ETIOLOŠKE PREDAJE

Mostar

Mostar kao grad baš i nije tako star, kao neki drugi gradovi u Bosni i Hercegovini. Mostar je
kao neka varoš, utvrdu s mostom, a taj most se u starinsko doba prostirao preko rijeke
Neretve na drugu stranu. I odatle ti je sine moj ime Mostar, radi toga mosta ...

No, postoji još mnogo priča o postanku imena, ovo nije jedina. Smatra se da je Mostar dobio
ime po ljudima, u selu, koji su uzgajali grožđe, odlično grožđe i od njega pravili most.

Postoji još jedna priča o tome, o podrijetlu imena Mostar, a to je da su most okruživale kule,
koje i danas postoje, a da su te kule gradili mostari, pa je Mostar po tome dobio ime.

Matići
Naziv sela Matići potječe od toga što su se na tom području prve naselile jedna mati i njena
kći, tj. mati i kći, što brzim izgovorom da je Matići.

(Orašje)

Donja Mahala
Donjoj Mahali ime je donijelo tursko naseljavanje posavskog područja. Prije toga zvala se
Utorkovište, to je bilo mjesto gdje se trgovalo, neka vrsta pijace, a zvalo se Utorkovište, jer
je dan kad se trgovalo bio utorak.

(Orašje)

Oštra Luka
Smatra se da je prostor gdje se danas nalazi Oštra Luka u prošlosti bilo prekriveno vodom i
da je tu bila luka, pristanište brodova, o čemu danas svjedoče očuvane kuke koje su bile
namijenjene vezivanju brodova.

(Orašje)

Tolisa
Tolisa svoje ime duguje rimskom dobu i latinskom jeziku, jer dolazi od latinske sintagme
"terra tolis" što znači "blatna zemlja", jer je to područje prekriveno plodnom i crnom
zemljom, ali i zbog čestog izlijevanja rijeke Save koja je znala plaviti to područje, nakon
čega bi se pojavio mulj i blato.

(Orašje)

Ugljara i Orašje
Na području gdje se danas nalazi Ugljara, nekada je navodno bilo bogato nalazište ugljena, a
Orašje velikom broju stabala oraha, iako danas u centru tog grada nema niti jednog stabla
oraha.

(Orašje)

Vidovice
Kao zaštitnik sela izabran je sveti Vid, koji je zaštitnik očiju. U čast tog sveca veliki broj
stanovništva nosi varijacije imena tog zaštitnika, npr. Vid,Vidan, Vicko, Vida, a dan kad se
slavi tog sveca naziva se Vidov - dan.
(Orašje)

Kameni svatovi I.

Kameni svatovi su prirodni fenomen u dolomatičnoj stijeni. U predaji reljef je nastao pošto su
se svatovi iz nekog razloga okamenili. Jedna od različitih inačica predaje kaže:

Jednog sunčanog jutra skupiše se svatovi ženika Ante, kod bile kule Susida i pođoše po
mladu, lipu Anđu iz Vesele Straže. Pođoše svati po Anđu i prigaziše riku Buntu. Mnogi svati
Buntu mute, buntu mute, nesreću ne slute. Na Bunti je stara cura Mara razastrla taranu da se
suši, a svatovi su joj prešli preko tarane. Mutnu vodu gleda Mara klete i proklinje:

Dabogda vam puti bili pusti,

pratio vas vrag i mrak gusti.

Kud hodili staze ne vidili,

u kamen se ladni pritvorili,

kamenom se okamenili.
Otišli su svatovi po Anđu ne sluteći ništa. Veselo se vraćaše kući s lipoticom Anđom i
stasitim ženikom Antom. Kad dođoše do Susid strane, nebo se zamrači, zapuha jaki vitar s
Kalina, nastade tama. Iza tame samo se plač čuo, odjednom raziđe se tama. Kad ono tamo
imaš šta vidit, kolona okamenjena, zaustavljeni bisni konji i tužni svatovi.

I dalje se čula kletva stare cure Mare, nebo je plakalo, kad su čuli što je bilo od suza
stanovnika Susida, Bunta je nadošla. Kad je vidjela kakvo je zlo, svojom kletvom izazvala,
Mara se bacila u Buntu i nestala u njoj. Nikad je nisu pronašli, ni mrtvu.

(Humac kod Bugojna)

Kameni svatovi II.

U Gračanici, kraj Bugojna ima jedna stijena koja se zove Kameni svatovi. I to je dobila
naziv kad su tuda prolazili svatovi jedne djevojke koju svekrva nikad nije volila, uvjek
govorila za nju da nevalja za njenog sina. I svekrva ti nju proklela na dan vjenčanja i
kad su išli svatovi slavit mlada se baci sa stijene i ubije se. I kako se ona ubi svi se
svatovi skameniše. I tako se sad ta stijena po njima zove kameni svatovi.

(Bugojno)

Kameni svatovi III.

Priča ti meni moja pokojna mati o tim kamenim svatovima, znaš i veli ti ona meni kako ti ta
narodna priča potiče iz jednog sela nedaleko od Busovače, to ti je jedan put kad se ide u
Zenicu, selo Putiš. U Putišu ti se nalazila jedna planina imenom Gradina i na toj Gradini su
ti bile bitke za vrime Osmanlija i često su se sukobljavali Turci i Hrvati.
A priča za kamene svatove ide vako: Bila ti čerka, mlada, nije imala ni 18 godina čestito i
dođe ti ona materi jedan dan i veli: „Mama, ja bi se udala!“
Mati će ti njoj: “Pa čero, ku ćeš, jadna ti sam, nisi još ni na svit postala kako treba, a ti bi se
udala?“
Čer ne tjede poslušat, a mati će ti njoj: „Odeš li sad i udaš se dabogda ti se svatovi okamenili
kad budnete prolazili pokraj potočića na Gradini!“ I tako i bi...
Došli svatovi po mladu, a mati ni da pozdravi svatove i zeta i poželi im sreću u životu, ma ni
da čer ižljubi! Odoše ti oni i kad dođoše do tog ukletog potočića samo što pređeše mostić,
svatovi stadoše i okameniše se na licu mista kako i mati i prokle.
Otad na Gradini stoje kameni svatovi i dan danas se prepričava ta legenda o njima i niko ne
vjeruje dok ne otiđe i ne pogleda i tako se to prepričava naraštajima i naraštajima.
(Busovača)

Divojačaka stina I.

Dok su Turci bili u ovim našim krajevima cure se ne bi smile udavat za koga bi one tile. Još je
bilo gore to ako bi kakvu curu zabegeniso sultan, onda bi se ona morala udati za njega, ako joj
je bilo drago živit, a ako ne bi tila, mrtva je. Tako ti je lipa bila Anica iz Uskoplja, koju je
zabegeniso turski beg, svidila mu se. Jednog dana on skupi svatove i dođe prid Anicinu kuću,
tio je ženit. Kad ih je Anica vidila pobigne na druga vrata i ode do stine podno Kalina i skoči
u provaliju. Draža joj je bila smrt, nego udaja za turskog bega, za neviru. Kad su Turci došli
prid njenu kuću, niko nije znao di je Anica. Oni su mislili da su je negdi sakrili, da se ne mora
udati za Turčina, pa su svu Anicinu čeljad pobili.

(Dužice kod Bugojna)

Divojačka stina II.

Legenda kaže da je lijepa cura Mara voljela svog Antu, ali je u to vrijeme vladao zakon prve
bračne noći, a to znači da je beg nakon vjenčanja morao spavati prvi sa tom djevojkom. Kad
je beg saznao da se Mara udaje, tražio je da se postupi po zakonu. Poslao je svoje sluge da mu
dovedu Maru. Mara je odbila i pobjegla je. U bjegu se bacila sa stine u mutnu Vitinu. Od tada
se ta stijena u narodu naziva Divojačka stina.
(Bugojno)

Kamene ovce

Nekada davno bila neka planinka gazdarica koja je imala veliko blago. Unajmila ona dvije
čobanice da joj čuvaju janjce i ovce. Ovce i janjci nisu se zajedno čuvali. Janjci bi dojili ovce
pa se nije moglo musti mlijeka za sirenje. Gazdarica poslije jutarnje mužnje otpravi ovce, a s
njima i čobanice. Čobanice su bile nerazdvojne drugarice tako da nisu mogle cijeli dan da
provedu jedna bez druge. Misleći da ih gazdarica neće vidjeti odluče se one ipak sastati da
skrate vrijeme. Kada su bile na vrh Vran planine sastanu se one, a gazdarica ih primijeti te
ljutito zavika: „Di ste i(h) sastavile dabogda se okamenili i vi i oni“. U taj čas okameniše se i
čobanice i stada. I dana se vide kamene ovce na jugoistočnoj strani Vran planine. Neki ljudi
koji su posjećivali kamene ovce tvrde da kamenja doista sliče na ovce.

Babini zajmenici

To je period tri zadnja dana od veljače i tri prva dana od ožujka. Obično se dogodi mećava i
nevrijeme pa narod pripovijeda staru priču. Prije toga je bilo jako lijepo vrijeme pa je jedna
baba izvela male jarčiće na planinu Kamešnicu. Baba je prkosila vremenu i pjevala pjesmu:

Veji, veji veljača

Ne možeš mi ništa

U mene su jarčići
Od pedlja im roščići.

Tad se veljača pobunila i poslala mećavu na babu. Svijet pripovijeda da postoji veliki kamen,
a oko njega mali, pa to smatraju da su baka i jarčići koji su okamenili. Narod zbog toga kaže
da je veljača prevrtljiva i da joj ne treba prkositi. Može se očekivati svakakvo vrijeme.

(Grgurići kod Livna)

Kako je Buško jezero dobilo ime

Kada se usred ljetnih vrućina razina ovog jezera spusti, ukaže se zelena površina polja, a
usred njega veliki pješčani sprud. Mještani ga zovu Prisap i Kraljičin nasip. No,
najzanimljivije je ono što o njemu priča narodna predaja. Legenda kaže da je, dok je Buško
blato bilo prvotno jezero, neka kraljica dala načiniti nasip od jugozapada prema sjeveroistoku
tako da je veliki dio polja osušila. Priča spominje kraljicu Bugu (odatle naziv Buško), a
kraljica Buga sestra je petorice prve hrvatske po predaji poznate braće: Kluku, Lobelu,
Muhlu, Kosencu i Horvatu te sestri Tugi. Ovih sedmoro Hrvata poveli su narod Hrvata iz
njihove pradomovine na ove naše strane.

(Ljubunčić kod Tomislavgrada)

Svatovsko groblje

U davno vrijeme, mladić iz imućne obitelji isprosio je djevojku, koja ga nije voljela. Ona je
svoje srce dala siromašnijem mladiću, prijatelju prosca. Djevojčini roditelji su je željeli
bogato udati i obećali su je imućnom mladiću. Imućni mladoženja je okupio svatove i pošto je
želio da mladenku dovedu na najboljem konju, posudio je konja od svog siromašnijeg
prijatelja (mladića u kojeg je mladenka bila zaljubljena) a taj konj je bio jedino mladićevo
blago. Svatovi su preuzeli mladenku i krenuli natrag k plemićevom dvoru. Pošto je to bio
vrijeme ranog proljeća, iznenada se podigla jaka mećava. Mećava je trajala taman toliko da je
zamela cijelu svatovsku povorku. Samo je konj na kojem je jahala mladenka uspio pobjeći i
izbjeći smrtonosni ledeni zagrljaj. Grijao je mladu svojom vrelom krvlju i doveo ju je pred
kapiju svog gospodara, mladića u kojeg je djevojka bila zaljubljena i za kojeg se stvarno
željelja udati. Legenda kaže da se na kraju udala za ono kojeg je voljela. Čitava svadbena
povorka, zajedno s mladoženjom se smrznula. Kada se snijeg otopio, nađena su mrtva tijela i
tu su ih i zakopali. Postavljeni su i nadgrobni spomenici-stećci. Na tom mjestu i danas stoje ti
stećci, a mjesto se zove Svatovsko groblje. Mjesto se nalazi u istočnoj Hercegovini negdje
između Stoca i Nevesinja.

(Stolac)

Groblje Jedinica

Nekada davno, momci su dolazili djevojkama na silo. Jedne su se večeri kladili tko će se
popeti na brijeg po noći. O tom brijegu su postojale usmene predaje. Vjerovali su da na tom
brijegu žive vile i da će oteti svakoga tko se usudi popeti gore po noći. Najhrabrija je bila
jedna cura, jedinica u matere i ćaće. Sa sobom je imala ražgaču (ili kudelja, ona služi za presti
vunu). Kada se popela na brijeg, razgača joj je zapela za granu. Ona se poplašila da ju je netko
uhvatio i od straha joj je srce otkazalo. Ukopali su je, a to u groblje nazvali Jedinica.

(Posušje)