N

A K L A D N I K
Egmont d o.o.
Višnjevac 3, Zagreb

Z A N A K L A D N I K A
Bruno Barbić

U R E D N I K
Davor Uskoković

L E K T O R I C A
Mirjana Paić-Jurinić

G R A F I Č K O O B L I K O V A N J E
Blid

D I Z A J N K O R I C A
Studio 2M d o.o.

T I S A K
Grafički Zavod Hrvatske d o.o.
Zagreb, svibanj 2019.

N A S L O V I Z V O R N I K A
Krew elfów

Copyright © by Andrzej Sapkowski, 1994.

Published by arrangement with Patricia Pasqualini Literary Agency.
© za hrvatsko izdanje Egmont d o.o., 2019.
Naslovna ilustracija © Alejandro Colucci
 Andrzej Sapkowski

Elaine blath, Feainnewedd

Deanie aen a’ cáelme tedd
Eigean evelienn deireádh
Que’n esse, va en esseáth
Feainnewedd, elaine blath!

Cvjetić, uspavanka
i popularna vilenjačka dječja brojalica

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Uistinu, govorim vam, evo nadolazi doba mača i sjekire, doba vučje mećave. Na‐
ilazi Vrijeme Bijele Studi i Bijeloga Svjetla, Vrijeme Mahnitosti i Vrijeme Prezira,
Tedd Deireádh, Vrijeme Kraja. Svijet će umrijeti posred studeni i oživjeti skupa s no‐
vim suncem. Oživjet će iz Prvotne Krvi, iz Hen Ichaer, iz zasijanog zrna. Zrna koje
neće isklijati, već usplamtjeti.
Ess’tuath esse! Tako će biti! Iščekujte znake! Kakve znake, reći ću vam – najprije će
zemljom poteći krv Aen Seidhe, Vilenjačka Krv...
Aen Ithlinnespeath
Pretkazanje Ithlinne Aegli aep Aevenien

Prvo poglavlje
GRAD JE PLAM TIO.
Uske uličice koje su vodile prema opkopu, prema prvoj terasi, dahtale su dimom i ža‐
rom, plamen je proždirao tijesno zbijene slamnate krovove kuća, lizao zidine zamka. Sa
zapada, iz smjera lučkih vrata, rastao je krik, zvuci žestoke bitke, potmuli udarci ovna o
bedem.
Napadači su ih okružili neočekivano, probivši barikadu koju su branili malobrojni
vojnici, građani s helebardama i strijelci iz ceha. Konji pokriveni crnim pokrovima preli‐
jetali su preko nasipa poput sablasti, svijetle, treperave oštrice sijale su smrt među brani‐
teljima u bijegu.
Ciri je osjetila kako vitez koji ju je nosio na unkašu silovito podbada konja. Začula je
njegov krik. Drži se, vikao je. Drži se!
Drugi vitezovi u bojama Cintre su ih prestigli, iz trka se sučelili s Nilfgaarđanima.
Ciri je to vidjela na trenutak, krajičkom oka – mahniti kovitlac modro-zlatnih i crnih
plašteva posred zveketa čelika, treska oštrica o štitove, rzanja konja...
Krik. Ne, ne krik. Vrisak.
Drži se!
Strah. Svaki udarac, svaki trzaj, svaki skok konja kida do boli dlanove stegnute o re‐
menje. Noge u bolnoj zgrčenosti ne nalaze uporište, oči suze od dima. Ruka koja je grli,
guši, davi, bolno joj gnječi rebra. Uokolo narasta krik, takav nije čula još nikada. Što tre‐
ba učiniti čovjeku da tako zavapi?
Strah. Poražavajući, paralizirajući, gušeći strah.
Ponovo zveket željeza, njiska konja. Kuće uokolo plešu, usplamtjeli prozori odjed‐
nom su ondje gdje je do maloprije bila blatnjava uličica, pokrivena truplima, zatrpana

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

odbačenim imutkom bjegunaca. Vitez iza njezinih leđa čudno, hripavo zakašlje, Ruke
omotane remenom oblijeva krv. Vrisak. Zvižduk strijela.
Pad, tresak, bolan udarac o oklop. Pored bubnjaju kopita, iznad glave promiče konj‐
ski trbuh i rastrgnuti kolan, drugi konjski trbuh, razvijoreni crni pokrov. Stenjanje kak‐
vo ispušta drvosječa sijekući stablo. Ali to nije drvo, to je željezo o željezo. Krik, prigušen
i mukao, tik do nje nešto veliko i crno svaljuje se s pljuskom u blato, brizga krv. Oklop‐
ljena se noga trza, bacaka, ore zemlju golemom ostrugom.
Trzaj. Nekakva je sila podiže uvis, izvlači na jabuku sedla. Drži se! Ponovo drmusav
trk, mahnit galop. Ruke i noge očajnički traže oslonac. Konj se ukopava na mjestu. Konj
se propinje. Drži se!... Nema oslonca. Nema... Nema... Krvi ima. Konj pada. Nemoguće
je odskočiti, nemoguće se iskobeljati, otrgnuti iz stiska pancirom pokrivenih ruku. Ne‐
moguće je pobjeći pred krvlju koja se slijeva na glavu, za vrat.
Tresak, šljapkanje blata, silovit sudar s tlom, užasavajuće nepomičnim nakon divljega
trka. Prodorna njiska i skvičanje konja koji pokušava podignuti sapi. Topot potkova, tr‐
zanje putića i kopita. Crni plaštevi i pokrovi. Krik.
U uličici vatra, ričući crveni zid vatre. Na njezinoj pozadini jahač, velik, čini se kao
da glavom seže iznad plamtećih krovova. Konj pokriven crnim pokrovom pleše, vrti gla‐
vom, rže.
Jahač je gleda. Ciri vidi sjaj očiju u prorezu velike kacige ukrašene krilima grabežljive
ptice. Vidi odbljesak požara na širokoj oštrici mača koji drži u nisko spuštenoj ruci.
Jahač gleda. Ciri se ne može pomaknuti. Smetaju joj nepokretne ruke ubijenoga oba‐
vijene oko njezina struka. Koči je nešto teško i mokro od krvi, nešto što leži na njezinu
bedru i prikiva je uz tlo.
I koči je strah. Užasan strah koji joj okreće crijeva, koji čini da Ciri prestaje čuti skvi‐
čanje ranjenoga konja, riku požara, vrisku ubijanih ljudi i grmljavinu bubnjeva. Jedino
što postoji, što se računa, što ima značenje, jest strah. Strah koji je poprimio oblik crno‐
ga viteza s kacigom urešenom perjem, zamrlog na pozadini crvenoga zida pomahnitalih
plamenova.
Jahač podbada konja, krila grabljivice na njegovoj kacigi lepeću, ptica polijeće. U na‐
pad na bespomoćnu žrtvu paraliziranu strahom. Ptica – a možda vitez – klikće, kriješti,
strašno, okrutno, trijumfalno. Crni konj, crni oklop, crni razvijoreni plašt, a iza svega
toga plamen, ognjeno more.
Strah.
Ptica kriješti. Krila lepeću, pera udaraju po licu. Strah!
Upomoć. Zašto mi nitko ne pomaže. Sama sam, malena sam, nejaka, ne mogu se po‐
maknuti, ne mogu čak ni ispustiti glas iz stisnutoga grla. Zašto mi nitko ne pritječe u
pomoć?
Bojim se!

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Usplamtjele oči u prorezu velike krilate kacige. Crni plašt pokriva sve...
»Ciri!«
Probudila se oblivena znojem, odrvenjela, a njezin vlastiti krik, krik koji ju je probu‐
dio, i dalje je drhtao, treperio negdje unutra, pod grudima, pekao osušeno grlo. Boljele
su ruke stegnute na gunju, boljela su leđa...
»Ciri. Smiri se.«
Uokolo je bila noć, mračna i vjetrovita, jednolično i melodično šumile su krošnje bo‐
rova, škripala stabla. Nije bilo požara ni vike, bila je samo ta šumna uspavanka. U blizini
je logorska vatra pulsirala svjetlošću i toplinom, plamen je svjetlucao na kopčama uzdi,
odražavao se crveno na dršku i tokama mača oslonjenog na sedlo polegnuto na zemlju.
Nije bilo druge vatre i drugoga oružja. Ruka koja joj je dodirivala obraz mirisala je na
kožu i pepeo. Ne na krv.
»Geralte...«
»To je bio samo san. Ružan san.«
Ciri je snažno zadrhtala, zgrčivši ruke i noge.
San. Samo san.
Vatra se već gasila, brezove cjepanice su crvene i providne, pucketaju, palucaju mo‐
drim plamičcima. Vatra osvjetljava bijelu kosu i oštar profil muškarca koji je umata gu‐
njem i kožuhom.
»Geralte, ja...«
»Kraj tebe sam. Spavaj, Ciri. Moraš se odmoriti. Pred nama je još dalek put.«
Čujem glazbu, pomislila je iznenada. U tom šumu... je glazba. Glazba lutnje. I glaso‐
vi. Kraljevna iz Cintre... Dijete sudbine... Dijete Prvotne Krvi, vilenjačke krvi. Geralt iz
Rivije, Bijeli Vuk, i njegova sudbina. Ne, ne, to je legenda. Pjesnički domišljaj. Ona je
mrtva. Ubijena je na ulicama grada dok je bježala...
Drži se... Drži...
»Geralte?«
»Molim, Ciri?«
»Što mi je učinio? Što se tada zbilo? Što mi je... učinio?«
»Tko?«
»Vitez... Crni vitez s perima na kacigi.... Ničega se ne sjećam. Vikao je... i zurio u
mene. Ne sjećam se što se dogodilo. Sjećam se samo da sam se bojala... Tako sam se
strašno bojala...«
Muškarac se sagnuo, plamen ognjišta zablistao mu je u očima. Bile su to čudne oči.
Jako čudne. Nekoć se Ciri bojala tih očiju, nije voljela zagledati u njih. Ali bilo je to dav‐
no. Jako davno.
»Ničega se ne sjećam«, šapnula je, tražeći njegovu ruku, tvrdu i hrapavu kao neobra‐
đeno drvo. »Taj crni vitez...«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Bio je to san. Spavaj mirno. Više se neće vratiti.«

Ciri je već slušala slična obećanja, davno. Višekratno su ih ponavljali, puno, puno
puta su ju umirivali probuđenu vlastitim krikom usred noći. Ali sada je bilo drugačije.
Sada je vjerovala. Zato što je to sada govorio Geralt iz Rivije, Bijeli Vuk. Vještac. Taj,
koji je bio njezina sudbina. Kojemu je ona bila predodređena. Vještac Geralt koji ju je
pronašao posred rata, smrti i očaja, poveo ju sa sobom i obećao da se više nikada neće
rastati.
Usnula je ne ispuštajući njegov dlan.

Bard je prestao pjevati. Blago pognuvši glavu, ponovio je na lutnji lajtmotiv balade,
nježno, tiho, za ton više od učenika koji ga je pratio.
Nitko se nije oglasio. Osim sve tiše glazbe čulo se tek šumorenje lišća i škripa grana
golemoga hrasta. A potom je iznenada otegnuto zameketala koza, zavezana konopom za
jedna od kola koja su okruživala prastaro stablo. Tada je, kao na znak, ustao jedan od
slušatelja okupljenih u velikom polukrugu. Prebacivši preko ramena kobaltno-plavi
plašt, opšiven zlatom, naklonio se ukočeno i otmjeno.
»Hvala ti, majstore Maslačku«, rekao je zvučno, iako ne i glasno. »Neka ja, Radcliffe
iz Oxenfurta, Majstor Čarobnjačkih Tajni, budem taj koji će, bez dvojbe kao glasnogo‐
vornik mišljenja svih ovdje nazočnih, izgovoriti riječi zahvale i priznanja tvojoj velikoj
umjetnosti i tvojemu talentu.«
Čarobnjak je prešao pogledom po okupljenima, kojih se dobrano preko stotinu
smjestilo u tijesnom polukrugu u podnožju hrasta, stojeći ili sjedeći na kolima. Slušatelji
su kimali glavama, šaputali. Nekoliko je osoba zapljeskalo, nekoliko drugih pozdravilo
pjevača podignutim rukama. Dirnute su žene šmrcale i brisale oči čime su mogle, zavis‐
no od staleža, zanimanja ili imućnosti: seljanke podlakticom ili nadlanicom, žene trgova‐
ca lanenim maramama, vilenjakinje i plemkinje batistom, a tri su se kćeri komeša Vili‐
berta, koji je zbog nastupa čuvenoga trubadura zajedno sa cijelom svojom svitom preki‐
nuo lov sa sokolima, useknjivale bučno i snažno u elegantne vunene šalove u boji natrule
zeleni.
»Neće biti pretjerano«, nastavljao je čarobnjak, »reknem li da si nas duboko dirnuo,
majstore Maslačku, da si nas natjerao da se zamislimo i preispitamo, ganuo si nam srca.
Neka mi bude dopušteno da ti izrazim našu zahvalnost i poštovanje.«
Trubadur je ustao i naklonio se, metući koljena čapljinim perom prikačenim za nje‐
gov šašavi šeširić. Učenik je prekinuo sviranje, nacerio se i također naklonio, ali ga je
majstor Maslačak prijeteći pogledao progunđavši nešto u pola glasa. Mladić je pognuo
glavu i vratio se tihom prebiranju po strunama lutnje.
Okupljeni su živnuli. Trgovci iz karavana, sašaptavši se među sobom, dokotrljali su

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

pred hrast poveliku bačvu piva. Čarobnjak Radcliffe udubio se u tihi razgovor s kome‐
šom Vilibertom. Komešove kćeri su prestale šmrcati i zagledale se u Maslačka s obožava‐
njem. Bard to nije zamjećivao, bio je baš zaokupljen slanjem smiješaka, namigivanja i
bljesaka zubi prema uznosito mučaljivoj skupini putujućih vilenjaka, a naročito jednoj
od vilenjakinja, tamnokosoj i krupnookoj ljepotici s malenom hermelinskom tokicom
na glavi. Maslačak je imao suparnike – vlasnicu krupnih očiju i lijepe tokice zapazili su
također te joj se udvarali pogledima i njegovi slušatelji – vitezovi, dijaci i golijardi. Vile‐
njakinja, vidno obradovana zanimanjem, čupkala je čipkano orukavlje bluzice i treptala
trepavicama, ali su ju vilenjaci u pratnji okruživali sa svih strana, ne skrivajući odbojnost
spram udvarača.
Proplanak pod hrastom Bleobherisom, mjesto čestih vijećanja, putnih zastanaka i su‐
sreta lutalica, bio je glasovit po snošljivosti i otvorenosti. Druidi koji su se skrbili za
drevno drvo nazivali su proplanak »Mjestom prijateljstva« i tu su rado ugošćavali svako‐
ga. Ali čak i u iznimnim prigodama, poput netom okončanog nastupa svjetski slavnog
trubadura, putnici su se držali svojih vlastitih, prilično vidno odvojenih skupina. Vile‐
njaci su se držali vilenjaka. Patuljački zanatlije grupirali su se sa svojom do zuba naoruža‐
nom subraćom, unajmljenom kao zaštita trgovačkih karavana, te u svojoj blizini nisu
podnosili više od gnoma rudara i polutana ratara. Svi su neljudi složno bili rezervirani
prema ljudima. Ljudi su neljudima odgovarali na sličan način, ali zajedništvo se nije ni‐
malo zamjećivalo ni među njima samima. Plemstvo je svisoka gledalo na trgovce i poku‐
ćarce, a plaćenici i najamnici odmicali su se od pastira u smrdljivim kožusima. Malo‐
brojni čarobnjaci i njihovi sljedbenici, posve su se izolirali i sve oko sebe podjednako da‐
rivali nadmenošću. Pozadinu je pak činila zbijena, sumorna i šutljiva klasa seljaka. Ti su,
nalik na vojsku zbog šume nad glavama podignutih grablji, vila i mlatova, ignorirali sve i
svakoga.
Iznimku su, kao i obično, činila djeca. Oslobođena naloga šutnje koji je obvezivao za
vrijeme bardova nastupa, balavurdija je s divljom vriskom pojurila prema šumi da bi se
ondje oduševljeno prepustila igri čija su pravila bila neshvatljiva nekome tko se već
oprostio sa sretnim godinama djetinjstva. Mali ljudi, vilenjaci, patuljci, polutani, gnomi,
poluvilenjaci, četvrtvilenjaci i mularija upitna podrijetla, nisu poznavali ni priznavali
društvene i rasne podjele. Zasad.
»Doista!« uzviknuo je jedan od vitezova nazočnih na proplanku, mršav kao pritka du‐
gonja u crveno-crnom kaftanu ukrašenom s tri lava u hodu. »Dobro reče gospodin ča‐
robnjak! Lijepe su to bile balade, časti mi, gosparu Maslačku, pa ako se ikad nađete u
blizini Ćelava sljemena, kaštela mog seniora, svratite, ne oklijevajte ni trena. Ugostit
ćemo vas kao kneza, ma što ja pričam, kao samoga kralja Vizimira! Prisežem na svoj
mač, slušao sam vam ja puno minstrela, ali ni jedan se ne može uspoređivati s vama,
majstore. Dopustite da vam mi, vitezovi rodom i promaknuti u viteški stalež, iskažemo

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

poštovanje i poklonimo se vašoj umjetnosti!«

Nepogrešivo osjećajući pravi trenutak, trubadur je namignuo učeniku. Dječak je od‐
ložio lutnju i podignuo sa zemlje škrinjicu koja je služila za prikupljanje mjerljivijih izra‐
za slušateljskog poštovanja. Zastao je na tren, prešao pogledom po mnoštvu, pa odložio
škrinjicu i dohvatio poveliko vjedro koje je stajalo u blizini. Majstor Maslačak blagonak‐
lonim je smiješkom pohvalio mladićevu razboritost.
»Majstore!« povikala je stasita žena koja je sjedila na kolima s natpisom »Vera Lo‐
ewenhaupt i sinovi«, natovarenima korparskim proizvodima. Sinova nije bilo na vidiku,
sigurno su bili zauzeti traćenjem imutka koji je majka s mukom stjecala. »Majstore Mas‐
lačku, pristoji li tako? Ostavljate nas u neizvjesnosti? Pa to nije kraj vaše balade? Otpje‐
vajte nam i ono što se zbilo kasnije!«
»Pjesme i balade«, naklonio se umjetnik, »ne završavaju nikada, milostiva, jer je po‐
ezija vječna i besmrtna, ne poznaje ni početak, ni kraj...«
»Ali što je bilo dalje?« nije popuštala trgovkinja, štedro i zveketavo sipajući kovanice u
vjedro koje je podmetnuo učenik. »Ispričajte nam barem, ako nemate želju pjevati. U
vašim pjesmama nisu pala nikakva imena, ali mi znamo da taj vještac kojega ste opjevali
nije nitko drugi no slavni Geralt iz Rivije, a ta čarobnica, koju on ljubi žarkom ljubavlju,
ne manje slavna Yennefer. A to Dijete Iznenađenja, obećano i predodređeno vješcu, sva‐
kako je Cirilla, nesretna kraljevna razorene i okupirane Cintre. Nije li tako?«
Maslačak se nasmiješio ponosno i tajanstveno.
»Pjevam o univerzalnim pitanjima, darežljiva gospo«, obznanio je. »O osjećajima koje
mogu podijeliti svi. Ne o konkretnim osobama.«
»E, baš!« proderao se netko iz gomile. »Svatko zna da popijevke što ih čusmo o vješcu
Geraltu zbore!«
»Da, da!« zacičale su u zboru kćeri komeša Viliberta, sušeći šalove mokre od suza.
»Nastavite s pjesmom, majstore Maslačku! Što je bilo dalje? Jesu li se vještac i čarobnica
Yennefer napokon našli? I jesu li se voljeli? Jesu li bili sretni? Hoćemo znati! Majstore,
majstore!«
»Ma dajte!« uzviknuo je grleno kolovođa skupine patuljaka, tresući moćnom, riđom
bradom koja mu je sezala do pojasa. »Sve je to govno, kraljevne, čarobnice, sudbina, lju‐
bav i druge bapske brbljarije. Pa sve su to, neka mi oprosti gospon pjesnik, bajke, pjes‐
ničke izmišljotine da bi bilo ljepše i dirljivo. Ali, i ratna ste nam djelovanja, poput krvo‐
prolića i grabeži u Cintri, poput bitki u Marnadalu i Soddenu, posve lijepo opjevali,
Maslačku! Ha, ne požališ sipnuti srebrom za takvu pjesmu što krijepi ratničko srce! I vi‐
djelo se da ne lažete ni zericu, to tvrdim ja, Sheldon Skaggs, a ja umijem razlikovati laž
od istine, jer sam bio pod Soddenom, ja sam ondje sa sjekirom u ruci nilfgaardskim za‐
vojevačima na megdan izašao...«
»Ja, Donimir iz Troya«, povikao je suhonjavi vitez s tri lava na kaftanu, »bijah u obje

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

bitke za Sodden, ali vas ondje ne vidjeh, gospodine patuljče!«

»Jerbo ste bez dvojbe tabor čuvali!« odrezao je Sheldon Shaggs. »A ja sam bio na prvoj
crti, ondje gdje je bilo vruće!«
»Pazi što pričaš, bradonjo!«, pocrvenio je Donimir iz Troya, namještajući viteški po‐
jas opterećen mačem. »I kome se obraćaš!«
»Ti pazi!« Patuljak je potapšao dlanom sjekiru zadjenutu za pojas, pa se okrenuo svo‐
jim kompanjonima i nakesio. »Jeste li ga vidjeli? Vitez sjebani! S grbom! Tri lava na šti‐
tu! Dva seru, a treći stenje!«
»Mir, mir!« Sjedokosi druid u bijeloj halji oštrim je, zapovjednim glasom predusreo
svađu. »Ne priliči, moja gospodo! Ne ovdje, pod granama Bleobherisa, Jirasta starijega
od svih sporova i zavada ovoga svijeta! I ne u nazočnosti pjesnika Maslačka, čije bi nas
balade trebale učiti ljubavi, a ne prepiranju.«
»Točno!« podržao je druida niski, gojazni propovjednik lica sjajnog od znoja. »Gleda‐
te, a slijepi ste, slušate, a uši su vam gluhe. Jer u vama nema božje ljubavi, jer ste kao
prazne bačve...«
»Kad je već o bačvama riječ«, zacvilio je dugonosi gnom iz kola urešenih natpisom
»Željezarijski artikli, izrada i prodaja«, »istočite još jednu, gospodo majstori! Poeti Mas‐
lačku zasigurno se grlo osušilo, a ni naša od toga ganuća nisu bolja!«
»Kao prazne bačve, uistinu, govorim vam!« nadglasao je gnoma propovjednik, ne na‐
mjeravajući odustati od prodike. »Ama baš ništa niste shvatili iz balada gospodina Mas‐
lačka, ničemu se niste podučili. Niste shvatili da te balade o ljudskoj sudbini zborahu, o
tomu da smo samo igračke u rukama bogova, a zemlje su naše božja igrališta. Balade
zborahu o sudbini, o sudbini svih nas, a legenda o vješcu Geraltu i kraljevni Cirilli, iako
bačena na stvarnu podlogu ovoga rata, tek je metafora, plod pjesnikove mašte, koji treba
poslužiti da bismo...«
»Lupetaš, sveti čovječe!« povikala je s visine svojih kola Vera Loewenhaupt. »Kakva
legenda? Kakav plod mašte? Ne znam kako drugi, ali ja Geralta iz Rivije poznajem, vi‐
djela sam ga na vlastite oči, u Vizimi, gdje je kćer kralja Foltesta oslobodio čini. A kasni‐
je sam ga još srela na Trgovačkom putu, gdje je na molbu Gilde ubio okrutnoga grifona
koji je napadao karavan, te je tim djelom mnogim dobrim ljudima sačuvao život. Ne,
nije to legenda i nije bajka. Istinu, suštu nam je istinu majstor Maslačak ovdje otpjevao.«
»Potvrđujem«, rekla je vitka ratnica crne kose očešljane unazad i spletene u debelu
pletenicu. »I ja, Rayla iz Lyrije, poznajem Geralta Bijeloga Vuka, čuvenoga istrebljivača
čudovišta. Viđala sam ne jednom i ne dvaput čarobnicu Yennefer, jer bivah u Aedirnu, u
gradu Vengebergu, gdje joj je boravište. No, o tome da se njih dvoje vole, nije mi ništa
poznato.«
»Ali to mora biti istina«, oglasila se odjednom melodioznim glasom vilenjakinja s her‐
melinskom tokicom. »Tako lijepa balada o ljubavi nije mogla biti neistinita.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Nije mogla!« poduprle su vilenjakinju kćeri komeša Viliberta i kao na zapovijed

obrisale oči šalićima. »Nije mogla nikako!«
»Časni čarobnjače!« obratila se Vera Loewenhaupt Radcliffeu. »Jesu li se voljeli ili
nisu? Vi zacijelo znate kako je to s njima bilo doista, s vješcem i tom Yennefer. Otkrijte
nam tajnu!«
»Ako pjesma kaže da su se voljeli«, nasmiješio se čarobnjak, »onda je tako i bilo, i ta
će ljubav opstati stoljećima. Takva je snaga poezije.«
»Priča se«, ubacio je iznenada komeš Vilibert, »da je Yennefer iz Vengeberga poginula
na Soddenskom brijegu. Ondje je palo nekoliko čarobnica...«
»Nije istina«, rekao je Donimir iz Troya. »Na spomeniku nemaš njezino ime. To je
moj kraj, nisam jednom bio na Brijegu i čitao što je na spomeniku uklesano. Ondje su
poginule tri čarobnice. Triss Merigold, Lytta Neyd, koju su zvali Koral... Hmm... Ime
treće mi je pobjeglo iz sjećanja...«
Vitez je pogledao čarobnjaka Radcliffea, ali taj se samo nasmiješio, nije izustio ni rije‐
či.
»A rečeni vještac«, povikao je iznenada Sheldon Skaggs, »taj Geralt, koji je ljubio tu
Yennefer, i on je vjerojatno pod ledinom. Čuo sam da su ga zatukli negdje na Zarječju.
Ubijao je čudovišta, ubijao, dok maca nije došla na vratanca. Tako to već biva, dragi
moji, tko se mača laća, od mača i pogiba. Svatko jednom naleti na boljeg i dobije po gla‐
vi.«
»Ne vjerujem.« Vitka ratnica iskrivila je blijede usne, žestoko pljunula na zemlju, sa
zveketom prekrižila na grudima oklopljene podlaktice. »Ne vjerujem da bi Geralt iz Ri‐
vije mogao naletjeti na boljega. Imala sam prilike vidjeti kako taj vještac vlada mačem.
Upravo je neljudski brz...« »Dobro rečeno«, upleo se čarobnjak Radcliffe. »Neljudski.
Vješci su neljudi, odatle brzina njihovih reakcija...«
»Ne razumijem o čemu govorite, gospodine magičaru.« Ratnica je još opakije iskrivila
usne. »Vaše su riječi odviše učene. Jedino što znam jest da se nijedan mačevalac kojega
sam poznavala ili poznajem ne može usporediti s Geraltom iz Rivije, Bijelim Vukom.
Zato ne vjerujem da bi on mogao biti pobijeđen u borbi, kako drži gospodin patuljak.«
»Svaki je mačevalac dupe, kad se dušmani skupe«, rekao je poučno Sheldon Skaggs.
»Tako kažu vilenjaci.«
»Vilenjaci se«, oglasio se visoki, plavokosi predstavnik Prvotnog Naroda, stojeći pored
lijepe tokice, »ne običavaju tako izražavati.«
»Ne! Ne!« zacijukale su iza zelenih šalica kćeri komeša Viliberta. »Vještac Geralt nije
mogao poginuti! Vještac je pronašao Ciri koja mu je bila predodređena, a potom i ča‐
robnicu Yennefer, i svi su troje živjeli dugo i sretno! Zar ne, majstore Maslačku?«
»Pa to je bila balada, dične gospodične«, zinuo je piva žedan gnom, proizvođač želje‐
zarijskih artikala. »I kako u baladi tražiti istinu? Istina je jedno, poezija drugo. Uzmimo,

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

na primjer, tu... No kako ono? Ciri? To glasovito Iznenađenje. Nju je gospon poeta po‐
sve iz prsta isisao. Često sam bivao u Cintri i znam da su tamošnji kralj i kraljica bili
bezdjetni, ni kćeri, ni sina nisu imali...«
»Izmišljotina!« povikao je riđi muškarac u jakni od tuljanove kože, s čelom opasanim
kariranom maramom. »Kraljica Calanthe, Lavica iz Cintre, imala je kćer koju su zvali
Pavetta. Ona je skupa s mužem nestala u morskoj oluji, progutale su ih morske dubine,
oboje.«
»Vidite i sami da ne lažem!« pozvao je sve za svjedoke željezarijski artikli. »Pavetta, a
ne Ciri, zvala se kraljevna Cintre.«
»Cirilla, zvana Ciri, bila je upravo kći te utopljene Pavette«, objasnio je riđi. »Calant‐
heina unuka. Nije bila kraljica, nego kraljevna Cintre. Ona je bila to vješcu predodređe‐
no Dijete Iznenađenja, nju je, još i prije nego što se rodila, kraljica obećala dati vješcu
kako je to gospar Maslačak opjevao. Ali vještac je nije mogao pronaći i uzeti, tu se gos‐
par pjesnik razišao s istinom.«
»Razišao, itekako«, upleo se u razgovor žilavi dečko koji je, sudeći po odjeći, mogao
biti kalfa na putovanju koje prethodi izradi majsterštika i polaganju majstorskog ispita.
»Vješca nije zaobišla njegova sudbina. Cirilla je poginula za vrijeme opsade Cintre. Kra‐
ljica Calanthe je, prije no što se bacila s kule, kraljevnu usmrtila vlastitom rukom da ne
dospije živa u kandže Nilfgaarda.«
»Nije bilo tako, nikako nije«, usprotivio se riđi. »Kraljevna je ubijena za vrijeme krvo‐
prolića dok je pokušavala umaknuti iz grada.«
»Kako god bilo«, proderali su se željezarijski artikli, »vještac nije pronašao tu Cirillu!
Pjesnik je slagao!«
»Ali je lijepo slagao«, rekla je vilenjakinja s tokicom, privivši se uz visokog vilenjaka.
»Nije riječ o pjesništvu, već o činjenicama!« povikao je djetić. »Rekoh da je kraljevna
pala od ruke svoje vlastite bake. Svatko tko je bio u Cintri to može potvrditi!«
»A ja kažem da je ubijena na ulicama dok je bježala«, obznanio je riđi. »Znam to jer
sam, iako ne potječem iz Cintre, bio u družini jarla iz Skelligea koji je ratovao na strani
Cintre. Kralj Cintre, Eist Tuirseach, kako svi znaju, potječe sa Skelliškog otočja, bio je
jarlov ujak. A ja sam se u jarlovoj družini borio u Marnadalu i u Cintri, a poslije, nakon
poraza, i kod Soddena...«
»Još jedan branitelj«, zarežao je Sheldon Skaggs patuljcima koji su se nagurali oko
njega. »Sami junaci i ratnici. Hej, ljudi moji! Ima li među vama makar jedan koji nije ra‐
tovao u Marnadalu ili pod Soddenom?«
»Poruga ti nije umjesna, Skaggše«, rekao je prijekorno visoki vilenjak, obgrlivši ru‐
kom ljepoticu s tokicom na način koji je trebao rastjerati možebitne dvojbe ostalih obo‐
žavatelja. »Nemoj misliti da si se ti jedini borio pod Soddenom. I ja sam, da ne tražimo
predaleko, također sudjelovao u tom boju.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Tko će ga znati na čijoj strani«, rekao je komeš Vilibert Radcliffeu dobro čujnim ša‐
patom koji je vilenjak posve zanemario.
»Kako je općenito poznato«, nastavio je ni ne pogledavši prema komešu i čarobnjaku,
»puno više od sto tisuća vojnika stalo je na bojno polje druge bitke za Sodden, od čega
ih je najmanje trideset tisuća bilo ubijeno ili osakaćeno. Gospodin Maslačak zaslužuje
zahvalnost što je jednom od svojih balada ovjekovječio taj glasovit, ali i užasan boj. I u
riječima, i u melodiji te pjesme čuo sam ne hvalisanje, već upozorenje. Ponavljam, hvala
i besmrtna slava gospodinu pjesniku za baladu koja možda u budućnosti onemogući po‐
navljanje tragedije kakvom je bio taj okrutni i nepotrebni rat.«
»Zbilja«, izrekao je komeš Vilibert, gledajući vilenjaka izazivački. »Zanimljive stvari
ste otkrili u baladi, milostivi gospodine. Nepotreban rat, kažete? Htjeli biste izbjeći tra‐
gediju u budućnosti? Trebamo li razumjeti da biste, kada bi Nilfgaard ponovo udario na
nas, savjetovali kapitulaciju? Pokorno prihvaćanje nilfgaardskog jarma?«
»Život je neprocjenjiv dar i treba ga čuvati«, rekao je hladno vilenjak. »Ništa ne
opravdava krvoprolića i pokolje što su bile obje bitke za Sodden, i ta izgubljena, i ta do‐
bivena. Obje su, vas ljude, stajale na tisuće života. Izgubili ste nezamisliv potencijal...«
»Vilenjačke koještarije!« prasnuo je Sheldon Skaggs. »Lupetanje! To je bila cijena
koju je valjalo platiti da bi drugi mogli živjeti dostojanstveno i u miru, umjesto da se
daju Nilfgaardu okovati u lance, oslijepiti, bičevima natjerati u rudnike sumpora i sola‐
ne. Ti koji su pali junačkom smrću, a koji će zahvaljujući Maslačku živjeti vječno u na‐
šim sjećanjima, naučili su nas kako braniti svoj dom. Pjevajte vaše balade, Maslačku,
pjevajte ih svima. Pouka neće odletjeti s vjetrom, a koristit će nam još itekako, vidjet
ćete! Jer ako ne danas, Nilfgaard će sutra iznova krenuti na nas, upamtite što vam ka‐
žem! Sada oni ližu rane i odmaraju se, ali blizu je dan kada ćemo opet ugledati njihove
crne plašteve i pera na kacigama!«
»Što oni hoće od nas?« vrisnula je Vera Loewenhaupt. »Zašto su se napopastili na
nas? Zašto nas ne ostave na miru, ne daju nam živjeti i raditi? Što oni hoće, ti Nilfgaar‐
đani?«
»Hoće naše krvi!« riknuo je komeš Vilibert.
»I našu zemlju!« zaurlao je netko iz mnoštva seljaka.
»I naše ženske!« pridružio se Sheldon Skaggs, opako sijevajući očima.
Nekoliko je osoba prasnulo u smijeh, ali potiho i krišom. Jer iako je sugestija da bi
itko osim patuljaka mogao poželjeti izrazito neprivlačne patuljice bila jako zabavna, nije
to bila sigurna tema za šale i pošalice, osobito u nazočnosti niske, nabijene i bradate gos‐
pode čije su sjekire i bodeži imali ružan običaj nevjerojatno brzo iskakati iza pojasa. A
patuljci, iz nepoznatih razloga čvrsto uvjereni da sav svijet pohotno vreba na njihove
žene i kćeri, bili su s time u vezi nevjerojatno osjetljivi.
»Jednom je to moralo doći«, ustvrdio je iznenada sijedi druid. »Moralo se dogoditi.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Zaboravili smo da na ovome svijetu nismo sami, da nismo pupak ovoga svijeta. Kao glu‐
pi, lijeni, prežderani šarani u muljevitu ribnjaku, nismo vjerovali da postoje štuke. Do‐
pustili smo da se naš svijet, kao taj ribnjak, napuni muljem, pretvori u močvaru i ulijeni
se. Osvrnite se uokolo: posvuda zločin i grijeh, pohlepa, jurnjava za dobiti, svađa, nesla‐
ganje, moralno posrnuće, gubitak poštovanja za sve vrijednosti. Umjesto da živimo kako
nam nalaže Priroda, počeli smo tu Prirodu uništavati. I što imamo? Zrak zatrovan smra‐
dom topioničkih peći, rijeke i potoke zagađene klaonicama i štavionicama, bezobzirno
iskrčene šume... Ha, čak je i na živoj kori svetoga Bleobherisa, pogledajte samo, evo, tik
iznad glave gospodina pjesnika, urezana prosta riječ. Usto je još i pogrešno urezana, nije
dosta što je taj bio vandal, već usto i neuk, nepismen. Čemu se čudite? Moralo je to loše
svršiti...«
»Da, da!« nadovezao se gojazni propovjednik. »Prizovite se pameti, grešnici, dok je
još vrijeme, jer čekaju vas gnjev bogova i osveta! Sjetite se Ithlinnina pretkazanja, proroč‐
kih riječi o kazni bogova koja će pasti na pleme zatrovano zločinima! Sjetite se: ›Nadoći
će Vrijeme Prezira, i drvo će izgubiti list, pupoljak svenuti, sagnjiti plod i zrno užeći, a
dolinama rijeka, umjesto vode poteći će led. I doći će Bijela Studen, a nakon nje Bijela
Svjetlost, i svijet će umrijeti u vijavici.‹ Tako reče proročica Ithlinna! A prije no što se to
dogodi, vidjet će se znaci i nadoći će pošasti, jer sjetite se, Nilfgaard je kazna božja! To je
bič kojim će Besmrtni izbičevati vas grešnike, da biste...«
»Eh, umukni, bogomoljče!« proderao se Sheldon Skaggs toptajući teškim čizmetina‐
ma. »Zlo mi je od tvog praznovjerja i besmislica! Želudac mi se okreće...«
»Opreznije, Sheldone«, prekinuo ga je sa smiješkom visoki vilenjak. »Ne rugaj se tu‐
đoj vjeri. Nije to ni lijepo, ni uljudno, ni... sigurno.«
»Ničemu se ne rugam«, usprotivio se patuljak. »Ne podvrgavam sumnji postojanje
bogova, ali me ljuti kada ih netko miješa u zemaljske stvari i maže oči pretkazanjima ne‐
kakve vilenjačke luđakinje. Da su Nilfgaarđani oruđe bogova? Besmislica! Vratite se, lju‐
di, sjećanjem unatrag, u vremena Dezmoda, Radovida, Sambuka, u vremena Abrada
Staroga Hrasta! Ne sjećate se, jer živite kratko kao svibanjska mušica, ali ja se sjećam i
podsjetit ću vas da je to bilo ovdje, na ovom ozemlju, odmah nakon što ste sišli sa svojih
lađa u ušću Jaruge i delti Pontara. Od četiri lađe koje su pristale nastala su tri kraljevstva,
a kasnije su jači gutali slabije i na taj način rasli, jačajući svoju vlast. Pokoravali su druge,
gutali ih, i kraljevstva su rasla, postajala sve veća i moćnija. A sada to isto čini Nilfgaard
jer je to moćna i složna, disciplinirana i jednodušna zemlja. I ako se vi ne ujedinite, Nilf‐
gaard će vas progutati, baš kao štuka šarana, kako je rekao ovaj mudri druid!«
»Neka samo pokušaju!« Donimir iz Troya isprsio se s tri lava i tresnuo mačem u kori‐
cama. »Sredili smo ih kod Soddena, možemo ih srediti opet!«
»Vrlo ste samouvjereni«, zarežao je Sheldon Skaggs. »Očito ste zaboravili, gospodine
viteže, da je Nilfgaard prije no što je došlo do drugog boja kod Soddena prešao preko

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

vaše zemlje poput željeznoga valjka, da je truplima takvih junačina poput vas prekrio po‐
lja od Marnadala do Zarječja. A Nilfgaarđane su zaustavili ne vama slični glasni pjetlići,
već ujedinjene snage Temerije, Rodanije, Aedirna i Kaedwena. Sloga i jedinstvo, eto što
ih je zaustavilo!«
»Ne samo«, rekao je zvučno, ali vrlo hladno Radcliffe. »Ne samo to, gospodine Skag‐
gs.«
Patuljak je glasno hraknuo, šmrknuo, strugnuo čizmama, nakon čega se blago naklo‐
nio prema čarobnjaku.
»Nitko ne prisvaja zasluge vaše subraće«, rekao je. »Neka se stidi onaj tko ne priznaje
junaštvo čarobnjaka sa Soddenskoga brijega jer su se hrabro suprotstavili, prolili krv za
zajedničku stvar, odlučno pridonijeli viktoriji. Nije ih zaboravio Maslačak u svojoj bala‐
di, a nećemo ih zaboraviti ni mi. Ali nemojte smetnuti s uma da su ti čarobnjaci na Bri‐
jegu pred neprijatelja stali ujedinjeni i solidarni, priznali su zapovjedništvo Vilgefortza iz
Roggeveenea, kao što smo i mi, vojnici Četiriju Kraljevstava, priznali zapovjedništvo Vi‐
zimira Redanijskoga. Šteta je jedino što je te sloge i solidarnosti dostajalo samo dok je
rat trajao. Jer smo se odmah, čim je nastupio mir, opet podijelili. Vizimir i Foltest ne‐
prestano dave jedan drugoga carinom i pravom skladištenja, Demavend iz Aedirna spori
se s Henseltom za Sjevernu marku, a Ligu iz Hengforsa i Tyssenida iz Kovira boli briga
za sve skupa. A i među čarobnjacima, kako sam čuo, uzalud ćeš danas tražiti nekadašnje
suglasje. Nema među vama sloge, nema stege, nema jedinstva. A u Nilfgaardu ima!«
»Nilfgaardom vlada car Emhyr var Emreis, tiranin i samodržac, koji posluh iznuđuje
bičem, konopcem i sjekirom!« zagrmio je komeš Vilibert. »Što nam predlažete, gospodi‐
ne patuljče? U što da se ugledamo? U takvu tiraniju? A koji bi to kralj, koje kraljevstvo,
trebali po vašemu mišljenju podrediti ostale sebi? U čijim biste rukama htjeli vidjeti žez‐
lo i korbač?«
»A što se to mene tiče?« slegnuo je ramenima Skaggs. »To su vaši, ljudski problemi.
Uostalom koga god odabrali za kralja, patuljka sigurno nećete.«
»Ni vilenjaka, pa čak ni poluvilenjaka«, dodao je visoki predstavnik Prvotnog Naro‐
da, ne prestajući grliti ljepoticu s tokicom. »Čak i četvrtvilenjaka držite nečim manje vri‐
jednim...«
»Tu vas svrbi«, nasmijao se Vilibert. »Pušete u isti rog kao i Nilfgaard, jer i Nilfgaard
galami o ravnopravnosti, obećava vam povrat davnoga reda čim nas pobijedi i iskorijeni
iz ovih strana. Takvo jedinstvo, takvu jednakost vi sanjate, o takvoj pričate, takvu širite!
Jer će vam Nilfgaard to zlatom platiti! I nije čudo da se tako volite, jer oni su vilenjačka
rasa, ti Nilfgaarđani...«
»Besmislica«, rekao je hladno vilenjak. »Meljete gluposti, gospodine viteže. Rasizam
vas očito zasljepljuje. Nilfgaarđani su ljudi isti kao i vi.«
»Čista laž! To su potomci Crnih Seidha, svi to znaju! Njihovim žilama teče krv vile‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

njaka. Vilenjačka krv!«

»A vašim žilama, što teče?« Vilenjak se podrugljivo nasmiješio. »Miješamo našu krv
već naraštajima, stoljećima, mi i vi, odlično nam to ide, ne znam jedino na sreću ili ne‐
sreću. Miješane ste veze počeli progoniti tek prije nepunih četvrt stoljeća, uostalom ne
baš uspješno. I pokažite mi sada čovjeka bez primjese Seidhe Ichaer, krvi Prvotnoga Na‐
roda.«
Vilibert je vidljivo pocrvenio. Jako je porumenjela i Vera Loewenhaupt. Pognuo je
glavu i nakašljao se čarobnjak Radcliffe. Zanimljivo, ali pocrvenjela je također i lijepa vi‐
lenjakinja s hermelinskom tokicom.
»Svi smo djeca Majke Zemlje«, odjeknuo je u tišini glas sijedog druida. »Djeca smo
Majke Prirode. I premda majku svoju ne poštujemo, premda joj ponekad donosimo bri‐
ge i bol, premda joj slamamo srce, ona nas voli, voli sve nas. Nemojmo to zaboraviti mi
okupljeni ovdje na Mjestu Prijateljstva. I ne prepirimo se tko je od nas bio ovdje prvi, jer
prvi je bio Žir, a iz Žira je isklijao Veliki Bleobheris, najstariji od hrastova. Stojeći pod
granama Bleobherisa, među njegovim drevnim korijenjem, nemojmo zaboraviti naše
vlastite, bratske korijene, zemlju iz koje to korijenje izrasta. Nemojmo zaboraviti riječi
pjesme poete Maslačka...«
»Tako je!« uzviknula je Vera Loewenhaupt. »A gdje je on?«
»Zbrisao je«, ustanovio je Sheldon Skaggs, gledajući prazno mjesto pod hrastom. »Po‐
kupio novac i zbrisao bez pozdrava. Baš po vilenjački!«
»Po patuljački!« zapištali su željezarijski artikli.
»Po ljudski«, ispravio je visoki vilenjak, a ljepotica s tokicom oslonila glavu o njegovu
ruku.

»Hej, muzikašu«, rekla je Mama Lantieri ulazeći u izbu bez kucanja i donoseći sa sobom
vonj zumbula, znoja, piva i suhih rebaraca. »Imaš gosta. Uđite, uvaženi gospodine.«
Maslačak je popravio kosu, uspravio se u golemom izrezbarenom naslonjaču. Dvije
djevojke koje su mu sjedile na koljenima brzo su skočile, zaklonile draži, navukle razdr‐
ljene košulje. Stidljivost kurvi, pomislio je pjesnik, posve dobar naslov za baladu. Ustao
je, zakopčao pojas i navukao prsluk, gledajući plemića koji je stajao na pragu.
»Doista«, rekao je, »svagdje me umijete pronaći, iako rijetko birate za to prikladno
vrijeme. Na vašu sreću još nisam odlučio koja mi je od ovih ljepotica draža. A uz tvoje
cijene, Lantieri, ne mogu si priuštiti obje.«
Mama Lantieri se popustljivo nasmiješila, pljesnula rukama. Obje su djevojke – bje‐
loputa, pjegava otočanka i tamnokosa poluvilenjakinja – užurbano napustile sobu. Mu‐
škarac je stojeći na vratima skinuo plašt, uručio ga Mami skupa s malom, ali oblom ke‐
som.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Ispričajte me, majstore«, rekao je prilazeći i sjedajući za stol. »Znam da vas uznemi‐
rujem u nevrijeme. Ali tako ste nenadano iščezli ispod hrasta... Nisam vas uspio sustići
na cesti, kako sam kanio, nisam vam odmah uspio pronaći trag u gradiću. Vjerujte, neću
vam oduzeti puno vremena..,«
»Uvijek to govorite i nikada nije tako«, prekinuo ga je bard. »Ostavi nas same, Lanti‐
eri, pripazi da nas ne ometaju. Izvolite, gospodine.«
Muškarac ga je ispitivački pogledao. Imao je crne, vlažne, nekako suzne oči, oštar nos
i nelijepe, uske usne.
»Prijeći ću na stvar bez otezanja«, obznanio je, sačekavši da se zatvore vrata za Ma‐
mom. »Zanimaju me vaše balade, majstore. Točnije, stanovite osobe o kojima pjevate.
Kopkaju me stvarne sudbine junaka vaših balada. Jer, ako se ne varam, upravo su istin‐
ske sudbine stvarnih junaka nadahnule lijepa djela koja sam slušao pod hrastom? Mislim
na... Na malu Cirillu iz Cintre. Unuku kraljice Calanthe.«
Maslačak je pogledao u strop, zabubnjao prstima po stolu.
»Štovani gospodine«, izustio je suho. »Čudne vas stvari zanimaju. Za čudne se stvari
raspitujete. Nekako mi se čini da sam vas krivo procijenio.«
»A kako ste me procijenili, ako mogu znati?«
»Ne znam možete li. Ovisit će o tome budete li mi sada izručili pozdrave naših zajed‐
ničkih poznanika. Trebali ste to učiniti na početku, a nekako ste zaboravili.«
»Nisam zaboravio.« Muškarac je posegnuo pod pazuho baršunastog kaftana u boji se‐
pije, izvukao drugu kesu, nešto veću od one koju je uručio vlasnici bordela, no ipak jed‐
nako nabijenu i zveketavu pri sudaru s pločom stola. »Mi jednostavno nemamo zajed‐
ničkih poznanika, Maslačku, No, zar ova vrećica ne može ublažiti taj nedostatak?«
»Što to kanite kupiti za tu usukanu mošnjicu?« napućio je usne trubadur. »Cijeli bor‐
del Mame Lantieri i okolno zemljište?«
»Recimo da kanim poduprijeti umjetnost. I umjetnika. Zato da bih s umjetnikom
mogao popričati o njegovu stvaralaštvu.«
»Zar baš toliko ljubite umjetnost, moj gospodine? Čak vam je toliko stalo do razgo‐
vora s umjetnikom da mu pokušavate tutnuti novac još i prije predstavljanja, kršeći time
temeljna pravila uljudnosti?«
»Na početku razgovora«, neznanac je neznatno suzio crne oči, »nije vam smetalo
moje incognito.«
»Ali sada me je počelo smetati.«
»Ne stidim se svoga imena«, rekao je muškarac s laganim smiješkom na uskim usna‐
ma. »Zovem se Rience. Ne poznajete me, majstore Maslačku, i nije čudno. Previše ste
poznati i slavni da biste mogli poznavati baš sve svoje poklonike. A svakom se obožavate‐
lju vašega dara čini da vas poznaje, poznaje tako dobro da je stanovita prisnost posve
umjesna. To se u potpunosti odnosi i na mene. Znam da je to pogrešno mišljenje, lju‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

bazno vas molim da mi oprostite.«

»Ljubazno vam opraštam.«
»Mogu li onda računati da ćete poželjeti odgovoriti na nekoliko pitanja...«
»Ne, ne možete«, prekinuo ga je pjesnik, obrecnuvši se. »Sada vi mene ljubazno ispri‐
čajte, ali ja nerado raspravljam o temama svojih djela, o nadahnućima, o likovima, kako
izmišljenim, tako i ostalim. Jer, pjesništvo to lišava njegova poetskog sloja i odvodi u tri‐
vijalnost.«
»Zar zbilja?«
»Posve sigurno. Gledajte, kada bih nakon pjevanja balade o veseloj mlinarici oglasio
da je zapravo riječ o Vrtirepki, ženi mlinara Piškora, i nadopunio to viješću da se Vrti‐
repka može slobodno ševiti svakoga četvrtka, jer četvrtkom mlinar putuje na sajam, to
više ne bi bila poezija. Bilo bi to ili svodništvo, ili gnusna potvora.«
»Shvaćam, shvaćam«, rekao je brzo Rience. »Ali valjda je to loš primjer. Jer mene ne
zanimaju ničiji grijesi ni grješići. Odgovarajući na moja pitanja nećete nikoga potvoriti.
Meni treba samo jedna mala obavijest: što se uistinu dogodilo s Cirillom, kraljevnom
Cintre? Mnogi tvrde da je Cirilla stradala tijekom osvajanja grada, postoje čak i očevici
toga događaja. Iz vaše balade pak proizlazi da je dijete preživjelo. Zbilja me zanima je li
to vaša mašta ili pak stvarna činjenica. Istina ili neistina?«
»Silno me raduje vaše zanimanje«, široko se nasmiješio Maslačak. »Bit će vam smiješ‐
no, gospodine kako li se već zovete, ali upravo sam tome težio skladajući tu baladu. Htio
sam potaknuti slušatelje i razbuditi njihovu pozornost.«
»Istina ili neistina?« ponovio je hladno Rience.
»Kada bih to odao, poništio bih učinak svoga rada. Zbogom, prijatelju. Iskoristio si
sve vrijeme koje sam ti mogao posvetiti. A ondje me čekaju moje dvije inspiracije u
dvojbi koju ću odabrati.«
Rience je dugo šutio, uopće ne kaneći otići. Zurio je u pjesnika nesimpatičnim, vlaž‐
nim pogledom, a pjesnik je osjećao rastući nemir. Odozdo, iz zajedničkog salona borde‐
la, dopirala je vesela graja iz koje se povremeno izdvajao visok damski kikot. Maslačak je
okrenuo glavu, tobože pokazujući prezirnu uzvišenost, a zapravo je procjenjivao udalje‐
nost koja ga dijeli od kuta izbe i tapiserije s nimfom koja si vodom iz vrča polijeva sise.
»Maslačku«, progovorio je napokon Rience, gurajući ruku u džep kaftana u boji sepi‐
je. »Odgovori na moja pitanja, lijepo te molim. Moram doznati odgovor. To mi je neiz‐
recivo važno. A vjeruj mi, tebi također, jer ako mi odgovoriš dragovoljno, tada...«
»Što tada?«
Na uske Rienceove usne ispuzala je opaka grimasa.
»Tada te neću morati prisiliti da progovoriš.«
»Slušaj ti gade.« Maslačak je ustao hineći prijeteći izraz lica. »Gnušam se nasilja i pri‐
sile. Ali smjesta ću pozvati Mamu Lantieri, a ona će dozvati stanovitog Gruzilu koji u

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

ovome hramu obavlja časnu i odgovornu dužnost izbacivača. On je pravi umjetnik u

svom fahu. Šutnut će te nogom u guzicu i poletjet ćeš nad krovovima ovoga grada tako
lijepo da će malobrojni u ovo doba prolaznici pomisliti da vide pegaza.«
Rience je izveo kratak pokret, u njegovu je dlanu nešto bljesnulo.
»Jesi li siguran«, upitao je, »da ćeš ju stići pozvati?«
Maslačak nije kanio provjeravati hoće li stići. Nije kanio ni čekati. Još prije no što se
leptirasti bodež zavrtio i sklopio u Rienceovu dlanu, dugim se skokom dočepao kuta
sobe, zaronio pod tapiseriju s nimfom, udarcem noge otvorio tajna vrata i naglavačke se
sjurio po kružnom stubištu, spretno kormilareći po izlizanim rukohvatima. Rience se ba‐
cio u potjeru, ali je pjesnik znao znanje – tajni je prolaz poznavao kao vlastiti džep, nije
ga jednom koristio hvatajući maglu pred vjerovnicima, ljubomornim muževima i ubilač‐
ki raspoloženim suparnicima kojima bi ponekad ukrao rime i note. Znao je da će na tre‐
ćem zaokretu napipati vrata na okretanje iza kojih će biti ljestve što vode u podrum. Bio
je siguran da progonitelj, kao i mnogi prije njega, neće stići zakočiti, odjurit će dalje i
naletjeti na otvor u podu kroz koji će sletjeti u svinjac. Bio je siguran da će progonitelj,
izudaran, umazan govnom i prokotrljan svinjskim rilima odustati od potjere.
Maslačak se varao kao i obično kada je u nešto bio siguran. Za njegovim je leđima
nešto modrikasto bljesnulo i pjesnik je osjetio da mu udovi drvene, trnu i koče se. Kod
okretnih vrata nije uspio usporiti, noge su mu otkazale poslušnost. Vrisnuo je i otkotr‐
ljao se niza stube, udarajući o strane uskog hodnika. Pred njim se sa suhim treskom
otvorilo propadalište, trubadur je tresnuo dolje, u tamu i smrad. Prije no što je udario o
nabijeni zemljani pod i izgubio svijest, prisjetio se da je Mama Lantieri spomenula ne‐
kakvo preuređenje svinjca.

Svijesti ga je prizvala bol u sputanim zglavcima i rukama, okrutno čupanim iz zglobova.

Htio se proderati, ali nije mogao, imao je dojam kao da su mu usta začepljena glinom.
Klečao je na zemljanom podu, a škripavi ga je konopac vukao za ruke prema gore. Želeći
olakšati rukama, pokušavao je ustati, ali su mu i noge bile sputane. Daveći se i gušeći,
ipak je uspio ustati, pri čemu mu je izdašno pomogao konop koji ga je nemilosrdno vu‐
kao.
Rience je stajao pred njim, a njegove su zle, vlažne oči sjajile u svjetlosti svjetiljke
koju je držao zamalo dvometarski neobrijani grmalj stojeći do njega. Drugi grmalj, si‐
gurno ne manji, bio je pozadi. Maslačak je čuo njegovo disanje i osjećao smrad davno
neopranog znoja. I upravo je taj drugi, smrdljivi, vukao konopac omotan oko pjesniko‐
vih zglavaka i prebačen preko grede na stropu.
Maslačkova su se stopala odvojila od zemljanoga poda. Pjesnik je zapištao kroz nos,
nije mogao ništa drugo.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Dosta«, rekao je napokon Rience, gotovo odmah, ali Maslačku se činilo kao da su
prošla stoljeća. Dotaknuo je zemlju, ali kleknuti, unatoč najiskrenijoj volji, nije mogao –
napeti konopac ga je i dalje držao istegnutog kao struna.
Rience se približio. Na njegovu licu nije bilo ni traga osjećaja, suzne mu oči nisu ni‐
malo promijenile izraz. I glas mu je, kada je progovorio, bio miran, tih, čak blago ravno‐
dušan.
»Ti ušljivi stihoklepče. Ti isprdče. Ti smeće. Ti umišljena nulo. Meni si htio pobjeći?
Meni još nitko nije pobjegao. Nismo završili razgovor, ti lakrdijašu, ti bluno. Nešto sam
te pitao, pod znatno ugodnijim uvjetima. Sada ćeš odgovoriti na moja pitanja, ali u
puno neugodnijim uvjetima. Zar ne da ćeš odgovoriti?«
Maslačak je spremno kimnuo glavom. Rience se tek sada nasmiješio. I dao znak.
Bard je očajnički zacvilio, osjećajući kako se konop napinje, a ruke okrenute unatrag
škripe u zglobovima.
»Ne možeš govoriti«, konstatirao je Rience i dalje pakosno nasmiješen. »I boli, zar ne?
Znaj da te zasad istežem iz užitka, jer ja strašno volim gledati kako nekoga boli. No, još
malo više.«
Maslačak se umalo nije ugušio od pištanja.
»Dosta«, zapovjedio je napokon Rience, nakon čega se približio i uhvatio pjesnika za
čipkasti nabor košulje. »Čuj me, pjetliću. Skinut ću čaroliju da ti se vrati tvoj lijepi glas.
Ali ako ga pokušaš dići više no što je potrebno, požalit ćeš.«
Mahnuo je rukom, dodirnuo prstenom pjesnikov obraz, a Maslačak je osjetio da mu
se vraća osjet u čeljustima, jeziku i nepcu.
»Sada ću ti«, tiho je nastavio Rience, »postaviti nekoliko pitanja, a ti ćeš na njih od‐
govoriti, bez zastajkivanja, brzo i iscrpno. A ako makar na tren zastaneš ili zamucaš, ako
mi pružiš i najmanji povod da posumnjam u tvoju istinoljubivost, ja ću... Pogledaj do‐
lje.«
Maslačak ga je poslušao. S užasom je ustanovio da je za omče na njegovim zglobovi‐
ma bio pričvršćen kratak konopac čiji je drugi kraj bio privezan za vjedro puno vapna.
»Ako naložim da te potegne još više«, nasmiješio se okrutno Rience, »a skupa s tobom
i ovo vjedarce, možeš se oprostiti od ruku. Sumnjam da bi nakon nečega takvog mogao
svirati lutnju. Zbilja u to sumnjam. Držim stoga da ćeš govoriti. Imam li pravo?«
Maslačak nije potvrdio, jer od straha nije mogao ni pomaknuti glavu, niti se oglasiti.
Rience nije odavao dojam da mu je potvrda potrebna.
»Ja ću, naravno«, obznanio je, »istoga trena znati govoriš li istinu, smjesta ću otkriti
svako izmotavanje, neću se dati zavarati pjesničkim trikovima ni mutnoj erudiciji. Za
mene je to sitnica, kao što je sitnica bilo i to kada sam te paralizirao na stubama. Savje‐
tujem ti zato, ništarijo, da odvagneš svaku riječ. No, nemojmo gubiti vrijeme, počnimo.
Kako znaš, zanima me junakinja jedne od tvojih lijepih balada, unuka kraljice Calanthe

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

iz Cintre. Kraljevna Cirilla, od milja zvana Ori. Prema izjavama očevidaca ta je malena
poginula za vrijeme osvajanja grada prije dvije godine. Međutim, ti u baladi slikovito i
dirljivo opisuješ njezin susret s tim čudnim, skoro pa legendarnim stvorom, tim vješcem,
Geraltom ili Geraldom. Zanemarimo li pjesničko buncanje o sudbini i usudu, iz balade
proizlazi da je dijete izašlo čitavo iz borbi za Cintru. Je li to istina?«
»Ne znam...« zastenjao je Maslačak. »Zaboga, pa ja sam samo pjesnik! Ponešto sam
čuo, a ostalo...«
»Da?«
»Ostalo sam izmislio. Iskonstruirao! Ja ništa ne znam!« zaurlao je bard, vidjevši da Ri‐
ence daje znak smrdljivcu i osjećajući kako se konop napinje. »Ne lažem!«
»Zbilja«, kimnuo je Rience glavom. »Ne lažeš izravno, osjetio bih. Ali nešto muljaš.
Ne bi izmislio baladu samo tako, bez povoda. A toga vješca poznaješ. Nisi jednom viđen
u njegovu društvu. No, pričaj, Maslačku, ako su ti zglobovi dragi. Sve što znaš.«
»Ta je Ciri«, protisnuo je pjesnik, »bila vješcu predodređena. Takozvano Dijete Izne‐
nađenja... Čuli ste sigurno tu poznatu priču. Njezini su roditelji prisegnuli da će ju dati
vješcu...«
»Da bi roditelji dali dijete tom šašavom mutantu? Plaćenom ubojici? Lažeš, stihok‐
lepče. Takve pričice možeš pjevati babama.«
»Bilo je tako, zaklinjem se majčinom dušom«, zavapio je Maslačak. »Znam to iz po‐
uzdana izvora... Vještac...«
»Pričaj o djevojčici. Vještac me trenutačno ne zanima.«
»Ne znam ništa o djevojčici! Znam samo da je vještac putovao po nju u Cintru, kada
je izbio rat. Susreo sam ga tada. Od mene je doznao za krvoproliće, za Calatheinu smrt...
Pitao me za to dijete, kraljičinu unuku... Ali ja sam znao da su u Cintri poginuli svi, iz
zadnje kule nije ostala ni jedna živa duša...«
»Govori. Manje metafora. Više konkretnog!«
»Kada je vještac doznao za pad Cintre i pokolj, odustao je od puta. Obojica smo po‐
bjegli na sjever. Rastao sam se s njim u Hengforsu, otad ga nisam vidio.... A putem je
malo pričao o toj... Ciri, ili kako već... i o sudbini... Pa sam skladao tu baladu. Više ne
znam, kunem se!«
Rience ga je pogledao ispod oka.
»A gdje je sada taj vještac?« upitao je. »Taj plaćeni ubojica čudovišta, poetični koljač
koji voli raspredati o sudbini?«
»Rekao sam ti, posljednji sam ga put vidio...«
»Znam što si rekao«, prekinuo ga je Rience. »Pozorno slušam što govoriš. A ti čuj po‐
zorno mene. Odgovaraj precizno na postavljena pitanja. Pitanje je glasilo ovako: ako nit‐
ko nije vidio vješca Geralta ili Geralda već duže od godine, gdje se on skriva? Gdje se
običava skrivati?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Ne znam«, rekao je brzo trubadur. »Ne lažem. Zbilja ne znam...«

»Prebrzo, Maslačku, prebrzo.« Rience se zloslutno nasmiješio. »Odveć voljko. Dovit‐
ljiv si, ali neoprezan. Ne znaš, kažeš, gdje je to. A kladim se da znaš što je to.«
Maslačak je stisnuo zube. Od ljutnje i očaja.
»No?« Rience je dao znak smrdljivcu. »Gdje se skriva vještac? Kako se zove to mjes‐
to?«
Pjesnik je šutio. Konopac se napeo, bolno mu izvrnuo ruke, stopala su izgubila dodir
sa zemljom. Maslačak je zaurlao, isprekidano i kratko, jer mu je čarobnjački Rienceov
prsten smjesta oduzeo glas.
»Više, više.« Rience se podupro rukama o bedra. »Znaš, Maslačku, mogao bih ti čaro‐
lijom pretražiti mozak, ali to je naporno. Osim toga, volim gledati oči kako od boli ispa‐
daju iz duplji. A ti ćeš svejedno reći.«
Maslačak je znao da će reći. Uže privezano za njegove zglobove se napelo, vjedro na‐
punjeno vapnom zastrugalo je po dasci.
»Gospodine«, rekao je iznenada drugi grmalj, zaklanjajući svjetiljku svojom kabani‐
com i zagledajući u pukotinu na vratima svinjca. »Netko dolazi. Valjda neka kurva.«
»Znate što vam je činiti«, prosiktao je Rience. »Ugasi svjetiljku.«
Smrdljivac je ispustio konop, Maslačak se bespomoćno svalio na zemlju, ali tako da je
vidio kako taj sa svjetiljkom staje uz vratašca, a smrdljivac, s dugim nožem u ruci, vreba
s drage strane. Kroz pukotine u daskama probijala su se svjetla bordela, pjesnik je čuo ža‐
mor i pjesmu koji su dopirali iz njega.
Vrata svinjca su škripnula i otvorila se, u njih je stala omanja prilika omotana pla‐
štem, s okruglom kapicom koja joj je tijesno prianjala uz glavu. Nakon trena oklijevanja,
žena je prestupila prag. Smrdljivac se bacio na nju, zamahnuo nožem. I pao na koljena,
jer nož nije naišao na otpor, prošao je kroz grlo prilike kao kroz oblačić dima. Jer prilika
je stvarno bila oblak dima koji se već počinjao razilaziti. Ali prije no što se stigao razići, u
svinjac je upala druga prilika, nejasna, tamna i okretna kao lasica. Maslačak je vidio kako
je bacivši plašt na toga sa svjetiljkom preskočila smrdljivog, ugledao kako je u njezinoj
ruci nešto bljesnulo, čuo kako je smrdljivac zakrkljao i divlje zahroptao. Drugi se grmalj
iskoprcao iz plašta, skočio, zamahnuo nožem. Iz dlana tamne prilike siktavo je izletjela
ognjena munja, sa stravičnim se praskom razlila kao kipuće ulje po grmaljevu licu i prsi‐
ma. Grmalj je grozno vrisnuo, svinjac se ispunio odbojnim zadahom spaljenoga mesa.
Tada je napao Rience. Čarolija koju je bacio rasvijetlila je tamu modrim sjajem. Mas‐
lačak je ugledao vitku ženu u muškoj odjeći kako čudno gestikulira objema rukama.
Ugledao ju je na sekundu jer je modra svjetlost naglo nestala posred buke i zasljepljuju‐
ćeg bljeska, a Rience je s bijesnim urlikom poletio unazad, tresnuo o drvenu pregradu
bučno je slomivši. Žena u muškoj odjeći skočila je za njim, u dlanu joj je zatreperio bo‐
dež. Svinjac se ponovo ispunio bljeskom, ovaj put zlatnim, izbijajućim iz svjetlucava

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

ovala koji se odjednom pojavio u zraku. Maslačak je vidio kako Rience odskače sa zem‐
ljanog poda i uskače u oval, iščeznuvši u trenu. Oval je izgubio sjaj, ali prije no što se po‐
sve ugasio, žena je stigla dotrčati i nerazgovijetno viknuti, ispruživši ruku. Nešto je za‐
pucketalo i zašumjelo, a gaseći se oval zakuhao na trenutak bučnim ognjem. Iz daleka, iz
velike udaljenosti, do Maslačkovih je ušiju dopro nejasan zvuk, glas koji je jako podsje‐
ćao na bolni vrisak. Oval se posve ugasio, u svinjcu je iznova zavladala tama. Pjesnik je
osjetio kako nestaje sila koja mu je oduzela glas.
»Upomoć!« zatulio je. »Spašavajte!«
»Ne deri se, Maslačku«, rekla je žena, kleknuvši pored njega i presijecajući mu uze Ri‐
enceovim leptirastim nožem.
»Yennefer? To si ti?«
»Nećeš valjda tvrditi da si zaboravio kako izgledam. A i moj glas nije valjda stran tvo‐
jem muzikalnom sluhu. Možeš ustati? Nisu ti polomili kosti?«
Maslačak se s mukom podignuo, zastenjao, protrljao bolne ruke.
»Što je s njima?« Pokazao je tijela koja su ležala na zemljanom podu.
»Provjerit ćemo.« Čarobnica je škljocnula nožem zatvarajući ga. »Jedan bi trebao biti
živ. Postavila bih mu nekoliko pitanja.«
»Ovaj je«, trubadur je stao nad smrdljivoga, »valjda živ.«
»Ne vjerujem«, ustvrdila je ravnodušno Yennefer. »Tomu sam presjekla dušnik i vrat‐
nu arteriju. Možda u njemu još nešto šumi, ali neće dugo.«
Maslačak se stresao.
»Prerezala si mu grlo?«
»Da iz prirođenog opreza nisam pred sebe poslala utvaru, ovdje bih ležala ja. Pogle‐
dajmo toga drugog... Kvragu. Pogledaj, kakva ljudina, a nije izdržao. Šteta, šteta...«
»I on je mrtav?«
»Nije podnio šok. Hmmm... Malo sam ga prejako opržila... Vidi, čak su mu i zubi
pougljenili... Što je s tobom, Maslačku? Povraćat ćeš?«
»Hoću«, jedva je protisnuo pjesnik, sagibajući se i oslanjajući čelom o zid svinjca.

»To je sve?« Čarobnica je odložila kupicu i latila se ražnja s pilićima. »Nisi ništa slagao?
Ništa izostavio?«
»Ništa. Osim zahvale. Hvala ti, Yennefer.«
Pogledala ga je u oči, blago kimnula glavom, njezini su se crni blistavi uvojci uzbibali,
vodopad se slio niz ramena. Skinula je pečeno pile na drveni tanjur i počela ga vješto ko‐
madati. Služila se nožem i vilicom. Maslačak je dotad upoznao samo jednu osobu koja je
uspijevala jednako spretno jesti pile nožem i vilicom. Zato je sada znao gdje i od koga je
to Geralt naučio. Ha, pomislio je, nije čudo, živio je s njom cijelu godinu u njezinoj

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

kući u Vengerbergu, prije no što je zbrisao od nje uvalila mu je ne jednu čudnu stvar.
Skinuo je s ražnja drugo pile, bez premišljanja otkinuo batak i počeo ga glodati, de‐
monstrativno ga držeći objema rukama.
»Odakle si znala?« upitao je. »Kako si mi u pravom trenutku uspjela priskočiti u po‐
moć?«
»Bila sam pod Bleobherisom za vrijeme tvoga nastupa.«
»Nisam te vidio.«
»Nisam htjela biti viđena. Kasnije sam krenula za tobom u gradić. Čekala sam ovdje
u svratištu jer mi nije dolikovalo odlaziti tamo kamo si se ti uputio, u novu ustanovu
dvojbena užitka, a sigurna kapavca. No na kraju sam ipak postala nestrpljiva. Kružila
sam po dvorištu kada mi se učinilo da čujem glasove što dopiru iz svinjca. Napela sam
sluh i tada se pokazalo da to nije neki sodomit, kako sam isprva pomislila, već ti. Hej,
gazda! Još vina, ako ti nije teško!«
»Odmah, milostiva gospo! Već letim!«
»Ono isto kao i prije, molit ću, ali ovaj put bez vode. Vodu podnosim samo u kupe‐
lji, u vinu mi je odvratna.«
»Odmah, odmah!«
Yennefer je odgurnula tanjur. Na piletu je, kako je primijetio Maslačak, ostalo još
mesa, dovoljno za doručak krčmaru i njegovoj obitelji. Nož i vilica bili su bez sumnje ot‐
mjeni i profinjeni, ali neučinkoviti.
»Hvala ti«, ponovio je, »Što si me spasila. Taj prokletnik Rience ne bi me ostavio na
životu. Sve bi izvukao iz mene i zaklao me kao ovna.«
»I ja tako mislim.« Natočila je vina sebi i njemu, podignula kupicu. »Ispijmo onda za
tvoje sačuvano zdravlje, Maslačku.«
»Za tvoje, Yennefer«, odzdravio je. »Za zdravlje osobe za koju ću se od danas moliti u
svakoj prigodi. Tvoj sam dužnik, lijepa gospo, isplatit ću ti taj dug u svojim pjesmama.
Poreći ću u njima mit da su čarobnjaci neosjetljivi na tuđu nevolju, da ne hitaju prisko‐
čiti u pomoć strancima, nevoljnicima, nesretnim smrtnicima.«
»Ma daj«, nasmiješila se, trepnuvši svojim lijepim ljubičastim očima. »Mit ima svoje
temelje, nije nastao bez razloga. Ali ti nisi stranac, Maslačku. Ta poznajem te i volim.«
»Zbilja?« Pjesnik se također nasmiješio. »Dosad si to vješto skrivala. Čuo sam i mišlje‐
nje da sam ti drag, navodim, koliko i kužna pošast.«
»Nekoć je tako i bilo.« Čarobnica se odjednom uozbiljila. »Poslije sam promijenila
mišljenje. Poslije sam ti bila zahvalna.«
»Na čemu, ako smijem upitati?«
»Pustimo to«, rekla je igrajući se s praznom kupicom. »Vratimo se ozbiljnijim pitanji‐
ma. Onima koja su ti postavljana u svinjcu uz prigodno iščašivanje zglobova. Kako je to
stvarno bilo, Maslačak? Zbilja nisi vidio Geralta od vremena vašeg bijega s Jaruge? Zbilja

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

nisi znao da se nakon svršetka rata vratio na Jug? Da je bio teško ranjen, tako teško da su
se čak proširile glasine o njegovoj smrti? Ni za što nisi znao?«
»Ne. Nisam znao. Dugo sam boravio u Pont Vanisu, na dvoru Esterada Thyssena. A
potom kod Nedamira u Hengforsu...«
»Nisi znao...« Čarobnica je kimnula glavom, raskopčala kaputić. Na njezinu vratu, na
crnoj baršunastoj vrpci, zablistala je zvijezda od opsidijana optočena brilijantima. »Nisi
znao da je nakon što je izliječio rane Geralt pošao na Zarječje? Ne domišljaš se koga je
ondje tražio?«
»Domišljam. Ali je li pronašao, ne znam.«
»Ne znaš«, ponovila je. »Ti koji obično znaš sve i o svemu pjevaš. Čak i o tako intim‐
nim stvarima kao što su nečiji osjećaji. Pod Bleobherisem sam poslušala tvoje balade,
Maslačku. Nekoliko si lijepih kitica posvetio i mojoj osobi.«
»Poezija«, progunđao je, gledajući pile, »ima svoja pravila. Nitko se ne bi trebao osje‐
ćati uvrijeđenim...«
»›Kosa kao krilo vrane, kao noćna oluja...‹« navodila je Yennefer s pretjeranim pato‐
som, »›... a u očima drijemaju ljubičaste munje...‹ Je li tako išlo?«
»Takvu sam te upamtio«, nasmiješio se blago pjesnik. »Tko god poželi ustvrditi da je
opis lažan, neka prvi baci kamen na mene.«
»Ne znam samo«, čarobnica je stisnula usne, »tko te ovlastio da opisuješ moje unutar‐
nje organe. Kako je ono išlo? ›Srce joj je kao dragulj što joj resi vrat, tvrdo kao dijamant,
kao dijamant bešćutno, oštrije od obsidijana, ranjava...‹ Sam si to izmislio? A možda...«
Usne su joj se trgnule, iskrivile se.
»,.. a možda si se naslušao nečijih povjeravanja i žalbi?«
»Hmm...« Maslačak se nakašljao i pobjegao od pogibeljne teme. »Reci mi, Yennefer,
kada si posljednji put vidjela Geralta?«
»Davno.«
»Nakon rata?«
»Nakon rata...« Yenneferin glas se neznatno promijenio. »Ne, nakon rata ga nisam vi‐
djela. Podulje vrijeme... nisam vidjela nikoga. No, ali na stvar, pjesniče. Malo me čudi
činjenica da ništa ne znaš i da ništa nisi čuo, a unatoč tome netko baš tebe isteže na gre‐
du, hoteći pribaviti informacije. Nisi uznemiren zbog toga?«
»Jesam.«
»Poslušaj me«, rekla je oštro, lupnuvši kupicom o stol. »Poslušaj me pozorno. Izbaci
tu baladu sa svog repertoara. Nemoj je pjevati.«
»Govoriš o...«
»Savršeno znaš o čemu govorim. Pjevaj o ratu s Nilfgaardom. Pjevaj o Geraltu i o
meni, time nam nećeš ni naštetiti, ni pomoći, a nećeš ništa ni popraviti, ni pogoršati. Ali
o Laviću iz Cintre ne pjevaj.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Ogledala se uokolo, provjeravajući da neki od u to doba malobrojnih svratišnih gosti‐

ju ne prisluškuje, pričekala da spremačica ode u kuhinju.
»Nastoj također izbjegavati susrete nasamo s ljudima koje ne poznaješ«, rekla je tiho.
»S takvima koji ti na početku zaborave prenijeti pozdrave od zajedničkih znanaca. Shva‐
ćaš?«
Pogledao ju je zatečeno. Yennefer se smiješila.
»Pozdrave od Dijkstre, Maslačku.«
Sada se Maslačak uplašeno osvrnuo uokolo. Njegovo je iznenađenje moralo biti oči‐
to, a izraz lica smiješan, jer si je čarobnica dopustila prilično podrugljivu grimasu
»Usput«, šapnula je, naginjući se preko stola. »Dijkstra čeka izvješće. Vraćaš se iz Ver‐
dena, a Dijkstru zanima o čemu se govori na dvoru kralja Ervylla. Molio je da ti prene‐
sem da izvješće ovaj put mora biti sadržajno, podrobno i ni u kojem slučaju rimovano.
U prozi, Maslačak. Prozi.«
Pjesnik je progutao slinu, kimnuo glavom. Šutio je, razmišljajući o problemu. Ali ča‐
robnica ga je preduhitrila.
»Dolaze gruba vremena«, rekla je tiho. »Gruba i nesigurna. Dolazi vrijeme promjena.
Bilo bi ružno starjeti u uvjerenju da se nije učinilo ništa da dolazeće promjene budu pro‐
mjene nabolje. Zar ne?«
Potvrdio je kimanjem glave, nakašljao se.
»Yennefer?«
»Reci, pjesniče.«
»Oni u svinjcu... Volio bih znati tko su bili, što su htjeli, tko ih je poslao. Ubila si
obojicu, ali glasine govore da umijete izvući obavijesti i od pokojnika.«
»A o tome da je negromancija zabranjena ukazom Čarobnjačkog vijeća te glasine ne
govore? Ma da, Maslačku. Ti žbiri ionako sigurno nisu znali previše. Onaj koji je pobje‐
gao... Hmm... S njim je druga priča.«
»Rience. On je bio čarobnjak, zar ne?«
»Da. Ali ne baš vješt.«
»Ipak ti je pobjegao. Vidio sam kako. Teleportirao se, nije li tako? Zar to ne svjedoči
o nečemu?«
»Naravno da svjedoči. O tome da mu je netko pomogao. Taj Rience nije imao ni do‐
voljno vremena, ni dovoljno snage, da stvori lebdeći ovalni portal. Takvo teleportiranje
nije mačji kašalj. Jasno je da ga je stvorio netko drugi. Netko neusporedivo moćniji.
Zato se nisam usudila poći za njim u potjeru, jer nisam znala gdje ću završiti. Ali poslala
sam njegovim tragom prilično visoku temperaturu. Trebat će mu puno djelotvornih ča‐
rolija i eliksira protiv opekotina, a i tako će na neko vrijeme biti obilježen.«
»Možda će te zanimati da je bio Nilfgaarđanin.«
»Misliš?« Yennefer se uspravila, brzim pokretom izvukla iz džepa leptirasti nož, okre‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

nula ga u dlanu. »Puno njih sada nosi nilfgaarđanske bodeže. Spretni su i praktični,
mogu se sakriti čak i u dekolte...«
»Nije stvar u nožu. Dok me ispitivao rabio je određenja ›bitka za Cintru‹, ›osvajanje
grada‹, ili nešto u tom smislu. Nikada nisam čuo da bi netko tako zvao te događaje. Za
nas je to uvijek bilo krvoproliće. Krvoproliće Cintre. Nitko ne govori drugačije.«
Čarobnica je podignula dlan, zagledala se u nokte.
»Domišljato, Maslačku. Imaš budno uho.«
»Profesionalna deformacija.«
»Baš me zanima na koju profesiju misliš?« nasmiješila se zavodnički. »Ali hvala ti na
toj obavijesti. Dragocjena je.«
»Neka to bude«, rekao je sa smiješkom, »moj prilog promjenama na bolje. Reci mi,
Yennefer, zašto se Nilfgaard toliko zanima za Geralta i djevojčicu iz Cintre?«
»Ne petljaj se u to«, odjednom se uozbiljila. »Rekla sam ti da moraš zaboraviti da si
ikada čuo za Calantheinu unuku.«
»Dakako, rekla si. Ali ja ne tražim temu za baladu.«
»Što onda, dovraga, tražiš? Batine?«
»Pretpostavimo«, rekao je tiho naslanjajući podbradak na prepletene dlanove i pogle‐
dao čarobnicu u oči. »Pretpostavimo da je Geralt stvarno pronašao i spasio to dijete.
Pretpostavimo da se napokon uvjerio u snagu sudbine i poveo pronađeno dijete sa so‐
bom. Kamo? Rience je to pokušao izvući iz mene mučenjem. A ti znaš, Yennefer. Znaš
kamo se vještac zavukao.«
»Znam.«
»Znaš i kako doći do tamo?«
»I to znam.«
»Ne smatraš da bi ga trebalo upozoriti? Upozoriti da njega i djevojčicu traže ljudi tipa
toga Riencea? Pošao bih tamo, ali zbilja ne znam gdje je to... To je mjesto čije ime radije
ne bih izgovorio...«
»Zaključuj, Maslačak.«
»Ako znaš gdje je Geralt, moraš otići i upozoriti ga. Nešto mu duguješ. Ta s njim te
nešto vezivalo.«
»Naravno«, potvrdila je hladno. »Nešto me je s njim vezivalo. Zato ga malo i pozna‐
jem. Nije volio da mu se nameće pomoć. A ako bi mu pomoć zatrebala, tražio ju je kod
osoba u koje je imao povjerenje. Od tadašnjih je događaja minulo više od godine, a ja...
nisam imala od njega nikakvih vijesti. A ako je riječ o dugu, dužna sam mu točno toliko
koliko i on meni. Ne manje i ne više.«
»Onda ću ja tamo otići«, podignuo je glavu. »Reci mi...«
»Neću ti reći«, prekinula ga je. »Ti si provaljen, Maslačak. Mogu te ponovo ščepati,
što manje znaš, to bolje. Briši odavde. Otiđi u Reaniju, Dijkstry i Filippy Eilhart, prikr‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

paj se Vizimirovu dvoru. I još te jednom upozoravam: zaboravi Lavića iz Cintre. Ori.
Pravi se da to ime nisi čuo nikada. Učini što te molim. Ne bih htjela da te zadesi nešto
loše. Previše te volim, previše sam ti zahvalna...«
»Već si to rekla dvaput. Na čemu si ti meni zahvalna, Yennefer?«
Čarobnica je okrenula glavu, dugo je šutjela.
»Putovao si s njime«, izustila je napokon. »Zahvaljujući tebi nije bio sam. Bio si mu
prijatelj. Bio si s njim.«
Bard je spustio pogled.
»Malo je imao od toga«, promrmljao je. »Malo je imao koristi od toga prijateljstva.
Zbog mene je uglavnom imao nevolje. Uvijek me morao izvlačiti iz nekakve smutnje...
Pomagati mi...«
Nagnula se preko stola, položila mu ruku na dlan, snažno ga stisnula, ne izgovorivši
ni riječ U očima joj se ogledala tuga.
»Putuj u Redaniju«, ponovila je tren kasnije. »U Tretogor. Tamo ćeš biti pod zašti‐
tom Dijskstre i Filippe. Ne pokušavaj glumiti junaka. Upleo si se u pogibeljnu priču,
Maslačak.«
»Primijetio sam«, namrštio se, promasirao bolno rame. »Baš zato i smatram da treba
upozoriti Geralta. Ti jedina znaš gdje ga tražiti. Znaš put. Domišljam se da si ondje i
bila... gost...«
Yennefer se okrenula. Maslačak je znao kako je stisnula usne, kako joj je zatreperio
mišić na obrazu.
»Dakako, događalo mi se nekoć«, rekla je, a u glasu joj je bilo nešto neuhvatljivo čud‐
no. »Događalo mi se da ondje budem gost. Ali nikada nepozvan.«

Vjetar je bijesno zapuhao, uzbibao metlice trava koje su obrastale ruševine, zašumio u
grmovima gloga i visokim koprivama. Oblaci su prešli preko mjesečeva kruga, osvjetlja‐
vajući na trenutak golemi zamak, zalijevajući blijedom svjetlošću, treperavom od sjena,
opkop i ostatke zidina, otkrivajući gomilice lubanja iscerenih polomljenim zubima, za‐
gledanih crnim očnim dupljama u ništavilo. Ciri je tiho pisnula i skrila glavu pod vješ‐
čev plašt.
Podbodena petama, kobila je oprezno prekoračila hrpu opeka, ušla pod nakrivljenu
arkadu. Potkove su zvoneći o kamene ploče budile među zidinama sablasne odjeke koje
je prigušavalo zavijanje vjetra. Ori je drhtala, čvrsto se uhvativši rukom za grivu.
»Bojim se«, šapnula je.
»Nemaš se čega bojati«, odgovorio je vještac, spuštajući dlan na njezino rame. »Na ci‐
jelom svijetu nema sigurnijeg mjesta. Ovo je Kaer Morhen, Sjedište vještaca. Nekoć je to
bio lijep zamak. Prije puno vremena.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Nije odgovorila, nisko je pognula glavu. Vješčeva kobila, zvana Crvenperka, tiho je
frknula, kao da ju i ona želi umiriti.
Zaronili su u mračni bezdan, u dugi, beskonačni crni tunel između stupova i arkada.
Crvenperka je kročila sigurno i rado, ne obazirući se na neprobojnu tminu, energično
zveckala potkovicama po podu.
Ispred njih, na kraju tunela, odjednom je crvenom svjetlošću zaplamsala ravna oko‐
mita crta. Rastući i šireći se, pretvorila se u vrata iza kojih je sjala blijeda svjetlost, trepe‐
ravi bljesak baklji zataknutih u željezne drške na zidovima. Na vratima je stajala crna pri‐
lika koja je u bljesku gubila obrise.
»Tko je?« Ciri je začula opak, metalan glas, koji je zvučao kao pseći lavež. »Geralt?«
»Da, Eskele. Ja sam.«
»Uđi.«
Vještac je sjahao, skinuo Ciri sa sedla, spustio ju na zemlju, gurnuo joj u ručice zavež‐
ljajčić koji je grčevito objeručke obgrlila, žaleći što je premalen da se iza njega cijela sa‐
krije.
»Pričekaj ovdje s Eskelom«, rekao je. »Odvest ću Crvenperku u staju.«
»Dođi na svjetlo, malac«, zarežao je muškarac oslovljen kao Eskel. »Nemoj stajati u
mraku.«
Ciri je pogledala uvis, na njegovo lice, i s naporom prigušila krik užasa. To nije bio
čovjek. Iako je stajao na dvjema nogama, iako je mirisao na znoj i dim, iako je nosio
normalnu ljudsku odjeću, to nije bio čovjek. Nijedan čovjek, pomislila je, ne može imati
takvo lice.
»No, što čekaš?« ponovio je Eskel.
Nije se pomaknula. Iz tame je čula sve dalje lupkanje Crvenperkinih potkova. Nešto
što je bilo meko i cijukavo, pretrčalo joj je preko noge. Poskočila je.
»Nemoj stajati u mraku, klinac, jer će ti štakori progristi sare na čizmama.«
Ori je, privijajući zavežljajčić uza se, brzo pošla prema svjetlu. Štakori su s cijukom
bježali pod njezinim nogama. Eskel se sagnuo, uzeo joj zavežljaj, skinuo kapuljaču.
»Muke mu«, progunđao je. »Djevojčica. Samo nam je još to manjkalo.«
Prestrašeno ga je pogledala. Eskel se nasmiješio. Vidjela je da je to ipak čovjek, da
ima posve normalno ljudsko lice, samo unakaženo dugim, ružnim, polukružnim ožilj‐
kom koji se protezao od ugla usana preko cijelog obraza sve do uha.
»Kada si već ovdje, dobro došla u Kaer Morhen«, rekao je. »Kako te zovu?«
»Ciri«, odgovorio je umjesto nje Geralt, bešumno se pojavivši iz mraka. Eskel se okre‐
nuo. Iznenada, brzo, bez riječi, vješci su pali jedan drugome u zagrljaj, snažno se, čvrsto
obgrlili rukama. Na jedan kratak tren.
»Živ si, Vuče.«
»Živ.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»No dobro.« Eskel je izvukao baklju iz drška. »Dođite. Zatvorit ću unutarnja vrata,
jer toplina bježi.«
Pošli su hodnikom. Štakora je bilo i ovdje, promicali su ispod zidova, cijukali iz bez‐
dana mračnih bočnih prolaza, razbježavali se pred lelujavim krugom svjetlosti koju je ba‐
cala baklja. Ciri je brzo tapkala, nastojeći pratiti korak muškaraca.
»Tko zimuje, Eskele? Osim Vesemira?«
»Lambert i Coën.«
Spustili su se po stubama, strmim i skliskim. Dolje se vidio odsjaj svjetlosti. Ciri je
začula glasove, osjetila zapah dima.
Dvorana je bila prostrana, oblivena svjetlošću s velikoga ognjišta što je hučalo plame‐
novima koje su usisavale čeljusti dimnjaka. Sredinu joj je zauzimao golem, težak stol. Za
taj je stol moglo sjesti najmanje deset ljudi. Sjedila su trojica. Tri čovjeka. Tri vješca, is‐
pravila se u mislima Ciri. Vidjela im je samo obrise na pozadini žara ognjišta.
»Dobro došao, Vuče. Čekali smo te.«
»Zdravo, Vesemire. Zdravo, dečki. Dobro je biti opet kod kuće.«
»Koga si nam to doveo?«
Geralt je nakratko šutio, potom je položio ruku na Cirino rame, blago je gurnuo pre‐
ma naprijed. Hodala je neskladno, nesigurno, krivila se i grbila, pognute glave. Bojim se,
pomislila je. Jako se bojim. Kada me Geralt pronašao i poveo sa sobom, mislila sam da
se strah više neće vratiti, da je to već prošlo... I, evo, umjesto kod kuće, nalazim se u
ovom strašnom, mračnom, ruševnom zamku punom štakora i jezivih odjeka... Stojim
opet pred crvenim zidom vatre. Vidim strašne crne likove, vidim u mene zagledane opa‐
ke, nevjerojatno blistave oči...
»Tko je ovo dijete, Vuče? Tko je ta djevojčica?«
»Ona je moja...« Geralt je odjednom zamucao. Osjetila je na ramenima njegove snaž‐
ne, čvrste dlanove. I strah je nestao. Netragom iščeznuo. Bučna crvena vatra isijavala je
toplinu. Samo toplinu. Crni obrisi bili su obrisi prijatelja. Zaštitnika. Blistave oči izraža‐
vale su radoznalost. Brigu. I nemir...
Geraltovi dlanovi stegnuli su se na njezinim ramenima.
»Ona je naša sudbina.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Uistinu, nema ničega odvratnijeg od tih čudovišta, protuprirodnih, zvanih vješci‐

ma, jer to su plodovi gnusnog čarobnjaštva i vražjega posla. To su podlaci bez dobrote,
savjesti i skrupula, prava paklena stvorenja sposobna samo ubijati. Nema za takve po‐
put njih među časnim ljudima mjesta.
A taj Kaer Morhen, gdje se ti nitkovi gnijezde, gdje obavljaju svoje ogavne prakse,
mora biti zbrisan s lica zemlje, a trag iza njega solju i salitrom posut.
Anonim, Monstrum ili opis vješca

Nesnošljivost i praznovjerje uvijek bijahu vlasništvom glupih među pučanstvom i

nikada, kako mnijem, neće biti iskorijenjeni s tla jer su jednako vječni kao i sama glu‐
post. Ondje gdje se danas uzdižu gore, jednom će biti mora, ondje gdje se danas prosti‐
ru mora, jednom će biti pustinje. A glupost će ostati glupošću.
Nicodemus de Boot, Meditacija o zdravlju, sreći i dobrobiti

Drugo poglavlje
TRISS ME RI GOLD JE HUK NU LA u smrznute ruke, pokrenula prste i promrmljala čarobnjač‐
ku formulu. Njezin konj, kastrirani kulaš, smjesta je reagirao na čarobne riječi, frknuo,
stresao se i okrenuo glavu, gledajući čarobnicu okom suznim od hladnoće i vjetra.
»Stari, imaš dva izlaza«, rekla je Triss, navlačeći rukavice. »Ili ćeš se priviknuti na ma‐
giju ili ću te prodati seljacima za oranje.«
Kastrat je strignuo ušima, ispustio paru iz nozdrva i poslušno krenuo niz šumovitu
padinu. Čarobnica se pognula u sedlu, izbjegavajući grane pokrivene injem.
Čarolija je brzo počela djelovati, prestala je osjećati ubode studeni u laktima i na vra‐
tu, nestao je neugodan osjećaj hladnoće koji ju je tjerao da se grbi i uvlači glavu među
ramena. Čari su, ugrijavši je, prigušile i glad koja joj je otprije nekoliko sati svrdlala želu‐
dac. Triss se razvedrila, udobnije namjestila u sedlu i počela promatrati okolinu pomnije
no dotad.
Od trenutka kada je napustila ugaženi put, smjer joj je pokazivao sivobjelkast zid pla‐
nina, snježni vrhunci koji su zlatno svjetlucali u onim rijetkim trenucima kada se sunce
probijalo kroz oblake, najčešće ujutro ili tik pred zalazak. Sada, kada se već približila gor‐
skom lancu, morala je više paziti. Područja oko Kaer Morhena bila su glasovita po divlji‐
ni i nepristupačnosti, a usjek u granitnoj stijeni, koji je služio kao orijentir, neupućeno
oko nije moglo lako pronaći. Dostajalo je skrenuti u neku od mnogobrojnih jaruga ili

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

klisura da ga se previdi, izgubi iz vida. Čak ni ona koja je poznavala teren, poznavala put
i znala gdje tražiti prijevoj, nije si mogla dopustiti da joj pozornost odluta makar na tren.
Šuma je završila. Pred čarobnicom se protezala široka šljunkovita dolina koja je sezala
do strmih obronaka sa suprotne strane. Sredinom doline tekla je Gwenllech, Rijeka Bije‐
log Kamenja, pjeneći se među stijenama i deblima koja je nanijela matica. Tu, u gor‐
njem dijelu, Gwenllech je bila još samo plitak iako širok potok. Ovdje ju se moglo prije‐
ći bez poteškoća. Niže, u Kaedwenu, u srednjem toku, rijeka je predstavljala nesavladivu
prepreku – odnosila je sve pred sobom i probijala se po dnu dubokih provalija.
Kastrat, natjeran u vodu, ubrzao je korak, očito želeći što prije dospjeti na suprotnu
obalu. Triss ga je blago zadržavala – rijeka je bila plitka, dosezala je konju malo iznad
cjevanice, ali kamenje koje je pokrivalo dno bilo je sklisko, a struja jaka i brza. Voda je
ključala i pjenila se oko kastratovih nogu.
Čarobnica je pogledala u nebo. Sve jača studen i vjetar mogli su ovdje, u planinama,
najavljivati vijavicu, a perspektiva još jedne noći u špilji ili pukotini u stijeni nije ju odvi‐
še privlačila. Mogla je, kada bi morala, putovanje nastaviti čak i posred mećave, mogla je
telepatski prepoznavati put, mogla se čarolijom lišiti osjećaja hladnoće. Mogla bi da
mora. Ali draže joj je bilo da ne mora.
Na sreću je Kaer Morhen bio već blizu. Triss je natjerala kastrata na blagu urvinu, na
golemu hrpu kamenja koju su isprali ledenjaci i potoci, ujahala u usku sutjesku među
blokovima stijenja. Strane usjeka uzdizale su se okomito, izgledalo je kao da se visoko
gore dodiruju, razdvojene uskom crtom neba. Postalo je toplije jer ju vjetar koji je zavi‐
jao nad stijenama više nije dosezao, nije šibao i, nije ujedao.
Sutjeska se proširila, uvela na vododerinu, a potom u dolinu, na šumom ispunjeno
udolje koje se pružalo između nazubljenog stijenja. Čarobnica je zanemarila blage, pris‐
tupačne rubove, ujahala ravno u cestar, u šumski gustiš. Suho granje pucketalo je pod
kopitima. Kastrat je, prisiljen prekoračivati svaljena debla, zaplesao i zatoptao. Triss je
povukla uzde, čupnula konja za kosmato uho i ružno opsovala, zlobno spominjući ono
što mu manjka. Konj, ostavljajući dojam postiđenoga, pošao je življe i bodrije, birajući
sam put kroz guštaru.
Ubrzo su dospjeli na čišći teren, ušli u korito potoka koji se jedva cijedio po dnu tjes‐
naca. Čarobnica se pozorno osvrnula uokolo. Ubrzo je pronašla to što je tražila. Nad ja‐
rugom, oslonjeno o golemo stijenje, vodoravno je ležalo golemo deblo, tamno, golo, po‐
zelenjelo od mahovine. Triss mu se približila, hoteći se uvjeriti da je to stvarno Bogaz, a
ne neko slučajno olujom oboreno stablo. No opazila je nejasnu usku stazicu što je nesta‐
jala u šumi. Nije se mogla varati – bio je to sigurno Bogaz, putić oko golemog zamka
Kaer Morhena posut preprekama na kojemu su vješci uvježbavali brzinu trka i nadzor
disanja. Putić su zvali Bogaz, ali je Triss znala da mladi vješci za njega imaju svoje vlasti‐
to ime: »Mučilište«.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Priljubila se uz konjski vrat, polagano projahala ispod debla. I tada je začula štropot
kamenja. I brze, lagane korake čovjeka u trku.
Okrenula se na sedlu, povukla uzde. Čekala je da vještac utrči na balvan.
Vještac se popeo na balvan, pojurio po njemu kao strijela, ne usporavajući, čak ni ne
balansirajući rukama, lako, okretno, glatko, s nevjerojatnom gracioznošću. Samo je pro‐
maknuo, rasplinuo se, nestao među drvećem, ne dotaknuvši ni jednu grančicu. Triss je
glasno uzdahnula, vrteći glavom u nevjerici.
Jer je vještac, sudeći po rastu i građi, imao dvanaestak godina.
Čarobnica je podbola kulaša petama, popustila vođice i kasom krenula potokom
uzvodno. Znala je da Bogaz presijeca tjesnac još jednom, na mjestu zvanom »Grlo«.
Htjela je ponovo pogledati maloga vješca. Jer, znala je da u Kaer Morhenu dječake nisu
uvježbavali već gotovo četvrt stoljeća.
Nije previše žurila. Stazica Mučilišta vijugala je i krivudala kroz borovu šumu, mali će
vještac da je svlada morati posvetiti puno više vremena od nje koja je išla prečicom. No
nije mogla ni odugovlačiti. Iza Grla je Bogaz skretao u šume, vodio ravno u utvrdu. Ako
dječaka ne upeca kod provalije, možda ga uopće više neće vidjeti. U Kaer Morhenu je
bila već više puta i bila je svjesna činjenice da je u njemu vidjela samo ono što su joj vješ‐
ci htjeli pokazati. Triss nije bila tako naivna da ne bi znala kako su joj htjeli pokazati
samo neznatan dio onoga što se u Kaer Morhenu moglo vidjeti.
Nakon nekoliko minuta jahanja po kamenitom koritu potoka ugledala je Grlo – ra‐
sjelinu koju su nad jarugom tvorile dvije velike stijene obrasle mahovinom i otužnim,
kržljavim stabalcima. Otpustila je vođice. Kulaš je frknuo i sagnuo glavu prema vodi
koja je jedva tekla među oblucima.
Nije čekala dugo. Obris vješca pomolio se na stijeni, dječak je skočio, ne usporavajući
trk. Čarobnica je čula meki zvuk doskoka, a tren poslije štropot kamenja, mukli odjek
pada i tihi krik. Ili prije cijuk.
Triss je bez razmišljanja skočila iz sedla, zbacila s ramena krzno i pojurila uz strminu,
hvatajući se korijenja i grana stabala. Zaletjela se na stijenu, ali i poskliznula na iglicama
i pala na koljena do prilike koja je zgrčeno ležala na kamenu. Dječak je ugledavši je sko‐
čio kao opruga, munjevito se povukao i okretno uhvatio za mač prebačen preko leđa, ali
se spotaknuo i tresnuo među borovnice i boriće. Čarobnica nije ustala s koljena, zurila je
u dječaka zinuvši od čuđenja.
Jer to uopće nije bio dječak.
Ispod pepeljastih, nepravilno i nelijepo odrezanih šiški gledale su goleme smaragdno‐
zelene oči, prevladavajući naglasak na malenom lišcu uskoga podbratka i blago prćastog
nosića. U očima je bio strah.
»Ne boj se«, rekla je nesigurno Triss.
Djevojčica je još više raširila oči. Nije bila zadihana i nije izgledalo da je oznojena.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Bilo je jasno da po Bogazu trči već nemalo dana.

»Jesi li dobro?«
Djevojčica nije odgovorila, umjesto toga je gipko ustala, zasiktala od boli, prenoseći
težinu tijela na lijevu nogu, sagnula se, promasirala koljeno. Bila je odjevena u nešto slič‐
no kožnom kostimu, sašivenom – ili prije sklepanom – tako da bi svaki krojač koji po‐
štuje svoj zanat vidjevši ga zaurlao od očaja i jeze. Jedino što je u njezinoj opremi izgle‐
dalo razmjerno novo i prikladno, bile su čizme do koljena, pojas i mač. Točnije, mačić.
»Ne boj se«, ponovila je Triss i nadalje se ne dižući s koljena. »Čula sam kako si pala,
uplašila se i zato sam tako dojurila...«
»Poskliznula sam se«, promrmljala je djevojčica.
»Nisi ništa ozlijedila?«
»Nisam. A ti?«
Čarobnica se nasmijala, pokušala ustati, napravila grimasu, opsovala, proparana boli
koja se oglasila u gležnju. Sjela je, oprezno ispružila stopalo, ponovo opsovala.
»Dođi ovamo, malena, pomogni mi da ustanem.«
»Nisam malena.«
»Neka ti bude. A tko si onda?«
»Vješčica!«
»Ha! Približi se onda i pomogni mi da ustanem, vješčice.«
Djevojčica se nije ni pomaknula s mjesta. Prestupila je s noge na nogu, dlanom u vu‐
nenoj rukavici bez prstiju igrala se pojasom mača, sumnjičavo pogledavajući Triss.
»Ne boj se«, nasmiješila se čarobnica. »Nisam razbojnica ni itko stran. Zovem se Triss
Merigold, idem u Kaer Morhen. Vješci me poznaju. Ne bulji u mene. Pohvaljujem tvo‐
ju budnost, ali budi razborita. Zar bih dospjela ovamo da nisam znala put? Jesi li ikada
na Bogazu susrela ljudsko biće?«
Djevojčica je nadvladala oklijevanje, prišla bliže, ispružila ruku. Triss je ustala, nez‐
natno koristeći pomoć. Jer nije joj trebala. Htjela je pogledati djevojčicu izbliza. I dotak‐
nuti je.
Zelenkaste oči malene vještice nisu odavale nikakve znakove mutacije, a ni dodir ma‐
lene ručice nije izazivao blage ugodne trnce tako karakteristične za vješce. Sivokoso dije‐
te, iako je trčalo stazom Bogaza s mačem na leđima, nije bilo podvrgnuto Kušnji Trava
ni Promjenama. Triss je bila sigurna.
»Pokaži mi koljeno, malena.«
»Nisam malena.«
»Oprosti. Ali kako se zapravo zoveš?«
»Zovem se. Ja sam... Ciri.«
»Drago mi je. Primakni se, Ciri.«
»Nije mi ništa.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Hoću vidjeti kako izgleda to ›ništa‹. Ah, to sam i mislila. ›Ništa‹ posve nalikuje na
poderane hlače i kožu oguljenu do kosti. Stoj mirno i ne boj se.«
»Ne bojim se... Auuu!«
Čarobnica je zahihotala, protrljala bedro dlanom koji ju je zasvrbio od čari. Djevojči‐
ca se sagnula, pogledala koljeno.
»Ooo«, rekla je. »Više ne boli! Ni rupe nema... Je li to magija?«
»Pogodila si.«
»Ti si čudotvorka?«
»Opet si pogodila. Iako priznajem da mi je draže kada me nazivaju čarobnicom. Da
ne bi griješila, možeš me zvati po imenu. Triss. Jednostavno Triss. Hodi, Ciri. Dolje
čeka moj konj, odjahat ćemo zajedno u Kaer Morhen.«
»Trebala bih trčati.« Ciri je zavrtjela glavom. »Nije dobro prekidati trčanje, jer tada se
u mišićima stvara mlijeko. Geralt kaže...«
»Geralt je u zamku?«
Ciri se zabrinula, pokrila usta, povirila na čarobnicu ispod pepeljastih šiški. Triss se
ponovo nasmijala.
»Dobro«, rekla je. »Neću pitati. Tajna je tajna, ispravno postupaš ne odajući je osobi
koju gotovo i ne poznaješ. Dođi. Pogledat ćemo na licu mjesta tko je u zamku a tko
nije. A za mišiće se ne brini, znam kako izaći na kraj s mliječnom kiselinom. O, evo i
moga konja. Pomoći ću ti...«
Pružila je ruku, ali Ciri nije trebala pomoć. Uskočila je u sedlo okretno, lako, gotovo
bez odraza. Kastrat se, zatečen, trgnuo, zaplesao, ali djevojčica je brzo uhvatila uzde, smi‐
rila ga.
»S konjima se, kako vidim, snalaziš.«
»Sa svime se snalazim.«
»Pomakni se bliže unkašu.« Triss je umetnula stopalo u stamen, uhvatila se za grivu.
»Ostavi mi malo mjesta. I nemoj mi izbiti oko tim mačem.«
Kastrat, podboden petom, pošao je korakom uz korito potoka. Prošli su još jednu ja‐
rugu, uspeli se na obli brežuljak Odatle su se već vidjele ruševine Kaer Morhena pripije‐
ne uz kamene urvine – djelomično razrušen trapez obrambenog bedema, ostaci barbaka‐
na i vrata, trbušast, tupi stup obrambene kule.
Kastrat je frknuo i trgnuo glavom, prelazeći fošu po ostacima mosta. Triss je povukla
uzde. Na nju samu nagnjile lubanje i kosturi koji su pokrivali dno opkopa nisu ostavljali
dojam. Već ih je vidjela.
»Ne volim ovo«, oglasila se odjednom djevojčica. »To nije kako treba. Mrtve treba
zakopati u zemlju. Pod mogilu. Zar ne?«
»Istina«, mirno je potvrdila čarobnica. »I ja tako mislim. Ali vješci na ovo groblje gle‐
daju kao na... podsjećanje.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Podsjećanje na što?«
»Kaer Morhen je«, Triss je usmjerila konja prema razbijenim arkadama, »bio napad‐
nut. Ovdje je došlo do krvave bitke u kojoj su poginuli skoro svi vješci, preživjeli su
samo oni koji tada nisu bili u utvrdi.«
»Tko ih je napao? I zašto?«
»Ne znam«, slagala je. »Bilo je to jako davno, Ciri. Upitaj to vješce.«
»Pitala sam«, progunđala je djevojčica. »Ali mi nisu htjeli reći.«
Razumijem ih, pomislila je čarobnica. Djetetu koje se školuje za vješca, a usto djevoj‐
čici koja nije bila podvrgnuta mutacijskim promjenama, o takvim se stvarima ne govori.
Ne priča se takvom djetetu o krvoproliću. Ne plaši se takvo dijete perspektivom toga da
i ono može jednom za sebe čuti riječi koje su izvikivali onomad fanatici marširajući na
Kaer Morhen. Mutant. Čudovište. Nakarada. Protuprirodno stvorenje koje su prokleli
bogovi. Ne, pomislila je, ne čudim se vješcima što ti nisu pričali o tome, mala Ciri. Ni ja
ti neću pričati o tome. Ja, mala moja Ciri, imam još i više razloga za šutnju. Jer sam ča‐
robnica, a bez pomoći čarobnjaka fanatici ne bi onomad osvojili zamak. A i taj gnusni
paskvil, taj široko kolportirani Monstrum, koji je uznemirio fanatike i gurnuo ih u zlo‐
čin, također je navodno bilo anonimno djelo nekog čarobnjaka. Ali ja, mala Ciri, ne
priznajem kolektivnu odgovornost, ne osjećam potrebu da okajavam događaje koji su se
dogodili pola stoljeća prije moga rođenja. A kosturi, koji trebaju biti vječna opomena, na
kraju će posve istruliti, raspasti se u prah i otići u zaborav, odletjet će s vjetrom koji ne‐
prestano šiba obronak...
»Oni ne žele tako ležati«, rekla je iznenada Ciri. »Ne žele biti simbolom, grizodušjem
ni opomenom. Ali ne žele ni da njihov prah raznese vjetar.«
Triss je podignula glavu, začuvši promjenu u glasu djevojčice. U trenu je osjetila ma‐
gičnu auru, pulsiranje i šum krvi u sljepoočnicama. Uspravila se, ali nije izustila ni riječ,
bojeći se da ne prekine ili omete to što se događa.
»Obična mogila«, Cirin glas postajao je sve neprirodniji, metalan, hladan i zlokoban.
»Hrpica zemlje koju će obrasti kopriva. Smrt ima oči plave i ledene, a visina obeliska je
nevažna, kao što su nevažni i natpisi koji će se na njima uklesati. Tko može to znati bolje
od tebe, Triss Merigold, četrnaesta s Brijega?«
Čarobnica se ukočila. Vidjela je kako se dlanovi djevojčice stežu na konjskoj grivi.
»Ti si umrla na Brijegu, Triss Merigold«, progovorio je ponovo zao, tuđ glas. »Zašto
si došla ovamo? Vrati se, smjesta se vrati, a ovo dijete, Dijete Prvotne Krvi, povedi sa so‐
bom i predaj ga onima kojima pripada. Učini to, Četrnaesta. Jer, ako to ne učiniš, umri‐
jet ćeš još jednom. Doći će dan kada će te se Brijeg sjetiti. Sjetit će te se zajednička grob‐
nica i obelisk na koji je uklesano tvoje ime.«
Kastrat je glasno zarzao, tresući glavom. Ciri se iznenada trgnula, stresla.
»Što se dogodilo?« upitala je Triss, nastojeći vladati glasom.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Ciri se nakašljala, provukla obje ruke kroz kosu, protrljala lice.

»Nn... ništa...« promrmljala je nesigurno. »Umorna sam, pa sam zato... Zato sam zas‐
pala. Trebala sam trčati...«
Magična je aura nestala. Triss je osjetila kako joj cijelo tijelo obuzima siloviti val stu‐
deni. Pokušala je uvjeriti samu sebe da je to učinak obrambene čarolije koja se upravo
gasila, ali je znala da to nije istina. Pogledala je gore, na kamenitu masu golemoga zamka
koji je buljio u nju crnim, praznim očnim jamama razrušenih otvora za strijelce. Prešao
ju je drhtaj.
Konj je zazvonio potkovama po pločama dvorišta. Čarobnica je brzo saskočila iz sed‐
la, dala Ciri raku. Iskoristivši dodir dlana, oprezno je odaslala magični impuls. I začudila
se. Jer nije osjetila ništa. Nikakvu reakciju, nikakav odgovor. I nikakav otpor. U djevoj‐
čici, koja je maloprije pokrenula nevjerojatno moćnu auru, nije bilo ni traga magije.
Sada je to bilo obično, nevješto ošišano i loše odjeveno dijete.
Ali to dijete tren prije nije bilo obično dijete.
Nije imala vremena za razmišljanje o čudnom događaju. Začula je škripu željezom
okovanih vrata što je doprla iz mračnih čeljusti hodnika koje su zinule na porazbijanom
portalu. Zbacila je s leđa krznenu pelerinu, skinula lisičju kapu, brzim pokretom glave
rasula kosu – svoj ponos i svoj znak raspoznavanja – dugu, s mekanim uvojcima zlatnoga
odsjaja i boje svježega kestena.
Ciri je zadivljeno uzdahnula. Triss se nasmiješila zadovoljna učinkom. Lijepa, duga i
raspuštena kosa bila je rijetkost, pokazatelj položaja, statusa, znak slobodne žene koja je
gospodarica sama sebi. Znak neobične žene – jer »obične« gospođice nosile su pletenice,
»obične« udane žene skrivale su kosu pod kapicama ili maramama. Gospe visoka roda,
računajući i kraljice, kovrčale su kosu i pravile frizure. Ratnice su se šišale kratko. Samo
su se druidkinje i čarobnice – i bludnice – šepurile prirodnim vlasima kako bi naglasile
neovisnost i slobodu.
Vješci su se pojavili kao i obično nenadano, kao i obično bešumno, kao i obično tko
zna odakle. Stali su pred nju, visoki, vitki, ruku prekriženih na prsima, težine tijela pre‐
bačene na lijevu nogu, u položaju iz kojega su, kako je znala, mogli u djeliću sekunde
napasti. Ciri je stala uz njih, u jednakom položaju. U svojem karikaturalnom odjelcu iz‐
gledala je prezabavno.
»Dobro nam došla u Kaer Morhen, Triss.«
»Budi pozdravljen, Geralte.«
Promijenio se. Ostavljao je dojam kao da se postarao. Triss je znala da je to biološki
nemoguće – vješci su, naravno, starjeli, ali presporim tempom a da bi obični smrtnik ili
mlada čarobnica poput nje mogli zamijetiti promjene. Ali dostajao je jedan pogled da se
shvati kako je mutacija mogla usporiti fizički proces starenja. Psihički nije mogla. Nabo‐
rano Geraltovo lice bilo je najbolji dokaz za to. Triss je s osjećajem duboke nelagode

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

odvojila pogled od očiju bjelokosog vješca. Očiju koje su očigledno vidjele i previše. Izu‐
zev toga nije u tim očima zamijetila ništa od onoga s čime je računala.
»Zdravo«, ponovio je. »Radujemo se što si poželjela doći.«
Uz Geralta je stajao Eskel, Vuku sličan kao brat, ako se ne računaju boja kose i dug
ožiljak koji mu je nagrđivao obraz. I najmlađi od vještaca iz Kaer Morhena, Lambert,
kao i obično s nelijepom, podrugljivom grimasom na licu. Vesemira nije bilo.
»Pozdravljamo te i pozivamo da uđeš«, rekao je Eskel. »Hladno je, a puše kao da se
netko objesio. Ciri, a kamo ćeš ti? Ovaj se poziv na tebe ne odnosi. Sunce je još visoko,
iako ga se ne vidi. Još se može trenirati.«
»Polakše«, zatresla je kosom čarobnica. »Smanjila se, vidim, cijena uljudnosti u Sjedi‐
štu Vještaca. Ciri mi je ovdje prva poželjela dobrodošlicu, otpratila me do utvrde. Treba‐
la bi me pratiti...«
»Ona se ovdje školuje, Merigold«, napravio je Lambert grimasu u parodiji osmijeha.
Uvijek ju je tako zvao: »Merigold«, bez naslova, bez imena. Triss je to mrzila. »Učenica
je, ne majordomus. Dočekivanje gostiju, pa čak ni tako dragih poput tebe, ne spada u
njezine obveze. Idemo, Ciri.«
Triss je blago slegnula ramenima, hineći da ne vidi zabrinute poglede Geralta i Eske‐
la. Prešutjela je. Nije ih htjela dovoditi u još veću nepriliku. A više od svega nije htjela da
shvate koliko ju jako djevojčica zanima i opčinjava.
»Odvest ću ti konja«, ponudio se Geralt, posegnuvši za uzdama. Triss je krišom po‐
maknula ruku i njihovi su se dlanovi sreli. Oči također.
»Poći ću s tobom«, rekla je opušteno. »Imam u bisagama nekoliko sitnica koje će mi
trebati.«
»Priskrbila si mi ne tako davno malo tužnih osjećaja«, progunđao je odmah nakon što
su ušli u staju. »Na svoje sam oči gledao tvoj dojmljivi nadgrobni spomenik. Obelisk u
znak sjećanja na tvoju junačku smrt u bitki za Sodden. Tek su nedavno do mene stigle
vijesti da je riječ o zabuni. Ne mogu zamisliti kako su mogli tebe zamijeniti s nekim,
Triss.«
»To je duga priča«, odgovorila je. »Ispričat ću ti u prvoj zgodnoj prilici. A tugu mi
molim te oprosti.«
»Nemam ti što oprostiti. U posljednje sam vrijeme imao malo razloga za veselje, a
ono koje sam osjetio na vijest da si živa, teško je usporediti s ijednim drugim. Možda
samo s ovim koje osjećam u ovom trenu kada te gledam.«
Triss je osjetila da u njoj nešto puca. Strah od susreta s bjelokosim vješcem cijelim se
putem u njoj borio s nadom da će se sresti. A onda pogled na to umorno, iscrpljeno lice,
te svevideće, bolesne oči, riječi, hladne i odmjerene, neprirodno mirne, ali i tako pune
osjećaja...
Bacila mu se oko vrata, odmah, bez oklijevanja. Uhvatila je njegov dlan, silovito ga

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

smjestila sebi na vrat, ispod kose. Trnci su joj se slili niz leđa, prožeo ju je takav užitak
da umalo nije kriknula. Da bi zaustavila i prigušila krik, pronašla je usnama njegove, pri‐
pila se uz njih. Drhtala je, pritišćući se snažno uz njega, gradila je i jačala u sebi uzbuđe‐
nje, sve se više zaboravljajući.
Geralt se nije zaboravio.
»Triss... Molim te.«
»Oh, Geralte... Toliko...«
»Triss.« Blago ju je odmaknuo. »Nismo sami... Dolaze ovamo.«
Pogledala je prema ulazu. Sjenke dolazećih vještaca opazila je tek tren nakon toga,
njihove korake začula je još kasnije. Što se može, njezin sluh, koji je iskreno rečeno sma‐
trala osjetljivim, nije se mogao natjecati s vješčevim.
»Triss, dijete drago!«
»Vesemire!«
Da, Vesemir je bio zbilja star. Tko zna nije li stariji i od Kaer Morhena. Ali hodao je
prema njoj brzim, energičnim i gipkim korakom, njegov je stisak bio čvrst, a dlanovi
snažni.
»Radujem se što te ponovo vidim, djedice.«
»Poljubi me. Ne, ne u ruku, čarobnice malena. U ruku ćeš me ljubiti kada odapnem.
Što će biti uskoro. Oh, Triss, dobro je da si došla... Tko će me izliječiti, ako ne ti?«
»Izliječiti, tebe? Od čega? Valjda od klinačkih fora! Miči ruku s moje stražnjice, star‐
čiću, jer ću ti potpaliti tu sijedu bradurinu!«
»Oprosti. Uvijek zaboravljam da si narasla, da te više ne mogu dići na koljena i ispra‐
šiti. A što se tiče moga zdravlja... Oh, Triss, starost nije radost. U kostima me trga tako
da bih zavijao. Hoćeš li pomoći starcu, djevojčice?«
»Hoću.« Čarobnica se oslobodila iz medvjeđeg zagrljaja, pogledala vješca koji je pra‐
tio Vesemira. Taj je bio mlad, činilo se da je Lambertov vrsnik. Nosio je kratku crnu
bradu, koja ipak nije skrivala velike ožiljke od boginja. Bilo je to prilično neobično, jer
vješci su obično bili vrlo otporni na zarazne bolesti.
»Triss Merigold, Coën«, predstavio ih je Geralt. »Coën provodi prvu zimu s nama.
Potječe sa sjevera, iz Povissa.«
Mladi vještac se naklonio. Imao je neobično svijetle, žutozelene šarenice, a zjenice is‐
presijecane crvenim nitima ukazivale su na težak, neugodan tijek mutacije očiju.
»Pođimo, djevojčice«, rekao je Vesemir, hvatajući je pod ruku. »Staja nije mjesto za
pozdravljanje gostiju. Ali nisam te mogao dočekati.«
Na dvorištu, u zavoju bedema zaštićenom od vjetra, vježbala je Ciri pod Lamberto‐
vim vodstvom. Spretno balansirajući na gredi obješenoj o lance, napadala je mačem kož‐
natu vreću, opletenu remenjem tako da oponaša ljudski trup. Triss je zastala.
»Loše!« derao se Lambert. »Prilaziš preblizu! I ne udaraj naslijepo! Rekao sam, samim

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

krajem mača, na vratnu žilu kucavicu! Gdje je humanoidu kucavica? Navrh glave? Što je
s tobom? Usredotoči se, kraljevno!«
Ha, pomislila je Triss. To je dakle ipak istina, nije legenda. To je ona. Dobro sam
pretpostavljala.
Odlučila je napasti bez otezanja, ne dopustiti vješcima ikakve izgovore.
»Glasovito Dijete Iznenađenja?« rekla je pokazujući Ciri. »Kako vidim, žestoko ste se
dali na ispunjavanje zahtjeva sudbine i usuda? No kao da ste pomiješali bajke, dečki. U
bajkama koje su meni pričali, pastirice i sirote postajale su kraljevne. A ovdje se, vidim,
od kraljevne pravi vještica. Ne čini li vam se to malo preodvažnim planom?«
Vesemir je pogledao Geralta. Bjelokosi vještac je šutio, lice mu je bilo nepomično,
nije ni trepnuo na nijemu molbu za potporu.
»Nije to kako misliš«, nakašljao se starac. »Geralt ju je ovamo doveo prošle jeseni.
Ona nema nikoga osim... Triss, kako ne vjerovati u sudbinu kada...«
»Što ima sudbina s mahanjem mačem?«
»Učimo je maču«, oglasio se tiho Geralt, okrećući se prema njoj i gledajući ju ravno u
oči. »Jer što bismo je trebali učiti? Ništa drugo i ne znamo. Sudbina ili ne, Kaer Morhen
je sada njezin dom. Barem na neko vrijeme. Vježbanje i mačevanje je zabavljaju, održa‐
vaju u zdravlju i kondiciji. Omogućavaju da zaboravi na tragediju koju je preživjela.
Ovo je sada njezin dom, Triss. Ona nema drugi.«
»Mnoštvo Cintrana«, čarobnica je izdržala pogled, »izbjeglo je nakon poraza u Ver‐
den, u Brugge, u Temeriju, na Skellisko otočje. Među njima su i velikaši, baruni, vitezo‐
vi... Prijatelji, rođaci... a također i formalni... podanici te djevojčice.«
»Prijatelji i rođaci nisu je tražili nakon rata. Nisu je pronašli.«
»Jer im nije bila predodređena?« nasmiješila mu se, ne posve iskreno, ali vrlo lijepo.
Najljepše što je znala. Nije htjela da govori takvim tonom.
Vještac je slegnuo ramenima. Triss, koja ga je malo poznavala, odmah je promijenila
taktiku, odustala od argumenata.
Ponovo je pogledala Ciri. Djevojčica je, okretno hodajući po gredi, izvela brz polu‐
okret, blago zamahnula, odskačući istoga trena. Udarena lutka zaljuljala se na konopu.
»No, napokon!« uzviknuo je Lambert. »Napokon si shvatila! Povuci se pa još jednom.
Hoću se uvjeriti da ovo nije bilo slučajno!«
»Taj mač«, Triss se okrenula vješcima, »izgleda kao da je oštar. Greda izgleda sklisko i
nestabilno. A učitelj izgleda kao idiot koji djevojčicu deprimira drekom. Ne bojite se ne‐
sretnog slučaja? A možda računate da će dijete spasiti sudbina?«
»Ciri je gotovo pola godine vježbala bez mača«, rekao je Coën. »Umije se kretati. A
mi smatramo da...«
»Da je ovo njezin dom«, dovršio je Geralt tiho, ali odlučno. Vrlo odlučno. Tonom
koji okončava raspravu.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Baš tako, u tome je stvar«, duboko je odahnuo Vesemir. »Triss, sigurno si umorna.
Gladna?«
»Neću zanijekati«, uzdahnula je, odustajući od hvatanja Geraltova pogleda. »Iskreno
govoreći, padam s nogu. Posljednju sam noć putovanja provela u napola srušenoj pastir‐
skoj kolibi, zakopana u slamu i vreće. Zabrtvila sam straćaru čarolijama, a da to nisam
učinila sigurno bih se smrznula. Sanjam o čistoj postelji.«
»Večerat ćeš s nama. Začas. A potom ćeš se čestito ispavati i odmoriti. Pripremili smo
za tebe najljepšu odaju, onu u kuli. I stavili u nju najbolji krevet koji se našao u Kaer
Morhenu.«
»Hvala«, Triss se blago nasmiješila. U kuli, pomislila je. Dobro, Vesemire. Danas
može biti u kuli, ako ti je toliko stalo do privida. Mogu spavati u kuli, u najboljem od
svih kreveta u Kaer Morhenu. Iako bih radije s Geraltom u najgorem.
»Pođimo, Triss.«
»Pođimo.«

Vjetar je lupkao prozorskim kapcima, pomicao moljcima izjedene ostatke goblena koji‐
ma su bila zabrtvljena okna. Triss je ležala u najboljem krevetu u cijelom Kaer Morhenu,
posred najdublje tame. Nije mogla zaspati. I nije stvar bila u tome da je najbolji krevet u
Kaer Morhenu bio starudija u stanju raspadanja. Triss je napregnuto razmišljala. A sve
misli koje su joj tjerale san s očiju vrtjele su se oko jednog temeljnog pitanja.
Zašto je pozvana u utvrdu? Tko je to učinio? Zašto? S kojim ciljem?
Vesemirova bolest nije mogla biti ništa drugo do izlika. Vesemir je bio vještac. To što
je istodobno bio i stari panj, nije mijenjalo činjenicu da mu je na zdravlju moglo pozavi‐
djeti i puno mladih. Još da se pokazalo kako je starca žalcem ošinula mantikora ili ga
ugrizao vukodlak, Triss bi i povjerovala da su je pozvali njemu. Ali »trganje u kostima«?
Smiješno. Trganje u kostima, ne odviše originalnu zdravstvenu tegobu među strahovito
hladnim zidinama Kaer Morhena, Vesemir bi izliječio vještačkim eliksirom ili još jed‐
nostavnije: poštenom žitnom žesticom, uzimanom u podjednakim dozama unutarnje i
vanjski. Ne bi trebao čarobnicu, njezine čarolije, filtere i amulete.
Tko ju je onda pozvao? Geralt?
Triss se vrtjela u krevetu, osjećajući kako ju obuzima val topline. I uzbuđenja, pojača‐
nog srdžbom. Tiho je opsovala, šutnula perinu, okrenula se na stranu. Starodrevni je le‐
žaj zaškripio, zapucketao u spojevima. Ne vladam sobom, pomislila je. Ponašam se kao
glupa šiparica. Ili još gore – kao nedirnuta usidjelica. Ne mogu čak ni logično razmišlja‐
ti.
Ponovo je opsovala.
Naravno da nije Geralt. Smiri se, malena, smiri se, prisjeti se njegova lica, tamo u sta‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

ji. Viđala si već takva lica, malena, viđala, nemoj se zavaravati. Glupa, skrušena, zabrinu‐
ta lica muškaraca koji hoće zaboraviti, koji žale, koji se ne žele sjećati onoga što se dogo‐
dilo, ne žele se vraćati onome što je bilo. Bogova mu, malena, nemoj se zavaravati da je
ovaj put drugačije. Nikada ne biva drugačije. I ti to znaš. Jer imaš nemalo iskustva, ma‐
lena.
Ako je bila riječ o erotskom životu, Triss Merigold je imala pravo smatrati se tipič‐
nom čarobnicom. Počelo je to od kiselog okusa zabranjenog voća, uzbudljivog s obzirom
na stroga pravila akademije i zabrane učiteljice koja ju je poučavala. Potom je došla sa‐
mostalnost, sloboda i ludi promiskuitet, okončan, kako to obično biva, gorčinom, razo‐
čaranjem i rezignacijom. Nastupilo je dugo razdoblje usamljenosti i otkriće da joj je za
oslobađanje od stresova i napetosti potpuno suvišan netko tko bi se htio smatrati njezi‐
nim gospodarom i vladarom odmah nakon što se okrene na leđa i obriše znoj s lica. Da
za smirenje živaca postoje manje neugodni načini, koji usto ne prljaju ručnike krvlju, ne
puštaju vjetrove ispod pokrivača i ne zahtijevaju doručak. Zatim je došlo kratko i zabav‐
no razdoblje opčinjenosti vlastitim spolom, završeno zaključkom da prljavština, vjetrovi i
proždrljivost nisu uopće isključivo domena muškaraca. Napokon, bezmalo kao i sve ča‐
robnice, Triss se opredijelila za avanture s drugim čarobnjacima, sporadične i odbojne
zbog svog hladnog tehničkog i gotovo ritualnog tijeka.
I tada se pojavio Geralt iz Rivije. Vještac koji je vodio nemiran život, povezan čud‐
nom, nespokojnom i burnom vezom s Yennefer, njezinom dragom prijateljicom.
Triss ih je promatrala i zavidjela im, iako se činilo da nema na čemu. Veza je na očit
način oboje činila nesretnima, vodila ravno u propast, boljela i unatoč svakoj logici...
trajala. Triss to nije razumijevala. I to ju je opčinjavalo. Opčinjavalo do te mjere da...
Zavela je vješca, neznatno si pomažući magijom. Pogodila je pravo vrijeme. Trenutak
kada su se još jednom pograbili i grubo razišli. Geralt je trebao toplinu i htio zaboraviti.
Ne, Triss ga nije htjela oteti Yennefer. Zapravo joj je više bilo stalo do prijateljice
nego do njega. Ali kratka veza s vješcem nije ju razočarala. Pronašla je ono što je tražila ‒
uzbuđenje u obliku osjećaja krivnje, strepnje i boli. Njegove boli. Proživjela je taj osjećaj
koji ju je uzbudio i nije ga mogla zaboraviti kada su se rastali. A što je bol, shvatila je ne‐
davno. U trenutku kada je silno poželjela biti s njim ponovo. Nakratko, na tren – ali
biti.
A sada je bila tako blizu...
Triss je stisnula dlan u šaku i udarila njom po jastuku. Ne, pomislila je, ne. Malena,
ne budi glupa. Ne razmišljaj o tome. Razmišljaj o...
O Ciri? Nije li to...
Da. To je pravi razlog njezina posjeta Kaer Morhenu. Pepeljastokosa djevojčica od
koje u Kaer Morhenu hoće napraviti vješca. Pravu vješčicu. Mutanticu. Stroj za ubijanje,
isti kakvi su i sami.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

To je jasno, pomislila je iznenada, osjećajući ponovo silovito uzbuđenje, no ovaj put

posve različite vrste. To je očito. Hoće mutirati dijete, podvrgnuti ga Kušnji Trava i Pro‐
mjenama, ali ne znaju kako to napraviti. Od starih je živ jedino Vesemir, a Vesemir je
bio samo učitelj mačevanja. Laboratorij skriven u podzemlju Kaer Morhena, prašni bo‐
cuni legendarnih eliksira, alambici, peći i retorte... Ni jedan od njih ne zna kako se time
poslužiti. Jer nedvojbena je činjenica da je mutagene eliksire spravio u davna vremena
neki odmetnuti čarobnjak, a njegovi su ih nasljednici tijekom godina usavršavali, godi‐
nama magijski nadzirali proces Promjena, kojem su podvrgavali djecu. I u jednom je tre‐
nutku lanac pukao. Uzmanjkalo je magijskog znanja i sposobnosti. Vješci imaju bilje i
Trave, imaju Laboratorij. Znaju recept. Ali nemaju čarobnjaka.
Tko zna, pomislila je, možda su pokušavali? Davali djeci uvarke pripremljene bez
udjela magije?
Stresla se pomislivši što se onda moglo događati s tom djecom.
A sada, pomislila je, hoće mutirati djevojčicu, ali ne umiju. A to može značiti... To
može značiti da me mogu zamoliti da im pomognem. I onda ću vidjeti što još nije vidio
nijedan živi čarobnjak, upoznati što nije upoznao nijedan od živućih čarobnjaka. Glaso‐
vite Trave i bilje, virusne kulture čuvane u najdubljoj tajnosti, glasovite tajanstvene re‐
cepture...
I ja ću biti ta koja će pepeljastokosom djetetu dati seriju eliksira, promatrati mutacij‐
ske Promjene, na svoje ću oči gledati kako...
Kako pepeljastokoso dijete umire.
O, ne. Triss se ponovo stresla. Nikada. Ni po koju cijenu.
Uostalom, pomislila je, vjerojatno se opet uzbuđujem prerano. Valjda ipak nije riječ
o tome. Za večerom smo razgovarali, čavrljali o svačemu. Nekoliko sam puta pokušala
razgovor navesti na Dijete Iznenađenja, bezuspješno. Odmah su mijenjali temu.
Promatrala ih je. Vesemir je bio napet i zabrinut, Geralt nemiran, Lambert i Eskel
usiljeno veseli i brbljavi, Coën tako neprirodno prirodan. Iskrena i otvorena bila je samo
Ciri, rumena od hladnoće, raščupana, sretna i đavolski proždrljiva. Jeli su pivsku čorbu,
gustu od prepečenca i sira, a Ciri se začudila što nisu poslužili gljive. Pili su jabukovaču,
ali je djevojčica dobila vodu što ju je vidljivo zateklo i oneraspoložilo. Gdje je salata, pro‐
derala se iznenada, a Lambert ju je oštro prekorio i naložio joj da skine lakte sa stola.
Gljive i salata. U prosincu?
Jasno, pomislila je Triss. Hrane ju tim legendarnim špiljskim saprofitima, znanosti
još nepoznatim planinskim dračem, poje snažnim uvarcima od tajanstvenih trava. Dje‐
vojčica se brzo razvija, stječe đavolsku kondiciju vještaca. Na prirodan način, bez muta‐
cije, bez rizika, bez hormonskog prevrata. Ali čarobnica to ne smije znati. Za čarobnicu
to ostaje tajna. Neće mi ništa reći, neće mi ništa pokazati.
Vidjela sam kako djevojčica trči. Vidjela sam kako pleše s mačem na gredi, okretna i

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

brza, puna plesne, posve mačje dražesti, krećući se kao akrobatkinja. Moram, pomislila
je, obavezno je moram vidjeti razodjevenu, ustanoviti kako se razvila pod utjecajem toga
čime ju ovdje hrane. A kada bi se nekako dalo maznuti i iznijeti odatle uzorke »gljiva« i
»salate«? No, no...
A povjerenje? Fućkam na vaše povjerenje, vješci. Na svijetu postoji rak, postoje velike
boginje, tetanus i leukemija, postoje alergije, postoji sindrom iznenadne smrti dojenčadi.
A vi svoje »gljive«, od kojih bi se možda mogli izdestilirati spasonosni lijekovi, krijete od
svijeta. Držite ih u tajnosti čak i preda mnom, kojoj izjavljujete prijateljstvo, poštovanje i
povjerenje. Čak ni ja ne mogu pogledati, ne samo Laboratorij, već ni te jebene gljive!
Zašto ste me onda dovukli ovamo? Mene čarobnicu?
Magija!
Triss je zahihotala. Ha, pomislila je, vješci, tu vas imam! Ciri vam je ulila isti strah u
kosti kao i meni. »Otputovala« je u san na javi, počela vračati, pretkazivati, širiti auru
koju osjećate jednako dobro kao i ja. Nagonski je »posegnula« za nečim psihokinetičkim
ili je snagom volje savinula kositrenu žlicu zureći u nju za objedom. Odgovarala na pita‐
nja koja ste postavljali u mislima, a možda i na ona koja se niste ni u mislima usuđivali
postaviti. I obuzeo vas je strah. Shvatili ste da je vaše Iznenađenje veće iznenađenje no
što vam se činilo.
Shvatili ste da u Kaer Morhenu imate Izvor.
Da bez čarobnice nećete s njim izaći na kraj.
A nemate nijednu prijateljsku čarobnicu, nijednu kojoj biste mogli povjerovati. Osim
mene i...
I osim Yennefer.
Vjetar je zazviždao, lupnuo kapkom, izbio tapiseriju. Triss Merigold se prevrnula na
leđa, počela zamišljeno gristi nokat na palcu.
Geralt nije pozvao Yennefer. Pozvao je mene. Znači li to...
Tko zna. Možda. Ali ako je tako kako mislim, zašto...
Zašto.
»Zašto mi nije došao ovamo?« uzviknula je tiho u tamu, uzbuđena i srdita.
Odgovorio joj je vjetar zavijajući među ruševinama.

Jutro je bilo sunčano, ali đavolski hladno. Triss se probudila ozebla, neispavana, ali umi‐
rena i odlučna.
Sišla je u predvorje posljednja. Sa zadovoljstvom je prihvatila odobravajuće poglede
koji su nagradili njezine napore – putnu odjeću zamijenila je efektnom, ali jednostav‐
nom haljinom, vješto je upotrijebila čarobne i nečarobne mirise te bajoslovno skupu
kozmetiku. Pojela je zobenu kašu, čavrljajući s vješcima o nevažnim i banalnim temama.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Opet voda?« promrsila je odjednom Ciri, zagledajući u kupu. »Od vode mi zubi
trnu! Hoću soka! Onog plavog!«
»Nemoj se grbiti«, rekao je Lambert, pogledavajući Triss krajičkom oka. »I ne briši
usta rukavom! Završi s jelom, vrijeme je za trening. Dani su sve kraći.«
»Geralte.« Triss je završila zobenu kašu. »Ciri je jučer na Bogazu pala. Ništa strašno,
ali kriva je ta smiješna odjeća. Neskladna je i otežava joj kretanje.«
Vesemir se nakašljao, pogledao u stranu. Aha, pomislila je čarobnica, to je dakle tvoje
djelo, učitelju mačevanja. Istina, Cirin kaputić je i izgledao kao da je skrojen mačem, sa‐
šiven vrškom strijele.
»Dani su, dakako, sve kraći«, nastavila je ne čekajući komentar. »Ali današnji ćemo
dodatno skratiti. Ciri, jesi li gotova? Pođi, molim te, sa mnom. Napravit ćemo nužne
popravke na tvojoj odori.«
»Ona u tome trči već godinu dana, Merigold«, gnjevno je rekao Lambert. »I sve je
bilo u redu, dok...«
»... dok se ovdje nije pojavila baba koja ne može gledati neukusnu i neprikladnu
odjeću? Imaš pravo, Lamberte. Ali baba se pojavila i poredak je srušen, došlo je vrijeme
velikih promjena. Dođi, Ciri.«
Djevojčica je oklijevala, pogledala je Geralta. Geralt je odobravajući kimnuo glavom,
nasmiješio se. Lijepo. Onako kako se znao smiješiti davno, onda kada...
Triss je skrenula pogled. Ovaj smiješak nije bio namijenjen njoj.

Cirina sobica bila je vjerna kopija nastambi vještaca. Bila je, kao i one, lišena posoblja i
namještaja. U njoj nije bilo praktički ničega osim od dasaka sklepana kreveta, stola i
kovčega. Zidove i vrata svojih nastambi vješci su ukrašavali kožama životinja ubijenih u
lovu – jelena, risova, vukova, pa čak i žderanja. Na Cirinim je vratima umjesto toga vi‐
sjela koža golemog štakora s odvratnim ljuskastim repom. Triss je u sebi potisnula želju
da ždere tu smrdljivu gadost i izbaci je kroz prozor.
Djevojčica ju je, stojeći pored kreveta, iščekujući promatrala.
»Nastojat ćemo«, rekla je čarobnica, »malo bolje prilagoditi tu tvoju... futrolu. Uvijek
sam imala dara za krojenje i šivanje, pa bih trebala izaći na kraj i s tom kozjom kožom. A
ti, vješčice, jesi li ikada imala iglu u ruci? Jesu li te učili ičemu osim bušenja mačem vreća
sa sijenom?«
»Kada sam bila na Zarječju, u Kagenu, morala sam presti«, promrmljala je nevoljko
Ciri. »Šiti mi nisu davali, jer sam samo kvarila lan i tratila konac, sve se moralo parati.
Grozovito je dosadno bilo to predenje, joj!«
»Istina«, zahihotala je Triss. »Teško da postoji išta dosadnije. I ja nisam podnosila
predenje.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»A morala si? Ja sam morala, jer... Ali tȁ ti si čudotvo... Čarobnica. Pa možeš sve išča‐
rati! Ovu lijepu haljinu... iščarala si je?«
»Ne«, nasmiješila se Triss. »Ali nisam je ni sašila vlastoručno. Baš toliko sposobna ni‐
sam.«
»A kako ćeš napraviti moju odjeću? Čaranjem?«
»Nema potrebe za tim. Dovoljna je čarobna igla kojoj ćemo čarolijom dodati malo
poleta. A bude li trebalo...«
Triss je polagano prešla dlanom preko iskrzane rupe na rukavu kaputića, promrmljala
formulu, aktivirajući istodobno i amulet. Od rupe nije ostalo ni traga. Ciri je zacičala od
radosti.
»To su čarolije! Imat ću čarobnu jaknu! Ha!«
»Samo dok ti ne sašijem običnu, ali poštenu. No, a sada svuci sve to, moja gospođice,
presvuci se u nešto drugo. Valjda ti ovo nije jedina odjeća?«
Ciri je zavrtjela glavom, podignula poklopac škrinje, pokazala izblijedjelu široku ha‐
ljinu, smeđi kaftančić, lanenu košuljicu i vunenu bluzicu koja je podsjećala na pokajnič‐
ku vreću.
»Ovo je moje«, rekla je. »U tome sam došla ovamo. Ali sada to ne nosim. To su bap‐
ske stvari.«
»Shvaćam«, podrugljivo se nacerila Triss. »Bile bapske ili ne, zasad se moraš presvući
u njih. No, življe, svuci se. Dopusti da ti pomognem... Zaboga! Što je ovo? Ciri?«
Djevojčine ruke pokrivale su velike, krvlju podlivene modrice. Većina je već bila po‐
žutjela, dio je bio svjež.
»Što je ovo, dođavola?« ponovila je gnjevno čarobnica. »Tko te tako izudarao?
»Ovo?« Ciri je pogledala ruke, kao da je zatečena brojnošću modrica. »A, ovo... To je
vjetrenjača. Bila sam prespora.«
»Kakva vjetrenjača, muke ti?«
»Vjetrenjača«, ponovila je Ciri, podižući na čarobnicu svoje velike oči. »To je takva...
No... Na tome učim izmicanja u napadu. Ima takva krila od kolaca i vrti se, i maše tim
krilima. Treba jako brzo skakati i izmicati. Treba imati lefreks. Ako nemaš lefreks, vje‐
trenjača te opali kolcem. Na početku me ta vjetrenjača grozovito mlatila. Ali sada...«
»Svuci tajice i košuljicu. O, mili bogovi! Djevojko! Možeš li ti uopće hodati? Trčati?«
Oba kuka i lijevo bedro bili su tamnomodri od podljeva i oteklina. Ciri se trgnula i
zasiktala, izmaknuvši se čarobnicinoj ruci. Triss je opsovala po patuljački, neopisivo gad‐
no.
»I ovo je vjetrenjača?« upitala je, nastojeći ostati mirna.
»Ovo? Ne. Evo, ovo je bila vjetrenjača«, Ciri je ravnodušno pokazala dojmljivu mo‐
dricu na cjevanici ispod lijevog koljena. »A ove druge... To je njihalo. Na njihalu vjež‐
bam korake s mačem. Geralt kaže da sam već dobra s njihalom. Kaže da imam to, no...

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Osjećaj. Imam osjećaj.«

»A ako uzmanjka osjećaja«, zaškrgutala je zubima Triss, »tada te, kako pretpostav‐
ljam, njihalo tresne?«
»Pa jasno«, potvrdila je djevojčica, gledajući je i očito se čudeći njezinu neznanju.
»Tresne te itekako.«
»A ovdje? Na boku? Što je ovo bilo? Kovački čekić?«
Ciri je siknula od boli i pocrvenjela.
»Pala sam sa stijene...«
»... a stijena te tresnula«, završila je Triss, vladajući sobom sa sve većim naporom. Ciri
je frknula.
»Kako stijena može tresnuti kada je ukopana u zemlju? Ne može! Samo sam pala.
Vježbala sam piruetu u skoku i nisam uspjela. Od toga ta modrica. Jer sam udarila o ka‐
men.«
»I odležala dva dana? Imala si problema s disanjem? Bolove?«
»Ma kakvi. Coën me izmasirao i odmah vratio natrag na stijenu. Tako treba, znaš?
Inače te spopadne strah.«
»Molim?«
»Spopadne te strah«, ponosno je ponovila Ciri i odmaknula pepeljaste šiške s čela.
»Ne znaš to? Čak i ako ti se nešto dogodi, moraš odmah natrag na spravu jer ćeš se inače
početi bojati, a ako ćeš se bojati, uzalud ti vježba. Ne smije se odustati. Geralt je tako re‐
kao.«
»Moram zapamtiti tu izreku«, procijedila je čarobnica. »Kao i to da potječe baš od
Geralta. Nije loš recept za život, samo nisam sigurna djeluje li u svim okolnostima. Ali
dosta ga je lako ostvariti na tuđi račun. Tako dakle, odustati se ne smije? Makar te mlati‐
li i tukli na tisuće načina, tvoje je da se digneš i nastaviš vježbati?«
»Pa naravno. Vještac se ne boji ničega.«
»Zbilja? A ti, Ciri? Ne bojiš se ničega? Odgovori iskreno.«
Djevojčica je okrenula glavu, zagrizla usne.
»A nećeš reći nikome?«
»Neću.«
»Najviše se bojim dvaju njihala. Dva odjednom. I vjetrenjače, ali samo onda kada je
puštena na brzo. A ima još i duga vaga, na nju moram još uvijek s tom, no... s aseku...
Asekurancijom. Lambert kaže da sam šeprtlja i trapavica, ali to nije istina, Geralt mi je
rekao da imam malo drugačije težište jer sam djevojčica. Moram naprosto više vježbati,
valjda da... Htjela sam te nešto upitati. Mogu?«
»Možeš.«
»Ako se razumiješ u magiju i formule... Ako umiješ čarati... Bi li mogla učiniti da
postanem dječak?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Ne«, odvratila je Triss ledenim tonom. »Ne bih mogla...«

»Hmm...« vidljivo se zabrinula mala vještica. »A bi li mogla barem...«
»Barem što?«
»Bi li mogla učiniti to da ne moram.,.« Ciri je pocrvenjela. »Reći ću ti na uho.«
»Reci.« Triss se sagnula. »Slušam.«
Ciri je, crveneći još jače, približila lice kestenjastoj kosi čarobnice.
Triss se naglo uspravila, a oči su joj zaplamtjele.
»Danas? Sada?«
»Mhm.«
»Dovraga i bestraga!« vrisnula je čarobnica i šutnula stol nogom tako da je snažno
tresnuo o vrata, srušivši štakorsku kožu. »Kuga, morija, sifilis i guba! Ja ću poubijati te
proklete budale!«

»Smiri se, Merigold«, rekao je Lambert. »Uzbuđuješ se previše i to bez ikakva razloga.«
»Nemoj me učiti! I prestani mi se obraćati s Merigold! A i općenito bi bilo najbolje
da umukneš. Ne govorim tebi. Vesemire, Geralte, je li itko od vas vidio koliko je grozno
izmrcvareno to dijete? Ona nema nijedno zdravo mjesto na tijelu!«
»Djevojko«, ozbiljno je rekao Vesemir. »Ne daj se ponijeti emocijama. Ti si bila dru‐
gačije odgojena, gledala si drugačiji odgoj djece. Ciri potječe s Juga, ondje se dječake i
djevojčice odgaja posve jednako, bez ikakve razlike, onako kao u vilenjaka. Na ponija su
je posjeli kada je imala pet godina, kada je imala osam, jahala je već i išla u lovove. Vjež‐
bali su je u korištenju luka, koplja i mača. Modrica Ciri nije novost...«
»Nemojte mi pričati besmislice«, ražestila se Triss. »Ne izigravajte budale. Nije to
poni, nije jahanje ili zimska jurnjava na sanjkama. Ovo je Kaer Morhen! Na tim vašim
vjetrenjačama i njihalima, na vašem Mučilištu, polomili su kosti i skrhali vratove desetci
dječaka, čvrstih i uvježbanih vucibatina sličnih vama koje ste skupljali po putovima i iz‐
vlačili iz jaraka. Žilavih derana i fakina s dobrom životnom školom. Kakve šanse ima
Ciri? Čak i odgajana na Jugu, čak i po vilenjački, čak i pod rukom takve oštrokondže
kakva je Lavica Calanthe, ta je mala bila i uvijek ostaje kraljevnom. Nježna koža, sitna
građa, lake kosti... To je djevojčica! Što vi hoćete učiniti od nje? Vješca?«
»Ta je djevojčica«, mirno i tiho se oglasio Geralt, »ta je nježna i sitna kraljevna preži‐
vjela krvoproliće u Cintri. Prepuštena sama sebi provlačila se kroz kohorte Nilfgaarda.
Uspjela je u maknuti pljačkašima koji su po selima grabili i ubijali sve živo. Preživjela je
dva tjedna u šumama Zarječja, posve sama. Putovala je mjesec dana sa skupinom izbje‐
glica, teško rintajući ravnopravno sa svima i ravnopravno sa svima gladujući. Gotovo
pola godine radila je u polju i oko blaga kada ju je prigrlila seljačka obitelj. Vjeruj mi,
Triss, život ju je podučio, uvježbao i očvrsnuo ništa lošije od tih nama sličnih huncuta

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

koje smo dovlačili u Kaer Morhen s putova. Ciri nije lošija od nama slične neželjene ko‐
piladi koju vješcima podmeću po krčmama kao mačiće u košarama od vrbova pruća. A
njezin spol? Kakve to ima veze?«
»Još pitaš? Još se usuđuješ pitati?« povikala je čarobnica. »Kakve to ima veze? Eto,
takve da djevojka, budući da vam nije slična, upravo ima svoje dane! I iznimno ih teško
podnosi! A vi hoćete da ispljuje pluća na Mučilištu i na nekakvim prokletim vjetrenjača‐
ma!«
Premda razjarena, Triss je oćutjela slatko zadovoljstvo gledajući zabezeknuta lica mla‐
dih vještaca i Vesemirovu odjednom obješenu donju vilicu..
»Niste imali pojma«, kimnula je glavom s već mirnim, zabrinutim blagim prijeko‐
rom. »Jadnih li skrbnika. Ona vam se stidi o tome govoriti jer je naučena da se o takvim
tegobama ne govori muškarcima. I stidi se slabosti, boli, toga što je manje spremna. Je li
ijedan od vas ikada na to pomislio? Pokazao zanimanje? Je li pokušao otkriti što je muči?
A možda je ona prvi put prokrvarila ovdje kod vas, u Kaer Morhenu? I plakala noćima,
ne nalazeći suosjećanje, utjehu, čak ni razumijevanje? Je li ijedan od vas uopće pomislio
na to?«
»Prestani, Triss«, tiho je procijedio Geralt. »Dovoljno je. Postigla si što si htjela posti‐
ći. A možda i više no što si htjela.«
»Neka to kuga nosi«, opsovao je Coën. »Ispali smo krasne budale, nema što. Eh, Ve‐
semire, da ti...«
»Umukni«, zarežao je stari vještac. »Ne govori ništa.«
Na najmanje očekivan način ponio se Eskel, koji je ustao, prišao čarobnici, nisko se
sagnuvši uzeo njezin dlan i poljubio ga s poštovanjem. Brzo je povukla ruku. Ne zato da
pokaže svoju srdžbu i uzrujanost, već da prekine ugodno treperenje koje ju je proželo na
vješčev dodir. Eskel je snažno zračio. Jače od Geralta.
»Triss«, rekao je, smućeno trljajući gadni ožiljak na obrazu. »Pomogni nam. Molimo
te. Pomogni nam, Triss.«
Čarobnica ga je pogledala u oči i stisnula usne.
»U čemu? U čemu vam trebam pomoći, Eskele?«
Eskel je ponovo protrljao brazgotinu, pogledao Geralta. Bjelokosi vještac je pognuo
glavu, zaklonio dlanom oči. Vesemir se glasno nakašljao.
U tom su trenutku škripnula vrata, u dvoranu je ušla Ciri. Vesemirov kašalj pretvorio
se u nešto slično hroptavom, glasnom udisaju. Lambert je zinuo. Triss je prigušila hihot.
Ciri je, ošišana i očešljana, hodala prema njima sićušnim koračićima, oprezno pridr‐
žavajući tamnomodru haljinu, skrojenu i uređenu, ali s još vidljivim tragovima nošenja u
bisagama. Na djevojčinu vratu blistao je drugi čarobničin dar – crna zmijica od lakirane
kože s rubinskim okašcem i zlatnom kopčom.
Ciri se zaustavila pred Vesemirom. Ne znajući što bi s rukama, zataknula je palce za

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

pojas.
»Ne mogu danas trenirati«, izrecitirala je polagano i izražajno, u posvemašnjoj tišini,
»jer sam... Jer sam...«
Pogledala je čarobnicu. Triss joj je namignula, cereći se kao spadalo zadovoljno psi‐
nom, pomaknula usne, šapćući joj naučenu rečenicu.
»Indisponirana!« dovršila je Ciri glasno i ponosno, dižući nos gotovo do stropa.
Vesemir se ponovo zakašljao. Ali Eskel, dragi Eskel nije izgubio glavu, još se jednom
ponio kako treba.
»Naravno«, rekao je opušteno, smiješeći se. »Razumljivo je i jasno da ćemo vježbe od‐
goditi do trenutka prestanka indispozicije. I teoretske satove ćemo skratiti, a ako se bu‐
deš loše osjećala, i njih ćemo odgoditi. Ako ti zatrebaju medikamenti ili...«
»Za to ću se ja pobrinuti«, uplela se Triss, jednako opušteno.
»Mh...« Ciri se tek sada blago zacrvenjela, pogledala staroga vješca. »Ujače Vesemire,
zamolila sam Triss... To jest gospu Merigold, da... Jer... No, da ostane ovdje s nama.
Duže. Dugo. Ali Triss je rekla da ti moraš na to pristati, jer... Ujače Vesemiru! Pristani!«
»Pristajem...« prokrkljao je Vesemir. »Naravno da pristajem...«
»Vrlo se radujemo.« Geralt je tek sada skinuo ruku s čela. »Silno nam je drago, Triss.«
Čarobnica je lako kimnula glavom u njegovu smjeru i nevino zatreptala, omotavajući
kestenjasti uvojak oko prsta. Geraltu je lice bilo kao od kamena.
»Vrlo si lijepo i uljudno postupila, Ciri«, rekao je, »predloživši gospi Merigold da
duže gostuje u Kaer Morhenu. Ponosim se tobom.«
Ciri se zarumenjela i široko nasmiješila. Čarobnica joj je dala još jedan dogovoreni
znak.
»A sada vas«, rekla je djevojčica, još više dižući nos, »ostavljam same jer sigurno želite
s Triss porazgovarati o važnim stvarima. Gospo Merigold, ujače Vesemire, gospodo...
Pozdravljam vas. Zasad.«
Zahvalno je izvela poklečak, nakon čega je izašla iz dvorane, polagano i dostojanstve‐
no stupajući stubama.
»Prokletstvo«, prekinuo je tišinu Lambert. »Kad samo pomislim da nisam vjerovao da
je doista kraljevna.«
»Shvatili ste, klipani?« Vesemir se osvrnuo uokolo. »Ako ujutro odjene haljinu...
Nema nikakvih vježbi... Razumijete?«
Eskel i Coën podarili su starca pogledima posve lišenim poštovanja. Lambert je otvo‐
reno prasnuo u smijeh. Geralt je gledao čarobnicu, a čarobnica se smiješila.
»Hvala ti«, rekao je. »Hvala ti, Triss«
* * *
»Uvjeti?« Eskel se izrazito uznemirio. »Triss, pa već smo obećali da ćemo ublažiti Ci‐
rin trening. Kakve nam još uvjete hoćeš postavljati?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»No, uvjeti možda nisu najbolja riječ. Nazovimo to zato savjetima. Dat ću vam tri sa‐
vjeta, a vi ćete te savjete poslušati. Naravno, ako vam je stalo do toga da ostanem ovdje i
pomognem vam u odgoju malene.«
»Slušamo te«, rekao je Geralt. »Govori, Triss.«
»Prije svega«, započela je, zlobno se smiješeći, »Cirin jelovnik treba biti raznolikiji. A
osobito u njemu treba biti manje tajnih gljiva i tajnog zelenja.«
Geralt i Coën savršeno su vladali svojim licima. Lambert i Eskel malo lošije. Vesemir
nije uopće vladao. Što se može, pomislila je gledajući njegov smiješno zabrinut izraz, za
njegovih je vremena svijet bio bolji. Prijetvornost je bila mana koje se trebalo stidjeti. Is‐
krenost nije bila sramota.
»Manje uvaraka od tajnoga bilja«, nastavljala je, nastojeći se ne ceriti, »a više mlijeka.
Imate ovdje koze. Mužnja nije nikakva umjetnost, vidjet ćeš Lamberte, naučit ćeš začas.«
»Triss«, započeo je Geralt, »čuj...«
»Ne, čuj ti mene. Niste Ciri podvrgnuli silovitoj mutaciji, niste dirali hormone, niste
iskušavali eliksire i Trave. I svaka vam čast na tome. To je bilo razborito, odgovorno,
ljudski. Niste joj naudili otrovima, pa je sada još manje smijete obogaljiti.«
»O čemu ti govoriš?«
»Gljive čiju tajnu tako čuvate«, objasnila je, »doista djevojku drže u sjajnoj kondiciji i
jačaju joj mišiće. Trave joj osiguravaju idealan metabolizam i ubrzavaju razvoj. No sve
skupa, pripomognuto ubitačnim treningom, izaziva ipak stanovite promjene u građi tije‐
la. U masnom tkivu. Žena je. Ako je niste sakatili hormonski, nemojte ni fizički. Možda
bi vam jednom mogla predbacivati da ste ju tako bezobzirno lišili ženskih... atributa.
Shvaćate o čemu govorim?«
»Itekako«, progunđao je Lambert, besramno zureći u Trissine grudi koje su napinjale
tkaninu haljine. Eskel se nakašljao i ošinuo mladoga vješca pogledom.
»U ovom trenutku«, polagano je upitao Geralt, neprestano šarajući pogledom, »na‐
dam se da kod nje nisi pronašla ništa što se ne bi dalo popraviti?«
»Ne«, nasmiješila se. »Na sreću nisam. Razvija se zdravo i normalno, građena je kao
mlada drijada, lijepo ju je vidjeti. Ali sačuvajte mjeru u primjeni ubrzivača, to vas mo‐
lim.«
»Hoćemo«, obećao je Vesemir. »Hvala na upozorenju, dijete. Što još? Govorila si o
tri... savjeta.«
»Dakako. Evo drugog: ne smije se dopustiti da Ciri ovdje podivlja. Mora imati dodir
sa svijetom. S vršnjacima. Mora steći valjano obrazovanje i pripremu za normalan život.
Zasad neka maše mačem. Vješticu bez mutacije ionako nećete od nje napraviti, vještački
joj trening neće naštetiti. Vremena su teška i nesigurna, znat će se braniti kada bude mo‐
rala. Kao vilenjakinja. Ali ne možete ju ovdje živu sahraniti, u ovoj zabiti. Mora ući u
normalan život.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Njezin je normalni život izgorio skupa s Cintrom«, promrmljao je Geralt. »Ali, što
ćemo, Triss, imaš pravo, kao i obično. Već smo razmišljali o tome. S proljećem ću je
odvesti u školu u svetište. Nenneki, u Elander.«
»To je jako dobra zamisao i mudra odluka. Nenneke je iznimna žena, a hram božice
Melitele je iznimno mjesto. Sigurno, pouzdano, jamči djevojčicama primjereno obrazo‐
vanje. Ciri već zna?«
»Zna. Bunila se nekoliko dana, ali je na kraju primila na znanje. U ovom trenu čak
nestrpljivo iščekuje proljeće, uzbuđuje ju pomisao na putovanje u Temeriju. Zanima je
svijet.«
»Kao i mene u njezinoj dobi«, nasmiješila se Trisss. »A ta nas usporedba pogibeljno
približava trećem savjetu. Najvažnijem. I vi znate, kakvom. Ne pravite glupe face. Ja sam
čarobnica, zaboravili ste? Ne znam koliko vam je vremena trebalo da prepoznate Cirine
čarobnjačke sposobnosti. Meni je trebalo manje od pola sata. Nakon toga sam znala tko
ili, prije, što je ta djevojčica.«
»A što je?«
»Izvor.«
»Nemoguće!«
»Moguće. Čak sigurno. Ciri je Izvor, ima moći medija. Štoviše, te su moći vrlo, vrlo
uznemirujuće. I vi, dragi vješci, to dobro znate. I vi ste zamijetili te moći, i vas su uzne‐
mirile. Samo i isključivo radi toga ste me i dovukli u Kaer Morhen, zar ne? Imam li pra‐
vo? Samo i isključivo radi toga.«
»Da«, potvrdio je nakon trena šutnje Vesemir. Triss je diskretno s olakšanjem odah‐
nula. Na tren se bojala da će taj koji će to potvrditi biti Geralt.

Sutradan je pao prvi snijeg, ispočetka slab, ali ubrzo se pretvorio u mećavu. Padalo je ci‐
jelu noć, a ujutro su zidine Kaer Morhena bile utonule u nanose. O trčanju po Mučili‐
štu nije moglo biti ni govora, tim više što se Ciri i dalje nije osjećala najbolje. Triss je
sumnjala da su vještački »ubrzivači« mogli biti razlogom poremećaja menstruacije. No
nije mogla biti sigurna, o tim preparatima nije znala praktički ništa, a Ciri je izvan svake
sumnje bila jedina djevojčica na svijetu koja ih je uzimala. Vješcima nije ništa rekla o
svojim sumnjama. Nije ih htjela zabrinuti ili uzrujati, draže joj je bilo primijeniti vlastite
načine. Napojila je Ciri eliksirima, zavezala joj na struku ispod haljine nisku aktivnih
jaspisa i zabranila napore, a naročito natjeravanje štakora s mačem.
Ciri se dosađivala, pospano švrljala po golemom zamku, na kraju se, u pomanjkanju
druge zabave, pridružila Coënu koji je čistio staju, timario konje i popravljao konjsku
opremu.
Geralt, na čarobničinu srdžbu, nekamo je nestao i pojavio se tek predvečer, noseći us‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

trijeljena jarića. Triss mu je pomogla obraditi ulov. Iako se užasavala zapaha mesa i krvi,
htjela je biti blizu vješca. Blizu. Najbliže što može. U njoj je rasla hladna, nepopustljiva
odluka. Nije namjeravala dulje spavati sama.
»Triss!« proderala se odjednom Ciri, trčeći s topotom niz stube. »Mogu li danas spa‐
vati kod tebe? Triss, preklinjem te, pristani! Molim te, Triss!«
Snijeg je padao i padao. Razdanilo se tek kada je nastupio Midinváeme, Dan Zim‐
skog Suncostaja.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Trećega dana umrla su sva djeca, izim jednoga, djetića od nepunih deset godina.
Taj, dotad bacan silnom mahnitošću, pade naglo u duboku obamrlost. Oči mu dobiše
staklast pogled, neprestano rukama hvataše pokrivač ili njima mahaše zrakom, kao da
hoće uhvatiti perje. Disanje mu postade glasno i hroptavo, na koži mu izbi hladan,
ljepljiv i smrdljiv znoj. Tada mu je nanovo dan eliksir u žile i napadaj se ponovio.
Ovaj mu put poteče krv iz nosa, a kašalj prijeđe u povraćanje, nakon kojega je djetić
smalaksao i posve onemoćao.
Ti simptomi ne jenjavahu još dva sljedeća dana. Dječja koža, dotad oblivena zno‐
jem, postade suha i grozničava, puls izgubi svoju punoću i postojanost, no svejednako
ostade razmjerno jak, no prije spor nego brz. Veće se nijednom nije prenuo, ni više
ikad povikao.
Napokon je stigao sedmi dan. Djetić kao da se razdramio od sna i otvorio oči, a oči
mu bijahu kao u zmije...
Carla Demetia Crest, Kušnje Trava i ina tajna vještačka postupanja, vlastitim
očima motrena, manuskript za isključivi uvid Vrhovnom Čarobnjačkom vijeću

Treće poglavlje
»VAŠE SU BO JAZ NI BILE NE UTE ME LJE NE, posve bez osnove«, namrštila se Triss, oslanjajući
lakte o stol. »Prošla su vremena kada su čarobnjaci lovili Izvore i magijski darovitu djecu,
kada su ih silom ili lukavošću otimali roditeljima ili skrbnicima. Zar ste zbilja pomislih
da bih mogla poželjeti oduzeti vam Ciri?«
Lambert je frknuo, okrenuo glavu. Eskel i Vesemir su pogledali Geralta, ah Geralt je
šutio. Gledao je u stranu, neprestano se igrajući svojim srebrnim vještačkim medaljonom
koji je predstavljao vučju glavu s iskeženim očnjacima. Triss je znala da medaljon reagira
na magiju. U noć kakva je Midinváerne, kada od magije treperi čak i zrak, medaljoni
vještaca mora da su neprestano vibrirali, sigurno su ih dražili i uznemirivali.
»Ne, drago dijete«, rekao je napokon Vesemir. »Znamo da to ne bi učinila. Ali, na‐
ravno da znamo i to da moraš izvijestiti Vrhovno vijeće. Znamo ne od danas da svaki ča‐
robnjak i čarobnica podliježe takvoj obvezi. Više ne oduzimate darovitu djecu roditelji‐
ma i skrbnicima. Promatrate takvu djecu da biste ih kasnije, u pravom trenutku, zainte‐
resirali za magiju, priklonili...«
»Bez brige«, prekinula ga je hladno. »Neću nikome reći za Ciri. Vrhovnom vijeću ta‐
kođer. Zašto me tako gledate?«
»Čudi me lakoća kojom nam najavljuješ čuvanje tajne«, rekao je spokojno Eskel.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Oprosti, Triss, nisam te htio uvrijediti, ali što se dogodilo s vašom legendarnom lojal‐
nošću spram Vijeća i Vrhovništva?«
»Dogodilo se puno toga. Rat je promijenio puno toga. A bitka za Sodden još i više.
Ne želim vas zamarati politikom, a usto su i neki problemi i pitanja, oprostite, obavijeni
tajnom koju ne smijem otkriti. A što se tiče lojalnosti... Lojalna sam. Ali možete mi vje‐
rovati, u ovoj stvari mogu biti lojalna podjednako Vrhovništvu, kao i vama.«
»Takva je dvostruka lojalnost«, Geralt ju je prvi put te večeri pogledao u od, »đavolski
teška stvar. Malokome to uspijeva, Triss.«
Čarobnica je pogledala Ciri. Djevojčica je sjedila s Coënem na medvjeđoj koži u uda‐
ljenom kraju dvorane, bili su zauzeti igranjem pljeskanja o dlanove. Igra je postajala mo‐
notona, jer su oboje bili nevjerojatno brzi – nijedno nije moglo nikako taknuti dlan dru‐
goga. No to ih očito nije smetalo i nije im kvarilo zabavu.
»Geralte«, rekla je. »Kada si pronašao Ciri tamo kraj Jaruge, poveo si je sa sobom.
Doveo si je u Kaer Morhen, sakrio pred svijetom, ne želiš čak ni da ljudi bliski tom dje‐
tetu znaju da je živo. To si učinio jer te je nešto, ne znam što, uvjerilo da sudbina posto‐
ji, da vlada nama, da nas vodi u svemu što činimo. I ja držim da je tako, uvijek sam dr‐
žala. Ako sudbina hoće da Ciri postane čarobnica, ona će to postati. Vrhovništvo ni Vi‐
jeće ne moraju za nju znati, ne mora ju se promatrati ni nagovarati. Sačuvavši vašu taj‐
nu, neću uopće izdati Vrhovništvo. Ali, znate i sami, postoji i jedan problem.«
»Da je samo jedan«, uzdahnuo je Vesemir. »Pričaj, drago dijete.«
»Djevojka ima magične sposobnosti, a to se ne može zanemariti. To je odveć pogi‐
beljno.«
»U kojem smislu?«
»Nenadzirane sposobnosti su opasne. Za Izvor i za okruženje. Izvor može okruženje
ugroziti na puno načina. Sebe samo na jedan. Riječ je o duševnoj bolesti. Najčešće kata‐
toniji.«
»Sto mu vragova«, rekao je nakon duge šutnje Lambert. »Slušam vas i mislim kako je
ovdje netko već prolupao i samo treba gledati kada će zaprijetiti okruženju. Sudbina, iz‐
vori, čarolije, čuda neviđena... Da ti ne pretjeruješ, Merigold? Je li ovo prvo dijete koje je
dovedeno u Utvrdu? Geralt nije pronašao nikakvu sudbinu, našao je još jednu sirotu bez
kuće. Naučit ćemo to dijete mačevanju i pustiti u svijet kao i ostale. Dakako, točno je da
dosad još nikada nismo u Kaer Morhenu uvježbavali djevojčicu. Imali smo s Ciri proble‐
ma, pravili smo greške, dobro je da si nam ukazala na njih. Ali nemojmo pretjerivati.
Ona nije opet tako izvorna da bismo pali na koljena i uzdizali pogled k nebu. Zar je
malo po svijetu žena ratnica? Uvjeravam te, Merigold, da će Ciri odavde izaći spremna i
zdrava, snažna i sposobna nositi se sa životom. I, jamčim, bez katatonije ili neke druge
padavice. Osim ako je ti ne uvjeriš da ima takvu bolest.«
»Vesemire.« Triss se okrenula na stolici. »Reci mu neka umukne, jer smeta.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Praviš se mudrom«, rekao je mirno Lambert, »a ne znaš baš sve. Pogledaj.«

Pružio je ruku prema ognjištu, čudno namjestivši prste. U kaminu je zahučalo i zavi‐
lo, plamen je silovito buknuo, žar se rasvijetlio, prosuo iskre. Geralt, Vesemir i Eskel uz‐
nemireno su pogledali Ciri, ali se djevojčica na spektakularni vatromet nije ni osvrnula.
Triss je prekrižila ruke na prsima, izazivački pogledala Lamberta.
»Znak Aard«, spokojno je ustvrdila. »Htio si me se dojmiti? S pomoću iste takve kret‐
nje, uz malo usredotočenosti, naprezanjem volje i čarolijom, mogu za tren izbaciti cjepa‐
nice kroz dimnjak tako visoko da ćeš pomisliti kako su to zvijezde.«
»Ti možeš«, priznao je. »Ali Ciri ne može. Nije u stanju složiti Znak Aard. Ni bilo
koji drugi. Pokušavala je stoput i ništa. A sama znaš da je za naše znakove dovoljno imati
minimum sposobnosti. Ciri dakle nema čak ni minimum. Ona je posve normalno dije‐
te. Nema ni najmanjih magijskih moći, čak je naprotiv antitalent. A ti nam tu pričaš o
Izvoru, pokušavaš nas uplašiti...«
»Izvor«, objasnila je hladno, »ne nadzire svoja umijeća, ne vlada njima. Predstavlja
medij, nešto poput prijenosnika. Nesvjesno dolazi u dodir s energijom, nesvjesno je pre‐
rađuje. A kada to nastoji nadzirati, kada se trudi kao kod pokušavanja sklapanja Znako‐
va, ne događa se ništa. I neće se ništa ni dogoditi, ne samo pri stotinama, nego i tisuća‐
ma pokušaja. To je tipično za Izvor. Ali jednoga dana dolazi trenutak kada se Izvor ne
trudi, ne nastoji, sanjari o nemogućem ili o kobasici s kupusom, kocka se, zabavlja s ne‐
kim u krevetu, kopa nos... i odjednom se nešto dogodi. Na primjer, kuća plane. Pone‐
kad zaplamti pola grada.«
»Pretjeruješ, Merigold.«
»Lamberte.« Geralt je pustio medaljon, položio ruke na stol. »Kao prvo, ne zovi Triss
›Merigold‹, višekratno te zamolila da to ne činiš. Kao drugo, Triss ne pretjeruje. Ja sam
na svoje oči vidio u akciji Cirinu mamicu, kraljevnu Pavettu. I kažem vam, imalo se što
vidjeti. Ne znam je li bila Izvor, ali nitko nije ni slutio da ima moć, sve dok umalo nije
sravnila sa zemljom kraljevsku gradinu u Cintri.«
»Valja dakle pretpostaviti«, rekao je Eskel, paleći svijeću u još jednom svijećnjaku, »da
Ciri ipak može biti genetski opterećena.«
»Ne samo da može«, rekao je Vesemir. »Ona jest opterećena. S jedne strane, Lambert
ima pravo. Ciri nije u stanju slagati Znakove. S druge strane... Svi smo vidjeli...«
Ušutio je, pogledao Ciri, koja je radosnom cikom reagirala na netom stečenu pred‐
nost u igri lupkanja dlanom. Triss je vidjela smiješak na Coënovu licu i nije dvojila da
joj je dopustio pobijediti.
»E da«, rekla je podrugljivo. »Svi ste vidjeli. Što ste vidjeli? U kakvim ste okolnostima
vidjeli? Ne čini li vam se, momci, da je došlo vrijeme za iskrenija povjeravanja? Dođavo‐
la, ponavljam, sačuvat ću tajnu. Imate moju riječ.«
Lambert je pogledao Geralta, Geralt je odobravajući kimnuo glavom. Mlađi vještac je

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

ustao, skinuo s visoke police veliku četvrtastu kristalnu karafu i manju bočicu. Prelio je
sadržaj bočice u karafu, više ju puta pretresao, natočio prozirnu tekućinu u pehare koji
su stajali na stolu.
»Popij s nama, Triss.«
»Zar je istina baš toliko strašna«, narugala se, »da se o njoj ne može govoriti trijezno?
Da se treba naliti da bi ju se moglo saslušati?«
»Ne pametuj. Gutni. Lakše ćeš razumjeti.«
»A što je to?«
»Bijeli galeb.«
»Što?«
»Blago sredstvo«, nasmiješio se Eskel, »za bolji san.«
»Prokletstvo! Halucinogen vještaca? Od toga se vama uvečer tako krijese oči!«
»Bijeli galeb je vrlo blag. Crni je halucinogen.«
»Ako u toj tekućini ima magije, ne smijem to uzeti u usta!«
»Isključivo prirodni sastojci«, umirio ju je Geralt, ali mu lice, kako je primijetila, nije
bilo baš opušteno. Očito se bojao pitanja o sastavu eliksira. »I razrijeđeno velikom količi‐
nom vode. Ne bismo ti nudili nešto što bi ti moglo naškoditi.«
Pjenušava tekućina čudna okusa zatekla ju je hladnoćom u jednjaku, razlila se topli‐
nom po tijelu. Čarobnica je jezikom prešla po desnima i nepcu. Nije znala prepoznati
nijedan sastojak.
»Dali ste Ciri da popije tog... galeba«, domislila se. »I tada...«
»Bilo je slučajno«, prekinuo ju je brzo Geralt. »Prve večeri, odmah nakon što je pris‐
pjela ovamo... Bila je žedna, galeb je stajao na stolu. Prije no što smo stigli reagirati, ispi‐
la je nadušak. I pala u trans.«
»Naužili smo se straha«, priznao je Vesemir i uzdahnuo. »Oh, naužili, drago moje di‐
jete. Do grla.«
»Počela je govoriti tuđim glasom«, ustvrdila je mirno čarobnica, gledajući oči vještaca
koje su blistale u svjetlosti svijeća. »Počela je govoriti o stvarima i događajima za koje
nije mogla znati. Počela je... pretkazivati. Zar ne? Što je govorila?«
»Gluposti«, rekao je bezizražajno Lambert. »Besmisleno buncanje.«
»Ne dvojim«, pogledala ga je, »da ste se tada vas dvoje odlično razumjeli. Jer bunca‐
nje je tvoja specijalnost, uvjeravam se u to kada god otvoriš usta. Pa mi stoga učini uslu‐
gu i drži ih neko vrijeme zatvorena. Može?«
»Ovaj put«, rekao je ozbiljno Eskel, trljajući ožiljak na obrazu, »Lambert ima pravo,
Triss. Onomad, nakon što je popila galeba, Ciri je stvarno govorila tako da se ništa nije
dalo razumjeti. Tada, prvi put, bilo je to blebetanje. Tek nakon...«
Prekinuo je. Triss je zavrtjela glavom.
»Tek je drugi put počela govoriti smisleno«, dosjetila se. »Bio je znači i drugi put. Ta‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

kođer nakon narkotika koji je ispila zbog vaše nepažnje?«

»Triss«, podignuo je glavu Geralt. »Nije vrijeme za duhovitu zajedljivost. Ne zabavlja
nas to. Nas to brine i uznemiruje. Da, bio je i drugi, bio i treći put. Ciri je dosta nesret‐
no pala dok je vježbala. Izgubila je svijest. Kada joj se povratila, bila je u transu. I opet je
buncala. Opet glas nije bio njezin. I opet je to bilo nerazumljivo. Ali ja sam već čuo slič‐
ne glasove, sličan način govorenja. Tako govore te jadne, bolesne, mahnite žene, zvane
vidovnjakinje. Shvaćaš na što mislim?«
»Posve. To je bilo drugi put. Prijeđi na treći.«
Geralt je podlakticom obrisao čelo, odjednom osuto graškama znoja.
»Ciri se često budi noću«, nastavio je. »S krikom. Prošla je puno toga. Ona ne želi o
tome govoriti, ali nedvojbeno je u Cintri i Angrenu vidjela stvari koje dijete ne bi smjelo
vidjeti. Bojim se čak da ju je... netko povrijedio. To joj se vraća u snovima... Obično ju
je lako umiriti, zaspi bez problema... Ali jednom je nakon buđenja... opet bila u transu.
Opet je govorila nekim tuđim, neugodnim... Zlim glasom. Govorila je jasno i sa smis‐
lom. Pretkazivala. Vračala. I prorekla nam...«
»Što? Što, Geralte?«
»Smrt«, rekao je mirno Vesemir. »Smrt, milena.«
Triss je pogledala Ciri koja je povišenim glasom predbacivala Coënu da vara u igri.
Coën ju je zagrlio, prasnuo u smijeh. Čarobnica je iznenada shvatila da nikada, nikada
dotad nije čula da bi se neki od vještaca nasmijao.
»Komu?« upitala je kratko i dalje promatrajući Coëna.
»Njemu«, rekao je Vesemir.
»I meni«, dodao je Geralt. I nasmiješio se.
»Nakon buđenja...«
»Ničega se nije sjećala. A mi nismo postavljali pitanja.«
»Ispravno. Što se tiče toga pretkazanja... Je li bilo konkretno? Podrobno?«
»Ne.« Geralt ju je pogledao ravno u oči. »Zamršeno. Ne pitaj za to, Triss. Nas ne bri‐
ne sadržaj Cirinih proroštava i buncanja, već to što se s njom događa. Ne bojim se za
sebe, već...«
»Pazi«, upozorio je Vesemir. »Ne govori o tome pred njom.«
Coën se približio stolu noseći djevojčicu na leđima.
»Poželi svima laku noć, Ciri«, rekao je. »Poželi laku noć tim sovuljagama. Mi idemo
spavati. Bliži se ponoć. Za tren će završiti Midinváerne. Od sutra je proljeće sa svakim
danom sve bliže!«
»Žedna sam.« Ciri je saskočila s njegovih leđa, posegnula za Eskelovim peharom. Vje‐
štac je spretno odmaknuo posudu iz dosega njezinih ruku, dohvatio vrč s vodom.
Triss je brzo ustala.
»Izvoli.« Pružila je djevojčici svoj dopola pun pehar, istodobno značajno stežući Ge‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

raltovo rame i gledajući Vesemira u oči. »Pij.«

»Triss«, šapnuo je Eskel, gledajući Ciri kako pohlepno pije. »Što ti radiš? Pa to...«
»Ni riječi, molim.«
Učinak nisu dugo čekali. Ciri se odjednom napela, tiho kriknula, nasmiješila širokim
sretnim osmijehom. Sklopila je vjeđe, raširila ruke. Nasmijala se, zavrtjela u pirueti, za‐
plesala na vršcima prstiju. Lambert je munjevitim pokretom maknuo klupicu koja joj je
stajala na putu, Coën je stao između plesačice i vatrišta kamina.
Triss je skočila, izvukla iz izreza amulet, safir optočen srebrom na tankom lančiću.
Čvrsto ga je stisnula u šaci.
»Milena...« zastenjao je Vesemir. »Što to činiš?«
»Znam što radim«, rekla je oštro. »Djevojka je pala u trans, a ja ću s njom uspostaviti
psihički kontakt. Ući ću u nju. Rekla sam vam, ona je neka vrst magičnog prijenosnika,
moram znati što prenosi, kako i odakle crpi auru, kako je proizvodi. Danas je Midi‐
nváerne, prikladna noć za takav pothvat...«
»Ne sviđa mi se to«, namrgodio se Geralt. »Nimalo mi se ne sviđa.«
»Ako neka od nas dobije padavicu«, čarobnica je prešla preko njegovih riječi, »znate
kako postupiti. Prut u zube, pridržati, sačekati. Glave gore, momci. Radila sam to ne
jednom.«
Ciri je prestala plesati, valovi su bučno udarili o stjenovitu obalu, izbili su visokim
gejzirima među stijenama. Mahnula je krilima, loveći slani vjetar. Neopisivo sretna stu‐
štila se dolje, sustigla jato drugarica, zakvačila kandžama hrptove valova, ponovo se vinu‐
la u nebo, rasprskavajući kapi, nošena vjetrom koji je šumio u perju njezinih krila i repa.
Moć sugestije, pomislila je trezveno. To je samo moć sugestije. Galeb!
Triiis! Triiis!
Ciri? Gdje si?
Triiis!
Krik galebova je utihnuo. Čarobnica je i dalje na licu osjećala prskanje zapjenjenih
valova, ali ispod nje više nije bilo more. A zapravo je bilo – ali bilo je to more trava, bes‐
krajna ravnica koja se prostirala do obzorja. Triss je užasnuto ustanovila da je to što vidi
panorama koja se pruža s vrha Soddenskoga brijega. Ali to nije bio brijeg. To nije mo‐
gao biti brijeg.
Nebo je odjednom potamnjelo, sve se uokolo uskovitlalo od sjena. Vidjela je dug niz
nejasnih prilika koje su polagano silazile niz obronak. Slušala je nerazgovijetni šapat, po‐
miješan u uznemirujući, nerazumljivi zbor.
Ciri je stajala blizu, okrenuta leđima. Vjetar je vijorio njezinu pepeljastu kosu.
Maglovite, nejasne prilike i dalje su prolazile uz nju, u beskonačnom, dugom redu.
Prolazeći, okretale su glave. Triss je prigušila krik, gledajući ravnodušna, mirna lica, ne‐
videće, mrtve oči. Većinu lica nije znala, nije prepoznavala. Ali neka jest.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Koral. Vanielle. Yoël. Pjegavi Axel...

»Zašto si me dovela ovamo?« šapnula je. »Zašto?«
Ciri se okrenula. Podignula je ruke, a čarobnica je ugledala potočić krvi koji joj se sli‐
jevao linijom života u unutrašnjost dlana, na zglob.
»Ovo je ruža«, rekla je spokojno djevojčica. »Ruža iz Shaerrawedda. Ubola sam se.
Nije to ništa. To je samo krv. Vilenjačka krv...«
Nebo je još jače potamnjelo, pa za tren bljesnulo oštrom, zasljepljujućom svjetlošću
munje. Sve je zamrlo u tišini i nepokretnosti. Triss je napravila korak, želeći se uvjeriti
hoće li to biti u stanju učiniti. Zaustavila se pored Ciri i vidjela da obje stoje na rubu
bezdana u kojemu se kovitla crvenkast, nekako kao osvijetljen dim. Bljesak još jedne
bezvučne munje otkrio je iznenada duge mramorne stube koje su vodile u dubinu pro‐
valije.
»Tako treba«, rekla je drhtavim glasom Ciri. »Nema drugog puta. Samo ovaj. Stuba‐
ma dolje. Tako treba, jer... Va’esse deireádh aep eigean...
»Govori«, šapnula je čarobnica. »Govori, dijete.«
»Dijete Prvotne Krvi... Feainnewedd... Luned aep Hen Ichaer... Deithwen... Bijeli Pla‐
men... Ne, ne... Ne!«
»Ciri!«
»Crni vitez... s perima na kacigi... Što mi je on učinio? Što se tada dogodilo? Bojala
sam se... I još se bojim. To nije završilo, to neće nikada završiti. Lavić mora umrijeti...
Državni interes... Ne... Ne...«
»Ciri!«
»Ne!« Djevojčica se napregnula, zažmirila. »Ne, ne, ne želim! Ne dodiruj me!«
Cirino se lice u trenu promijenilo, stegnulo, glas joj je postao metalan, hladan i zlo‐
koban, u njemu je zvučala opaka, okrutna poruga.
»Došla si za njom čak ovamo, Triss Merigold? Čak ovamo? Zašla si predaleko, Četr‐
naesta. Upozoravao sam te.«
»Tko si ti?« Triss se stresla. Ali je vladala glasom.
»Doznat ćeš kada dođe vrijeme.«
»Doznat ću odmah!«
Čarobnica je podigla ruke, silovito ih protegnula, unoseći svu snagu u Čaroliju iden‐
tifikacije. Čarobna zavjesa je pukla, ali iza nje je bila druga... Treća... Četvrta...
Triss je s jecajem pala na koljena. A stvarnost je nastavila pucati, otvarala su se nova
vrata, dug, beskonačan niz koji je vodio u ništavilo. U pustoš.
»Prevarila si se, Četrnaesta«, narugao se metalni, neljudski glas. »Pobrkala si nebo sa
zvijezdama koje se noću zrcale na površini ribnjaka.«
»Ne dodiruj... Ne dodiruj to dijete!«
Cirina usta su se pomicala, ali je Triss vidjela da su djevojčine oči mrtve, staklaste,

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

neprisebne.
»To nije dijete«, ponovio je glas. »To je Plamen, Bijeli Plamen, koji će zahvatiti i spa‐
liti svijet. To je Prvotna Krv, Hen Ichaer. Vilenjačka krv. Zrno koje neće proklijati, već
buknuti plamenom. Krv koja će biti okaljana... Kada nadođe Tedd Deireádh, Vrijeme
Kraja. Va’esse dáreádh aep eigean!«
»Navješćuješ smrt?« kriknula je Triss. »Zar samo to umiješ, naviještati smrt? Svima?
Njima, njoj... Meni?«
»Tebi? Ti si već umrla, Četrnaesta. U tebi je već sve umrlo.«
»Silom sfera«, zastenjala je čarobnica, prikupljajući ostatke snage i prelazeći dlanom
po zraku. »Vodom, ognjem, zemljom i zrakom, zaklinjem te. Zaklinjem te mišlju, snom
i smrću, time što je bilo, time što jest, i time što će nadoći. Zaklinjem te. Tko si? Govo‐
ri!«
Ciri je okrenula glavu. Vizija stuba koje su vodile u dubinu provalije je nestala, raspli‐
nula se, na njezinu mjestu pojavilo se olovno more, zapjenjeno, uskovitlano krestama va‐
lova koje se prelamaju. U tišini je ponovo odjeknuo krik galebova.
»Leti«, rekao je glas kroz djevojčina usta. »Vrijeme je. Vrati se odakle si došla, Četrna‐
esta s Brijega. Leti na krilima galeba i poslušaj krikove drugih galebova. Poslušaj pozor‐
no!«
»Zaklinjem te...«
»Ne možeš. Leti, galebe!«
I odjednom je ponovo bio zrak koji je zviždao od vjetra, mokar i slan, i bio je let, let
bez kraja i početka. Galebovi su se divlje bacali. Kriještali su i zapovijedali.
Triss?
Ciri?
Zaboravi ga! Ne muči ga! Zaboravi! Zaboravi, Triss!
Zaboravi!
Triss! Triss! Triiiss!!!
»Triss!«
Otvorila je oči, zavrtjela glavom na jastuku, pomaknula odrvenjele ruke.
»Geralt?«
»Kraj tebe sam. Kako si?«
Osvrnula se uokolo. Bila je u svojoj sobi, ležala je na krevetu. Na najboljem krevetu u
cijelom Kaer Morhenu.
»Što je s Ciri?«
»Spava.«
»Koliko dugo...«
»Predugo«, prekinuo ju je. Pokrio ju je pokrivačem, zagrlio. Kada se sagnuo, meda‐
ljon s vučjom glavom zaljuljao se tik nad njezinim licem. »To što si učinila i nije bila

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

najbolja zamisao, Triss.«

»Sve je u redu.« Zadrhtala je u njegovu zagrljaju. Nije istina, pomislila je. Ništa nije u
redu. Okrenula je lice tako da je medaljon ne dodiruje. Teorija o svojstvima vještačkih
amuleta bilo je puno, ali nijedna nije preporučala čarobnicama da ih dodiruju za vrijeme
dana i noći Suncostaja.
»Jesmo li... Jesmo li govorile u transu?«
»Ti nisi. Bila si cijelo vrijeme neprisebna. Ciri... Tik pred buđenje... Rekla je...
›Va’esse deieádh aep eigeam.«
»Zna Prvotni Govor?«
»Ne toliko da bi izgovorila cijelu rečenicu.«
»Rečenicu koja znači: ›Nešto završava«« Čarobnica je protrljala lice rukom. »Geralte,
ovo je ozbiljna stvar. Djevojka je neobično snažan medij. Ne znam s čim i s kim uspos‐
tavlja dodir, ali držim da u tome za nju nema granice. Nešto hoće njome ovladati. Ne‐
što... što je za mene odviše moćno. Bojim se za nju. Još jedan trans... može završiti psi‐
hičkom bolešću. Ja time ne vladam, ne umijem ovladati, ne mogu... Ni kada bi bilo nuž‐
no, ne bih to uspjela zaustaviti, prigušiti njezine sposobnosti, ne bih uspjela, ni da nema
drugoga izlaza, trajno ih ugasiti. Moraš iskoristiti pomoć... druge čarobnice. Sposobnije.
Iskusnije. Znaš o kome govorim.«
»Znam.« Okrenuo je glavu, stisnuo usta.
»Nemoj se opirati. Ne brani se. Dosjetila sam se zašto se nisi obratio njoj, nego meni.
Nadvladaj ambiciju, suzbij tugu i tvrdoglavost. To nema smisla, izmučit ćeš se. A riski‐
raš i Cirino zdravlje i život. To što će se najvjerojatnije s njom dogoditi pri sljedećem
transu može biti gore od Kušnje Trava. Obrati se za pomoć Yennefer, Geralte.«
»A ti, Triss?«
»Što ja?« procijedila je s naporom. »Ja se ne računam. Iznevjerila sam te. Iznevjerila
sam te... u svemu. Bila sam... bila sam tvojom pogreškom. Ništa više.«
»I pogreške su mi važne«, rekao je s naporom. »Ne brišem ih ni iz života, ni iz sjeća‐
nja. I nikada za njih ne krivim druge. Važna si mi, Triss, i uvijek ćeš mi biti važna. Ni‐
kada me nisi razočarala. Nikada. Vjeruj mi.«
Dugo je šutjela.
»Ostat ću do proljeća«, napokon je obznanila boreći se s podrhtavanjem glasa. »Bit ću
uz Ciri... Bdjet ću. Dan i noć. Bit ću uz nju dan i noć. A u proljeće... U proljeće ćemo je
odvesti u Melitelino svetište, u Ellander. To što hoće ovladati njome u svetištu joj mo‐
žda neće moći pristupiti. I tada ćeš se obratiti za pomoć Yennefer.«
»Dobro, Triss. Hvala ti.«
»Geralte?«
»Molim.«
»Ciri je rekla još nešto, nije li tako? Nešto što si čuo samo ti. Reci mi što je to bilo.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Ne«, usprotivio se, a glas mu je zadrhtao. »Ne, Triss.«

»Molim te.«
»Nije to govorila meni.«
»Znam. Govorila je meni. Reci, molim te.«
»Odmah nakon buđenja... Kada sam je podignuo... Šapnula je: ›Zaboravi ga. Nemoj
ga mučiti.«
»Neću«, rekla je tiho. »Ali zaboraviti ne mogu. Oprosti mi.«
»Ja sam taj koji treba tebe moliti za oproštaj. I ne samo tebe.«
»Čak je toliko voliš«, ustvrdila je, ne upitala.
»Čak toliko«, priznao je poluglasno nakon dugog trenutka šutnje.
»Geralte.«
»Molim, Triss.«
»Budi sa mnom noćas.«
»Triss...«
»Samo budi.«
»Dobro.«

Ubrzo nakon Midinváernea snijeg je prestao padati. Pao je mraz.

Triss je bila danju i noću s Ciri. Bdjela je. Skrbila za nju. Vidljivo i nevidljivo.
Djevojčica se gotovo svake noći budila s krikom. Buncala je, držeći se za obraz, plaka‐
la od bola. Čarobnica ju je smirivala čarolijama i eliksirima, uspavljivala, držeći ju i ziba‐
jući u naručju. A potom nije ni sama mogla dugo zaspati, razmišljajući o tome što je Ciri
govorila u snu i nakon buđenja. I osjećala je narastajući strah. Va’esse deireádh aep eige‐
an... Nešto završava.
Tako je bilo deset dana i noći. I napokon je prošlo. Završilo je, iščeznulo bez traga.
Ciri se smirila, spavala je mirno, bez bunila, bez snova.
Ali Triss je nastavljala bdjeti. Nije ostavljala djevojčicu ni na tren samu. Brinula je za
nju. Vidljivo i nevidljivo.
* * *
»Brže, Ciri! Iskorak, napad, odskok! Poluokret, udarac, odskok! Uravnoteži, uravno‐
teži lijevu ruku, jer ćeš pasti s grebena! I nabit ćeš si... ženske atribute!«
»Što?«
»Ništa. Nisi umorna? Ako hoćeš, odmorit ćemo se.«
»Ne, Lamberte! Mogu još. Nisam tako slaba, nemoj si misliti. Možda da pokušam
preskakivati svaki drugi stupić?«
»Nemoj ni pomisliti! Past ćeš, a onda će mi Merigold otkinuti... glavu.«
»Neću pasti!«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Rekao sam i neću ponavljati. Bez izvođenja! Sigurno na nogama! I disanje, Ciri, di‐
sanje! Dašćeš kao mamut na samrti!«
»Nije istina!«
»Ne cvili. Vježbaj. Napad, odskok! Parada! Poluokret! Parada, puni okret! Sigurnije
na stupićima, dovraga! Ne njiši se! Iskorak, udarac! Brže! Poluokret! Skači i udari! Tako!
Vrlo dobro!«
»Zbilja? Zbilja je bilo dobro, Lamberte?«
»Tko je to rekao?«
»Ti! Maloprije!«
»Valjda sam se zabunio! Napad! Poluokret! Odskok! I još jednom! Ciri, a gdje je bila
parada? Koliko puta trebam ponoviti? Nakon odskoka uvijek dolazi parada, izbačaj oš‐
trice koji štiti glavu i vrat! Uvijek!«
»Čak i kada se borim samo s jednim protivnikom?«
»Nikad ne znaš s čim se boriš. Nikada ne znaš što je straga, iza tebe. Moraš se uvijek
zaklanjati. Rad nogu i mač! To treba biti nagonski. Refleks, shvaćaš? Ne smiješ to zabo‐
ravljati. Zaboraviš u pravoj borbi i gotova si. Još jednom! No! Točno tako! Vidiš kako ti
lijepo uspijeva takva parada? Možeš iz nje izvesti svaki udarac. Možeš iz nje zasjeći straga,
budeš li morala. No pokaži piruetu i udarac unatrag.«
»Haaa!«
»Vrlo lijepo. Znaš li sad u čemu je stvar? Doprlo je do tebe?«
»Nisam glupa!«
»Djevojka si. Djevojke nemaju pameti.«
»Eh, Lamberte, da te čuje Triss!«
»Nema šanse da čuje. No, dosta je. Siđi. Odmorit ćemo se.«
»Nisam umorna!«
»Ali ja jesam. Odmor, rekao sam. Siđi s grebena.«
»Saltom?«
»A kako drugačije? Kao kokoš s grede? Brzo, skači. Ne boj se, osiguravam te.«
»Haaa!«
»Lijepo. Za djevojku, vrlo lijepo. Možeš skinuti povez s očiju.«

»Triss, možda je već dovoljno za danas? Ha? Da uzmemo sanjke i spustimo se s brda?
Sunce sja, snijeg se iskri, sve oči bole! Lijepo vrijeme!«
»Ne naginji se, ispast ćeš kroz prozor.«
»Pođimo na sanjkanje, Triss!«
»Predloži mi to na Prvotnom Govoru. Time ćemo završiti sat. Otiđi od prozora, vrati
se za stol... Ciri, koliko te puta moram zamoliti? Odloži taj mač, prestani njime mlatara‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

ti.«
»To je moj novi mač! Pravi, vještački! Načinjen od čelika koji je pao s neba! Zbilja!
Geralt je tako rekao, a on nikada ne laže, pa znaš to.«
»O, da. Znam.«
»Moram se privikavati na taj mač. Ujo Vesemir ga je prilagodio baš mojoj težini, sta‐
su i duljini ruke. Moram naviknuti na njega dlan i zapešće!«
»Navikavaj do mile volje, ali na dvorištu. Ne ovdje. No, molim. Čini mi se da si htje‐
la predložiti odlazak na sanjkanje. Na Prvotnom Govoru. Pa predloži.«
»Hmmm.... Kako idu ›sanjke‹?«
»Sledd kao imenica. Aesledde kao glagol.«
»Aha... Znam. Va’en aesledde, ell’ea?«
»Nemoj pitanja završavati tim oblikom, to je neuljudan oblik. Pitanje se tvori intona‐
cijom.«
»Ali djeca s Otočja...«
»Ne učiš dijalekt sa Skelligea, već klasični Prvotni Govor.«
»A zašto ja zapravo učim taj Govor, ha?«
»Zato da ga naučiš. Ono što se ne zna, treba učiti. Onaj tko ne zna jezike je bogalj.«
»Svi ionako govore zajedničkim!«
»Istina. Ali neki ne samo. Jamčim ti, Ciri, da je bolje ubrajati se u neke, nego u sve.
No, molim. Punu rečenicu: ›Danas je lijepo vrijeme, pa pođimo stoga na sanjkanje‹.«
»Elaine... Hmmm... Elaine tedd a’taeghane, a va’en aesledde?«
»Vrlo dobro.«
»Ha! Idemo onda na sanjkanje.«
»Ići ćemo. Ali mi dopusti da dovršim šminkanje.«
»A za koga se ti tako uređuješ, ha?«
»Za sebe. Žena naglašava ljepotu da bi se sama osjećala bolje.«
»Hmmm... Znaš što? I ja se nekako ne osjećam najbolje. Nemoj se smijati, Triss!«
»Dođi ovamo. Sjedni mi na koljena. Odloži mač, molila sam te! Hvala. Sada uzmi taj
veći kistić, napudraj lice. Ne toliko, djevojko, ne toliko! Pogledaj se u zrcalo. Vidiš kako
si lijepa?«
»Ne vidim nikakvu razliku. Našminkat ću si oči, može? Zašto se smiješ? Ti uvijek na‐
šminkaš oči. I ja hoću!«
»Dobro. Evo ti, zasjeni tim kapke. Ciri, ne zatvaraj oba oka, ništa ne vidiš, mažeš se
po cijelom licu. Uzmi malo i samo blago prijeđi preko kapaka. Blago, rekla sam! Daj,
malo ću razmazati. Zažmiri. A sada otvori oči.«
»Ooooo!«
»Vidiš razliku? Malo sjenila neće naštetiti ni tako lijepim očima kakve su tvoje. Vile‐
njakinje su znale što čine izmišljajući sjenila za kapke.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Vilenjakinje?«
»Nisi znala? Šminka je pronalazak vilenjakinja. Od Prvotnoga Naroda smo preuzeli
puno korisnih stvari. Dajući zauzvrat prokleto malo. Sada uzmi krejon, tanko ocrtaj vrh
kapka, uz same trepavice. Ciri, što ti radiš?«
»Nemoj se smijati! Kapak mi podrhtava! To je zato!«
»Otvori blago usta, prestat će podrhtavati. Vidiš? Gotovo.«
»Dođi, idemo sada obeznaniti vješce našom ljepotom. Teško da postoji ljepši prizor.
A potom ćemo uzeti sanjke i razmazati si šminku u dubokim zapusima.«
»I našminkati se ponovo!«
»Ne. Reći ćemo Lambertu da zagrije kupaonicu i okupat ćemo se.«
»Opet? Lambert je rekao da trošimo previše ogrjeva za ta kupanja.«
»Lambert cáen me a’báeth aep arse.«
»Molim? Nisam to razumjela...«
»S vremenom ćeš svladati i fraze. Do proljeća imamo još puno vremena za učenje. A
sada... Va’en aesledde, me elaine luned!«

»Ovo, na toj graviri... Ne, muke mu, ne na toj... Na ovoj. To je, kako već znaš, ghul.
Čujmo, Ciri, što si naučila o ghulu... Hej, pogledaj me! Što to, vrapca mu starog, imaš
na kapcima?«
»Bolji osjećaj!«
»Molim? A, pustimo to. No, da čujem.«
»Hmm... Ghul je, ujo Vesemire, čudovište koje jede trupla. Na njega se može naići
na grobljima, u okolici mogila, svagdje gdje se pokapaju mrtvi. U nek... nekropolama.
Na bojišnicama, na bojnim poljima...«
»Pogibeljan je, dakle, samo za pokojnike, zar ne?«
»Ne, ne samo. Ghul napada i žive. Ako je gladan ili kada pobjesni. Ako je na primjer
bitka... Puno palih ljudi...«
»Što ti je, Ciri?«
»Ništa...«
»Ciri, poslušaj. Zaboravimo to. To se više neće vratiti.«
»Ja sam vidjela... U Soddenu i na Zarječju... Cijela polja... Ležali su tamo, proždirali
su ih vukovi i podivljali psi. Kljucale su ih ptice... Sigurno je bilo i ghulova...«
»Zato sada i učiš o ghulovima, Ciri. Ono što se upozna prestaje biti košmar. Ono
protiv čega se znaš boriti nije više tako strašno. Kako ćeš se boriti protiv ghula, Ciri?«
»Srebrnim mačem. Ghul je osjetljiv na srebro.«
»Na što još?«
»Na oštru svjetlost. I na vatru.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Znači, protiv njega se može boriti i s pomoću svjetlosti i vatre?«

»Može, ali to nije sigurno. Vještac ne rabi svjetlost i vatru jer mu smetaju da vidi.
Svaka svjetlost stvara sjene, a sjene otežavaju orijentaciju. Uvijek se treba boriti u tami,
uz svjetlost mjeseca ili zvijezda.«
»Točno. Dobro si upamtila, pametna si cura. A sada pogledaj ovamo, ovu graviru.«
»Fuuuuj...«
»Ma, zbilja nije baš lijep taj kur... stvor. To je graveir. Graveir je vrsta ghula. Jako mu
je sličan, ali je znatno veći. Razlikuju ga također, kako vidiš, ova tri koštana ispupčenja
na lubanji. Ostatak mu je kao u svakog strvinara. Obrati pozornost. Kandže kratke i
tupe, prilagođene za raskopavanje grobova, za rovanje po zemlji. Snažni zubi kojima
drobi kosti, i dugi, tanki jezik koji služi da iz njih poliže raspadnutu srž. Takva dobro
usmrđena koštana srž je graveiru poslastica... Što ti je?«
»Nnnništa.«
»Posve si blijeda. I zelena. Premalo jedeš. Jesi li doručkovala?«
»Daaaa. Jeeela sam.«
»O čemu sam ono... Aha. Zaboravio bih. Upamti, jer to je važno. Graveiri, isto kao i
ghuli i druga čudovišta iz te skupine, nemaju vlastitu ekološku nišu. Ako ih se ubija, ne
narušavaju se sustavi i veze kakve vladaju u prirodi, u našoj sadašnjoj sferi. U našoj sa‐
dašnjoj sferi čudovišta su strana i za njih ovdje nema mjesta. Shvaćaš, Ciri?«
»Shvaćam, ujo Vesemire. Geralt mi je to objasnio. Sve znam. Ekološka niša je...«
»Dobro, dobro. Ja znam o čemu je riječ i ako ti je Geralt objasnio, ne moraš mi to
deklamirati. Vratimo se graveiru. Graveiri se pojavljuju vrlo rijetko, na sreću, jer to su
strahovito pogibeljni kurvini sinovi. I najmanja ozljeda u borbi s graveirem znači zarazu
mrtvačkim otrovom. Kojim se eliksirom liječi otrovanje mrtvačkim otrovom, Ciri?«
»›Žutovoljkom‹.«
»Točno. Ali bolje je izbjeći otrovanje. Zato se u borbi s graveirom hulji ne smiješ pri‐
bližiti. Bori se uvijek na razdaljinu, a udarac zadaje iz skoka.«
»Hmm... A na koje ga je mjesto najbolje zasjeći?«
»Sada ćemo prijeći i na to. Vidi...«

»Još jednom, Ciri. Proći ćemo to polagano da možeš svladati svaku kretnju. Pogledaj,
napadam te tercom, postavljam se kao za ubod... zašto se povlačiš?«
»Jer znam da je to varka! Možeš krenuti u široki sinister ili udariti gornjom kvartom.
A ja ću se povući i parirati kontranapadom!«
»Zar? A ako izvedem ovo?«
»Auuuu!!! Trebalo je biti polagano! Što sam loše učinila? Reci, Coëne!«
»Ništa. Ja sam naprosto viši i jači.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Nepošteno!«
»Ne postoji nešto poput poštene borbe. U borbi se iskorištava svaka prednost i svaka
prilika koja se ukaže. Povukavši se, omogućila si mi da unesem veću snagu u udarac.
Umjesto povlačenja, trebala si primijeniti poluokret ulijevo i pokušati me pogoditi odoz‐
do, kvartom dexter, pod bradu, u obraz ili u grlo.«
»Baš bi mi dopustio! Izvest ćeš obrnutu piruetu i dohvatiti me s lijeve strane vrata pri‐
je no što stignem izvesti paradu! Odakle bih znala što ćeš učiniti?«
»Moraš znati. I znaš.«
»Baš!«
»Ciri. Ovo što radimo je borba. Ja sam tvoj protivnik. Želim i moram te pobijediti,
jer se tu radi o mom životu. Viši sam od tebe i jači, pa ću stoga tražiti priliku za udarce
kojima ću odbiti i prekinuti tvoju paradu, ovako kako si vidjela maloprije. Što će mi pi‐
rueta? Već sam u sinistri, pogledaj. Ništa jednostavnije no udariti sekundom, pod pazu‐
ho, u nutarnji dio ruke? Ako ti presiječem kucavicu, umrijet ćeš za nekoliko minuta.
Brani se!«
»Haaaa!!!«
»Vrlo dobro. Lijepa, brza parada. Vidiš kako se isplati razgibavati zapešće? A sada,
pazi – puno mačevalaca čini pogrešku pri statičnoj paradi, na tren zastanu, a tada ih se
može zaskočiti, udariti – ovako!«
»Haa!!!«
»Lijepo! Ali odskoči, smjesta odskoči, uđi u okret! Mogu u lijevoj ruci imati bodež!
Dobro! Vrlo dobro! A sada, Ciri? Što ću sada učiniti?«
»Odakle da znam?«
»Promatraj moja stopala! Kako mi je raspoređena težina tijela? Što mogu učiniti iz
ovakvog položaja?«
»Sve!«
»Vrti se stoga, vrti, prisili me da se otvorim! Brani se! Dobro! Ne gledaj moj mač, ma‐
čem te mogu zbuniti! Brani se! Dobro! I još jednom! Dobro! I još!«
»Auuuu!!!«
»Loše.«
»Uh... Što sam učinila krivo?«
»Ništa. Ja sam jednostavno brži. Skini štitnike. Sjednimo nakratko, odmorimo se.
Mora da si umorna, trčala si cijelo jutro po Bogazu.«
»Nisam umorna. Gladna sam.«
»Prokleto bilo, i ja sam. A danas je Lambert dežuran, on ne zna skuhati ništa osim ti‐
jesta... I kada bi ga barem umio dobro skuhati...«
»Coëne?«
»Aha?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Još nisam dovoljno brza...«

»Vrlo si brza.«
»Hoću li jednom biti brza kao ti?«
»Sumnjam.«
»Hmm... No da. A jesi li ti... Tko je najbolji mačevalac na svijetu?«
»Nemam pojma.«
»Nisi nikad upoznao takvoga?«
»Upoznao sam ih puno koji su se smatrali takvima.«
»Ha! Što su bili? Kako su se zvali? Što su mogli?«
»Polako, polako, djevojko. Ne znam odgovoriti na ta pitanja. Zar je to tako važno?«
»Sigurno da je važno! Htjela bih znati... tko su takvi mačevaoci. I gdje su.«
»Gdje su, to znam.«
»Ha! Gdje onda?«
»Na grobljima.«

»Pazi, Ciri. Sada ćemo objesiti treće njihalo, s dva već izlaziš na kraj. Korake ćeš izvoditi
isto kao kod dva, napravit ćeš samo jedno izbjegavanje više. Spremna?«
»Da.«
»Usredotoči se. Opusti. Udah, izdah. Napadni!«
»Uh! Joooj... Prokletstvo!«
»Ne psuj, molim te. Je li te jako?«
»Ne, samo me malo okrznulo... U čemu sam pogriješila?«
»Trčala si u previše ujednačenom ritmu, previše si ubrzala drugi poluokret, a varku si
izvela preširoko. Zato te odnijelo ravno pod njihalo.«
»Oh, Geralte, ondje uopće nema mjesta za izbjegavanje i okret! Vise preblizu!«
»Ima puno mjesta, jamčim. Ali razmaci su smišljeni tako da iznude aritmičke pokre‐
te. To je borba, Ciri, ne balet. U borbi se ne smiješ kretati ritmički. Kretnjom moraš
protivnika dekoncentrirati, zbuniti ga, omesti njegovu reakciju. Jesi li spremna za sljede‐
ći pokušaj?«
»Jesam. Zanjiši te proklete grede.«
»Ne psuj. Opusti se. Napadni!«
»Ha! Ha! Što kažeš? Ha, Geralte? Nije me ni taknulo!«
»Ni ti nisi ni taknula mačem drugu vreću. Ponavljam, to je borba, ne balet, ne akro‐
bacija... Što tamo mrmljaš?«
»Ništa.«
»Opusti se. Popravi bandažu na zapešću. Ne stišći toliko dlan oko drška, to dekon‐
centrira, ometa ravnotežu. Diši mirno. Spremna?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Da.«
»Idemo!«
»Uuuuh!!! Da te... Geralte, to se ne da izvesti. Premalo je mjesta za varku i promjenu
noge. A kada udaram s obje noge, bez varke...«
»Vidio sam što se zbiva kada udaraš bez varke. Boli te?«
»Ne. Ne jako...«
»Sjedni ovdje do mene. Odmori se.«
»Nisam umorna. Geralte, ja to treće njihalo neću preskočiti, pa i da se odmaram de‐
set godina. Brže ne mogu...«
»I ne moraš. Dovoljno si brza.«
»Reci mi onda, kako da to učinim? Istodobno poluokret, izbjegavanje i udarac?«
»To je jako jednostavno. Nisi pazila. Rekao sam ti prije no što si počela – nužno je
jedno izbjegavanje više. Izbjegavanje. Dodatni poluokret je nepotreban. U drugom si
pokušaju sve radila dobro i prošla si sva njihala.«
»Ali nisam pogodila vreću, jer... Geralte, bez poluokreta ne mogu udariti, jer se pogu‐
bim, nemam tu, no, kako se zove...«
»Silinu. To je istina. Prikupi dakle silinu i energiju. Ali ne preko okreta i promjene
noge jer ti za to nedostaje vremena. Udari njihalo mačem.«
»Njihalo? Moram udarati vreće!«
»To je borba, Ciri. Vreće predstavljaju osjetljiva mjesta tvog protivnika, njih moraš
pogađati. Njihala, koja oponašaju protivnikovo oružje, moraš izbjegavati, moraš se pred
njima izmicati. Kada te njihalo dotakne, ranjena si. U pravoj bitki mogla bi više ne moći
ustati. Njihalo te ne može dotaknuti. Ali ti možeš udariti njihalo... Zašto spuštaš nos na
kvintu?«
»Ja... Ja neću uspjeti parirati njihalu mačem. Preslaba sam... Uvijek ću biti slaba! Jer
sam djevojka!«
»Dođi ovamo k meni, djevojko. Obriši nosić. I pažljivo poslušaj. Nijedan silnik ovo‐
ga svijeta, nijedan snagator ni grmalj neće uspjeti parirati udarcu zadanom repom zma‐
joleta, kliještima gigaškorpije ili kandžama grifona. A upravo takvo oružje oponašaju nji‐
hala. Pa i ne pokušavaj parirati. Ne odbijaš njihalo, nego odbijaš sebe od njega. Preuzi‐
maš njegovu energiju koja ti je potrebna da zadaš udarac. Dostajat će lako, ali vrlo hitro
odbijanje i trenutačan, jednako hitar udarac iz obrnutog poluokreta. Silinu dobivaš kroz
odbijanje. Jasno?«
»Mhm.«
»Brzina, Ciri, ne snaga. Snaga je neophodna drvosječi koji sjekirom obara stabla u
prašumi. Stoga naravno djevojke rijetko bivaju drvosječe. Jesi li shvatila u čemu je stvar?«
»Mhm. Zanjiši njihala.«
»Odmori se prije toga.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Nisam umorna.«
»Onda znaš kako? Isti koraci, izbjegavanje...«
»Znam.«
»Napadni!«
»Haaa! Ha!!! Haaaa!!! Imam te. Dohvatila sam te, grifone! Geraaalte! Jesi li vidio?«
»Ne viči. Pazi na disanje.«
»Učinila sam to! Stvarno sam učinila! Uspjela sam! Pohvali me, Geralte!«
»Bravo, Ciri. Bravo, djevojko.«

Polovinom veljače snijeg je nestao, polizao ga je topli vjetar koji je zapuhao s juga, od
prijevoja.

Za to što se zbiva u svijetu, vješci nisu htjeli znati.

Triss je dosljedno i tvrdoglavo usmjeravala prema politici duge razgovore koje su iz
večeri u večer vodili u mračnoj dvorani, osvijetljenoj plamenovima vatre iz velikoga og‐
njišta. Reakcije vještaca bile su uvijek iste. Geralt je šutio, prislanjajući dlan na čelo. Ve‐
semir je kimao glavom, ubacujući ponekad komentare iz kojih nije proizlazilo ništa osim
da je »u njegovo doba« sve bilo bolje, logičnije, čestitije i zdravije. Eskel je hinio uljud‐
nost, nije škrtario na osmijesima i očnom kontaktu, događalo mu se čak da se ponekad
zainteresira za neko nevažno pitanje ili stvar. Coën je otvoreno zijevao i zurio u strop, a
Lambert nije skrivao prezir.
Nisu htjeli znati ni za što, nisu ih se ticale dvojbe koje su kraljevima, čarobnjacima,
vlasteli i vođama tjerale san s očiju, problemi od kojih su se tresli i brujali savjeti, kružoci
i vijeća. Za njih nije postojalo ništa što se događalo iza snijegom pokrivenih prijevoja,
preko Gwenllech koja je nosila sante leda u olovnoj matici. Za njih je postojao samo
Kaer Morhen, usamljen, izgubljen posred divljih planina.
Te je večeri Triss bila razdražena i uznemirena – možda je to izazvao vjetar što je zavi‐
jao među zidinama velikog zamka. Te su večeri svi bili čudno uzbuđeni – vješci su, s iz‐
nimkom Geralta, postali nesvakidašnje razgovorljivi. Jasna stvar, govorili su isključivo o
jednom – o proljeću. O sve bližem odlasku na put. O tome što će im put donijeti – o
vampirima, zmajolicima, lešijima, likantropima i baziliscima.
Ovaj put je Triss počela zijevati i zuriti u strop. Ovaj put je šutjela sve do trenutka
kada joj se Eskel obratio s pitanjem. S pitanjem koje je očekivala.
»A kako je zapravo na Jugu, uz Jarugu? Vrijedi li poći na te strane? Ne bismo se htjeli
uvaliti posred nekakva sukoba.«
»Što nazivaš sukobom?«
»No, znaš...« zamucao je. »Stalno nam pričaš o mogućnosti izbijanja novoga rata... O

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

neprestanim borbama na pograničju, o ustancima u zemljama koje je zauzeo Nilfgaard.

Spominjala si i kako se govori o tome da bi Nilfgaarđani mogli ponovo preći Jarugu...«
»Ma što«, rekao je Lambert. »Tuku se, kolju, sijeku uzajamno, neprestano već stotine
godina. Nema razloga za uzbuđenje. Ja sam već odlučio, krećem baš na daleki Jug, u
Sodden, Mahakamu i Angrenu. Poznato je da se ondje kuda su prošle vojske uvijek
množe hudobe. Na takvim se mjestima uvijek najbolje zarađivalo.«
»Istina«, potvrdio je Coën. Cijeli krajevi ostaju pusti, po selima same žene koje ne
umiju izlaziti na kraj... Gomila djece bez kuće i skrbi koja lutaju naokolo... Lak plijen
privlači čudovišta.«
»A gospoda baruni«, dodao je Eskel, »gospoda komeši i staroste su zauzeti ratom, ne‐
maju vremena za obranu podanika. Moraju unajmljivati nas. Sve je to istina. Ali iz toga
što nam je Triss pripovijedala proizlazi da je sukob s Nilfgaardom ozbiljnija stvar, a ne
nekakav lokalni ratić. Je li tako Triss?«
»Čak i ako jest«, rekla je zajedljivo čarobnica, »to vam valjda ide na ruku? Ozbiljan,
krvav rat stvorit će još više praznih sela, više udovica, masu osirotjele djece...«
»Ne razumijem tvoj sarkazam.« Geralt je maknuo dlan s čela. »Zbilja ne razumijem,
Triss.«
»Ni ja, drago dijete«, podignuo je glavu Vesemir. »Što ti je na umu? Te udovice i dje‐
ca? Lambert i Coën govore lakomisleno, kako to mladići već čine, ali nisu riječi važne.
Ta oni...«
»... štite tu djecu«, srdito ga je prekinula. »Da, poznato mi je to. Od vukodlaka koji
ih u godinu dana ubije dvoje ili troje, dok istodobno nilfgaardski pohod može za sat
poklati i spaliti cijelo naselje. Da, vi branite sirote. Ja se pak borim za to da sirota bude
što manje. Borim se s uzrocima, ne s posljedicama. Zato sam u vijeću Foltesta iz Temeri‐
je, zasjedam ondje skupa s Feractom i Keirom Metz. Vijećamo kako ne dopustiti da
dođe do rata, a ako do njega i dođe, kako se obraniti. Jer rat nam visi nad glavom kao
bjeloglavi sup, neprestano. Za vas je to prepirka. Za mene je to igra u kojoj je ulog ops‐
tanak. Angažirana sam u toj igri, zato me vaša ravnodušnost i lakomislenost bole i vrije‐
đaju.«
Geralt se uspravio, pogledao je.
»Mi smo vješci, Triss. Zar to ne shvaćaš?«
»Što se tu ima shvatiti?« Čarobnica je potresla kestenjastom kosom. »Sve je posve bis‐
tro. Odabrali ste određeni odnos prema svijetu oko vas. U vaš odabir ulazi i to da se taj
svijet može početi raspadati u prah. U moj ne ulazi. To nas razlikuje.«
»Nisam siguran je li samo to.«
»Svijet se raspada u prah«, ponovila je. »To se može promatrati skrštenih ruku. A
može se i djelovati protiv toga.«
»Kako?« nasmiješio se podrugljivo. »Osjećajima?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Nije odgovorila, okrenula je lice prema vatri koja je hučala u dimnjaku.

»Svijet se raspada u prah«, ponovio je Coën, kimajući glavom u hinjenoj zamišljenos‐
ti. »Koliko li sam to puta već čuo.«
»I ja«, nacerio se Lambert. »I nije čudno, jer ta je izreka u posljednje vrijeme popular‐
na. Tako govore kraljevi kada se pokaže da je za kraljevanje ipak neophodna bar zerica
razuma. Tako govore trgovci kada ih pohlepa i glupost dovedu do bankrota. Tako govo‐
re čarobnjaci kada počnu gubiti utjecaj na politiku ili izvore prihoda. A onaj kojemu je
upućena, trebao bi odmah nakon što ju čuje očekivati neki prijedlog. Skrati stoga uvod,
Triss, i iznesi nam prijedlog.«
»Nikada me nisu zabavljala nadmetanja riječima«, čarobnica ga je odmjerila hladnim
pogledom, »ni krasnorječivost koja služi ruganju sugovornika. Ne kanim sudjelovati ni u
čemu sličnom. I predobro znate do čega mi je stalo. Ako hoćete gurati glave u pijesak,
vaša stvar. Ali tebi se, Geralte, jako čudim.«
»Triss«, bjelokosi ju je vještac ponovo pogledao ravno u oči. »Što ti očekuješ od
mene? Aktivno sudjelovanje u borbi za spas svijeta koji se raspada? Trebam li se priklju‐
čiti vojsci i zaustaviti Nilfgaard? Trebam li, kada bi došlo do još jedne bitke za Sodden,
stati s tobom na Brijeg, rame uz rame, i boriti se za slobodu?«
»Ponosila bih se«, rekla je tiho, spuštajući glavu. »Ponosila bih se i bila sretna da se
mogu boriti uz tebe.«
»Vjerujem. Ali ja nisam dovoljno plemenit za to. I nisam dovoljno muževan. Ja ni‐
sam dobar za vojnika i junaka. Jak strah od bola, od invalidnosti ili smrti, nisu jedini
razlog. Vojnika se ne može prisiliti da se prestane bojati, ali ga se može opremiti motiva‐
cijom koja će mu pomoći da potisne strah. A ja takvu motivaciju nemam. Ne mogu
imati. Ja sam vještac. Umjetno stvoren mutant. Ubijam čudovišta. Za novac. Branim
djecu kada mi roditelji plate. Ako mi plate nilfgaarđanski roditelji, branit ću nilfgaarđan‐
sku djecu. I čak i ako se svijet raspadne u prah, što mi se ne čini vjerojatnim, ubijat ću
čudovišta na ruševinama svijeta sve dok neko čudovište ne ubije mene. To je moj usud,
moja motivacija, moj život i moj odnos spram svijeta. I nisam ga ja odabrao. Učinili su
to drugi za mene.«
»Ogorčen si«, ustvrdila je nervozno povlačeći uvojak kose. »Ili se praviš da si ogorčen.
Zaboravljaš da te poznajem, nemoj meni glumiti neosjetljiva mutanta lišenog srca, skru‐
pula i vlastite volje. A uzroke ogorčenosti pogađam i razumijem ih. Cirino pretkazanje,
zar ne?«
»Ne, nije tako«, odgovorio je hladno. »Vidim da me ipak slabo poznaješ. Bojim se
smrti kao i svi drugi, ali sam se s pomišlju na nju odavno srodio, nemam iluzija. To nije
žal nad sudbinom, Triss, to je obična hladna kalkulacija. Statistika. Još nijedan vještac
nije umro od starosti, u krevetu, diktirajući oporuku. Nijedan. Ciri me nije zatekla ni
zastrašila. Znam da ću umrijeti u nekoj rupetini što smrdi po lešinama, rastrgan od gri‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

fona, lamije ili mantikore. Ali u ratu ne želim umrijeti, jer to nije moj rat.«
»Čudim ti se«, odvratila je oštro. »Čudim se da tako govoriš, čudim se tvom nedos‐
tatku motivacije, kako si izvolio mudro protumačiti prezirnu distancu i ravnodušnost.
Ti si bio u Soddenu, u Angrenu i u Zarječju. Znaš što se dogodilo s Cintrom, znaš što je
snašlo kraljicu Calanthe i desetak tisuća tamošnjih ljudi. Znaš kroz kakav je pakao prošla
Ciri, znaš zašto ona vrišti noću. I ja to znam, jer sam i ja bila ondje. I ja se bojim bola i
smrti, danas se bojim još i više nego tada, imam razloga za to. Što se tiče motivacije,
onda mi se činilo da je imam jednako malo poput tebe. Zar su se mene, čarobnice, tre‐
bale ticati sudbine Soddena, Bruggea, Cintre ili drugih kraljevstava? Nevolje manje ili
više sposobnih vladara? Interesi trgovaca i vlastele? Bila sam čarobnica, mogla sam tako‐
đer reći da to nije moj rat, da mogu na ruševinama svijeta miješati eliksire za Nilfgaarđa‐
ne. Ali stala sam tada na Brijegu uz Vilgefortza, uz Artauda Terranovu, uz Fercarta, uz
Enidu Findabair i Filippu Eilhart, uz tvoju Yennefer. Uz te kojih više nema ‒ Koral,
Yoëla,Vanielle... Bio je trenutak kada sam od straha zaboravila sve čarobne formule osim
jedne, s pomoću koje sam se mogla teleportirati s onoga strašnog mjesta kući u moju
malenu kulu u Mariborzu. Bio je takav trenutak kada sam od strave povraćala, a Yenne‐
fer i Koral su me pridržavale za vrat i kosu...«
»Prestani. Prestani, molim te.«
»Ne, Geralte. Neću prestati. Ta hoćeš znati što se dogodilo ondje, na Brijegu. Onda
čuj: bili su orljava i plamen, bili su svjetleći vršci strijela i rasprskavale su se vatrene ku‐
gle, bila je vriska i štropot, a ja sam se odjednom našla na zemlji, na nekoj hrpi pouglje‐
njelih, tinjajućih krpa, i odjednom sam shvatila da je ta hrpa krpa Yoel, a da je to pored
nje, to nešto užasno, taj torzo bez ruku i nogu koji tako jezivo urla, Koral. I mislila sam
da je krv u kojoj ležim, Koralina krv. Ali bila je moja vlastita. I tada sam ugledala što su
mi učinili i počela zavijati, zavijati kao ispremlaćeni pas, kao ozlijeđeno dijete... Pusti
me! Ne boj se, neću se rasplakati. Nisam više djevojčica iz malene kule u Mariborzu.
Prokleto bilo, ja sam Triss Merigold, četrnaesta pala pod Soddenom. Pod obeliskom na
Brijegu leži četrnaest grobova, ali samo trinaest tijela. Pitaš se kako je moglo doći do tak‐
ve zabune? Ne domišljaš se? Većina trupala bila je u teško prepoznatljivim komadima,
nitko ih nije razvrstavao. I žive je bilo teško izbrojiti. Od tih koji su me dobro poznavali
na životu je ostala samo Yennefer, a Yennefer je bila slijepa. Drugi su me znali površno,
prepoznavali su me po mojoj lijepoj kosi. A ja je, prokleto bilo, više nisam imala!«
Geralt ju je čvršće zagrlio. Više ga nije pokušavala odgurnuti.
»Nisu na nama štedjeli ni najmoćnije čarolije«, nastavljala je muklo, »čarobne formu‐
le, eliksire, amulete i artefakte. Ništa nije moglo uzmanjkati osakaćenim junacima s Bri‐
jega. Izliječili su nas, pokrpali, vratili nam nekadašnji izgled, vratili su nam kose i vid.
Gotovo se i ne vide... tragovi. Ali ja više nikada neću odjenuti haljinu s izrezom, Geralte.
Nikada.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Vješci su šutjeli. Šutjela je i Ciri koja se bešumno prikrala u dvoranu i zastala na pra‐
gu, zgrčivši ramena i preplevši ruke na prsima.
»Zato«, rekla je nakon male stanke čarobnica, »nemoj mi govoriti o motivaciji. Prije
no što smo stali na taj Brijeg, ti iz Vrhovništva rekli su nam jednostavno: ›Tako valja‹.
Čiji je to bio rat? Što smo ondje branili? Zemlju? Granice? Ljude i njihove kolibe? Inte‐
rese kraljeva? Utjecaje i prihode čarobnjaka? Red od Kaosa? Ne znam. Ali branili smo jer
je tako valjalo. I bude li nužno, stat ću na Brijeg još jednom. Jer kada to ne bih učinila,
značilo bi da je ono bilo nepotrebno i uzaludno.«
»Ja ću stati uz tebe!« viknula je piskutavo Ciri. »Vidjet ćeš da ću stati! Nilfgaarđani će
mi platiti za moju baku, za sve... Ja nisam zaboravila!«
»Budi tiho«, zarežao je Lambert. »Ne petljaj se odraslima u razgovor...«
»Baš!« udarila je djevojčica, a u očima joj je zaplamsao zeleni plamen. »A što mislite
zašto se ja učim boriti s mačem? Hoću ga ubiti, njega, tog crnog viteza iz Cintre, toga s
krilima na kacigi, za to što mi je učinio, za to što sam se bojala! I ubit ću ga! Zato učim!«
»Onda ćeš prestati učiti«, rekao je Geralt glasom hladnijim od zidina Kaer Morhena.
»Dok ne shvatiš što je mač i čemu on treba služiti u rukama vješca, nećeš ga uzeti u ruke.
Ne učiš da bi ubijala i bila ubijena. Ne učiš ubijati iz straha i mržnje, već da možeš spasi‐
ti život. Svoj i drugih.«
Djevojčica se ugrizla za usne, drhteći od uzbuđenja i srdžbe.
»Jesi razumjela?«
Ciri je silovito podignula glavu.
»Ne.«
»Onda nikada ni nećeš. Izađi.«
»Geralte, ja...«
»Izađi.«
Ciri se okrenula na mjestu, na trenutak je neodlučno stajala, kao da čeka. Čeka nešto
što ne može doći. Potom je brzo otrčala po stubama. Čuli su kako su tresnula vrata.
»Preoštro, Vuče«, rekao je Vesemir. »Više nego preoštro. I nije to trebalo učiniti u
Trissinoj nazočnosti. Osjećajna veza...«
»Nemoj mi govoriti o osjećajima. Dosta mi je brbljanja o osjećajima!«
»A zašto?« Čarobnica se nasmiješila podrugljivo i hladno. »Zašto, Geralte? Ciri je nor‐
malna. Osjeća normalno, osjećaje prihvaća prirodno, uzima ih takve kakvi zapravo jesu.
Ti to, jasna stvar, ne razumiješ i čudiš se. To te iznenađuje i uzrujava. To da netko može
osjećati normalnu ljubav, normalnu mržnju, normalan strah, bol i povrijeđenost, nor‐
malnu radost i normalnu tugu. Da baš hladnoću, distancu i ravnodušnost smatra nenor‐
malnima. O da, Geralte, tebe to uzrujava, uzrujava do te mjere da počinješ razmišljati o
podzemlju Kaer Morhena, o Laboratoriju, o prašnjavim bocunima punim mutagenih
otrova...«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Triss!« poviknuo je Vesemir, gledajući odjednom problijedjelo Geraltovo lice. Ali

čarobnica nije dala da ju se prekine, govorila je sve brže, sve glasnije.
»Koga ti hoćeš prevariti, Geralte? Mene? Nju? A možda sebe samog? Možda ne želiš
dopustiti da dopre do tebe istina, istina koju zna svatko osim tebe! Možda ne želiš pri‐
hvatiti činjenicu da u tebi emocije i ljudske osjećaje nisu ubili eliksiri i Trave! Ti si ih
ubio u sebi! Ti sam! Ali ne usuđuj se ubijati ih u tom djetetu!«
»Šuti!« proderao se, skačući sa stolca. »Šuti, Merigold!«
Okrenuo se, bespomoćno spustio ruke.
»Oprosti«, rekao je tiho. »Oprosti mi, Triss!«
Brzo je pošao prema stubama, ali je čarobnica munjevito skočila, privila se uz njega,
zagrlila ga.
»Nećeš otići sam«, šapnula je. »Neću dopustiti da budeš sam. Ne u ovom trenutku.«
* * *
Odmah su znali kamo je otrčala – uvečer je pao sitan, mokar snijeg, prekrio dvorište
tankim, neizrecivo bijelim pokrivačem. Na njemu su opazili tragove stopa.
Ciri je stajala na samom vrhu ruševnoga bedema, nepomična kao kip. Mač je držala
iznad desne lopatice, sa štitnikom u visini oka. Prstima lijevog dlana blago je dodirivala
balčak.
Ugledavši ih, djevojčica je skočila, zavrtjela se u pirueti, spustivši se meko u jednak,
ali obrnut, zrcalni položaj.
»Ciri«, rekao je vještac. »Siđi, molim te.«
Činilo se kao da ne čuje. Nije se pomaknula, čak ni trepnula. No Triss je vidjela kako
je mjesečev odsjaj odražen s oštrice na njezino lice zablistao srebrno na prugama suza.
»Nitko mi neće oduzeti mač!« kriknula je. »Nitko! Čak ni ti!«
»Siđi«, ponovio je Geralt.
Izazivački je zavrtjela glavom, sljedeće sekunde ponovo skočila. Neučvršćena cigla sa
štropotom se odvalila ispod njezine noge. Ciri se zanjihala, nastojala je uhvatiti ravnote‐
žu. Nije uspjela.
Vještac je skočio.
Triss je podigla ruku, zaustivši formulu levitacije. Znala je da neće stići. Znala je da
ni Geralt neće stići. To nije bilo moguće.
Geralt je stigao.
Povuklo ga je zemlji, bacilo na koljena i na bok. Pao je. Ali nije ispustio Ciri.
Čarobnica se polagano približila. Čula je kako djevojčica šapće i šmrca. I Geralt je
šaptao. Nije razabirala riječi. Ali je razumjela njihovo značenje.
Topao vjetar je zapuhao kroz procjepe bedema. Vještac je podignuo glavu.
»Proljeće«, rekao je tiho.
»Da«, ponovila je, progutavši slinu. »Na prijevojima još leži snijeg, ali u dolinama...

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

U dolinama je već proljeće. Odlazimo, Geralte? Ti, ja i Ciri?«

»Da. Zadnji je čas.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

U gornjem toku rijeke ugledali smo njihove gradove, tako nježne kao da su satkani
od jutarnje magle iz koje su se pomaljali. Činilo nam se da će za tren nestati, da će od‐
letjeti s vjetrom koji je mreškao površinu vode. Bile su ondje bijele malene palače, bije‐
le poput cvjetova lopoča. Bile su malene kule, kao spletene od bršljana, bili su mostovi,
eterični kao žalosne vrbe. I bile su druge stvari za koje nismo nalazili imena i nazive.
A imali smo već imena i nazive za sve što su u tom novom, preporođenom svijetu vi‐
djele naše oči. Iznenada, negdje u udaljenim zakucima sjećanja, pronalazili smo nazi‐
ve za zmajeve i grifone, za sirene i nimfe, za silfide i drijade. Za bijele jednooroge,
koji su u sumrak pili iz rijeke, prigibajući vodi svoje vitke glave. Svemu smo podijelili
imena. I sve je postajalo blisko, poznato, naše.
Osim njih. Oni, premda toliko nam slični, bili su strani, toliko strani da dugo ni‐
smo znali za tu stranost pronaći ime.
Hen Gedymdeith, Vilenjaci i ljudi

Dobar vilenjak je mrtav vilenjak.

Maršal Milan Raupenneck

Četvrto poglavlje
NE SRE ĆA JE POS TU PA LA U skladu s vječnim običajem nesreća i jastrebova – visjela je neko
vrijeme nad njima, ali je pričekala prikladan trenutak za napad. Trenutak kada su se
udaljili od malobrojnih naselja smještenih uz Gwenllech i Gornju Buinu, prošli Ard
Carraigh i zaronili u pusto, klancima ispresijecano predvorje prašume. Kao jastreb u na‐
padu, nesreća nije promašila cilj. Nepogrešivo je pala na žrtvu, a žrtva je bila Triss.
Ispočetka je izgledalo ružno, ali ne odveć pogibeljno, podsjećalo je na običnu nervozu
želuca. Geralt i Ciri diskretno su nastojali ne obraćati pozornost na prisilne zastanke iz‐
nuđene čarobničinim tegobama. Triss, blijeda kao smrt, orošena znojem i s bolnom gri‐
masom na licu, još je nekoliko sati pokušavala nastaviti putovanje, ali oko podneva, na‐
kon što je u raslinju pored ceste provela nenormalno dugo vremena, više nije bila u sta‐
nju uzjahati konja. Ciri joj je htjela pomoći, ali je ispalo loše – čarobnica se nije uspjela
držati grive, kliznula je konju niz bok i svalila se na zemlju.
Podignuli su je, polegli na plašt. Geralt je bez riječi razvezao bisage, potražio škrinjicu
s čarobnim eliksirima, otvorio je i opsovao. Sve bočice su bile jednake, a tajanstveni zna‐
ci na pečatima nisu mu ništa govorili.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Koji, Triss?«
»Nijedan«, prostenjala je, držeći se s obje ruke za želudac. »Ja ne mogu... Ne mogu to
uzeti.«
»Molim? Zašto?«
»Preosjetljiva sam...«
»Ti? Čarobnica?«
»Alergična sam!« zajecala je od bespomoćne ljutnje i očajničkog gnjeva. »Uvijek sam
bila! Ne podnosim eliksire! Liječim njima druge, sebe mogu liječiti isključivo amuleti‐
ma!«
»A gdje ti je amulet?«
»Ne znam«, zaškrgutala je zubima. »Mora da sam ga ostavila u Kaer Morhenu. Ili iz‐
gubila...«
»Prokleto bilo. Što učiniti? Možda da baciš na sebe čine?«
»Pokušavala sam. I evo ishoda. Zbog tih grčeva ne mogu se usredotočiti...«
»Nemoj plakati.«
»Lako ti je to reći!«
Vještac je ustao, svukao s Crvenperkinih leđa svoje bisage i počeo ih prekapati. Triss
se savila u klupko, paroksizam bola zgrčio joj je lice, izobličio usta.
»Ciri...«
»Molim, Triss?«
»Ti se osjećaš dobro? Nikakvih... nelagoda?«
Djevojčica je odrečno zavrtjela glavom.
»Možda je otrovanje? Što sam jela? Pa svi smo jeli isto... Geralte! Perite ruke. Pazi da
Ciri pere ruke...«
»Samo mirno leži. Ispij ovo.«
»Što je to?«
»Obično bilje za umirenje. U tome gotovo i nema magije, ne bi ti trebalo naškoditi.
A ublažit će grčeve.«
»Geralt, grčevi... to nije ništa. Ali ako dobijem vrućicu... To može biti dizenterija. Ili
paratifus.«
»Nemaš imunitet?«
Triss nije odgovorila, okrenula je glavu, zagrizla usne, zgrčila se još više. Vještac nije
nastavio ispitivanje.
Dopustivši joj da se malo odmori, podignuli su čarobnicu u Crvenperkino sedlo. Ge‐
ralt je sjeo iza nje, obgrlio je objema rukama, a Ciri je jašući uz njih držala vođice, vuku‐
ći istodobno Trissina uškopljenog ždrijepca. Nisu prošli ni milju. Čarobnica je padala
preko ruke, nije se održavala na unkašu sedla. Odjednom se počela tresti u konvulzivnim
drhtajima, u trenu je pala u vrućicu. Želučani katar se pojačao. Geralt se tješio nadom

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

da je to posljedica alergijske reakcije na tragove magije u njegovu vještačkom eliksiru.

Tješio se. Ali nije vjerovao.

»Oj, gospodine«, rekao je stotnik. »Niste stigli u dobar čas. Čini mi se da niste mogli u
gorem.«
Stotnik je imao pravo. Geralt mu nije mogao proturječiti, ni raspravljati s njim.
Stražarnica koja je čuvala most, u kojoj su obično boravila tri vojnika, konjušar, mit‐
ničar i najviše nekoliko putnika, ovaj se put rojila od ljudi. Vještac je prebrojao više od
trideset lakih strijelaca u bojama Kaewedena i dobrih pola stotine oklopnika koji su ta‐
borovali oko niske palisade. Većina je ležala uz vatre, u skladu sa starim vojničkim pravi‐
lom koje glasi spavati kada se može, ustati kada se mora. Kroz širom otvorena vrata vidio
se metež – i unutar stražarnice bilo je puno ljudi i konja. Na vrhu nakrivljene proma‐
tračnice stražarila su dva najamnika s lukovima spremnim za paljbu. Na razrovanom
mostobranu, ugaženom kopitima, stajalo je šest seljačkih kola i dva trgovačka furgona, u
oboru je pak, tužno saginjući glave nad blatom pomiješanim s izmetom, dreždalo dese‐
tak ispregnutih volova.
»Bio je napad. Na stražarnicu. Prošle noći«, stotnik je preduhitrio pitanje. »Jedva smo
stigli upomoć, inače bismo ovdje našli samo spaljenu zemlju.«
»Tko su bili napadači? Razbojnici? Maroderi?«
Najamnik je zavrtio glavom, pljunuo, pogledao Ciri i zgrčenu u sedlu Triss.
»Uđite u utvrdu«, rekao je, »jer čarobnica samo što nije pala iz sedla. Imamo ondje
već nekoliko ranjenih, jedna više neće ništa promijeniti.«
Na dvorištu, pod sklepanom nadstrešnicom, ležalo je nekoliko ljudi u krvavim zavoji‐
ma. Malo dalje, između ograde od kolja i drvenog bunara s đermom, Geralt je opazio
šest nepomičnih tijela pokrivenih platnom za vreće ispod kojega su virila samo stopala u
prljavim, pohabanim cipelama.
»Položite čarobnicu tamo, kod ranjenika.« Najamnik je pokazao daščaru. »Ha, gospo‐
dine vješče, pravi je peh što je bolesna. Nekoliko naših je stradalo u borbi, magijska nam
pomoć ne bi bila na odmet. Jednomu je, dok smo čupali strijelu, ostao u drobu šiljak,
skapat će nam momak do jutra, skapat će itekako... A čarobnica koja bi ga mogla spasiti
i sama se bacaka u vrućici, očekuje našu pomoć. U zao čas, kako rekoh, u zao čas...«
Prekinuo je, vidjevši da vještac ne odvaja pogled od tijela pokrivenih platnom.
»Dvojica iz ovdašnje straže, dvojica naših i dvojica... onih«, rekao je podižući kraj
ukrućene tkanine. »Pogledajte, ako hoćete.«
»Ciri, otiđi.«
»I ja hoću vidjeti!« Djevojčica se nagnula iza njega, zureći u trupla otvorenih usta.
»Otiđi, molim te. Pripazi na Triss.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Ciri je nevoljko frknula, ali i poslušala. Geralt je prišao bliže.

»Vilenjaci«, ustanovio je ne krijući iznenađenje.
»Vilenjaci«, potvrdio je vojnik. »Scoia’tael.«
»Tko?«
»Scoia’tael«, ponovio je najamnik. »Šumske bande.«
»Čudan naziv. To znači, ako se ne varam, ›Vjeverice‹?«
»Da, gospodine. Baš Vjeverice. Tako nazivaju sami sebe na vilenjačkom jeziku. Jedni
govore da je to zato što ponekad nose vjeveričje repove na kalpacima i kapama. Drugi
pak da je to zato što žive u šumi, hrane se lješnjacima. Sve je veća muka s njima, kažem
vam.«
Geralt je zavrtio glavom. Vojnik je pokrio trupla platnom, obrisao ruke o kaftan.
»Dođite«, rekao je. »Nema razloga da ovdje stojimo, odvest ću vas zapovjedniku. Za
bolesnicu će se pobrinuti naš desetar, bude li znao. Umije spaljivati i šiti rane, namještati
kosti, možda znade i neki lijek spraviti, tko će ga znati, domišljata ljudina, gorštak. Do‐
đite, gospodine vješče.«
U mitnici, zadimljenoj i mračnoj, upravo je trajala žestoka, glasna rasprava. Na krat‐
ko ošišan vitez u pancirnoj košulji i žutoj tunici derao se na dva trgovca i opskrbnika, a
sve je s prilično ravnodušnim i sumornim izrazom lica promatrao mitničar glave omota‐
ne zavojem.
»Rekao sam, ne!« Vitez je tresnuo šakom o rasklimani stol i uspravio se, popravljajući
medaljon na prsima. »Dok se god ne vrate ophodnje, nećete se odavde maknuti! Nećete
mi se motati po putovima!«
»Pod mus moram u dva dana stići u Daevon!« zaurlao je opskrbnik, turajući vitezu
pred oči kratku izrezbarenu palicu s upečenim znakom. »Vodim karavanu! Ako zakas‐
nim, komornik će mi glavu otkinuti! Žalit ću se vojvodi!«
»Samo se ti žali«, narugao se vitez. »I savjetujem ti da si prije toga napuniš gaće sla‐
mom, jer vojvoda zna itekako šutnuti. Ali dotad ja ovdje zapovijedam, jer vojvoda je da‐
leko, a tvoj je komornik za mene govno. Ej, Uniste! Koga to dovodiš, stotniče? Još jed‐
nog trgovca?«
»Ne«, rekao je stotnik oklijevajući. »To je vještac, gospodine. Zove se Geralt iz Rivi‐
je.«
Na Geraltovo iznenađenje vitez se široko nasmiješio, prišao mu i pružio ruku na poz‐
drav.
»Geralt iz Rivije«, ponovio je i dalje nasmiješeno. »Slušao sam o vama i to ne iz bilo
kakvih usta. Što vas dovodi ovamo?«
Geralt je objasnio što ga dovodi. Vitez se prestao smiješiti.
»Niste pogodili dobar trenutak. Ni kraj. Ovdje imamo rat, gospodine vješče. Po šu‐
mama se klatari banda Scoia’tael, još smo se jučer sukobili s njima. Čekam ovdje hranu

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

pa ćemo krenuti u potjeru.«

»Ratujete s vilenjacima?«
»Ne samo s vilenjacima. Zar vi, vješče, niste čuli za Vjeverice?«
»Ne. Nisam čuo.«
»Gdje ste vi to bili posljednje dvije godine? Preko mora? Jer ovdje su se kod nas, u
Kaedwenu, ovi iz Scoia’taela pobrinuli da se za njih čuje, da, dobrano su se potrudili.
Prve bande su se pojavile odmah nakon što je izbio rat s Nilfgaardom. Iskoristili su,
prokleti neljudi, naše teškoće. Mi smo bili na jugu, a oni su nam s leđa započeli gerilsko
ratovanje. Računali su s time da će nas Nilfgaard smožditi, počeli su galamiti o kraju
ljudske vladavine, o povratku staroga poretka. Ljude u more! To im je parola pod kojom
ubijaju, pale i pljačkaju!«
»To je vaša krivnja i sada vaša briga«, oglasio se turobno opskrbnik, lupkajući se po
bedru izrezbarenim štapom, oznakom svoje dužnosti. »Vaša, velmoža i vitezova. Vi ste ti
koji ste tlačili neljude, živjeti im niste davali, pa sada i imate. A mi smo ovuda uvijek
robu prevozili i nitko nas nije ometao. Nije nam vojska trebala.«
»Što je istina, istina je«, rekao je jedan od dotad šutljivih trgovaca koji su sjedili na
klupi. »Nisu pogibeljnije Vjeverice od razbojnika koji su haračili po ovim cestama. A na
koga su vilenjaci navalili najprije? Upravo na razbojnike.«
»Svejedno je tko će me probosti strijelom iz grmlja, razbojnik ili vilenjak?« rekao je iz‐
nenada mitničar zamotane glave. »Krov kada mi ga usred noći zapale nad glavom, jedna‐
ko će gorjeti, svejedno čija je ruka držala baklju. Kažete, gospodine trgovče, da Scoia’tael
nisu gori od razbojnika? Neistina. Razbojnicima je bilo do plijena, a vilenjacima do ljud‐
ske krvi. Dukate nemaju svi, a krv u žilama ima svatko. Kažete, gospodine opskrbniče,
da je to briga velikaša? Još i veća neistina. A drvosječe, poubijani na krčevini, ugljenari
posječeni kod Bukvika, seljaci iz spaljenih sela, što su oni skrivili neljudima? Živjeli su,
zajedno radili, susjedski, a odjednom strijela u leđa... A ja? U životu nisam ozlijedio ni‐
jednog nečovjeka, a pogledajte, glava izrezana patuljačkim bodežom. I da nije bilo voja‐
ka, na koje režite, ležao bih već lakat pod ledinom...«
»Točno!« Vitez u žutoj tunici ponovo je tresnuo šakom o stol. »Štitimo vašu ušljivu
kožu, gospodine opskrbniče, od tih, kako rekoste, ugnjetavanih vilenjaka kojima, kako
tvrdite, nismo davali živjeti. A ja ću vam reći nešto drugo: previše smo ih ohrabrili. Pod‐
nosili smo ih, odnosili se prema njima kao prema ljudima, sebi ravnima, a oni nas sada
udaraju s leđa. Nilfgaard im za to plaća, glavu dajem, a divlji vilenjaci iz planina opskrb‐
ljuju ih oružjem. Ali pravu potporu imaju u tima koji i dalje žive među nama: u vilenja‐
cima, poluvilenjacima, patuljcima, gnomima i polutanima. Oni su ti koji ih skrivaju,
hrane, pribavljaju im dobrovoljce...«
»Ne svi«, oglasio se drugi trgovac, profinjena lica, posve netrgovačkih crta. »Većina
neljudi osuđuje Vjeverice, gospodine viteže, i ne želi imati s njima nikakva posla. Većina

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

je lojalna, a ponekad za tu lojalnost plaća visoku cijenu. Prisjetite se samo markgrofa iz

Ban Arda. Bio je poluvilenjak, a zalagao se za mir i suradnju. Pao je od strijele iz zasje‐
de.«
»Koju je sigurno odapeo susjed, polutan ili patuljak koji je također hinio lojalnoga«,
narugao se vitez. »Po meni ni jedan od njih nije lojalan! Svaki od njih... Ehej! A tko si
ti?«
Geralt se osvrnuo. Tik iza njegovih leđa stajala je Ciri, obdarujući sve smaragdnim
pogledom svojih golemih očiju. Ako je riječ o umijeću bešumnoga kretanja, stvarno je
postigla značajan napredak.
»Ona je sa mnom«, objasnio je.
»Hmmm...« Vitez je odmjerio Ciri pogledom, nakon čega se ponovo okrenuo prema
trgovcu plemenita lica, vidjevši u njemu očigledno najozbiljnijeg partnera za raspru.
»Da, gospodine, nemojte mi govoriti o lojalnim neljudima. Svi su oni naši neprijatelji,
pri čemu jedni bolje, a drugi lošije hine da nisu. Polutani, patuljci i gnomi su živjeli
među nama stoljećima, činilo bi se, u kakvoj takvoj slozi. A dostajalo je da vilenjaci dig‐
nu glave pa da i ovi drugi također zgrabe oružje i pođu u šume. Kažem vam, pogrešno je
bilo tolerirati slobodne vilenjake i drijade, njihove prašume i planinske enklave. Malo im
je bilo, sada se deru: ›Ovo je naš svijet, marš odavde, dotepencu. Bogova mi, pokazat
ćemo im tko će otići odavde, od koga ovdje neće ostati ni glasa, ni traga. Isprašili smo
kožu Nilfgaarđanima, a sada ćemo se prihvatiti bande.«
»Nije lako napasti vilenjaka u šumi«, oglasio se vještac. »Ne bih išao ni za gnomom ili
patuljkom u planine. Koliko ih ima u tim odredima?«
»Bandama«, ispravio ga je vitez. »Bandama, gospodine vješče. Ima ih po dvadesetak
glava, ponekad i više. Oni takvu hordu nazivaju ›komanda‹. Riječ je iz jezika gnoma. A u
tome da ih nije lako napasti imate pravo, vidi se da ste stručnjak. Natjeravati se s njima
po šumama i baruštinama nema smisla. Jedini je način odsjeći ih od pozadine, izolirati,
izgladniti. Zgrabiti čvrsto za vrat te neljude koji im pomažu. Te iz gradova i naselja, iz
sela, s farmi...«
»Problem je u tome«, rekao je trgovac plemenitih crta, »da i dalje ne znamo tko im
od neljudi pomaže, a tko ne.«
»Stoga valja za gušu zgrabiti sve!«
»Aha«, trgovac se nasmiješio. »Shvaćam. Već sam to negdje čuo. Za vrat sve pa u rud‐
nike, u ograđene logore, u kamenolome. Sve. I nevine. Žene, djecu. Je li tako?«
Vitez je podignuo glavu, lupio rukom po dršku mača.
»Upravo tako i nikako drugačije!« rekao je oštro. »Djece vam je žao, a na tom ste svi‐
jetu sami kao dijete, moj gospodine. Primirje s Nilfgaarđanima stvar je krhka kao ljuska
jajeta, ako ne danas, rat sutra može započeti iznova, a u ratu se svašta događa. Pobiju li
nas, što će se po vašem dogoditi? Kazat ću vam: izaći će tada vilenjačka komanda iz

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

šuma, izaći će snažni i brojni, a ovi lojalni će im se smjesta priključiti. Ti vaši lojalni pa‐
tuljci, vaši ljubazni polutani, mislite da će tada govoriti o miru, o pomirbi? Ne, gospodi‐
ne. Crijeva će nam vaditi, njihovim će rukama Nilfgaard obračunati s nama. I potopit će
nas u moru kao što obećavaju. Ne, gospodine, ne smijemo s njima mile-lale. Ili oni, ili
mi. Trećega puta nema!«
Vrata kolibe su zaškripala, u njih je stao najamnik u okrvavljenoj pregači.
»Oprostite što smetam«, nakašljao se. »Koji je od vas, gospodo, doveo ovamo tu bo‐
lesnu žensku?«
»Ja«, rekao je vještac. »Što se dogodilo?«
»Dođite, molim vas, sa mnom.«
Izašli su na dvorište.
»Loše je, gospodine«, rekao je vojnik, pokazujući Triss, »Dao sam joj žestice s paprom
i salitrom, ali nije pomoglo. Nije baš...«
Geralt nije ništa rekao, jer se i nije imalo što reći. Čarobnica, sklupčana i zgrčena,
upravo je neporecivo svjedočila da žestica s paprom i salitrom nije ono što bi njezin želu‐
dac mogao podnijeti.
»Mogla bi biti neka zaraza«, namrgodio se najamnik. »Ili ta, kako ono... Zinterija.
Kada bi se to proširilo među ljudima...«
»Ona je čarobnica«, usprotivio se vještac. »Čarobnice se ne razbolijevaju...«
»Uistinu«, upleo se cinički vitez koji je izašao za njima. »Vaša, kako vidim, upravo pr‐
šti od zdravlja. Gospodine Geralte, poslušajte me. Ženi je potrebna pomoć kakvu joj mi
ne možemo pružiti. A ne mogu ni, shvatite me, riskirati epidemiju među vojskom.«
»Shvaćam. Odmah ću otići. Nemam izbora, moram se vratiti prema Daevonu ili Ard
Carraighu.«
»Nećete stići daleko. Ophodnje imaju zapovijed da nikoga ne propuštaju. Osim toga,
to je pogibeljno. Scoia’tael su otišle baš u tom smjeru.«
»Snaći ću se.«
»Po tome što sam o vama čuo«, iskrivio je usne vitez, »ne dvojim da biste se snašli. Ali
imajte na umu da niste sami. Imate za vratom tešku bolesnicu i toga balavca...«
Ciri, koja je upravo pokušavala o prečku ljestava očistiti čizmu umazanu izmetom,
podignula je glavu. Vitez se nakašljao i spustio pogled. Geralt se blago nasmiješio. Tije‐
kom posljednje dvije godine Ciri je gotovo zaboravila svoje podrijetlo i gotovo posve od‐
bacila kraljevske manire i ponašanje, ali je njezin pogled, kada je htjela, jako podsjećao
na pogled njezine bake. Toliko da bi se kraljica Calanthe zasigurno ponosila unukom.
»Daaa, o čemu to ja...« zamucao je vitez, zbunjeno natežući pojas. »Gospodine Geral‐
te, znam što vam je činiti. Otiđite preko rijeke, na jug. Sustignite karavanu koja ide ces‐
tom. Noć je blizu, karavana će sigurno stati radi odmora, stići ćete ju prije svitanja.«
»Kakva je to karavana?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Ne znam.« Vitez je slegnuo ramenima. »Ali nisu trgovci ni običan transport. Preve‐
lik red, kola jednaka, pokrivena... Zacijelo kraljevski komornici. Propustio sam ih preko
mosta, jer idu putem na jug, sigurno prema gazovima na Likseli.«
»Hmmm...« razmišljao je vještac, gledajući Triss. »To bi mi bilo usput. Ali hoću li
ondje pronaći pomoć?«
»Možda hoćete«, rekao je hladno vitez. »A možda i nećete. Ali ovdje sigurno nećete.«
* * *
Nisu ga čuli ni zamijetili dok je prilazio, zadubljeni u razgovor, sjedeći oko vatre koja
je osvjetljavala mrtvački žutom svjetlošću cerade kola postavljenih u krug. Geralt je bla‐
go podbo kobilu i natjerao je da glasno zarza. Htio je upozoriti utaborenu karavanu,
htio je ublažiti iznenađenje i izbjeći nervozne reakcije. Iz iskustva je znao da mehanički
otponci samostrela ne vole nervozne kretnje.
Tabornici su skočili, izvodeći unatoč upozorenju brojne nervozne pokrete. Većinom
su to bili, odmah je zapazio, patuljci. To ga je donekle umirilo – patuljci, iako neobično
nagli, običavali su u takvim situacijama najprije pitati, a tek potom odapinjati samostre‐
le.
»Tko je?« povikao je hripavo jedan od patuljaka, brzim, energičnim pokretom izvla‐
čeći sjekiru zabijenu u panj pored vatre. »Tko ide?«
»Prijatelj.« Vještac je sišao s konja.
»Vidjet ćemo čiji«, progunđao je patuljak. »Približi se. Ruke drži tako da ih vidimo.«
Geralt se približio, držeći ruke tako da ih je mogao podrobno vidjeti čak i netko tko
boluje od upale očiju ili kokošjeg sljepila.
»Bliže.«
Poslušao je. Patuljak je spustio sjekiru, blago nakrivio glavu.
»Ili me oči varaju«, rekao je, »ili je to vještac zvan Geralt iz Rivije. Ili netko prokleto
Geraltu sličan.«
Vatra je iznenada zaplamsala, buknula zlatnom svjetlošću, izvukla iz mraka lica i pri‐
like.
»Yarpen Zigrin«, ustanovio je zatečeno Geralt »Nitko drugi do glavom i bradom Yar‐
pen Zigrin!«
»Ha!« Patuljak je zamahnuo sjekirom kao da je vrbov prut. Oštrica je zviznula zra‐
kom i zabila se s muklim treskom u panj. »Prestanak uzbune! To je stvarno prijatelj!«
Ostali su se vidljivo opustili. Geraltu se učinilo da čuje duboke uzdahe pune olakša‐
nja. Patuljak mu je prišao, pružio ruku. Njegov se stisak mogao slobodno natjecati sa že‐
ljeznim kliještima.
»Budi pozdravljen, čudotvorče«, rekao je. »Ma odakle dolazio i kamo god išao, dobro
si nam došao. Dečki! Ovamo! Sjećaš se mojih momaka, vješče? Ovo je Yannick Brass,
ovaj je Xavier Moran, a ovo su Paulie Dahlberg i njegov brat Regan.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Geralt se nije sjećao nijednoga, svi su uostalom izgledali jednako, bradati, zdepasti,
gotovo kvadratni u svojim debelim, vatiranim zobunima.
»Bili ste šestorica.« Stisnuo je redom pružene mu tvrde, kvrgave desnice. »Ako se do‐
bro sjećam.«
»Dobro se sjećaš«, nasmijao se Yarpen Zigrin. »Bili smo šestorica, itekako. Ali se Lu‐
cas Corto oženio, naselio u Mahakamu i otpao iz družbe, glupan budalasti. Nekako se
nije našao nitko dostojan njegova mjesta, barem zasad. A šteta, jer šest je pravi broj, ni
previše, ni premalo. Bilo za tele pojesti, bilo za bačvicu isprazniti, nema do šestorice...«
»Kako vidim«, Geralt je pokretom glave pokazao ostatak skupine koja je neodlučno
stajala pored kola, »ima vas ovdje dovoljno da izađete na kraj s tri teleta, a perad da i ne
spominjem. Kakvom to kompanijom zapovijedaš, Yarpene?«
»Ne zapovijedam ovdje ja. Dopusti, predstavit ću te. Oprostite, gospodine Wenck što
to nisam odmah učinio, ali ja i moji momci poznajemo Geralta iz Rivije ne od danas,
imamo za sobom nešto zajedničkih uspomena. Geralte, ovo je gospodin povjerenik Vil‐
frid Wenck, u službi kralja Henselta iz Ard Carraigha, milostivoga vladara Kaedwena.«
Vilfrid Wenck je bio visok, viši od Geralta, a od patuljka dvostruko viši. Bio je odje‐
ven u običnu jednostavnu odjeću kakvu su nosili opskrbnici, komornici ili glasnici na
konjima, ali je u njegovim kretnjama bilo oštrine, krutosti i sigurnosti, koje je vještac
poznavao i umio nepogrešivo prepoznati čak i noću, čak i u škrtoj svjetlosti vatre. Tako
su se kretali ljudi svikli na pancirne košulje i oružje što otežava pojas. Wenck je bio pro‐
fesionalni vojnik, Geralt je bio spreman okladiti se u svaku svotu. Stisnuo mu je pruženi
dlan, lako se naklonio.
»Sjednimo.« Yarpen Zigrin je pokazao panj u koji je još bila zabijena njegova poveli‐
ka sjekira. »Pričaj, što ti radiš u ovim krajevima, Geralte?«
»Tražim pomoć. Putujem utroje, sa ženom i djetićem. Žena je bolesna. Ozbiljno.
Sustigao sam vas da zamolim za pomoć.«
»Prokleto bilo, medika ovdje nemamo.« Patuljak je pljunuo na goruće klade. »Gdje si
ih ostavio?«
»Petstotinjak metara odavde, pored ceste.«
»Pokazat ćeš put. Hej, vi tamo! Trojica konjima, osedlajte pričuvne! Geralte, može li
se tvoja bolesna žena održati u sedlu?«
»Ne baš. Zato sam je i morao ostaviti.«
»Uzmite kabanicu, ponjavu i dvije motke s kola! Brže!«
Vilfrid Wenck, prekriživši ruke na prsima, glasno se nakašljao.
»Na putu smo«, rekao je oštro Yarpen Zigrin, ne gledajući ga. »Na putu se pomoć ne
odbija.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Muke mu.« Yarpen je odmaknuo dlan s Trissina čela. »Raspaljena je kao peć. Ne sviđa
mi se to. A što ako je tifus ili dizenterija?«
»Ne može biti tifus ni dizenterija«, slagao je s uvjerenjem Geralt, umatajući bolesnicu
u gunjeve. »Čarobnjaci su otporni na te bolesti. To je trovanje hranom, ništa zarazno.«
»Hmm... No, dobro. Idem prekopati torbe. Imao sam dobar lijek za sraćku, možda
ga je još malo ostalo.«
»Ciri«, promrmljao je vještac dajući djevojci kožuh koji je skinuo s konja. »Pođi spa‐
vati, padaš s nogu. Ne, ne na kola. Na kola ćemo poleći Triss. Ti legni pored vatre.«
»Ne«, usprotivila se tiho, gledajući za patuljkom koji je odlazio. »Leći ću uz nju. Kada
vide da me odvajaš od nje, neće ti vjerovati. Mislit će da je bolest zarazna i otjerati nas
kao oni stražari.«
»Geralte?« zastenjala je iznenada čarobnica. »Gdje... smo?«
»Među prijateljima.«
»Tu sam«, rekla je Ciri, milujući je po kestenjastoj kosi. »Kraj tebe sam. Nemoj se
bojati. Osjećaš kako je ovdje toplo? Gori vatra, a patuljak će začas donijeti lijek za... Za
želudac.«
»Geralte«, zajecala je Triss, pokušavajući se izvući ispod deka. »Samo bez... bez ma‐
gičnih eliksira, upamti...«
»Upamtio sam. Lezi mirno.«
»Ja moram... Oooh...«
Vještac se bez riječi sagnuo, podignuo čarobnicu skupa sa svim dekama i odmarširao
u šumu, u mrak. Ciri je uzdahnula.
Okrenula se čuvši teške korake. Iza kola je izašao patuljak, držeći pod pazuhom velik
zavežljaj. Plamen vatre svjetlucao je na oštrici sjekire umetnute za pojas, svjetlucali su i
ukrasi na teškom kožnatom zobunu.
»Gdje je bolesnica?« progunđao je. »Odletjela na metli?«
Ciri je pokazala u mrak.
»Jasno.« Kimnuo je glavom. »Poznajem tu bolest i opake muke. Dok sam bio mlađi
pojeo bih sve što se dalo pronaći ili uhvatiti, pa sam se ne jednom i otrovao. Tko je to,
ta čarobnica?«
»Triss Merigold.«
»Ne znam, nisam čuo za nju. Uostalom rijetko imam posla s Bratstvom. No, ali pris‐
toji se predstaviti. Mene zovu Yarpen Zigrin. A kako tebe zovu, guščice?«
»Drugačije«, zarežala je Ciri, a oči su joj bljesnule.
Patuljak je zagrohotao, nakesio se.
»Ah«, naklonio se afektirano. »Oproštaj molim. Nisam prepoznao u mraku. Pa to
nije guščica, već plemenita gospođica. Padam na koljena. Kako se zovete, gospođice, ako
nije tajna?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Nije tajna. Ja sam Ciri.«

»Ciri. Aha. A tko ste?«
»A to je već«, Ciri je ponosno podignula nosić, »tajna.«
Yarpen je ponovo prasnuo u smijeh.
»Jezičac vam je, gospođice, srdit kao osa, kao osa. Budite dobri pa me ispričajte. Do‐
nio sam medikament i malo jela. Hoćete li, mladice, prihvatiti ili ćete otpraviti staroga
neotesanca, Yarpena Zigrina?«
»Oprostite...« Ciri se obuzdala, pognula glavu. »Trissi je zbilja potrebna pomoć, gos‐
podine... Zigrin. Jako je bolesna. Hvala vam za lijek.«
»Nema na čemu.« Patuljak se ponovo nakesio, klepnuo je prijateljski po ramenu.
»Dođi, Ciri, da mi pomogneš. Medikament treba pripremiti. Umijesit ćemo kuglice pre‐
ma recepturi moje bake. Tim se kuglicama neće oduprijeti nijedna bolest koja se uvukla
u crijeva.«
Razmotao je zavežljaj, izvukao nešto nalik grumenu treseta i mali glineni vrčić. Ciri
se približila, privučena znatiželjom.
»Trebaš znati, draga Ciri«, rekao je Yarpen, »da se moja baka razumjela u liječenje
kao nitko. Nažalost, smatrala je da je izvor većine bolesti nerad, a da se nerad najuspješ‐
nije liječi batinom. Prema meni i mojoj braći taj je lijek primjenjivala uglavnom preven‐
tivno. Mlatila nas je u svakoj prilici, pa i bez prilike. Bila je to prava baba-roga. A jed‐
nom, kada mi je tko zna zašto dala kriščicu kruha s mašću i šećerom, tako me je time za‐
tekla da sam od zaprepaštenja ispustio tu kriščicu, s mašću nadolje. Pa me baka izlemala,
gadna stara oštrokondža. A potom mi je dala drugu krišku, ali tu već bez šećera.«
»I moja je baka«, Ciri je s razumijevanjem kimnula glavom, »mene oprala. Šibom.«
»Šibom?« nasmijao se patuljak. »Moja je mene jednom isprebijala drškom pijuka. Ali,
dosta sjećanja, valja nam praviti kuglice. Evo ti, otkidaj ovo i mijesi u kuglice.«
»Što je to? Lijepi se i razmazuje... Jooooj... A kako tek smrdi?«
»To je pljesnivi kruh od šrota. Savršen lijek. Mijesi kuglice. Manje, manje, to je za ča‐
robnicu, ne za krave. Daj mi jednu. Dobra je. Sada ćemo kuglicu uvaljati u medika‐
ment.«
»Uuuuuh!«
»Smrdi?« Patuljak je primaknuo gomoljasti nos glinenom vrčiću. »Nije moguće.
Zgnječeni češnjak s gorkom soli ne bi smio smrdjeti ni kad odstoji sto godina.«
»Gadost, uffff. Triss to neće pojesti!«
»Primijenit ćemo metodu moje bake. Ti ćeš joj začepiti nos, a ja ugurati kuglice.«
»Yarpene«, prosiktao je Geralt, pojavljujući se odjednom iz tame s čarobnicom na ru‐
kama. »Pazi da ja tebi nešto ne uguram.«
»To je lijek!« uvrijedio se patuljak. »To pomaže! Plijesan, češnjak...«
»Da«, slabo je zastenjala Triss iz dubine deka u koje je bila umotana. »Istina je... Ge‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

ralte, to bi mi zbilja trebalo pomoći...«

»Vidiš?« Yarpen je gurnuo Ciri laktom, ponosno podižući bradu i pokazujući Triss
koja je gutala kuglicu s izrazom mučenice. »Mudra čarobnica. Zna što je dobro.«
»Što kažeš, Triss?«. Vještac se sagnuo. »Aha, razumijem. Yarpene, imaš li možda an‐
đelike? Ili šafrana?«
»Potražit ću, raspitati se... Donio sam vam vode i malo jela...«
»Hvala. Ali one obje trebaju prije svega odmor. Ciri, na počinak.«
»Napravit ću još samo oblog za Triss...«
»Ja ću ga napraviti. Yarpene, htio bih porazgovarati.«
»Dođi do bačve. Odčepit ćemo bačvicu...«
»Htio bih popričati s tobom. Nije mi do šire publike. Naprotiv.«
»Jasno. Slušam.«
»Kakva je ovo karavana?«
Patuljak je podignuo na njega pogled svojih malih, pronicljivih očiju.
»U službi kralja«, rekao je polagano i naglašeno.
»To sam shvatio.« Vještac je izdržao pogled. »Yarpene, ja te ne pitam iz nepristojne
radoznalosti.«
»Znam. Znam i zašto pitaš. Ali ovo je važan transport... hmmm... Poseban.«
»A što to transportirate?«
»Soljenu ribu«, rekao je opušteno Yarpen, nakon čega je nastavio lagati a da nije ni
trepnuo. »Krmivo, oruđa, konjsku opremu, razne gluposti za vojsku. Wenck je opskrb‐
nik kraljevske vojske.«
»On je opskrbnik, koliko sam i ja druid«, nasmiješio se Geralt. »Ali to je vaša stvar,
nisam navikao turati nos u tuđe tajne. No vidio si u kakvom je stanju Triss. Dopusti
nam da se pridružimo, Yarpene, dopusti da ju polegnem u jedna od kola. Na nekoliko
dana. Ne pitam te kamo smjerate, jer ova cesta vodi ravno na jug, grana se tek u Likseli,
a do Liksele ima još deset dana puta. Za to će vrijeme vrućica pasti i Triss će moći uzja‐
hati konja, a čak i ako ne uzmogne, zastat ćemo u gradu na rijeci. Shvati, deset dana na
kolima, pošteno pokrivena, toplo jelo... Molim te.«
»Ovdje ne zapovijedam ja, nego Wenck.«
»Ne vjerujem da nemaš utjecaja na njega. Ne u konvoju koji čine uglavnom patuljci.
Naravno da mora računati s tobom.«
»Što ti je ta Triss?«
»A kakve to ima veze? U ovoj situaciji?«
»U ovoj situaciji nikakve. Pitao sam vođen nepristojnom radoznalošću da bih kasnije
mogao širiti tračeve po svratištima. Ali opet, ti si nekako vrlo sklon čarobnicama, Geral‐
te.«
Vještac se tužno nasmiješio.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»A djevojčica?« Yarpen je pokretom glave pokazao na Ciri koja se vrpoljila pod kožu‐
hom. »Je li tvoja?«
»Moja«, odgovorio je bez razmišljanja. »Moja, Zigrine.«

Svitanje je bilo sivo, mokro, mirisalo je na noćnu kišu i jutarnju maglu. Ciri je imala do‐
jam da je spavala samo nekoliko trenutaka, da je probuđena odmah nakon što je spustila
glavu na vreće nagomilane na kolima.
Geralt je upravo pored nje smještao Triss koju je donio s još jednog prisilnog pohoda
u šumu. Pokrivači kojima je čarobnica bila omotana svjetlucali su od rose. Geralt je
imao kolobare oko očiju. Ciri je znala da ih nije ni na tren sklopio – Triss je cijelu noć
bila u vrućici, jako se mučila.
»Probudio sam te? Oprosti. Spavaj, Ciri. Još je rano.«
»Što je s Triss? Kako se osjeća?«
»Bolje«, zastenjala je čarobnica. »Bolje, ali... Geralte, čuj me... Htjela sam ti...«
»Da?« Vještac se sagnuo, ali Triss je već spavala. Uspravio se, protegnuo.
»Geralte«, šapnula je Ciri. »Hoće li nam dopustiti... da se povezemo na kolima?«
»Vidjet ćemo.« Zagrizao je usne. »Spavaj dok možeš. Odmaraj se.«
Skočio je s kola. Ciri je čula zvukove koji su svjedočili da se tabor rasprema – topot
konja, zveket ormi, škripu ruda, škljocanje vagira, razgovore i psovke. A potom, u blizi‐
ni, promukli glas Yarpena Zigrina i miran visokoga muškarca, zvanog Wenck. I hladni
glas Geralta. Podigla se, oprezno zavirila ispod cerade.
»Nisam izričito protiv toga«, izjavio je Wenck.
»Sjajno«, razveselio se patuljak. »Stvar je znači riješena?«
Povjerenik je blago podignuo dlan, dajući znak da još nije završio. Neko je vrijeme
šutio. Geralt i Yarpen su strpljivo čekali.
»Ipak«, rekao je napokon Wenck, »odgovaram glavom da ovaj transport dospije
kamo je upućen.«
Ponovo je zašutio. Ovaj se put nije nitko upleo. Nije bilo upitno da razgovor s povje‐
renikom zahtijeva privikavanje na duge stanke između rečenica.
»Da dospije sigurno«, završio je nakon još jednog trena. »I u naznačenom terminu. A
skrb o bolesnici može usporiti tempo pohoda.«
»Napredujemo brže od plana«, uvjerio ga je Yarpen, malo sačekavši. »S vremenom
stojimo dobro, gospodine Wenck, nećemo propustiti termin. A ako je riječ o sigurnos‐
ti... Čini mi se da vještac u pratnji neće naštetiti. Cesta vodi kroz šume, sve do same Lik‐
sele i zdesna i slijeva je divlja prašuma. A po prašumi, kako se priča, kruže razna zlokob‐
na stvorenja.«
»Točno«, potvrdio je povjerenik. Činilo se da gledajući vješca u oči odvaguje svaku ri‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

ječ. »Na zlokobna stvorenja koja huškaju druga zlokobna stvorenja zasigurno se u pos‐
ljednje vrijeme može naići u kaedwenskim šumama. Ona mogu ugroziti našu sigurnost.
Kralj Henselt, znajući to, ovlastio me da novačim dobrovoljce u našu oružanu pratnju.
Gospodine Geralte? To bi riješilo vaš problem.«
Vještac je šutio dugo, duže no što je trajao cijeli Wenckov govor isprepleten stanka‐
ma između rečenica.
»Ne«, rekao je napokon. »Ne, gospodine Wenck. Postavimo stvar jasno. Spreman
sam odužiti vam se za pomoć dodijeljenu gospođi Merigold, ali ne u takvom obliku.
Mogu timariti konje, nositi vodu i drva, čak i kuhati. Ali neću stupiti kao najamnik u
kraljevu službu. Molim vas da ne računate s mojim mačem. Nemam namjeru ubijati ta,
kako ste se izvoljeli izraziti, zlokobna stvorenja na zapovijed drugih stvorenja koja ne
smatram nimalo boljima.«
Ciri je začula kako je Yarpen Zigrin glasno prosiktao i nakašljao se u stisnutu šaku.
Wenck je mirno promatrao vješca.
»Razumijem«, obznanio je suho. »Volim jasne situacije. Onda dobro. Gospodine Zi‐
grine, izvolite se pobrinuti da ne opadne tempo marša. Što se tiče vas, gospodine Geral‐
te... Znam da ćete se pokazati korisnim i da ćete nam pomoći na način koji budete sma‐
trali prikladnim. Bilo bi uvredljivo i za vas, i za mene, kada bih vašu korisnost tretirao
kao plaću za pomoć udijeljenu oboljeloj. Osjeća li se danas bolje?«
Vještac je potvrdio kimanjem glave, kako se Ciri učinilo, nešto dubljim i uljudnijim
od običnoga naklona. Wenck nije promijenio izraz lica.
»Raduje me«, rekao je nakon uobičajene stanke. »Uzimajući gospu Merigold na kola
mojega konvoja preuzimam odgovornost za njezino zdravlje, udobnost i sigurnost. Gos‐
podine Zigrine, naložite, molim vas, da se krene.«
»Gospodine Wenck.«
»Molim, gospodine Geralte.«
»Hvala.«
Povjerenik je kimnuo glavom. Kako se učinilo Ciri, nešto dublje i uljudnije, no što je
iziskivala njegova uobičajena usiljena uljudnost.
Yarpen Zigrin je protrčao duž kolone, izdajući gromke zapovijedi i upute, nakon čega
se uzverao na kozlić, proderao i ošinuo konje uzdama. Kola su se trgnula i zakotrljala po
šumskom putu. Potres je probudio Triss, ali ju je Ciri umirila, promijenila joj oblog na
čelu. Štropotanje je djelovalo uspavljujuće. Čarobnica je ubrzo zaspala, Ciri je također
pala u drijemež.
Kada se probudila, sunce je već bilo visoko. Izvirila je iza bačava i paketa. Kola na ko‐
jima se vozila bila su na čelu kolone. Sljedećima je upravljao patuljak s crvenom mara‐
mom zavezanom oko vrata. Iz razgovora koje su patuljci vodili među sobom, Ciri je zna‐
la da se zove Paulie Dahlberg. Pored njega je sjedio njegov brat Regan. Vidjela je i Wen‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

cka koji je jahao u pratnji dvojice komornika.

Crvenperka, Geraltova kobila, privezana za kola, pozdravila ju je tihim rzanjem. Nig‐
dje nije vidjela svog riđana i Trissina kulaša. Sigurno su bili pozadi, zajedno s pričuvnim
konjima kolone.
Geralt je sjedio na kozliću pored Yarpena. Tiho su razgovarali, pijuckajući pivo iz ba‐
čvice smještene između njih. Ciri je napregnula sluh, ali brzo joj je dosadilo – pričalo se
o politici, a poglavito o planovima i nakanama kralja Henselta i nekim posebnim služba‐
ma i posebnim zadaćama koje su počivale na tajnoj pomoći ratom ugroženom susjedu,
kralju Demanwendu iz Aedirna. Geralt je izrazio čuđenje na koji će to način pet kola
usoljene ribe povećati obrambene sposobnosti Aedirna. Yarpen je, ne obraćajući pozor‐
nost na podrugljivu notu u vješčevu glasu, objasnio da su neke vrste ribe tako dragocjene
da ih je samo nekoliko kola dovoljno za godišnju plaću pukovnije oklopnika, a svaka
nova pukovnija oklopnika već predstavlja znatnu pomoć. Geralt se začudio zašto ta po‐
moć mora biti tako tajna, na što mu je patuljak odgovorio da tajna upravo u tome i jest.
Triss se bacaknula u snu, izgubila oblog i nešto nerazgovijetno promrmljala. Zatražila
je od nekakvog Kevyna da drži ruke kod sebe, a odmah potom izjavila da se sudbini ne
može pobjeći. Ustvrdivši napokon da su svi, ama baš svi u nekom stupnju mutanti, mir‐
no je zaspala.
I Ciri je osjetila pospanost, ali ju je razbudio gromki grohot Yarpena koji je upravo
podsjećao Geralta na stare pustolovine. Riječ je bila o lovu na zlatnoga zmaja koji je
umjesto da se dade uloviti naravnao lovcima kosti, a postolara, zvanog Kozojed, napros‐
to smazao. Ciri je počela slušati s većim zanimanjem.
Geralt je pitao za sudbinu Rasparača, ali Yarpen to nije znao. Yarpen se opet zaintere‐
sirao za ženu po imenu Yennefer, a Geralt je postao čudno malorječiv. Patuljak je otpio
piva i počeo se žaliti da je ta Yennefer i dalje uvrijeđena na njega, iako je od tih vremena
proteklo podosta godina.
»Naletio sam na nju na sajmu u Gors Velenu«, pričao je. »Čim me spazila, frknula je
kao mačka i strahovito uvrijedila moju pokojnu mamicu. Dao sam smjesta petama vje‐
tra, a ona je vikala za mnom da će me već jednom uhvatiti i srediti tako da će mi trava iz
dupeta narasti.«
Ciri je zahihotala, zamislivši si Yarpena s travom. Geralt je progunđao nešto o žena‐
ma i njihovim naglim naravima, patuljak je pak to smatrao previše blagim određenjem
zloće, zagriženosti i osvetoljubivosti. Vještac nije nastavio temu i Ciri je ponovo zapala u
drijemež.
Ovaj su je put probudili povišeni glasovi. Točnije, glas Yarpena koji je doslovno vi‐
kao.
»A da! Samo da znaš! Tako sam odlučio!«
»Tiše«, rekao je mirno vještac. »Na kolima leži bolesna žena. Shvati, ja ne kritiziram

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

tvoje odluke i namjere...«

»Ne, naravno«, prekinuo ga je zajedljivo patuljak. »Ti se samo značajno cerekaš.«
»Yarpene, ja te prijateljski upozoravam. One koji sjede na dva stolca ne voli nijedna
strana, prema njima u najboljem slučaju vlada nepovjerenje.«
»Ne sjedim ja ni na kakva dva stolca. Nedvosmisleno se opredjeljujem za jednu od
strana.«
»Za tu ćeš stranu uvijek ostati patuljak. Netko drugačiji. Tuđ. A za suprotnu stra‐
nu...«
Prekinuo je.
»No!«, zarežao je Yarpen, okrećući se. »No, počni, što čekaš? Reci da sam izdajica i
pas na ljudskom povodcu, spreman za šaku srebrnjaka i tanjur leće navaliti na braću koja
su ustala i bore se za slobodu. No, hajde, ispljuni to iz sebe. Ne volim nedorečenosti.«
»Ne, Yarpene«, rekao je tiho Geralt. »Ne. Neću ništa ispljunuti iz sebe.«
»Ah, nećeš?« Patuljak je ošinuo konje. »Ne da ti se? Radije gledaš i smiješiš se? Meni
ni riječi, ha? Ali Wencku si to mogao reći! ›Molim ne računajte na moj mač« Ah, kako
uznosito, plemenito i ponosno! U pseće dupe s tom tvojom uznositošću! I s tim tvojim
jebenim ponosom!«
»Htio sam naprosto biti pristojan. Ne želim se upletati u taj sukob. Hoću sačuvati
neutralnost.«
»Ne da se!« proderao se Yarpen. »Ne da ju se sačuvati, shvaćaš? Ne, ništa ti ne shva‐
ćaš. Ah, silazi s mojih kola, uzjaši konja. Makni mi se s očiju, neutralni razmetljivče.
Nerviraš me.«
Geralt se okrenuo. Ciri je suspregnula dah u očekivanju. Ali vještac nije rekao ni rije‐
či. Ustao je i saskočio s kola, brzo, mekano, okretno. Yarpen je sačekao da odveže kobilu
od ljestava, nakon čega je ponovo ošinuo konje, režeći u bradu nešto nerazumljivo, ali
strašno po zvučanju.
Ustala je da i ona saskoči, pronađe riđana. Patuljak se okrenuo, odmjerio je nesklo‐
nim pogledom.
»A i s tobom samo muka, gospodična«, puhnuo je srdito. »Ovdje nam još samo fale
dame i curičci, pohara, čak se ni popišati s kozlića ne mogu, moram zaustaviti zapregu i
odvući se u grmlje!«
Ciri se podbočila šakama, potresla pepeljastom kosom i podignula nos.
»Je li?« zapiskutala je rasrđeno. »Manje pijte piva, gospodine Zigrine, pa ćete rjeđe
morati!«
»Moje te se pivo ne tiče, balavice!«
»Ne derite se, Triss je tek zaspala!«
»Ovo su moja kola! Derat ću se ako me volja!«
»Panj!«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Molim? Ah, ti besramna kozo!«

»Panj!!!«
»Pokazat ću ja tebi panj... O, prokletstvo! Ppprrr!!!«
Patuljak se snažno nagnuo, u zadnji čas povukao uzde, u trenutku kada se par konja
već spremao prijeći panj prepriječen na putu. Yarpen je ustao na kozliću, psujući ljudski
i patuljački, zviždeći i urlajući zaustavljao je zapregu. Patuljci i ljudi, saskočivši s kola,
pritrčali su, pomogli izvesti konje na slobodan put, vukući ih za vođice i ormu.
»Pridrijemalo se, ha, Yarpene?« zarežao je prilazeći Paulie Dahlberg. »Muke mu, da si
se na to popeo, otišla bi osovina, kola bi se raspala dođavola. Što ti, vrazi ga...«
»Odjebi, Paulie!« riknuo je Yarpen Zigrin i srdito opalio uzdama po konjskim sapi‐
ma.
»Imali ste sreće«, rekla je slađahno Ciri, smještajući se na kozlić pored patuljka. »Bolje
je, kako i sami vidite, imati na kolima vješticu nego se sam voziti. U zadnji sam vas čas
upozorila. A da ste u taj mah pišali s kozlića i naletjeli na panj, no, no. Strašno je i po‐
misliti što se tada moglo dogoditi...«
»Hoćeš li ušutjeti?«
»Neću ni zucnuti. Ni riječ.«
Izdržala je nepunu minutu.
»Gospodine Zigrine?«
»Nisam nikakav gospodin.« Patuljak ju je gurnuo laktom, nacerio se. »Ja sam Yarpen.
Je li jasno? Kočijašit ćemo zajedno, hoćemo li?«
»Jasno. Mogu pridržati uzde?«
»Jasno. Čekaj, ne tako. Prebaci preko kažiprsta, pritisni palcem, evo, ovako. Lijevu
isto tako. Ne nateži, ne vuci prejako.«
»Je li ovako dobro?«
»Dobro je.«
»Yarpene?«
»Ha?«
»Što znači ›sačuvati neutralnost‹?«
»Biti ravnodušan«, nevoljko je progunđao. »Ne daj uzdama da vise. Lijevu bliže sebi!«
»Kako to ravnodušan? Ravnodušan prema čemu?«
Patuljak se jako nagnuo i pljunuo pod kola.
»Ako nas Scoia’tael napadnu, tvoj Geralt kani stajati i mirno gledati kako nas kolju.
Ti ćeš vjerojatno stajati pored njega, jer će ti to biti ogledno predavanje. Tema predava‐
nja: ponašanje vješca spram sukoba razumnih rasa.«
»Ne razumijem.«
»Tome se baš nimalo ne čudim.«
»Jesi li se zato s njime posvađao i naljutio se? Tko su zapravo ti Scoia’tael? Te... Vje‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

verice?«
»Ciri.« Yarpen je silovito prstima pročešljao bradu. »To nisu stvari s kojima će razbi‐
jati glavu male nedorasle djevojčice.«
»Oho, sada se ljutiš na mene. Uopće nisam mala. Čula sam što su o Vjevericama go‐
vorili vojnici u stražari. Vidjela sam... Vidjela dva ubijena vilenjaka. A vitez je govorio da
i oni.... isto ubijaju. I da među njima nisu samo vilenjaci. Ima i patuljaka.«
»Znam«, rekao je suho Yarpen.
»A i ti si patuljak.«
»Izvan svake sumnje.«
»Zašto se onda bojiš Vjeverica? Navodno se bore samo protiv ljudi.«
»Nije to tako jednostavno«, namrgodio se. »Nažalost.«
Ciri je dugo šutjela, grizući donju usnu i nabirući nos.
»Znam«, rekla je iznenada. »Vjeverice se bore za slobodu. A ti si, iako patuljak, po‐
sebna tajna služba kralja Henselta na ljudskom povodcu.«
Yarpen je prasnuo, obrisao nos rukavom i nagnuo se s kozlića, provjeravajući da
Wenck nije dojahao preblizu. Ali povjerenik je bio daleko, zauzet razgovorom s Geral‐
tom.
»Sluh imaš, djevojko, kao svizac«, široko se nasmiješio. »Malo si previše bistra za ne‐
koga kome je suđeno da rađa djecu, vari jelo i prede. Čini ti se da sve znaš? To je zato jer
si balava. Ne pravi glupe face. Face ti neće dati odraslost, a čine te još ružnijom no što
jesi. Umješno si, priznajem, shvatila Scoia’tael, dopale su ti se njihove parole. Znaš li za‐
što ih tako dobro razumiješ? Jer su i Scoia’tael balavurdija. To su govnari koji ne razumi‐
ju da su ih navukli, da netko iskorištava njihovu šmrkavu blesavost, šopajući ih slogani‐
ma o slobodi.«
»Ali, tȁ oni se uistinu bore za slobodu.« Ciri je podigla glavu, pogledala patuljka širo‐
ko otvorenim zelenim očima. »Isto kao i drijade u šumi Brokilon. Ubijaju ljude, jer lju‐
di... neki ljudi im nanose zlo. Jer ovo je nekoć bila vaša zemlja, patuljaka i vilenjaka, i
tih... polutana, gnoma i inih... A sada su tu ljudi, pa vilenjaci...«
»Vilenjaci!« frknuo je Yarpen. »Ako ćemo biti baš precizni, i oni su ovdje posve isti
dotepenci kao i vi ljudi, iako su na svojim bijelim brodovima došli dobrih tisuću godina
prije vas. Sada žure dokazati prijateljstvo, sada smo braća, sada kese zube, govore: ›mi,
braća‹, ›mi, Prvotni Narodu. A prije, kur... Hm, hm... Prije su nam zviždale njihove stri‐
jele oko ušiju dok smo...«
»Znači da su prvi na svijetu bili patuljci?«
»Gnomi, ako ćemo biti precizni. I ako je riječ o ovome dijelu svijeta. Jer svijet je ne‐
zamislivo velik, Ciri.«
»Znam. Vidjela sam zemljovid...«
»Nisi mogla vidjeti. Nitko još nije nacrtao takav zemljovid i dvojim da će to uskoro i

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

učiniti. Nitko ne zna što je ondje, iza Vatrenih Planina i Velikoga Mora. Čak ni vilenja‐
ci, iako se hvale da sve znaju. Drek znaju, kažem ti.«
»Hmm... Ali sada... Ljudi je puno više no... No vas.«
»Jer se množite kao zečevi«, zaškrgutao je zubima patuljak. »Ništa, samo biste se ševi‐
li, ukrug, bez biranja, s kim i kako padne. A vašim ženama je dovoljno da sjednu na mu‐
ške gaće i već im naraste trbuh... Zašto si tako pocrvenjela, pomislio bi netko: poljski
mak? Htjela si razumjeti, jesi ili nisi? Pa sada i imaš točnu istinu i vjernu povijest svijeta
kojim vlada onaj koji vještije drugome razbija lubanje i bržim tempom napumpava babe.
A vama je, ljudima, teško konkurirati, podjednako u ubijanju, kao i u ševi...«
»Yarpene«, izustio je hladno Geralt, dojahavši do njih na Crvenperki. »Budi ljubazan
pa pripazi malo pri izboru riječi. A ti, Ciri, prestati se igrati kočijašenja, zaviri do Triss,
provjeri da se nije probudila i treba li joj štogod.«
»Probudila sam se ja već odavno«, javila se slabašnim glasom čarobnica iz nutrine
kola. »Ali nisam htjela prekinuti zanimljivu konverzaciju. Ne ometaj, Geralte. Htjela
bih... doznati nešto više o utjecaju ševe na razvoj društava.«

»Mogu li ugrijati malo vode? Triss se hoće oprati.«

»Ugrij«, pristao je Yarpen Zigrin. »Xaviere, skini ražanj s vatre, našem je zeki već dos‐
ta. Dodaj kotlić, Ciri. O joj, pun do ruba! I sama si dovukla takvu težinu s potoka?«
»Snažna sam.«
Stariji od braće Dahlberg prasnuo je u smijeh.
»Ne sudi po izgledu, Paulie«, rekao je ozbiljno Yarpen, spretno dijeleći pečenoga zeca
na porcije. »Ovdje nema ničega smiješnog. Mršavica je, ali vidim da je krepka i izdržljiva
djevojka. Ona je kao kožni pojas: tobože tanak, a rukama ga nećeš raskinuti. A ako bi se
na njemu objesio, i to će izdržati.«
Nitko se nije nasmijao. Ciri je čučnula pored patuljaka polijegalih oko vatre. Ovaj su
put Yarpen Zigrin i četvorica njegovih »momaka« na bivaku zapalili vlastitu vatru, jer
zeca, kojega je ustrijelio Xavier Moran, nisu kanili dijeliti. I za njih same je jela dostajalo
samo za jedan, najviše dva zalogaja.
»Dometnut ću u vatru«, rekao je Yarpen oblizujući prste. »Voda će se brže ugrijati.«
»S tom je vodom blesavo«, presudio je Regan Dahlberg, ispljunuvši kost. »Pranje
može bolesniku samo naškoditi. I zdravome uostalom također. Sjećate se staroga Schra‐
dera? Žena mu je jednom zapovjedila da se opere i Schrader je ubrzo iza toga umro.«
»Jer ga je ugrizao bijesan pas.«
»Da se nije oprao, pas ga ne bi ujeo.«
»I ja mislim«, oglasila se Ciri, provjeravajući prstom temperaturu vode u kotliću, »da
je umivati se svakodnevno pretjerivanje. Ali Triss moli, a jednom se čak i rasplakala... Pa

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

se Geralt i ja...«
»Znamo«, kimnuo je glavom stariji Dahlberg. »Ali da bi vještac... Ne mogu se naču‐
diti. Hej, Zigrine, da ti imaš žensku, prao bi se i češljao? Nosio bi je na rukama u grmlje
kada bi morala...«
»Umukni, Paulie«, prekinuo ga je Yarpen. »Ne opanjkavaj vješca jer je on valjana lju‐
dina.«
»Zar sam ja nešto takvo rekao? Čudim se samo...«
»Triss«, uplela se svadljivo Ciri, »nije uopće njegova ženska.«
»Tim se više čudim.«
»Tim si, znači, veći blesan«, zaključio je Yarpen. »Ciri, odlij malo vode da čarobnici
svarimo još šafrana s makom. Danas joj je čini se već bolje, ha?«
»Čini se«, progunđao je Yannick Brass. »Morali smo zbog nje zaustavljati konvoj
samo šest puta. Ja znam da ne pristoji odbiti pomoć na cesti, jadan je onaj koji misli
drugačije. A tko bi odbio, taj bi bio još veći nesretnik i podli kurvin sin. Ali predugo mi
u tim šumama boravimo, predugo, kažem vam. Iskušavamo sudbinu, muke mu, i previ‐
še iskušavamo, momci. Ovdje nije sigurno. Scoia’tael...«
»Ispljuni tu riječ, Yanniče.«
»Pu, pu. Yarpene, meni bitka nije strašna, a krv mi nije novina, ali... Kada bismo se
tukli sa svojima... Pas mu mater! Zašto nas je ovo dopalo? Taj je usrani tovar trebao pra‐
titi usrani konjički eskadron, a ne mi! Neka vrazi nose te mudrace iz Ard Carraigha,
neka ih...«
»Umukni, rekao sam. Dodaj mi bolje lonac s kašom. Zeku smo, mater mu njegovu,
kušali, a sada valja nešto i pojesti. Ciri, hoćeš li jesti s nama?«
»Pa naravno.«
Na dulje se vrijeme čulo samo mljaskanje, žvakanje i struganje drvenih žlica po lon‐
cu.
»Muke mu«, rekao je Paulie Dahlberg i žestoko podrignuo. »Još bih nešto pojeo.«
»I ja bih«, objavila je Ciri i također podrignula, oduševljena neusiljenim ponašanjem
patuljaka.
»Samo ne kaše«, rekao je Xavier Moran. »To mi proso već raste u ustima. I usoljeno
meso mi se zgadilo.«
»Onda se nažderi trave kad si takav sladokusac.«
»Ili oguli brezu zubima. Dabrovi to čine pa žvaču.«
»I dabra bih pojeo.«
»A ja ribu«, dao se u sanjarenje Paulie, glasno grizući dvopek izvađen ispod pazuha.
»Ribe sam se zaželio, velim vam.«
»Ulovimo onda ribe.«
»Gdje?« zarežao je Yannick Brass. »U grmlju?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»U potoku.«
»I to mi je potok. Možeš se popišati na drugu obalu. Kakve ondje može biti ribe?«
»Ima ribe.« Ciri je oblizala žlicu i turnula je u saru od čizama. »Vidjela sam kada sam
išla po vodu. Ali to su nekakve bolesne ribe. Imaju osip. Crne i crvene mrlje...«
»Pastrve!« zaurlao je Paulie, pljujući mrvice dvopeka. »Hajde, dečki, trkom na potok!
Regane! Skidaj gaće! Napravit ćemo mrežu od tvojih gaća.«
»Zašto od mojih?«
»Skidaj, smjesta, jer ću ti dati po glavi, govnaru jedan! Nije li ti majka rekla da me
moraš slušati?«
»Požurite ako hoćete na ribe, jer sumrak samo što se nije spustio«, rekao je Yarpen.
»Ciri, je li se voda ugrijala? Pusti, pusti, opeci ćeš se i zacrniti kotlom. Znam da si snaž‐
na, ali dopusti, ja ću ponijeti.«
Geralt ih je već čekao, izdaleka su zamijetili njegovu bijelu kosu među razmaknutim
polama cerade na kolima. Patuljak je prelio vodu u čabar.
»Trebaš li pomoć, vješče?«
»Ne, hvala, Yarpene. Ciri će mi pomoći.«
Triss nije više imala visoku vrućicu, ali je strašno oslabjela. Geralt i Ciri su se već iz‐
vještili u njezinu svlačenju i pranju, naučili su i sprečavati njezine ambiciozne, ali zasad
neizvodive porive prema samostalnosti. Išlo im je izvanredno spretno – on je držao ča‐
robnicu u zagrljaju, ona ju je prala i brisala. Samo je jedno počinjalo Ciri čuditi i uzruja‐
vati – Triss se, po njezinu mišljenju, odveć čvrsto privijala uz Geralta. Ovaj ga je put čak
pokušala i poljubiti.
Geralt je kretnjom glave pokazao čarobničine bisage. Ciri je odmah razumjela, jer je i
to spadalo u ritual – Triss je uvijek zahtijevala da ju se očešlja. Pronašla je češalj, kleknu‐
la do nje. Triss je, nagnuvši glavu na njezinu stranu, obujmila vješca. Po Cirinu mišlje‐
nju definitivno prejako.
»Oh, Geralte«, zajecala je. »Tako mi je žao... Toliko zbog onog što je bilo među
nama...«
»Triss, molim te.«
»... to se trebalo dogoditi... sada. Kada ozdravim... Bilo bi posve drugačije... Mogla
bih... Mogla bih čak...«
»Triss.«
»Zavidim Yennefer... Zavidim joj na tebi...«
»Ciri, izađi.«
»Ali...«
»Izađi, molim te.«
Skočila je s kola, naletjevši ravno na Yarpena koji je čekao oslonjen o kotač, zamišlje‐
no grickajući dugu vlat trave. Patuljak ju je zagrlio. Nije se pritom morao saginjati kao

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Geralt. Nije bio nimalo viši od nje.

»Nikada nemoj počiniti sličnu grešku, mala vješčice«, progunđao je, pokazujući oči‐
ma na kola. »Ako ti netko iskaže sućut, simpatiju i posvećenost, ako te iznenadi čestitoš‐
ću značaja, cijeni to, ali nemoj brkati s... nečim drugim.«
»Nije lijepo prisluškivati.«
»Znam. I opasno je. Jedva sam stigao odskočiti kada si izlila vodu od pranja iz čabra.
Dođi, pogledat ćemo koliko je pastrva upalo u Reganove gaće.«
»Yarpene?«
»Ha?«
»Drag si mi.«
»I ti meni, kozice.«
»Ali ti si patuljak. A ja nisam.«
»I kakve to ima... Aha. Scoia’tael. Misliš na Vjeverice, zar ne? Ne da ti to mira, je li?«
Ciri se izvukla iz teškog zagrljaja.
»Ne daje ni tebi«, rekla je. »I ostalima isto. Pa vidim.«
Patuljak je šutio.
»Yarpene?«
»Molim.«
»Tko ima pravo? Vjeverice ili vi? Geralt hoće biti... neutralan. Ti služiš kralja Hensel‐
ta, iako si patuljak. A vitez u stražari je vikao da su nam svi neprijatelji i da sve treba...
Sve. Čak i djecu. Zašto, Yarpene? Tko ima pravo?«
»Ne znam«, rekao je patuljak s mukom. »Nisam pozobao sve znanje svijeta. Činim
ono što smatram dobrim. Vjeverice su se latile oružja, otišle u šumu. Ljude u more, viču,
ne znajući da su im taj prijemčivi slogan prišapnuli nilfgaardski emisari. Ne shvaćajući
da ta parola nije namijenjena njima, već upravo ljudima, da treba probuditi ljudsku mrž‐
nju, a ne borbeno oduševljenje mladih vilenjaka. Ja sam to shvatio, pa stoga to što rade
Scoia’tael smatram zločinačkom glupošću. Što ćeš, možda će za nekoliko godina mene
proglasiti izdajicom i prodanom dušom, a njih će nazivati junacima... Naša povijest, po‐
vijest našega svijeta, poznaje takve slučajeve.«
Ušutio je, pogladio bradu. I Ciri je šutjela.
»Elirena...« progunđao je iznenada. »Ako je Elirena bila junakinja, ako se to što je
učinila zove junaštvo, što ćeš, neka onda mene zovu izdajicom i kukavicom. Jer ja, Yar‐
pen Zigrin, kukavica, izdajica i otpadnik, tvrdim da se ne bismo trebali međusobno ubi‐
jati. Tvrdim da moramo živjeti. Živjeti tako da kasnije ne moramo nikoga moliti za
oproštenje. Junačka Elirena... Ona je morala. Oprostite mi, preklinjala je, oprostite. Do
sto đavola! Bolje je poginuti nego živjeti sa sviješću da se učinilo nešto što zahtijeva ispri‐
ku.«
Opet je zašutio. Ciri nije postavljala pitanja koja su joj bila na vrh jezika. Nagonski je

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

osjećala da ne bi trebala.
»Moramo živjeti jedni uz druge«, nastavio je Yarpen. »Mi i vi, ljudi. Jer jednostavno
nemamo drugog izlaza. Već dvjesto godina to znamo, a već više od sto radimo na tome.
Želiš li znati zašto sam stupio u Henseltovu službu, zašto sam donio takvu odluku? Ne
mogu dopustiti da taj posao bude protraćen. Više od sto godina smo se pokušavali složiti
s ljudima. Polutani, gnomi, mi, čak i vilenjaci, jer ne govorim o rusalkama, nimfama ili
silfidama, one su uvijek bile divljakinje, čak i onda kada vas uopće nije bilo. Do sto đa‐
vola, trajalo je sto godina, ali uspjeli smo nekako urediti taj zajednički život, jedni uz
druge, zajedno, uspjeli smo djelomice uvjeriti ljude da se jedni od drugih razlikujemo
vrlo malo...«
»Mi se uopće ne razlikujemo, Yarpene.«
Patuljak se naglo okrenuo.
»Uopće se ne razlikujemo«, ponovila je Ciri. »Pa ti misliš i osjećaš kao Geralt. I kao...
kao ja. Jedemo isto, iz iste zdjele. Pomažeš Triss i ja također. Ti si imao baku i ja sam
imala baku... Moju baku su ubili Nilfgaarđani. U Cintri.«
»A moju ljudi«, rekao je s naporom patuljak. »U Bruggeu. Za vrijeme pogroma.«

»Jahači!« povikao je jedan od Wenckovih ljudi jašući u prethodnici. »Jahači nama usu‐
sret!«
Povjerenik je kasom odjahao do Yarpenovih kola, Geralt se približio s druge strane.
»Straga, Ciri«, rekao je oštro. »Silazi s kozlića i otiđi straga. Budi uz Triss.«
»Odande se ništa ne vidi!«
»Ne raspravljaj!« zarežao je Yarpen. »Nosi se straga, ali odmah! I dodaj mi nadžak.
Pod kožuhom je.«
»Ovo?« Ciri je podignula teški predmet opakog izgleda koji je podsjećao na čekić s
oštrom, blago zakrivljenom kukom na drugom kraju ušice.
»To«, potvrdio je patuljak. Gurnuo je dršku nadžaka u saru čizme, a sjekiru položio
na koljena. Wenck, prividno miran, zurio je u cestu, zaklanjajući oči dlanom.
»Laka konjica iz Ban Gleána«, ocijenio je za trenutak. »Takozvana Crna pukovnija,
poznajem ih po plaštevima i kalpacima od dabrovine. Sačuvajte mir. I budnost također.
Plaštevi i kalpaci od dabrovine olako mijenjaju vlasnike.«
Konjanici su se brzo približavali. Bilo ih je desetak. Ciri je vidjela kako Paulie Dahl‐
berg na kolima iza njih stavlja na koljena dva nabijena samostrijela, a Regan ih pokriva
kabanicom. Potiho se uvukla pod ceradu, krijući se iza širokih Yarpenovih pleća. Triss se
pokušala pridignuti, opsovala, pala na postelju.
»Stoj!« poviknuo je prvi od jahača, nedvojbeno zapovjednik. »Tko ste? Odakle i
kamo putujete?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»A tko pita?« Wenck se mirno uspravio u sedlu. »I u čije ime?«

»Vojska kralja Henselta, radoznali gospodine! Pita desetnik Zyvik, a nije navikao po‐
navljati pitanja! Odgovarajte smjesta i to brzo! Tko ste?«
»Opskrbnička služba kraljevske vojske.«
»To može svatko reći! Ne vidim ovdje nikoga u kraljevskim bojama!«
»Približi se, desetniče, i pogledaj pozorno ovaj prsten.«
»Što vi tu meni bljeskate prstenjem?« narogušio se najamnik. »Zar ja poznajem sve
prstenje, je li? Takav prsten može imati svatko. Važnoga li znaka!«
Yarpen Zigrin je ustao na kozliću, podignuo sjekiru i brzim pokretom je gurnuo voj‐
niku pod nos.
»A ovakav znak«, zarežao je, »poznaješ? Ponjuši i upamti miris.«
Desetnik je trgnuo uzde, okrenuo konja.
»Mene ćete plašiti?« proderao se. »Mene? Ja sam u kraljevskoj službi!«
»I mi isto«, rekao je tiho Wenck. »I to sigurno duže no ti. Ne bjesni, vojniče, dobro ti
savjetujem.«
»Ovdje sam na straži! Odakle da znam koji ste vi?«
»Vidio si prsten«, procijedio je povjerenik. »A ako nisi prepoznao kraljevski znamen,
pitam se onda tko si. Na stijegu Crne pukovnije isti je grb, trebao bi ga poznavati.«
Vojnik je vidljivo uzmaknuo, na što su u jednakoj mjeri utjecale mirne Wenckove ri‐
ječi, kao i tmurne, nepopustljive njuške koje su izvirivale iz furgona pratnje.
»Hmm...« rekao je, zabacujući kalpak na lijevo uho. »Dobro. Ali ako ste doista ti za
koje se izdajete, nećete imati ništa protiv ako pogledam što vozite na kolima.«
»Hoćemo«, namrštio se Wenck. »I to čak vrlo. Naš tovar, desetniče, nije tvoja briga.
Ne razumijem što bi ti u njemu imao tražiti.«
»Ne razumijete«, odmahnuo je glavom vojnik, spuštajući ruku prema dršci mača. »Pa
ću vam reći, gospodine. Trgovina ljudima je zabranjena, a ne manjka hulja koji prodaju
uznike Nilfgaardu. Ako u kolima pronađem ljude, nećete me uvjeriti da ste u kraljevoj
službi. Pa da mi pokažete i tuce prstenova.«
»Dobro«, rekao je suho Wenck. »Ako je riječ o uznicima, traži. To dopuštam.«
Najamnik je kasom prišao središnjem furgonu, prignuo se na sedlu, podignuo cera‐
du.
»Što je u tim bačvama?«
»A što bi bilo? Uznici?« narugao se Yannick Brass, zavaljen na kozliću.
»Pitam što? Stoga odgovarajte!«
»Usoljena riba.«
»A u ovim sanducima?« Vojnik je dojahao do sljedećih kola, udario nogom u bočnu
stranu.
»Potkove«, odrezao je Paulie Dahlberg. »A tamo, pozadi, bivolske kože.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Vidim«, odmahnuo je rukom desetnik, cmoknuo konju, odjahao na čelo, zavirio u

Yarpenova kola.
»A kakva je to žena koja tamo leži?«
Triss Merigold se slabo nasmiješila, podignula na laktu, izvevši dlanom kratak, zamr‐
šen pokret.
»Tko, ja?« upitala je tiho. »Pa ti me uopće ne vidiš.«
Vojnik je nervozno zatreptao, blago se stresao.
»Soljena riba«, rekao je uvjereno, spuštajući pokrov. »U redu. A ovo dijete?«
»Sušene gljive«, rekla je Ciri, nabusito zureći u njega. Vojnik je ušutio, zamro otvore‐
nih usta.
»Da što?« upitao je nakon stanke, nabirući čelo. »Što?«
»Jesi li završio pregled, vojniče?« hladno se zainteresirao Wenck, dojahavši s druge
strane furgona. Vojnik je s naporom odvojio pogled od Cirinih zelenih očiju.
»Završio sam. Putujte, neka vas bogovi vode. Ali budite na oprezu. Prije dva su dana
Scoia’tael sasjekli konjičku ophodnju kod Jazavčeve jaruge. Bila je to jaka, brojna geril‐
ska postrojba. Istina, Jazavčeva jaruga je daleko odavde, ali vilenjak se šumom kreće brže
od vjetra. Dobili smo zapovijed da ih okružimo, ali kako ćeš uhvatiti vilenjaka? To je
kao da loviš vjetar...«
»Dobro je, ne zanima nas«, osorno je presjekao povjerenik. »Vrijeme leti, dug je put
pred nama.«
»Zbogom onda. Hej, za mnom!«
»Čuo si, Geralte?« progunđao je Yarpen Zigrin, ispraćajući pogledom ophodnju koja
se udaljavala. »Proklete Vjeverice su u blizini. Osjećao sam to. Cijelo vrijeme me prolaze
trnci u plećima, kao da mi već netko s lukom cilja u leđa. Ne, prokleto bilo, ne možemo
više kao dosad putovati naslijepo, zviždučući, drijemajući i pospano prduckajući. Mora‐
mo znati što je pred nama. Slušaj, imam ideju.«

Ciri je oštro podbola riđana, prešla odmah u galop, nisko se saginjući u sedlu. Geralt, za‐
dubljen u razgovor s Wenckom, iznenada se uspravio.
»Ne luduj!« povikao je. »Bez mahnitanja, djevojko! Hoćeš li vrat slomiti? I ne udalja‐
vaj se previše...«
Više nije čula, preoštro je hitala naprijed. Činila je to namjerno, nije joj se dalo slušati
svakodnevne prodike. Ne prebrzo, ne preoštro, Ciri! Bla-bla. Ne udaljuj se! Bla-bla-bla.
Budi oprezna! Bla-bla! Kao da sam dijete, pomislila je. A ja imam gotovo trinaest godi‐
na, brzog riđana i oštar mač na leđima. I ne bojim se ničega!
I proljeće je!
»Hej, pazi, tur ćeš si nažuljati!«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Yarpen Zigrin. Još jedan pametnjaković. Bla-bla!

Naprijed, naprijed, u galop, po neravnu putu, kroz zelenu travu i grmlje, kroz srebr‐
ne bare, kroz zlatni vlažni pijesak, kroz paperjastu paprat. Uplašeni srndać nestaje u
šumu, zasvijetii u skoku crno-bijelom svjetiljkom zatka. S drveća uzlijeću ptice – šarene
šojke i žune, crne kreštave svrake sa smiješnim repovima. Pršti pod kopitima voda u
mlakama i rasjedima.
Dalje, još dalje! Konj koji se predugo sporo vukao za kolima, juri radosno i brzo, sret‐
nim galopom, trči glatko, mišići mu poigravaju među bedrima, vlažna griva šiba joj lice.
Konj pruža vrat, Ciri popušta uzde. Naprijed, konjiću, ne osjećaj uzde ni žvale, naprijed,
u galop, u galop, oštro, oštro! Proljeće!
Usporila je, osvrnula se uokolo. Napokon sama. Napokon daleko, Nitko ju više neće
prekoriti, nitko opomenuti, neće joj svratiti pozornost, neće joj zaprijetiti da je svršeno s
takvim jahanjem. Napokon sama, slobodna, svoja i nezavisna.
Polaganije. Lagani kas. Napokon, nije to jahanje iz čiste zabave, tu su i stanovite
obveze. Napokon, sada je to konjički obilazak, ophodnja, izvidnica. Ha, razmišlja Ciri,
ogledavajući se uokolo, sigurnost cijeloga konvoja sada ovisi o meni. Svi nestrpljivo če‐
kaju da se vratim i podnesem prijavak: put je slobodan i prolazan, nikoga nisam vidjela,
nema tragova ni kola, ni kopita. Raportirat ću i onda će suhonjavi gospodin Wenck
hladnog plavog pogleda ozbiljno kimnuti glavom, Yarpen Zigrin će nakesiti žute konj‐
ske zube, Paulie Dahlberg uzviknuti: ›Dobra je mala!‹, a Geralt se blago nasmiješiti. Na‐
smiješit će se, iako se u posljednje vrijeme smiješi tako rijetko.
Ciri promatra uokolo, bilježi u pamćenje. Dvije oborene breze – nikakav problem.
Gomila granja – ništa, kola će ih prijeći. Kišom ispran rasjed – mala prepreka, kotači pr‐
vih kola će ga pregaziti, sljedeća će proći kolotečinama. Velika poljana – dobro mjesto za
pašu...
Tragovi? Kakvi tu mogu biti tragovi. Ovdje nema nikoga. Šuma je. Ima ptica koje
cvrkuću među svježe zelenim lišćem. Prljavoriđi lisac pretrčava bez žurbe preko staze...
I sve miriše na proljeće.
Put se lomi na polovici brijega, nestaje u pješčanom usjeku, ulazi pod iskrivljene bori‐
će koji se drže padine. Ciri silazi s ceste, uspinje se na strminu, želeći razgledati okolicu s
visine. I dotaknuti, mokre, mirisne listove...
Sjahala je, prebacila uzde preko grane, polagano prošetala posred borovnica koje su
obrastale brdo. S druge strane brijega vidjelo se otvoreno prostranstvo koje je u šum‐
skom gustišu zijevalo kao izgrizena rupa – sigurno trag nakon požara koji je davno ovu‐
da harao, nigdje se nije crnjelo požarište, sve se zelenjelo od niskih brezica i jela. Put,
dokle god je sezao pogled, činio se praznim i prohodnim.
I sigurnim.
Čega se oni boje, pomislila je. Scoia’tael? Pa čega se imaju bojati? Ja se vilenjaka ne

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

bojim. Nisam im ništa učinila.

Vilenjaci. Vjeverice. Scoia’tel.
Prije no što joj je Geralt naložio da ode, Ciri je stigla pogledati trupla u stražari.
Upamtila je osobito jednoga – s licem prekrivenim zgrušanom krvlju ulijepljenom ko‐
som, s neprirodnom iskrivljenim i izvijenim vratom. Ukočena u stisnutoj, groznoj gri‐
masi, gornja usna mu je otkrivala zube, vrlo bijele i vrlo sitne, neljudske. Upamtila je vi‐
lenjačke čizme, iznošene i otrcane, duge do koljena, dolje s vezicama, gore zakopčane
brojnim kopčama.
Vilenjaci koje ubijaju ljudi, koji sami ginu u borbi. Geralt kaže da treba sačuvati ne‐
utralnost... A Yarpen da treba postupati tako da se ne mora moliti za oproštaj...
Šutnula je nogom krtičnjak, zamišljeno kopala petom po pijesku.
Tko i kome, kome i što treba opraštati?
Vjeverice ubijaju ljude. A Nilfgaard im za to plaća. Služi se s njima. Huška ih. Nilfga‐
ard.
Ciri nije zaboravila, iako je jako htjela zaboraviti. Ono što se dogodilo u Cintri. Pro‐
gonstvo, očaj, strah, glad i bol. Nemoć i otupjelost koji su došli kasnije, puno kasnije,
kada su je pronašli i prigrlili druidi iz Zarječja. Sjećala se toga kao kroz maglu, a htjela je
prestati se sjećati.
Ali to se vraćalo. Vraćalo u mislima, u snovima. Cintra. Topot konja i divlji krici,
trupla, požar... I crni vitez s krilatom kacigom... A kasnije... Kolibe na Zarječju... Spalje‐
ni dimnjak među razvalinama... Pored, uz nedotaknuti zdenac, crna mačka što liže straš‐
ne opekotine na boku. Bunar... Đeram... Vjedro...
Vjedro puno krvi.
Ciri je protrljala lice, pogledala dlan, zatečena. Dlan je bio mokar. Djevojčica je
šmrcnula, obrisala suze rukavom.
Neutralnost? Ravnodušnost? Htjela je zavrištati. Vještac ravnodušni promatrač? Ne!
Vještac mora braniti ljude. Od lešija, vampira, vukodlaka. I ne samo od njih. Treba ih
braniti od svakog zla. A ja sam na Zarječju vidjela što je zlo.
Vještac mora štititi i spašavati. Štititi muškarce da ih ne vješaju za ruke po drveću, ne
nabijaju na kolac. Štititi plavokose djevojke da ih ne razapinju među kolce zabijene u
zemlju. Štititi djecu da ih ne kolju i ne bacaju u bunare. Zaštitu zaslužuje čak i mačka
opečena u potpaljenoj štali. Zato ću ja postati vještica, zato imam mač, da bih branila te
poput onih iz Soddena i Zarječja, jer oni nemaju mačeve, ne znaju korake, poluokrete,
izbjegavanja i piruete, nitko ih nije naučio kako se boriti, nezaštićeni su i bespomoćni
pred vukodlacima i nilfgaardskom zvijeri. Mene uče borbi. Da bih mogla braniti nena‐
oružane. I to ću i činiti. Uvijek. Nikada neću biti neutralna. Nikada neću biti ravnoduš‐
na.
Nikada!

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Nije znala što ju je upozorilo – je li to bila iznenadna tišina koja se spustila na šumu
poput hladne sjene ili pak pokret uhvaćen krajičkom oka? Ali, reagirala je munjevito, na‐
gonski – refleksom stečenim i naučenim u borovim šumama Zarječja, onda kada se bje‐
žeći iz Cintre utrkivala sa smrću. Bacila se na tlo, upuzala pod grm kleke i zamrla nepo‐
mično. Samo da konj ne zarže, pomislila je.
Na suprotnoj strani usjeka nešto se opet pokrenulo, zapazila je obris koji je izranjao,
pa se rasplinjavao među lišćem. Vilenjak je oprezno izvirio iz gustiša. Zbacivši kapuljaču
s glave, nakratko se osvrtao uokolo, osluškivao, a potom je bešumno i brzo pošao po gre‐
benu. Sustopice za njim iz gustiša su izniknula još dvojica. A potom su krenuli sljedeći.
Puno njih. U dugom redu, jedan za drugim. Otprilike pola ih je jahalo na konjima – ti
su išli polagano, uspravljeni u sedlima, napeti, pozorni. Na trenutak ih je sve vidjela jas‐
no i podrobno, dok su se u potpunoj tišini pomicali na pozadini neba, u svijetlom pro‐
rezu na zidu stabala, prije no što su nestali, rastvorili se u treperavim sjenkama guste
šume. Iščeznuli su bez šušnja i šuma, poput duhova. Nije zatoptao ni frknuo nijedan
konj, nije pukla grančica pod stopalom ili potkovom. Nije zazvečalo oružje koje je bilo
povješano po njima.
Nestali su, ali se Ciri nije pomaknula, ležala je priljubljena uz zemlju pod borovni‐
com, nastojeći disati što tiše. Znala je da ju može odati uplašena ptica ili životinja, a pti‐
cu ili životinju mogao je uplašiti svaki šušanj i svaki pokret – čak i najmanji, najoprezni‐
ji. Ustala je tek kada se šuma posve umirila, a po drveću među kojim su nestali vilenjaci
zakriještale svrake.
Ustala je samo da bi se našla u čvrstom zagrljaju nečijih ruku. Crna kožnata rukavica
spustila joj se na usta, prigušila krik straha.
»Šuti.«
»Geralte?«
»Šuti, rekao sam.«
»Jesi li vidio?«
»Vidio sam.«
»To su oni...« šapnula je. »Scoia’tael. Jesu?«
»Da. Brzo konjima. Gledaj pod noge.«
Oprezno i tiho spustili su se s brijega, ali se nisu vratili na put, ostali su u guštari. Ge‐
ralt se budno osvrtao, nije joj dopustio samoj jahati, nije joj predao riđanove uzde, vodio
ga je sam.
»Ciri«, rekao je iznenada. »Ni riječi o ovome što smo vidjeli. Ni Yarpenu, ni Wenc‐
ku. Nikomu. Razumiješ?«
»Ne«, promrsila je spuštajući glavu. »Ne razumijem. Zašto moram šutjeti? Pa treba ih
upozoriti. Za koga smo mi, Geralte? Protiv koga? Tko nam je prijatelj, a tko neprijatelj?«
»Sutra ćemo se odvojiti od konvoja«, rekao je nakon trenutka šutnje. »Triss je već go‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

tovo posve zdrava. Oprostit ćemo se i poći svojim putem. Imat ćemo svoje probleme,
svoje brige i svoje teškoće. Tada ćeš, nadam se, napokon prestati pokušavati dijeliti sta‐
novnike našega svijeta na prijatelje i neprijatelje.«
»Moramo biti... neutralni? Ravnodušni, zar ne? A ako napadnu...«
»Neće napasti.«
»Ali ako...«
»Poslušaj me«, okrenuo se prema njoj. »Što misliš zašto tako važan transport, pošiljku
zlata i srebra, tajnu pomoć kralja Henselta Aedirnu, prate patuljci, a ne ljudi? Ja sam već
jučer vidio vilenjaka koji nas je promatrao s drveta. Čuo sam kako su noću prošli pored
tabora. Scoia’tael neće napasti patuljke, Ciri.«
»Ali tu su«, promrsila je. »Tu. Vrte se, okružuju nas...«
»Ja znam zašto su tu. Pokazat ću ti.«
Naglo je okrenuo konja, dobacio joj vođice. Podbola je riđana petama, pošla brže, ali
joj je pokretom naložio da ostane pozadi. Presjekli su put, ponovo se uspeli na greben.
Vještac je vodio, Ciri je jahala za njim. Oboje su šutjeli. Dugo.
»Pogledaj.« Geralt je zaustavio konja. »Pogledaj, Ciri.«
»Što je to?« uzdahnula je.
»Shaerrawedd.«
Pred njima, koliko god je šuma dopuštala pogled, uzdizali su se glatko oklesani blo‐
kovi granita i mramora s rubovima koje su zaoblili, zaokružili vihori, ukrašeni ornamen‐
tima koje su isprale kiše, napukli, polomljeni mrazovima, porazbacani korijenjem staba‐
la. Među stablima su blještali bijeli, polomljeni stupovi, arkade, ostaci frizova opleteni
bršljanom, pokriveni debelim slojem zelene mahovine.
»Tu je bio... zamak?«
»Palača. Vilenjaci nisu gradili zamke. Sjaši. Konji neće moći među ruševine.«
»Tko je uništio sve ovo? Ljudi?«
»Ne. Oni sami. Prije no što su otišli.«
»Zašto su to učinili?«
»Znali su da se više neće vratiti ovamo. Bilo je to nakon drugoga sraza između njih i
ljudi, prije više od dvjesto godina. Prije toga su, povlačeći se, ostavljali gradove netaknu‐
te. Ljudi su gradili na vilenjačkim temeljima. Tako su nastali Novigrad, Oxenfurt,
Wyzima, Tretogor, Maribor, Cidaris. I Cintra.«
»Cintra isto?«
Potvrdio je kimanjem glave, ne odvajajući pogled od ruševina.
»Otišli su odavde«, šapnula je Ciri, »ali se sada vraćaju. Zašto?«
»Da pogledaju.«
»Što?«
Bez riječi joj je položio ruku na rame, blago je gurnuo pred sebe. Skočili su s mra‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

mornih stuba, sišli niže, pridržavajući se za gipke grane lijeske koje su u grmovima izbi‐
jale iz svakoga procijepa, svake pukotine u mahovinom pokrivenim, ispucanim pločama.
»Ovdje je bilo središte palače. Njezino srce. Fontana.«
»Ovdje?« začudila se gledajući gusto šipražje vrba i bijela stabla breza posred bezoblič‐
nih gomila i blokova. »Ovdje? Ovdje nema ničega.«
Potok koji je punio fontanu zacijelo je često mijenjao korito, strpljivo i neprestano
podlokavao mramorne blokove i alabastrene ploče, pa su se obrušavali, stvarajući brane,
pa opet usmjeravajući struju na drugu stranu. Zbog toga je cijeli prostor bio ispresijecan
plitkim jarcima. Ponegdje se voda slijevala u kaskadama po ostacima građevine, ispirući
ju od lišća, pijeska i otpadaka – na tim su mjestima mramor, terakota i mozaici još uvi‐
jek prštali bojom i svježinom, kao da tu leže tri dana, a ne dva stoljeća.
Geralt je preskočio potok, ušao među ostatke stupovlja. Ciri ga je pratila. Saskočili su
s razvaljenih stuba, saginjući glave ušli pod netaknut luk arkade napola zatrpane zemlja‐
nim nasipom. Vještac je stao, pokazao rukom. Ciri je glasno uzdahnula.
Iz gomile ruševina šarene od razbijene terakote izrastao je velik grm ruža, osut deseci‐
ma prelijepih bijeloljubičastih cvjetova. Na laticama su svjetlucale kapi rose, blješteći po‐
put srebra. Grm je izdancima opletao veliku ploču od bijeloga kamena. A s ploče ih je
promatralo tužno lijepo lice čije nježne i plemenite crte nisu uspjeli izbrisati ni isprati
kiše i snjegovi. Lice koje nisu uspjela unakaziti dlijeta pljačkaša što su s reljefa skidali
zlatne ornamente, mozaike i drago kamenje.
»Aelirenn«, rekao je Geralt nakon duge šutnje.
»Lijepa je«, šapnula je Ciri, hvatajući ga za ruku. Vještac kao da to nije primijetio.
Gledao je skulpturu i bio daleko, daleko u drugom svijetu i vremenu.
»Aelirenn«, ponovio je trenutak kasnije. »Patuljci i ljudi zovu je Elireną. Dovela ih je
do bitke prije dvjesto godina. Vilenjački senat bio je protiv toga. Znali su da nemaju
šansi. Da se više neće moći podignuti nakon poraza. Htjeli su spasiti svoj narod, htjeli su
preživjeti. Odlučili su razoriti gradove, povući se u nedostupne, divlje planine... i čekati.
Vilenjaci su dugovječni, Ciri. Prema našoj mjeri vremena, umalo besmrtni. Ljudi su im
se činili nečim što će minuti kao suša, kao oštra zima, kao pošast skakavaca, nakon kojih
dolaze kiša, proljeće, nova žetva. Htjeli su pričekati. Istrajati. Odlučili su srušiti gradove i
palače. Među njima i svoj ponos – lijepi Shaerrawedd. Htjeli su opstati, ali Elirena... Eli‐
rena je nahuškala mladež. Latili su se oružja i pošli za njom u posljednji očajnički boj. I
masakrirani su. Nemilosrdno masakrirani.«
Ciri je šutjela, zagledana u lijepo i mrtvo obličje.
»Ginuli su s njezinim imenom na usnama«, nastavio je tiho vještac. »Ponavljajući nje‐
zin poziv, njezin poklič, ginuli su za Shaerrawedd. Jer Shaerrawedd je bio simbol. Ginuli
su za kamen i mramor... i za Aelirenn. Kao što im je i obećala, ginuli su ponosno, junač‐
ki, dostojanstveno. Sačuvali su čast, ali pogubili, osudili na uništenje vlastitu rasu. Vlas‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

titi narod. Sjećaš se što ti je govorio Yarpen? Tko vlada svijetom, a tko umire? Objasnio
ti je to na grub, ali istinit način. Vilenjaci su dugovječni, ali samo je njihova mladež
plodna, samo mladi mogu imati potomstvo. A gotovo sva vilenjačka mladež pošla je
tada za Elirenom. Za Aelirenn, za Bijelom ružom iz Shaerrawedda. Stojimo među ruše‐
vinama njezina dvorca, uz fontanu čiji je šum slušala s večeri. A to... to je bilo njezino
cvijeće.«
Ciri je šutjela. Geralt ju je privukao sebi, zagrlio.
»Znaš li sada zašto su Scoia’tael bili ovdje, znaš li što su htjeli pogledati? I shvaćaš li
da se ne smije dopustiti da se vilenjačka i patuljačka mladež ponovo dadu masakrirati?
Shvaćaš li da ni ti ni ja ne smijemo sudjelovati u tom masakru? Ove ruže cvjetaju cijele
godine. Trebale su podivljati, ali su ljepše od ruža iz njegovanih vrtova. U Shaerrawedd,
Ciri, neprestano dolaze vilenjaci. Različiti vilenjaci. Oni nagli i glupi, kojima je simbol
popucali kamen. I oni razboriti, kojima simbol predstavlja ovo besmrtno cvijeće koje se
neprestano obnavlja. Vilenjaci, koji razumiju da ako se iščupa taj grm i spali zemlja, ruže
iz Shaerrawedda neće procvjetati više nikada. Shvaćaš li to?«
Kimnula je glavom.
»Razumiješ li sada što je neutralnost koja te toliko uznemiruje? Biti neutralan ne zna‐
či biti ravnodušan i neosjetljiv. Ne treba ubijati osjećaje u sebi. Dovoljno je u sebi ubiti
mržnju. Jesi li razumjela?«
»Da«, šapnula je. »Sada sam razumjela. Geralte, ja... htjela bih uzeti jednu... Jednu od
tih ruža. Za uspomenu. Mogu li?«
»Uzmi«, rekao je nakon kratkog oklijevanja. »Uzmi da se sjećaš. No pođimo. Vrati‐
mo se konvoju.«
Ciri je pričvrstila ružu pod vrpce na kaputiću. Odjednom je tiho kriknula, podignula
ruku. Iz prsta joj je na dlan potekao potočić krvi.
»Ubola si se?«
»Yarpen...« šapnula je djevojčica zureći u krv koja joj je ispunjavala liniju života.
»Wenck... Paulie...«
»Što?«
»Triss!« kriknula je prodorno tuđim glasom, silno zadrhtala, protrljala lice podlakti‐
com. »Brzo, Geralte! Moramo im... priteći upomoć! Na konje, Geralte!«
»Ciri! Što je s tobom?«
»Oni umiru!«

Galopirala je s uhom gotovo pripijenim uz vrat konja, požurivala ga je vikom i udarcima

peta. Pijesak šumskoga puta prštao je ispod kopita. Iz daljine je začula vrisku, osjetila
dim.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Iz suprotnog smjera, zapriječivši put, jurila su prema njoj dva konja vukući za sobom
ormu, uzde i slomljeno rudo. Ciri nije zaustavila riđana, promaknula je pored njih u pu‐
nom trku, krpice pjene dodirnule su joj lice. Iza sebe je začula rzanje Crvenperke i psov‐
ke Geralta koji je morao zastati.
Izletjela je iza zavoja puta na veliku poljanu.
Karavana je gorjela. Iz guštare su prema kolima kao vatrene ptice letjele zapaljene
strelice, bušeći cerade, zabijajući se u daske. Scoia’atel su se, arlaučući i vrišteći, bacili u
napad.
Ciri, ne obraćajući pozornost na Geraltove povike koji su dopirali otpozadi, usmjerila
je konja ravno na prva dvoja kola na čelu kolone. Jedna su bila prevrnuta u stranu, kraj
njih je stajao Yarpen Zirgin sa sjekirom u jednoj i samostrijelom u drugoj ruci. Do nje‐
govih je nogu, nepomična i bespomoćna, u modroj suknji zadignutoj do polovice beda‐
ra, ležala...
»Triiiiissss!!!« Ciri se uspravila u sedlu, podbola konja petama. Scoia’tael su se okre‐
nule prema njoj, oko djevojčinih ušiju zazujale su strijele. Odmahnula je glavom, ne us‐
poravajući galop. Čula je Geraltov zov koji joj je nalagao da pobjegne u šumu. Nije ka‐
nila poslušati. Sagnula se, pojurila ravno na strijelce koji su jurišali na nju. Odjednom je
osjetila prodoran miris bijele ruže pričvršćene za kaputić.
»Triiiiisss!!!«
Vilenjaci su odskočili pred konjem u punom trku. Jednog je lako zahvatila streme‐
nom. Začula je oštar zvižduk, konj se trgnuo, zacvilio, pao na bok. Ciri je ugledala strije‐
lu zabijenu duboko ispod jabuke sedla, tik uz njezino bedro. Izvukla je stopala iz streme‐
na, podigla se, čučnula u sedlu, snažno odrazila i skočila.
Pala je meko na sanduk prevrnutih kola, zamahnula rukama i ponovo skočila, slijeću‐
ći na povijenim nogama pored Yarpena koji je urlao i mahao sjekirom. Do njega, na
drugim kolima, borio se Paulie Dahlberg, a Regan, nagnut unatrag, odupirući se noga‐
ma o dasku, s naporom je zadržavao zapregu. Konji su divlje rzali, toptali, potezali rudu
u strahu pred vatrom koja je proždirala ceradu.
Bacila se prema Triss koja je ležala među rasutim bačvama i sanducima, zgrabila ju za
odjeću i počela vući prema prevrnutim kolima. Čarobnica je stenjala, držeći se za glavu
tik iznad uha. Odmah pored Ciri iznenada su zatoptala kopita, zasoptali konji – dva su
vilenjaka vitlajući mačevima potiskivali Yarpena u bijesnoj borbi prema njoj. Patuljak se
vrtio kao zvrk, vješto odbijajući sjekirom udarce koji su se spuštali na njega. Ciri je sluša‐
la psovke, zvon i plačljivi zveket metala.
Od gorućega konvoja odvojila se nova zaprega, pojurila prema njima, vukući za so‐
bom dim i plamen, sijući uokolo zapaljene krpe. Kočijaš je bespomoćno visio s kozlića,
pored njega je stajao Yannick Brass s naporom održavajući ravnotežu. Jednom je rukom
držao uzde, drugom odbijao dva vilenjaka u galopu s obje strane furgona. Treći Sco‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

ia’tael, izravnavši se u trku s konjima u zaprezi, odapinjao im je u bokove strijelu za stri‐

jelom.
»Skači«, zaurlao je Yarpen, nadvikujući buku. »Skači, Yanniče!«
Ciri je ugledala kako jureća kola u galopu sustiže Geralt, kako kratkim, štedljivim
udarcem mača pomeće sa sedla jednog vilenjaka, a Wenck, priskačući sa suprotne strane,
siječe drugoga, toga koji je gađao konje. Yannick je bacio uzde i iskočio – ravno pod ko‐
nja trećega Scoia’taela. Vilenjak je stao u stremenima i posjekao ga mačem. Patuljak je
pao. U tom su se trenutku plamteća kola izvalila među borce, razdvojila ih i rastjerala.
Ciri je u posljednjem trenu dospjela odgurnuti Triss ispod kopita pomahnitalih konja.
Uprežna se prečka na kolima s praskom skršila, furgon je poskočio, izgubio kotač i pre‐
vrnuo se, rasipajući uokolo teret i tinjajuće daske.
Ciri je dovukla čarobnicu pod prevrnuta Yarpenova kola. U tome joj je pomogao Pa‐
ulie Dahlberg koji se odjednom našao uz njih, a oboje je zaklonio Geralt, uguravši Cr‐
venperku između njih i napadača iz Scoia’taela. Oko kola se sve uskovitlalo. Ciri je čula
zveket oštrica, krikove, soptanje konja, topot kopita. Yarpen, Wenck i Geralt, sa svih
strana okruženi vilenjacima, borili su se kao poludjeli vrazi.
Borce je iznenada rastjerala zaprega Regana koji se na kozliću nadjačavao sa zdepas‐
tim polutanom u kaputiću od risova krzna. Polutan je sjedio na Reganu i nastojao ga
ubosti dugim nožem.
Yarpen je spretno skočio na kola, uhvatio polutana za vrat i izbacio ga preko ograde.
Regan je prodorno uzviknuo, dohvatio uzde, ošinuo konje. Zaprega se trgnula, kola za‐
kotrljala, munjevito je ubrzao.
»Zaokruži, Regane!« zaurlao je Yarpen. »Zaokruži! Naokolo!«
Kola su se okrenula i opet pojurila na vilenjake, rastjeravajući ih. Jedan je priskočio,
uhvatio desnog logova za ular, ali ga nije uspio zadržati, jurnjava ga je bacila pod kopita i
kotače. Ciri je začula jezoviti krik.
Drugi vilenjak, koji je galopirao pored, svom je snagom sjekao mačem. Yarpen se
prignuo, oštrica je zazvonila o obruč koji je pridržavao ceradu, inercija je vilenjaka poni‐
jela naprijed. Patuljak se naglo pogrbio, oštro zamahnuo rukom. Scoia’tael je vrisnuo i
ispravio se u sedlu, tresnuo o zemlju. Među lopaticama mu je bio zabijen nadžak.
»Hajde, dolazite, kurvini sinovi!!!« urlao je Yarpen, vitlajući sjekirom. »Hoće li još
koji? Tjeraj ukrug, Regane! Ukrug!«
Regan, tresući okrvavljenom kosom, zgrbivši se na kozliću posred zvižduka strijela,
zavijao je kao bjesomučnik i nemilosrdno šibao konje. Zaprega je jurila u uskom krugu,
tvoreći pokretnu, plamteću i zadimljenu zapreku oko prevrnutih kola pod koja je Ciri
zavukla poluprisebnu, izranjenu čarobnicu.
Nedaleko njih plesao je Wenckov konj, sivi ždrijebac. Wenck se pogrbio, Ciri je vi‐
djela bijela pera strijele koja mu je stršala iz boka.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Unatoč rani, spretno je odbijao udarce dvojice vilenjaka koji su pješice nasrtali na
njega s obje strane. Pred Cirinim ga je očima druga strijela pogodila u leđa. Povjerenik je
grudima pao na konjski vrat, ali se održao u sedlu. Paulie Dahlberg mu je pritekao upo‐
moć.
Ciri je ostala sama.
Posegnula je za mačem. Oštrica koja je za vrijeme vježbi iskakala iza leđa kao munja,
sada se nije dala nikako izvući, opirala se, ogrezla je u koricama kao u smoli. Posred vira
usključalog posvuda uokolo, posred pokreta tako brzih da su se razmazivali pred očima,
njezin se mač činio neprirodno i tuđe sporim, izgledalo je da će minuti stoljeća prije no
što ga izvuče dokraja. Zemlja se tresla i podrhtavala. Ciri je odjednom shvatila da se ne
trese zemlja. Da se tresu njezina vlastita koljena.
Paulie Dahlberg, odbijajući sjekirom vilenjaka koji je nasrtao na njega, vukao je po
tlu ranjenoga Wencka. Pored kola projurila je Crvenperka, na vilenjaka je skočio Geralt.
Negdje je izgubio traku i bijela kosa mu je vijorila u trku, Zazvečali su mačevi.
Drugi Scoia’tael, pješak, iskočio je iza kola. Paulie je ostavio Wencka, uspravio se, za‐
mahnuo sjekirom. I zamro.
Pred njim je stajao patuljak u kapi ukrašenoj s vjeveričjim repom, s crnom bradom
upletenom u dvije pletenice. Paulie se pokolebao.
Crnobradi se nije kolebao ni sekunde. Udario je objeručke. Oštrica sjekire je zarežala
i pala, zabila se u ključnu kost uz grozno krckanje. Paulie je pao bez jauka, trenutačno,
izgledalo je kao da je sila udarca slomila oba koljena pod njim.
Ciri je vrisnula.
Yarpen Zigrin je skočio s kola. Crnobradi patuljak se zavrtio, navalio. Yarpen je izbje‐
gao udarac vještim poluokretom, zastenjao i strahovito udario odozdo, rasijecajući crnu
bradu, grkljan, čeljust i lice – sve do nosa. Scoia’tael se savio i svalio nauznak, lipteći krv‐
lju, mlateći rukama i grebući petama zemlju.
»Geraaalte!« vrisnula je Ciri, osjećajući iza sebe pokret. Osjećajući iza sebe smrt.
Bio je to samo nejasan oblik ulovljen u okretu, pokret i bljesak, ali djevojčica je reagi‐
rala munjevito, paradom iskosa i varkom kako su ju naučili u Kaer Morhenu. Predusrela
je udarac ali je stajala odviše nesigurno, bila je previše nagnuta u stranu a da bi amortizi‐
rala napad. Snaga udarca ju je tresnula o sanduk kola. Mač joj je kliznuo iz dlana.
Lijepa dugonoga vilenjakinja koja je stajala pred njom okrutno se nacerila, podigla
mač, potresajući kosom, rasutom ispod zabačene kapuljače. Mač je zasljepljujuće bljes‐
nuo, bljesnule su narukvice na Vjeveričinim zapešćima.
Ciri se nije mogla ni pomaknuti.
Ali mač nije pao, nije udario. Jer vilenjakinja nije gledala u nju, nego u bijelu ružu
pričvršćenu za kaputić.
»Aelirenn!« kriknula je Vjeverica glasno, kao da je tim krikom htjela prekinuti oklije‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

vanje. Ali nije stigla. Geralt ju je, odgurnuvši Ciri, široko mačem tresnuo preko grudi.
Krv je briznula na djevojčino lice i odjeću, crvene kapi poprskale su bijele latice ruže.
»Aelirenn...« prodorno je zaječala vilenjakinja, padajući na koljena. Prije no što se
srušila na lice, stigla je uzviknuti još jednom. Glasno, prodorno, očajnički.
»Shaerraweeeeeedd!!!«

Stvarnost se vratila jednako iznenadno kao što je iznenada i nestala. Kroz jednoličan
mukli šum koji joj je ispunjavao uši, Ciri je počela razabirati glasove. Kroz treperavu i
mokru zavjesu suza počela je vidjeti žive i ubijene.
»Ciri«, šapnuo je Geralt klečeći uz nju. »Preni se.«
»Bitka...«, zastenjala je, sjedajući. »Geralte, što...«
»Sve je svršeno. Zahvaljujući vojsci iz Ban Gleána, koja nam je došla u pomoć.«
»Nisi bio...« šapnula je zatvorivši oči. »Nisi bio neutralan...«
»Nisam bio. Ali ti si živa. Triss je živa.«
»Što je s njom?«
»Udarila se u glavu ispavši iz kola koja je Yarpen nastojao spasiti. Ali već je u redu.
Liječi ranjenike.«
Ciri se osvrnula uokolo. Posred dima dogorijevajućih furgona promicali su obrisi
oružnika. A uokolo su ležali sanduci i bačve. Dio ih bio je razbijen, a sadržaj rasut. Bilo
je to obično, sivo poljsko kamenje. Pogledala ga je zaprepašteno.
»Pomoć Demawendu iz Aedirna«, zaškrgutao je zubima Yarpen Zigrin stojeći do
njih. »Tajna i neobično važna pomoć. Posebno važan konvoj!«
»To je bila klopka?«
Patuljak se okrenuo, pogledao nju, pa Geralta. Potom je ponovo promotrio kamenje
prosuto iz bačava, pljunuo.
»Da«, potvrdio je. »Klopka.«
»Za Vjeverice?«
»Ne.«
Ubijeni su posloženi u ravnom redu. Ležali su jedni uz druge nerazdvojeni – vilenja‐
ci, ljudi i patuljci. Bio je među njima Yannick Brass. Bila je tamnokosa vilenjakinja u vi‐
sokim čizmama. I patuljak s crnom bradom, sjajnom od zgrušane krvi, spletenom u ple‐
tenice. A pored njih...
»Paulie!« jecao je Regan Dahlberg, držeći bratovu glavu na koljenima. »Paulie! Za‐
što?«
Šutjeli su. Svi. Čak i ti koji su znali zašto. Regan je okrenuo prema njima iskrivljeno
lice mokro od suza.
»Što ću ja reći majci?« zaječao je. »Što ću joj reći?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Šutjeli su.
Nedaleko, okružen vojnicima u crno-zlatnim bojama Kaedwena, ležao je Wenck. Te‐
ško je predisao, a svaki mu je izdah izbacivao na usne krvave mjehuriće. Do njega je kle‐
čala Triss, nad njima je stajao vitez u sjajnom oklopu.
»I što kažete?« upitao je vitez. »Gospo čarobnice? Preživjet će?«
»Učinila sam što sam mogla.« Triss je ustala, stisnula usta. »Ali...«
»Što?«
»Koristili su ovo.« Pokazala mu je strijelu s čudnim šiljkom, udarila je s njom u obliž‐
nju bačvu. Vrh strijele se razdvojio, raspuknuo na četiri bodljikave igle s kukicama. Vitez
je opsovao.
»Fredegarde...« oglasio se s mukom Wenck. »Fredegarde, čuj...«
»Ne smiješ govoriti!«, rekla je oštro Triss. »Ni pomicati se! Čarolija se jedva drži!«
»Fredegarde«, ponovio je povjerenik. Krvavi mjehurić na njegovim usnama je pukao,
na njegovu se mjestu odmah stvorio drugi. »Prevarili smo se... Svi smo se varali. Nije to
Yarpen... Potvorili smo ga bez temelja... Jamčim za njega. Yarpen nije izdao... Nije
izd...«
»Šuti!« povikao je vitez. »Šuti, Vilfride! Hej, brzo, dajte ovamo nosila! Nosila!«
»Nisu više potrebna«, rekla je muklo čarobnica, zureći u Wenckove usne na kojima se
više nisu stvarali mjehurići. Ciri se okrenula, pritisnula lice uz Geraltov bok.
Fredegard se uspravio. Yarpen Zigrin ga nije gledao. Gledao je ubijene. Regana Dahl‐
berga koji je i dalje klečao uz brata.
»To je bilo nužno, gospodine Zigrine«, rekao je vitez. »Ovo je rat. Postojala je zapovi‐
jed. Morali smo biti sigurni...«
Yarpen je šutio. Vitez je spustio pogled.
»Oprostite«, šapnuo je.
Patuljak je polagano okrenuo glavu, pogledao ga. Pogledao Geralta, Ciri, sve njih.
Ljude.
»Što ste vi napravili s nama?« upitao je ogorčeno. »Što ste vi učinili s nama? Što ste
učinili... od nas?«
Nitko mu nije odgovorio.
Oči dugonoge vilenjakinje bile su staklaste i tamne. Na njezinim iskrivljenim usnama
skamenio se krik.
Geralt je zagrlio Ciri. Polaganim pokretom je s njezina kaputića otkačio bijelu ružu
poprskanu tamnim mrljama i bez riječi bacio cvijet na Vjeveričino tijelo.
»Zbogom«, šapnula je Ciri. »Zbogom, Ružo iz Shaerrawedda. Zbogom i...«
»I oprosti nam«, dovršio je vještac.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Skitaraju se po zemlji, nametljivi i besramni, samoproglasivši se progoniteljima zlo‐

ga, uništavačima vukodlaka i tamaniteljima sablasti, iznuđujući od lakovjernih pla‐
ću, a primivši tu nečasnu zaradu kreću dalje da bi na najbližem mjestu počinili sličnu
himbu. Pronalaze najlakši pristup kolibi čestitoga, prostog i nesvjesnog seljaka koji sve
nesreće i nedaće olako pripisuje čarolijama, neprirodnim bićima i čudovištima, djelo‐
vanju planetnika ili zloga duha. Namjesto da se bogovima moli, namjesto da svetišti‐
ma prinosi bogate žrtve, takav je prost čovjek spreman podlom vješcu dati i zadnji no‐
vac, vjerujući da će vještac, taj bezbožni izrod, uspjeti odvratiti njegovu sudbinu i iz‐
baviti ga nesreća.
Anonim, Monstrum ili prikaz vješca

Nemam ništa protiv vještaca. Neka slobodno love vampire. Samo neka plaćaju po‐
rez.
Radovid III. Smjeli, kralj Redanije

Žudiš li pravdu, unajmi vješca.

Grafiti na zidu Pravne katedre Sveučilišta u Oxenfurtu

Peto poglavlje
»NE ŠTO SI RE KAO?«
Dječačić je šmrcnuo i zabacio s čela preveliku baršunastu kapicu s fazanovim perom
šeretski obješenim u stranu.
»Jesi li ti vitez?« ponovio je pitanje promatrajući Geralta očicama modrim poput pla‐
vila.
»Ne«, odgovorio je vještac, začuđen što mu se da odgovarati. »Nisam.«
»Ali imaš mač! Moj tata je vitez kralja Foltesta. Isto ima mač. Veći od tvog!«
Geralt je naslonio lakte na ogradu i pljunuo u vrtlog vode iza krme šajke.
»Nosiš na leđima«, nije odustajao klinac. Kapica mu se ponovo spustila na oči.
»Što?«
»Mač. Na leđima. Zašto mač nosiš na leđima?«
»Jer su mi veslo ukrali.«
Klinac je zinuo pokazujući dojmljive praznine na mjestima ispalih mliječnih zuba.
»Odmakni se od ograde«, rekao je vještac. »I zatvori usta jer će ti uletjeti muhe.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Dječak je još šire zinuo.

»Sijed, a glup!« zarežala je klinčeva majka, bogato odjevena plemkinja, odvlačeći svo‐
ga potomka za ovratnik kaputića od dabrova krzna. »Dolazi ovamo, Everette! Koliko
sam ti puta rekla da se ne zbližavaš s pukom!«
Geralt je uzdahnuo, promatrajući obrise otoka i sprudova koji su se pomaljali iz ju‐
tarnje magle. Šajka, nezgrapna kao kornjača, vukla se za sebe primjerenim, to jest kor‐
njačinim tempom koji je diktirala lijena matica Delte. Putnici, većinom trgovci i seljaci,
drijemali su na prtljazi. Vještac je ponovo razmotao svitak, vratio se Cirinu pismu.

... spavam u velikoj dvorani koja se zove Dormitorium, a krevet mi je silno velik, kažem
Ti. Pripadam Srednjim Djevojkama, ima nas dvanaest, ali ja najviše drugujem s Emueid,
Katje i Drugom Iolom. Danas sam međutim Jela Juhu, a najgore je što ponekad treba Postiti
i ustajati u jako ranu Zoru. Ranije nego u Kaer Morhenu. Ostalo ću napisati sutra jerbo
ćemo začas imati Molitve. U Kaer Morhenu se nitko nikada nije molio, tko zna zašto je ov‐
dje to potrebno. Sigurno zato jer je to Svetište.
Geralte. Majka Nenneke je pročitala i naložila mi da ne pišem Gluposti i jasno bez po‐
grešaka. I što učim i da se dobro osjećam i da sam zdrava. Osjećam se dobro i zdrava sam
nažalost Gladna, ali Ubrzo će Ručak. I naložila mi je još majka Nenneke da napišem kako
molitva još nikomu nije naškodila, pa neće ni meni ni tebi zasigurno.
Geralte, opet imam slobodnog vremena pa ću ti napisati da učim. Čitati i pisati ispravne
Rune. Povijest. Priroda. Poezija i proza. Lijepo se izražavati u Srednjem Jeziku i u Prvot‐
nom Govoru. Najbolja sam u Prvotnom Govoru, umijem također pisati Prvotne Rune. Na‐
pisat ću ti nešto pa ćeš vidjeti i sam. Elaine blath, Feainnewedd. To je značilo: Lijepi cvjetić,
dijete Sunca. Vidiš i sam da umijem. I još
Sada mogu opet pisati, jerbo sam pronašla novo pero jerbo se ono staro slomilo. Majka
Nenneke je pročitala i pohvalila me da je pravilno. I da sam poslušna naložila je da ti napi‐
šem i da se ne brineš. Ne brini, Geralte.
Opet imam vremena pa ću napisati što se dogodilo. Dok smo hranile purančiće, ja, Iola i
Katje, Jedan nas je veliki Puran napao, imao je crveni vrat i bio je Užasno Strašan. Najprije
je napao Iolu, a poslije je htio napasti mene, ali ja se nisam bojala, jer je on bio ionako ma‐
nji i sporiji od Njihala. Napravila sam varku i piruetu i tresnula ga dvaput šibom pa je
Umaknuo. Majka Nenneke mi ne dopušta da ovdje nosim Moj Mač, šteta, jerbo bih tom
Puranu pokazala što sam naučila Kaer Morhenu. Ja već znam da ispravno Prvotnim Runa‐
ma valja pisati Caer a’Muirehen i da to znači Tvrđa Staroga Mora. I sigurno zbog toga on‐
dje ima posvuda Školjaka i Puževa te Riba otisnutih u kamenju. A Cintra se ispravno piše
Xin’trea. Dok moje ime potječe od Zireael, što znači Lasta, a to znači da...

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Čitate?«
Podignuo je glavu.
»Čitam. A što? Nešto se dogodilo? Netko je nešto primijetio?«
»Ne, ništa«, odvratio je lađar, brišući ruke o kožnu mornarsku jaknu. »Mir na vodi.
Ali magla je, a mi smo već blizu Ždralova spruda...«
»Znam. Plovim ovuda već šesti put, Nauznačaru, ne računajući povratke. Stigao sam
upoznati put. Držim oči otvorene, ne boj se.«
Lađar je kimnuo glavom, otišao prema pramcu, prekoračujući posvuda razbacane
hrpe paketa i zavežljaja putnika. Konji stisnuti u sredini broda frktali su i udarali potko‐
vicama po daskama palube. Bili su nasred matice, posred guste magle. Šajka je pramcem
orala polje lokvanja, razmicala nakupine vodenoga bilja. Geralt se vratio čitanju.

...to znači da imam vilenjačko ime. Ali ja nisam vilenjakinja. Geralte, i ovdje kod nas se
govori o Vjevericama. Ponekad čak dolazi i vojska i raspituje se i govori da nije dopušteno li‐
ječiti ranjene vilenjake. Ja nisam nikome pisnula ni rječce o tome što je bilo u proljeće, ne boj
se. I to da treba vježbati isto pamtim, nemoj si misliti. Odlazim u park i vježbam kad imam
vremena. Ali ne uvijek jerbo moram raditi i u kuhinji ili u vrtu, kao i sve djevojke. I učenja
imamo užasno puno. Ali nije to ništa, učit ću. Pa i ti si učio u Svetištu, pričala mi je o tome
Majka Nenneke. 1 rekla mi je još da mahati mačem može svaka budala a vještica mora biti
pametna.
Geralte, obećao si da ćeš doći. Dođi.
Tvoja Ciri

P. S. Dođi, dođi.
P. S. II. Majka Nenenke mi je naložila da za kraj napišem Hvala Velikoj Meliteli, neka
Te uvijek prate njezin blagoslov i naklonost. I neka Ti se ništa ne dogodi.
Ciri

Otišao bih u Ellander, pomislio je, spremajući pismo. Ali to je pogibeljno. Mogao bih ih
navesti na trag... S tim pismima isto treba prestati. Nenneke koristi svećeničku poštu, ali
ipak... Prokleto bilo, to je odviše rizično.
»Hmmm... Hmm...«
»Što je opet, Nauznačaru? Ždralov sprud smo već prošli.«
»I hvala bogovima, bez nezgoda«, uzdahnuo je lađar. »Ha, gospodine Geralte, vidim
da će plovidba biti opet mirna. Treba samo paziti dok se magla ne digne, a kada: sunce
izviri, sa strahom je gotovo. Grdoba se na suncu neće pokazati.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Nimalo me to ne brine.«
»Ja si mislim«, nakesio se Nauzničar. »Kompanija vam plaća po plovidbi. Bude li ne‐
čega ili ne bude, novčić svejedno upadne u džepić?«
»Pitaš kao da ne znaš. Što je? Progovara li iz tebe zavist? Što zarađujem stojeći naslo‐
njen na ogradu i promatrajući vivke? A za što tebe plaćaju? Za isto. Za to da si na palubi.
Kada sve ide glatko, nemaš nikakva posla, tumaraš od pramca do krme, kesiš se putnica‐
ma ili pokušavaš navući trgovce na rakiju. I ja sam unajmljen da budem na palubi. Za
svaki slučaj. Prijevoz je siguran, jer je vještac u pratnji. Trošak vješca je uključen u cijenu
prijevoza, nije li tako?«
»Ma jest, sigurno da je istina«, uzdahnuo je lađar. »Kompanija neće izgubiti. Dobro
ih poznajem. Plovim za njih po Delti već petu godinu, od Piane do Novigrada, od No‐
vigrada do Piane. Pa onda, na posao, gospodine vješče. Vi se naslonite na ogradu, a ja
idem prošetati od pramca do krme.«
Magla se malo prorijedila. Geralt je izvukao iz vreće drugi list koji je nedavno primio
od čudnoga glasnika. Pročitao je to pismo već tridesetak puta. Pismo je mirisalo na jor‐
govan i ogrozd.

Dragi prijatelju...
Vještac je tiho opsovao, gledajući čitke, pravilne, uglate rune, iscrtane energičnim po‐
tezima pera koji su nepogrešivo odavali raspoloženje one što ih ispisuje. Opet se silno
poželio živ pojesti. Kada je prije mjesec dana pisao čarobnici, dvije se noći zaredom pitao
kako započeti. Napokon se odlučio za »Draga prijateljice«. I sada je dobio svoje.

Dragi prijatelju, silno me obradovalo Tvoje neočekivano pismo, primljeno nepune tri go‐
dine od našeg posljednjeg susreta. Moja je radost bila tim veća jer su kružile razne glasine o
Tvojoj iznenadnoj i nasilnoj pogibiji. Dobro je da si ih odlučio opovrgnuti pišući mi, a dobro
je da to činiš i tako brzo. Iz Tvoga pisma proizlazi da si vodio miran život, raskošno dosadan
i lišen svih nemira. U današnjim vremenima takav je život prava povlastica, dragi prijate‐
lju, radujem se što si ga uspio osigurati.
Dirnula me iznenadna briga za moje zdravlje koju si izvolio pokazati, dragi moj prijate‐
lju. Hitam ti sa zadovoljstvom dojaviti da sam već dobro, razdoblje indispozicije je iza
mene, borila sam se s nedaćama čijim opisivanjem Ti ne bih željela dosađivati.
Brine me jako i uznemiruje to što Ti neočekivani dar koji si primio od Sudbine pribavlja
brige. I posve imaš pravo pretpostavljajući da Ti je potrebna stručna pomoć, lako je opis te‐
škoća – što je shvatljivo – enigmatičan, sigurna sam da znam Izvor problema. I slažem se sa
stajalištem da je apsolutno nužna pomoć još jedne čarobnice. Osjećam se počašćenom što sam
druga kojoj se obraćaš. Čime sam zaslužila tako visoko mjesto na popisu?

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Budi miran, dragi prijatelju, te ako si se nosio s mišlju da zamoliš pomoć u još nekih ča‐
robnica, zaboravi na to jer je nepotrebno. Polazim, ne oklijevajući, putujem ravno na mjesto
koje si naznačio na zamagljen, ali meni razumljiv način. Jasna stvar, polazim u posvemaš‐
noj tajnosti i pridržavajući se svih sredstava opreza. Na licu mjesta razabrat ću prirodu ne‐
volje i napraviti sve što je u mojoj moći da ju uklonim. Nastojat ću pritom ne ispasti lošije od
drugih gospođa kojima si podastirao, podastireš ili si svikao podastirati molbe. Pa ipak sam
ja Tvoja draga prijateljica. I odviše mi je stalo do Tvojeg cijenjenog prijateljstva a da bih Te
mogla iznevjeriti, mili prijatelju.
Poželiš li mi sljedećih nekoliko godina pisati, ne oklijevaj ni trena. Tvoja me pisma neiz‐
mjerno raduju.
Tvoja prijateljica Yennefer

Pismo je mirisalo na jorgovan i ogrozd.

Geralt je opsovao.
Iz zamišljenosti ga je trgnulo iznenadno kretanje na palubi i ljuljanje šajke koje je
upućivalo na promjenu kursa. Dio putnika opsjeo je desni bok. Lađar Nauznačar izviki‐
vao je s kljuna zapovijedi, šajka je polagano i uporno skretala prema temerskoj obali, si‐
lazila s vodnoga puta, ustupajući mjesto dvojim brodovima koji su se pomaljali iz magle.
Vještac je radoznalo pogledao.
Kao prvi plovio je velik, najmanje sedamdeset sežanja dugačak trojarbolski galion na
kojemu je vijorila crveno-ljubičasta zastava sa srebrnim orlom. Za njim je, ritmički rade‐
ći s četrdesetorim veslima, hitala manja, vitka galija, ukrašena znakom dviju zlatnocrve‐
nih traka koje se sastaju u sredini crnoga polja.
»Uh, grdnih li zmajeva«, rekao je Nauznačar stojeći pored vješca. »Kako samo oru ri‐
jeku, sve se valovi podižu.«
»Zanimljivo«, promrsio je Geralt. »Galion plovi pod redanskim stijegom, a galija je iz
Aedirna.«
»Iz Aedirna, dakako«, potvrdio je lađar. »I vije stijeg namjesnika iz Haggea. Ali obra‐
tite pozornost, oba broda imaju trupove s oštrim dnom, gaza od skoro dva sežnja. To
znači da ne plove do samog Haggea, jer ne bi prešli pragove i pličine u gornjem dijelu ri‐
jeke. Plove u Pianu ili u Bijeli most. A pogledajte koliko je vojske na palubama. To nisu
trgovci. To su ratne korablje, gospodine Geralte.«
»Na galionu putuje netko važan. Razapeli su šator na palubi.«
»Dakako, tako sada putuju velmože«, kimnuo je glavom Nauzničar, čeprkajući po zu‐
bima iverom istrgnutim iz brodske ograde. »Rijekom je sigurnije. Po šumama haraju vi‐
lenjački odredi, ne znaš iza kojega će stabla zviznuti strijela. A na vodi nema straha. Vile‐
njak, kao i mačka, vodu ne voli. Radije čuči u šikari...«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»To mora da je netko zbilja važan. Šator je raskošan.«

»Dakako, moglo bi tako i biti. Tko zna, možda je i sam kralj Vizimir rijeku počastio?
Razni sada putuju... A kad smo već kod toga, zamolili ste u Piani da naćulim uši ne ras‐
pituje li se tkogod za vas. Eno onaj tamo kilavi, vidite ga?«
»Ne pokazuj prstom, Nauznače. Koji je to?«
»A tko će ga znati? Sami se raspitajte, dolazi eto ovamo. Pogledajte kako se zanosi! A
voda je kao zrcalo, prokleto bilo, da se malo namreška, sigurno bi na koljenima plazio,
kilavac.«
»Kilavac« se pokazao kao oniži, mršav muškarac teško odredivih godina odjeven u vu‐
neni, širok i ne baš čist ogrtač zakopčan okruglim mjedenim brošem. Očito izgubljenu
iglu broša zamjenjivao je iskrivljeni čavao istanjene glavice. Muškarac je prišao, nakašljao
se, stisnuo kratkovidne oči.
»Hrnm... Imam li čast s Geraltom iz Rivije, vješcem?«
»Da, poštovani. Imate.«
»Dopustite da se predstavim. Ja sam Linus Pitt, magistar baccalaureus, predavač povi‐
jesti prirode na oxenfurtskoj Akademiji.«
»Neizmjerno mi je drago.«
»Hmm... Rečeno mi je, gospodine, da štitiš prijevoz po narudžbi Kompanije Malati‐
usa i Grocka. Od navodne prijetnje napadom nekakvoga monstruma. Zanima me o kak‐
vom monstrumu može biti riječ.«
»I sam se to pitam.« Vještac se naslonio na brodsku ogradu, gledajući kako se u magli
naziru obrisi močvarnih zemljišta uz rijeku na temerskoj obali. »I dolazim do zaključka
da sam zacijelo unajmljen zbog napada gerilaca iz Scoia’taela koji vjerojatno operiraju po
okolici. Tako putujem po šesti put između Piane i Novigrada, a konjska se smrt nije ni
jednom pojavila...«
»Konjska smrt? To je nekakav pučki naziv. Više bih volio da se služite znanstvenim
nazivljem. Hmm... Konjska smrt... Zbilja ne znam na koju vrst mislite...«
»Mislim na rogobatnu nakazu dugu dva sežnja što podsjeća na algama obraslo deblo i
ima deset šapetina i čeljusti poput pile.«
»Opis ostavlja puno dvojbi glede znanstvene preciznosti. Radi li se o nekoj vrsti iz
obitelji Hyphydridae?«
»Ne isključujem da je tako«, uzdahnuo je Geralt. »Konjska smrt po tome što znam o
njoj potječe iz iznimno ušljive obitelji, ni jedan naziv nije za tu obitelj pogrdan. Stvar je
u tome, uvaženi gospodine bacealaureuse, da je navodno neki od članova te nesimpatič‐
ne obitelji napao prije dva tjedna Kompanijinu Šajku. Ovdje, u Delti, nedaleko od mjes‐
ta na kojemu se upravo nalazimo.«
»Tko to tvrdi«, nasmijao se kreštavo Linus Pitt, »taj je neznalica ili lažac. Ništa slično
nije se moglo dogoditi. Vrlo dobro poznajem faunu Delte. Obitelj Hyphydridae se ovdje

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

uopće ne pojavljuje. Ni neka druga do te mjere pogibeljna, grabežljiva vrsta. Znatna za‐
soljenost i netipični kemijski sastav vode, osobito za vrijeme plime...«
»Za vrijeme plime«, prekinuo ga je Geralt, »kada plimni val prođe kroz kanale Novi‐
grada, u Delti uopće nema vode u strogom značenju te riječi. Ima tekućine koja se sasto‐
ji od izmeta, vode od pranja, ulja i krepanih štakora.«
»Nažalost, nažalost«, rastužio se magistar baccalaureus. »Degradacija okoliša... Nećete
vjerovati, ali od više od dvije tisuće riba koje su živjele u ovoj rijeci još prije pedeset godi‐
na, ostalo je ne više od devedeset. To je zbilja strašno.«
Obojica su se naslonila na obrovicu i šutke promatrala mutnu zelenu dubinu. Plima
je već počinjala, jer voda je smrdjela sve jače. Pojavili su se i prvi krepani štakori.
»Posve je nestao balavi peš«, prekinuo je šutnju Linus Pitt. »Nestao je cipal bataš, sje‐
verna zmijoglava, kitara, prugasti piškor, zeleni barbus, tankorepa krkuša, morski vuk...«
U udaljenosti od oko deset sežanja od brodskoga boka voda se uzburkala. Na trenu‐
tak su obojica vidjeli primjerak morskoga vuka teži od dvadeset funti koji je progutao
krepanog štakora i nestao u dubini, mahnuvši im zahvalno repnom perajom.
»Što je to bilo?« trgnuo se magistar.
»Ne znam.« Geralt je pogledao u nebo. »Možda pingvin.«
Znanstvenik ga je pogledao, stisnuo usne.
»No vaša legendarna konjska smrt zasigurno nije bila! Govorili su mi da vješci raspo‐
lažu znatnim znanjem o nekim rijetkim vrstama. A vi ne samo da ponavljate glasine i
naklapanja, već mi se još i na prostački način pokušavate narugati... Slušate li vi mene
uopće?«
»Magla se neće podići«, tiho je rekao je Geralt.
»Ha?«
»Vjetar je sve slabiji. Kada uplovimo u rukavac, među ade, bit će još slabiji. Bit će
maglovito sve do samog Novigrada.«
»Ja ne plovim u Novigrad, izlazim u Oxenfurtu«, obznanio je suho Pitt. »A magla?
Nije toliko gusta da onemogući navigaciju, što mislite?«
Dječačić s kapicom s percem protrčao je pored njih, jako se nagnuo preko brodske
ograde pokušavajući prutom dohvatiti štakora koji se sudarao s bokom lađe. Geralt je
prišao, istrgnuo mu prut.
»Briši odavde. Ne približavaj se ogradi!«
»Maaaamaaaa!«
»Everette! Dolazi smjesta ovamo!«
Magistar baccalaureus se uspravio, pomno pogledao vješca.
»Vi, čini se, stvarno vjerujete da nam nešto prijeti?«
»Gospodine Pitt«, rekao je Geralt najmirnije što je umio. »Prije dva tjedna nešto je
povuklo dvoje ljudi s palube jedne od Kompanijinih šajki. U magli. Ne znam što je to

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

bilo. Možda vaša hyfydra ili kako se već zove. Možda prugasti piškor. Ali ja mislim da je
to bila konjska smrt.«
Znanstvenik je napućio usne.
»Pretpostavke se moraju«, izjavio je, »oslanjati na solidne znanstvene temelje, ne na
glasine i govorkanja. Rekao sam vam, hyfydra, koju uporno nazivate konjskom smrću,
ne pojavljuje se u vodama Delte. Istrijebljena je prije dobrih pola stoljeća, između osta‐
log, i zbog djelovanja vama sličnih, spremnih smjesta ubiti sve što nelijepo izgleda, bez
razmišljanja, bez istraživanja, bez promatranja, bez razmatranja ekološke niše.«
Geralt je na tren poželio iskreno reći da mu se fućka za konjsku smrt i njezinu nišu,
ali se predomislio.
»Gospodine baccalaureus«, rekao je mirno. »Jedna od odvučenih s palube bila je mla‐
da trudnica. Htjela je u vodi ohladiti natečena stopala. Teoretski je njezino dijete jed‐
nom moglo postati rektorom vašega učilišta. Što kažete na takav pristup ekologiji?«
»To je neznanstven, emocionalan i subjektivan pristup. Priroda se ravna svojim vlasti‐
tim zakonima i, premda su ti zakoni okrutni i bezobzirni, ne treba ih popravljati. To je
borba za opstanak!« Magistar se nagnuo preko obrovice i pljunuo u vodu. »A istrebljenje
vrsta, čak i grabežljivih, ne može se ničim opravdati. Što kažete na to?«
»Kažem da je pogibeljno tako se naginjati. U blizini može biti konjska smrt. Hoćete
li na vlastitoj koži provjeriti kako se konjska smrt bori za opstanak?«
Linus Pitt je pustio obrovicu i silovito odskočio. Blago je problijedio, ali je odmah
povratio vlast nad sobom i opet napućio usne.
»Zasigurno znate puno o tim fantastičnim konjskim smrtima, gospodine vješče?«
»Nedvojbeno manje od vas. Pa da možda iskoristimo priliku? Prosvijetlite me malo,
gospodine baccalaureuse, iznesite malo znanja o vodenim grabežljivcima. Rado ću poslu‐
šati, putovanje će mi brže proći.«
»Podsmjehujete mi se?«
»Nikako. Doista bih želio popuniti rupe u obrazovanju.«
»Hmmm... Ako doista.... Zašto ne. Poslušajte onda. Obitelj Hyphydridae, koja pripa‐
da redu Amphipoda, to jest rakušaca, obuhvaća četiri znanosti poznate vrste. Dvije od
njih žive isključivo u tropskim vodama. U našem podneblju nailazi se pak na sada vrlo
rijetku Hypkydru longicaudu te Hyphydru marginatu koja doseže nešto veće razmjere. Bi‐
otop obiju vrsta su stajaće vode ili sporije tekućice. To su doista grabežljive vrste koje
preferiraju hranidbu toplokrvnim stvorenjima... Imate li što dodati?«
»Zasad nemam. Slušam vas bez daha.«
»Da, hmm... U knjigama se mogu susresti i natuknice o podvrsti Pseudohyphydra,
koja živi u močvarnim vodama Angrena. No nedavno je znanstvenik Bumbler iz Alder‐
sberga dokazao da je to potpuno zasebna vrsta iz obitelji Mordidae, to jest Ujedača. Hra‐
ni se isključivo ribama i malim vodozemcima. Nazvana je Ichtyovorax bumbleri.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Ima rugoba sreće«, nasmiješio se vještac. »Dobila je ime već po treći put.«
»Kako to?«
»Stvorenje o kojemu govorite je obična vodena stjenica, u Prvotnom Govoru zvana
cinerea. A ako učeni Bumbler tvrdi da se hrani isključivo ribama, zaključujem da se nije
nikada kupao u jezercu u kojemu žive vodene stjenice. No u jednom Bumbler ima pra‐
vo: vodena stjenica ima s konjskom smrti toliko zajedničkog koliko i ja s lisicom. Oboje
volimo jesti patkice.«
»Kakva cinerea?« nakostriješio se baccalaureus. »Cinerea je mitsko stvorenje! Doista
me razočarava vaše neznanje. Uistinu sam zatečen...«
»Znam«, prekinuo ga je Geralt. »Puno gubim kada me se bolje upozna. No ipak ću si
dopustiti nekoliko daljnjih ispravaka vaše teorije, gospodine Pitt. Konjske su smrti odu‐
vijek živjele u Delti, pa žive i dalje. Dakako, stanovito vrijeme se činilo da su izumrle.
Jer, hranile su se tim malim tuljanima...«
»Patuljastim riječnim pliskavicama«, ispravio ga je magistar. »Ne budite ignorant.
Nemojte brkati tuljane s...«
»... hranile su se riječnim pliskavicama, a riječne su pliskavice istrijebljene, jer su pod‐
sjećale na tuljane. Dobavljale su tuljanovo krzno i mast. Kasnije su pak u gornjem dijelu
rijeke prokopani kanali, podignute brane i pregrade. A konjska je smrt podlegla mutaci‐
ji. Prilagodila se.«
»Ha?«
»Ljudi su obnovili njezin hranidbeni lanac. Osigurali su toplokrvna stvorenja umjesto
riječnih pliskavica. Deltom su počeli prevoziti ovce, stoku, svinje. Konjske smrti su u
hipu naučile da je svaka šajka, barka, teglenica ili trupica jedan velik pladanj s hranom.«
»A mutacija? Govorili ste o mutaciji?«
»Ova tekuća gnojnica«, Geralt je pokazao zelenu vodu, »izgleda odgovara konjskoj
smrti. Potiče njezin rast. Gadura navodno uspijeva narasti tako velika da bez po muke
povuče kravu sa splavi. Povući čovjeka s palube za nju je šala. Osobito s paluba ovih šaj‐
ki koje Kompanija koristi za prijevoz putnika. I sami vidite koliko duboko ova sjedi u
vodi.«
Baccalaureus se povukao od brodske ograde, najdalje što je mogao, koliko god su do‐
puštali kolica i prtljaga.
»Čuo sam pljusak!« prodahtao je, zureći u maglu među nakupinama vodenoga bilja.
»Gospodine vješče! Čuo sam...«
»Samo mirno. Osim pljuska čuje se i škripa vesala u Stropovima. To su carinici s re‐
danske obale. Vidjet ćete, začas će stići ovamo i napraviti zbrku kakvu ne bi uspjele na‐
praviti tri, pa čak ni četiri konjske smrti.«
Nauznačar je protrčao pored njih. Gadno je opsovao, jer mu se dječačić s kapicom s
perom zapleo pod noge. Putnici i trgovci, vrlo uzrujani, pregledavali su svoje imutke i

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

nastojali sakriti ono što krijumčare.

Za tren je o bok lupnula velika barkasa, a na palubu šajke skočila su četiri okretna, sr‐
dita i vrlo glasna tipa. Okružili su lađara, prijeteći se razvikali, nastojeći pod svaku cijenu
pridati svojim osobama i funkcijama privid važnosti, nakon čega su se entuzijastično ba‐
cili na prtljagu i imovinu putnika.
»Pregledavaju još i prije pristajanja!« potužio se Nauznačar, prilazeći vješcu i magis‐
tru. »Nije li to bezakonje? Pa još nismo na redanskom teritoriju. Redanija je na desnoj
obali, pola milje odavde!«
»Ne«, usprotivio se baccalaureus. »Granica između Redanije i Temerije prolazi sredi‐
nom matice Pontara.«
»A kako ovdje, vrazi da ga nose, odrediti maticu? Ovo je Delta! Sprudovi, rukavci i
ade neprestano mijenjaju položaj, plovni je put svakoga dana drugačiji! Kazna božja!
Hej! Balavče! Ostavi tu čakiju ili ću ti isprašiti tur! Milostiva! Pripazite na derište! Kazna
božja!«
»Everette! Ostavi to jer ćeš se zaprljati!«
»Što je u ovom kovčegu?« derali su se carinici. »Hej, razveži taj zavežljaj! Čija su ovo
kolica? Imate li deviza? Devize, pitam? Temerski ili nilfgaardski novac?«
»Ovako izgleda carinski rat«, prokomentirao je zbrku Linus Pitt, praveći mudru facu.
»Vizimir je iznudio za Novigrad uvođenje prava skladištenja. Foltest iz Temerije odgo‐
vorio je retorzivnim, bezuvjetnim zakonom skladištenja u Wyzimi i Gors Velenu. Time
je jako pogodio redanske trgovce, pa je Vizimir zaoštrio carine na temerske proizvode.
Štiti redansko gospodarstvo. Temerija je preplavljena jeftinim robama koje potječu iz
nilfgaardskih manufaktura. Zato su carinici tako gorljivi. Prijeđu li nilfgaardski proizvo‐
di u prevelikom broju preko granice, gospodarstvo Redanije moglo bi propasti. Redanija
gotovo i nema manufakture, a obrtnici ne bi izdržali konkurenciju.«
»Ukratko«, nasmiješio se Geralt, »Nilfgaard polagano osvaja robama i zlatom ono što
nije osvojio oružjem. Temerija se ne brani? Foltest nije uveo blokadu južnih granica?«
»Na koji način? Roba ide kroz Mahakam, preko Bruggea, preko Verdena, preko luka
u Cidarisu. Trgovcima je važna samo dobit, politika nije. Kada bi kralj Foltest zatvorio
granice, trgovački bi ceh podignuo strašnu galamu...«
»Imate devize?« zarežao je, prilazeći im, neobrijani carinik zakrvavljenih očiju. »Imate
li što prijaviti za carinu?«
»Ja sam znanstvenik!«
»Možete biti i svećenik! Pitam, što uvozite?«
»Pusti ih, Boratek«, rekao je vođa skupine, visok i plećat carinik s dugim crnim brci‐
ma. »Zar ne prepoznaješ vješca? Zdravo, Geralte. Ovo ti je poznanik? Naučenjak? Znači,
u Oxenfurt, gospodine? I to bez prtljage?«
»Točno tako. U Oxenfurt. I bez prtljage.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Carinik je izvukao iz rukava velik rupčić, obrisao čelo, brkove i vrat.

»I kako ide danas, Geralte?« upitao je. »Čudovište se nije pojavilo?«
»Nije. A ti, Olsene, jesi li ti možda nešto vidio?«
»Ja nemam vremena za razgledavanje. Ja radim.«
»Moj je tatica«, izjavio je Everett, prikravši se bešumno, »vitez kralja Foltesta! I ima
još veće brkove!«
»Klinac, crta!« rekao mu je Olsen nakon čega je teško uzdahnuo. »Imaš li možda
malo rakije, Geralte?«
»Nemam.«
»Ali ja imam«, iznenadio je sve učeni muž s Akademije, izvlačeći iz torbe plosnatu
mješinicu.
»A ja imam nešto za prigristi«, pohvalio se Nauznačar, pojavivši se iznenada. »Dimlje‐
ne manjiće!«
»A moj tatica...«
»Briši, balavće.«
Sjeli su na smotane konopce u sjeni jednih kola što su stajala u sredini, potežući re‐
dom iz mješinice i prismačući manjiće. Olsen ih je morao nakratko ostaviti jer je izbila
svađa. Patuljački trgovac iz Mahakama zahtijevao je da mu se odmjeri niža pristojba, po‐
kušavajući uvjeriti carinike da krzna koja uvozi nisu krzna srebrnih lisica, već iznimno
velikih mačaka. Majka pak radoznalog i sveprisutnog Everetta nije se uopće htjela pod‐
vrgnuti nadzoru, glasno se pozivajući na muževljev rang i plemićke povlastice.
Lađa je polagano klizila širokim prolazom između grmljem obraslih ada, vukući uz
bokove pletenice pokupljenih lokvanja, lopočika i vodoljuba. U trščacima su se prijeteće
glasali bukavci i zviždukale kornjače. Čaplje su stojeći na jednoj nozi sa stoičkim spoko‐
jem zurile u vodu, znajući da nemaju razloga za hitnju – riba će im prije ili poslije dopli‐
vati sama.
»I što kažete, gospodine Geralte?« oglasio se Nauznačar, oblizujući kožu mješića. »Još
jedna mirna plovidba? Znate što ću vam reći? To čudovište nije glupo. Ono zna da ste se
na njega namjerili. U nas je, u selu, bila, pazite, rječica, a u njoj je živjela vidra, pa se pri‐
kradala u dvorišta, odvlačila je kokoši. A bila je tako lukava da nije nikada dolazila ako
smo kod kuće bili otac ili ja s braćom. Dolazila bi samo kada bi djedica ostao sam sam‐
cat. A naš je djedica, pazite, bio malo slab s pameću, a i noge mu je paraliza oduzela. Vi‐
dra, pas joj mater, kao da je to znala. No jednom je naš tatica..;«
»Deset posto ad valorem!« proderao se iz sredine broda patuljački trgovac, mašući lisi‐
čjom kožom. »Toliko je određeno i neću platiti ni novčić preko toga!«
»Onda ću vam sve izkunficirati!« zaurlao je gnjevno Olsen. »I prijavit ću vas novi‐
gradskom redarstvu, pa ćete u buharu skupa s tim vašim Valorom! Boratek, naplati sve
do zadnjeg groša! Hej, jeste li mi nešto ostavili? Niste valjda sve slistili?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Sjedaj, Olsene.« Geralt mu je načinio mjesta na konopcima. »Napet ti je posao,

kako vidim.«
»Ah, već mi je svega preko glave«, uzdahnuo je carinik, nakon čega je gucnuo iz mje‐
šića, obrisao brkove. »Šaljem sve ovo dovraga, vraćam se u Aedirn. Ja sam rođeni Veng‐
beržanin, potegao sam u Redaniju za sestrom i šogorom, ali sada ću se vratiti. Znaš, Ge‐
ralte, kanim se unovačiti u vojsku. Navodno je kralj Demawend oglasio novačenje za
posebne postrojbe. Pola godine školovanja u taboru, a potom već ide plaća, triput veća
od ove koju ovdje dobivam, čak i ako računaš mito. Presoljeni su ti manjići.«
»Čuo sam za te posebne postrojbe«, potvrdio je Nauzničar. »Spremaju ih za Vjeveri‐
ce, jer s vilenjačkim gerilcima leguralna vojska ne izlazi na kraj. Najradije, kako sam čuo,
u njih novače poluvilenjake. Ali taj tabor, gdje ih uče ratovanju, to je navodno pravi pa‐
kao. Odande izlaze pola na pola, jedni po plaću, drugi na groblje, nogama naprijed.«
»Tako i treba«, rekao je carinik. »Specijalci, lađaru, nisu mačji kašalj. Nisu to usrani
štitonoše kojima je dovoljno pokazati s kojim krajem koplje bode. Posebne postrojbe se
moraju znati boriti, itekako!«
»Takav si ti žestok ratnik, Olsene? A Vjeverica se ne bojiš? Da će ti guzicu našpikati
strijelama?«
»Ma daj! I ja znam kako se luk nateže. Ratovao sam već s Nilfgaardom, vilenjaci su za
mene mačji kašalj.«
»Govore«, stresao se Nauznačar, »da ako im netko dopadne u ruke živ, tima iz Sco‐
ia’taela... Bolje bi mu bilo da se nije rodio. Okrutno ubijaju.«
»Eh, ne bi li začepio, lađaru? Melješ kao baba. Rat je rat. Jednom ti isprašiš tur nepri‐
jatelju, drugi put neprijatelj tebi. Ni naši ne glade uhvaćene vilenjake, ne boj se.«
»Taktika terora.« Linus Pitt je bacio glavu i kralježnicu manjića preko palube. »Nasi‐
lje rađa nasilje. Mržnja je urasla u srca... i otrovala krv subraće...«
»Što petljaš?« namrštio se Olsen. »Govori ljudski!«
»Nastupila su teška vremena.«
»I jesu, istina je«, potvrdio je Nauznačar. »Jamačno se sprema velik rat. Gavrani sva‐
koga dana jatimice po nebu lete, vidi se da im već miriše strvina. A vračara Ithlinna pret‐
kazala je kraj svijeta. Nastat će Bijela Svjetlost, a potom pak Bijela Studen. Ili obrnuto,
zaboravio sam kako je to išlo. A ljudi pričaju da su se vidjeli i znaci na nebu...«
»Ti, lađaru, bolje pripazi kuda ploviš, umjesto na nebo, jer će ti se ta tvoja korablja
sjebati na plićaku. Ha, već smo u visini Oxenfurta. Pogledajte samo, već se vidi Barilo!«
Magla se znatno prorijedila tako da su se mogli vidjeti sprudovi i ritovi s desne obale i
dio akvedukta koji se uzdizao nad njima.
»Ovo je, gospodo moja, eksperimentalni pročistač otpadnih voda«, pohvalio se ma‐
gistar baccalaureus, preskačući rundu. »To je velik uspjeh znanosti, veliko postignuće
Akademije. Obnovili smo stari vilenjački akvedukt, kanale i taložnik, sada već neutralizi‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

ramo otpadne vode cijeloga sveučilišta, gradića, okolnih sela i gospodarstava. To što na‐
zivate Barilom upravo je taj taložnik. Golem uspjeh znanosti...«
»Glave dolje, glave dolje«, upozorio je Olsen, skrivajući se iza nadgrađa. »Lani, kada
je tute gruhnulo, govno je doletjelo čak do Ždralova spruda.«
Šajka je uplovila među otoke, povelika kula taložnika i akvedukt su iščeznuli u magli.
Svi su odahnuli s olakšanjem.
»Ne ploviš ravno oxenfurtskim rukavcem, Nauznačaru?« upitao je Olsen.
»Najprije skrećem u Grabovu zatoku. Po prodavače ribe i trgovce s temerske strane.«
»Hmm...« Carinik se počešao po vratu. »U Zatoku... Čuj, Geralte, da ti nisi slučajno
u nekom sporu s Temercima?«
»A zašto? Netko se raspitivao za mene?«
»Pogodio si. Kako vidiš, sjećam se tvoje molbe da pripazim na takve koji se za tebe
zanimaju. Eto, zamisli, raspitivala se za tebe temerska Straža. Dojavili su mi to tamošnji
carinici s kojima sam u kompi. Nešto mi tu smrdi, Geralte.«
»Voda?« prestrašio se Linus Pitt, pogledavajući plaho akvedukt i golemi uspjeh zna‐
nosti.
»Ovaj balavac?« Nauznačar je pokazao Everetta koji se neprestano vrtio u blizini.
»Ne govorim o tome«, namrgodio se carinik. »Slušaj, Geralte, temerski carinici su
rekli da je ta Straža postavljala čudna pitanja. Znaju da ploviš na šajkama Malatiusa i
Grocka. Pitali su ploviš li sam. Da ne vodiš sa sobom... Dovraga, nemoj se samo smijati!
Mislili su na neku maloljetnu gospodičnu koju su, tobože, viđali u tvom društvu.«
Nauznačar je zagrohotao. Linus Pitt je pogledao vješca pogledom punim odbojnosti
kakvim treba gledati sjedokose muškarce za koje se zakon zanima zbog njihove sklonosti
prema nedoraslim djevojkama.
»Zato su«, ispljunuo je Olsen, »temerski carinici mislili da će to zasigurno biti nekak‐
va privatna zabava. Osobni obračuni u koje netko uvlači Stražu. Recimo... No, djevojči‐
na obitelj ili zaručnik. Carinici su se oprezno raspitali tko stoji iza toga. I saznali. To ti
je, navodno, neki plemić, slatkorječiv kao čuvar državnoga pečata, imućan i darežljiv,
koji se predstavlja kao... Rience ili tako nekako. Na lijevom obrazu ima crvenu mrlju,
kao opeklinu. Poznaješ takvoga?«
Geralt je ustao.
»Nauzničaru«, rekao je. »Silazim s broda u Grabovoj zatoci.«
»Ma kako to? A što s čudovištem?«
»Vaša briga.«
»Što se brige tiče«, prekinuo ga je Olsen, »pogledaj na desni bok, Geralte. Mi o vuku,
a vuk...«
Iza ade, iz magle koja se brzo podizala, izronila je barkasa na čijem je jarbolu lijeno
lepršao crn stijeg posut srebrnim ljiljanima. Posadu je sačinjavalo nekoliko ljudi u šilja‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

tim kapama temerske Straže.

Geralt je brzo posegnuo u torbu, izvadio oba pisma ‒ Cirino i Yenneferino. Brzo ih je
poderao na sitne komadiće i bacio u rijeku. Carinik ga je šutke promatrao.
»Što to činiš, može li se znati?«
»Ne može. Nauznačaru, pobrini se za moga konja.«
»Ti hoćeš...« namrštio se Olsen. »Ti kaniš...«
»Moja je stvar što kanim. Ne miješaj se u to jer će nastati incident. Plove pod temer‐
skom zastavom.«
»Fućka mi se za njihovu zastavu.« Carinik je premjestio bodež na dostupnije mjesto
za pojasom, protrljao rukavom emajliranu ogrlicu sa znakom orla na crvenom polju.
»Ako sam ja na palubi i obavljam nadzor, ovdje je Redanija. Neću dopustiti...«
»Olsene«, prekinuo ga je vještac, uhvativši ga za rukav. »Nemoj se upletati, molim te.
Taj s opečenim licem nije na barkasi. A ja moram doznati tko je i što hoće. Moram se s
njim naći.«
»Dopustit ćeš da te strpaju u buharu? Ne budi glup! Ako je to osobni obračun, osveta
po privatnoj narudžbi, odmah ćeš iza ove ade, na Bezdanu, odletjeti preko ograde sa si‐
drom oko vrata. Naći ćeš se, ali s rakovima na dnu!«
»To je temerska Straža, nisu razbojnici.«
»Je li? Pogledaj im njuške! Ja ću uostalom začas doznati tko su zapravo. Vidjet ćeš.«
Barkasa je, brzo se približivši, pristala uz bok šajke. Jedan od stražara je bacio konop,
drugi je čakijom zakvačio obrovicu.
»Ja sam lađar!« Nauznačar je prepriječio put trojici tipova koji su uskakivali na palu‐
bu. »Ovo je brod Kompanije Malatius i Grock! Što tu...«
Jedan od tipova, nabijen i ćelav, grubo ga je odgurnuo rukom debelom kao hrastova
grana.
»Stanoviti Gerald, zvan Gerald iz Rivije!« zagrmio je, odmjeravajući lađara pogledom.
»Ima li takav na brodu?«
»Nema.«
»To sam ja.« Vještac je prekoračio zavežljaje i pakete, približio se. »Ja sam Geralt,
zvan Geralt. O čemu je riječ?«
»Uhićeni ste u ime zakona.« Ćelavac je pogledom prešao preko gomile putnika.
»Gdje je djevojka?«
»Sâm sam.«
»Lažeš!«
»Čekaj, čekaj.« Iza vješčevih leđa pojavio se Olsen, spustivši mu ruku na rame. »Pola‐
ko, bez dreke. Zakasnili ste, Temerci. On je već uhićen i također u ime zakona. Ja sam
ga ščepao. Zbog šverca. Po nalogu ga sprovodim zatvorskom nadzorniku u Oxenfurt.«
»Kako to?« namrštio se ćelavac. »A djevojka?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Ovdje nema i nije bilo nikakve djevojke.«

Stražari su se pogledali u neodlučnoj šutnji. Olsen se široko nasmiješio, uvio crni brk.
»Znate što ćemo učiniti?« prasnuo je. »Zaplovite s nama do Oxenfurta, Temerci. I mi
i vi smo obični ljudi, kako da se mi razumijemo u zakone? A zapovjednik oxenburškog
redarstva nije glup čovjek i iskusan je, on će nas uputiti. Pa poznajete našeg zapovjedni‐
ka, zar ne? Jer on vašega, iz Zatoke, dobro poznaje. Izložit ćete mu vaš slučaj... Pokazat
ćete nalog i pečate... Jer sigurno imate valjan nalog s pečatima, ha?«
Ćelavac je šutio, promatrajući turobno carinika.
»Nemam ni vremena, ni volje za Oxenfurt!« proderao se odjednom. »Odvodim ptiči‐
cu na našu obalu i gotovo! Stran, Vitek! Brzo, pretražite šajku! Pronađite curu, hitro!«
»Čekaj, pomalo.« Olsen nije dao da ga uznemiri dreka, cijedio je riječi polagano i
uvjerljivo. »Na redanskoj ste strani Delte, Temerci. Da nemate nešto za carinjenje? Ili da
nešto ne krijumčarite? Odmah ćemo provjeriti. Potražit ćemo. A ako nešto nađemo,
ipak ćete se morati nakratko potruditi do Oxenfurta. A mi, kad hoćemo, uvijek nešto
pronađemo. Momci! Ovamo!«
»Moj je tatica«, zapištao je iznenada Everett, pojavivši se tko zna odakle pored ćelav‐
ca, »vitez. Ima još veći nož!«
Ćelavac ga je munjevito zgrabio za ovratnik od dabrovine, podignuo s palube, zbaciv‐
ši mu kapicu s perom. Obgrlivši ga rukom oko pojasa, prislonio je dječaku bodež na
grlo.
»Odbij!« zaurlao je. »Odbij, inače ću balavcu prerezati vrat.«
»Evereeeeett!« zatulila je plemkinja.
»Zanimljive metode«, rekao je polagano vještac, »primjenjuje temerska Straža. Uisti‐
nu, toliko zanimljive da ne možeš vjerovati da je to doista Straža.«
»Začepi gubicu!« proderao se ćelavac, tresući Everetta koji je skičao kao prase. »Stran,
Vitek, zgrabite ga! Okujte ga i na barkasu! A vi, natrag! Gdje je djevojka, pitam? Ovamo
s njom, jer ako nećete, ubit ću derana!«
»Pa ubij«, procijedio je Olsen, dajući znak svojim carinicima i vadeći bodež. »Nije
moj. A kada ga ubiješ, popričat ćemo.«
»Ne miješaj se!« Geralt je bacio mač na palubu, pokretom ruke zaustavio carinike i
Nauznačareve mornare. »Vaš sam, gospodine lažni stražaru. Pusti dječaka.«
»Na barkasu!« Ćelavac se, ne ispuštajući Everetta, povukao prema brodskoj ogradi,
uhvatio konop. »Vitek, veži ga! A vi svi natrag! Ako se netko pomakne, balavac je gotov!«
»Zar si poludio, Geralte?«, zarežao je Olsen.
»Ne miješaj se!«
»Everreeeett!!!«
Temerska barkasa se naglo zaljuljala, odskočila od šajke. Voda je eksplodirala s glas‐
nim pljuskom, iz nje su izletjele dvije duge, zelene, hrapave šapetine, naježene bodljama

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

kao nožice bogomoljke. Šapetine su zgrabile stražara s čakijom i u tren oka ga povukle
pod vodu. Ćelavac je divlje zaurlao, pustio Everetta, zgrabio konope koji su visjeli s
ograde barkase. Everett je pljusnuo u vodu koja je već stigla pocrvenjeti. Svi – i na šajki,
i na barkasi – počeli su vrištati kao opsjednuti.
Geralt se oteo dvojici stražara koji su ga pokušavali vezati. Jednoga je tresnuo šakom
u podbradak i prebacio preko ograde. ob.rad.a bo.de.n Drugi je zamahnuo na njega že‐
ljeznom kukom, ali je omekšao i objesio se u Olsenovu stisku, s carinikovim bodežom
zabijenim do drška u rebra.
Vještac je preskočio nisku brodsku ogradu. Prije no što se voda gusta od vodenoga bi‐
lja sklopila nad njegovom glavom, začuo je još dreku Linusa Pitta, predavača prirodos‐
lovlja u oxenfurtskoj Akademiji.
»Što je to? Koja je to vrsta? Takve životinje ne postoje!«
Izronio je tik uz temersku barkasu, čudom izbjegavši udarac ostima kojima ga je htio
probosti jedan od ćelavčevih ljudi. Stražar nije stigao ponovo zamahnuti, pljusnuo je u
vodu sa strijelom u grlu. Geralt, hvatajući ispuštene osti, odbio se nogama od brodskog
boka, zaronio u uskovitlani vir, žestoko nešto probo, nadajući se da to nije Everett.
»To je nemoguće!« Čuo je baccalaureusove povike. »Takva životinja ne može postoja‐
ti! Ili barem ne bi trebala postojati!«
S potonjom se tvrdnjom u potpunosti slažem, pomislio je vještac, bodući ostima
tvrd, bodljama načičkan oklop konjske smrti. Truplo temerskog stražara bespomoćno se
trzalo u srpastim raljama čudovišta, krvareći. Konjska je smrt oštro zamahnuta plosna‐
tim repom, zaronila prema dnu, podižući oblake mulja.
Začuo je vrisku. Everett, kuckajući vodu kao psić, uhvatio se za nogu ćelavca koji se
nastojao popeti na barkasu po konopima koji su visjeli s njezina boka. Konopi su popus‐
tili i obojica, stražar i dječak, nestali su uz klokot pod površinom. Geralt se bacio prema
njima, zaronio. To što je gotovo smjesta prstima naletio na dječakov ovratnik od dabro‐
vine bilo je posve slučajno. Iščupao je Everetta iz zagrljaja vodenoga bilja, isplivao i na
leđima, mlateći nogama, doplivao do šajke.
»Ovamo, gospodine Geralte! Ovamo!« čuo je povike i krikove koji su zaglušivali jedni
druge. »Dajte ga! Konop! Hvataj konop! Proookleeetstvo!!! Konop! Geraaaaalte! Čaki‐
jom, čakijom! Moje dijeteeee!!!«
Netko mu je iščupao dječaka iz zagrljaja, povukao ga u vis. U istom je trenutku netko
i njega zgrabio s leđa, tresnuo u zatiljak, navalio se na njega i povukao ga pod vodu. Ge‐
ralt je ispustio osti, okrenuo se, dohvatio napadača za pojas. Drugom ga je rukom htio
zgrabiti za kosu, ali ništa od toga. Jer bio je to taj ćelavi.
Izronili su obojica, samo na tren. Temerska se barkasa već ponešto udaljila od šajke,
Geralt i ćelavac, zapleteni u zagrljaj, bili su između. Ćelavac ga je dograbio za grlo, vje‐
štac mu je zabio palac u oko. Stražar je zaurlao, pustio ga, otplivao. Geralt nije mogao

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

otplivati – nešto ga je držalo za nogu i vuklo dolje, u dubinu. Uz njega je, kao čep, na
površinu izletjelo prepolovljeno truplo. Već je znao što ga drži, bila mu je suvišna obavi‐
jest Linusa Pitta koji se derao s palube šajke:
»To je rakušac! Red Amphipoda! Skupina Velikočeljusnjaci!«
Geralt je bijesno rukama zaveslao po vodi, nastojeći iščupati nogu iz kliješta konjske
smrti koja su ga vukla prema čeljustima što su ravnomjerno škljocale. Magistar baccala‐
ureus opet je imao pravo. Čeljusti nisu bile malene.
»Hvataj konop!« urlao je Olsen. »Hvataj konop!«
Uz vješčevo uho zviznule su bačene osti, zabijajući se s praskom u izronjen, algama
obrastao oklop čudovišta. Geralt je uhvatio držak, pritisnuo ga, snažno se odgurnuo, zgr‐
čio slobodnu nogu i silovito šutnuo konjsku smrt. Oteo se iz bodljikavih kandži, ostav‐
ljajući u njima čizmu, dobar dio hlača i umalo kože. Zrakom su zazviždale nove osti i
harpuni, većinom promašujući. Konjska smrt je uvukla kandže, mahnula repom, graci‐
ozno uronila u zelenu dubinu.
Geralt je uhvatio konop koji mu je pao ravno na lice. Čakija se, ranjavajući mu bolno
slabinu, zakvačila za pojas. Osjetio je trzaj, poletio je uvis, hvatan mnogim rukama pre‐
bacio se preko brodske ograde i sletio na daske palube, cijedeći se od vode, blata, vode‐
noga bilja i krvi. Oko njega su se gurali putnici, posada šajke i carinici. Patuljak s lisičjim
krznima i Olsen gađali su iz lukova, nagnuti iza nadgrađa. Everett, mokar i zelen od algi,
cvokotao je zubima u majčinu naručaju, jecao i svima objašnjavao da nije htio.
»Gospodine Geralte!« derao mu se na uho Nauznačar. »Jeste živi?«
»Prokleto bilo...« Vještac je ispljunuo vodene trave. »Već sam prestar za sve ovo...
Prestar...«
Patuljak je pored njega otpustio tetivu, a Olsen je radosno zaurlao.
»Ravno u drobinu! Ua-ha-ha! Lijep hitac, gospodine krznaru! Hej, Boratek, vrati mu
novac! Ovim je hicem zaslužio carinsku olakšicu!«
»Stanite...« prokrkljao je vještac, uzalud nastojeći ustati. »Nemojte sve poubijati, do‐
đavola! Treba mi jedan živ!«
»Ostavili smo jednoga«, uvjerio ga je carinik. »Onog ćelavca koji se nadmetao sa
mnom. Ostale smo poubijali. A ćelavac, eno, pliva ondje. Začas ću ga upecati. Dajte ča‐
kije!«
»Otkriće! Veliko otkriće!« derao se Linus Pitt, poskakujući uz brodsku ogradu. »Posve
nova, znanosti nepoznata vrsta! Apsolutni unikat! Ah, kako sam vam zahvalan, gospodi‐
ne vješče! Ta će vrsta od danas u knjigama figurirati kao... Kao Geraltia maxiliosa pitti!«
»Gospodine baccalaureuse«, zastenjao je Geralt. »Ako mi zbilja želite iskazati zahval‐
nost... Neka se ta gadost zove Everetia.«
»I to je lijepo«, suglasio se znanstvenik »Ah, kojeg li otkrića! Kakav jedinstven, pre‐
krasan primjerak! Zasigurno jedini koji živi u Delti...«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Ne«, rekao je iznenada mračno Nauznačar. »Nije jedini. Pogledajte!«

Tepih lopoča uz nedaleki otočić zatresao se i snažno zaljuljao. Ugledali su val, a po‐
tom veliku tjelesinu nalik na nagnjilo deblo kako brzo prebire brojnim krakovima i
škljoca čeljustima. Ćelavac se osvrnuo, strahovito zaurlao i zaplivao, burkajući vodu ru‐
kama i nogama.
»Kakav primjerak, kakav primjerak«, brzo je bilježio Pitt, uzbuđen do krajnjih grani‐
ca. »Naglavne hvataljke, četiri para čeljusnih krakova... Snažna repna lepeza... Oštra kli‐
ješta...«
Ćelavac se ponovo osvrnuo, zaurlao još užasnije. A Everetia maxiliosa pitti ispružila je
naglavne hvataljke i jače mahnula repnom lepezom. Ćelavac je uzburkao vodu u očajnič‐
kom i beznadnom pokušaju bijega.
»Neka mu je laka voda«, rekao je Olsen. Ali kapu nije skinuo.
»Moj tatica«, zacvokotao je zubima Everett, »zna plivati brže od onoga gospodina!«
»Odvedite dijete odavde«, zarežao je vještac.
Čudovište je otvorilo kliješta, škljocnulo čeljustima. Linus Pitt je problijedio i okre‐
nuo se.
Ćelavac je kratko vrisnuo, zagrcnuo se i nestao pod površinom. Voda se prekrila tam‐
nim crvenilom.
»Prokleto bilo.« Geralt je teško sjeo na palubu. »Već sam prestar za ovo... Puno pres‐
tar...«
* * *
Čemu trošiti riječi – Maslačak je naprosto obožavao gradić Oxenfurt.
Teren sveučilišta bio je okružen prstenom zidina, a iza zidina bio je drugi prsten – ve‐
lik, zadihan, živahan i bučan prsten gradića. Oxenfurt tijesnih uličica i šiljatih krovova.
Gradić Oxenfurt koji je živio od Akademije, od dijaka, predavača, znanstvenika, istraži‐
vača i njihovih gostiju, koji je živio od znanosti i znanja, od toga što prati proces spozna‐
je. Jer od otpadaka i okrhaka teorije, u gradiću Oxenfurtu rađali su se praksa, posao i do‐
bit.
Pjesnik je polagano jahao blatnjavom, zakrčenom uličicom, prolazeći pored radioni‐
ca, radnji, štandova, dućana i dućančića u kojima su se zahvaljujući Akademiji proizvo‐
dili i prodavali deseci tisuća proizvoda i divota nedostupnih u drugim zakutcima svijeta,
čija se izrada u drugim zakutcima svijeta smatrala nemogućom ili neumjesnom. Prolazio
je pored krčmi, svratišta, štandova, tezgi i prijenosnih žaropeka od kojih je dopirao slas‐
tan miris neobičnih jela, nepoznanih u drugim zakutcima svijeta, spravljanih na drugdje
nepoznate načine, s dodacima i začinima koje drugdje nisu poznavali i upotrebljavali.
Bio je to Oxenfurt, slikovit, veseo, bučan i mirisan gradić čudesa u koje su domišljati
ljudi puni inicijative uspijevali pretvarati suhu i beskorisnu teoriju pomalo lovljenu sa
sveučilišta. Bio je to i gradić zabave, vječne fešte, stalnoga blagdana i neprestanog banče‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

nja. Ulice su danju i noću odjekivale glazbom, pjesmom, zveckanjem čaša i kucanjem vr‐
čeva, jer zna se da ništa ne izaziva žeđ koliko proces stjecanja znanja. Iako je rektorov
ukaz studentima i baccalaureusima zabranjivao piti i bekrijati prije no što padne mrak, u
Oxenfurtu se pilo i bekrijalo po cijele dane, neprestano, jer zna se da ako nešto može iza‐
zvati žeđ jače i od procesa stjecanja znanja, onda je to potpuna ili djelomična prohibicija.
Maslačak je cmoknuo svom doratu, nastavio jahati, probijajući se kroz mnoštvo koje
je tumaralo uličicama. Prekupci, sitni trgovci i putujući varalice bučno su reklamirali
robe i usluge, povećavajući metež koji je vladao uokolo.
»Lignje! Pečene lignje!«
»Mast protiv prišteva! Samo kod mene! Pouzdana, čudesna mast!«
»Mačke, pravi lovci, čarobnjačke mačke! Poslušajte samo, dobri ljudi, kako mijauču!«
»Amuleti! Eliksiri! Ljubavni pročistači, ljupčaci i zajamčeni afrodizijaci! Od jednoga
se prstohvata i pokojniku diže! Tko će, tko će?«
»Zube čupam, skoro bezbolno! Jeftino, jeftino!«
»A koliko je to jeftino?« zainteresirao se Maslačak, grizući lignju nabijenu na štapić,
tvrdu kao potplat.
»Dva halera za sat!«
Pjesnik se stresao, podbo konja petom. Krišom se osvrnuo. Dvojica koja su ga slijedi‐
la od gradske vijećnice zastala su kod brijačnice i hinila da ih zanimaju cijene brijačevih
usluga ispisane kredom na dasci. Maslačak se nije dao prevariti. Znao je što ih doista za‐
nima.
Nastavio je jahati. Prošao je pored velike zgrade kupleraja »Kod ružinog pupoljka«
gdje su se, znao je to, nudile profinjene usluge, nepoznate ili nepopularne u drugim
svjetskim zakutcima. Njegov se razum neko vrijeme borio sa željom da uđe na satić. Ra‐
zum je trijumfirao. Maslačak je uzdahnuo i pošao u smjeru Sveučilišta, nastojeći ne gle‐
dati prema točionicama iz kojih su dopirali zvuci vesele zabave.
Da, čemu duljiti – trubadur je volio gradić Oxenfurt.
Osvrnuo se ponovo. Dva tipa nisu iskoristila bricine usluge, iako su to svakako treba‐
la. Sada su zastala pred dućančićem s glazbenim instrumentima, praveći se da ih zanima‐
ju glinene okarine. Prodavač je nadmašivao samoga sebe, hvalio je robu, očekujući zara‐
du. Maslačak je znao da nema što očekivati.
Usmjerio je konja prema Vratima filozofa, glavnom ulazu Akademije. Brzo je obavio
formalnosti koje su se sastojale od upisivanja u knjigu gostiju i predaje konja u staju.
Iza Vrata filozofa dočekao ga je drugačiji svijet. Područje učilišta bilo je izdvojeno iz
običnoga gradskog tkiva, nije poput gradića bilo poprište ljutoga boja za svaki sežanj po‐
vršine. Tu je sve bilo manje-više onakvo kakvo su ostavili vilenjaci. Široke aleje posute
raznobojnim šljunkom među skladnim, oku ugodnim malenim palačama, čipkaste ogra‐
de, zidići, živice, kanali, mostići, cvjetni okrugljaci i zeleni parkovi samo su na malobroj‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

nim mjestima bili stiješnjeni nekakvom velikom, strogom zgradurinom, dograđenom u

kasnijim, postvilenjačkim vremenima. Sve je bilo čisto, mirno i dostojanstveno – ovdje
je bio zabranjen svaki oblik trgovine i plaćenih usluga, a da o zabavama ili tjelesnim za‐
dovoljstvima i ne govorimo.
Alejama parka prolazili su dijaci, udubljeni u knjige i pergamente. Drugi su, sjedeći
na klupama, travnjacima i okrugljacima, prepričavali jedni drugima zadane lekcije, ras‐
pravljali ili diskretno igrali par-nepar, domino, zahoda ili druge igre koje zahtijevaju in‐
teligenciju. Dostojanstveno i odmjereno tu su šetali i profesori zadubljeni u razgovore i
raspre. Vrzmali se mlađi baccalaureusi pogleda zalijepljenih za dupenca akademičarki.
Maslačak je s radošću ustanovio da se od njegovih vremena u Akademiji nije ništa pro‐
mijenilo.
Zapuhao je vjetar s Delte donoseći slab zapah mora i nešto jači smrad sumporovodika
iz smjera dojmljive zgrade Katedre alkemije koja se uzdizala nad kanalom. U grmlju do
studentskih spavaonica cvrkutali su sivožuti zelenduri, a na topoli je sjedio orangutan
koji je zacijelo pobjegao iz zoološkog vrta pored Katedre prirodoslovlja.
Ne gubeći vrijeme, pjesnik je brzo prošao kroz labirint aleja i živica. Poznavao je
prostor sveučilišta bolje od vlastitog džepa, a nije ni čudo – studirao je tu četiri godine, a
potom je godinu dana predavao na Katedri trubadurstva i pjesništva. Posao predavača
bio mu je ponuđen kada je završne ispite položio s izvrsnim rezultatom, zaprepastivši
profesore kod kojih je za vrijeme studija stekao glas ljenčine, ispičuture i idiota. Kasnije
pak, kada se nakon nekoliko godina potucanja po svijetu s lutnjom njegova slava mins‐
trela proširila nadaleko i naširoko, Akademija je počela usrdno nastojati na njegovim po‐
sjetima i gostujućim predavanjima. Maslačak se rijetko davao namoliti, iako su se u nje‐
mu neprestano sukobljavali ljubav prema skitnji i sklonost prema udobnosti, luksuzu i
stalnom prihodu. Kao i, naravno, simpatija prema gradiću Oxenfurtu.
Osvrnuo se. Dvojica koji nisu kupili okarine, frule ni gusle, hodali su za njim na sta‐
novitoj razdaljini, pozorno promatrajući vrške stabala i pročelja zgrada.
Bezbrižno zviždeći, pjesnik je promijenio smjer kretanja i uputio se prema palači u
kojoj je bila smještena Katedra medicine i travarstva. Aleja koja je vodila prema Katedri
rojila se od studentica u karakterističnim svijetlozelenim haljama. Maslačak je pozorno
gledao uokolo tražeći poznata lica.
»Shani!«
Mlađahna medicinarka tamnoriđe, tik nad ušima ošišane kose, podignula je glavu iz‐
nad atlasa anatomije, ustala s klupe.
»Maslačku!« nasmiješila se, žmirnuvši veselim očima boje lješnjaka. »Nisam te vidjela
hrpu godina! Dođi, predstavit ću te prijateljicama. Obožavaju tvoje pjesme...«
»Kasnije«, progunđao je bard. »Pogledaj diskretno, Shani. Vidiš onu dvojicu?«
»Žbiri.« Medicinarka je nabrala prćast nosić, puhnula, ne prvi put izazvavši Maslač‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

kovo divljenje lakoći s kojom su dijaci prepoznavali uhode, njuškala i cinkaroše. Odboj‐
nost koju su studenti gajili spram tajnih službi bila je poslovična, iako ne baš racionalna.
Prostor sveučilišta bio je eksteritorijalan i svet, a studenti i predavači nedodirljivi – služ‐
be, premda su uhodile, nisu se usuđivale dodijavati i uznemiravati sveučilištarce.
»Prate me od trga«, rekao je Maslačak, hineći da grli medicinarku i da joj se nabacuje.
»Hoćeš li učiniti nešto za mene, Shani?«
»Ovisi što.« Djevojka je trgnula skladnim vratom kao uplašena srna. »Ako si se opet
upleo u nešto glupo...«
»Ne, ne«, umirio ju je brzo. »Hoću samo prenijeti poruku, a ne mogu sam s tim gov‐
nima koja su mi se prilijepila za pete...«
»Da pozovem dečke? Dostajat će da poviknem i skinut će ti žbire s vrata.«
»Ma pusti. Hoćeš da izbiju neredi? Jedva je završio sukob oko izdvojenih klupa za ne‐
ljude, a ti bi odmah htjela novi? Osim toga, nasilje mi se gadi. S uhodama ću izaći na
kraj. A ti, ako možeš...«
Približio je usta djevojčinoj kosi, nakratko nešto šaptao. Shanine oči su se raširile.
»Vještac? Pravi vještac?«
»Tiše, bogova mu. Učinit ćeš to, Shani?«
»Naravno.« Medicinarka se orno nasmiješila. »Makar samo iz radoznalosti zbog toga
što ću izbliza vidjeti glasovitog...«
»Tiše, molio sam te. Samo upamti, nikome ni riječi.«
»Liječnička tajna.« Shani se nasmiješila još ljepše, a Maslačak je ponovo poželio napo‐
kon ispjevati baladu o djevojkama poput nje – ne posebnim krasoticama, ali skladnima,
takvima kakve sanjaš noću, dok klasične ljepotice zaboravljaš nakon pet minuta.
»Hvala, Shani.«
»Sitnica, Maslačku. Brzo se vidimo. Bok.«
Valjano si izljubivši obraze, bard i medicinarka su hitro krenuli u suprotnim smjero‐
vima – ona prema Katedri, a on u smjeru Parka mislitelja.
Ostavio je za sobom sumornu zgradu Katedre tehnike, koju su dijaci zvali »Deus ex
machina«, skrenuo na Guildensternov most. Nije prešao prevelik put. Iza zavoja aleje,
pored cvjetnog okrugljaka s brončanim poprsjem Nicodemusa de Boota, prvog rektora
Akademije, čekala su ga obojica. Po navadi svih žbirova svijeta izbjegavali su poglede i
kao i svi žbirovi svijeta imali su priproste i nezamjetljive njuške kojima su silno nastojali
pridati mudar izraz zahvaljujući čemu su podsjećali na umobolne majmune.
»Pozdravi od Dijkstre«, rekao je jedan od žbirova. »Idemo.«
»Pozdravi i njemu«, odvratio je besramno bard. »Idite.«
Uhode su se pogledali, nakon čega su ne mičući se s mjesta uperili poglede u prostu
riječ koju je netko ugljenom našarao na podnožje rektorskog poprsja. Maslačak je uz‐
dahnuo.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Tako sam i mislio«, rekao je, popravljajući lutnju na ramenu. »Poštovana gospoda će
me neopozivo prisiliti da pođem s njima? Što se može. Pođimo onda. Vi naprijed, ja iza
vas. U ovom slučaju neka dob ustupi ljepoti počasno mjesto u poretku.«

Dijkstra, šef tajnih službi Vizimira Redanskog, nije izgledao kao špija. Čak se i posebno
razlikovao od stereotipa prema kojemu špija uvijek mora biti nizak, mršav, štakorast, sa
svjetlucavim sitnim pronicljivim očicama ispod crne kapuljače. Dijkstra, Maslačku je
bilo poznato, nije nikada nosio kapuljače i izričito je davao prednost svijetloj boji odjeće.
Bio je visok gotovo sedam stopa, a težak vjerojatno ne manje od dvije cente. Kada bi
prekrižio ruke na prsima – a to mu se jako sviđalo – izgledalo je kao da su se dvije ulje‐
šure navalile na kita. Ako je riječ o crtama lica, boji kose i tenu, podsjećao je na svježe
ošurenog prasca. Maslačak je poznavao malo osoba čiji je izgled varao više od Dijkstrina
izgleda. Jer taj je svinjoliki div, koji je ostavljao dojam vječito pospane, mlitave budaleti‐
ne, posjedovao neobično živahan um. I nemali autoritet. Na dvoru kralja Vizimira često
se govorilo da ako Dijkstra tvrdi da je podne, a uokolo vlada neprobojna tama, valjalo bi
se zabrinuti što se dogodilo sa suncem.
No pjesnik je sada imao druge razloge za nemir.
»Maslačku«, rekao je pospano Dijkstra, prekriživši ulješure na kitu. »Ti buzdo. Ti pa‐
tentirani blesane. Zar ti moraš baš uvijek pokvariti sve čega se prihvatiš? Ne bi li bar jed‐
nom u životu mogao nešto učiniti kako valja? Znam da ne umiješ razmišljati svojom gla‐
vom. Znam da imaš gotovo četrdeset, izgledaš kao da ti je trideset, zamišljaš da si malo
iznad dvadeset, a postupaš kao da nemaš ni deset. Svjestan svega navedenog, obično ti
dajem precizne upute. Kažem ti što trebaš učiniti, kada to trebaš učiniti i na koji način. I
redovito imam dojam da sam govorio zidu.«
»Ja pak«, odgovorio je pjesnik, hineći drskost, »redovito imam dojam da govoriš
samo zato da bi razgibavao usnice i jezik. Prijeđi stoga na konkretno i ostavi se retoričkih
figura i promašene ljeporječivosti. Što hoćeš ovaj put?«
Sjedili su za velikim hrastovim stolom među policama zatrpanim knjigama i rolama
pergamenta, na najvišem katu rektorata, u unajmljenim prostorijama koje je Dijkstra ša‐
ljivo nazivao Katedrom najnovije povijesti, a Maslačak Katedrom komparativne špijuna‐
že i primijenjene diverzije. Bilo ih je, računajući i pjesnika, četvero – osim Dijkstre u
razgovoru su sudjelovale još dvije osobe. Jedna od tih osoba bio je, kao i obično, Ori Re‐
uven, vremešni i vječno prehlađeni tajnik šefa redanskih špijuna. Druga osoba nije bila
obična osoba.
»Dobro znaš što hoću«, odgovorio je hladno Dijkstra. »Budući da te izigravanje idi‐
ota očito vrlo zabavlja, neću ti kvariti zabavu i objasnit ću ti pristupačnim riječima. A
možda bi tu povlasticu htjela iskoristiti ti, Filippa?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Maslačak je bacio pogled na dotad šutljivu četvrtu osobu koja je prisustvovala sastan‐
ku. Filippa Eilhart mora da je u Oxenfurt prispjela nedavno, vjerojatno je kanila odmah
i otputovati, jer na sebi nije imala ni haljinu, niti je nosila omiljeni nakit od crnoga aha‐
ta, ni tešku šminku. Nosila je kratku mušku jaknu, tajice i visoke čizme – odjeću koju je
pjesnik nazivao »pohodnom«. Tamna čarobničina kosa, obično raspuštena i nošena u sli‐
kovitom neredu, bila joj je očešljana unatrag i vezana vrpcom na zatiljku.
»Ne gubimo vrijeme«, rekla je, podižući pravilne obrve. »Maslačak ima pravo. Može‐
mo se poštedjeti ljeporječivosti i paradne elokvencije koje ne vode nikamo, dok je stvar
koju trebamo riješiti jednostavna i banalna.«
»Oh, da«, nasmiješio se Dijkstra. »Banalna. Opasni nilfgaardski agent, koji je mogao
već banalno ležati u mojoj najdubljoj tamnici u Tretogoru, banalno je zbrisao, banalno
upozoren i uplašen banalnom glupošću gospode Maslačka i Geralta. Vidio sam ljude
koji su otišli na stratište i za manje banalnosti. Zašto me nisi obavijestio o vašoj zasjedi,
Maslačku? Nisam li zatražio da me obavještavaš o svim vješčevima nakanama?«
»Nisam ništa znao o Geraltovim planovima«, slagao je uvjerljivo Maslačak. »Da se
uputio u Temeriju i Sodden potražiti toga Riencea sam ti govorio. Obavijestio sam te i
da se vratio. Bio sam siguran da je odustao. Rience se doslovno rasplinuo u zraku, vještac
nije pronašao ni najmanji trag, a i o tome sam ti, ako se sjećaš, također govorio...«
»Lagao si«, hladno je ustvrdio špija. »Vještac je pronašao Rienceove tragove. U obli‐
čju leševa. Tada je odlučio promijeniti taktiku. Umjesto da juri za Rienceom, odlučio je
čekati da Rience pronađe njega. Zaposlio se na šajki Kompanije Malatiusa i Grocka kao
pratnja. Učinio je to promišljeno. Znao je da će to Kompanija široko razglasiti, pa će Ri‐
ence doznati i nešto poduzeti. I gospodin Rience je poduzeo. Čudni, neuhvatljivi gospo‐
din Rience. Besramni, pun sebe gospodin Rience, kojemu se ne da čak ni rabiti pseudo‐
nime ili lažna imena. Gospodin Rience koji na milju zaudara po dimu iz nilfgaardskog
dimnjaka. Čarobnjački otpadnik. Je li tako, Filippa?«
Čarobnica nije ni potvrdila, ni zanijekala. Šutjela je, promatrajući Maslačka ispitivač‐
ki i pomno. Pjesnik je spustio pogled, nesigurno se nakašljao. Nije volio takve poglede.
Maslačak je privlačne žene, među njima i čarobnice, dijelio na premile, mile, nemile i
vrlo nemile. Premile su na prijedlog da se ode u krevet reagirale radosnim pristankom,
mile veselim osmijehom. Nemile su reagirale na teško predvidljiv način. U vrlo nemile
trubadur je pak ubrajao one kod kojih mu je i sama pomisao na iznošenje prijedloga iza‐
zivala čudnu zebnju na plećima i podrhtavanje koljena.
Filippa Eilhart, iako vrlo privlačna, bila je definitivno vrlo nemila.
Osim toga, Filippa Eilhart bila je važna osoba u Vijeću čarobnjaka i povjerljiva dvor‐
ska magičarka kralja Vizimira. Bila je vrlo sposobna magičarka. Pričalo se da je bila jedna
od malobrojnih koje su usvojile umjetnost polimorfije. Izgledala je kao da joj je trideset.
Vjerojatno nije imala manje od tristo.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Dijkstra, preplevši punačke dlanove na trbuhu, vrtio je prstima mlinac. Filippa je i

dalje šutjela. Orti Reuven je kašljao, šmrcao i vrpoljio se, neprestano popravljajući svoju
široku togu. Toga je podsjećala na profesorsku, ali nije izgledala kao da ju je dodijelio se‐
nat. Izgledala je kao da je pronađena na odlagalištu smeća.
»Tvoj je vještac«, iznenada je zarežao špija, »ipak podcijenio gospodina Riencea. Pos‐
tavio je zasjedu, ali je pokazujući posvemašnje pomanjkanje razuma pretpostavio da će se
Rience osobno potruditi do njega. Rience se, prema vješčevu planu, trebao osjećati si‐
gurnim. Rience nije mogao nigdje nanjušiti zasjedu, nigdje nije mogao opaziti podređe‐
ne gospodina Dijkstre koji vrebaju na njega. Jer na vješčev zahtjev gospodin Maslačak
nije ni pisnuo gospodinu Dijkstri o planiranoj klopki. A u skladu s primljenim nalozi‐
ma, gospodin je Maslačak bio obvezan to učiniti. Gospodin Maslačak je u toj stvari
imao jasne, nedvosmislene zapovijedi koje je našao shodnim ne poštivati.«
»Nisam tvoj podređeni«, napuhnuo se pjesnik. »I ne moram se ponašati kako ti nala‐
žeš i zapovijedaš. Povremeno ti pomažem, ali to činim svojevoljno, iz domoljubne obve‐
ze, da ne bih ostao pasivan pred nadolazećim promjenama...«
»Špijuniraš za sve koji ti plate«, prekinuo ga je hladno Dijkstra. »Otkucavaš svima
koji te mogu nečim pritisnuti. A ja te mogu pritisnuti na nekoliko zgodnih načina, Mas‐
lačku. Stoga se nemoj napuhavati.«
»Neću podleći ucjeni!«
»A da se okladimo?«
»Gospodo.« Filippa Eilhart je podigla ruku. »Više ozbiljnosti, ako mogu zamoliti. Ne
udaljavajmo se od teme.«
»Točno.« Špija se zavalio u naslonjač. »Poslušaj me, pjesniče. Što je bilo, bilo je. Ri‐
ence je upozoren i neće se dati ponovno navući. Ali ne mogu dopustiti da se nešto slično
dogodi i ubuduće. Zato se želim vidjeti s vješcem. Dovedi ga k meni. Prestani vrludati
po gradu i pokušavati umaknuti mojim agentima. Otiđi ravno Geraltu i dovedi ga ova‐
mo, na Katedru. Moram s njim razgovarati. Osobno i bez svjedoka. Potajno i bez gala‐
me koja bi nastala da vješca uhitim. Dovedi mi ga, Maslačak. To je sve što od tebe zasad
tražim.«
»Geralt je otputovao«, spokojno je slagao bard. Dijkstra je pogledao čarobnicu. Mas‐
lačak se napeo očekujući impuls koji pretražuje mozak, ali nije ništa osjetio. Filippa ga je
gledala, mršteći se, ali ništa nije ukazivalo na to da pokušava čarolijom provjeriti istini‐
tost njegovih riječi.
»Pričekat ću da se vrati«, uzdahnuo je Dijkstra, hineći da mu vjeruje. »Stvar zbog koje
ga trebam je važna, pa ću promijeniti svoj raspored i pričekati vješca. Kada se vrati, do‐
vedi ga. Što prije, to bolje. Bolje za mnoge.«
»Neće biti lako«, namrgodio se Maslačak, »uvjeriti Geralta da dođe ovamo. On, za‐
misli, gaji neobjašnjivu odbojnost prema špijama. Iako uspijeva shvatiti da je to posao

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

kao i svaki drugi, gade mu se ti koji ga obavljaju. Domoljubni su osjećaji, običava reći,
jedno, ali špijunskoga se zanata prihvaćaju isključivo nepopravljive protuhe i zadnje...«
»Dosta, dosta...« Dijkstra je nehajno odmahnuo rukom. »Bez fraza, molim, fraze su
mi dosadne. Tako su prostačke.«
»I ja tako mislim«, frknuo je trubadur. »Ali vještac je prostodušan, pravocrtnih je na‐
zora, nije on kao mi, svjetski ljudi. On jednostavno prezire špijune i nizašto neće htjeti
razgovarati s tobom, a o tome da bi htio pomagati tajnim službama ne može biti ni go‐
vora. A njega nemaš čime ucijeniti.«
»Varaš se«, rekao je špija. »Imam. I to ne samo s jednim. Ali će mi zasad biti dovoljna
ta makljaža na šajki kod Grabove zatoke. Znaš tko su bili ti koji su se popeli na palubu?
Nisu bili Rienceovi ljudi.«
»Meni to nije novo«, opušteno je rekao pjesnik. »Siguran sam da je bilo nekoliko hu‐
lja kakvih ne manjka u temerskoj Straži. Rience se raspitivao za vješca, vjerojatno je obe‐
ćavao lijepe svote za obavijesti o njemu. Bilo je jasno da mu je jako stalo do vješca. Stoga
je nekoliko mudrijaša pokušalo zgrabiti Geralta, skleptati ga u nekakvu jamu, a potom
prodati Rienceu postavljajući svoje uvjete i cjenjkajući se koliko se da. Jer za samu obavi‐
jest dobili bi malo ili ništa.«
»Čestitam na domišljatosti. Naravno, vješcu, a ne tebi, jer ti nikada ne bi na to došao.
Ali slučaj je puno složeniji no što ti se čini. Naime, i moji saveznici, ljudi iz tajne službe
kralja Foltesta, također se, izgleda, zanimaju za gospodina Riencea. Oni su prozreli plan
tih, kako si se izrazio, mudrijaša. Oni su se popeli na šajku, oni su htjeli ugrabiti vješca.
Možda kao mamac za Riencea, možda s drugom svrhom. Vještac je kod Grabove zatoke
pobio temerske agente, Maslačku. Njihov šef je jako, jako ljut. Kažeš da je Geralt otpu‐
tovao? Nadam se da nije u Temeriju. Odande se može i ne vratiti.«
»I to je ta tvoja kvaka?«
»Itekako. Upravo to. Mogu izgladiti stvari s Temercima. Ali ne besplatno. Kamo je
otputovao vještac, Maslačku?«
»U Novigrad«, slagao je trubadur bez razmišljanja. »Otišao je tamo potražiti Rien‐
cea.«
»Krivo, krivo«, nasmiješio se špija, hineći da nije primijetio laž. »No, vidiš, šteta je što
nije nadvladao odbojnost i stupio u dodir sa mnom. Uštedio bih mu trud. Rience nije u
Novigradu. No ondje je bezbroj temerskih agenata. Vjerojatno čekaju vješca. Već su
došli na to što ja znam odavno. Naime, na to da upitan na pravi način, vještac Geralt iz
Rivije može odgovoriti na mnogo pitanja. Pitanja koja si počinju postavljati tajne službe
svih Četiriju kraljevstava. Sporazum je jednostavan: vještac će doći ovamo, u Katedru, i
odgovoriti na ta pitanja meni. I bit će na miru. Utišat ću Temerce i zajamčiti mu sigur‐
nost.«
»O kakvim je pitanjima riječ? Možda bih ja mogao na njih odgovoriti?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Nemoj me nasmijavati, Maslačku.«

»Pa ipak«, oglasila se odjednom Filippa Eilhart, »možda bi i mogao? Možda bi nam
uštedio vrijeme? Ne zaboravi, Dijkstra, da je naš pjesnik u tu aferu umiješan do guše, a
on nam je ovdje, vještac još nije. Gdje je dijete s kojim je Geralt viđen u Kaedwenu?
Djevojčica pepeljaste kose i zelenih očiju? Ta za koju te Rience pitao onda u Temeriji
kada te ulovio i mučio? Ha, Maslačku? Što znaš o toj djevojci? Kamo ju je vještac sakrio?
Kamo je otišla Yennefer nakon što je primila pismo od Geralta? Gdje se skriva Triss Me‐
rigold i što je navodi da se skriva?«
Dijkstra se nije ni pomaknuo, ali je po njegovu kratkom pogledavanju na čarobnicu
Maslačak shvatio da je špija zatečen. Pitanja koja je postavila Filippa očito su bila postav‐
ljena prerano. I pogrešnoj osobi. Pitanja su ostavljala dojam brzopletosti i neopreza. Pro‐
blem se sastojao u tome što se Filippu Eilhart moglo optužiti za sve – osim za brzople‐
tost i neoprez.
»Žao mi je«, rekao je polagano, »ali ni na jedno od tih pitanja ne znam odgovor. Po‐
mogao bih vam kada bih znao. Ali ne znam.«
Filippa ga je gledala ravno u oči.
»Maslačku«, procijedila je. »Ako znaš gdje boravi ta djevojčica, reci nam. Prisežem da
je i meni, i Dijkstri, stalo jedino do njezine sigurnosti. Sigurnosti koja je ugrožena.«
»Ne sumnjam«, slagao je pjesnik, »da vam je samo do toga. Ali ja zbilja ne znam o
čemu govorite. U životu nisam vidio dijete koje vas toliko zanima. A Geralt...«
»Geralt te nije«, prekinuo ga je Dijkstra, »uputio u tajnu, nije ti rekao ni riječ, iako
ne dvojim da si ga obasipao pitanjima. Pitam se zašto, što misliš, Maslačku? Zar bi taj
prostodušni siromašak kojemu se gade špijuni naslutio tko si ti zapravo? Pusti ga, Filip‐
pa, šteta vremena. On drek zna, ne daj se zavesti njegovim premudrim facama i dvo‐
smislenim osmijesima. On nam može pomoći samo na jedan način. Kada vještac izviri iz
skrovišta, stupit će u dodir s njim, ni s kim drugim. Smatra ga, zamisli, prijateljem.«
Maslačak je polagano podigao glavu.
»Dakako«, potvrdio je. »Smatra, me. I, zamisli, Dijkstra, ne čini to bez razloga. Primi
to napokon na znanje i izvuci zaključke. Jesi? Onda sada možeš iskušati iznudu.«
»No, no«, nasmiješio se špijun. »Jako si osjetljiv s time u vezi. Ali nemoj se duriti,
pjesniče. Šalio sam se. Iznuda među nama kolegama? O tome ne može biti ni govora. A
tvojem vješcu, vjeruj mi, ne želim ništa loše i ne mislim mu nauditi. Tko zna, možda se
čak s njime i dogovorim, na obostranu korist? Ali da bi do toga došlo, moram se s njime
naći. Kada se pojavi, dovedi mi ga. Lijepo te to molim, Maslačku. Najljepše te molim.
Jesi li shvatio koliko lijepo?«
Trubadur je frknuo.
»Shvatio sam koliko.«
»Htio bih vjerovati da je to istina. No, a sada otiđi. Ori, isprati gospodina trubadura

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

do izlaza.«
»Pozdrav.« Maslačak je ustao. »Želim vam uspjeha u radu i osobnom životu. Moje
poštovanje, Filippa. Aha, Dijkstra! Žbirovi koji plaze za mnom. Opozovi ih.«
»Naravno«, slagao je špija. »Opozvat ću ih. Zar mi ne vjeruješ?«
»Ma daj«, slagao je pjesnik. »Vjerujem ti.«

Maslačak se zadržao na terenu Akademije sve do večeri. Cijelo se vrijeme pozorno osvr‐
tao, ali nije primijetio da ga žbiri slijede. I upravo ga je to najviše uznemirivalo.
Na Katedri trubadurstva poslušao je predavanje o klasičnom pjesništvu. Zatim se slat‐
ko ispavao na seminaru o suvremenom pjesništvu. Probudili su ga poznanici baccalaure‐
usi s kojima se zaputio na Katedru filozofije da bi sudjelovao u dugotrajnoj burnoj raspri
na temu »Bitak i podrijetlo života«. Još prije no što se smračilo, pola diskutanata bilo je
pijano kao čep, a ostatak se spremao na fizički obračun, nadvikujući se i stvarajući teško
opisivu zbrku. Sve je to išlo pjesniku na ruku.
Neopaženo se iskrao na potkrovlje, provukao kroz svjetlarnik, spustio po oluku na
krov knjižnice, preskočio, umalo ne slomivši noge, na krov prosekture. Odatle se doko‐
pao vrta koji se protezao uza zidine. Među gustim grmljem ogrozda pronašao je rupu
koju je sam proširivao još kao student. S druge strane rupe bio je već gradić Oxenfurt.
Utopio se u gomilu, potom brzo promaknuo sporednim uličicama, krivudajući kao
zec progonjen lovačkim psima. Kada je dospio do kolnice, čekao je dobrih pola sata sa‐
kriven u sjeni. Ne zamijetivši ništa sumnjivo, uspeo se po ljestvama na strehu, preskočio
na krov znanca pivara, Wolfganga Amadeusa Kozobrade. Hvatajući se za mahovinom
pokrivene crepove, napokon je dospio do prozorčića tražene mansarde. U sobici je iza
prozorčića gorjela uljanica. Stojeći nesigurno na oluku, Maslačak je pokucao po olovnim
okvirićima. Prozor nije bio zatvoren, popustio je nakon laganog guranja.
»Geralte! Hej, Geralte!«
»Maslačak? Pričekaj... Ne ulazi, molim te...«
»Kako to, ne ulazi? Što znači ne ulazi?« Pjesnik je gurnuo prozor. »Nisi sam ili što? Ili
možda upravo ševiš?«
Ne dočekavši odgovor i ne čekajući ga, provukao se na prozorski podboj, rušeći jabu‐
ke i luk koji su ležali na njemu.
»Geralte...« puhnuo je i smjesta umuknuo. A potom poluglasno opsovao, zureći u
medicinarkinu svijetlozelenu odjeću bačenu na pod. Zinuo je od zaprepaštenja i opsovao
još jednom. Svemu se mogao nadati. Ali ovome ne.
»Shani...« Zavrtio je glavom. »Neka me...«
»Molio bih bez komentara.« Vještac je sjeo na krevetu. A Shani se sakrila povlačeći
plahtu sve do prćastog nosa.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»No, uđi.« Geralt je posegnuo za hlačama. »S obzirom na to da ulaziš kroz prozor,

mora da je stvar važna. Jer ako nije, smjesta ću te izbaciti kroz taj isti prozor.«
Maslačak je sišao s prozorske daske, zbacivši preostali luk. Sjeo je privukavši stolac
nogom. Vještac je podignuo s poda svoju i Shaninu odjeću. Lice mu je bilo smrknuto.
Odijevao se šutke. Medicinarka, skrivajući se iza njegovih leđa, natezala se s košuljom.
Pjesnik ju je besramno promatrao, tražeći u mislima usporedbe i rime za zlaćanu u svje‐
tlosti uljanice boju njezine kože i oblik malenih grudi.
»O čemu se radi, Maslačku?« Vještac je zatvarao kopče čizama. »Govori.«
»Pakiraj se«, odvratio je suho. »Moraš žurno otići.«
»Koliko žurno?«
»Izvanredno žurno.«
»Shani...« Geralt se nakašljao. »Shani mi je rekla za žbire koji su te pratili. Riješio si ih
se, koliko sam razumio?«
»Nisi ništa razumio.«
»Rience?«
»Gore.«
»Onda zbilja ne razumijem... Čekaj. Redanci? Tretogor? Dijkstra?«
»Pogodio si.«
»To još nije razlog...«
»To je već razlog«, prekinuo ga je Maslačak. »Jer više nije riječ o Rienceu, Geralte.
Njima je do djevojčice i do Yennefer. Dijkstra hoće znati gdje su njih dvije. Prisilit će te
da to i odaš. Razumiješ sada?«
»Sada. Onda brišimo. Morat ćemo kroz prozor?«
»Bezuvjetno. Shani? Hoćeš li moći?«
Medicinarka je nategnula halju na sebi.
»Nije mi to prvi prozor u životu.«
»Bio sam siguran da je tako.« Pjesnik ju je ozbiljno pogledao, računajući da će zamije‐
titi rumenilo vrijedno stiha i metafore. Preračunao se. Veselje u očima boje lješnjaka i
besramni smiješak bili su sve što je zamijetio.
Na prozorski podboj bešumno se spustila velika siva sova. Shani je tiho kriknula. Ge‐
ralt je posegnuo za mačem.
»Ne glupiraj se, Filippa«, rekao je Maslačak.
Sova je nestala, na njezinu se mjestu pojavila Filippa Eilhart u neskladnom čučnju.
Čarobnica je smjesta uskočila u sobicu, popravljajući kosu i odjeću.
»Dobra večer«, rekla je hladno. »Predstavi me, Maslačku.«
»Geralt iz Rivije, Shani s Medicine. A ta sova koja je tako domišljato doletjela mojim
tragom, uopće nije sova. To je Filippa Eilhart iz Vijeća čarobnjaka, sada u službi kralja
Vizimira, ures dvora u Tretogoru. Šteta što ovdje imamo samo jedan stolac.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Bit će posve dovoljan.« Čarobnica se raskomotila na stolcu koji je oslobodio truba‐

dur, pa prešla značajnim pogledom po okupljenima, nešto dulje ga zadržavši na Shani.
Medicinarka je na Maslačkovo iznenađenje odjednom porumenjela.
»Zapravo se to s čime dolazim tiče isključivo Geralta iz Rivije«, počela je tren poslije
Filippa. »No svjesna sam da bi istjerati bilo koga odavde bilo netaktično, pa onda...«
»Mogu izaći«, rekla je nesigurno Shani.
»Ne možeš«, promrmljao Geralt. »Nitko ne može dok se situacija ne razjasni. Nije li
tako, gospo Eilhart?«
»Za tebe, Filippa«, nasmiješila se čarobnica. »Pustimo formalnosti. I nitko ne mora
odavde izaći, ničije društvo mi ne smeta. Možda to iznenađuje, ali što se može, život je
neprekidni niz iznenađenja... kako kaže jedna od mojih poznanica... Kako kaže naša za‐
jednička poznanica, Geralte. Studiraš medicinu, Shani? Koju godinu?«
»Treću«, promrmljala je djevojka.
»Ah!« Filippa Eilhart nije gledala nju, nego vješca. »Sedamnaest godina, kako lijepa
dob. Yennefer bi puno dala da joj je opet toliko. Što misliš, Geralte? Uostalom pitat ću
je to prvom prilikom.«
Vještac se nasmiješio opako.
»Ne sumnjam da ćeš pitati. Ne sumnjam ni da ćeš pitanje obogatiti komentarom. Ne
sumnjam da ćeš se pritom silno zabaviti. A sada prijeđi na stvar, molim.«
»Točno«, kimnula je glavom čarobnica, uozbiljivši se. »Zadnji je čas. Nemaš previše
vremena. Maslačak ti je već sigurno stigao prenijeti da je Dijkstra iznenada dobio volju
da se sretne s tobom i porazgovara s ciljem ustanovljavanja mjesta boravka stanovitoga
djevojčeta. Dijkstra ima u toj stvari zapovijedi kralja Vizimira, pa držim da će jako inzis‐
tirati da mu to mjesto otkriješ.«
»Jasno. Hvala ti na upozorenju. Samo me jedno malo čudi. Kažeš da je Dijkstra do‐
bio zapovijedi od kralja. A ti nisi? Pa u Vizimirovu vijeću zauzimaš istaknuto mjesto.«
»Dakako.« Čarobnicu nije zasmetala ironija. »Zauzimam. I ozbiljno se odnosim pre‐
ma svojim obvezama koje se sastoje u tome da kralja čuvam od pravljenja grešaka. Pone‐
kad, kao u ovom konkretnom primjeru, ne smijem kralju izravno reći da griješi i savjeto‐
vati mu da ne postupa brzopleto. Moram ga jednostavno onemogućiti da pogriješi. Ra‐
zumiješ me?«
Vještac je potvrdio kimanjem glave. Maslačak se pitao razumije li doista. Jer, znao je
da Filippa laže kao navijena.
»Vidim dakle«, rekao je polagano Geralt, dokazujući da savršeno razumije, »da se i
Vijeće čarobnjaka zanima za moju štićenicu. Čarobnjaci žele znati gdje je moja štićenica.
I hoće ju dograbiti prije no što to učini Vizimir ili itko drugi. Zašto, Filippa? Što u mo‐
joj štićenici izaziva takvo zanimanje?«
Čarobničine oči su se suzile.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Ne znaš?« prosiktala je. »Tako malo znaš o svojoj štićenici? Ne bih htjela izvlačiti br‐
zoplete zaključke, ali takvo neznanje kao da upućuje na to da su tvoje skrbničke kvalifi‐
kacije nikakve. Zbilja, čudi me da si se, tako nesvjestan i neobaviješten, odlučio skrbiti
za nekoga. Štoviše – odlučio si oduzeti pravo na skrbništvo drugima, koji podjednako
imaju kvalifikacije kao i pravo. I uza sve to, pitaš zašto? Pazi, Geralte, da te arogancija ne
ubije. Čuvaj se. I čuvaj to dijete, dođavola. Čuvaj djevojku kao zjenicu oka! A ako ne
možeš sam, prepusti to drugima!«
Maslačak je na tren pomislio da će vještac napomenuti nešto o ulozi koje se prihvatila
Yennefer. Ne bi ništa riskirao, a izbio bi Filippi argumente. Ali Geralt je šutio. Pjesnik je
shvatio razloge. Filippa je znala sve. Filippa je upozoravala. A vještac je razumio upozo‐
renje.
Usredotočio se na promatranje njihovih očiju i lica, pitajući se nije li njih dvoje u
prošlosti nešto vezivalo. Maslačak je znao da su slični dvoboji mislima i dvosmislicama,
koji su dokazivali uzajamnu opčinjenost vješca i čarobnica, i prečesto završavali u kreve‐
tu. Ali promatranje je, kao i obično, rezultiralo ničim. Da bi se doznalo veže li vješca ne‐
što s nekim, postojao je samo jedan način – valjalo je u odgovarajućem trenutku ući
kroz prozor.
»Skrbiti se za nekoga«, nastavila je za trenutak čarobnica, »znači preuzeti na sebe od‐
govornost za sigurnost bića nesposobnog da samo sebi zajamči sigurnost. Ako ugroziš
svoju štićenicu... Ako je snađe nesreća, odgovornost će pasti na tebe, Geralte. Samo na
tebe.«
»Znam.«
»Bojim se da i dalje znaš premalo.«
»Onda me prosvijetli. Zbog čega me odjednom toliko osoba hoće osloboditi tereta
odgovornosti, žele preuzeti moje obveze i prihvatiti skrb za moju gojenicu? Što hoće od
Ciri Vijeće čarobnjaka? Što od nje hoće Dijkstra i kralj Vizimir, što od nje hoće Temer‐
ci? Što hoće od nje stanoviti Rience koji je u Soddenu i Temeriji ubio već tri osobe koje
su prije dvije godine bile u dodiru sa mnom i s djevojčicom? Koji je umalo ubio Maslač‐
ka pokušavajući izvući informacije o njoj? Tko je taj Rience, Filippa?«
»Ne znam«, rekla je čarobnica. »Ne znam tko je taj Rience, Ali bih, slično kao i ti, to
jako željela znati.«
»Ima li taj Rience«, neočekivano se oglasila Shani, »na licu ožiljak od opekline trećega
stupnja? Ako je tako, onda ja znam tko je. I znam gdje je.«
Usred šutnje koja je nastala, oluk iza prozora poškropile su prve kapi kiše.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Ubojstvo je vazda ubojstvo, bez obzira na motive i okolnosti. Stoga su ti koji ubija‐
ju ili pripremaju ubojstvo zločinci i zlikovci, bez obzira na to tko su: kraljevi, kralje‐
vići, maršali ili suci. Nitko od tih koji smišljaju i čine nasilje, nema se prava smatrati
boljim od običnoga zločinca. Jer svako nasilje po svojoj prirodi uvijek vodi zločinu.
Nicodemus de Boot, Meditacija o životu, sreći i dobrobiti

Šesto poglavlje
»NE MOJ MO PO GRI JE ŠI TI«, rekao je kralj Redanije Vizimir prolazeći prstima s prstenjem
kroz kosu na sljepoočnici. »Ne smijemo si dopustiti pogrešku, ni promašaj.«
Okupljeni su šutjeli. Demawend, vladar Aedirna, sjedio je zavaljen u naslonjač, zagle‐
dan u vrč piva postavljen na trbuhu. Foltest, gospodar Temerije, Pontara, Mahakama i
Soddena, a odnedavno senior protektor Bruggea, pokazivao je svima svoj plemeniti pro‐
fil, okrećući glavu prema prozoru. Za suprotnu stranu stola zasjeo je Hensel, kralj Ka‐
edwedena, hitro prelazeći po sudionicima savjetovanja malim pronicljivim očima koje su
sjale na licu bradatom kao u razbojnika. Meve, kraljica Lyrije, zamišljeno se igrala gole‐
mim rubinima ogrlice, iskrivljavajući povremeno lijepe pune usne u dvosmislenu grima‐
su.
»Nemojmo pogriješiti«, ponovio je Vizimir. »Jer nas pogreška može i previše stajati.
Iskoristimo tuđa iskustva. Kada su se prije petsto godina naši preci iskrcali na plažama,
vilenjaci su isto gurali glave u pijesak. Otimali smo im zemlju komad po komad, a oni
su se povlačili, neprestano smatrajući da je to već zadnja granica, da dalje nećemo poći.
Budimo pametniji! Jer sada je red na nama. Sada smo mi vilenjaci. Nilfgaard stoji na
obali Jaruge, a ja ovdje čujem: ›Neka samo stoji‹. Čujem: ›Dalje neće krenuti‹. Ali oni će
krenuti, uvjerit ćete se. Ponavljam, nemojmo učiniti pogrešku koju su učinili vilenjaci!«
Po stakalcima na prozorima ponovo su počele kuckati kapi kiše, vjetar je jezivo zafiju‐
kao. Kraljica Meve podigla je glavu. Učinilo joj se da čuje graktanje gavrana i vrana. Ali
bio je to samo vjetar. Vjetar i kiša.
»Ne uspoređuj nas s vilenjacima«, rekao je Henselt iz Kaedwena. »Ocrnjuješ nas tak‐
vom usporedbom. Vilenjaci se nisu znali boriti, bježali su pred našim precima, skrivali se
po šumama i gorama. Vilenjaci nisu našim precima priredili Sodden. A mi smo Nilfga‐
arđanima pokazali što znači sukobiti se s nama. Ne plaši nas Nilfgaardom, Vizimire, ne
širi propagandu. Nilfgaard je, kažeš, na obali Jaruge? A ja kažem da Nilfgaard čuči iza ri‐
jeke kao miš pod metlom. Jer smo im pod Soddenom prebili kralježnicu! Slomili smo ih
vojno, ali prije svega moralno. Ne znam je li istina da se Emhyr var Emreis tada protivio

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

agresiji takvih razmjera, da je napad na Cintru bio djelo njegovih neprijatelja. No kla‐
dim se da bi, da nas je uspio pobijediti, aplaudirao, dijelio povlastice i darovnice. Ali na‐
kon Soddena iznenada se pokazalo da se protivio i da je za sve kriva samovolja maršala. I
poletjele su glave. Gubilištima je potekla krv. To su pouzdane obavijesti, ne glasine.
Osam svečanih pogubljenja, puno više običnih smaknuća. Nekoliko naizgled prirodnih,
ali zagonetnih smrti, puno iznenadnih umirovljenja. Kažem vam, Emhyr se razbjesnio i
praktički je dokrajčio vlastiti zapovjedni kadar. I tko će sada povesti njihovu vojsku?
Stotnici?«
»Ne, ne stotnici«, rekao je hladno Demawend iz Aedirna. »Učinit će to mladi i spo‐
sobni časnici koji su dugo čekali takvu priliku, a koje Emhyr školuje odavno. Ti kojima
stari maršali nisu dopuštali da se dokažu, kojima nisu omogućavali napredovanje. Mladi,
sposobni zapovjednici za koje se već čuje. Ti koji su ugušili ustanke u Meinnu i Nazairu,
koji su u kratko vrijeme razbili pobunjenike u Ebbingu. Zapovjednici koji cijene ulogu
krilnih manevara, dugih pokreta konjice, munjevitih hodnji pješaštva, desante s mora.
Koji primjenjuju taktiku razornih udara na odabranim pravcima, koristeći pri opsadi ut‐
vrda suvremenu tehniku umjesto nepouzdane magije. Ne smije ih se podcjenjivati. Oni
ne mogu dočekati da prijeđu Jarugu i dokažu da su na pogreškama starih maršala nešto
naučili.«
»Ako su nešto naučili«, slegnuo je ramenima Henselt, »to nije prelazak Jaruge. Ušće
rijeke na granici Cintre i Verdena i nadalje nadziru Ervyll i njegove tri utvrde: Nastrog,
Rozrog i Bodrog. Te utvrde se ne mogu osvojiti u hodu, nikakva suvremena tehnika tu
neće pomoći. Naše krilo štiti i flota Ethaina iz Cidarisa, zahvaljujući njoj vladamo oba‐
lom. Također i zahvaljujući piratima iz Skelligea. Jarl Crach an Craite, kako se sjećate,
nije potpisao primirje s Nilfgaardom, redovito ih ujeda, napada i pali obalna naselja i
luke u Provincijama. Nilfgaarđani su mu dali nadimak Tirth ys Muire, Morski Vepar.
Plaše njime djecu!«
»Plašenje nilfgaarđanske djece«, nacerio se Vizimir, »neće nam zajamčiti sigurnost.«
»Ne«, suglasio se Henselt. »Zajamčit će nam nešto drugo. To da Emhyr var Emreis,
koji ne vlada ušćem i obalom rijeke te ima nezaštićeno krilo, neće biti u stanju osigurati
opskrbljivanje odredima koji bi se htjeli prebaciti na desnu obalu Jaruge. Kakva munje‐
vita prebacivanja, kakvi upadi konjaništva? Smiješno. Tri dana nakon forsiranja rijeke
vojska će zapeti na mjestu. Polovina će opsjesti utvrdu, ostatak će se razići u pljačku, po‐
tragu za ispašom i hranom. A kada njihova glasovita konjica već pojede većinu vlastitih
konja, priredit ćemo im drugi Sodden. Dođavola, htio bih da prijeđu rijeku! Ali ne bojte
se, neće prijeći.«
»Pretpostavimo«, rekla je iznenada Meve iz Lyrije, »da neće prijeći Jarugu. Pretposta‐
vimo da će Nilfgaard naprosto čekati. No, upitajmo se i kome to ide na ruku, nama ili
njima? Tko si može dopustiti pasivno čekanje, a tko ne može?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Točno«, prihvatio je Vizimir. »Meve, kao i obično, govori malo, ali pogađa bit. Em‐
hyr ima vremena, gospodo, a mi ga nemamo. Zar ne vidite što se događa? Nilfgaard je
prije tri godine pomaknuo kamenčić na planinskoj padini i mirno čeka lavinu. Jednos‐
tavno čeka, a niz padinu sipe stalno novi kamenčići. Jer taj se prvi kamenčić nekima uči‐
nio stijenom koju je nemoguće pomaknuti. A kako se pokazalo da ga je dovoljno gurnu‐
ti da poleti, pronašli su se drugi kojima lavina odgovara. Od Modrih gora do Bremervo‐
orda kruže po šumama vilenjački odredi, to više nije mala gerila, to je rat. Dosta je po‐
gledati kako u boj kreću slobodni vilenjaci iz Dol Blathanna. U Mahakamu se dižu pa‐
tuljci, drijade iz Brokilona postaju sve drskije. To je rat, pravi rat. Unutarnji rat. Gra‐
đanski. Naš. A Nilfgaard čeka... Što mislite, za koga radi vrijeme? U odredima Scoia’ta‐
ela bore se trideset, četrdesetogodišnji vilenjaci. A oni žive po tristo godina! Oni imaju
vremena, mi ga nemamo!«
»Scoia’tael su postali«, priznao je Henselt, »prava nevolja. Paraliziraju mi trgovinu i
transport, teroriziraju ratare... S njima treba okončati!«
»Ako neljudi hoće rat, dobit će ga«, upleo se Foltest iz Temerije. »Uvijek sam bio za‐
govornik pomirbe i suživota, ali ako oni više vole okušati snage, okušat ćemo tko je jači.
Ja sam spreman. U Temeriji i Soddenu spremam se dokrajčiti Vjeverice za šest mjeseci.
Te su zemlje natopili vilenjačkom krvlju već naši pradjedovi. Smatram to tragedijom, ali
ne vidim izlaz, tragedija će se ponoviti. Vilenjake treba pacificirati.«
»Tvoja će vojska ako joj zapovjediš na vilenjake poći«, kimnuo je glavom Demawend.
»Ali hoće li poći na ljude? Na seljake među kojima novačiš pješaštvo? Na cehove? Na
slobodne gradove? Vizimir je, govoreći o Scoia’taelu, opisao samo jedan kamenčić iz la‐
vine. Da, da, gospodo, ne gledajte me tako! Po selima i gradićima već se počinje pričati
da u zemljama koje su osvojili Nilfgaarđani narod, seljaci i zanatlije žive lakše, slobodnije
i bogatije, da trgovačke gilde imaju veće povlastice... Preplavljuju nas robe iz Nilfgaard‐
skih manufaktura. U Bruggeu i Verdenu njihova valuta istiskuje lokalnu. Ako ćemo bes‐
posleno sjediti, propast ćemo posvađani, uvučeni u sukobe, upleteni u gušenje pobuna i
nereda, polagano dovođeni u zavisnost od nilfgaardske gospodarske moći. Propast ćemo,
ugušiti se u svojoj zagušljivoj zabiti, jer shvatite i to da nam Nilfgaard zatvara put na Jug,
a mi se moramo razvijati, moramo biti ekspanzivni, jer će u suprotnom slučaju ovdje uz‐
manjkati mjesta za naše unuke!«
Okupljeni su šutjeli. Vizimir Redanski je duboko uzdahnuo, dohvatio sa stola jedan
od pehara, dugo pio. Šutnja je trajala, kiša je lupkala po prozorima, vjetar je zavijao i
štropotao prozorskim kapcima.
»Sve nevolje o kojima govorimo«, rekao je napokon Henselt, »djelo su Nilfgaarda.
Emhyrovi emisari su ti koji uzbunjuju ljude, šire propagandu i nagovaraju na nemire.
Oni prosipaju zlato i obećavaju povlastice cehovima i gildama, jamče barunima i vojvo‐
dama visoke položaje u provincijama koje će stvoriti umjesto naših kraljevstava. Ne

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

znam kako je kod vas, ali u Kaedwenu se preko noći namnožilo svećenika, propovjedni‐
ka, proroka i drugih usranih mistika koji najavljuju konac svijeta...«
»Kod mene je isto«, potvrdio je Foltest. »Prokletstvo, toliko je godina vladao mir. Ot‐
kako je moj djed pokazao svećenicima gdje im je mjesto, dobrano prorijedivši njihove
redove, preostali su se latili korisnih poslova. Proučavali su knjige i prenosili znanje dje‐
ci, liječili bolesne, skrbili se za siromašne, bogalje i beskućnike. Nisu se miješali u politi‐
ku. A sada su se odjednom probudili i po svetištima urlaju svjetini besmislice, a svjetina
sluša i napokon zna zašto joj ide tako loše. Podnosim to, jer sam manje nagao od svoga
djeda i manje osjetljiv na svoj kraljevski autoritet i dostojanstvo. Uostalom, kakvo bi to
bilo dostojanstvo i kakav autoritet kada bi ga mogla dovesti u pitanje dreka nekakvog
mahnitog fanatika. Ali moje strpljenje ide kraju.. U posljednje je vrijeme glavna tema
propovijedi Izbavitelj koji će doći s Juga. S Juga, shvaćate? S druge obale Jaruge!«
»Bijeli Plamen«, progunđao je Demawend. »Nastat će Bijela Studen, a za njom Bijela
Svjetlost. A potom će se svijet nanovo roditi zahvaljujući Bijelom Plamenu i Bijeloj Kra‐
ljici... I ja sam to čuo. To je travestija pretkazanja vilenjačke proročice Ithlinne aep Aeve‐
nien. Dao sam uhititi jednoga mantijaša koji se o tome derao na trgu u Vengerbergu, a
krvnik ga je poduže uljudno ispitivao koliko mu je zlata za to dao Emhyr... Ali propo‐
vjednik je samo mlio o Bijelom Plamenu i Bijeloj Kraljici... do samoga kraja.«
»Oprezno› Demawende«, namrštio se Vizimir. »Nemoj stvarati mučenike, jer Em‐
hyru je stalo baš do toga. Hvataj nilfgaardske agente, ali svećenike ne smiješ dirati, pos‐
ljedice mogu biti nepredvidive. Oni i dalje utječu na ljude koji ih uvažavaju. Imamo i
previše problema s Vjevericama a da bismo riskirali nemire u gradovima ili seljačke us‐
tanke.«
»Dođavola!« frknuo je Foltest. »Nemojmo činiti ovo, nemojmo riskirati ono, to ne
smijemo... Zar smo se okupili da bismo govorili što ne možemo učiniti? Zar si nas zbog
toga dovukao ovamo u Haggu, Demawende, da bismo se oplakivali i sažalijevali našu
slabost i nemoć? Počnimo napokon djelovati! Treba nešto poduzeti! Treba prekinuti ovo
što se događa!«
»Od početka to predlažem.« Vizimir se uspravio. »Predlažem upravo djelovanje.«
»Kakvo?«
»Što možemo učiniti?«
Ponovo je pala šutnja. Vjetar je šumio, kapci su lupali o zid zamka.
»Zašto«, oglasila se odjednom Meve, »svi zurite u mene?«
»Divimo se tvojoj ljepoti«, promrsio je Henselt iz dubine vrča.
»I to«, potvrdio je Vizimir. »Meve, svi znamo da uspijevaš pronaći izlaz iz svake situ‐
acije. Imaš žensku intuiciju, pametna si žena...«
»Prestani mi kaditi.« Kraljica Lyrije je preplela dlanove u krilu, zagledala se u potam‐
njele tapiserije s prizorima iz lova. Lovački psi, ispruženi u skoku, ujedali su sapi bijeloga

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

jednoroga. Nikada u životu nisam, vidjela živoga jednoroga, pomislila je Meve. Nikada.
I vjerojatno ga više nikada ni neću vidjeti.
»Situacija u kojoj se nalazimo«, rekla je nakon stanke, odvajajući pogled od tapiserije,
»podsjeća me na duge zimske večeri na rivskom zamku. Nešto je tada uvijek visjelo u
zraku. Moj muž je razbijao glavu kako se dočepati još jedne dvorske dame. Maršal je
smišljao kako izazvati rat u kojemu će zablistati. Čarobnjak je zamišljao da je on kralj.
Posluga nije htjela služiti, luda je bio usamljen, sumoran i užasno se dosađivao, psi su za‐
vijali od melankolije a mačke spavale, nije ih bilo briga za miševe koji su se verali po sto‐
lu. Svi su nešto iščekivali. Svi su ispod oka zurili u mene. A ja... Ja sam im tada... Pokazi‐
vala. Pokazivala sam svima što mogu, tako da su se sve zidine tresle, a medvjedi budili po
okolnim planinama. I glupe misli su u trenu isparavale iz glava. Odjednom su svi znali
tko tu vlada.«
Nitko se nije oglasio. Vjetar je jače zapuhao. Stražari su se na bedemima nevoljko do‐
vikivali. Udaranje kapi o stakalca u olovnim okvirima prozora prešlo je u mahniti stacca‐
to.
»Nilfgaard gleda i čeka«, nastavila je polagano Meve, poigravajući se s ogrlicom. »Nil‐
fgaard promatra. Nešto visi u zraku, u mnogim glavama rađaju se glupe misli. Pa poka‐
žimo onda svima što možemo. Pokažimo tko je ovdje doista kralj. Potresimo zidinama
zamka utonulog u zimsku ustajalost!«
»Pobijmo Vjeverice«, brzo je rekao Henselt. »Započnimo veliku zajedničku vojnu
operaciju. Priredimo neljudima krvavi pokolj. Neka Pontarom, Gwenllechom i Buinom
poteče vilenjačka krv od izvora do ušća!«
»Prikliještiti kaznenom ekspedicijom slobodne vilenjake iz Dol Blahanna«, dodao je,
namrštivši čelo, Demawend. »Uvesti interventne korpuse u Mahakam. Dopustiti napo‐
kon Ervyllu iz Verdena da se prihvati drijada u Brokilonu. Da, krvavi pokolj! A s onima
koji prežive u rezervate!«
»Navesti Cracha an Craitea da pođe na nilfgaardske obale«, prihvatio je Vizimir. »Po‐
duprijeti ga flotom Ethaina iz Cidarisa, neka potpiruje ratni vihor od Jaruge do Ebbinga!
Demonstracija sile...«
»Premalo«, zavrtio je glavom Foltest. »Sve je to premalo. Treba... Znam što treba.«
»Reci onda!«
»Cintra.«
»Što?«
»Oduzeti Nilfgaarđanima Cintru. Forsirajmo Jarugu, udarimo prvi. Sada, dok se ne
nadaju. Odbacimo ih nazad u Marnadal.«
»Kako? Maloprije smo govorili da je vojskama Jaruga neprelazna...«
»Za Nilfgaard. Ali mi rijeku nadziremo. U šaci nam je ušće, opskrbni putovi, imamo
krilo koje brane Skellige, Cidaris i utvrde u Verdenu. Za Nilfgaard je prebaciti preko ri‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

jeke četrdeset, pedeset tisuća ljudi znatan napor. Mi možemo prebaciti na lijevu obalu
znatno više. Ne zijevaj, Vizimire. Htio si nešto što će prekinuti iščekivanje? Nešto spek‐
takularno? Nešto što će od nas ponovo učiniti prave kraljeve? To nešto će biti Cintra.
Cintra će nas konsolidirati, jer Cintra je simbol. Sjetite se Soddena! Da nije bilo razara‐
nja grada i mučeničke Calantheine smrti, ne bi bilo tada ni takve pobjede. Snage su bile
izjednačene, nitko nije računao da ćemo ih tako uništiti. Ali naše su im se vojske bacile
na grla kao vukovi, kao bijesni psi, da bi osvetile Lavicu iz Cintre. A ima i takvih čiji bi‐
jes nije ugasila krv prolivena na soddenskom polju. Sjetite se Cracha an Craitea, Mor‐
skog Vepra!«
»Istina je«, kimnuo je glavom Demawend. »Crach je prisegnuo da će se krvavo osveti‐
ti Nilfgaardu. Za Eista Tuirseacha, ubijenoga u Marnadalu. I za Calantheu. Kada bismo
udarili na lijevu obalu, Crach bi nas podupro svim snagama Skelligea. Bogova mi, to bi
moglo uspjeti! Podržavam Foltesta! Ne čekajmo, udarimo prvi, oslobodimo Cintru, pro‐
tjerajmo kurvine sinove preko prijevoja Amell!«
»Polakše«, zarežao je Henselt. »Ne žurite tako vući lava za rep, jer taj lav još nije kre‐
pao. To je prvo. A drugo je da ako mi udarimo prvi, stavit ćemo se u položaj agresora.
Prekršit ćemo primirje koje smo i sami ovjerili žigovima. Neće nas poduprijeti Nedamir
i njegova Liga, neće nas poduprijeti Esterad Thyssen. Ne znam kako će se ponijeti Etha‐
in iz Cidarisa. Agresivnom ratu će se suprotstaviti naši cehovi, trgovački stalež, plems‐
tvo... A prije svega čarobnjaci. Nemojte zaboraviti čarobnjake!«
»Čarobnjaci neće poduprijeti napad na lijevu obalu«, potvrdio je Vizimir. »Primirje je
bilo djelo Vilgeforta iz Roggeveena. Znamo da je po njegovim planovima primirje treba‐
lo postupno prerasti u trajni mir. A Vrhovništvo će, možete mi vjerovati, učiniti ono što
hoće Vilgefortz. Nakon Soddena on je prvi u Vrhovništvu, neka ostali magičari govore
što hoće, ondje prvu violinu svira Vilgefortz.«
»Vilgefortz, Vilgefortz«, planuo je Foltest. »Previše nam se on uzdignuo, taj magičar.
Počinje me uzrujavati to obaziranje na planove Vilgefortza i Vrhovništva, planove koje
uostalom ne poznajem i ne razumijem. Ali postoji rješenje i za to, gospodo. A kada bi
Nilfgaard počinio agresiju? Na primjer u Dol Angrai? Na Aedirn i Lyriju? Mogli bismo
to nekako izvesti... Inscenirati... Neka mala provokacija... Granični incident koji su oni
skrivili? Recimo, neki napad na pograničnu utvrdu? Bit ćemo, jasna stvar, spremni, od‐
govorit ćemo odlučno i snažno, uz puno uvažavanje sviju, čak i Vilgefortza i ostatka Vi‐
jeća čarobnjaka. I tada, kada Emhyr var Emreis odvrati pogled sa Sodenna i Zarječja, za
svoju će se zemlju pobrinuti Cintrani. Emigranti i izbjeglice koji će se organizirati u
Bruggeu pod vodstvom Vissegerda. Ima ih blizu osam tisuća pod oružjem. Ima li oštrijih
od njihovih kopalja? Oni žive od nade da će osloboditi zemlju iz koje su morali pobjeći.
Žude za borbom. Spremni su udariti na lijevu obalu. Čekaju samo znak.«
»Znak«, potvrdila je Meve, »i obećanje da će dobiti potporu. Jer s osam tisuća ljudi

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Emhyr će moći izaći na kraj samo sa snagama pograničnih garnizona, neće morati čak ni
dovoditi pojačanje. Vissegerd to dobro zna, neće krenuti prije no što bude siguran da će
se za njim na lijevoj obali iskrcati tvoja vojska, Folteste, koju će potpomoći redanski kor‐
pusi. Ali Vissegerd čeka prije svega na Lavića iz Cintre. Navodno je kraljičina unuka pre‐
živjela krvoproliće. Netko ju je čini se vidio među bjeguncima, ali je dijete poslije tajans‐
tveno nestalo. Emigranti je gorljivo traže... Jer za vraćeno prijestolje Cintre trebaju neko‐
ga kraljevske krvi. Calantheine krvi.«
»Besmislica«, rekao je hladno Foltest. »Prošlo je više od dvije godine. Ako dijete nije
pronađeno dosad, znači da je mrtvo. Na tu legendu možemo zaboraviti. Nema više Ca‐
lanthee, nema nikakvog Lavića, nema kraljevske krvi kojoj pripada prijestolje. Cintra...
više nikada neće biti ono što je bila za Lavičina života. Jasno, Vissegerdovim emigranti‐
ma to ne treba reći.«
»Poslat ćeš znači cintrijske gerilce u smrt?« namrštila se Meve. »Na prve crte? Ne re‐
kavši im da Cintra može uskrsnuti samo kao vazalna zemlja pod tvojim vrhovništvom?
Predlažeš svima nama napad na Cintru... za sebe? Podredio si svojoj vlasti Sodden i
Brugge, oštriš zube na Verden... I zamirisala ti je Cintra, nije li tako?«
»Priznaj, Folteste«, zarežao je Henselt. »Ima li Meve pravo? Zato ti nas huškaš na tu
avanturu?«
»Ma dajte.« Vladar Temerije je namrštio svoje plemenito obličje, gnjevno se nakostri‐
ješio. »Ne pravite od mene osvajača kojemu se prisnio imperij. O čemu vi to? O Sodde‐
nu i Bruggeu? Ekkehard iz Soddena bio je polubrat moje majke. Čudi vas da su nakon
njegove smrti Slobodne Države donijele krunu meni, njegovu rođaku? Krv nije voda! A
Venzlav iz Bruggea mi se sam ponudio kao vazal, bez prisile! Učinio je to da bi zaštitio
zemlju! Jer za lijepoga dana vidi bljesak nilfgaardskih kopalja na lijevoj obali Jaruge!«
»Mi upravo i govorimo o lijevoj obali«, procijedila je kraljica Lyrije. »O obali koju
trebamo napasti. A lijeva obala je Cintra. Cintrani ti neće donijeti krunu, Folteste, ni
ponuditi vazalstvo. Cintra neće pristati biti vazalna zemlja. Krv nije voda!«
»Cintra, ako je... Kada je oslobodimo, treba postati naš zajednički protektorat«, rekao
je Demawend iz Aedirna. »Cintra je ušće Jaruge, odviše važna strateška točka da bismo si
mogli dopustiti gubitak nadzora nad njom.«
»Ona mora biti slobodna zemlja«, usprotivio se Vizimir. »Slobodna, nezavisna i snaž‐
na. Zemlja koja će biti željezna vrata, predziđe Sjevera, a ne pojas spaljenog tla na koje‐
mu će nilfgaardska konjica moći hvatati zalet!«
»Može li se obnoviti takvu Cintra? Bez Calanthee?«
»Ne uzrujavaj se, Folteste«, napućila je usne Meve. »Već sam ti rekla da Cintrani neće
nikada priznati protektorat, ni tuđu krv na prijestolju. Ako im se pokušaš nametnuti za
seniora, situacija će se okrenuti. Vissegard će ponovo ustrojiti borbene odrede, no ovaj
put pod Emhyrovim okriljem. I jednoga će se dana ti odredi baciti na nas kao prethod‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

nica nilfgaardskog juriša. Kao vršak koplja, kako si se nedavno slikovito izrazio.«
»Foltest to zna«, prasnuo je Vizimir. »Zato i traži tako ustrajno Lavića, Calantheinu
unuku. Ne shvaćate? Krv nije voda, kruna stečena brakom. Dostajat će da pronađe dje‐
vojku i prisili je na udaju...«
»Jesi li poludio?« zagrcnuo se kralj Temerije. »Malena lavica je mrtva! Uopće ne tra‐
žim tu djevojku, ali kada bih i... Nije mi palo ni na kraj pameti na išta je prisiljavati...«
»Ne bi je morao prisiljavati«, prekinula ga je Meve, ljupko se smiješeći. »Još uvijek si
pristao muškarac, rođače. A u maloj Lavici teče Calantheina krv. Vrlo vruća krv. Pozna‐
vala sam Cali dok je bila mlada. Kada bi ugledala muškarca, tako je prebirala nožicama
da bi se zadimili suharci pod njima. Njezina kći, Pavetta, Lavićeva majka, nije se nimalo
razlikovala. Pa ni Lavić sigurno nije pao daleko od jabuke. Malo udvaranja, Folteste, i
djevojka se ne bi dugo opirala. S time računaš, priznaj?«
»Sigurno da računa«, zagrohotao je Demawend. »Domišljat plančić si je smislio naš
kralj! Udarit ćemo na lijevu obalu, a još prije no što se stignemo osvrnuti, naš će Foltest
pronaći i osvojiti djevojačko srdašce, imat će mlađahnu ženicu koju će posjesti na prijes‐
tolje Cintre, a tamošnji će puk plakati od veselja i piškiti u gaće od sreće. Ta imat će svo‐
ju kraljicu, rođenu Calatheinu nasljednicu. Imat će kraljicu... ovaj put zajedno s kraljem.
Kraljem Foltestom.«
»Kakve vi to bedastoće valjate!« zaurlao je Foltest, crveneći i blijedeći naizmjence.
»Što vas je spopalo? U tome što pričate nema ni zere smisla!«
»U tome ima puno smisla«, rekao je suho Vizimir. »Jer ja znam da za tim djetetom
netko jako ustrajno traga. Tko, Folteste?«
»To je bar očito! Vissegerd i Cintrani!«
»Ne, nisu oni. Ili barem nisu samo oni. Još je netko. Netko čiji je put obilježen tru‐
plima. Netko tko se ne susteže od iznuđivanja, potkupljivanja i mučenja... A kad smo
već pri tome, je li gospodin pod imenom Rience u službi nekoga od vas? Ha, po vašim
licima vidim da ili nije ili da ne želite priznati, što izlazi na isto. Ponavljam: tragaju za
Calantheinom unukom, tragaju na upitan način. Pitam, tko traga za njom?«
»Dovraga!« Foltest je tresnuo šakom o stol. »To nisam ja! Ne pada mi na pamet ženiti
se nekakvim derištem zbog nekakva prijestolja! Pa ja...«
»Pa ti već četiri godine potajno živiš s barunicom La Valettom«, ponovo se nasmiješi‐
la Meve. »Volite se kao golupčići, čekate da stari barun napokon odapne. Što me gledaš?
Svi to znamo. Pa što misliš zašto plaćamo špijune? Ali za prijestolje Cintre, rođače, mno‐
gi bi kralj bio spreman žrtvovati vlastitu sreću...«
»Čekaj.« Henselt se šumno počešao po bradi. »Mnogi kralj, kažete. Ostavite malo
Foltesta na miru. Ima i drugih. Svojedobno je Calanthe htjela unuku udati za sina Er‐
vylla iz Verdena. I Ervyll je mogao baciti oko na Cintru. I ne samo on...«
»Hmm...« progunđao je Vizimir. »To je istina. Ervyll ima tri sina... A što reći o ovdje

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

nazočnima, koji također imaju potomke muškoga roda? Ha? Meve? Da nam ti ne mažeš
oči?«
»Mene možeš isključiti.« Kraljica Lyrije nasmiješila se još dražesnije. »Istina, po svije‐
tu kruže dva moja izdanka... Plodovi slatkoga zaborava... Ako dosad nisu završili na vje‐
šalima. Sumnjam da bi odjednom neki od njih poželio kraljevati. Za to nisu imali ni
predispozicije, ni inklinacije. Obojica su bili gluplji čak i od njihova oca, neka mu je
laka zemlja. Tko je poznavao moga pokojnog muža, zna što to znači.«
»Stvarno«, potvrdio je kralj Redanije. »Ja sam ga poznavao. Zar su sinovi zbilja još
gluplji? Dovraga, mislio sam da je nemoguće bih gluplji... Oprosti, Meve...«
»Nema veze, Vizimire.«
»Tko još ima sinove?«
»Ti, Henselte.«
»Moj sin je oženjen!«
»A čemu služi otrov? Za Cintrino prijestolje, kako je ovdje netko mudro rekao, mno‐
gi bi žrtvovao osobnu sreću. Isplatilo bi se!«
»Ne dopuštam takve insinuacije! I otkvačite se od mene! I drugi imaju sinove!«
»Nedamir iz Hengforsa ima dvojicu. A i sam je udovac. Usto nije star. Nemojte zabo‐
raviti ni Esterada Thyssena iz Kovira.«
»Njih bih isključio«, zavrtio je glavom Vizimir. »Liga iz Hengforsa i Kovir planiraju
dinastičke veze među sobom. Cintra i Jug ih ne zanimaju. Hmm... Ali Ervyll iz Verde‐
na... Taj je blizu.«
»Ima još netko tko je jednako blizu«, odjednom je primijetio Demawend.
»Tko?«
»Emhyr van Emreis. Nije oženjen. I mlađi je od tebe, Folteste.«
»Prokleto bilo«, namrgodio se kralj Redanije. »Kada bi to bila istina... Emhyr bi nas
poševio i to nasuho! To je jasno, puk i plemstvo Cintre uvijek će poći za Calantheinom
krvi. Možete li zamisliti što bi se dogodilo da se Emhyr dočepa Lavića? Dovraga, samo
nam još to manjka! Kraljica Cintre i carica Nilfgaarda!«
»Carica!« prasnuo je Henselt. »Stvarno pretjeruješ, Vizimire. Što će Emhyru djevojči‐
ca, kojega će mu vraga ženidba? Za prijestolje Cintre? Emhyr već ima Cintru! Pokorio ju
je i pretvorio u nilfgaardsku provinciju! Sjedi na prijestolju cijelom guzicom i još ima
mjesta za vrpoljenje!«
»Kao prvo«, primijetio je Foltest, »Emhyr drži Cintru pravom ili, točnije, nepravom
agresora. Kada bi imao djevojku i oženio je, mogao bi vladati legalno. Shvaćaš? Nilfga‐
ard vezan brakom s Calantheinom krvlju više nije Nilfgaard okupator na kojega kesi
zube cijeli Sjever. To je Nilfgaard susjed s kojim treba računati. Kako bi htio izgurati ta‐
kav Nilfgaard iza Marnadala, iza prijevoja Amelia? Napadajući kraljevstvo na čijem tro‐
nu legalno sjedi Lavić, unuka Lavice iz Cintre? Kuga da ga nosi! Ne znam tko traga za

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

tim derištem. Ja ga nisam tražio. Ali, objavljujem da ću sada početi. I dalje držim da dje‐
vojka nije živa, ali ne smijemo riskirati. Pokazuje se da je riječ o prevažnoj osobi. Ako je
preživjela, moramo je pronaći.«
»Hoćemo li odmah utvrditi za koga ćemo je udati kada je nađemo?«, nacerio se Hen‐
selt. »Takve stvari ne bi trebalo prepuštati slučaju. Mogli bismo je, dapače, uručiti bor‐
benim Vissegardovim gerilcima kao barjak privezan na dugu motku, neka je nose pred
vojskom napadajući drugu obalu. Ali ako nam oslobođena Cintra treba svima biti na ko‐
rist... Valjda znate na što mislim? Ako napadnemo Nilfgaard i povratimo Cintru, Lavić
će moći sjesti na prijestolje. Ali Lavić može imati samo jednoga muža. Takvog koji će
paziti naše interese na ušću Jaruge. Tko je od nazočnih dragovoljac?«
»Ja nisam«, našalila se Meve. »Odustajem od povlastice.«
»A ja ne bih isključio ni one kojih ovdje nema«, rekao je ozbiljno Demawend. »Ni
Ervylla, ni Nedamira, ni Thyssenide. A jedan Vissegerd, uzmite i to u obzir, može vas
zaskočiti i izvući neočekivanu korist od zastave privezane na dugu motku. Čuli ste za
morganatske brakove? Vissegard je star i ružan kao kravlje govno, ali opijena uvarcima
od apsinta i damiane mala bi se Lavica mogla u njega neočekivano zaljubiti! Uklapa li se
kralj Vissegerd, gospodo, u naše planove?«
»Ne«, progunđao je Foltest. »U moje se ne uklapa.«
»Hmm...« zamislio se Vizimir. »Niti u moje. Vissegerd je oruđe, a ne partner, i takvu
i nijednu drugu ulogu treba odigrati u našim planovima napada na Nilfgaard. Osim
toga, ako je taj koji tako gorljivo traga za Lavićem ipak Emhyr van Emreis, ne smijemo
riskirati.«
»Apsolutno ne smijemo«, potvrdio je Foltest. »Lavić ne smije pasti u ruke Emhyra.
Ne smije ni u čije... U krive ruke... Živ.«
»Ubojstvo djeteta?« namrštila se Meve. »Ružno rješenje, gospodo kraljevi. Nedostoj‐
no. I vjerojatno nepotrebno drastično. Pronađimo najprije djevojčicu, jer još je nema‐
mo. A kada je nađemo, dajte je meni. Držat ću je koju godinicu u nekom kaštelu u pla‐
ninama, udati za nekoga od svojih vitezova. Kada je ponovo vidite imat će već dvoje dje‐
ce i, evo, ovakav trbuh.«
»To jest, ako dobro računam, najmanje troje eventualnih kasnijih pretendenata i sa‐
mozvanaca?« kimnuo je glavom Vizimir. »Ne, Meve. To zbilja nije lijepo, ali mala Lavi‐
ca, ako je preživjela, mora sada umrijeti. Viši razlozi. Gospodo?«
Kiša je lupkala o prozore. Među kulama zamka Hagge zavijao je vjetar.
Kraljevi su šutjeli.

»Vizimir, Foltest, Deamwend, Henselt i Meve«, ponovio je maršal. »Sastali su se na taj‐

nom vijećanju u zamku Haggeu na Pontaru. Vijećali su u tajnosti.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Koje li simbolike«, rekao je, ne okrećući se, vitki, crnokosi muškarac u kaftanu od
losove kože obilježenom otiscima oklopa i mrljama hrđe. »Pa upravo je kod Haggea, pri‐
je nepunih četrdeset godina, Virfuril porazio Medellovu vojsku, učvrstio svoju vlast u
Dolini Pontara i postavio današnje granice između Aedirna i Temerije. A danas, eto,
Demawend, Virfurilov sin, poziva u Hagge Foltesta, Medellova sina, dovukavši tamo još
i, da svi budu na broju, Vizimira iz Tretogora, Henselta iz Arda Carraigha i veselu udo‐
vicu Meve iz Lyrije. Sastaju se i tajno vijećaju. Domišljaš li se o čemu vijećaju, Coehoor‐
ne?«
»Domišljam«, rekao je kratko maršal. Nije izustio više ni riječi. Znao je da leđima
okrenuti muškarac ne podnosi kada se netko u njegovoj nazočnosti šepiri elokvencijom i
komentira očigledne činjenice.
»Nisu pozvali Ethaina iz Cidarisa«, muškarac u kaftanu od losove kože se okrenuo,
prekrižio ruke na leđima, polagano prošetao od prozora do stola i natrag, »ni Ervylla iz
Verdena. Nisu pozvali Esterada Thyssena ni Nedamira. To znači da su ili vrlo sigurni, ili
vrlo nesigurni. Nisu pozvali nikoga iz Vijeća čarobnjaka. To je zanimljivo. I znakovito.
Coehoorne, pobrini se da čarobnjaci doznaju za to vijećanje. Neka znaju da ih monarsi
ne smatraju sebi ravnima. Čini mi se da su čarobnjaci iz vijeća bili s time u vezi u zablu‐
di. Razuvjeri ih.«
»Na zapovijed.«
»Ima li novih vijesti od Riencea?«
»Nema.«
Muškarac je zastao kod prozora, ostao ondje dugo, zagledan u planine pod kišom.
Coehoor je čekao, nemirno stežući i opuštajući šaku na balčaku mača. Bojao se da će
morati saslušati dugi monolog. Nadvojvoda je znao da muškarac koji stoji kod prozora
takav monolog smatra razgovorom, a razgovor počašću i dokazom povjerenja. Znao je
to, ali i nadalje nije volio slušati monologe.
»Kakvom ti se čini ta zemlja, namjesniče? Jesi li uspio zavoljeti svoju novu Provinci‐
ju?«
Trgnuo se, zatečen. Nije očekivao to pitanje. Ali nije dugo razmišljao o odgovoru.
Neiskrenost i neodlučnost mogli su ga i previše stajati.
»Ne, vaša visosti. Nisam je zavolio. Ta je zemlja tako... Sumorna.«
»Bila je nekoć drugačija«, rekao je muškarac, ne okrenuvši se. »I opet će jednom biti
drugačija. Vidjet ćeš. Vidjet ćeš još lijepu, radosnu Cintru, Coehome. Obećavam ti. Ali
ne brini se, neću te dugo držati ondje. Netko će drugi preuzeti namjesništvo Provincije.
Ti ćeš mi trebati u Dol Angri. Krenut ćeš odmah nakon gušenja pobune. Trebat će mi u
Dol Angri netko odgovoran. Netko tko se neće dati isprovocirati. Vesela udovica iz Lyri‐
je ili Demawend... Htjet će nas isprovocirati. Zauzdat ćeš mlade časnike. Ohladiti vruće
glave. Dat ćete se isprovocirati tek kada ja zapovjedim. Ne prije.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Na zapovijed!«
Iz predvorja su doprli zveket oružja i ostruga, povišeni glasovi. Netko je pokucao na
vrata. Muškarac u kaftanu od losove kože okrenuo se od prozora, potvrdno kimnuo gla‐
vom. Maršal se lako naklonio, izašao.
Muškarac se vratio do stola, sjeo, pognuo glavu nad zemljovidima. Dugo ih je pro‐
matrao, na kraju naslonio čelo na prepletene dlanove. Golemi brilijant na njegovu prste‐
nu zaiskrio je u svjetlosti svijeća tisućama plamenova.
»Vaša visosti?« Vrata su blago zaškripala.
Muškarac nije promijenio položaj. Ali maršal je primijetio da su mu ruke zadrhtale.
Prepoznao je to po bljesku brilijanta. Oprezno i tiho zatvorio je za sobom vrata.
»Vijesti, Coehoorne? Možda od Riencea?«
»Ne, vaša visosti. Ali vijesti su dobre. Pobuna u Provinciji je ugušena. Razbili su po‐
bunjenike. Samo su malobrojni uspjeli pobjeći u Verden. Zarobili smo vođu, vojvodu
Windhalma iz Attre.«
»Dobro«, rekao je nakon stanke muškarac i dalje ne podižući glavu s prepletenih dla‐
nova. »Windhalm iz Attre... Daj mu odrubiti glavu. Ne... Ne odrubiti glavu. Pogubiti
ga na drugačiji način. Spektakularno, dugo i okrutno. I, razumije se, javno. Zastrašujući
primjer je neophodan. Nešto što će uplašiti ostale. Samo, molim te Coehoorne, poštedi
me pojedinosti. U prijavama se ne moraš mučiti slikovitim opisima. Ne nalazim u tome
užitka.«
Maršal je kimnuo glavom, progutao slinu. Ni on nije uživao u tome. Nimalo. Pripre‐
mu i izvršenje kazne kanio je naložiti stručnjacima. Nije imao ni najmanje namjere ispi‐
tivati stručnjake o pojedinostima. A još manje tome nazočiti.
»Nazočit ćeš pogubljenju.« Muškarac je podignuo glavu, digao sa stola pismo, slomio
pečate. »Službeno. Kao namjesnik provincije Cintra. Predstavljat ćeš mene. Ja to ne na‐
mjeravam gledati. To je zapovijed, Coehoorne.«
»Na zapovijed!« Maršal nije ni pokušao prikriti zabrinutost i nezadovoljstvo. Pred
muškarcem koji je izdao tu zapovijed, nije se smjelo ništa skrivati. Malo je tko u tome
uspijevao.
Muškarac je načas pogledao otvoreno pismo i gotovo smjesta ga bacio u vatru, u ka‐
min.
»Coehoorne.«
»Da, vaša visosti?«
»Neću čekati Rienceovo izvješće. Digni na noge čarobnjake, neka pripreme teleko‐
munikaciju s kontaktnom točkom u Redaniji. Neka prenesu moju usmenu zapovijed
koja mora biti smjesta proslijeđena Rienceu. Sadržaj zapovijedi je sljedeći: Rience mora
prestati igrati u rukavicama, neka se prestane zabavljati s vješcem. Jer to može loše završi‐
ti. S vješcem nema igre. Ja ga poznajem, Coehoorne. On je i previše lukav da bi naveo

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Riencea na trag. Ponavljam, Rience mora smjesta organizirati atentat, mora smjesta eli‐
minirati vješca iz igre. Ubiti ga. A potom nestati, pritajiti se i čekati zapovijedi. A ako
prije toga naleti na čarobničin trag, neka je ostavi na miru. Yenneferi ne smije pasti ni
vlas s glave. Jesi li upamtio, Coehoorne?«
»Jesam.«
»Telekomunikacija treba biti šifrirana i dobro osigurana od magijskog dešifriranja.
Upozori čarobnjake na to. Ako zabrljaju, ako neovlaštene osobe doznaju za sadržaj te za‐
povijedi, pozvat ću ih na odgovornost.«
»Razumijem!« Maršal se nakašljao i uspravio.
»Još nešto, Coehoorne?«
»Grof... već je ovdje, vaša visosti. Prispio je prema zapovijedi.«
»Već?« nasmiješio se muškarac. »Divljenja vrijedna žurba. Nadam se da nije izmučio
toga vranca na kojemu su mu svi toliko zavidjeli. Neka uđe.«
»Trebam li nazočiti razgovoru, vaša visosti?«
»Naravno da trebaš, namjesniče Cintre.«
Vitez pozvan iz predvorja ušao je u odaju energičnim, snažnim, gromkim korakom,
škripeći crnim oklopom. Stao je, ponosno se uspravio, zbacio s ramena mokar i zablaćen
crni plašt, položio ruku na dršku golemoga mača. Na kuk je prislonio crnu kacigu ukra‐
šenu krilima grabežljive ptice. Coehoorn je pogledao vitezovo lice. Pronašao je na njemu
čvrst vojnički ponos i drskost. Nije pronašao ništa što bi se trebalo vidjeti na licu čovjeka
koji je posljednje dvije godine proveo u kuli, na mjestu s kojega je mogao, kako je izgle‐
dalo, izaći samo na stratište. Maršal se podsmjehnuo. Znao je da prezir spram smrti i
mladićeva luđačka hrabrost potječu isključivo od nedostatka mašte. Savršeno je to znao.
I sam je nekoć bio takvim mladićem.
Muškarac koji je sjedio za stolom brade oslonjene na prepletene dlanove, pogledao je
viteza pozorno. Mladić se napeo kao struna.
»Da bude dokraja jasno«, rekao mu je muškarac iza stola, »znaj da ti greška koju si na
ovome mjestu počinio prije dvije godine nije uopće oproštena. Dobit ćeš još jednu prili‐
ku. Dobit ćeš još jednu zapovijed. O njezinu izvršenju ovisit će moja odluka o tvojoj
daljnjoj sudbini.«
Mladi vitez nije ni trepnuo, nije se pomaknulo čak ni ijedno pero na krilima koja su
ukrašavala kacigu oslonjenu o kuk.
»Nikada nikoga ne varam, nikada nikome ne dajem lažne nade«, nastavljao je muška‐
rac. »Znaj onda da možeš imati nekih izgleda za očuvanje glave od krvnikove sjekire ako,
naravno, ne pogriješiš i ovaj put. Za puno pomilovanje šanse su ti malene. Za moj opro‐
štaj i zaborav... nikakve.«
Mladi vitez nije ni ovaj put trepnuo, ali je Coehoorn zapazio bljesak njegovih očiju.
Ne vjeruje mu, pomislio je. Ne vjeruje mu i zavarava se. Čini veliku pogrešku.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Zahtijevam punu pozornost«, nastavio je muškarac s druge strane stola. »I tvoju,

Coehoorne. Jer, i tebe će se ticati zapovijedi koje ću ubrzo izdati. Za koji tren. Jer, mo‐
ram još razmisliti o njihovu sadržaju i obliku.«
Maršal Menno Coehoorn, namjesnik Provincije Cintre i budući glavni zapovjednik
vojske iz Dol Angre, podignuo je glavu, isprsio se s rukom na dršku mača. Isti je stav za‐
uzeo i vitez u crnom oklopu, s kacigom ukrašenom krilima grabežljivice. Obojica su če‐
kali. U tišini. Strpljivo. Kako je i trebalo čekati zapovijedi o čijem je sadržaju i obliku
razmišljao imperator Nilfgaarda, Emhyr var Emreis, Deithwen Addan yn Carn aep
Morvudd, Bijeli Plamen što Pleše na Grobovima Neprijatelja.

Ciri se probudila.
Ležala je ili, prije će biti, napola sjedila s glavom visoko oslonjenom na nekoliko jas‐
tuka. Oblozi koje je imala na čelu bili su već topli i samo malo vlažni. Zbacila ih je, ne
mogavši podnijeti neugodnu težinu i pečenje kože. Disala je s naporom. Grlo joj je bilo
suho, nos gotovo posve začepljen zgrušanom krvlju. Ali su eliksiri i čarolije proradili –
bol koja joj je nekoliko sati prije mutila vid i razbijala glavu, nestala je, popustila, iza nje
je ostalo samo tupo pulsiranje i osjećaj pritiska u sljepoočicama.
Oprezno je vrhom dlana dodirnula nos. Nije više krvarila.
Kako sam čudno sanjala, pomislila je. Prvi san nakon toliko dana. Prvi u kojemu se
nisam bojala. Prvi koji se nije ticao mene. Bila sam... promatrač. Sve sam vidjela nekako
kao odozgo, iz visine... Kao da sam bila ptica... Noćna ptica...
San u kojemu sam vidjela Geralta.
U tom je snu bila noć. I kiša koja je mreškala površinu kanala, šumjela po šindri
kuća, slamnatim krovovima staja, sjajila na daskama molova i mostića, na palubama lađa
i barki... I ondje je bio Geralt. Nije bio sam. S njim je bio muškarac sa smiješnim šeši‐
rom s perom obješenim od vlage. I vitka djevojka u zelenom ogrtaču s kapuljačom... Sve
troje su polagano i oprezno hodali po mokrom moliću... A ja sam ih vidjela odozgo. Kao
da sam ptica. Noćna ptica...
Geralt je zastao. Je li još daleko, upitao je. Ne, rekla je vitka djevojka, otresajući vodu
sa zelenog ogrtača. Već smo skoro stigli... Hej, Maslačku, nemoj zaostajati, izgubit ćeš se
u ovim uličicama... A gdje je, dođavola, Filippa? Maloprije sam je vidjela kako leti duž
kanala... Odvratna li vremena... Idemo. Vodi nas, Shani. A onako, među nama, odakle
poznaš toga nadriliječnika? U kakvoj ste vezi?
Povremeno mu prodajem lijekove dignute iz školskog laboratorija. Što tako zuriš?
Poočim jedva da mi plaća školarinu... Ponekad mi zatreba koji novčić... A nadriliječnik
liječi ljude s pravim lijekovima... Barem ih ne truje... No, idemo.
Čudan san, pomislila je Ciri. Šteta što sam se probudila. Htjela bih vidjeti što će biti

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

dalje... Htjela bih znati što oni tamo rade. Kamo idu...
Iz susjedne sobe dopirali su glasovi, glasovi koji su je probudili. Majka Nenneke go‐
vorila je brzo, bila je nedvojbeno uzbuđena, uzrujana i gnjevna. Iznevjerila si moje po‐
vjerenje, govorila je. Nisam ti to smjela dopustiti. Mogla sam se domisliti da će tvoja an‐
tipatija prema njoj dovesti do nesreće. Nisam ti trebala dopustiti... Ta poznajem te. Ti si
bezobzirna, ti si okrutna, a da stvar bude još gora, pokazalo se da si također i neodgovor‐
na i neoprezna. Nemilosrdno mučiš to dijete, prisiljavaš ga na napore koje nije u stanju
podnijeti. Bešćutna si.
Stvarno si bešćutna, Yennefer.
Ciri je napela sluh, želeći čuti čarobničin odgovor, njezin hladan, neumoljiv i zvonak
glas. Želeći čuti kako će reagirati, kako će se narugati nadstojnici, kako će ismijati njezi‐
nu pretjeranu brižnost. Kako će reći ono što običava govoriti – da biti čarobnicom nije
igra, da to nije zanimanje za osjetljive gospodične, za krhke lutkice. Ali Yennefer je od‐
govorila tiho. Tako tiho da djevojčica ne samo da nije mogla ništa razumjeti, već nije ra‐
zabrala ni pojedine riječi.
Zaspat ću, pomislila je, oprezno i blago opipavajući nos, još uvijek osjetljiv i bolan,
začepljen zgrušanom krvlju. Vratit ću se svome snu. Vidjet ću što radi Geralt, ondje, u
noći, po kiši, pored kanala...
Yennefer ju je držala za ruku. Hodale su dugim mračnim hodnikom, među kamenim
stupovima, a možda i skulpturama, Ciri nije u gustome mraku mogla razaznati oblike.
Ali u tami je netko bio, netko se u njoj skrivao i promatrao ih dok hodaju. Čula je šapat,
tih poput šuma vjetra.
Yennefer ju je držala za ruku, hodala je brzo i sigurno, puna odlučnosti, tako da ju je
Ciri jedva uspijevala pratiti. Pred njima su se otvarala vrata. Redom. Jedna za drugima.
Beskonačno puno vrata, divovskih, teških krila otvaralo se pred njima bešumno.
Mrak se zgušnjavao. Ciri je pred sobom ugledala još jedna vrata. Yennefer nije uspo‐
rila korak, ali je Ciri iznenada spoznala da se ta vrata neće otvoriti sama. I iznenada je
bila zastrašujuće sigurna da ta vrata i nije dopušteno otvoriti. Da ne smije proći kroz
njih. Da je iza tih vrata nešto čeka...
Zaustavila se, pokušala se otrgnuti, ali Yenneferina ruka je bila snažna i nepokoleblji‐
va, neumoljivo ju je vukla naprijed. I Ciri je napokon shvatila da je izdana, prevarena,
prodana. Da je oduvijek, od prvoga susreta, od početka, od prvoga dana bila samo mari‐
oneta, lutka na koncu. Jače se trgnula, otela iz stiska. Mrak se zanjihao kao dim, šaptanje
u tami odjednom je utihnulo. Čarobnica je koraknula naprijed, stala, okrenula se, pogle‐
dala je.
Ako se bojiš, vrati se.
Ta se vrata otvoriti ne smiju. Ti to znaš.
A ipak me vodiš tamo.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Ako se bojiš, vrati se. Još ima vremena da se vratiš. Još nije prekasno.
A ti?
Za mene jest.
Ciri se osvrnula uokolo. Unatoč sveprisutnom mraku vidjela je vrata koja su već proš‐
le – dugu, daleku perspektivu. I odande, izdaleka, iz tame, začula je...
Topot potkova. Škripu crnog oklopa. I šum krila grabežljive ptice. I glas. Tih glas
koji svrdla lubanju...
Pogriješila si. Pobrkala si zvjezdano nebo odraženo noću na površini ribnjaka.
Probudila se. Naglo je podignula glavu zbacivši oblog, svjež, jer bio je mokar i hla‐
dan. Bila je oblivena znojem, u sljepoočicama joj je ponovo odzvanjala i pulsirala tupa
bol. Yennefer je sjedila uz nju na krevetu. Bila je okrenuta tako da joj Ciri nije vidjela
lice. Vidjela je samo oluju crne kose.
»Sanjala sam...« šapnula je Ciri. »U tom snu...«
»Znam«, rekla je čarobnica čudnim, promijenjenim glasom. »Zato sam ovdje. Kraj
tebe sam.«
Za prozorom, u tami, kiša je šumorila po lišću drveća.

»Prokleto bilo«, zarežao je Maslačak, stresajući vodu s kišom namočenog oboda šešira.
»To je prava utvrda, a ne kuća. Čega se taj iscjelitelj boji pa se tako utvrdio?«
Lađe i barke, privezane uz obalu, lijeno su se zibale na vodi namreškanoj kišom, tiho
su lupkale jedna o drugu, škripale, zveckale lancima.
»Ovo je lučki kvart«, objasnila je Shani. »Tu ne manjka razbojnika i baraba, ovdaš‐
njih i pridošlih. Myhrmanu dolazi puno ljudi, donose mu novac... To je svima poznato.
Kao i to da živi sam. Pa se zato i osigurao. Zar mu se čudite?«
»Nimalo.« Geralt je pogledao kuću podignutu na pilonima zabijenim u dno kanala
nekih pet sežanja od obale. »Smišljam kako se prebaciti na taj otok, na tu sojenicu. Čini
se da ćemo trebati potiho posuditi neki od ovih čamaca...«
»Ne treba«, rekla je medicinarka. »Ondje je pokretni most.«
»A kako ćeš uvjeriti nadriliječnika da ga spusti? Osim toga, ondje su još i vrata, a ni‐
smo ponijeli ovna...«
»Prepustite to meni.«
Velika siva sova bešumno je sletjela na ogradu molića, stresla krila, nakostriješila se i
pretvorila u Filippu Eilhart, jednako nakostriješenu i promočenu.
»Što ću ja ovdje?« progunđala je srdito čarobnica. »Kojeg vraga ja radim s vama? Ba‐
lansiram na mokrom kolcu... I na rubu veleizdaje. Ako Dijkstra dozna da sam vam po‐
magala... I još ta rosulja! Ne podnosim letjeti dok pada. Je li to ovdje? Ovo je Myhrma‐
nova kuća?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Da«, potvrdio je Geralt. »Čuj, Shani. Pokušat ćemo...«

Zbili su se, počeli šaptati, skriveni u tami pod strehom trščanoga krova staje. Iz taver‐
ne sa suprotne strane kanala na vodu je padala pruga svjetlosti. Čuli su se pjesma, smijeh
i cika. Na obalu su doteturala tri splavara. Dvojica su se svađala, natežući se i gurajući,
sipajući do besvijesti ukrug neprestano iste psovke. Treći, oslonjen o kolac, mokrio je u
kanal, zviždeći pritom falš.
Dong, metalno se oglasio željezni lim pričvršćen za remen na stupicu pored molića.
Dong.
Nadriliječnik Myhrman otvorio je prozorčić, povirio. Svjetiljka koju je držao u ruci
samo ga je zasljepljivala, pa ju je odložio.
»Koji vrag mi zvoni noću?« bijesno je zaurlao. »Zvekni se po praznoj tikvi, seronjo,
ćopavče, kada ti je došla volja zvoniti! Gonite se, marš, tutanj, pijančine, ali smjesta! Sa‐
mostrijel mi je napet! Želi li tko dobiti šest centi strijele u dupe?«
»Gospodine Myhrmane! To sam ja, Shani!«
»Ha?« Nadriliječnik je jače izvirio. »Gospođica Shani? Sada, noću? Pa kako to?«
»Spustite mostić, gospodine Myhrmane! Donijela sam vam ono što ste zamolili!«
»Pa baš sada, po mrklome mraku? Zar niste mogli danju, gospođice?«
»Danju ovdje ima previše očiju.« Vitka figura u zelenom ogrtaču pomolila se na mos‐
tiču. »Ako se otkrije što vam donosim, izbacit će me s Akademije. Spustite mostić, neću
stajati na kiši, čizmice će mi promočiti!«
»Niste sami, gospođice«, sumnjičavo je primijetio nadriliječnik. »Obično dolazite
sami. Tko je to s vama?«
»Kolega, dijak kao i ja. Zar sam trebala sama doći noću u taj vaš zabranjeni kvart? Zar
mi je čednost nemila? Pustite me napokon, dobijesa!«
Gunđajući pod nos, Myhrman je oslobodio blokadu čekrka, mostić se uz škripu
spustio, tresnuo o daske molića. Nadriliječnik je dotapkao do vrata, otvorio zasune i
reze. Oprezno je izvirio ne odlažući napeti samostrijel.
Nije vidio šaku u crnoj rukavici, naježenu srebrnim čavlićima, koja je poletjela prema
njemu. Ali, premda je noć bila mračna, mjesec mlad a nebo oblačno, iznenada je ugle‐
dao deset tisuća zasljepljujuće blistavih zvijezda.

Toublanc Michelet je još jednom prevukao brus po oštrici mača, ostavljajući dojam da
ga to što radi posve zaokuplja.
»Znači trebali bismo za vas ubiti jednoga čovjeka.« Odložio je brus, protrljao balčak
komadićem zamašćene kuničje kože, kritički promotrio oštricu. »Običnog, koji se sam
kreće ulicama Oxenfurta, nema ni gardu, ni pratnju, ni zaštitare. Nema čak ni sluge. Da
dođemo do njega nećemo morati provaljivati ni u kakav kaštel, gradsku vijećnicu, utvr‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

đenu kuću, ni garnizon... Je li tako, uvaženi gospodine Rience? Dobro sam vas shvatio?«
Muškarac s licem unakaženim ožiljkom od opekline potvrdio je kimanjem glave, lako
stisnuvši tamne, vlažne oči neugodna izraza.
»Osim toga«, nastavio je Toublanc, »nakon ubojstva toga tipa nećemo biti prisiljeni
pritajiti se negdje tijekom sljedećih pola godine, jer nas neće nitko progoniti, ni tražiti.
Nitko neće na nas nahuškati žbire, ni lovce na nagrade. Nećemo potpasti pod krvnu za‐
vadu ni osvetu. Drugim riječima, gospodine Rience, trebali bismo za vas likvidirati obič‐
nog, priprostog, beznačajnog tipa?«
Muškarac s ožiljkom nije odgovorio. Toublanc je pogledao braću koja su nepomično
i ukočeno sjedila na klupi. Rizzi, Flavius i Lodovico su kao i obično šutjeli. U ekipi koju
su sačinjavali, oni su ubijali, za priču je bio zadužen Toublanc. Jer samo je Toublanc po‐
hađao školu pri hramu. Ubijao je jednako vješto kao braća, ali je usto umio čitati i pisa‐
ti. I pričati.
»I da bi se ubilo takvog svagdašnjeg tipa, gospodine Rience, ne unajmljujete prvu luč‐
ku protuhu, već nas, braću Michelet? Za sto novigradskih kruna?«
»To je vaša uobičajena tarifa«, procijedio je muškarac s ožiljkom. »Nije li tako?«
»Nije«, zanijekao je hladno Toublanc. »Jer mi nismo tu za ubijanje običnih tipova. A
ako već... Gospodine Rience, tip kojega hoćete vidjeti mrtvog stajat će vas dvjesto.
Dvjesto neostruganih, sjajnih kruna s utisnutim obilježjem novigradske kovnice novca.
Znate li zašto? Jer u ovom slučaju postoji kvaka, poštovani gospodine. Ne morate nam
reći kakva kvaka, snaći ću se. Ali ćete za nju platiti. Dvjesto, rekoh. Prihvatite li tu cije‐
nu, svog nedruga možete već smatrati mrtvim. Ako ne prihvatite, potražite za taj posao
nekoga drugog.«
U podrumu koji je smrdio po plijesni i ukislu vinu nastala je tišina. Po utabanom
zemljanom podu trčao je žohar, brzo prebirući nožicama. Flavius Michelet ga je bučno
zgazio munjevitim pokretom noge, gotovo ne promijenivši položaj i nimalo ne mijenja‐
jući izraz lica.
»Može«, rekao je Rience. »Dobit ćete dvjesto. Idemo.«
Toublanc Michelet, profesionalni ubojica od četrnaeste godine života, nije iznenađe‐
nje odao ni najmanjim treptajem. Računao je da će se uspjeti pogoditi za sto dvadeset,
najviše sto pedeset. Odjednom je postao siguran da je prenisko procijenio kvaku koja se
skriva u tom poslu.
Balk.anD.ownload.org

Nadriliječnik Myhrman osvijestio se na podu svoje vlastite izbe. Ležao je nauznak, spu‐
tan kao ovan. Zatiljak ga je strahovito bolio, sjećao se da je padajući opalio glavom o do‐
vratak. Boljela ga je i sljepoočica u koju su ga udarili. Nije se mogao pomaknuti jer mu
je prsa teško i nemilosrdno pritiskala visoka čizma na kopčanje. Nadriliječnik je, žmirka‐
jući i mršteći se, pogledao u vis. Čizma je pripadala visokom muškarcu kose bijele kao

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

mlijeko. Myhrman mu nije vidio lice – bilo je skriveno u mraku koji svjetiljka postavlje‐
na na stolu nije rasvjetljavala.
»Nemojte me ubiti...« zastenjao je. »Poštedite me, zaklinjem vas bogovima... Dat ću
vam novac... Sve ću vam dati... Pokazat ću vam gdje je skriven...«
»Gdje je Rience, Myhrmane?«
Nadriliječnik se sav stresao na zvuk toga glasa. Nije spadao u strašljivce, bilo je malo
stvari kojih se bojao. Ali u glasu bjelokosoga bile su sve te stvari. I još nekoliko drugih za
dodatak.
Nadljudskim naporom volje ovladao je strepnjom koja mu je puzala crijevima kao
odvratan kukac.
»Ha?« hinio je čuđenje. »Što? Tko? Kako ste rekli?«
Muškarac se sagnuo i Myhrman mu je ugledao lice. Ugledao oči. A na taj pogled mu
se želudac sjurio sve do debeloga crijeva.
»Ne muljaj, Myhrmane, ne meti repom«, javio se iz sjene poznati glas Shane, medici‐
narke sa sveučilišta. »Kada sam prije tri dana bila ovdje kod tebe, tu, na ovom stolcu, za
ovim stolom, sjedio je neki muškarac u ogrtaču podstavljenom krznom od nutrije. Pio je
vino, a ti nikoga ne nudiš, samo najbolje prijatelje. Nabacivao mi se, nametljivo me na‐
govarao na ples kod ›Tri zvonca‹. Čak sam mu morala dati po prstima jer me počeo pi‐
pati, sjećaš se? A ti si rekao: ›Pustite ju, gospodine Rience, nemojte mi ju plašiti, moram
s akademikusima živjeti u dobru i poslovati. I cerekali ste se obojica, ti i tvoj gospodin
Rience s opečenom facom. Stoga sada ne izigravaj budalu, jer nisi naletio na gluplje od
sebe. Govori dok te pristojno molim.«
Ah, ti umišljena dijakinjo, pomislio je iscjelitelj. Ti zmijo izdajnička, ti riđa kurveti‐
no, već ću ja tebe pronaći, već ću ti vratiti... Samo da se izvučem iz ovoga...
»Kakav Rience?« zaskvičao je, uvijajući se i uzaludno pokušavajući osloboditi ispod
pete koja mu je pritiskala prsnu kost. »A odakle da ja znam tko je on i gdje je on? Razni
ovamo dolaze, s koca i konopca, kako bih ja...«
Bjelokosi se sagnuo još više, polagano izvukao bodež iz sare druge čizme, pojačao pri‐
tisak prve na iscjeliteljeva prsa.
»Myhrmane«, rekao je tiho. »Ako hoćeš vjeruj, ako nećeš ne vjeruj. Ali ako mi smjes‐
ta ne kažeš gdje je Rience... Ako mi smjesta ne otkriješ kako s njim stupaš u dodir...
Tvojim ću komadićima nahraniti jegulje u kanalu. Počet ću s ušima.«
U glasu bjelokosoga bilo je nečega što je nadriliječnika navelo da istoga trena povjeru‐
je u svaku njegovu riječ. Zurio je u oštricu bodeža i znao da je oštrija od noževa koje je
sam rabio za rezanje čireva i vrijedova. Počeo se tresti tako da je čizma naslonjena na nje‐
gova prsa nervozno poskakivala. Ali je šutio. Morao je šutjeti. Zasad. Jer ako se Rience
vrati i upita zašto ga je izdao, Myhrman mu mora moći pokazati zašto. Jedno uho, po‐
mislio je, jedno uho moram izdržati. Onda ću reći...

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Zašto gubiti vrijeme i prljati se krvlju?« odjeknuo je iznenada iz polumraka mekani

ženski alt. »Zašto riskirati izvrdavanje i laž? Dopustite mi da ga se prihvatim na svoj na‐
čin. Progovorit će tako brzo da će sam sebi izgristi jezik. Pridržite ga.«
Nadriliječnik je zaurlao i pokušao se otrgnuti, ali ga je bjelokosi pritisnuo koljenom o
pod, uhvatio za kosu i okrenuo mu glavu. Netko je kleknuo do njega. Osjetio je miris
parfema i mokrog ptičjeg perja, osjetio dodir prstiju na sljepoočnici. Htio je vrisnuti, ali
mu je grlo gušila uzbuna – uspio je samo zacviljeti.
»Već bi se derao?« zapreo je mačji meki alt tik uz njegovo uho. »Prerano, Myhrmane,
prerano. Još nisam ni počela. Ali začas ću. Ako je evolucija na tvom mozgu i napravila
neku vijugu, ja ću je malo produbiti. A tada ćeš vidjeti kako se može kričati.«

»Znači«, rekao je Vilgefortz, saslušavši izvješće, »naši su kraljevi počeli razmišljati samos‐
talno. Počeli su samostalno planirati, iznenađujuće brzo evoluiravši od razmišljanja tak‐
tičke razine na stratešku? Zanimljivo. Još nedavno, pod Soddenom, jedino što su znali
bilo je galopirati divlje urlajući s podignutim mačem na čelu eskadrona, čak i bez osvrta‐
nja nije li eskadron ostao pozadi ili možda juri u posve drugom smjeru. A danas, evo
molim, u zamku u Haggeu odlučuju o sudbini svijeta. Zanimljivo. Ali, da budem iskren,
to sam i očekivao.«
»Znamo«, potvrdio je Artaud Terranova. »I sjećamo se, upozoravao si nas na to. Zato
te o tome i obavještavamo.«
»Hvala što se sjećate«, nasmiješio se čarobnjak, a Tissaia de Vries odjednom je postala
sigurna da je maloprije prenesene činjenice znao odavno. Nije se oglasila ni riječju. Sje‐
deći uspravno u naslonjaču, poravnavala je čipkane orukvice jer joj je lijeva padala nešto
drugačije od desne. Osjetila je na sebi neprijazne oči Terranove i zabavljeni Vilgefortzov
pogled. Znala je da njezina legendarna sitničava točnost sve uzrujava ili zabavlja. Ali to je
nije nimalo diralo.
»A što na sve to kaže Vijeće?«
»Najprije bismo«, odvratio je Terranova, »htjeli čuti tvoje mišljenje, Vilgefortze.«
»Najprije«, nasmiješio se čarobnjak, »nešto pojedimo i popijmo. Vremena imamo
puno, dopustite mi da se iskažem kao domaćin Vidim da ste promrzli i izmoreni putom.
Koliko presjedanja u teleportima, ako smijem pitati?«
»Tri«, slegnula je ramenima Tissaia de Vries.
»Ja sam bio bliže«, nastavio je Artaud. »Dostajala su mi dva. Ali složena, priznajem.«
»Svugdje ovako gadno vrijeme?«
»Svugdje.«
»Okrijepimo se onda jelom i starim crvenim vinom iz Cedarisa. Lydia, mogu li te za‐
moliti?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Lydia van Bredevoort, Vilgefortzova pomoćnica i osobna tajnica, pomolila se iza za‐
vjese poput eterične prikaze, nasmiješila se očima Tissaije de Vroes. Tissaia, vladajući li‐
cem, odgovorila je milim osmijehom i blagim naklonom glave. Artaud Terranova je us‐
tao, naklonio se s poštovanjem. I on je savršeno vladao izrazom lica. Poznavao je Lydiju.
Dvije sluškinje, uvijajući se i i šušteći suknjama, brzo su na stol iznijele pribor za jelo,
posude i pladnjeve. Lydia van Bredevoort je zapalila svijeće u svijećnjacima, delikatno iš‐
čaravši plamičak između palca i kažiprsta. Tissaia je na njezinoj ruci vidjela trag uljene
boje. Zabilježila je to u sjećanju, da bi kasnije, nakon večere, mladu čarobnicu zamolila
da joj pokaže novo djelo. Lydia je bila darovita slikarica.
Večerali su šuteći. Artaud Terranova se nije sustezao, nimalo sramežljivo posezao je u
pladnjeve i čini se pomalo prečesto i bez domaćinova nuđenja zveckao srebrnim čepom
karafe s crvenim vinom. Tissaia de Vries je jela polagano, više no jelu pozornost je po‐
svećivala slaganju pravilne kompozicije od tanjura, pribora za jelo i ubrusa, koji su i da‐
lje, po njezinu mišljenju, ležali nepravilno i vrijeđali njezinu ljubav prema redu i osjećaj
za lijepo. Pila je suzdržano. Vilgefortz je jeo i pio još suzdržanije. Lydia, jasna stvar, nije
pila ni jela uopće.
Plamičci svijeća lelujali su dugim crveno-žutim brcima vatre. O prozorske vitraje zvo‐
nile su kapi kiše.
»No, Vilgeforze«, oglasio se napokon Terranova, prekapajući vilicom po pladnju u
potrazi za dovoljno masnim komadom divljači. »Kakvo je tvoje stajalište glede postupa‐
ka naših monarha? Hen Gedymdeith i Francesca poslali su nas ovamo jer žele znati tvoje
mišljenje. Ono također zanima i mene i Tissaiju. Vijeće hoće u toj stvari zauzeti zajed‐
ničko stajalište. A dođe li do djelovanja, i djelovati želimo složno. Što dakle savjetuješ?«
»Silno mi laska«, Vilgeforz je pokretom ruke zahvalio Lydiji koja mu je htjela dodati
na tanjur brokule, »da bi moje mišljenje u toj stvari trebalo biti odlučujuće za Vijeće.«
»To nije nitko rekao.« Artaud si je ponovo natočio vina. »Odluke ionako donosimo
kolegijalno kada se Vijeće okupi. Ali neka prije toga svatko dobije mogućnost izjašnjava‐
nja kako bismo se orijentirali u pogledima. Slušamo te dakle.«
Ako smo završili večeru, prijeđimo u radionicu, predložila je telepatski Lydia, smije‐
šeći se očima. Terranova je pogledao njezin smiješak i brzo ispio to što je imao u čaši.
Do dna.
»Dobra zamisao.« Vilgefortz je obrisao prste u ubrus. »Ondje će nam biti udobnije,
ondje smo i bolje osigurani od magijskog prisluškivanja. Pođimo. Možeš uzeti bocu, Ar‐
taude.«
»Neću propustiti. Ovo je moja omiljena berba.«
Prešli su u radionicu. Tissaia se nije mogla suzdržati da ne baci pogled na atelijer pre‐
pun retorti, topionika, kušalica, kristala i nebrojenog magičnog pribora. Sve je bilo po‐
kriveno kamuflirajućom formulom, ali Tissaia de Vries bila je Nadmajstorica – nije pos‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

tojala zaštita koju ne bi uspjela probiti. A bila je pomalo i radoznala čime se mag u pos‐
ljednje vrijeme bavi. U trenu je razabrala konfiguraciju nedavno korištene aparature.
Služila je za pronalaženje mjesta boravka nestalih osoba i za psihoviziju metodom »kris‐
tal, metal, kamen«. Čarobnjak je nekoga tražio ili rješavao neki teoretski logistički pro‐
blem. Vilgefortz iz Roggeveena bio je poznat po ljubavi za rješavanje takvih problema.
Sjeli su u rezbarene naslonjače od ebanovine. Lydia je pogledala Vilgefortza, uhvatila
znak prenesen pogledom i odmah izašla. Tissaia je neprimjetno uzdahnula.
Svi su znali da Lydia van Bredevoort voli Vilgefortza iz Roggeveena, da ga voli već
godinama, tihom, strastvenom, ustrajnom ljubavlju. Naravno da je to znao i čarobnjak,
ali pravio se da ne zna. Lydia mu je olakšavala problem jer mu nikada nije odala svoj
osjećaj – nikada nije učinila ni najmanji korak ili gestu, nije mu dala znak mišlju, a čak i
da može govoriti, ne bi mu rekla ni riječ. Bila je odviše ponosna. Ni Vilgefortz nije činio
ništa, jer nije bio zaljubljen u Lydiju. Mogao ju je, naravno, jednostavno učiniti svojom
ljubavnicom i time ju još snažnije vezati uza se, a tko zna, možda čak i usrećiti. Bilo je
takvih koji su mu to i savjetovali. Ali Vilgefortz to nije učinio. Bio je za to odviše pono‐
san i odviše principijelan. Situacija je tako bila beznadna, ali stabilna, i to je na očigledan
način zadovoljavalo oboje.
»Tako dakle«, prekinuo je tišinu mladi čarobnjak, »Vijeće razbija glavu o tome što
poduzeti glede inicijativa i planova naših kraljeva? Posve nepotrebno. Te planove valja
naprosto ignorirati.«
»Molim?« Artaud Terranova je zamro s peharom u lijevoj i karafom u desnoj ruci.
»Jesam li dobro shvatio? Trebamo ne činiti ništa. Trebamo dopustiti...«
»Već smo dopustili«, presjekao je Vilgefortz. »Jer nas nitko nije upitao za dopuštenje.
I nitko neće ni upitati. Ponavljam, trebamo se praviti da ništa ne znamo. To je jedino
razborito ponašanje.«
»To što su oni smislili prijeti ratom i to velikih razmjera.«
»To što su oni smislili nama je poznato zahvaljujući zagonetnoj i nepotpunoj infor‐
maciji koja potječe iz upitnog, vrlo nesigurnog izvora. Nesigurnog do te mjere da se
uporno nameće riječ ›dezinformacija‹. A čak i ako je to istina, njihove su zamisli još u
fazi plana i u toj će fazi dugo i ostati. A ako izađu iz te faze... No, tada ćemo se prilago‐
diti situaciji.«
»Hoćeš reći«, namrštio se Terranova, »da ćemo zaplesati kako nam zasviraju?«
»Da, Artaude.« Vilgefortz ga je pogledao, a oči su mu bljesnule. »Zaplesat ćeš tako
kako ti zasviraju. Ili ćeš izaći iz sale. Jer je podij za orkestar previsok da se popneš na nje‐
ga i naložiš glazbenicima da sviraju nešto drugo. Shvati to napokon. Ako misliš da je
moguće i drugo rješenje, griješiš. Brkaš nebo sa zvijezdama koje se noću odražavaju na
površini ribnjaka.«
Vijeće će učiniti to što on naloži, skrivajući zapovijed pod privid savjeta, pomislila je

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Tissaia de Vries. Svi smo figure na njegovoj šahovnici. Uzvisio se, izrastao, zaslijepio nas
svojim sjajem, podredio sebi. Mi smo pijuni u njegovoj igri. U igri čija pravila ne zna‐
mo.
Lijeva orukvica se ponovo namjestila drugačije od desne. Čarobnica ju je pomno po‐
pravila.
»Planovi kraljeva su već u fazi ostvarenja«, rekla je polagano. »U Kaedwenu i u Aedir‐
nu započela je ofanziva protiv Scoia’taela. Prolijeva se krv vilenjačke mladeži. Dolazi do
progona i pogroma neljudi. Govori se o napadu na slobodne vilenjake iz Dol Blathanna
i Sinjih planina. To je masovno ubojstvo. Trebamo li Gedymdeithu i Enidi Findabair
prenijeti da savjetuješ mirno promatranje? Pretvaranje da ništa ne vidimo.«
Vilgefortz se okrenuo prema njoj. Sada ćeš promijeniti taktiku, pomislila je Tissaia.
Igrač si, prepoznao si sluhom kakve se kocke kotrljaju po stolu. Promijenit ćeš taktiku.
Zasvirati u druge strune.
Vilgefortz nije spuštao pogled s nje.
»Imaš pravo«, rekao je kratko. »Imaš pravo, Tissaia. Rat s Nilfgaardom je jedno, ali
pokolj neljudi ne smije se gledati prekriženih ruku. Predlažem da se sazove skupština,
opća skupština, svih, uključujući i Majstore trećega stupnja, pa čak i tih koji nakon Sod‐
dena sjede u kraljevskim vijećima. Na skupu ćemo se obratiti njihovu razumu i naložiti
monarsima da se ohlade.«
»Podupirem taj projekt«, rekao je Terranova. »Sazovimo skupštinu, podsjetimo ih
kome u prvome redu duguju odanost. Uzmite u obzir da kraljeve sada savjetuju čak i
neki članovi našega Vijeća. Kraljevima služe Carduin, Filippa Eilhart, Fercart, Radcliffe,
Yennefer...«
Čuvši potonje ime Vilgefortz se trgnuo. Razumije se, iznutra. Ali Tissaia de Vries bila
je Nadmajstorica. Tissaia je osjetila misao, impuls koji je preskakao s radnoga pulta na
dvije knjige koje su ležale na stolu. Obje su knjige bile nevidljive, skrivene čarolijom.
Čarobnica se usredotočila, probila zaštitu.
Aen Ithlinnespeath, pretkazanje Ithlinne Aegli aep Aevenien, vilenjačke proročice.
Pretkazanje kraja civilizacije, proroštvo propasti, uništenja i povratka barbarstvu, koje će
stići skupa s ledenim masama nadimcima s granice vječnoga leda. A druga knjiga... Vrlo
stara... Pohabana... Aen Hen Ichaer... Prvotna Krv... Vilenjačka krv?
»Tissaia? Što ti kažeš?«
»Podržavam.« Čarobnica je popravila prsten koji joj se na prstu okrenuo na krivu
stranu. »Podržavam Vilfgefortzov plan. Sazovimo skupštinu. Što je prije moguće.«
Metal, kamen, kristal, pomislila je. Tražiš Yennefer? Zašto? I u kakvoj je vezi Yenne‐
fer s Ithlinninim pretkazanjem? Što ti snuješ, Vilgefortze?
Ispričavam se, rekla je telepatski Lydia van Bredevoort, ušavši bešumno. Čarobnjak je
ustao.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Oprostite«, rekao je, »ali ovo je hitno. Čekao sam taj list od jučer. Oduzet će mi
samo trenutak.«
Artaud je zijevnuo, potisnuo podrigivanje, posegnuo za karafom. Tissaia je pogledala
Lydiju. Lydia se nasmiješila. Očima. Nije mogla drugačije.
Donju polovinu lica Lydije van Bredevoort činila je iluzija.
Četiri godine prije, na preporuku Vilgefortza, njezina mentora, Lydia je sudjelovala u
istraživanjima svojstava artefakta pronađenog među iskopinama drevne nekropole. Po‐
kazalo se da je artefakt zaštićen moćnom kletvom. Aktivirao se samo jednom. Od petero
čarobnjaka koji su sudjelovali u pokusu troje je poginulo na licu mjesta.
Četvrti je izgubio oči, obje ruke i poludio. Lydia se izvukla s opeklinama, s unište‐
nom čeljusti i promjenama na grlu i jednjaku koje su se dosad uspješno opirale pokušaji‐
ma regeneracije. Stoga se posegnulo za moćnom iluzijom kako ljudi ugledavši Lydijino
lice ne bi padali u nesvijest. Bila je to vrlo moćna, vješto položena iluzija koju su teško
mogli proniknuti čak i Odabrani.
»Hmm...« Vilgefortz je odložio pismo. »Hvala Lydia.«
Lydia se nasmiješila. »Glasnik čeka na odgovor«, rekla je.
»Neće biti odgovora.«
Razumijem. »Naložila sam da se pripreme odaje za goste.«
»Hvala. Tissaia, Artaud, ispričavam se zbog ovog kratkog zadržavanja. Nastavimo.
Gdje smo ono stali?«
Nigdje, pomislila je Tissaia de Vries. Ali slušam te pozorno. Jer jednom ćeš konačno
doći i do stvari koje te doista zanimaju.
»Ah«, započeo je polagano Vilgefortz. »Sjetio sam se o čemu sam htio govoriti. Riječ
je o najmlađima po stažu članovima Vijeća. O Fercartu i Yennefer. Fercart je, koliko
znam, povezan s Foltestom iz Temerije, zasjeda u kraljevskom savjetu skupa s Triss Me‐
rigold. A s kime je povezana Yennefer? Rekao si, Artaude, da ne spada među te koji služe
kraljevima.«
»Artaud je pretjerao«, rekla je spokojno Tissaia. »Yennefer živi u Vengerbergu, pa joj
se Demawend ponekad obrati za pomoć, ali ne surađuje stalno. U svakom slučaju ne
može se tvrditi da ona služi Demawendu.«
»Što je s njezinim vidom? Sve je u redu, nadam se?«
»Da. Sve je u redu.«
»To je dobro. To je vrlo dobro. Brinuo sam se... Htio sam, znate, stupiti s njom u
dodir, ali se pokazalo da je otputovala. Nitko nije znao kamo.«
Kamen, metal, kristal, pomislila je Tissaia de Vries. Sve što nosi Yennefer je aktivno,
ne može se otkriti psihovizijom. Tom je metodom, dragi moj, nećeš pronaći. Ako Yen‐
nefer ne želi da se zna gdje je, nitko to neće doznati.
»Piši joj«, rekla je mirno, poravnavajući orukvice. »I pošalji pismo na uobičajen na‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

čin. Svakako će stići. A Yennefer će ti, ma gdje god bila, odgovoriti. Uvijek odgovara.«
»Yennefer«, ubacio je Artaud, »često nestane, pokatkad mjesecima. Razlozi su obično
trivijalni...«
Tissaia ga je pogledala, stisnuvši usne. Čarobnjak je ušutio. Vilgefortz se blago smije‐
šio.
»Točno«, rekao je. »Na to sam upravo i pomislio. Svojedobno je bila snažno vezana
sa... stanovitim vješcem. Geraltom, ako se ne varam. Izgleda kao da to nije bila obična
prolazna ljubav. Činilo se da je Yennefer bila prilično snažno angažirana...«
Tissaia de Vries se uspravila, stisnula dlanove oko naslona stolca.
»Zašto se o tome raspituješ? To su osobne stvari. Ne tiču nas se.«
»Naravno.« Vilgefortz je pogledao pismo bačeno na pult. »To nas se ne tiče. Ali ne
vodi me nezdrava radoznalost, već briga za emocionalno stanje člana Vijeća. Zanima me
Yenneferina reakcija na vijest o smrti toga... Geralta. Pretpostavljam da bi se znala vratiti
u normalu, pomiriti se, ne pavši u depresiju ni pretjerano žalovanje?«
»Nedvojbeno bi znala«, rekla je hladno Tissaia. »Tim prije što joj takve vijesti pristižu
svako malo. I redovito se pokazuju glasinama.«
»Tako je«, potvrdio je Terranova. »Taj se Geralt, ili kako već, zna snaći. I čemu se ču‐
diti? To je mutant, automat za ubijanje, programiran da ubija i bude ubijen. A što se
tiče Yennefer, nemojmo pretjerivati s njezinim navodnim osjećajima. Poznajemo je. Ona
se ne prepušta osjećajima. Zabavljala se s vješcem, to je sve. Opčinjavala ju je smrt ko‐
jom se taj tip neprestano poigrava. A kada se napokon doigra, stvar će završiti.«
»Zasad«, rekla je suho Trissaia, »vještac je živ.«
Vilgefortz se nasmiješio, ponovo pogledao pismo koje je ležalo pred njim.
»Zbilja?« rekao je. »Ne bih rekao.«

Geralt se blago stresao, progutao slinu. Već je prošao prvi udar nakon ispijanja eliksira,
počinjala je faza djelovanja, naznačena blagom, ali neugodnom vrtoglavicom koja je pra‐
tila prilagodbu vida na tamu.
Prilagodba je tekla brzo. Noćna tama postajala je svjetlija, sve uokolo poprimalo je
nijanse sivoga, nijanse ispočetka maglovite i nejasne, a postupno sve kontrastnije, izrazi‐
tije i oštrije. U uličici koja je izlazila na obalu kanala, maloprije mračnoj kao unutraš‐
njost bačve sa smolom, Geralt je već mogao zamijetiti štakore kako tumaraju kroz odvo‐
de, njuškajući kaljuže i pukotine u zidovima.
Pod utjecajem vještačkoga pripravka izoštrio mu se i sluh. Zamrli koloplet uličica ko‐
jim se još maloprije razlijegao isključivo šum kiše u olucima, počeo je živjeti, pulsirati
zvukovima. Čuo je deraču zaraćenih mačaka, lajanje pasa preko kanala, smijeh i poklike
iz točionica i svratišta Oxenfurta, larmu i pjesmu u splavarskoj krčmi, udaljeni tihi ćur‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

lik frule što svira razigranu melodiju. Oživjele su mračne, uspavane kuće – Geralt je po‐
čeo razlikovati hrkanje zaspalih ljudi, toptanje volova u oborima, frktanje konja u staja‐
ma. U nekoj od kuća u dubini uličice čuli su se prigušeni, grčeviti jecaji žene u ljubav‐
nom ushitu.
Zvuci su rasli, postajali sve jači. Već je razlikovao opscene riječi pijanskih pjesama,
doznao ime žene koja je ječala. Preko kanala, iz Myhrmanova kućanstva na stupovima,
dopiralo je isprekidano, neskladno glasanje nadriliječnika dovedenog tretmanom Filippe
Eilhart u stanje potpune i zacijelo trajne blesavosti.
Bližilo se svitanje. Kiša je napokon prestala padati, zapuhao je vjetar koji je potjerao
oblake. Nebo je rta istoku postajalo vidljivo svjetlije.
Štakori u uličici su se odjednom uznemirili, razbježali na sve strane, sakrili među san‐
duke i smeće.
Vještac je začuo korake. Četvorice ili petorice ljudi, zasad nije mogao odrediti točno
koliko. Pogledao je u vis, ali nije ugledao Filippu.
Smjesta je promijenio taktiku. Ako je u skupini koja se približavala bio Rience, nije
imao velikih šansi da ga uhvati. Morao bi se najprije sukobiti s pratnjom, a to nije htio.
Kao prvo, bio je pod utjecajem eliksira, pa bi ti ljudi morali umrijeti. Kao drugo, Rience
bi tada imao vremena zbrisati.
Koraci su se približavali. Geralt je izašao iz sjene.
Iz uličice se pojavio Rience. Vještac je prepoznao čarobnjaka trenutačno i nagonski,
iako ga nije vidio nikada prije. Ožiljak opekline, Yenneferin dar, zaklanjala je sjena koju
je bacala kapuljača.
Bio je sam. Njegova se pratnja nije pojavila, ostala je u uličici, skrivena. Geralt je
smjesta shvatio zašto. Rience je znao tko ga čeka kod nadriliječnikove kuće. Rience je
očekivao zasjedu, ali je ipak došao. Vještac je znao zašto. I to još i prije no što je čuo tihi
zveket mačeva izvlačenih iz korica. Dobro, pomislio je. Ako hoćete tako, dobro.
»Ugodno je loviti te«, rekao je tiho Rience. »Ne treba te tražiti. Pojavljuješ se sam on‐
dje gdje te čovjek poželi naći.«
»Isto se može reći i za tebe«, spokojno je odvratio vještac. »Evo te ovdje. Htio sam da
dođeš ovamo i došao si.«
»Mora da si žestoko pritisnuo Myhrmana da ti kaže za amulet i pokaže ti gdje je skri‐
ven. I kako ga aktivirati da pošalje poruku. Ali to da amulet istodobno dojavljuje i opo‐
minje, Myhrman nije znao i nije ti mogao reći, čak ni pečen na užarenom ugljevlju. Po‐
dijelio sam puno takvih amuleta. Znao sam da ćeš prije ili poslije naletjeti na jedan od
njih.«
Iza ugla uličice pojavila su se četvorica. Kretali su se polagano, okretno i bešumno.
Stalno su se držali područja tame, a isukane mačeve držali su tako da ih ne oda bljesak
oštrica. Vještac ih je, naravno, jasno vidio. Ali to nije odao. Dobro, ubojice, pomislio je.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Ako to hoćete, i dobit ćete.

»Čekao sam«, nastavljao je Rience, ne mičući se s mjesta, »i dočekao. Kanim napokon
osloboditi zemlju tvojega tereta, gnusni izrode.«
»Ti kaniš? Precjenjuješ se. Ti si samo oruđe. Žbir kojega su unajmili drugi za rješava‐
nje prljavih stvari. Tko te unajmio, slugo?«
»Previše bi htio znati, mutante. Zoveš me slugom? A znaš što si ti? Hrpica dreka koju
treba ukloniti s ceste jer si netko ne želi zaprljati čizme. Ne, neću ti otkriti tko je taj net‐
ko, iako bih mogao. Reći ću ti umjesto toga nešto drugo da imaš o čemu razmišljati na
putu do pakla. Ja već znam gdje je kopile koje si toliko pazio. I znam gdje je ta tvoja vje‐
štica, Yennefer. Moje poslodavce ona ne zanima, ali meni osobno ta se djevojčura zamje‐
rila. Zgrabit ću je čim završim s tobom. Požalit će što se poigrala vatrom. O da, žalit će.
Jako dugo.«
»Nisi to trebao reći«, opako se nasmiješio vještac, osjećajući već euforiju borbe izazva‐
nu eliksirom koji je reagirao s adrenalinom. »Dokle god to nisi izrekao, imao si šansu
preživjeti. Sada više nemaš.«
Snažno podrhtavanje vješčeva medaljona upozorilo ga je na iznenadni napad. Odsko‐
čio je, munjevito izvlačeći mač, runama pokrivenom oštricom odbio je i spriječio silovit,
paralizirajući val magične energije odaslat prema njemu. Rience se povukao, podignuo
ruku u gesti, ali se u posljednji tren uplašio. Ne pokušavši drugu formulu, brzo se povu‐
kao u dubinu uličice. Vještac ga nije mogao slijediti – napala su ga ona četvorica koja su
mislila da ih skriva tama. Bljesnuli su mačevi.
Bili su profesionalci. Sva četvorica. Iskusni, vješti, uigrani profesionalci. Navalili su
na njega u parovima, dvojica slijeva, dvojica zdesna. U parovima – tako da se jedan uvi‐
jek skrivao za leđima drugoga. Vještac je odabrao te slijeva. Euforiju potaknutu eliksi‐
rom pokrio je bijes.
Prvi plaćenik je napao fintom iz dekstera, samo zato da bi odskočio i dao onome iza
leđa priliku za podmukli udarac. Geralt se zavrtio u pirueti, izbjegao ih i posjekao dru‐
goga s leđa, samim vrhom mača, kroz zatiljak, vrat i pleća. Bio je srdit, snažno je udario.
Krv je prsnula na zid kao vodoskok.
Prvi se munjevito povukao, praveći mjesto sljedećem paru. Ovi su se razdvojili u na‐
padu, udarajući mačevima iz dva smjera tako da se moglo parirati samo jednom udarcu
– drugi je morao pogoditi cilj. Geralt nije parirao, vrteći se u pirueti ušao je među njih.
Da se ne sudare, obojica su morala poremetiti uigrani ritam, uvježbane korake. Jedan se
uspio okrenuti u mekoj, mačjoj varci, hitro je odskočio. Drugi nije stigao. Izgubio je
ravnotežu, izložio leđa. Vještac ga je, vrteći se u obrnutoj pirueti, iz zamaha posjekao
preko križa. Bio je ljutit. Osjećao je kako britka vještačka oštrica presijeca kralježnicu.
Jezivo zavijanje odjeknulo je uličicama. Dvojica preostalih napala su ga smjesta, zasipala
ga udarcima, izmicao se svjetlucavim oštricama. Ali umjesto da se osloni leđima o zid i

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

brani, on je napao.
Nisu to očekivali, nisu dospjeli odskočiti i razdvojiti se. Jedan je kontrirao, ali je vje‐
štac izbjegao kontra, zavrtio se, udario unatrag, naslijepo, prema kretanju zraka. Bio je
ljutit. Ciljao je nisko, u trbuh. Pogodio je. Začuo je prigušen krik, ali nije imao vremena
za osvrtanje. Posljednji plaćenik bio je već pored njega, već je napadao brzom opakom
sinistrom, kvartom. Geralt mu je parirao u zadnji tren, statično, bez okreta, kvartom iz
dekstera. Razbojnik, koristeći zamah odbijene parade, odvio se kao opruga i udario iz
poluokreta, široko i jako. Prejako. Geralt se već okretao. Ubojičin mač, znatno teži od
vješčeva mača, presjekao je zrak, plaćenik je morao slijediti udarac. Zamah ga je okre‐
nuo. Geralt se izvinuo iz polupiruete tik uz njega, vrlo blizu. Vidio je njegovo iskrivljeno
lice, užasnute oči. Bio je ljutit. Udario je. Kratko, ali snažno. I točno. Ravno u oči.
Čuo je strašnu dreku Shane koja se otimala iz Maslačkova stiska na mostiću što vodi
u nadriliječnikovu kuću.
Rience, zbacivši plašt, povlačio se u dubinu uličice, podižući i pružajući pred sebe
obje ruke iz kojih se već počela izlijevati magična svjetlost. Geralt je objeručke stegnuo
mač i bez oklijevanja potrčao prema njemu. Čarobnjakovi živci nisu izdržali. Nedovršiv‐
ši formulu, počeo je bježati, nerazgovijetno urlajući. Ali Geralt ga je razumio. Znao je da
Rience zove upomoć. Da preklinje za spas.
I spas je došao. Ulica je zasjala jarkom zasljepljujućom svjetlošću, na otučenom zidu
kuće, ispresijecanom pukotinama, bljesnuo je vatreni oval teleporta. Rience se bacio pre‐
ma njemu. Geralt je skočio. Bio je jako ljutit.

Toublanc Michelet je zastenjao, savio se, stežući objema rukama rasporeni trbuh. Osje‐
ćao je kako krv izlazi iz njega, brzo istječući među prstima. Nedaleko je ležao Flavius. Još
maloprije se trzao. Ali sada je već bio nepomičan. Toublanc je zažmirio, pa otvorio oči.
Ali sova koja je sjedila pored Flaviusa očito nije bila halucinacija, jer nije nestala. Zaste‐
njao je ponovo i okrenuo glavu.
Neka djeva, sudeći po glasu vrlo mlada, užasno se derala.
»Pusti me! Ondje su ranjenici! Ja moram... Ja sam medicinarka, Maslačku! Pusti me,
čuješ?«
»Nećeš im pomoći«, odgovorio je muklim glasom taj kojega je nazvala Maslačkom.
»Ne nakon vještačkog mača... Nemoj im ni prilaziti. Ne gledaj... Preklinjem te, Shani,
ne gledaj.«
Toublanc je osjetio da je netko kleknuo kraj njega. Osjetio je zapah parfema – i mo‐
kroga perja. Začuo je tih, blag, umirujuć glas. S naporom je razabirao riječi, ometali su
ga odbojna vriska i jecaji mlade djevojke. Te... medicinarke. Ali ako medicinarka vrišti,
tko to kleći pored njega? Toublanc je jauknuo.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»... bit će dobro. Sve će biti dobro.«

»Kur... vin... sin«, protisnuo je. »Rience... Rekao nam je... Običan tip... A to je... bio
vještac... Kva... ka... Upo... moć... Moj... drob...«
»Tiho, tiho, sinčiću. Umiri se. Već je dobro. Više ne boli. Zar ne da više ne boli? Reci
mi tko vas je doveo ovamo? Tko vas je doveo u dodir s Rienceom? Tko ga je preporučio?
Tko vas je navukao na ovo? Reci mi to, molim te, sinko. I onda će sve biti dobro. Vidjet
ćeš da će biti dobro. Reci mi, molim te.«
Toublanc je u ustima osjetio krv. Ali nije imao snage da je ispljune. Otvorio je usta
lica pritisnutog uz mokru zemlju, krv je istjecala sama.
Više nije osjećao ništa.
»Reci mi«, ponavljao je blagi glas. »Reci, sinko.«
Toublanc Michelet, profesionalni ubojica od četrnaeste godine života, zatvorio je oči,
nasmiješio se krvavim smiješkom. I šaptom ispričao sve što je znao.
A kada je otvorio oči, ugledao je stilet uzane oštrice i malene zlatne drške.
»Ne boj se«, rekao je blagi glas, a oštrica stileta dotaknula mu je sljepoočicu. »Neće
boljeti.«
Stvarno nije boljelo.

Zgrabio je čarobnjaka u posljednji tren, tik pred teleportiranje. Mač je odbacio još prije,
ruke su mu bile slobodne, prsti ispruženi u skoku dohvatili su kraj ogrtača. Rience je iz‐
gubio ravnotežu, potezanje ga je savilo, prisililo da tapka unazad. Bijesno se otrgnuo, si‐
lovitim pokretom razderao ogrtač od kopče do kopče. Prekasno.
Geralt ga je okrenuo udarcem desne šake u rame pa smjesta opet udario lijevom u
vrat ispod uha. Rience je zateturao, ali nije pao. Vještac mu je priskočio mekim skokom
i snažno mu zabio pesnicu pod rebra. Čarobnjak je jauknuo i omlitavio, Geralt ga je
uhvatio za pole kaftana, zavrtio i svalio na zemlju. Pritisnut koljenom, Rience je izvukao
ruku, otvorio usta da izgovori formulu. Geralt je stisnuo šaku i tresnuo ga odozgo. Rav‐
no u usta. Usne su pukle kao ribizli.
»Yenneferin dar si primio«, zahripao je. »Sada ćeš dobiti moj.«
Udario ga je još jednom. Čarobnjakova glava je poskočila, na čelo i obraze prsnula je
krv. Geralt se malo začudio – nije osjećao bol, ali je nedvojbeno bio ranjen u okršaju. To
je bila njegova krv. Nije se obazirao, nije imao ni vremena tražiti ranu i baviti se njome.
Zamahnuo je šakom i još jednom tresnuo Riencea. Bio je ljutit.
»Tko te je poslao? Tko te unajmio?«
Rience je pljunuo krv na njega. Vještac ga je tresnuo još jednom.
»Tko?«
Vatreni oval teleporta zaplamsao je jače, svjetlost koju je zračio zalila je cijelu uličicu.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Vještac je osjetio silu koja izbija iz ovala, osjetio ju je još prije no što je njegov medaljon
počeo podrhtavati silovito, upozoravajuće.
I Rience je osjetio energiju koja je izvirala iz teleporta, osjetio je nailazak pomoći.
Proderao se, praćaknuo kao golema riba. Geralt mu je pritisnuo koljenima prsa, podig‐
nuo ruku, slažući prste u Znak Aard, naciljao u plamteći portal. To je bila greška.
Iz portala nije nitko izašao. Iz njega je samo istekla sila, a silu je preuzeo Rience.
Iz čarobnjakovih prstiju izrasli su šestocolni čelični šiljci. Zabili su se u Geraltova prsa
i rame s čujnim praskom. Iz šiljaka je eksplodirala energija. Vještac se grčevitim skokom
bacio unazad. Potres je bio takav da je osjetio i začuo kako mu se krhaju i lome zubi stis‐
nuti od boli. Najmanje dva.
Rience se pokušao dići, ali je smjesta opet pao na koljena i četveronoške pošao prema
teleportu. Geralt, s mukom dolazeći do daha, izvukao je iz sare čizama stilet. Čarobnjak
se osvrnuo, pridignuo, zateturao. I vještac je zateturao, ali brže. Rience se ponovo osvr‐
nuo, kriknuo. Geralt je stisnuo stilet u ruci. Bio je ljutit. Vrlo ljutit.
Nešto ga je zgrabilo odostraga, oduzelo mu snagu, paraliziralo ga. Medaljon na vratu
oštro je zatreperio, bol u ranjenom ramenu grčevito je zatutnjala.
Nekih deset koraka iza njega stajala je Filippa Eilhart. Iz njezinih podignutih dlanova
izbijala je zagasita svjetlost – dvije pruge, dvije zrake. Obje su doticale njegova leđa, ste‐
žući mu ruke svijetlim kliještima. Pokušao se oteti, bezuspješno. Nije se mogao pomak‐
nuti s mjesta. Mogao je samo gledati kako Rience teturavim korakom prilazi teleportu
koji je pulsirao mliječnom svjetlošću.
Rience je polagano, ne žureći se, ušao u svjetlost teleporta, upao u njega kao gnjurac,
rasplinuo se, nestao. Sekundu potom oval se ugasio, uronivši na trenutak uličicu u ne‐
probojnu, gustu, baršunastu tamu.

Negdje među uličicama derale su se ratoborne mačke. Geralt je pogledao oštricu mača
koji je podignuo hodajući prema čarobnici.
»Zašto, Filippa? Zašto si to učinila?«
Čarobnica je ustuknula za korak. I dalje je u ruci držala stilet koji je još maloprije bio
zaboden u lubanju Toublanca Micheleta.
»Zašto pitaš? Pa znaš.«
»Da«, potvrdio je. »Sada već znam.«
»Ranjen si, Geralte. Ne osjećaš bol jer si otupljen vještačkim eliksirom, ali pogledaj
kako krvariš. Jesi li se dovoljno smirio da ti mogu bez straha prići i pobrinuti se za tebe?
Dođavola, ne gledaj me tako! I ne približavaj mi se! Molim te! Ne želim te ozlijediti, ali
ako se približiš...«
»Filippa!« proderao se Maslačak, i dalje držeći uplakanu Shani. »Zar si poludjela?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Nije«, rekao je s velikim naporom vještac. »Pri zdravoj je pameti. I savršeno zna što
radi. Cijelo je vrijeme znala što radi. Iskoristila nas je. Izdala. Prevarila...«
»Smiri se«, ponovila je Filippa Eilhart. »Nećeš to razumjeti, pa i ne trebaš razumjeti.
Morala sam učiniti to što sam učinila. I nemoj me nazivati izdajicom. Jer sam to učinila
baš zato da ne izdam stvar veću no što možeš zamisliti. Stvar veliku i važnu, tako važnu
da joj treba bez razmišljanja žrtvovati manje stvari, ako se mora birati. Geralte, dođavola,
mi tu brbljamo, a ti stojiš u lokvi krvi. Smiri se i dopusti mi da se pobrinemo za tebe, ja
i Shani...«
»Ima pravo!« povikao je Maslačak. »Ranjen si, sto mu vragova! Treba te previti i zbri‐
sati odavde! Svađati se možete i poslije!«
»Ti i tvoja velika stvar...« Vještac je, ne obraćajući pozornost na trubadura, nesigurno
zakoraknuo naprijed. »Tvoja velika stvar, i tvoj odabir, to je ranjenik hladnokrvno pro‐
boden stiletom nakon što je izrekao to što si htjela znati, a što ja nisam smio znati. Tvoja
velika stvar je Rience, kojemu si dopustila pobjeći da slučajno ne bi odao ime svoga na‐
logodavca. Da bi mogao i dalje ubijati. Tvoja velika stvar su ta trupla kojih nije trebalo
biti. Ispričavam se, krivo sam se izrazio. Ne trupla. Sitne stvari!«
»Znala sam da nećeš razumjeti.«
»Neću razumjeti, naravno. Nikada. Ali znam o čemu je riječ. Vaše velike stvari, vaši
ratovi, vaša borba za spašavanje svijeta... Vaš cilj koji opravdava sredstva... Naćuli uši, Fi‐
lippa. Čuješ te glasove, tu dreku? To se mačci bore za veliku stvar. Za nepodijeljeno vla‐
danje nad gomilom otpadaka. Nije to mačji kašalj, prolijeva se krv i frca dlaka. To je rat.
Ali mene se oba ta rata, mačji i tvoj, tiču nevjerojatno malo.«
»Samo ti se čini«, prosiktala je čarobnica. »Ticat će te se i prije no što očekuješ. Stojiš
pred nužnosti i izborom. Upleo si se u sudbinu, dragi moj, više no što si mislio. Mislio si
da preuzimaš skrb za dijete, malenu djevojčicu. Prevario si se. Prigrlio si plamen koji
može u svakom trenu zapaliti svijet. Naš svijet. Tvoj, moj, drugih. I morat ćeš odabrati.
Kao što sam ja morala. Kao što je Triss Meligold morala. Kao što je morala odabrati
Yennefer. Jer, Yennefer je već odabrala. Tvoja je sudbina u njezinim rukama, vješče.
Sam si je u te ruke predao.«
»Moja sudbina«, rekao je s naporom. »Moj izbor... Reći ću ti, Filippa, što sam ja oda‐
brao. Neću dopustiti da Ciri upletete u vaše prljave makinacije. Upozoravam. Tko god
odluči ozlijediti Ciri završit će kao ova četvorica što ovdje leže. Neću prisezati, ni zakli‐
njati se. Nemam na što. Ja samo upozoravam. Predbacila si mi da sam loš skrbnik, da ne
znam braniti to dijete. Branit ću ga. Onako kako znam. Ubijat ću. Ubijat ću bez milos‐
ti...«
»Vjerujem ti«, rekla je sa smiješkom čarobnica. »Vjerujem da hoćeš. Ali ne danas, Ge‐
ralte. Ne sada. Jer ćeš se za tren onesvijestiti zbog gubitka krvi. Shani, jesi li spremna?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Nitko se ne rađa kao čarobnjak. I dalje premalo znamo o genetici i zakonitostima

nasljeđivanja. Premalo vremena i sredstava posvećujemo istraživanjima. Nažalost, po‐
kuse nasljednog prenošenja čarobnjačkih sposobnosti obavljamo neprestano na, da se
tako izrazim, prirodan način. A rezultati tih pseudoeksperimenata vide se prečesto u
gradskim jarcima i pod zidinama svetišta. Prečesto se viđaju i susreću debilke i katato‐
ničarke, proroci koji sline i rade poda se, vještice, seoske proročice i čudotvorci, kreteni s
mozgovima koje je degenerirala naslijeđena, neovladana Sila.
I ti debili i kretenke također mogu imati potomstvo, mogu mu prenositi sposobnosti
i degenerirati se dalje. Može li itko predvidjeti i opisati kako će izgledati zadnja kari‐
ka takvoga lanca?
Većina od nas, čarobnjaka, gubi sposobnost prokreacije zbog somatskih promjena i
poremećaja funkcioniranja hipofize. Neki – a najčešće neke – upuštaju se u magiju sa‐
čuvavši učinkovitost gonada. Mogu začeti i roditi – i imaju obraza smatrati to srećom
i blagoslovom. A ja ponavljam: nitko se ne rađa kao čarobnjak. I nitko se ni ne bi tre‐
bao roditi! Svjesna važnosti toga što pišem, odgovaram na pitanje postavljeno na
Skupštini u Cidarisu. Odgovaram najodlučnije: svaka od nas mora odlučiti što želi
biti – čarobnica ili majka.
Zahtijevam da se sve novakinje steriliziraju. Bez iznimke.
Tissaia de Vries, Otrovani izvor

Sedmo poglavlje
»NE ŠTO ĆU VAM REĆI«, iznenada se oglasila Iola Druga, oslonivši košaru sa zrnjem o kuk.
»Bit će rata. Tako je rekao knežev upravitelj koji je došao po sir.«
»Rat?« Ciri je zabacila kosu s čela. »S kim? S Nilfgaardom?«
»Nisam uspjela čuti«, priznala je novakinja. »Ali upravitelj je rekao da je naš knez do‐
bio zapovijedi od samoga kralja Foltesta. Razašilje pozive za novačenje, a sve se ceste
crne od vojske. Joj! Što li će biti?«
»Ako će biti rata«, rekla je Eurneid, »onda sigurno s Nilfgaardom. S kim drugim?
Opet! Bogovi, to je užasno!«
»A da ti ne pretjeruješ s tim ratom, Iola?« Ciri je prosula zrnje kokošima i biserkama
koje su se gurale uokolo u glasnoj, živahnoj gomili. »Možda je to samo ponovna hajka
na Scoia’tael?«
»Majka Nenneke je to isto pitala upravitelja«, obznanila je Iola Druga. »A upravitelj
je rekao da nije, da se ovaj put ne radi o Vjevericama. Navodno je zamkovima i kašteli‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

ma naloženo prikupljati zalihe za slučaj opsade. A vilenjaci napadaju po šumama, ne op‐

sjedaju utvrde! Upravitelj je pitao može li svetište dati više sira i drugih stvari. Za zalihe
zamaka. I zahtijevao je guščjeg perja. Treba puno guščjega perja, rekao je. Za strijele. Za
gađanje iz lukova, shvaćate? O bogovi! Imat ćemo puno posla! Vidjet ćete! Imat ćemo
posla preko glave!«
»Ne sve«, rekla je zajedljivo Eurneid. »Neke od nas si neće zaprljati ručice. Neke rade
samo dvaput tjedno. Nemaju vremena za rad jer tobože uče čarobnjačke trikove. Ali vje‐
rojatno zapravo prodaju zjake ili trče po parku i mlate štapom po travi. Znaš o kome go‐
vorim, Ciri, zar ne?«
»Ciri će sigurno poći u taj rat«, zakikotala je Iola Druga. »Navodno je viteška kći! Ve‐
lika ratnica sa strašnim mačem! Napokon će moći sjeći glave umjesto kopriva!«
»Ne, tȁ ona je moćna čarobnica!« nabrala je nosić Eurneid. »Ona će pretvoriti sve ne‐
prijatelje u poljske miševe. Ciri! Pokaži nam neku strašnu čaroliju. Postani nevidljiva ili
učini da mrkva izraste ranije. Ili izvedi nešto da se kokoši same nahrane. No, nemoj se
dati moliti! Baci neku čaroliju!«
»Magija nije za razmetanje«, rekla je srdito Ciri. »Magija nisu vašarski trikovi.«
»Naravno, naravno«, nasmijala se novakinja. »Nije za razmetanje. Ha, Iola? Kao da
slušam onu čangrizavu Yennefer!«
»Ciri joj postaje sve sličnija«, ocijenila je Iola, demonstrativno njuškajući. »Čak i mi‐
rišu slično. Ha, to je sigurno magični parfem od mandragore ili ambre. Koristiš čarobne
mirise, Ciri?«
»Ne! Koristim sapun! Koji vi koristite tako rijetko!«
»Oho«, namrštila se Eurneid. »Kako je zajedljiva, kako srdita! Kako se napuhava!«
»Prije nije bila takva«, digla je nos Iola Druga. »Postala je takva otkako se druži s tom
vješticom. Spava skupa s njom, jede skupa s njom, prati tu Yennefer u korak. Na satove
u svetištu je gotovo posve prestala dolaziti, a za nas više ne može odvojiti ni trenutka!«
»A mi moramo obaviti sav njezin posao! I u kuhinji, i u vrtu! Pogledaj, Iola, kakve su
joj ručice! Kao u kraljevne!«
»Tako to već biva!« odrezala je Ciri. »Neki imaju malčice pameti, pa je za njih knjiga!
Neki je nemaju, pa je za njih metla!«
»A ti na metli samo letiš, ha? Jadne mi čarobnice!«
»Glupa si!«
»Ti si glupa!«
»Baš nisam!«
»Baš jesi! Dođi, Iola, pusti je na miru. Čarobnice nisu društvo za nas.«
»Sigurno da nisu!« vrisnula je Ciri i tresnula o zemlju košaru sa zrnjem. »Vaše društvo
su kokoši.«
Novakinje su, podignuvši nosove, otišle, okružene raskokodakanim jatom peradi.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Ciri je glasno opsovala, ponavljajući omiljenu Vesemirovu uzrečicu, čije joj značenje
nije bilo dokraja jasno. Potom je dodala još nekoliko riječi koje je čula od Yarpena Zigri‐
na, čije joj je značenje bilo pak posve zagonetno. Nogom je rastjerala kvočke koje su na‐
valile na rasuto zrnje. Podignula je košaricu, okrenula ju u rukama, zatim se zavrtjela u
vještačkoj pirueti i odapela je kao disk preko trščanih krovova kokošinjaca. Obrnula se
na peti i otrčala kroz park svetišta.
Trčala je lako, uvježbano nadzirući disanje. Uz svako drugo stablo koje je prolazila,
skočila bi poluokret, hineći udarac zamišljenim mačem, te odmah potom izvodeći na‐
učeno izbjegavanje i fintu. Spretno je preskočila ogradu, dočekavši se sigurno i mekano
na povijene noge.
»Jarre!« povikala je podižući glavu prema prozoru koji je zijevao u kamenom zidu
kule. »Jarre, jesi li tu? Hej! To sam ja!«
»Ciri?« Dječak je izvirio. »Što radiš ovdje?«
»Mogu ući k tebi?«
»Sada?. Hmm... No, izvoli... Samo izvoli.«
Ustrčala je po stubama kao oluja, zatječući mladoga novaka u trenutku kada je okre‐
nut leđima žurno popravljao odjeću i pokrivao pergamentom druge pergamente koji su
ležali na stolu. Jarre je prstima prošao kroz kosu, nakašljao se i nespretno naklonio. Ciri
je zataknula prste u pojas, potresla pepeljastim šiškama.
»O kakvom to ratu svi pričaju?« ispalila je. »Hoću znati!«
»Sjedni, molim.«
Osvrnula se po prostoriji. U njoj su bila četiri velika stola zatrpana knjigama i svici‐
ma. Stolac je bio samo jedan. Također zatrpan.
»Rat?« promrmljao je Jarre. »Da, čuo sam glasine... To te zanima? Tebe, djev... Ne,
nemoj sjesti na stol, molim te, jedva sam uspio srediti te dokumente... Sjedni na stolac.
Pričekaj malo, maknut ću knjige... Zna li gospa Yennefer da si ovdje?«
»Ne.«
»Hmm... A majka Nenneke?«
Ciri se namrštila. Znala je o čemu se radi. Šesnaestogodišnji Jarre bio je nadsvećeni‐
čin gojenac kojega je pripremala za svećenika i kroničara. Živio je u Ellanderu gdje je ra‐
dio kao pisarčić na prvostupanjskom sudu, ali je u Melitelinu hramu boravio češće nego
u gradiću, po cijele dane, a ponekad i noći, proučavajući, prepisujući i iluminirajući dje‐
la iz knjižnice svetišta. Ciri to nije nikada čula iz Nennekinih usta, ali bilo je poznato da
nadsvećenica nikako ne želi da se Jarre vrti oko mladih novakinja. I obrnuto. Novakinje
su jednako žestoko pogledavale momka i slobodno brbljale razmatrajući različite moguć‐
nosti koje im je nametala česta prisutnost nečega što je nosilo hlače u prostoru svetinje.
Ciri se neizmjerno čudila jer je Jarre bio opreka svemu što je po njoj trebao predstavljati
privlačan muškarac. U Cintri je, koliko se sjećala, privlačan muškarac sezao glavom do

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

stropa, a plećima od dovratka do dovratka, psovao kao patuljak, rikao kao bivol i na tri‐
deset koraka smrdio na konja, znoj i pivo, bez obzira na doba dana ili noći. Muškarci
koji nisu odgovarali tom opisu, dvorske dame kraljice Calanthe nisu smatrale dostojni‐
ma uzdaha i priča. Ciri se nagledala i drugačijih muškaraca – mudrih i blagih druida iz
Angrena, naočitih i mrkih naseljenika iz Soddena, vještaca iz Kaer Morhena. Jarre je bio
drugačiji. Bio je mršav kao kolac, neskladan, nosio je preveliku odjeću koja je vonjala na
crnilo i prašinu, imao je vječno masnu kosu, a na podbratku, umjesto čekinje, sedam ili
osam dugih vlasi od kojih je pola raslo iz velike bradavice. Ciri zbilja nije shvaćala zašto
ju Jarreova kula toliko privlači. Voljela je razgovarati s njime, mladić je znao mnogo
toga, od njega se moglo puno naučiti. Ali u posljednje vrijeme, dok ju je gledao, imao je
čudan, zamagljen i ljepljiv pogled.
»No«, postala je nestrpljiva. »Hoćeš li mi napokon reći ili nećeš?«
»Nema se o čemu govoriti. Neće biti nikakva rata. To su samo glasine.«
»Aha«, prasnula je. »Knez šalje pozive za novačenje isključivo iz štosa? Vojska maršira
po cestama iz dosade? Ne muljaj, Jarre. Često si u gradiću i u zamku, sigurno nešto
znaš!«
»Zašto to ne upitaš gospu Yennefer?«
»Gospa Yennefer ima važnijih briga za vratom«, otresla se Ciri, ali se odmah pribrala,
milo nasmiješila i zatreptala. »Oh, Jarre, reci mi, molim te! Ti si tako pametan! Umiješ
zboriti tako lijepo i učeno, mogla bih te slušati satima! Molim te, Jarre!«
Momak je pocrvenio, a pogled mu se ovlažio i zamutio. Ciri je krišom uzdahnula.
»Hmm...« Jarre je prestupio s noge na nogu, nesigurno mahnuo rukama, očigledno
ne znajući što da s njima započne. »A što ti ja mogu reći? Naravno, ljudi u gradu splet‐
kare, uzrujani su zbog događaja u Dol Angri... Ali rata neće biti. Jamačno. Možeš mi
vjerovati.«
»Sigurno da mogu«, prasnula je. »Ali više bih voljela znati na čemu počiva ta tvoja
uvjerenost. U kneževu vijeću, koliko znam, ne zasjedaš. A ako si jučer imenovan za voj‐
vodu, pohvali se. Čestitat ću ti.«
»Ja proučavam povijesne traktate«, pocrvenio je Jarre, »a iz njih se može doznati više
no sjedenjem u vijeću. Čitao sam Povijest ratova koju je napisao maršal Pelligram, Strate‐
giju vojvode de Ruytera, Broniborovu Nadmoć redanske lake konjice... A u sadašnjoj se
političkoj situaciji snalazim toliko da mogu zaključivati putem analogije. Znaš li što je
analogija?«
»Jasno«, slagala je Ciri, izvlačeći vlat trave iz kopče na čizmi.
»Ako se povijest davnih ratova«, mladić se zagledao u strop, »primijeni na sadašnju
geopolitiku, lako je procijeniti da su sitni pogranični incidenti, poput ovoga u Dol An‐
gri, slučajni i beznačajni. Ti kao novakinja magije svakako poznaješ sadašnju geopoliti‐
ku?«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Ciri nije odgovorila, zamišljeno je premetala pergamente koji su ležali na stolu, prelis‐
tala nekoliko stranica knjige u kožnom uvezu.
»Pusti, ne diraj«, uznemirio se Jarre. »To je izvanredno dragocjeno, jedinstveno dje‐
lo.«
»Neću ti ga pojesti.«
»Ruke su ti prljave.«
»Čišće od tvojih. Čuj, imaš li ovdje neke zemljovide?«
»Imam, ali spremljeni su u kovčegu«, brzo je rekao mladić, ali je vidjevši Cirinu gri‐
masu uzdahnuo, skinuo sa škrinje svoje pergamente, podignuo poklopac, kleknuo i po‐
čeo kopati po sadržaju. Ciri, vrpoljeći se na stolcu i mašući nogama, i dalje je listala knji‐
gu. Između stranica je iznenada ispao zaseban list sa slikom koja je prikazivala ženu ko‐
vrčave frizure, posve golu, isprepletenu u zagrijaju s posve golim, bradatim muškarcem.
Isplazivši jezik, djevojka je dugo okretala graviru, ne mogavši se snaći što je gore, a što
dolje. Na kraju je zapazila i najvažniju pojedinost sličice i počela se smijati. Jarre je, pri‐
lazeći s velikim svitkom pod pazuhom, jako pocrvenio, bez riječi joj oteo graviru iz ruke
i skrio je pod gomilom spisa koji su pokrivali stol.
»Izvanredno dragocjeno i jedinstveno djelo«, narugala se. »Takve ti analogije prouča‐
vaš? Imaš li tu još sličnih sličica? Zanimljivo, knjiga ima naslov Liječenje i izlječenje. Da
mi je znati koje se bolesti liječe na ovakav način.«
»Umiješ čitati Prve Rune?« začudio se mladić, nakašljavajući se u neprilici. »Nisam
znao...«
»Puno ti toga još ne znaš«, podignula je nos. »Što si ti umišljaš? Nisam ja nekakva no‐
vakinja od kokoši. Ja sam... čarobnica. No, pokazuj napokon taj zemljovid!«
Oboje su kleknuli na pod, pridržavajući rukama i koljenima kruti arak koji se uporno
pokušavao ponovo saviti u rolu. Ciri je pritisnula još jedan od kutova nogom stolca, a
Jarre je drugi pritisnuo teškom knjigom naslovljenom sa Život i djela velikoga kralja Ra‐
dovida.
»Hmm... Kako je nejasna ova mapetina! Uopće se ne mogu snaći... Gdje smo mi?
Gdje je Ellander?«
»Tu«, pokazao je prstom. »Tu je Temerija, ovo područje. Tu je Wyzima, prijestolnica
našega kralja Foltesta. Tu, u Dolini Pontar, leži kneževina Ellander. A tu... Da, tu je
naše svetište.«
»A kakvo je ovo jezero? Ovdje kod nas nema nikakvih jezera.«
»Nije to jezero. To je packa od crnila...«
»Aha. A tu... Tu je Cintra. Je li tako?«
»Da. Na jug od Zarječja i Soddena. Ovuda, eto, teče rijeka Jaruga koja utječe u more
upravo u Cintri. Tom zemljom, ne znam je li ti poznato, sada vladaju Nilfgaarđani...«
»Znam«, odrezala je, stišćući dlan u pesnicu. »Vrlo dobro znam. A gdje je taj nesretni

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Nilfgaard? Ne vidim ovdje takvu zemlju. Nema je na tvojem zemljovidu ili što? Daj
veći!«
»Hmm...« Jarre se počešao po bradavici na podbratku. »Nemam takvih zemljovida...
Ali znam da je Nilfgaard negdje dalje, prema jugu... Otprilike ovdje. Valjda.«
»Čak tako daleko?« začudila se Ciri, gledajući mjesto na podu koje je pokazivao.
»Došli su čak odatle? I usput osvojili sve te zemlje?«
»Da, to je istina. Podjarmili su Metinnu, Maecht, Nazair, Ebbing, sva kraljevstva juž‐
no od Amellskoga gorja. Ta kraljevstva, a također i Cintru i Gornji Sodden, Nilfgaarđa‐
ni sada nazivaju Provincijama. Ali Donji Sodden, Verden i Brugge nisu uspjeli pokoriti.
Ovdje ih je, na Jaruzi, zaustavila Vojska Četiriju Kraljevstava, pobijedivši ih u boju...«
»Znam, učila sam povijest.« Ciri je pljesnula po zemljovidu otvorenim dlanom. »No,
Jarre, pričaj o ratu. Klečimo na geopolitici. Izvlači zaključke, analogijom i čime god ho‐
ćeš. Pozorno slušam.«
Mladić se nakašljao, pocrvenio, a onda joj je počeo objašnjavati, pokazujući odgova‐
rajuće prostore vrhom guščjega pera.
»Sada granicu između nas i Juga koji je podvrgnuo Nilfgaard čini, kako vidiš, rijeka
Jaruga. Ona je praktično nesavladiva prepreka. Ne zamrzava se gotovo nikad, a u kišnim
razdobljima godine zna toliko nadoći da korito biva široko gotovo milju. Na dugoj di‐
onici, evo ovdje, teče posred strmih, nepristupačnih obala, među stijenama Mahaka‐
ma...«
»Krajine patuljaka i gnoma?«
»Da. Stoga se Jarugu može forsirati samo ovdje, u donjem toku, u Soddenu, i ovdje,
u srednjem toku, u dolini Dol Angra...«
»I upravo je u Dol Angri bio taj inci... Incident?«
»Pričekaj. Upravo ti objašnjavam da rijeku Jarugu ne može u ovom trenutku prijeći
nijedna vojska. Obje prohodne doline, te po kojima su od davnina marširale vojske,
snažno su utvrđene i branjene, kako s naše strane, tako i sa strane Nilfgaarda. Pogledaj
zemljovid. Vidi koliko tu ima utvrda. Gle, ovdje je Verden, ovdje Brugge, ovdje Skeliško
otočje...«
»A ovo, što je to? Ova velika bijela mrlja?«
Jarre se primaknuo bliže, osjetila je toplinu njegova koljena.
»Brokilonska šuma«, rekao je. »To je zabranjeno područje. Kraljevstvo šumskih drija‐
da. I Brokilon štiti naše krilo. Drijade ondje ne propuštaju nikoga. Nilfgaarđane tako‐
đer...«
»Hmm...« Ciri se nagnula nad zemljovid. »Ovdje je Aedirn... I grad Vengerberg...
Jarre! Da si smjesta prestao!«
Momak je u trenu povukao usta od njezine kose, pocrvenio kao božur.
»Ne želim da mi to radiš!«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Ciri, ja...«
»Došla sam ti u ozbiljnoj stvari, kao čarobnica učenjaku«, rekla je hladno i dostojans‐
tveno, tonom koji je točno oponašao Yenneferin ton. »Onda se tako i ponašaj!«
»Učenjak« je još više pocrvenio, a imao je tako glupav izraz lica da se »čarobnica« s
mukom susprezala od smijeha, saginjući se ponovno nad zemljovid.
»Iz cijele te tvoje geografije«, nastavila je, »dosad nije ništa proizašlo. Pričaš mi o rijeci
Jaruzi, a Nilfgaarđani su već jednom prešli na drugu obalu. Što će ih sada spriječiti?«
»Tada su«, nakašljao se Jarre, brišući znoj koji mu je iznenada izbio na čelo, »imali
protiv sebe samo Brugge, Sodden i Temeriju. Sada smo ujedinjeni u savez. Kao i u boju
pod Soddenom. Četiri Kraljevstva. Temerija, Redanija, Aedirn i Kaedwen...«
»Kaedwen«, ponosno je rekla Ciri. »Da, znam na čemu se temelji taj savez. Kralj
Henselt iz Kaedwena dodjeljuje posebnu pomoć kralju Demawendu iz Aedirna. Ta se
pomoć prevozi u bačvama. A kada kralj Henselt posumnja da je netko izdajica, ubacuje
u bačve kamenje. Postavlja klopku...«
Zašutjela je, sjetivši se da joj je Geralt zabranio govoriti o događajima u Kaedwenu.
Jarre ju je sumnjičavo promatrao.
»Zbilja? A odakle bi ti mogla sve to znati?«
»Čitala sam o tome u knjizi koju je napisao maršal Pelikan«, prasnula je. »I u drugim
analogijama. Pričaj o tome što se dogodilo u toj Dol Angri ili kako se već zove. A najpri‐
je mi pokaži gdje je to.«
»Tu. Dol Angra je široka dolina, put koji vodi od juga u kraljevstva Lyriju i Riviju, u
Aedirn, pa dalje u Dol Blathanu i Kaedwen... I kroz dolinu Pontar do nas, u Temeriju.«
»I što se ondje dogodilo?«
»Došlo je do borbi. Navodno. Ne znam puno o tome. Ali pričali su o tome u zam‐
ku.«
»Ako je došlo do borbi«, namrštila se Ciri, »onda je to već rat! Pa o čemu ti onda
meni pričaš?«
»Do borbi nije došlo prvi put«, objasnio je Jarre, ali je djevojka vidjela da je sve manje
siguran u sebe. »Na granici često dolazi do incidenata. Ali oni su nevažni.«
»A kako su to nevažni?«
»Postoji ravnoteža snaga. Ni mi, ni Nilfgaarđani ne možemo učiniti ništa. I ni jedna
strana ne može protivniku dati casus belli...«
»Dati što?«
»Povod za rat. Shvaćaš? Zato su oružani incidenti u Dol Angri zacijelo slučajni pro‐
blemi, najvjerojatnije razbojnički napadi ili okršaji s krijumčarima... Ni u kojem slučaju
to ne mogu biti akcije regularnih vojski, ni naše, ni nilfgaardske... Jer upravo bi to bilo
casus belli...«
»Aha. Čuj, Jarre, a reci mi...«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Zastala je. Podignula je iznenada glavu, brzo prstima dotaknula bjeloočnice, namršti‐
la se.
»Moram ići«, rekla je. »Gospa Yennefer me zove.«
»Možeš je čuti?« zainteresirao se momak. »Na daljinu. Kako...«
»Moram ići«, ponovila je ustajući i otresajući koljena od prašine. »Čuj me, Jarre. Od‐
lazim s gospom Yennefer po vrlo važnom poslu. Ne znam kada ćemo se vratiti. Upozo‐
ravam te da je riječ o tajnim stvarima koje se tiču isključivo čarobnica, pa nemoj postav‐
ljati nikakva pitanja.«
I Jarre je ustao. Popravio je odjeću, ali i dalje nije znao što bi s rukama. Pogled mu se
ovlažio na odbojan način.
»Ciri...«
»Molim?«
»Ja... ja...«
»Ne znam što hoćeš«, rekla je nestrpljivo, zagledavši se u njega svojim velikim sma‐
ragdnim očima. »Zacijelo ne znaš ni ti sam. Idem. Zbogom, Jarre.«
»Doviđenja... Ciri. Sretan put. Mislit ću... Mislit ću na tebe...«
Ciri je uzdahnula.

»Evo me, gospo Yennefer!«

Uletjela je u odaju kao odapeta iz katapulta, udarena vrata su, otvarajući se, tresnula
o zid. Stolac koji joj je stajao na putu prijetio je lomom nogu, ali ga je Ciri okretno pre‐
skočila, izvela gracioznu polupiruetu i hinjeni udarac mačem, radosno se nasmijala us‐
pjeloj majstoriji. Unatoč brzom trku nije bila zadihana, disala je ravnomjerno i mirno.
Dah je već nadzirala savršeno.
»Evo me!« ponovila je.
»Napokon. Skidaj se i u korito. Hitro.«
Čarobnica se nije osvrnula, nije okrenula od stola, gledala je Cirin odraz u zrcalu. Po‐
laganim je pokretima češljala svoje vlažne crne uvojke koji su se pod pritiskom češlja iz‐
ravnavali tek toliko da se za tren ponovo uviju u blistave valove.
Djevojčica je munjevito raskopčala kopče čizama, zbacila ih, oslobodila se odjeće i s
pljuskom uletjela u korito. Dohvativši sapun počela je energično sapunati podlaktice.
Yennefer je sjedila nepomično, gledajući kroz prozor, igrala se češljem. Ciri je otpuhi‐
vala, grgoljila i pljuvala jer joj je sapunica dospjela u usta. Stresla je glavom, razmišljajući
postoji li čarobna formula koja omogućava pranje bez vode, sapuna i gubljenja vremena.
Čarobnica je odložila češalj, ali i dalje je zamišljeno gledala kroz prozor, na oblake ga‐
vrana i vrana koji su letjeli na istok uz zastrašujuće graktanje. Na stolu, pored zrcala i
dojmljive baterije bočica s kozmetikom, ležalo je nekoliko pisama. Ciri je znala da je

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Yennefer ta pisma čekala odavno, da je uz njihovo primanje vezivala vrijeme odlaska iz

svetišta. Unatoč tome što je rekla Jarreu, djevojčica nije imala pojma kamo i zašto putu‐
ju. A u tim pismima...
Bućkajući lijevom ruku vodu da odvrati pozornost, složila je prste desne u gestu,
usredotočila se na formulu, pogledala pisma i poslala impuls.
»Da se nisi usudila«, rekla je Yennefer, ne okrećući se.
»Mislila sam...« promrmljala je. »Mislila sam da je neko od Geralta...«
»Da jest, dala bih ti ga.« Čarobnica se okrenula na stolcu, sjela licem prema njoj.
»Hoćeš li se još dugo prati?«
»Gotova sam.«
»Ustani, molim te.«
Ciri je poslušala. Yennefer se blago nasmiješila.
»Da«, rekla je. »S djetinjstvom si gotova. Zaoblila si se gdje je trebalo. Spusti ruke.
Tvoji me lakti ne zanimaju. No, no, bez rumenjenja, bez lažnog stida. To je tvoje tijelo,
najprirodnija stvar pod suncem. I to što sazrijevaš je prirodno. Da ti se sudbina drugačije
namjestila... Da nije bilo rata, već bi odavno bila ženom nekoga kneza ili kraljevića.
Svjesna si toga, zar ne? Razgovarale smo o stvarima koje se tiču spolnosti dovoljno često i
dovoljno određeno da znadeš da si već postala ženom. Fiziološki, razumije se. Valjda nisi
zaboravila o čemu smo razgovarale?«
»Ne. Nisam zaboravila.«
»Ni za vrijeme posjeta Jarreu, nisi nadam se imala problema s pamćenjem?«
Ciri je spustila pogled, ali samo na tren. Yennefer se nije nasmiješila.
»Obriši se i dođi ovamo«, rekla je. »Ne prolijevaj, molim te.«
Omotana ručnikom, Ciri je sjela na tabure do čarobničinih koljena. Yennefer joj je
češljala kosu, s vremena na vrijeme odsijecajući škarama pokoji neposlušan čuperak.
»Ljutiš se na mene?« upitala je djevojčica oklijevajući. »Zbog toga što sam... bila u
kuli?«
»Ne. Ali Nenneke to ne voli. Znaš to.«
»Ali ja ništa... Taj me Jarre uopće ne zanima.« Ciri je blago porumenjela. »Ja sam
samo...«
»Baš tako«, progunđala je čarobnica. »Ti samo... Ne izigravaj dijete, jer to više nisi,
podsjećam. Taj dečko čim te vidi počne sliniti i mucati. Ne vidiš to?«
»Nisam ja kriva! Što trebam učiniti?«
Yennefer je zastala s češljanjem, odmjerila je prodornim ljubičastim pogledom.
»Ne poigravaj se njime. Jer to je podlo.«
»Uopće se ne poigravam! S njim samo razgovaram!«
»Željela bih vjerovati«, čarobnica je škljocnula škaricama, odsijecajući još jedan čupe‐
rak koji se nipošto nije dao dovesti u red, »da za vrijeme tih razgovora misliš na to što

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

sam te zamolila.«
»Mislim, mislim!«
»On je inteligentan i bistar dečko. Jedna, dvije neoprezne riječi mogu ga navesti na
pravi trag, na stvari za koje ne bi trebao znati. Za koje ne bi nitko trebao znati. Nitko,
ama baš nitko, ne smije doznati tko si.«
»Mislim na to«, ponovila je Ciri. »Nikom nisam pisnula ni riječ, možeš biti sigurna.
Reci mi, moramo li zato iznenada otputovati? Bojiš se da bi netko mogao doznati da
sam ovdje? Zato?«
»Ne. Iz drugih razloga.«
»Ili zato... što bi mogao izbiti rat? Svi pričaju o novom ratu! Svi o tome govore, gospo
Yennefer.«
»Dakako«, potvrdila je hladno čarobnica, škljocajući škarama iznad Cirina uha. »To
spada u skupinu takozvanih trajnih tema. O ratovima se govorilo, o njima se govori i go‐
vorit će se. I ne bez razloga: ratova je bilo i bit će ih. Sagni glavu.«
»Jarre je govorio... da neće biti rata s Nilfgaardom. Govorio je o nekakvim analogija‐
ma... Pokazivao mi je zemljovid. Sama još ne znam što da mislim o tome. Ne znam što
su analogije, sigurno nešto jako pametno... Jarre čita razne učene knjige i prodaje pamet,
ali ja mislim...«
»Zanima me što ti misliš, Ciri.«
»U Cintri... Tada... Gospo Yennefer, moja baka je bila puno pametnija od Jarrea. I
kralj Eist je bio mudar, plovio je morima, vidio sve, čak i narvala i morsku zmiju, mogu
se okladiti da je vidio i ne jednu analogiju. Pa što s tim? Odjednom su došli oni, Nilfga‐
arđani...«
Ciri je podigla glavu, glas joj je zapeo u grlu. Yennefer ju je zagrlila, čvrsto privila uza
se.
»Nažalost«, rekla je tiho. »Nažalost imaš pravo, rugobice. Da odlučuje umijeće kori‐
štenja iskustava i izvlačenja zaključaka, odavno bismo već zaboravili što je rat. Ali te koji
teže ratu, nikada nisu zaustavile i neće zaustaviti iskustva ni analogije.«
»Znači ipak... Ipak je to istina. Bit će rata. Moramo li zbog toga otići?«
»Nemojmo o tome. Nemojmo se brinuti unaprijed.«
Ciri je šmrcnula.
»Rat sam već vidjela«, šapnula je. »I ne želim ga više gledati. Nikada. Ne želim biti
opet sama. Ne želim se bojati. Ne želim ponovo izgubiti sve kao onda. Ne želim izgubiti
Geralta... i tebe, gospo Yennefer. Ne želim te izgubiti. Hoću biti s tobom. I s njim. Za‐
uvijek.«
»Bit ćeš«, čarobničin glas je lako zadrhtao. »I ja ću biti s tobom, Ciri. Zauvijek. Obe‐
ćavam ti.«
Ciri je opet šmrcnula. Yennefer se tiho nakašljala, odložila škare i češalj, ustala, prišla

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

prozoru. Gavrani su i dalje graktali leteći prema planinama.

»Kada sam došla ovamo«, čarobnica se odjednom oglasila svojim uobičajenim, zvuč‐
nim, blago podrugljivim glasom. »Kada smo se prvi put srele... Nisi me voljela.«
Ciri je šutjela. Naš prvi susret, pomislila je. Sjećam se. Bila sam s drugim djevojkama
u Špilji, Zarzycka nam je pokazivala bilje i trave. Tada je ušla Iola Prva, šapnula nešto
Zarzyckoj na uho. Svećenica se nevoljko namrštila. A Iola Prva mi je prišla s čudnim iz‐
razom lica. Spremi se, Ciri, rekla je, otiđi brzo u refektorij. Majka Nenneke te zove.
Netko je došao.
Čudni, značajni pogledi, uzbuđenje u očima. I šapat. Yennefer. Čarobnica Yennefer.
Brže, Ciri, požuri. Majka Nenneke čeka. I ona čeka.
Odmah sam tada znala, pomislila je Ciri, da je to ona. Jer sam je vidjela. Vidjela sam
je prethodne noći. U svom snu.
Ona.
Nisam joj tada znala ime. U mojem je snu šutjela. Samo me gledala, a iza nje u tami
vidjela sam zatvorena vrata...
Ciri je uzdahnula. Yennefer se okrenula, zvijezda od opsidijana na njezinu je vratu za‐
iskrila tisućama odraza.
»Imaš pravo«, priznala je ozbiljno djevojčica, gledajući ravno u ljubičaste čarobničine
oči. »Nisi mi bila draga.«

»Ciri«, rekla je Nenneke. »Dođi k nama. Ovo je gospa Yennefer iz Vengerberga, Majsto‐
rica Magije. Ne boj se. Gospa Yennefer zna tko si. Možeš imati povjerenja u nju.«
Djevojčica se naklonila, sklopivši dlanove u gestu punu poštovanja. Čarobnica joj je
pristupila, šušteći dugom crnom haljinom, uhvatila je za bradu, prilično grubo joj po‐
dignula glavu, okrenula nalijevo, nadesno. Ciri je osjetila kako u njoj rastu srdžba i po‐
buna – nije bila naviknuta da se netko na takav način odnosi prema njoj. A istodobno je
osjetila ubod goruće ljubomore. Yennefer je bila jako lijepa. U usporedbi s nježnom, bli‐
jedom i nekako priprostom ljepotom svećenica i novakinja koje je Ciri gledala svakoga
dana, čarobnica je blistala svjesnom ljepotom, čak demonstrativnom, naglašenom, pod‐
crtanom u svakoj pojedinosti. Njezini crni uvojci, kaskada što se spuštala na ramena,
blistali su, odražavali svjetlost poput paunova perja, vijoreći i talasajući se pri svakom po‐
kretu. Ciri se odjednom postidjela, postidjela svojih oderanih lakata, ispucanih dlanova,
polomljenih nokata, kose slijepljene u sive mahune. Iznenada je silno poželjela imati to
što je imala Yennefer – lijep, duboko otkriven vrat, a na njemu profinjenu crnu baršu‐
nastu vrpcu i prelijepu svjetlucavu zvijezdu. Poravnate, komadićem ugljena naglašene
obrve i duge trepavice. Ponosna usta. I te dvije obline koje se uzdižu pri svakom udisaju,
utegnute u crnu tkaninu i bijelu čipku...

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»To je dakle glasovito Iznenađenje.« Čarobnica je blago iskrivila usne. »No, pogledaj
me u oči, djevojko.«
Ciri se stresla i uvukla glavu među ramena. Ne, jedino na tome nije zavidjela Yenne‐
fer, jedino to nije žudjela imati i nije željela čak ni pogledati. Te oči, ljubičaste, duboke
kao bezdano jezero, čudnovato sjajne, hladnokrvne i opake. Strašne.
Čarobnica se okrenula prema krupnoj nadsvećenici. Zvijezda na njezinu vratu za‐
plamsala je odražavajući sunce koje je upadalo kroz prozore refektorija.
»Da, Nenneke«, rekla je. »Nema sumnje. Dovoljno je pogledati u te zelene oči da bi
se znalo da u njoj ima nečega. Visoko čelo, pravilni lukovi obrva, lijepo odmaknute oči.
Uzane nosnice. Dugi prsti. Rijetka boja kose. Očigledna vilenjačka krv, iako u njoj te
krvi nema puno. Vilenjak pradjed ili prabaka. Jesam li pogodila?«
»Ne znam njezin rodoslov«, odgovorila je spokojno nadsvećenica. »Nije me to zani‐
malo.«
»Visoka za svoju dob«, nastavljala je čarobnica i dalje procjenjujući Ciri pogledom.
Djevojčica je kuhala od srdžbe i uzrujavanja, borila se s jakom željom da izazovno vrisne,
vrisne koliko ima snage u plućima, zatopta nogama i pobjegne u park, oborivši usput
vazu sa stola i tresnuvši vratima tako da se ospe malter sa stropa.
»Razvijena kako valja.« Yennefer nije spuštala pogled s nje. »Je li u djetinjstvu prebo‐
ljela neku zaraznu bolest? Ha, ni to je sigurno nisi pitala. Kod tebe nije bolovala?«
»Nije.«
»Migrene? Nesvjestice? Sklonost prehladi? Bolne mjesečnice?«
»Ne. Samo ti snovi.«
»Znam.« Yennefer je zabacila kosu s obraza. »Pisao je o tome. Iz njegova je pisma
proizlazilo da u Kaer Morhenu nisu s njom pokušavali nikakve... eksperimente. Htjela
bih vjerovati da je to istina.«
»Istina. Davali su joj samo prirodne stimulanse.«
»Stimulansi nisu nikada prirodni!« podignula je glas čarobnica. »Nikada! Upravo su
stimulansi mogli pojačati te simptome... Prokleto bilo, nisam mislila da je tako neodgo‐
voran!«
»Smiri se.« Nenneke ju je pogledala hladno i odjednom nekako čudno bez poštova‐
nja. »Rekla sam ti da su to bila prirodna, potpuno sigurna sredstva. Oprosti, draga, ali
na tom području veći sam autoritet od tebe. Znam da ti je neizmjerno teško prihvatiti
nečiji autoritet, ali u ovom sam ti ga slučaju prisiljena nametnuti. I nemojmo više o
tome.«
»Kako hoćeš.« Yennefer je stisnula usne. »No, dođi, djevojko. Nemamo previše vre‐
mena, bilo bi grijeh traćiti ga.«
Ciri je s naporom ovladala podrhtavanje ruku, progutala slinu, pogledala upitno
Nenneke. Svećeničino lice bilo je ozbiljno i nekako zabrinuto, a smiješak nelijepo usi‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

ljen.
»Sada ćeš poći s gospom Yennefer«, rekla je. »Neko vrijeme će za tebe skrbiti gospa
Yennefer.«
Ciri je spustila glavu, stisnula zube.
»Sigurno te čudi«, nastavljala je Nenneke, »Što brigu za tebe odjednom preuzima
Majstorica Magije. Ali ti si razborita djevojčica, Ciri. Dosjetila si se što je razlog. Naslije‐
dila si od predaka stanovite... odlike. Znaš o čemu govorim. Dolazila si mi tada, nakon
tih snova, nakon noćnih uzbuna u dormitoriju. Ja ti nisam znala pomoći. Ali gospa Yen‐
nefer...«
»Gospa Yennefer«, prekinula ju je čarobnica, »učinit će što treba. Pođimo, djevojko.«
»Pođi«, kimnula je glavom Nenneke, uzaludno pokušavajući pridati osmijehu makar
privid prirodnosti. »Pođi, dijete. Imaj na umu da je imati takvu skrbnicu velika čast. Ne‐
moj osramotiti svetište i nas, tvoje učiteljice. I budi poslušna.«
Pobjeći ću noćas, odlučila je Ciri. Natrag u Kaer Morhen. Ukrast ću konja iz staje i
više me neće vidjeti. Pobjeći ću!
»Možeš si misliti«, rekla je poluglasno čarobnica.
»Molim?« Svećenica je podigla glavu. »Što si rekla?«
»Ništa, ništa«, nasmiješila se Yennefer. »Učinilo ti se. A možda se meni učinilo? Po‐
gledaj svoju štićenicu, Nenneke. Srdita je kao mačka. Iskre u očima, treba samo pričeka‐
ti da eksplodira, a da umije spustiti uši, već bi to učinila. Vješčica! Trebat će ju oštro
zgrabiti za vratić, odrezati joj kandžice.«
»Više uviđavnosti.« Svećeničine crte lica su izrazito otvrdnule. »Molim te, budi s
njom srdačna i uviđavna. Ona zbilja nije ta kojom je smatraš.«
»Što time želiš reći?«
»Ona ti nije suparnica, Yennefer.«
Nakratko su se odmjeravate pogledom, njih dvije, čarobnica i svećenica, a Ciri je
osjetila podrhtavanje zraka, neku čudnu, strašnu silu koja je jačala između njih. Trajalo
je to djelić sekunde, nakon čega je sila nestala, a Yennefer se nasmijala, opušteno i zvon‐
ko.
»Zaboravila sam«, rekla je. »Uvijek na njegovoj strani, je li, Nenneke? Uvijek puna
brige za njega. Kao majka koju nikad nije imao.«
»A ti uvijek protiv njega«, nasmiješila se svećenica. »Kao i obično, prema njemu uvi‐
jek gajiš snažan osjećaj. I braniš se svim silama od toga da taj osjećaj slučajno ne nazoveš
pravim imenom.«
Ciri je opet iz dubine trbuha osjetila naviranje bijesa, pulsiranje u sljepoočicama od
prkosa i bunta. Prisjećala se koliko je puta i u kojim okolnostima čula to ime. Yennefer.
Ime koje je budilo nemir, ime simbol neke prijeteće tajne. Domišljala se kakve tajne.
Razgovaraju preda mnom otvoreno, bez sustezanja, pomislila je, osjećajući kako joj se

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

ruke ponovo počinju tresti od srdžbe. Uopće se na mene ne obaziru. Uopće ne obraćaju
pozornost. Kao da sam dijete. Razgovaraju o Geraltu preda mnom, u mojoj nazočnosti,
a ne bi smjele, jer ja... Ja sam,..
»A ti pak Nenneke«, odvratila je čarobnica, »zabavljaš se kao i obično analiziranjem
tuđih osjećaja i za nevolju ih interpretiraš po vlastitoj mjeri!«
»I guram nos u tuđe stvari?«
»Nisam to htjela reći.« Yennefer je potresla crnim uvojcima, a uvojci su zablistali i
uvili se kao zmije. »Hvala ti na tome što si učinila za mene. A sada promijenimo temu,
molim te. Jer taj, kojega pretresamo, izuzetno je glup. Da se posramimo pred našom
mladom novakinjom. A što se tiče uviđavnosti za koju si me zamolila... Bit ću uviđavna.
No, sa srdačnošću može biti teškoća, jer opće je poznato da ne posjedujem takav organ.
Ali nekako ćemo se snaći? Zar ne, Iznenađenje?«
Nasmiješila se Ciri, a Ciri je sebi usprkos, usprkos ljutnji i uzrujanosti, morala odgo‐
voriti osmijehom. Jer čarobničin je osmijeh bio neočekivano mio, dobrohotan, srdačan.
I jako, jako lijep.

Saslušala je Yenneferin govor demonstrativno okrenuta leđima, hineći da svu pozornost

posvećuje bumbaru koji je zujao u cvijetu sljeza izraslom pod zidom svetišta.
»Nitko me za to nije pitao«, progunđala je.
»Za što te nitko nije pitao?«
Ciri se zavrtjela u polupiruetu, ljutito tresnula šakom po sljezu. Bumbar je odletio,
zvrndajući gnjevno i neprijateljski.
»Nitko me nije pitao želim li da me ti podučavaš!«
Yennefer je oslonila šake o kukove, oči su joj bljesnule.
»Kakvog li stjecaja okolnosti«, prosiktala je. »Zamisli, ni mene nije nitko pitao želim
li te podučavati. Uostalom želja s time i nema nikakve veze. Ja ne uzimam u naukovanje
bilo koga, a ti se još, unatoč prividima, možeš pokazati bilo kime. Zamoljena sam da
provjerim kako stoje stvari s tobom. Da istražim što ima u tebi i čime ti to prijeti. A ja
sam, iako ne bez protivljenja, pristala.«
»Ali ja još nisam pristala!«
Čarobnica je podignula ruku, mahnula dlanom. Ciri je osjetila kako joj je zabubnjalo
u sljepoočicama, a u ušima zašumjelo kao kad se proguta slina, ali znatno jače. Osjetila
je pospanost i poražavajuću onemoćalost, umor koji koči vrat, omekšava koljena.
Yennefer je spustila dlan i osjeti su trenutačno nestali.
»Poslušaj me, Nenadanko, pozorno«, rekla je. »Mogu te bez napora začarati, hipnoti‐
zirati ili uvesti u trans. Mogu te paralizirati, silom napojiti eliksirom, svući do gola, polo‐
žiti na stol i proučavati nekoliko sati, praveći stanke za obroke, a ti ćeš ležati i zuriti u

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

strop bez mogućnosti da pomakneš makar očne jabučice. Tako bih postupila s prvom
boljom šmrkavicom. S tobom ne želim tako postupati jer se na prvi pogled vidi da si in‐
teligentna i ponosna djevojka, da imaš karaktera. Ne želim posramljivati ni tebe, ni sebe.
Pred Geraltom. Jer on je taj koji me zamolio da ispitam tvoje sposobnosti. Da ti pomog‐
nem izaći s njima na kraj.«
»Molio je tebe? Zašto? Nije mi ništa rekao o tome! Uopće me nije pitao...«
»Tvrdoglavo se vraćaš na to«, prekinula ju je čarobnica. »Nitko te nije pitao za mišlje‐
nje, nitko se nije potrudio provjeriti što želiš, a što ne želiš. Zar hoćeš dati povoda da te
se smatra jogunastim, tvrdoglavim derištem kojemu ne vrijedi postavljati takva pitanja?
Ali ja ću riskirati, postavit ću ti pitanje koje ti nije nitko postavio. Hoćeš li se podvrgnuti
testovima?«
»A što će to biti? Kakvi su to testovi? I zašto...«
»Već sam ti objašnjavala. Ako nisi shvatila, što se može. Ne namjeravam izoštravati
tvoju percepciju ni raditi na inteligenciji. Testirati mogu jednako razumnu, kao i glu‐
pu.«
»Nisam glupa! I sve sam shvatila!«
»Tim bolje.«
»Ali ja nisam za čarobnicu! Nisam za to sposobna! Nikada neću biti čarobnica i ne že‐
lim biti! Ja sam predodređena Geral... Predodređena sam za vješticu! Ovamo sam došla
samo nakratko! Ubrzo ću se vratiti u Kaer Morhen...«
»Uporno zuriš u moj izrez«, rekla je hladno Yennefer, blago mršteći ljubičaste oči.
»Vidiš li u njemu nešto nesvakodnevno ili je riječ o običnoj zavisti?«
»Ta zvijezda...« progunđala je Ciri. »Od čega je? Ti kamenčići se miču i tako čudno
svjetlucaju...«
»Pulsiraju«, nasmiješila se čarobnica. »To su aktivni brilijanti, umetnuti u opsidijan.
Hoćeš ih pogledati izbliza? Dodirnuti?«
»Da... Ne!« Ciri se povukla, srdito potresla glavom hoteći otjerati od sebe blagi miris
jorgovana i ogrozda koji je dopirao od Yennefer. »Neću! Što će mi to? Ne zanima me!
Nimalo! Ja sam vještica! Nemam nikakvog dara za magiju! Nisam za čarobnicu, to je
valjda jasno, jer sam... I općenito...«
Čarobnica je sjela na kamenu klupu koja je stajala uza zid i usredotočila se na proma‐
tranje nokata.
»... i općenito«, dovršila je Ciri, »moram razmisliti.«
»Dođi ovamo. Sjedni do mene.«
Poslušala je.
»Moram imati vremena da razmislim«, rekla je nesigurno.
»Ispravno.« Yennefer je kimnula glavom, i dalje zagledana u nokte. »To je ozbiljna
stvar: Traži razmišljanje.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Obje su na tren razmišljale. Novakinje koje su šetale po parku radoznalo su ih pogle‐

davale, šaptale, kikotale.
»No?«
»Što... no?«
»Jesi li razmislila?«
Ciri je skočila na noge, frknula, zatoptala nogama.
»Ja... ja...« puhnula je, ne mogavši od bijesa doći do daha. »Rugaš mi se? Trebam vre‐
mena! Moram razmisliti! Duže! Cijeli dan... I noć!«
Yennefer ju je pogledala u oči, a Ciri se smanjila pod tim pogledom.
»Poslovica kaže«, rekla je polagano čarobnica, »da je jutro pametnije od večeri. Ali u
tvom slučaju, Nenadanko, noć može donijeti samo još jednu snomoricu. Opet ćeš se
probuditi u kriku i boli, oblivena znojem, opet ćeš se bojati, bojati toga što si vidjela, bo‐
jat ćeš se toga čega se nećeš moći sjetiti. I te noći više neće biti spavanja. Bit će užas. Do
svitanja.«
Djevojčica je zadrhtala, pognula glavu.
»Nenadanko«, Yenneferin glas se neznatno promijenio. »Povjeruj mi.«
Čarobničina ruka bila je topla. Crni baršun haljine pozivao je da ga se dotakne. Miris
jorgovana i ogrozda ošamućivao je raskošno. Zagrljaj smirivao i tješio, opuštao, smirivao
uzbuđenje, stišavao ljutnju i pobunu.
»Podvrgnut ćeš se testovima, Nenadanko.«
»Podvrgnut ću se«, odgovorila je shvativši da uopće nije morala odgovarati. Jer to
uopće nije bilo pitanje.

»Ja više ne razumijem ama baš ništa«, rekla je Ciri. »Najprije kažeš da imam dara, jer
imam te snove. Ali hoćeš izvoditi pokuse i provjeravati... Kako onda? Imam li dara ili
nemam?«
»Na to će pitanje odgovoriti testovi.«
»Testovi, testovi«, namrgodila se. »Nemam nimalo sposobnosti, kažem ti, da imam
valjda bih znala, zar ne bih? No, ali... A da, posve slučajno, imam sposobnosti, što tada?«
»Dvije su mogućnosti«, objavila je ravnodušno čarobnica, otvarajući prozor. »Dar će
trebati ili ugasiti ili naučiti njime ovladati. Ako si darovita i to želiš, pokušat ću ti dati
nešto elementarnog znanja o magiji.«
»Što to znači ›elementarnog‹?«
»Temeljnog.«
Bile su same u velikoj odaji koju je Nenneke namijenila čarobnici, smještenoj tik uz
knjižnicu, u pobočnom, nekorištenom krilu zgrade. Ciri je znala da se odaja ustupa gos‐
tima. Znala je i da je Geralt, kada god je bio u svetištu, boravio upravo u njoj.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Hoćeš me podučavati?« Sjela je na krevet, prešla dlanom preko damasta pokrivača.

»Hoćeš me odvesti odavde? Neću poći s tobom nikamo!«
»Onda ću otići sama«, rekla je hladno Yennefer, razvezujući remenje bisaga. »I jam‐
čim ti da mi neće biti žao. Pa rekla sam ti da ću te educirati samo u slučaju da to budeš
htjela. I mogu to ovdje, na licu mjesta.«
»Kako dugo ćeš me edu... Podučavati?«
»Koliko budeš htjela.« Čarobnica se sagnula, otvorila komodu, izvukla iz nje staru
kožnu torbu, pojas, dvije krznom opšivene čizme i glinen, vrbovim prućem opleten bo‐
cun. Ciri je čula kako potiho psuje, istodobno se smiješeći, vidjela kako pronađeno vraća
u komodu. Domislila se kome su stvari pripadale. Tko ih je ondje ostavio.
»Što to znači, koliko ću htjeti?« upitala je. »Ako mi to učenje dosadi ili mi se ne svi‐
di...«
»Prestat ćemo. Dostajat će da mi to kažeš. Ili pokažeš.«
»Pokažem? Kako?«
»Ako se odlučimo za edukaciju, zahtijevat ću potpunu poslušnost. Ponavljam: potpu‐
nu. Ako ti dakle učenje omrzne, bit će dovoljno da mi pokažeš neposluh. Tada će podu‐
čavanje smjesta prestati. Jasno?«
Ciri je kimnula glavom, zagledala se zelenim očima u čarobnicu.
»Kao drugo«, nastavljala je Yennefer, raspakiravajući bisage, »zahtijevat ću potpunu
iskrenost. Nećeš smjeti od mene ništa skrivati. Ništa. Ako, dakle, osjetiš da ti je dosta,
bit će dovoljno da počneš lagati, hiniti, pretvarati se ili se zatvoriti u sebe. Ako te nešto
upitam, a ti ne odgovoriš iskreno, to će također značiti trenutačan kraj podučavanja. Jesi
li me razumjela?«
»Da«, progunđala je Ciri. »A ta... iskrenost... Vrijedi li ona za obje strane? Hoću li i ja
moći... postavljati pitanja tebi?«
Yennefer ju je pogledala, a usta su joj se čudno iskrivila.
»Naravno«, odgovorila je tren kasnije. »Razumije se samo po sebi. Na tomu će poči‐
vati učenje i skrb koju kanim preuzeti nad tobom. Iskrenost vrijedi za obje strane. Mo‐
žeš mi postavljati pitanja. U svakom trenu. A ja ću na njih odgovoriti. Iskreno.«
»Na svako pitanje?«
»Na svako.«
»Od ovog trena?«
»Da, Od ovog trena.«
»Što te veže s Geraltom, gospo Yennefer?«
Ciri se umalo nije onesvijestila, užasnuta vlastitim bezobrazlukom, sleđena tišinom
koja je pala nakon pitanja.
Čarobnica joj se polagano približila, položila joj ruke na ramena, pogledala je u oči,
izbliza, duboko.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Žudnja«, odgovorila je ozbiljno. »Žal. Nada. I strah. Da, čini se da nisam ništa is‐
pustila. No, a sada možemo pristupiti testovima, ti mala zelenooka zmijice. Provjerit
ćemo imaš li dara. Iako bih se nakon tvog pitanja jako začudila da se pokaže kako ne‐
maš. Idemo, rugobice.«
Ciri se žacnula.
»Zašto me tako zoveš?«
Yennefer se nasmiješila krajičkom usana.
»Obećala sam ti iskrenost.«

Ciri se uzrujano uspravila, nestrpljivo uzvrpoljila na tvrdom stolcu koji joj je nakon ne‐
koliko sati sjedenja žuljao stražnjicu.
»Od toga neće biti ništa!« zarežala je, tarući o stol prste uprljane komadićem ugljena
kojim je pisala. »Pa ništa... Ništa mi ne uspijeva! Nisam za čarobnicu! Znala sam to od
samoga početka, ali nisi me htjela slušati! Nisi uopće obraćala pozornost!«
Yennefer je podigla obrve.
»Nisam te htjela slušati, kažeš? Zanimljivo. Obično posvećujem pažnju svakoj rečeni‐
ci izrečenoj u mojoj nazočnosti i bilježim je u sjećanju. Uvjet je da u rečenici ima makar
zerica smisla.«
»Stalno se rugaš.« Ciri je zaškrgutala zubima. »A ja sam ti samo htjela reći... No, o
tom daru. Jer, vidiš, ondje, u Kaer Morhenu, u planinama... Nisam znala napraviti nije‐
dan vještački Znak. Ni jedan!«
»Znam to.«
»Znaš?«
»Znam. Ali to ništa ne dokazuje.«
»Kako? No... Ali to nije sve!«
»Slušam napeto.«
»Ja nisam za to. Zar to ne shvaćaš? Ja sam... premlada.«
»Bila sam mlađa kada sam počinjala.«
»Ali sigurno nisi bila...«
»Što ti hoćeš, djevojko? Prestani mucati! Bar jednu punu rečenicu, lijepo te molim.«
»Jer...« Ciri je pocrvenjela i spustila glavu. »Jer su mi se Iola, Myrrha, Eurneid i Katje
smijale dok smo ručale i rekle da će mi magija ostati nedostupna i da neću izvesti nijed‐
nu čaroliju, jer... Jer sam... djevica, to znači...«
»Zamisli da znam što znači«, prekinula ju je čarobnica. »Sigurno ćeš to ponovo sma‐
trati zlobnim ruganjem, ali sa žaljenjem te moram obavijestiti da melješ bedastoće. Vra‐
timo se testu.«
»Ja sam djevica!« ponovila je Ciri svadljivo. »Čemu ti testovi? Pa djevica ne može ča‐

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

rati!«
»Ne vidim izlaz.« Yennefer se naslonila na oslonac stolca. »Onda idi i izgubi djevi‐
čanstvo, ako ti već toliko smeta. Ja ću pričekati. Ali požuri, ako možeš.«
»Zafrkavaš me?«
»Primijetila si?« Čarobnica se blago nasmiješila. »Čestitam. Položila si uvodni test bis‐
trine. A sada pravi test. Napregni se, molim te. Pogledaj: na ovoj su slici četiri borića.
Svaki ima drugačiji broj grana. Nacrtaj peti koji pristaje uz ova četiri, a trebao bi se naći
na ovom praznom mjestu.«
»Borići su glupi«, presudila je Ciri, isturivši vršak jezika i crtajući komadićem ugljena
nakrivljeno stabalce. »I dosadni! Ne shvaćam kakve veze imaju borići s magijom? Ha?
Gospo Yennefer! Obećala si da ćeš odgovarati na moja pitanja!«
»Nažalost«, uzdahnula je čarobnica, uzimajući list papira i kritički pregledavajući cr‐
tež. »Čini mi se da ću požaliti to obećanje. Kakve veze imaju borići s magijom? Nikakve.
Ali nacrtala si ispravno i na vrijeme. Stvarno, za jednu djevicu sasvim dobro.«
»Smiješ mi se?«
»Ne. Ja se rijetko smijem. Moram imati doista ozbiljan razlog da se nasmijem. Usre‐
dotoči se na novi list, Nenadanko. Na njemu su nacrtani nizovi zvjezdica, kružića, križi‐
ća i trokuta, u svakom redu drugačiji broj svakog elementa. Razmisli i odgovori: koliko
zvjezdica treba biti u zadnjem redu?«
»Zvjezdice su glupe!«
»Koliko, djevojko?«
»Tri!«
Yennefer je dugo šutjela, zagledana u samo njoj znanu pojedinost na izrezbarenim
vratima ormara. Zlobni smiješak na Cirinim ustima počeo je polagano nestajati, dok na‐
pokon nije posve nestao, bez traga.
»Sigurno te zanimalo«, rekla je čarobnica vrlo polagano, ne prestajući se diviti orma‐
ru, »Što će se dogoditi ako mi daš besmislen i glup odgovor. Mislila si da možda neću
primijetiti jer me tvoji odgovori uopće ne zanimaju? Krivo si mislila. Možda si smatrala
da ću naprosto primiti na znanje da si glupa? Krivo si smatrala. A ako ti je dosadilo da te
testiram pa si za promjenu htjela ti testirati mene... No, to ti je možda uspjelo? Kako
god, ovaj je test završen. Predaj mi papir.«
»Oprosti, gospo Yermefer.« Djevojčica je pognula glavu. »Ondje bi naravno trebala
biti... jedna zvjezdica. Iskreno se ispričavam. Molim te, nemoj se ljutiti na mene.«
»Pogledaj me, Ciri.«
Podignula je pogled, zatečena. Jer ju je čarobnica prvi put oslovila imenom.
»Ciri«, rekla je Yennefer. »Znaj da se ja unatoč prividima ljutim jednako rijetko koli‐
ko se i smijem. Nisi me razljutila. Ali si ispričavši se dokazala da se nisam prevarila u
tebi. A sada uzmi sljedeći list. Kako vidiš, na njemu je pet kućica. Nacrtaj šestu kući‐

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

cu...«
»Opet? Zbilja ne shvaćam zašto...«
»... šestu kućicu«, čarobničin glas pogibeljno se promijenio, a oči su joj bljesnule lju‐
bičastim žarom. »Ovdje, na ovom praznom mjestu. Nemoj da moram ponavljati, molim
te.«

Nakon jabučica, borića, zvjezdica, ribica i kućica, red je došao na labirinte iz kojih je tre‐
balo jako brzo pronaći izlaz, na valovite crte, na mrlje koje su podsjećale na zgnječene
žohare, na druge čudne sličice i mozaike, od kojih su oči postajale razroke, a u glavi se
vrtjelo. Slijedila je svjetlucava kuglica na uzici u koju je trebalo dugo gledati. Zurenje je
bilo dosadno kao stjenica, Ciri bi pritom redovito zaspala. Yennefer to začudo nije ni‐
malo smetalo, iako ju je nekoliko dana prije strašno ispsovala zbog pokušaja da odrijema
pri jednoj žoharskoj mrlji.
Od dreždanja nad testovima zaboljeli su je vrat i pleća i boljeli iz dana u dan sve jače.
Zaželjela se kretanja i svježega zraka i u okvirima obveze iskrenosti odmah to rekla Yen‐
nefer. Čarobnica je želju prihvatila tako glatko kao da ju je odavno čekala.
Sljedeća su dva dana obje trčale po parku, preskakale jarke i plotove pred veselim ili
samilosnim pogledima svećenica i novakinja. Gimnasticirale su, vježbale ravnotežu ho‐
dajući po vrhu zida koji je okruživao voćnjak i gospodarske zgrade. Za razliku od trenin‐
ga u Kaer Morhenu, vježbanje s Yennefer uvijek je pratila teorija. Čarobnica je učila Ciri
pravilnom disanju, upravljajući pokretima grudi i prepona snažnim pritiskom dlana.
Objašnjavala je načela kretanja, funkcioniranje mišića i kostiju, pokazivala kako se od‐
marati, smirivati i opuštati.
Za vrijeme jednog od takvih opuštanja, ispružena na travi, zagledana u nebo, Ciri je
postavila pitanje koje ju je mučilo.
»Gospo Yennefer? Kada ćemo napokon završiti s tim testovima?«
»Toliko te gnjave?«
»Ne... Ali htjela bih već znati imam li dara za čarobnicu.«
»Imaš.«
»Već to znaš?«
»Znala sam od početka. Malo osoba je u stanju zamijetiti djelovanje moje zvijezde.
Jako malo. Ti si to zamijetila odmah.«
»A testovi?«
»Gotovi su. Doznala sam o tebi sve što sam htjela znati.«
»Ali neki zadaci... Nisu mi najbolje ispali. I sama si rekla da... Zbilja si sigurna? Ne
varaš se? Sigurna si da imam sposobnosti?«
»Sigurna sam.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Ali...«
»Ciri.« Čarobnica je ostavljala dojam kao da se istodobno zabavlja i uzrujava. »Od
trenutka kada smo se ispružile na livadi, razgovaram s tobom ne rabeći glas. To se zove
telepatija, upamti. I kako si zacijelo primijetila, to nam ne otežava konverzaciju.«
* * *
»Magija je«, Yennefer je zagledana u nebo nad planinama oslonila ruke na jabuku
sedla, »po mišljenju nekih otjelotvorenje Kaosa. Ključ koji može otvoriti zabranjena vra‐
ta. Vrata iza kojih su se pritajili košmar, užas i neopisiva strahota, iza kojih vrebaju ne‐
prijateljske, destruktivne sile, snage čistoga Zla, koje mogu uništiti ne samo onoga tko
odškrine ta vrata, već i cijeli svijet. A budući da ne manjka onih koji se oko tih vrata vrz‐
maju, jednom će netko pogriješiti i tada će propast svijeta biti presuđena i neminovna.
Magija je stoga osveta i oružje Kaosa. To što su se nakon Konjunkcije sfera ljudi naučili
služiti magijom, prokletstvo je i propast svijeta. Propast ljudskosti. I jest tako, Ciri. Ti
koji magiju smatraju kaosom, ne varaju se.«
Čarobničin vranac je prodorno zarzao, podboden petama i polagano krenuo kroz vri‐
štinu. Ciri je potjerala konja, pošla za njom, poravnala se. Vrijes im je dosezao do stre‐
mena.
»Magija je«, nastavila je tren kasnije Yennefer, »po mišljenju nekih umjetnost. Velika,
elitistička umjetnost koja može stvoriti lijepe i neobične stvari. Magija je dar dan malo‐
brojnim odabranicima. Ostali, lišeni talenta, mogu samo s divljenjem i zavisti gledati re‐
zultate rada umjetnika, mogu se diviti stvorenim djelima osjećajući istodobno da bi bez
tih djela i toga dara svijet bio siromašniji. To što su nakon Konjunkcije sfera neki oda‐
branici u sebi otkrili dar i magiju, to što su u sebi pronašli Umjetnost, blagoslov je ljepo‐
te. I tako i jest. I oni koji magiju smatraju umjetnošću, isto ne griješe.«
Na oblom, golom brijegu koji se izdizao iz vriština poput hrpta pritajenoga grabež‐
ljivca ležala je golema stijena naslonjena na nekoliko drugih, manjih kamenova. Čarob‐
nica je usmjerila konja prema njoj, ne prekidajući predavanje.
»Ima i takvih po kojima je magija znanost. Da bi se njome ovladalo, nisu dovoljni
dar i prirođene sposobnosti. Neophodne su godine marljivoga učenja i napornoga rada,
nužni su ustrajnost i unutarnja disciplina. Magija stečena na taj način je znanje, spozna‐
ja, čije granice neprestano šire svijetli i živahni umovi putem iskustva, opita, prakse.
Tako stečena magija je napredak. To su plug, tkalački stan, vodenica, talionička peć, če‐
krk i kolotur. To su napredak, razvitak, promjena. To je neprestano kretanje. Uvis. Pre‐
ma boljem. Prema zvijezdama. To što smo nakon Konjunkcije sfera otkrili magiju omo‐
gućit će nam da jednom dosegnemo zvijezde. Sjaši s konja, Ciri.«
Yennefer se približila monolitu, položila dlan na hrapavu površinu kamena, oprezno
odgrnula s njega prašinu i suho lišće.
»I ti koji magiju smatraju znanošću, jednako imaju pravo. Upamti to, Ciri. A sada

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

priđi ovamo, k meni.«

Djevojčica je progutala slinu, približila se. Čarobnica ju je zagrlila.
»Upamti«, ponovila je. »Magija je Kaos, Umjetnost i Znanost. Prokletstvo, blagoslov
i napredak. Sve ovisi o tome tko se magijom služi, kako i s kojim ciljem. A magija je po‐
svuda. Posvuda oko nas. Lako dostupna. Dovoljno je ispružiti ruku. Pogledaj. Pružam
ruku.«
Kameni krug je osjetno zadrhtao. Ciri je začula muklu, udaljenu buku koja je tutnje‐
ći dopirala iz zemljine nutrine. Vrijes se zanjihao, povijen vihorom koji je odjednom na‐
letio na brijeg. Nebo se iznenada smračilo, pokriveno oblacima koji su jurili nevjerojat‐
nom brzinom. Djevojčica je na licu osjetila kapljice kiše. Zatreptala je očima u vatri mu‐
nja kojima je iznenada zaplamsao obzor. Nagonski se privila uz čarobnicu, njezinu crnu
kosu s mirisom jorgovana i ogrozda.
»Zemlja po kojoj hodamo. Vatra koja se ne gasi u njezinoj nutrini. Voda iz koje je iz‐
išao svekoliki život i bez koje je taj život nemoguć. Zrak koji udišemo. Dovoljno je is‐
pružiti ruku da se njima ovlada, učini ih se poslušnim. Magija je posvuda. U zraku, u
vodi, u zemlji i u vatri. I iza vrata koje je Konjunkcija sfera pred nama zatvorila. Odatle,
iza zatvorenih vrata, magija ponekad pruža ruke k nama. Za nama. Znaš to, zar ne?
Osjetila si već dodir magije, dodir ruke iza zatvorenih vrata. Taj te je dodir ispunio stra‐
hom. Takav dodir svakoga ispunjava strahom. Jer u svakome od nas su Kaos i Red, Do‐
bro i Zlo. Ali i nad njima se može i treba vladati. Treba to naučiti. I ti ćeš naučiti, Ciri.
Zbog toga sam te i dovela ovamo, do ovog kamenja koje od pradavnih vremena stoji na
sjecištu žila što pulsiraju silom. Dodirni ga.«
Stijena je podrhtavala, vibrirala, a skupa s njom je podrhtavala i vibrirala cijela uzvisi‐
na.
»Magija pruža ruku za tobom. K tebi, čudna djevojčice. Nenadanko, Dijete Prvotne
Krvi, Vilenjačke Krvi. Čudna djevojčice, upletena u Kretanje i Promjenu, u Uništenje i
Preporađanje. Predodređena i sama predodređenje. Magija pruža ruku tebi iza zatvore‐
nih vrata, tebi, malenom zrncu pijesaka u zupčanicima Sata Sudbine. Pruža za tobom
sve svoje kandže Kaos, koji još uvijek nije siguran hoćeš li postati njegovim oružjem ili
preprekom njegovim planovima. Upravo to što ti Kaos pokazuje u snovima njegova je
nesigurnost. Kaos te se boji, Dijete Sudbine. I želi postići da osjetiš strah.«
Sijevnula je munja, prodorno je tresnuo grom. Ciri se tresla od studeni i užasa.
»Kaos ti ne može pokazati što zapravo jest. Stoga ti pokazuje budućnost, pokazuje ti
što će se dogoditi. Hoće postići da se bojiš dolazećih dana, da strah pred time što će za‐
desiti tebe i tvoje bližnje počne tobom upravljati, da te posve svlada. Zato ti Kaos šalje
snove. Sada ćeš mi pokazati što vidiš u snovima. I bojat ćeš se. A potom ćeš zaboraviti i
ovladati strahom. Pogledaj moju zvijezdu, Ciri. Ne skidaj s nje pogled!«
Sijevnulo je. Zagrmjelo.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Govori! Zapovijedam ti!«

Krv. Yenneferine usne, porezane i izudarane, pomiču se bezglasno, krvare. Bijele stije‐
ne promiču u galopu. Konj rže. Skok. Provalija, bezdan. Krik. Let, beskonačni let. Bez‐
dan...
U dubini bezdana dim. Stube što se spuštaju dolje.
Va’esse deireádh aep eigean... Nešto završava... Što?
Elaine blath, Feainnewedd... Dijete Prvotne Krvi? Yenneferin glas kao da dopire izda‐
leka, mukao je, stvara jeku među zidovima kamenja niz koje se cijedi vlaga. Elaine
blath...
»Govori!«
Ljubičaste oči blistaju, sjaje u smršavjelom licu pocrnjelom od muke, napola pokrive‐
nom olujom raščupane, prljave crne kose. Tama. Vlaga. Smrad. Jeziva hladnoća kame‐
nih zidova. Studen željeza na zglavcima ruku, na gležnjevima nogu...
Lavić mora umrijeti! Državni interesi!
Pođimo, govori Geralt. Niza stube. Moramo. Tako treba. Nema drugog puta. Samo
stube. Prema dolje!
Njegove se usne ne pomiču. Modre su. Krv, posvuda krv... Cijele su stube u krvi...
Nikako se ne poskliznuti. Jer vještac se spotiče samo jednom... Bljesak sječiva. Krik.
Smrt. Prema dolje. Niza stube.
Dim. Vatra. Bijesan galop, topot kopita. Uokolo požar. Drži se! Drži se, Laviću iz
Cintre!
Crni konj rže, propinje se. Drži se!
Crni konj pleše. U prorezu kacige urešene krilima ptice grabežljivice blistaju i plamte
nemilosrdne oči.
Široki se mač, odražavajući bljesak požara, spušta zviždeći. Eskivaža, Ciri! Izmicanje!
Pirueta, parada! Izmicanje! Izmicanje! Prespooorooooo!!!
Udarac zasljepljuje bljeskom oči, potresa cijelo tijelo, bol na trenutak paralizira, otup‐
ljuje, oduzima svijest, a potom iznenada izbija čudovišnom silinom, zagriza obraz oštrim
očnjacima, trga, razdire naskroz, širi se na šiju, na vrat, na grudi, na pluća...
»Ciri!«
Osjećala je na leđima i zatiljku hrapavu, neugodno nepomičnu hladnoću kamena.
Nije se sjećala kada je sjela. Yennefer je klečala pored nje. Blago, ali odlučno ispravljala
joj je, odvajala dlan od obraza. Obraz je bubnjao, pulsirao od boli.
»Mama...« zaječala je Ciri. »Mama... Kako boli! Mamice...«
Čarobnica joj je dodirnula lice. Ruka joj je bila hladna kao led. Bol je u trenu presta‐
la.
»Vidjela sam...« šapnula je djevojčica, zatvarajući oči. »Isto što i u snovima... Crnoga
viteza... Geralta... I još... Tebe... Vidjela sam tebe, gospo Yennefer!«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Znam.«
»Vidjela sam te... Vidjela kako...«
»Više nikada. Više to nikada nećeš vidjeti. Dat ću ti silu koja će odagnati košmare od
tebe. Zato sam te dovela ovamo, Ciri, da ti pokažem tu silu. Od sutra ću ti je početi da‐
vati.«

Nastupili su teški, radini dani, dani napornog učenja, iscrpljujućeg rada. Yennefer je bila
odlučna, zahtjevna, često stroga, ponekad zastrašujući tiranska. Ali dosadna nije bila ni‐
kada. Prije se Ciri mučila da joj se ne spuste kapci u školi svetišta, a događalo joj se i da
zadrijema za vrijeme nastave, uspavana monotonim, blagim glasovima Nenneke, Iole
Prve, Zarzycke ili drugih svećenica-učiteljica. S Yennefer je to bilo nemoguće. I ne samo
zbog timbra čarobničina glasa, zbog kratkih, oštro naglašavanih rečenica kojim se služila.
Najvažniji je bio sadržaj učenja. Učenja o magiji. Učenja koje opčinjava, uzbuđuje, guta.
Ciri je veći dio dana provodila s Yennefer. U dormitorij se vraćala kasno u noć, pada‐
la na krevet kao klada, zaspavši istoga trena. Novakinje su prigovarale da užasno hrče,
pokušavale su je buditi. Bezuspješno.
Ciri je spavala tvrdo.
Bez snova.

»O, bogovi!« Yennefer je rezigniralo uzdahnula, objema rukama razbarušila crne uvojke,
pognula glavu. »Pa to je tako jednostavno! Ako ne možeš svladati ovu kretnju, što će biti
s težima?«
Ciri se okrenula, progunđala nešto, puhnula, protrljala ukočen dlan. Čarobnica je uz‐
dahnula ponovo.
»Pogledaj još jednom graviru, vidi kako moraju biti postavljeni prsti. Obrati pozor‐
nost na strelice i rune koje objašnjavaju kako treba izvesti kretnju.«
»Gledala sam već taj crtež tisuću puta! Rune razumijem! Vort, cáelme. Ys, veloë. Od
sebe, polagano. Dolje, brzo. Dlan... evo, ovako?«
»A mali prst?«
»Nemoguće ga je tako postaviti bez istodobnog savijanja prstenjaka!«
»Daj mi ruku.«
»Auuu!«
»Tiše, Ciri, jer će Nenneke opet dotrčati ovamo misleći da ti naživo derem kožu ili te
pržim u ulju. Nemoj mijenjati položaj prstiju. A sada izvedi pokret. Obrat, obrat zapeš‐
ćem! Dobro. Sada stresi ruku, opusti prste. I ponovi. Ma, ne! Znaš li što si učinila? Da si
tako bacila pravu čaroliju, mjesec dana bi nosila ruku u udlazi! Zar su ti ruke drvene?«
»Imam ruku uvježbanu za mač! To je zbog toga!«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Besmislica. Geralt je cijeli život mahao mačem, a prsti su mu spretni i... hmmm...
vrlo nježni. Idemo dalje, rugobice, pokušaj još jednom. Vidiš li? Dovoljno je htjeti. Do‐
voljno je potruditi se. Još jednom. Dobro. Stresi dlan. I još jednom. Dobro. Jesi li se
umorila?«
»Malo...«
»Dopusti, izmasirat ću ti dlan i podlakticu. Ciri, zašto ne upotrebljavaš mast koju
sam ti dala? Cape su ti hrapave kao rašpa... A što je ovo? Trag prstena, je li? Možda se
varam, ali mislim da sam ti zabranila nošenje bižuterije?«
»Ali taj sam prsten zaradila igrajući s Myrrhom zvrka! I nosila sam ga samo pola
dana...«
»Za pola dana predugo. Nemoj ga više nositi, molim te.«
»Ne razumijem zašto ne smijem nositi...«
»Ne moraš razumjeti«, presjekla je čarobnica, ali u njezinu glasu nije bilo srdžbe.
»Molim te da ne nosiš nikakve ukrase toga tipa. Ako hoćeš, stavi si cvijet u kosu. Ispleti
si vjenčić. Ali bez metala, bez kristala, bez dragulja. To je važno, Ciri. Kada dođe vrije‐
me, objasnit ću ti zašto. Zasad mi vjeruj i poslušaj što te molim.«
»Ti nosiš svoju zvijezdu, naušnice i prstenje! A ja ne smijem? Je li to zato što sam...
djevica?«
»Rugobice.« Yennefer se nasmiješila, pogladila je po glavi. »Zar si opsjednuta time?
Već sam ti objašnjavala da je posve nevažno jesi li ili nisi. Nevažno. Sutra operi kosu, jer
vidim da je vrijeme za to.«
»Gospo Yennefer?«
»Molim.«
»Mogu li... U okviru iskrenosti koju si mi obećavala... Mogu li te nešto upitati?«
»Možeš, ali bogova ti, samo nemoj o djevičanstvu, molim te.«
Ciri se ugrizla za usnu i dugo šutjela.
»Što ću«, uzdahnula je Yennefer. »Neka bude. Pitaj.«
»Jer vidiš...« Ciri je porumenjela, oblizala usne. »Djevojke u dormitoriju stalno trača‐
ju i pričaju razne priče... O svetkovini Belleteyna i tomu slične... A za mene govore da
sam balavica i da sam dijete jer je već vrijeme... Gospo Yennefer, kako je s time doista?
Kako prepoznati da je došlo vrijeme...«
»... da se može otići s muškarcem u krevet?«
Ciri je oblilo rumenilo. Nakratko je šutjela, potom je podignula pogled i kimnula
glavom.
»To je lako utvrditi«, rekla je opušteno Yennefer. »Ako počinješ o tome razmišljati,
znači da je došlo vrijeme za to.«
»A ja uopće ne želim!«
»Nije to obavezno. Nećeš, ne moraš.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Aha.« Ciri je ponovo zagrizla usnu. »A taj... No... Muškarac... Kako prepoznati da je
on pravi za to da s njim...«
»... pođeš u krevet?«
»Mhm.«
»Ako se uopće može birati«, čarobnica je iskrivila usne u osmijeh, »a nema se puno is‐
kustva, u prvom se redu ne ocjenjuje muškarac, nego krevet.«
Smaragdne Cirine oči dobile su oblik i veličinu tanjurića.
»Kako to... krevet?«
»Upravo tako. Te koji uopće nemaju krevet, smjesta isključiš. Među ostalima elimini‐
raš vlasnike prljavih i neurednih kreveta. A kada ostanu samo takvi koji imaju čiste i
uredne krevete, odabereš onoga koji ti se najviše sviđa. Nažalost, način nije stopostotno
pouzdan. Možeš se gadno prevariti.«
»Šališ se?«
»Ne. Ne šalim se. Ciri, od sutra ćeš spavati ovdje, sa mnom. Prenesi svoje stvari ova‐
mo. U dormitoriju novakinja, kako čujem, gubi se na brbljanje previše vremena koje bi
trebalo biti namijenjeno odmoru i snu.«

Nakon svladavanja temeljnih položaja dlanova, pokreta i kretnji, Ciri je počela učiti ča‐
rolije i njihove formule. Formule su bile lakše. Zapisane u Prvotnom Govoru, kojim se
djevojčica služila savršeno, lako su se urezivale u sjećanje. Nije imala problema ni s pone‐
kad složenom intonacijom koja je bila nužna pri njihovu izgovaranju. Yennefer je bila
vidno zadovoljna, iz dana u dan postajala je sve ljubaznija i simpatičnija. Sve su češće, za
stanki u učenju, njih dvije tračale o bilo čemu, šalile se, obje su čak počele pronalaziti za‐
bavu u nježnom zadirkivanju Nenneke, koja je često »vizitirala« predavanja i vježbe, na‐
kostriješena i našušurena kao kvočka, spremna uzeti Ciri pod zaštitnička krila, braniti je
i spašavati od izmišljene čarobničine strogosti i »neljudskih tortura« obrazovanja.
Poslušavši nalog, Ciri se preselila u Yenneferinu odaju. Sada su bile skupa ne samo
danju, nego i noću – neke kretnje, formule i čarolije nisu se smjele koristiti na danjoj
svjetlosti.
Čarobnica, zadovoljna djevojčinim napredovanjem, usporila je tempo podučavanja.
Imale su više slobodnog vremena. Večeri su provodile u čitanju knjiga, zajedno ili svaka
za sebe. Ciri se probila kroz Stammelfordove Dijaloge o prirodi magije, Giambattistine
Imperije počela, kroz Prirodnu magiju Richerta i Moncka. Prelistala je također – jer ih
pročitati u cijelosti nije uspjela – djela kao što su Nevidljivi svijet Jana Bekkera ili Tajnu
tajni Agnes iz Glanvillea. Zavirila je i u prastari požutjeli Mirtheinski zakonik i u Ard
Aercane, pa čak i u glasovitu, strašnu Dhu Dwimmermorc, punu gravira koje su budile
grozu.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Posezala je i za drugim knjigama koje se nisu ticale magije. Čitala je Povijest svijeta i
Traktat o životu. Nije zaobilazila ni lakše naslove iz knjižnice svetišta. Crvena lica progu‐
tala je Igrice markiza La Creahmea i Kraljevske dame Anne Tiller. Čitala je i Ljubavne
jade i Mjesečinu, pjesničke zbirke slavnog trubadura Maslačka. Pustila je suzu čitajući
tankoćutne, tajanstvom prožete balade Essi Daven, sabrane u maloj, lijepo opremljenoj
knjižici pod naslovom Modri biser.
Često je koristila povlasticu te postavljala pitanja. I dobivala odgovore. Sve češće pos‐
tajala je i ona koju ispituju. Isprva se činilo da Yennefer ne zanimaju ni njezin život, ni
djetinjstvo u Cintri, ni kasniji, ratni doživljaji. Ali potom su pitanja postajala sve određe‐
nija. Ciri je morala odgovarati – činila je to vrlo nerado jer je svako čarobničino pitanje
otvaralo u njezinu sjećanju vrata za koja je sama sebi obećala da ih neće otvarati, koja je
željela ostaviti jednom zauvijek zalupljenima. Od vremena susreta s Geraltom u Sodde‐
nu, smatrala je da je započela »drugi život«, da je onaj, u Cintri, ostao konačno i neopo‐
zivo izbrisan. Vješci u Kaer Morhenu nisu je nikada ništa pitali, a Geralt je prije dolaska
u svetište zatražio od nje da ni pred kim nikada ne izusti ni riječ o tome tko je bila. Nen‐
neke, koja je naravno sve znala, pobrinula se da za ostale svećenice i novakinje Ciri bude
najobičnija vanbračna kći viteza i seljanke, dijete za koje nije bilo mjesta ni u očevu ka‐
štelu, ni u majčinoj kolibi. Pola novakinja u Melitelinu svetištu bilo je upravo takvog
podrijetla.
Tajnu je znala i Yennefer. Bila je ta kojoj se »može vjerovati«. Yennefer je pitala. O
onome. O Cintri.
»Kako si se izvukla iz grada, Ciri? Na koji si način uspjela umaknuti Nilfgaarđani‐
ma?«
Toga se Ciri nije sjećala. Sve se prekidalo, nestajalo u mraku i dimu. Prisjećala se op‐
sade, oproštaja od kraljice Calanthe, svoje bake, sjećala se baruna i vitezova koji su je si‐
lom odvajali od postelje na kojoj je ležala umiruća Lavica iz Cintre. Sjećala se mahnitoga
bjekstva kroz plamteće uličice, krvavog boja i pada s konja. Sjećala se crnog jahača s ka‐
cigom urešenom krilima ptice grabežljivice.
I ničega više.
»Ne sjećam se. Zbilja se ne sjećam, gospo Yennefer.«
Yennefer nije navaljivala. Postavljala je druga pitanja. Činila je to blago i taktično, a
Ciri je postajala sve opuštenija. Na kraju je počela govoriti i sama. Ne čekajući pitanja,
pripovijedala je o svojim djetinjim godinama u Cintri i na Skeliškom otočju. O tome
kako je doznala za Zakon Iznenađenja i presudu sudbine, koja ju je predodredila Geraltu
iz Rivije, bjelokosom vješcu. Pričala je o ratu. O lutanju po šumama Zarječja, o boravku
među druidima iz Angrena i o vremenu provedenom na selu. O tome kako ju je Geralt
ondje pronašao i odveo u Kae Morhen, u Sjedište Vještaca, otvorivši novo poglavlje u
njezinu kratkom životu.

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

Jedne je večeri, bez pitanja, samoinicijativno, opušteno, veselo i jako uljepšavajući, is‐
pričala čarobnici svoj prvi susret s vješcem, u Brokilonskoj šumi, među drijadama koje
su je otele i htjele silom zadržati, pretvoriti u jednu od njih.
»Ha!« rekla je Yennefer, saslušavši priču. »Puno bih dala da sam to mogla vidjeti. Go‐
vorim o Geraltu. Pokušavam zamisliti njegov izraz lica, tada u Brokilonu, kada je vidio
kakvo mu je Iznenađenje priredila sudbina! Mora da je imao čudesnu facu kada je doz‐
nao tko si?«
Ciri je zahihotala, u njezinim su se smaragdnim očima zapalili vragolanski plamičci.
»O, da«, frknula je. »Imao je facu! I te kakvu! Hoćeš vidjeti? Pokazat ću ti. Pogledaj
me!«
Yennefer je prasnula u smijeh.

Taj smijeh, pomislila je Ciri, gledajući jata crnih ptica koje su letjele na istok. Taj smi‐
jeh, zajednički i iskren, zbilja nas je zbližio, nju i mene. Shvatile smo, i ona, i ja, da se
možemo zajedno smijati razgovarajući o njemu. O Geraltu. Odjednom smo postale bli‐
ske, iako sam dobro znala da nas Geralt istodobno veže i dijeli, i da će uvijek biti tako.
Zbližio nas je zajednički smijeh.
I to što se dogodilo dva dana poslije. U šumi, u brdima. Pokazivala mi je tada kako
pronaći...

»Ne razumijem zašto moram tražiti te... Opet sam zaboravila kako se to zove...«
»Intersekcije«, pomogla joj je Yennefer, skidajući čičke koji su joj se uhvatili za rukav
za vrijeme hoda kroz gustiš. »Pokazujem kako ih otkrivati jer su to mjesta iz kojih se
može crpiti sila.«
»Pa ja umijem crpsti silu! I sama si me učila da je sila svagdje. Zašto se onda vucara‐
mo po grmlju? Pa i svetište je puno energije!«
»Dakako da je u njemu ima nemalo. Upravo zato je i podignuto tamo, a ne drugdje.
I zato se na prostoru svetišta i čini da je crpsti tako lako.«
»Već me bole noge! Sjednimo na tren, može?«
»Može, rugobice.«
»Gospo Yennefer?«
»Molim.«
»Zašto uvijek crpimo silu iz vodenih žila? Pa magijske energije ima posvuda. Ima je u
zemlji, zar ne? U zraku, u vatri?«
»Tako je.«
»A zemlja... Evo, ovdje uokolo svugdje ima puno zemlje. Pod nogama. I svagdje je
zrak! A ako poželimo vatru, dovoljno je zapaliti krijes i...«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Još si preslaba za izvlačenje energije iz zemlje. Premalo još znaš da bi uspjela izvući
nešto iz zraka. A s vatrom ti apsolutno zabranjujem da se igraš! Već sam ti rekla da ni
pod koju cijenu ne smiješ dirati energiju vatre!«
»Ne viči. Upamtila sam.«
Sjedile su šutke na suhom izvaljenom deblu, slušajući šum vjetra u krošnjama drveća,
slušajući djetlića koji je gorljivo kuckao negdje u blizini. Ciri je bila gladna, a slina joj se
zgusnula od žeđi, ali znala je da žalbama neće ništa postići. Ranije, još prije mjesec dana,
Yennefer je na takvo kukanje reagirala hladnim predavanjem o umijeću vladanja nad
primitivnim nagonima, kasnije ga se rješavala prezirnom šutnjom. Prosvjedi su imali jed‐
nako malo smisla i davali su jednako malo rezultata kao i durenje na naziv »rugobica«.
Čarobnica je izvukla iz rukava zadnji čičak. Sad će me nešto upitati, pomislila je Ciri,
čujem kako razmišlja. Opet će me upitati nešto čega se ne sjećam. Ili nešto čega se ne že‐
lim sjećati. Ne, to nema smisla. Neću odgovoriti. Ono je prošlost, nema povratka u
prošlost. I sama je to jednom rekla...
»Pričaj mi o svojim roditeljima, Ciri.«
»Ne sjećam ih se, gospo Yennefer...«
»Prisjeti se. Molim te.«
»Tate se zbilja ne sjećam...« rekla je tiho, podvrgavši se zapovijedi. »Samo... Gotovo
uopće. Mame... Mame da. Imala je dugu kosu, evo ovakvu... I uvijek je bila tužna... Sje‐
ćam se... Ne, ničega se ne sjećam...«
»Prisjeti se, molim te.«
»Ne sjećam se!«
»Pogledaj moju zvijezdu.«
Kriještali su galebovi pikirajući dolje, među čamce ribara, gdje su hvatali otpatke i sit‐
než iz škrinja s ribom. Vjetar je blago lamatao spuštenim jedrima drakara, nad pristani‐
štem je lelujao dim prigušen rosuljom. U luku su uplovljavale trireme iz Cintre, blistali
su zlatni lavovi na modrim barjacima. Ujak Crach, koji je stajao pored nje i držao joj na
ramenu dlan velik kao medvjeđa šapa, iznenada je kleknuo na jedno koljeno. Vojnici
postrojeni u redove ritmički su udarali mačevima o štitove.
Po mostu je prema njima hodala kraljica Calanthe. Njezina baka. Ona koju su na
Skeliškom otočju službeno nazivali Ard Rhena, Najviša kraljica. Ali ujak Crach an Cra‐
ite, skeliški jarl, i dalje klečeći pognute glave, poželio je Calatnhei dobrodošlicu s manje
službenim naslovom, koji su otočani smatrali još časnijim.
»Budi pozdravljena, Modron.«
»Kraljevno«, rekla je Calanthe hladnim i zapovjedničkim glasom, uopće ne gledajući
jarla. »Dođi k meni. Dođi ovamo k meni, Ciri.«
Bakin je dlan bio snažan i tvrd kao dlan muškarca, prstenje na njemu ledeno hladno.
»Gdje je Eist?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Kralj je...« promucao je Crach. »Na moru, Modron. Traži ostatke... I tijela. Od ju‐
čer...«
»Zašto im je to dopustio?« uzviknula je kraljica. »Kako im je to mogao dopustiti?
Kako si ti mogao to dopustiti, Crach? Ti si jarl Skelligea! Nijedan dakar ne smije izaći na
more bez tvoga dopuštenja! Zašto si dopustio, Crach?«
Ujak je još niže pognuo riđu glavu.
»Konje!« rekla je Calanthe. »Odjahat ćemo u utvrdu. A sutra ću u svitanje otploviti.
Vodim kraljevnu sa sobom u Cintru. Neću joj nikada dopustiti da se vrati ovamo. A ti...
Ti, Crach, imaš prema meni strahovit dug. Jednom ću zatražiti da ga platiš.«
»Znam, Modron.«
»Ako te ja na to ne podsjetim, učinit će to ona.« Calanthe je pogledala Ciri. »Njoj ćeš
platiti svoj dug, jarle. Znaš na koji način.«
Crach an Craite je ustao, uspravio se, crte njegova preplanula lica su otvrdnule. Br‐
zim je pokretom izvukao iz korica običan, neukrašen čelični mač, ogolio lijevu podlakti‐
cu obilježenu odebljalim bijelim ožiljcima.
»Bez teatralnih gesti«, prasnula je kraljica. »Štedi krv. Rekla sam: jednom. Pamti!«
»Aen me Glâeddyv, zvaere a’Bloedgeas, Ard Rhena, Lionors aep Xintra!« Crach an Cra‐
ite, jarl Skeliškoga otočja, podignuo je ruku, zatresao mačem. Vojnici su promuklo
uzviknuli, udarili oružjem o štitove.
»Prihvatila sam prisegu. Vodi me u Utvrdu, jarle.«
Ciri se sjećala povratka kralja Eista, njegova skamenjena, problijedjela lica. I kraljičine
šutnje. Sjećala se sumorne, strašne gozbe na kojoj su se divlji, bradati morski vuci sa
Skelliega polagano opijali posred zastrašujuće tišine. Sjećala se šapata. Geas Muire... Geas
Muire!
Sjećala se potoka tamnog piva izlijevanog na pod, rogova razbijanih o kamene zidove
dvorane u provalama očajničkog, bespomoćnog, besmislenog gnjeva. Geas Muire... Pa‐
vetta!
Pavetta, kraljevna Cintre i njezin muž, knez Duny. Cirini roditelji. Nestali. Poginuli.
Ubilo ih Geas Muire, Prokletstvo mora. Progutala ih nevera koju nitko nije predvidio.
Nevera koje nije trebalo biti...
Ciri je okrenula glavu da Yennefer ne opazi suze koje su joj ispunjavale oči. Čemu sve
to, pomislila je. Čemu ta pitanja, ta sjećanja? Nema povratka u prošlost. Nemam više ni‐
koga od njih. Ni tatu, ni mamu, ni baku, tu koja je bila Ard Rhena, Lavica iz Cintre.
Ujak Crach an Craite sigurno je isto poginuo. Nemam više nikoga i netko sam drugi.
Nema povratka...
Čarobnica je šutjela, zamišljena.
»Jesu li tada započeli tvoji snovi?« naglo je upitala.
»Ne«, promislila je Ciri. »Ne, ne tada. Tek kasnije.«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Kada?«
Djevojka je nabrala nos.
»Na ljeto... Prethodno... Jer je sljedećega ljeta već bio rat...«
»Aha. Znači da su snovi započeli nakon susreta s Geraltom u Brokilonu?«
Kimnula je glavom. Neću odgovoriti na sljedeće pitanje, odlučila je. Ali Yennefer nije
postavila pitanje. Ustala je brzo, pogledala na sunce.
»No, dosta toga sjedenja, rugobice. Postaje kasno. Nastavljamo tražiti. Ruka opušte‐
no preda se, nemoj zatezati prste. Naprijed.«
»Kamo trebam ići? Na koju stranu?«
»Svejedno je.«
»Žile su posvuda?«
»Skoro. Naučit ćeš kako ih otkrivati, pronalaziti u prostoru, prepoznavati takve toč‐
ke. Označavaju ih usahla stabla, patuljasto bilje, mjesta koja zaobilaze sve životinje.
Osim mačaka.«
»Mačaka?«
»Mačke vole spavati i odmarati se na intersekcijama. Kruži puno priča o magičnim ži‐
votinjama, ali zapravo je mačka, osim zmaja, jedino stvorenje koje umije upijati silu.
Nitko ne zna zašto je mačka upija i kako je koristi... Što je bilo?«
»Enooo... Ondje, u onom smjeru! Ondje izgleda ima nečega. Za onim stablom!«
»Ciri, ne izmišljaj! Intersekcija se osjeti kada se stoji nad njom... Hmmm... zanimlji‐
vo. Rekla bih, neobično. Zbilja osjećaš privlačenje?«
»Zbilja!«
»Pođimo onda. Zanimljivo, zanimljivo... No, lokaliziraj. Pokaži gdje.«
»Ovdje! Na ovome mjestu!«
»Bravo. Izvrsno. Osjećaš blago grčenje prstenjaka? Vidiš kako se savija prema dolje?
Upamti, to je znak.«
»Mogu li upiti?«
»Pričekaj, provjerit ću.«
»Gospo Yennefer? Kako je s tim upijanjem? Ako prikupim silu u sebi, može je uz‐
manjkati ondje dolje. Smije li se to? Majka Nenneke nas je učila da se ništa ne smije uzi‐
mati samo tako, iz hira. Čak i višnje treba ostaviti na stablima, pticama ili da naprosto
otpadnu.«
»Htjela bih«, progunđala je, »da to što si rekla čuju i drugi. Vilgefortz, Francesca,
Terranova... Ti koji smatraju da imaju isključivo pravo na silu i da je mogu iskorištavati
bez ograničenja. Htjela bih da poslušaju malu mudru rugobicu iz Melitelena svetišta. Ne
boj se, Ciri. Dobro je da o tome razmišljaš, ali vjeruj mi, sile ima dovoljno. Neće je uz‐
manjkati. To je kao da u velikom voćnjaku ubereš jednu višnjicu.«
»Mogu li početi crpsti?«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Pričekaj. Oho, to je vraški moćno gnijezdo. Moćno pulsira! Pazi, rugobice. Crpi
oprezno i vrlo, vrlo polagano.«
»Ja se ne bojim! Pah-pah! Ja sam vještica! Ha! Osjećam je! Osjećam... Ooooooh! Gos‐
po... Ye... nnnne... feeeeeeeer...«
»Kvragu! Upozorila sam te! Govorila ti! Gore glavu! Gore, kažem! Evo ti, stavi ovo na
nos, sva ćeš se zakrvariti! Mirno, mirno, malena, samo mi se nemoj onesvijestiti. S to‐
bom sam. S tobom sam... kćerčice. Drži rupčić. Odmah ću iščarati led...«

Oko to malo krvi iz nosa izbila je velika svađa. Yennefer i Nenneke nisu razgovarale
puni tjedan.
Cijeli je tjedan Ciri ljenčarila, čitala knjige i dosađivala se jer je čarobnica obustavila
nastavu. Djevojčica je nije viđala po cijele dane – Yennefer je nestajala nekamo u zoru,
vraćala se uvečer, čudno je promatrala i bila čudno nerazgovorljiva.
Nakon tjedan dana Ciri je bilo dosta. Uvečer, kada se čarobnica vratila, prišla joj je
bez riječi i čvrsto se privila uz nju.
Yennefer je šutjela. Vrlo dugo. Nije morala govoriti. Njezini prsti, stisnuti na djevoj‐
činim ramenima, govorili su umjesto nje.
Sutradan su se nadsvećenica i čarobnica pomirile, nakon dugog, višesatnog razgovora.
I tada se, na veliku Cirinu radost, sve vratilo u normalu.

»Gledaj me u oči, Ciri. Malo svjetlašce. Formula, molim!«

»Aine verseos!«
»Dobro. Pogledaj moju ruku. Izvedi takav isti pokret i otpusti svjetlašce u zrak.«
»Aine aen aenye!«
»Izvrsno. I kakvu kretnju treba izvesti sada? Da, baš takvu. Vrlo dobro. Pojačaj kret‐
nju i upij. Više, više, nemoj prekidati!«
»Oooooh...«
»Uspravi leđa! Ruke niz tijelo! Dlanovi opušteno, bez nepotrebnih pokreta prstima,
svaki pokret može umnožiti učinak, hoćeš li da izbije požar? Pojačaj, što čekaš?«
»Ooh, ne... Ne mogu...«
»Opusti se i prestani se tresti! Pretrpi! Što radiš? No, sada je bolje... Ne oslabljuj vo‐
lju! Prebrzo, hiperventiliraš! Nepotrebno pojačavaš. Polakše, rugobice, mirnije. Znam da
je to neugodno. Priviknut ćeš se.«
»Boli me... U trbuhu... Evo, ovdje...«
»Žena si, to je tipična reakcija. S vremenom ćeš postati otporna. Ali dok ne stekneš
otpornost, moraš vježbati bez blokade boli. To je zbilja nužno, Ciri. Ne boj se ničega, ja
pazim, štitim te od zračenja. Ne može ti se ništa dogoditi. Ali bol moraš podnijeti. Diši

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

mirno. Usredotoči se. Kretnja, molim. Savršeno. I uzimaj silu, crpi je, upijaj... Dobro,
dobro... Još malo...«
»O... O... Oooooh!«
»No vidiš? Možeš, ako hoćeš. Sada promatraj moju ruku. Pozorno. Izvedi takav isti
pokret. Prsti! Prsti, Ciri! Gledaj moj dlan, ne na strop! Sada je dobro, da, vrlo dobro. Iz‐
vedi. A sada odvrati, ponovi kretnju i ispusti silu u obliku jače svjetlosti.«
»Jiiii... Jiiiiiik... iiii...«
»Prestani stenjati! Priberi se! To je grč. Začas će nestati! Šire s prstima, ugasi, ispusti,
ispusti to iz sebe! Sporije, dovraga, opet će ti se raspasti žile!«
»Iiiiiiiiiik!«
»Prenaglo, rugobice, i dalje prenaglo. Znam, sila se otima da izađe, ali moraš naučiti
da ju nadzireš. Ne smiješ dopuštati takve eksplozije kao maloprije. Da te nisam izolirala,
napravila bi ovdje lijep rusvaj. No, još jednom. Počinjemo od samog početka. Kretnja i
formula.«
»Ne! Više ne! Ne mogu više!«
»Diši polagano, prestani se tresti. Ovaj put je to obična histerija, nećeš me prevariti.
Svladaj se, usredotoči i počni.«
»Ne, molim te gospo Yennefer... Boli me... Nije mi dobro...«
»Samo bez suza, Ciri. Nema gadnijeg vidika od rasplakane čarobnice. Ništa ne budi
veće smilovanje. Upamti to. Nikada to ne zaboravljaj. Još jednom, od početka. Formula
i kretnja. Ne, ne, ovaj put bez oponašanja. Napravit ćeš to sama. No, napregni sjećanje!«
»Aine verseos... Aine aen aenye... Oooooh!«
»Ne valja! Prebrzo!«

Magija se, kao željezni šiljak s kukom, urezala u nju. Duboko je ranila. Boljela. Boljela
onom čudnom vrstom bola koja čudno podsjeća na užitak.
* * *
Za opuštanje su ponovo trčale po parku. Yennefer je iznudila od Nenneke da iz de‐
pozita izda Cirin mač, omogućila djevojci vježbanje koraka, izbjegavanja i napada, ali
naravno tako da to ne vide ostale svećenice i novakinje. Ali magija je bila sveprisutna.
Ciri je učila kako jednostavnim formulama i koncentracijom volje opustiti mišiće, pobi‐
jediti grčeve, nadzirati adrenalin, ovladati centrom za ravnotežu i vagusom, kako uspora‐
vati ili ubrzavati puls, kako na kratak tren biti neovisna o kisiku.
Čarobnica je znala neočekivano puno o maču i »plesu« vještaca. Znala je puno o taj‐
nama Kaer Morhena, nedvojbeno je boravila u Utvrdi. Poznavala je Vesemira i Eskela.
Lamberta i Coëna nije poznavala.
Yennefer je boravila u Kaer Morhenu. Ciri se domišljala razlozima zbog kojih bi za

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

vrijeme razgovora o Utvrdi čarobničin pogled postajao topao, gubio srdit sjaj i hladnu,
ravnodušnu, mudru dubinu. Kada bi te riječi pristajale uz Yenneferinu osobnost, Ciri bi
je nazvala sanjaricom utonulom u sjećanja.
Ciri se domišljala razlozima.
Postojala je tema koju je djevojčica instinktivno i brižno izbjegavala. Ali jednom se is‐
trčala i izbrbljala. O Triss Merigold. Yennefer je, naizgled nevoljko, naizgled ravnoduš‐
no, naizgled banalnim, doziranim pitanjima, izvukla iz nje ostatak. Pogled joj je bio tvrd
i nedokučiv.
Ciri se domišljala razlozima. I začudo, više nije osjećala uzrujanost.
Magija je umirivala.
»Takozvani Znak Aard, Ciri, to je vrlo jednostavna formula iz skupine psihokinetič‐
kih čarolija, a temelji se na izbacivanju energije u željenom smjeru. Snaga izbačaja ovisi o
usredotočenosti volje onoga tko je odašilje i ispuštenoj sili. Može biti znatna. Vješci su
prilagodili tu čaroliju koristeći činjenicu da ne zahtijeva poznavanje magične formule ‒
dovoljni su usredotočenost i kretnja. Zato su to nazvali Znakom. Odakle su uzeli taj na‐
ziv ne znam, možda iz Prvotnog Govora, riječ ›ard‹ znači, kako znaš, ›gora‹, ›gornji‹ ili
›najviši‹. Ako je tako, onda je taj naziv jako pogrešan, jer teško da postoji lakša psihoki‐
netička čarolija. Mi, jasna stvar, nećemo gubiti vrijeme i energiju na nešto tako primitiv‐
no kao što je vještački Znak. Vježbat ćemo pravu psihokinezu. Uvježbat ćemo to... Eto,
na ovoj košari koja leži pod jabukom. Koncentriraj se.«
»Jesam.«
»Brzo se koncentriraš. Podsjećam: nadziri izbačaj sile. Odaslati možeš samo onoliko
koliko si uzela. Ako izdaš makar i zericu više, činiš to na trošak vlastitog organizma.
Zbog takvoga napora možeš se onesvijestiti, a u krajnjem slučaju čak se i ubiti. Ako pak
izdaš sve što si uzela, gubiš mogućnost opetovanja, morat ćeš crpiti još jednom, a znaš da
to nije lako i da je bolno.«
»Ooo, znam!«
»Ne smiješ oslabiti usredotočenost i dopustiti da ti se energija otima sama. Moja Uči‐
teljica običavala je govoriti da se silu mora oslobađati kao da ispuštaš prdac u plesnoj
dvorani: tanano, štedljivo i nadzirano. I tako da ovi oko tebe ne shvate da si to bila ti.
Shvaćaš?«
»Shvaćam!«
»Uspravi se. Prestani hihotati. Podsjećam te da su čarolije ozbiljna stvar. Baca ih se u
stavu punom sklada, ali i ponosnom. Pokreti se izvode bez zastajkivanja, ali suzdržano. S
dostojanstvom. Ne prave se glupe face, ne ceri se, ne plazi se jezik. Barataš silom prirode,
pa pokaži prema njoj poštovanje.«
»Dobro, gospo Yennefer.«
»Pazi, ovaj te put neću štititi. Samostalna si čarobnica. Ovo je tvoj debut, rugobice.

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

Jesi li vidjela onaj bocunčić vina na komodi? Ako tvoj debut ispadne dobro, tvoja će ga
učiteljica večeras ispiti.«
»Sama?«
»Piti vino dopušta se učenicima tek nakon što postanu kalfe. Moraš pričekati. Bistra
si, dakle za nekih deset godina, ne dulje. No, počinjemo. Namjesti prste. A lijeva ruka?
Ne maši njome! Spusti ju slobodno ili osloni o kuk. Prsti! Dobro. No, izbaci.«
»Aaaah...«
»Nisam te molila da ispuštaš zvukove. Ispusti energiju. U tišini.«
»Haa, ha! Poskočio je! Košić je poskočio! Jesi li vidjela?«
»Jedva se zatresao. Ciri, štedljivo ne znači slabo. Psihokineza se koristi u određenu
svrhu. Čak i vješci primjenjuju Znak Aard da obore protivnika s nogu. Energija koju si
ispustila ne bi protivniku zbacila ni šešir. Još jednom, malo jače. Smjelo!«
»Ha! Ala je poletio! Sada je bilo dobro? Zar ne? Gospo Yennefer?«
»Hmmm... Otrčat ćeš poslije u kuhinju i pronaći malo sira uz naše vino... Bilo je
skoro pa dobro. Skoro. Još jače, rugobice, ne boj se. Podigni koš sa zemlje i pošteno nji‐
me tresni o stranu one tamo daščare, tako da perje poleti. Ne grbi se! Glavu gore! Sklad‐
no, ali ponosno! Smjelo, smjelo! Uh, vrazi ga odnijeli!«
»Joj... Ispričavam se, gospo Yennefer... Čini se da sam... odaslala malo previše...«
»Zericu. Ne uzrujavaj se. Dođi k meni. No, malena.«
»A... A daščara?«
»Događa se. Nema brige. Debut, uzevši općenito, zaslužuje pozitivnu ocjenu. A daš‐
čara? Nije bila nimalo lijepa. Ne smatram da će ikome manjkati u krajobrazu. Hej, moje
gospođe! Smirite se, smirite, čemu to komešanje i galama, nije se ništa dogodilo! Bez uz‐
rujavanja, Nenneke! Nije bilo ništa, ponavljam. Te daske treba samo pospremiti. Dobro
će doći za ogrjev!«

Za vrijeme toplih poslijepodneva bez vjetra, zrak se zgušnjavao od mirisa cvijeća i trava,
pulsirao spokojem i tišinom, prekidanom zujanjem pčela i velikih hrušteva. U takva je
poslijepodneva Yennefer iznosila u vrt pleteni Nennekin naslonjač, sjedala u njega, is‐
pruživši noge daleko pred sebe. Ponekad je proučavala knjige, ponekad čitala pisma koja
je primala posredovanjem čudnih teklića, uglavnom ptica. Ponekad bi samo sjedila za‐
gledana u daljinu. Jednom je rukom mrsila svoje sjajne crne uvojke, drugom češkala po
glavi Ciri koja je sjedila na travi, privijena uz toplo, tvrdo čarobničino bedro.
»Gospo Yennefer?«
»Tu sam, rugobice.«
»Reci mi, može li se magijom učiniti sve?«
»Ne.«

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

»Ali može puno, istina?«

»Istina.« Čarobnica je na tren zažmirila, prstima dotaknula kapke. »Jako puno.«
»Nešto doista veliko... Nešto strašno! Vrlo strašno?«
»Ponekad i više no što bi se htjelo.«
»Hmm... A hoću li ja... Kada ću ja znati načiniti nešto takvo?«
»Ne znam. Možda nikada. Želim ti da ne moraš nikada.«
Tišina. Šutnja. Vruće. Miris cvijeća i trava.
»Gospo Yennefer?«
»Što je sad, rugobice?«
»Koliko si imala godina kada si postala čarobnica?«
»Hmm... Kada sam položila pristupne ispite? Trinaest.«
»Ha! Koliko i ja sada! A koliko... Koliko si imala godina kada... Ne, to te neću pita‐
ti...«
»Šesnaest.«
»Aha...« Ciri je blago porumenjela, odjednom se tobože zainteresirala za oblak čud‐
noga oblika koji je lebdio visoko nad kulama svetišta. »A koliko si imala godina kada si
upoznala Geralta?«
»Više, rugobice. Malo više.«
»I dalje me zoveš rugobicom! Znaš koliko to ne volim. Zašto to radiš?«
»Jer sam pakosna. Čarobnice su uvijek pakosne.«
»A ja ne želim... ne želim biti rugobica. Želim biti lijepa. Stvarno lijepa, ovako kao ti,
gospo Yennefer. Bih li s pomoću magije mogla jednom postati lijepa kao ti?«
»Ti... Na sreću, ne moraš... Ne treba ti za to magija. Ni sama ne znaš kolika je to sre‐
ća.«
»Ali ja hoću biti zbilja lijepa.«
»Ti si zbilja lijepa. Zbilja lijepa rugobica. Moja lijepa rugobica...«
»Oh, gospo Yennefer!«
»Ciri, poplavjet će mi noga.«
»Gospo Yennefer?«
»Molim.«
»Što ti tako gledaš?«
»Ono tamo drvo. To je lipa.«
»A što je na njoj tako zanimljivo?«
»Ništa. Jednostavno veselim oči gledajući ju. Radujem se što... ju mogu vidjeti.«
»Ne razumijem.«
»Onda dobro.«
Tišina. Šutnja. Sparno.
»Gospo Yennefer!«

www.balkandownload.org
 Andrzej Sapkowski

»Što je sad?«
»Pauk ti ide prema nozi! Pogledaj kako je gadan!«
»Pauk kao pauk.«
»Ubij ga.«
»Ne da mi se sagibati.«
»Ubij ga onda čarolijom!«
»Na tlu Melitelina svetišta? Pa da nas Nenneke obje naglavačke izbaci? Ne, hvala. A
sada budi tiho. Želim razmišljati.«
»A o čemu ti tako razmišljaš? Hmm. Dobro, već šutim.«
»Ne mogu doći k sebi od veselja. Već sam se uplašila da ćeš mi postaviti jedno od
svojih nenadmašnih pitanja.«
»Zašto ne? Volim tvoje nenadmašne odgovore!«
»Postaješ besramna, rugobice.«
»Ja sam čarobnica. Čarobnice su pakosne i besramne.«
Šutnja. Tišina. Nepomičnost u zraku. Sparno kao pred oluju. I tišina, ovaj put ispre‐
kidana udaljenim graktanjem vrana i gavrana.
»Sve ih je više.« Ciri je zabacila glavu. »Lete i lete... Kao s jeseni... Gadne ptičurine...
Svećenice govore da je to loš znak... Omen ili tako nekako. Što je to omen, gospo Yen‐
nefer?«
»Pročitaj u Dhu Dwimmermorc. Ondje imaš cijelo poglavlje o tome.«
Šutnja.
»Gospo Yennefer...«
»Dovraga. Što je opet?«
»Zašto Geralt tako dugo... Zašto ne dolazi?«
»Sigurno je zaboravio na tebe, rugobice. Pronašao si je ljepšu djevojku.«
»Oh, nije! Znam da nije zaboravio! Nije mogao! Znam to, znam posve sigurno, gospo
Yennefer!«
»Dobro je što znaš. Ti si sretna rugobica.«

»Nisam te voljela«, ponovila je.

Yennefer ju nije pogledala, i dalje je stajala okrenuta leđima, uz prozor, gledajući pre‐
ma brdima koja su se crnjela na obzorju. Nad brdima se nebo mračilo od jata gavrana i
vrana.
Sada će upitati zašto ju nisam voljela, pomislila je Ciri. Ne, prepametna je za takvo
pitanje. Hladno će me upozoriti na gramatički oblik i upitati od kada sam počela upo‐
trebljavati prošlo vrijeme. A ja ću joj reći. Bit ću jednako hladna kao ona, parodirat ću
njezin ton, neka zna da i ja umijem hiniti hladnu, neosjetljivu i ravnodušnu osobu koja

www.balkandownload.org
 Vilenjačka krv

se stidi svojih osjećaja i emocija. Sve ću joj reći. Hoću, moram joj sve reći. Hoću da sve
zna, još prije nego napustimo Melitelino svetište. Prije nego pođemo konačno sresti toga
za kojim čeznem. Toga za kojim ona čezne. Toga koji sigurno čezne za nama objema.
Hoću joj reći da...
Reći ću joj. Čim upita.
Čarobnica se okrenula od prozora, nasmiješila. Nije upitala ništa.

Otišle su sutradan, u zoru. Obje u muškim putnim odijelima, s plaštevima, s kapama i

kapuljačama koje su im skrivale kosu. Obje naoružane.
Ispratila ih je samo Nenneke. Dugo je i tiho razgovarala s Yennefer, potom su se
obje, čarobnica i svećenica, čvrsto, muški rukovale. Ciri se, držeći uzde svoje pjegave ko‐
bile, htjela pozdraviti jednako, ali joj Nenneke nije dopustila. Zagrlila ju je, privila uza
se, poljubila ju. Oči su joj bile suzne. Ciri također.
»No«, rekla je napokon svećenica, brišući oči rukavom halje. »Pođite. Neka vas Veli‐
ka Melitele čuva na putu, drage moje. Ali božica ima na grbači gomilu stvari, pa se ču‐
vajte i same. Bdij nad njom, Yennefer. Pazi ju kao zjenicu oka.«
»Nadam se«, nasmiješila se neznatno čarobnica, »da ću ju uspjeti bolje paziti.«
Po nebu su, u smjeru doline Pontar, letjela jata vrana, prodorno kriješteći. Nenneke
ih nije gledala.
»Pazite na sebe«, ponovila je. »Dolaze gruba vremena. Može se pokazati da je Ithlinne
aep Aevenien znala što pretkazuje. Dolazi Vrijeme Mača i Sjekire. Vrijeme Prezira i Vu‐
čje Vijavice. Pazi na nju, Yennefer. Ne dopusti nikome da ju povrijedi.«
»Vratit ću se ovamo, Majko«, rekla je Ciri, skočivši u sedlo. »Sigurno ću se vratiti!
Ubrzo!«
Nije znala koliko se vara.

www.balkandownload.org
Sadržaj

Vilenjačka krv 3
Prvo poglavlje 5
Drugo poglavlje 32
Treće poglavlje 55
Četvrto poglavlje 79
Peto poglavlje 115
Šesto poglavlje 145
Sedmo poglavlje 176