Putovi što traju, zanačije kojih nema

Ivan Lovrenović, Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008, Zagreb 2009.
Nekoliko je glavnih pravaca koji iz Mrkonjića vode u svijet, i kojima svijet u njega dolazi.
Jedan, sjeverni, Banjoj Luci, a onda iz nje kamo ti drago: u Zagreb, Beograd, Njemačku (kako
se nekada davno govorilo za cijeli vanjski svijet preko Save). Postojali su, i sada za njih
dobro znaju lokalci, prastari putovi kojima se Uspolje preko vrela Suljinovac pa na
Trijebovo, Zmijanje i Han Kola, ili preko Grabeža, Gustovare, Šehovaca, Surjana, Dabraca,
Bočca ili Krupe na Vrbasu, silazilo u še'er, u Banju Luku.
Hodeći tim gusto isprepletenim putovima po visiji Manjače, nikad ne znaš na koliko slojeva
si spustio stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i rasplitale predantičke ilirske
staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi i turske kaldrme, pa je
sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo da služi domaćem stanovništvu kao putovi
između pojedinih vlasničkih ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede
– livade, njive, voćnjake – a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju
dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla unepovrat zajedno sa svojim protagonistima.
Kroz djedovo Ise podno Grabeža išla je jedna takva trasa. Pomno učeći od velikoga
bosanskog hodologa Bojanovskog dva ljeta na terenu, i čitajući njegove knjige, razjasnilo mi
se da je upravo to ostatak antičkoga vicinalnog puta koji je silazio s magistrale Salona –
Servitium i povezivao antičku Leusabu (kasnije srednjovjekovno selo Varcarevac oko vrela
Vrćenac ispod Grabeža) s naseljem u Starome Selu.
U Starome Selu sam početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka s prijateljima iskopao i u
dvorište naše stare kuće u Podma'ali prenio veliku kamenu ploču, dio Jupiterova žrtvenika, s
krasnim reljefom drveta života. Eno je i sad u tom dvorištu, koje nije ničije jer je svačije;
kisne i krti se, kao i antički nadgrobnjak koji smo prenijeli iz Bilajca, a kojega je, na moje
zatravljene oči, pronašao Bojanovski u podzidi prilaznoga puta u jednu seosku štalu, idući
kao hodolog-detektiv za podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum Latinarum
III. Stajao je nad grobom male Tertule, trogodišnje pokojnice kojoj spomenik dižu roditelji, o
čemu govore slova krupne, pravilne rimske kapitale: D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE)
AEL(IAE) TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE) AN(NORUM) III AEL(IUS)
MAX(IMUS?) ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT).
Kamenje s dijela trase kroz našu njivu bilo je iskrčeno davno, djedu je bila važna trava za
košenje, o antici nije imao nikakve predodžbe niti ga je za nju bolila glava, ali na jednom i na
drugom kraju njive, tačno na mjestima gdje se još vidljivo izduženo ulegnuće obraslo travom
završavalo ogradom, nastavljao se lokalni put, još uvijek u upotrebi. Običajno pravilo je
nalagalo da na takvim mjestima ne smije biti čvrsta ograda nego struga (pomični dio ograde
koji se zatvarao gužvom upletenom od loze, žilave puzavice), kako bi se moglo nesmetano
prolaziti putom. Djedu nikada nije bilo pravo kad bi netko provozio sijeno ili što drugo,
uvijek je roptao i ljutio se, ali mu nikada nije palo na pamet da pokuša zabraniti. Nepisana
tradicija i institucija starog puta bila je u tom svijetu jača od volje novih vlasnika i njihovih
nasljednika.
Tim starim putovima rasla bi cijena i ljudi bi ih se prisjećali u ružnim vremenima, kada se
trebalo sklanjati i bježati pred ratovima i vojskama, koje su dolazile bahato i glasno, uvijek
glavnim, državnim drumovima.