pogoditi da je od njega malo
ostalo, čini se samo kapa i batina. Ali Foltest se uhvatio za tu zamisao kao čičak psu za
rep. Zabranio je sve pokušaje da se štrigu ubije, a iz svih je mogućih zakutaka zemlje
dovlačio u Wyzimu šarlatane da čarolijom pretvore štrigu u kraljevnu. To je tek bilo ve‐
selo društvo! Nekakve ćaknute babe, nekakvi šantavci, prljavi, brate moj, ušljivi, da se
smiluješ. I bacili su se na čaranje, uglavnom nad zdjelom i vrčem. Naravno, neke su Fol‐
test ili Vijeće brzo razotkrili, nekoliko čak i objesili po palisadama, ali premalo, premalo.
Ja bih sve njih povješao. To da je štriga za to vrijeme svako malo proždrla ponekoga, ne
obraćajući na varalice i njihove čarolije nikakve pozornosti, valjda i ne moram dodavati.
Ni to da Foltest više nije živio u dvorcu. Nitko više nije ondje živio.«
Andrzej Sapkowski
Velerad je zastao, otpio piva. Vještac je šutio.

»I tako ti se to, Geralte, vuče već šest godina, jer se to rodilo prije nekih četrnaest go‐
dina. Imali smo za to vrijeme i nešto drugih briga jer smo se pobili s Vizimirom iz Novi‐
grada, ali iz valjanih, shvatljivih razloga, radilo se o pomicanju graničnih stupova, a ne o
nekakvim kćerima ili rodbinskim vezama. Foltest, usput budi rečeno, već počinje spomi‐
njati brak i pogledava portrete koje mu šalju susjedni dvorovi, koje je ranije običavao ba‐
cati u nužnik. No, svako toliko ga iznova spopadne ludilo pa odašilje konjanike u potra‐
gu za novim čarobnjacima. Eto je obećao i nagradu, tri tisuće, zbog koje se skupilo ne‐
koliko bezumnika, lutajućih vitezova, čak i jedan pastirčić, kreten poznat u cijeloj okoli‐
ci, počivao u miru. A štriga se drži. Samo što svako toliko nekoga poždere. Može se izdr‐
žati. A od tih je junaka koji je pokušavaju raščiniti barem ta korist da se beštija naždere
na licu mjesta i ne švrlja izvan dvorca. A Foltest ima novu palaču, posve lijepu.«
»Kroz šest godina«, Geralt je podignuo glavu, »kroz šest godina nije nitko riješio
stvar?«
»Bome nije.« Velerad je pomno pogledao vješca. »Jer ta se stvar sigurno i ne može ri‐
ješiti, te će se s time valjati pomiriti. Govorim o Foltestu, našem milostivom i voljenom
vladaru, koji i dalje još pribija te obznane po raskrižjima putova. Samo, kao da je voljnih
nekako manje. Nedavno se, istina, pojavio jedan, ali je te tri tisuće zahtijevao obavezno
unaprijed. Pa smo ga strpali u vreću i bacili u jezero.«
»Varalica ne manjka.«
»Ne, ne manjka. Čak ih je i puno«, potvrdio je kaštelan, ne spuštajući pogled s vješca.
»Zato kada pođeš u dvorac, ne traži zlato unaprijed. Ako tamo uopće i odeš.«
»Hoću.«
»Dobro, tvoja stvar. Samo ne zaboravi i moj savjet. A kad je već riječ o nagradi, u po‐
sljednje se vrijeme počelo govoriti o njezinu drugom dijelu, spomenuo sam ti. Kraljevna
za ženu. Ne znam tko je to smislio, ali ako štriga izgleda tako kako pričaju, šala je izvan‐
redno nevesela. Svejedno nije uzmanjkalo budala koji su odgalopirali u zamak čim se
pročulo za priliku da se uđe u kraljevsku obitelj. Konkretno, dva postolarska šegrta. Za‐
što su postolari tako glupi, Geralte?«
»Ne znam. A vješci, kaštelane? Jesu li pokušali?«
»Bilo ih je nekoliko, kako ne. Najčešće bi, čuvši da štrigu treba raščiniti, a ne ubiti,
slegnuli ramenima i otišli. Zato je i poraslo moje poštovanje prema vješcima, Geralte. I
onda je došao jedan, bio je mlađi od tebe, imena se ne sjećam, ako ga je uopće i izgovo‐
rio. Taj je pokušao.«
»I što?«
»Zubata mu je kraljevna razvukla drob posvuda. Na pola strelometa.«
Geralt je kimnuo glavom.
»To su svi?«
Posljednja želja
»Bio je još jedan.«

Velerad je nakratko zašutio. Vještac ga nije požurivao.
»Da«, rekao je napokon kaštelan. »Bio je još jedan. Isprva, kada mu je Foltest zaprije‐
tio galgama, ako štrigu ubije ili ozlijedi, samo se nasmijao i počeo pakirati. No potom...«
Velerad je opet stišao glas skoro u šapat, naginjući se preko stola.
»Potom se prihvatio zadatka. Vidiš, Geralte, ima ovdje u Wyzimi nekoliko razboritih
ljudi, čak i na visokim položajima, kojima se cijela ova stvar ogadila. Glasina kaže da su
ti ljudi kriomice uvjerili vješca neka se okani kerefeka i čaranja te neka štrigu zatuče, a
kralju kaže da čarolija nije djelovala, da je mlada dama pala niz stube, to jest da mu se
omakla nesreća na radu. Kralj će se naravno razbjesniti, ali završit će na tomu da mu
neće isplatiti ni orena nagrade. Pokvareni vještac je na to odgovorio da bez plaće može‐
mo i sami poći na štrige. I što se moglo... Suglasili smo se, nagodili... Samo što od toga
nije bilo ništa.«
Geralt je podignuo obrve.
»Ništa, kažem«, rekao je Velerad. »Vještac nije htio poći odmah, prve noći. Plazio je,
vrebao, vrzmao se uokolo. Napokon je, kako pričaju, ugledao štrigu, sigurno u akciji, jer
beštija ne izlazi iz kripte samo da protegne noge. Ugledao ju je i još iste noći ispario. Bez
pozdrava.«
Geralt je malo iskrivio usne u nešto što je valjda trebalo da bude smiješak.
»Razboriti ljudi«, počeo je, »zasigurno još imaju taj novac? Vješci ne uzimaju unapri‐
jed.«
»Dakako«, rekao je Velerad, »naravno da imaju.«
»Glasina ne kaže koliko je toga?«
Velerad se nacerio.
»Jedni govore: osamsto...«
Geralt je zavrtio glavom.
»Drugi«, progunđao je kaštelan, »govore o tisući.«
»Nije puno, ako se uzme u obzir da glasina sve uvećava. Napokon, kralj daje tri tisu‐
će.«
»Ne zaboravi zaručnicu«, našalio se Velerad. »O čemu mi pričamo? Pa zna se da one
tri tisuće nećeš dobiti.«
»A odakle se to tobože zna?«
Velerad je udario šakom po stolu.
»Geralte, ne kvari mi mišljenje o vješcima! To već traje dobrih šest godina! Štriga do‐
krajči do pola stotine ljudi na godinu, sada manje, jer se svi drže podalje od zamka. Ne,
brate, ja vjerujem u čini, puno sam toga vidio i vjerujem, do neke mjere, jasna stvar, u
umijeća čarobnjaka i vještaca. Ali to je skidanje čarolije besmislica koju je izmislila goba‐
va i slinava stara budala, opaljena od pustinjačke hrane, besmislica u koju ne vjeruje nit‐
Andrzej Sapkowski
ko. Osim Foltesta. Ne, Geralte! Adda je rodila štrigu jer je legla s vlastitim bratom, takva
je istina i nijedna čarolija tu neće pomoći. Štriga jede ljude, kao i sve štrige, i treba ju
ubiti, normalno i jednostavno. Slušaj, prije dvije godine su se seljačine iz nekakve zabiti
pod Mahakamom, kojima je zmaj požderao ovce, okupile, digle se na njega, zatukle ga
kolcima i čak nisu našle za shodno da se time naročito hvale. A mi ovdje, u Wyzimi, če‐
kamo na čudo i za svakoga punog mjeseca kračunamo vrata ili vežemo zločince za kolac
pred dvorcem, računajući da će se beštija nažderati i vratiti u lijes.«
»Dobar način«, nasmiješio se vještac. »Je li se smanjio broj zločina?«
»Nimalo.«
»U dvorac, ovaj novi, kuda?«
»Osobno ću te odvesti. Što će biti s prijedlogom razboritih ljudi?«
»Kaštelane«, rekao je Geralt. »Čemu žurba? Pa zbilja se može dogoditi nesreća na
radu, neovisno o mojim nakanama. Tada bi razboriti ljudi trebali razmisliti kako da me
sačuvaju od kraljeva gnjeva i pripremiti tih tisuću i petsto orena o kojima se govori.«
»Trebalo je biti tisuću.«
»Ne, gospodine Velerade«, rekao je vještac odlučno. »Taj kojemu ste davali tisuću,
utekao je čim je štrigu ugledao, čak se nije ni cjenjkao. To znači da je rizik veći od tisu‐
ću. Nije li veći i od tisuću i pol, tek će se vidjeti. Naravno, ja ću se prije oprostiti.«
Velerad se počešao po glavi.
»Geralte? Tisuću dvjesto?«
»Ne, kaštelane. Nije to lagan posao. Kralj daje tri, a moram vam reći da je raščiniti
ponekad lakše no ubiti. Pa na kraju, netko bi od mojih predšasnika već ubio štrigu da je
to tako jednostavno. Zar mislite da su se dali pojesti samo zato što su se bojali kralja?«
»Dobro, brate.« Velerad je tužno kimnuo glavom. »Dogovor važi. Samo, pred kra‐
ljem ni slova o mogućnosti nezgode na radu. Iskreno te savjetujem.«
III.
FOL TEST JE BIO VI TAK, imao je lijepo – odviše lijepo – lice. Nije još napunio četrdeset, po
vješčevoj procjeni. Sjedio je na fotelji izrezbarenoj od crna drva, noge je pružio prema
ognjištu uz koje su se grijala dva psa. Do njih je na škrinji sjedio postariji bradonja snaž‐
ne građe. Iza kralja je stajao drugi, bogato odjeven, ponosna izraza lica. Velmoža.
»Vještac iz Rivije«, rekao je kralj nakon kratke tišine koja je nastupila nakon Velera‐
dova uvoda.
»Da, gospodaru«, naklonio se Geralt.
»Od čega ti je glava tako posijedjela? Od čarolija? Vidim da nisi star. Hajde, dobro,
dobro. To je šala, ne govori ništa. Nešto iskustva, kako se usuđujem pretpostaviti, imaš?«
»Da, gospodaru.«
Posljednja želja
»Volio bih ga čuti.«

Geralt se naklonio još dublje.
»Pa znate, gospodaru, da nam kodeks zabranjuje govoriti o tome što radimo.«
»Zgodan kodeks, gospodine vješče, vrlo zgodan. Ali tako, bez pojedinosti, s hrženjaci‐
ma si imao posla?«
»Jesam.«
»S vampirima, lešijima?«
»Također.«
Foltest je oklijevao.
»Sa... štrigama?«
Geralt je podignuo glavu, pogledao kralja u oči.
»Također.«
Foltest je skrenuo pogled.
»Velerade!«
»Izvolite, milostivi gospodaru.«
»Jesi li ga uputio u pojedinosti?«
»Da, milostivi gospodaru. Tvrdi da se kraljevnu može raščiniti.«
»To znam odavno. Na koji način, gospodine vješče? Ah, istina, zaboravih. Kodeks.
Dobro. Samo jedna mala napomena. Bilo je već u mene nekoliko vještaca. Velerade, jesi
li mu rekao? Dobro. Tako sam doznao da vam je specijalnost prije ubijanje negoli skida‐
nje uroka. To ne dolazi u obzir. Ako mojoj kćeri padne makar i vlas s glave, ti ćeš svoju
položiti na panj. Toliko. Ostriče, a i vi, gospodine Segeline, ostanite, obavijestit ćete ga o
svemu što zatraži. Oni uvijek puno pitaju, vješci. Nahranite ga i neka noći u dvorcu.
Neka se ne vuče po krčmama.«
Kralj je ustao, zazviždao psima i pošao prema vratima, razbacujući slamu kojom je
bio pokriven pod odaje. Kod vrata se okrenuo.
»Uspiješ li, vješče, nagrada je tvoja. Možda ću nešto i dodati, ako se pokažeš dobrim.
Naravno, u lupetanju puka o ženidbi s kraljevnom nema ni zere istine. Ne misliš valjda
da ću dati kćerku prvom došlji?«
»Ne, gospodaru. Ne mislim.«
»Dobro. To dokazuje da si razuman.«
Foltest je izašao zatvorivši vrata za sobom. Velerad i velmoža koji su dotad stajali,
smjesta su sjeli za stol. Kaštelan je ispio dokraja kraljev napola pun pehar, zavirio u vrč,
opsovao. Ostrit, koji je zauzeo Foltestov naslonjač, gledao je vješca ispod oka, gladeći ru‐
kama rezbarene rukohvate. Segelin, bradonja, kimnuo je Geraltu.
»Sjednite, gospodine vješče, sjednite. Začas će poslužiti večeru. O čemu biste htjeli
razgovarati? Kaštelan Velerad već vam je valjda sve rekao. Poznajem ga i znam da će prije
biti da je rekao i previše nego premalo.«
Andrzej Sapkowski
»Samo nekoliko pitanja.«

»Pitajte.«
»Kaštelan je rekao da je nakon pojave štrige kralj pozivao puno Znajućih.«
»Tako je. Ali nemojte govoriti ›štriga‹, recite ›kraljevna‹. Lakše ćete izbjeći pogrešku
pred kraljem... i s time povezane neugodnosti.«
»Je li među Znajućima bio netko poznat? Slavan?«
»Bilo ih je i onomad, i kasnije. Imena se ne sjećam... A vi, gospodine Ostriče?«
»Ne sjećam se«, rekao je velmoža. »Ali znam da su neki uživali slavu i priznanje. Puno
se o tome pričalo.«
»Jesu li bili složni u tome da se čari mogu skinuti?«
»Bili su daleko od sloge«, nasmiješio se Segelin. »U svakom predmetu. Ali pala je i
takva tvrdnja. To je trebalo biti jednostavno, čak nije zahtijevalo ni čarobnjačke moći,
dostajalo je, koliko sam shvatio, da netko provede noć, od zapada sunca do trećih pije‐
tlova, u podzemlju, pored sarkofaga.«
»Zbilja jednostavno«, prasnuo je Velerad.
»Htio bih čuti opis... kraljevne.«
Velerad je skočio sa stolca.
»Kraljevna izgleda kao štriga!« proderao se. »Kao najštrigastija štriga za koju sam čuo!
Njezina visost kraljevska kći, prokleto nadkopile, visoka je četiri lakta, podsjeća na piv‐
sku bačvu, gubica joj seže od uha do uha, puna je zuba nalik na bodeže, bjeloočnice su
joj crvene, a kosurina riđa! Šapetine, s kandžama kao u divlje mačke, vise joj do same
zemlje! Čudim se što još nismo počeli razašiljati njezine minijature po prijateljskim dvo‐
rovima! Kraljevna, kuga je nosila, ima već četrnaest ljeta, vrijeme je da ju se uda za nekog
kraljevića.«
»Obuzdaj se, kaštelane«, namrštio se Ostrit pogledavajući prema vratima. Segelin se
blago nasmiješio.
»Opis, premda tako slikovit, bio je poprilično točan, a takav je i trebao gospodinu
vješcu, je li tako? Velerad je zaboravio dodati da se kraljevna kreće nevjerojatnom brzi‐
nom i da je puno snažnija no što bi se moglo zaključiti iz njezina stasa i građe. A to da
ima četrnaest godina je činjenica. Ako je to važno.«
»Važno je«, rekao je vještac. »Događaju li se napadi na ljude samo za punoga mjese‐
ca?«
»Da«, odvratio je Segelin. »Ako napada izvan staroga dvorca. U zamku, neovisno o
mjesečevoj mijeni, ljudi su ginuli uvijek. Ali izlazi samo za uštapa, a i to ne svakog.«
»Je li bio ijedan slučaj napada danju?«
»Ne. Danju nije.«
»Uvijek poždere žrtve?«
Velerad je sočno pljunuo na slamu.
Posljednja želja
»Ma daj, Geralte, začas će večera. Fuj! Poždere, nagrize, ostavi, različito, zacijelo pre‐
ma raspoloženju. Jednome je samo glavu odgrizla, nekolicini je prosula utrobu, a nekoli‐
ko ih je oglodala načisto, do gola, moglo bi se reći. Od takve je matere!«
»Pazi, Velerade«, prosiktao je Ostrit. »O štrigi govori što hoćeš, ali Addu preda
mnom ne vrijeđaj, jer se pred kraljem ne usuđuješ!«
»Je li bio tko koga je napala, a da je preživio?« upitao je vještac, prividno ne obrativši
pozornost na velmožinu srdžbu.
Segelin i Ostrit su se pogledali.
»Da«, rekao je bradonja. »Na samom početku, prije šest godina, bacila se na dva voj‐
nika koji su u kripti držali stražu. Jedan je uspio pobjeći.«
»I kasnije«, dodao je Velerad, »mlinar kojega je napala pored grada. Sjećate se?«
IV.
MLI NA RA SU PRI VE LI DRU GI DAN, kasno uvečer, u sobicu nad stražarnicom u koju je bio
smješten vještac. Doveo ga je vojnik u plaštu s kapuljačom.
Razgovor nije dao većih rezultata. Mlinar je bio prestravljen, petljao je, zamuckivao.
Vješcu su više rekli njegovi ožiljci: štriga je imala zadivljujući zagriz i stvarno oštre zube,
među njima vrlo duge gornje očnjake – četiri, po dva sa svake strane. Kandže sigurno oš‐
trije i od divlje mačke, iako manje zakrivljene. Uostalom, samo se zbog toga mlinar i us‐
pio otrgnuti.
Završivši pregled, Geralt je kimnuo mlinaru i vojniku, otpuštajući ih. Vojnik je izgu‐
rao seljaka kroz vrata i zbacio kapuljaču. Bio je to Foltest osobno.
»Sjedi, ne diži se«, rekao je kralj. »Neslužbeni posjet. Jesi li zadovoljan istraživanjem?
Čuo sam da si prije podne bio u dvorcu.«
»Da, gospodaru.«
»Kada ćeš se prihvatiti posla?«
»Četiri su dana do uštapa. Nakon punoga mjeseca.
»Radije bi ju prije pogledao?«
»Nema potrebe za tim. Ali sita... kraljevna... bit će tromija.«
»Štriga, majstore, štriga. Ne igrajmo se diplomacije. Kraljevnom će tek postati. O
tome sam uostalom i došao razgovarati. Odgovaraj, neslužbeno, kratko i jasno: hoće li
postati ili neće? Samo mi se ne skrivaj ni iza kakvog kodeksa.«
Geralt je protrljao čelo.
»Potvrđujem, kralju, da se čini mogu raščiniti. I ako se ne varam, doista tako da se
noć provede u zamku. Zaskoči li se štrigu nakon trećih pijetlova izvan sarkofaga, urok
nestaje. Sa štrigama se obično tako postupa.«
»Tako jednostavno?«
Andrzej Sapkowski
»Nije to jednostavno! Kao prvo, valja preživjeti noć. Moguća su i odstupanja od nor‐
me. Na primjer, ne samo jednu noć, već tri. Zatim. Ima i slučajeva... no... beznadnih.«
»Da«, obrecnuo se Foltest. »Neki to stalno pričaju. Ubiti čudovište, jer je neizlječiv
slučaj. Majstore, siguran sam da su već s tobom razgovarali. Što? Da ljudožderku pogu‐
biš bez ikakva prenemaganja, odmah otprve, a kralju kažeš da drugačije nije išlo. Kralj
neće platiti, ali ćemo mi. Vrlo zgodan način. I jeftin. Jer će kralj vješca dati posjeći ili
objesiti, a zlato će ostati u džepu.«
»Kralj će bezuvjetno dati pogubiti vješca?« nacerio se Geralt.
Foltest se poduže zagledao Rivu u oči.
»Kralj ne zna«, izustio je napokon. »Ali s takvom bi mogućnošću vještac trebao raču‐
nati.«
Sada je Geralt malo pošutio.
»Kanim učiniti sve što je mojoj moći«, rekao je trenutak kasnije. »Ali krene li po zlu,
branit ću svoj život. I vi, gospodaru, trebate računati s takvom mogućnošću.«
Foltest je ustao.
»Ne shvaćaš me. Nije o tome riječ. Jasno da ćeš je ubiti kad zagusti, sviđalo se to
meni ili ne. Jer inače će ona ubiti tebe, sigurno i neopozivo. Ne širim to, ali ne bih kaz‐
nio nikoga tko bi je ubio u samoobrani. Ali neću dopustiti da ju se ubije, ni ne pokušav‐
ši da ju se spasi. Bilo je već pokušaja da se stari dvor potpali, gađali su je strelicama, ko‐
pali joj jame, postavljali zamke i stupice, sve dok ih nisam nekolicinu objesio. Ali nije ri‐
ječ o tome. Slušaj me, majstore!«
»Slušam.«
»Nakon tih trećih pijetlova neće biti štrige, ako sam dobro razumio. A što će biti?«
»Pođe li sve po dobru, četrnaestogodišnjakinja.«
»Crvenooka. S krokodilskim zubima?«
»Normalna četrnaestogodišnjakinja. Samo...«
»Reci!«
»Fizički.«
»No lijepo. A psihički? Svakoga jutra vjedro krvi za doručak? Batak djevojčice?«
»Ne. Psihički... Teško je reći... Držim da će biti na razini, što ja znam, trogodišnjeg,
četverogodišnjeg djeteta. Zahtijevat će poduže brižnu skrb.«
»To je jasno. Majstore?«
»Molim.«
»Može li joj se to vratiti? Kasnije?«
Vještac je šutio.
»Aha«, rekao je kralj. »Može. I što tada?«
»Ako bi nakon duge, višednevne nemoći, umrla, truplo treba spaliti. I to brzo.«
Foltest se snuždio.
Posljednja želja
»No ne mislim«, dodao je Geralt, »da će do toga doći. Sigurnosti radi, dat ću vam,
gospodaru, nekoliko uputa kako pogibelj umanjiti.«
»Već sada? Nije li prerano, majstore? A ako...«
»Već sada«, prekinuo ga je Riv. »Svašta se događa, kralju. Može se dogoditi da ujutro
u kripti pronađete raščinjenu kraljevnu i mene mrtvoga.«
»Zar tako? I pored mojeg dopuštenja da se braniš? Do kojega ti, izgleda mi, čak i nije
bilo toliko stalo?«
»Ozbiljna je to stvar, kralju. Rizik je velik. Zato poslušajte: kraljevna mora stalno oko
vrata nositi safir, najbolje inkluz na srebrnom lančiću. Stalno. Danju i noću.«
»Što je to inkluz?«
»Safir s mjehurićem zraka uhvaćenim u kamenu. Osim toga, u odaji u kojoj će spava‐
ti treba u kaminu povremeno paliti grančice smrče, kovilja i lijeske.«
Foltest se zamislio.
»Hvala ti za savjete, majstore. Primijenit ću ih, ako... A sada ti mene poslušaj pozor‐
no. Ako ustanoviš da je beznadan slučaj, ubit ćeš je. Ako skineš urok, a djevojka ne
bude... normalna... ako i najmanje posumnjaš da nisi dokraja uspio, ubit ćeš je također.
Ne boj se, ništa ti ne prijeti s moje strane. Ispsovat ću te pred ljudima, prognati iz dvorca
i grada, ništa više. Nagradu ti naravno neću isplatiti. Možda nešto isposluješ, znaš od
koga.«
Nakratko su šutjeli.
»Geralte«, Foltest se vješcu prvi put obratio po imenu.
»Molim.«
»Koliko je istine u priči da je dijete ispalo takvo, a ne drugačije, zato što mi je Adda
bila sestra?«
»Malo. Urok treba baciti, nijedna se kletva ne baca sama. Ali mislim da je vaša veza sa
sestrom bila uzrokom bacanja čini, pa stoga i takve posljedice.«
»Tako sam i mislio. Tako su govorili i neki od Znajućih, iako ne svi. Geralte? Odakle
dolaze takve stvari. Uroci, magija?«
»Ne znam, kralju. Znajući se bave istraživanjem uzroka tih pojava. Nama, vješcima,
dovoljno je znati da usredotočena volja može izazvati takve pojave. I znanje, kako je
nadvladati.«
»Ubijati?«
»Najčešće. Za to nam uostalom najčešće i plaćaju. Malotko zahtijeva skidanje uroka,
kralju. U pravilu se ljudi jednostavno hoće sačuvati od prijetnje. Ako pak čudovište ima
nekoga na savjesti, dolazi još i motiv osvete.«
Kralj je ustao, prešao nekoliko koraka po odaji, zastao pred vješčevim mačem obješe‐
nim o zid.
»Ovim?« upitao je, ne gledajući Geralta.
Andrzej Sapkowski
»Ne. Ovaj je za ljude.«

»Čuo sam za to. Znaš što, Geralte? Poći ću s tobom u kriptu.«
»Nikako.«
Foltest se okrenuo, oči su mu bljesnule.
»Znaš li ti, čarobnjače, da je ja nisam vidio? Ni nakon rođenja, ni... kasnije. Bojao
sam se. Može se dogoditi da je više nikada i ne ugledam, istina? Imam pravo vidjeti ba‐
rem kako ćeš je ubijati.«
»Ponavljam, nikako. To je sigurna smrt. Moja također. Ako mi oslabi pozornost, vo‐
lja... Ne, kralju.«
Foltest se okrenuo, pošao prema vratima. Geraltu se na tren učinilo da će izaći bez ri‐
ječi, bez pozdrava, ali kralj je zastao i pogledao ga.
»Pobuđuješ povjerenje«, rekao je. »Iako znam kakva si mustra. Ispričali su mi što se
dogodilo u krčmi. Siguran sam da si te propalice ubio isključivo da se pročuješ, da pro‐
drmaš ljude, mene. Meni je jasno da si ih mogao svladati i bez ubijanja. Bojim se da ni‐
kada neću doznati jesi li mi došao kćer spasiti ili je ubiti. Ali mirim se s time. Moram se
pomiriti. Znaš li zašto?«
Geralt nije odgovorio.
»Jer mislim«, rekao je kralj, »mislim da ona pati. Nije li tako?«
Vještac je pogledao kralja svojim prodornim pogledom. Nije potvrdio, nije kimnuo
glavom, nije napravio ni najmanji pokret, ali Foltest je znao. Znao je odgovor.
V.
GE RALT JE ZAD NJI PUT pogledao kroz prozor zamka. Sumrak se brzo spuštao. Preko jezera
žmirkala su nejasna svjetlašca Wyzime. Okolica zamka bila je pusta – pojas ničije zemlje
kojim se grad tijekom šest godina ogradio od pogibeljnoga mjesta, ne ostavljajući ništa
osim nekoliko ruševina, natrulih greda i ostataka raspadnutih palisada koje se očito nije
isplatilo rastaviti i prenijeti. Najdalje, to jest na posve suprotan kraj naselja, svoju je rezi‐
denciju prenio sam kralj – zamašna gromada njegova novog dvorca crnjela se u daljini
na podlozi sve tamnijeg neba.
Vještac se vratio prašnom stolu za kojim se u jednoj od praznih, opljačkanih odaja
pripremao polagano, spokojno, temeljito. Znao je da ima puno vremena. Štriga neće iza‐
ći iz kripte prije ponoći.
Pred njim je na stolu stajala nevelika okovana škrinjica. Otvorio ju je. Unutra su, ti‐
jesno, u suhom travom obloženim pregradama, stajale bočice od tamnoga stakla. Vještac
je izvadio tri.
S poda je podignuo duguljast zavežljaj, debelo omotan ovčjim kožama i ovijen reme‐
njem. Razmotao ga je, izvadio mač s ukrašenim drškom, u crnim, sjajnim koricama po‐
Posljednja želja
krivenim redovima runa i simbola. Ogolio je oštricu koja je bljesnula zrcalnim sjajem.
Sječivo je bilo od čistoga srebra.
Geralt je šapnuo formulu, ispio zaredom sadržaj dviju bočica, spuštajući nakon sva‐
koga gutljaja lijevi dlan na oštricu mača. Potom je, pomno se omotavši u svoj crni plašt,
sjeo. Na pod. U prostoriji nije bilo nijednog stolca. Kao uostalom ni u cijelom zamku.
Sjedio je nepomično, zatvorenih očiju. Njegov dah, ispočetka ravnomjeran, odjed‐
nom se ubrzao, postao hripav, nemiran. A potom je posve stao. Mješavina s pomoću
koje je vještac potpunom nadzoru podvrgnuo rad svih tjelesnih organa, sastojala se
uglavnom od čemerike, bunike, gloga i mlječike. Ostali njezini sastojci nisu imali nazive
ni u jednom od ljudskih jezika. Za čovjeka koji, poput Geralta, nije na njih bio naviknut
od malena, bio bi to smrtonosni otrov.
Vještac je naglo okrenuo glavu. Njegov sluh, sada izoštren preko svake mjere, s lako‐
ćom je iz tišine razaznao šum koraka po dvorištu obraslom koprivama. To nije mogla
biti štriga. Bilo je previše svijetlo. Geralt je prebacio mač na leđa, sakrio svoj tobolac u
vatrištu polusrušenog kamina i tiho kao šišmiš strčao se niz stube.
Na dvorištu je još bilo dovoljno svjetlosti da čovjek koji je dolazio može vidjeti vješ‐
čevo lice. Čovjek – bio je to Ostrit – naglo se povukao, nehotična grimasa užasa i gađe‐
nja iskrivila mu je usta. Vještac se nacerio – znao je kako izgleda. Nakon ispijanja rastvo‐
ra velebilja, jedića i očanice, lice poprima boju krede, a zjenice zauzimaju cijele šarenice.
Ali mikstura omogućuje da se vidi u najdubljoj tami, a Geraltu je to trebalo.
Ostrit se brzo pribrao.
»Izgledaš kao da si već truplo, čarobnjače«, rekao je. »Sigurno od straha. Ne boj se.
Donosim ti pomilovanje.«
Vještac nije odgovorio.
»Nisi čuo što sam ti. rekao, rivski šamane? Spašen si. I bogat.« Ostrit je u ruci odvag‐
nuo poveliku kesu i bacio je Geraltu pod noge. »Tisuću orena. Uzmi to, zajaši konja i
nosi se odavde!«
Riv je i dalje šutio.
»Ne bulji u mene!« povikao je Ostrit. »I nemoj mi tratiti vrijeme. Zar ne razumiješ?
Ne želim da skidaš uroke. Ne, nemoj misliti da si pogodio. Nisam s Veleradom i Segeli‐
nom. Ne želim da je ubiješ. Samo se nosi odavde. Sve treba ostati po starom.«
Vještac se nije pomaknuo. Nije htio da velmoža otkrije koliko su mu ubrzani pokreti
i reakcije u tom trenu. Brzo se smračivalo i to mu je odgovaralo, jer je i polumrak bio
presvijetao za njegove proširene zjenice.
»A zašto bi, gospodine, sve trebalo ostati po starom?« upitao je, nastojeći polagano iz‐
govarati svaku pojedinu riječ.
»Tebe se to ne bi trebalo nimalo ticati«, Ostrit je gordo podignuo glavu.
»A ako već znam?«
Andrzej Sapkowski
»Ma nemoj.«
»Bit će lakše ukloniti Foltesta s prijestolja ako štriga još više izmuči ljude? Ako kralje‐
vo ludilo dokraja omrzne i velmožama, i puku, nije li tako? Putovao sam ovamo kroz
Redaniju, kroz Novigrad. Ondje se puno priča kako neki u Wyzimi gledaju kralja Vizi‐
mira kao izbavitelja i pravoga monarha. Ali mene se, gospodine Ostriče, ne tiču ni poli‐
tika, ni nasljeđivanja prijestolja, ni dvorski prevrati. Ja sam ovdje da obavim posao. Zar
niste nikada čuli za osjećaj obveze i obično poštenje? Za poslovnu etiku?«
»Pazi na to kome se obraćaš, vucibatino!« bijesno se proderao Ostrit, spuštajući ruku
na držak mača. »Već mi je dosta toga, nisam navikao raspravljati s bilo kime! Vidi ga,
etika, kodeksi, moralnost?! Tko mi to govori? Razbojnik koji je, jedva došavši, već pobio
ljude? Koji se Foltestu klanjao, a iza njegovih leđa cjenjkao s Veleradom kao plaćenik? I
ti se usuđuješ dizati glavu, bijedniče? Hiniti Znajućega? Maga? Čarobnjaka? Ti šugavi
vješče! Marš odavde prije no što ti rasiječem njušku!«
Vještac nije ni trepnuo, mirno je stajao.
»Vi otiđite odavde, gospodine Ostriče«, rekao je. »Mrači se.«
Ostrit se za korak povukao, munjevito izvukao mač. »Sam si to htio, čarobnjače. Ubit
ću te. Neće ti pomoći tvoji trikovi. Imam sa sobom kornjačin kamen.«
Geralt se nasmiješio. Mišljenje o moći kornjačina kamena bilo je koliko rašireno, toli‐
ko i pogrešno. Ali vještac nije kanio trošiti snage na čarobne formule, a još manje izlagati
srebrnu oštricu dodiru s Ostritovim mačem. Izvio se pred sječivom koje se okretalo i za‐
pešćem, srebrnim čavlima orukvice udario velmožu u sljepoočnicu.
VI.
OS TRIT SE BRZO OSVI JES TIO, prelazio je pogledom po potpunoj tami. Osjetio je da je ve‐
zan. Geralta, koji je stajao tik do njega, nije vidio. Ali shvatio je gdje se nalazi i zaurlao,
otegnuto, užasno.
»Umukni«, rekao je vještac. »Jer ćeš je privući i prije vremena.«
»Ti prokleti ubojico! Gdje si? Odveži me smjesta, bijedniče! Visjet ćeš zbog ovoga,
kučkin sine!«
»Umukni.«
Ostrit je dahtao.
»Ostavit ćeš me da me poždere! Vezanoga?« pitao je već tiše, domećući psovku goto‐
vo šaptom.
»Neću«, rekao je vještac. »Pustit ću te. Ali ne sada.«
»Ti podlače«, pisnuo je Ostrit. »Da odvratiš štrigi pozornost?«
»Da.«
Ostrit je zamuknuo, prestao se otimati, ležao je mirno.
Posljednja želja
»Vješče?«
»Da.«
»Istina je da sam htio svrgnuti Foltesta. Ne jedini. Ali jedini sam mu ja želio smrt,
htio sam da umre u mukama, da poludi, da živ sagnjije. Znaš li zašto?«
Geralt je šutio.
»Volio sam Addu. Kraljevu sestru. Kraljevu ljubavnicu. Kraljevu kurvu. Volio sam
je... Vješče, jesi li ovdje?«
»Jesam.«
»Znam što misliš. Ali nije bilo tako. Vjeruj mi, nisam bacio nikakve uroke. Ne razu‐
mijem se ni u kakve čarolije. Samo sam jednom u srdžbi rekao... Samo jednom. Vješče?
Slušaš?«
»Slušam.«
»To je njegova majka, stara kraljica. Sigurno je ona. Nije mogla gledati da on i
Adda... Nisam ja. Ja sam je samo jednom, znaš, pokušao odvratiti, a Adda... Vješče!
Mrak mi je pao na oči i rekao sam... Vješče? Jesam li to ja? Ja?«
»To je sada nevažno.«
»Vješče? Je li ponoć blizu?«
»Blizu je.«
»Pusti me ranije. Daj mi više vremena.«
»Neću.«
Ostrit nije čuo struganje pomicanja nadgrobne ploče, ali vještac jest. Nagnuo se i bo‐
dežom prerezao velmožine veze. Ostrit nije čekao da mu se kaže, skočio je, utrnut nes‐
pretno zašepesao, potrčao. Pogled mu se toliko priviknuo na tamu da je vidio put koji
vodi iz glavne dvorane do izlaza.
S poda je bučno iskočila ploča koja priječi ulaz u kriptu. Geralt, dobro skriven iza ba‐
lustrade stuba, opazio je čudovišnu prikazu štrige u okretnom, brzom i neumoljivom
trku za Ostritom koji se udaljavao uz topot čizama. Štriga nije ispustila ni najmanji
zvuk.
Čudovišan, treperav, mahnit vrisak rascijepio je noć, potresao stare zidine i trajao, uz‐
dižući se i padajući, vibrirajući. Vještac nije mogao točno odrediti udaljenost ‒ izoštreni
ga je sluh varao – ali je znao da se štriga brzo dočepala Ostrita. Prebrzo.
Izašao je nasred dvorane, stao tik do ulaza u kriptu. Odbacio je plašt. Mrdnuo je ple‐
ćima, popravljajući položaj mača. Navukao je rukavice. Imao je još malo vremena. Znao
je da štriga, premda sita još od prošloga uštapa, neće brzo odbaciti Ostritovo truplo. Srce
i jetra bili su joj dragocjena zaliha hrane za dugo ostajanje u letargiji.
Vještac je čekao. Do zore su, po njegovu računu, ostala još tri sata. Pijetlovo kukuri‐
jekanje moglo bi ga samo zavesti. U okolici uostalom vjerojatno i nije bilo nikakvih pije‐
tlova.
Andrzej Sapkowski
Začuo ju je. Išla je polagano, vukući se po podu. A potom ju je i ugledao.

Opis je bio točan. Nerazmjerno velika glava nasađena na kratak vrat bila je okružena
aureolom riđe kose. Oči su joj svijetlile u mraku kao dva rubina. Štriga je nepomično
zastala, zureći u Geralta. Iznenada je razjapila ralje – kao da se hvali redovima velikih bi‐
jelih šiljatih zuba – nakon čega je škljocnula donjom čeljusti s treskom nalik na zatvara‐
nje škrinje. I odmah je skočila, smjesta, bez zaleta, ciljajući okrvavljenim kandžama u
vješca.
Geralt je odskočio u stranu, zavrtio se u munjevitoj pirueti, štriga se očešala o njega,
također zavrtjela, sijekući zrak pandžama. Nije izgubila ravnotežu, napala je ponovo, is‐
toga trena, iz poluokreta, škljocnuvši zubima tik pred Geraltovim prsima. Riv je odsko‐
čio na drugu stranu, triput promijenio smjer okretanja u fijukavoj pirueti, štriga se zbu‐
nila. Odskačući, snažno, iako bez zamaha, udario ju je postrance po glavi srebrnim čavli‐
ćima nasađenim na gornju stranu rukavice, na zaglavcima.
Štriga je strahovito riknula, ispunjavajući dvorište treštavim odjekom, pala na zemlju,
zamrla i počela zavijati, potmulo, zloslutno, bijesno.
Vještac se zlobno nasmiješio. Prvi pokušaj, kao što je i računao, ispao je uspješno.
Srebro je bilo ubojito za štrigu, kao i za većinu čudovišta koja su nastala urokom. Posto‐
jala je dakle šansa: beštija je bila kao i druge, a to je moglo jamčiti uspješno skidanje čari,
dok mu je srebrni mač, u krajnjoj potrebi, mogao jamčiti život.
Štriga nije žurila s novim napadom. Ovaj se put približavala polako, keseći očnjake,
odvratno slineći. Geralt se povukao, išao polukružno, koračajući oprezno, usporavajući i
ubrzavajući pokrete, dekoncentrirao je štrigu, otežavao joj pripremu za skok. Hodajući,
vještac je razmatao dug, tanak, čvrst lanac, s utegom na kraju. Lanac je bio od srebra.
U trenutku kada se štriga napela i skočila, lanac je zviznuo zrakom i, vijugajući poput
zmije, u tren oka opleo ruke, vrat i glavu čudovišta. Štriga se svalila u skoku, ispustivši
vrisak koji je parao bubnjiće. Uvijala se po podu, užasno urlajući, zbog bijesa ili zbog
plamtećeg bola koji joj je nanosio mrski metal. Geralt je bio zadovoljan – ubiti štrigu,
kada bi to želio, u tom trenutku ne bi predstavljalo velik problem. Ali vještac nije izvla‐
čio mač. Ništa dotad nije u štriginu ponašanju davalo razloga za pretpostavku da bi mo‐
gla biti neizlječiv slučaj. Geralt se povukao na odgovarajuću udaljenost i ne spuštajući
pogled sa zakovitlane prilike na podu, disao je duboko, koncentrirajući se.
Lanac je pukao, srebrne karike prosule su se kao kiša na sve strane, zvečeći po kame‐
nu. Zaslijepljena bijesom, štriga je prešla u napad, zavijajući. Geralt je čekao mirno, po‐
dignutim desnim dlanom ocrtavao je pred sobom Znak Aard.
Štriga je kao udarena čekićem poletjela nekoliko koraka unazad, ali se održala na no‐
gama, izvukla kandže, iskesila očnjake. Kosa joj se digla i zalepetala, kao da korača protiv
silovita vjetra. Išla je polagano, s mukom, hripajući, korak po korak. No ipak je išla.
Geralt se uznemirio. Nije očekivao da će tako jednostavan znak štrigu posve paralizi‐
Posljednja želja
rati, ali se nije nadao ni da će beštija otpor nadvladati tako lako. Nije mogao držati Znak
predugo, previše ga je to iscrpljivalo, a štriga je trebala prevaliti još ne više od deset kora‐
ka. Iznenada je skinuo Znak i odskočio u stranu. Kao što je i očekivao, zatečena štriga
poletjela je naprijed, izgubila ravnotežu, svalila se, kliznula po podu i skotrljala niz stube,
u ulaz u kriptu koji je zjapio otvoren na podu. Odozdo je zaorilo njezino grozno zavija‐
nje.
Da bi dobio na vremenu, Geralt je skočio na stube koje su vodile na galeriju. Nije
svladao ni pola stuba, kada je štriga izletjela iz kripte, brzajući kao golem crni pauk. Vje‐
štac je pričekao da ustrči za njim na stube, nakon čega je preskočio balustradu i saskočio
dolje. Štriga se okrenula na stubama, odrazila i poletjela na njega u nevjerojatnom skoku
dužem od deset metara. Nije se više dala tako lako zavesti njegovim piruetama – njezine
su kandže dvaput ogreble Rivov kožni kaftan. Ali ponovni, strahovito snažan udarac sre‐
brnih čavala rukavice odbacio je štrigu, uzdrmao je. Geralt se, osjećajući u sebi rastući
bijes, zanjihao, izvio unazad i snažnim udarcem nogom u bok oborio beštiju.
Urlik koji je ispustila bio je glasniji od svih prethodnih. Toliko glasan da se žbuka
osula sa stropa.
Štriga je skočila, drhteći od neobuzdane srdžbe i želje za ubijanjem. Geralt je čekao.
Već je isukao mač, opisivao je njime krugove po zraku, hodao, kružio oko štrige, pazeći
da pokreti mača ne budu usklađeni s ritmom i tempom njegovih koraka. Štriga nije sko‐
čila, približavala se polagano, prateći pogledom svijetlu prugu oštrice.
Geralt je odjednom stao, zamro s podignutim mačem. I štriga je, smetena, također
stala. Vještac je opisao oštricom polagan polukrug, zakoračio prema štrigi. Potom još
jednom. A onda je skočio, vitlajući mačem iznad glave.
Štriga se pognula, krivudavo povukla. Geralt joj je opet bio blizu, sječivo mu je trepe‐
rilo u ruci. Vješčeve su se oči zažarile zlokobnim sjajem, iza stisnutih zuba otimao mu se
promukli rik. Štriga se ponovo povukla, gurnuta unazad silom koncentrirane mržnje,
srdžbe i nasilja koji su zračili iz napadača, udarali su u nju u valovima, prodirući joj u
mozak i utrobu. Užasnuta do bola osjećajem koji dotad nije poznavala, ispustila je uzne‐
miren, tanak cvilež, okrenula se na mjestu i bacila u izbezumljen bijeg mračnim spletom
hodnika.
Geralt, potresan groznicom, stajao je nasred dvorane. Sam. Dugo je potrajalo, pomis‐
lio je, prije no što ga taj ples na rubu bezdana, taj mahniti, makabrični balet bitke, nije
doveo do očekivanog rezultata, omogućio mu da dosegne psihičko jedinstvo s protivni‐
kom, probije se do slojeva usredotočene volje koji su ispunjavali štrigu. Zle, bolesne vo‐
lje, čijom je silom štriga nastala. Vještac se stresao sjetivši se trenutka u kojemu je upio u
sebe taj naboj zla da bi ga zrcalno usmjerio na čudovište. Još se nikad nije sreo s takvom
koncentracijom mržnje i ubilačke mahnitosti, čak ni kod bazilisaka koji se u tom smislu
odlikuju najgorom slavom.
Andrzej Sapkowski
Tim bolje, razmišljao je hodajući prema ulazu u kriptu koji se crnio u podu kao gole‐
ma kaljuža. Tim bolje, tim je jači udarac odabrala sama štriga. To će mu dati malo više
vremena za daljnje djelovanje, prije no što se beštija oporavi od šoka. Vještac je dvojio bi
li se odvažio na još jedan sličan napor. Djelovanje eliksira je slabjelo, a svitanje je bilo još
daleko. Štriga se ne smije dokopati kripte prije zore, inače će sav dosadašnji trud biti
uzaludan.
Sišao je niz stube. Kripta je bila nevelika, sadržavala je tri kamena sarkofaga. Prvome
od ulaza poklopac je bio napola odmaknut. Geralt je ispod pazuha izvukao treću bočicu,
brzo ispio njezin sadržaj, ušao u grobnicu, uronio u nju. Kao što je i očekivao, grobnica
je bila dvostruka ‒ za majku i kćer.
Navukao je poklopac tek kada je odozgo ponovo začuo štriginu riku. Legao je nauz‐
nak pored mumificiranih Addinih ostataka, na ploči je iznutra nacrtao Znak Yrden. Na
prsa je položio mač i namjestio malenu klepsidru ispunjenu svjetlucavim pijeskom. Više
nije čuo dreku štrige koja je pretraživala dvorište. Prestao je čuti bilo što, jer su petrov
križ i rosopas počeli djelovati.
VII.
KADA JE GE RALT OTVO RIO OČI, pijesak u klepsidri već je dokraja iscurio što je značilo da je
njegova obamrlost trajala i duže no što je trebala. Naćulio je uši – nije čuo ništa. Osjetila
su mu već radila normalno.
Uhvatio je mač u ruku, prešao drugom rukom po poklopcu sarkofaga, mrmljajući ča‐
robnu formulu, nakon čega je lako, za nekoliko palaca, odmaknuo ploču.
Tišina.
Odmaknuo je poklopac još više, sjeo, držeći oružje spremno, izvirio glavom iz grob‐
nice. U kripti je bilo mračno, ali vještac je znao da vani sviće. Ukresao je vatru, zapalio
malenu luč, podignuo je, šaljući na zidove kripte čudovišne sjenke.
Pusto.
Izvukao se iz sarkofaga, bolan, utrnut, ozebao. I onda ju je ugledao. Ležala je nauznak
pored grobnice, gola, obeznanjena.
Bila je više ružna no lijepa. Suhonjava, s malim šiljatim grudima, prljava. Kosa – pla‐
vocrvenkasta – dosezala joj je gotovo do pojasa. Odloživši luč na ploču, kleknuo je uz
nju, sagnuo se. Usne su joj bile blijede, na obrazu velika modrica od njegova udarca. Ge‐
ralt je skinuo rukavice, odložio mač, bezobzirno joj zadignuo gornju usnu. Zubi su joj
bili normalni. Posegnuo je za njezinom rukom zapletenom u kosu. Prije no što je napi‐
pao dlan, ugledao je otvorene oči. Prekasno.
Ogrebla ga je kandžama po vratu, derući duboko, krv joj je briznula po licu. Zaurlala
je, ciljajući drugom rukom oči. Svalio se na nju, hvatajući je za zapešća obiju ruku, pri‐
Posljednja želja
bijajući je uz pod. Škljocnula je zubima – već prekratkima – pred njegovim licem. Uda‐
rio ju je čelom u lice, pritisnuo jače. Više nije imala nekadašnju snagu, samo se pod njim
uvijala, urlikala, pljujući krv – njegovu krv – koja joj je zalijevala usta. Krv je brzo tekla.
Nije bilo vremena. Vještac je opsovao i jako je ugrizao za vrat tik ispod uha, zario je zube
i stezao ih, sve dok se neljudsko zavijanje nije pretvorilo u tanki očajnički vapaj, a potom
jecaj – plač ozlijeđene četrnaestogodišnje djevojčice.
Pustio ju je kada se prestala micati, podignuo se na koljena, izvukao iz džepa na ruka‐
vu komad platna, pritisnuo ga uz vrat. Napipao je mač koji je ležao u blizini, prislonio
onesviještenoj djevojci oštricu uz grlo, sagnuo se nad njezin dlan. Nokti su joj bili prlja‐
vi, polomljeni, krvavi, ali... normalni. Posve normalni.
Vještac je s mukom ustao. Kroz ulaz u kriptu već se ulijevalo ljepljivo-mokro sivilo
svitanja. Pošao je prema stubama, ali je zateturao, teško se spustio na pod. Kroz natop‐
ljeno platno krv mu je curila po ruci, slijevala se u rukav. Razvezao je kaftan, razderao
košulju, parao je, cijepao krpe, vezao ih oko vrata znajući da nema puno vremena, da će
se začas onesvijestiti...
Stigao je. I onesvijestio se.
U Wyzimu, preko jezera, pijetao, šušureći perje u hladnoj vlazi, zapjevao je promuklo
po treći put.
VIII.
UGLE DAO JE BI JE LE ZI DO VE i drvene grede na stropu sobe iznad stražarnice. Pomaknuo je

glavu, iskrivivši se od boli zastenjao. Vrat mu je bio previjen, debelo, solidno, stručno.
»Ne diži se, čarobnjače«, rekao je Velerad. »Lezi, ne miči se.«
»Moj... mač...«
»Da, da. Najvažniji je naravno tvoj srebrni vješčev mač. Tu je, ne boj se. I mač, i škri‐
njica. I tri tisuće orena. Da, da, ne pričaj. Ja sam stara budala, a ti pametni vještac. Fol‐
test to ponavlja već dva dana.«
»Dva...«
»Da, dva. Nije ti loše rasporila vrat, vidjelo se sve što imaš unutra. Izgubio si puno
krvi. Na sreću smo u zamak pohitali odmah nakon trećih pijetlova. U Wyzimu nije te
noći nitko spavao. Nije se moglo. Strahovito ste ondje galamili. Ne zamara te moje pri‐
čanje?«
»Kra... ljevna?«
»Kraljevna kao kraljevna. Mršava. I nekako glupava. Neprestano plače. I piški u kre‐
vet. Ali Foltest kaže da će se to promijeniti. Valjda ne na lošije, ha, Geralte?«
Vještac je zatvorio oči.
»Dobro, idem onda.« Velerad je ustao. »Odmaraj se. Geralte? Prije nego odem, reci
Andrzej Sapkowski
mi zašto si je htio izgristi? Ha? Geralte?«

Vještac je spavao.
Posljednja želja
Glas razuma 2
I.
»GE RAL TE.«

Podignuo je glavu, prenut iz sna. Sunce je već bilo visoko, na silu je kroz letvice re‐
brenica proturalo zasljepljujuće žute mrlje, ispitivalo izbu ticalima svjetlosti. Vještac je
zaklonio oči dlanom, nepotrebnom, nagonskom kretnjom, koje se nikada nije riješio –
jer dostajalo je suziti zjenice u okomite proreze.
»Već je kasno«, rekla je Nenneke, otvarajući rebrenice. »Zaspali ste. Iola, briši. Da si
nestala odavde.«
Djevojka je skočila, nagnula se iz kreveta, podižući s poda ogrtač. Na ramenu, na
mjestu gdje su tren prije bila njezina usta, Geralt je osjećao kako se suši curak sline.
»Pričekaj...« rekao je nesigurno. Pogledala ga je, brzo okrenula glavu.
Preobrazila se. Nije u sebi imala više ništa od rusalke, ništa od svjetlucave prikaze što
miriše na kamilicu, kakvom je bila u zoru. Oči su joj bile modre, ne crne. I bila je pjega‐
va – po nosu, po grudima, po rukama. Te su pjege bile posve ljupke, pristajale su joj uz
put i crvenu kosu. Ali nije ih vidio tada, u zoru, kada je bila njegov san. Sa stidom i ne‐
lagodom ustanovio je da je to što osjeća prema njoj tuga, tuga zbog toga što nije ostala
san. I da si nikada neće oprostiti tu tugu.
»Pričekaj«, ponovio je. »Iola... Htio sam...«
»Ne govori joj ništa, Geralte«, rekla je Nenneke. »Ionako ti neće odgovoriti. Nestaj,
Iola. Požuri se, dijete.«
Djevojka, omotana plaštem, potrčala je prema vratima, tapkajući po podu bosim sto‐
palima, smetena, rumena, nespretna. Više ničim nije podsjećala na...
Yennefer.
»Nenneke«, rekao je posežući za košuljom. »Nadam se da ne zamjeraš... nećeš je valj‐
da kazniti?«
»Budalo«, prasnula je svećenica prilazeći krevetu. »Zaboravio si gdje si. Nije ovo ni
samostan, ni internat. Ovo je Melitelin hram. Naša boginja ne zabranjuje svećenicama...
ništa. Gotovo ništa.«
»Zabranila si mi da joj se obraćam.«
»Nisam zabranila, skrenula sam ti pozornost na uzaludnost. Iola šuti.«
»Molim?«
Andrzej Sapkowski
»Šuti, jer se tako zavjetovala. To je vrst odricanja zahvaljujući kojemu... Ah, što ću ti
objašnjavati kada ionako nećeš razumjeti, nećeš čak ni pokušati razumjeti. Poznati su mi
tvoji pogledi na vjeru. Ne, nemoj se još odjenuti. Hoću provjeriti kako ti zarasta vrat.«
Sjela je na rub kreveta, spretno odvila lanene zavoje kojima je bio debelo zamotan
vješčev vrat. Iskrivio je usne od boli.
Odmah po povratku u Ellander, Nenneke je uklonila ružne debele šavove napravlje‐
ne postolarskim koncem kojim su ga sašili u Wyzimu, otvorila ranu i ponovo je zavila.
Posljedica je bila očigledna – u svetište je došao skoro zdrav, no, možda malo ukočen.
Sada je pak bio ponovo bolestan i bolan. Ali nije prosvjedovao. Svećenicu je poznavao
odavno i znao koliko je golemo njezino znanje o liječenju i kako bogatom i raznovrsnom
ljekarnom raspolaže. Liječenje u Melitelinom svetištu moglo mu je donijeti isključivo
dobro.
Nenneke je opipala ranu, isprala je i počela psovati. Znao je to već napamet, počela je
odmah prvoga dana i nije propustila opsovati kada god bi ugledala uspomenu na kandže
kraljevne iz Wyzima.
»Grozno! Dopustiti da te tako posiječe obična štriga! Mišiće, tetive, za dlaku pa bi
otišla i vratna kucavica! Velike mi Melitele, Geralte, što se s tobom zbiva? Kako se moglo
dogoditi da joj dopustiš da ti priđe toliko blizu? Što si htio s njom učiniti? Htio si je po‐
ševiti?«
Nije odgovorio, blago se nasmiješio.
»Nemoj se glupavo smiješiti.« Svećenica je ustala, uzela s komode torbu sa zavojima.
Unatoč gojaznosti i niskom stasu, kretala se spretno i skladno. »U tome što se dogodilo
nema ničega zabavnog. Gubiš refleks, Geralte.«
»Pretjeruješ.«
»Uopće ne pretjerujem.« Nenneke je ranu oblijepila zelenom kašom koja je ispuštala
oštar miris eukaliptusa. »Nisi smio dopustiti da budeš ranjen, a dopustio si, i to vrlo oz‐
biljno. Skoro smrtno. Čak i uz tvoju nevjerojatnu sposobnost oporavka proći će nekoli‐
ko mjeseci prije no što povratiš punu pokretljivost vrata. Upozoravam te, nemoj se za to
vrijeme okušavati u borbi s okretnim protivnikom.«
»Hvala na upozorenju. Mogla bi mi udijeliti još jedan savjet: od čega ću za to vrijeme
živjeti? Da sazovem nekoliko gospođica, kupim kola i organiziram putujući bordel?«
Nenneke je slegnula ramenima, omatajući mu vrat brzim, sigurnim pokretima punaš‐
nih ruku.
»Da ti dajem savjete i životne pouke? Pa zar sam ti ja majka? Evo, gotovo je. Možeš se
odjenuti. U refektoriju te čeka doručak. Požuri ili ćeš se morati sam poslužiti. Ne kanim
držati djevojke u kuhinji do podne.«
»Gdje ću te kasnije naći? U sanktuariju?«
»Ne.« Nenneke je ustala. »Ne u sanktuariju. Ovdje si drag gost, vješče, ali mi se po
Posljednja želja
sanktuariju nemoj motati. Otiđi prošetati. A što se nalaženja tiče, ja ću tebe pronaći.«
»Dobro.«
II.
GE RALT JE PO ČE T VR TI PUT prošao alejom topola koja je vodila od kapije prema stambe‐
nim zgradama i bloku sanktuarija i glavnoga hrama stopljenog s okomitom liticom. Na‐
kon kratkog premišljanja odustao je od povratka pod krov, skrenuo je prema vrtovima i
gospodarskim zgradama. Ondje je desetak svećenica u sivim radnim haljama marljivo
plijevilo gredice i hranilo perad u kokošinjcima. Prevladavale su mlade i vrlo mlade, go‐
tovo djeca. Neke od njih pozdravljale su ga u prolazu kimanjem glave ili osmijehom.
Odgovarao je na pozdrave, ali nijednu nije uspijevao prepoznati. Iako je često boravio u
svetištu, jednom, ponekad čak i dvaput godišnje, nikada nije nailazio na više od tri, četiri
poznata lica. Djevojke su dolazile i odlazile – kao proročice u druga svetišta, kao babice i
vidarice specijalizirane za ženske i dječje bolesti, kao lutajuće druitkinje, učiteljice ili gu‐
vernante. Ali nikada nije manjkalo novih, dolazile su odasvud, čak i iz najdaljih krajeva.
Melitelino svetište u Ellanderu bilo je poznato i uživalo je zasluženu slavu.
Kult boginje Melitele bio je jedan od najstarijih, a u svoje vrijeme i jedan od najraši‐
renijih, potjecao je još iz pradavnih, još prijeljudskih vremena. Bezmalo je svaka prije‐
ljudska rasa, još nomadsko ljudsko pleme, štovala neku boginju plodnosti, zagovornicu
ratara i vrtlara, zaštitnicu ljubavi i braka. Većina se tih kultova usredotočila i slila u kult
Melitele.
Vrijeme koje se prilično nemilostivo ponijelo prema drugim religijama i kulturama,
uspješno ih izoliravši u zaboravljenim, rijetko posjećivanim kapelicama i hramovima,
utopljenima među rastućim gradovima, pokazalo se prema Meliteli dobrostivim. Melite‐
li i dalje nije manjkalo ni sljedbenika, ni darovatelja. Učenjaci su, analizirajući tu pojavu
i objašnjavajući boginjinu popularnost, bili navikli posezati za prakultovima Velike ma‐
tere, Majke prirode, ukazivali na veze s prirodnim ciklusima, rađanjem života i drugim
kićeno nazivanim pojavama. Geraltov prijatelj, trubadur Maslačak, koji je volio biti sma‐
tran stručnjakom za sva moguća područja, tražio je jednostavnija rješenja. Melitelin kult,
tumačio je, tipično je ženski kult. Ta Melitela je zaštitnica plodnosti, rađanja, zaštitnica
rodilja. A žena koja rađa mora vikati. Osim običnih vriskova, čiji sadržaj obično čine laž‐
na obećanja da se više nikada u životu neće podati šugavom muškarcu, rodilja mora pri‐
zivati u pomoć nekakvo božanstvo, a Melitela je za to savršena. A budući da su žene ra‐
đale, rađaju i rađat će, dokazivao je pjesnik, boginja Melitela ne mora se bojati za popu‐
larnost.
»Geralte.«
»Tu si, Nenneke. Tražio sam te.«
Andrzej Sapkowski
»Mene?« svećenica ga je podrugljivo pogledala. »A ne Iolu?«

»Iolu također«, priznao je. »Imaš nešto protiv?«
»U ovom času imam. Ne želim da je ometaš i odvlačiš joj pozornost. Mora se pripre‐
mati i moliti, ako hoćemo da taj trans nešto donese.«
»Već sam ti rekao da neću nikakav trans«, rekao je hladno. »Ne mislim da bi mi trans
mogao ikako pomoći.«
»Ja pak ne mislim«, namrštila se blago Nenneke, »da bi ti takav trans mogao ikako
naštetiti.«
»Mene je nemoguće hipnotizirati, imun sam. Bojim se za Iolu. Za medij to može biti
prevelik napor.«
»Iola nije nikakav medij, ni sumanuta proročica. To dijete uživa posebnu boginjinu
milost. Poštedi me, ako možeš, glupih grimasa. Rekla sam, tvoji su mi pogledi na religiju
poznati, nikada mi to nije posebno smetalo i sigurno neće smetati ni ubuduće. Nisam
fanatik. Tvoje je pravo vjerovati da nad nama vlada Priroda i u njoj skrivena Moć. Do‐
pušteno ti je misliti da su bogovi, a među njima i moja Melitela, samo personifikacija te
sile izmišljena za uporabu prostom puku kako bi ju lakše razumio, prihvatio njezino pos‐
tojanje. Po tebi je ta sila slijepa. A za mene, Geralte, vjera dopušta da se od prirode oče‐
kuje to što utjelovljuje moja boginja: sklad, zakon, dobro. I nadu.«
»Znam.«
»Ako znaš, odakle onda rezerve prema transu? Čega se bojiš? Da ću ti zapovjediti da
lupaš glavom o tlo pred kipom i pjevaš pobožne pjesme? Geralte, mi ćemo samo na tren
posjediti zajedno, ti, ja i Iola. Pa ćemo vidjeti hoće li sposobnosti te djevojke dopustiti
da se nešto iščita iz tog vrtloga sila koji te okružuje. Možda doznamo nešto što bi bilo
dobro znati. A možda i ne doznamo ništa. Možda nam se moći sudbine ne požele razot‐
kriti, ostat će skrivene i neshvatljive. Ne znam. Ali zašto ne bismo pokušali?«
»Zato što to nema smisla. Ne okružuje me nikakav vrtlog sudbine. A ako i okružuje,
za koga bismo vraga po njemu čeprkali?«
»Geralte, ti si bolestan.«
»Htjela si reći ranjen.«
»Znam što sam htjela reći. Nešto s tobom nije kako valja, osjećam to. Pa znam te od
malena; kada sam te upoznala, bio si mi do ruba suknje. A sada osjećam da se vrtiš u ne‐
kom prokletom viru, posve upetljan, uhvaćen u omču koja te polagano steže. Hoću zna‐
ti o čemu je riječ. Sama ne mogu, moram se prepustiti Iolinim sposobnostima.«
»Ne posežeš li preduboko? Čemu ta metafizika? Ako hoćeš, otvorit ću ti srce. Ispunit
ću ti večeri pričama o svim najzanimljivijim događajima u posljednjih nekoliko godina.
Pribavi bačvicu piva da mi se grlo ne osuši i možemo početi makar i danas. No bojim se
ipak da ću ti dosaditi, jer nikakve vrtloge i virove nećeš tamo pronaći. Samo obične vješ‐
čeve priče.«
Posljednja želja
»Rado ću te poslušati. Ali trans, ponavljam, ne bi bio zgorega.«

»A zar ne misliš«, nasmiješio se, »da moje nevjerovanje u smisao takvoga transa una‐
prijed poništava njegovu svrsishodnost?«
»Ne, ne mislim. A znaš li zašto?«
»Ne.«
Nenneke mu se približila, pogledala ga u oči s čudnim osmijehom na blijedim usna‐
ma.
»Jer bi to bio prvi poznati mi dokaz da nevjerovanje ima ikakvu moć.«
Andrzej Sapkowski
Zrno istine
I.
CRNE TOČ KI CE NA SVI JE TLOJ POD LO ZI NEBA, tu i tamo prevučenoj pramenovima magle,
krećući se, privukle su vješčevu pozornost. Bilo ih je puno. Ptice su kružile, zatvarajući
polagane, mirne krugove, potom su se iznenada spuštale i odmah ponovo polijetale uvis,
lepećući krilima.
Vještac je poduže promatrao ptice, procjenjivao udaljenost i pretpostavljeno vrijeme
potrebno za njezino svladavanje, s korekcijom zbog reljefa terena, gustoće šume, dubine
i smjera klanca za koji je pretpostavljao da će mu se naći na putu. Napokon je odbacio
plašt, za dvije rupice stisnuo remen koji mu je ukoso prelazio preko grudi. Glavica i bal‐
čak mača prebačenog preko leđa izvirivali su iznad desnog ramena.
»Malo ćemo produžiti put, draga Crvenperko«, rekao je. »Sići ćemo sa staze. Ptičuri‐
ne ondje ne kruže, čini mi se, bez razloga.«
Kobila, jasno, nije odgovorila, ali je pošla, slušajući glas na koji je bila naviknuta.
»Tko zna, možda je to uginuli los«, govorio je Geralt. »Ali možda nije los. Tko zna?«
Klanac je doista bio ondje gdje ga je i očekivao – u jednom je trenutku vještac odoz‐
go ugledao krošnje stabala koja su tijesno ispunjavala usjek. No strane jaruge bile su bla‐
ge, a dno suho, bez tmine, bez trulih panjeva. Klanac je lako prešao. S druge je strane
bio brezik, iza njega velika poljana, vriština i krčevina iz koje su izvirivali pipci ispreple‐
tenog granja i korijenja.
Ptice, uplašene pojavom jahača, digle su se više, zagraktale divlje, oštro, promuklo.
Geralt je odmah ugledao prvo truplo – bjelina ovčjega kožušića i zagasita modrina
haljine izrazito su se izdvajale od požutjelog busenja oštrice. Drugo truplo nije vidio, ali
je znao gdje leži – mjesto na kojemu se nalazilo odavao je položaj tri vuka, koji su sjedeći
mirno promatrali jahača. Vješčeva kobila je frknula. Vukovi su, kao na zapovijed, be‐
šumno, ne žureći se, otkasali u šumu, okrećući svako malo trokutaste glave prema pri‐
došlici. Geralt je skočio s konja.
Žena u kožuhu i modroj haljini nije imala lica, grla i većeg dijela lijevoga bedra. Vje‐
štac je prošao pored nje ne sagnuvši se.
Muškarac je ležao licem prema tlu. Geralt nije okretao truplo, vidjevši da tu ni vuko‐
vi ni ptice nisu gubili vrijeme. Uostalom, nije ni bilo potrebe za podrobnijim razgledava‐
njem trupla – ramena i leđa vunenog kontuša pokrivao je crni, razgranati uzorak sasuše‐
Posljednja želja
ne krvi. Bilo je očito da je muškarac poginuo od udarca u vrat, a da su vukovi leš unaka‐
zili tek kasnije.
Na širokom pojasu, pored kratkog bodeža u drvenom toku, muškarac je nosio kožna‐
tu kesu. Vještac ju je podignuo, odbacio redom u travu kresivo, komadić krede, pečatni
vosak, šaku srebrnih novčića, sklopljenu britvu u drvenim koricama, zečje uho, tri ključa
na kolutu, amulet s falusnim simbolom. Dva pisma, pisana na platnu, ovlažena kišom i
rosom, rune su se razlile, razmazale. Treće, na pergamentu, vlaga je također uništila, ali
moglo se pročitati. Bilo je to kreditno pismo, izdano od patuljačke banke u Murivelu na
trgovca Rullea Aspera ili Aspena. Svota akreditiva nije bila velika.
Sagnuvši se, Geralt je podignuo muškarčevu desnu ruku. Kao što je i očekivao, mje‐
deni prsten, urezan u natekli i pomodrjeli prst, nosio je znak oružarskog ceha – stilizira‐
nu kacigu s vizirom, dva ukrštena mača i runu »A« ugraviranu ispod njih.
Vještac se vratio ženinu truplu. Dok je okretao tijelo, nešto ga je ubolo u prst. Bila je
to ruža pričvršćena za haljinu. Cvijet je uvenuo, ali nije izgubio boju – latice su bile tam‐
noplave. Geralt je prvi put u životu vidio takvu ružu. Okrenuo je truplo dokraja i stresao
se.
Na ogoljenom, izobličenom ženinu vratu jasno su se vidjeli tragovi zuba. Ne vučjih.
Vještac se oprezno povukao do konja. Ne spuštajući pogled s ruba šume, popeo se na
sedlo. Dvaput je obišao poljanu, pognut, pozorno je provjeravao zemlju, osvrćući se.
»Da, Crvenperko«, rekao je tiho, zaustavljajući konja. »Slučaj je jasan, makar ne do‐
kraja. Oružar i žena su dojahali odande, iz one tamo šume. Putovali su izvan svake sum‐
nje iz Murivela kući, jer nitko ne nosi sa sobom dugo neunovčena kreditna pisma. Ne
zna se zašto su jahali ovuda, a ne putem. Ali jahali su kroz vrištinu, jedno uz drugo. I
onda su, ne znam zašto, oboje sjahali ili pali s konja. Oružar je stradao na mjestu. Žena
je trčala, potom pala i također poginula, a to nešto, što nije ostavilo tragove, vuklo ju je
po zemlji, držeći je zubima za vrat. To se zbilo prije dva-tri dana. Konji su se razbježali,
nećemo ih tražiti.«
Kobila, jasna stvar, nije odgovorila, nemirno je frktala, reagirajući na ton glasa koji
joj je bio poznat.
»To nešto što ih je oboje ubilo«, nastavljao je Geralt, promatrajući rub šume, »nije
bilo ni vukodlak, ni lešij. Ni jedan, ni drugi ne bi ostavili toliko lešinarima. Da je ovdje
močvara, rekao bih da su to kikimora ili tičarica. Ali ovdje nema močvara.«
Sagnuvši se, vještac je malo odgrnuo gunj koji je pokrivao bok konja, otkrivajući za
bisage privezan drugi mač s blistavim ukrasnim štitnikom i crnim rebrastim drškom.
»Da, Crvenperko. Produžit ćemo put. Treba provjeriti zašto su oružar i žena jahali
kroz šumu, a ne cestom. Ako ćemo zanemarivati ovakve događaje, nećemo zaraditi ni za
zob za tebe, nije li tako, Crvenperko?«
Kobila je poslušno krenula naprijed, preko vrištine, oprezno prekoračujući povaljena
Andrzej Sapkowski
stabla.
»Iako to nije bio vukodlak, nećemo riskirati«, nastavio je vještac, vadeći iz torbe bu‐
ketić jedića i vješajući ga za vođice. Kobila je frknula. Geralt je malo razvezao prsluk pod
vratom, izvukao iz izreza medaljon s iskešenim vučjim raljama. Medaljon obješen o sre‐
brni lančić poskakivao je u ritmu konjskoga hoda, svjetlucajući na sunčevim zrakama
poput žive.
II.
CR VE NE CRE PO VE stožastoga krova kule prvi je put ugledao s vrha uzvisine na koju se us‐
peo, presjekavši luk zavoja jedva vidljive staze. Obronak, obrastao lijeskom, zakrčen su‐
him granjem, obložen debelim tepihom žutoga lišća, nije bio najsigurniji za silaženje.
Vještac se povukao, oprezno se spustio niz padinu i vratio na stazu. Jahao je polagano,
svako malo zaustavljao konja, viseći sa sedla, provjeravajući tragove.
Kobila je trgnula glavom, divlje zarzala, zatoptala kopitima, zaplesala na stazi, podi‐
žući oblak suhoga lišća. Geralt, obgrlivši lijevom rukom konjski vrat, a prstima desne
ruke složivši Znak Aksje, prelazio je iznad kobiline glave, šapćući čarobnu formulu.
»Zar je toliko loše?« progunđao je osvrćući se uokolo, ne skidajući Znak. »Baš toliko?
Mir, Crvenperko, mir.«
Čarolija je brzo počela djelovati, ali je podbodena petom kobila pošla oklijevajući,
tupo, neprirodno, gubeći gibak ritam hoda. Vještac je okretno skočio na zemlju, produ‐
žio pješice, vukući konja za uzdu. Ugledao je zid.
Između zida i šume nije bilo razmaka, jasne praznine. Mlado drveće i grmlje borovice
isprepletalo je lišće s bršljanom i divljom lozom kojima je bio obrastao kameni zid. Ge‐
ralt je podignuo glavu. Istoga je trena osjetio kako mu se za vrat, uznemirujuće, nakos‐
triješivši mu kosu, pripija i pokreće, pužući, nevidljivo mekano biće. Znao je što je to.
Netko ga je gledao.
Okrenuo se polagano, bez oklijevanja. Crvenperka je frknula, mišići na vratu su joj
zatitrali, zaigrali pod kožom.
Na obronku uzvisine s koje se maloprije spustio, nepomično je stajala djevojka oslo‐
njena jednom rukom o panj johe. Njezina bijela duga haljina odskakala je od svjetlucava
crnila duge raščupane kose raspuštene niz ramena. Geraltu se učinilo da se smiješi, ali
nije bio siguran – bila je predaleko.
»Zdravo«, rekao je podižući dlan u znak prijateljstva. Zakoraknuo je prema djevojci.
Ona je, lagano pomičući glavu, slijedila njegove pokrete. Lice joj je bilo blijedo, oči crne
i goleme. Osmijeh – ako je to bio osmijeh – iščeznuo joj je s lica kao obrisan krpom.
Geralt je prišao još jedan korak. Lišće je zašuštalo. Djevojka je strčala niz padinu kao
srna, promaknula među grmljem lijeske, pretvorila se u bijeli pramen dok je nestajala u
Posljednja želja
dubini šume. Duga haljina kao da joj uopće nije ograničavala slobodu kretanja.
Vješčeva je kobila plačno zarzala, podižući glavu uvis. Geralt, i dalje gledajući prema
šumi, nagonski ju je umirio Znakom. Vodeći konja za uzdu, nastavio je polagano dalje
duž zida, tonući u lopuhe do pojasa.
Vrata, solidna, okovana željezom, nasađena na zahrđale šarke, bila su opremljena veli‐
kim mjedenim kucalom. Nakon trena oklijevanja, Geralt je pružio ruku i dotaknuo po‐
tamnjelu alku. Smjesta je odskočio, jer su se vrata u istom trenu otvorila, škripeći, stru‐
žući, razgrćući u stranu busenje trave, kamičke i grančice. Iza vrata nije bilo nikoga –
vještac je vidio samo prazno dvorište, zapušteno, obraslo koprivom. Ušao je vodeći konja
za sobom. Omamljena Znakom, kobila se nije opirala, ali je koračala ukočeno i nesigur‐
no.
Dvorište je bilo s tri strane okruženo zidom i ostacima drvenih skela, četvrtu je zauzi‐
mala fasada maloga dvorca, poprskana mrljama otpale žbuke, prljavim pukotinama, vi‐
jencima bršljana. Prozorski kapci s kojih se oljuštila boja bili su zatvoreni. Vrata također.
Geralt je prebacio Crvenperkine uzde preko stupica pored vrata i polagano pošao
šljunčanom alejom koja je pored niskog prstena nevelike fontane pune lišća i smeća vo‐
dila prema malom dvorcu. Usred fontane, na maštovitom postolju, izvio se dupin iskle‐
san iz bijelog kamena, pružajući uvis okrhnuti rep.
Pored fontane, na nečemu što je nekoć davno bilo okrugljak, rastao je grm ruža. Ni‐
čim, osim bojom cvjetova, nije se taj grm razlikovao od drugih ružinih grmova koje je
viđao Geralt. Iznimka su bili cvjetovi – bili su boje indiga, s blagom nijansom purpura
po rubovima nekih latica. Vještac je dodirnuo jedan, primaknuo lice, pomirisao. Cvjeto‐
vi su imali miris tipičan za ruže, samo malo intenzivniji.
Vrata maloga dvorca – i istodobno svi prozorski kapci – otvorila su se s treskom. Ge‐
ralt je naglo podignuo glavu. Alejom, razbacujući šljunak, jurilo je, ravno na njega, ču‐
dovište.
Desna vješčeva ruka munjevito je pohitala nad desno rame, a lijeva je u istom trenu
snažno povukla remen na prsima čime mu je držak mača sam uskočio u dlan. Oštrica je,
sa zviždukom iskačući iz toka, opisala kratak blistav polukrug i zamrla, uperena vrškom
u smjeru zahuktale beštije. Čudovište je ugledavši mač prikočilo, stalo. Šljunak je prsnuo
na sve strane. Vještac nije ni trepnuo.
Stvor je bio čovjekolik, odjeven u iznošenu odjeću dobre vrste koja nije bila lišena ni
ukusnih, iako posve nefunkcionalnih ukrasa. No čovjekolikost nije sezala dalje od prlja‐
voga ovratnika kaftana – nad njim se dizala golema, kao u medvjeda kosmata glava s po‐
zamašnim ušima, s parom divljih bjeloočnica i zastrašujućim raljama punim ukošenih
očnjaka, među kojima je, poput plamena, treperio crven jezik.
»Odlazi odavde, smrtni čovječe!« zaurlalo je čudovište, zamahujući šapama, ali ne mi‐
čući se s mjesta. »Inače ću te proždrijeti! Razderati na komadiće!«
Andrzej Sapkowski
Vještac se nije pomaknuo, nije spustio mač.

»Zar si gluh? Marš odavde!« proderao se stvor, nakon čega je ispustio iz sebe zvuk koji
je bio nešto između roktanja vepra i rike jelena u doba parenja. Kapci na svim prozorima
zaklepetali su i zaštropotali, stresajući žbuku i malter s podboja. Ni vještac, ni čudovište
nisu se pomaknuli.
»Briši, dok si čitav!« riknuo je stvor, ali nekako manje sigurno. »Jer ako nećeš, ja ću
te...«
»Ti ćeš me što?« prekinuo ga je Geralt.
Čudovište je silovito zadahtalo, nakrivilo nakaznu glavu.
»Vidi ga kako je hrabar«, reklo je spokojno, keseći kljove, pogledavajući Geralta zakr‐
vavljenim očima. »Spusti to željezo, ako smijem zamoliti. Možda do tebe još nije doprlo
da se nalaziš na dvorištu moje vlastite kuće? A možda je ondje odakle potječeš običaj pri‐
jetiti domaćinima mačem na njihovu vlastitom dvorištu?«
»Jest«, potvrdio je Geralt. »Ali samo domaćinima koji goste dočekuju urlanjem i pri‐
jetnjom da će ih razderati na komadiće.«
»O, muko«, uzbudilo se čudovište. »Još će me vrijeđati, vucibatina. Lijepoga mi gos‐
ta! Uvuče se u dvorište, uništava tuđe cvijeće, šepiri se i misli da će mu začas iznijeti kruh
i sol. Fuj!«
Stvor je pljunuo, uzdahnuo i zaklopio ralje. Donji očnjaci ostali su mu vani, pridajući
mu izgled vepra.
»I što sad?« rekao je vještac malo kasnije, spustivši mač. »Hoćemo li ovako stajati?«
»A što predlažeš? Da legnemo?« puhnulo je čudovište. »Spremi to željezo, govorim
ti.«
Vještac je spretno ubacio oružje u korice na leđima, ne spuštajući ruku pogladio je
balčak koji je stršio preko ramena.
»Volio bih«, rekao je, »da ne praviš prenagle pokrete. Ovaj se mač uvijek može izvući,
i to brže no što misliš.«
»Vidio sam«, zahripalo je čudovište. »Da nije toga, već bi odavno izletio kroz vrata, s
otiskom moga potplata na stražnjici. Što ćeš ovdje? Otkuda si se našao?«
»Zalutao sam«, slagao je vještac.
»Zalutao«, ponovilo je čudovište, iskrivljujući ralje u užasnu grimasu. »No, onda i od‐
lutaj. Znači, kroz vrata. Izloži lijevo uho suncu i produži, pa ćeš se vratiti ravno na put. I
što sada čekaš?«
»Ima li vode?« upitao je spokojno Geralt. »Konj je žedan. A i ja sam, ako ti to ne
smeta previše.«
Čudovište je prestupilo s noge na nogu, počešalo se po uhu.
»Slušaj ti«, rekao je. »Zar se ti mene zbilja ne bojiš?«
»A trebao bih?«
Posljednja želja
Čudovište se osvrnulo uokolo, nakašljalo, snažno povuklo uvis vrećaste hlače.

»A, muke mu, što mogu. Dobro mi došao. Ne dolazi mi svakoga dana netko tko
ugledavši me ne pobjegne ili se se onesvijesti. No, dobro. Ako si umoran, ali čestit put‐
nik, pozivam te da uđeš. Ako si pak razbojnik ili zločinac, upozoravam te: ova kuća izvr‐
šava moje zapovijedi. Ja vladam unutar ovih zidova!«
Podignuo je kosmatu šapu. Svi su kapci ponovo lupnuli o zid, a u kamenom grlu du‐
pina nešto je glasno zaklokotalo.
»Izvoli«, ponovio je.
Geralt se nije ni maknuo, upitno ga promatrajući.
»Živiš sam?«
»A što se tebe tiče s kim ja živim?« izustio je stvor gnjevno, razjapivši ralje, nakon čega
je glasno zagrohotao. »Aha, shvaćam. Zacijelo te zanima imam li četrdeset slugu ravnih
mi po ljepoti. Nemam. Onda što, muko, hoćeš li prihvatiti poziv iz iskrenoga srca? Ako
nećeš, vrata su ti tamo, ravno iza tvoje stražnjice!«
Geralt se ukočeno naklonio.
»Prihvaćam poziv«, rekao je službeno. »Gostoprimstvo ne odbijam.«
»Moja kuća je tvoja kuća«, odvratio je stvor, jednako formalno, iako nemarno. »Ovu‐
da, goste. A konja daj ovamo, do bunara.«
Mali dvorac je i iznutra tražio temeljitu obnovu, no u njemu je bilo razmjerno čisto i
uredno. Namještaj je sav bio djelo ruku dobrih zanatlija, čak i ako se to zbilo prije puno
vremena. U zraku je visio oštar zapah prašine. Bilo je mračno.
»Svjetla!« zarežalo je čudovište, a luč zataknuta u željezni obruč smjesta je zaplamsala i
zadimila se.
»Nije loše«, rekao je vještac. Čudovište je zagrohotalo.
»Samo toliko? Zbilja vidim da se tebe ne može zadiviti makar čime. Rekao sam ti da
ova kuća izvršava moje zapovijedi. Izvoli, ovuda. Pazi, stube su strme. Svjetlosti!«
Na stubama se čudovište okrenulo.
»A što ti se to njiše na vratu, goste? Što je to?«
»Pogledaj.«
Stvor je uzeo medaljon u šapu, podignuo ga do očiju, napinjući blago lančić na Ge‐
raltovu vratu.
»Nelijepo izgleda ta njuška. Što je to?«
»Cehovski znak.«
»Aha, sigurno se baviš izradom brnjica. Ovuda, izvoli. Svjetla!«
Unutrašnjost velike odaje, bez ijednog prozora, zauzimao je golem hrastov stol, posve
prazan, ako se ne računa veliki svijećnjak ovjenčan slapovima skrutnutoga voska. Na
novu zapovijed čudovišta, svijeće su se zapalile, zatreperile, rasvjetljavajući donekle pros‐
toriju.
Andrzej Sapkowski
Jedan od zidova odaje bio je prepun oružja – tu su visjeli aranžmani od okruglih šti‐
tova, ukrštenih lovačkih kopalja i sulica, teških handžara i sjekira. Polovicu susjednog
zida zauzimalo je vatrište golemoga kamina nad kojim su bili izloženi redovi ispucalih i
zaprljanih portreta. Zid nasuprot ulaza bio je pun lovačkih trofeja – rogovi lopatara i
razgranato jelensko rogovlje bacali su duge sjenke na iscerene njuške divljih svinja, med‐
vjeda i risova, na očerupana i otrcana krila punjenih orlova i jastrebova. Središnje, počas‐
no mjesto, zauzimala je potamnjela, ofucana glava pećinskoga zmaja. Geralt mu je pri‐
šao.
»Ulovio ga je moj djedica«, reklo je čudovište, ubacujući u čeljusti ognjišta golemu
kladu. »Bio je vjerojatno zadnji u okolici koji se dao uloviti. Sjedni, goste. Gladan si,
pretpostavljam.«
»Neću zanijekati, domaćine.«
Čudovište je sjelo za stol, spustilo glavu, ispreplelo dlakave šape na trbuhu, nakratko
nešto mrmljalo, vrteći golemim prstima, nakon čega je tiho zarikalo, tresnuvši šakom po
stolu. Zdjele i tanjuri su zazveckali kositreno i srebrno, pehari zazvonili kristalno. Zami‐
risalo je na pečenje, češnjak, mažuran, muškatni oraščić. Geralt nije pokazao čuđenje.
»Da«, protrljalo je šape čudovište. »Ovo je bolje od posluge, nije li? Posluži se, goste.
Ovdje imaš kokoš, ovdje šunku divlje svinje, ovdje paštetu od... Ne znam čega. Od ne‐
čega. Ovdje imamo lještarke. Ne, muke mi, to su jarebice. Pobrkao sam čarolije. Jedi,
jedi. To je dobro, pravo jelo, ne boj se.«
»Ne bojim se.« Geralt je raskinuo kokoš na dva dijela.
»Zaboravio sam«, nakesilo se čudovište, »da nisi od onih plašljivih. A kako te mogu,
na primjer, zvati?«
»Geralt. A ja tebe, domaćine?«
»Nivellen. Ali u okolici me zovu Izrod ili Zubati. I plaše mnome djecu.« Čudovište si
je slilo u grlo sadržaj divovskoga pehara, nakon čega je uronilo prste u paštetu, isprazniv‐
ši jednim pokretom pola zdjele.
»Plaše djecu«, ponovio je Geralt s punim ustima. »Sigurno neutemeljeno?«
»Posve. U tvoje zdravlje, Geralte!«
»I tvoje, Nivellene.«
»Kako ti se sviđa vino? Primijetio si da je od grožđa, a ne od jabuka. Ali ako ti ne pri‐
ja, učarat ću drugo.«
»Hvala, nije loše. Čarobnjačke su ti sposobnosti prirođene?«
»Ne. Imam ih otkako mi je ovo izraslo. Znači, njuška. Sam ne znam odakle je to doš‐
lo, ali kuća ispunjava sve što poželim. Ništa veliko, umijem iščarati jelo, piće, odjeću,
čistu posteljinu, vruću vodu, sapun. Svaka baba to može i bez čarolija. Otvaram i zatva‐
ram prozore i vrata. Palim vatru. Ništa veliko.«
»A opet je nešto. A tu... kako kažeš, njušku, imaš odavno?«
Posljednja želja
»Dvanaest godina.«
»Kako se to dogodilo?«
»A što se to tebe tiče? Natoči si još.«
»Rado. Ne tiče me se, pitam iz radoznalosti.«
»Razlog je razumljiv i prihvatljiv«, gromko se nasmijalo čudovište. »Ali ja ga neću pri‐
hvatiti. Ne tiče te se i gotovo. No da ipak malo udovoljim tvojoj radoznalosti, pokazat
ću ti kako sam prije izgledao. Pogledaj one tamo portrete. Prvi, računajući od kamina,
moj je tatica. Drugi, muka će znati tko. A treći sam ja. Vidiš?«
Ispod prašine i paučine, s portreta je vodenkastim očima gledao neugledni debeljko
podbuhlog, tužnog i prištavog lica. Geralt, kojemu je bilo poznato koliko portretisti vole
podilaziti mušterijama, tužno je kimnuo glavom.
»Vidiš?« ponovio je Nivellen, cereći se.
»Vidim.«
»Tko si ti?«
»Ne razumijem.«
»Ne razumiješ?« Čudovište je podignulo glavu, oči su mu bljesnule kao u mačke.
»Moj portret, prijatelju, visi izvan dosega svijeća. Ja ga vidim, ali ja nisam čovjek. Barem
nisam u ovom trenu. Čovjek bi, poželjevši vidjeti portret, ustao, prišao bliže, zacijelo bi
morao uzeti i svijećnjak. A ti to nisi učinio. Zaključak je jednostavan. Ali ja ću te upitati
izravno: jesi li čovjek?«
Geralt nije spustio pogled.
»Ako tako postavljaš stvari, ne dokraja«, odgovorio je nakon kratkog premišljanja.
»Aha. Valjda neće biti netaktično ako te upitam, što si onda?«
»Vještac.«
»Aha«, ponovio je Nivellen malo kasnije. »Ako se dobro sjećam, vješci za život zara‐
đuju na zanimljiv način. Ubijaju razna čudovišta za novac.«
»Dobro se sjećaš.«
Opet je nastala tišina. Plamičci svijeća su treperili, izbijali su uvis tankim izdancima
vatre, svjetlucali u izrezbarenom kristalu vrčeva, u slapovima voska koji se slijevao niz
svijećnjak. Nivellen je sjedio nepomično, lagano pomičući goleme uši.
»Pretpostavimo«, rekao je napokon, »da ćeš dospjeti izvući mač prije no što ti prisko‐
čim. Pretpostavimo da ćeš me čak dospjeti i posjeći. Uz moju težinu to me neće zausta‐
viti, oborit ću te s nogu samim naletom. A potom će već odlučivati zubi. Što misliš, vješ‐
če, tko od nas ima više šansi, ako dođe do zagrizanja grla?«
Geralt, pridržavajući palcem kositreni poklopac karafe, natočio si je vina, otpio gut‐
ljaj, oslonio se na naslon stolca. Promatrao je čudovište smiješeći se, a bio je to izvanred‐
no gadan osmijeh.
»Daaa«, rekao je otegnuto Nivellen, čeprkajući kandžom po kutu čeljusti. »Valja priz‐
Andrzej Sapkowski
nati da umiješ odgovoriti na pitanje bez puno riječi. Zanima me kako ćeš izaći na kraj sa
sljedećim koje ću ti postaviti. Tko ti je platio za mene?«
»Nitko. Ovdje sam slučajno.«
»Da mi možda ne lažeš?«
»Ne običavam lagati.«
»A što običavaš? Pričali su mi o vješcima. Upamtio sam da vješci otimaju malenu dje‐
cu koju onda hrane čarobnim biljem. Ona koja prežive i sama postanu vješcima, čarob‐
njaci su nadljudskih sposobnosti. Podučavaju ih ubijanju, iskorjenjuju im sve ljudske
osjećaje i nagone. Pretvaraju ih u čudovišta koja trebaju ubijati druga čudovišta. Čuo
sam da je zadnji tren da netko počne hvatati vješce. Jer čudovišta je sve manje, a vještaca
sve više. Pojedi jarebicu prije no što se posve ohladi.«
Nivellen je uzeo iz zdjele jarebicu, cijelu je ubacio u čeljusti i smazao kao prepečenac,
drobeći zubima koščice.
»Zašto ništa ne kažeš?« upitao je nerazgovjetno, žvačući. »Što je od toga što o vama
govore istina?«
»Skoro ništa.«
»A što je laž?«
»To da je čudovišta sve manje.«
»Činjenica. Ima ih nemalo«, nacerio se Nivellen. »Jedno upravo sjedi pred tobom i
pita se je li dobro učinilo kada te ugostilo. Odmah mi se nije svidio tvoj cehovski znak,
goste.«
»Nisi ti nikakvo čudovište, Nivellenu«, suho je rekao vještac.
»A, muko, ovo je nešto novo. A što sam ja po tebi? Džem od brusnica? Ključ divljih
gusaka što odlijeću na jug u tužno studenačko jutro? Ne? Onda možda čednost sisate
mlinareve kćeri izgubljene kod izvora? No, Geralte, reci mi tko sam. Zar ne vidiš da sav
treperim od radoznalosti?«
»Nisi čudovište. Da jesi, ne bi mogao dodirivati ovaj srebrni pladanj. I nipošto ne bi
uzeo u ruku moj medaljon.«
»Ha!« riknuo je Nivellen tako da su plamenovi svijeća u jednom trenutku zauzeli vo‐
doravan položaj. »Danas je očito dan otkrivanja velikih, strašnih tajni! Začas ću doznati
da su mi ovakve uši narasle zato što kao dijete nisam volio zobenu kašicu!«
»Ne, Nivellene«, spokojno je rekao Geralt. »To se dogodilo zbog uroka. Siguran sam
da znaš tko ga je bacio.«
»I što s time ako znam?«
»Urok se može skinuti. U mnogim slučajevima.«
»Ti naravno, kao vještac, znaš skidati uroke. U mnogim slučajevima?«
»Znam. Hoćeš da pokušam?«
»Ne. Neću.«
Posljednja želja
Čudovište je zinulo i isplazilo crveni jezik dug preko dva pedlja.

»Zapanjilo te, je li?«
»Zapanjilo me«, priznao je Geralt.
Čudovište je zakikotalo, zavalilo se u naslonjač.
»Znao sam da će te zapanjiti«, reklo je. »Natoči si još, namjesti se udobno. Ispričat ću
ti cijelu priču. Bio vještac ili ne, dobrota ti viri iz očiju, a meni se pripovijeda. Natoči si.«
»Nema više.«
»A, muke«, čudovište je zahripalo pa potom ponovo opalilo šapom po stolu. Uz dvije
prazne karafe pojavio se, tko zna odakle, povelik glineni bocun u košiću od vrbova pru‐
ća. Nivellen je zubima strgnuo voštani pečat.
»Kako si sigurno primijetio«, započeo je, točeći, »okolica je poprilično pusta. Do naj‐
bližih ljudskih naselja ima komad puta. Jer vidiš, moj tatica, a i moj djedica, nisu svoje‐
dobno susjedima, ni trgovcima koji su putovali cestom, davali puno povoda da ih vole.
Tko bi god ovamo zalutao, ako bi ga tatica spazio s kule, gubio bi u najboljem slučaju
svoj imutak. A nekoliko je obližnjih naselja izgorjelo jer je tatica zaključio da kasne s pla‐
ćanjem dažbina. Malotko je volio moga taticu. Osim mene, naravno. Strašno sam pla‐
kao kada su jednoga dana dovezli kolima to što je ostalo od moga tatice nakon udarca
dvoručnim mačem. Djedica se u to doba više nije bavio aktivnom pljačkom jer je od
dana kada je dobio željeznim buzdovanom po tintari strašno mucao, slinio, i rijetko
kada stizao na vrijeme do nužnika. Ispalo je da ja, kao nasljednik, moram preuzeti druži‐
nu.«
»Bio sam tada mlad«, nastavljao je Nivellen, »pravi balavac, pa su me momci iz druži‐
ne motali oko malog prsta. Zapovijedao sam im, kako se možeš domisliti, onoliko koli‐
ko debeli prasac može zapovijedati vučjem čoporu. Ubrzo smo počeli raditi stvari koje
tatica da je bio živ ne bi nikada dopustio. Poštedjet ću te pojedinosti, prelazim na bitno.
Jednoga smo dana odjurili čak do Gelibola, u blizini Mirta, i opljačkali hram. Da bude
još gore, bila je ondje i mlada svećenica.«
»Kakav je to bio hram, Nivellene?«
»Vrag će ga znati, Geralte. Ali mora da je bio loš hram. Na oltaru su, sjećam se, ležale
lubanje i kosti, gorjela je zelena vatra. Smrdjelo je kao nesreća. Ali na stvar. Momci su
dograbili svećenicu, strgnuli s nje odjeću, pa onda rekli da moram postati muškarac. No
i postao sam, glupi balavac. Dok sam postajao, svećenica mi je pljunula u njušku i nešto
povikala.«
»Da sam čudovište u ljudskoj koži, da ću biti čudovište u čudovišnoj, nešto o ljubavi,
o krvi, ne sjećam se. Imala je izgleda malen bodež skriven u kosi. Ubila se, a tada...
Odjurili smo odatle, Geralte, kažem ti, umalo nismo pomorili konje. Nije to bio dobar
hram.«
»Nastavi dalje.«
Andrzej Sapkowski
»Dalje je bilo onako kako je rekla svećenica. Za nekoliko dana budim se ujutro, a slu‐
ge, kako me koji ugleda, zavrišti i pobjegne. Ja do ogledala... Vidiš, Geralte, uspaničio
sam se, dobio nekakav napad, sjećam se toga kao kroz maglu. Ukratko, pobio sam ih.
Nekoliko. Koristio sam sve što mi je dopalo ruku, a odjednom sam postao silno snažan.
A kuća je pomagala kako je mogla: treskala su vrata, namještaj letio zrakom, vatra plam‐
tjela. Tko je stigao, pobjegao je u panici, tetica, sestrična, momci iz družine, ma što pri‐
čam, pobjegli su čak i psi, zavijajući podvijenih repova. Pobjegla je i moja maca Izjelica.
Od straha su pokrepale čak i tetičine papige. Ostao sam sâm, zavijajući, ričući, mahnita‐
jući, razbijajući što dopadne šaka, uglavnom zrcala.«
Nivellen je zastao, uzdahnuo, šmrcnuo.
»Kada je napadaj prošao«, nastavio je tren kasnije, »bilo je već prekasno za sve. Bio
sam sâm. Nikome više nisam mogao objasniti da mi se promijenio samo i isključivo iz‐
gled, da sam u tom groznom obličju samo glupi dječak koji jeca u praznom dvorcu nad
truplima slugu. Potom je došao užasan strah: vratit će se i zatući me prije no što se stig‐
nem opravdati. Ali nitko se nije vratio.«
Čudovište je na tren zastalo, obrisalo rukavom nos.
»Ne želim se vraćati tim prvim mjesecima, Geralte, još me danas potresu kada ih se
sjetim. Prijeći ću na stvar. Dugo, vrlo dugo sam sjedio u dvorcu kao miš u rupi, ni ne
promolivši nosa van. Ako bi se tko pojavio, a to se rijetko događalo, nisam izlazio, samo
bih kući zapovjedio da dvaput tresne prozorskim kapcima ili bih riknuo kroz vodorigu
na oluku i to je obično dostajalo da gost za sobom podigne povelik oblak prašine. Tako
je bilo sve do dana kada sam u ranu zoru pogledao kroz prozor i vidio što? Nekakav de‐
beljko trga ruže s tetina grma. A trebaš znati da one nisu makar što, već plave ruže iz Na‐
zaira, sadnice je donio još djedica. Bijes me ponio, iskočio sam na dvorište. Debeli je,
povrativši glas koji je izgubio kada me ugledao, procvilio da je htio samo nekoliko cvje‐
tova za svoju kćerčicu, neka ga poštedim, podarim mu život i zdravlje. Već sam se spre‐
mao šutnuti ga kroz glavna vrata, kada me nešto prosvijetlilo, prisjetio sam se bajke koju
mi je nekoć pričala Lenka, moja dadilja, stara babuskara. Muke mu, pomislio sam, lijepe
djeve navodno pretvaraju žabe u kraljeviće, ili pak obrnuto, pa možda... Možda u toj
priči ima i zrno istine, neka šansa... Poskočio sam šest stopa u zrak, zaurlao tako da se
divlja loza stropoštala sa zida i proderao se: »Kćer ili život!«, nije mi ništa bolje palo na
pamet. Trgovac mi je, jer onaj je bio trgovac, rekao da mu kći ima osam godina. Što,
smiješ se?«
»Ne.«
»Jer ja nisam znao bih li se smijao ili plakao nad svojom usranom sudbinom. Sažalio
sam se na trgovca, nisam mogao gledati kako se trese, pozvao sam ga unutra, ugostio ga,
na odlasku mu nasuo zlata i dragulja u vreću. Trebaš znati da je u podrumima ostalo
puno blaga još iz tatičinih vremena, nisam baš znao što s time započeti, mogao sam si
Posljednja želja
dopustiti da budem darežljiv. Trgovac se ozario, zahvaljivao, sav se zapljuvao. Mora da

se negdje pohvalio svojom pustolovinom, jer nisu prošla ni dva mjeseca a ovamo je pris‐
pio i drugi trgovac. Imao je sa sobom pripremljenu poveliku vreću. I kćerku. Također
poveliku.«
Nivellen je izvukao noge ispod stola, protegnuo se, tako da je naslonjač zaškripio.
»Učas sam se dogovorio s trgovcem«, nastavio je priču. »Dogovorili smo da će mi je
ostaviti na godinu dana. Morao sam mu pomoći da natovari vreću na mazgu, sam je ne
bi podignuo.«
»A djevojka?«
»Neko bi se vrijeme zgrčila čim me ugleda, bila je uvjerena da ću ju pojesti. Ali za
mjesec smo dana već jeli za istim stolom, pričali i izlazili u duge šetnje. Ali premda je
bila draga i začuđujuće domišljata, jezik mi se pleo kada sam s njom razgovarao. Vidiš,
Geralte, uvijek sam bio plah s djevojkama, uvijek sam ispadao smiješan, čak i sa stajskim
djevojkama, tima s gnojem na listovima, koje su momci iz družine prevrtali kako su
htjeli, na sve strane. Čak su mi se i te rugale. A što će tek biti, mislio sam, s ovakvom
njuškom. Nisam joj se usudio ni spomenuti bilo što o tome zašto sam tako skupo platio
za godinu njezina života. Godina se vukla kao smrad za pričuvnim vojnikom, dok se na
kraju trgovac nije pojavio i odveo je. Ja sam se, pak, rezignirano zatvorio u kuću i kroz
nekoliko mjeseci nisam reagirao ni na kakve goste s kćerima kakvi su dolazili ovamo. Ali
poslije godine provedene u društvu, shvatio sam koliko je teško kada nemaš s kime po‐
razgovarati.« Čudovište je ispustilo zvuk koji je trebao biti uzdah, ali zazvučao je kao štu‐
canje.
»Sljedeća se zvala Fenne«, rekao je tren kasnije. »Bila je mala, bistra i cvrkutava, pravi
palčić. Uopće me se nije bojala. Jednoga dana, bila je točno obljetnica moje inicijacije,
napili smo se oboje medovine i... he, he. Odmah nakon toga skočio sam iz kreveta i
odjurio do zrcala. Priznajem, bio sam razočaran i potišten. Njuška je ostala kakva je i
bila, možda malo glupljeg izraza. A pričaju da bajke čuvaju mudrost naroda! Drek vrijedi
takva mudrost, Geralte. No, ali Fenne se brzo pobrinula da zaboravim na brige. Bila je
to vesela djevojka, kažem ti. Znaš što je izmislila? Plašili smo neželjene goste udvoje. Za‐
misli si: ulazi tip u dvorište, osvrće se uokolo, a ja odjednom ričući jurim na njega četve‐
ronoške, a Fenne, posve gola, sjedi mi na leđima i trubi na djedičin lovački rog!«
Nivellen se zatresao od smijeha, bljeskajući bijelim očnjacima.
»Fenne je bila kod mene punu godinu«, nastavljao je, »a potom se vratila obitelji s ve‐
likim mirazom. Spremala se udati za nekog gostioničara, udovca.«
»Pričaj dalje, Nivellene. Baš je zanimljivo.«
»Zbilja?« reklo je čudovište češkajući se bučno među ušima. »No, dobro. Sljedeća,
Primula, bila je kći osiromašenog viteza. Vitez je, došavši ovamo, imao izgladnjelog ko‐
nja, zahrđali oklop i nevjerojatne dugove. Bio je gadan kao hrpa stajskoga gnoja, a širio
Andrzej Sapkowski
je uokolo i takav vonj. Primula, dao bih si ruku odsjeći, mora da je bila začeta dok je on
bio u ratu, jer je bila posve ljepušna. I u njoj nisam izazivao strah, što možda i nije čud‐
no, jer sam se u usporedbi s njezinim roditeljem mogao činiti posve pristalim. Bila je,
kako se pokazalo, poprilično temperamentna, a i ja, prikupivši samopouzdanja, nisam
baš gubio vrijeme. Već sam nakon dva tjedna bio s Primulom u vrlo bliskim odnosima
za vrijeme kojih me voljela potezati za uši i uzvikivati: »Pojedi me, zvijeri!«, »Rastrgni
me, beštijo!« i slične idiotarije. Ja sam u stankama trčao zrcalu, ali moraš znati, Geralte,
pogledavao sam u njega s rastućim nemirom. Sve sam manje čeznuo za povratkom u
ono, manje dojmljivo obličje. Vidiš, Geralte, prije sam bio neugledan, a sada postao ite‐
kako naočit. Ranije sam stalno bolovao, kašljao i balavio, sada me se ništa nije hvatalo. A
zubi? Ne bi vjerovao kako su mi zubi bili pokvareni! A sada? Mogu pregristi nogu od
stolca. Hoćeš da pregrizem nogu od stolca?«
»Ne. Neću.«
»Možda je to i dobro«, razjapilo je čudovište ralje. »Gospođice je zabavljalo dok sam
se pravio važan i u kući je ostalo strašno malo stolica.« Nivellen je zijevnuo, pri čemu
mu se jezik savio u trubicu.
»Izmorilo me ovo pričanje, Geralte. Ukratko: poslije su bile još dvije, Ilka i Venimira.
Sve se odvijalo jednako, za poludjeti od dosade. Najprije mješavina straha i suzdržanosti,
potom nit simpatije, pojačavana sitnim, ali skupocjenim darovima, potom: »Grizi me,
pojedi me cijelu«, onda povratak tati, nježno opraštanje i sve zamjetnije prazna riznica.
Odlučio sam uzimati sve duže stanke za osamljivanje. U to da će djevojački cjelov izmi‐
jeniti moje obličje, prestao sam naravno vjerovati već odavno. I pomirio sam se s time.
Štoviše, zaključio sam da je dobro ovako kako jest i da nisu potrebne nikakve promje‐
ne.«
»Nikakve, Nivellene?«
»Dakako. Rekoh ti, konjsko zdravlje povezano s tim obličjem, to je prvo. Drugo:
moja drugačijost djeluje na djevojke kao afrodizijak. Nemoj se smijati. Više sam nego si‐
guran da bih se kao čovjek morao poprilično namučiti da se dokopam takve, na primjer,
Venimire, koja je bila prelijepa gospođica. Čini mi se da takvoga kakvog vidiš na ovom
portretu ne bi ni pogledala. I kao treće: sigurnost. Tatica je imao neprijatelje, nekoliko
ih je preživjelo. Ti, koje je družina pod mojim žalosnim zapovjedništvom poslala pod le‐
dinu, imali su rođake. U podrumima ima zlata. Da nije straha koji izazivam, netko bi
već došao po mene. Makar seljaci s vilama.«
»Čini se da si posve siguran«, rekao je Geralt, igrajući se praznim peharom, »kako u
ovome obličju nisi nikoga povrijedio. Nijednog oca, nijednu kćer. Nijednog rođaka ili
djevojčina zaručnika. Ha, Nivellene?«
»Ma daj, Geralte«, obrušilo se čudovište. »Pa o čemu ti pričaš? Očevi nisu dolazili sebi
od radosti, rekao sam ti, bio sam darežljiv iznad svih očekivanja. A kćeri? Nisi ih vidio
Posljednja želja
kada su dolazile ovamo, u prostim haljinama, s ručicama izjedenim od pranja, pogrblje‐

ne od nošenja vjedara. Primula je još nakon dva tjedna kod mene imala po leđima i be‐
drima tragove remena kojim ju je mlatio viteški otac. A u mene su se nosile kao kraljev‐
ne, u ruke su uzimale isključivo lepezu, čak nisu znale ni gdje je ovdje kuhinja. Odijevao
sam ih i urešavao nakitom. Po želji bih iščarao vrele vode za limenu kadu koju je još tati‐
ca opljačkao za mamu u Assengardu. Možeš li zamisliti? Limena kada! Rijetko koji ple‐
mić, ma što ja pričam, rijetko koji velikaš posjeduje limenu kadu. Za njih je ovo bila
kuća iz bajke, Geralte. A što se tiče postelje, to... Muke mi, čednost je u današnjim vre‐
menima rjeđa od planinskog zmaja. Nijednu nisam prisiljavao, Geralte.«
»Ali sumnjao si da mi je netko za tebe platio. Tko bi to mogao biti?«
»Hulja koja je poželjela ostatak mojih podruma, a nije imala više kćeri«, rekao je od‐
lučno Nivellen. »Ljudska pohlepa ne poznaje granica.«
»I nitko drugi?«
»I nitko drugi.«
Šutjeli su obojica, zureći u nervozno treptanje plamenova svijeća.
»Nivellene«, rekao je odjednom vještac. »Jesi li sada sam?«
»Vješče«, odgovorilo je čudovište nakon trena oklijevanja, »mislim si da bih te zapra‐
vo sada trebao temeljito izvrijeđati, zgrabiti za vrat i baciti niz stube. Znaš zašto? Zato
što me smatraš budalom. Od samoga početka vidim kako ćuliš uši, kako zaviruješ iza
vrata. Dobro znaš da ne živim sam. Imam li pravo?«
»Imaš. Oprosti.«
»Muka s tvojim isprikama. Vidio si ju?«
»Jesam. U šumi, blizu kapije. Je li to razlog zbog kojega trgovci s kćerima otprije ne‐
kog vremena odavde odlaze praznih ruku?«
»Znači i za to si znao? Da, to je razlog.«
»Dopuštaš li da te upitam...«
»Ne. Ne dopuštam.«
Ponovo šutnja.
»Što se može, kako hoćeš«, rekao je napokon vještac ustajući. »Zahvaljujem ti na gos‐
toprimstvu, domaćine. Vrijeme mi je putovati.«
»Točno.« Nivellen je također ustao. »Iz stanovitih ti razloga ne mogu ponuditi noće‐
nje u zamku, a noćenje u ovim šumama ne preporučujem. Otkako je okolica opustjela,
noću ovdje nije dobro. Trebao bi se vratiti na cestu prije sumraka.«
»Imat ću to na pameti, Nivellene. Jesi li siguran da ne trebaš moju pomoć?«
Čudovište ga je pogledalo ispod oka.
»A jesi li siguran da bi mi mogao pomoći? Da bi me mogao osloboditi ovoga?«
»Nisam mislio samo na takvu pomoć.«
»Nisi mi odgovorio na pitanje. Premda... Možda si i odgovorio. Ne bi mogao.«
Andrzej Sapkowski
Geralt ga je pogledao ravno u oči.

»Imali ste tada peh«, rekao je. »Od svih svetišta u Gelibolu i dolini Ninmar odabrali
ste baš hram Coram Agh Tera, Lavoglavog Pauka. Za skidanje uroka koji je bacila sveće‐
nica Corama Agh Tere, treba znanja i sposobnosti koje ja nemam.«
»A tko ima?«
»Ipak te to zanima? Rekao si da ti je i ovako dobro.«
»Kako je sada, jest. Ali ne i kako bi moglo biti. Bojim se...«
»Čega se bojiš?«
Čudovište je zastalo u vratima odaje, okrenulo se.
»Dosta mi je tvojih pitanja, vješče, koja ne prestaješ postavljati, umjesto da odgovaraš
na moja. Očito te treba pitati na pravi način. Čuj, ima neko vrijeme kako sanjam ružne
snove. Možda bi riječ ›čudovišne‹bilo prikladnije. Imaju li moje bojazni temelja? Ukrat‐
ko, molim.«
»Jesu li ti nakon takvoga sna, poslije buđenja, noge ikada bile blatnjave? Jesi li imao
iglica u postelji?«
»Ne.«
»A jesi li...«
»Ne. Kratko, molim.«
»S pravom se bojiš.«
»Može li se to riješiti. Kratko, molim.«
»Ne.«
»Napokon. Pođimo, otpratit ću te.«
Na dvorištu, dok je Geralt namještao bisage, Nivellen je pogladio kobilu po gubici,
potapšao po vratu. Crvenperka, željna milovanja, pognula je glavu.
»Vole me životinje«, pohvalilo se čudovište. »I ja njih volim. Moja mačkica Izjelica,
iako je isprva pobjegla, poslije mi se vratila. Dugo je vremena bila jedino živo biće koje
me pratilo u nevolji. Vereena također...«
Zastao je, nacerio se. Geralt se nasmiješio.
»I ona voli mačke?«
»Ptice«, nakesio je zube Nivellen. »Odao sam se, muke mu. A što mogu. Nije to još
jedna trgovačka kći, Geralte, ni još jedan pokušaj traženja zrna istine u starim naklapa‐
njima. To je nešto ozbiljno. Volimo se. Ako se nasmiješ, tresnut ću te po glavi.«
Geralt se nije nasmijao.
»Tvoja Vereena«, rekao je, »vjerojatno je rusalka. Znaš li to?«
»Pretpostavljam. Vitka. Crna. Govori rijetko, na jeziku koji ne poznajem. Ne hrani se
ljudskim jelom. Na cijele dane izbiva u šumi, potom se vraća. Je li to tipično?«
»Manje-više.« Vještac je pritegnuo sedlo. »Sigurno misliš da se ne bi vratila ako posta‐
neš čovjekom?«
Posljednja želja
»Siguran sam u to. Znaš kako se rusalke boje ljudi. Rijetki su vidjeli rusalku izbliza. A
ja i Vereena... Eh, muke mu. Budi mi pozdravljen, Geralte.«
»Pozdrav, Nivellene.«
Vještac je podbo petom bok kobile, krenuo prema vratima. Čudovište ga pratilo sa
strane.
»Geralte?«
»Molim.«
»Nisam tako glup kako misliš. Došao si ovamo tragom jednoga od trgovaca koji su
dolazili u posljednje vrijeme. Je li se nešto nekom od njih dogodilo?«
»Da.«
»Posljednji je bio prije tri dana. S kćeri, ne baš najljepšom. Zapovjedio sam kući da
zatvori sva vrata i prozorske kapke, nisam dao znak života. Vrzmali su se malo po dvori‐
štu i otišli. Djevojka je otkinula jednu ružu s tetina grma i pričvrstila si ju na haljinu.
Potraži ih negdje drugdje. Ali pazi, ovo je gadna okolica. Rekao sam ti, noću u šumi nije
najsigurnije. Čuju se i vide nelijepe stvari.«
»Hvala, Nivellene. Mislit ću na tebe. Tko zna, možda pronađem nekoga tko...«
»Možda. A možda i ne. To je moj problem, Geralte, moj život i moja kazna. Naučio
sam to podnositi, naviknuo sam se. I ako se pogorša, naviknut ću se. A ako se jako po‐
gorša, nemoj nikoga tražiti, dođi ovamo sam i okončaj stvar. Kako to već vješci čine.
Pozdrav, Geralte.«
Nivellen se okrenuo i požurio prema dvorcu. Nije se više nijednom osvrnuo.
III.
OKO LI CA JE BILA PUS TA, divlja, zloslutno ružna. Geralt se nije vratio na stazu prije sumra‐
ka, nije si htio produživati put, pošao je prečacem, kroz borovu šumu. Noć je proveo na
golom vrhu visokog brijega, s mačem na koljenima, uz malenu vatru u koju je svako
malo ubacivao stručke jedića. Usred noći opazio je daleko u dolini sjaj vatre, čuo mahni‐
ta zavijanja i pjesme, a također i nešto što je moglo biti krik žene koju muče. Pošao je
tamo čim je zarudjelo, ali pronašao je samo ugaženu poljanu i pougljenjene kosti u još
toplom pepelu. Nešto što je bilo u krošnji golemoga hrasta, glasalo se i pištalo. Mogao je
to biti lešij, ali je mogao biti i običan ris. Vještac nije zastao da provjeri.
IV.
OKO POD NE, dok je napajao Crvenperku kod izvora, kobila je prodorno zarzala, povukla
se, keseći žute zube i grizući žvale. Geralt ju je nagonski umirio Znakom i tada ugledao
pravilan krug koji su oblikovali crvenkasti klobučići gljiva izvirivši iz mahovine.
Andrzej Sapkowski
»Postaješ histerična, Crvenperko«, rekao je. »Pa to je obično vražje kolo. Što izvodiš?«
Kobila je frknula, okrećući njušku prema njemu. Vještac je protrljao čelo, namrštio
se, zamislio. Potom se jednim skokom vinuo u sedlo, okrenuo konja, vraćajući se brzo
natrag po vlastitim tragovima.
»Vole me životinje«, progunđao je. »Oprosti mi, konjiću. Ispada da imaš više pameti
od mene.«
V.
KO BI LA JE PRI VI JA LA UŠI UZ GLA VU, frktala, kopala kopitima zemlju, nije htjela hodati. Ge‐
ralt ju nije umirivao Znakom – skočio je sa sedla, prebacio vođice konju preko gubice.
Na leđima mu više nije bio stari mač u koricama od gušterove kože – njegovo je mjesto
sada zauzimalo blistavo, lijepo oružje s križnim balčakom i vitkim, dobro izbalansiranim
drškom, okončanim kuglastom glavicom od bijeloga metala.
Ovaj se put vrata nisu otvorila pred njim. Bila su otvorena onako kako ih je ostavio
odlazeći.
Začuo je pjesmu. Nije razumio riječi, nije mogao čak prepoznati ni jezik iz kojega su
potjecale. Nije za tim bilo ni potrebe – vještac je znao, osjećao i razumio samu prirodu,
bit toga tihog, prodornog pjeva koji se razlijevao po žilama valom mučnog, poražavaju‐
ćeg užasa.
Pjev se iznenada prekinuo i tada ju je ugledao.
Privila se uz leđa dupina u presahnuloj fontani, obgrlivši kamen pokriven mahovi‐
nom malenim ručicama, tako bijelim da su izgledale prozirno. Ispod kovitlaca zamršene
crne kose blistale su u njega zapiljene goleme, široko otvorene oči boje antracita.
Geralt se približio polagano mekim, elastičnim korakom, prilazeći polukružno iz
smjera zida, pored grma plavih ruža. Stvorenje prilijepljeno za dupinova leđa okretalo se
za njim malenim lišćem s izrazom neopisive čežnje, punim ljepote, koja je činila da se još
čuje pjev ‒ iako su mala, blijeda ustašca bila čvrsto zatvorena i iz njih nije dopirao ni naj‐
manji zvuk.
Vještac se zadržao na udaljenosti od deset koraka. Mač, koji je polagano vadio iz cr‐
nog emajliranog toka, zažario se i zablistao nad njegovom glavom.
»Ovo je srebro«, rekao je. »Oštrica je srebrna.«
Blijedo lišće nije ni trepnulo, antracitne oči nisu promijenile izraz.
»Toliko podsjećaš na rusalku da bi mogla prevariti svakoga«, nastavio je mirno vje‐
štac. »Tim prije što si rijetka ptičica, crnokosa. Ali konji se nikada ne varaju. Prepoznaju
takve poput tebe nagonski i nepogrešivo. Tko si? Mislim da si mula ili alp. Običan vam‐
pir ne bi izašao na sunce.«
Kutovi blijedih ustašca zatreperili su i blago se podignuli.
Posljednja želja
»Privukao te Nivellen u svom obličju, zar ne? Snove koje je spominjao prizvala si ti.
Domišljam se kakvi su to snovi bili i suosjećam s njim.«
Stvorenje se nije pomaknulo.
»Voliš ptice«, nastavljao je vještac. »Ali to ti ne smeta da pregrizaš vratove ljudima
oba spola, ha? Zbilja, ti i Nivellen! Bili biste divan par, čudovište i vampirica, vladari
šumskoga zamka. U tren oka biste zavladali cijelom okolicom. Ti, vječito žedna krvi, i
on, tvoj branitelj, ubojica na poziv, slijepo oružje. Ali je najprije trebao postati stvarno
čudovište, ne čovjek u čudovišnoj maski.«
Velike crne oči su se suzile.
»Što je s njim, crnokosa? Pjevala si, znači da si pila krv. Posegnula si za zadnjim sred‐
stvom, znači da mu nisi uspjela zarobiti mozak. Imam li pravo?«
Crna je glavica blago kimnula, skoro neprimjetno, a kutovi ustašca podignuli su se
još više. Maleno je lišće poprimilo sablastan izgled.
»Sada se zacijelo smatraš gospodaricom ovoga zamka?«
Kimanje, ovaj put primjetnije.
»Jesi li mula?«
Polagani, odrečni pokret glave. Siktaj koji se začuo mogao je potjecati samo iz blije‐
dih, jezivo nasmiješenih usta, iako vještac nije primijetio da su se pomaknula.
»Alp?«
Nijekanje.
Vještac se povukao, čvršće stegnuo držak mača.
»To znači da si...«
Kutovi ustašca počeli su se podizati više, sve više, usne su se razdvojile...
»Bruxa!« kriknuo je vještac, bacajući se prema fontani.
Iza blijedih usana bljesnuli su bijeli šiljati zubi. Vampirica je skočila, savila leđa kao
pantera i vrisnula.
Zvučni je val udario vješca kao udarni ovan, oduzimajući mu dah, drobeći mu rebra,
probijajući uši i mozak šiljcima boli. Leteći unatrag, uspio je još prekrižiti obje ruke u
Znak Heliotropa. Čarolija je u znatnoj mjeri ublažila zamah kojim je udario leđima o
zid, ali mu se svejedno zamračilo pred očima, a ostatak zraka oteo iz pluća skupa s ja‐
ukom.
Na leđima dupina, u kamenom krugu presušene fontane, na mjestu gdje je još malo‐
prije sjedila filigranska djevojka u bijeloj haljini, protezao je svjetlucavu tjelesinu golem
crni šišmiš, zijevajući dugim, uskim čeljustima prepunim redova bijelih iglica. Opnasta
krila su se raširila, bešumno su zalepršala i stvor je poletio na vješca kao strelica odapeta
iz samostrela. Geralt, osjećajući u ustima metalni okus krvi, uzviknuo je čarobnu formu‐
lu, pružajući pred sebe dlan s prstima raširenim u Znak Quen. Šišmiš je, sikćući, naglo
skrenuo, hihoćući se vinuo uvis i smjesta ponovo obrušio dolje ravno na vješčev vrat.
Andrzej Sapkowski
Geralt je odskočio u stranu, zamahnuo mačem i promašio. Šišmiš je okretno, skladno,

privukavši jedno krilo, skrenuo, okružio ga i ponovo napao, otvarajući bezoku, zubatu
gubicu. Geralt je čekao, ispruživši prema stvoru objema rukama mač. U posljednjem je
trenu skočio – ne u stranu, nego naprijed, zasjekavši slijeva tako da je zrak zazviždao.
Nije pogodio. Nije to očekivao pa je izgubio ritam, za djelić sekunde je zakasnio izmak‐
nuti se. Osjetio je kako mu kandže zvijeri deru obraz, a baršunasto ga vlažno krilo udara
po vratu. Izvio se na mjestu, prenio težinu tijela na desnu nogu i oštro zamahnuo una‐
zad, ponovno promašivši nevjerojatno okretno stvorenje.
Šišmiš je zamahnuo krilima, vinuo se uvis, odletio prema fontani. U trenu kada su
zakrivljene kandže zagreble kamen vodoskoka, čudovišna, slinava njuška već se počela
rasplinjavati, nestajati, iako blijeda ustašca koja su je zamijenila još uvijek nisu skrivala
ubojite očnjake.
Bruxa je prodorno zaurlala, modulirajući glas u makabričan pjev, izbuljila na vještaca
oči pune mržnje i opet vrisnula.
Udar vala bio je tako moćan da je nadjačao znak. U Geraltovim očima zavrtjeli su se
crni i crveni krugovi, zakucalo mu je u sljepoočnicama i tjemenu. Kroz bol koja mu je
svrdlala uši počeo je čuti glasove, naricaljke i jauke, zvukove flaute i oboe, buku oluje.
Koža na njegovu licu se umrtvila i ozebla. Pao je na jedno koljeno, stresao glavom.
Crni je šišmiš bešumno plovio prema njemu, razjapivši u letu zubatu čeljust. Geralt,
premda ošamućen valom vriska – reagirao je instinktivno. Skočio je s tla, munjevito pri‐
lagođavajući tempo kretanja brzini leta čudovišta, zakoračio je triput prema naprijed, iz‐
veo izbjegavanje i poluokret, a nakon njih udarac objema rukama brz kao misao. Oštrica
nije naišla na otpor. Skoro nije naišla. Začuo je urlik, ali ovaj je put to bio urlik boli iza‐
zvane dodirom srebra.
Bruxa se, zavijajući, preobražavala na dupinovim leđima. Na bijeloj haljini, malo po‐
više lijeve dojke, vidjela se crvena mrlja ispod porezotine ne duže od maloga prsta. Vje‐
štac je zaškrgutao zubima – rez koji je trebao zvijer raspoloviti, pokazao se ogrebotinom.
»Vrišti, vampirice«, zarežao je, otirući krv s obraza. »Izvrišti se. Izgubi snagu. A tada
ću ti odrubiti lijepu glavicu!«
Ti. Oslabjet ćeš prvi. Čarobnjače. Ubit ću.
Bruxina se usta nisu pomaknula, ali je vještac riječi čuo jasno, odjekivale su u njegovu
mozgu rasprskavajući se, odzvanjajući potmulo, šireći se kao ispod vode.
»Vidjet ćemo«, prorijedio je hodajući pognuto prema fontani.
Ubit ću. Ubit ću. Ubit ću.
»Vidjet ćemo.«
»Vereena!«
Nivellen, pognute glave, držeći se objema rukama za dovratak, pomolio se na vratima
dvorca. Lelujavim korakom pošao je prema fontani, nesigurno mašući šapama. Izrez kaf‐
Posljednja želja
tana bio mu je zamrljan krvlju.

»Vereena!« proderao se ponovo.
Bruxa je trgnula glavom prema njemu. Geralt, podižući mač na udarac, priskočio je,
ali vampiričine reakcije bile su znatno brže. Oštar vrisak i novi val oborili su vješca s
nogu. Tresnuo je nauznak, strugnuo leđima po šljunku aleje. Bruxa se izvila, napela za
skok, očnjaci su joj u ustima bljesnuli kao razbojničke kame. Nivellen, šireći šape poput
medvjeda, pokušavao ju je uhvatiti, ali proderala mu se ravno u njušku, odbacujući ga
nekoliko sežanja unazad, na drvenu skelu pored zida koja se slomila s bučnim praskom,
pokopavši ga pod gomilom drvene građe.
Geralt je već bio na nogama, trčao je, praveći polukrug oko dvorišta, nastojeći joj
odvući pozornost od Nivellena. Vampirica, lepećući bijelom haljinom, hitala je ravno na
njega, lako kao leptir, jedva dodirujući zemlju. Više nije vrištala, nije se pokušavala pre‐
obražavati. Vještac je znao da je umorna. Ali je znao i to da čak i umorna predstavlja
smrtonosnu pogibelj. Iza Geraltovih leđa Nivellen je štropotao među daskama, urlao.
Geralt je odskočio ulijevo, okružio se kratkom, zbunjujućom vrtnjom mača. Bruxa je
pojurila prema njemu – bijelo-crna, razmahana, strašna. Podcijenio ju je – vrisnula je u
trku. Nije stigao složiti Znak, poletio je unatrag, tresnuo leđima o zid, bol u kralježnici
proširio se sve do vršaka prstiju, paralizirao mu je ruke, podsjekao noge. Pao je na kolje‐
na. Bruxa, pjevno zavijajući, skočila je prema njemu.
»Vereena!« riknuo je Nivellen.
Okrenula se. I tada joj je Nivellen snažno zamahnuvši zabio među grudi slomljen,
oštar kraj trometarskog kolca. Nije kriknula. Samo je uzdahnula. Vještac se, začuvši taj
uzdah, stresao.
Stajali su – Nivellen je široko raskoračivši držao kolac objema rukama, učvrstivši nje‐
gov kraj pod pazuhom. Bruxa, kao bijeli leptir na pribadači, objesila se na drugom kraju
motke, držeći je također objeručke.
Vampirica je prodorno uzdahnula i odjednom se snažno nabila na kolac. Geralt je vi‐
dio kako joj na leđima, na bijeloj haljini, procvjetava crvena mrlja iz koje u gejziru krvi
izlazi, jezivo i bestidno, slomljeni šiljak. Nivellen je zaurlao, zakoraknuo unazad, potom
još jednom, onda se počeo brzo povlačiti, ali nije ispuštao motku, vukući za sobom pro‐
bodenu Bruxu. Još korak i oslonio se leđima na zid dvorca. Kraj kolca koji je držao pod
pazuhom strugnuo je po zidu.
Bruxa je polagano, s nekakvom nježnošću, povukla sitne dlanove duž kolca, proteg‐
nula ruke dokraja, snažno se uhvatila motke i nabila na nju ponovo. Već joj je više od
metra krvavoga drva izlazilo iz leđa. Oči su joj bile širom otvorene, glava zabačena una‐
zad. Njezini su uzdasi bili sve češći, ritmični, prelazili su u hroptanje.
Geralt je ustao, ali opčinjen prizorom i nadalje se nije mogao prisiliti da učini bilo
što. Začuo je riječi koje su mu potmulo odjekivale u lubanji, kao pod svodom hladne i
Andrzej Sapkowski
vlažne tamnice.
Moj. Ili ničiji. Volim te. Volim.
Novi jezivi, treperavi uzdah, prigušen krvlju. Bruxa se trznula, kliznula dalje duž
motke, ispružila ruke. Nivellen je očajnički zaurlao, ne puštajući kolac, nastojao je od‐
gurnuti vampiricu što dalje od sebe. Uzalud. Primaknula mu se još bliže, uhvatila ga za
glavu. Zaurlao je još stravičnije, zamahao dlakavom glavom. Bruxa se opet pomaknula
na motki, nagnula glavu prema Nivellenovu grlu. Očnjaci su bljesnuli zasljepljujućom
bjelinom.
Geralt je skočio. Skočio je kao sputana pa oslobođena opruga. Svaki pokret, svaki ko‐
rak koji je sada trebalo izvesti, bio je dio njegove prirode, bio je uvježban, neminovan,
automatski i smrtonosno siguran. Tri brza koraka. Treći, kao i stotine takvih koraka pri‐
je toga, završava na lijevoj nozi snažnim, odlučnim spuštanjem na tlo. Okret prsima,
oštar, odlučan rez. Ugledao joj je oči. Više se nije moglo ništa promijeniti. Čuo je glas.
Ništa. Kriknuo je da zagluši riječ koju je ponavljala. Nije se moglo ništa. Sjekao je.
Udario je sigurno, kao i stotine puta prije, sredinom oštrice, i istoga je trena, nastav‐
ljajući ritam kretanja, izveo i četvrti korak i poluokret. Sječivo, potkraj poluokreta već
slobodno, pojurilo je za njim, blistajući, vukući za sobom lepezu crvenih kapljica. Vrane
su kose zavijorile, mrseći se, lebdjele su zrakom, lebdjele, lebdjele, lebdjele...
Glava je pala na šljunak.
Sve je manje čudovišta?
A ja? Što sam ja?
Tko kriješti? Ptice?
Žena u kožušiću i plavoj haljini?
Ruža iz Nazaira?
Kako je tiho!
Kako je pusto. Kakva pustoš.
U meni.
Nivellen, savijen u klupko, potresan grčevima i groznicom, ležao je pod zidom dvorca
u koprivama, obujmivši glavu rukama.
»Ustaj«, rekao je vještac.
Mlad, pristao, snažno građen, bljedolik muškarac, koji je ležao pod zidom, podignuo
je glavu, osvrnuo se uokolo. Pogled mu je bio izgubljen. Protrljao je oči. Pogledao je
svoje dlanove. Opipao lice. Tiho je zastenjao, stavio prst u usta, dugo njime prelazio po
desnima. Ponovo se uhvatio za lice i ponovo zastenjao, dodirujući četiri krvave, natečene
pruge na obrazu. Zajecao je, a potom se nasmijao.
»Geralte? Kako? Kako se ovo... Geralte!«
»Ustaj, Nivellene. Ustaj i pođi. U bisagama imam lijekove, trebaju nam obojici.«
»Ja više nemam... Nemam? Geralte? Kako to?«
Posljednja želja
Vještac mu je pomogao da ustane, nastojeći ne gledati sitne, do providnosti bijele

ruke, stegnute oko kolca zabijenog među male dojke oblijepljene mokrom, crvenom tka‐
ninom. Nivellen je ponovo zastenjao.
»Vereena...«
»Ne gledaj. Pođimo.«
Pošli su preko dvorišta, pored grma plavih ruža, pridržavajući jedan drugoga. Nivel‐
len je slobodnom rukom neprestano opipavao lice.
»Nevjerojatno, Geralte. Nakon toliko godina? Kako je to moguće?«
»U svakoj bajci postoji zrno istine«, tiho je izustio vještac. »Ljubav i krv. Obje imaju
silnu moć. Čarobnjaci i učenjaci nad tim razbijaju glave, ali nisu došli ni do čega, osim
toga da...«
»Da što, Geralte?«
»Ljubav mora biti prava.«
Andrzej Sapkowski
Glas razuma 3
»JA SAM FALWICK, GROF MOEN. A ovo je vitez Tailles iz Dorndala.«

Geralt se nehajno naklonio, promatrajući vitezove. Obojica su bili u oklopima s jar‐
kocrvenim plaštevima i znakom Bijele Ruže na lijevom ramenu. Malo se začudio jer u
okolici, koliko je znao, red nije imao posjede.
Nenneke, prividno opušteno i bezbrižno nasmiješena, opazila je njegovo čuđenje.
»Ova su plemenita gospoda«, rekla je ravnodušno, zavalivši se udobno u svoj naslo‐
njač nalik na prijestolje, »u službi milostivog vladara ovih zemalja, vojvode Herewarda.«
»Kneza«, naglašeno ju je ispravio Tailles, mlađi vitez, neprijateljski zureći u svećenicu
svijetlim, plavim očima. »Kneza Herewarda.«
»Ne igrajmo se pojedinostima nazivlja.« Nenneke se podrugljivo nasmiješila. »U moja
vremena naslove kneževa nosili su samo oni u čijim je žilama tekla kraljevska krv, ali da‐
nas to, izgleda, nije pretjerano važno. Vratimo se predstavljanju i objašnjenju cilja posje‐
ta vitezova Bijele Ruže mojem skromnom svetištu. Trebaš znati, Geralte, da vodstvo
reda nastoji upravo kod Herewarda ishoditi nadarbinu za red, pa je stoga puno vitezova
Ruže stupilo u kneževu službu. A nije malo ni ovdašnjih, poput nazočnoga Taillesa, po‐
ložilo zavjete i primilo crveni plašt koji mu tako lijepo stoji.«
»Čast mi je.« Vještac se ponovo naklonio, jednako nehajno kao i prije.
»Sumnjam«, rekla je hladno svećenica. »Nisu oni ovamo došli da te počaste. Napro‐
tiv. Došli su sa zahtjevom da se što prije nosiš odavde. Došli su te istjerati, ako ćemo reći
kratko i sadržajno. Držiš li to počašću? Ja ne. Ja to smatram uvredom.«
»Plemeniti su se vitezovi, kako čujem, bezrazložno pomučili«, slegnuo je ramenima
Geralt. »Ne namjeravam se ovdje nastaniti. Sam ću odavde otići bez dodatnih poticanja
i požurivanja, i to uskoro.«
»Smjesta«, zarežao je Tailles. »Bez trena oklijevanja. Knez zapovijeda...«
»U ovom svetištu zapovijedam ja«, presjekla je Nenneke hladnim, bespogovornim
glasom. »Obično nastojim da moje zapovijedi ne budu u pretjeranoj opreci s Herewar‐
dovom politikom. Ako je ta politika logična i razborita. U ovom konkretnom slučaju
ona je iracionalna, pa je neću uzimati ozbiljnije no što zaslužuje. Geralt iz Rivije je moj
gost, gospodo. Njegov mi je boravak u mom hramu drag. Zato će Geralt iz Rivije ostati
u mojemu svetištu onoliko koliko poželi.«
»Usuđuješ se usprotiviti knezu, ženo?« povikao je Tailles, nakon čega je prebacio plašt
preko ramena, ističući u svoj ljepoti reljefni prsni oklop obrubljen mjedenim ukrasom.
Posljednja želja
»Usuđuješ se dovoditi u pitanje autoritet vladara?«

»Tiše«, rekla je Nenneke i namrštila se. »Spusti ton. Pazi što govoriš i kome govoriš.«
»Znam kome govorim!« Vitez je koraknuo naprijed. Falwick, taj stariji, čvrsto ga je
uhvatio za lakat, stisnuo tako da je zaškripila okovana rukavica. Tailles se bijesno oteo.
»Izgovaram riječi koje su volja kneza, gospodara ovih zemalja! Znaj, ženo, da u dvorištu
imamo dvanaest vojnika...«
Nenneke je posegnula u vrećicu za pojasom, izvadila iz nje neveliku porculansku po‐
sudicu.
»Zbilja ne znam«, rekla je spokojno, »što će se dogoditi ako ti razbijem ovu staklenku
pod nogama, Tailles. Možda ti se raspuknu pluća. Možda obrasteš krznom. A možda i
jedno i drugo, tko će znati? Možda samo dobrostiva Melitela.«
»Ne usuđuj mi se prijetiti svojim čarolijama, svećenice! Naši vojnici...«
»Vaši će vojnici, usudi li se ijedan od njih dotaknuti Melitelinu svećenicu, visjeti na
akacijama duž puta do grada, i to prije no što sunce dodirne obzor. Oni to dobro znaju.
I ti to znaš, Taillesu, stoga se prestani ponašati kao prostak. Porodila sam te kao prima‐
lja, usrani balavče, i žao mi je tvoje majke, ali ne iskušavaj sudbinu. Ne prisiljavaj me da
te učim ponašanju!«
»No dobro, dobro«, upleo se vještac, pomalo već zamoren cijelim događajem. »Čini
se da moja skromna osoba postaje razlogom ozbiljnoga spora, a ne vidim zašto bi tako
trebalo biti. Gospodine Falwick, izgledate mi uravnoteženije od vašega sudruga, kojega
je, kako vidim, ponio mladenački žar. Poslušajte, gospodine Falwick: Jamčim da ću na‐
pustiti ovaj kraj brzo, već za nekoliko dana. Jamčim također i da nisam kanio i ne kanim
ovdje raditi, prihvaćati narudžbe i zahtjeve. Ne boravim ovdje kao vještac, već kao pri‐
vatna osoba.«
Grof Falwick ga je pogledao u oči i Geralt je odmah shvatio svoju pogrešku. U pogle‐
du viteza Bijele Ruže bila je čista, nepokolebljiva i ničim sputavana mržnja. Vještac je
shvatio i bio siguran da ga odavde ne izbacuje i protjeruje vojvoda Hereward, nego
Falwick i njemu slični.
Vitez se okrenuo prema Nenneki, s poštovanjem naklonio i počeo govoriti. Govorio
je spokojno i uljudno. Govorio je logično. Ali Geralt je znao da Falwick laže kao pas.
»Časna Nenneke, ispričajte me, ali knez Hereward, moj senior, na svojim posjedima
ne želi i neće podnositi vješca Geralta iz Rivije. Nevažno je lovi li pritom Geralt iz Rivije
čudovišta ili se smatra privatnom osobom. Knez zna da Geralt iz Rivije nije nikada pri‐
vatna osoba. Vještac privlači nevolje kao magnet željezo. Čarobnjaci se bune i pišu peti‐
cije, druidi izravno prijete...«
»Ne vidim razloga da Geralt iz Rivije snosi posljedice razuzdanosti ovdašnjih čarob‐
njaka i druida«, prekinula ga je svećenica. »Otkada to Herewarda zanima mišljenje jed‐
nih ili drugih?«
Andrzej Sapkowski
»Dosta je ove rasprave«, podignuo je glavu Falwick. »Ne izražavam li se dovoljno jas‐
no, poštovana Nenneke? Bit ću onda jasan da jasniji ne mogu biti: ni knez Hereward, ni
vodstvo reda ne žele podnositi u Ellanderu ni dana duže vješca Geralta iz Rivije, pozna‐
toga kao Koljač iz Blavikena.«
»Ovdje nije Ellander!« Svećenica je skočila iz naslonjača. »Ovdje je Melitelino sveti‐
šte! A ja, Nenneke, vrhovna Melitelina svećenica, ne želim podnositi ni trena više bora‐
vak vaših osoba, gospodo, na prostoru svetišta!«
»Gospodine Falwiče«, oglasio se tiho vještac. »Poslušajte glas razuma. Ne želim pro‐
bleme, a ni vi ih, kako mi se čini, ne želite naročito. Napustit ću ovaj kraj najkasnije za
tri dana. Ne, Nenneke, šuti, molim te. Ionako mi je vrijeme da pođem. Tri dana, gospo‐
dine grofe. Ne tražim više.«
»I dobro je da ne tražiš«, rekla je svećenica, prije no što je Falwick stigao reagirati.
»Čuli ste, dečki? Vještac će ovdje ostati tri dana, jer je tako poželio. A ja, svećenica Veli‐
ke Melitele, pružat ću mu gostoprimstvo ta tri dana, jer tako želim. Prenesite to He‐
rewardu. Ne, ne Herewardu. Prenesite to njegovoj supruzi, plemenitoj Ermelli, dodajući
da ako joj je stalo da iz moje ljekarne ne prestanu pritjecati afrodizijaci, neka radije pri‐
miri svoga vojvodu. Neka suspregne njegova raspoloženja i mušice, koji sve više nalikuju
na znakove idiotizma.«
»Dosta!« kriknuo je tanko Tailles, a glas mu se slomio u falset. »Ne mislim slušati
kako nekakva šarlatanka omalovažava moga seniora i njegovu suprugu! Neću dopustiti
takvo nepoštivanje! Ovdje će sada zavladati red Bijele Ruže, okončat će vaša gnijezda
mraka i praznovjerja! A ja, vitez Bijele Ruže...«
»Slušaj me, balavče«, prekinuo ga je Geralt, opako se smiješeći. »Prikoči taj svoj pre‐
brzi jezik. Obraćaš se ženi kojoj svi duguju poštovanje. Osobito vitezovi Bijele Ruže. Is‐
tina, danas je da bi se postalo vitezom dovoljno uplatiti tisuću novigradskih kruna u riz‐
nicu vodstva reda, pa se red napunio sinovima zelenaša i krojača, ali nekakvi su bolji obi‐
čaji u vas valjda još opstali. A možda se varam?«
Tailles je problijedio i posegnuo o bok.
»Gospodine Falwiče«, rekao je Geralt, ne prestajući se smiješiti. »Ako on izvuče mač,
oduzet ću mu ga i izmlatiti seronju po stražnjici. A potom ću ga izbaciti kroz zatvorena
vrata.«
Tailles je uzdrhtalim rukama izvukao iza pojasa željeznu rukavicu i bučno njom tres‐
nuo o pod tik pred vješčevim nogama.
»Sprat ću uvredu reda tvojom krvlju, nakazo!« proderao se. »Izazivam te. Izađi na
dvorište!«
»Nešto ti je ispalo, sine«, rekla je spokojno Nenneke. »Podigni to, u svetištu se ne
smije praviti nered. Falwiče, odvedi odavde toga glupana jer će ovo završiti nesrećom.
Znaš što trebaš prenijeti Herewardu. Uostalom, osobno ću mu se obratiti pismom, vi mi
Posljednja želja
ne djelujete kao poklisari dostojni povjerenja. Nosite se odavde. Nadam se da ćete izlaz
pronaći sami, hoćete li?«
Falwick se, zadržavajući čeličnim stiskom pobješnjeloga Taillesa, naklonio, zvekećući
oklopom. Potom je pogledao u oči vješca. Vještac se nije nasmiješio. Falwick je prebacio
jarkocrveni plašt preko ramena.
»Ovo nije bio naš zadnji posjet, poštovana Nenneke«, rekao je. »Vratit ćemo se.«
»Upravo sam se toga i bojala«, odvratila je hladno svećenica. »Bilo mi je nezadovolj‐
stvo sresti se s vama.«
Andrzej Sapkowski
Manje zlo
I.
KAO I OBIČ NO, prvi su ga primijetili mačke i djeca. Prugasti mačak, koji je spavao na sun‐
cem ugrijanom hvatu drva, trgnuo se, podignuo okruglu glavu, naćulio uši, frknuo i
strugnuo u koprive. Trogodišnji Dragomir, sin ribara Trigle, koji je na pragu kolibe či‐
nio sve što je mogao da još više uprlja već uprljanu košuljicu, rasplakao se, zabuljivši se
uplakanim očima u jahača koji je prolazio pored njega.
Vještac je jahao polagano, ne trudeći se prestići kola sa sijenom koja su zakrčila uliči‐
cu. Za njim, izvijajući vrat i svako malo natežući konop privezan za jabuku sedla, kaskao
je pretovareni magarac. Osim običnih bisaga, sivonja je na leđima teglio poveliku priliku
zamotanu u gunj. Sivobijeli magarčev bok prekrivale su crne pruge sasušene krvi.
Kola su napokon skrenula u sporednu ulicu koja je vodila do žitnice i pristaništa od
kojega je smorac donosio mirise mora, smole i kravlje mokraće. Geralt je ubrzao. Nije
reagirao na prigušeni krik trgovkinje povrćem, zagledane u koščatu, čaporkastu šapu
koja je izvirivala ispod gunja, poskakujući u ritmu magarčeva kaskanja. Nije se osvrnuo
na rastuće mnoštvo koje ga je pratilo podrhtavajući od uzbuđenja.
Pred kućom mjesnoga župana, kao i obično, bilo je puno kola. Geralt je skočio iz
sedla, popravio mač na plećima, prebacio uzde preko drvene ograde. Gomila koja ga je
slijedila stvorila je polukrug oko magarca.
Županova vika čula se već pred ulazom.
»Nije dopušteno, kažem! Nije dopušteno, majku mu! Zar ne razumiješ ljudski, podla‐
če?«
Geralt je ušao. Pred poglavarom, malim i zdepastim, crvenim od bijesa, stajao je se‐
ljak, držeći za vrat gusku koja se otimala.
»Što... Bogova mi! Jesi li to ti, Geralte? Zar me oči varaju?« I opet, obraćajući se selja‐
ku: »Nosi to, seljačino! Jesi gluh?«
»Govorili su«, mucao je seljak, pogledavajući gusku, »da velemožnom malčice treba,
jer inače...«
»Tko je govorio?« proderao se župan. »Tko? Da ja tobože primam mito? Ne dopu‐
štam, kažem! Van, kažem! Dobro došao, Geralte.«
»Budi pozdravljen, Caldemeyne.«
Župan, rukujući se s vješcem, potapšao ga je drugom rukom po ramenu.
Posljednja želja
»Nisi svraćao valjda već dvije godine, Geralte. Što je? Ne drži te mjesto. Odakle dola‐
ziš? Ma, psa mu, zar je važno odakle. Hej, neka netko donese piva! Sjedaj, Geralte, sje‐
daj. Kod nas je strka jer je sutra sajam. Što ima nova u tebe, pričaj!«
»Kasnije. Izađimo najprije.«
Vani se mnoštvo udvostručilo, ali se slobodan prostor oko magarca nije smanjio. Ge‐
ralt je zbacio gunj. Svjetina je uzdahnula i povukla se. Caldemeyn je široko zinuo.
»Bogova mi, Geralte! Što je ovo?«
»Kikimora. Ima li kakva nagrada za nju, gospodine poglavaru?«
Caldemeyn je prestupio s noge na nogu, gledajući paučastu priliku, pokrivenu crnom
kožom, stakleno oko s okomitom zjenicom, igličaste zube u okrvavljenim čeljustima.
»Gdje... Odakle to...«
»Na nasipu, na četiri milje od gradića. U močvarama. Caldemeyne, ondje su sigurno
stradavali ljudi. Djeca.«
»Pa jest, točno. Ali nitko... Tko je mogao pretpostaviti... Hej, ljudi, kućama, na po‐
sao! Nije ovo predstava! Pokrij to, Geralte. Muhe se skupljaju.«
U izbi je župan bez riječi dohvatio vrč piva i iskapio ga do dna. Duboko je uzdahnuo,
šmrknuo.
»Nema nagrade«, rekao je tmurno. »Nitko nije pretpostavljao da ovakvo što sjedi u
slanim močvarama. Istina, nekoliko je osoba nestalo u tom kraju, ali... Malo je tko pro‐
lazio tim nasipom. A kako si se ti ondje našao? Zašto nisi jahao glavnim putom?«
»Po glavnim putovima mi je teško zaraditi, Caldemeyne.«
»Zaboravio sam.« Župan je napuhnuvši obraze prigušio podrigivanje. »A bila je to
tako mirna okolica. Čak su i gnomi ondje rijetko ženama pišali u mlijeko. I eto ti, pod
samim nosom nekakva mačkomora. Ispada da ti moram zahvaliti. Jer platiti, platiti ti
neću. Nemam otkud.«
»Peh. Dobro bi mi došlo nekoliko groša da prezimim.« Vještac je otpio iz vrča, obri‐
sao pjenu s usta »Spremam se u Yspaden, ali ne znam hoću li stići prije no što snjegovi
zatrpaju ceste. Mogu zapeti u nekoj od gradina duž Lutonskoga puta.«
»Hoćeš li se dugo zabaviti u Blavikenu?«
»Kratko. Nemam vremena za zabavu. Dolazi zima.«
»Gdje ćeš odsjesti? Hoćeš li kod mene? Ima slobodna soba na tavanu, zašto da te ode‐
ru krčmari, pljačkaši. Popričat ćemo, reći ćeš mi što se zbiva u velikom svijetu.«
»Rado. Ali što će na to reći tvoja Libusze? Posljednji se put dalo primijetiti da nije
luda za mnom.«
»U mojoj kući žene nemaju pravo glasa. Ali, među nama, ne čini pred njom ono što
si učinio prošli put za večerom.«
»Misliš na ono kad sam viljuškom gađao štakora?«
»Ne. Mislim na to da si ga pogodio, iako je bilo mračno.«
Andrzej Sapkowski
»Mislio sam da će to biti zabavno.«

»Bilo je. Ali nemoj to činiti pred Libuszom. Čuj, a ta... kako li se zove... Kiki...«
»Kikimora.«
»Treba li ti za nešto?«
»A za što bi? Ako nema nagrade, možeš je dati baciti u gnojnicu.«
»Nije loša zamisao. Hej vi, Karelka, Borg, Nosikamen! Ima li koga?«
Ušao je gradski stražar s helebardom u ruci, bučno zapevši s oštricom o dovratak.
»Nosikamene«, rekao je Caldemeyn. »Uzmi nekoga da ti pomogne, pokupi ispred
kuće magarca skupa s tom svinjarijom zamotanom u gunj, odvedi iza staje i utopi u
gnojnici. Jesi li shvatio?«
»Na zapovijed... Ali... Gospodine župane...«
»Što je?«
»Možda prije no što potopimo tu gadost...«
»No?«
»Da pokažemo majstoru Irionu. Možda mu za nešto posluži.«
Caldemeyn se otvorenim dlanom pljesnuo po čelu.
»Nisi glup, Nosikamene. Čuj, Geralte, možda ti naš mjesni čarobnjak nešto dadne za
tu mrcinu. Ribari mu donose razne čudoribe, osmonošce, klabatre ili kergulene, mnogi
su na tome zaradili. Dođi, prošetat ćemo do kule.«
»Pribavili ste čarobnjaka? Za stalno ili privremeno?«
»Za stalno. Majstor Irion. Živi u Blavikenu otprije godinu dana. Moćan čarobnjak,
Geralte, prepoznat ćeš čim ga vidiš.«
»Sumnjam da će moćni čarobnjak platiti za kikimoru«, namrštio se Geralt. »Koliko
znam ne koristi se za izradu nijednog eliksira. Vaš će me Irion sigurno samo izvrijeđati.
Mi, vješci, nismo u ljubavi s čarobnjacima.«
»Nikada nisam čuo da bi majstor Irion ikoga vrijeđao. Da će platiti, ne mogu priseći,
ali vrijedi pokušati. U močvari može biti više takvih kikimora i što tada? Neka čarobnjak
pogleda stvorenje i za svaki slučaj baci neku čaroliju na močvare ili takvo što.«
Vještac je razmislio na tren.
»Bod za tebe, Caldemeyne. Pa što, riskirat ćemo susret s majstorom Irionom. Idemo
li?«
»Idemo. Nosikamene, rastjeraj tu dječurliju i hvataj sivonju za konopac. Gdje mi je
kapa?«
II.
KULA SA GRA ĐE NA od glatko isklesanih blokova granita, ovjenčana nazubljenim kruni‐

štem, izgledala je dojmljivo, nadvisujući razbijene crepove kuća i urušene strehe koliba.
Posljednja želja
»Obnovio ju je, vidim«, rekao je Geralt. »Čarolijama, ili je vas natjerao na posao?«
»Uglavnom čarolijama.«
»Kakav je taj vaš Irion?«
»Dobar. Pomaže ljudima. Ali je usamljenik, mrgud. Iz kule gotovo ni ne izlazi.«
Na vratima ukrašenim rozetom intarzije od svijetloga drva visjelo je golemo kucalo u
obliku plosnate, buljooke riblje glave koja je u zubatoj čeljusti držala mjedeni prsten.
Caldemeyn, očigledno upoznat s djelovanjem mehanizma, približio se, nakašljao i izreci‐
tirao:
»Pozdravlja župan Caldemeyn, majstoru Irionu poslom. S njime pozdravlja i vještac
Geralt iz Rivije, također poslom.«
Duže se vrijeme nije događalo ništa, a onda je riblja glava napokon pokrenula zubata
usta, ispuštajući oblačić pare.
»Majstor Irion ne prima. Odlazite, dobri ljudi.«
Caldemeyn je prestupio s noge na nogu, pogledao Geralta. Vještac je slegnuo rameni‐
ma. Nosikamen, usredotočen i ozbiljan, kopao je nos.
»Majstor Irion ne prima«, metalno je ponovilo kucalo. »Odlazite, dobri...«
»Nisam dobar čovjek«, prekinuo ga je glasno Geralt. »Ja sam vještac. Ovo na magarcu
je kikimora koju sam ubio vrlo blizu gradića. Obvezom svakoga stalno naseljenog čarob‐
njaka je briga da okolica bude sigurna. Majstor Irion me ne mora počastiti razgovorom,
ne mora me primiti, ako mu je takva volja. Ali kikimoru neka pogleda i izvuče zaključ‐
ke. Nosikamene, odveži kikimoru i baci je ovamo, pred sama vrata.«
»Geralte«, rekao je tiho župan. »Ti ćeš otići, a ja ću ovdje morati...«
»Idemo, Caldemeyne. Nosikamene, izvadi prst iz nosa i učini što sam ti naložio.«
»Odmah«, reklo je kucalo posve drugačijim glasom. »Geralte, jesi li to zbilja ti?«
Vještac je tiho opsovao.
»Gubim strpljenje. Da, to sam zbilja ja. I što s time da sam to zbilja ja?«
»Približi se vratima«, reklo je kucalo, ispuštajući oblačiće pare. »Sam. Pustit ću te.«
»A što s kikimorom?«
»Neka ju vrazi nose. Hoću s tobom porazgovarati, Geralte. Samo s tobom. Oprostite,
župane.«
»Nema problema, majstore Irione«, odmahnuo je rukom Caldemeyn. »Pozdrav, Ge‐
ralte. Vidimo se kasnije. Nosikamene! S čudovištem u gnojnicu!«
»Na zapovijed.«
Vještac je prišao vratima s intarzijom koja su se sasvim malo odškrinula, tek toliko da
se može provući, nakon čega su se smjesta i zalupila, ostavivši ga u potpunom mraku.
»Hej!« povikao je, ne krijući ljutnju.
»Odmah«, odgovorio je čudno poznat glas.
Dojam je bio tako neočekivan da je vještac zateturao i ispružio ruku, tražeći oslonac.
Andrzej Sapkowski
Nije ga našao.
Voćnjak je bio sav u bijelom i ružičastom cvatu, mirisalo je na kišu. Nebo je presije‐
cao šareni luk duge, povezujući krošnje stabala s dalekim, modrim planinskim lancem.
Kućica posred voćnjaka, malena i skromna, utonula je u sljez. Geralt je pogledao pod
noge i ustanovio da stoji do koljena u majčinoj dušici.
»No, dođi, Geralte«, javio se glas. »Pred kućom sam.«
Ušao je u voćnjak među drveće. Opazio je pokret slijeva, osvrnuo se. Plavokosa dje‐
vojka, posve gola, hodala je duž niza grmova, noseći košaricu punu jabuka. Vještac si je
svečano obećao da se više neće čuditi.
»Napokon. Budi mi pozdravljen, vješče.«
»Stregobor!« začudio se Geralt.
Vještac je u životu susretao kradljivce koji su izgledali kao gradski vijećnici, vijećnike
koji su izgledali kao prosjaci, bludnice koje su izgledale kao kraljevne, kraljevne koje su
izgledale kao steone krave i kraljeve koji su izgledali kao kradljivci. A Stregobor je uvijek
izgledao onako kako prema svim pravilima i predodžbama treba izgledati čarobnjak. Bio
je visok, mršav, pogrbljen, imao je velike, sijede, čupave obrve i dug kukasti nos. Da
stvar bude još očitija, bio je odjeven u crnu dugačku halju nevjerojatno širokih rukava, a
u ruci je držao dugačak štap s kristalnim drškom. Nijedan od čarobnjaka koje je Geralt
poznavao nije izgledao kao Stregobor. A što je bilo najčudnije, Stregobor je stvarno bio
čarobnjak.
Sjeli su na trijem obrastao sljezom, u naslonjače ispletene od vrbova pruća, za stolić s
pločom od bijeloga mramora. Naga plavuša s košarom jabuka približila se, nasmiješila,
okrenula i vratila u voćnjak, njišući bedrima.
»I to je privid?«
»I to. Kao i sve ovdje. Ali to je, dragi moj, privid prve klase. Cvijeće miriše, jabuke
možeš jesti, pčela te može ubosti, a nju«, čarobnjak je pokazao plavušu, »možeš...«
»Možda kasnije.«
»Ispravno. Što radiš ovdje, Geralte? I dalje se baviš ubijanjem predstavnika ugroženih
vrsta za novac? Koliko si dobio za kikimoru? Sigurno ništa, inače ne bi došao ovamo. I
kada pomisliš da ima ljudi koji ne vjeruju u sudbinu. Vjerojatno si znao za mene. Znao
si?«
»Nisam znao. Ovo je zadnje mjesto na kojemu bih te očekivao. Ako me sjećanje ne
vara, nekoć si živio u Koviru, u sličnoj kuli.«
»Puno se toga promijenilo od tih vremena.«
»Kao i tvoje ime. Navodno si sada majstor Irion.«
»Tako se zvao tvorac ove kule, umro je prije nekih dvjesto godina. Zaključio sam da
mu trebam nekako odati počast, kada mu već zauzimam sjedište. Radim ovdje kao stal‐
ni. Većina stanovnika se izdržava od mora, a kako znaš, specijalnost su mi, uz iluzije,
Posljednja želja
vremenske prilike. Ponekad stišam oluju, ponekad je podignem, ponekad zapadnim vje‐
trom dotjeram bliže obali jata pišmolja i bakalara. Može se živjeti. To jest«, dodao je tu‐
robno, »moglo se živjeti.«
»Zašto ›moglo se‹? Odakle promjena imena?«
»Sudbina ima mnogo lica. Moja je lijepa izvana i gadna iznutra. Ispružila je za mnom
svoje krvave kandže...«
»Nisi se nimalo promijenio, Stregobore«, namrštio se Geralt. »Govoriš besmislice s
mudrim i značajnim izrazom lica. Zar ne možeš govoriti normalno?«
»Mogu«, uzdahnuo je čarobnik. »Ako te to usrećuje, mogu. Dospio sam čak ovamo
skrivajući se i bježeći pred čudovišnim bićem koje me hoće ubiti. Bijeg nije uspio, pro‐
našlo me. Po svemu sudeći, pokušat će me ubiti sutra, najkasnije prekosutra.«
»Aha«, rekao je ravnodušno vještac. »Sada shvaćam.«
»Čini se da te smrt koja mi prijeti uopće ne dira?«
»Stregobore«, rekao je Geralt. »Svijet je takav. Putujući se vidi puno toga. Dva se se‐
ljaka pobiju zbog međe nasred polja koje će sutra izgaziti konji družina dvojice grofova
spremnih da ubiju jedan drugoga. Duž cesta se po stablima njišu obješeni, u šumama
razbojnici režu grla trgovcima. U gradu svako malo naiđeš na trupla u jarcima. U palača‐
ma se bodu bodežima, a na gozbama počesto netko padne pod stol pomodrio od otrova.
Svikao sam. Zašto bi me onda trebala dirati prijetnja smrću koja je usto upućena tebi?«
»Usto upućena meni«, ponovio je ironično Stregobor. »A ja sam te smatrao prijate‐
ljem. Računao sam da ćeš mi pomoći.«
»Naš je posljednji susret«, rekao je Geralt, »bio na dvoru kralja Idija u Koviru. Došao
sam po nagradu za ubojstvo amfisbene koja je terorizirala okolicu. Tada ste me ti i tvoj
subrat Zavist nazvali redom šarlatanom, ograničenim strojem za ubijanje i, ako se dobro
sjećam, lešinarom. Zbog toga ne samo što mi Idi nije platio ni šelonga, već mi je dao i
rok od dvanaest sati da napustim Kovir, a kako mu je klepsidra bila pokvarena, jedva
sam stigao. A sada, kažeš, računaš na moju pomoć. Kažeš da te progoni čudovište. Čega
se bojiš, Stregobore? Ako te se dočepa, reci mu da ti voliš čudovišta, štitiš ih i paziš da im
nijedan vještac lešinar ne naruši mir. Doista, ako te čudovište odvuče i proždere, pokazat
će se strašnim nezahvalnikom.«
Čarobnjak je šutio okrenuvši glavu. Geralt se nasmijao.
»Nemoj se napuhavati kao žaba, čarobnjače. Govori što ti prijeti. Vidjet ćemo što se
da učiniti.«
»Jesi li čuo za Prokletstvo Crnoga Sunca?«
»Naravno da sam čuo. Samo pod nazivom Manija Opsjednutoga Eltibalda. Jer tako
se zvao vrač koji je pokrenuo cirkus zbog kojega je ubijeno ili zasužnjeno u kulama ne‐
koliko desetaka djevojaka visoka roda, pa čak i kraljevskog. Navodno su ih opsjeli demo‐
ni, bile su proklete, zatrovane Crnim Suncem, jer ste tako svojim napuhanim žargonom
Andrzej Sapkowski
nazvali najobičniju pomrčinu.«

»Eltibald, koji uopće nije bio opsjednut, odgonetnuo je napise na menhirima Dauka,
na nadgrobnim pločama u nekropolama Wożgoranaca, istražio legende i predaje bobola‐
ka. Sve su govorile o pomrčini na način koji nije ostavljao dvojbe. Crno Sunce je trebalo
najaviti skori povratak Lilit, koju i dalje na Istoku štuju pod imenom Niya, i uništenje
ljudske rase. Put do Lilit trebalo je otvoriti ›šezdeset žena pod zlatnim krunama koje će
krvlju ispuniti riječne doline‹.«
»Besmislica«, rekao je vještac. »A usto se i ne rimuje. Sva su prava pretkazanja rimova‐
na. Svima je poznato što su tada htjeli Eltibald i Vijeće čarobnjaka. Iskorištavali ste bu‐
lažnjenja luđaka da učvrstite svoju vlast. Da razbijete saveze, poremetite srodstva, potre‐
sete dinastije, riječju, zategnete konopčiće pričvršćene za lutke s krunama. A ti mi tu ras‐
predaš o pretkazanjima kojih bi se postidio prosjak na sajmu.«
»Može se imati rezervi spram Eltibaldove teorije, njegove interpretacije pretkazanja.
Ali ne može se osporiti činjenica da je došlo do čudovišne mutacije među djevojkama
rođenim ubrzo nakon pomrčine.«
»A zašto se ne bi moglo osporiti? Čuo sam i nešto posve oprečno.«
»Nazočio sam obdukciji jedne od njih«, rekao je čarobnjak. »Geralte, to što smo pro‐
našli u lubanji i moždini, nije se moglo nedvosmisleno odrediti. Nekakva crvena spužva.
Unutarnji organi promiješani, nekih uopće nije bilo. Sve pokriveno pomičnim trepetlji‐
kama, plavoružičastim resicama. Srce sa šest komora. Dvije praktički atrofirane, ali ipak.
Što kažeš na to?«
»Vidio sam ljude koji su umjesto ruku imali orlujske kandže, ljude s vučjim očnjaci‐
ma. Ljude s dodatnim zglobovima, dodatnim organima i dodatnim osjetilima. Sve su to
bili učinci vašega petljanja s čaranjem.«
»Vidio si različite mutacije, kažeš«, podignuo je glavu čarobnjak. »A koliko si ih zatu‐
kao za novac u skladu sa svojim pozivom vješca? Ha? Jer može se imati vučje očnjake i
ostati pri njihovu kešenju pred djevojčurama u krčmi, a može se uz njih imati i vučju
prirodu i napadati djecu. A upravo je tako bilo u slučaju djevojaka rođenih poslije po‐
mračenja kod kojih je nedvosmisleno ustanovljena mahnita sklonost okrutnosti, agresiji,
iznenadnim eksplozijama gnjeva, a usto i pretjerani temperament.«
»Kod svake se žene može utvrditi nešto slično«, našalio se Geralt. »Ma što mi tu ple‐
teš? Pitaš koliko sam mutanata ubio, a zašto te ne zanima koliko sam ih raščinio, oslobo‐
dio prokletstva? Ja, kojega vi čarobnjaci prezirete. A što ste učinili vi, moćni vračevi?«
»Primijenjena je viša magija. Naša, kao i svećenička, u raznim svetištima. Svi su po‐
kušaji okončali smrću djevojaka.«
»To govori loše o vama, ne o djevojkama. Imamo znači već prva trupla. Koliko sam
razumio, samo su te podvrgnute obdukciji?«
»Ne samo te. Ne gledaj me tako, dobro znaš da je bilo još leševa. Isprva je bilo odlu‐
Posljednja želja
čeno da se sve eliminiraju. Uklonili smo ih nekoliko... desetaka. Sve su bile obducirane.
Jedna je podvrgnuta i vivisekciji.«
»I vi se, kurvini sinovi, usuđujete kritizirati vješce? Eh, Stregobore, doći će dan kada
će se ljudi opametiti i dobro vas isprašiti.«
»Ne mislim da će takav dan doći uskoro«, rekao je trpko čarobnjak. »Ne zaboravi da
smo radili baš ljudima u korist. Mutantice bi natopile krvlju cijele krajine.«
»To tvrdite vi, čarobnjaci, podignuvši nosove u zrak, iznad vaše aureole nepogrešivos‐
ti. A ako je već riječ o tome, nećeš valjda tvrditi da u vašem lovu na navodne mutantice
niste nijednom pogriješili?«
»Neka ti bude«, rekao je Stregobor nakon poduže šutnje. »Bit ću iskren, iako u vlasti‐
tom interesu ne bih trebao. Pogriješili smo i to više no jednom. Bilo ih je jako teško se‐
lektirati. Zato smo ih prestali... uklanjati, počeli smo ih izolirati.«
»Vaše glasovite kule«, frknuo je vještac.
»Naše kule. No to je bila još jedna pogreška. Podcijenili smo ih i puno ih je pobjeglo.
Među kraljevićima, osobito mlađima, koji nisu imali puno posla, a još manje za izgubiti,
zavladala je nekakva mahnita moda oslobađanja zasužnjenih ljepotica. Većina je, na sre‐
ću, polomila vratove.«
»Koliko znam, zatvorenice su u kulama brzo umirale. Pričalo se da se ni to ne bi do‐
gađalo bez vaše pomoći.«
»Laž. No doista su brzo postajale apatične, odbijale su jelo... Zanimljivo je da su na‐
kratko pred smrt pokazivale vidovitost. Još jedan dokaz mutacije.«
»Što više dokaza, manje uvjerljivosti. Imaš li još koji?«
»Imam. Silvena, gospodarica Naroka, kojoj se nikada nismo uspjeli ni približiti jer je
prebrzo preuzela vlast. U tom se kraju sada zbivaju grozne stvari. Fialka, Evermirova kći,
pobjegla je iz kule s pomoću konopca ispletenog od kose i sada terorizira Sjeverni Vel‐
had. Berniku iz Talgara oslobodio je blesavi kraljević. Sada lišen vida leži u tamnici, a
najčešći su element krajolika u Talgaru vješala. Ima i drugih primjera.«
»Naravno da ima«, rekao je vještac. »U Jamurlaku, na primjer, vlada starac Abrad,
škrofulozan, bez ijednog zuba, rodio se valjda sto godina prije toga pomračenja, a ne zas‐
pi ako pred njim nekoga ne ubiju. Pogubio je sve rođake i ispraznio pola zemlje u mah‐
nitim, kako si rekao, napadajima gnjeva. Ima i tragova neobuzdanog temperamenta, na‐
vodno su ga u mladosti zvali čak Abrad Zderi-suknja. Eh, Stregobore, bilo bi lijepo kada
bi se okrutnosti vladara mogle objasniti mutacijom ili prokletstvom.«
»Čuj me, Geralte...«
»Ne pada mi na pamet. Nećeš me uvjeriti da imaš pravo, a još manje u to da Eltibald
nije bio zločinački luđak. Vratimo se čudovištu koje ti navodno prijeti. Nakon uvoda
koji si dao, moraš znati da mi se priča ne sviđa. Ali ću ju saslušati do kraja.«
»Ne prekidajući je zlobnim primjedbama?«
Andrzej Sapkowski
»To ne mogu obećati.«

»Što se može«, Stregobor je uvukao šake u rukave halje, »tim će duže potrajati. Priča
je, dakle, počela u Creydenu, malenoj kneževini na sjeveru. Fredefalk, knez Creydena,
bio je oženjen Arideom, umnom, obrazovanom ženom. Bila je u srodstvu s puno istak‐
nutih sljedbenika čarobnjačkog umijeća i zacijelo je u nasljeđe primila dosta rijedak i
moćan artefakt, Nehalenino zrcalo. Kao što znaš, Nehalenina su zrcala služila uglavnom
prorocima i proročištima, jer nepogrešivo, iako zamršeno, pretkazuju budućnost. Aridea
se dosta često obraćala Zrcalu...«
»S uobičajenim pitanjem, pretpostavljam«, prekinuo ga je Geralt. »›Tko je najljepši
na svijetu?‹ Koliko znam, Nehalenina se zrcala dijele na dobrohotna i na razbijena.«
»Varaš se. Arideu je više zanimala sudbina zemlje. A na njezino je pitanje Zrcalo pret‐
kazalo strašnu smrt nje same i cijeloga mnoštva ljudi od ruke ili krivnjom Fredefalkove
kćeri iz prvoga braka. Aridea se pobrinula da vijest o tome dopre do Vijeća, a Vijeće je u
Creyden poslalo mene. Ne moram dodati da se Fredefalkova prvorođena rodila ubrzo
nakon pomračenja. Promatrao sam malenu kraće vrijeme diskretno. Za to je vrijeme sti‐
gla ubiti kanarinca i dva psića, a drškom češlja iskopala je oko sluškinji. Proveo sam ne‐
koliko pokusa s pomoću čarobnih formula, većina je potvrdila da je mala mutant. Oti‐
šao sam s time Aridei, jer Fredefalku je kći bila sve na svijetu. Aridea je, kako sam rekao,
bila pametna žena...«
»Jasno«, prekinuo ga je opet Geralt, »i sigurno nije bila luda za pastorkom. Bilo joj je
draže da prijestolje naslijede njezina vlastita djeca. Nastavak mogu zamisliti. I da se tada
ondje nije našao nitko tko bi joj zakrenuo vratom. A usput i tebi.«
Stregobor je uzdahnuo, podignuo pogled nebu na kojemu je duga i dalje sjala šareno
i živopisno.
»Ja sam bio za to da ju se samo izolira, ali je kneginja odlučila drugačije. Poslala je
malu u šumu s unajmljenim ubojicom, lovočuvarom. Pronašli smo ga kasnije u guštiku.
Bio je bez hlača, pa nije bilo teško rekonstruirati tijek događaja. Zabila mu je iglu broša
u mozak, kroz uho, sigurno dok mu je pozornost bila zaokupljena nečim posve drugim.«
»Varaš se ako misliš da mi ga je žao«, progunđao je Geralt.
»Priredili smo potjeru«, nastavio je Stregobor, »ali maloj se izgubio trag. Ja sam pak
morao u žurbi napustiti Creyden jer je Fredefalk u nešto posumnjao. Tek sam nakon če‐
tiri godine primio vijesti od Aridee. Pronašla je malu, živjela je u Mahakamu sa sedmori‐
com gnoma koje je uvjerila da je isplativije pljačkati po putovima trgovce, nego si upro‐
paštavati pluća u rudniku. Svi su je zvali Svračica jer je zarobljenike voljela žive nabijati
na zašiljene kolce. Aridea je u više navrata unajmljivala ubojice, ali se nijedan nije vratio.
Kasnije je bilo teško pronaći voljne, mala je bila već prilično slavna. Mačem se naučila
baratati tako da joj se malo koji muškarac mogao suprotstaviti. Pozvan, potajno sam do‐
šao u Creyden, samo da bih doznao kako je Arideu netko otrovao. Vladalo je mišljenje
Posljednja želja
da je to učinio sam Fredefalk, koji se zagledao u mlađu i jedriju, ali ja mislim da je to

bila Renfri.«
»Renfri?«
»Tako se zvala. Rekoh, otrovala je Arideu. Knez Fredefalk je ubrzo nakon toga pogi‐
nuo čudnim slučajem u lovu, a najstariji Aridein sin nestao bez traga. I to je sigurno uči‐
nila mala. Govorim ›mala‹, a tada je imala već sedamnaest godina. I lijepo je porasla.«
»U to su vrijeme«, nastavio je čarobnjak nakon stanke, »ona i njezini gnomi već bili
strah i trepet cijelog Mahakama. Samo što su se jednoga dana oko nečega posvađali, ne
znam je li to bilo oko podjele plijena ili reda noći u tjednu, dovoljno je da su se poklali
noževima. Sedmorica gnoma nisu preživjela raspravu noževima. Preživjela je samo Svra‐
čica. Jedino ona. Ali sam tada ja već bio u blizini. Susreli smo se licem u lice: u trenu me
prepoznala i shvatila ulogu koju sam odigrao tada u Creydenu. Kažem ti, Geralte, jedva
sam uspio izgovoriti formulu, a ruke su mi se tresle kao lude, kada je ta divlja mačka po‐
letjela na mene s mačem. Upakirao sam je u solidan komad gorskoga kristala, šest na de‐
vet lakata. Kada je zamrla, ubacio sam kristal u gnomski rudnik i zatrpao okno.«
»Šlampav posao«, prokomentirao je Geralt. »Trebalo ju je raščiniti. Nisi li je mogao
sažeći u pepeo. Pa vi čarobnjaci znate toliko simpatičnih čarolija.«
»Ja ne. To nije moja specijalnost. Ali imaš pravo, zabrljao sam. Pronašao ju je neki
idiot kraljević, potrošio puno novca na protučine, raščinio je i trijumfalno odveo kući u
neko zabačeno kraljevstvo na istoku. Njegov otac, stari razbojnik, pokazao se pametni‐
jim. Sina je dobro izlemao, a Svračicu odlučio ispitati o blagu koje je ugrabila skupa s
gnomima i domišljato sakrila. Njegova pogreška sastojala se u tome što je dopustio, dok
ju je nagu rastezao na krvničkoj klupi, da mu asistira stariji sin. Nekako je ispalo da je
sutradan taj najstariji sin, već siroče i bez brata, vladao u tom kraljevstvu, a Svračica je
preuzela ulogu prve metrese.«
»Znači, nije ružna.«
»Pitanje ukusa. Metresa nije bila dugo, do prvog dvorskog prevrata, da malo pretjera‐
mo, jer tamošnji je dvorac više podsjećao na svinjac. No ubrzo se pokazalo da me nije
zaboravila. U Koviru me triput napala iz potaje. Odlučio sam ne riskirati i pričekati u
Pontaru. Opet me pronašla. Ovaj sam put pobjegao u Angren, ali i ondje me pronašla.
Ne znam kako to uspijeva, dobro zamećem tragove. Mora da je to odlika njezine muta‐
cije.«
»Što te spriječilo da ju ponovo ne začaraš u kristal? Grizodušje?«
»Ne. Nisam ga imao. No pokazalo se da je postala otporna na čari.«
»To nije moguće.«
»Moguće je. Dovoljno je imati odgovarajući artefakt ili auru. No i to se može pripisa‐
ti njezinoj mutaciji koja napreduje. Pobjegao sam iz Angrena i sakrio se ovdje u Dugo‐
kraju, u Blavikenu. Bio sam miran godinu dana, ali me opet pronašla.«
Andrzej Sapkowski
»Odakle znaš? Je li već u gradiću?«

»Da. Vidio sam ju u kristalu.« Čarobnjak je podignuo čarobni štapić. »Nije sama,
predvodi bandu, a to je znak da sprema nešto ozbiljno. Geralte, nemam više kamo bježa‐
ti, ne znam mjesto gdje bih se mogao sakriti. Da. To da si ti došao ovamo baš sada, ne
može biti slučajno. To je sudbina.«
Vještac je podignuo obrve.
»Što ti je na umu?«
»To je valjda očito. Ubit ćeš je.«
»Nisam plaćeni ubojica, Stregobore.«
»Ubojica nisi, slažem se.«
»Za novac ubijam čudovišta. Beštije koje prijete ljudima. Strašila stvorena činima i
formulama takvih poput tebe. Ne ljudi.«
»Ona nije čovjek. Ona je upravo čudovište, mutant, prokleti izrod. Donio si tu kiki‐
moru. Svračica je gora od kikimore. Kikimora ubija zbog gladi, a Svračica iz užitka. Po‐
gubi je, a ja ću ti platiti svaku svotu koju zatražiš. U razumnim granicama, naravno.«
»Već sam ti rekao, priču o mutaciji i Lilitinoj kletvi smatram besmislicom. Djevojka
ima razloga za obračun s tobom, ja se u to neću miješati. Obrati se županu, gradskoj
straži. Mjesni si čarobnjak, štiti te mjesni zakon.«
»Pljujem na zakon, na župana i na njegovu pomoć!« prasnuo je Stregobor. »Ne tre‐
bam zaštitu, hoću da je ubiješ! U ovu kulu neće ući nitko, ovdje sam posve siguran. Ali
što imam od toga, ne namjeravam ovdje prosjediti do kraja svojih dana. Svračica neće
odustati dok je živa, to znam. Zar ću sjediti u ovoj kuli i čekati smrt?«
»One su sjedile. Znaš što, vraču? Trebalo je lov na djevojke prepustiti drugim, moć‐
nijim čarobnjacima, trebalo je predvidjeti posljedice.«
»Molim te, Geralte.«
»Ne, Stregobore.«
Čarobnik je ušutio. Nepravo sunce na nepravom nebu nije se pomaknulo prema ze‐
nitu, ali je vještac znao da je u Blavikenu već sumrak. Osjetio je glad.
»Geralte«, rekao je Stregobor, »kada smo slušali Eltibalda, mnogi od nas su dvojili.
Ali odlučili smo odabrati manje zlo. Sada ja tebe molim za sličan izbor.«
»Zlo je zlo, Stregobore«, rekao je ozbiljno vještac ustajući. »Manje, veće, srednje, sve‐
jedno, veličina je stvar dogovora, a granice nejasne. Nisam svetac, nisam u životu činio
samo dobro. Ali ako moram birati između jednog zla i drugog, radije uopće ne biram.
Moram poći. Vidimo se ujutro.«
»Možda«, rekao je čarobnjak. »Ako stigneš.«
III.
Posljednja želja
»ZLAT NI DVOR«, reprezentativno gradsko svratište, bilo je puno i bučno. Gosti, mještani i
putnici na proputovanju, bili su većinom zauzeti aktivnostima tipičnim za naciju ili pro‐
fesiju. Ozbiljni su se trgovci prepirali s patuljcima o cijenama roba i kamatama na kredi‐
te. Manje ozbiljni trgovci štipali su za stražnjice djevojke koje su raznosile pivo i kupus s
grahom. Lokalni budalaši hinili su dobro obaviještene. Djevojčure su se nastojale svidjeti
onima koji imaju novca, obeshrabrujući istodobno one koji ga nemaju. Kočijaši i ribari
pili su kao da će sutra nastupiti zabrana proizvodnje hmelja. Mornari su pjevali pjesmu
što slavi morske vale, hrabrost kapetana i draži sirena, ove potonje slikovito i podrobno.
»Napregni pamet, Stotniče«, rekao je Caldemeyn krčmaru, naginjući se preko toči‐
onika da ga se čuje kroz buku. »šest muškaraca i djevojka, crno odjeveni u kožu okovanu
srebrom, po novigradskoj modi. Vidio sam ih kod mitnice. Jesu li odsjeli kod tebe ili
›Kod tune‹?«
Krčmar je namrštio izbočeno čelo, brišući vrč prugastom pregačom.
»Ovdje, župane«, rekao je napokon. »Rekli su da su došli na sajam, a svi s mačevima,
čak i djevojka. Crno, kako rekoste, odjeveni.«
»Dobro«, kimnuo je župan glavom. »Gdje su sada? Ovdje ih ne vidim.«
»U manjoj sali. Zlatom su platili.«
»Poći ću sam«, rekao je Geralt. »Ne treba od toga praviti službeno pitanje, barem za‐
sad, kad su svi ovdje. Dovest ću ju ovamo.«
»Možda je tako i dobro. Ali pazi, ne želim ovdje nered.«
»Pazit ću.«
Mornarska je pjesma, sudeći po rastućem broju masnih riječi, smjerala velikoj završ‐
nici. Geralt je odmaknuo zavjesu koja je zaklanjala ulaz u zasebnu salu, kruta i ljepljiva
od prljavštine.
Za stolom u maloj sali sjedilo je šest muškaraca. Ona, kojoj se nadao, nije bila među
njima.
»Što hoćeš?«, proderao se prvi koji ga je opazio, ćelav s licem izobličenim ožiljkom
koji je prelazio preko lijeve obrve, korijena nosa i preko desnog obraza.
»Hoću vidjeti Svračicu.«
Od stola su ustale dvije jednake prilike s jednakim nepomičnim licima, svijetlom raš‐
čupanom kosom do ramena, u jednakoj uskoj odjeći od crne kože s puno sjajnih srebr‐
nih ukrasa. Jednakim pokretima blizanci su s klupe podignuli jednake mačeve.
»Mirno, Vyre. Sjedaj, Nimire«, rekao je čovjek s ožiljkom, oslanjajući lakte na stol. »S
kime bi se, veliš, htio vidjeti, brate? Tko je Svračica?«
»Dobro znaš na koga mislim.«
»Tko je ovaj?« upitao je polugoli razbijač, oznojen, opasan ukriž pojasevima s bodlji‐
kavim štitnicima na podlakticama. »Poznaješ ga, Nohorne?«
»Ne poznajem«, rekao je čovjek s ožiljkom.
Andrzej Sapkowski
»To je neki albino«, nacerio se vitki tamnokosi muškarac koji je sjedio pored Nohor‐
na. Blage crte lica, velike crne oči i zašiljeni vršci ušiju nepogrešivo su odavale vilenjač‐
kog polutana. »Albino, mutant, igra prirode. I takvima se dopušta ulazak u krčme među
poštene ljude.«
»Ja sam ga već negdje vidio«, rekao je krupni, crnomanjasti tip s kosom upletenom u
perčin, odmjeravajući Geralta opakim pogledom.
»Nije važno gdje si ga vidio, Taviče«, rekao je Nohorn. »Slušaj, brate. Civril te malo‐
prije strašno uvrijedio. Nećeš ga izazvati? Večer je tako dosadna.«
»Neću«, rekao je spokojno vještac.
»A hoćeš li mene, ako ti izlijem na glavu ovu riblju juhu, izazvati?« zagroktao je goli
do pojasa.
»Smiri se, Petnaestico«, rekao je Nohorn. »Ako je rekao da neće, onda neće. Zasad.
No, brate, reci što imaš za reći pa se nosi odavde. Imaš priliku da se izneseš sam. Ako je
ne iskoristiš, iznijet će te posluga.«
»Tebi nemam ništa za reći. Hoću se vidjeti sa Svračicom. S Renfri.«
»Čuli ste, momci?« Nohorn je pogledao pajdaše. »On se hoće vidjeti s Renfri. A u
koju svrhu, brate, ako se smije znati?«
»Ne smije.«
Nohorn je podignuo glavu i pogledao blizance, oni su zakoračili po korak naprijed,
zveckajući srebrnim kopčama visokih čizama.
»Znam«, rekao je odjednom taj s perčinom. »Znam gdje sam ga vidio!«
»Što prtljaš, Taviče?«
»Pred županovom kućom. Dovukao je nekakvog zmaja na prodaju, nekakvog križan‐
ca pauka s krokodilom. Ljudi su pričali da je vještac.«
»A što je to vještac?« upitao je onaj goli. Petnaestica. »Ha? Civrile?«
»Najamni čarobnjak«, rekao je poluvilenjak. »Cirkusant za šaku srebrnjaka. Rekao
sam ti, igra prirode. Uvreda ljudskih i božjih zakona. Takve bi trebalo spaljivati.«
»Ne volimo čarobnjake«, procijedio je Tavik, ne odvajajući od Geralta pritvorene oči.
»Nekako mi se čini, Civrile, da ćemo u ovoj rupi imati više posla no što smo mislili. Ov‐
dje ih ima više od jednog, a znamo da se oni drže skupa.«
»Tko će kome ako ne svoj svome«, nasmiješio se zlobno mješanac. »I da zemlja nosi
takve poput tebe. Tko vas rađa, nakaze?«
»Više snošljivosti, ako može«, rekao je mirno Geralt. »Kako vidim, tvoja je majka za‐
cijelo dovoljno često hodala sama po šumi da se imaš razloga raspitivati o vlastitu podri‐
jetlu.«
»Možda«, odgovorio je poluvilenjak. »Ali ja sam barem poznavao svoju majku. Ti to
kao vještac za sebe ne možeš reći.«
Geralt je blago problijedio i stisnuo usne. Nohorn, čijoj pozornosti to nije promak‐
Posljednja želja
nuto, gromko se nasmijao.

»No, brate, ovakvu uvredu ne možeš pustiti nekažnjeno. Ovo što nosiš na leđima iz‐
gleda kao mač. Kako onda? Hoćeš li izaći s Civrilom na dvorište? Večer je tako dosad‐
na.«
Vještac nije reagirao.
»Usrana kukavica«, prasnuo je Tavik.
»Što je on govorio o Civrilovoj majci?« nastavljao je monotono Nohorn, naslanjajući
podbradak na isprepletene prste. »Nešto strašno gnusno, koliko sam razumio. Da se
odavala bludu, ili tako nekako. Hej, Petnaestico, priliči li slušati kako nekakav dotepe‐
nac vrijeđa partnerovu majku? Majka je, majku joj, svetinja!«
Petnaestica je bodro ustao, otkačio mač, tresnuo ga na stol. Isprsio se, popravio štitni‐
ke za podlaktice optočene srebrnim šiljcima, pljunuo i zakoraknuo naprijed.
»Ako možda dvojiš«, rekao je Nohorn, »Petnaestica te upravo izaziva na borbu šaka‐
ma. Rekao sam da će te odavde odnijeti. Napravite mjesta.«
Petnaestica se približio, podižući šake. Geralt je položio ruku na držak mača.
»Pazi«, rekao je. »Još korak i tražit ćeš svoju ruku po podu.«
Nohorn i Tavik su skočili, hvatajući se za mačeve. Šutljivi blizanci su jednakim po‐
kretima dohvatili svoje. Petnaestica se povukao. Nije se pomaknuo jedino Civril.
»Što se tu događa, prokleto bilo? Ni na tren vas se ne može ostaviti same?«
Geralt se okrenuo vrlo polagano i susreo se s očima boje morske vode.
Bila mu je rastom skoro ravna. Kosa boje slame bila joj je nepravilno odrezana, malo
ispod ušiju. Stajala je oslanjajući se jednom rukom o vrata, u tijesnom baršunastom kaf‐
tanu utegnutom ukrašenim pojasom. Haljina joj je bila neravna, asimetrična – s lijeve je
strane dosezala do gležnja, s desne otkrivala snažno bedro iznad sara visoke čizme od lo‐
sove kože. O lijevom boku imala je mač, o desnom, bodež s velikim rubinom na dršku.
»Zanijemjeli ste?«
»To je vještac«, promrmljao je Nohorn.
»Pa što?«
»Htio je razgovarati s tobom.«
»Pa što?«
»To je čarobnjak!« zagalamio je Petnaestica.
»Ne volimo čarobnjake«, zarežao je Tavik.
»Smirite se, dečki«, rekla je djevojka. »Hoće razgovarati sa mnom, to nije zločin. Vi
nastavite sa zabavom. I bez skandala. Sutra je sajmišni dan. Nećete valjda da vaša ludo‐
vanja ometu sajam, tako važan događaj u životu ovoga milog gradića?«
U tišini koja je nastala, odjeknuo je tih, neugodan hihot. Smijao se Civril i dalje ne‐
marno zavaljen na klupu.
»E jesi, Renfi«, protisnuo je mješanac. »Važan... događaj!«
Andrzej Sapkowski
»Umukni, Civrile. Smjesta.«

Civril se prestao smijati. Smjesta. Geralt se nije začudio. U Renfrinu glasu zazvučalo
je nešto jako čudno. Nešto što je podsjećalo na crveni odbljesak požara na oštricama, za‐
vijanje ubijanih, rzanje konja i zapah krvi. I ostali mora da su imali slične asocijacije, jer
je bljedilo pokrilo čak i tamnoputu Tavikovu njušku.
»No, bjelokosi«, prekinula je tišinu Renfri. »Izađimo u veću salu, priključimo se žu‐
panu s kojim si došao ovamo. I on bi sigurno htio razgovarati sa mnom.«
Caldemeyon je čekao kraj točionika. Ugledavši ih, prekinuo je tihi razgovor s krčma‐
rom, uspravio se i prekrižio ruke na prsima.
»Slušajte, gospo«, rekao je tvrdo, ne gubeći vrijeme na razmjenu otrcanih uljudnosti.
»Doznao sam od ovoga ovdje vješca iz Rivije što vas dovodi u Blaviken. Navodno ste
kivni na našega čarobnjaka.«
»Možda. Pa što s time?« upitala je tiho Renfri, jednako ne baš ljubaznim tonom.
»To da za takve omraze postoje gradski ili kaštelanski sudovi. Onoga tko kod nas u
Dugokraju hoće mržnju osvećivati željezom, smatramo običnim razbojnikom. I još to,
da ćete ili rano ujutro otići iz Blavikena skupa sa svojom crnom družinom, ili ću vas str‐
pati u buturu, pre... Kako se to kaže, Geralte?«
»Preventivno.«
»Točno. Shvatili ste, gospođice?«
Renfri je posegnula u kesu za pojasom, izvukla nekoliko puta presavijeni pergament.
»Pročitajte ovo, župane, ako ste pismeni. I više mi se ne obraćajte s ›gospođice‹.«
Caldemeyn je uzeo pergament, dugo ga čitao, a potom bez riječi predao Geraltu.
»›Mojemu plemstvu, vazalima i slobodnim podanicima«, pročitao je vještac na glas.
»Daje se na znanje, da je Renfri, creydenska kneginja, u našoj službi i da nam je draga, te
će svak navući naš gnjev na sebe tko bi joj neprilike ćinio. Audoen, kralj... ›Ćinio‹ se piše
s tvrdim č. Ali pečat izgleda autentično.«
»Jer jest autentičan«, rekla je Renfri, izvlačeći mu pergament iz ruke. »Stavio ga je
Audoen, vaš milostivi gospodar. Zato vam ne savjetujem da mi pravite neprilike. Neo‐
visno o tome kako se što piše, posljedice mogu biti za vas bolne. Nećete me, gospodine
župane, trpati u buturu. Ni obraćati mi se s ›gospođice‹. Nijedan zakon nisam prekršila.
Zasad.«
»Ako ga prekršiš makar za pedalj«, Caldemeyn je izgledao kao da hoće pljunuti, »str‐
pat ću te u tamnicu skupa s tim pergamentom. Kunem se svim bogovima, gospođice.
Dođi, Geralte.«
»S tobom bih, vješče«, Renfri je dotaknula Geraltovo rame, »htjela još prozboriti.«
»Nemoj okasniti na večeru«, dobacio je župan preko ramena, »jer Libusze će se raz‐
bjesniti.«
»Neću okasniti.«
Posljednja želja
Geralt se naslonio na točionik. Igrajući se s medaljonom s vučjom gubicom koji mu

je bio obješen oko vrata, gledao je u plavozelene djevojčine oči.
»Čula sam za tebe«, rekla je. »Ti si Geralt iz Rivije, bjelokosi vještac. Stregobor ti je
prijatelj?«
»Nije.«
»To olakšava stvar.«
»Ne previše. Ne namjeravam mirno gledati.«
Renfrine su se oči suzile.
»Stregobor će sutra umrijeti«, rekla je tiho, odmičući s čela nepravilno odrezanu kosu.
»Bit će manje zlo ako umre samo on.«
»Ako, a osobito prije nego što Stregobor umre, umrijet će još nekoliko osoba. Ne vi‐
dim drugu mogućnost.«
»Nekoliko, vješče, to je skromno rečeno.«
»Da bi se mene uplašilo, treba nešto više od riječi, Svračice.«
»Ne nazivaj me Svračicom. Ne volim to. Stvar je u tome da ja vidim i druge moguć‐
nosti. Vrijedilo bi o tome popričati, ali što se može, Libusze čeka. Je li makar lijepa ta Li‐
busze?«
»To je sve što si mi htjela reći?«
»Nije. Ali sada idi. Libusze čeka.«
IV.
NET KO JE BIO u njegovoj sobici na tavanu. Geralt je to znao i prije no što se približio vra‐
tima, prepoznao je po jedva osjetnoj vibraciji medaljona. Utrnuo je lojanicu kojom si je
svijetlio po stubama. Izvukao je iz sara bodež, umetnuo ga straga za pojas. Pritisnuo je
kvaku. U sobi je bilo mračno. Ne za vješca.
Prekoračio je prag namjerno sporo, pospano, polagano je za sobom zatvorio vrata. U
sljedećoj je sekundi skočio na čovjeka koji je sjedio na njegovu krevetu, pritisnuo ga na
postelju, podvukao mu lijevu podlakticu pod bradu, posegnuo za bodežom. Nije ga iz‐
vukao. Nešto nije bilo kako valja.
»Početak je posve dobar«, rekla je prigušenim glasom, ležeći nepomično pod njim.
»Računala sam s time, ali nisam mislila da ćemo se nas dvoje tako brzo naći u krevetu.
Makni ruku s mog grla, ako ti nije teško.«
»To si ti.«
»To sam ja. Čuj, postoje dvije mogućnosti. Prva: sići ćeš s mene pa ćemo porazgova‐
rati. Druga: ostat ćemo u ovom položaju, ali htjela bih prije barem izuti čizme.«
Vještac je odabrao prvu mogućnost. Djevojka je uzdahnula, ustala, popravila kosu i
suknju.
Andrzej Sapkowski
»Zapali svijeću«, rekla je. »Ja ne vidim po mraku kao ti, a volim vidjeti onoga s kim
razgovaram.«
Prišla je stolu, visoka, vitka, okretna, sjela je ispruživši pred sebe noge u visokim čiz‐
mama. Nije imala nikakvo vidljivo oružje.
»Imaš li ovdje nešto za piće?«
»Nemam.«
»Onda je dobro da sam ga ja donijela«, nasmijala se, postavljajući na stol putni mješ‐
čić i dvije kožne čaše.
»Skoro je ponoć«, rekao je Geralt hladno. »A da prijeđemo na stvar?«
»Odmah. Uzmi, popij. U tvoje zdravlje, Geralte.«
»I tvoje, Svračice.«
»Zovem se Renfri, prokleto bilo«, podignula je glavu. »Dopuštam ti da izostavljaš
kneževski naslov, ali prestani me zvati Svračicom!«
»Tiše, probudit ćeš cijelu kuću. Hoću li napokon doznati zbog čega si se ovamo pri‐
krala kroz prozor?«
»Kako si ti glup, vješče. Hoću sačuvati Blaviken od krvoprolića. Da bih to s tobom
dogovorila, vucarala sam se po krovovima kao mačka u ožujku. Cijeni to.«
»Cijenim«, rekao je Geralt. »Samo ne znam što može proizaći iz takvog razgovora. Si‐
tuacija je jasna. Stregobor sjedi u čarobnjačkoj kuli; da ga se dočepaš, morala bi ga ondje
opsjedati. Ako to učiniš, neće te zaštititi tvoje kraljevsko pismo. Audoen te neće štititi,
ako otvoreno prekršiš zakon. Župan, straža, cijeli Blaviken istupit će protiv tebe.«
»Cijeli će Blaviken, ako istupi protiv mene, jako požaliti.« Renfri se nasmiješila poka‐
zujući zvjerske bijele zube. »Jesi li vidio moje momke? Jamčim ti da se razumiju u svoj
zanat. Možeš li zamisliti što će se dogoditi, ako dođe do bitke između njih i tih zamlata
iz straže, koji se pri svakom koraku spotiču o svoje helebarde?«
»A možeš li ti, Renfri, zamisliti da ću ja stajati i mirno promatrati takvu bitku? Kako
vidiš, živim kod župana. U slučaju potrebe, dužan sam mu priskočiti u pomoć.«
»I ne dvojim da hoćeš«, uozbiljila se Renfri. »Ali sigurna sam, jer će se ostali sakriti po
podrumima. Nema na svijetu ratnika koji bi mogao izaći na kraj sa sedmoricom s mače‐
vima. To nijedan čovjek ne može. Ali, bjelokosi, prestanimo se uzajamno zastrašivati.
Rekla sam: pokolj i krvoproliće mogu se izbjeći. Konkretno, postoje dvije osobe koje ga
mogu spriječiti.«
»Pretvorio sam se u uho.«
»Jedna je«, rekla je Renfri, »sam Stregobor. Ako dobrovoljno izađe iz svoje kule, ja ću
ga odvesti nekamo na osamu, a Blaviken će opet utonuti u blagu apatiju i brzo zaboravi‐
ti na cijelu priču.«
»Stregobor se možda i doima ćaknuto, ali ne do te mjere.«
»Tko zna, vješče, tko zna. Postoje argumenti koji se ne mogu odbaciti, postoje ponu‐
Posljednja želja
de koje se ne mogu odbiti. Među njih spada, na primjer, tridamski ultimatum. Postavit
ću čarobnjaku tridamski ultimatum.«
»Na čemu počiva taj ultimatum?«
»To je moja slatka tajna.«
»Neka ti bude. No ipak sumnjam u njegovu učinkovitost. Stregoboru, kada govori o
tebi, cvokoću zubi. Ultimatum koji bi ga naveo da se dobrovoljno prepusti u tvoje lijepe
ručice, morao bi zbilja biti moćan. Pređimo stoga radije na drugu osobu koja bi mogla
spriječiti pokolj u Blavikenu. Pokušat ću pogoditi tko bi to mogao biti.«
»Da vidimo koliko si pronicljiv, bjelokosi.«
»To si ti, Renfri. Ti sama. Pokazat ćeš pravu kneževsku, ma što pričam, kraljevsku ve‐
likodušnost i odustati od osvete. Jesam li pogodio?«
Renfri je zabacila glavu unatrag i gromko se nasmijala, na vrijeme pokrivši usta dla‐
novima. Potom se uozbiljila, uperila u vješca blistav pogled.
»Geralte«, rekla je, »ja sam bila kneginjica, ali u Creydenu. Imala sam sve o čemu sam
sanjala, ništa nisam trebala ni pitati. Posluga na svaki poziv, haljine, cipelice. Gaćice od
batista. Dragulje i đinđuve, ponija dorata, zlatne ribice u bazenu. Lutke i kuću za njih,
veću od ove tvoje sobice ovdje. I tako je bilo sve do dana kada su tvoj Stregobor i ona
kurva Aridea zapovjedili lovočuvaru da me odvede u šumu, ubije i donese im moje srce i
jetra. Lijepo, zar ne?«
»Ne, prije odvratno. Veseli me da si tada izašla na kraj s lovočuvarom, Renfri.«
»Vraga sam izašla. Smilovao se i pustio me. Ali prije me silovao, kurvin sin, pokupio
mi naušnice i zlatnu dijademu.«
Geralt ju je pogledao ravno u oči, igrajući se s medaljonom. Nije spustila pogled.
»I to je bio kneginjičin kraj«, nastavila je. »Haljinica se poderala, batist nepovratno iz‐
gubio bjelinu. A potom su slijedili glad, smrad, batine i udarci nogom. Podavanje svakoj
vucibatini za zdjelu juhe ili krov nad glavom. Znaš li kakva mi je bila nekoć kosa? Kao
svila, a sezala je dobar lakat ispod stražnjice. Kada sam pokupila uši, ostrigli su mi je ška‐
rama za striženje ovaca, do gole kože. Nikada mi više nije pošteno narasla.«
Na tren je ušutjela, odmaknula s čela nepravilne uvojke.
»Krala sam da ne krepam od gladi«, produžila je. »Ubijala sam da ne budem ubijena.
Ležala sam u zapišanim ćelijama, ne znajući hoće li me sutra objesiti ili samo išibati i
protjerati. A kroz cijelo to vrijeme, moja maćeha i tvoj čarobnjak bili su mi za petama,
slali ubojice, pokušavali me otrovati. Bacali uroke. Pokazati velikodušnost? Oprostiti mu
kraljevski? Ja ću mu kraljevski odsjeći glavu, a možda prije toga i obje noge, vidjet
ćemo.«
»Aridea i Stregobor su te pokušavali otrovati?«
»Dakako. Jabukom natopljenom iscrpkom velebilja. Spasio me jedan gnom. Dao mi
je sredstvo za povraćanje nakon kojega sam mislila da ću se izvrnuti naopako kao čarapa.
Andrzej Sapkowski
Ali preživjela sam.«

»To je bio jedan od sedmorice gnoma?«
Renfri, koja je upravo točila piće, zastala je s mješčićem nad čašom.
»Oho«, rekla je. »Puno znaš o meni. I što? Imaš nešto protiv gnoma? Ili drugih hu‐
manoida? Bit ću iskrena, za mene su bili bolji od većine ljudi. Ali to te se ne bi trebalo
ticati. Rekla sam, Stregobor i Aridea progonili su me kao divlju životinju, dok su mogli.
Poslije više nisu mogli, i ja sam tada postala lovac. Aridea je otegnula papke u vlastitu
krevetu, imala je sreće što je se nisam prije dočepala, pripremila sam za nju poseban pro‐
gram. A sada imam program za čarobnjaka. Geralte, je li po tebi zaslužio smrt? Reci.«
»Nisam sudac. Ja sam vještac.«
»Točno. Kazala sam da dvije osobe mogu spriječiti krvoproliće u Blavikenu. Druga si
ti. Tebe će čarobnjak pustiti u kulu, a onda ćeš ga ubiti.«
»Renfri«, rekao je spokojno Geralt. »Nisi li slučajno na putu do moje sobe pala s kro‐
va na glavu?«
»Jesi li vještac ili nisi, prokleto bilo? Pričaju da si ubio kikimoru, donio je na magarcu
zbog nagrade. Stregobor je gori od kikimore koja je bezumna živina i ubija jer su je bo‐
govi takvom stvorili. Stregobor je okrutnik, manijak, čudovište. Donesi mi ga na magar‐
cu i neću požaliti zlata.«
»Nisam najamni ubojica, Svračice.«
»Nisi«, suglasila se sa smiješkom. Zavalila se na naslon klupice i prekrižila noge na
stolu, ne poduzimajući ništa da haljinom pokrije bedra. »Ti si vještac, branitelj ljudi,
koje štitiš od Zla. A u ovom slučaju Zlo su željezo i vatra koji će ovdje podivljati kada
stanemo jedno protiv drugog. Ne čini ti se da predlažem manje zlo, najbolje rješenje?
Čak i za tog kurvinog sina Stregobora. Možeš ga ubiti milosrdno, jednim udarcem, izne‐
nada. Umrijet će i ne znajući da umire. A ja mu to ne jamčim. Baš naprotiv.«
Geralt je šutio. Renfri se protegnula, pružajući ruke uvis.
»Razumijem tvoje oklijevanje«, rekla je. »Ali odgovor moram znati odmah.«
»Znaš li zašto su te Stregobor i kneginja htjeli ubiti tada u Creydenu i kasnije?«
Renfri se naglo uspravila, spustila noge sa stola.
»To je valjda očito«, prasnula je. »Htjeli su se riješiti prvorođene Fredefalkove kćeri,
jer sam bila prijestolonasljednica. Arideina djeca su bila iz ljevoruke veze i nisu imala ni‐
kakvo pravo na...«
»Renfri, ne govorim o tome.«
Djevojka je pognula glavu, ali samo na tren. Oči su joj bljesnule.
»No, dobro. Navodno sam prokleta. Zaražena u majčinoj utrobi. Navodno sam...«
»Dovrši.«
»Čudovište.«
»A jesi li?«
Posljednja želja
Na trenutak, vrlo kratak, djelovala je bespomoćno i shrvano. I vrlo tužno.

»Ne znam, Geralte«, šapnula je, nakon čega joj je lice opet otvrdnulo. »Jer i kako bih,
prokleto bilo, mogla znati? Ako ozlijedim prst, krvarim. Krvarim i svaki mjesec. Ako se
prežderem, boli me trbuh, a ako se prepijem, glava. Ako sam vesela, pjevam, a ako sam
tužna, psujem. Ako nekoga mrzim, ubijem ga, a ako... Ah, kvragu, dosta toga. Tvoj od‐
govor, vješče.«
»Moj odgovor glasi: ›Ne‹.«
»Sjećaš se što sam govorila?« upitala je nakon trenutka šutnje. »Ima ponuda koje se ne
mogu odbiti, posljedice budu strašne. Ozbiljno te upozoravam, moja je spadala upravo u
takve. Dobro promisli.«
»Dobro sam promislio. I prihvati me ozbiljno, jer i ja tebe ozbiljno upozoravam.«
Renfri je neko vrijeme šutjela, igrajući se niskom bisera triput omotanom oko lijepog
vrata, koja je nestašno upadala među dvije ljupke polukugle koje su se vidjele u izrezu
kaftana.
»Geralte«, rekla je. »Je li te Stregobor molio da me ubiješ?«
»Da. Smatrao je da će to biti manje zlo.«
»Mogu li to shvatiti kao da si ga odbio isto kao i mene?«
»Možeš.«
»Zašto?«
»Jer ne vjerujem u manje zlo.«
Renfri se blago nasmiješila, nakon čega su joj se usne iskrivile u grimasu koja je bila
vrlo nelijepa u žutoj svjetlosti svijeća.
»Ne vjeruješ, kažeš. Vidiš, imaš pravo, ali samo djelomično. Postoje samo Zlo i Veće
Zlo, a iza njih, u sjeni, stoji Vrlo Veliko Zlo. Vrlo Veliko Zlo je, Geralte, takvo da ga ne
možeš ni zamisliti, makar mislio da te više ništa ne može iznenaditi. I vidiš, Geralte, po‐
nekad se događa da te Vrlo Veliko Zlo zgrabi za grlo i kaže: ›Biraj, braco, ili ja, ili ono,
malo manje‹.«
»Mogu li znati što smjeraš?«
»Ništa. Popila sam malo, pa filozofiram, tražim općenite istine. Upravo sam pronašla
jednu: manje zlo postoji, ali ga mi ne možemo sami odabrati. Vrlo Veliko Zlo nas zna
prisiliti na takav izbor. Htjeli mi to ili ne htjeli.«
»Očito sam ja popio premalo.« Vještac se gorko nasmiješio. »A ponoć, kako to već
biva, ponoć je u međuvremenu prošla. Prijeđimo na konkretne stvari. Nećeš ubiti Stre‐
gobora u Blavikenu, neću ti to dopustiti. Neću dopustiti da ovdje dođe do borbe i krvo‐
prolića. Po drugi put predlažem: pusti osvetu. Odustani od toga da ga ubiješ. Na taj ćeš
način dokazati njemu, i ne samo njemu, da nisi neljudsko, krvožedno čudovište, mutant
i izrod. Dokazat ćeš mu da se varao. Da ti je svojom pogreškom nanio veliku nepravdu.«
Renfri je na tren promatrala vješčev medaljon koji je vrtio među prstima.
Andrzej Sapkowski
»A ako ti kažem, vješče, da ne umijem oprostiti ni odustati od osvete, bit će to jedna‐

ko priznanju njemu, i ne samo njemu, da ima pravo, je li tako? Time ću dokazati da sam
ipak čudovište, neljudski demon proklet od bogova? Poslušaj me, vješče. Na samom po‐
četku mojega izgnanstva prihvatio me jedan slobodni seljak. Svidjela sam mu se. Pošto
se on meni uopće nije sviđao, dakle posve suprotno, svaki put kada me htio uzeti, tako
bi me mlatio da sam se ujutro jedva izvlačila iz kreveta. Jedanput sam ustala dok je još
bio mrak i prerezala mu grlo. Kosom. Nisam tada bila još tako vješta kao danas i nož mi
se činio premalenim. I vidiš, Geralte, slušajući kako seljak grgolji i guši se, gledajući kako
trza nogama, osjetila sam kako me tragovi njegova štapa i šaka više nimalo ne bole i da
mi je dobro, tako dobro da... Otišla sam bodro zviždeći, zdrava, vesela i sretna. I kasnije
je svaki put bilo isto. Da je drugačije, tko bi gubio vrijeme na osvetu?«
»Renfri«, rekao je Geralt. »Neovisno od tvojih razloga i motiva, nećeš odavde otići
zviždeći i neće ti biti tako dobro. Nećeš otići vesela i sretna, ali ćeš otići živa. Sutra rano
ujutro, kako je zapovjedio župan. Već sam ti to rekao, ali ću ponoviti. Nećeš ubiti Stre‐
gobora u Blavikenu.«
Renfrine su od sjale u svjetlosti svijeća, blještali su biseri u izrezu kaftana, blistao je
medaljon s vučjom gubicom, vrteći se na srebrnom lančiću.
»Žalim te«, rekla je odjednom djevojka polagano, zagledana u treperavi kružić srebra.
»Tvrdiš da ne postoji manje zlo. Stojiš na trgu, na kaldrmi zalivenoj krvlju, sam, tako
jako usamljen, jer nisi znao odabrati. Nisi znao, ali si odabrao. Nikada nećeš znati, nika‐
da nećeš biti siguran, nikada, čuješ... A plaća su ti kamen, ružna riječ. Žalim te.«
»A ti?« upitao je vještac tiho, skoro šapćući.
»Ni ja ne znam izabrati.«
»Tko si ti?«
»Ja sam to što jesam.«
»Gdje si?«
»Hladno... mi je...«
»Renfri!« Geralt je stisnuo medaljon u šaci.
Podigla je glavu kao probuđena iz sna, nekoliko puta trepnula, začuđena. Na tren,
vrlo kratak, izgledala je uplašeno.
»Pobijedio si«, rekla je odjednom oštro. »Pobijedio si, vješče. Sutra rano ujutro odla‐
zim iz Blavikena i neću se nikada vratiti u taj šugavi gradić. Nikada. Natoči ako je još os‐
talo u mješčiću.«
Obični podrugljivi, ironični smiješak vratio se na njezine usne dok je odlagala praznu
čašu na stol.
»Geralte?«
»Tu sam.«
»Ovaj prokleti krov je strm. Radije bih izašla u svitanje. Po mraku mogu pasti i razbi‐
Posljednja želja
ti se. Kneginja sam, imam osjetljivo tijelo, osjećam zrno graha kroz slamaricu. Ako, jasna
stvar, nije dobro nabijena slamom. Što kažeš?«
»Renfri.« Geralt se i mimo volje nasmiješio. »Pristoji li kneginji to što govoriš?«
»Što ti, dođavola, možeš znati o kneginjama? Ja sam bila kneginja i znam da je sve za‐
dovoljstvo takvoga života u tome što možeš raditi što hoćeš. Moram li ti reći doslovno
što želim ili ćeš se sam dosjetiti?«
Geralt, i dalje nasmiješen, nije odgovorio.
»Ne želim ni pomisliti da ti se ne sviđam«, namrštila se djevojka. »Radije ću pretpos‐
taviti da se bojiš da te ne snađe sudbina slobodnog seljaka. Eh, bjelokosi. Nemam uza se
ništa oštro. Uostalom provjeri sam.«
Položila mu je noge na koljena.
»Izuj mi čizme. Sare su najbolje mjesto za skrivanje noža.«
Ustala je bosa, povukla kopču pojasa.
»Ni ovdje ništa ne skrivam. Ni ovdje, kako vidiš. Utrni tu prokletu svijeću.«
Vani se u mraku derala mačka.
»Renfri?«
»Molim?«
»Ovo je batist?«
»Naravno da jest. Jesam li kneginja ili nisam?«
V.
»TATA«, DO SA ĐI VA LA JE monotono Marilka. »Kada ćemo poći na sajam? Na sajam, tata?«

»Tiho, Marilko«, progunđao je Caldemeyn, otirući tanjur kruhom. »Znači, Geralte,
kažeš da odlaze iz gradića?«
»Da.«
»No, nisam mislio da će proći tako glatko. Držali su me za vrat s tim pergamentom s
Audeonovim žigom. Napuhavao sam se, ali zapravo im nisam mogao ništa.«
»Čak i ako bi otvoreno prekršili zakon? Počinili nasilje, izazvali tuču?«
»Čak i tada. Audeon je, Geralte, vrlo osjetljiv kralj, šalje na stratište za bilo što. Ja
imam ženu, kćer, dobro mi je na mom položaju, ne moram razbijati glavu s čime ću su‐
tra zamastiti kašu. Ukratko, dobro je što odlaze. A kako je zapravo do toga došlo?«
»Tata, ja hoću na sajam!«
»Libusze! Odvedi Marilku odavde! Da, Geralte, nisam to očekivao. Raspitao sam se o
toj novigradskoj družini kod Stotnika, krčmara iz ›Zlatnoga dvora‹. Lijepa je to banda.
Neki su prepoznati.«
»Aha?«
»Taj sa ožiljkom na njušci je Nohorn, nekadašnji Abergardov pobočnik, iz tako zvane
Andrzej Sapkowski
slobodne angrenjske čete. Čuo si za slobodnu četu? Jasno, tko nije. Taj bik kojega zovu
Petnaestica također. Čak i ako nije, ne mislim da mu nadimak potječe od petnaest do‐
brih djela koja je učinio u životu. Onaj tamnoputi poluvilenjak je Civril, razbojnik i
profesionalni ubojica. Navodno je sudjelovao u masakru u Tridamu.«
»Gdje?«
»U Tridamu. Nisi čuo? O tome se puno pričalo prije tri... Da, prije tri godine, jer
Marilka je tada imala dvije godinice. Barun od Tridama držao je u tamnici nekakve raz‐
bojnike. Njihovi kamaradi, među kojima navodno i taj mješanac Civril, zarobili su skelu
na rijeci punu hodočasnika, bilo je to za vrijeme blagdana Nisa. Zatražili su od baruna
da oslobodi one tamo. Barun je, razumije se, odbio, a oni su tada počeli ubijati putnike,
redom, jednoga za drugim. Prije no što je barun omekšao i oslobodio zatočene, pustili su
niz maticu više od desetoricu. Barunu je potom prijetilo progonstvo ili čak i sjekira, jed‐
ni su mu zamjerili što je popustio tek kada ih je već toliko bilo ubijeno, a drugi su podi‐
gli graju da je učinio veliko zlo, da je to bio pre... precedan ili kako već, da je trebao sve
postrijeljati samokresima skupa s taocima ili navaliti na skelu čamcima, ne popustiti ni
za dlaku. Barun je na sudu rekao da je izabrao manje zlo jer je na skeli bilo stotinjak lju‐
di, žena, djece.«
»Tridamski ultimatum«, šapnuo je vještac. »Renfri...«
»Što?«
»Caldemeyne, sajam.«
»Što?«
»Zar ne shvaćaš, Caldemeyne? Prevarila me. Neće otići. Prisilit će Stregobora da izađe
iz kule, onako kako su prisilili baruna od Tridama. Ili će prisiliti mene da... Ne shvaćaš?
Počet će ubijati ljude na sajmu. Vaše sajmište, u ovim zidinama, to je prava klopka!«
»Svih ti bogova, Geralte! Sjedni! Kamo ćeš, Geralte?«
Marilka je uplašena vikom zaplakala stisnuta u kutu kuhinje.
»Govorila sam ti!« srdito je povikala Libusze, pružajući ruku prema vješcu. »Govorila!
Od njega samo zlo!«
»Tiho, ženo! Geralte! Sjedaj!«
»Treba ih zaustaviti. Odmah, prije nego ljudi uđu na trg. Sazovi stražare. Kada počnu
izlaziti iz svratišta, neka ih zgrabe i okuju.«
»Geralte, budi razuman. Tako se ne smije, ne možemo ih pokupiti ako nisu ništa po‐
činili. Branit će se, prolit će se krv. To su profesionalci, pobit će mi ljude. Ako stvar
dođe do Audeona, ode mi glava. Dobro, sazvat ću stražu, poći na sajmište, ondje ću ih
imati na oku.«
»Ništa od toga, Caldemeyne. Ako mnoštvo već uđe na sajmište, nećeš izbjeći paniku i
krvoproliće. Njih treba onemogućiti odmah, dok je trg još prazan.«
»To će biti bezakonje. Ne mogu to dopustiti. S tim poluvilenjakom i Tridamom mo‐
Posljednja želja
žda je glasina. Možda se varaš i što onda? Audeon će mi kožu oderati.«

»Treba izabrati manje zlo!«
»Geralte! Zabranjujem ti! Kao župan ti zabranjujem! Ostavi mač! Stoj!«
Marilka se derala, pokrivši lišće ručicama.
VI.
CI VRIL, ZAK LA NJA JU ĆI OČI DLA NOM, gledao je sunce koje je izlazilo iza drveća. Sajmište je
počelo oživljavati, kloparala su kola i kolica, prvi su preprodavači punili tezge robom.
Kuckao je čekić, pjevao pijetao, glasno su kliktali galebovi.
»Sprema se lijep dan«, rekao je Petnaestica zamišljeno. Civril ga je pogledao iskosa, ali
nije ništa rekao.
»Što je s konjima, Taviče?« upitao je Nohorn, navlačeći rukavice.
»Spremni su, osedlani. Civrile, još ih je nekako malo na tom sajmištu.«
»Bit će ih više.«
»Valjalo bi štogod pojesti.«
»Kasnije.«
»Baš. Kasnije ćeš imati vremena. I volje.«
»Pogledajte«, odjednom je rekao Petnaestica.
Vještac je dolazio iz smjera glavne ulice, ulazio je među tezge, uputio se ravno njima.
»Aha«, rekao je Civril. »Renfri je imala pravo. Dodaj mi samostrel, Nohorne.«
Pogrbio se, napeo tetivu, pridržavajući nogom stremen. Pozorno je umetnuo strijelu
u utor. Vještac je hodao. Civril je podignuo samostrel.
»Ni koraka dalje, vješče!«
Geralt je stao. Od skupine ga je razdvajalo oko četrdeset koraka.
»Gdje je Renfri?«
Mješanac je iskrivio svoje lijepo lice.
»Kod kule, predlaže nešto čarobnjaku. Znala je da ćeš doći ovamo. Naložila mi je da
ti prenesem dvije stvari.«
»Govori.«
»Prva stvar je poruka koja glasi: ›Ono sam što jesam. Biraj. Ili ja, ili ono drugo, ma‐
nje‹. Trebao bi znati o čemu je riječ.«
Vještac je kimnuo glavom, potom je podignuo ruku, hvatajući držak mača koji mu je
stršao iznad desnog ramena. Oštrica je bljesnula, opisujući luk iznad njegove glave. Pola‐
ganim je korakom krenuo prema skupini.
Civril se nasmijao jezivo, zlokobno.
»Dakle ipak. Ona je i to predvidjela, vješče. Stoga ćeš odmah primiti i drugu stvar
koju je naložila da ti se isporuči. Ravno među oči.«
Andrzej Sapkowski
Vještac je hodao. Poluvilenjak je podignuo samostrel na obraz. Sve se posve stišalo.

Zaječala je tetiva. Vještac je zamahnuo mačem, odjeknuo je prodoran zvuk metalno‐
ga sraza, strelica je vrteći se sunula uvis, suho tresnula o krov, zatutnjala u oluku. Vještac
je hodao.
»Odbio ju je...« zastenjao je Petnaestica. »Odbio u letu...«
»Na okup«, zapovjedio je Civril. Sijevnuli su mačevi izvađeni iz korica, skupina se
stisnula rame uz rame, naježila oštricama.
Vještac je ubrzao korak, njegov hod, zadivljujuće okretan i mek, prešao je u trk – ne
ravno, na skupinu bodljikavu od mačeva, već u stranu, prilazeći joj po sve užoj spirali.
Tavik nije izdržao, bacio se ususret, skraćujući razdaljinu. Za njim su skočili blizanci.
»Ne razdvajajte se!« proderao se Civril vrteći glavom, izgubivši vješca iz vidnoga polja.
Opsovao je, odskočio u stranu, vidjevši da se skupina posve raspada, vrzma se među tez‐
gama u mahnitim parovima.
Tavik je bio prvi. Još maloprije je progonio vješca, sada je odjednom spazio da mu
promiče s lijeve strane, trčeći u suprotnom smjeru. Zatoptao je nogama nastojeći stati,
ali je vještac promaknuo pored njega i prije no što je dospio podignuti mač. Tavik je
osjetio snažan udarac tik nad bedrom. Okrenuo se i ustanovio da pada. Već na koljeni‐
ma, začuđeno je pogledao svoje bedro i zaurlao.
Blizanci, istodobno napadajući crni, nejasni oblik koji je jurišao na njih, naletjeli su
jedan na drugoga, sudarili se ramenima, izgubivši nakratko ritam. Dostajalo je. Vyr, pre‐
sječen svom širinom prsa, presavio se napola, spuštene glave prešao još nekoliko koraka i
tresnuo na tezgu s povrćem. Nimir je dobio u sljepoočnicu, zavrtio se na mjestu i pao u
jarak, teško, bespomoćno.
Sajmište se uskovitlalo od trgovaca u bijegu, lupale su prevrtane tezge, digla se prašina
i krika. Tavik se još jednom pokušao podići na drhtavim rukama, pa je pao.
»Slijeva, Petnaestice!« riknuo je Nohorn, praveći polukrug da zađe vješcu iza leđa.
Petnaestica se brzo okrenuo. Ne dovoljno brzo. Dobio je jednom, preko trbuha, izdr‐
žao, namjestio se za udarac, tada je dobio drugi put, po strani vrata, tik pod uhom. Us‐
pravljen, načinio je četiri teturava koraka i svalio se na kolica puna ribe. Kolica su se za‐
kotrljala. Petnaestica je tresnuo na kaldrmu srebreći se od riblje ljuske.
Civril i Nohorn su napali istodobno s dvije strane, vilenjak snažnim udarcem s viso‐
ka, Nohorn pokleknuvši, nisko, vodoravno. Oba su udarca odbijena, dva su se metalna
zveketa slila u jedan. Civril je odskočio, spotaknuo se, održao na nogama uhvativši se za
drvenu konstrukciju tezge. Nohorn se bacio i zaklonio ga okomito držanim mačem. Od‐
bio je udarac, tako snažan da ga je odbacio unatrag, morao je pokleknuti. Podižući se,
zauzeo je obrambeni položaj, presporo. Posječen je preko lica, simetrično sa starim ožilj‐
kom.
Civril se odbio leđima od tezge, preskočio padajućega Nohorna, napao iz poluokreta,
Posljednja želja
objeručke, nije pogodio, u trenu je odskočio. Nije osjetio udarac, noge su se povile pod
njim tek kada je nakon nagonske parade nastojao preći od finte u novu navalu. Mač mu
je ispao iz ruke presječene s unutarnje strane, poviše lakta. Pao je na koljena, stresao gla‐
vom, htio je ustati, nije uspio. Spustio je glavu na koljena i tako zamro u crvenoj mlaci,
među razbacanim glavicama kupusa, pecivima i ribama.
Na sajmište je ušla Renfri.
Prilazila je polagano, mekim, mačjim korakom, izbjegavajući kolica i tezge. Mnoštvo,
koje je u uličicama i uza zidove kuća zujalo kao roj stršljena, utihnulo je. Geralt je stajao
nepomično, s mačem u spuštenoj ruci. Djevojka se približila na deset koraka, zastala. Vi‐
dio je da ispod kaftana ima oklop, kratak, jedva do bedara.
»Izabrao si«, ustvrdila je. »Jesi li si siguran da si dobro izabrao?«
»Ovdje neće biti drugoga Tridama«, izustio je Geralt s naporom.
»Ne bi ga ni bilo. Stregobor me ismijao. Rekao je da mogu poubijati cijeli Blaviken i
dodati nekoliko obližnjih sela, a on svejedno neće izaći iz kule. I nikoga, uključujući
tebe, neće pustiti u nju. Što me tako gledaš? Da, prevarila sam te. Cijeloga sam života
varala ondje gdje je trebalo, zašto bih napravila iznimku za tebe?«
»Otiđi odavde, Renfri.«
Nasmijala se.
»Ne, Geralte.« Izvadila je mač, brzo i spretno.
»Renfri.«
»Ne, Geralte. Ti si izabrao. Red je na meni.«
Jednim je oštrim pokretom zbacila suknju s bedara, zavrtjela ju u zraku, omatajući
tkaninu oko lijeve podlaktice. Geralt se povukao, podignuo ruku, slažući prste u Znak.
Renfri se opet nasmijala, kratko, hripavo.
»Ništa od toga, bjelokosi. Na mene to ne djeluje. Samo mač.«
»Renfri«, ponovio je. »Otiđi. Ako ukrstimo oštrice ja... više neću... moći...«
»Znam«, rekla je. »Ali ja... Ni ja ne mogu drugačije. Jednostavno ne mogu. To smo
što smo. Ti i ja.«
Krenula je na njega lakim, poletnim korakom. U desnoj ruci, ispruženoj, pomaknu‐
toj u stranu, svjetlucao je mač, lijevom je vukla suknju po zemlji. Geralt se povukao dva
koraka.
Skočila je, zamahnula lijevom rukom, suknja je zalepetala zrakom, odmah za njom,
prislonjen, bljesnuo je mač u štedljivom, kratkom rezu. Geralt je odskočio, tkanina ga
nije ni dirnula, a Refrina je oštrica kliznula niz kosu paradu. Ripostirao je nagonski sre‐
dinom oštrice, zavrtio oba sječiva kratkim mlincem, pokušavajući joj izbiti oružje. Bila je
to pogreška. Odbila je njegovu oštricu i odmah zamahnula, povijenih koljena i razigra‐
nih bedara, gađajući ga u lice. Jedva je uspio parirati tom udarcu, odskočio je pred tkani‐
nom suknje koja je padala na njega.
Andrzej Sapkowski
Zavrtio se u pirueti, izbjegavajući oštricu koja je bljeskala u munjevitim zamasima,

ponovo je odskočio. Navalila je na njega, bacila mu suknju ravno u oči, sjekla je ravno,
izbliza, iz poluokreta. Izbjegao je udarac, okrećući se tik uz nju. Znala je taj trik. Zavrtje‐
la se skupa s njim i izbliza, tako da je osjetio njezin dah, prešla mu oštricom preko grudi.
Bol ga je potresla ali nije mu poremetila ritam. Okrenuo se još jednom, na suprotnu
stranu, odbio sječivo koje je jurišalo na njegovu sljepoočnicu, izveo brzu fintu i napao.
Renfri je odskočila, pripremila se za udarac odozgo. Geralt, pokleknuvši u napadu, mu‐
njevito ju je zasjekao odozdo, samim vrškom mača, preko otkrivenog bedra i prepone.
Nije kriknula. Padajući na koljeno i u stranu, ispustila je mač, stisnula objema ruka‐
ma presječeno bedro. Između prstiju krv je briznula u svijetlom potočiću na ukrasni po‐
jas, na losove čizme, na prljavu kaldrmu. Gomila stisnuta u uličicu uskomešala se i krik‐
nula.
Geralt je spremio mač.
»Nemoj otići...« zaječala je, savijajući se u klupko.
Nije odgovorio.
»Hladno... mi...«
Nije odgovorio. Renfri je ponovo jauknula, grčeći se još više. Brzi potočići krvi ispu‐
njavali su udubine između kamenja.
»Geralte... Zagrli me...«
Nije odgovorio.
Okrenula je glavu i ukočila se s obrazom na kaldrmi. Bodež vrlo uske oštrice, koji je
do toga trenutka skrivala pod tijelom, iskliznuo je iz njezinih umirućih prstiju.
Nakon časka koji je bio dug kao vječnost, vještac je podignuo glavu začuvši kuckanje
Stregoborova štapa po kamenu. Čarobnjak se približavao brzo, zaobilazeći trupla.
»Kakva klaonica«, zasoptao je. »Vidio sam, Geralte, sve sam vidio u kristalu...«
Prišao je bliže, sagnuo se. U dugačkoj crnoj halji, oslonjen o štap, izgledao je staro,
jako staro.
»Da ne povjeruješ«, zavrtio je glavom. »Svračica, posve mrtva.«
»No, Geralte«, čarobnjak se uspravio. »Otiđi po kolica. Odvest ćemo je u kulu. Treba
napraviti obdukciju.«
Pogledao je vješca, ne dočekavši odgovor, sagnuo se nad tijelo.
Netko, koga vještac nije poznavao, posegnuo je za drškom mača, žustro ga izvukao.
»Samo je dotakni, čarobnjače«, rekao je netko koga vještac nije poznavao. »Samo je
dotakni i glava će ti se zakotrljati kaldrmom.«
»Što ti je, Geralte, zar si poludio? Ranjen si, u šoku! Obdukcija je jedini način da se
ustanovi...«
»Ne dodiruj je!«
Posljednja želja
Stregobor je, vidjevši podignuto sječivo, odskočio, zamahnuo štapom.

»Dobro!« uzviknuo je. »Kako hoćeš! Ali nećeš nikada doznati! Nikada nećeš biti sigu‐
ran! Nikada, čuješ li, vješče?«
»Odlazi.«
»Kako hoćeš.« Čarobnjak se okrenuo, udario štapom o kaldrmu. »Vraćam se u Kovir,
neću ostati u ovoj rupi ni dana duže. Dođi sa mnom, nemoj ostati ovdje. Ovi ljudi ništa
ne znaju, vidjeli su samo kako ubijaš. A ti opako ubijaš, Geralte. No ideš li?«
Geralt nije odgovorio, nije ga čak ni pogledao. Vratio je mač u korice. Stregobor je
slegnuo ramenima, otišao brzim korakom, ritmički kuckajući štapom.
Iz mnoštva je poletio kamen, zveknuo o kaldrmu. Za njim drugi, prelijećući tik iznad
Geraltova ramena. Vještac, uspravljen, podignuo je obje ruke i izveo žustar pokret. Go‐
mila se zaljuljala, kamenje je poletjelo gušće, ali Znak ga je odbacivao u stranu – proma‐
šivalo je cilj štićen nevidljivim oblim oklopom.
»Dosta!!!« zaurlao je Caldemeyn. »Prekinite, majku vam!«
Gomila je zahučala kao veliki val, ali kamenje je prestalo letjeti. Vještac je stajao ne‐
pomično.
Župan mu se približio.
»Je li ovo sve?« rekao je, pokazujući širokim pokretom trupla razbacana po sajmištu.
»Ovako izgleda manje zlo koje si odabrao? Jesi li obavio to što si smatrao nužnim?«
»Da«, odgovorio je Geralt s naporom, ne odmah.
»Je li ti rana ozbiljna?«
»Nije.«
»Onda se kupi odavde.«
»Da«, rekao je vještac. Postajao je još malo, izbjegavajući županov pogled. Potom se
polako okrenuo, vrlo polako.
»Geralte.«
Vještac se okrenuo.
»Ne vraćaj se ovamo nikada«, rekao je Caldemeyn. »Nikada.«
Andrzej Sapkowski
Glas razuma 4
»PO PRI ČAJ MO, IOLO.

Treba mi taj razgovor. Kažu da je šutnja zlato. Možda. Ne znam je li baš toliko vri‐
jedna. U svakom slučaju, ima svoju cijenu. Valja je platiti.
Tebi je lakše, da, nemoj nijekati. Pa ti si šutnju izabrala, ti se šutnjom žrtvuješ svojoj
boginji. Ne vjerujem u Melitelu, ne vjerujem ni u postojanje drugih bogova, ali cijenim
tvoj izbor, tvoju žrtvu, cijenim i poštujem to u što vjeruješ. Jer tvoja će te vjera i posveće‐
nost, cijena šutnje koju plaćaš, učiniti boljim, vrednijim bićem. Ili te barem mogu učini‐
ti. A moje nevjerovanje ne može ništa. Bespomoćno je.
Pitaš u što onda vjerujem?
Vjerujem u mač.
Kako vidiš, nosim dva. Svaki vještac ima dva mača. Zlonamjernici govore da je taj
srebrni za čudovišta, a taj od željeza za ljude. To naravno nije istina. Ima čudovišta koja
se mogu napasti isključivo srebrnom oštricom, ali ima i takvih za koje je ubojito željezo.
Ne, Iola, ne svako željezo, već samo ono koje potječe od meteora. Pitaš što je to meteor?
To je zvijezda koja pada. Sigurno si ne jednom vidjela zvijezdu padalicu, kratku, svijetlu
prugu na noćnom nebu. Vidjevši je, sigurno si nešto poželjela, možda je to za tebe bio
još jedan razlog za vjerovanje u bogove. Za mene je meteor samo komad metala koji se
padajući zabija u zemlju. Metala od kojega se može napraviti mač.
Možeš, naravno da možeš uzeti moj mač u ruku. Vidiš kako je lagan? Čak ga i ti po‐
dižeš bez ikakva napora. Ne! Nemoj dodirivati oštricu, ozlijedit ćeš se. Oštriji je od bri‐
tve. Mora biti takav.
O da, često vježbam. U svakom slobodnom trenutku. Ne smijem izaći iz forme. I
ovamo, u najdalji zakutak parka svetišta, došao sam da bih se razgibao, istjerao iz mišića
tu gadnu, opaku utmulost, koja me napada, tu hladnoću koja kola po meni. A ti si me
ovdje pronašla. Smiješno, jer nekoliko sam dana ja pokušavao pronaći tebe. Tražio sam
te. Htio sam...
Trebam taj razgovor, Iolo. Sjednimo, popričajmo malo.
Pa ti mene uopće ne poznaješ, Iolo.
Zovem se Geralt, Geralt iz... Ne. Samo Geralt. Geralt niotkuda. Odatle potječem.
Postoji... Postojala je jedna utvrda. Malo je od nje ostalo.
Kaer Morhen... Ondje su stvarali takve poput mene. Više se to ne radi, a u Kaeru
Morhenu više nitko ne živi. Nitko osim Vesemira. Pitaš tko je Vesemir? On je moj otac.
Posljednja želja
Zašto me gledaš tako začuđeno? Što je u tome čudno? Svatko ima nekakvog oca. Moj je
Vesemir. A to što mi nije pravi otac, zar je važno? Pravoga nisam upoznao, majku tako‐
đer. Ne znam čak ni jesu li živi. I zapravo me se to puno i ne tiče.
Da, Kaer Morhen... Prošao sam ondje običnu mutaciju. Ispit s Travama, a potom
kao i obično. Hormoni, bilje, zaraza virusom. Pa ispočetka. I još jednom. Do rezultata.
Navodno sam Promjene podnio zadivljujuće dobro, bolovao sam vrlo kratko. Smatrali
su me neobično otpornim klincem i odabran sam za neke daljnje, puno složenije... opi‐
te. S tim je bilo gore. Puno gore. Ali, kako vidiš, preživio sam. Kao jedini od izabranih
za te eksperimente. Od toga mi je vremena kosa bijela. Potpun nestanak pigmenta. Kako
se kaže – nusprodukt. Sitnica. Ne smeta puno.
Potom su me učili razne stvari. Dosta dugo. Sve dok napokon nije došao dan kada
sam napustio Kaer Morhen i pošao na put. Imao sam već svoj medaljon, evo, baš ovaj.
Znak Vučje Škole. Imao sam i dva mača: srebrni i željezni. Osim mačeva, nosio sam sa
sobom još i uvjerenje, zanos, motivaciju i... vjeru. Vjeru u to da sam potreban i koristan.
Jer, svijet je, Iola, bio navodno pun čudovišta i beštija, a mojom je zadaćom bilo braniti
one kojima te beštije prijete. Kada sam polazio iz Kaer Morhena, maštao sam o susretu
sa svojim prvim čudovištem, nisam mogao dočekati trenutak kada ćemo se suočiti. I do‐
čekao sam.
Moj prvi monstrum, Iola, bio je ćelav i imao nevjerojatno ružne, pokvarene zube.
Naletio sam na njega na cesti gdje je, skupa s čudovištima pajdašima, bjeguncima iz ne‐
kakve vojske, zaustavio seljačka kola i izvukao iz njih djevojku, imala je možda trinaest
godina, a možda čak ni toliko. Pajdaši su držali djevojčina oca, a ćelavi je zderao s nje
haljinu i urlao da joj je došlo vrijeme da nauči što je pravi muškarac. Prišao sam im, sja‐
hao i rekao ćelavcu da je i za njega došlo takvo vrijeme. Činilo mi se da je to što sam re‐
kao silno duhovito. Ćelavi je pustio balavicu i bacio se sa sjekirom na mene. Bio je jako
spor, ali izdržljiv. Udario sam ga dvaput i tek je tada pao. Nisu to bili posebno čisti
udarci, ali vrlo, rekao bih, spektakularni, takvi da su pajdaši ćelavoga čudovišta pobjegli
vidjevši što vješčev mač može napraviti od čovjeka...
Ne dosađujem ti, Iolo?
Treba mi ovaj razgovor. Zbilja mi treba.
Gdje sam ono stao? Aha, kod mog prvog plemenitog djela. Vidiš, Iolo, u Kaer Mor‐
henu su mi utuvili u glavu da se ne miješam u takve događaje, da ih obilazim izdaleka,
da se ne igram bistrog viteza i ne otimam posao čuvarima zakona. Pošao sam na cestu ne
da bih se razmetao, već da za novac obavljam povjerene mi poslove. A ja sam se umiješao
kao neka budala, ne udaljivši se još ni pedeset milja od podnožja planina. Znaš li zašto
sam to učinio? Htio sam da djevojka, lijući suze zahvalnosti, meni, svom spasitelju, izlju‐
bi ruke, a da mi njezin otac zahvaljuje na koljenima. No njezin je otac pobjegao skupa s
protuhama, a djevojka koju je oblila većina ćelavčeve krvi, pobljuvala se i dobila napadaj
Andrzej Sapkowski
histerije, a kada sam joj se približio, onesvijestila se od straha. Od toga sam se vremena
upletao u slične priče već vrlo rijetko.
Obavljao sam svoje. Brzo sam naučio kako. Došao bih do seoskih ograda, zadržavao
se pred palisadama naselja i gradova. I čekao. Ako bi pljuvali na mene, vrijeđali me i ga‐
đali kamenjem, otišao bih. Ako bi umjesto toga netko izašao i dao mi narudžbu, izvrša‐
vao sam ju.
Posjećivao sam gradove i utvrde, tražio objave pribijene po stupovima na raskrižjima.
Tražio sam poruke: ›Žurno se traži vještac.‹ A potom bi obično bilo neko sveto mjesto,
tamnica, grobište ili ruševine, šumski klanac ili gorska špilja puna kosti i smrdljivih strvi‐
na: I bilo je nešto što je živjelo samo zato da ubija. Zbog gladi, iz užitka, izazvano neči‐
jom bolesnom voljom, iz drugih razloga. Mantikora, upir, maglomor, zloradka, kvater‐
nica, aždajkinja, marena, lešnij, vampir, vukodlak, gigaskorpion, štriga, kikimora, kos‐
trubonjka, koljada, gad, mavka. I bio je ples u tami i udarci mača. I bili su strah i gađe‐
nje u očima onoga koji bi me kasnije plaćao.
Pogreške? Itekako. Činio sam ih.
Ali držao sam se načela. Ne, ne kodeksa. Navikao sam ponekad se zakloniti iza ko‐
deksa. Ljudi to vole. Poštuju i cijene one koji imaju nekakve kodekse i pridržavaju ih se.
Ne postoji nikakav kodeks. Nikada nije sastavljen nikakav vještičji kodeks. Ja sam
svoj izmislio. Samo tako. I držao sam ga se. Uvijek...
Ne uvijek.
Jer događalo se da je izgledalo kako nema mjesta nikakvim dvojbama. Da bi se treba‐
lo reći: ›A što se to mene tiče, nije moja stvar, ja sam vještac.‹ Da bi trebalo poslušati glas
razuma. Poslušati instinkt, ako već ne ono što nalaže iskustvo. Ili makar običan, najobič‐
niji strah.
Trebao sam poslušati glas razuma, tada...
Nisam poslušao.
Mislio sam da biram manje zlo. Izabrao sam manje zlo. Manje zlo! Ja sam Geralt iz
Rivije. Poznat i kao krvnik iz Blavikena.
Ne, Iolo. Ne dodiruj mi ruku. Dodir može u tebi osloboditi... Možeš ugledati...
A ja ne želim da ugledaš. Ne želim znati. Znam svoj usud koji me vrti poput vira.
Moj usud? On me prati u korak, ali ja se nisam nikada osvrtao iza sebe.
Omča? Da, Nenneke to osjeća, čini mi se. Što me tada navelo, ondje u Cintri? Kako
sam mogao riskirati tako glupo?
Ne, ne i još jednom ne. Ja se nikada ne osvrćem iza sebe. A u Cintru se više neću vra‐
titi nikada, obilazit ću Cintru kao okuženo mjesto. Nikada se neću vratiti onamo.
Ha, ako dobro računam, to se dijete moralo roditi u svibnju, negdje u okolici svetišta
Belletyna. Da se to stvarno dogodilo, imali bismo posla sa zanimljivim stjecajem okol‐
nosti. Jer Yennefer se također rodila u Belletynu...
Posljednja želja
Pođimo, Iola. Spušta se sumrak.

Hvala ti što si htjela popričati sa mnom.
Hvala ti, Iolo.
Ne, nije mi ništa. Dobro mi je.
Posve dobro.«
Andrzej Sapkowski
Pitanje cijene
I.
VJEŠ CU JE BIO NOŽ POD GR LOM.

Ležao je, utonuo u sapunicu, glave zabačene unatrag na skliski rub drvenoga korita.
U ustima je osjećao gorki okus sapuna. Nož, tup kao sedam nesreća, bolno ga je strugao
po Adamovoj jabučici, škripavo se pomicao prema podbratku.
Brijač, s izrazom umjetnika svjesnog rođenja remek-djela, strugnuo je još jednom,
samo radi efekta, nakon čega mu je obrisao lice komadom lanenoga platna umočenog u
nešto što je moglo biti tinkturom ljekovite anđelike.
Geralt je ustao, dopustio da sluga izlije na njega čabar vode, otresao se, izašao iz kori‐
ta, obilježavajući cigleni pod tragovima mokrih stopala.
»Ručnik, gospodine.« Sluga je radoznalo povirio na njegov medaljon.
»Hvala.«
»Ovdje vam je odjeća«, rekao je Haxo. »Košulja, gaće, hlače, prsnik. A tu su čizme.«
»Na sve ste mislili, kaštelane. A ne bih li mogao poći u svojim čizmama?«
»Ne. Piva?«
»Rado.«
Odijevao se polagano. Dodir strane, grube, neugodne odjeće na ispucanoj koži kvario
mu je dobro raspoloženje koje ga je obuzelo dok se izležavao u vrućoj vodi.
»Kaštelane?«
»Molim, gospodine Geralte?«
»Zar ne znate čemu sve ovo? No, zašto sam vam ovdje potreban?«
»Nije moja stvar«, rekao je Haxo, pogledavajući sluge. »Meni je pripalo da vas odje‐
nem...«
»Htjeli ste reći preodjenete.«
»... odjenem i dovedem kraljici na gozbu. Stavite prsnik, gospodine Geralte. I sakrijte
pod njim vješčev medaljon.«
»Imao sam i bodež.«
»Ali više nemate. Na sigurnom je mjestu, kao i oba vaša mača i sva imovina. Tamo
kamo idete, ide se bez oružja.«
Vještac je slegnuo ramenima, navlačeći na sebe tijesni, purpurni prsnik.
»Što je ovo?« upitao je pokazujući vez na prednjici odijela.
Posljednja želja
»E da«, rekao je Haxo. »Skoro zaboravih. Za trajanja gozbe zvat ćete se velemožni Ra‐
vix iz Četveroroga. Kao počasni gost, sjest ćete kraljici zdesna, tako je poželjela. A to na
prsniku, vaš je grb. Crni medvjed na zlatnom polju, hoda, na njemu je gospođica u mo‐
droj halji, s raspuštenom kosom i uzdignutim rukama. Trebali biste to upamtiti, netko
od gostiju može biti zagrijan za heraldiku, to se često događa.«
»Naravno, upamtit ću«, rekao je Geralt ozbiljno. »A Četverorog, gdje leži?«
»Dovoljno daleko. Jeste li gotovi? Možemo poći?«
»Možemo. Recite mi još samo, gospodine Haxo, čemu u čast se održava ova gozba?«
»Kraljevna Pavetta navršava petnaest godina, po običaju okupili su se suparnici za
njezinu ruku. Kraljica Calanthe hoće je udati za nekoga sa Skellige. Stalo nam je do sa‐
veza s otočanima.«
»Zašto baš s njima?«
»Te s kojima su u savezu, ne napadaju tako često kao ostale.«
»Važan razlog.«
»Ali ne i jedini. U Cintri, gospodine Geralte, tradicija ne dopušta ženi vladati. Naš je
kralj Roegner prije nekoga vremena umro od kužnoga zraka, a kraljica ne želi drugoga
muža. Naša gospodarica Calanthe mudra je i pravedna, ali kralj je kralj. Taj koji se oženi
kraljevnom, sjest će na prijestolje. Dobro bi bilo da to bude valjan muž. A takve treba
tražiti na otocima. To je čvrst narod. No pođimo.«
Na pola unutarnje galerije koja je okruživala unutarnje dvorište, Geralt je zastao, os‐
vrnuo se uokolo.
»Kaštelane«, rekao je poluglasno. »Sami smo. Recite, što će kraljevni vještac? Nešto si‐
gurno znate. Tko će ako nećete vi?«
»Za isto što i svima drugima«, progunđao je Haxo. »Cintra je ista kao i svaka druga
zemlja, posve ista. Imamo ovdje i vukodlake, i baziliske, a i mantikore se nađu, ako se
dobro potraži. Pa i vještac može biti od koristi.«
»Nemojte se izvlačiti, kaštelane. Pitam što će kraljevni vještac na gozbi i to preodje‐
ven u plavoga medvjeda s raspuštenom kosom.«
I Haxo se osvrnuo uokolo, pa čak i nagnuo preko ograde galerije.
»Zbiva se nešto loše, gospodine Geralte«, progunđao je. »To jest, u dvorcu. Nešto
straši.«
»Što?«
»A što bi strašilo? Čudovište. Pričaju, malo, grbavo, bodljikavo poput ježa. Noću pla‐
zi po dvorcu, zvecka lancima. Ječi i cvili po odajama.«
»Vi ste ga vidjeli?«
»Ne.« Haxo je pljunuo. »I ne želim ga vidjeti.«
»Muljate, kaštelane«, namrštio se vještac. »To ne drži vodu. Idemo na zaručničku
gozbu. I što bih ja tamo trebao raditi? Paziti da ispod stola ne iskoči grbavac i ne zacvili?
Andrzej Sapkowski
Bez oružja? Odjeven poput lude? Eee, gospodine Haxo.«

»Mislite si što hoćete«, nakostriješio se kaštelan. »Zapovjedili su mi da vam ništa ne
kažem. Zamolili ste pa sam rekao. A vi da muljam. Baš ste mi ljubazni.«
»Ispričavam se, nisam vas htio uvrijediti, kaštelane. Čudio sam se jedino...«
»Prestanite se onda čuditi.« Haxo je okrenuo glavu, i dalje namrgođen. »Niste tu da
biste se čudili. I dobro vam savjetujem, gospodine vješče, ako vam kraljica naloži da se
razodjenete do gola, da si obojite guzicu plavom bojom i objesite se u trijemu glavom
nadolje kao kandelabar, učinite to bez čuđenja i oklijevanja. Inače vas mogu snaći nema‐
le nevolje. Jeste li shvatili?«
»Shvatio. Idemo, gospodine Haxo. Što god se imalo dogoditi, ogladnio sam nakon
ove kupelji.«
II.
NE RA ČU NA JU ĆI PO VR ŠAN, ceremonijalni pozdrav, kada ga je oslovila s »gospodaru Četve‐

roroga«, kraljica Calanthe nije s vješcem razmijenila ni riječ. Gozba još nije počinjala,
gosti su i dalje pristizali, uz glasne najave glavnoga lakaja.
Stol je bio golem, pravokutan, za njega je moglo sjesti više od četrdeset ljudi. Na nje‐
govu se čelu smjestila Calanthe, sjedeći na prijestolju s visokim naslonom. S njezine des‐
ne strane sjedio je Geralt, s lijeve sjedokosi bard s lutnjom, zvan Drogodar. Dva počasna
stolca s kraljičine lijeve strane nisu bila zauzeta.
Na desno od Geralta, uz dužu stranu stola, sjedili su kaštelan Haxo i vojvoda s ime‐
nom koje je bilo teško upamtiti. Iza njih su sjedili gosti iz kneževine Attre – sumorni i
šutljivi vitez Rainfarn i njegov gojenac, bucmasti dvanaestogodišnjak, knez Windhalm,
jedan od pretendenata na kraljevninu ruku. U nastavku – slikoviti i šareni vitezovi iz
Cintre i okolni vazali.
»Barun Eylembert iz Tigga!« oglasio je lakaj.
»Kokodak!« progunđala je Calanthe, gurnuvši Drogodara. »Bit će veselo.«
Mršav i brkat, raskošno odjeven vitez naklonio se nisko, ali su njegove žive, vesele oči
i smiješak koji mu je prelijetao po usnama nijekali poniznost.
»Dobro nam došli, gospodine Kokodače!« rekla je ceremonijalno kraljica. Očito je
barunov nadimak bio srastao s njime i više od obiteljskoga prezimena. »Radujem se va‐
šem dolasku.«
»I ja se radujem pozivu«, izjavio je Kokodak i uzdahnuo. »Pogledao bih kraljevnu,
ako dopuštaš, kraljice. Samcu je teško živjeti, gospo.«
»Ma dajte, gospodine Kokodače.« Calanthe se blago nasmiješila, omatajući uvojak
kose oko prsta. »Pa oženjen si, dobro nam je znano.«
»Eee«, nakostriješio se barun. »Pa sama znaš, gospo, kako je ta moja žena slabašna i
Posljednja želja
osjetljiva, a sada u našoj okolici vladaju boginje. Kladim se u svoj pojas i mač da ću je za
godinu već ožaliti.«
»Jadan si mi, Kokodače, ali i sretnik istodobno.« Calanthe se nasmiješila još umilnije.
»Tvoja je žena doista slabašna. Čula sam da te, nakon što te za lanjske žetve uhvatila u si‐
jenu sa snašom, ganjala s vilama skoro cijelu milju i nije dostigla. Moraš je bolje hraniti i
maziti, a i paziti da joj noću leđa ne ozebu. I za godinu, vidjet ćeš kako će se popraviti.«
Kokodak se sneveselio, ali ne pretjerano uvjerljivo.
»Aluziju sam shvatio. Ali na gozbi mogu ostati?«
»Radovat će me, barune.«
»Izaslanstvo sa Skellige!« uzviknuo je lakaj već solidno promukao.
Otočani su ušli žustrim, bučnim korakom, četvorica, u sjajnim, kožnim surdutima
opšivenima tuljanovim krznom, opasani tkanicama od karirane vune. Vodio ih je žilav
ratnik tamnoga lica i orlovskog nosa, kojega je pratio plećat riđokosi mladić. Svi su se
naklonili pred kraljicom.
»Velika mi je čast«, rekla je Calanthe, blago porumenjevši, »pozdraviti ponovo u
mom dvorcu sjajnoga viteza kakav je Eist Tuirseach iz Skellige. Da tvoj prezir spram že‐
nidbe nije i predobro poznat, ugrijala bi me nada da si možda došao isprositi moju Pa‐
vettu. Da ti ipak nije dosadila samoća, gospodine?«
»Nije samo jednom, lijepa Calanthe«, odvratio je crnomanjasti otočanin, podižući
sjajan pogled na kraljicu. »No vodim odveć pogibeljan život, a da bih razmišljao o traj‐
noj vezi. Da nije toga... Pavetta je još mlađahna gospođica, neotvoren pupoljak, ali...«
»Ali što, viteže?«
»Jabuka ne pada daleko od stabla«, nasmiješio se Eist Tuirseach, bljesnuvši bjelinom
zubi. »Dovoljno je pogledati tebe, kraljice, da se vidi kakvom ljepoticom će postati kra‐
ljevna kada dosegne dob koju treba imati žena da bi usrećila ratnika. Dotad se za njezinu
ruku trebaju utjecati mladići. Takvi kakav je nećak našega kralja Brana, ovaj ovdje Crach
an Craite, koji je ovamo prispio upravo s tim ciljem.«
Crach, naklonivši riđu glavu, kleknuo je pred kraljicu na jedno koljeno.
»Koga si još doveo, Eiste?«
Krupan, snažan muškarac s razbarušenom bradom i dugonja s gajdama na plećima
kleknuli su uz Cracha an Craitea.
»Ovo je junačni druid Mišodžak, koji je kao i ja prijatelj i savjetnik kralja Brana. A
ovo je Draig Bon-Dhu, naš slavni skald. Trideset mornara sa Skelligea čeka pak na dvo‐
rištu, plamteći nadom da će im se lijepa Calanthe iz Cintre ukazati barem na prozoru.«
»Sjednite, plemeniti gosti. Ti, gospodine Tuirseach, ovamo.«
Eist je zauzeo slobodno mjesto uz uži kraj stola, odvojen od kraljice samo praznim
stolcem i Drogodarovim mjestom. Preostali su otočani sjeli zajedno slijeva, između
dvorskoga maršala Wissegerda i trojice sinova vladara Strepta, zvanih Puž, Drozd i Drži‐
Andrzej Sapkowski
gora.
»Okupili smo se manje-više svi.« Kraljevna se nagnula prema maršalu. »Počet ćemo,
Vissegerde.«
Maršal je pljesnuo rukama. Sluge su, noseći pladnjeve i vrčeve, krenuli u dugom nizu
prema stolu, pozdravljani veselim žamorom uzvanika.
Calanthe skoro da i nije jela, bezvoljno je gurkala ukusne zalogaje srebrnom vilicom.
Drogodar, gutnuvši nešto u žurbi, i dalje je prebirao po lutnji. Ostali su se gosti među‐
tim prihvatili pravog pustošenja među svinjskim pečenkama, pticama, ribama i školjka‐
ma, u čemu je prednjačio riđi Crach an Craite. Rainfarn iz Attre strogo je korio mladoga
kneza Windhalma, jednom mu je čak dao po prstima zbog pokušaja posezanja za vrčem
s jabukovačom. Kokodak, prekinuvši na trenutak glodanje kostiju, obradovao je susjede
oponašanjem zvižduka barske kornjače. Postajalo je sve veselije. Dizane su prve zdravice,
sve zbrkanije.
Calanthe je popravila uski zlatni dijadem na pepeljastoj, kovrčavoj kosi, okrenula se
lako prema Geraltu zauzetom lomljenjem oklopa velikog crvenog raroga.
»Onda, vješče«, rekla je. »Uokolo je već dovoljno bučno da bismo mogli razmijeniti
nekoliko riječi. Počnimo s uljudnostima. Raduje me što sam te upoznala.«
»Ta je radost uzajamna, kraljice.«
»Nakon uljudnosti, pređimo na konkretno. Imam za tebe posao.«
»Domišljam se. Rijetko me tko poziva na svečanosti iz čiste simpatije.«
»Što se može, valjda nisi dovoljno zanimljiv partner za stolom. Ima li još nešto čemu
se domišljaš?«
»Ima.«
»A što to?«
»Reći ću ti kada doznam kakvu zadaću imaš za mene, kraljice.«
»Geralte«, rekla je Calanthe, dirkajući prstima ogrlicu od smaragda među kojima je
najmanji bio veličine svibanjskoga hrušta, »što misliš kakvu bi se zadaću moglo imati za
vješca? Molim? Iskapanje bunara? Krpanje rupe na krovu? Tkanje goblena s prikazom
svih položaja koje su kralj Vridank i lijepa Cerro iskušali u prvoj bračnoj noći? Valjda i
sam najbolje znaš na čemu počiva tvoje zanimanje.«
»Da, znam. A sada mogu reći čemu se domišljam, kraljice.«
»Radoznala sam.«
»Domišljam se da kao i mnogi drugi miješaš moje zanimanje s posve drugom profesi‐
jom.«
»Oh!« Calanthe je, opušteno nagnuta Drogobaru koji je prebirao po lutnji, odavala
dojam zamišljene i odsutne. »A tko su, Geralte, ti drugi kojih je tako puno, a s kojima si
me ljubazno usporedio u neznanju? I s kojom to profesijom brkaju tvoje zanimanje te
budale?«
Posljednja želja
»Kraljice«, rekao je Geralt mirno, »putujući u Cintru sretao sam seljake, trgovce, pa‐
tuljke pokućare, kotlare i drvosječe. Pričali su mi o babarogi koja se skriva negdje u ovim
šumama u kućici na kokošjoj nozi. Spominjali su i kečizubu koja se gnijezdi u planina‐
ma. Irudice i štrigolike. Navodno se nađe i koja mantikora, ako se dobro potraži. Sve su
to zadaće koje bi mogao obaviti vještac, a da se pritom ne mora odijevati u tuđe perje i
grbove.«
»Nisi odgovorio na moje pitanje.«
»Kraljice, ne dvojim da je savez sa Skelligeom, sklopljen brakom tvoje kćeri, Cintri
potreban. Moguće je također da spletkari koji ga hoće omesti zaslužuju pouku, i to tako
da vladarica u to ne bude umiješana. Zasigurno bi bilo najbolje kada bi im tu pouku dao
nikome poznat gospodin iz Četveroroga, koji će potom nestati sa scene. A sada ću odgo‐
voriti na tvoje pitanje. Brkaš moje zanimanje s profesijom plaćenoga ubojice. Ti drugi,
kojih ima tako puno, oni su koji vladaju. Nisam prvi put pozvan na dvor na kojemu vla‐
darevi problemi traže brze udarce mačem. Ali ja nisam nikada ubijao ljude radi novca,
neovisno u dobroj ili lošoj stvari. I nikada to ni neću činiti.«
Atmosfera za stolom bila je sve življa razmjerno nestajanju piva. Riđi Crach an Craite
našao je zahvalne slušatelje za priču o bitki kod Thwytha. Nacrtavši na stolu zemljovid s
pomoću kosti s mesom i umaka, nanosio je na njega taktičnu situaciju, derući se iz pet‐
nih žila. Kokodak, potvrđujući primjerenost svoga nadimka, iznenada je zakokodakao
kao prava kvočka, budeći među uzvanicima sveopću veselost, a uzbunu među poslugom,
uvjerenom da se ptica, zavaravši njihovu budnost, nekako uvukla s dvorišta u dvoranu.
»I tako me sudbina kaznila odviše domišljatim vješcem.« Calanthe se nasmiješila, ali
su joj oči bile namrštene i srdite. »Vješcem koji bez zere poštovanja ili makar obične
uljudnosti razotkriva moje intrige i podle, zločinačke planove. A ne bi li možda opčinje‐
nost mojom ljepotom i privlačnom osobnošću slučajno mogla pomračiti tvoju razbori‐
tost? Nemoj više nikada to činiti, Geralte. Ne obraćaj se tako onima koji posjeduju vlast.
Mnogi ti neće zaboraviti takve riječi, a kraljeve poznaješ, znaš da raspolažu različitim
sredstvima. Bodežom. Otrovom. Tamnicama. Užarenim kliještima. Postoje na stotine,
na tisuće načina za kojima posežu kraljevi svikli osvećivati svoj povrijeđeni ponos. Nećeš
vjerovati, Geralte, kako je lako povrijediti ponos nekih vladara. Rijetko koji od njih će
mirno podnijeti riječi poput: ›Ne‹, ›Neću‹ ili ›Nikada‹. Štoviše, dovoljno je takvom upas‐
ti u riječ ili dobaciti nezgodnu primjedbu i već ti je zajamčen krvnikov kotač.«
Kraljica je spojila bijele, uske dlanove i na njih lako oslonila usta, praveći efektnu
stanku. Geralt je nije prekidao i nije ništa dobacivao.
»Kraljevi«, zaključila je Calanthe, »ljude dijele na dvije kategorije. Jednima zapovije‐
daju, a druge kupuju. Jer drže se stare i banalne istine da se svakoga može kupiti. Svako‐
ga. To je samo pitanje cijene. Slažeš se s time? Ah, nepotrebno pitam. Pa ti si vještac,
obavljaš svoj posao i uzimaš plaću, u odnosu na tebe riječ ›kupiti‹ gubi svoj pogrdan pri‐
Andrzej Sapkowski
zvuk. Čak je i pitanje cijene u tvom slučaju naravna stvar, povezana sa stupnjem težine
zadaće, kvalitetom izvedbe, majstorstvom. Također i s tvojom slavom, Geralte. Starci na
sajmovima pjevaju o djelima bjelokosog vješca iz Rivije. Ako je makar pola toga istinito,
mogu pretpostaviti da cijena tvojih usluga nije mala. Angažirati te za tako jednostavne i
banalne stvari kao što su dvorske spletke ili ubojstva, bilo bi bacanje novca. To se može
riješiti drugim, jeftinijim rukama.«
»BRAAAK! Ghaaa-braaak!« odjednom je zaurlao Kokodak, dobivši bučan pljesak za
oponašanje glasanja još jedne životinje. Geralt nije znao koje, ali ne bi htio nikada nale‐
tjeti na takvo što. Okrenuo je glavu, zapazivši miran, otrovno zelen kraljičin pogled.
Drogodar, spuštene glave i lica nevidljiva iza zavjese sijede kose koja mu se spuštala na
ruke i instrument, tiho je prebirao na lutnji.
»Ah, Geralte«, rekla je Calanthe, zabranivši pokretom sluzi da joj utoči u pehar. »Ja
govorim, a ti šutiš. Na gozbi smo, svi se želimo dobro zabavljati. Zabavi me. Počinju mi
nedostajati tvoje točne primjedbe i domišljati komentari. Dobro bi došao i neki kompli‐
ment, odavanje počasti ili pak izraz poslušnosti. Proizvoljnim redoslijedom.«
»Što mogu, kraljice«, rekao je vještac, »nedvojbeno sam nezanimljiv partner za sto‐
lom. Ne mogu se načuditi da si upravo mene izdvojila počasnim mjestom. Jer tu je mo‐
gao sjediti netko primjereniji. Svatko koga bi poželjela. Dostajalo je samo nekomu zapo‐
vjediti ili nekoga kupiti. To je samo pitanje cijene.«
»Pričaj, pričaj.« Calanthe je nagnula glavu unatrag, pritvorila oči, oblikujući usta u
privid ljubaznoga smiješka.
»Počašćen sam i ponosan što upravo ja sjedim do kraljice Calanthe iz Cintre, čiju lje‐
potu nadmašuje samo njezina umnost. Jednako velikom počašću smatram što se kraljica
izvoljela raspitati o meni i što me na temelju toga što je čula ne želi koristiti za banalne
stvari. Prošle me zime knez Hrobarik, ne bijući tako dobrostiv, pokušao unajmiti za tra‐
ženje ljepotice koja je sita njegovih prostačkih udvaranja pobjegla s plesa, izgubivši cipe‐
licu. Teško mi ga je bilo uvjeriti da je za to potreban velik lovočuvar, a ne vještac.«
Kraljica je slušala sa zagonetnim osmijehom.
»Ni drugi vladari, manje mudri od tebe, gospo Calanthe, nisu se ustručavali predlaga‐
ti mi banalne zadaće. Naročito ih je zanimalo banalno lišavanje života posinka, očuha,
maćehe, strica, tete, teško je pobrojati. Držali su da je to isključivo pitanje cijene.«
Kraljičin je osmijeh mogao značiti sve.
»Ponavljam stoga«, Geralt se blago naklonio, »da sam izvan sebe od ponosa što mogu
sjediti uz tebe, gospo. A nama, vješcima, ponos znači silno puno. Nećeš, kraljice, povje‐
rovati koliko. Jedan je vrhovnik svojedobno uvrijedio vješčev ponos ponudivši mu posao
koji nije bio u skladu s čašću i kodeksom vješca. Štoviše, nije primio na znanje uljudno
odbijanje, htio je onemogućiti vješca da ode iz njegova kaštela. Svi koji su kasnije ko‐
mentirali taj događaj uglas su tvrdili da to nije spadalo među najbolje zamisli toga vr‐
Posljednja želja
hovnika.«
»Geralte«, rekla je Calanthe nakon kratke šutnje. »Varao si se. Jako si zanimljiv susjed
za trpezom.«
Kokodak, otresajući brkove i prednji dio kaftana od pivske pjene, zabacio je glavu i
počeo prodorno zavijati podosta uspješno oponašajući vučicu koja se tjera. Psi s dvorišta
i iz cijele okolice pridružili su mu se zavijanjem.
Jedan od braće iz Strepta, vjerojatno Dzirżygòrka, umočivši prst u pivo, opisao je de‐
belu liniju oko rasporeda postrojbi koji je nacrtao Crach an Craite.
»Zabluda i nesposobnost!« uzviknuo je. »Nije trebalo tako postupiti! Ovamo je, na
krilo, trebalo usmjeriti konjicu i udariti s boka!«
»Ha!« riknuo je Crach an Craite, lupajući s kosti po stolu, prskajući po licima i odjeći
susjeda za stolom kapljice umaka. »I oslabiti sredinu? Ključni položaj? Besmislica!«
»Samo slijepac i umobolnik neće iskoristiti manevar u takvoj situaciji!«
»Tako je! Ispravno!« uzviknuo je Windhalm iz Attre.
»Tko tebe pita, ništarijo?«
»Sam si ništarija!«
»Začepi gubicu, jer ću te izmlatiti ovom kosti!«
»Spusti se na dupe i umukni, Crach«, povikao je Eist Tuirseach, prekidajući razgovor
s Vissegerdom. »Dosta je tih svađa. Hej, gospodine Drogodare! Šteta je vašega dara! Do‐
ista, slušanje vaše lijepe, ali tihe glazbe, traži više usredotočenosti i pozornosti. Draiže
Bon-Dhu, prestani žderati i lokati! Nikoga za ovim stolom nećeš zadiviti ni jednim, ni
drugim. Napuhni, no, svoje gajde i obraduj naše uši čestitom, vojačkom glazbom. S tvo‐
jim dopuštenjem, plemenita Calanthe!«
»O, majko moja«, šapnula je kraljica Geraltu, podignuvši na tren pogled svodu u ni‐
jemoj rezignaciji. Ali kimnula je dopuštajući, s posve prirodnim i susretljivim smije‐
škom.
»Draiže Bon-Dhu«, rekao je Eist. »Zasviraj nam pjesmu o bitki pod Chociebużom! U
njoj nema dvojbi o taktičkim potezima zapovjednika! Ni o tome tko se ondje okitio bes‐
mrtnom slavom! U zdravlje junačke Calanthe od Cintre!«
»U zdravlje! U čast!« urlali su gosti, puneći pehare i glinene vrčeve.
Gajde Draiga Bon-Dhua zloslutno su zabrujale, a potom eksplodirale strahovitim,
prodornim, moduliranim jecajem. Sudionici gozbe su prihvatili pjesmu, udarajući ritam,
to jest mlateći po stolu čime se dalo. Kokodak je pohlepno zurio u vreću od kozje kože,
zacijelo opsjednut razmišljanjem kako uvrstiti zvukove koji su dopirali iz njezine nutrine
u svoj repertoar.
»Chociebuż«, rekla je Calanthe, gledajući Geralta, »moja prva bitka. Iako se bojim da
ću izazvati ogorčenje i prezir ponosnoga vješca, priznat ću ti da smo se tada tukli za no‐
vac. Jer, neprijatelj je spaljivao sela koja su nam platila danak, a mi, nezasitni i pohlepni,
Andrzej Sapkowski
umjesto da mu to dopustimo, izašli smo na bojno polje. Banalan povod, banalna bitka,
banalnih tri tisuće leševa koje su izjeli gavranovi. I pogledaj samo – umjesto da se stidim,
šepirim se kao paun jer se pjeva pjesma o meni. Čak i uz tako groznu, barbarsku glaz‐
bu.«
Opet je na lice dozvala parodiju smiješka punog sreće i ljubaznosti, odgovarajući po‐
dizanjem praznoga pehara na zdravice koje su se dizale cijelom dužinom stola. Geralt je
šutio.
»Nastavimo.« Calanthe je prihvatila fazanov batak koji joj je ponudio Drogodar i po‐
čela ga zahvalno grickati. »Kako sam rekla, izazvao si moje zanimanje. Pričali su mi da
ste vi vješci zanimljiva kasta, ali nisam baš vjerovala. Sada vjerujem. Pri udarcu ispuštate
zvuk koji svjedoči da ste iskovani od čelika, ne umiješeni od ptičjega govna. No to nima‐
lo ne mijenja činjenicu da si ovdje zato da obaviš zadaću. I obavit ćeš ju bez mudrijaše‐
nja.«
Geralt se nije nasmiješio omalovažavajuće i zlobno, iako je to jako želio. I dalje je šu‐
tio.
»Mislila sam«, progunđala je kraljica, praveći se da je posvećena isključivo fazanovu
bataku, »da ćeš nešto reći. Ili se nasmiješiti. Nećeš? Tim bolje. Mogu li naš ugovor sma‐
trati sklopljenim?«
»Nejasne zadaće«, rekao je suho vještac, »nije moguće jasno obaviti, kraljice.«
»Što je tu nejasno? Pa odmah si se svega dosjetio. Stvarno, imam planove u vezi sa sa‐
vezom sa Skelligeom i brakom moje kćeri Pavette. Pod pretpostavkom da su ti planovi
ugroženi, nisi pogriješio ni u tome da si mi potreban da tu prijetnju ukloniš. Ali tu je za‐
vršila tvoja domišljatost. To što vjeruješ da tvoje zanimanje brkam s profesijom plaćeno‐
ga ubojice, jako me pogodilo. Primi na znanje, Geralte, da se ubrajam među malobrojne
vladare koji točno znaju čime se bave vješci i za što ih valja angažirati. S druge strane,
ako netko ubija ljude jednako vješto kao ti, makar i ne za novac, ne bi se trebao čuditi
što mu toliki pripisuju profesionalizam na tom polju. Tvoja slava te prestiže, Geralte, a
glasnija je od prokletih gajdi Draig Bon-Dhua. I jednako je malo u njoj ugodnih nota.«
Gajdaš je, iako nije mogao čuti kraljičine riječi, završio svoj koncert. Uzvanici su ga
nagradili kaotičnim, bučnim ovacijama, nakon čega su se novim poletom posvetili tama‐
njenju zaliha jela i pića, sjećanjima na protoke različitih bitaka i nepristojnim šalama o
ženama. Kokodak je ispuštao gromke zvukove, no nije se moglo utvrditi oponaša li nji‐
ma još jednu životinju ili samo pokušava olakšati preopterećeni želudac.
Eist Tuirseach se nagnuo daleko preko stola.
»Kraljice«, rekao je, »zacijelo postoje važni razlozi zbog kojih sve vrijeme posvećuješ
isključivo gospodinu iz Četriroga, ali zadnji je čas da ugledamo kraljevnu Pavettu. Što
čekamo? Valjda ne na to da se Crach an Craite napije. A to će biti uskoro.«
»Imaš pravo, kao i obično, Eiste.« Calanthe se toplo nasmiješila. Geralt se nije presta‐
Posljednja želja
jao diviti koliko je bogat njezin arsenal osmijeha. »Doista moram s plemenitim Ravixom
porazgovarati o vrlo važnim stvarima. No ne boj se, posvetit ću vrijeme i tebi. Ali ti znaš
moje načelo: najprije obveze, potom užici. Gospodine Haxo!«
Podignula je dlan, kimnula kaštelanu. Haxo je bez riječi ustao, naklonio se i brzo otr‐
čao po stubama, nestao u mračnom hodniku. Kraljica se ponovo okrenula vješcu.
»Jesi li čuo? Predugo raspravljamo. Ako se Pavetta već prestala prenemagati pred ogle‐
dalom, začas će biti ovdje. Zato načuli uši, jer neću ponavljati. Hoću postići to što sam
nakanila, a što si ti skoro pa pogodio. Ne može biti drugačijih rješenja. Što se tebe tiče,
možeš birati. Mogu ti zapovjediti da djeluješ... smatram nepotrebnim gubiti vrijeme na
priču o posljedicama neposluha. Posluh će biti, razumije se, velikodušno nagrađen. Ili
mi možeš pružiti plaćenu uslugu. Obrati pozornost na to da nisam rekla: ›Mogu te kupi‐
ti‹, jer sam odlučila ne vrijeđati tvoj ponos vješca. Nije li to golema razlika?«
»Golemost te razlike nekako je izmaknula mojoj pozornosti.«
»Napregni stoga pozornost kada ti govorim. Razlika, dragi moj, počiva na tome da se
najamnika plaća po vlastitu nahođenju, a onaj tko čini uslugu cijenu određuje sam. Je li
to jasno?«
»Donekle. Pretpostavimo dakle da biram oblik usluge s cijenom. No trebao bih ipak
znati što čini tu uslugu?«
»Ne, ne bi trebao. Zapovijed, naravno, mora biti konkretna i nedvosmislena. Ali s
plaćenom je uslugom drugačije. Zanima me rezultat. Ništa više. Tvoja je stvar kojim ćeš
ga sredstvima postići.«
Podignuvši glavu, Geralt je susreo Mišodžakov crn, prodoran pogled. Druid iz Skelli‐
gea, ne spuštajući pogled s vješca, drobio je rukom kao u nekakvoj zamišljenosti koma‐
dić kruha, ispuštajući mrvice. Geralt je pogledao. Pred njim, na hrastovoj dasci stola,
mrvice, zrna prekrupe i crvenkasti komadići rarogova oklopa pomicali su se brzo poput
mrava. Tvorili su rune. Rune su se – na trenutak – spojile u riječ. U pitanje.
Mišodžak je čekao, ne spuštajući pogled. Geralt je jedva zamjetno kimnuo glavom.
Druid je zažmirio i kamena lica pomeo mrvice sa stola.
»Plemenita gospodo!« uzviknuo je lakaj. »Pavetta od Cintre!«
Gosti su utihnuli, okrećući glave prema stubama.
Predvođena kaštelanom i plavokosim pažem u purpurnom prsniku, kraljevna je sila‐
zila polagano, spuštene glave. Kosa joj je bila iste boje kao majčina – pepeljasto-siva, ali
nosila ju je spletenu u dvije debele pletenice koje su joj sezale do ispod pojasa. Osim di‐
jadema s profinjeno umetnutim draguljima i pojasa od sitnih zlatnih karika, koji joj je
na bedrima stezao dugu srebrnkastoplavu haljinu, Pavetta nije nosila nikakav nakit.
U pratnji paža, lakaja, kaštelana i Vissegerda, kraljevna je zauzela slobodan stolac iz‐
među Drogodara i Eista Tuirseacha. Viteški otočanin smjesta se pobrinuo za njezin pe‐
har i zabavio je razgovorom. Geralt nije zamijetio da bi odgovorila više no jednom rije‐
Andrzej Sapkowski
čju. Oči su joj bile stalno spuštene, pokrivene dugim trepavicama, cijelo vrijeme, čak i za
bučnih zdravica, koje su potekle prema njoj s raznih točaka stola. Njezina se ljepota ne‐
dvojbeno dojmila uzvanika – Crach an Craite prestao se derati, šutke je zurio u Pavettu,
zaboravljajući čak i svoj vrč piva. Windhalm iz Attre također je gutao kraljevnu pogle‐
dom, rumeneći se raznim nijansama crvenila, kao da ga još samo nekoliko zrnaca pijeska
u klepsidri dijeli od lijeganja s djevojkom u krevet. Sitno djevojčino lice su u dvojbenoj
usredotočenosti proučavali također i Kokodak te braća iz Strepta.
»Aha«, rekla je tiho Calanthe, očito zadovoljna dojmom. »I što kažeš, Geralte? Dje‐
vojka se uvrgla na majku, bez lažne skromnosti. Malo je i žalim zbog tog riđeg balvana,
Cracha. Sva mi je nada u tome da će možda iz balavca izrasti netko klase Eista Tuirseac‐
ha. Jer to je ista krv. Čuješ me, Geralte? Cintra mora ući u savez sa Skelligeom, jer to
zahtijevaju državni interesi. Moja se kći mora vjenčati za odgovarajuću osobu, jer je
moja kći. I upravo je to ono što mi moraš osigurati.«
»Ja ti to trebam osigurati? Nije li za to dovoljna tvoja volja, kraljice?«
»Stvari se mogu odviti tako da ne bude.«
»Što može biti jače od tvoje volje?«
»Usud.«
»Aha. I onda se ja, bijedni vještac, moram suprotstaviti usudu jačem od kraljevske vo‐
lje. Vještac koji se bori s usudom! Koje li ironije.«
»Što je tu ironično?«
»Nema veze. Kraljice, čini se da usluga koju zahtijevaš graniči s nemogućim.«
»Da graniči s nemogućim«, procijedila je Calanthe kroz nasmiješena usta, »sama bih
se s time suočila, ne bih trebala slavnoga Geralta iz Rivije. Prestani se nadmudrivati. Sve
se može riješiti, to je samo pitanje cijene. Kvragu, u tvom cjeniku vješca mora postojati
cijena i za to što graniči s nemogućim. Pretpostavljam da nije malena. Ako mi osiguraš
učinak o kojemu sam govorila, dat ću ti sve što zatražiš.«
»Kako si rekla, kraljice?«
»Dat ću ti sve što zatražiš. Ne volim kada me netko tjera da ponavljam. Pitam se,
vješče, nastojiš li prije svakoga posla obeshrabriti naručitelja jednako ozbiljno kao mene?
Vrijeme curi. Odgovori, da ili ne?«
»Da.«
»Bolje. Bolje, Geralte. Tvoji odgovori postaju znatno bliži idealnima, sve su sličniji
onima koje očekujem kada postavljam pitanja. A sada obzirno ispruži lijevu ruku i popi‐
paj iza naslona moga prijestolja.«
Geralt je gurnuo ruku pod žuto-modru draperiju. Gotovo odmah je naletio na mač,
pričvršćen uz naslon presvučen kozjom kožom. Na mač koji mu je bio dobro poznat.
»Kraljice«, rekao je tiho, »ako zaboravimo što sam prije govorio o ubijanju ljudi, očito
si svjesna da za usud nije dovoljan mač?«
Posljednja želja
»Jesam.« Calanthe je okrenula glavu. »Treba još i vještac koji drži balčak. Kako vidiš,
pobrinula sam se za to.«
»Kraljice.«
»Ni riječi više, Geralte. Predugo već kujemo urotu. Promatraju nas, a Eist se već poči‐
nje ljutiti. Porazgovaraj malo s kaštelanom. Pojedi nešto, popij. Samo ne previše. Da ti
ruka bude sigurna.«
Poslušao je. Kraljica se uključila u razgovor koji su vodili Eist, Vissegerd i Mišodžak
uz Pavettino mučaljivo i pospano sudjelovanje. Drogodar je odložio lutnju i nadoknađi‐
vao zakašnjenje u jelu. Haxo nije bio razgovorljiv. Vojvoda imena koje je bilo teško
upamtiti, kojemu su se očito na vrh glave popeli Četverorogovi problemi, ljubazno je
upitao ždrijebe li se kobile kako valja. Geralt je odgovorio da svakako, da puno bolje od
pastuha. Nije bio siguran je li šala bila dobro prihvaćena. Vojvoda nije više postavljao pi‐
tanja.
Mišodžakov pogled i dalje je tražio dodir s vješčevim pogledom, ali mrvice se na stolu
više nisu pomicale.
Crach an Craite je postajao sve veći prijatelj s dvojicom braće iz Strepta. Treći, naj‐
mlađi, postao je neuporabljiv nakon pokušaja da održi tempo u piću kakav je nametnuo
Draig Bon-Dhu. Skald je, činilo se, iz toga iskušenja izašao bez ikakve štete.
Mlađi i manje važni plemići okupljeni pri dnu trpeze, oraspoloženi pićem, neskladno
su zapjevali poznatu pjesmu o rogatom kozliću i osvetoljubivoj bakici lišenoj smisla za
humor.
Rudlavi sluga i kapetan straže u zlatno-modrim bojama Cintre pritrčali su Visseger‐
du. Maršal je namršteno saslušao obavijest, ustao, stao iza prijestolja i nisko se sagnuvši
nešto mrmljao kraljici. Calanthe je brzo bacila pogled na Geralta, odgovorila kratko, jed‐
nom riječju. Vissegerd se sagnuo još jače, nešto šapnuo, kraljica ga je oštro pogledala,
bez riječi lupnula otvorenim dlanom po rukohvatu prijestolja. Maršal se naklonio, pre‐
nio zapovijed kapetanu straže. Geralt nije čuo kako je glasila. No opazio je da se Mišo‐
džak nemirno pokrenuo i pogledao Pavettu – kraljevna je sjedila nepomično, pognute
glave.
U dvorani je odjeknuo metalni zveket teških koraka koji se probijao kroz žamor oko
stola. Svi su podignuli i okrenuli glave.
Prilika koja je dolazila bila je okovana u oklop od spoja željeznih limova i kože obra‐
đene voskom. Izbočeni, uglati, crno i plavo emajlirani prsluk prelazio je preko pancirne
pregače i kratkih štitnika na bedrima. Rameni oklopi bili su naježeni oštrim, čeličnim
bodljama, a i kaciga s gusto rešetkastim vizirom, izdužena u obliku pseće njuške, bila je
posijana bodljama kao kestenova kora.
Zveckajući i škripeći, čudan se gost približio stolu i nepomično stao sučelice prijesto‐
lju.
Andrzej Sapkowski
»Vaše veličanstvo kraljice, plemenita gospodo«, progovorio je pridošlica iza vizira,

ukočeno se naklonivši. »Oprostite mi što ometam svečanu gozbu. Ja sam Jež iz Erlenwal‐
da.«
»Dobro nam došao, Ježu iz Erlenwalda«, rekla je polagano Calanthe. »I zauzmi mjes‐
to za stolom. U Cintri se radujemo svakom gostu.«
»Hvala, kraljice.« Jež iz Erlenwalda se naklonio još jednom, dodirnuo grudi šakom u
željeznoj rukavici. »No ne dolazim u Cintru kao gost, već u važnoj stvari koja ne dopu‐
šta odgađanje. Ako mi, kraljice Calanthe, dopustite, izložit ću je odmah, ne rasipajući
vaše vrijeme.«
»Ježu iz Erlenwalda«, rekla je oštro kraljica. »Hvalevrijedna briga za naše vrijeme ne
opravdava pomanjkanje poštovanja. A to što mi se obraćate sa spuštenim vizirom poka‐
zuje nepoštovanje. Skini stoga kacigu. Nekako ćemo podnijeti gubitak vremena koje će
ti oduzeti ta radnja.«
»Moje lice, kraljice, mora zasad ostati skriveno. S tvojim dopuštenjem.«
Među okupljenima začuo se gnjevni žamor, mrmljanje, naglašeno tu i tamo psovka‐
ma procijeđenim kroz zube. Mišodžak, saginjući glavu, bezglasno je pomaknuo usne.
Vještac je osjetio kako je čarobna formula na tren naelektrizirala zrak, kako je stresla nje‐
gov medaljon. Calanthe je gledala u Ježa, mršteći se i lupkajući prstima po rukohvatu
prijestolja.
»Dopuštam«, izustila je na kraju. »Hoteći vjerovati da je povod koji te vodi dovoljno
važan. Reci onda što te dovodi ovamo, Ježu bez lica.«
»Zahvaljujem na dopuštenju«, rekao je pridošlica. »No ne mogu podnijeti optužbu za
nepoštivanje, pa ću objasniti kako je riječ o viteškom zavjetu. Ne smijem otkrivati lice
prije no što izbije ponoć.«
Kraljica je nehajnim podizanjem ruke potvrdila da prihvaća objašnjenje. Jež je zako‐
raknuo naprijed, zveckajući bodljikavim oklopom.
»Prije petnaest godina«, objavio je glasno, »tvoj je suprug, gospo Calanthe, kralj Ro‐
egner, zalutao u lovu u Erlenwaldu. Lutajući po bespuću, pao je s konja u jarugu i uga‐
nuo nogu. Ležao je na dnu klanca i dozivao pomoć, a odgovaralo mu je samo siktanje
zmija i zavijanje vukodlaka koji su se približavali. I zacijelo bi poginuo da nije bilo po‐
moći koja mu je pružena.«
»Znam da je bilo tako«, potvrdila je kraljica. »Ako i ti znaš za to, domišljam se da si
bio taj koji mu je pomoć i pružio.«
»Da. Samo zahvaljujući meni vratio se zdrav i čitav u dvorac. Tebi, gospo.«
»Dužna sam ti zahvalnost zbog toga, Ježu iz Erlenwalda. Tu zahvalnost ne umanjuje
činjenica da je Roegner, gospodar moga srca i postelje, već otišao s ovoga svijeta. Rado
bih te upitala na koji bih ti način mogla iskazati tu zahvalnost, no bojim se da plemeni‐
toga viteza, koji polaže viteške zavjete, koji se u svim svojim postupcima ravna viteškim
Posljednja želja
zakonom, takvo pitanje može uvrijediti. Jer bi pretpostavljalo da pomoć koju si pružio
kralju nije bila nesebična.«
»Dobro ti je znano, kraljice, da nije bila nesebična. Znaš i to da upravo dođoh po na‐
gradu koju mi je kralj obećao za spašavanje njegova života.«
»Ah, tako?« Calanthe se nasmiješila, ali su u njezinu pogledu zaplamsali zeleni pla‐
mičci. »Pronašao si dakle kralja na dnu jaruge, bespomoćnog, ozlijeđenog, prepuštenog
na milost i nemilost zmijama i čudovištima. I priskočio si mu u pomoć tek kada ti je
obećao nagradu? A da ti nije htio ili mogao obećati nagradu, ostavio bi ga ondje, a ja ni
do danas ne bih znala gdje su prosute njegove kosti? Ah, kako plemenito. Nema dvojbe,
tvoje postupanje bilo je tada vođeno nekim osobitim viteškim zavjetom.«
Žamor među okupljenima je ojačao.
»I danas si došao po svoju nagradu, Ježu?« nastavila je kraljica, smiješeći se sve zloslut‐
nije. »Nakon petnaest godina? Sigurno računaš s kamatama koje su narasle kroz to vrije‐
me? Ovo nije patuljačka banka, Ježu. Kažeš da ti je nagradu obećao Roegner? Što se
može, teško će ga biti dovesti ovamo da ti plati. Možda bi bilo jednostavnije tebe poslati
k njemu, na onaj svijet. Ondje ćete se dogovoriti tko što kome duguje. Previše sam vo‐
ljela svoga muža, Ježu, da bih mogla prestati razmišljati o tome kako sam ga mogla izgu‐
biti već tada, prije petnaest godina, da se nije htio s tobom pogađati. Pomisao na to budi
u meni ne baš lijepe osjećaje spram tvoje osobe. Maskirani došljače, znaš li da si u ovom
trenutku, u Cintri, u mojemu dvorcu i pod mojom vlašću, jednako bespomoćan i blizak
smrti kao Roegner tada na dnu jaruge? Što ćeš mi ponuditi, kakvu cijenu, kakvu nagra‐
du, ako ti obećam da ćeš odavde otići živ?«
Medaljon na Geraltovu vratu je zatitrao, zatreperio. Vještac je brzo pogledao Mišo‐
džaka, naišao na njegov prodoran, izrazito uznemiren pogled. Blago je zavrtio glavom,
upitno podignuo obrve. Druid je također odmahnuo glavom, jedva zamjetnim pokre‐
tom kovrčave brade pokazao na Ježa. Geralt nije bio siguran.
»Tvoje su riječi, kraljice«, povikao je Jež, »sračunate na to da me zastraše. I na to da
izazovu srdžbu ovdje okupljene plemenite gospode. Prezir tvoje lijepe kćeri Pavette. No,
prije svega, tvoje riječi nisu istinite. I ti to dobro znadeš!«
»Drugim riječima, lažem kao pas.« Na Calantheine usne ispuzala je vrlo nelijepa gri‐
masa.
»Dobro znaš, kraljice«, nastavljao je mirno došljak, »što se dogodilo onomad u Er‐
lenwaldu. Znaš da je spašeni Roegner sam, svojevoljno, prisegnuo da će mi dati što god
poželim. Pozivam sve da svjedoče tome što ću sada reći! Kada sam kralja, izbavljenog od
pogibelji, dopratio u blizinu njegove svite, po drugi je put upitao što ištem i odgovorio
sam mu. Zamolih ga da mi obeća dati to što je ostavio kod kuće, za što ne zna i čemu se
ne nada. I kralj je prisegnuo da će tako biti. A vrativši se u dvorac, zatekao je tebe, Ca‐
lanthe, pri porodu. Da, kraljice, čekao sam tih petnaest godina, a kamate na moju nagra‐
Andrzej Sapkowski
du su rasle. Danas, kada gledam lijepu Pavette, vidim da se čekanje isplatilo! Gospodo i
vitezovi! Dio vas je stigao u Cintru zatražiti kraljevninu ruku. Izjavljujem da ste došli
uzalud. Od dana svoga rođenja, snagom kraljevske prisege, lijepa Pavette pripada meni!«
Među gostima je nastao metež. Netko je vikao, netko proklinjao, netko pak udario
šakom po stolu, prevrćući posuđe. Dzirżygòrka iz Strepta je istrgnuo nož iz ovčjeg peče‐
nja i njime mahao. Crach an Craite, sagnut, očito je pokušavao istrgnuti nogu iz stola.
»To je nečuveno!« derao se Vissegerd. »Imaš li dokaza? Dokazi?«
»Kraljičino lice«, uzviknuo je Jež, izvlačeći ruku iz željezne rukavice, »najbolji je do‐
kaz!«
Pavetta je sjedila nepomično, ne dižući glavu. U zraku se zgušnjavalo nešto jako čud‐
no. Vješčev medaljon se otimao na lančiću pod kaftanom. Vidio je kako kraljica pokre‐
tom ruke poziva paža koji je stajao iza prijestolja i izdaje mu šaptom kratku zapovijed.
Geralt nije uspio čuti kakvu. Ali ga je zainteresiralo čuđenje koje se ocrtalo na mladiće‐
vom licu i činjenica da je zapovijed morala biti ponovljena. Paž je otrčao prema izlazu.
Nemir za stolom nije se smirivao. Eist Tuirseach se obratio kraljici.
»Calanthe«, rekao je mirno. »Govori li on istinu?«
»Pa čak i da govori«, procijedila je kraljica, grizući usne i cupkajući zelenu lentu na
ramenu, »što onda?«
»Ako govori istinu«, namrštio se Eist, »obećanje će trebati održati.«
»Doista?«
»Trebam li razumjeti«, upitao je turobno otočanin, »da se jednako nemarno odnosiš
prema svim obećanjima? Među njima i onima koja su mi se dobro urezala u sjećanje?«
Geralt je bio zatečen ne očekujući da bi ikada mogao vidjeti duboko rumenilo na Ca‐
lantheinu licu, vlažne oči i drhtave usne.
»Eiste«, šapnula je kraljica. »To je nešto drugo...«
»Doista?«
»Ah, ti pasji sine!« proderao se neočekivano Crach an Craite, skačući sa stolca. »Pos‐
ljednjeg glupana koji je tvrdio da sam nešto učinio uzalud pojeli su rakovi na dnu zaljeva
Allenkera! Nisam doplovio ovamo iz Skelligea da se vratim praznih ruku! Našao mi se
suparnik, majku mu njegovu! Hola, neka mi netko donese moj mač i dodajte odmah že‐
ljezo toj budali! Odmah ćemo vidjeti tko...«
»A da umukneš, Craše?«, rekao je oštro Eist, oslanjajući se objema rukama o stol.
»Draiže Bon-Dhu! Odgovoran si za daljnje ponašanje kraljevskoga nećaka!«
»Hoćeš li i mene utišati, Tuirseaše?« proderao se Rainfarn iz Attre ustajući. »Tko se
usuđuje spriječiti me da krvlju sperem sramotu nanesenu mom knezu? I njegovu sinu
Windhalmu, jedinom koji je dostojan Pavettine ruke i ložnice! Donesite mačeve! Od‐
mah ću, ovdje, pokazati tom Ježu, ili kako ga već zovu, kako mi u Attrei osvećujemo
takve uvrede! Zanima me hoće li se naći netko ili nešto što će me u tome spriječiti?«
Posljednja želja
»Dakako. Poštivanje dobrih običaja«, rekao je mirno Eist Tuirseach. »Ne pristoji za‐
metati bitke ili nekoga izazivati, a da se prethodno nije dobilo dopuštenje gospodarice
doma. Pa što je ovo, zar je prijestolna dvorana Cintre krčma u kojoj je dopušteno mlatiti
i bosti nožem čim to nekome padne na pamet?«
Svi su opet počeli vikati u isti mah, lupati i mahati rukama. Nered je utihnuo kao
prerezan nožem kada je dvoranom iznenada odjeknuo kratak, bijesan rik razjarenog
bika.
»Da«, rekao je Kokodak, nakašljavajući se i dižući sa stolca, »Eist se zabunio. Ovo više
ne izgleda čak ni kao krčma. Ovo je nešto nalik na zvjerinjak, zato je i tur bio umjestan.
Plemenita Calanthe, dopusti mi da iznesem svoj pogled na problem pred kojim smo se
našli.«
»Puno osoba, kako vidim«, rekla je otežući Calanthe, »ima svoje poglede na taj pro‐
blem i iznosi ih i bez moga dopuštenja. Čudi me da vas ne zanima moj pogled? A prema
mojem vlastitom pogledu, prije će mi se ovaj užasni dvorac srušiti na glavu, nego što ću
dati Pavettu tom čudaku. Nemam ni najmanju namjeru...«
»Roegnerova prisega...« počeo je Jež, ali ga je kraljica smjesta prekinula, lupivši po
stolu zlatnim peharom.
»Roegnerova prisega me se tiče koliko i lanjski snijeg! A što se tebe tiče, Ježu, još ni‐
sam odlučila hoću li dopustiti Crachu ili Rainfarnu da se odmjere s tobom na bojnom
polju ili ću te jednostavno dati objesiti. Prekidajući me dok govorim, u znatnoj mjeri
utječeš na moju odluku!«
Geralt, i dalje uznemiren treperenjem medaljona, ogledavajući se po dvorani, iznena‐
da se susreo s Pavettinim očima, smaragdnozelenim poput majčinih. Kraljevna ih nije
skrivala pod dugim trepavicama – prelazila je njima od Mišodžaka do vješca, ne obraća‐
jući pozornost na ostale. Mišodžak se vrpoljio, nešto pognut mrmljao.
Kokodak, i dalje stojeći, značajno se nakašljao.
»Govori«, kimnula je kraljica. »Ali razborito i što kraće.«
»Na zapovijed, kraljice. Plemenita Calanthe i vi, vitezovi! Doista je čudan zahtjev
postavio Jež iz Erlenwalda kralju Roegneru, čudnu je nagradu zatražio kad je kralj obja‐
vio da će mu ispuniti svaku želju. Ali, nemojmo se pretvarati da nismo već čuli za takve
zahtjeve, za poput čovječanstva star Zakon iznenađenja. Za cijenu koju može zahtijevati
onaj koji spasi nečiji život u naizgled beznadnoj situaciji, tko ispuni naizgled nemoguću
želju. ›Dat ćeš mi prvo što izađe da te dočeka.‹ Reći ćete da to može biti pas, stražar na
vratima, pa čak i punica koja ne može dočekati da ispsuje zeta koji se vraća kući. Ili: ›Dat
ćeš mi to što u kući zatekneš, a čemu se ne nadaš‹. Nakon dugoga putovanja, presvijetla
gospodo, i iznenadnoga povratka, obično to biva milosnik u ženinoj postelji. Ali događa
se i da to bude dijete. Dijete obilježeno sudbinom.«
»Sažmi, Kokodače«, namrštila se Calanthe.
Andrzej Sapkowski
»Na zapovijed. Gospodo! Zar niste čuli za djecu obilježenu usudom? Zar nije legen‐
darni junak Zatret Voruta bio kao dijete dan patuljcima jer je bio prvi kojega je otac su‐
sreo pri povratku u utvrdu? A Ludi Dei koji je iznudio od putnika da mu dade to što je
ostavio kod kuće, a za što ne zna? To je iznenađenje bio slavni Supree, koji je kasnije os‐
lobodio Ludoga Deija od kletve koja se nadvila nad njega. Prisjetite se također i Zivele‐
ne, koja je postala kraljicom Metinne zaslugom gnoma Rumplestelta, a zauzvrat mu je
obećala svoje prvorođeno dijete. Zivelena nije održala obećanje, kada je Rumplestelt do‐
šao po nagradu, prisilila ga je čarolijom na bijeg. Ubrzo nakon toga i ona i dijete umrli
su od kuge. S usudom nema nekažnjenog poigravanja!«
»Nemoj me plašiti, Kokodače«, namrštila se Calanthe. »Bliži se ponoć, vrijeme duho‐
va. Sjećaš li se još neke legende iz tvog nesumnjivo teškog djetinjstva? Ako ne, sjedaj!«
»Pokoravam se zapovijedi«, barun je uvio dugi brk, »ali molim za dopuštenje da još
malo ostanem stajati. Htio bih okupljene podsjetiti na još jednu legendu. To je stara, za‐
boravljena legenda, svi smo je valjda čuli u našim teškim djetinjstvima. U toj su legendi
kraljevi održavali dana obećanja. A nas, bijedne vazale, s kraljevima povezuje jedino kra‐
ljevska riječ: na njoj se temelje ugovori, savezi, naše povlastice, naša lena. I što? Trebamo
li u sve to posumnjati? Posumnjati u nepovredivost kraljevske riječi? Dočekati da ona ne
vrijedi više od lanjskih snjegova? Uistinu, mora li biti tako, nakon teškoga djetinjstva
čeka nas i teška starost!«
»Na čijoj si ti strani, Kokodače?« proderao se Rainfarn iz Attre.
»Tiho! Neka govori!«
»To ćaknuto kokodakalo vrijeđa veličanstvo!«
»Barun od Tigga je u pravu!«
»Tišina«, rekla je odjednom Calanthe, ustajući. »Dopustite mu da dovrši.«
»Hvala vam najljepša«, naklonio se Kokodak, »ali upravo sam dovršio.«
Nastala je tišina, čudna nakon vreve koju su još maloprije izazivale barunove riječi.
Calanthe je i dalje stajala. Geralt nije vjerovao da je itko osim njega opazio podrhtavanje
dlana kojim je protrljala čelo.
»Moja gospodo«, rekla je napokon, »dugujem vam objašnjenje. Da, taj... Jež... govori
istinu. Roegner mu je doista obećao to što nije očekivao. Izgleda da je naš neprežaljeni
kralj bio nevježa u ženskim stvarima i nije umio brojati do devet. A istinu mi je priznao
tek na smrtnoj postelji. Jer je znao što bih mu učinila da mi je prije priznao to obećanje.
Znao je na što je spremna majka s čijim se djetetom raspolaže tako lakomisleno.«
Vitezovi i velmože su šutjeli. Jež je stajao nepomično kao željezni, bodljikavi kip.
»A Kokodak«, nastavila je Calanthe, »Kokodak me podsjetio da nisam majka, nego
kraljica. Dobro dakle. Kao kraljica sutra ću sazvati vijeće. Cintra nije tiranija. Vijeće će
odlučiti treba li prisega već pokojnoga kralja odlučiti o sudbini prijestolonasljednice.
Presuditi treba li nju i prijestolje Cintre predati dotepencu ili pak postupiti u skladu s
Posljednja želja
interesima kraljevstva.«
Calanthe je nakratko ušutjela, iskosa je pogledala Geralta.
»A što se tiče plemenitih vitezova koji su prispjeli u Cintru nadajući se kraljevninoj
ruci... Preostaje mi samo izraziti žalost zbog velikog nepoštovanja i uvrede časti koje su
ovdje doživjeli. Zbog poruge kojoj su se izložili. Nisam ja tome kriva.«
Posred žamora glasova, koji se pronio među gostima, vještac je uhvatio šapat Eista
Tuirseacha.
»Tako mi svih morskih bogova«, dahtao je otočanin. »To se ne pristoji. To je javno
poticanje na prolijevanje krvi. Calanthe, ti ih naprosto huškaš...«
»Umukni, Eiste«, zasiktala je bijesno kraljica. »Jer ću se razljutiti.«
Crne Mišodžakove oči su bljesnule dok je druid njima pokazivao Rainfarna iz Attre,
koji se spremao ustati sumorna, iskrivljena lica. Geralt je smjesta reagirao, ustao prvi,
glasno tresnuvši stolcem.
»Možda će se sazivanje vijeća pokazati nepotrebnim«, rekao je glasno i zvonko.
Svi su ušutjeli, gledajući ga začuđeno. Geralt je na sebi osjećao smaragdni Pavettin
pogled, Ježev pogled iza rešetki crne kacige, osjećao je i kao val povodnja prikupljajuću
Silu koja je narastala u zraku. Vidio je kako pod utjecajem te Sile dim iz baklji i uljanica
počinje poprimati fantastične oblike. Znao je da to vidi i Mišodžak. Znao je i da to ne
vidi nitko drugi.
»Rekao sam«, ponovio je mirno, »da se sazivanje vijeća može pokazati nepotrebnim.
Razumiješ li na što mislim, Ježu iz Erlenwalda?«
Bodljikavi vitez načinio je dva zveketava koraka naprijed.
»Razumijem«, rekao je muklo iza vizira kacige. »Glupan ne bi razumio. Čuo sam što
je maloprije rekla milostiva i plemenita gospa Calanthe. Pronašla je sjajan način da me se
riješi. Prihvaćam tvoj izazov, nepoznati mi viteže!«
»Ne sjećam se da sam te izazvao«, rekao je Geralt. »Ne kanim se boriti s tobom, Ježu
iz Erlenwalda.«
»Geralte!« povikala je Calanthe, iskrivljujući usta i zaboravljajući osloviti vješca s ›ple‐
meniti Ravikše‹. »Ne zateži strune! Ne iskušavaj moju strpljivost!«
»Ni moju«, dodao je zlokobno Rainfarn. Dok je Crach an Craite samo zarežao. Eist
Tuirseach pokazao mu je stisnutu šaku u izražajnoj kretnji. Crach je zarežao još glasnije.
»Svi su čuli«, izgovorio je Geralt, »kako je barun od Tigga pričao o slavnim junacima
koji su oduzeti roditeljima temeljem istih takvih obećanja kakvo je Jež iznudio od kralja
Roegnera. No, zašto netko i s kojim ciljem zahtijeva takva obećanja? Znaš odgovor, Ježu
iz Erlenwalda. Takva je prisega u stanju stvoriti moćnu, neraskidivu vezu usuda između
onoga tko traži prisegu i njezina objekta, djeteta iznenađenja. Takvo dijete, obilježeno
slijepim usudom, može biti predodređeno za neobične stvari. Može odigrati nevjerojat‐
no važnu ulogu u životu onoga s kim ga je usud povezao. Upravo si stoga, Ježu, zatražio
Andrzej Sapkowski
od Roegnera cijenu koju danas zahtijevaš. Ti ne želiš prijestolje Cintre. Ti hoćeš uzeti
kraljevnu.«
»Točno je tako kako zboriš, nepoznati mi viteže«, nasmijao se gromko Jež. »Upravo
to zahtijevam! Predajte mi onu koja mi je suđena!«
»To će«, rekao je Geralt, »trebati dokazati.«
»Usuđuješ se u to sumnjati? Nakon što je kraljica potvrdila moje riječi? Nakon toga
što si i sam maloprije rekao?«
»Da. Jer nam nisi rekao sve. Roegner je, Ježu, znao za moć Zakona iznenađenja i za
težinu prisege koju je dao. A dao ju je, jer je znao da zakon i običaj imaju moć koja štiti
takve prisege. I pazi da se ispune samo kada ih potvrdi snaga usuda. Tvrdim, Ježu, da za‐
sad nemaš nikakvih prava na kraljevnu. Pribavit ćeš ih tek kada...«
»Kada što?«
»Kada kraljevna sama pristane otići s tobom. Tako odlučuje Zakon iznenađenja. Pris‐
tanak djeteta, a ne roditelja, potvrđuje obećanje, dokazuje da se dijete doista rodilo pod
sjenkom usuda. Upravo stoga si se vratio nakon petnaest godina, Ježu. Jer takav je uvjet
u prisegu unio kralj Roegner.«
»Tko si ti?«
»Ja sam Geralt iz Rivije.«
»Tko si ti, Geralte iz Rivije, da hoćeš biti smatran autoritetom u pitanju običaja i za‐
kona?«
»On poznaje taj zakon bolje od ikoga drugog«, rekao je promuklo Mišodžak, »jer je
na njega jednom primijenjen. Njega su nekoć odveli iz roditeljskog doma jer je on bio
taj kojega otac nije očekivao zateći u kući nakon povratka. Jer je bio predodređen za ne‐
što drugo. I snagom usuda je postao taj koji jest.«
»A tko je on?«
»Vještac.«
U tišini koja je zavladala, zazvonilo je zvono sa stražare, sumorno oglašavajući ponoć.
Svi su se stresli i podignuli glave. Mišodžak, gledajući Geralta, poprimio je čudan, zate‐
čen izraz lica. Ali najprimjetnije se stresao i nemirno pokrenuo Jež. Ruke u pancirnim
rukavicama su mu se bespomoćno spustile niz bokove, bodljikava se kaciga nesigurno
zaljuljala.
Čudna, nepoznata Sila koja je ispunjavala dvoranu u vidu sive magle naglo se zgusnu‐
la.
»Istina je«, rekla je Calanthe. »Ovdje nazočni Geralt iz Rivije je vještac. Njegovo je
zanimanje dostojno poštovanja i uvažavanja. Posvetio se tome da nas štiti od nakaza i
košmara koje rađa noć, kakve odašilju zloslutne, ljudima štetne sile. On ubija sve sablasti
i čudovišta koji na nas vrebaju po šumama i jarugama. Također i ta koja se usuđuju ula‐
ziti u naša boravišta.«
Posljednja želja
Jež je šutio.
»Pa dakle«, nastavila je kraljica podižući dlan s prstenom, »neka se provede zakon,
neka se održi obećanje čije ispunjenje zahtijevaš, Ježu iz Erenwalda. Izbila je ponoć. Tvoj
te zavjet više ne obvezuje. Skini kacigu. Prije no što moja kći izrekne svoju volju, prije
nego odluči o svojem usudu, neka ti vidi lice. Svi želimo vidjeti tvoje lice.«
Jež iz Erlemvalda polagano je podignuo oklopljeni dlan, povukao veze kacige, skinuo
ju, hvatajući za željezni rog, i bacio sa zveketom na pod. Netko je kriknuo, netko opso‐
vao, netko pištavo uvukao zrak. Na kraljičinu licu pojavio se opak, vrlo opak osmijeh.
Osmijeh okrutnoga trijumfa.
Iznad širokog, polukružnog lima prsnika gledale su ih dvije izbečene, crne izrasline
očiju, smještene s obje strane riđom čekinjom obraslog tupog rila, izduženog, posutog
treperavim ticalima, punog oštrih, bijelih očnjaka. Glava i vrat spodobe koja je stajala
posred dvorane bili su naježeni češljem sivih, pokretnih bodljika.
»Upravo ovako izgledam«, progovorio je stvor, »što si dobro znala, Calanthe. Roeg‐
ner, pričajući ti o događaju koji ga je zatekao u Erlenwaldu, nije mogao izostaviti opis
onoga komu je zahvaljivao život. Komu je, unatoč njegovu izgledu, obećao to što je obe‐
ćao. Dobro si se pripremila za moj dolazak, kraljice. Tvoje oholo i prezirno odbijanje da
održiš riječ zamjerili su ti i vlastiti vazali. Kada ti nije uspio pokušaj da nahuškaš na
mene ostale prosce, zadržala si još u pričuvi vješca ubojicu, posjednutog tebi zdesna, pri
ruci. I na kraju, obična, niska prevara. Htjela si me poniziti, Calanthe. Znaj da si ponizi‐
la sebe.«
»Dosta!« Calanthe je ustala, oslonila stisnutu šaku o bedro. »Okončajmo ovo! Pavet‐
to! Vidiš tko ili prije što stoji pred tobom i polaže na tebe pravo. U skladu sa Zakonom
iznenađenja i drevnim običajem, odluka je na tebi. Odgovori. Dostajat će samo jedna
tvoja riječ. Ako kažeš: ›Da‹, postat ćeš vlasništvom, plijenom ovoga čudovišta. Kažeš li:
›Ne‹, više ga nikada nećeš ugledati.«
Sila koja je pulsirala u dvorani stezala je Geraltove sljepoočnice čeličnim stiskom, šu‐
mila mu u ušima, podizala vlasi na šiji. Vještac je promatrao sve bjelje zglobove Mišo‐
džakovih prstiju koji su stezali rub stola. Tanku prugu znoja koji se slijevao niz kraljičin
obraz. Mrvice kruha na stolu koje su se micale kao kukci, oblikujući rune, razilazeći se i
opet okupljajući u jasan natpis: PAZI!
»Pavetto!« ponovila je Calanthe. »Odgovori. Hoćeš li poći s tim stvorenjem?«
Pavetta je podigla glavu.
»Hoću.«
Sila koja je ispunjavala dvoranu je zapjevala, potmulo tutnjeći u lukovima svoda. Nit‐
ko, apsolutno nitko nije ispustio ni najmanji zvuk.
Calanthe se polagano, jako polagano spustila na prijestolje. Lice joj je bilo posve bez‐
izražajno.
Andrzej Sapkowski
»Svi su čuli«, u tišini je odjeknuo Ježev miran glas. »Ti također, Calanthe. I ti, vješče,
lukavi, plaćeni razbojniče. Moja su prava potvrđena. Istina i usud pobijedili su laž i izvr‐
davanje. Što vam preostaje, plemenita kraljice, prerušeni vješče? Hladan čelik?«
Nitko se nije oglasio.
»Najradije bih«, nastavljao je Jež, pomičući ticalima i klepećući rilcem, »zajedno s Pa‐
vettom istoga trena napustio ovo mjesto, ali neću si odbiti stanovitu zadovoljštinu. Ti
ćeš, Calanthe, dopratiti svoju kćer ovamo gdje stojim i položiti njezin bijeli dlan u moju
ruku.«
Calanthe je polagano okrenula glavu prema vješcu. U očima joj je bila zapovijed. Ge‐
ralt se nije pomaknuo, čuvši i vidjevši kako se Sila rastvorena u zraku usredotočuje na
njega. Samo na njega. Već je znao. Kraljičine oči su se suzile, usne zadrhtale...
»Molim?! Kako to mislite?« zaurlao je odjednom Crach an Craite, skačući s mjesta.
»Bijeli dlan? U njegovu ruku? Kraljevna s tim čekinjavim smradom? S tim... svinjskim
rilom?«
»A ja sam se s njim htio boriti kao s vitezom!« pratio ga je Rainfarn. »S tim strašilom,
s tom stokom! Treba pse pustiti na njega! Psima ga protjerati!«
»Straža!« vrisnula je Calanthe.
Potom se već sve odvijalo brzo. Crach an Craite dohvatio je sa stola nož, s treskom
prevrnuo stolac. Poslušavši Eistovu zapovijed, Draig Bon-Dhu ga je bez razmišljanja pi‐
skom gajdi svom snagom zviznuo po zatiljku. Crach se svalio na stol, između jesetre u si‐
vom umaku i krivih rebara koja su ostala od pečenoga vepra.
Rainfarn je priskočio Ježu, svjetlucajući bodežom izvučenim iz rukava. Kokodak je,
skočivši, šutnuo stolac ravno pod njegove noge. Rainfarn je vješto preskočio prepreku,
ali je dostajao tren oklijevanja – Jež ga je zavarao kratkom varkom i moćnim udarcem
oklopljene šake poslao na koljena. Kokodak je priskočio oteti Rainfartu bodež, ali ga je
zadržao knez Windhalm zgrabivši ga poput lovačkoga psa za nogu.
Od ulaza su trčali stražari naoružani helebardama i glejvama. Calanthe, uspravljena i
prijeteća, pokazala im je zapovjednim, silovitim pokretom Ježa. Pavetta je počela vrištati,
Eist Tuirseach psovati. Svi su poskakali s mjesta, ne znajući zapravo što učiniti.
»Ubijte ga!« kriknula je kraljica.
Jež, gnjevno pušući i keseći očnjake, okrenuo se stražarima koji su ga napali. Bio je
nenaoružan, ali okovan u bodljikavi čelik od kojega su se odbijali šiljci helebardi. No
udarac ga je bacio unatrag, ravno na Rainfarna koji je ustajao i zadržao ga uhvativši mu
se za noge. Jež je zarikao, odbijajući željeznim nadlakticama udarce sječiva koji su mu se
spuštali na glavu. Rainfarn ga je udario bodežom, ali je oštrica skliznula po limu prsnoga
oklopa. Stražari, ukrstivši koplja, pritisnuli su Ježa uz ukrašeni kamin. Rainfarn, obješen
oko njegova pojasa, pronašao je prorez u oklopu i zabio bodež u njega. Jež se presavio.
»Dunyyyy!!!« vrisnula je tanko Pavetta, skačući na stolac.
Posljednja želja
Vještac je s mačem u ruci pojurio preko stola prema sukobljenima, razbacujući tanju‐
re, pladnjeve i pehare. Znao je da nema puno vremena. Pavettina je vriska zvučala sve
neprirodnije. Rainfarn je podizao bodež na još jedan ubod.
Geralt je skočivši sa stola zamahnuo i pokleknuo. Rainfarn je zaurlao, otkotrljao se na
zid. Vještac se zavrtio, sredinom oštrice pljesnuo stražara koji je nastojao zabiti oštri jezik
glejva između pregače i prsnika Ježeva oklopa. Stražar je tresnuo na zemlju, izgubivši
plitku kacigu. Od ulaza su trčali novi.
»Ne valja tako!« zaurlao je Eist Tuirseach, hvatajući se za stolac. Jednim je zamahom
razbio nespretni komad namještaja o pod, a s onim što mu je ostalo u ruci bacio se na
dolazeće.
Jež, zakačen istodobno s dvije kuke helebardi, svalio se sa zveketom, povikao i puh‐
nuo, vučen po podu. Treći stražar je priskočio, podignuo glejv na udarac. Geralt ga je
samim vrhom mača pogodio u sljepoočnicu. Stražari koji su vukli Ježa, odskočili su od‐
bacujući helebarde. Novi, koji su pristizali od ulaza, povukli su se pred komadom stolca
koji je fijukao u Eistovoj ruci poput čarobnjačkog mača Balmura u desnici legendarnog
Zatreta Vorute.
Pavettin vrisak dosegnuo je vrhunac i odjednom kao da se prelomio. Geralt, nasluću‐
jući što se sprema, stisnuo se uz tlo, loveći pogledom zelenkasti bljesak. Osjetio je užasnu
bol u ušima, začuo strahovitu buku i užasavajući krik koji se otimao iz brojnih grla. A
zatim ravnomjeran, jednoličan, treperavi kraljevnin vrisak.
Stol, razbacujući uokolo posuđe i jelo, podizao se vrteći, teški stolci letjeli su po dvo‐
rani, razbijajući se o zidove, lamatali su, podižući oblake prašine, gobleni i tapiserije. Od
ulaza su dopirali tresak, krika i suho praskanje držaka helebardi koje su pucale kao pruti‐
ći.
Prijestolje, zajedno s Calantheom koja je sjedila na njemu, poskočilo je i poput strije‐
le projurilo kroz dvoranu, bučno udarilo o zid i razletjelo se. Kraljica je pala beživotno
kao krpena lutka. Eist Tuirseach, jedva se održavajući na nogama, priskočio je, zagrlio je
i vlastitim tijelom zaklonio od tuče koja je udarala o zidove i pod.
Geralt, stežući u šaci medaljon, brzo koliko je mogao, puzao je prema mjestu gdje je
Mišodžak, tko zna kojim čudom još uvijek na koljenima a ne na trbuhu, podizao uvis
kratak čarobni štapić od glogove grane. Na vrh štapića bila je zataknuta štakorska luba‐
nja. Na zidu iza druidovih leđa, goblen koji je prikazivao opsadu i požar utvrde Ortagor
plamtio je pravom pravcatom vatrom.
Pavetta je zavijala. Okrećući se, udarala je vriskom kao mlatom sve i svakoga. Tko se
god od onih što su ležali na podu pokušao podići, padao bi i kotrljao se ili spljoštio o
zid. Pred Geraltovim očima velika srebrna posuda za umak, napravljena u obliku trireme
sa šiljkom na pramcu, zviždeći zrakom, oborila je s nogu vojvodu teško upamtiva imena
koji je pokušavao pobjeći. Sa stropa je bešumno sipio mort. Ispod stropa je kružio stol,
Andrzej Sapkowski
Crach an Crait prostrt na njemu, strahovito je psovao.

Geralt je dopuzao do Mišodžaka, obojica su polegli iza brdašca koje su, računajući
odozdo, činili Paszkot iz Strepta, bačvica piva, Drogodar, stolac i Drogodarova lutnja.
»To je čista, prvotna Sila!« uzviknuo je druid, nadvikujući vrevu i lomljavu. »Ona
time ne vlada!«
»Znam«, odvratio je vičući Geralt. Pečeni fazan, padajući tko zna odakle, još uvijek s
nekoliko prugastih pera koja su mu izvirivala iz trtice, mlatnuo ga je u leđa.
»Treba je zaustaviti! Zidovi počinju pucati!«
»Vidim!«
»Jesi li spreman?«
»Jesam!«
»Jedan! Dva! Tri!«
Napali su je istodobno, Geralt Znakom Aard, Mišodžak strašnom, trostupanjskom
čarobnom formulom, od koje kao da će se početi topiti pod. Stolac na kojemu je stajala
kraljevna razletio se u triješće. Pavetta kao da to nije primijetila – lebdjela je i dalje u zra‐
ku, unutar prozirne zelene sfere. Ne prestajući vrištati, okrenula je glavu prema njima, a
njezino se sitno lišce odjednom zgrčilo u zlokobnu grimasu.
»Svih mu demona!« proderao se Mišodžak.
»Pazi!« povikao je vještac, saginjući se. »Blokiraj je, Mišodžače! Blokiraj, jer smo inače
gotovi!«
Stol je teško tresnuo o pod, lomeći pod sobom nogare i sve što se nalazilo ispod nje‐
ga. Crach an Craite je ležeći na njemu poskočio tri lakta uvis. Uokolo je padala teška
kiša tanjura i ostataka jela, eksplodirale su u srazu s podom kristalne karafe. Zagrmjelo je
krunište otkinuto sa zidina, potresajući temeljima dvorca.
»Oslobađa sve!« povikao je Mišodžak, ciljajući štapićem u kraljevnu. »Oslobađa sve!
Sada će na nas krenuti cijela Sila!«
Geralt je udarcem mača odbio veliku dvozubu vilicu koja je letjela ravno u druida.
»Blokiraj, Mišodžače!«
Smaragdne oči odaslale su u njih dvije zelene munje. Munje su se zavrtjele u zasljep‐
ljujuće, silovite lijevke, virove iz čije je nutrine na njih sunula Sila, kao opsadni ovan koji
razbija lubanje, gasi poglede, oduzima dah. Zajedno sa Silom na njih su se prosuli stak‐
lo, majolika, pladnjevi, svijećnjaci, kosti, nagrizeni hljebovi kruha, daske, daščice i nago‐
rjele cjepanice iz ognjišta. Divlje kriješteći kao veliki tetrijeb, nad glavama im je preletio
kaštelan Haxo. Golema glava kuhanoga šarana rasprsnula se na Geraltovim prsima, na
zlatnom polju, medvjedu i gospođici iz Četveroroga.
Kroz Mišodžakove čarobne formule koje su potresale zidove dvorane, kroz vlastiti
krik i zavijanje ranjenih, huk, zveket i tresak, kroz Pavettin vrisak, vještac je odjednom
začuo najstrašniji zvuk koji je ikada dopro do njegovih ušiju.
Posljednja želja
Kokodak je klečeći pritiskao rukama i koljenima gajde Draiga Bon-Dhua. Sam je,
pak, nadmećući se s užasnim zvukovima koje je ispuštao mijeh, zabacivši glavu unatrag,
zavijao i rikao, groktao i kriještao, blejao i cvilio u mješavini glasanja svih poznatih, ne‐
poznatih, domaćih, divljih i mitskih životinja.
Pavetta je užasnuto zamukla, zureći u baruna široko otvorenih usta. Sila je naglo osla‐
bjela.
»Sada!« zagrmio je Mišodžak, zamahujući štapićem. »Sada, vješče!«
Navalili su. Zelena sfera koja je okruživala kraljevnu pukla je pod udarcem kao mje‐
hur od sapuna, vakuum je u hipu usisao Silu koja je ludovala po dvorani. Pavetta se te‐
ško spustila na pod i rasplakala.
Nakon trenutka tišine koja je zvonila u ušima nakon nedavnog pandemonija, kroz
krš i uništenje, kroz polomljeni namještaj i bespomoćna tijela, teško i mukotrpno počeli
su se probijati glasovi.
»Cuach op arse, ghoul y badraigh mal an cuach«, ponavljao je Crach an Craite, pljujući
krv koja mu je tekla iz ugrizene usne.
»Suzdrži se, Craše«, rekao je s naporom Mišodžak, otresajući s prednjice odjeće helj‐
dinu kašu. »Ovdje ima žena.«
»Calanthe. Voljena. Moja. Calanthe!« ponavljao je Eist Tuirseach u stankama između
poljubaca. Kraljica je otvorila oči, ali nije se pokušala osloboditi iz njegova zagrljaja.
»Eiste. Ljudi gledaju«, rekla je.
»Pa neka gledaju.«
»Bi li mi netko htio objasniti što je to bilo?« upitao je maršal Vissegerd, izvlačeći se is‐
pod otpale tapiserije.
»Ne«, rekao je vještac.
»Vidara!« kriknuo je tanko Windhalm iz Attre, sagnut nad Rainfarnom.
»Vode!« derao se jedan od braće iz Strepta, Dzirżygòrka, gaseći svojim kaftanom za‐
paljeni goblen. »Vode, brže!«
»I piva!« prokrkljao je Kokodak.
Nekoliko vitezova koji su još mogli stajati na nogama pokušavalo je podignuti Pavet‐
tu, no ona je odgurnula njihove ruke, ustala sama i nesigurnim korakom pošla prema
kaminu uz koji je oslonjen leđima o zid sjedio Jež, nespretno se pokušavajući riješiti krv‐
lju umazanih dijelova oklopa.
»Ta današnja mladež!« prasnuo je Mišodžak, gledajući prema njima. »Rano započi‐
nju! Samo im je jedno na pameti.«
»A što to?«
»Pa zar ti, vješče, ne znaš da djevica, znači netaknuta, ne bi mogla upotrijebiti Silu?«
»Dođavola s njezinim djevičanstvom«, progunđao je Geralt. »Odakle njoj uopće tak‐
ve sposobnosti? Koliko ja znam, ni Calanthe, ni Roegner...«
Andrzej Sapkowski
»Naslijedila ih je napreskokce, zasigurno«, rekao je druid. »Njezina baka, Adalia, po‐

dizala je pomakom obrve pokretni most. Hej, Geralte, no, pogledaj! Još joj nije dosta!«
Calanthe, i dalje oslonjena o ruku Eista Tuirseacha, pokazala je ranjenog Ježa straža‐
rima. Geralt i Mišodžak približili su se brzo, ali bez potrebe. Stražari su odskočili od po‐
luležeće prilike, povukli se, šapćući i mrmljajući.
Čudovišna Ježeva njuška počela se razmazivati, rasplinjavati, gubiti obrise. Bodlje i
čekinja su se mreškajući pretvorili u crnu, sjajnu, kovrčavu kosu i bradu, koja je uokviri‐
vala blijedo, uglato muško lice ukrašeno povelikim nosom.
»Što...« zamucao je Eist Tuirseach. »Tko je to? Jež?«
»Duny«, rekla je meko Pavetta. Calanthe je stisnutih usta okrenula glavu.
»Začaran?« promrmljao je Eist. »Ali kako...«
»Izbila je ponoć«, rekao je vještac. »Upravo u ovom trenu. Zvono koje smo čuli rani‐
je, bilo je nesporazum i zabuna. Zvonarova. Istina, Calanthe?«
»Istina, istina«, prostenjao je muškarac imenom Duny, odgovarajući umjesto kraljice,
koja uostalom nije ni kanila odgovoriti. »No možda bi mi netko umjesto što priča po‐
mogao da se izvučem iz ove limarije i pozovem vidara. Taj me je luđak Rainfarn ubo is‐
pod rebra.«
»Što će nam vidar?« rekao je Mišodžak, vadeći štapić.
»Dosta!« uspravila se Calanthe, ponosno podižući glavu. »Dosta toga. Kada ovo svrši,
hoću vas sve vidjeti u svojoj odaji. Sve koji ovdje stojite. Eist, Pavette, Mišodžak, Geralt
i ti... Duny. Mišodžače?«
»Da, kraljice.«
»Može li taj tvoj štapić... Nabila sam kralježnicu. I sve oko nje.«
»Na zapovijed, kraljice.«
III.
»... UROK«, NAS TAV LJAO JE DUNY, trljajući sljepoočnice. »Od rođenja. Nikada nisam doz‐
nao koji je bio razlog i tko mi je to učinio. Od ponoći do zore normalan čovjek, od
zore... vidjeli ste što. Akerspaark, moj otac, htio je to sakriti. U Maechtu su ljudi prazno‐
vjerni, čarolije i uroci u kraljevskoj obitelji mogli bi se pokazati fatalnima po dinastiju. Iz
dvorca me uzeo jedan od očevih vitezova, odgojio me, nas dvojica smo se potucali svije‐
tom, lutajući vitez sa štitonošom, kasnije, kada je on umro, putovao sam sâm. Više se ne
sjećam od koga sam čuo da me od uroka može osloboditi samo dijete iznenađenje. Ubr‐
zo nakon toga susreo sam Roegnera. Dalje znate.«
»Dalje znamo, odnosno pretpostavljamo«, kimnula je glavom Calanthe. »Osobito to
da nisi pričekao petnaest godina dogovorenih s Roegnerom, već ranije zavrtio glavom
mojoj kćeri. Pavetta? Otkad?«
Posljednja želja
Kraljevna je spustila glavu i podignula jedan prst.

»No, eto. Ti mala vještice. Meni pod nosom! Neka samo doznam tko ga je puštao
noću u dvorac! Kada se samo dočepam dvorskih dama s kojima si odlazila brati jaglace.
Jaglace, dođavola! I što da ja sada učinim s vama?«
»Calanthe...« započeo je Eist.
»Pomalo, Tuirseach. Još nisam završila. Duny, stvar je postala jako složena. S Pavet‐
tom si već godinu dana i što? I ništa. To znači da si od krivog oca isposlovao obećanje.
Usud se s tobom poigrao. Koje li ironije, kako kaže ovdje nazočni Geralt iz Rivije.«
»U vražju mater s usudom, obećanjima i ironijom«, naljutio se Duny. »Volim Pavet‐
tu i ona voli mene, i samo to se računa. Ne možeš, kraljice, stati na put našoj sreći.«
»Mogu, Duny, mogu, mogu itekako«, nasmiješila se Calanthe jednim od svojih ne‐
pogrešivih smiješaka. »Na tvoju sreću, ne želim. Dugujem ti nešto, Duny. Za ono, znaš.
Bila sam odlučna... Trebala bih te zamoliti za oproštenje, ali ja to baš ne volim. Stoga ti
dajem Pavettu i budimo kvit. Pavetto? Ne bi li se predomislila?«
Kraljevna je zanijekala, gorljivo vrteći glavom.
»Hvala, gospo. Hvala«, nasmiješio se Duny. »Ti si mudra i velikodušna kraljica.«
»Naravno da jesam. I lijepa.«
»I lijepa.«
»Možete oboje ostati u Cintri, ako hoćete. Ovdašnji su ljudi manje praznovjerni od
stanovnika Maechta i brzo se navikavaju. Uostalom, čak si i kao Jež bio prilično simpati‐
čan. Samo na prijestolje zasad ne možeš računati. Namjeravam još malo vladati uz novo‐
ga kralja Cintre. Plemeniti Eist Tuirseach iz Skelligea mi je nešto predložio.«
»Calanthe...«
»Da, Eiste, pristajem. Još me nitko nije zaprosio dok sam ležala na podu među ostaci‐
ma vlastita prijestolja, ali... Kako si ono rekao, Duny? Samo se to računa i savjetujem
svakome da ne staje na put mojoj sreći. A vi, što tako zurite? Nisam još stara koliko mis‐
lite gledajući moju skoro pa udanu kćer.«
»Današnja mladež«, progunđao je Mišodžak. »Jabuka ne pada daleko...«
»Što mrmljaš, čarobnjače?«
»Ništa, gospo.«
»Onda dobro. Usput, Mišodžače, imam prijedlog i za tebe. Pavetti će trebati učitelj.
Mora naučiti kako se nositi sa svojim posebnim darom. Volim ovaj zamak, voljela bih
da ostane kakav jest. Uz još jedan napad histerije moje darovite kćeri mogao bi se raspas‐
ti. Što ti kažeš, druide?«
»Za mene je to čast.«
»I ja mislim.« Kraljica je okrenula glavu prema prozoru. »Već sviće. Vrijeme je...«
Odjednom se okrenula na stranu gdje su Pavetta i Duny šaputali jedno drugome, dr‐
žeći se za ruke i skoro se dodirujući čelima.
Andrzej Sapkowski
»Duny!«
»Da, kraljice?«
»Čuješ? Sviće! Već je svijetlo! A ti...«
Geralt je pogledao Mišodžaka, Mišodžak Geralta i obojica su se počela smijati.
»A što se vi tako veselite, čarobnjaci? Zar ne vidite...«
»Vidimo, vidimo«, zajamčio je Geralt.
»Čekali smo da i sama primijetiš«, prasnuo je u smijeh Mišodžak. »Zanimalo me
kada ćeš povezati.«
»Što?«
»To da si skinula urok. Ti si ga skinula«, rekao je vještac. »U trenutku kada si izrekla:
›Dajem ti Pavettu‹, ispunio se usud.«
»Točno tako«, potvrdio je druid.
»Bogova mi«, rekao je polagano Duny. »Napokon, znači. Dovraga, mislio sam da ću
se više radovati, da će zasvirati nekakve fanfare ili nešto... Navika. Kraljice! Hvala. Pavet‐
to, čuješ?«
»Mhm«, rekla je kraljevna ne otvarajući oči.
»Ovime«, uzdahnula je Calanthe, gledajući Geralta umornim pogledom, »sve završa‐
va dobro. Istina, vješče? Urok je skinut, spremaju se dva vjenčanja, obnova prijestolne
dvorane potrajat će bar mjesec dana, četvorica su ubijena, ranjenih je bezbroj, Rainfarn
iz Attre jedva diše. Radujmo se. Znaš li, vješče, da sam te u jednom trenutku htjela
dati...«
»Znam.«
»Ali sada ti moram odati priznanje. Tražila sam učinak i dobila učinak. Cintra sklapa
savez sa Skelliegeom. Moja kći se ne udaje za najgoreg. Nakratko sam pomislila kako bi
sve ovo ionako ispalo u skladu s usudom, čak i da te nisam dovukla na gozbu i posjela
do sebe. Ali varala sam se. Usud je mogao promijeniti Rainfarnov bodež. A Rainfarna je
zaustavio mač u vješčevoj ruci. Čestito si to odradio, Geralte. Sada ostaje pitanje cijene.
Reci, što tražiš.«
»Samo malo«, rekao je Duny, opipavajući previjeni bok. »Pitanje cijene, kažete. Ja
sam dužnik, ja moram...«
»Ne prekidaj me, zete«, namrštila se Calanthe. »Tvoja punica ne podnosi kad ju se
prekida. Upamti to. I znaj da nisi nikakav dužnik. Ispalo je da si bio nešto poput pred‐
meta ugovora koji sam sklopila s Geraltom iz Rivije. Rekla sam ti da smo kvit i nema
smisla da se zbog toga moram beskonačno ispričavati. Ali ugovor me i dalje obvezuje.
No, Geralte. Tvoja cijena.«
»Dobro«, rekao je vještac. »Molim te tvoju zelenu lentu, Calanthe. Neka me zauvijek
podsjeća na boju očiju najljepše od kraljica koje sam upoznao.«
Calanthe se nasmijala, otkopčala s vrata ogrlicu sa smaragdima.
Posljednja želja
»Ova džidža«, rekla je, »ima kamenje posebne nijanse. Sačuvaj je skupa s milom us‐
pomenom.«
»Mogu li nešto reći?« skromno je upitao Duny.
»Pa naravno, zete, samo izvoli, izvoli.«
»I dalje tvrdim da sam ti dužnik, vješče. Mojemu je životu zaprijetio Rainfarnov bo‐
dež. Stražari bi me zatukli da nije bilo tebe. Koja god cijena bila, ja sam je dužan platiti.
Jamčim da to mogu. Što tražiš, Geralte?«
»Duny«, rekao je polagano Geralt. »Vještac kojemu se postavi takvo pitanje mora za‐
moliti da mu ga se i ponovi.«
»Onda ponavljam. Jer, vidiš, tvoj sam dužnik iz još jednoga razloga. Kada sam doz‐
nao da se nalaziš u dvorani i tko si, mrzio sam te i mislio jako loše o tebi. Smatrao sam te
slijepim, krvožednim oruđem, nekim tko ubija bez razmišljanja i osjećaja, briše oštricu
od krvi i prebraja novac. A uvjerio sam se da je zanimanje vješca stvarno dostojno pošto‐
vanja. Braniš nas ne samo od Zla koje vreba u mraku, već i od onog koje se skriva u
nama samima. Šteta što vas je tako malo.«
Calanthe se nasmiješila. Po prvi put te noći Geralt je bio sklon priznati da je to bio
prirodan osmijeh.
»Lijepo je to sročio moj zet. Moram dodati još dvije riječi. Točno dvije. Oprosti, Ge‐
ralte.«
»A ja«, rekao je Duny, »ponavljam. Što tražiš?«
»Duny«, ozbiljno je rekao Geralt, »Calanthe, Pavetto. I ti, časni viteže Tuirseach, bu‐
dući kralju Cintre. Da bi se postalo vješcem, treba se roditi u sjeni usuda, a takvih se
rađa malo. Zato nas i nema puno. Starimo, pogibamo, a nemamo kome prenositi naše
znanje, naša umijeća. Manjka nam nasljednika. A ovaj je svijet pun Zla koje samo čeka
da nestanemo.«
»Geralte«, šapnula je Calanthe.
»Da, ne varaš se, kraljice. Duny! Dat ćeš mi to što već imaš, a za što još ne znaš. Vra‐
tit ću se u Cintru za šest godina da provjerim je li usud bio milostiv prema meni.«
»Pavetto«, Duny je razrogačio oči. »Ti valjda nisi..«
»Pavetto!« povikala je Calanthe. »Zar si... Zar si ti...«
Kraljevna je spustila pogled i pocrvenjela. A onda odgovorila.
Andrzej Sapkowski
Glas razuma 5
»GE RAL TE! HEJ! JESI TU?«

Podignuo je glavu iznad požutjelih hrapavih stranica Povijesti svijeta Rodericka de
Novembrea, zanimljivog, premda pomalo kontroverznog djela koje je proučavao od ju‐
čer.
»Tu sam. Što se dogodilo, Nenneke? Trebaš me?«
»Imaš gosta.«
»Opet. Tko je ovaj put? Vojvoda Hereward osobno?«
»Ne. Ovaj put je to Maslačak, tvoj pajdaš, to vucaralo, taj trut i neradnik, taj svećenik
umjetnosti, blistava zvijezda balade i ljubavnoga stiha. Kao i obično, obasjan slavom, na‐
puhan kao svinjski mjehur i pivskoga zadaha. Hoćeš ga vidjeti?«
»Naravno. Pa on mi je prijatelj.«
Nenneke je puhnula, slegnula ramenima.
»Ne razumijem to prijateljstvo. On je tvoja sušta suprotnost.«
»Suprotnosti se privlače.«
»Očito. Evo, izvoli, stiže«, pokazala je pokretom glave. »Tvoj glasoviti poeta.«
»On je doista glasoviti poeta, Nenneke. Nećeš valjda tvrditi da nisi slušala njegove ba‐
lade.«
»Slušala sam«, namrštila se svećenica. »Itekako. Što se može, ne razumijem se u to,
možda se talent sastoji baš u vještini preskakanja iz dirljive lirike u opscene svinjarije. Ma
pustimo to. Oprosti, ali neću vam praviti društvo. Nisam danas raspoložena ni za njego‐
vu poeziju, ni za njegove vulgarne šale.«
Iz hodnika je odjeknuo biserni smijeh, trzaj lutnje, na pragu knjižnice stajao je Mas‐
lačak u ljubičastom kaftanu s čipkastim orukvicama i s nakrivljenim šeširićem na glavi.
Ugledavši Nenneke, trubadur se ceremonijalno naklonio. Metući pod čapljinim perom
pričvršćenim za šeširić.
»Moje najdublje poštovanje, časna majko«, kretenski je zacvrkutao. »Hvala velikoj
Meliteli i njezinim svećenicama, izvorima vrline i mudrosti...«
»Prestani mljeti, Maslačku«, prasnula je Nenneke. »I ne oslovljavaj me s majko. Znaj
da me pri pomisli da bi mi mogao biti sinom obuzima užas.«
Okrenula se na peti i izašla, šušteći dugačkom haljinom. Maslačak je kreveljeći se pa‐
rodirao naklon.
»Nije se ništa promijenila«, rekao je vedro. »I dalje se nimalo ne razumije u šalu. Raz‐
Posljednja želja
bjesnila se na mene, jer sam došavši malo proćaskao s vrataricom, dragom plavušom s
dugim trepavicama i djevojačkom kosom što seže do lijepog dupenceta, koje ne bi bilo
grijeh uštipnuti. Pa sam je i uštipnuo, a Nenneke koja je upravo naišla... Ma pusti.
Zdravo, Geralte.«
»Zdravo Maslačak. Kako si znao da sam ovdje?«
Pjesnik se uspravio, povukao hlače.
»Bio sam u Wyzimu«, rekao je. »Čuo za štrigu, doznao da si bio ranjen. I dosjetio se
kamo bi mogao otići na oporavak. Kako vidim, već si zdrav?«
»Dobro vidiš. Ali pokušaj to objasniti Nenneke. Sjedni, popričat ćemo.«
Maslačak je sjeo, pogledao knjigu koja je ležala na pultu.
»Povijest?« nasmiješio se. »Roderick de Novembre? Čitao sam, čitao. Dok sam studi‐
rao na akademiji u Gxenfurtu, povijest je bila na drugom mjestu popisa mojih omiljenih
predmeta.«
»A što je bilo na prvom mjestu?«
»Zemljopis«, rekao je ozbiljno pjesnik. »Atlas svijeta je bio veći i iza njega se lakše
moglo sakriti butelju rakije.«
Geralt se suho nasmijao, ustao, skinuo s police Arkan magije i alkemije Luninija i
Tyrssa i izvukao na danje svjetlo iza povelikog sveska skrivenu trbušastu bocu opletenu
slamom.
»Oho«, vrlo se razveselio bard. »Mudrost i nadahnuće i dalje se skrivaju u knjižnica‐
ma. Oooh! Ovo volim! Šljivovica, zar ne? Da, ovo ja zovem alkemijom. Ovo je kamen
mudrosti koji doista vrijedi proučavati. U tvoje zdravlje, brate. Oooh, jaka je kao kuga!«
»Što te dovodi ovamo?« Geralt je preuzeo butelju od pjesnika, gucnuo i zakašljao se
opipavajući zamotani vrat. »Kamo namjeravaš?«
»Nikamo. To jest, mogao bih krenuti kamo ćeš i ti. Mogao bih ti praviti društvo.
Misliš se dugo zadržati ovdje?«
»Ne dugo. Lokalni mi je vojvoda dao na znanje da nisam dobrodošao na njegovu po‐
sjedu.«
»Hereward?« Maslačak je poznavao sve kraljeve, kneževe, vlasteline i plemiće od Jaru‐
ge do Zmajskih planina. »Fućka ti se za njega. Neće se usuditi sukobiti s Nenneke, s bo‐
ginjom Melitele. Narod bi mu spalio kaštel.«
»Ne želim nevolje. A ionako sam ovdje već predugo. Putujem na jug, Maslačku. Da‐
leko na jug. Ovdje neću naći posla. Civilizacija. Tko će ovdje zatrebati vješca? Kad pitam
za neki posao, gledaju me kao nakaradu.«
»Ma što ti pričaš? Kakva civilizacija. Prolazio sam kroz Buinu prije tjedan dana i pu‐
tujući naslušao se najrazličitijih priča. Navodno da ima vodjanoja, mavki, zloradki, vele‐
sa, svih mogućih svinjarija. Trebao bi imati posla preko glave.«
»To su priče, čuo sam ih i ja. Pola ih je ili izmišljeno ili pretjerano. Ne, Maslačku.
Andrzej Sapkowski
Svijet se mijenja. Nešto ide kraju.«

Pjesnik je povukao iz boce, zažmirio, teško uzdahnuo.
»Opet počinješ plakati nad svojom tužnom sudbinom, je li vješče? I pritom filozofira‐
ti? Zamjećujem pogubne posljedice neprimjerene lektire. Jer da se svijet mijenja otkrio je
već taj stari prdonja Roderick de Novembre. Ta je promjenjivost svijeta, iskreno rečeno,
jedina postavka iz njegova traktata s kojom se mogu suglasiti bez ikakvih ograda. Ali nije
ta teza toliko inovativna da bi me sada morao njom častiti, držeći se pritom kao umnik,
što ti nimalo ne pristaje.«
Geralt je umjesto odgovora potegnuo iz boce.
»Da, da«, uzdahnuo je ponovo Maslačak. »Svijet se mijenja, sunce zalazi, a rakija ide
kraju. Što još po tvom mišljenju ide kraju? Spominjao si nekakvo primicanje kraju, filo‐
zofe.«
»Dat ću ti nekoliko primjera«, rekao je Geralt nakon trena šutnje. »Iz posljednja dva
mjeseca provedena na ovoj obali Buine. Jednoga dana dolazim, gledam, most. Ispod
mosta sjedi trol, zahtijeva plaću od svakoga prolaznika. Onima koji odbiju prebije nogu,
a ponekad i obje. Odlazim stoga županu, koliko ćete mi dati, pitam, za toga trola. Žu‐
pan zijeva od čuđenja. Kako to, pita, a tko će most popravljati, ako ne bude trola. Trol
brine o mostu, redovito ga popravlja u znoju lica svoga, solidno, valjano. Pa ispada da
mu je jeftinije plaćati mito. Onda idem dalje, gledam, račvorepi. Ob.rad.a bo.de.n
Omanji, bit će nekih pet aršina od vrha nosa do kraja repa. Leti, u kandžama nosi ovcu.
Odem u selo, koliko ćete, pitam, platiti za zmijurinu? Seljaci na koljena, ne, viču, to je
smuk ljubimac najmlađe kćeri našega baruna, ako mu padne makar ljuščica s leđa, barun
će nam selo spaliti, a nama kožu oderati. Idem dalje i sve sam gladniji. Raspitujem se za
posao, naravno, ima ga, ali kakvog? Ovome uhvati rusalku, onome nimfu, trećemu pak
uresnicu... Posve su oglupavili, sela puna djevojaka kao repe, a njima se prohtjelo nelju‐
dica. Treći moli da ubijem letićurka i donesem mu koščicu iz njegova dlana, jer navod‐
no samljevena i usuta u juhu popravlja potenciju...«
»Ma to je koještarija«, upleo se Maslačak. »Pokušao sam. Nimalo ne pomaže, a juha
ima okus kao da je skuhana od obojaka. No, ako ljudi u to vjeruju i spremni su platiti...«
»Neću ubijati letićurke. Ni druga bezopasna stvorenja.«
»Onda ćeš gladovati. Ili da možda promijeniš posao.«
»U koji?«
»Bilo koji. Postani svećenik. Ne bi bio loš s tim tvojim obzirima, tvojom moralnošću,
tvojim znanjem o ljudskoj prirodi i svekolikim stvarima. To što ne vjeruješ ni u jednog
boga, ne bi trebalo predstavljati problem. Poznajem malo svećenika koji vjeruju. Postani
svećenik i prestani se samosažalijevati.«
»Ne samosažalijevam se. Utvrđujem činjenice.«
Maslačak je prebacio nogu preko noge i sa zanimanjem se zagledao u istrošeni poplat.
Posljednja želja
»Podsjećaš me, Geralte, na staroga ribara koji je potkraj života otkrio da ribe smrde, a
da od vode trga u kostima. Budi dosljedan. Pričanje i žaljenje neće ništa popraviti. Ja
bih, da ustanovim kako više nema potražnje za pjesništvom, objesio lutnju na zid i pos‐
tao vrtlar. Uzgajao bih ruže.«
»Baljezgaš. Ne bi bio spreman na takvo odricanje.«
»Ma«, složio se pjesnik i dalje zagledan u potplat, »možda i ne bih. Ali naše se profesi‐
je ponešto razlikuju. Potražnja za pjesništvom i zvukom struna lutnje neće se nikada
smanjiti. S tvojim zanimanjem je lošije. Jer vi se, vješci, sami rješavate posla, postupno,
ali postojano. Što bolje i savjesnije radite, to imate manje posla. Pa vaš je cilj, razlog va‐
šega postojanja, svijet bez čudovišta, miran i siguran svijet. Odnosno svijet u kojemu su
vješci suvišni. Paradoks, nije li?«
»Jest.«
»Prije, dok je još bilo jednoroga, postojala je jedna poprilično brojna skupina djevoja‐
ka koje su čuvale vrlinu da bi ih mogle loviti. Sjećaš se? A štakorolovaca sa sviralama? Svi
su se tukli za njihove usluge. A dokrajčili su ih alkemičari, pronašavši učinkovite otrove,
a na to se još nastavilo sveopće pripitomljavanje mačaka, tvorova i lasica. Životinjice su
bile jeftinije, umiljatije i nisu lokale toliko piva. Opažaš analogiju?«
»Opažam.«
»Onda koristi tuđa iskustva. Djevice od jednoroga, kada su izgubile posao, odmah su
se riješile i djevičanstva. Neke su se kasnije, želeći nadoknaditi godine odricanja, prosla‐
vile tehnikom i gorljivošću. Štakorolovci... No, njih radije nemoj oponašati, jer su se svi
do zadnjega propili i spali na prosjački štap. Nekako se čini da je sada došao red na vješ‐
ce. Čitaš Rodericka de Novembrea? Ima kod njega, koliko se sjećam, bilješki o vješcima,
onim prvima, koji su počeli putovati po zemlji prije nekih tristo godina. U vrijeme kada
su seljaci na žetvu izlazili u naoružanim skupinama, sela okruživali trostrukim ogradama
od zašiljenih kolaca, trgovačke su karavane tada podsjećale na hodnje plaćeničkih vojski,
a na zidinama malobrojnih gradina dan i noć stajali su katapulti spremni na paljbu. Jer
mi, ljudi, bili smo tada ovdje uljezi. Ovom su zemljom vladali zmajevi, mantikore, grifo‐
ni i amfisbene, vampiri, vukodlaci i štrige, kikimore, himere i šarkanji. I valjalo im je tu
zemlju otimati komad po komad, svaku dolinu, svaki prijevoj, svaki borik i svaku polja‐
nu. I uspjeli smo u tome ne bez neprocjenjive pomoći vještaca. Ali ta su vremena nepo‐
vratno prošla. Barun ne dopušta da se ubije račvorep, jer je sigurno zadnji drakonid u
promjeru od tisuću milja i više ne izaziva jezu, nego sućut i nostalgiju za minulim vre‐
menom. Trol ispod mosta se zbližio s ljudima, to više nije čudovište kojim se plaši djecu,
to je relikt i lokalna atrakcija, usput i korisna. A upiri, mantikore, amfisbene? Borave po
šumama i nedostupnim planinama...«
»Imao sam dakle pravo. Nešto završava. Sviđalo se to tebi ili ne sviđalo, nešto ide kra‐
ju.«
Andrzej Sapkowski
»Ne sviđa mi se što izgovaraš banalne fraze. Ne sviđa mi se izraz lica s kojim to činiš.
Što se s tobom zbiva? Ne prepoznajem te, Geralte. Eh, kvragu, otputujmo čim prije na
taj jug, u te divlje krajeve. Čim središ nekoliko čudovišta, odmah će te proći potištenost.
A čudovišta ondje ima navodno puno. Priča se da, dosadi li ondje staroj bakici živjeti,
ode sama bez ikoga po suharke u šumu, ne ponijevši sa sobom sulicu. Uspjeh zajamčen.
Trebao bi se ondje trajno naseliti.«
»Možda bih trebao. Ali neću.«
»Zašto? Ondje vještac može lakše zaraditi.«
»Zaraditi je lakše«, Geralt je gucnuo iz pletenke, »ali teže potrošiti. Usto, ondje jedu
ječmenu kašu i proso, pivo im daje na mokraću, djevojke se ne peru, a komarci grizu.«
Maslačak je glasno zagrohotao, oslanjajući zatiljak o police, o knjige uvezane u kožu.
»Proso i komarci! To me podsjeća na naše prvo zajedničko putovanje na kraj svijeta«,
rekao je. »Sjećaš se? Upoznali smo se na proštenju u Guletu i nagovorio si me...«
»Ti si mene nagovorio. Pa morao si zbrisati iz Gulete koliko su konja noge nosile, jer
je djevojče koje si poševio ispod podija za glazbenike imalo četiri stasita brata. Tražili su
te po cijelom gradu, prijeteći da će te isprebijati i uvaljati u smolu i piljevinu. Zato si mi
se tada prikrpao.«
»A ti umalo nisi iskočio iz gaća od radosti što si našao kompanjona. Dotad si na putu
mogao porazgovarati jedino s konjem. Ali neka ti bude, imaš pravo, bilo je kako kažeš.
Tada sam zbilja morao nestati na neko vrijeme, a Cvjetna dolina mi se u tu svrhu učinila
idealnom. Jer tada je to trebao biti kraj naseljenog svijeta, predstraža civilizacije i Novo‐
ga, najdalje isturena točka na granici dvaju svjetova... Sjećaš se?«
»Sjećam se, Maslačku.«
Posljednja želja
Kraj svijeta
I.
MAS LA ČAK JE OPREZ NO SI ŠAO niz stube krčme, noseći dva vrča s kojih se slijevala pjena.
Psujući potiho, progurao se kroz skupinu radoznalih dječaka koji su se vrzmali uokolo.
Prešao je ukoso preko dvorišta, zaobilazeći kravlje kolače.
Oko stola postavljenog na seoskom trgu, za kojim je vještac razgovarao sa starostom,
već se okupilo nekoliko desetaka naseljenika. Pjesnik je spustio vrčeve, sjeo. Odmah je
razabrao da se za vrijeme njegove kratke odsutnosti razgovor nije pomaknuo ni za pedalj.
»Ja sam vještac, gospodine starosto«, ponovio je Geralt po tko zna koji put, brišući
usta od pivske pjene. »Ne trgujem ničim. Ne bavim se novačenjem za vojsku i ne umi‐
jem liječiti slinavku. Ja sam vještac.«
»To vam je takva profesija«, objasnio je po tko zna koji put Maslačak. »Vještac, razu‐
mijete? Ubija štrige i zloduhe. Čisti svu gamad. Profesionalno, za novac. Shvaćate li, sta‐
rosto?«
»Aha!« Starostino čelo preorano dubokim brazdama teškog razmišljanja, izgladilo se.
»Vještac! Pa trebali ste odmah reći!«
»Točno«, potvrdio je Geralt. »Zato ću odmah upitati: ima li ovdje u okolici nekakva
posla za mene?«
»Aaaa...« Starosta je opet počeo razmišljati na primjetan način. »Posla? To jest ti...
No... Nakaze? Pitate ima li vođe nagrda?«
Vještac se nasmiješio i kimnuo glavom, trljajući zglobom prsta očni kapak koji ga je
svrbio od prašine.
»Ima«, zaključio je starosta nakon dužeg vremena. »Pogledajte samo tamo, vidite ona
brda? Ondje žive vilenjaci, ondje njizi imaju kraljevstvo. Njizine palače, kažem vam, ci‐
jele su od čistoga zlata. Oho, gospodine! Vilenjaci, velim ja vama. Grozota. Tko onamo
ode, više se ne vraća.«
»Tako sam i mislio«, rekao je Geralt hladno. »Upravo zato i ne kanim tamo odlaziti.«
Maslačak se besramno nacerio. Starosta je, u skladu s Geraltovim očekivanjem, dugo
razmišljao.
»Aha«, rekao je napokon. »Da, tako je. Ali ima tu i drugih nagrda. Iz vilenjačke kraji‐
ne se dovlače ovamo. O, gospodine, ima ih, baš ima. Teško ih je prebrajati. A najgora će
biti Mora, dobro velim, ha muži?«
Andrzej Sapkowski
»Muži« su oživjeli, opsjeli stol sa svih strana.

»Mora!« rekao je jedan. »Da, da, pravo starosta zbori. Bieda ženska, kolibe u zoru
obilazi, dečica od nje umiraju!«
»I domovoji«, dodao je drugi, stražar iz mjesne straže. »Konjima grive mrse po staja‐
ma!«
»I netopiri! Ima tu i netopira!«
»I vile! Zbog njih se ljudi ospu!«
Nekoliko sljedećih minuta prošlo je u intenzivnom nabrajanju čudovišta koja svojim
podlostima ili već samim svojim postojanjem dodijavaju ovdašnjim seljacima. Geralt i
Maslačak su doznali za smutipute i mamivoje, zbog kojih pošten seljak ne može pogoditi
put do kuće kada se napije, o letisasu, koji leti i kravama ispija mlijeko, o glavi na pa‐
učjim nogama što trči po šumi, o hoboldima koji nose crvene kapice i o groznoj štuki
koja otima rublje iz praljinih ruku, i samo treba gledati kada će početi grabiti i same pra‐
lje. Kao i obično, nije prošlo ni bez toga da se reklo kako stara Naradkova noću leti na
žaraču, a danju obavlja pobačaje, da mlinar miješa brašno s mljevenim žirom, dok je sta‐
noviti Duda, govoreći o kralju, vladara nazvao razbojnikom i ološem.
Geralt je mirno saslušao, kimajući glavom u hinjenoj usredotočenosti, postavio neko‐
liko pitanja u vezi s glavnim putovima i topografijom terena, nakon čega je ustao i kim‐
nuo Maslačku.
»Doviđenja, dobri ljudi«, rekao je. »Brzo ću se vratiti, pa ćemo pogledati što se može
učiniti.«
Odjahali su šutke duž koliba i plotova, ispraćani psećim lavežom i dječjom vriskom.
»Geralte«, oglasio se Maslačak, stajući u stremenima i otkidajući lijepu jabuku s grane
koja se pružala preko ograde voćnjaka. »Cijelim putem si se žalio da ti je sve teže pronaći
posao. A iz ovoga što sam maloprije čuo proizlazi da ćeš ovdje raditi do zime, i to bez
predaha. Ti bi zaradio nešto novaca, a ja bih prikupio lijepih tema za balade. Zašto
onda, objasni mi, idemo dalje?«
»Ne bih ovdje zaradio ni groša, Maslačku.«
»Zašto?«
»Zato što u tome što su govorili nije bilo ni zrnca istine.«
»Molim?«
»Nijedno od stvorenja o kojima su govorili ne postoji.«
»Pa valjda se šališ!« Maslačak je ispljunuo košticu i bacio ogrizak u psa šarova poseb‐
no zaokupljenog konjskim kićicama. »Ne, to nije moguće. Promatrao sam te ljude, a ja
se u ljude razumijem. Oni nisu lagali.«
»Ne«, složio se vještac. »Nisu lagali. Duboko u sve to vjeruju. Što ne mijenja stvar.«
Pjesnik je neko vrijeme šutio.
»Nijedno od tih čudovišta... Nijedno? To je nemoguće. Nešto od toga što su pobro‐
Posljednja želja
jali mora postojati. Makar jedno! Priznaj.«

»Priznajem. Jedno od njih sigurno postoji.«
»Ha! Koje?«
»Netopiri.«
Ostavili su za sobom posljednje ograde, izjahali na cestu među njivama žutim od
uljane repice i poljima žita zaljuljanog vjetrom. Putem, u suprotnom smjeru, vukla su se
natovarena kola. Bard je prebacio nogu preko jabuke sedla, naslonio lutnju na koljeno i
prebirao po strunama sjetne melodije, domahujući povremeno hihotavim, veselim djeva‐
ma koje su prolazile rubom ceste s grabljama na krepkim ramenima.
»Geralte«, odjednom je rekao. »Pa čudovišta ima. Možda ne toliko kao nekoć, možda
ne vrebaju iza svakog stabla u šumi, ali ih ima. Postoje. Čemu onda pripisati to što ljudi
dodatno izmišljaju nepostojeća? A usto još i vjeruju u to što izmišljaju? Ha? Geralte iz
Rivije, glasoviti vješče? Nisi razmišljao o razlogu?«
»Razmišljao sam, glasoviti pjesniče. I poznat mi je taj razlog.«
»Radoznao sam.«
»Ljudi«, Geralt je okrenuo glavu, »vole izmišljati čudovišta i užase. Sami se sebi tada
čine manje čudovišnima. Dok piju do besvijesti, varaju, kradu, mlate žene, more gladom
stare bakice, umlaćuju sjekirom lisicu uhvaćenu u zamku ili špikaju strijelama zadnjeg
preostalog na svijetu jednoroga, vole misliti da je Mora koja ulazi za svitanja u kolibe
ipak čudovišnija i od njih. Pa im biva nekako lakše pri srcu. I lakše im je živjeti.«
»Upamtio sam«, rekao je Maslačak nakon kratke šutnje. »Pridodat ću rime i sročiti o
tome baladu.«
»Sroči. Ali nemoj računati s velikim pljeskom.«
Jahali su sporo, ali ubrzo su izgubili iz vida zadnje kućice naselja. Uskoro su se popeli
na niz šumovitih brežuljaka.
»Ha!« Maslačak je zaustavio konja, osvrnuo se uokolo. »Pogledaj, Geralte. Nije li ov‐
dje lijepo? Vrazi me odnijeli ako ovo nije idila. Oko se raduje!«
Teren se iza brežuljaka blago spuštao prema nizini i ravnim poljima ispresijecanim
mozaikom raznobojnih nasada. Po sredini, okruglo i pravilno poput listića djeteline,
caklila se površina triju jezera okruženih tamnim pojasevima guštika johe. Obzorje je
obilježavala maglovita, modra crta planina koje su se uzdizale nad crn, bezobličan pojas
borove šume.
»Hajdemo, Maslačku.«
Cesta je vodila ravno prema jezerima duž nasipa i među vrbama skrivenih ribnjaka
punih glasnih divljih patki, gusaka, čaplji i gnjuraca. Obilje pernate divljači iznenađivalo
je u blizini posvuda vidljivih tragova čovjekova rada – nasipi su bili dobro održavani,
obloženi trskom, propusti učvršćeni kamenjem i gredama. Žljebići uz ribnjake, nimalo
nagnjili, veselo su propuštali vodu. U trsci uz jezera vidjeli su se čamci i mostići, a iz
Andrzej Sapkowski
vode su stršale motke složenih mreža i vrša.

Maslačak se naglo okrenuo.
»Netko ide za nama«, rekao je uzbuđeno. »Na kolima!«
»Nevjerojatno«, našalio se vještac, ni ne osvrnuvši se. »Na kolima? A ja sam mislio da
ovdje putuju na netopirima.«
»Znaš što ću ti reći?« zarežao je trubadur. »Što je bliži konac svijeta, to su ti dosjetke
žešće. Strah me i pomisliti do čega će to dovesti!«
Jahali su ne žureći, a kako su kola u koja su bila upregnuta dva šarca bila prazna, brzo
su ih sustizala.
»Ppprrrrr!« Muškarac koji je upravljao kolima zaustavio je konje tik iza njih. Nosio je
kožuh na golu kožu i imao kosu sve do obrva. »Hvaljeni neka budu bozi, milostiva gos‐
podo!«
»I mi ih hvalimo«, odvratio je Maslačak, upućen u običaje.
»Ako hoćemo«, promrmljao je vještac.
»Koprivica mi je ime«, objavio je kočijaš. »Gledao sam vas dok ste sa starostom iz
Gornjega selišta pričali. Znam da ste vještac.«
Geralt je popustio uzde i dopustio kobili da malo frkne na koprive uz rub ceste.
»Čuo sam«, nastavljao je muškarac u kožuhu, »kako su vam starosta bajke pričali.
Odmjeravao sam vam lice i nisam se čudio. Takve bedastoće i lagarije odavno nisam
čuo.«
Maslačak se nasmijao. Geralt je pozorno promatrao seljaka, ne govoreći ništa. Seljak,
zvan Koprivica, nakašljao se.
»Ne biste li se unajmili za pravi, pošteni posao, gospodine vještac?« upitao je. »Imao
bih nešto za vas.«
»A što to?«
Koprivica nije spustio pogled.
»Na cesti se o poslu slabo razgovara. Dođite k meni, u Donje selište. Tamo ćemo po‐
pričati. Pa ionako vas put tuda vodi.«
»Odakle ta sigurnost?«
»Odatle što drugog puta nema, a vaši su konji na tu stranu gubicama okrenuti, a ne
repovima.«
Maslačak se ponovo nasmijao.
»Ništa«, rekao je vještac. »Na cesti se loše razgovara. Pođimo onda, gospodine Kopri‐
vica.«
»Privežite konje za prečage i sjednite na kola«, predložio je seljak. »Bit će vam ugod‐
nije. Zašto riti na sedlu žuljati?«
»Sveta istina.«
Popeli su se na kola. Vještac se s užitkom protegnuo na slami. Maslačak, bojeći se
Posljednja želja
očito da će uprljati svoj elegantni zeleni kaputić, sjeo je na dasku. Koprivica je cmoknuo
konjima i kola su se zakotrljala po nasipu utvrđenom gredama.
Prevezli su se preko mosta nad kanalom obraslim lopočima i vodenom lećom, prošli
pojas pokošenih livada. Dalje, dokle god je dosezao pogled, protezala su se obrađena po‐
lja.
»Da ne povjeruješ da je ovo kraj svijeta, kraj civilizacije«, rekao je Maslačak. »Pogledaj
samo, Geralte. Žito kao zlato, a u ovom bi se kukuruzu mogao sakriti čovjek na konju.
Ili ova repa, pogledaj kako je golema.«
»Razumiješ se u ratarstvo?«
»Mi, pjesnici, moramo se u sve razumjeti«, rekao je oholo Maslačak. »Inače bismo se
osramotili pišući. Učiti treba, dragi moj, učiti. O poljoprivredi ovisi sudbina svijeta, pa
je dobro razumjeti se u ratarstvo. Ratarstvo hrani, odijeva, štiti od hladnoće, razonođuje
i pomaže umjetnost.«
»S tom si razonodom i umjetnošću malo pretjerao.«
»A rakija, od čega se peče?«
»Shvaćam.«
»Slabo shvaćaš. Uči. Pogledaj ove ljubičaste cvjetiće. To je lupina.«
»Zapravo je grahorica«, upleo se Koprivica. »Zar niste vidjeli lupinu? Ali jedno ste po‐
godili, gospon. Ovdje sve bogato rađa i raste da ti bude milo. Zato i kažu: Cvjetna doli‐
na. Zato su se ovdje naši djedovi i naselili, istjeravši prije toga vilenjake.«
»Cvjetna dolina ili Blathannova dolina«, Maslačak je gurnuo laktom vješca ispruže‐
nog na slami. »Čuješ? Istjeravši vilenjake, ali ne smatrajući potrebnim da izmijene stari
vilenjački naziv. Pomanjkanje mašte. A kako vam se ovdje živi s vilenjacima, gazda? Pa u
brdima su vam, za granicom.«
»Ne miješamo se jedni s drugima. Oni za sebe, mi za sebe.«
»Najbolji izlaz«, rekao je pjesnik. »Istina, Geralte?«
Vještac nije odgovorio.
II.
»HVA LA NA ČAŠ ĆE NJU.« Geralt je oblizao koštanu žlicu i stavio je u praznu zdjelu. »Stoput
hvala, domaćine. A sada, ako dopuštate, prijeđimo na stvar.«
»Dakako«, suglasio se Koprivica. »Što kažeš, Dhune?«
Dhun, starješina Donjega selišta, golem muškarac sumorna pogleda, kimnuo je dje‐
vojkama, one su brzo pokupile sa stola posuđe i napustile gostinjsku izbu na očitu žalost
Maslačka, koji im se od početka gozbe cerio i navodio ih probranim šalama na hihota‐
nje.
»Da čujem onda«, rekao je Geralt, gledajući u prozor iza kojega je dopiralo udaranje
Andrzej Sapkowski
sjekira i zvuk piljenja. Na dvorištu je u punom zamahu bio neki posao oko drva, oštar
miris smole dopirao je čak u izbu. »Pričajte, čime bih vam ovdje mogao pomoći.«
Koprivica je pogledao Dhuna. Starješina naselja kimnuo je glavom, nakašljao se.
»E, to je ovako«, rekao je. »Ima ovdje jedno polje...«
Geralt je ispod stola nogom gurnuo Maslačka koji je već spremao neki zločest ko‐
mentar.
»Polje«, nastavljao je Dhun. »Govorim li dobro, Koprivice? Ležalo je to polje podulje
vrijeme na ugaru, ali smo ga zaorali i sada na njemu sadimo konoplju, hmelj i lan. Ko‐
mad polja, velim vam. Doseže sve do borove šume...«
»I što?« nije izdržao pjesnik. »Što ima na tom polju?«
»E...« Dhun je podignuo glavu, počešao se iza uha. »E, tamo baza đaval.«
»Molim?« prasnuo je Maslačak. »Što to?«
»Pa govorim. Đaval.«
»Kakav đaval?«
»A kakav će biti? Đaval i gotovo.«
»Pa nema davala!«
»Ne upleći se, Maslačak«, rekao je Geralt spokojnim glasom. »A vi nastavite, gazda
Dhune.«
»Pa govorim: đaval.«
»To već znam.« Geralt je kada poželi znao biti nevjerojatno strpljiv. »Recite, kako iz‐
gleda, otkuda se našao, čime vam smeta. Po redu, ako je moguće.«
»E«, Dhun je podignuo kvrgavi dlan i dao se na brojanje, redom savijajući prste, s ve‐
likim naporom. »Po redu, svakako, mudar ste vi čovjek. E, da. On vam izgleda, gospodi‐
ne, kao đaval, nikako nego kao đaval. Otkuda se našao? E niotkud. Bum, tres, pras i vi‐
dim: đaval. A da nam smeta, po istini i ne smeta toliko. Biva čak i da pomogne.«
»Pomogne?« zagrohotao je Maslačak, nastojeći izvaditi muhu iz piva. »Vrag?«
»Ne upleći se, Maslačak. Nastavite, gospodine Dhune. Na koji vam način pomaže
taj, kako kažete...«
»Đaval«, ponovio je starosta naglašeno. »E, pomaže ovako: grunt nam gnoji, zemlju
prekopava, krtice uništava, repu i ciklu pazi. A i gusjenice što se u kupusu zalegnu, poje‐
de. Ali po istini, i kupus pojede isto. Ništa, samo bi žderao. Kako to već đavli čine.«
Maslačak je opet zagrohotao, nakon čega je kvrcnuo prstom i ispalio pivom namoče‐
nu muhu u mačku koja je spavala uz ognjište. Mačka je otvorila jedno oko i prijekorno
pogledala barda.
»Kako god«, rekao je mirno vještac, »spremni ste mi platiti da se riješite toga đavla, je
li tako? Drugim riječima, ne želite ga u vašem kraju?«
»A tko bi htio«, Dhun ga je turobno pogledao, »đavla na očevini? Zemlja je kralje‐
vom voljom naša od davnina i đaval nema na njoj što raditi. Pljujemo na njegovu po‐
Posljednja želja
moć, zar nemamo ruke i sami? A to, gospodine vješče, nije đaval, već zlurada stoka i u
glavi mu je sve tako, da prostite, usrano, da je teško podnijeti. Ujutro ne znaš što će mu
do večeri pasti na um. Te, gospodine, bunar zagadi, te djevojku hvata, plaši, prijeti da će
ju pokarati. Krade, gospodine, hranu sirotinji. Uništava i kvari, dosađuje, po nasipu
ruje, rupe kopa kao nutrija ili dabar nekakvi, vodu je iz jednog ribnjaka ispustio i šarani
su pocrkali. U stogu je pušio lulicu, kurvin sin, pa je i sve sijeno spalio...«
»Shvaćam«, prekinuo ga je Geralt. »Ipak znači smeta.«
»Ne«, zavrtio je glavom Dhun. »Ne smeta. Samo tjera sprdnju, eto što.«
Maslačak se okrenuo prozoru, prigušujući smijeh. Vještac je šutio.
»A što se tu ima pričati«, oglasio se do tog trenutka šutljivi Koprivica. »Vi ste vještac,
zar ne? Pa načinite s tim đavlom reda. Tražili ste posla u Gornjem selištu, na svoje sam
uši čuo. I eto vam posla. Platit ćemo koliko treba. Ali pazite, ne želimo da đavla ubijete.
To nikako.«
Vještac je podignuo glavu i opako se nasmiješio.
»Zanimljivo«, rekao je. »Rekao bih, nesvakidašnje.«
»Što?« namrštio se Dhun.
»Nesvakidašnji uvjet. Odakle toliko milosrđe?«
»Ne priliči ubijati«, Dhun se još jače namrštio, »jer u ovoj Dolini...«
»Ne priliči i gotovo«, presjekao je Koprivica. »Uhvatite ga samo, gospodine, ili protje‐
rajte za sedmu goru. A platit ćemo vam pošteno.«
Vještac je šutio, ne prestajući se smiješiti.
»Jesmo li se pogodili?« upitao je Dhun.
»Najprije bih ga htio vidjeti, toga vašeg đavla.«
Seljaci su se pogledali.
»Vaše pravo«, rekao je Koprivica i ustao. »I vaša volja. Đaval noću harači po cijeloj
okolici, ali danju čuči negdje u konoplji. Ili među starim vrbama u močvari. Ondje si ga
možete pogledati. Nećemo vas požurivati. Ako se hoćete odmoriti, odmarajte se koliko
vas je volja. Na udobnosti i jelu nećemo škrtariti, prema zakonu gostoprimstva. Budite
nam pozdravljeni.«
»Geralte«, Maslačak je skočio sa stolca, pogledao na dvorište, seljake koji su se udalja‐
vali od kolibe. »Više ništa ne razumijem. Nije prošao ni dan otkako smo razgovarali o iz‐
mišljenim čudovištima, a ti se odjednom prihvaćaš lova na đavole. A da su baš đavoli iz‐
mišljeni, da su mitska stvorenja, znade svatko, osim, vidjeli smo, ovih zatucanih seljači‐
ća. Što znači tvoj neočekivani polet? Kladim se, poznajući te donekle, da nisi spao na to
da nam tako osiguravaš prenoćište, hranu i pranje?«
»Zbilja«, nacerio se Geralt. »Čini se da me već malo poznaješ, pjevaču.«
»U tom slučaju ne razumijem.«
»Što se tu treba razumjeti?«
Andrzej Sapkowski
»Nema đavola!« proderao se poeta, definitivno probudivši mačku. »Nema! Đavoli ne

postoje, do sto mu đavola!«
»Istina«, nasmiješio se Geralt. »Ali ja, Maslačak, nisam nikada mogao odoljeti iskuše‐
nju da pogledam nešto nepostojeće.«
III.
»JED NO JE SI GUR NO«, progunđao je vještac, prešavši pogledom preko konopljane džungle
koja se prostirala pred njima. »Glup taj đavo nije.«
»Po čemu to zaključuješ?«, zainteresirao se Maslačak. »Po tome što čuči u neprohod‐
noj guštari? Svaki zec ima toliko pameti.«
»Radi se o posebnom svojstvu konoplje. Tako golemo polje emitira snažnu antima‐
gijsku auru. Većina čarobnih formula ovdje bi bila beskorisna. A tamo, pogledaj, vidiš
one kolce? To je hmelj. Pelud iz hmeljnih šišarica ima slično djelovanje. Kladim se da to
nije slučajno. Nitkov osjeća auru i zna da je tu siguran.«
Maslačak se nakašljao, popravio hlače.
»Zanima me«, rekao je, češkajući čelo ispod šeširića, »kako ćeš se toga prihvatiti. Još
te nikada nisam vidio na poslu. Pretpostavljam da znaš ponešto o hvatanju đavola. Nas‐
tojat ću se sjetiti nekih starih balada. Bila je jedna o đavlu i babi, nepristojna, ali zabav‐
na. Baba je, znaš...«
»Poštedi me babe, Maslačku.«
»Kako hoćeš. Htio sam ti pomoći, ništa više. A drevne pjesmice ne valja omalovaža‐
vati, u njima je mudrost prikupljana naraštajima. Ima balada o sluzi zvanom Yolop, koji
je...«
»Prestani brbljati. Vrijeme je da se bacimo na posao. Da zaradimo za hranu i pranje.«
»Što kaniš učiniti?«
»Malo pronjuškati po konoplji.«
»Originalno«, frknuo je trubadur. »Premda, priprosto.«
»A ti, kako bi se ti toga prihvatio?«
»Inteligentno«, napuhnuo se Maslačak. »Domišljato. S hajkom, na primjer. Istjerao
bih đavla iz šikare, a na otvorenom polju ga sustigao na konju i uhvatio omčom na uže‐
tu. Što misliš o tome?«
»Vrlo zanimljiva koncepcija. Tko zna, možda i primjenjiva, ako poželim u njoj sudje‐
lovati, jer za takvu su operaciju potrebna najmanje dvojica. Ali zasad još ne lovimo. Za‐
sad želim razabrati kakav je taj vrag. Zato moram pročešljati konoplju.«
»Hej!« Bard je tek sada primijetio. »Nisi uzeo mač!«
»A što će mi? I ja znam balade o vrazima. Ni baba, ni sluga zvan Yolop nisu koristili
mačeve.«
Posljednja želja
»Hmmm...« Maslačak se osvrnuo uokolo. »Zar moramo ulaziti posred te guštare?«

»Ti ne moraš. Možeš se vratiti u selo i ondje me pričekati.«
»O, ne«, pobunio se pjesnik. »Zar da propustim takvu priliku? I ja hoću vidjeti đavla,
uvjeriti se je li doista tako strašan kakvim ga rišu. Upitao sam moramo li se obavezno
provlačiti kroz konoplju, s obzirom na to da ondje ima putić.«
»Stvarno«, Geralt je dlanom natkrilio oči. »Postoji putić. Iskoristit ćemo ga.«
»A ako je to đavolji putić?«
»Tim bolje. Nećemo se previše nahodati.«
»Znaš, Geralte«, brbljao je bard, hodajući za vješcem po uskoj, vijugavoj stazici među
konopljom. »Uvijek sam mislio da je ›đavo‹ samo obična metafora, izmišljena da bi se
moglo nekako opsovati. ›Đavli ga odnijeli‹, ›kvragu s time‹, ›dođavola‹. Mi tako govori‐
mo. Hobiti, kada vide da im dolaze gosti kažu: ›Opet nekoga đavli donose‹. Patuljci psu‐
ju ›Duuvel hoael‹, kada im nešto ne uspije, a lošu robu nazivaju ›Dúwelsheyss‹. A u Sta‐
rom govoru ima izreka ›A d’yaebl aep arse‹, što znači...«
»Znam što znači. Prestani blebetati, Maslačak.«
Maslačak je ušutio, skinuo šeširić urešen čapljinim perom, razmahao se njime da se
ohladi i obrisao oznojeno čelo. U gustišu je vladala teška, vlažna, zagušljiva vrućina, po‐
jačana još mirisom rascvjetanih trava i korova koji je visio u zraku. Putić je blago zavijao,
a odmah za zaokretom završavao nevelikom čistinom ugaženom u bilju.
»Maslačak, vidi.«
U samom središtu poljanice ležao je velik, plosnat kamen, na njemu je stajalo nekoli‐
ko glinenih zdjelica. Među zdjelicama se nametala pogledu skoro dokraja izgorjela loja‐
nica. Geralt je vidio zrna kukuruza i boba, kao i druge, neprepoznatljive koštice i sjeme‐
nje slijepljene rastopljenom masnoćom.
»To sam i pretpostavljao«, progunđao je. »Prinose mu žrtve.«
»Baš tako«, rekao je pjesnik, pokazujući svjećicu. »I pale đavlu lučicu. Ali hrane ga,
koliko vidim, zrnjem kao kakva čižića. Gadnog li svinjca. Sve je ljepljivo od meda i loja.
Što...«
Daljnje bardove riječi zaglušilo je prijeteće i prodorno meketanje. Među konopljom
je nešto zašuštalo i zatoptalo, nakon čega se iz guštare pomolio najčudniji stvor kojega je
Geralt ikad vidio.
Stvor je bio nešto viši od šest stopa, oči su mu bile buljave, imao je kozje rogove i
bradu. Također i usta, pokretljiva, podijeljena i mekana, podsjećala su na kozu koja pre‐
živa. Donji dio tijela stvorenja bio je pokriven dugom, gustom tamnoriđom dlakom sve
do račvastih papaka. Nakaza je bila opremljena i dugim repom s kićankom na kraju, ko‐
jim je energično mahala.
»Uk! Uk!« zaštektalo je čudovište, prebirući papcima. »Što će tu? Bjegaj, bjegaj, na ro‐
gove vas nabijem, uku, uk!«
Andrzej Sapkowski
»Je li te netko ikad šutnuo u guzicu, jarče?« nije izdržao Maslačak.

»Uk! Uk! Meeee!« zameketao je kozorog. Bilo je teško ustanoviti je li to bila potvrda,
nijekanje ili pak meketanje radi meketanja.
»Umukni, Maslačku«, zarežao je vještac. »Ni riječi.«
»Bleblebleblebeeee!« bijesno je zablebeljio stvor, pri čemu su mu se usne široko raz‐
dvojile, pokazujući žute konjske zube. »Uk! Uk! Uk! Bleubeeeubleuuubeeeee!«
»Itekako«, kimnuo je glavom Maslačak. »Vergl i klepka su tvoji. Kada pođeš kući,
možeš ih ponijeti.«
»Prestani, dođavola«, siknuo je Geralt. »Sve kvariš. Sačuvaj za sebe te glupe šale...«
»Šale!!!« riknuo je snažno kozorog i poskočio. »Šale, meeee, meeee! Stigli su novi ša‐
ljivci, ha? Donijeli željezne kuglice? Dat ću ja vama željezne kuglice, nitkovi ste vi, uk,
uk, uk! Šale vam se prohtjelo, meee? Evo vam šala! Evo vam vaših kuglica! Evo!«
Stvor je poskočio i silovito zamahnuo rukom. Maslačak je zaurlao i sjeo na puteljak,
držeći se za čelo. Stvor je zameketao, zamahnuo ponovo. Nešto je zviznulo Geraltu tik
uz uho.
»Evo vam vaše kuglice! Meee!«
Željezna kuglica promjera jednog cola opalila je vješca u rame, sljedeća je pogodila
Maslačka u koljeno. Pjesnik je gadno opsovao i dao se u bijeg. Geralt je, ne čekajući,
skočio za njim, a kuglice su mu zviždale nad glavom.
»Uk! Uk! Meeee!« galamio je kozorog, poskakujući. »Dat ću ja vama kuglice! Šaljivci
usrani!«
Kuglica je zviznula zrakom. Maslačak je opsovao još gadnije, hvatajući se za zatiljak.
Geralt se bacio u stranu, među konoplju, ali nije izbjegao projektil koji ga je pogodio u
lopaticu. Trebalo je priznati, đavo je bacao strahovito precizno i činilo se da ima neiz‐
mjernu zalihu kuglica. Vještac, trčeći cik-cak kroz gustiš, čuo je još samo trijumfalno
meketanje đavla pobjednika, a odmah potom i zvižduk nove kuglice, psovke i topot
nogu Maslačka koji je bježao puteljkom.
A potom je nastala tišina.
IV.
»MA ZNAŠ, GE RAL TE«, Maslačak je na čelo prislonio potkovu ohlađenu u vjedru, »nisam
ovo očekivao. Takva rogata nagrda s kozjom bradicom, takav kosmati jarac, a natjeravao
te kao kakva balavca. A ja sam dobio u glavu. Gledaj kakvu čvorugu imam!«
»Pokazuješ mi je već šesti put. Ne izgleda ništa zanimljivije od prvog.«
»Baš si ljubazan. A ja sam mislio da ću uz tebe biti siguran!«
»Nisam te molio da se vucaraš za mnom u konoplju. Ali sam te molio da svoj pogani
jezik držiš za zubima. Nisi poslušao pa sada pati. Šutke, ako mogu zamoliti, jer upravo
Posljednja želja
dolaze.«
U gostinjsku su sobu ušli Koprivica i stasiti Dhun. Iza njih je tapkala posve sijeda ba‐
kica, iskrivljena poput pereca, koju je vodilo svjetlokoso i zastrašujuće mršavo djevojče.
»Časni Dhune, časni Koprivico«, počeo je vještac bez uvoda. »Prije no što sam pošao,
upitao sam jeste li već sami nešto poduzimali u vezi s tim vašim đavolom. Rekli ste da
niste ništa. Imam razloga pretpostaviti da to nije tako. Čekam objašnjenja.«
Seljaci su nešto promrmljali među sobom, nakon čega se Dhun nakašljao u ruku i is‐
tupio za korak.
»Imate pravo, gospodine. Praštajte nam. Slagali smo, jer nas je sramota žderala. Htjeli
smo sami đavla nadmudriti, učiniti da ode od nas proč...«
»Na koji način?«
»Kod nas u Dolini«, rekao je polagano Dhun, »već su se i prije pojavljivala plašila. Le‐
teći zmajevi, zemaljski piškori, nakarade, avetnjaci, velepauci i razne zmijurine. A mi
smo protiv svijeh tih gadosti načine tražili u našoj knjizi.«
»U kakvoj knjizi?«
»Pokažite knjigu, bako. Knjigu, velim. Knjigu! Šlag će me trefiti! Gluha je k’o panj!
Lille, rekni baki neka pokaže knjigu!«
Svjetlokosa djevojka izvukla je veliku knjigu iz staričinih kvrgavih prstiju i pružila je
vješcu.
»U toj knjizi«, nastavio je Dhun, »koju u našemu rodu čuvamo od pradavnih vreme‐
na, postoje načini za sva čudovišta, čarolije i čudnovatosti kakvih je na svijetu bilo, ima
ih ili će ih tek biti.«
Geralt je okrenuo u rukama teški, debeli svezak, oblijepljen masnom prašinom. Dje‐
vojka je i dalje stajala pred njim, gužvajući rukama pregaču. Bila je starija no što je isprva
pomislio – prevarila ga je njezina filigranska pojava, tako različita od jedroga stasa ostalih
djevojaka iz naselja, sigurno njezinih vršnjakinja.
Položio je knjigu na stol i otvorio teške drvene korice.
»Pogledaj ovo, Maslačak.«
»Prvobitne rune«, procijenio je bard, zagledajući mu preko ramena, još uvijek držeći
potkovu na čelu. »Najstarije pismo koje se rabilo do vremena uvođenja suvremene abe‐
cede. Oslonjeno još na vilenjačke rune i patuljačke ideograme. Zabavna skladnja, ali
tako se tada govorilo. Zanimljive gravire i iluminacije. Rijetko se vidi takvo što, Geralte,
a ako se i vidi, onda samo u knjižnicama hramova, a ne po selima nakraj svijeta. Svih
vam bogova, odakle to vama, dragi seljani? Nećete nam valjda reći da umijete ovo čitati?
Bakice? Umiješ li čitati Prve rune? Umiješ li čitati ikoje rune?«
»Štoooo?«
Svjetlokosa djevojka približila se bakici i šapnula joj ravno u uho.
»Čitati?« Staričica je smijući se pokazala bezube desni. »Ja? Ne, zlaćani. Tog umijeća
Andrzej Sapkowski
nema u mene.«
»Objasnite mi«, rekao je Geralt hladno se obraćajući Dhunu i Koprivici, »kako vi to
koristite knjigu, ako ne umijete čitati rune?«
»Najstarija baka odvajkada zna što stoji u knjizi«, rekao je sumorno Dhun. »A što
zna, uvijek nauči neku mladicu, kad joj dođe vrijeme za pod zemlju. I sami vidite da je
našoj bakici već to doba došlo. Pa je baka prigrlila Lille i uči je. Ali dotad, bakica zna
najbolje.«
»Stara vještica i mlada vještica«, progunđao je Maslačak.
»Ako dobro razumijem«, rekao je Geralt sumnjičavo, »bakica zna cijelu knjigu napa‐
met? Je li tako? Bakice?«
»Cijelu ne, ma kako bi«, odvratila je baka, opet Lillinim posredovanjem, »samo ono
što pod sličicom stoji.«
»Aha.« Geralt je otvorio knjigu naslijepo. Sličica koja se vidjela na malo poderanoj
stranici prikazivala je pjegavu svinju s rogovima u obliku lire. »Iskažite se, bako. Što ov‐
dje piše?«
Baka je mljasnula, pogledala graviru, pa zažmirila.
»Tur rogati ili taurus«, izrecitirala je. »Neuki ga pogrešno zovu bizonom. Rogove ima
i njima bode...«
»Dosta. Vrlo dobro, zbilja.« Vještac je okrenuo nekoliko ljepljivih stranica. »A ovdje?«
»Irudice i šarkanji se razlikuju. Ove dažd liju, one vjetar siju, a i jedne i druge gromo‐
ve praše. Ako hoćeš od njih urod spasiti, uzmi željezni nož, novi, mišjih brabonjaka tri
lota, masti sive čaplje...«
»Dobro, bravo. Hmm... A ovdje? Što tu piše?«
Gravira je prikazivala nakostriješenu nakazu na konju, golemih očiju i još većih zuba.
U desnoj je ruci nakaza držala poveći mač, u lijevoj vreću novaca.
»Vještak«, promumljala je bakica. »Neki ga i vještacem zovu. Zvati ga je pogibeljno,
ali ponekad se mora, jerbo ako suprotiva čudovištima i košmarnicima ništa ne pomogne,
vještak će pomoći. Samo valja paziti...«
»Dovoljno«, progunđao je Geralt. »Dovoljno, bakice. Hvala ti.«
»Ne, ne«, usprotivio se Maslačak sa zlobnim smiješkom. »Kako ide dalje? Vrlo je za‐
nimljiva ta knjiga! Govorite, bako, govorite.«
»Eee... Paziti valja da se vješčane ne dodiruje, jer se od njega može ošugaviti. A dje‐
vojke pred njim skrivati treba, jer je vještak pohotan preko svake mjere...«
»Točno kao naslikano«, nasmijao se pjesnik, a Lille se, kako se učinilo Geraltu, jedva
primjetno nasmiješila.
»... akoprem je vještak vrlo gramziv i na zlato lakom«, mrmljala je bakica žmireći, »ne
treba mu dati više no: za vodenjaka srebrni groš ili poldrug groša. Za mačkohvata: dva
srebrna groša. Za upira: srebrna groša četiri...«
Posljednja želja
»To su bila vremena«, progunđao je vještac. »Hvala, bakice. A sada nam pokažite gdje
se ovdje đaval spominje i što ta knjiga kaže o đavlima. Ovaj bih put bio rad više čuti, jer
me zanima kakav to način protiv njega uporabiste.«
»Pazi, Geralte«, zahihotao se Maslačak. »Počinješ prihvaćati njihov žargon. To je za‐
razno.«
Bakica, s naporom ovladavajući trešnju ruke, prelistala je nekoliko stranica. Vještac i
pjesnik sagnuli su se nad stol. Na graviri je bio glavom bacač kuglica, rogat, vlasat, repat
i zlobno nasmiješen.
»Đaval«, izrecitirala je bakica. »Zvan isto i vrbnjak ili šumar. Za kućno blago i živad
vrlo štetan i nametljiv. Hoćeš li ga istjerati iz okruga, učini ovako...«
»No, no«, progunđao je Maslačak.
»Uzmi oraha jednu pregršt«, nastavljala je bakica, vodeći prstom po pergamentu.
»Uzmi zatim željeznih kuglica pregršt drugu. Meda lagvić, i još toliko katrana. Sivoga sa‐
puna bačvicu, skute isto. Do đavlova stana pođi u noćno doba. Pa počni jesti orahe. Đa‐
val, koji je lakom, umah će dobježati i upitati kako ti prijaju. Pa ćeš mu dati željezne ku‐
glice...«
»Kuga vas odnijela«, progunđao je Maslačak. »Da vas sve odnese...«
»Tiho«, rekao je Geralt. »Hajde, bakice. Nastavi.«
»... zube polomivši, đaval će, opazivši kako med jedeš, i meda poželjeti. Dadni mu
katrana, a ti sam skute jedi. Ubrzo ćeš čuti kako đavlu u trbuhu burka i krulji, ali pravi
se kao da to nije ništa. Zaželi li đaval skute, daj mu onoga sapuna. Nakon sapuna đaval
neće izdržati...«
»Došli ste do sapuna?« prekinuo je Geralt ledena izraza, okrećući se prema Dhunu i
Koprivici.
»Ma kakvi«, zastenjao je Koprivica. »Jedva do kuglica. Oh, gospodine, dobro nas je
isprašio kada je kuglicu zagrizao...«
»A tko vam je rekao«, razljutio se Maslačak, »da mu date toliko kuglica? U knjizi stoji
samo jednu pregršt. A vi ste mu vreću tih kuglica dali! Vi ste njemu, budale, doturili
streljiva barenko za dvije godine!«
»Pripazi«, nasmiješio se vještac. »Upadaš u žargon. To je zarazno.«
»Hvala.«
Geralt je naglo podignuo glavu, pogledao u oči djevojku koja je stajala pored bakice.
Lille nije spustila pogled. Oči su joj bile svijetle i bijesno plave.
»Zašto mu prinosite sjemenje za žrtvu?« upitao je oštro. »Pa vidi se da je to obični bi‐
ljojed.«
Lille nije odgovorila.
»Postavio sam ti pitanje, djevojko. Ne boj se, od razgovora sa mnom nećeš ošugaviti.«
»Nemojte ju ništa pitati, gospodine«, oglasio se Koprivica s očitom zabrinutošću u
Andrzej Sapkowski
glasu. »Lille... Ona... Čudna je. Neće vam odgovoriti, nemojte ju prisiljavati.«
Geralt je i dalje gledao Lillu u oči, a Lille i nadalje nije spuštala pogled. Osjetio je
drhtaj kako mu se uspinje po plećima, izlazi na vrat.
»Zašto niste na đavla pošli s kolcima i vilama?« povisio je glas. »Zašto mu niste posta‐
vili klopke? Da ste htjeli, njegova bi kozja njuška već bila zabodena na kolac kao strašilo
za vrane. Mene ste upozorili da ga ne pokušam ubiti. Zašto? Ti si to zabranila, zar ne,
Lille?«
Dhun je ustao s klupe. Glavom je zamalo dosezao strop.
»Odlazi, djevojko«, zarežao je. »Uzmi bakicu i izađi odavde.«
»Tko je to, časni Dhune?«, nastavio je vještac kada su se iza bakice i Lille zatvorila
vrata. »Tko je ta djevojka? Zašto više poštujete nju nego tu vražju knjigu?«
»Nije vaša stvar.« Dhun ga je pogledao, a u tom pogledu nije bilo prijateljstva. »Pa‐
metne žene kod sebe u gradovima proganjajte, kod sebe palite lomače. U nas toga nije
bilo i neće ni biti.«
»Niste me razumjeli«, rekao je vještac hladno.
»Jer se nisam ni potrudio«, zarežao je Dhun.
»Primijetio sam«, procijedio je Geralt, ni ne pokušavajući biti ljubazan. »Ali jednu
bitnu stvar pokušajte razumjeti, časni Dhune. I nadalje nas ne veže nikakav ugovor, i na‐
dalje vam se nisam obvezao ni na što. Nemate temelja za mišljenje da ste si kupili vješca,
koji će za srebrni groš ili poldrug groša učiniti to što vi ne umijete. Ili ne želite. Ili ne
smijete. Dakle, ne, časni Dhune. Još si niste kupili vješca i ne mislim da će vam to uspje‐
ti. Ne uz vaše odbijanje da razumijete.«
Dhun je šutio, odmjeravajući Geralta sumornim pogledom. Koprivica se nakašljao,
uzvrtio na klupi, stružući papučama po utabanom podu, a potom se odjednom uspravio.
»Gospodine vješče«, rekao je. »Nemojte se srditi. Reći ćemo vam što i kako. Dhune?«
Starješina naselja je kimnuo odobravajući i sjeo.
»Dok smo se vozili simo«, započeo je Koprivica, »vidjeli ste kako ovdje sve raste, kako
su ljetine bogate. Ovdje se često uzgoji i nešto što drugdje teško možeš ili uopće ne vidiš.
Tako su ti u nas sadnice, a i sjemenje važna stvar, mi s njima i poreze plaćamo, i proda‐
jemo ih, i razmjenjujemo...«
»Kakve to ima veze s đavlom?«
»Ima. Đaval je prije ili dosađivao ili izvodio glupe šale, sve dok nije počeo zrnje krasti
naveliko. Ispočetka smo mu počeli nositi pomalo na kamen u konoplji, mislili smo, na‐
žderat će se i dati nam mira. Ništa od toga: krao je i dalje da je sve pucalo. I nekako smo
počeli pred njim skrivati zalihe po dućanima i spremištima trima ključevima zatvorenim,
on je, gospodine, rikao, meketao, ›uk-uk‹ dozivao, a kad on ›uk-uk‹, tada ti je bolje peta‐
ma dati vjetra. Prijetio je da će nas...«
»... naguziti«, ubacio je Maslačak s razvratnim osmijehom.
Posljednja želja
»I to«, potvrdio je Koprivica. »A i crvenu je prašinu spominjao. Da ne dužim, nije

mogao krasti, pa je zatražio danak. Tražio je da mu sjemenje i druga dobra donosimo u
vrećama. Tada smo se skoro razljutili i namjeravali smo mu repatu guzicu isprašiti.
Ali...«
Seljak se nakašljao, pognuo glavu.
»Ne treba uvijati«, iznenada se oglasio Dhun. »Krivo smo vješca procijenili. Ispričaj
sve, Koprivice.«
»Babica je zabranila da se đavla tuče«, rekao je brzo Koprivica, »ali znamo mi da je to
Lille, jer bakica... Bakica samo priča što joj Lille naloži. A mi... Znate i sami, gospodine
vješče. Mi slušamo.«
»Primijetio sam«, Geralt je iskrivio usne u smiješak. »Bakica umije samo tresti bra‐
dom i mljeti tekst koji sama ne razumije. A djevojku gledate kao boginjin kip, otvorenih
usta, izbjegavate joj pogled, ali pokušavate pogađati njezine želje. A njezine su želje za
vas zapovijedi. Tko je ta vaša Lille?«
»Pa pogodili ste, gospodine. Vračara. No, Mudra, znači. Ali ne pričajte o tome ni‐
kom. Molimo vas. Kada bi to do vladara došlo ili, ne dajte bozi, do namjesnika...«
»Ne bojte se«, rekao je ozbiljno Geralt. »Znam o čemu se radi i neću vas odati.«
Neobične žene i djevojke koje su se znale naći nazivalo se vračarama ili Mudrama,
nisu uživale preveliku simpatiju velmoža koji su ubirali poreze i izvlačili koristi od ratar‐
stva. Ratari su uvijek tražili savjete vračara, skoro u svakoj stvari. Vjerovali su im slijepo i
bezgranično. No odluke temeljene na takvim savjetima bile su često posve oprečne s po‐
litikom plemstva i vladara. Geralt je čuo za slučajeve, zbilja radikalne i neshvatljive – o
ubijanju cijelih rasplodnih stada, odustajanju od sjetvi i žetvi, pa čak i o selidbama cijelih
sela. Stoga su vladari proganjali »praznovjerje«, često ne birajući sredstva. Pa su seljaci
vrlo brzo naučili skrivati Mudre. Ali njihove savjete nisu prestajali slušati. Jer o jednome,
kako je dokazivalo iskustvo, nije bilo dvojbe – na duži se rok uvijek pokazivalo da su
Mudre imale pravo.
»Lille nam nije dopustila ubiti đavla«, nastavljao je Koprivica. »Naložila je da učini‐
mo kako traži knjiga. Doznali ste, nije uspjelo. Bilo je već nevolja s vlastelinom. Kad bi‐
smo predali žita za danak manje od obično, zinuo bi, derao se, ružio. O đavlu mu nismo
ni pisnuli, jer naš je vlastelin strog i ne umije se šaliti. I tada ste naletjeli vi. Pitali smo
Lille, smije li vas se... unajmiti...«
»I što?«
»Rekla je preko bakice da vas najprije mora pogledati.«
»I pogledala je.«
»Pogledala. I prihvatila vas, to znamo, umijemo prepoznati što Lille prihvaća, a što
ne.«
»Meni nije rekla ni riječi.«
Andrzej Sapkowski
»Nikome osim bakici nije nikada makar riječ rekla. Ali da vas nije prihvatila, ne bi ni
za što ušla u sobu.«
»Hm...« porazmislio je Geralt. »To je zanimljivo. Vračara koja umjesto da vrača, šuti.
Odakle se ona našla u vas?«
»Ne znamo, gospodine vješče«, promrmljao je Dhun. »Ali je i s bakicom, kako se sje‐
ćaju stariji, bilo jednako. I prethodna je bakica prigrlila šutljivu djevojku, takvu koja se
pojavila tko zna odakle. A baš je ta djevojka sada naša bakica. Moj su djed govorili da se
bakica tako preporađa. Kao mjesec na nebu ponovo se rađa i uvijek je nova. Ne smijte
se...«
»Ne smijem se«, zavrtio je glavom Geralt. »Previše sam toga vidio a da bih se smijao
takvim stvarima. Ne mislim ni turati nos u vaše stvari, časni Dhune. Moja su pitanja us‐
mjerena tome da doznam što veže Lille s đavlom. I sami ste shvatili da takva veza posto‐
ji. Pa ako vam je stalo do vaše vračare, u vezi s đavlom mogu vam ponuditi samo jedan
jedini način: morate ga zavoljeti.«
»Znate, gospodine«, rekao je Koprivica, »nije tako samo s đavalom. Lille ne dopušta
da se ikoga povrijedi. Nijedno stvorenje.«
»Naravno«, upleo se Maslačak. »Seoske vračare potječu iz istoga debla kao i druidi. A
takav druid, dok mu obad siše krv, još mu poželi i dobar tek.«
»Pogodili ste«, nasmiješio se blago Koprivica. »Pogodili ste u srž. Isto je u nas bilo i s
divljim svinjama koje su nam povrtnjake rile. I što? Pogledajte kroz prozor: povrtnjaci
kao naslikani. Našao se način, Lille čak i ne zna kakav. Što oči ne vide, srce ne žali.
Shvaćate?«
»Shvaćam«, promrmljao je Geralt. »Itekako. Ali ništa od toga. S Lille ili bez nje, vaš je
đaval silvan. Neobično rijedak, ali razuman stvor. Neću ga ubiti, zabranjuje mi to moj
kodeks.«
»Ako je on razuman«, oglasio se Dhun, »obratite se njegovu razumu.«
»Točno tako«, prihvatio je Koprivica. »Ako đaval ima razum, znači da sjemenje krade
naumice. Pa vi, gospodine vješče, doznajte što bi on htio. Pa on to zrnje ne jede. Što će
mu sjemenje? Hoće li nas razljutiti ili što? Što on hoće? Doznajte i istjerajte ga iz okolice
na neki način kako to vješti umiju. Hoćete li to učiniti?«
»Pokušat ću«, odlučio je Geralt. »Ali...«
»Ali što?«
»Vaša je knjiga, dragi moji, zastarjela. Razumijete li na što mislim?«
»Da pravo kažem«, progunđao je Dhun, »baš i ne.«
»Objasnit ću vam. Dakle, časni Dhune, časni Koprivico, ako ste računali da će vas
moja pomoć koštati srebrni groš ili groš i pol, jako ste se prevarili.«
V.
Posljednja želja
»HEJ!«
Iz gustiša je doprlo šuškanje, gnjevno »uk-uk« i pucketanje kolaca.
»Hej!« ponovio je pozorno skriven vještac. »Hajde, pokaži se, vrbnjače.«
»Sam si vrbnjak.«
»Onda kako? Đavo?«
»Sam si đavo.« Kozorog je izvirio glavom iz konoplje, keseći zube. »Što hoćeš?«
»Popričati.«
»Rugaš se ili što? Misliš da ne znam tko si? Seljaci su te unajmili da me istjeraš odav‐
de, ha?«
»Točno«, priznao je Geralt ravnodušno. »I baš sam o tome htio popričati. Hoćemo li
se dogovoriti?«
»Tu te boli«, zameketao je đavolak. »Htio bi se jeftino izvući, ha? Bez truda? Ne ide
to sa mnom tako, meeee! Život je, čovječe, natjecanje. Pobjeđuje bolji. Ako me hoćeš
pobijediti, dokaži da si bolji. Umjesto dogovora, natjecanje. Pobjednik će diktirati uvje‐
te. Predlažem utrku, odavde do stare vrbe na nasipu.«
»Ne znam ni gdje je nasip, ni gdje je stara vrba.«
»Da znaš, ne bih ti ni predlagao utrku. Volim se natjecati, ali ne volim gubiti.«
»Primijetio sam. Ne, nećemo se utrkivati. Danas je prevruće.«
»Šteta. A možda bismo se mogli odmjeriti drugačije?« Đavo je iscerio žute zube i po‐
dignuo sa zemlje povelik kamen. »Znaš li igru ›Tko se glasnije prodere‹? Ja se derem
prvi. Zažmiri.«
»Imam drugi prijedlog.«
»Pretvorio sam se u uho.«
»Odselit ćeš se odavde bez natjecanja, utrka i deranja. Sam, bez prisile.«
»Gurni si takav prijedlog a d’yeabl aep arse«, đavo je pokazao poznavanje Staroga go‐
vora. »Ne selim se odavde. Meni se tu sviđa.«
»Ali ovdje si napravio prevelik nered. Pretjerao si sa šalama.«
»Dúwelsheyss te za moje šale.« Vrbnjak je, pokazalo se, znao i patuljački. »A tvoj pri‐
jedlog vrijedi koliko i Dúwelsheyss. Nikamo se ne selim. Osim možda ako me pobijediš u
nekoj igri. Da ti dam priliku? Poigrajmo se zagonetki, ako ne voliš igre na snagu. Posta‐
vit ću ti zagonetku, ako je pogodiš, pobijedio si, a ja se selim. Ako ne uspiješ, ja ostajem,
ti se nosiš. Napregni pamet, jer zagonetka nije laka.«
Ružičasti listići, punašne mahunice,

U mekoj glini raste nedaleko rječice,
Pirgavi cvijet nosi na dugoj stabljici.
Da ga ne pojede, ne pokazuj ga mačkici.
Andrzej Sapkowski
Balk.anD.ownload.org
»No, što je to? Pogodi.«

»Pojma nemam«, priznao je ravnodušno vještac, ni ne pokušavši razmisliti. »Možda
grašak?«
»Krivo. Izgubio si.«
»A kako glasi ispravno rješenje? Što ima... hm... pirgave mahunice?«
»Kupus.«
»Čuj«, zarežao je Geralt. »Počinješ mi ići na živce.«
»Upozorio sam te«, zagrohotao je đavo, »da zagonetka nije laka. Što se može. Pobije‐
dio sam, ostajem. A ti odlaziš. Hladno vas pozdravljam.«
»Još malo«, vještac je krišom gurnuo ruku u džep. »A moja zagonetka? Valjda imam
pravo na revanš?«
»Ne«, prosvjedovao je đavo. »A zašto bi? Pa mogu i ne pogoditi. Zar me držiš glupa‐
nom?«
»Ne«, zavrtio je glavom Geralt. »Držim te zlobnim, arogantnim blesanom. Zajedno
ćemo zaigrati posve novu igru koju ne znaš.«
»Ha! Znači ipak! Kakva je to igra?«
»Igra se zove«, rekao je vještac polagano, »›Ne čini drugome što tebi nije drago‹. Ne
moraš zažmiriti.«
Geralt se zgrbio munjevito udarivši, col velika željezna kuglica zviznula je oštro kroz
zrak i s praskom opalila đavla ravno među rogove. Stvor je tresnuo nauznak kao pogo‐
đen gromom. Geralt se dugim skokom bacio među kolce i uhvatio ga za kosmatu nogu.
Vrbnjak je zameketao i ritnuo se nogom, vještac je uvukao glavu među ramena, ali mu je
ionako zazvonilo u ušima jer je đavo, unatoč slabašnoj građi, udarao snagom zločeste
mule. Pokušavao je uhvatiti razmahane papke, ali nije uspio. Kozorog se zakotrljao, po‐
čeo mlatiti po zemlji rukama i ponovo ga šutnuo, ravno u čelo. Vještac je opsovao, osje‐
čajući kako mu se đavlova noga izmiče iz prstiju. Razdvojivši se, obojica su se otkotrljala
na različite strane, prevrćući s treskom kolje i zaplećući se u stabljike konoplje.
Đavo je skočio prvi i zaletio se, spuštajući rogatu glavu. Ali Geralt je sigurno stao na
noge i bez muke izbjegao napad, uhvatio stvora za rog, snažno povukao, svalio na zemlju
i pritisnuo koljenima. Đavo je zameketao i pljunuo mu ravno u oči, i to tako da se ne bi
postidjela ni deva oboljela od slinavke. Vještac se nagonski povukao, ne ispuštajući pri‐
tom đavolje rogove. Vrbnjak, pokušavajući vrtjeti glavom, ritnuo se s oba papka odjed‐
nom i – što je još čudnije – s oba pogodio. Geralt je ružno opsovao, ali nije popustio za‐
hvat. Podignuo je đavla sa zemlje, pritisnuo ga uz kolje koje je pucketalo i svom snagom
šutnuo u kosmato koljeno, nakon čega se sagnuo i pljunuo mu ravno u uho. Đavo je za‐
urlao i zaklepetao tupim zubima.
»Ne čini drugome...« prodahtao je vještac, »... što je i tebi nedrago! Igramo se dalje?«
Posljednja želja
»Mememeeeeeeeeeee!!!« đavo je meketao, zavijao i razjareno pljuvao, ali ga je Geralt

čvrsto držao za rogove i pritiskao mu glavu prema dolje, pa je pljuvačka pogađala đavolje
papke koji su grebli zemlju izbijajući oblake prašine i bilje.
Zatim je nekoliko minuta prošlo u intenzivnom natezanju, razmjeni uvreda i udaraca
nogama. Geralt, ako se uopće ičemu i mogao radovati, veselio se jedino činjenici da ga
nitko ne vidi, jer je prizor izgledao kretenski.
Silina još jednog udarca razdvojila je borce i odbacila ih na suprotne strane, u gustiš
konoplje. Đavo je ponovo preduhitrio vješca – skočio je i dao se, primjetno šepajući, u
bijeg. Geralt, dašćući i brišući lice, dao se u potjeru. Probili su se kroz konoplju, upali u
hmelj. Vještac je začuo topot konjskog galopa. Zvuk koji je očekivao.
»Ovamo, Maslačak! Ovamo!« proderao se. »U hmelj!«
Iznenada je ugledao konjske sapi tik pred sobom, a u sljedećem je trenutku bio odba‐
čen. Odbio se od konja kao od stijene i tresnuo nauznak, od udarca o tlo zacrnjelo mu
se pred očima. Unatoč tome uspio se otkotrljati u stranu, iza kolaca za hmelj, izbjegavši
kopita. Vješto je skočio na noge, ali je u tom trenutku na njega naletio drugi jahač, po‐
novo ga oborivši. A zatim se odjednom netko svalio na njega, prikovao ga uz zemlju.
A zatim je uslijedio bljesak i prodorna bol u zatiljku.
I tama.
VI.
NA US TI MA JE IMAO PI JE SKA. Kada ga je htio ispljunuti, shvatio je da leži licem prema zem‐
lji. Kada se htio pomaknuti, shvatio je da je vezan. Malo je podignuo glavu. Osluškivao
je glasove.
Ležao je na šumskom pokrovu, odmah pored debla bora. Dvadesetak koraka dalje
stajalo je nekoliko rasedlanih konja. Vidio ih je kroz lišće paprati, ne najbolje, ali jedan
je od tih konja nesumnjivo bila riđa Maslačkova kobila.
»Tri vreće kukuruza«, začuo je. »Dobro, Torque. Vrlo dobro. Iskazao si se.«
»Ali to još nije sve«, rekao je meketavi glas koji je mogao isključivo pripadati đavolku
vrbnjaku. »Pogledaj ovo, Galarre. Kao grah je, ali posve bijel. I kako velik! A ovo, ovo se
zove repica. Oni od toga prave ulje.«
Geralt je čvrsto stisnuo kapke i ponovo otvorio oči. Ne, to nije bio san. Đavo i Ga‐
larr, ma tko to bio, služili su se Starim govorom, jezikom vilenjaka. Ali riječi, »kukuruz«,
»grah« i »repica« bile su izrečene na zajedničkom.
»A ovo? Što je ovo?« upitao je taj nazivan Galarrom.
»Laneno sjeme. Lan, shvaćaš. Od lana se rade košulje. To je puno jeftinije od svile i
puno otpornije. Način izrade je, čini mi se, prilično složen, ali ispitat ću što i kako.«
»Samo da se primi taj tvoj lan, da nam ne propadne kao repa«, potužio se Galarr i na‐
Andrzej Sapkowski
dalje se služeći čudnovatim volapükom. »Pobrini se za novo sjeme repe, Torque.«

»Nema straha«, zameketao je đavo. »Ovdje s tim nema problema, ovdje sve raste kao
ludo. Pribavit ću vam ga, ne boj se.«
»I još jedno«, rekao je Galarr. »Doznaj napokon na čemu počiva taj njihov tropoljni
sustav.«
Vještac je oprezno podignuo glavu i pokušao se okrenuti.
»Geralte...« začuo je šapat. »Jesi li se osvijestio?«
»Maslačku...« odvratio je šapćući. »Gdje smo to mi... Što se s nama...«
Maslačak je samo tiho zastenjao. Geraltu je bilo dosta. Opsovao je, napregnuo se i
prevrnuo na bok.
Nasred poljane stajao je đavo koji je, kako je već znao, nosio zvučno ime Torque. Bio
je zauzet tovarenjem vreća, torbi i bisaga na konje. U poslu mu je pomagao vitki, visoki
muškarac koji je mogao biti samo Galarr. Taj se, začuvši vješčevo pomicanje, okrenuo.
Kosa mu je bila crna s naglašenom nijansom tamnoplave. Imao je oštre crte lica i velike,
blistave oči. I šiljate vrhove ušiju.
Galarr je bio vilenjak. Planinski vilenjak. Čiste krvi Aén Seidhe, predstavnik Starijega
naroda.
Galarr nije bio jedini vilenjak na dosegu pogleda. Na kraju poljane sjedilo ih je još
šestero. Jedan je bio zauzet pražnjenjem Maslačkovih bisaga, drugi je prebirao po truba‐
durovoj lutnji. Ostali, okupljeni oko razvezane vreće, bavili su se lakomim proždiranjem
repe i sirove mrkve.
»Vanadáin, Toruviel«, rekao je Galarr, pokazujući pokretom glave zarobljenika. »Ve‐
drai! Enn’le!«
Torque je poskočio i zameketao.
»Ne, Galarr! Ne! Filavandrel je zabranio! Zar si zaboravio?«
»Ne, nisam zaboravio.« Galarr je prebacio dvije svezane vreće preko konjskih leđa.
»Ali treba provjeriti da nisu olabavili petlje.«
»Što hoćete od nas?« zastenjao je trubadur, dok je jedan od vilenjaka, pritisnuvši ga
koljenom uz zemlju, provjeravao čvorove. »Zašto ste nas svezali? Što hoćete? Ja sam
Maslačak, pjes...«
Geralt je začuo zvuk udarca. Okrenuo se, izvio glavu.
Vilenjakinja koja je stajala nad Maslačkom imala je crne oči i vranu kosu koja joj se
slobodno spuštala na ramena, samo na sljepoočnicama upletena u dvije tanke pletenice.
Nosila je kratak kožni kaputić preko poširoke košulje od zelenoga satena i uskih vunenih
hlača uvučenih u jahačke čizme. Oko pojasa je bila omotana šarenom maramom koja joj
je dosezala do polovine bedara.
»Que glosse?« upitala je gledajući vješca i poigravajući se drškom dugog bodeža o poja‐
su. »Que l’en pavienn, ell’ea?«
Posljednja želja
»Nell’ea«, zanijekao je. »T’en pavienn, Aén Seidhe.«

»Jesi li čuo?« Vilenjakinja se okrenula prema sudrugu, visokom Seidheu, koji je ne za‐
marajući se provjeravanjem Geraltovih veza s ravnodušnim izrazom lica prebirao po
Maslačkovoj lutnji. »Jesi li čuo, Vanadáine? Majmunoliki čovjek umije govoriti? Umije
čak biti i besraman!«
Seidhe je slegnuo ramenima. Pera koja su mu krasila kaputić zašuštala su.
»Još jedan razlog da mu začepimo usta, Toruviele.«
Vilenjakinja se sagnula nad Geralta. Imala je duge trepavice, neprirodno blijedu kožu
i sasušene, ispucane usne. Nosila je dugu ogrlicu od izrezbarenih komadića zlatne breze
nanizanih na remenčić nekoliko puta omotan oko vrata.
»Hajde, reci još nešto, čovjekoliki majmune«, prosiktala je. »Vidjet ćemo što može
tvoj grkljan naviknut na lavež.«
»Što je, potreban ti je povod«, vještac se s naporom okrenuo na leđa, ispljunuo pije‐
sak, »da udariš vezanoga? Tuci bez povoda, jer vidio sam da to voliš. Neka ti lakne.«
Vilenjakinja se uspravila.
»Na tebi sam se već olakšala, i to kada su ti ruke bile slobodne«, rekla je. »Ja sam bila
ta koja te oborila konjem i raspalila te po glavi. Znaj da ću ja biti i ta koja će te dokrajči‐
ti kada dođe vrijeme.«
Nije odgovorio.
»Najradije bih te probola iz blizine, gledajući te u oči«, nastavljala je vilenjakinja. »Ali
strahovito smrdiš, čovječe. Ustrijelit ću te iz luka.«
»Tvoja volja.« Vještac je slegnuo ramenima, koliko su mu to dopuštale veze. »Napra‐
vit ćeš što poželiš, plemenita Aén Seidhe. Zavezan i nepokretan cilj znat ćeš pogoditi.«
Vilenjakinja je stala nad njega u raskoraku, sagnula se, sijevnula zubima.
»Trebala bih«, prosiktala je. »Pogađam što hoću. Ali možeš biti siguran da nećeš pogi‐
nuti od prve strijele. Ni od druge. Pobrinut ću se da osjetiš kako umireš.«
»Ne prilazi mi tako blizu«, namrštio se, hineći gađenje. »Strahovito smrdiš, Aén Seid‐
he.«
Vilenjakinja je odskočila, zaljuljala se u uskim bedrima i sa zamahom ga šutnula u
stegno. Geralt se zgrčio i sklupčao pretpostavljajući na koje ga mjesto kani udariti pono‐
vo. Pogodio je, dobio je u bedro tako da su mu zubi zacvokotali.
Visoki vilenjak koji je stajao u blizini potvrđivao je udarce oštrim akordima na stru‐
nama lutnje.
»Pusti ga, Toruviel!« zameketao je đavo. »Zar si poludjela? Galarre, zapovjedi joj da
prestane!«
»Thaesse!« proderala se Toruviel i šutnula vješca još jednom. Visoki Seidhe je snažno
trznuo strune, jedna je uz otegnut jecaj pukla.
»Dosta toga! Dosta, za ime bogova!« uzviknuo je nervozno Maslačak, trzajući se i ba‐
Andrzej Sapkowski
cakajući u konopcima. »Zašto se iživljavaš na njemu, glupa djevojčuro? Pustite nas na

miru! A ti ostavi moju lutnju, može?«
Toruviel se okrenula prema njemu s opakim izrazom na ispucanim usnama.
»Glazbenik!« zarežala je. »Čovjek, a glazbenik! Svirač na lutnji!«
Bez riječi je istrgnula instrument iz ruku visokoga vilenjaka i zamahnuvši smrskala
lutnju o deblo jele, a strunama opletene ostatke bacila je Maslačku na prsa.
»Za tebe je svirka na kravljem rogu, ne na lutnji.«
Pjesnik je problijedio kao smrt, usne su mu zadrhtale. Geralt, osjećajući hladan bijes
kako mu raste negdje u nutrini, privukao je pogledom crne Toruvieline oči.
»Što tako zuriš«, zasiktala je vilenjakinja saginjući se. »Prljavi majmunoliki čovječe!
Hoćeš li da ti iskopam te zmijske oči?«
Njezina je ogrlica visjela tik iznad njega. Vještac se napeo, skočio iznenadnim pokre‐
tom, zgrabio ogrlicu zubima i snažno je povukao, zgrčivši noge i okrenuvši se u stranu.
Toruviel je izgubila ravnotežu, svalila se na njega. Geralt se bacakao u konopcima kao
riba izvučena na obalu, pritisnuo je sobom vilenjakinju, zabacio glavu unatrag tako da
mu je kvrcnulo u vratnim kralješcima, i svom je snagom udario čelom u lice. Toruiviel
je zaurlala, zagrcnula se.
Grubo su ga otrgnuli s nje, vukući ga za odjeću i kosu, podigli. Netko ga je udario,
osjetio je kako mu prsten para kožu na obrazu, šuma pred njegovim očima zaplesala je i
otplivala. Vidio je kako se Toruviel diže na koljena, ugledao je krv kako joj teče iz nosa i
usta. Vilenjakinja je izvukla bodež iz korica, ali odjednom i zajecala, pogrbila se, uhvatila
za lice i spustila glavu među koljena.
Visoki vilenjak u jakni ukrašenoj kričavim perjem izvukao je bodež iz njezine ruke,
prišao vješcu kojega su držali. Nasmiješio se, podižući oštricu. Geralt ga je već gledao
kroz crvenilo, krv s čela rasječenog udarcem o Toruvieline zube slijevala mu se u očne
duplje.
»Ne!« zameketao je Torque, skačući na vilenjaka i vješajući se o njegovu ruku. »Ne
ubijaj! Ne!«
»Voe’rle, Vanadáin«, odjeknuo je iznenada djevojački glas. »Quéss aén? Caélm, evellién!
Galarr!«
Geralt je okrenuo glavu onoliko koliko mu je dopuštala šaka koja mu je zgrabila
kosu.
Konj, koji je utrčao na poljanu, bio je snježnobijel, griva mu je bila duga, mekana,
svilena, kao ženska kosa. Kosa jahača koji je sjedio na ukrašenom sedlu bila je iste boje,
učvršćena na čelu vrpcom optočenom safirima.
Torque je, mekećući, priskočio konju, dohvatio stremen i zasuo bjelokosog vilenjaka
potokom riječi. Seidhe ga je prekinuo vladarskim pokretom, skočio iz sedla. Pristupio je
Toruviel koju su pridržavala dva vilenjaka, oprezno podignuo s njezina lica zakrvavljenu
Posljednja želja
maramu. Toruviel je bolno jauknula. Seidhe je zavrtio glavom, okrenuo se prema vješcu,
približio mu se. Njegove crne, goruće oči, usplamtjele poput zvijezda na blijedom licu,
bile su okružene plavim kolobarima, kao da nije spavao nekoliko noći zaredom.
»Grizeš i zavezan«, rekao je tiho na zajedničkom jeziku bez naglaska. »Kao bazilisk.
Izvest ću iz toga zaključke.«
»Toruviel je započela«, zameketao je Đavo. »Udarala ga je nogom zavezanog, kao da
je poludjela....«
Vilenjak mu je ponovo pokretom naložio da zašuti. Na njegovu kratku zapovijed os‐
tali su Seidhe odvukli vješca i Maslačka pod bor, privezali ih pojasevima za stablo. Po‐
tom su svi kleknuli oko polegnute Toruviel, zaklanjajući je. Geralt je čuo kako je u jed‐
nom trenutku kriknula, bacakajući se u njihovim rukama.
»Nisam to htio«, rekao je đavo i dalje stojeći uz njih. »Nisam htio, čovječe. Nisam
znao da će se oni pojaviti baš kada mi... Kada su tebe onesvijestili, a tvoga druga vezali
konopcima, molio sam da vas ostave tamo, u hmelju... Ali...«
»Nisu mogli ostaviti svjedoke«, progunđao je vještac.
»Neće nas valjda ubiti?« jauknuo je Maslačak. »Valjda nas neće...«
Torque je šutio, mrdajući mekim nosom.
»Bestraga«, zaječao je opet pjesnik. »Ubit će nas? Pa o čemu je ovdje riječ, Geralte?
Čemu smo svjedočili?«
»Naš kozorogi prijatelj obavlja u Cvjetnoj dolini posebnu misiju. Zar ne, Torque? Po
nalogu vilenjaka krade sjemenje, sadnice, znanje o ratarstvu... Što još, đavle?«
»Što god se da«, zameketao je Torque. »Sve što im treba. A pokaži mi stvar koju oni
ne trebaju. Oni u planinama gladuju, naročito zimi. A o ratarstvu nemaju pojma. Prije
nego pripitome blago ili perad, prije nego išta uzgoje na njivicama... Oni nemaju za to
vremena, čovječe.«
»Baš me briga za njihovo vrijeme. Što sam im ja učinio?« zajaukao je Maslačak.
»Čime sam im ja naudio?«
»Razmisli dobro«, rekao je bjelokosi vilenjak, približivši se bešumno, »pa možda uspi‐
ješ i sam odgovoriti na to pitanje.«
»On se jednostavno osvećuje za sve krivde koje su vilenjacima nanijeli ljudi«, kiselo se
nasmiješio vještac. »Svejedno mu je na kome se osvećuje. Nemoj da te zavedu njegova
plemenita pojava i birane riječi, Maslačku. On se ni po čemu ne razlikuje od te crnooke
koja nas je izudarala nogama. Mora na nekome istovariti svoju bespomoćnu mržnju.«
Vilenjak je podignuo razbijenu Maslačkovu lutnju. Na tren je šutke promatrao uni‐
šteni instrument, onda ga odbacio u grmlje.
»Da se želim prepustiti mržnji ili volji za osvetom«, rekao je igrajući se rukavicama od
meke, bijele kože, »sjurio bih se noću u dolinu, spalio naselja i poklao mještane. Dječja
igra, oni čak ne postavljaju ni straže. Ne vide nas i ne čuju dok hodaju šumom. Ima li
Andrzej Sapkowski
išta jednostavnije, išta lakše od brze, tihe strijele iza stabla? Ali mi ne priređujemo lovove
na vas. Ti si taj, čovječe s čudnim očima, koji je priredio lov na našeg prijatelja, vrbnjaka
Torquea.«
»Eeee, pretjerivanje«, zameketao je đavo. »Ma kakav lov. Malo smo se poigrali...«
»Vi, ljudi, mrzite sve što se razlikuje od vas, makar samo oblikom ušiju«, nastavljao je
mirno vilenjak, ne obazirući se na kozoroga. »Zato ste nam oduzeli našu zemlju, izbacili
nas iz naših kuća, otjerali nas u divlje planine. Zauzeli ste našu Dol Blathannu, Cvjetnu
dolinu. Ja sam Filavandrel aén Fidháil od Srebrnih kula, iz roda Felearna iz Bijelih lađa.
Sada sam, otjeran i prognan na kraj svijeta, Filavandel od Kraja svijeta.«
»Svijet je velik«, promrmljao je vještac. »Možemo svi stati. Ima dovoljno mjesta.«
»Svijet je velik«, ponovio je vilenjak. »To je istina, čovječe. Ali vi ste promijenili taj
svijet. Isprva ste ga mijenjali na silu, postupali ste s njime kao i sa svime što vam dopad‐
ne ruku. Sada kao da vam se svijet počeo prilagođavati. Pognuo se pred vama. Podlegao
vam.«
»Torque je rekao istinu«, nastavljao je Filavandrel. »Da, gladujemo. Da, prijeti nam
pomor. Sunce svijetli drugačije, zrak je drugačiji, voda više nije ona voda koja je bila.
Ono što smo nekoć jeli, što smo koristili, nestaje, slabi, vene. Mi nikada nismo obrađi‐
vali zemlju, nismo je za razliku od vas ljudi parali motikama i plugovima. Vama zemlja
plaća krvavi harač. Nas je darivala. Vi zemlji njezina blaga otimate silom. Nama je zem‐
lja rađala i cvjetala, jer nas je voljela. No, nijedna ljubav ne traje vječno. Ali mi želimo
preživjeti.«
»Umjesto da kradete sjeme, možete ga kupiti. Onoliko koliko će vam trebati. I dalje
imate puno stvari koje ljudi smatraju izvanredno dragocjenima. Možete trgovati.«
Filavandrel se prezirno nasmiješio.
»S vama? Nikad.«
Geralt se namrštio, ljušteći sasušenu krv s obraza.
»Neka vas vrazi nose skupa s vašom arogancijom i prezirom. Odbijajući suživot, sami
se osuđujete na propast. Suživot, sporazum, to vam je jedina šansa.«
Filavandrel se jako nagnuo naprijed, oči su mu sijevnule.
»Suživot pod vašim uvjetima?« upitao je promijenjenim, ali i dalje spokojnim glasom.
»Uz priznanje vaše prevlasti? Gubljenje identiteta? Suživot kao tko? Robovi? Obesprav‐
ljeni? Suživot s vama iza zidina kojima se ograđujete od nas u gradovima? Suživot s va‐
šim ženama zbog kojega završavamo na vješalima? Da gledamo što na svakom koraku
snalazi djecu proizašlu iz takva suživota? Zašto izbjegavaš moj pogled, čudni čovječe?
Kako tebi ide suživot s bližnjima od kojih se ipak pomalo razlikuješ?«
»Ide nekako.« Vještac ga je pogledao ravno u oči. »Snalazim se. Jer moram. Jer ne‐
mam drugoga izlaza. Jer sam nekako u sebi nadvladao častoljublje i ponos zbog drugači‐
Posljednja želja
josti, jer sam shvatio da su častoljublje i ponos, premda brane od drugačijosti, jadna
obrana. Jer sam shvatio da sunce svijetli drugačije, jer se nešto mijenja, a središte tih pro‐
mjena nisam ja. Sunce svijetli drugačije i nastavit će tako, ništa se neće promijeniti ako
navalim na nj motikom. Treba prihvaćati činjenice, vilenjače, to treba naučiti.«
»Upravo to želite, zar ne?« Filavandrel je nadlanicom obrisao znoj koji mu je izbio na
blijedom čelu iznad bijelih obrva. »To hoćete nametnuti drugima? Uvjerenje da je došlo
vaše vrijeme, vaša, ljudska era i epoha, da je to što činite drugim rasama jednako prirod‐
no kao izlasci i zalasci sunca? Da se s time moraju svi pomiriti, svi to prihvatiti? I ti meni
zamjeraš častoljublje? A što su nazori koje zastupaš? Zašto si vi, ljudi, napokon ne osvi‐
jestite činjenicu da je vaša vladavina svijetom prirodna točno onoliko koliko i prirodnost
uši razmnoženih u kožuhu? S jednakim bi mi učinkom mogao predlagati suživot s uši‐
ma, s jednakom bih pozornošću slušao uši, dok bi mi u zamjenu za priznavanje njihova
vrhovništva dopuštale zajedničko korištenje kožuha.«
»Ne gubi onda, vilenjače, vrijeme na raspravu s tako neugodnim insektom«, rekao je
vještac, s naporom nadzirući glas. »Čudi me koliko želiš u uši kakvom sam ja pobuditi
osjećaj krivnje i kajanja. Jadan si, Filavandrele. Ogorčen si, željan osvete i svjestan svoje
bespomoćnosti. Nastavi, probodi me mačem. Osveti se cijeloj ljudskoj rasi. Vidjet ćeš
koliko će ti laknuti. Šutni me prije toga u jaja ili u zube, kao ta tvoja Toruviel.«
Filavandrel je okrenuo glavu.
»Toruviel je bolesna«, rekao je.
»Poznajem tu bolest i njezine simptome.« Geralt je pljunuo preko ramena. »To što
sam joj ordinirao trebalo bi pomoći.«
»Ovaj razgovor stvarno nema smisla.« Filavandrel je ustao. »Žao mi je, ali moramo
vas ubiti. Ovdje nije riječ o osveti, nego o posve praktičnom rješenju. Torque mora i na‐
dalje obavljati svoje zadaće, a nitko ne smije posumnjati za koga to čini. Ne možemo si
dopustiti rat s vama, a na trgovinu i razmjenu ne damo se navući. Nismo baš toliko na‐
ivni da ne bismo znali čiju prethodnicu čine vaši trgovci. Tko dolazi za njima. I kakvu
vrst suživota donosi.«
»Vilenjače«, oglasio se tiho dotad šutljivi Maslačak. »Imam prijatelje. Ljude koji će za
nas dati otkupninu. Ako hoćeš, također i u obliku hrane. U svakom obliku. Razmisli o
tome. Pa to vas ukradeno sjemenje neće spasiti...«
»Ništa ih više neće spasiti«, prekinuo ga je Geralt. »Ne puzi pred njim. Maslačku, ne‐
moj ga moliti. Uzaludno je i vrijedno žaljenja.«
»Za nekoga tko živi tako kratko«, usiljeno se nasmiješio Filavandrel, »pokazuješ izne‐
nađujući prezir prema smrti, čovječe.«
»Majka te jednom rodi i jednom umireš«, rekao je mirno vještac. »Filozofija po mjeri
uši, nije li tako? A tvoja dugovječnost? Žalim te, Filavandrele.«
Elf je podignuo obrve.
Andrzej Sapkowski
»Objasni zašto.«
»Žalosno ste smiješni, vi, s ukradenim vrećicama sjemenja u konjskim bisagama, sa
šakom zrnja, s tom zericom zahvaljujući kojoj želite preživjeti. I s tom vašom misijom
koja bi vam trebala odvratiti misli od skoroga uništenja. Jer ti znaš da je ovo već kraj.
Ništa neće niknuti, ni roditi na visoravnima, ništa vas više neće spasiti. Ali vi ste dugo‐
vječni i živjet ćete dugo, jako dugo u oholo odabranoj izolaciji, sve malobrojniji, sve sla‐
biji, sve ogorčeniji. I ti znaš što će se onda dogoditi, Filavandrele. Znaš da će očajni mla‐
dići s očima stogodišnjih staraca i djevojke, ocvale, jalove i bolesne, takve poput Toruvi‐
el, odvesti u dolinu one koji će još moći u šaci držati mačeve i lukove. Spustit ćete se u
cvjetne doline na sastanak sa smrću, želeći umrijeti časno, u borbi, a ne u posteljama na
koje će vas oboriti anemija, sušica i skorbut. Tada ćeš se, dugovječni Aéne Seidhe, sjetiti
mene. Sjetit ćeš se da sam te žalio. I shvatiti da sam imao pravo.«
»Vrijeme će pokazati tko je imao pravo«, tiho je izustio vilenjak. »I na tome počiva
prednost dugovječnosti. Ja imam šansi da se u to uvjerim. Makar zahvaljujući toj ukra‐
denoj šačici zrnja. Ti takvu šansu nećeš imati. Za tren ćeš umrijeti.«
»Poštedi barem njega.« Geralt je pokretom glave pokazao Maslačka. »Ne, ne zbog pa‐
tetičnog milosrđa. Zbog razuma. Na mene neće nitko ni pomisliti, ali njega će htjeti
osvetiti.«
»Slabo ocjenjuješ moj razum«, rekao je nevoljko vilenjak. »Ako on zahvaljujući tebi
preživi, sasvim će sigurno osjetiti obvezu da te osveti.«
»Budi siguran!« prasnuo je Maslačak, blijed kao smrt. »Možeš biti siguran, kurvin
sine. Ubij i mene, jer ti obećavam da ću u suprotnom protiv vas podići cijeli svijet. Vi‐
djet ćeš za što su sposobne uši iz kožuha! Dokrajčit ćemo vas pa makar morali te vaše
planine sravniti sa zemljom! Možeš biti u to siguran!«
»E jesi ti glup, Maslačku« uzdahnuo je vještac.
»Majka te jednom rodi i jednom umireš«, rekao je prkosno pjesnik, pri čemu su uči‐
nak prkosa ponešto kvarili zubi koji su mu cvokotali kao kastanjete.
»Stvar je onda odlučena.« Filavandrel je izvukao rukavicu iza pojasa i navukao je.
»Vrijeme je da se okonča ova epizoda.«
Na njegovu kratku zapovijed sučelice su im se poredali vilenjaci s lukovima. Učinili
su to brzo, očito su čekali već odavno. Jedan, kako je zamijetio vještac, još je uvijek žva‐
kao repu. Toruviel, s ustima i nosom premotanima ukriž trakama tkanine i brezove
kore, stala je pored strijelaca. Bez luka.
»Treba li vam zavezati oči?« upitao je Filavandrel.
»Odlazi.« Vještac je okrenuo glavu. »Otiđi...«
»A d’yeabl aép arse«, dovršio je Maslačak, zvoneći zubima.
»Hej, ne!« zameketao je iznenada đavo, pritrčavši i zaklonivši sobom osuđenike. »Zar
ste poludjeli? Filavandrel! Nismo se tako dogovarali! Ne tako! Trebao si ih odvesti u pla‐
Posljednja želja
nine, zadržati negdje u špiljama, dok ne završimo s ovim ovdje...«

»Torque«, rekao je vilenjak. »Ne mogu. Ne mogu riskirati. Vidio si što je izveo Toru‐
vieli, i to svezan? Ne mogu riskirati.«
»Ne tiče me se što možeš, a što ne! Što si vi zamišljate? Mislite da ću vam dopustiti
ubijanje? Ovdje, na mojoj zemlji? Odmah pored mojeg naselja? Proklete budale! Nosite
se odavde skupa s vašim lukovima, jer ću vas rozima probosti, uk, uk!«
»Torque.« Filavandrel je oslonio ruke o pojas. »To što moramo učiniti je nužnost.«
»Dúvelsheyss, a ne nužnost!«
»Makni se u stranu, Torque.«
Kozorog je strignuo ušima, zameketao još glasnije, izbuljio oči i savio lakat u među
patuljcima popularnoj uvredljivoj gesti.
»Nećete ovdje nikoga ubijati! Uzjašite konje i nosite se u planine, preko prijevoja! U
protivnom ćete morati ubiti i mene!«
»Budi razuman«, rekao je polagano bjelokosi vilenjak. »Ako ih i ostavimo na životu,
ljudi će doznati za tebe, za to što radiš. Uhvatit će te i umoriti. Pa poznaješ ih.«
»Poznajem«, zameketao je đavo, i dalje zaklanjajući sobom Geralta i Maslačka. »Čini
se da ih poznajem bolje nego vas! I ne znam, zbilja, na čijoj je strani bolje biti! Žalim što
sam se s vama združio, Filavandrele!«
»Sam si to htio«, rekao je hladno vilenjak, dajući znak strijelcima. »Sam si to htio,
Torque. L’sparelleán! Evellién!«
Vilenjaci su izvukli strijele iz tobolaca.
»Otiđi, Torque«, procijedio je Geralt kroz zube. »To nema smisla. Makni se u stra‐
nu.«
Đavo mu je, ne mičući se s mjesta, pokazao patuljačku gestu.
»Čujem... glazbu...« odjednom je zajecao Maslačak.
»To se događa«, rekao je vještac, gledajući u vrške strelica. »Ne uzbuđuj se. Nije sra‐
mota poblesaviti od straha.«
Filavandrelovo lice se promijenilo, zgrčilo u čudnoj grimasi. Bjelokosi Seidhe se naglo
okrenuo, doviknuo nešto strijelcima, kratko, odrješito. Strijelci su spustili oružje.
Na poljanu je stupila Lille.
Više to nije bilo mršavo seosko djevojče u prostoj haljinici. Preko travnate poljane
hodala je – ne, nije hodala – klizila je prema njima Kraljica, blistava, zlatokosa, plame‐
nooka, očaravajuća Kraljica Polja, urešena vijencima cvijeća, klasja, stručaka bilja. Slijeva
joj je na ukočenim nogama tapkalo lane, zdesna šuštao veliki jež.
»Dana Méadbh«, rekao je s poštovanjem Filavandrel. A potom je pognuo glavu i
kleknuo.
Kleknuli su i ostali vilenjaci, polagano, kao otežući, jedan za drugim padali su na ko‐
ljena, klanjali se nisko, s poštovanjem. Zadnja koja je kleknula bila je Toruviel.
Andrzej Sapkowski
»Haél, Dam Méadbh«, ponovio je Filavander.

Lille nije odgovorila na pozdrav. Zaustavila se nekoliko koraka pred vilenjakom, preš‐
la modrim pogledom preko Maslačka i Geralta. Torque, iako i sam pognut u naklonu,
smjesta se bacio na razvezivanje konopaca. Nijedan od Seidha nije se maknuo.
Lille je i dalje stajala pred Filavandrelom. Nije se oglasila, nije ispustila ni najmanji
zvuk, ali je vještac vidio promjene na vilenjakovu licu, osjećao auru koja ih okružuje i
nije dvojio da se između para odvija razmjena misli. Đavo ga je iznenada potegnuo za
rukav.
»Tvoj se prijatelj«, zameketao je tiho, »odlučio onesvijestiti. Baš na vrijeme. Što da ra‐
dim?«
»Odvali mu nekoliko šamara.«
»S užitkom.«
Filavander je ustao s koljena. Na njegovu zapovijed vilenjaci su munjevito počeli sed‐
lati konje.
»Pođi s nama, Dana Méabdh«, rekao je bjelokosi vilenjak. »Trebaš nam. Ne ostavljaj
nas, Vječna. Ne lišavaj nas svoje milosti. Propast ćemo bez nje.«
Lille je blago pomaknula glavu, pokazala na istok, prema planinama. Vilenjak se nak‐
lonio, držeći u ruci uzde svog bjelogrivog konja.
Prišao je Maslačak, blijed i zanijemio, pridržavao ga je vrbnjak. Lille ga je pogledala,
nasmiješila se. Pogledala je vješca u oči i dugo ga promatrala. Nije rekla ni riječi. Riječi
nisu bile potrebne.
Većina vilenjaka bila je već u sedlima, kada su im se približili Filavandrel i Toruviel.
Geralt je pogledao u crne vilenjakinjine oči koje su se vidjele iznad zavoja.
»Toruviel...« započeo je. I nije dovršio.
Vilenjakinja je kimnula glavom. Skinula je s unkaša sedla lutnju, predivan instru‐
ment od lakog, profinjeno intarziranog drva, s vitkim, izrezbarenim vratom. Bez riječi je
lutnju uručila Maslačku. Pjesnik je primio instrument, naklonio se. Također bez riječi,
ali su njegove oči bile rječite.
»Pozdrav, čudni čovječe«, rekao je tiho Filavander Geraltu. »Imaš pravo. Riječi nisu
potrebne. Neće ništa promijeniti.«
Geralt je šutio.
»Nakon dužeg razmišljanja«, dodao je Seidhe, »došao sam do zaključka da si imao
pravo. Tada kada si nas požalio. Stoga doviđenja. Doviđenja uskoro, na dan kada ćemo
sići u dolinu da umremo dostojanstveno. Tada ćemo te potražiti, ja i Toruviel. Nemoj
nas razočarati.«
Poduži trenutak gledali su se šutke. A potom je vještac odgovorio kratko i jednostav‐
no:
»Uznastojat ču.«
Posljednja želja
VII.
»BO GOV SKI, GE RAL TE.« Maslačak je prestao svirati, prigrlio je lutnju, dotaknuo je obra‐
zom. »Ovo drvo samo pjeva! Ove strune žive! Kakav čudesan zvuk! Svih mu vragova, za
ovu lutnjicu je nekoliko udaraca nogom i malo straha bilo vrlo niska cijena. Dopustio
bih da me šutiraju od zore do sumraka, kada bih znao što ću dobiti. Geralte? Slušaš li ti
mene uopće?«
»Teško vas je ne čuti.« Vještac je dignuo glavu iznad knjige, pogledao đavla, koji je i
dalje žestoko pištao na čudnovatoj svirali sastavljenoj od komadića trske različitih duži‐
na. »Čujem vas, svi vas uokolo čuju.«
»Dúwelsheyss, a ne okolica.« Torque je odložio sviralu. »Potpuna pustoš. Divljina.
Vukojebina. Eh, žalim za svojom konopljom!«
»Žali za konopljom«, nasmijao se Maslačak, oprezno okrećući maštovito izrezbarene
pužne vijke lutnje. »Trebao si sjediti u gustišu kao miš pod metlom, a ne plašiti djevoj‐
ke, razarati nasipe i zagađivati zdence. Mislim da ćeš sada biti oprezniji pa ćeš odustati
od nepodopština, ha, Torque?«
»Ja volim nepodopštine«, izjavio je đavo, keseći se. »I ne mogu si zamisliti život bez
njih. Ali neka vam bude, obećavam da ću na novim prostorima biti oprezniji. Suzdržavat
ću se od podvala.«
Noć je bila oblačna i vjetrovita, vjetar je povijao trstiku, šumio u granama i grmlju u
kojem su podignuli tabor. Maslačak je dometnuo suharke u vatru. Torque se vrpoljio na
ležaju, tjerajući repom komarce. U jezeru se bučno praćaknula riba.
»Cijelu našu ekspediciju na kraj svijeta opisat ću u baladi«, objavio je Maslačak. »I
tebe ću u njoj opisati, Torque.«
»Nemoj misliti da ćeš se iz toga izvući bez posljedica«, zarežao je đavo. »Onda ću i ja
napisati baladu i opisati tebe, i to tako da se dvanaest godina nećeš moći pojaviti u pris‐
tojnom društvu. Stoga pazi. Geralte?«
»Molim?«
»Jesi li pročitao nešto zanimljivo u toj knjizi koju si na prijevaru izmamio od seljači‐
ća?«
»Dakako.«
»Pa pročitaj i nama prije nego što se vatra ugasi.«
»Da, da...« Maslačak je prevukao preko zvučnih struna Toruvieline lutnje. »Pročitaj
nam, Geralte.«
Vještac se naslonio na lakat, privukavši knjigu bliže vatri.
»Vidjeti je se može«, započeo je, »u ljetno doba, od Svibanjskih i Lipanjskih Dana pa
sve do Listopada, ali događa se to o Blagdanu srpa, koji su prastari zvali ›Lammas‹. Uka‐
zuje se kao Svjetlokosa Djeva, sva u cvijeću, a prati je sve živo i privija se uz nju, svejed‐
Andrzej Sapkowski
no, zelen ili zvijeri. Zato joj i jest ime Živa. Prastari ju zovu ›Danamebi‹ i vrlo je štuju.
Čak i Bradati, premda živeći u nutrini planina, a ne u polju, poštuju je i zovu:
›Bloëmenmagde‹.«
»Danamebi«, promrmljao je Maslačak. »Dana Méabdh, Poljska Djeva.«
»Kamo Živa kroči, zemlja cvjeta i rađa, i obilno se plode sva stvorenja, takva je njezi‐
na moć. Ljudi joj žrtvuju od svakoga uroda, u zaludnoj nadi da će Živa pohoditi njiho‐
va, a ne tuđa polja. Jer govore također da će se na kraju Živa nastaniti među onim naro‐
dom koji se nad druge uzdigne, ali to su bapske priče. Jer pravo mudraci zbore da Živa
ljubi samo zemlju i to što na njoj raste i živi, jednako, bez razlike, i najmanje jabuke div‐
ljake i najsitnijeg crvića, a svi joj narodi ne znače ništa više od najsitnije jabučice, jer
ionako će jednom zavazda nestati, a za njima će doći druga plemena. A Živa je vječna,
bila je i bit će, dovijeka, dok je svijeta i vijeka.«
»Dok je svijeta i vijeka!« zapjevao je trubadur i zasvirao na lutnji. Torque mu se pri‐
družio visokim zvukom svoje trščane frule. »Zdrava bila, Poljska Djevo! Hvala ti za
urod, za cvijeće u Dol Blathanni, ali i za kožu dolje-potpisanog koju si sačuvala da je ne
izbuše vršci strijela. Znate, nešto ću vam reći.«
Prestao je svirati, obgrlio lutnju kao dijete i rastužio se.
»Mislim da u baladi neću spomenuti vilenjake i teškoće s kojima se moraju boriti. Ne
bi uzmanjkalo gadova spremnih da pođu u planine... Zašto ih požurivati...«
Trubadur je zašutio.
»Dovrši«, rekao je gorko Torque. »Htio si reći požurivati ono što je neumitno. Neiz‐
bježno.«
»Nemojmo o tome«, presjekao je Geralt. »Zašto govoriti o tome? Riječi nisu potreb‐
ne. Uzmite Lillin primjer.«
»Razgovarala je s vilenjakom telepatski«, promrmljao je bard. »Osjećao sam to. Zar
ne, Geralte? Pa i ti osjećaš takvu vezu. Jesi li shvatio o čemu... Što je prenosila vilenja‐
ku?«
»Ponešto.«
»O čemu je govorila?«
»O nadi. O tome da se sve obnavlja i da se neće prestati obnavljati.«
»Samo to?«
»Bilo je dovoljno.«
»Hm... Geralte? Lille živi u selu, među ljudima. Misliš li da će...«
»... i ostati među njima? Tu, u Dol Blathanni? Možda. Ako...«
»Ako što?«
»Ako ljudi pokažu da su toga dostojni. Ako kraj svijeta ostane krajem svijeta. Ako
ćemo poštivati granicu. No, dosta brbljanja, dečki. Vrijeme je za spavanje.«
»Istina. Bliži se ponoć, vatra se gasi. Posjedit ću još malo, stihovi mi se uvijek najbolje
Posljednja želja
nižu uz vatru što dogorijeva. A trebam naslov za svoju baladu. Lijep naslov.«
»Možda ›Kraj svijeta‹?«
»Banalno«, frknuo je pjesnik. »Čak i ako je to stvarno kraj, ovo mjesto treba nazvati
drugačije. Metaforički. Pretpostavljam da znaš što je metafora, Geralte? Hm... Da raz‐
mislim... ›Tamo gdje...‹ Uh. ›Tamo gdje...‹«
»Laku noć«, rekao je đavo.
Andrzej Sapkowski
Glas razuma 6
VJE ŠTAC JE RA ZVE ZAO KO ŠU LJU, odlijepio mokri lan od vrata. U špilji je bilo vrlo toplo, čak
vruće, u zraku je visjela teška, vlažna para koja je kapala niz mahovinom obrasle stijene i
bazaltne ploče zidova.
Posvuda uokolo bile su biljke. Izrastale su iz udubina uklesanih u podu i napunjenih
tresetom, iz velikih škrinja, korita i lonaca. Penjale se po stijenama, po drvenim kolcima
i motkama. Geralt ih je razgledavao sa zanimanjem, prepoznajući neke rijetke vrste –
one koje su ulazile u sastav vješčjih lijekova i eliksira, čarobnih cjedila i čudotvornih na‐
pitaka. I druge, još rjeđe, čija je svojstva mogao samo nagađati. I one koje uopće nije
poznavao i za koje nije nikada čuo. Vidio je stijene špilje oblijepljene nakupinama zvjez‐
danolisnog kokotca, zbijene kugle praznoglava koje su se prelijevale iz golemih tegli, iz‐
danke pjeskarice posute bobicama crvenim kao krv. Prepoznao je mesnate, uske listove
trputca, bordozlatne ovale neizmjerka i tamne strelice kopljarice. Zamjećivao je uz ka‐
men pripijenu paperjastu mahovinu krvostoja, svjetlucave gomolje vraninog oka i tigras‐
to isprugane latice mišjeg kaćuna.
U tamnijem dijelu špilje izbočili su se klobuci ljuskavih kuštravaca, sivkasto crnih na‐
lik na kamenje u polju. Nedaleko je rastao segnigrozd, biljka koja je u stanju neutralizi‐
rati svaki otrov. Iznikle iz dubokih škrinja utisnutih u tlo, žutosive, neugledne metlice
odavale su ranog, korijen snažnih i univerzalnih ljekovitih svojstava.
Unutrašnjost špilje zauzimalo je vodeno raslinje. Geralt je vidio kade pune voščika i
kornjačine leće i bazene pokrivene čvrstom opnom ricije, hrane za parazitski šafranov
korijen. Stakleni spremnici puni podanaka halucinogenog dvostrela, vitkih tamnozele‐
nih kriptokorina i klupaka oblica. Blatnjava, muljava korita, uzgajališta bezbrojnih mu‐
kora, algi, plijesni i močvarnih lišajeva.
Nenneke, zasukavši rukave svećeničke halje, izvadila je iz košare škare i koštane grab‐
ljice i bez riječi se dala na posao. Geralt je sjeo na klupicu između stupova svjetlosti koja
je upadala kroz velike staklene ploče u svodu špilje.
Svećenica je potiho mrmljala i pjevušila, vješto uranjajući ruke u gustiš lišća i izdana‐
ka, brzo škljocala škarama, punila košaricu stručcima zeleni. Popravljala je kolje i okviri‐
će koji su pridržavali bilje, s vremena na vrijeme rahlila zemlju zupcima grablji. Pokat‐
kad je srdito mumljajući čupala usahle ili izgnjile stabljike, bacala ih u spremnik kom‐
posta za hranu gljivama i drugih, ljuskastih i zmijasto uvijenih biljaka koje vještac nije
poznavao. Nije čak bio ni siguran jesu li to uopće biljke – izgledalo mu je da se svjetluca‐
Posljednja želja
vi podanci lagano pomiču, pružajući prema svećeničinim rukama svoje dlakave grančice.
Bilo je toplo. Jako toplo.
»Geralte?«
»Molim«, nadvladao je pospanost koja ga je obuzimala. Nenneke ga je, igrajući se
škarama, promatrala iza velikih perastih listova muhogrma.
»Nemoj još otići. Ostani. Još nekoliko dana.«
»Ne, Nenneke. Vrijeme je da krenem na put.«
»Što te tako tjera? Za Herewarda ne trebaš brinuti. A ta vucibatina Maslačak neka se
nosi sam. Ostani, Geralte.«
»Ne, Nenneke.«
Svećenica je škljocnula škaricama.
»Žuri ti se toliko otići iz hrama, jer se bojiš da će te ona ovdje pronaći?«
»Da«, priznao je nerado. »Pogodila si.«
»Nije to bila ni najmanje teška zagonetka«, promrmljala je. »Ali smiri se. Yennefer je
već bila ovdje. Prije dva mjeseca. Neće se tako brzo vratiti, jer smo se posvađale. Ne, ne
oko tebe, za tebe nije ni pitala.«
»Nije pitala?«
»To te boli«, nasmijala se svećenica. »Ii si egocentrik kao i svaki muškarac. Nema ni‐
čeg goreg od pomanjkanja zanimanja, zar ne? Od ravnodušnosti? Ali ne, nemoj pasti u
depresiju. Poznajem Yennefer i predobro. Nije ništa pitala, ali se pozorno osvrtala, traže‐
ći uokolo tvoje tragove. A na tebe je silno bijesna, osjetila sam.«
»Oko čega ste se posvađale?«
»Ni oko čega što bi te se moglo ticati.«
»Ionako znam.«
»Ne bih rekla«, kazala je spokojno Nenneke, popravljajući kolčić. »Tvoje znanje o
njoj je vrlo površno. Njezino znanje o tebi, usput rečeno, također. To je podosta tipično
za vezu koja vas veže ili vas je vezala. Oboje niste kadri ništa osim jako emocionalno
ocjenjivati posljedice i istodobno zanemarivati uzroke.«
»Ona je bila ovdje da bi se pokušala izliječiti«, ustvrdio je hladno. »Zbog toga ste se
posvađale, priznaj.«
»Ništa neću priznati.«
Vještac se digao, stao pod punu svjetlost jedne od kristalnih ploča na svodu špilje.
»Budi dobra, Nenneke. Baci pogled na ovo.«
Raspetljao je tajni džepić na pojasu, izvadio malen zavežljaj, minijaturnu vrećicu od
kozje kože, isuo sadržaj na dlan.
»Dva dijamanta, rubin, tri lijepa žada, zanimljiv ahat.« Nenneke se razumjela u sve.
»Koliko su te stajali?«
»Dvije i pol tisuće temerskih orena. Plaća za štrigu iz Wyzime.«
Andrzej Sapkowski
»Za razderan vrat«, namrštila se svećenica. »Što ćeš, takva je cijena. Ali dobro si uči‐
nio pretvorivši gotovinu u ova stakalca. Oren je slab, a cijene dragog kamenja u Wyzimi
nisu visoke, preblizu je patuljački rudnik u Mahakamu. Ako prodaš ove kamenčiće u
Novigradu, dobit ćeš najmanje petsto novigradskih kruna, a kruna je sada šest i pol ore‐
na i raste.«
»Htio bih da to uzmeš.«
»U pohranu?«
»Ne. Žad uzmi za svetište kao, recimo, moju žrtvu boginji Meliteli. A ostalo kame‐
nje... ono je za nju. Za Yennefer. Predaj joj ga kada te ponovo posjeti, a to će se dogoditi
ubrzo.«
Nenneke ga je pogledala ravno u oči.
»Ne bih to činila da sam na tvom mjestu. Vjeruj mi, razbjesnit ćeš je još više, ako je
to uopće moguće. Ostavi sve kako jest, jer nisi više u stanju ništa ni popraviti, ni pobolj‐
šati. Bježeći od nje, ponio si se... no, recimo, na način nedostojan zrelog muškarca. Po‐
kušavajući okajati svoju krivnju draguljima, ponašaš se kao jako, jako prezreo muškarac.
Zbilja ne znam koji tip muškarca manje podnosim.«
»Bila je previše posesivna«, progunđao je, odvraćajući pogled. »Nisam to mogao pod‐
nijeti. Odnosila se prema meni kao prema...«
»Prestani«, rekla je oštro. »Ne plači mi u krilu. Nisam ti majka, koliko to puta mo‐
ram ponoviti? Ne kanim ti biti ni povjerenica. Nimalo me se ne tiče kako se odnosila
prema tebi, a to kako si se ti odnosio prema njoj, još me manje zanima. A nemam ni
najmanje namjere posredovati i uručivati joj te glupe kamenčiće. Ako hoćeš biti budala,
budi to bez mojeg posredovanja.«
»Nisi me razumjela. Ne mislim je moljakati niti je kupovati. No svejedno sam joj ne‐
što dužan, a liječenje kakvom se ona želi podvrgnuti zacijelo je jako skupo. Hoću joj po‐
moći, to je sve.«
»Veći si blesan no što sam mislila.« Nenneke je podignula košaru sa zemlje. »Skupo
liječenje? Pomoć? Geralte, za nju su tvoji kamenčići nevažne sitnice. Znaš li koliko Yen‐
nefer zna naplatiti prekid trudnoće kod velike dame?«
»To dobro znam. Kao i to da za izlječenje besplodnosti uzima još i više. Šteta što sebi
samoj ne može pomoći u tom smislu. Zato traži pomoć kod drugih, kod tebe također.«
»Njoj nitko neće pomoći, to je apsolutno nemoguće. Čarobnica je. Kao i većini ča‐
robnica jajnici su joj posve atrofirali, ne rade i to je nepovratno. Nikada neće moći imati
djece.«
»Nisu sve čarobnice uskraćene u tom smislu. Znam nešto o tome, a znaš i ti isto.«
»Dakako.« Nenneke je zažmirila. »Znam.«
»Ne može biti pravilom nešto što ima iznimke. Nemoj mi, molim te, servirati banal‐
ne neistine o iznimkama koje potvrđuju pravilo. Reci mi nešto o iznimkama kao takvi‐
Posljednja želja
ma.«
»O iznimkama«, odvratila je hladno, »može se reći isključivo jedno. Da postoje. Više
ništa. A Yennefer... što se može, iznimka nažalost nije. Barem ne u pogledu uskraćenosti
o kojoj govorimo. Jer, u drugim pogledima teško da postoji veća iznimka od nje.«
»Čarobnjacima je«, Geralt se nije obazirao ni na hladnoću, ni na aluziju, »već uspije‐
valo da uskrise mrtve. Znam za dokazane slučajeve. A uskrisiti mrtvaca teže je od opozi‐
va atrofije osjetila ili organa, barem mi se tako čini.«
»Krivo ti se čini. Jer ja ne znam ni za jedan dokazan, posve uspješan slučaj povlačenja
atrofije ili regeneracije žlijezda s unutarnjim lučenjem. Geralte, prekinimo s tim, ovo po‐
činje podsjećati na konzilij. Ti se u to ne razumiješ, ja se razumijem. I ako ti kažem da je
Yennifer platila stanovite sposobnosti gubitkom drugih, onda je tako.«
»Ako je to tako očito, ne shvaćam zašto ona i dalje nastoji...«
»Ti jako malo shvaćaš«, prekinula ga je svećenica. »Prokleto malo. Prestani se brinuti
za Yenniferine boljke, razmisli o svojima. I tvoj je organizam podvrgnut promjenama
koje su nepovratne. Čudiš se njoj, a što ćeš reći za sebe samog? I tebi mora biti jasno da
nikada nećeš biti čovjek, a neprestano nastojiš biti. Praveći ljudske pogreške. Greške,
koje vještac ne bi smio činiti.«
Oslonio se na zid špilje, obrisao znoj s obrve.
»Ne odgovaraš«, utvrdila je činjenicu Nenneke, blago se smiješeći. »Ne čudim se.
Nije lako raspravljati s glasom razuma. Ti si bolestan, Geralte. Invalid si. Loše reagiraš
na eliksire. Imaš ubrzan puls, usporeno prilagođavanje oka, zakašnjele reakcije. Ne idu ti
ni najjednostavniji Znakovi. I ti bi išao na put? Ti se moraš liječiti. Terapija ti je neop‐
hodna. A prije nje trans.«
»Zato si mi poslala Iolu? U sklopu terapije? Za olakšavanje transa?«
»Glup si!«
»Ne baš toliko.«
Nenneke se okrenula, gurnula ruku među mesnate stabljike vješcu nepoznatih povi‐
juša.
»No, neka ti bude«, rekla je otvoreno. »Da, poslala sam ti je. U sklopu terapije. I reći
ću ti da je koristilo. Sutradan si puno bolje reagirao. Bio si mirniji. Osim toga, Ioli je
isto trebala terapija. Nemoj se ljutiti.«
»Ne ljutim se na terapiju, ni na Iolu.«
»Ali na glas razuma koji čuješ?«
Nije odgovorio.
»Trans je nužan«, ponovila je Nenneke, obuhvaćajući pogledom svoj špiljski vrt.
»Iola je spremna. Uspostavila je s tobom tjelesni i duhovni dodir. Ako hoćeš otputovati,
učinimo to noćas.«
»Ne. Neću. Shvati, Nenneke, Iola može u transu početi pretkazivati. Proricati, čitati
Andrzej Sapkowski
budućnost.«
»Upravo se o tome i radi.«
»Naravno. Ali ja ne želim znati budućnost. Kako bih mogao raditi ovo što radim,
kada bih je znao. Uostalom ionako je znam.«
»Jesi li siguran?«
Nije odgovorio.
»No, dobro«, uzdahnula je. »Pođimo napokon. Aha, Geralte? Ne želim biti indiskret‐
na, ali reci mi... Reci mi kako ste se upoznali? Ti i Yennefer? Kako je to počelo?«
Vještac se nasmiješio.
»Počelo je tako da ja i Maslačak nismo imali ništa za doručak pa smo odlučili naloviti
riba.«
»Znači li to da si umjesto riba ulovio Yennefer?«
»Ispričat ću ti kako je bilo. Ali možda poslije večere, jer sam malo ogladnio.«
»Hajdemo onda. Ubrala sam već sve što mi je trebalo.«
Vještac je pošao prema izlazu, prešao još jednom pogledom po špiljskom stakleniku.
»Nenneke?«
»Aha?«
»Pola od toga što imaš ovdje su biljke koje ne rastu više nigdje na svijetu. Ne varam
se, zar ne?«
»Ne varaš se. Više od pola.«
»Kako to objasniti?«
»Ako kažem da je to milost boginje Melitele, sigurno ti neće biti dovoljno?«
»Sigurno neće.«
»To sam i mislila.« Nenneke se nasmiješila. »Vidiš, Geralte, ovo naše svijetlo sunce
još uvijek svijetli. Ali više ne kao nekoć. Pročitaj malo knjige, ako ti se da. Ako pak ne
želiš gubiti vrijeme na čitanje, možda te zadovolji objašnjenje da kristal od kojega je na‐
pravljen krov djeluje kao filtar. Otklanja ubojite zrake kojih je u sunčanoj svjetlosti sve
više. Zato ovdje rastu biljke koje u divljini više nećeš vidjeti nigdje na svijetu.«
»Shvatio sam«, kimnuo je glavom vještac. »A mi, Nenneke? Sto je s nama? Sunce svi‐
jetli i na nas. Ne bismo se li se i mi trebali skloniti pod takav krov?«
»U načelu bismo trebali«, uzdahnula je svećenica. »Ali...«
»Ali što?«
»Već je prekasno.«
Posljednja želja
Posljednja želja
I.
SOM JE PO KA ZAO na površini brkatu glavu, snažno se praćaknuo, pljusnuo, uzburkao

vodu, bljesnuo bijelim trbuhom.
»Maslačak, pazi!« uzviknuo je vještac, ukopavajući se petama u mokri pijesak. »Drži,
dovraga!«
»Držim...« zastenjao je pjesnik. »Majko, kojeg li čudovišta! Levijatan, a ne riba! Ali
najest ćemo se, bogova mi!«
»Popuštaj, popuštaj, jer će povraz puknuti!«
Som je zaronio do dna, iznenadnim napadom krenuo uzvodno, u smjeru riječnog za‐
voja. Povraz je siknuo, Maslačkove i Geraltove rukavice su se zadimile.
»Vuci, Geralte, vuci! Ne popuštaj, jer će se zaplesti u korijenje!«
»Povraz će pući!«
»Neće! Vuci!«
Pogrbili su se, povukli. Povraz je sikćući rezao vodu, treperio, sijao kapljice koje su
svjetlucale poput žive u sjaju izlazećeg sunca. Som je iznenada izronio, zavrtio se pod sa‐
mom površinom, napetost konopca je popustila. Počeli su ga brzo namotavati.
»Osušit ćemo ga na dimu«, prodahtao je Maslačak. »Odnijet ćemo ga u selo i staviti u
pušnicu. A od glave ćemo skuhati juhu!«
»Pazi!«
Osjetivši pod trbuhom plićak, som je iskočio iz vode do pola svog dva sežnja dugog
tijela, trgnuo glavom, pljesnuo plosnatim repom i žestoko jurnuo u dubinu. Iz rukavica
se ponovo zadimilo.
»Vuci, vuci! Na obalu s kurvinim sinom!«
»Povraz puca! Popusti, Maslačku!«
»Izdržat će, ne boj se! Od glave... skuhat ćemo juhu...«
Ponovo dovučen u blizinu spruda som se naglo zavrtio i bijesno bacaknuo, kao da
hoće pokazati da se neće tako lako dati u lonac. Voda je prsnula sežanj uvis.
»Kožu ćemo prodati...« Maslačak je, upirući se nogama, vukao povraz objema ruka‐
ma, crven od napora. »A brkovi... Od brkova ćemo napraviti...«
Nitko nije nikada doznao što je pjesnik kanio napraviti od somovih brkova. Povraz je
uz prasak pukao, a oba su se ribara, izgubivši ravnotežu, svalila na mokri pijesak.
Andrzej Sapkowski
»Kuga ga odnijela!« proderao se Maslačak tako da je odjek zatutnjao po vrbama. »To‐

liko je hrane propalo! E, krepaj, somov sine!«
»Govorio sam.« Geralt je otresao hlače. »Govorio sam da ne treba na silu vući. Zabr‐
ljao si, prijatelju. Nikad od tebe ribič.«
»Nije istina«, uvrijedio se trubadur. »To da se takvo čudovište uopće našlo, moja je
zasluga.«
»Zanimljivo. Nisi ni prstom mrdnuo da pomogneš pripremiti udicu. Svirao si na lut‐
nji i drečao tako da te čuje cijela okolica, ništa više.«
»Varaš se«, nacerio se Maslačak. »Jer, vidiš, kada si zaspao, skinuo sam s udice crva i
zakačio uginulu vranu koju sam našao u grmlju. Htio sam ti vidjeti lice kada ujutro iz‐
vučeš tu vranu. A som se uhvatio na vranu. Na tvoje bi crve govno zagrizao.«
»Zagrizao je, zagrizao...« Vještac je pljunuo u vodu, namatajući povraz na drvene raš‐
lje. »Ali je puklo, jer si vukao kao budala. Umjesto brbljanja, smotaj ostatak povraza.
Sunce je već izašlo, valja nam poći. Idem se pakirati.«
»Geralte?«
»Što hoćeš?«
»I na drugoj je udici nešto... Ne, prokletstvo, samo se zakačilo. Prava muka, drži se
kao kamen, neću uspjeti! Noo, otkačilo se... Ha, ha, pogledaj što vučem! To je valjda os‐
tatak teglenice iz vremena kralja Dezmoda! Kojeg li govna! Pogledaj, Geralte!«
Maslačak je, jasna stvar, pretjerivao, iz vode izvučeno klupko sagnjilih konopa, koma‐
da mreže i nakupina vodenoga bilja bilo je veliko, ali daleko od veličine teglenice iz vre‐
mena legendarnoga kralja. Bard je izbacio klupko na sprud i počeo po njemu kopati vr‐
škom čizme. Vodeno se bilje pomicalo od pijavica, ljuskara i malih račića.
»Ha! Vidi što sam našao!«
Geralt se radoznalo približio. Pronalaskom se pokazao otučeni kameni ćup, neka vrst
dvouhe amfore zapletene u mrežu crnu od sagnjilih algi, kolonija vodencvijetova i puže‐
va, iz koje se cijedio smrdljivi mulj.
»Ha!« opet je ponosno povikao Maslačak. »Znaš li što je ovo?«
»Naravno. To je stari ćup.«
»Varaš se«, priopćio je trubadur, skidajući s ćupa komadićem drva školjke i okame‐
njenu, skrutnutu glinu. »Ovo je, ni manje, ni više, već začarani ćup. U njemu je duh
koji će mi ispuniti tri želje.«
Vještac je frknuo.
»Možeš se smijati.« Maslačak je završio čišćenje, sagnuo se i oplahnuo amforu vodom.
»Ali na čepu je pečat, a na pečatu čarobnjački znak.«
»Kakav? Pokaži.«
»Ma da!« Pjesnik je skrio ćup iza leđa. »Još nešto. Ja sam ovo našao i trebam sve že‐
lje.«
Posljednja želja
»Ne diraj taj pečat! Ostavi to!«

»Pusti kad ti kažem! To je moje!«
»Maslačku, pazi!«
»Baš!«
»Ne diraj! Joj, muke mu!«
Iz ćupića, koji je za vrijeme natezanja pao na pijesak, izbio je crven, svjetlucav dim.
Vještac je odskočio i jurnuo prema taboru po mač. Maslačak, prekriživši ruke na prsi‐
ma, nije se ni pomaknuo.
Dim je zatutnjao, skupio se u nepravilnu kuglu koja je lebdjela u visini pjesnikove
glave. Kugla je poprimila oblik karikaturalne, beznose glave s velikim očima i nečim na‐
lik na kljun. Glava je u promjeru imala oko sežnja.
»Duše!« izgovorio je Maslačak udarivši nogom o tlo. »Ja sam te oslobodio i odsad sam
tvoj gospodar. Moje želje...«
Glava je zaklepetala kljunom, koji uopće nije bio kljun, već nešto nalik na obješene,
izobličene usne koje su mijenjale oblik
»Bježi!« proderao se vještac. »Bježi, Maslačku!«
»Moje su želje«, nastavljao je pjesnik, »sljedeće. Kao prvo, neka što prije vrag odnese
Valda Marksa, trubadura iz Cidarisa. Kao drugo, u Caelfu živi grofica Virginia, koja ne
želi dati nikome. Neka da meni. Kao treće...«
Nitko nije nikada doznao treću Maslačkovu želju. Čudovišna glava je iz sebe iznjedri‐
la dvije još čudovišnije šape i zgrabila barda za grlo. Maslačak je zakrkljao.
Geralt je u tri skoka dojurio do glave, zamahnuo srebrnim mačem i zasjekao je među
uši, ravno po sredini. Zrak je fijuknuo, glava je ispustila dim i silovito narasla, udvostru‐
čujući promjer. Čudovišne ralje, sada također znatno veće, rastvorile su se, zaklepetale i
zaškripale, šape su protresle Maslačka koji se otimao i prignječile ga uz zemlju.
Vještac je složio prste u Znak Aard i odaslao u glavu najveću snagu energije koju je
uspio prikupiti. Energija, materijalizirajući se u obliku aureole koja je okruživala glavu
kao zasljepljujuća zraka, pogodila je cilj. Grunulo je tako da je Geralta probolo u ušima,
a od zraka isisanog implozijom, zašumjele su vrbe. Čudovište je zaglušno zaurlalo, još
više naraslo, ali je pustilo pjesnika, sunulo uvis, zavrtjelo se i odletjelo iznad površine
vode, mašući šapama.
Vještac se bacio da odvuče Maslačka koji je nepomično ležao. U tom su mu trenutku
prsti naišli na okrugao predmet ukopan u pijesku.
Bio je to mjedeni pečat ukrašen znakom slomljenog križa i deveterokrake zvijezde.
Glava je lebdeći nad rijekom već narasla do veličine stoga sijena. Razvaljene, ričuće
ralje podsjećale su pak na vrata sjenika srednje veličine. Ispruživši šapetine, čudovište je
napalo.
Geralt je, ne znajući što učiniti, stisnuo pečat u šaci i ispružio ruku prema napadaču,
Andrzej Sapkowski
izgovorivši pritom egzorcističku formulu koju ga je jednom naučila stanovita svećenica.

Dotad je nikada nije uporabio, jer načelno nije bio sklon praznovjerju.
Učinak je nadišao sva njegova očekivanja.
Pečat je zasiktao i naglo se ugrijao, pekući mu dlan. Divovska je glava zamrla u zraku,
nepomično zastala nad rijekom. Nakratko je tako lebdjela, zaurlala i raširila se u pulsira‐
juće klupko dima, u velik uskovitlani oblak. Oblak je tanko pisnuo i nevjerojatnom brzi‐
nom sunuo uz rijeku, ostavljajući na vodenoj površini uzburkanu prugu. U nekoliko se‐
kundi nestao je u daljini, samo je voda još neko vrijeme donosila nekakvo sve tiše zavija‐
nje.
Vještac je priskočio pjesniku koji se previjao na pijesku.
»Maslačku? Jesi li živ? Maslačku, dođavola! Što je s tobom?«
Pjesnik je protresao glavom, zamahnuo rukama i otvorio usta u vrisak. Geralt se na‐
mrštio i zažmirio ‒ Maslačak je imao školovan, moćan tenor, a pod utjecajem straha
mogao je glasom dosegnuti nevjerojatne registre. Ali iz bardova je grla izašlo jedva čujno,
hroptavo cičanje.
»Maslačku! Što je s tobom? Oglasi se!«
»Hhhh... eee...kheee... kvvvvragu....«
»Boli te nešto? Što je s tobom? Maslačku!«
»Hhhh... Kvvv...«
»Šuti! Kimni glavom ako je sve u redu.«
Maslačak se sav iskrivio i s velikim naporom kimnuo, te odmah nakon toga prevrnuo
na stranu, savio se i povratio krv, gušeći se i kašljući.
Geralt je opsovao.
II.
»BO GO VA MI!« Stražar se povukao i spustio lampaš. »Što mu je?«

»Propusti nas, dobri čovječe«, tiho je rekao vještac, pridržavajući Maslačka sklupča‐
nog u sedlu. »Žurimo. Pa vidiš.«
»Vidim«, stražar je progutao slinu, zureći u blijedo pjesnikovo lice i njegov crni pod‐
bradak pokriven zgrušanom krvlju. »Ranjen je? Užasno izgleda, gospodine.«
»Žurim«, ponovio je Geralt. »Na putu smo od svitanja. Propustite nas, molim vas.«
»Ne možemo«, rekao je drugi stražar. »Kroz vrata se može samo od izlaska do zalaska
sunca. Noću ne može. Takva je zapovijed. Ne može nitko, osim netko sa znakom kralja
ili gradonačelnika. Ili ako je plemić s grbom.«
Maslačak je zacvilio, još se više zgrčio, oslanjajući čelo o konjsku grivu, zadrhtao je,
izvio se u pokušaju da povrati. Po razgranatom, zgrušanom uzorku na vratu konja pote‐
kao je još jedan potočić.
Posljednja želja
»Ljudi«, rekao je Geralt najmirnije što je znao. »Pa vidite da mu je loše. Moram naći
nekoga tko će ga izliječiti. Propustite nas, molim vas.«
»Nemojte moliti.« Stražar se oslonio o helebardu. »Ako vas propustim, razapet će me
i izbaciti iz službe, čime ću onda hraniti djecu? Ne, gospodine, ne mogu. Skinite sudru‐
ga s konja i dajte ga u izbu u stražarskoj kuli. Previt ćemo ga, do zore će izdržati, ako mu
je tako suđeno. Nema puno dotad.«
»Ovdje zavoj neće dostajati«, procijedio je kroz zube vještac. »Potreban je iscjelitelj,
svećenik, sposoban ranarnik...«
»Takvoga ionako ne biste noću probudili«, rekao je drugi stražar. »Toliko možemo za
vas učiniti, da ne morate do svitanja taborovati pred vratima. U izbi je toplo, a i ranjeni‐
ka se ima na što položiti, bit će mu lakše nego u sedlu. Hajde, pomoći ćemo vam da ga
skinete s konja.«
U izbi u stražarskoj kuli bilo je stvarno toplo, zagušljivo i udobno. Vatra je veselo
pucketala u kaminu, a iza kamina je uporno zrikao zrikavac.
Za teškim, kvadratnim stolom punim vrčeva i tanjura sjedila su tri muškarca.
»Oprostite, milostiva gospodo«, rekao je stražar pridržavajući Maslačka, »što vam
smetamo... Valjda nećete imati ništa protiv... Ovaj vitez ovdje, hmmm... I drugi, ranjen
je, pa sam mislio...«
»Dobro si mislio.« Jedan je od muškaraca okrenuo prema njima suhonjavo, oštro, iz‐
ražajno lice, pa ustao. »Hajde, spustite ga na ležaj.«
Muškarac je bio vilenjak. Kao i drugi, koji je ostao sjediti za stolom. Obojica su, kako
je pokazivala njihova odjeća, mješavina ljudske i vilenjačke mode, bili stalno nastanjeni
vilenjaci, asimilirani. Treći je muškarac, izgledom najstariji, bio čovjek. Vitez, zaključu‐
jući po odjeći i prosijedoj kosi ošišanoj tako da pristaje pod kacigu.
»Ja sam Chireadan«, predstavio se viši vilenjak, taj s izražajnim licem. Kao i obično
kod predstavnika Starijeg Naroda, nije mu se moglo procijeniti dob, mogao je imati po‐
djednako dvadeset kao i stodvadeset godina. »A ovo je moj rođak, Errdil. Ovaj je vitez
pak Vratimir.«
»Plemić«, promrmljao je Geralt, ali pozorniji pogled na grb izvezen na tunici raspršio
je njegove nade. Četverodijelni štit sa zlatnim ljiljanima bio je ukoso presječen srebrnom
palicom. Vratimir ne samo da je potjecao iz pobočne loze, već i iz miješane, ljudsko-ne‐
ljudske veze. Kao takav, iako s grbom, nije se mogao smatrati punopravnim plemićem i
zacijelo mu nije pripadala povlastica ulaženja u grad nakon zalaska sunca.
»Nažalost«, vilenjakovoj pozornosti nije promaknuo vješčev pogled, »i mi moramo
ovdje čekati svitanje. Zakon ne poznaje iznimke, barem ne za takve poput nas. Pridruži‐
te nam se, gospodine viteže.«
»Geralt iz Rivije«, predstavio se vještac »Ja sam vještac, a ne vitez.«
»Što je s njim?« Chireadan je pokazao Maslačka kojega su u međuvremenu stražari
Andrzej Sapkowski
položili na ležaj. »Izgleda kao da je otrovan. Ako je tako, mogu mu pomoći. Imam uza se
dobar lijek.«
Geralt je sjeo, nakon čega je brzo izvijestio o događaju pored rijeke. Vilenjaci su se
pogledali. Prosijedi je vitez štrcnuo slinu kroz zube, namrštivši se.
»Nevjerojatno«, rekao je Chireadan. »Što je to moglo biti?«
»Duh iz boce«, promrmljao je Vratimir. »Kao u bajci...«
»Ne baš dokraja.« Geralt je pokazao Maslačka zgrčenog na postelji. »Ne znam nijed‐
nu bajku koja završava ovako.«
»Ozljede toga jadnika«, rekao je Chireadan, »očito su magijske prirode. Bojim se da
moji lijekovi tu neće puno pomoći. Ali mogu mu barem olakšati patnju. Jesi li mu već
nešto dao, Geralte?«
»Eliksir protiv bolova.«
»Dođi, pomoći ćeš mi. Pridržat ćeš mu glavu.«
Maslačak je pohlepno ispio lijek pomiješan s vinom, zagrcnuo se zadnjim gutljajem,
zahripao, popljuvao kožni jastuk.
»Ja ga poznajem«, rekao je drugi vilenjak, Errdil. »To je Maslačak, trubadur i pjesnik.
Vidio sam ga jednom kada je pjevao na dvoru kralja Ethaina u Cidaricu.«
»Trubadur«, ponovio je Chireadan, gledajući Geralta. »Loše. Jako loše. Ozlijeđeni su
mu vratni mišići i grkljan. Promjene na glasnicama već počinju. Treba što prije prekinu‐
ti djelovanje čarolije, jer inače... Moglo bi biti nepovratno.«
»Znači... znači li to da neće moći govoriti?«
»Govoriti hoće. Ali ne pjevati.«
Geralt je, ne izgovorivši ni riječi, sjeo za stol i naslonio čelo na stisnute šake.
»Čarobnjak«, rekao je Vratimir. »Neophodan je čarobni lijek ili formula za ozdravlje‐
nje. Moraš ga odvesti u neki drugi grad, vješče.«
»Kako to?« Geralt je podignuo glavu. »A ovdje, u Rindu? Ovdje nema čarobnjaka?«
»U cijeloj je Redaniji teško s magovima«, rekao je vitez. »Zar ne, gospodo vilenjaci?
Od vremena kada je kralj Heribert nametnuo razbojnički porez na čarolije, čarobnjaci
bojkotiraju prijestolnicu i gradove koji su gorljivi u ispunjavanju kraljevskih uredbi. A
gradski vijećnici iz Rinda, kako sam čuo, glasoviti su po revnosti. Istina? Chireadane, Er‐
rdile, imam li pravo?«
»Imaš«, potvrdio je Errdil. »Ali... Chireadane, mogu li?«
»Čak i trebaš«, rekao je Chireadan, gledajući vješca. »Zašto od toga praviti tajnu,
ionako to svi znaju, cijeli Rinde. U gradu, Geralte, trenutno boravi jedna čarobnica.«
»Sigurno incognito?«
»Ne baš«, nasmiješio se vilenjak. »Osoba o kojoj govorim je jako samosvojna. Podjed‐
nako prezire bojkot kojemu je Čarobnjačko vijeće podvrgnulo Rinde, kao i uredbe ov‐
dašnjih vijećnika, a pritom izvrsno prolazi, jer je bojkot učinio da se ovdje stvorila gole‐
Posljednja želja
ma potražnja za čarobnjačkim uslugama. Čarobnica naravno ne plaća nikakav porez.«

»A gradsko vijeće to podnosi?«
»Čarobnica živi u rezidenciji jednog trgovca, trgovačkog posrednika iz Novigrada,
koji je istodobno naslovni veleposlanik. Nitko joj ništa ne može. U azilu je.«
»To je više kućni zatvor nego azil«, ispravio ga je Errdil. »Ona je praktično zatočena
ondje. Ali ne žali se na manjak mušterija. Bogatih klijenata. Fućka joj se za gradske vijeć‐
nike, priređuje plesove i pijanke...«
»Vijećnici pak bjesne, huškaju na nju koga stignu, kvare joj ugled kako god mogu«,
dodao je Chireadan. »Šire o njoj gnusne laži, nadajući se zacijelo da će novigradski vr‐
hovni svećenik prisiliti trgovca da joj uskrati azil.«
»Ne volim se gurati između čekića i nakovnja«, progunđao je Geralt. »Ali nemam iz‐
bora. Kako se zove taj trgovac-veleposlanik?«
»Beau Berrant.« Vješcu se učinilo da se navodeći to ime Chireadan namrštio. »Što se
može, to ti je jedina šansa. Ili, točnije, jedina šansa toga jadnika koji stenje ondje na pos‐
telji. Ali hoće li čarobnica htjeti pomoći... Ne znam.«
»Pazi se kada budeš tamo odlazio«, rekao je Errdil. »Gradonačelnikove uhode motre
kuću. Ako te zaustave, znaš što ti je činiti. Novac otvara sva vrata.«
»Poći ću čim se otvore gradska vrata. Kako se zove čarobnica?«
Geraltu se učinilo da na izražajnom Chireadanovu licu zamjećuje blago rumenilo. Ali
mogao je to biti i odbljesak vatre iz kamina.
»Yennefer iz Vengerberga.«
III.
»GOS PO DAR SPA VA«, ponovio je vratar, gledajući Geralta svisoka. Bio je viši za glavu i go‐
tovo dvaput širi u plećima. »Jesi li gluh, protuho? Gospodar spava, velim.«
»Pa neka spava«, pristao je vještac. »Došao sam s poslom ne tvojem gospodaru, nego
dami koja ovdje živi.«
»S poslom, kažeš.« Vratar je kako se pokazalo bio šaljiv čovjek što je čudilo kod neko‐
ga takvog stasa i vanjštine. »Onda idi, dangubo, u bordel pa ga tamo obavi. Nosi se.«
Geralt je otkačio od pojasa vrećicu i odvagnuo je u dlanu, držeći za remenčiće.
»Nećeš me potkupiti«, rekao je ponosno kerber.
»Ni ne kanim.«
Vratar je bio prevelik da bi imao refleks koji omogućava izmicanje ili zaštitu od brzo‐
ga udarca običnog čovjeka. Od vješčevog udarca nije uspio ni trepnuti. Teška vrećica ga
je s metalnim zveketom opalila po sljepoočnici. Pao je na vrata, hvatajući se objema ru‐
kama za dovratak. Geralt ga je od njega odvojio udarcem nogom u koljeno, gurnuo ga
ramenom i još jednom tresnuo vrećicom. Vratareve su se oči zamutile i presmiješno ra‐
Andrzej Sapkowski
zišle u razrokost, noge su se sklopile pod njim kao škarice. Vještac, vidjevši kako grmalj,
iako već gotovo bez svijesti, pipa još uokolo rukama, raspalio ga je iz zamaha po treći
put, ravno u tjeme.
»Novac«, promrmljao je, »otvara sva vrata.«
U trijemu je bilo mračno. Kroz vrata s lijeve strane dopiralo je gromko hrkanje. Vje‐
štac je oprezno zavirio. Na razbacanoj postelji tu je spavala, zviždeći kroz nos, gojazna
žena u noćnoj košulji zadignutoj iznad bedara. Nije to bio najljepši pogled. Geralt je do‐
vukao vratara u sobicu i zakračunao vrata.
S desne strane bila su još jedna vrata, poluotvorena, a iza njih kamene stube koje su
se spuštale dolje. Vještac je već kanio produžiti, kada su odozdo doprli nerazgovjetna
psovka, štropot i suhi prasak razbijenog posuđa.
Dolje se nalazila velika kuhinja, puna kuhinjskog pribora, mirisala je na bilje i crno‐
gorično drvo. Na kamenom podu, posred krhotina glinenog lonca, klečao je spuštene
glave posve gol muškarac.
»Jabučni sok, majku mu«, rekao je nerazgovjetno, vrteći glavom kao ovan koji se za‐
bunom zabio u zidinu utvrde. »Jabučni... sok. Gdje... Gdje je posluga?«
»Izvolite?« upitao je uljudno vještac.
Muškarac je podignuo glavu i progutao slinu. Pogled mu je bio izbezumljen, a oči
jako zakrvavljene.
»Ona hoće sok od jabuka«, obznanio je, nakon čega je, dižući se s vidljivim naporom,
sjeo na škrinju pokrivenu kožuhom i naslonio se na peć. »Moram ga... odnijeti gore,
jer...«
»Imam li čast s trgovcem Beauom Berrantom?«
»Tiše«, bolno se namrštio muškarac. »Ne deri se. Čuj, tamo u bačvici... Sok. Od ja‐
buka. Natoči u nešto... i pomogni mi da se uspnem po stubama, može?«
Geralt je slegnuo ramenima, a potom sućutno kimnuo glavom. Alkohol je uglavnom
izbjegavao, ali stanje u kojemu se nalazio trgovac nije mu bilo posve strano. Pronašao je
među suđem vrč i cinčani lončić, natočio soka iz bačvice. Začuo je hrkanje i okrenuo se.
Goli muškarac je spavao, objesivši glavu na prsa.
Vještac ga je na tren poželio politi sokom i probuditi, ali se predomislio. Izašao je iz
kuhinje, noseći vrč. Hodnik je završavao teškim vratima s intarzijama. Ušao je oprezno,
odškrinuvši ih samo toliko da se uspije provući unutra. Bilo je mračno, pa je proširio
zjenice. I nabrao nos.
U zraku je lebdio teški zadah nakislog vina, svijeća i prezrelog voća. I još nečega što je
podsjećalo na mješavinu mirisa jorgovana i ogrozda.
Osvrnuo se uokolo. Na stolu posred odaje ležalo je pravo bojište vrčeva, karafa, peha‐
ra, srebrnih tanjura i pladnjeva, plitica i pribora za jelo ukrašenog slonovačom. Zgužvan,
skliznut stolnjak bio je poliven vinom, pun ljubičastih mrlja, krut od voska koji je iscu‐
Posljednja želja
rio sa svijećnjaka. Narančine kore su blještale kao cvijeće među košticama šljiva i bresa‐
ka, peteljki krušaka i pozobanih grozdova. Jedan je pehar bio prevrnut i razbijen. Drugi
je bio cio, napola pun, iz njega je stršala puranova kost. Pored pehara stajala je crna cipe‐
lica na visokoj peti. Bila je od baziliskove kože. U postolarstvu nije bilo skuplje sirovine.
Druga je cipelica ležala pod stolcem na nemarno odbačenoj crnoj haljini s bijelim vo‐
lanima i izvezenim cvjetnim motivom.
Geralt je na tren neodlučno stajao, boreći se s osjećajem nelagode, sa željom da se
okrene na mjestu i izađe. Ali to bi značilo da je kerber u predvorju dobio po glavi posve
nepotrebno. Vještac nije volio činiti ništa nepotrebno. U uglu odaje opazio je kružno
stubište.
Na stubama je našao četiri uvele bijele ruže i ubrus zamrljan vinom i jarkocrvenim
ružem. Miris jorgovana i ogrozda je jačao.
Stube su vodile u spavaonicu čiji je pod pokrivalo veliko krzno. Na krznu su ležale bi‐
jela košulja s čipkanim orukvicama i nekoliko bijelih ruža. I crna čarapa.
Druga čarapa visjela je s jednog od četiri izrezbarena stupa koji su držali kupolasti
baldahin nad posteljom. Rezbarije na stupovima prikazivale su nimfe i faune, u različi‐
tim položajima. Neki su položaji bili zanimljivi. Neki blesavo smiješni. Puno ih se po‐
navljalo. Općenito uzevši.
Geralt se glasno nakašljao, gledajući mnoštvo crnih kovrči koje su virile ispod pokri‐
vača od damasta. Pokrivač se pomaknuo i zaječao. Geralt se nakašljao još glasnije.
»Beau?« nerazgovjetno je upitalo mnoštvo crnih kovrča. »Jesi li donio sok?«
»Donio sam.«
Ispod crnih kovrča pojavilo se trokutasta lice, ljubičaste oči i uske, blago iskrivljene
usne.
»Ooooh...« Usne su se još više iskrivile. »Oooh... Umrijet ću od žeđi...«
»Izvoli.«
Žena je sjela, izvlačeći se iz posteljine. Imala je lijepa ramena i skladan vrat, na vratu
crnu baršunastu vrpcu sa svjetlucavim brošem od brilijanata. Osim vrpce na sebi nije
imala ništa.
»Hvala.« Uzela mu je lončić iz ruke, pohlepno ispila sadržaj, zatim podignula ruku i
dotaknula sljepoočnicu. Pokrivač je još jače skliznuo. Geralt je odvratio pogled. Uljud‐
no, ali nerado.
»Tko si pa ti?« upitala je crnokosa žena, mršteći se i pokrivajući pokrivačem. »Što ra‐
diš ovdje? Gdje je, kvragu, Berrant?«
»Na koje pitanje trebam odgovoriti najprije?«
Istoga je trenutka požalio ironiju. Žena je podignula dlan, iz prstiju je ispalila zlaćanu
zraku. Geralt je reagirao nagonski, sastavljajući obje ruke u Znak Heliotropa, uhvatio ča‐
roliju tik pred licem, ali je naboj bio toliko jak da ga je odbacio unazad, na zid. Skliznuo
Andrzej Sapkowski
je na pod.
»Ne treba!« povikao je vidjevši da žena ponovo podiže ruku. »Gospo Yennefer! Dola‐
zim u miru, bez loših namjera!«
Iz smjera vrata dopro je topot nogu, u vratima spavaonice ukazale su se prilike slugu.
»Gospo Yennefer!«
»Odlazite«, mirno im je zapovjedila čarobnica. »Niste mi više potrebni. Plaća vam se
za čuvanje kuće. Ali budući da je ova pojava uspjela ući, pobrinut ću se za nju sama. Pre‐
nesite to gospodinu Berrantu. A meni izvolite pripremiti kupelj.«
Vještac je ustao s naporom. Yennefer ga je šutke promotrila, mršteći oči.
»Odbio si moju čaroliju«, rekla je napokon. »Nisi čarobnjak, to se vidi. Ali si reagirao
neobično brzo. Govori tko si, neznanče koji dolaziš u miru. I savjetujem ti, govori brzo.«
»Ja sam Geralt iz Rivije. Vještac.«
Yennefer se izvukla iz kreveta, uhvativši se na stupu za faunov dio anatomije dobro
prilagođen za hvatanje. Ne spuštajući pogled s Geralta, podignula je s poda plašt s krzne‐
nim ovratnikom. Omotavši se njime dokraja, ustala je. Ne žureći se, natočila si je još je‐
dan lončić soka, ispila ga nadušak, zakašljala, približila se. Geralt je diskretno promasirao
križa koja su se maloprije bolno sudarila sa zidom.
»Geralt iz Rivije«, ponovila je čarobnica, gledajući ga kroz crne trepavice. »Kako si
dospio ovamo? I s kojim ciljem? Nadam se da nisi ozlijedio Berranta?«
»Ne. Nisam. Gospo Yennefer, trebam tvoju pomoć.«
»Vještac«, promrmljala je prilazeći mu još bliže, još se pomnije omatajući plaštem.
»Nije dosta što je prvi kojeg vidim izbliza, već je i nitko drugi no znameniti Bijeli Vuk.
Čula sam puno toga o tebi.«
»Mogu zamisliti.«
»Ne znam što zamišljaš«, zijevnula je i nakon toga mu se još približila. »Dopuštaš?«
Dodirnula je dlanom njegov obraz, primaknula mu lice, pogledala ga u oči. Stisnuo je
zube. »Zjenice se same prilagođavaju svjetlosti ili ih možeš po volji sužavati i širiti?«
»Yennefer«, rekao je mirno. »Putovao sam do Rinde cijeli dan, bez zastajanja. Čekao
sam cijelu noć na otvaranje gradskih vrata. Raspalio sam po njušci vratara koji me nije
htio pustiti ovamo. Nepristojno i nametljivo sam ti poremetio san i mir. A sve to zato jer
moj prijatelj treba pomoć koju mu možeš pružiti jedino ti. Pruži ju, molim te, a potom
ćemo, budeš li htjela, porazgovarati o mutacijama i aberacijama.«
Povukla se za korak, nelijepo iskrivila usta.
»O kakvoj je vrsti pomoći riječ?«
»O regeneraciji organa ozlijeđenih magijom. Grla, grkljana i glasnica. Ozljeda je tak‐
va kao da ju je izazvala purpurna magla. Ili nešto vrlo slično.«
»Slično«, ponovila je. »Ukratko, nije purpurna magla čarobno ozlijedila tvog prijate‐
lja. A što je onda? Pričaj, prenuta iz sna u zoru nemam ni snage, ni volje da ti sondiram
Posljednja želja
mozak.«
»Hmmm... Bit će najbolje ako počnem od početka...«
»O, ne«, prekinula ga je. »Ako je to tako složeno, pričekaj malo. Gadan okus u usti‐
ma, raščupana kosa, slijepljeni kapci i druge jutarnje neugode jako ograničavaju moje
perceptivne sposobnosti. Siđi dolje u kupaonicu u podrumu. Začas ću sići i ja pa ćeš mi
sve ispričati.«
»Yennefer, ne bih htio biti nametljiv, ali vrijeme juri. Moj prijatelj...«
»Geralte«, oštro ga je prekinula. »Zbog tebe sam izašla iz kreveta, a nisam to kanila
učiniti prije podnevnog zvona. Spremna sam odustati od doručka. Znaš zašto? Jer si mi
donio jabučni sok. Žurio si, bio si zaokupljen prijateljevom patnjom, nasilno si ušao
ovamo, tukući ljude po glavi, a unatoč tome si mislio na žednu ženu. Time si me prido‐
bio i nije isključeno da ću ti pomoći. Ali od vode i sapuna neću odustati. Pođi. Molim
te.«
»Dobro.«
»Geralte.«
»Molim«, zastao je na pragu.
»Iskoristi priliku pa se okupaj i sam. Po zadahu ti mogu otkriti ne samo rasu i dob,
nego i boju krzna tvoga konja.«
IV.
U KU PA ONI CU JE UŠLA u trenutku dok se Geralt, sjedeći gol na malenoj klupici, polijevao
vodom iz čabra. Nakašljao se i čedno okrenuo leđima.
»Nemoj se stidjeti«, rekla je, bacajući naramak odjeće na vješalicu. »Ne padam u ne‐
svijest vidjevši golog muškarca. Triss Merigold, moja prijateljica, kaže da ako se vidjelo
jednog, vidjelo se sve.«
Ustao je omotavši se ručnikom oko bedara.
»Lijep ožiljak«, nasmiješila se Yennefer, gledajući njegova prsa. »Što je to bilo? Pao si
pod pilu u pilani?«
Nije odgovorio. Čarobnica ga je i dalje promatrala, koketno naginjući glavu.
»Prvi vještac kojega mogu pogledati iz blizine i to svučenog do gola. Oho!« nagnula
se, pozorno osluškujući. »Čujem ti srce. Vrlo polagan ritam. Možeš nadzirati lučenje
adrenalina? Ah, oprosti mi profesionalnu radoznalost. Čini mi se da si jako osjetljiv u
vezi sa svojstvima vlastitog organizma. Navikao si te odlike opisivati riječima koje baš ne
volim, upadajući pritom u patetični sarkazam koji volim još manje.«
Nije odgovorio.
»No, dosta o tome. Moja se kupelj hladi.« Yennefer je izvela pokret kao da kani zba‐
citi plašt, ali je zastala. »Ja ću se kupati, ti ćeš pričati. Uštedjet ćemo vrijeme. Ali... Ne
Andrzej Sapkowski
želim te dovoditi u nepriliku, a osim toga skoro se i ne poznajemo. A osim toga, pristoj‐
nosti radi...«
»Okrenut ću se«, predložio je nesigurno.
»Ne. Moram vidjeti oči onoga s kim razgovaram. Imam bolju ideju.«
Čuo je izgovorenu čarobnu formulu, osjetio trzaj medaljona i vidio kako crni plašt
meko klizi na pod. A potom je začuo pljusak vode.
»Sada ja ne vidim tvoje oči, Yennifer«, rekao je. »A šteta.«
Nevidljiva čarobnica se nasmijala, praćaknula u kadi.
»Pričaj.«
Geralt je završio natezanje s hlačama koje je navlačio ispod ručnika, sjeo na klupu.
Zakapčajući čizme, izvijestio je o događaju pored rijeke, skraćujući opis bitke sa somom
na najmanje. Yennefer nije izgledala kao netko koga može zanimati ribolov.
Kada je došao do trenutka u kojemu se stvorenje-oblak oslobodilo iz ćupa, velika je
spužva sapunjajući nevidljivo zamrla.
»No, no«, začuo je. »Zanimljivo. Duh zatvoren u boci.«
»Ma kakav duh«, usprotivio se. »Bila je to neka varijacija purpurne magle. Neka
nova, nepoznata vrsta...«
»Nova, a nepoznata vrsta zaslužuje da ju se nekako nazove«, rekla je nevidljiva Yenne‐
fer. »Duh nije naziv lošiji od drugih. Nastavi, molim te.«
Poslušao je. Sapunica se u kadi tijekom nastavka priče ustrajno pjenila, voda se preli‐
jevala preko ruba. U jednom mu je trenutku nešto prikovalo pozornost. Pogledao je paž‐
ljivije i ugledao obrise oblika koje je otkrivao sapun pokrivajući nevidljivo. Obrisi i obli‐
ci su ga tako privukli da je zanijemio.
»Pričaj!« požurio ga je glas dopirući iz ničega ispod obrisa. »Što je bilo dalje?«
»To je sve«, rekao je. »Otjerao sam tog, kako kažeš, duha...«
»Na koji način?« Čabar se podignuo i izlio vodu. Sapun je nestao, oblici također. Ge‐
ralt je uzdahnuo.
»Čarobnom formulom«, rekao je. »Točnije, egzorcizmom.«
»Kakvim?« Čabar je ponovo izlio vodu. Vještac je počeo pozornije promatrati to što
radi čabar, jer je voda, makar nakratko, također pokazivala štošta. Ponovio je formulu,
zamjenjujući sukladno sigurnosnim pravilima glas »e« udahom. Držao je da će poznava‐
njem toga pravila zadiviti čarobnicu, pa se začudio začuvši iz kade mahniti smijeh.
»Što je tu smiješno?«
»Taj tvoj egzorcizam...« Ručnik je poletio s vješalice i počeo silovito brisati ostatke
obrisa. »Triss će plakati od smijeha kada joj to ispričam! Tko te to naučio, vješče? Tu...
formulu?«
»Jedna svećenica iz hrama Huldry. To je tajni jezik svetišta...«
»Tajni kako za koga.« Ručnik je pljasnuo o rub kade, voda je pljusnula na pod, trago‐
Posljednja želja
vi bosih stopala označavali su čarobničine korake. »Nije to bila nikakva formula, Geralte.
Ne bih ti savjetovala da te riječi ponoviš u drugim svetištima.«
»Ako nije formula, onda što je?« upitao je gledajući kako dvije crne čarape stvaraju od
zraka, jednu za drugom, dvije skladne noge.
»Šaljiva izreka.« Gaćice s volanima pripile su se uz ništavilo na neobično zanimljiv na‐
čin. »Premda pomalo nepristojna.«
Bijela košulja s velikim žaboom u obliku cvijeta prhnula je uvis i stvorila oblike. Yen‐
nefer, kako je primijetio vještac, nije nosila nikakve steznike od fišbajna kakve su obično
koristile žene. Nije morala.
»Kakva izreka?« upitao je.
»Ma pusti.«
Iz četverokutne kristalne boce koja je stajala na stolu iskočio je čep. U kupaonici je
zamirisalo na jorgovan i ogrozd. Čep je opisao nekoliko krugova i uskočio na mjesto.
Čarobnica je zakopčala orukvice košulje, navukla haljinu i materijalizirala se.
»Zakopčaj me.« Okrenula se leđima, češljajući kosu češljem od kornjačevine. Primije‐
tio je da češalj ima dug i oštar šiljak koji bi u slučaju potrebe mogao uspješno zamijeniti
bodež.
Zakopčao je haljinu proračunato sporo, kopču po kopču, uživajući u mirisu njezine
kose koja se u kaskadama spuštala do polovine leđa.
»Da se vratimo stvoru iz boce«, rekla je Yennefer, pričvršćujući za uši briljantne nauš‐
nice. »Očito je da ga na bijeg nije prisilila tvoja smiješna ›formula‹. Bližom istini čini se
hipoteza da je iskalivši bijes na tvom kompanjonu pobjegao jer mu je jednostavno dosa‐
dilo.«
»Može biti«, složio se Geralt sumorno. »Jer ne mislim da je odletio u Cidaris da ubije
Valda Marksa.«
»Tko je Valdo Marks?«
»Trubadur koji moga prijatelja, također pjesnika i glazbenika, smatra diletantom čije
pjesme podilaze niskim ukusima.«
Čarobnica se okrenula s čudnim sjajem u ljubičastim očima.
»Je li tvoj prijatelj stigao izgovoriti želju?«
»Čak dvije. Obje strahovito glupe. Zašto pitaš? Pa to je očita besmislica, to da džinovi
ili duhovi iz svjetiljke ispunjavaju želje...«
»Očita besmislica«, ponovila je Yennefer sa smiješkom. »Naravno. To je izmišljotina,
besmislena bajka, kao i sve legende u kojima dobre vile ispunjavaju želje. Takve su bajke
izmišljali naivni siromasi koji ne mogu ni zamisliti da bi svoje brojne želje mogli ispuniti
vlastitim radom. Raduje me da ne spadaš među takve, Geralte iz Rivije. Time si mi du‐
hovno bliži. Ja, kada nešto želim, ne sanjam, već djelujem. I uvijek pribavim ono što že‐
lim.«
Andrzej Sapkowski
»Ne sumnjam. Jesi li gotova?«

»Gotova sam.« Čarobnica je zategnula remenčiće na cipelicama. Čak ni s visokim
potpeticama nije bila previsoka. Potresla je kosom, koja je, kako je ustanovio, unatoč
upornom češljanju zadržala slikovit, razbarušen i kovrčav nered.
»Imam pitanje, Geralte. Pečat koji je zatvarao čup... Ima li ga tvoj prijatelj još uvi‐
jek?«
Vještac se zamislio. Pečat nije imao Maslačak, nego on sâm, i to uza se. Ali iskustvo
ga je učilo da čarobnjacima ne treba previše vjerovati.
»Hmm... Mislim da ima«, zavarao ju je u vezi s razlogom odugovlačenja s odgovo‐
rom. »Da, mislim da ima. I što? Zar je taj pečat važan?«
»Čudno pitanje«, rekla je oštro, »za vješca, stručnjaka za natprirodne gadosti. Netko
tko je trebao znati da se takav pečat ne smije dirati. I ne dopustiti prijatelju da ga dodir‐
ne.«
Stisnuo je zube. Primjedba je bila umjesna.
»Pa što«, Yennefer je promijenila ton u znatno blaži. »Nema nepogrešivih ljudi, a
kako se vidi nema ni nepogrešivih vještaca. Svatko može pogriješiti. No, možemo poći.
Gdje ti se nalazi prijatelj?«
»Ovdje, u Rindu. U kući nekog Errdila. Vilenjaka.«
Pogledala ga je pozorno.
»Kod Errdila?« ponovila je, iskrivljujući usta u smiješak. »Znam gdje je to. Pretpos‐
tavljam da ondje boravi i njegov rođak, Chireadan?«
»Tako je. A što...«
»Ništa«, prekinula ga je, podigla ruke, zatvorila oči. Medaljon na vješčevu vratu je za‐
drhtao, stresao lanćić.
Na vlažnom zidu kupaonice zablistao je svjetlucavi obris koji je podsjećao na vrata u
čijem se okviru kovitlalo fluorescentno, bijelo ništavilo.
Vještac je tiho opsovao. Nije volio čarobne portale i putovanja uz njihovu pomoć.
»Moramo li...« nakašljao se. »To nije daleko...«
»Ne mogu hodati ulicama ovoga grada«, presjekla ga je. »Ovdje nisu ludi za mnom,
mogli bi me vrijeđati, gađati kamenjem, a možda i nečim gorim. Nekoliko mi osoba ov‐
dje uspješno kvari ugled, smatrajući da to čini nekažnjivo. Ne boj se, moji su portali si‐
gurni.«
Geralt je bio svjedokom kako je nekoć kroz siguran portal proletjela polovica onoga
koji je prolazio. Druga polovica nije pronađena nikad. Znao je i nekoliko slučajeva da je
netko ušao u portal i više se za njega nije nikad čulo.
Čarobnica je još jednom popravila kosu, prikopčala uz pojas torbicu prošivenu bise‐
rjem. Torbica je izgledala premalenom da bi se u njoj smjestilo išta osim šačice sitniša i
ruža, ali Geralt je znao da to nije obična torbica.
Posljednja želja
»Zagrli me. Čvršće, nisam od porculana. Pođimo!«

Medaljon je zatreperio, nešto je bljesnulo i Geralt se iznenada našao usred crnog ni‐
štavila, u prodornoj hladnoći. Nije ništa vidio, čuo, osjećao. Studen je bila jedino što su
osjetila registrirala.
Htio je opsovati, ali nije stigao.
V.
»PRO ŠAO JE VEĆ SAT otkako je ušla.« Chireadan je okrenuo klepsidru koja je stajala na sto‐
lu. »Počinjem se brinuti. Zar je s Maslačkovim grlom toliko loše? Ne misliš da bi trebalo
zaviriti gore kod njih?«
»Na prilično je jasan način rekla da to ne želi.« Geralt je dopio šalicu biljnog napitka,
strašno se mršteći. Cijenio je i volio stalno naseljene vilenjake zbog inteligencije, spokoj‐
ne suzdržanosti i posebnog smisla za humor, ali njihove sklonosti u vezi s jelom i pićem
nije shvaćao i nije dijelio. »Ne namjeravam joj smetati, Chireadan. Magija zahtijeva vri‐
jeme. Neka ovo potraje i čitav dan, samo da Maslačak ozdravi.«
»Da, imaš pravo.«
Iz susjedne sobe odjekivala je lupa čekića. Errdil je, kako se pokazalo, živio u napušte‐
noj krčmi koju je kupio, kanio je obnoviti i voditi skupa sa ženom, tihom i malorječi‐
vom vilenjakinjom. Vitez Vratimir koji se pridružio društvu nakon noći zajednički pro‐
vedene u stražari, bez razmišljanja je ponudio pomoć u radovima na preuređenju. Skupa
s bračnim parom dao se na obnovu lamperije odmah nakon što se smirila zbrka izazvana
iznenadnom i spektakularnom pojavom vješca i Yennefer koji su iskočili iz zida u bljesku
portala.
»Moram li biti iskren«, započeo je Chireadan, »nisam očekivao da ćeš uspjeti tako
lako. Yennefer ne spada među osobe posebno sklone priskakanju u pomoć. Nevolje bliž‐
njih je ne uzbuđuju previše i ne ometaju joj san. Ukratko, nisam još nikada čuo da bi
nekome nesebično pomogla. Zanima me kakve ima koristi od toga što pomaže tebi i
Maslačku.«
»Ne pretjeruješ?« nasmiješio se vještac. »Na mene nije ostavila tako loš dojam. Nad‐
moć, dakako, voli pokazivati, ali u usporedbi s drugim čarobnjacima, s cijelom tom nad‐
menom bandom, predstavlja hodajuću dražest i utjelovljenu ljubaznost.«
I Chireadan se nasmiješio.
»To je pomalo«, rekao je, »kao da smatraš da je škorpion ljepši od pauka jer ima tako
sladak repić. Pazi, Geralte. Nisi prvi koji je tako ocjenjuje ne znajući da je od dražesti i
ljepote načinila oružje. Oružje kojim se služi više nego spretno i bezobzirno. Što naravno
ne umanjuje činjenicu da je opčinjavajuće privlačna žena. Nećeš poreći, zar ne?«
Geralt je brzo pogledao vilenjaka. Već mu se drugi put učinilo da na njegovu licu
Andrzej Sapkowski
opaža trag crvenila. Začudilo ga je to ne manje od Chireadanovih riječi. Vilenjaci čiste

krvi nisu se običavali oduševljavati ljudskim ženama. Čak i vrlo lijepima. Yennefer se
pak, iako na svoj način privlačna, nije mogla smatrati krasoticom.
Ukusi su različiti, ali je zapravo malotko čarobnice opisivao kao »ljepotice.« Jer sve su
potjecale iz društvenih krugova u kojima je jedina sudbina kćeri bila udaja. Tko bi po‐
mišljao na to da kćer osudi na godine napornog učenja i muku somatskih promjena,
kada ju se moglo udati i uspostaviti korisne rodbinske veze? Tko je želio u obitelji imati
čarobnicu? Unatoč uvažavanju koje su uživali magovi, čarobničina obitelj nije od nje
imala ni najmanje koristi, jer prije no što djevojka završi obrazovanje, veze s obitelji bi
prestale – računalo se samo bratimstvo. Zato su čarobnicama postajale isključivo kćeri
koje nisu imale nikakvih šansi za udaju.
Za razliku od svećenica i druitkinja, koje su nerado uzimale ružne ili osakaćene dje‐
vojčice, čarobnjaci su primali svaku koja pokaže sklonost. Ako bi pak dijete prošlo sito
prvih godina učenja, uključivala se magija ‒ ispravljajući i ravnajući noge, popravljajući
loše srasle kosti, zečje usne, uklanjajući ožiljke, znamenja i tragove boginja. Mlada bi ča‐
robnica postajala »privlačna« jer je to tražio prestiž njezina zanimanja. Rezultat su bile
prividno lijepe žene sa zlim i hladnim pogledima rugoba. Rugoba koje ne mogu zabora‐
viti svoju ružnoću zaklonjenu čarobnom maskom, skrivenu ne radi toga da ih se usreći,
već isključivo radi ugleda zanimanja.
Ne, Geralt nije shvaćao Chireadana. Njegove su oči, oči vješca, bilježile i previše po‐
jedinosti.
»Ne, Chireadane«, odgovorio je na pitanje. »Neću poreći. Hvala ti na upozorenju. Ali
ovdje je riječ isključivo o Maslačku. Stradao je uz mene, u mojoj nazočnosti. Nisam ga
uspio sačuvati, nisam mu znao pomoći. Da sam znao da će ga to izliječiti, sjeo bih golo‐
guz na škorpiona.«
»Baš se toga moraš najviše čuvati«, nasmiješio se zagonetno vilenjak. »Jer, Yennefer to
zna, a voli iskorištavati takvo znanje. Ne vjeruj joj, Geralte. Pogibeljna je.«
Nije odgovorio.
Gore su škripnula vrata. Yennefer je stajala na vrhu stuba, oslonjena na ogradu galeri‐
jice.
»Vješče, bi li mogao nakratko doći?«
»Naravno.«
Čarobnica se oslonila leđima na vrata jedne od malobrojnih koliko-toliko namješte‐
nih soba u koju je bio smješten bolesni trubadur. Vještac joj je prišao, promatrajući je
šutke. Vidio je njezino lijevo rame, malčice više od desnog. Nos, zeru predug. Usta po‐
nešto preuska. Bradu malo preuvučenu. Obrve, premalo pravilne. Oči...
Vidio je previše pojedinosti. Posve nepotrebno.
»Što je s Maslačkom?«
Posljednja želja
»Sumnjaš u moje umijeće?«

I dalje ju je promatrao. Imala je figuru dvadesetogodišnjakinje, iako njezinu pravu
dob radije ne bi pogađao. Kretala se s prirodnom, neusiljenom ljupkošću. Ne, nije se
moglo pogoditi kakva je bila prije, što je na njoj popravljeno. Prestao je o tome razmiš‐
ljati, nije imalo nikakvog smisla.
»Tvoj daroviti sudrug će ozdraviti«, rekla je. »Vratit će mu se sve glasovne sposobnos‐
ti.«
»Zahvalan sam ti, Yennefer.«
Nasmiješila se.
»Imat ćeš prilike da to pokažeš.«
»Mogu li ga pogledati?«
Nakratko je šutjela, gledajući ga s čudnim osmijehom, bubnjajući prstima po dovrat‐
ku.
»Naravno. Uđi.«
Medaljon na vješčevom vratu počeo je žestoko, ritmički treperiti.
Na središnjoj točki poda ležala je staklena kugla veličine male lubenice i isijavala mli‐
ječnu svjetlost. Kugla je označavala središte precizno iscrtane deveterokrake zvijezde, čiji
su krakovi vršcima dosezali kutove i zidove prostorije. U zvijezdu je bio crvenom bojom
upisan pentagram. Završeci pentagrama bili su označeni crnim svijećama umetnutim u
svijećnjake čudnovata oblika. Crne svijeće gorjele su i na uzglavlju kreveta na kojemu je
pokriven ovčjim kožama počivao Maslačak. Pjesnik je disao mirno, više nije hroptao i
nije krkljao, s njegova je lica nestala grimasa boli, bila je zamijenjena idiotskim osmije‐
hom punim sreće.
»Spava«, rekla je Yennefer. »I sanja.«
Geralt je pogledao uzorke koji su bili označeni na podu. Magija koja se skrivala u nji‐
ma bila je osjetna, ali je znao da je to uspavljujuća, a ne razbuđujuća magija. Prizivala je
u misli šum disanja drijemajućeg lava, ali je davala i naslutiti kako može izgledati lavlja
rika.
»Što je ovo, Yennefer?«
»Klopka.«
»Za koga?«
»Trenutačno za tebe.« Čarobnica je okrenula ključ u bravi, okrenula ga u ruci. Ključ
je iščeznuo.
»Znači, uhvaćen sam«, rekao je hladno. »Što sad? Nasrnut ćeš na moju čednost?«
»Nemoj si umišljati.« Yennefer je sjela na rub kreveta. Maslačak, i dalje kretenski na‐
smiješen, tiho je zaječao. Bez dvojbe bio je to jecaj užitka.
»O čemu je ovdje riječ, Yennefer? Ako je ovo igra, onda ne znam pravila.«
»Spomenula sam ti«, započela je, »da uvijek dobivam ono što želim. Dogodilo se da
Andrzej Sapkowski
sam poželjela nešto što ima Maslačak. Oduzet ću mu to i rastat ćemo se. Ne boj se, neće
mu se dogoditi ništa loše...«
»Čuda koja si postavila na podu«, prekinuo ju je, »služe za prizivanje demona. Ondje
gdje se prizivaju demoni uvijek netko nastrada. Neću to dopustiti.«
»... ni vlas mu neće pasti s glave«, nastavljala je čarobnica, nimalo se ne obazirući na
njegove riječi. »Imat će još ljepši glasić i bit će jako zadovoljan, štoviše sretan. Svi ćemo
biti sretni. I rastat ćemo se bez žaljenja, ali i bez kivnje.«
»Ah, Virginija«, zastenjao je Maslačak, ne otvarajući oči. »Divne li su ti grudi, nježni‐
je od labuđeg paperja... Virginija...«
»Zar je ostao bez pameti? Bunca?«
»Sanja«, nasmiješila se Yennefer. »Ispunjavaju mu se snovi dok spava. Pretražila sam
mu mozak do samoga dna. Nije se našlo puno toga. Malo svinjarija, nekoliko snova,
puno poezije. Ali pustimo to. Pečat kojim je bio začepljen ćup s duhom, Geralte. Znam
da nije kod trubadura, nego kod tebe. Daj mi ga, molim te.«
»Što će ti taj pečat?«
»Kako da odgovorim na tvoje pitanje?« čarobnica se nasmiješila koketno. »Pokušajmo
možda ovako: to te se nimalo ne tiče, vješče. Jesi li zadovoljan takvim odgovorom?«
»Ne«, nasmiješio se i on, jednako zlobno. »Nisam zadovoljan. Ali nemoj si to zamje‐
rati, Yennefer. Mene nije lako zadovoljiti. Dosad su to uspijevale samo iznadprosječne
osobe.«
»Šteta. Ostat ćeš onda nezadovoljan. Tvoj gubitak. Molim pečat. Nemoj praviti gri‐
mase koje ne pristaju tvojem tipu ljepote i puti. Ako nisi primijetio, onda znaj da je
upravo počelo vraćanje usluge koje si mi dužan. Pečat je prva rata cijene za pjevačev
glas.«
»Kako vidim, podijelila si cijenu na puno rata«, rekao je hladno. »Dobro. Mogao sam
to očekivati i očekivao sam. Ali neka to bude poštena trgovina, Yennefer. Ja sam kupio
tvoju pomoć. I platit ću je.«
Iskrivila je usne u smiješak, ali su njezine ljubičaste od ostale otvorene i hladne.
»U to, vješče, ne bi trebao sumnjati.«
»Ja«, ponovio je. »Ali ne Maslačak. Vodim ga odavde na sigurno mjesto. Čim to uči‐
nim, vratit ću se, platiti sljedeću ratu i sve daljnje. Jer ako je riječ o prvoj...«
Posegnuo je u tajni džepić na pojasu, izvukao mjedeni pečat sa znakom zvijezde i
slomljenog križa.
»Izvoli, uzmi. Ne kao ratu. Primi to od vješca kao znak zahvalnosti za to što si se pre‐
ma njemu, premda iz računa, ponijela dobrohotnije no većina tvoje subraće. Primi to
kao znak dobre volje koji bi te trebao uvjeriti da ću se, nakon što se pobrinem za prijate‐
lja, vratiti ovamo da ti platim. Nisam opazio škorpiona među cvijećem, Yennefer. Spre‐
man sam platiti svoju nepažnju.«
Posljednja želja
»Lijep govor.« Čarobnica je prekrižila ruke na prsima. »Dirljiv i patetičan. Šteta sto je
uzaludan. Maslačak mi je potreban i ostat će ovdje.«
»On je već bio blizu tome što kaniš ovamo privesti.« Geralt je pokazao uzorke na
podu. »Kad završiš posao i dovučeš ovamo diva, unatoč tvojim obećanjima, Maslačak će
zasigurno stradati možda i gore no prije. Jer ti se svakako nastojiš dočepati stvora iz
ćupa, nije li tako? Namjeravaš ovladati njime, prisiliti ga da ti služi? Ne moraš odgovori‐
ti, znam, nije moja briga. Pa radi što hoćeš, dovuci ovamo makar i deset demona. Ali
bez Maslačka. Ako ozlijediš Maslačka, to više neće biti poštena trgovina, Yennefer, i za
nju nemaš pravo tražiti isplatu. Neću dopustiti...«
Zastao je.
»Zanimalo me kada ćeš osjetiti«, zahihotala je čarobnica.
Geralt je napeo mišiće, napregnuo svu volju, stišćući zube do boli. Nije pomoglo. Bio
je paraliziran, kao kamena skulptura, kao stup zabijen u zemlju. Nije mogao načiniti ni
najmanji pokret.
»Znala sam da ćeš uspjeti odbiti čaroliju bačenu izravno«, rekla je Yennefer. »Znala
sam također da ćeš me, prije no što išta poduzmeš, poželjeti zadiviti rječitošću. Ti si brb‐
ljao, a čarolija je lebdeći nad tobom djelovala i polako te slamala. Sada možeš još samo
govoriti. Ali ne moraš mi više nastojati imponirati. Znam da si rječit. Daljnji napori u
tom smjeru pokvarit će dojam.«
»Chireadan...« rekao je s naporom, i dalje se pokušavajući boriti s magijskom parali‐
zom. »Chireadan će shvatiti da nešto snuješ. Shvatit će brzo, svakoga će trena posumnja‐
ti jer ti ne vjeruje, Yennefer. Nije ti od početka vjerovao...«
Čarobnica je rukom mahnula u širokoj gesti. Zidovi odaje su se zamutili i poprimili
jednoličnu mutnosivu strukturu i boju. Nestala su vrata, nestali prozori, nestale su čak i
prašne zavjese i slike na zidovima uprljane mišjim izmetom.
»Pa što ako će Chireadon shvatiti?« zlobno se nakrivila. »Otrčat će po pomoć? Kroz
moju prepreku neće se nitko probiti. Ali Chireadan neće nikamo otrčati, neće učiniti ni‐
šta protiv mene. Ništa. Pod mojim je čarima. Ne, nije riječ o magiji, nisam učinila ništa
u tom smislu. Obična kemija organizma. Zaljubljen je u mene, blesan. Nisi to znao? Ka‐
nio je čak izazvati Beaua na dvoboj, možeš li zamisliti? Vilenjak, a ljubomoran. To se ri‐
jetko događa. Geralte, nisam bez razloga odabrala ovu kuću.«
»Beau Berrant, Chireadan, Errdil, Maslačak. Stvarno, ideš prema cilju najkraćim pu‐
tem. Ali mene, Yennefer, nećeš iskoristiti.«
»Hoću, hoću, iskoristit ću te.« Čarobnica je ustala s kreveta, prišla, pažljivo zaobilaze‐
ći znakove i simbole iscrtane na podu. »Pa rekla sam ti da mi nešto duguješ za pjesniko‐
vo ozdravljenje. Riječ je o sitnici, o malenoj usluzi. Nakon toga što kanim uskoro ovdje
obaviti, smjesta ću nestati iz Rindea, a u ovom gradiću imam još stanovite... nepodmire‐
ne račune, nazovimo to tako. Obećala sam nešto nekolikim osobama, a ja uvijek ispu‐
Andrzej Sapkowski
njavam obećanja. No s obzirom na to da sama neću stići, to ćeš obećanje umjesto mene
ispuniti ti.«
Borio se, borio iz sve snage. Uzalud.
»Nemoj se otimati, vješčiću«, nasmiješila se otrovno. »Uzalud ti je. Imaš snažnu volju
i puno otpornosti na magiju, ali se sa mnom i s mojim činima ne možeš mjeriti. I nemoj
igrati preda mnom komediju. Ne pokušavaj me zadiviti svojom tvrdom i gordom mu‐
škošću. Ti si gord i tvrd samo u svojim predodžbama. Da bi spasio prijatelja, učinio bi
sve i bez čarolija, platio bi svaku cijenu, lizao mi cipele. A možda i još nešto kada bih
neočekivano poželjela zabavu.«
Šutio je. Yennefer je stala pred njega, smiješeći se i igrajući zvijezdom od opsidijana
pričvršćenom na baršunastoj vrpci oko vrata koja je iskrila od brilijanata.
»Već sam u Beauovoj spavaonici«, nastavila je, »nakon što smo razmijenili nekoliko
riječi, znala kakav si. I znala sam u kojoj ću valuti zatražiti plaću od tebe. Moje račune u
Rindeu mogao bi poravnati svatko, pa čak i Chireadan. Ali ćeš to učiniti ti, jer moraš
platiti. Za hinjenu oholost, za hladan pogled, za oči koje hvataju svaku pojedinost, za
kameno lice, za sarkastičan ton. Za mišljenje da možeš stati licem u lice s Yennefer iz
Vengerberga i smatrati je samoljubivom drznicom, proračunatom vješticom, a istodobno
buljiti u njezine nasapunjane sise. Plati, Geralte iz Rivije!«
Zgrabila ga je objema rukama za kosu i silovito poljubila u usta, upila se u njih kao
vampir. Medaljon na vratu je počeo poskakivati, Geraltu se činilo da se skraćuje i steže
kao garota. U glavi mu je nešto sijevnulo, u ušima počelo užasno šumjeti. Više nije vidio
čarobničine ljubičaste oči, pao je u tamu.
Klečao je. Yennefer mu je govorila blagim, mekanim glasom.
»Upamtio si?«
»Da, gospo.«
Bio je to njegov vlastiti glas.
»Onda pođi i izvrši moje naloge.«
»Na zapovijed, gospo.«
»Možeš mi poljubiti ruku.«
»Hvala, gospo.«
Osjetio je da joj se približava na koljenima. U glavi mu je zujalo deset tisuća pčela.
Njezin je dlan mirisao na jorgovan i ogrozd. Jorgovan i ogrozd... Jorgovan i ogrozd...
Bljesak. Tama.
Ograda, stube. Chireadanovo lice.
»Geralte! Što je s tobom? Geralte, kamo?«
»Moram...« Njegov vlastiti glas. »Moram ići...«
»Bogovi! Pogledajte mu oči!«
Vratimirovo lice s grimasom užasa. Errdilovo lice. I Chireadanov glas.
Posljednja želja
»Ne! Errdile, ne! Ne dodirujte ga i ne pokušavajte zaustaviti! Makni se, Errdile! Mak‐
ni mu se s puta!«
Miris jorgovana i ogrozda. Jorgovana i ogrozda...
Vrata. Eksplozija sunca. Vruće. Sparno. Miris jorgovana i ogrozda. Bit će oluje, po‐
mislio je.
I bila je to njegova zadnja razumna misao.
VI.
TAMA. MI RIS...
Miris? Ne, vonj. Smrad urina, trule slame i mokrih krpa. Smrad prigasle baklje zatak‐
nute u željeznu alku usađenu u zid od nejednakih kamenih blokova. Sjenka koju baca
baklja, sjenka na zemljanom podu pokrivenom slamom...
Sjenka rešetaka.
Vještac je opsovao.
»Napokon.« Osjetio je kako ga netko podiže, oslanja leđima o vlažan zid. »Već sam se
počeo bojati što tako dugo ne dolaziš svijesti.«
»Chireadane? Gdje... Do sto đavola, puca mi glava... Gdje smo to mi?«
»A što misliš?«
Geralt je protrljao lice, osvrnuo se uokolo. Uz suprotni zid sjedila su tri odrpanca.
Slabo ih je vidio, sjedili su na mjestu najudaljenijem od svjetlosti baklje, gotovo u pot‐
punoj tami. Ispod rešetaka koje su ih odvajale od osvijetljenog hodnika skutrilo se nešto
što je izdaleka nalikovalo na hrpu starih krpa. U stvarnosti bio je to mršav starčić s no‐
som poput rodina kljuna. Dužina njegove kose zamršene u mahune i stanje odjeće svje‐
dočili su da ovdje ne boravi od jučer.
»Strpali su nas u tamnicu«, sumorno je ustanovio.
»Veseli me«, rekao je vilenjak, »da si povratio sposobnost logičnog zaključivanja.«
»Vragova mu... A Maslačak? Koliko smo već ovdje? Koliko je vremena prošlo od...«
»Ne znam. Kao i ti, bio sam bez svijesti kada su nas jučer bacili ovamo.« Chireadan je
zgrnuo slamu, smjestio se udobnije. »Zar je to važno?«
»Itekako, prokleto bilo. Yennefer... I Maslačak. Maslačak je ondje s njom, a ona pla‐
nira... Hej, vi tamo! Prije koliko vremena su nas zatvorili ovamo?«
Odrpanci su nešto prošaptali među sobom. Nijedan nije odgovorio.
»Oglušili ste?« Geralt je pljunuo, i dalje se ne mogavši osloboditi metalnog okusa u
ustima. »Pitam koje je doba dana? Ili noći? Valjda znate kada vam donose jelo?«
Odrpanci su ponovno nešto gunđali, nakašljavali se.
»Presvijetli«, rekao je napokon jedan. »Pustite nas na miru i ne obraćajte nam se, bu‐
dite milostivi. Mi smo čestiti lopovi, ne nekakvi politički. Mi nismo na vlast nasrtali. Mi
Andrzej Sapkowski
smo samo krali.«

»Pa jest«, rekao je drugi. »Vi imate svoj kut, mi svoj. I neka svatko pazi na svoj.«
Chireadan je prasnuo u smijeh. Vještac je pljunuo.
»Baš je tako«, mljacnuo je obrasli starčić s dugim nosom. »U reštu se svatko drži svog
ćoška i svojih.«
»A ti, djedice«, upitao je podrugljivo vilenjak, »jesi li s njima ili s nama? U koju se
grupu ubrajaš?«
»Nijednu«, ponosno je odvratio djedica. »Jer ja sam nevin.«
Geralt je opet pljunuo.
»Chireadane?« upitao je, masirajući sljepoočnice. »S tim napadom na vlast... Je li to
istina?«
»Čista. Ničega se ne sjećaš?«
»Izašao sam na ulicu... Ljudi su me gledali... Potom... Potom je bila neka trgovina...«
»Zalagaonica«, vilenjak je stišao glas. »Ušao si u zalagaonicu. Odmah nakon ulaska
raspalio si vlasnika po zubima. Čak vrlo jako.«
Vještac je procijedio kroz zube psovku.
»Lihvar je pao«, nastavio je tiho Chireadan. »A ti si ga nekoliko puta šutnuo nogom u
osjetljiva mjesta. Gazdi je u pomoć pritrčao sluga. Izbacio si ga kroz prozor ravno na uli‐
cu.«
»Bojim se«, progunđao je Geralt, »da nije završilo na tome.«
»Bojazan ti je opravdana. Izašao si iz zalagaonice i hodao posred ulice udarajući pro‐
laznike i izvikujući nekakve gluposti o daminoj časti. Za tobom se već vukla poveća go‐
milica u kojoj smo bili i ja, Errdil i Vratimir. Ti si pak zastao pred kućom ljekarnika Lo‐
vornosa, ušao, a za tren bio opet na ulici, vukući Lovornosa za noge. I obratio si se
mnoštvu nekom vrstom govora.«
»Kakvog?«
»Najjednostavnije rečeno, priopćio si da muškarac koji drži do sebe ne bi smio kur‐
vom zvati ni profesionalnu djevojčuru, jer je to nisko i odbojno. Upotrijebiti pak izraz
›kurva‹ za ženu koju nisi nikada poševio i nikada joj za to platio, sramotna je i kažnjiva.
Kazna će, kako si objavio svima na znanje, biti odmjerena na licu mjesta i to po mjeri
krivca. Stisnuo si ljekarniku glavu među koljena, svukao mu gaće i izmlatio ga pojasom
po guzici.«
»Govori, Chireadone. Govori. Nemoj me štedjeti.«
»Mlatio si Lovornosa po stražnjici, ne žaleći ruke, a ljekarnik je zavijao, vrištao, pla‐
kao, zazivao božju i ljudsku pomoć, preklinjao za milost, pa čak i obećavao da će se po‐
praviti, ali mu očito nisi povjerovao. Tada je dotrčalo nekoliko naoružanih razbojnika
koje u Rindeu običavaju nazivati gardom.«
»A ja sam«, kimnuo je glavom Geralt, »upravo tada nasrnuo na vlast?«
Posljednja želja
»Ma kakvi. Nasrnuo si puno prije. I lihvar, i Lovornos su gradski vijećnici. Bit će ti
sigurno zanimljivo da su obojica nagovarali da se Yennefer izbaci iz grada. Ne samo da
su za to glasali u vijeću, nego su galamili protiv nje po krčmama i ogovarali je na neugla‐
đen način.«
»To sam si i mislio. Pričaj. Stao si kod gradskih stražara koji su dotrčali. Oni su me
bacili u tamnicu?«
»Htjeli su. Oh, Geralte, koja je to bila predstava. Teško je opisati što si izvodio s nji‐
ma. Oni su imali mačeve, korbače, toljage, buzdovane, a ti samo jasenov štap s okruglim
drškom koji si oteo nekakvom kicošu. A kada su već svi ležali na zemlji, pošao si dalje.
Većina od nas je znala kamo smjeraš.«
»I ja bih to rado znao.«
»Išao si u svetište. Jer je svećenik Krepp, također član vijeća, posvećivao Yennefer
puno mjesta u svojim propovijedima. Ti uostalom uopće nisi skrivao što misliš o sveće‐
niku Kreppu. Obećavao si da ćeš ga podučiti kako se poštuje ljepši spol. Pritom si izos‐
tavljao njegovu službenu titulu, ali dodavao razna druga određenja, izazivajući veliko ve‐
selje među dječurlijom koja se vukla za tobom.«
»Aha«, progunđao je Geralt. »Došlo je znači i do svetogrđa. Do čega još? Skrnavljenja
hrama?«
»Ne. Nisi uspio ući. Pred svetištem te već čekala cijela satnija gradske straže oružana
svime što su imali u oružarnici, osim čini mi se katapulta. Izgledalo je kao da će te na‐
prosto masakrirati. Ali nisi došao do njih. Iznenada si se objema rukama uhvatio za gla‐
vu i onesvijestio.«
»Ne moraš dovršiti. Ali, Chireadane, otkuda ti u tamnici?«
»Kada si pao, nekoliko je stražara priskočilo da te izbuše kopljima. Upustio sam se s
njima u prepirku. Dobio sam po glavi buzdovanom i osvijestio se ovdje, u rupi. Zasigur‐
no će me optužiti za sudjelovanje u protunarodnoj uroti.«
»Ako smo već pri optužnici«, zaškrgutao je zubima vještac, »što misliš, što nam prije‐
ti?«
»Ako se Neville, gradonačelnik, stigao vratiti iz prijestolnice«, promrmljao je Chire‐
adan, »tko zna... Poznajem ga. Ali ako nije stigao, presudit će nam vijećnici, među njima
naravno i Lovronos i lihvar. A to znači...«
Vilenjak je načinio kratki pokret preko vrata. Unatoč mraku koji je vladao u podru‐
mu, gesta nije ostavljala puno mjesta za dvojbu. Vještac se nije oglasio. Lopovi su nešto
potiho mrmljali među sobom. Djedica koji je sjedio nevin, pravio se da spava.
»Lijepo«, rekao je napokon Geralt i gadno opsovao. »Nije dosta što ću visjeti, već ću
pritom biti i svjestan da sam skrivio tvoju smrt, Chireadane. I zacijelo Maslačkovu. Ne,
nemoj me prekidati. Znam da je to Yenneferina čarolija, ali krivnju snosim ja. Moja glu‐
post. Omamila me, napravila je od mene, kako kažu patuljci, goli kurac.«
Andrzej Sapkowski
»Hmm...« progunđao je vilenjak. »Nema se što dodati, ni oduzeti. Upozoravao sam

te na nju. Sto mu vragova, tebe sam upozoravao, a i sâm sam se pokazao jednako veli‐
kim, oprosti na određenju, blesanom. Brineš se da sam u zatvoru zbog tebe, a posve je
obrnuto. Ti si ovdje zbog mene. Mogao sam te zaustaviti na ulici, onesvijestiti, ne do‐
pustiti da... Nisam to učinio. Jer sam se bojao da ćeš se, ako spadnu čini koje je bacila na
tebe, vratiti i... ozlijediti je. Oprosti mi.«
»Rado ti opraštam. Jer nemaš pojma koliko je moćan bio taj urok. Ja, dragi vilenjače,
običnu čaroliju slamam u nekoliko minuta i ne gubim pritom svijest. Yenneferinu čaro‐
liju ne biste uspjeli slomiti, a pokušaj da me svladate mogao je stvoriti probleme. Prisjeti
se garde.«
»Nisam mislio, ponavljam, na tebe. Mislio sam na nju.«
»Chireadane?«
»Da?«
»Ti je... Ti je...«
»Ne volim velike riječi«, prekinuo ga je vilenjak, tužno se smiješeći. »Ja sam, nazovi‐
mo to tako, silno opčinjen Yennefer. Sigurno se čudiš kako se može biti opčinjen nekim
poput nje?«
Geralt je nakratko zažmirio da bi prizvao u sjećanje sliku. Sliku koja ga je na neobjaš‐
njiv način, nazovimo to tako, izbjegavajući velike riječi, opčinjavala.
»Ne, Chireadane«, rekao je. »Ne čudim se.«
Iz hodnika su odjeknuli teški koraci, zveket metala. Tamnicu su ispunile sjenke če‐
tvorice stražara. Škripnula je brava, nevini je starac odskočio od rešetaka kao oparen i
skrio se među kriminalce.
»Tako brzo?« začudio se poluglasno vilenjak. »Mislio sam da će za postavljanje strati‐
šta trebati više vremena...«
Jedan od stražara, nasilnik ćelav kao bilijarska kugla, njuške obrasle gustom čeki‐
njom, pokazao je na vješca.
»Taj«, rekao je kratko.
Dvojica drugih zgrabili su Geralta, brutalno ga podignuli i pritisnuli uza zid. Krad‐
ljivci su se stisnuli u svoj kut, dugonosi djedica se zakopao u slamu. Chireadan je htio
skočiti, ali se spustio na zemljani pod, povukavši se pred oštricom kratke sablje pritisnu‐
te na njegove grudi.
Ćelavi stražar je stao pred vješca, zavrnuo rukave i protrljao šaku.
»Gospodin vijećnik Lovornos«, rekao je, »zapovjedio je da upitamo je li ti dobro kod
nas u buturi. Možda ti nešto nedostaje? Možda te smeta hladnoća? Ha?«
Geralt nije smatrao potrebnim odgovoriti. Udariti ćelavca nogom također nije mo‐
gao, jer su mu stražari koji su ga držali nagazili na noge teškim čizmama.
Ćelavi je kratko zamahnuo i opalio ga u želudac. Nije pomoglo obrambeno napinja‐
Posljednja želja
nje mišića. Geralt je, s mukom hvatajući dah, neko vrijeme zurio u nekakvu kopču na
svom pojasu, nakon čega su ga stražari ponovo uspravili.
»Ne treba ti ništa?« nastavljao je ćelavi, šireći zadah češnjaka i pokvarenih zuba. »Gos‐
podinu vijećniku će biti drago da se ne žališ.«
Novi udarac u isto mjesto. Vještac se zagrcnuo i povratio bi, ali nije imao što. Ćelavi
se okrenuo u stranu. Mijenjao je ruku.
Bum! Geralt je ponovo pogledao kopču svoga pojasa. Iako mu se činilo čudnim, nije
bilo rupice kroz koju bi se provukla.
»I onda?« Ćelavi se malo povukao, nedvojbeno zato da uzme još veći zamah. »Nemaš
nikakvih želja? Gospodin Lovronos je zapovjedio da te upitamo imaš li koju. Ali zašto
samo šutiš? Jezik ti se zauzlao? Začas ću ti ga odriješiti!«
Bum!
Geralt se ni ovaj put nije onesvijestio. A morao se onesvijestiti, jer je pomalo držao do
unutarnjih organa. Ako želi izgubiti svijest, morao bi prisiliti ćelavoga da... Stražar je
pljunuo, nacerio zube, ponovo protrljao zapešće.
»I što? Nemaš želja?«
»Jednu...« procijedio je vještac, s mukom podižući glavu. »Da pukneš, kurvin sine.«
Ćelavi je zaškrgutao zubima, povukao se i zamahnuo, ovaj put, sukladno Geraltovu
planu, usmjerivši udarac u glavu. Ali udarac nije pao. Stražar je iznenada zaćurlikao po‐
put purana, pocrvenio, uhvatio se objema rukama za trbuh, zaderao se, zaurlao od boli.
I pukao.
VII.
»I ŠTO DA UČI NIM S VAMA?«

Potamnjelo nebo za prozorom presjekla je zasljepljujuće svijetla pruga munje, tren
kasnije prolomio se oštar, otegnut prasak groma. Prolom oblaka je jačao, olujni oblak
prolazio je preko Rindea.
Geralt i Chireadan, posađeni na klupu ispod velike tapiserije koja je prikazivala Pro‐
roka Lobodu kako napasa ovce, šutjeli su, skromno pognuvši glave. Gradonačelnik Ne‐
ville je koračao odajom, gnjevno frkćući i sopćući.
»Vi prokleti, usrani čarobnjaci!« odjednom se proderao, zastavši. »Navrzli ste se na
moj grad ili kako? Zar nema drugih gradova na svijetu ili što?«
Vilenjak i vještac su šutjeli.
»Da se takvo što...« zagrcnuo se gradonačelnik. »Da se ključara... Kao rajčicu! Zgnje‐
či! U crvenu kašu! To je neljudski!«
»Neljudski i bezbožno«, ponovio je svećenik Krepp nazočan u službenoj odaji gradske
vijećnice. »Tako neljudski da bi se i glupan domislio tko stoji iza toga. Da, gradonačelni‐
Andrzej Sapkowski
če. Chireadana poznajemo obojica, a ovaj ovdje, koji se izdaje za vješca, ne bi imao do‐
voljno Sile da se tako ponese prema ključaru. Sve je to djelo Yennefer, te čarobnice koju
su prokleli bozi!«
Iza prozora, kao da potvrđuje svećenikove riječi, prasnuo je grom.
»To je ona, nitko drugi«, nastavljao je Krepp. »Tu nema dvojbe. Tko bi se, ako ne
Yennefer, htio svetiti gospodinu vijećniku Lovronosu?«
»He, he, he«, zagrohotao je iznenada gradonačelnik. »Zbog toga se zapravo i najma‐
nje ljutim. Lovronosić me je potkopavao, vrebao je na moje mjesto. A sada ga ljudi više
neće slušati. Čim se netko sjeti kako je dobio po dupetu...«
»Nedostaje još samo da počnete odobravati taj zločin, gospodine Neville«, narogušio
se Krepp. »Podsjećam vas kako bi vještac, da nisam bacio na njega egzorcizam, podignuo
ruku na mene i svetost hrama...«
»Zato jer ste ju i vi gadili u propovijedima, Krepp. Čak se Berrant žalio na vas. Ali is‐
tina je istina. Čujete, lupeži?« Gradonačelnik se ponovo okrenuo Geraltu i Chireadanu.
»Ništa vas ne opravdava! Ne kanim ovdje podnositi takav nered! No brzo, hajde, smjesta
mi sve ispričajte, pričajte što možete reći u svoju obranu, jer ako nećete, kunem vam se
svim svetim, zaplesat ću s vama tako da to nećete zaboraviti do smrti! Ispričajte mi sve,
smjesta, kao na ispovijedi!«
Chireadan je teško uzdahnuo te značajno i molećivo pogledao vješca. I Geralt je uz‐
dahnuo, nakašljao se.
I sve ispričao. No, gotovo sve.
»Tako dakle«, rekao je svećenik nakon kratke šutnje. »Lijepa priča. Duh oslobođen iz
zatočeništva. I čarobnica koja baca na njega čari. Nije loša kombinacija. To može loše
završiti, jako loše.«
»Kakav duh?« upitao je Neville. »I što hoće ta Yennefer?«
»Čarobnjaci«, objasnio je Krepp, »crpe svoju moć iz prirodnih sila, to jest, točnije, iz
takozvana Četiri Počela, popularno zvana elementima. Zrak, Voda, Vatra i Zemlja. Sva‐
ko od tih počela ima svoju vlastitu Dimenziju, u čarobnjačkom žargonu zvanu Polje.
Postoji Polje Vode, Polje Vatre i tako dalje. Te dimenzije, nama nedostupne, nastanjuju
bića zvana duhovima...«
»Zvana u legendama«, prekinuo ga je vještac. »Jer koliko znam...«
»Ne prekidaj me«, presjekao je Krepp. »Da ne znaš puno bilo je jasno već iz tvoje pri‐
če, vješče. Stoga sada šuti i poslušaj pametnije od sebe. Vratimo se na duhove, ima ih če‐
tiri vrste, isto kao što postoje četiri Polja. Postoje džinovi, bića Zraka, maridi, vezani uz
Polje Vode, ifriti, koji su duhovi Vatre, i d’aoi, duhovi Zemlje...«
»Zaletio si se, Krepp«, ubacio je Neville. »Nije ti ovdje crkvena školica, ne podučavaj
nas. Reci ukratko: što hoće Yennefer od toga duha?«
»Takav je duh, gradonačelniče, živi spremnik magijske energije. Čarobnjak, koji ima
Posljednja želja
poslušnog duha, može tu energiju usmjeravati u obliku čini. Ne mora mukotrpno izvla‐
čiti Silu iz Prirode, za njega to obavlja duh. Tada je moć takvoga čarobnjaka golema, bli‐
ska svemoći...«
»Nisam baš čuo za čarobnjake koji mogu sve«, namrštio se Neville. »Naprotiv, moć
većine od njih jako se preuveličava. Ne mogu ovo, ne mogu ono...«
»Čarobnjak Stammelford«, prekinuo ga je svećenik, ponovo poprimajući ton, pozu i
izraz lica akademskog predavača, »jednom je premjestio planinu jer mu je zaklanjala po‐
gled s kule. Nitko nikada, ni prije, ni poslije, nije uspio izvesti nešto slično. Jer je Stam‐
melfordu, kako se priča, služio d’ao, duh Zemlje. Postoje zapisi i o sličnim djelima dru‐
gih čarobnjaka. O golemim valovima i uništavajućim kišama, nedvojbeno djelima mari‐
da. Vatreni stupovi, požari i eksplozije, rabota su vatrenih ifrita...«
»Zračne pijavice, uragani, letovi iznad zemlje«, progunđao je Geralt. »Geoffrey Mon‐
ck.«
»Točno. Ipak, kako vidim, ponešto znaš.« Krepp ga je pogledao ljubaznije. »Priča se
da je stari Monck pronašao način da prisili džina, duha Zraka, da mu služi. Kružile su
glasine da nije samo jednoga. Navodno ih je držao u bocama i koristio prema potreba‐
ma, po tri želje od svakog duha. Jer duh, moja gospodo, ispunjava samo tri želje, a po‐
tom je slobodan i bježi u svoju dimenziju.«
»Ovaj s rijeke nije ništa ispunjavao«, odlučno je rekao Geralt. »Odmah je zgrabio
Maslačka za vrat.«
»Duhovi su«, podignuo je nos Krepp, »zlobna i prevrtljiva bića. Ne vole one koji ih
trpaju u boce i zapovijedaju im da pomiču planine. Čine sve da onemoguće izgovaranje
želja, a i ispunjavaju ih na način koji je teško nadzirati i predviđati. Ponekad treba dos‐
lovno paziti što se govori. Da bi se duha pokorilo, potrebni su željezna volja, čelični živ‐
ci, golema Sila i nemalo umijeće. Iz toga što si rekao, vješče, proizlazi da je tvoje umijeće
bilo premaleno.«
»Premaleno da svladam hulju«, suglasio se Geralt. »Ali sam ga otjerao, zavijao je tako
da se zrak uskovitlao. A i to je nešto. Yennefer je, istina, ismijala moj egzorcizam...«
»Kakav je to bio egzorcizam? Ponovi ga.«
Vještac ga je naveo, riječ po riječ.
»Što?!?« Svećenik je najprije problijedio, potom pocrvenio te na kraju pomodrio.
»Kako smiješ! Rugaš mi se?«
»Oprostite«, zamucao je Geralt. »Da budem iskren, ne znam... značenje tih riječi.«
»Onda ne ponavljaj ono što ne znaš! Pojma nemam gdje si mogao čuti takvu gadost!«
»Dosta toga«, odmahnuo je rukom gradonačelnik. »Gubimo vrijeme. Dobro. Sada
znamo što će čarobnici taj duh. Ali rekli ste, Krepp, da to nije dobro. Što nije dobro?
Neka si ga samo ulovi i neka ode dođavola, baš me briga za to. Ja mislim...«
Nitko nije nikada doznao što je u tom trenutku mislio Neville, čak i ako to nisu bile
Andrzej Sapkowski
samohvale. Na zidu pored tapiserije s Prorokom Lobodom iznenada se pojavio svjetlu‐

cav četverokut, nešto je bljesnulo, nakon čega je posred odaje gradskoga vijeća sletio...
Maslačak.
»Nevin!« proderao se pjesnik čistim, zvonkim tenorom, sjedeći na podu i bludeći ne‐
prisebnim pogledom uokolo. »Nevin! Vještac je nevin! Vjerujte mi!«
»Maslačak!« uzviknuo je Geralt, zadržavajući Kreppa, koji se očito spremao izvesti eg‐
zorcizam, a tko zna možda i bacanje čina. »Otkuda ti... ovdje... Maslačku!«
»Geralte!« Bard je skočio s poda.
»Maslačku!«
»Tko je pak ovaj?« zarežao je Neville. »Do sto vragova, ako ne prestanete s čaranjem,
ne jamčim za sebe. Rekao sam, u Rindeu čaranje nije dopušteno! Najprije treba podnije‐
ti pisanu zamolbu, potom platiti porez i trošarinu... Hej? A nije li to taj pjevač, vještičin
talac?«
»Maslačku«, ponovio je Geralt, držeći pjesnika za ramena. »Kako si dospio ovamo?«
»Ne znam«, priznao je bard s glupim i zabrinutim izrazom lica. »Iskreno rečeno, ni‐
sam uopće svjestan što se događalo sa mnom. Sjećam se malo toga i neka budem proklet
ako znam što je od toga bilo košmar, a što java. No sjećam se posve zgodne crnke vatre‐
nih očiju...«
»Što mi vi tu o crnkama«, prekinuo ga je gnjevno Neville. »Na stvar, moj gospodine,
prijeđite na stvar. Urlali ste da je vještac nevin. Kako da to razumijem? Da se Lovronos
vlastoručno izmlatio po dupetu? Jer, ako je vještac nevin, nije moglo biti drugačije.
Osim ako to nije bila skupna halucinacija.«
»Nije mi poznato ništa o dupetima, ni o halucinacijama«, ponosno je rekao Masla‐
čak. »Ni o lovorovim nosovima. Ponavljam, zadnje čega se sjećam bila je elegantna žena
odjevena u profinjenu kombinaciju crnog i bijelog. Navedena me je brutalno ubacila u
svjetleću rupu, zacijelo magični portal. A prije toga mi je jasno i nedvosmisleno zapovje‐
dila da po dolasku na lice mjesta bezodvlačno kažem, navodim: ›Želja mi je da mi se po‐
vjeruje kako vještac ne snosi krivnju za to što se dogodilo.‹ Doslovno tako. Naravno, pi‐
tao sam o čemu je riječ, o čemu se radi i zbog čega sve to. Crnka mi nije dala da dođem
do riječi. Izružila me nimalo elegantno, zgrabila za vrat i ubacila u portal. To je sve. A
sada...«
Maslačak se uspravio, otresao jaknu, popravio ovratnik i otmjen, iako prljav žabo.
»... gospodo, biste li mi htjeli reći kako se zove i gdje se nalazi najljepše svratište u
ovom gradu.«
»U mojem gradu nema loših krčmi«, rekao je polagano Neville. »Ali prije no što se u
to uzmogneš uvjeriti, vidjet ćeš zbilja najljepšu ovogradsku tamnicu. Ti i tvoji pajdaši.
Podsjećam vas, nitkovi, da još niste slobodni! Pogledajte ih! Jedan priča nevjerojatne pri‐
če, a drugi iskače iz zida i urla o nevinosti, želi, dere se, da mu povjerujemo. Ima obraza
Posljednja želja
poželjeti...«
»Bogovi!« Svećenik se odjednom uhvatio za ćelu. »Sada shvaćam! Želja! Posljednja že‐
lja!«
»Što je s vama, Krepp?« gradonačelnik se namrštio. »Bolesni ste?«
»Posljednja želja!« ponovio je svećenik. »Prisilila je barda da izgovori posljednju, treću
želju. Duha se nije moglo pokoriti prije no što je ispunio tu želju. A Yennefer je postavi‐
la čarobnu zamku i sigurno ga je uhvatila prije no što je uspio umaknuti u svoju dimen‐
ziju! Gospodine Neville, bespogovorno treba...«
Iza prozora je zagrmjelo. I to tako da su se zidovi zatresli.
»Prokletstvo«, progunđao je gradonačelnik, prilazeći prozoru. »Blizu je tresnulo.
Samo da nije u neku kuću, još mi samo požar treba... Bogova mu! Pogledajte samo!
Samo pogledajte ovo! Krepp!!! Što je ovo?«
Svi su kao jedan pojurili prema prozoru.
»O majko!« vrisnuo je Maslačak, hvatajući se za grlo. »To je on! To je taj kurvin sin
koji me udavio!«
»Džin!« uzviknuo je Krepp. »Duh Zraka!«
»Iznad Errdilove krčme!« povikao je Chireadan. »Nad krovom!«
»Uhvatila ga je!« Svećenik se nagnuo toliko da umalo nije ispao. »Vidite magičnu
svjetlost? Čarobnica je uhvatila duha u klopku!«
Geralt je šutke promatrao.
Jednom prije puno godina, dok je još kao balavac pohađao nastavu u Kaer Morhenu,
u Sjedištu vještaca, on i njegov školski kolega Eskel uhvatili su velikog šumskog bumba‐
ra, kojega su zatim dugom niti oparanom iz košulje vezali za vrč koji je stajao na stolu.
Gledajući što radi sputani bumbar, pucali su od smijeha dok ih pri tom poslu nije zate‐
kao njihov učitelj Vesemir i obojicu izlemao remenom.
Džin se kružeći nad krovom Errdilove krčme ponašao jednako kao onaj bumbar. Uz‐
lijetao je i padao, podizao se i obrušavao, kružio, bijesno zvrndajući ukrug. Jer je džin,
jednako kao bumbar iz Kaer Morhena, bio privezan zamršenim nitima od zasljepljujuće
jarke, raznobojne svjetlosti, koje su ga završavajući na krovu usko obmotale. Džin je ipak
imao veće mogućnosti od bumbara vezanog za vrč. Bumbar nije mogao razvaljivati okol‐
ne krovove, raznositi slamnate strehe, obarati dimnjake, kršiti kule i mansarde. Džin je
mogao. I činio je to.
»Ruši grad!« zavapio je Neville. »To čudovište će mi srušiti grad!«
»He, he«, nasmijao se svećenik. »Namjerila se na pravoga, kako mi izgleda! To je iz‐
nimno moćan džin! Zapravo ne znam tko je koga uhvatio, vještica njega ili on vješticu!
Ha, završit će tako da će ju džin samljeti u prah, i to je dobro! Pravda će biti zadovolje‐
na!«
»Serem ja na pravdu!« vrisnuo je gradonačelnik, ne obazirući se na mogućnost da pod
Andrzej Sapkowski
prozorom stoje birači. »Gledaj, Krepp, što se ondje događa! Panika, ruševine! To mi nisi
rekao, ti ćelava budaletino! Mudrijašio si, brbljao, a o najvažnijem nisi rekao ni riječi!
Zašto mi nisi rekao da taj demon... Vješče! Učini nešto! Čuješ li me, nevini čarobnjače!
Sredi toga vraga! Oprostit ću ti sve grijehe, ali...«
»Tu se ne da ništa učiniti, gospodine Neville«, prasnuo je Krepp. »Niste pazili dok
sam govorio i gotovo. Nikada ne pazite kad govorim. Ovo je, ponavljam, nevjerojatno
moćan džin, da nije tako, čarobnica bi ga već odavno svladala. Kažem vam, njezina će
čarolija uskoro oslabiti, a tada će ju džin smožditi i pobjeći. I bit će mir.«
»A za to će vrijeme grad završiti u ruševinama?«
»Treba pričekati«, ponovio je svećenik. »Ali ne prekriženih ruku. Izdajte zapovijedi,
gradonačelnice. Neka ljudi napuste okolne kuće i neka se pripreme za gašenje požara. To
što se danas ondje događa nije ništa u usporedbi s paklom kakav će nastati kada duh
okonča s čarobnicom.«
Geralt je dignuo glavu, naišao na Chireadanov pogled, izbjegao ga.
»Gospodine Krepp«, iznenada je odlučio. »Trebam vašu pomoć. Riječ je o portalu
kroz koji je ovamo prispio Maslačak. Portal i dalje povezuje gradsku vijećnicu s...«
»Od portala više nije ostalo ni traga«, rekao je hladno svećenik, pokazujući zid. »Zar
ne vidiš?«
»Portal, čak i nevidljiv, ostavlja trag. Čarobnom se formulom takav trag može stabili‐
zirati. Poći ću tim tragom.«
»Niste pri sebi. Čak i ako vas takav prolaz ne raskine na komadiće, što biste htjeli
postići? Želite se naći u središtu ciklona?«
»Pitao sam vas možete li baciti čini i stabilizirati trag.«
»Čini?« Svećenik je ponosno dignuo glavu. »Nisam ja bezbožni čarobnjak! Ja ne ba‐
cam čini! Moja moć potječe iz vjere i molitve!«
»Možete ili ne možete?«
»Mogu.«
»Onda se bacite na posao, jer vrijeme leti.«
»Geralte«, oglasio se Maslačak. »Ti si zbilja poludio! Ne približuj se tom prokletom
davitelju!«
»Molim tišinu«, rekao je Krepp. »I ozbiljnost. Molim se.«
»Dođavola s tvojom molitvom!« proderao se Neville. »Jurim okupiti ljude! Treba ne‐
što raditi, a ne stajati i brbljati! Bogova mi, kakav dan! Kakav prokleti dan!«
Vještac je osjetio kako mu Chireadan dodiruje rame. Okrenuo se. Vilenjak ga je po‐
gledao u oči, potom spustio pogled.
»Ideš tamo... jer moraš, zar ne?«
Geralt se pokolebao. Činilo mu se da osjeća miris jorgovana i ogrozda.
»Valjda je tako«, rekao je otežući. »Moram. Ispričavam se, Chireadane...«
Posljednja želja
»Ne ispričavaj se. Znam što osjećaš.«

»Sumnjam. Jer ne znam ni ja sam.«
Vilenjak se nasmiješio. Taj je osmijeh imao malo zajedničkog s radošću.
»Na tome to i počiva, Geralte. Upravo na tome.«
Krepp se uspravio, duboko odahnuo.
»Gotovo«, rekao je ponosno pokazujući jedva vidljiv obris na zidu. »Ali portal je ne‐
postojan i neće dugo izdržati. Ne može se znati ni je li prekinut. Prije no što stupite u to,
gospodine vješče, ispitajte svoju savjest. Mogu vas blagosloviti, ali za odrješenje grije‐
ha...«
»... nema više vremena«, završio je Geralt. »Znam, gospodine Krepp. Za to nikada
nema vremena. Izađite svi iz odaje. Ako portal eksplodira, puknut će vam bubnjići u uši‐
ma.«
»Ja ću ostati«, rekao je Krepp, kada su se zatvorila vrata za Maslačkom i vilenjakom.
Zamahnuo je rukama po zraku, stvarajući oko sebe pulsirajući auru. »Razvit ću potporu,
za svaki slučaj. A ako portal pukne... Pokušat ću vas izvući, gospodine vješče. Velike mi
stvari, bubnjići. Bubnjići zarastu.«
Geralt ga je pogledao s naklonošću. Svećenik se nasmiješio.
»Odvažan ste čovjek«, rekao je. »Hoćete ju spasiti, zar ne? Ali odvažnost vam neće
puno koristiti. D’jinni su osvetoljubiva bića. Čarobnica je izgubljena. I vi ćete, ako po‐
đete tamo, biti isto izgubljeni. Ispitajte savjest.«
»Već sam to učinio.« Geralt je stao pred portal koji je slabo svjetlucao. »Gospodine
Krepp?«
»Molim.«
»Taj egzorcizam koji vas je tako uzrujao... Što znače te riječi?«
»Ovo je zbilja pravo vrijeme za šale i komedijanje...«
»Molim vas, gospodine Krepp.«
»Ma što«, rekao je svećenik, skrivajući se iza teškog hrastovog gradonačelnikovog sto‐
la. »To vam je posljednja želja, pa ću vam reći. To je značilo... Hmmm... Hmm... ›Odla‐
zi odavde i jebi se‹.«
Geralt je zakoračio u ništavilo, a studen mu je prigušila smijeh koji ga je potresao.
VIII.
POR TAL GA JE, urlajući i vrteći se kao uragan, silovito izbacio, ispljunuo snagom koja je
kidala pluća. Vještac je bespomoćno tresnuo na pod, predišući, s mukom hvatajući zrak
otvorenim ustima.
Pod je podrhtavao. Isprva je mislio da to drhti on nakon putovanja kroz pakao porta‐
la u rasapu, ali je ubrzo shvatio zabunu. Cijela je kuća vibrirala, tresla se i škripala.
Andrzej Sapkowski
Osvrnuo se uokolo. Nije se nalazio u sobici u kojoj je posljednji put vidio Yennefer i
Maslačka, nego u velikoj glavnoj sali obnovljene Errdilove krčme.
Ugledao ju je. Klečala je među stolovima, sagnuta nad čarobnu kuglu. Kugla je blje‐
štala snažnim mliječnim sjajem, čarobničini prsti bili su obojani crvenilom. Bljesak koji
je zračila kugla tvorio je sliku. Treperavu, nestalnu, ali jasnu. Geralt je vidio sobicu sa
zvijezdom i pentagramom ocrtanim na podu, sada užarenim do usijanja. Vidio je razno‐
bojne, praskave, vatrene crte koje je ispaljivao pentagram uvis iznad krova, odakle je do‐
pirala bijesna rika uhvaćenog džina.
Yennefer ga je ugledala, skočila i podignula dlan.
»Ne!« uzviknuo je. »Ne čini to! Hoću ti pomoći!«
»Pomoći?« frknula je. »Ti?«
»Ja.«
»Unatoč tome što sam ti učinila?«
»Unatoč.«
»Zanimljivo. Ali u biti nevažno. Ne trebam tvoju pomoć. Nosi se odavde, smjesta.«
»Neću.«
»Nosi se!« proderala se, zlokobno se mršteći. »Ovdje postaje opasno! Stvar izmiče
nadzoru, shvaćaš? Ne mogu ga svladati, ne razumijem kako, ali hulja ne slabi. Uhvatila
sam ga kada je ispunio treću trubadurovu želju, trebao mi je već biti u kugli. A on uopće
ne slabi. Prokleto bilo, ali izgleda kao da samo jača! Ali svladat ću ga, slomiti...«
»Nećeš ga slomiti, Yennefer. On će te ubiti.«
»Nije mene tako lako ubiti...«
Zastala je. Cijeli svod krčme iznenada se užario i bljesnuo. Vizija koju je izbacivala
kugla rasplinula se u blještavilu. Na stropu se ocrtao veliki vatreni četverokut. Čarobnica
je opsovala, podižući ruke, iz prstiju su joj prsnule iskre.
»Bježi, Geralte!«
»Što se događa, Yennefer?«
»Otkrio je gdje sam...« zastenjala je, crveneći od napora. »Htio bi me se dočepati.
Stvara vlastiti portal da uđe unutra. Ne može raskinuti uze, ali ući će kroz portal ovamo.
Ne mogu... Ne mogu ga zaustaviti!«
»Yennefer...«
»Ne smetaj me! Moram se usredotočiti... Geralte, moraš pobjeći. Otvorit ću svoj por‐
tal, put za tvoj bijeg. Pazi, bit će to portal koji izbacuje naslijepo, nemam ni vremena, ni
snage za drugačiji... Ne znam gdje ćeš sletjeti... ali bit ćeš siguran... Pripremi se...«
Veliki portal na stropu iznenada je zasljepljujuće bljesnuo, raspao se i izobličio, iz ni‐
štavila se pomolila vješcu poznata bezoblična njuška s klepećućim raljama, koja je zavija‐
la tako da je probijala uši. Yennefer je skočila, zamahala rukama i izviknula čarobnu for‐
mulu. Iz njezina je dlana izletjela isprepletena svjetlost koja se spustila na džina kao mre‐
Posljednja želja
ža. Džin je zaurlao i ispružio iz sebe duge šape koje su poput kobre u napadu pojurile
prema čarobničinu grlu. Yennefer se nije povukla.
Geralt se bacio prema njoj, odgurnuo je i zaklonio. Džin, omotan čarobnom svjetloš‐
ću, iskočio je iz portala kao čep iz boce, bacio se na njih razjapivši ralje. Vještac je stis‐
nuo zube i udario ga Znakom, bez vidljivog učinka. Ali duh nije napao. Zalebdio je u
zraku ispod samoga stropa, narastao do zadivljujućih razmjera, izbuljio na Geralta blije‐
de oči i riknuo. U toj je rici bilo nečega što je nalikovalo zapovjedi, nalogu. Nije razu‐
mio kakvom.
»Ovuda!« povikala je Yennefer, pokazujući na portal koji je iščarala na zidu uza stube.
U usporedbi s portalom koji je stvorio duh, čarobničin portal je izgledao jadno, neugled‐
no pa čak i provizorno. »Ovuda, Geralte! Bježi!«
»Samo zajedno s tobom!«
Yennefer, mašući rukama po zraku, izvikivala je čarobne formule, raznobojne niti pri‐
veza sipale su iskre, treštale. Duh se zavrtio kao zvrk, napinjući uze, rastežući ih. Polako,
ali neprestano, približavao se prema čarobnici. Yennefer se nije povukla.
Vještac je priskočio, spretno joj podmetnuo nogu, uhvatio je jednom rukom oko po‐
jasa, drugu joj zaronio u kosu na vratu. Yennefer je gadno opsovala i opalila ga laktom u
vrat. Nije ju ispustio. Prodorni zapah ozona, koji su stvorile čarolije, nije nadjačao miris
jorgovana i ogrozda. Geralt je sapeo ritanje čarobničinih nogu i skočio, unoseći je ravno
u treperavo ništavilo manjega portala.
Portala koji je vodio u nepoznato.
Uletjeli su, spojeni u zagrljaju, pali na mramorni pod, klizeći po njemu prevrnuli go‐
lemi svijećnjak, a odmah potom i stol s kojega su se s bukom i zveketom prosuli kristalni
pehari, zdjele s voćem i golema posuda puna drobljenog leda, algi i kamenica. Netko je
vrisnuo, netko ciknuo.
Ležali su nasred plesne dvorane osvijetljene svijećnjacima. Bogato odjevena gospoda i
dame svjetlucave od dragulja, prekinuvši ples, zaprepašteno su zurili u njih šuteći. Glaz‐
benici na galeriji prekinuli su sviranje kakofonijom koja je vrijeđala uši.
»Kretenu jedan!« kriknula je Yennefer, nastojeći mu iskopati oči. »Ti prokleti idiote!
Omeo si me! Već sam ga zamalo uhvatila!«
»Govno si uhvatila!« proderao se, ozbiljno rasrđen. »Spasio sam ti život, glupa vješti‐
ce!«
Frknula je kao bijesna mačka, iz njezinih su ruku prsnule iskre. Geralt ju je, okrećući
lice, zgrabio za oba zapešća, a onda su se zakotrljali među kamenicama, kandiranim vo‐
ćem i drobljenim ledom.
»Imaju li gospoda pozivnice?« upitao je stasiti muškarac sa zlatnim lancem komorni‐
ka na prsima, gledajući ih nadmeno odozgo.
»Goni se, budalo!« proderala se Yennefer, i dalje pokušavajući iskopati Geraltu oči.
Andrzej Sapkowski
»Ovo je skandal«, rekao je naglašeno komornik. »Doista pretjerujete s tom teleporta‐

cijom. Požalit ću se Čarobnjačkom vijeću. Zahtijevam...«
Nitko neće nikada doznati što je zahtijevao komornik. Yennefer se otela, otvorenim
dlanom tresnula vješca preko uha, snažno ga šutnula u potkoljenicu i uskočila u portal
koji se gasio na zidu. Geralt se bacio za njom, uvježbanim pokretom hvatajući je za kosu
i pojas. Yennefer ga je, također već uvježbana, opaučila laktom. Od silovitog pokreta po‐
derala joj se haljina ispod pazuha, otkrivajući skladnu djevojačku dojku. Iz rasparanog
izreza izletjela je kamenica.
Oboje su upali u ništavilo portala. Geralt je još dospio čuti komornikove riječi.
»Glazba! Nastavite svirati! Nije se ništa dogodilo. Molim vas, ne uzbuđujte se zbog
žalosnog incidenta!«
Vještac je bio uvjeren da sa svakim novim putovanjem kroz portal raste i rizik od ne‐
sreće, i nije se prevario. Pogodili su cilj, Errdilovu krčmu, ali su se materijalizirali pod sa‐
mim stropom. Pali su lomeći rukohvate stuba, sa zaglušnim treskom sletjeli na stol. Stol
to nije mogao izdržati i nije izdržao.
Yennefer se u trenutku pada našla pod njim. Bio je siguran da je izgubila svijest. Va‐
rao se.
Odalamila ga je zapešćem u oko i istresla mu ravno u lice niz psovki kojih se ne bi
posramio ni patuljački grobar, a patuljački su grobari nenadmašni psovači. Kletve su
pratili bijesni i kaotični udarci odmjeravani naslijepo, bilo kamo. Geralt ju je uhvatio za
ruku, a hoteći izbjeći udarac čelom, utisnuo je lice u čarobničin dekolte koji je mirisao
po jorgovanu, ogrozdu i kamenicama.
»Pusti me!« zaurlala je, ritajući se kao poni. »Idiote, budalo, tikvane! Pusti me, kažem
ti! Veze će začas pući, moram ih ojačati, jer će džin pobjeći!«
Nije odgovorio, premda je želio. Zgrabio ju je još čvršće, pokušavajući je prikovati za
pod. Yennefer je gadno opsovala, bacaknula se i svom ga snagom udarila koljenom u
prepone. Prije no što je dospio povratiti dah, istrgnula mu se, zaurlala čarobnu formulu.
Osjetio je kako ga neka strahovita sila podiže s poda i baca cijelom duljinom dvorane, a
potom je, sa zamahom koji mu je oduzeo dah, tresnuo u izrezbarenu dvokrilnu komodu
i polomio ju na komadiće.
IX.
»ŠTO SE TAMO DO GA ĐA!?!« Maslačak je pritisnut uza zid pružao vrat, nastojeći pogledati
ulijevo. »Što se tamo događa, govorite, dovraga!«
»Tuku se!« proderao se jedan od radoznalih uličara, odskočivši kao oparen od prozora
krčme. I njegovi su se odrpani pajdaši bacili u trk, šijapkajući bosim nogama po blatu.
»Čarobnjak i vještica se tuku!«
Posljednja želja
»Tuku se?« začudio se Neville. »Oni se tuku, a taj jebeni demon ruši moj grad! Pogle‐
dajte, opet je srušio dimnjak! I rasturio ciglanu! Hej. Ljudi! Trkom tamo! Bogovi, sre‐
ćom da pada, sigurno bi izbio požar!«
»Neće to još dugo potrajati«, rekao je turobno svećenik Krepp. »Magična svjetlost sla‐
bi, uže će začas pući. Gospodine Neville! Zapovjedite da se ljudi povuku! Ondje će začas
nastati pakao! Od ove će kuće ostati iverje! Gospodine Errdile, čemu se smijete? Pa to je
vaša kuća. Što vas tako zabavlja?«
»Osigurao sam ovu straćaru na gomilu novca!«
»Obuhvaća li polica i čarobne i natprirodne slučajeve?«
»Jasno.«
»Razborito, gospodine vilenjače. Vrlo razborito. Čestitam. Hej, ljudi, sklonite se!
Neka ne prilazi kome je život mio!«
Iz Errdilove kuće odjekivala je zaglušna buka, sijevnula je munja. Radoznalci su se
povukli, skrivajući se iza stupova.
»Zašto je Geralt otišao tamo?« zavapio je Maslačak. »Za koga đavla? Zašto je zapeo
spašavati tu čarobnicu? Prokletstvo, zašto? Chireadane, razumiješ li ti to?«
Vilenjak se nujno nasmiješio.
»Razumijem, Maslačku«, potvrdio je. »Razumijem.«
X.
GE RALT JE OD SKO ČIO pred još jednom jarkonarančastom munjom koja je prasnula iz ča‐
robničinih prstiju. Bila je vidljivo umorna, munje su bile slabe i spore, izbjegavao ih je
bez većeg napora.
»Yennefer!« proderao se. »Smiri se! Poslušaj konačno što ti želim reći! Nećeš uspje‐
ti...«
Nije dovršio. Iz čarobničinih ruku izletjele su tanašne crvene strelice, pogađajući ga
na puno mjesta i posve ga omotavši. Odjeća mu je zapištala i počela se dimiti.
»Neću uspjeti?« procijedila je, stajući iznad njega. »Začas ćeš vidjeti za što sam spo‐
sobna. Bit će dovoljno da malo prilegneš i prestaneš me ometati.«
»Skini to s mene!« zaurlao je, bacakajući se i trzajući u vatrenoj paučini. »Izgorjet ću,
dođavola!«
»Lezi nepomično«, posavjetovala ga je, teško dišući. »Peče samo kada se mičeš... Više
ne mogu trošiti vrijeme na tebe, vješče. Poigrali smo se, ali što je previše nije ni s kru‐
hom dobro. Moram se pobrinuti za džina, jer se sprema pobjeći...«
»Pobjeći?« proderao se. »Ti bi trebala pobjeći! Taj džin... Yennefer, poslušaj me po‐
zorno. Moram ti nešto priznati... Moram ti reći istinu. Začudit ćeš se.«
Andrzej Sapkowski
XI.
DŽIN SE TRG NUO NA uzici, načinio krug, napeo niti koje su ga sputavale i pomeo tornjić s
kuće Beaua Berranta.
»Kako urliče!« namrštio se Maslačak, nagonski dodirujući rukom grlo. »Kako se užas‐
no dere! Kao da je grozno bijesan!«
»Jest!« rekao je svećenik Krepp.
Chireadan ga je brzo pogledao.
»Molim?«
»Bijesan je«, ponovio je Krepp. »I ne čudim se. I ja bih bio bijesan da sam morao do
u tančine ispuniti prvu želju koju je slučajno izrekao vještac...«
»Kako?« kriknuo je Maslačak. »Geralt? Želju?«
»On je imao u ruci pečat koji je zatočio duha. Duh ispunjava njegove želje. Zato ča‐
robnica ne može svladati džina. Ali vještac joj to ne bi trebao odati, čak i ako se dosjetio.
Ne bi joj to trebao reći.«
»Prokletstvo«, promrmljao je Chireadan. »Počinjem shvaćati. Ključar u tamnici... Pu‐
kao je...«
»To je bila druga vješčeva želja. Ostala mu je još jedna. Posljednja. Ali, bogova mu,
ne bi to trebao odati Yennefer!«
XII.
STA JA LA JE NE PO MIČ NO, sagnuta nad njega, ne obraćajući ni najmanju pozornost na džina
koji se bacakao svezan iznad krova svratišta. Zgrada se tresla, sa stropa je sipilo vapno i
šuta, namještaj se pomicao po podu, grčevito podrhtavajući.
»Znači tako«, prosiktala je. »Čestitam. Uspio si me prevariti. Ne Maslačak, nego ti.
Zato se džin tako bori! Ali ja još nisam izgubila, Geralte. Podcjenjuješ me, podcjenjuješ
moju snagu. Zasad još držim u šaci i džina, i tebe. Imaš li još jednu, posljednju želju?
Onda je izreci. Oslobodit ćeš džina, a tada ću ga ja strpati u bocu.«
»Nemaš više snage, Yennefer.«
»Podcjenjuješ moje snage. Želja, Geralte!«
»Ne, Yennefer. Ne mogu... Džin će ju možda i ispuniti, ali tebi neće oprostiti. Kada
se oslobodi, ubit će te, osvetit će ti se... Nećeš ga uspjeti uhvatiti i nećeš se od njega us‐
pjeti obraniti. Izmorena si, jedva se držiš na nogama. Poginut ćeš, Yennefer.«
»To je moj rizik«, bijesno je uskliknula. »Što se tebe tiče što će biti sa mnom? Razmis‐
li radije o tome što džin može dati tebi! Imaš još jednu želju! Možeš zatražiti što god po‐
želiš! Iskoristi priliku! Iskoristi je, vješče! Možeš dobiti sve! Sve!«
Posljednja želja
XIII.
»STRA DAT ĆE OBO JE?« zavapio je Maslačak. »Kako to? Gospodine Krepp, ili kako vam je
već... Zašto? Pa vještac... Zašto, muke mu, ne pobjegne? Zašto? Što ga drži ondje? Zašto
ne prepusti tu prokletu vješticu sudbini u ruke i ne pobjegne? Pa to nema smisla!«
»Nema nimalo«, ponovio je Chireadan gorko. »Ama baš nimalo.«
»To je samoubojstvo! I obični idiotizam!«
»Pa to je njegov fah«, upleo se Neville. »Vještac će spasiti moj grad. Prizivam bogove
za svjedoke, ako pobijedi čarobnicu i protjera demona, bogato ću ga nagraditi...«
Maslačak je strgnuo s glave šeširić ukrašen čapljinim perom, pljunuo u njega, bacio
ga u blato i izgazio, ponavljajući pritom razne riječi na raznim jezicima.
»Pa on...« zastenjao je iznenada. »Ima na zalihi još jednu želju! Mogao bi spasiti i nju,
i sebe! Gospodine Krepp!«
»Nije to tako jednostavno«, zamislio se svećenik. »Ali kada bi... Kada bi izrekao prik‐
ladnu želju... Kada bi nekako povezao svoju sudbinu sa sudbinom... Ne, ne mislim da će
mu to pasti na pamet. I možda je bolje da mu ni ne padne.«
XIV.
»ŽE LJA, GE RAL TE! BRŽE! ŠTO ŽE LIŠ? Besmrtnost? Bogatstvo? Slavu? Vlast? Moć? Počasti?
Brže, nemamo vremena!«
Šutio je.
»Da budeš čovjek«, rekla je iznenada, smiješeći se zlokobno. »Pogodila sam, istina? Pa
to želiš, o tome maštaš! O oslobođenju, o slobodi da budeš ono što želiš, ne ono što mo‐
raš biti. Džin će ti ispuniti tu želju, Geralte. Izgovori je.«
Šutio je.
Stajala je iznad njega u treperavom sjaju čarobnjačke kugle, u sjaju čarolije, među
odbljescima zraka koje su vezale džina, raspuštene kose i plamtećih ljubičastih očiju, us‐
pravna, vitka, crna, strašna...
I lijepa.
Iznenada se sagnula, pogledala ga u oči, izbliza. Osjetio je miris jorgovana i ogrozda.
»Šutiš«, siknula je. »Pa što ti onda želiš, vješče? Koji je tvoj najskrovitiji san? Ne znaš
ili se ne možeš odlučiti? Potraži u sebi, potraži duboko i pomno, jer kunem se Silom,
drugu takvu priliku nećeš dobiti!«
A on je odjednom znao istinu. Znao je. Znao je tko je bila nekoć. Čega se sjećala, što
nije mogla zaboraviti, s čime je živjela. Tko je bila zapravo, prije nego je postala čarobni‐
com.
Jer su ga gledale hladne, prodorne, zle i mudre oči grbavice.
Andrzej Sapkowski
Užasnuo se. Ne, ne istine. Užasnuo se da će mu pročitati misli, da će doznati što je

odgonetnuo. Da mu to neće nikada oprostiti. Zatomio je tu misao u sebi, ubio je, izba‐
cio iz sjećanja jednom zauvijek, bez traga, osjećajući pritom golemo olakšanje. Osjećaju‐
ći da...
Strop je pukao. Džin opleten mrežom zraka koje su se već gasile jednostavno se svalio
na njih, ričući, a u toj je rici bilo trijumfa i želje za ubijanjem. Yennefer mu se bacila
ususret, iz njezinih ruku izbijala je svjetlost.
Džin je razjapio ralje i ispružio prema njoj šape. A vještac je odjednom shvatio da zna
što želi.
Pa je želju izrekao.
XV.
KUĆA JE EKS PLO DI RA LA, cigle, grede i daske su poletjele uvis u oblaku dima i iskara. Iz
prašine je izbio džin, velik kao štagalj. Ričući i pucajući od pobjedničkog smijeha, duh
Zraka, džin, već slobodan, nesputan, nevezan ikakvom obvezom i ičijom voljom, opisao
je iznad grada tri kruga, otkinuo šiljak tornja gradske vijećnice, vinuo se u nebo i odle‐
tio, nestao, iščeznuo.
»Pobjegao je! Pobjegao je!« povikao je svećenik Krepp. »Vještac je uspio! Duh je odle‐
tio! Više neće zaprijetiti nikome!«
»Ah«, rekao je Errdil istinski oduševljen. »Čudesne li ruševine!«
»Prokletstvo! Prokletstvo!« vrisnuo je Maslačak, skutren iza zidića. »Razvalio je cijelu
kuću! To nije mogao nitko preživjeti! Nitko, kažem vam!«
»Vještac iz Rivije žrtvovao se za grad«, rekao je svečano gradonačelnik Neville. »Neće‐
mo ga zaboraviti, slavit ćemo ga. Razmislit ćemo i o spomeniku...«
Maslačak je stresao s glave komad glinom slijepljenog trščanog pletera, otresao s jakne
grumenje kišom namočene žbuke, pogledao gradonačelnika i u nekoliko pomno odabra‐
nih riječi izrazio svoje mišljenje o žrtvovanju, slavljenju, sjećanju i svim spomenicima
svijeta.
XVI.
GE RALT SE OS VR NUO UOKO LO. Iz rupe na krovu polagano su kapale kapi vode. Uokolo su
se prostirale ruševine i gomile drvne građe. Čudnim slučajem, mjesto na kojemu su ležali
bilo je posve čisto. Na njih nije pala nijedna daska, nijedna cigla. Kao da ih je štitio ne‐
vidljivi štit.
Yennefer, blago pocrvenjela, klečala je pored njega, oslonivši dlanove na koljena.
»Vješče«, nakašljala se. »Jesi li živ?«
Posljednja želja
»Živ sam.« Geralt je obrisao lice od prljavštine i prašine, puhnuo. Yennefer mu je po‐
laganim pokretom dodirnula zapešće, nježno mu prešla prstima po ruci.
»Opekla sam te...«
»Sitnica. Nekoliko mjehurića...«
»Oprosti. Znaš, duh je pobjegao. Definitivno.«
»Je li ti žao?«
»Ne previše.«
»To je dobro. Pomogni mi da ustanem, molim te.«
»Pričekaj«, šapnula je. »Ta tvoja želja... Čula sam što si poželio. Zapanjila sam se, jed‐
nostavno sam se zapanjila. Svemu sam se mogla nadati, ali da bi... Što te navelo na to,
Geralte? Zašto... Zašto ja?«
»Ne znaš?«
Nadvila se nad njega, dodirnula ga, osjetio je na licu škakljanje njezine kose s miri‐
som jorgovana i ogrozda i odjednom je spoznao da nikada neće zaboraviti taj miris, taj
meki dodir, znao je da ih više neće moći usporediti s drugim mirisom i drugim dodi‐
rom. Yennefer ga je poljubila, a on je shvatio da više nikada neće željeti druge usne od
tih, meke i vlažne, slatke od ruža. Odjednom je znao da će od toga trenutka postojati
samo ona, njezin vrat, ramena i grudi oslobođene ispod crne haljine, njezina delikatna,
hladna koža, neusporediva s ijednom koju je dodirivao. Gledao je izbliza u njezine ljubi‐
časte oči, najljepše oči cijeloga svijeta, oči, koje će za njega, kako se bojao, postati...
Sve. Znao je to.
»Tvoja želja«, šapnula je s usnama tik uz njegovo uho. »Ne znam može li se takva že‐
lja uopće ispuniti. Ali, ako može, osudio si se. Osudio si se na mene.«
Prekinuo ju je poljupcem, zagrljajem, dodirom, milovanjem, milovanjima, a potom
već cijelim sobom, svakom mišlju, jedinom mišlju, svime, svime, svime. Prekinuli su ti‐
šinu uzdasima i šuštanjem po podu porazbacane odjeće, prekinuli su tišinu vrlo blago i
bili lijeni, bili pažljivi, bili brižni i nježni, a iako oboje nisu baš znali što su to brižnost i
nježnost, uspjeli su, jer su jako htjeli. I uopće im se nije žurilo, a cijeli je svijet odjednom
prestao postojati, prestao je postojati na malen, kratak tren, a njima se činilo da je to ci‐
jela vječnost, jer je to doista bilo cijela vječnost.
A potom je svijet ponovo počeo postojati, ali je postojao posve drugačije.
»Geralte?«
»Mhm?«
»I što dalje?«
»Ne znam.«
»Ni ja ne znam. Jer vidiš, ja... Nisam sigurna je li bilo vrijedno osuditi se na mene. Ja
ne umijem... Pričekaj, što radiš... Htjela sam ti reći...«
»Yennefer... Yen.«
Andrzej Sapkowski
»Yen«, ponovila je posve mu se prepuštajući. »Nitko me nikada nije tako zvao. Izgo‐
vori to još jednom, molim te.«
»Yen.«
»Geralte.«
XVII.
KIŠA JE PRES TA LA PA DA TI. Nad Rindeom se pojavila duga, presjekla je nebo isprekidanim,
šarenim lukom. Izgledalo je kao da se diže ravno iz razorenoga krova krčme.
»Svih mu bogova«, promrmljao je Maslačak. »Kakva tišina... Mrtvi su, kažem vam. Ili
su se uzajamno poubijali ili ih je dokrajčio moj džin.«
»Trebalo bi pogledati«, rekao je Vratimir, brišući čelo zgužvanom kapom. »Možda su
ranjeni. A možda da pozovemo vidara?«
»Prije grobara«, ustvrdio je Krepp. »Ja tu čarobnicu poznajem, a i vješcu je virio đavo
iz pogleda. Nema što, trebat će početi kopati dvije rake na grobištu. Savjetujem da se tu
Yennefer prije pokopa probode jasikinim kolcem.«
»Kakva tišina«, ponovio je Maslačak. »Maloprije je još sve frcalo, a sada mukla tiši‐
na.«
Približili su se ostacima svratišta, vrlo oprezno i polagano.
»Neka stolar počne izrađivati ljesove«, rekao je Krepp. »Recite stolaru...«
»Tiho«, prekinuo ga je Errdil. »Nešto sam čuo. Što je to bilo, Chireadane?«
Vilenjak je odmaknuo kosu sa šiljatog uha, nagnuo glavu.
»Nisam siguran... Priđimo bliže.«
»Yennefer je živa«, rekao je iznenada Maslačak, napevši svoj muzikalni sluh. »Čuo
sam kako je zaječala. Evo, opet je zaječala!«
»Aha«, potvrdio je Errdil. »I ja sam čuo. Zastenjala je. Sigurno strašno pati, kažem
vam. Chireadane, kamo? Pazi!«
Vilenjak se povukao od razbijenog prozora kroz koji je bio oprezno zavirio.
»Pođimo odavde«, rekao je kratko. »Nemojmo im smetati.«
»Zar su oboje živi? Chireadane? Što oni tamo rade?«
»Hajdemo odavde«, ponovio je vilenjak. »Ostavimo ih na neko vrijeme same. Neka
ostanu ondje, ona, on i njegova posljednja želja. Pričekajmo u nekoj krčmi, neće proći
puno vremena i priključit će nam se. Oboje.«
»Što oni ondje rade?« raspitivao se Maslačak. »Reci, no, dođavola!«
Vilenjak se nasmiješio. Vrlo, vrlo tužno.
»Ne volim velike riječi«, rekao je. »A bez velikih se riječi to ne da nazvati.«
Posljednja želja
Glas razuma 7
I.
NA PO LJA NI JE STA JAO FALWICK u punoj opremi, bez kacige, s purpurnim plaštem sa zna‐
kom reda prebačenim preko ramena. Do njega je prekrižio ruke na grudima zdepasti,
bradati patuljak u lisičjoj bundi, žičanoj košulji i kapi od željeznih verižica. Tailles, bez
oklopa, samo u kratkom prošivenom kaftanu, šetao je polagano, zamahujući povremeno
golim mačem.
Vještac se osvrnuo, zaustavivši konja. Uokolo su svjetlucali grudni oklopi i plosnate
kacige najamnih kopljanika koji su okruživali poljanu.
»Prokletstvo«, progunđao je Geralt. »Mogao sam to i očekivati.«
Maslačak je okrenuo konja i tiho opsovao vidjevši kopljanike koji su im presjekli put
za uzmak.
»O čemu je riječ, Geralte?«
»Ni o čemu. Samo drži jezik za zubima i ne miješaj se. Pokušat ću se nekako izvući iz
ovoga.«
»O čemu je riječ, pitam? Opet svađa?«
»Umukni.«
»Ipak je odlazak u grad bilo glupa zamisao«, zastenjao je trubadur, pogledavajući pre‐
ma nedalekim tornjevima svetišta koji su se vidjeli nad šumom. »Trebali smo ostati kod
Nenneke, ne izvirivati nosom izvan zidina...«
»Umukni, rekao sam ti. Vidjet ćeš, sve će se objasniti.«
»Ne izgleda mi tako.«
Maslačak je imao pravo. Nije izgledalo. Tailles je zamahujući golim mačem i dalje
hodao amo-tamo, ne gledajući prema njima. Najamnici, oslonjeni na koplja, zurili su
sumorno i ravnodušno, s licima profesionalaca kod kojih ubijanje ne pojačava lučenje
adrenalina.
Sjahali su s konja. Falwick i patuljak su im se približili polaganim korakom.
»Uvrijedili ste plemenitog Taillesa, vješče«, izgovorio je grof bez uvoda i uobičajenih
ljubaznosti. »A Tailles vam je, kako se sigurno sjećate, bacio rukavicu. U prostoru sveti‐
šta nije dolikovalo inzistirati, pa smo pričekali da izvirite ispod skuta svećenice. Tailles
čeka. Morate se boriti.«
»Moramo?«
Andrzej Sapkowski
»Morate.«
»A ne mislite li, gospodine Falwiče«, nasmiješio se ironično Geralt, »da mi plemeniti
Tailles iskazuje preveliku počast? Nikada nisam bio dostojan promaknuća u viteza, a što
se tiče rođenja, bolje je i ne spominjati okolnosti koje su ga pratile. Bojim se da nisam
dovoljno vrijedan da... kako se to kaže, Maslačku?«
»Nedostojan pružanja zadovoljštine i izazova na dvoboj«, izrecitirao je pjesnik, napu‐
ćivši usne. »Viteški kodeks kaže...«
»Vodstvo reda drži se vlastita kodeksa«, prekinuo ga je Falwick. »Kada biste vi izazvali
viteza pripadnika reda, on bi vam mogao pružiti zadovoljštinu ili ne, ovisno o njegovoj
volji. Ali ako je obrnuto, ako vitez izaziva vas, samim time vas diže do svoje časti, narav‐
no isključivo na vrijeme potrebno da se spere uvreda. Ne možete odbiti. Odbijanje pri‐
hvaćanja časti učinilo bi vas nečasnim.«
»Kako je to logično«, rekao je Maslačak s blesavim izgledom. »Vidim da ste studirali
filozofe, gospodine viteže.«
»Ne upleći se.« Geralt je podignuo glavu, pogledao Falwicka u oči. »Dovršite, viteže.
Htio bih znati čemu smjerate. Što će se dogoditi, ako se pokažem... nečasnim.«
»Što će se dogoditi?« Falwick je iskrivio usne u zloslutnom smiješku. »To da ću vas
smjesta dati objesiti ovdje na granu, ništarijo.«
»Samo mirno«, oglasio se odjednom promuklo patuljak. »Bez uzrujavanja, gospodine
grofe. I bez vrijeđanja, može?«
»Ne uči me ponašanju, Cranmeru«, procijedio je vitez. »I pamti da ti je knez izdao
zapovijedi koje imaš ispuniti do zadnjeg slova.«
»Nemojte vi mene učiti, grofe.« Patuljak je naslonio šaku na za pojas zataknutu sjeki‐
ru s dvostrukom oštricom. »Znam kako izvršavati zapovijedi, snaći ću se i bez pouka.
Gospodine Geralte, dopustite. Ja sam Dennis Cranmer, kapetan straže kneza Herewar‐
da.«
Vještac se ukočeno naklonio, gledajući patuljka u svijetlosive, čelične oči ispod žuć‐
kastih, čupavih obrva.
»Prihvatite Taillesov izazov, gospodine vješče«, nastavljao je spokojno Dennis Cran‐
mer. »Tako će biti bolje. Borba neće biti do smrti, već do iznemoglosti.«
»Kako, molim?«
»Vitez Tailles je knežev miljenik«, rekao je Falwick, zlobno se smiješeći. »Ako ga do‐
takneš u borbi mačem, mješanče, bit ćeš kažnjen. Kapetan Cranmer će te uhititi i prives‐
ti pred lice njegova visočanstva. Radi kažnjavanja. Takve je primio zapovijedi.«
Patuljak nije ni pogledao viteza, nije pogled svojih hladnih, čeličnih očiju odvajao od
Geralta. Vještac se nasmiješio blago, ali prilično otrovno.
»Ako dobro razumijem«, rekao je, »trebam izaći na dvoboj, jer ću ako odbijem biti
obješen. Budem li se borio, moram dopustiti da me protivnik osakati, jer ako ja ranim
Posljednja želja
njega, polomit će me krvnik na kotaču. Same vesele alternative. A možda da vas pošte‐
dim nevolja? Sam ću tresnuti glavom o deblo bora i sam se onesvijestiti. Hoće li vas to
zadovoljiti?«
»Bez sprdnje«, prosiktao je Falwick. »Ne pogoršavaj si situaciju. Uvrijedio si red, kla‐
težu, i moraš biti za to kažnjen, valjda si već shvatio? A mladom je Taillesu potrebna sla‐
va pobjednika nad vješcem, pa mu red tu slavu želi i dati. Inače bi ti već visio. Dat ćeš se
pobijediti, spasit ćeš svoj jadni život. Nije nam do tvojega trupla, hoćemo da ti Tailles
izrezucka kožu. A tvoja koža, koža mutanta, brzo zarasta. Požuri! Odlučuj. Nemaš izbo‐
ra.«
»Mislite, gospodine grofe?« Geralt se nasmiješio još otrovnije, osvrnuo se uokolo, pre‐
šao ispitivačkim pogledom preko najamnika. »A ja mislim da imam.«
»Da, istina je«, priznao je Dennis Cranmer. »Imate. Ali tada će se proliti krv, puno
krvi. Onako kao u Blavikenu. Hoćete li to? Hoćete li opteretiti savjest krvlju i smrću? Jer
izbor o kojemu razmišljate, gospodine Geralte, to su krv i smrt.«
»Divno argumentirate, kapetane, opčinjavajuće«, narugao se Maslačak. »Čovjeka na‐
padnutog u šumi pokušavate navući na humanost, pozivate se na njegove više osjećaje.
Molite ga, koliko shvaćam, da bude ljubazan i ne prolije krv razbojnika koji su ga zasko‐
čili. Treba se smilovati banditima, jer banditi su jadni, imaju žene i djecu, a tko zna,
možda čak i majke. A ne čini li vam se, kapetane Cranmer, da se prerano brinete? Jer ja
gledam te vaše kopljanike i vidim kako im se tresu koljena na samu pomisao o borbi s
Geraltom iz Rivije, vješcem, koji goloruk izlazi na kraj sa štrigama. Neće se tu proliti ni‐
kakva krv, nitko tu neće biti oštećen. Osim tih koji će polomiti noge bježeći u grad.«
»Ja«, rekao je spokojno patuljak i izazivački podignuo bradu, »nemam što predbaciti
svojim koljenima. Do ovoga trena nisam pred nikim bježao i navike neću mijenjati. Ni‐
sam oženjen, za djecu ne znam, a i majku, koju baš ne poznajem, ne bih u to uvlačio. Ali
ono što mi je zapovjeđeno, kanim izvršiti. Kao i uvijek, do zadnjeg slova. Ne pozivajući
se ni na kakve osjećaje, molim vas, gospodine Geralte iz Rivije, da donesete odluku. Pri‐
hvatit ću svaku i prilagoditi joj se.«
Gledali su se u oči, patuljak i vještac.
»Onda dobro«, rekao je napokon Geralt. »Obavimo to. Šteta dana.«
»Znači, slažete se...« Falwick je podignuo glavu, oči su mu zasjale. »Pristajete na dvo‐
boj s plemenitim Taillesom iz Dorndala?«
»Da.«
»Dobro. Pripremite se.«
»Spreman sam.« Geralt je navukao rukavice. »Ne gubimo vrijeme. Ako Nenneke doz‐
na za ovu prepirku, nastat će pakao. Obavimo to brzo. Maslačku, sačuvaj mir. Ti s ovim
nemaš ništa. Zar ne, gospodine Cranmeru?«
»Dakako«, odlučno je potvrdio patuljak i pogledao Falwicka. »Dakako, gospodine
Andrzej Sapkowski
Geralte. Što god bilo, tiče se samo vas.«

Vještac je izvukao mač iza leđa.
»Ne«, rekao je Falwick, vadeći svoj. »Nećeš se boriti s tom tvojom britvom. Uzmi
moj mač.«
Geralt je slegnuo ramenima. Uzeo je grofov mač i mahnuo njime za probu.
»Težak je«, hladno je ustvrdio. »S jednakim bismo se uspjehom mogli boriti i lopata‐
ma.«
»Tailles ima isti takav. Iste su vam šanse.«
»Nevjerojatno ste duhoviti, gospodine Falwick. Doista nevjerojatno.«
Najamnici su okružili poljanu rijetkim lancem, Tailles i vještac su stali jedan nasu‐
prot drugome.
»Gospodine Tailles? Što biste rekli na ispriku?«
Vitezić je stisnuo usne, stavio lijevu ruku iza leđa, zamro u mačevalačkom položaju.
»Ne?« Geralt se nasmiješio. »Nećete poslušati glas razuma? Šteta.«
Tailles je pokleknuo, skočio, napao munjevito, bez upozorenja. Vještac se nije pomu‐
čio odbijanjem, izbjegao je niski udarac brzim poluokretom. Vitezić je zamahnuo široko,
oštrica je ponovo presjekla zrak, Geralt je vještom piruetom izbjegao mač, meko odsko‐
čio, kratkom, lakom varkom izbacio Taillesa iz ritma. Tailles je opsovao, široko zamah‐
nuo, zdesna, izgubio nakratko ravnotežu, pokušao je povratiti, nagonski, zaklanjajući se
mačem nespretno i visoko. Vještac je navalio brzinom i snagom groma, udario ravno, is‐
pruživši ruku punom dužinom. Teško je oružje sa zveketom udarilo o Taillesovu oštricu
tako da ga je snažno odbijena udarila ravno u lice. Vitez je zaurlao, pao na koljena i do‐
dirnuo čelom travu. Falwick mu je pritrčao. Geralt je zabio mač u zemlju, okrenuo se.
»Hej, stražo!« proderao se Falwick, ustajući. »Hvatajte ga!«
»Stoj! Na mjesta!« zahripao je Dennis Cranmer, dodirujući sjekiru. Najamnici su za‐
mrli.
»Ne, grofe«, polagano je izustio patuljak. »Ja uvijek izvršavam zapovijedi do zadnjega
slova. Vještac nije ni taknuo viteza Taillesa. Balavac se udario vlastitim željezom. Njegov
peh.«
»Lice mu je unakaženo! Obilježen je za cijeli život!«
»Koža će zarasti.« Dennis Cranmer je zapiljio u vješca svoje čelične oči i nakesio zube.
»A ožiljak? Ožiljak je vitezu počasna uspomena, povod za slavu i hvalu koje mu je red
toliko priželjkivao. Vitez bez ožiljka je kurac, a ne vitez. Upitajte ga, grofe, uvjerit ćete se
da mu se raduje.«
Tailles se previjao po zemlji, pljuvao krv, cvilio i zavijao, ne izgledajući nimalo obra‐
dovan.
»Cranmeru!« riknuo je Falwick, čupajući svoj mač iz zemlje. »Požalit ćeš ovo, prise‐
žem!«
Posljednja želja
Patuljak se okrenuo, polagano izvukao sjekiru iza pojasa, nakašljao se i sočno pljunuo
u desni dlan.
»Oj, gospodine grofe«, zaškrgutao je. »Nemojte se krivo zaklinjati. Ne podnosim kri‐
vokletnike, a knez Hereward dao mi je pravo da ih kaznim skraćivanjem za glavu. Na‐
pravit ću se da nisam čuo vaše glupe riječi. Ali nemojte ih ponavljati, lijepo vas molim.«
»Vješče!« Falwick se, gušeći se od srdžbe, okrenuo Geraltu. »Nosi se iz Ellandera.
Smjesta. Bez trena odgađanja!«
»Rijetko se kada s njime slažem«, progunđao je Dennis, prilazeći vješcu i predajući
mu mač, »ali u ovom slučaju ima pravo. Otiđite odavde što je brže moguće.«
»Učinit ćemo kako savjetujete.« Geralt je prebacio remen preko leđa. »Ali prije toga...
Još bih nešto rekao gospodinu grofu. Gospodine Falwiče!«
Vitez Bijele Ruže je nervozno zatreptao, obrisao dlanove o plašt.
»Vratimo se nakratko na kodeks vašega reda«, nastavio je vještac, susprežući smiješak.
»Jako me zanima jedna stvar. Kada bih se osjetio zgađenim i uvrijeđenim vašim drža‐
njem u cijeloj ovoj stvari, kada bih vas izazvao na borbu mačevima, ovdje, odmah, na
licu mjesta, što biste učinili? Biste li me priznali za dovoljno dostojnog da sa mnom ukr‐
stite mač? Ili biste odbili, čak i znajući da bih vas ja u slučaju odbijanja držao nedostoj‐
nim i da pljunem na vas, ošamarim vas i opalim nogom u guzicu vojacima na očigled?
Gospodine Falwiče, budite ljubazni pa utažite moju radoznalost.«
Falwick je problijedio, ustuknuo korak, osvrnuo se oko sebe. Najamnici su izbjegavali
njegov pogled. Dennis Cranmer je napravio grimasu, isplazio jezik i pljunuo na poprilič‐
nu udaljenost.
»Premda šutite«, nastavio je Geralt, »čujem u vašoj šutnji glas razuma, gospodine
Falwiče. Utažili ste moju radoznalost, sada ću ja utažiti vašu. Ako vas zanima što će se
dogoditi, ako red poželi na bilo koji način nauditi majci Nenneke ili svećenicama ili ako
će prekomjerno pritiskati kapetana Cranmera, znajte, grofe, da ću vas u tom slučaju pro‐
naći i, ne obazirući se ni na kakav kodeks, ispustiti vam krv kao prasetu.«
Vitez je još jače problijedio.
»Ne zaboravljajte moje obećanje, gospodine Falwiče. Dođi, Maslačku. Vrijeme nam
je. Ostaj zdravo, Dennise.«
»Sretno, Geralte«, široko se nasmiješio patuljak. »Zdrav mi budi. Obradovao me naš
susret, računam sa sljedećim.«
»Uzajamno je to, Dennise. Onda, doviđenja!«
Odjahali su demonstrativno polagano, bez osvrtanja. Prešli su u kas tek kada ih je sa‐
krila šuma.
»Geralte«, oglasio se odjednom pjesnik. »Valjda nećemo poći ravno na jug? Trebat će
u luku obići Ellander i Herewardove posjede? Molim? Ili pak kaniš nastaviti ovu pred‐
stavu?«
Andrzej Sapkowski
»Ne, Maslačku. Ne kanim. Držat ćemo se šuma, a kasnije skrenuti na trgovački put.
Upamti, pred Nenneke ni riječi o ovoj raspri. Ni slova.«
»Nadam se da ćemo poći bez odgađanja?«
»Smjesta.«
II.
GE RALT SE SAG NUO, provjerio popravljeni kolut stremena, namjestio remen s mirisom
nove kože, još krut i nepodatan u kopči. Popravio je kolan, bisage i gunj smotan iza sed‐
la, uz njega privezan srebrni mač. Nenneke je stajala u blizini nepomično, ruku prekriže‐
nih na grudima.
Približio im se Maslačak, vodeći svog smeđecrog škopca.
»Hvala ti na gostoprimstvu, prečasna«, rekao je ozbiljno. »I ne ljuti se više na mene.
Pa ja ionako znam da me voliš.«
»Naravno«, suglasila se Nenneke bez osmijeha. »Volim te, budalo, iako ni sama ne
znam zašto. Sretno!«
»Doviđenja, Nenneke.«
»Doviđenja, Geralte. Pazi na sebe.«
Vještac se kiselo nasmiješio.
»Više volim paziti na druge. To se na duži rok pokazuje boljim.«
Iz svetišta, između stupova opletenih bršljanom, izašla je Iola u društvu svih mladih
novakinja. Nosila je vješčev kovčežić. Nespretno je izbjegavala njegov pogled, uznemire‐
ni smiješak miješao joj se s rumenilom na pjegavom, punačkom lišcu, tvoreći zahvalnu
kompoziciju. Novakinje koje su je pratile nisu skrivale značajno pogledavanje i s mukom
su susprezale hihotanje.
»Velike mi Melitele«, uzdahnula je Nenneke. »Cijela oproštajna povorka. Uzmi kov‐
čežić, Geralte. Nadopunila sam ti eliksire, imaš sve što ti je manjkalo. I onaj lijek, znaš
koji. Uzimaj ga redovito dva tjedna. Nemoj zaboraviti. To je važno.«
»Neću zaboraviti. Hvala, Iola.«
Djevojka je pognula glavu, pružila mu kovčežić. Silno je željela nešto reći. Nije imala
pojma što bi priličilo kazati, koje riječi uporabiti. Nije znala što bi rekla da može. Nije
znala. A željela je.
Ruke su im se dodirnule.
Krv. Krv. Krv. Kosti kao bijeli polomljeni štapići. Tetive kao bjelkasti povrazi što eks‐
plodiraju ispod kože koja puca parana velikim šapama naježenim bodljama i oštrim zu‐
bima. Odbojan zvuk razdiranog tijela i krik ‒ bestidan i užasavajući u svojoj bestidnosti.
U bestidnosti kraja. Smrti. Krv i krik. Krik. Krv. Krik...
»Iola!!!«
Posljednja želja
Nenneke je brzinom nevjerojatnom za njezinu gojaznost priskočila djevojci koja je le‐

žala na tlu podrhtavajući u grčevima, pridržala je za rame i kosu. Jedna je od novakinja
stajala kao oduzeta, druga, bistrija, kleknula je na Ioline noge. Iola se savila u luk, otva‐
rajući usta u bezglasnom, nijemom vrisku.
»Iola!« vikala je Nenneke. »Iola! Govori! Govori, dijete! Govori!«
Djevojka se još jače napela, zagrizla, stisnula zube, tanka pruga krvi potekla joj je po
obrazu. Nenneke, crveneći od napora, uzviknula je nešto što vještac nije razumio, ali mu
je medaljon trgnuo vrat tako da se nagonski savio, pognuo pritisnut nevidljivim teretom.
Iola se umirila.
Maslačak, blijed kao krpa, glasno je uzdahnuo. Nenneke se uspravila na koljenima,
ustala je s naporom.
»Odvedite je«, rekla je novakinjama. Bilo ih je već više, strčale su se, ozbiljne, uplaše‐
ne i šutljive.
»Odvedite je«, ponovila je svećenica. »Oprezno. I ne ostavljajte je samu. Začas ću
doći.«
Okrenula se prema Geraltu. Vještac je stajao nepomično, gnječeči uzde u znojnoj
ruci.
»Geralte... Iola...«
»Ne govori ništa, Nenneke.«
»I ja sam to vidjela... Na tren. Geralte, nemoj otići.«
»Moram.«
»Vidio si... vidio si to?«
»Da. Ne prvi put.«
»I što?«
»Nema smisla osvrtati se za sobom.«
»Nemoj otići, molim te.«
»Moram. Pobrini se za Iolu. Doviđenja, Nenneke.«
Svećenica je polagano zavrtjela glavom, šmrcnula i odsječnim silovitim pokretom
nadlanicom obrisala suze.
»Zbogom«, šapnula je, ne gledajući ga u oči.
Sadržaj
Posljednja želja 4
Glas razuma 1 5
Vještac 6
Glas razuma 2 28
Zrno istine 33
Glas razuma 3 55
Manje zlo 59
Glas razuma 4 87
Pitanje cijene 91
Glas razuma 5 119
Kraj svijeta 124
Glas razuma 6 155
Posljednja želja 160
Glas razuma 7 200

Andrzej Sapkowski - Posljednja Želja (#1)

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Andrzej Sapkowski - Posljednja Želja (#1)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

A

Copyright © by Andrzej Sapkowski, 1993

DOŠ LA MU JE PRED JU TRO.

Velerad je zastao, otpio piva. Vještac je šutio.

»Bio je još jedan.«

»Volio bih ga čuti.«

»Samo nekoliko pitanja.«

»Ne. Ovaj je za ljude.«

Začuo ju je. Išla je polagano, vukući se po podu. A potom ju je i ugledao.

UGLE DAO JE BI JE LE ZI DO VE i drvene grede na stropu sobe iznad stražarnice. Pomaknuo je

mi zašto si je htio izgristi? Ha? Geralte?«

»GE RAL TE.«

»Mene?« svećenica ga je podrugljivo pogledala. »A ne Iolu?«

»Rado ću te poslušati. Ali trans, ponavljam, ne bi bio zgorega.«

Vještac se nije pomaknuo, nije spustio mač.

Čudovište se osvrnulo uokolo, nakašljalo, snažno povuklo uvis vrećaste hlače.

Čudovište je zinulo i isplazilo crveni jezik dug preko dva pedlja.

dopustiti da budem darežljiv. Trgovac se ozario, zahvaljivao, sav se zapljuvao. Mora da

kada su dolazile ovamo, u prostim haljinama, s ručicama izjedenim od pranja, pogrblje‐

Geralt ga je pogledao ravno u oči.

Geralt je odskočio u stranu, zamahnuo mačem i promašio. Šišmiš je okretno, skladno,

tana bio mu je zamrljan krvlju.

Vještac mu je pomogao da ustane, nastojeći ne gledati sitne, do providnosti bijele

»JA SAM FALWICK, GROF MOEN. A ovo je vitez Tailles iz Dorndala.«

»Usuđuješ se dovoditi u pitanje autoritet vladara?«

»Mislio sam da će to biti zabavno.«

KULA SA GRA ĐE NA od glatko isklesanih blokova granita, ovjenčana nazubljenim kruni‐

nazvali najobičniju pomrčinu.«

»To ne mogu obećati.«

da je to učinio sam Fredefalk, koji se zagledao u mlađu i jedriju, ali ja mislim da je to

»Odakle znaš? Je li već u gradiću?«

nuto, gromko se nasmijao.

»Umukni, Civrile. Smjesta.«

Geralt se naslonio na točionik. Igrajući se s medaljonom s vučjom gubicom koji mu

Ali preživjela sam.«

Na trenutak, vrlo kratak, djelovala je bespomoćno i shrvano. I vrlo tužno.

»A ako ti kažem, vješče, da ne umijem oprostiti ni odustati od osvete, bit će to jedna‐

»TATA«, DO SA ĐI VA LA JE monotono Marilka. »Kada ćemo poći na sajam? Na sajam, tata?«

žda je glasina. Možda se varaš i što onda? Audeon će mi kožu oderati.«

Vještac je hodao. Poluvilenjak je podignuo samostrel na obraz. Sve se posve stišalo.

Zavrtio se u pirueti, izbjegavajući oštricu koja je bljeskala u munjevitim zamasima,

Stregobor je, vidjevši podignuto sječivo, odskočio, zamahnuo štapom.

»PO PRI ČAJ MO, IOLO.

Pođimo, Iola. Spušta se sumrak.

VJEŠ CU JE BIO NOŽ POD GR LOM.

Bez oružja? Odjeven poput lude? Eee, gospodine Haxo.«

NE RA ČU NA JU ĆI PO VR ŠAN, ceremonijalni pozdrav, kada ga je oslovila s »gospodaru Četve‐

»Vaše veličanstvo kraljice, plemenita gospodo«, progovorio je pridošlica iza vizira,

Crach an Crait prostrt na njemu, strahovito je psovao.

»Naslijedila ih je napreskokce, zasigurno«, rekao je druid. »Njezina baka, Adalia, po‐

Kraljevna je spustila glavu i podignula jedan prst.

»GE RAL TE! HEJ! JESI TU?«

Svijet se mijenja. Nešto ide kraju.«

»Muži« su oživjeli, opsjeli stol sa svih strana.

jali mora postojati. Makar jedno! Priznaj.«

vode su stršale motke složenih mreža i vrša.

»Nema đavola!« proderao se poeta, definitivno probudivši mačku. »Nema! Đavoli ne

»Hmmm...« Maslačak se osvrnuo uokolo. »Zar moramo ulaziti posred te guštare?«

»Je li te netko ikad šutnuo u guzicu, jarče?« nije izdržao Maslačak.

»I to«, potvrdio je Koprivica. »A i crvenu je prašinu spominjao. Da ne dužim, nije

Ružičasti listići, punašne mahunice,

»No, što je to? Pogodi.«

»Mememeeeeeeeeeee!!!« đavo je meketao, zavijao i razjareno pljuvao, ali ga je Geralt