Zahtjevna je ova libanonska vožnja.

I sad, kad nisam okružen Macho menima BMW

Motorrad kluba Libanon i kad bih mogao normalno voziti, ne mogu. Iako smo samo
osamnaest kilometara udaljeni od našeg novog smještaja u centru Bejruta, treba nam
više od sata za taj kratak put. Gužva je strašna i gotovo da i nemam priliku prebaciti u
drugu brzinu. Puževim korakom probijam se između automobila i kamiona koji se
neprekidno ubacuju u svaki nagovještaj slobodnijeg prostora. Na cesti ne postoje
kolone nego zbrka od bezbroj vozila koja neprekidno mijenjaju smjer po vlastitoj
volji. Spora lavina rijetko sasvim stane, ako i stane radi se o nekoliko sekundi. Stalno
se vozi toliko sporo, nekoliko metara u minuti, da je problem održavati ravnotežu na
motoru. Ne smijem ostaviti niti metar razmaka do auta ispred, jer se i u taj mali
prostor odmah netko ubacuje. Naučio sam da je u ovakvom prometu sasvim nevažno
što se događa iza i da retrovizori nisu bitni. Bitno je tko je naprijed, makar za
centimetar, te ako želiš promijeniti smjer kretanja, uz trubljenje kreneš lijevo ili
desno, u putanju susjednog vozila, koje će te, također uz trubljenje, uglavnom
propustiti. Uglavnom. Ako ne pusti, čekaš sljedeću priliku. Uz trubljenje, razumije se.
Povremeno mogu biti nešto brži ako vozim sasvim desno, uz izloge dućana, među
robom koja se prodaje, ako skrenem i prođem kroz parkiralište, benzinsku pumpu,
između ljudi koji hodaju rubom pločnika, ali uz rub ceste je često pola metra širok i
dubok kanal i tad je vrlo rizično uz njega voziti jer mi vrlo lako netko može zatvoriti
put i odgurati nas u jarak. Tad se vraćam među aute koje mile cestom. Vruće je,
ventilator hladnjaka stalno je uključen, susjedni auti isijavaju vrućinu, a svi kamioni,
kombiji i autobusi ispuštaju oblake crnog smrdljivog dima direktno na nas. Iako je
mekana, dosta mi je stalnog držanja i stiskanja ručice spojke. Eto, osim guma i
kočnih pločica, Libanon mi troši i lamele kao lud. Nakon dobrih sat i pol takve
vožnje stižemo u hotel. Tuširanje, kratak odmor i evo nas pješke na ulicama Bejruta.

Brzo stižemo na promenadu Avenue de Paris. Uz samu je obalu široka šetnica s

lijepim klupama obloženim keramičkim mozaicima. Autor mozaika je očito veliki
štovatelj Gaudija. Ima dosta znojnih joggera, biciklista kojima neprekidni red visokih
palmi ništa ne pomaže jer sjena palmi pada na kolnik i aute koji prolaze. Nekoliko
smo metara viši od nivoa mora u kojem ima puno kupača. Uredeni dijelovi obale
visokom su ogradom, često i bodljikavom žicom, odvojeni od neuređenih. I bogati i
siromašni vide jedni druge, ali udaljeniji ne mogu biti. Čisti bazeni, ležaljke,
restorani, sluge i konobari, bogati stolovi, hladna pića i ograđeni dijelovi mora za
jedne, i sluzave zelene stijene, kamenjar pun smeća, ispusti kanalizacije, mokri
ručnici na šljunku za druge. Jedni ne moraju niti parkirati svoje bijesne aute nego ih
ostavljaju parking službi, a drugi se na svoj dio plaže spuštaju uz pomoć debelog
konopa vezanog za ogradu šetališta. Jedino ih isto sunce grije.

Grije i nas dok gledamo bogate nebodere koji su narasli iznad starih zgrada uglavnom
sasvim obnovljenih od dugogodišnjeg rata. Osim nekoliko kuća koje su namjerno
ostavljene s oštećenjima, velikih ratnih tragova nema. Na prisutnost vojske i ostalih
uniformiranih ljudi pod oružjem, bunkera, grudobrana, vreća pijeska, oklopnih vozila
i ostale vojne opreme već smo se navikli pa ih i ne primjećujemo.
Hodamo tik uz stražarnice velike vojne baze iz kojih nas i ostale prolaznike gledaju
vojnici s dugim oružjem. Sa susjedne plaže dopire ljetna buka, a Macho meni divljaju
na jet skijevima nedaleko od obale.

Šetnica se cijelo vrijeme lagano uspinje i stižemo do poznatih stijena u moru pred
kojima smo se jučer slikali s Joem. Na tren smo neodlučni bismo li sišli skroz do
mora duboko pod nama, no, daleko je, strmo je, staza je kozja i izuzeno prljava, puna
smeća, plastike, razbijenih boca i ne privlači nas penjanje po njoj, bez obzira na
impozantne stijene kojima bismo se približili.

Grupa sasvim zamotanih žena hihoće se dok puše izvjesne ručno motane cigarete.
Puno je prosjaka, još više prosjakinja sa sitnom musavom dječicom koja se igraju u
prljavštini. Kroz izlog skupog kafea gledaju ih uređene djevojke s naslovnice Voguea.

Odlazimo do Hamre, glavne trgovačke ulice Bejruta. U stvari, ništa posebno.

Shopping ulica kao i bilo gdje drugdje.

Večeramo fino i skupo, ali takve su cijene u Libanonu. Dva ukusna sendviča, tonik i
Pepsi plaćamo 40000 libanonskih funti što je skoro 25 eura. Niski atletski građen
crnobradi konobar naporno je ljubazan i uslužan. Stalno visi nad nama.

Po dolasku u hotel provjeravam mjerač prijeđenog puta koji sam pokrenuo kad smo
krenuli u šetnju. 10,3 kilometra. Nije loše za jedno popodne u Bejrutu.