F.

David Peat
SINKRONICITET
(…) Sljedećih mjeseci, Jung je putovao sve dublje
dub lje i dublje u skrivena područja svoga
uma. Tako je u jednom snu njegovu um simboliziran kućom sa skrivenim podrumom u
kojem se nalaze tajna vrata i koja vode još dalje u pretpovijesnu pećinu. Jung je počeo
otkrivati duboko i univerzalno područje uma kojeg će kasnije nazvati kolektivnim ili
objektivnim nesvjesnim. Unutar te stvarnosti, za koju će dokazati
do kazati da je zajednička
cijelom čovječanstvu, otkriva raznolike simbole koje naziva mandalama, kao i odreĎeni
broj autonomnih osobnosti. Tijekom njegova sloma Jung je razgovarao s tim unutarnjim i
na izgled neovisnim bićima, uključujući Filemona, mudrog
mudro g starca i Animu, mladu ženu,
koja je jednom služila Simonu Magusu kao duhovni vodič, te Lao-Tsea i Klingsora. Što
se tiče ovog posljednje, Jung je napisao:
…na trenutke mi se činio potpuno stvarnim, kao da je bio živa osoba. Šetao sam s njim po
vrtu gore-dolje i bio mi je ono što Indijci nazivaju guruom… Rekao je stvari o kojima
ko jima
nisam svjesno r azmišljao.
azmišljao. Jasno sam vidio da je on taj koji govori, a ne ja.
(…) No, što se točno Carlu Jungu dogodilo za vrijeme sloma? Reći da je poludio ništa
nam ne govori, jer cijela bit njegovog putovanja u nesvjesno leži u tome da ono nikako
nije kaotično, već je pokazalo svoj unutarnji red. Svijet kojeg je Jung otkrio nije lud i
 besmislen, nego visoko strukturiran, tako da se je psiholog bio u stanju vratiti do površine
“zdravog razuma” donoseći duboke uvide i otkrića koji su uobličili osnovu za sav njegov
daljnji rad.
(…)
Kao što je Jung ranije naglasio, u samoj je prirodi sinkroniciteta da ima smisao, a osobito
da se povezuje s dubokom aktivacijom energije iz dubine psihe. Kao da je sklop obrazaca
unutar nesvjesnog uma praćen fizičkim obrascima iz vanjskog svijeta. Posebice, kada su
 psihički obrasci na rubu prijelaza u svijest tada sinkroniciteti dosežu svoj vrhunac. Osim
toga, oni uglavnom nestaju kako osoba postaje svjesna nove povezanosti
povezan osti sila unutar svoje
osobnosti.
Zbog toga su sinkroniciteti često povezani s razdobljima preobrazbe; primjerice, roĎenja,
smrti, zaljubljivanja, psihoterapije, snažnog stvaralačkog rada, te čak i kod promjene
zanimanja. Kao da unutarnje preslagivanje uzrokuje vanjske odjeke ili kao da se proboj
“mentalne energije” širi prema van u fizički svijet. (…)
 Neki sinkroniciteti započinju u vanjskom svijetu i tada, kako se otkriva njihov smisao,
idu prema unutra. Takvi sinkroniciteti ovise o otkrivanju dubljeg značenja obrazaca i
skupine pojava koji se oko nas zbivaju. Oni mogu uključivati naše povezivanje s
okolinom na poseban način, predosjećajući dogaĎaje ili osjećajući neki pozadinski
obrazac svijeta. Jedan od primjera je Jungov slučaj s motivom ribe. Netko takoĎer može
izdvojiti slučajeve u kojima se čini da su umjetnici i pisci predosjetili veće dogaĎaje ili
društvene promjene puno prije nego što su se dogodili. Zanimljiva podudarnost zbila se
astronomima iz knjige Guliverova putovanja Jonathana Swifta, koji su znali da Mars ima
dva mjeseca i to davno prije
p rije nego što su zvjezdoznanci bili
bi li u stanju izvršiti takva
 promatranja. Još je kobniji roman M. F. Mansfielda iz 1889. o golemom prekooceanskom
brodu Titan, najvećem ikad izgraĎenom, koji je plovio Atlantikom s bogatim i poznatim
 putnicima. Pošto je bio opskrbljen nedovoljnim brojem čamaca za spašavanje, Titan, kao
i pravi Titanik koju godinu kasnije, udario je u ledenjak i potonuo.
(…)
MeĎutim, postoje takoĎer sinkroniciteti za koje se čini da su samo iznutra i nemaju
značajna fizička očitovanja. U to, primjerice, mogu biti uključeni neuzročni obrasci
snova, sjećanja, misli, simbola i opažanja koji se izražavaju kroz podudarnosti ili skupine
dogaĎanja izmeĎu različitih ljudi. (…)
(…)
Dok Freudovo nesvjesno sadrži osobna iskustva i želje koje su bile potisnute iz
svjesnosti, Jungovo kolektivno nesvjesno sastoji se od materijala koje nikada prije nije
doseglo svijest u umu pojedinca. Dublje razine uma su stoga objektivne, jer pripadaju
cijeloj ljudskoj rasi, a ne osobnom i subjektivnom vlasništvu odreĎene osobe. One su
nesvjesne, ne zbog toga što su zaboravljene ili potisnute, već zato što postoje u skrivenom
i uvijenom obliku koji nije normalno dostupan aktivnoj pažnji. (…) Na sličan način,
 prema Jungovom mišljenju, najdublje nesvjesne razine ne mogu izravno izaći na
 površinu. Samo onda kada su izvjesni vidovi kolektivnog uma projicirani u pažnju,
obučeni u slike i simbole naše posebne kulture, tada postajemo svjesni nećeg
univerzalnog što je došlo u naš um. (…) Što se struktura materije detaljnije istražuje to se
više rasplinjava u neodreĎenostima kvantnog svijeta. Iza svakodnevne materijalne
 pojavnosti, u kojoj znanstvenik djeluje kao nepristran promatrač, susreću se kvantni
 procesi u kojima su promatrač i promatrano blisko povezani. (…)
Općenito se smatra da kvantna teorija i osnovne čestice ili neki još neotkriveni
supkvantni entiteti izgraĎuju najosnovniju razinu prirode i da se svi opisi na kraju mogu
svesti na tu kvantnu razinu. MeĎutim, to se pokazalo pogrešnim nakon što su se stvari
ispitale. Reći da se sve može analizirati u smislu osnovnih čestica podrazumijeva da se
sve razine opisa mogu svesti na najnižu – kvantnu razinu. Što je to točno kvantna razina i
koji su to osnovni entiteti od kojih se sastoji? Svaki pokušaj da se izmjere ili odrede
svojstva kvantnog stanja, susreće se s Heisenbergovim osnovnim ograničenjem, kod
kojeg je promatrač neizostavno povezan s kvantnim sustavom, a svaki čin promatranja
nepovratno remeti taj sustav. Da bi se izmjerilo kvantno stanje i odredila njegova svojstva
 potrebna je nazočnost makroskopskog promatrača koji će samim time poremetiti
 promatrano stanje. Dakle, makro razina se može analizirati u terminima kvantne razine, a
ova je pak kvantna razina uvjetovana makro razinom. Pojam stvarnosti postaje nešto kao
slika koja se promatra u dva paralelna ogledala u kojem svaka slika obuhvaća sljedeću i
gotovo postaje samoodržavajućom, bez konačne granice.
(…)
Povezanost izmeĎu misli i tjelesnog mozga beskrajno je tanahnija od jednostavne
 podudarnosti izmeĎu ponašanja i krute materijalne strukture. Jedan od vodećih
istraživača živčane mreže, Eric Kandel, je napisao:
…čak i za vrijeme jednostavnog društvenog doživljaja, kada dvoje ljudi razgovara,
djelovanje neuronskog stroja u mozgu jedne osobe sposobno je napraviti izravan i
dugotrajan učinak na promjenjive sinaptičke sveze u mozgu druge osobe.
Mozak nije nešto statično i čvrsto što odreĎuje naše ponašanje. On je prije tekući i stalno
promjenjiv instrument iznimne osjetljivosti. Svako iskustvo, radnja ili misao ima
povratnu reakciju u mozgu i time se mijenjaju sinaptičke sveze i stvaraju promjene u
živčanoj mreži. Kandel kaže da tijekom razgovora, dvije vrlo složene i prilagodljive
živčane mreže meĎusobno djeluju i mijenjaju jedna drugu. (…) I zaista, isto kao što u
kvantnoj teoriji postoji neraskidiva veza izmeĎu promatrača i promatranog, tako i unutar 
svijesti postoji neraskidiva veza izmeĎu mislioca i misli. Uistinu, mislilac  jest misao.
Misao raĎa mislioca koji zauzvrat stvara iznova misao. Stoga je veća vjerojatnost da je
misao ta koja stvara mozak nego da mozak stvara misao. Ili, još bolje, mozak i njegove
aktivnosti su neodvojivi i kroz njihovu stalnu aktivnost stvara se i održava i um i mozak.
(…)
Čak je moguće ići dalje i reći da postoje meĎudjelovanja na generativnoj razini
objektivne inteligencije, tako da svjesno djelovanje može imati krajnji učinak na
evolucijsku strukturu samog mozga. Na ovoj razini osobna svijest dotiče nešto što je
doslovno kolektivno i univerzalno. Zaroniti u simbole i slike kolektivnog nesvjesnog
znači ući u područje koje leži izvan prostora, vremena i materije. To je kao silazni tamni
prolaz kroz lice stijene i uranjanje u podzemni ocean iz kojeg izviru svi umovi. Unutar
tog skrivenog područja mogu se naći ritmovi čitavog svemira i oploĎujuća moć za sve što
predstavlja um i materiju – vrelo sinkroniciteta je otkriveno.
(…)
Zamisao implicitnog poretka moguće je još i dalje proširiti da bi uključila drugi implicitni
 poredak i, zaista, da bi se ukazalo kako cjelokupno kretanje sadrži još dublje obuhvatne
razine i još tanahnije razine organizacije. Pokazano je da se eksplicitni oblici prirode
razvijaju iz implicitnog poretka, ali to otvara mogućnost da pokretačke sile i ustrojstvo
samog implicitnog poretka izranja iz dubljeg drugog implicitnog poretka. S druge strane,
ustrojstvo i odnosi eksplicitnog poretka mogu osigurati obavijest ovom drugom
implicitnom poretku, tako da se uspostavi povratna sprega ili kružni odnos. Na taj način
eksplicitne oblike prirode podržava neprekidno kretanje implicitnog poretka. Ali ti
eksplicitni oblici opskrbljuju obavijestima drugi implicitni poredak koji oblikuje prvi
implicitni poredak. Drugim riječima, iako misao i eksplicitni materijalni oblici svijeta svi
svoje postojanje duguju skrivenom, obuhvatnom poretku, bez obzira na to, sposobni su za
povratnu spregu s temeljnim kretanjem i za njegovo novo oblikovanje. To ukazuje da se
stvarnost može dosegnuti putem dvojnog kretanja. Na neki je način cjelokupni svemir 
obuhvaćen unutar svakog pojedinca i unutar svakog područja prostora. Prirodu te
stvarnosti stoga se može dotaći i posezanjem prema van u eksplicitne oblike (koji
održavaju povratnu spregu s drugim implicitnim poretkom) ili prema unutra, prema
samom implicitnom poretku.
(…)
Ako je ovaj izvor zaista stvaralačko podrijetlo cjelokupne stvarnosti, kako je tada moguće
govoriti o njemu ili, kad smo već kod toga, uopće i misliti o njemu? Jer za ono što je
 potpuno neuvjetovano i vječno stvaralačko, moglo bi se učiniti da postoji sasvim izvan
iskustva bilo koga od nas. MeĎutim, stari su ljudi rekli kako je “čovjek mjera sviju
stvari”. U mističnim se tradicijama to tumačilo da je “čovjek” mikrokozmos u kojem se
odražava cjelokupni svemir. Nalik tome, zamisao jednog obuhvatnog implicitnog poretka
podrazumijeva da je cjelokupna stvarnost obuhvaćena u svakom pojedincu. Tako
mikrokozmos može stajati kao beskonačan niz analogija cjelokupnog svemira, koji
uključuje svijest i materiju, pa ipak zalazi i onkraj njih. Obuhvaćeno u svakome od nas je
implicitno tlo koje podržava vječno proljeće, izranjajući iz neimenovanog izvora
stvarnosti. Stoga je jasno kako taj stvaralački izvor postoji u svakome od nas, a njegova
se očitovanja razvijaju ne samo u svijesti i fizičkom tijelu, nego u cjelokupnoj kulturu,
civilizaciji i cjelokupnom svemiru. Stvaralaštvo je sama bit svakog vida stvarnosti. Ali to
 je stvaralaštvo koje ni na koji način nije suzdržano ili uvjetovano; nije ograničeno ničim
što bi mu bilo vanjsko. Nalik čistom proljeću koje iz stijene izvire nepozvano,
stvaralaštvo nema potreba, nema kraja i prožima cjelokupno postojanje.
(…)
Prema ovoj posljednjoj teoriji, elementarne su čestice u neprestanom stanju oblikovanja i
rastvaranja u onome što se naziva temeljno ili vakuum stanje. U odreĎenom smislu,
elementarna čestica, nalik viru u rijeci, postoji tako što ju neprestano podržava djelatnost
njezine pozadine. Elektron se neprestano oblikuje i podržava, dok se u isto vrijeme
rastvara u svoju pozadinu, gdje se preobražava u druge elementarne čestice, samo da bi
ponovno izronio u samom sebi. Da pojmove posudimo od Davida Bohma, eksplicitni se
 poredak elektrona uzdiže dok se razvija i obuhvaća unutar implicitnog poretka cjeline.
 Neobično je da je ništavnost temeljnog stanja, koje podržava svemir, ujedno i prazni i
ispunjeni prostor. Prazan je stoga što je materija u stanju kretati se kroz prazan prostor,
 bez prekida, kao u svagdašnjoj zamisli praznog prostora. Ali je isto tako i ispunjeno
stanje, jer je beskonačno ispunjeno energijom. Zapravo materijalni svemir kojeg se može
 promatrati nije ništa više od manjeg kolebanja na ovom ogromnom moru energije. I, ne
smijemo zaboraviti, upravo kao što se ova beskonačna energija koristi u stvaranju
materije, isto je tako pristupačna i umu, putem dubljeg tla svog izvora.
(…)
Ključ Jungove kozmogonije bila je pleroma, drevni pojam koji svoje podrijetlo ima u
gnostičkim mitovima stvaranja i označava temelj ili “božanstvo” iz kojeg je roĎena
cjelokupna stvarnost:
“Poslušajte: počinjem s ništavilom. Ništavilo je isto kao i punoća. U vječnosti, ispunjeno
nije bolje od praznog. Ništavilo je i prazno i ispunjeno… Ono što je beskonačno i vječno
nema kakvoća, budući ima sve kakvoće.
 Ništavilo punoće nazivamo pleroma. U njoj nestaju i razmišljanje i postojanje.”
(C. G. Jung)
Nalik vakuum stanju iz fizike, pleroma je ujedno i  prazna i savršeno ispunjena i kao u
Bohmovu implicitnom poretku, svemir je obuhvaćen u svakoj svojoj točki jer “čak je i u
najmanjoj točki pleroma beskonačna”.
Iz tog bezobličnog, beskonačnog temelja izranja creatura, svijet poretka i razlika.
Kreatura je svijet stvorenih stvari za:
“Međutim, ono što je promjenjivo je creatura. Svojstvenost je kreatura. Ona je različita.
Svojstvenost je njezina bit i stoga se ona razlikuje.”
(C. G. Jung)
Tako u Jungovoj teoriji svemira uma i materije cjelokupna stvarnost leži u kreaturi, koja
 je utemeljena u punoći plerome. Nalik tome, u drevnim mitovima Srednjeg Istoka,
oživljavajuća moć svijeta izrasta unutar kretanja dvojnosti. U svijetu plerome koji je
ujedno i prazan i ispunjen, nema razlikovanja. Razlikovanja ili dvojnosti svjetla i tame,
 praznog i punog, dobra i zla, jednog i mnoštva, pojavljuju se u kreaturi gdje izrastaju iz
onog što bi se moglo nazvati neuvjetovan čin zamjedbe. MeĎutim, kreatura nije vječni
svijet, nego svijet neprestane promjene. Isto tako ni dvojnosti ne mogu biti stalne, nego
se, nalik oprečnostima, moraju združiti u magijskom braku u kojem se razrješuju sve
razlike.
(…)
To je nalik Božjem uzviku: “Neka bude svjetlo!” u Starom Zavjetu, u kojem dioba
svjetlosti od mraka uspostavlja prvu dvojnost iz čistog stvaralačkog čina.
Logika Spenser-Browna, Junga ili mitova postanka stoga nije statički oblik, nego slika
stvaralačkog čina zamjedbe unutar jednog praznog prostora bez konteksta. Stvoreno
razlikovanje tada počinje stvarati svoj vlastiti kontekst, k oji sa svoje strane djeluje
uzvratno na preobrazbu samih dvojnosti. Na taj način prvi čin zamjedbe počinje cijelim
kretanjem odlika i složenih razina.
Ovaj osjećaj hitnosti isto se tako može pronaći u zapisima mistika. Bezoblični temelj u
kojem djeluje zamjedba za Tibetance je stanje Bardo, u kojem kozmičke sile ostvaruju
svoj usavršenu ravnotežu. U trenutku smrti, lice se Tibetanca mora naći pred Jasnim
Svjetlom:
“…a ti to nećeš iskusiti u njegovoj Stvarnosti u stanju Bardo, gdje su sve stvari nalik 
 praznom i bezoblačnom nebu, a gol i čist razum nalik je prozirnom zrakopraznom stanju,
bez opsega ili središta.”
(Tibetanska knjiga mrtvih)
Stanje Bardo praznina je u kojoj se postavlja prvo razlikovanje, opseg kruga kojeg se
prelazi tamo i natrag dok se razlik ovanja oblikuju i rastvaraju. U petnaestom je stoljeću
matematičar i mistik Nikola Kuzanski ocrtao pojavljivanje svijeta kao kretanja dvojnosti
ili oprečnosti:
“Odakle da počnem, Gospode, da Te opazim na vratima podudaranja oprečnosti, koje
motri anđeo što je postavljen ponad ulaza u Raj. Jer ti si ondje gdje su govor, vid, sluh,
okus, dodir, razum, spoznaja i razumijevanje jedno isto, i gdje je gledanje jedno s onim
 što se gleda, a slušanje je jedno s onim što se čuje, a dodir s onim što se dodiruje, govor s
onim što se čuje, stvaranje s onim što se govori.”
Ovdje je rastvaranje slučajnosti ili dvojnosti nazad u njihov temelj izjednačeno s
 jedinstvom promatrača i promatranog, gledanja i viĎenog, onog koji razlikuje od čina
razlikovanja. U tom temelju sve djelatnosti i ustrojstva uma postaju kao jedno, tako da
 jedino stvaralaštvo može djelovati.
(…)
Taj stvaralački izvor, koji se nalazi ispod razina sve veće tanahnosti iz kojih izranjaju
poreci uma i materije, stoga je jasna i neuvjetovana zamjedba. To je zamjedba bez
konteksta koja leži onkraj svih razlikovanja. Postoji prije sekvencijalnih poredaka
vremena i nije ograničena područjima misli i jezika. To je zamjedba bez potreba i ciljeva
i djeluje isključivo sama od sebe.
(…)
Ali zapravo niti jedno područje svijesti nije istinski zatvoreno svjesnosti. Um je u stanju
kretati se prema van, u društvo i prirodu, a isto tako i posegnuti prema dolje, u svoja sve
dublja i sve istančanije područja, koja je Jung nazivao “kolektivnim nesvjesnim”.
Usprkos vladajućoj ulozi koju je preuzelo ja, i usprkos mehaničkim porecima društva i
uzastopnim kretanjima vremena, stvaralaštvo još uvijek djeluje u ograničenim
 područjima i tamo je pristupačno svakome od nas u jednom neusredotočenom smislu
dublje svjesnosti. Dok sluša glazbu, promatra umjetničko djelo, dok ju očarava priroda ili
dok se uključuje u novi odnos, osoba može biti duboko dirnuta i može imati osjećaj da je
dotakla nešto što je skriveno izvan ja. U takvim trenucima može se čak pojaviti osjećaj
rastvaranja čvrstih poredaka, privremeno nestajanje vremena i gubitak  ja. To se isto tako
može dogoditi kada je upornost mehaničkih poredaka unutarnjih i vanjskih svjetova
oslabljena tijekom spavanja, halucinacija ili napornog stvaralačkog posla. U takvim
slučajevima svjesnost postaje mnogo šira i dublja i stvaralaštvo može djelovati iz
 pokretljivijeg i energičnijeg poretka.
Sinkroniciteti su očigledno upravo takvi jer oni rastvaraju brane dubljih razina svijesti i
materije koje tijekom stvaralačkog trenutak opustoše um i iscijele razlikovanje izmeĎu
unutarnjeg i vanjskog. Nešto bi se slično moglo dogaĎati i u onome što psiholog
Abraham Maslow naziva “vrhunskim iskustvima” odnosno nenadanim zanosnim
trenucima velike radosti, strahopoštovanja i osjećaja jedinstva koji dovodi do spok ojstva i
kontemplacije. Sinkroniciteti, objavljenja, vrhunci i mistična iskustva – sve su to
slučajevi u kojima se stvaralaštvo probilo kroz prepreke ja i svjesnosti dozvolilo da
 preplavi cjelokupno područje svijesti. Tada ljudski um na trenutak djeluje u svom
istinskom poretku i proširuje se na cjelokupno društvo i prirodu, krećući se kroz poretke
sve veće i veće istančanosti, dosežući preko izvora uma i materije, sve do samog
stvaralaštva.
Takva iskustva oslobaĎaju povelike količine značenja, energiju i stvaralaštvo, te daju
najavu potpune preobrazbe koja je moguća i za pojedinca i za društvo.