GILES KRISTIAN

KRVAVO OKO

Gavran

Knjiga prva

Preveo s engleskoga

Mladen Juri
Gavran je posveen Sally, s kojom sam prelazio oceane
Mom bratstvu

Pisanje ponekad nazivaju umjetnou osamljenika, to i jest i nije istina. Mnoge osobe iz stvarnoga
ivota koje se tijekom ina stvaranja knjige, ukrcavaju na vlak, isto su tako vane kao i likovi u samoj
prii. Za pisca su ti ljudi rijetka i dragocjena pogodnost iz vrlo jednostavnog razloga oni ga razumiju.
Jasno im je to mi knjievnici pokuavamo uiniti iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Neke od tih osoba tako su dobro shvatile Gavrana da su ga ak unijele u svoje ivote i poslove, pa su
priu hvalile i pronosile svijetom rjeitije nego to bi to meni ikad uspjelo. Tim ljudima mnogo dugujem,
pa mi priinja veliko zadovoljstvo zahvaliti im na ovim stranicama.

Moji roditelji nikad me nisu prisiljavali da se bilo emu prilagoavam. Znaju to volim i to me pokree,
pa su mi pomogli na vie naina nego ih bilo koja osoba zasluuje. Tata, ti si jarl i legenda! Mama, vjerna
si mi podrka! Moj ste ponos. Sally, volim te. Veliku ljubav elio bih iskazati svom bratu po oruju,
Jamesu. Dijelili smo kuvertu s plaom i zduno je podravao moja stvaralaka nastojanja. Zahvaljujem i
svojoj krasnoj sestri Jackie uvijek mi je govorila da nikad ne odustajem! Hvala i Markyju Marku, koji jo
uvijek, poput vremene dame koja kopa po starim stvarima, uranja u igru Age of Empires (i jo
pobjeuje!). Zahvaljujem i Edie Campbell to mi je sluila kao jo jedan par oiju, a Royu i Eddieju
zahvalan sam zato to vole povijesne romane i ohrabruju me. Zahvaljujem i Nikki Furrer, koja je Gavrana
promicala prije svih drugih u tom poslu, a time to je preuzeo brigu oko moga romana, knjievni
posrednik Dan Lazar iz Writers Housea uzburkao je vodu u moju korist. Zahvalan sam Peteru Hobbsu
to je za mene rekao lijepu rije, kao i Victoriji Hobbs ona je moj dugi vikinki brod usmjerila u
prijateljske vode. Neizmjerno sam zahvalan Sari Fisher i Billu Hamiltonu iz AM Heatha, agencije za
knjievno posredovanje, koji su mi jednoga jutra javili najbolje vijesti to sam ih ikad primio i naveli me da
zapleem po spavaoj sobi poput pijanoga Vikinga na klizaljkama. Zahvaljujem i Tomu, koji me
neprestano uvjerava da valja izbjegavati uobiajena zaposlenja i uvijek je spreman za slavlje. Znate kako
je to kad se ae prazne s uitkom! I vama, Milneri, hvala za ljubav i podrku, kao i tebi, Stephene ipak
si mi dao pisai stol! Svojim prijateljima na Manhattanu, u Londonu i u pubu Woodman Stroke
poruujem da jo nismo ni poeli slaviti punom parom. Hvala svima u Transworldu to su me doekali
dobrodolicom kao u kakvoj vikinkoj dvorani za gozbe. Ured vam je u mojoj Valhali! Naposljetku,
zahvaljujem urednici Katie Espiner koja se posebno potrudila uvjeriti me da nastavim s knjievnim radom.
Katie, pustila si Gavrana da poleti u nebo, pa ti u znak zahvalnosti darujem svoj ma.
Povijesna biljeka

Iako se u Gavranu pojavljuje skupina izmiljenih likova, pria se temelji na dosljednomu prouavanju
dostupnih povijesnih izvora, kao i na pretpostavkama mnogih poznavatelja srednjovjekovnoga razdoblja.
Naravno, u skladu s tradicijom nordijskih saga, roman ne bjei od povremenih uljepavanja i
preuveliavanja. Anglosaksonski ljetopisi spadaju meu najvanije spise koji su nam sauvani iz srednjega
vijeka. Izvorno su ih sastavili oko 890. godine tako je zapovjedio kralj Alfred Veliki. Do polovice
dvanaestoga stoljea, osuvremenjivali su ih i nadopunjavali nepoznati pisari.

U ulomku koji opisuje 793. godinu nalazimo zapis:

Te godine, diljem northumbrijske zemlje pojavile su se zastraujue opomene koje su uvelike zgrozile
itelje. Zrakom su lijetale goleme svjetlosne sablasni, vihori su harali cijelim svijetom, a nebom su kruili
vatreni zmajevi. Velika glad uslijedila je brzo poslije zastraujueg znamenja, a est dana prije sijeanjskih
ida, upad beutnih poganskih ratnika alosno je opustoio Boju crkvu na Svetomu otoku, gdje je dolo
do pokolja i grabea.

Godine 793. flota dugakih vikinkih brodova isplovila je iz oluje te prila vjetrovitoj obali Svetoga otoka
Lindisfarnea, podruja blizu engleske sjeveroistone obale. Napadai koji su nahrupili s tih sablasnih
brodova dugih pramaca opljakali su tamonji samostan i poklali redovnike, a u ono je vrijeme taj
dogaaj ocijenjen kao napad na temelje staroga drutva. Bio je to poetak vikinkoga doba, u kojemu su
pustolovni i poduzetni pogani nahrupili iz svoje skandinavske domovine, pa su pustoili i trgovali du
europskih obala. Ratnika bratstva, meusobno povezana osjeajem asti i lutalakom strau, doprla su
ak do Newfoundlanda i Bagdada, a pjesma njihovih maeva odjekivala je u Africi i na Arktiku. Bili su to
plemii, lutalice i gusari, pretee istraivaa i veliki moreplovci uistinu pravi nordijski ratnici.
Popis likova

ZAPADNI SASI (podruje Wessexa)

Egbert, kralj Wessexa

Edgar, upravitelj

Ealhstan, drvodjelja

Wulfweard, sveenik

Alwunn

Eadwig

Griffin, ratnik

Burghilda, njegova ena

Siward, kova

Oeric, mesar

Bertwald

Eosterwine, mesar

Ealdred, starjeina i roak kralja Wessexa, Egberta

Mauger, ratnik i Ealdredov tjelesni uvar

Egfrith, redovnik

Cynethryth

Weohstan

Burgred

Penda

Eafa, trgovac lukovima i strijelama

Egric
Alric

Oswyn

Coenred

Saba, mlinar

Eni

Huda

Ceolmund

Godgifu, kuhar

Hunwald

Cearl

Hereric

Wybert

Hrothgar

MERCIJANCI (podruje Mercije)

Coenwulf, mercijanski kralj

Cynegils

Aelfwald (Sivobradi)

NORTHUMBRIJANCI (podruje Northumbrije)

Eardwulf, kralj Northumbrije

NORDIJCI

Osric (Gavran)

Sigurd Srekovi, jarl (poglavar)

Olaf (Ujak), zapovjednik Zmije

Asgot, godi, sveenik boga rata Tyra

Glum, zapovjednik Fjordskoga jelena

Crveni Svein

Bjelokosi Eric, Olafov sin

Crni Floki

Sigtrygg s Oiljkom

Njal

Oleg

Eyjolf

Bjarni, Bjornov brat

Bjorn, Bjarnijev brat

Kalf

Bram Medvjed

Arnkel

Knut, kormilar Zmije

Ivar Visoki

Osten

Ingolf Krezubi

Halfdan

Thorolf

Kon

Thormod

Gunnlaug

Thorkel
Northri

Gunnar

Thobergur

Eysteinn

Ulf

Einar Runi

Halldor, Flokijev roak

Arnvid

Aslak

Thorgils, Glumov roak

Thorleik, Glumov roak

Orm

Hakon

BOGOVI

Odin, otac svijeta, bog rata i ratnika, mudrosti i pjesnitva

Frigg, Odinova ena

Thor, ubojica divova i bog grmljavine, Odinov sin

Baldr Lijepi, Odinov sin

Tyr, gospodar bitaka

Loki, smutljivac, otac lai

Ran, majka valovlja

Njrd, gospodar mora, bog vjetra i plamena

Frey, bog plodnosti, braka i stvari koje rastu

Freyja, boica ljubavi i spolnosti

Hel, boica podzemlja

Vlund, bog nakovnja

Midgard, mjesto gdje ive ljudi, svijet

Asgard, prebivalite bogova

Valhala, Odinova dvorana poginulih

Yggdrasil, Drvo svijeta, sveto mjesto za bogove

Bifrst, Dugin most, spaja svjetove bogova i ljudi

Ragnark, smak bogova

Valkire, bia koja odluuju tko e umrijeti

Norne, tri tkalje ljudskih sudbina

Fenrir, moni vuk

Jrmungand, midgardska zmija

Hugin (Misao), jedan od dva gavrana to pripadaju Odinu

Munin (Sjeanje), jedan od dva gavrana to pripadaju Odinu

Mjllnir, Thorov arobni eki

Majka mi je neko rekla:

Kupit e mi dugi brod

Koji krase divna vesla,

Da zaplovim s Vikinzima,

Da na krmi vrsto stoje

Usmjeravam ratnu lau,

Pa u luku kad uplovim

Da posijeem dumane.

Saga o Egilu
Zadimljeno ognjite ljutito pucketa vatrenim jezicima, a ljudi oko njega, uureni pod krznom sobova,
glasno kalju. Debela vrata dvorane kripe i otvaraju se, pa plamen na ognjitu poskakuje, a ljuti dim
donekle se povlai. Prostorijom se uljaju sjene poput Valkira, demona to progone pokojnike, pa se
skrivaju po kutovima sobe i ekaju glavnu poslasticu ljudsko meso. Moda su te spodobe u pucketanju i
lizanju plamena osjetile apat smrti. Mene su svakako dugo ekale.

ak se i u Valhali tiina spustila poput plata svjeega snijega. Odin, Thor i Tyr odloili su maeve i time
odgodili pripreme za Ragnark, posljednju bitku. Jesam li i ja bahat? Vrlo vjerojatno jesam, no ipak
mislim da i sami bogovi ele uti kako osoba s crvenim okom iznosi svoju pripovijest. Naposljetku, i oni su
dio te prie, a radosni su jer za vjenom slavom ne tee samo ljudi, nego su je eljni i bogovi.

Na ognjitu se razbuktavaju vatreni jezici, kao da im je netko zapovjedio da pobijede sjene. Sjaj plamena
daje ivost ljudskim licima oko vatre, pa ona spremno i eljno ekaju. Zato duboko i gorko udiem, a onda
poinjem pripovijedati.
Proslov

Engleska, godine Gospodnje 802.

Ne znam gdje sam se rodio. U mlaim danima, ponekad sam sanjao da se veliki i stjenoviti zidovi iz mora
diu tako visoko da suneva toplina nikad ne dopire do hladne, mrane vode. No moda sam te snove
uobliio prema priama koje sam sluao, a kazivali su ih grubi ljudi iz sjevernih zemalja, gdje zimski dani
zamiru jo prije nego pravo osvanu, a ljeti sunce nikad uistinu ne zalazi.

O svom djetinjstvu i roditeljima ne znam nita, a nije mi poznato ni jesam li imao brae ili sestara. ak ne
znam ni ime to su mi ga dali prilikom roenja. Ipak, o mom ivotu moda najbolje govori injenica da su
mi najranija sjeanja umrljana zlokobnim crvenilom. Ispisana su krvlju koja mi obiljeava lijevo oko. Time
plaim ljude.

Kad su doli pogani, bilo mi je oko petnaest godina i vjerovao sam da postajem pravi mukarac. Moje
sumorno selo zvalo se Abbotsend, to znai redovnikov svretak. Navodno su ga nazvali po svecu koji se
popeo meu grane visokoga hrasta, pa je, u znak pokore, ondje ostao tri godine, a na ivotu su ga
odravali samo pobonost i Boja volja. Naalost, kad se sputao s kronje stabla, pao je i umro od
ozljeda. Zato su mjesto njegove pogibije i oznaili kao selo obiljeeno gubitkom svetoga ivota. Ne mogu
potvrditi istinitost prie, ali mislim da je to poprilino zanimljivo objanjenje naziva mjesta. Abbotsend je
leao na vjetrovitomu komadu zemlje koji je smjelo strao u more, a bio je udaljen dan jahanja prema
jugozapadu od Warehama, u kraljevini Wessex, iako nijedan kralj ne bi imao razloga da ikad doe ovamo.
Bila je to naseobina kao i svaka druga, prebivalite jednostavnih ljudi koji su od ivota oekivali samo
hranu, zaklon i povoljne prilike u kojima e podizati djecu. Dobar kranin rekao bi da je tako smjerno
mjesto vjerojatno blagoslovljeno, no taj blagoslov znai i patnju, neraskidivo vezanu uz poginuloga
redovnika. Poganin bi pljunuo na te rijei, ustvrdivi da je ve i beznaajnost takve naseobine dovoljan
razlog da bude unitena poput bolesne ivotinje. Abbotsend vie ne postoji, a ja sam kriv za njegov
nestanak.

U slubi staroga Ealhstana, sjekao sam jasene i johe za pehare. Izraivao sam pladnjeve na vlastitoj
radnoj klupi.

Znam, stare. Svi moraju jesti i piti, govorio bih umorno, tumaei pokret svoga poslodavca koji je
jednim drvenim tanjurom udarao u drugi, a istodobno je kimanjem pozdravljao prolaznika ili prolaznicu.
Mi emo takoer sjesti za bogati stol, ali valja izraivati stvari koje su ljudima potrebne. Na te rijei
Ealhstan je neto progunao i potvrdio priu pokretom glavom. Bio je nijem.

I tako sam dane uglavnom provodio sam u umovitoj dolini istono od sela, gdje sam ruio drvee
starevom sjekirom i obavljao razne drvodjeljske poslove. Imao sam krov nad glavom i dovoljno hrane, a
klonio sam se onih koji bi vie voljeli da nikad nisam doao u taj kraj. Osjeali su strah zbog moga krvavo
crvenoga oka, a nisu me voljeli ni zato to im nisam mogao rei odakle dolazim.

Samo me drvodjelja nije mrzio, niti me se bojao. Bio je star i nijem, no naporno je radio i nije se htio
baviti takvim predrasudama. Kad me primio k sebi, za ljubaznost i dobrotu uzvratio sam mu uljevima i
znojem, pa sam u radu provodio dobar dio vremena. No drugi nisu bili nalik na Ealhstana. Sveenik
Wulfweard napravio bi znak kria ugledavi moje oko, a ene su svoje keri upozoravale da me se klone.
ak su se i djeaci uglavnom drali podalje od mene, no ponekad bi se sakrili meu drveem, pa bi iskoili
i istukli me tapovima, i to samo ako su se napili medovine te bili u poveoj grupi. Ipak, udarci im nisu bili
tako jaki da bi lomili kosti na kraju krajeva, svi su potovali Ealhstanovu vjetinu. Trebali su stareve
tanjure i pladnjeve, bave i kotae, pa su me obino ostavljali na miru.

Bila je tu i neka bucmasta djevojka crvenih obraza, Alwunn. Zajedno smo leali poslije uskrnje gozbe,
kad se samo psi nisu napili medovine. Pie me ohrabrilo. Vidjevi da Alwunn izvlai vodu iz bunara, bez
rijei sam je uhvatio za ruku i odveo do mjesta prekrivenoga visokom, vlanom travom. Iako mi se inilo
da je prilino voljna, ak i oduevljena, bilo je to nespretno izvedeno, a poslije se i Alwunn stidjela ili se
moda bojala onoga to bi njezini roaci mogli uiniti kad bi doznali za nas. Poslije te noi izbjegavala je
moje drutvo.

Dvije godine ivio sam kod Ealhstana te izuio njegov zanat, kako bih ga jednoga dana mogao zamijeniti
za blanjalicom na radnoj klupi. Budio bih se prije svitanja, pa odnio ribarski tap i povraz do stijena te
uhvatio skue za doruak. Lutao sam umom, traei najbolje drvee od kojega je Ealhstan radio ono to
je ljudima potrebno: stolove, klupe, kotae za kola, lukove, strijele i korice za maeve. Od njega sam
nauio tajne razliitoga drvea. Primjerice, sr tise ini ratne lukove jaima, dok su od mekog drveta
savitljiviji. Uskoro sam ve pogledom i opipom mogao procijeniti hoe li koje drvo posluiti odreenoj
svrsi. Oboavao sam sate provoditi uz hrastove, iako nisam mogao objasniti tu oaranost. Osjeao sam da
imaju neku neobjanjivu mo, a pod njihovim kronjama, moje su misli bile upravo nevjerojatne.
Ponekad bih se zatekao kako ustima oblikujem zvukove kojima nisam mogao odrediti znaenje. U tim
trenutcima, pokuao sam se sabrati nabrajajui nazive drvea i biljaka. Ipak, uvijek sam se iznova vraao
hrastovima. Neto me privlailo od jednoga drveta k drugomu, pa sam traio velike i vrste grane hrasta.
Stari drvodjelja smatrao je da su ta golema debla neupotrebljiva za na posao i esto me korio,
predbacujui mi gubitak vremena.

Nismo imali konja ni kola. Kad sam se jednom prilikom jadao zbog tekoga posla, Ealhstan se nagnuo
unatrag, pravei se da ima golemi trbuh, pa je poeo teturati po radionici kao da vodi nevidljivoga konja
upregnutoga u kola, a onda je zatresao prstom koji je upro u mene.

Nisi upravitelj Edgar i ne moe si priutiti radnoga konja, protumaio sam njegove pokrete,
pogaajui to mi eli rei. S grimasom na licu potvrdio je glavom, a onda me zgrabio za iju i pokazao
prema vratima. Ali ti bi mogao nabaviti konja da ne mora mene hraniti? odvaio sam se rei, trljajui
vrat. Starac je potvrdno progunao, a ja sam shvatio upozorenje i prestao jadikovati.

Posao mi je toliko ojaao lea i ruke da su mladii, umjesto da udaraju mene, poeli tui bogalja Eadwiga
on im je neko skupljao grane lijeske kojima su me napadali. Iako sam bio snaan, poslije tekoga dana
uvijek mi je godilo sjesti i nogom okretati blanjalicu koja je drvo obraivala na razne naine, dok je starac
iz hrapave grae izvlaio oblik i sjaj. Naveer, poslije obroka koji se sastojao od sira, kruha, guste juhe i
mesa, otili bismo u staru dvoranu i sluali kako trgovci izmjenjuju novosti, a tu i tamo netko bi priao
stare pripovijesti o velikim bitkama i podvizima. Najvie sam volio pustolovine ratnika Beowulfa koji je
ubio udovite Grendela, pa bih sjedio kao zaaran dok je dim s ognjita drvenu prostoriju ispunjavao
slatkim, smolastim mirisom. Umorni ljudi ispijali su medovinu ili pivo, a potom bi pozaspali meu
rogozom na podu. esto su prema kuama oteturali praeni jutarnjim glasanjem pijetla.

Da, tako sam provodio ivot vrlo jednostavno, ali i to e se uskoro promijeniti.
Prvo poglavlje

Bilo je to u travnju. Zaboravili smo duge zimske mjesece i oskudne dane posta, a uskrnja gozba napunila
nam je trbuhe. Ljudi su se marljivo prihvatili poslova na otvorenomu, pa su popravljali oteene slamnate
krovove i trule ograde, popunjavali zalihe drva te unosili novi ivot u bogato do uzoranih polja. Ledeni
vjetrovi prole zime bili su uistinu nemilosrdni. U sjenovitim umama divlji luk prekrivao je zemlju poput
bijeloga krzna, dok mu je povjetarac miris pronosio zrakom. Travnatim obroncima i gorama irilo se plavo
proljetno cvijee koje je njihao slani morski vjetar.

Obino bi me probudilo Ealhstanovo mrmljanje ili njegov koati prst pod mojim rebrima, ali toga dana
ustao sam prije starca, nadajui se da u otii u ribolov kako bih nam donio doruak, a time bih sigurno
izbjegao i njegovo loe raspoloenje. ak sam zamiljao da e moda biti zadovoljan to sam se prihvatio
posla prije nego su suneve zrake zarumenjele obzor na istoku, iako je bilo vjerojatnije da e mi zamjeriti
to sam se probudio prije njega. Umotan u troni ogrta, s ribikim tapom u ruci, izaao sam u spokoj
koji je vladao prije svitanja, pa sam udahnuo svjei zrak, stresao se i tako silovito zijevnuo da su mi oi
zasuzile.

Zar te stari jarac tjera da radi pod zvijezdama? zauo sam tihi glas. Okrenuvi se, razabrao sam pojavu
Griffina, ratnika koji je svog velikog i sivog lovakog psa vodio na uzici toliko grubo da se ivotinja guila.
Smiri se, mome! zareao je Griffin, grubo povlaei uzicu. Pas nije poputao, pa sam pomislio da e
mu Griffin slomiti vrat ako ivotinja ne prestane vui.

Zna kakav je Ealhstan, odgovorio sam, zabacivi kosu i nagnuvi se nad bavu za kinicu. Ne moe se
ni popiati ako najprije ne dorukuje. Gurnuo sam lice u tamnu i hladnu vodu. Podignuo sam glavu tek
nakon nekoliko trenutaka, stresao njome i rukavom obrisao oi.

Griffin je spustio pogled na psa to ga je napokon uspio ukrotiti, pa je ivotinja stajala i tuno gledala
gospodara, uplaeno pognuvi glavu. Upravo sam toga glupoga mjeanca naao kako njuka oko
Siwardove kue. Juer mi je pobjegao, a tek sam ga danas ponovno ugledao.

Siward ima kuju koja se tjera, izvijestio sam ga, vezujui kosu.

I ena mi je to rekla, odgovori Griffin i osmjehne se. Zapravo ga i ne krivim. Svi mi nastojimo dobiti
ono to nam godi. Zar ne, mome? dodao je, grubo trljajui pseu glavu. Griffin mi je bio simpatian.
Imao je grubu narav, ali u njemu nije bilo mrnje kao u drugima, ili moda naprosto nije bio u stanju
osjetiti iskonski strah.

Neke su stvari u ivotu pouzdane, Griffine, rekao sam, uzvrativi mu osmijeh. Psi tre za kujama, a
Ealhstan e svakog jutra jesti skuu, i tako sve dok mu ne poispadaju stari zubi.

Onda je bolje da odmah ubaci udicu, mome, upozorio me, pokretom glave pokazavi prema moru
juno od nas. ak ni ovaj Guzogrizac ovdje nije tako opasan kao stari Ealhstan. Ne bih htio
oneraspoloiti to nijemo kopile ak ni za sve skue koje su Isus i njegovi uenici izvukli iz Crvenoga mora.
Osvrnuo sam se i pogledao kuu. Ealhstan je uvijek neraspoloen, tiho sam odgovorio. Moj sugovornik
se nacerio, a onda se nagnuo i Guzogriscu protrljao njuku. Griffine, uskoro u ti donijeti bakalara i to
dugakog kao tvoja ruka, izjavio sam na rastanku. On se vratio kui, a ja sam se uputio prema
priguenomu umu morskih valova.

Istonim obzorom irio se ruiasti sjaj, ali sunce se jo nije pojavilo, pa sam se po mraku popeo na
breuljak koji je selo Abbotsend titio od najgorih udara vjetrova sa sivoga i zlokobnoga mora. esto sam
prolazio tom stazom i nije mi bila potrebna baklja. Osim toga, na pozadini mranoga i grimiznoga neba
vidio sam tamni obris stare, ruevne kule koja se dizala na vrhu breuljka. Ljudi su govorili da su je
sagradili Rimljani, taj davno iezli narod. Ne znam je li to istina, ali ipak sam im apatom zahvalio. Tako
dugo dok mi je ta kula bila u vidokrugu, nisam se mogao izgubiti.

Misli su mi lutale, pa sam se dvoumio bih li sutra ujutro uzeo lagani amac i zaplovio s onu stranu stijena
u koje je udarao vjetar. Namjeravao sam upecati i neto drugo, ne samo skue. Ako udicu uspijete
spustiti do dna, u amac moete izvui i velikoga bakalara. Naglo sam zastao zauvi nepoznati metalni
zvuk, a tad me neto udarilo po oima i nakratko zaslijepilo. Spustio sam se na jedno koljeno, osjetivi da
su mi se nakostrijeile dlake na zatiljku. Tiinu je razbilo grleno graktanje, a onda sam ugledao kako
tamna sjena najprije naglo uzlijee, pa se obruava, sletjevi na ruevni vrh kule. Ponovno je zakrijetala,
a krila su joj se pri slabome svitanju presijavala ljubiastim odsjajem, dok je jakim kljunom istila perje.
esto sam viao sline ptice jata vrana koja su se sputala na polja da potrae zrnje ili crve ali ovo je
bio golemi gavran, a od samoga pogleda na njega ledila mi se krv u ilama.

Odlazi, ptico! Podigao sam komadi crvene cigle i bacio ga na stvorenje. Promaaj! Ipak, postigao sam
da gavran buno zalepra krilima i poleti, nalik na crnu mrlju preko svijetloga nebeskoga svoda. Dakle,
sad se boji i ptica, Osrie? promrmljao sam, odmahujui glavom dok sam se s vrha brda sputao do
obale kroz stabljike ruiastih poljskih karanfila i mekih rumenika. Vlana magla prekrila je pjeane
humke i ljunak poput pokrivaa, a nad glavom mi je preletjelo jato kretavih galebova, koji su nestali u
polumraku, ostavljajui za sobom trag prodornoga glasanja. Preskoio sam tri mlake u stijenama pune
zelenoga korova i mjehuria na povrini. Kamen s kojega sam obino pecao ubrzo mi je bio pod nogama.
Odmotao sam povraz, a prije toga sam donjim krajem pecakoga tapa u more bacio pua s kuicom
prilijepljenom za komadi stijene.

Saekao sam onoliko vremena koliko je potrebno da se dobro naotri no, a zatim se posvetio
neuspjenom pecanju. Ve sam htio otii na drugo mjesto, gdje sam neko izvukao dugaku ribu hrapave
koe s opasnim i otrim zubima, no upravo u tom trenutku do mene je dopro neobian zvuk, nadglasavi
jednolini um valova. Uvrstio sam ribiki tap u pukotinu, pa je povraz jo bio u vodi, a onda sam se
uspentrao na vie stijene iznad ljunka. Nita nisam uspio ugledati. Maglica nad povrinom vode gibala se
nalik na neobinu ivotinju koja se previja preda mnom, te pritom povremeno skriva i otkriva pogled na
more. uo sam krijetanje galebova i um valova, pa sam htio skoiti sa stijene, ali tad se ponovno javio
neobini zvuk.

Sledio sam se od straha, a miii su mi se napeli. U prsima mi je zastao dah, a nalet hladnoe prostrujio
mi je du kraljenice, sve do nakostrijeene kose na glavi. Ponovno se oglasio visoki i uplji zvuk bilo je
to huanje roga, a onda je do mene doprlo i pravilno pljuskanje vesala. Zmaj se pojavio kao da ga je
netko zazvao iz svijeta duhova drvena zvijer s trbuhom od dasaka koje su se preklapale, pravilno se
pruajui cijelim trupom, od krme do vitkoga pramca. udovite je u glavi imalo izblijedjele i opake
crvene oi. Poelio sam pobjei, no prilijepio sam se za stijenu poput pua s kuicom. Na mjestu me
prikovao pogled velikoga i bradatoga ratnika, koji je prebacio ruku udovitu oko vrata. Zlobno se
nasmijeio, a onda je brodska kobilica zastrugala po ljunku poput udara groma. Ljudi su poeli skakati s
broda u valove, skliui se po mokrom kamenju. Kad sam uo kako sa stijena iza mene odjekuju grleni
glasovi, utroba mi se zgrila od uasa. Jamano je jo jedan takav brod pristao niz obalu, odmah iza
Pustinjakove stijene. Iz magle su se pojavili ratnici s maevima, sjekirama i okruglim, oslikanim titovima,
a neprirodnu tiinu naruio je glasni zveket ratne opreme. Okruili su me kao vukovi, pokazujui prema
istoku i zapadu, a galebovi su nam krijetali nad glavama, uznemireni grubim glasovima. Pomolio sam se
Kristu i svim svecima da mi smrt bude brza. Priao mi je ratnik kojega sam vidio da stoji na brodskom
pramcu, pa me snanom rukom zgrabio za vrat. Nosio je zeleni ogrta, privren srebrnim broem u
obliku vuje glave. Ispod ogrtaa ugledao sam eljezne kolute na ianomu oklopu nazvanomu brynja, pa
mi je pozlilo.

Sada, poslije toliko godina, mogao bih se odvaiti i lagati, jer protagonisti moje prie ionako vjerojatno
nisu meu ivima. Primjerice, mogao bih rei da sam se hrabro isprsio, umjesto da sam se usrao od
straha, no tko bi mi vjerovao? Ti tuinci divljega izgleda, koji kao da su poskakali sa zmajeva, bili su
naoruani do zuba, a ja sam bio samo djeak. U tim trenutcima obuzela me udna i zastraujua arolija.
Nerazumljiv i prijetei govor uljeza prestravio me, ali i bio donekle poznat. To je ublailo moj strah. Imao
sam dojam da mi se budi sjeanje na sline dogaaje, pa sam zauo samoga sebe kako ponavljam
nepoznate rijei. Na moje veliko iznenaenje, razumio sam ih!

Ma pogledaj mu oko, Ujae! pokae ovjek s vujim broem. Obiljeen je. Odin, bog rata, dao mu je
krvavi grumen umjesto oka. Prisegnuo bih da osjeam kako mi otac svijeta die za vratom.

Slaem se sa Sigurdom, javio se drugi, sumnjiavo suzivi oi. Iznenada se pojavio u arobnoj magli,
svi ste to vidjeli. Izmaglica se utjelovila! Svaki obian ovjek pobjegao bi od takvoga prizora. Pokazao je
brod s izrezbarenom zmajevom glavom. No ovaj momak kao da nas eka. Ne elim biti odgovoran za
njegovu smrt, Sigurde, zavrio je, odmahujui glavom.

Molio sam se da u pukotini stijene ne primijete pecaki tap i da skue jo spavaju. Naime, te se ribe bore
kao pravi vragovi, pa ako neka od njih zagrize udicu, povraz e poeti poskakivati, a pogani e tada
uistinu shvatiti tko sam.

Mogu vam pomoi, protisnuo sam kroza zube. Ponadao sam se da su tuinci izgubljeni, da ih je vjetar
otpuhao dok su plovili tko zna kamo.

Govori li nordijski, mome? upita ratnik s vujim broem, a grubi izraz suncem opaljenoga lica postao
mu je blai. Ostali su se oprezno razmicali i zurili kroz maglu, prema sjeveru. Ja sam Sigurd, Haraldov sin.
Trgovci smo, predstavio se, pozorno me motrei, kao da se pita to sam. Imamo krzna, jantara i
kotanih predmeta. Potpalublja naih brodova puna su dobre robe, i ona e se svidjeti Englezima. Trgovat
emo s njima, zacerekao se, ako imaju ono to bismo eljeli. Nisam vjerovao da su trgovci, jer su
navukli verine koulje i kou, a nosili su i smrtonosno oruje, no bio sam mlad i uplaen nisam elio
umrijeti. Odvedi nas u najblie selo, zatrai Sigurd. Pogled mu je bio tako prodoran da sam morao
skupiti svu hrabrost koju sam imao kako bih ga gledao u oi, a znao sam da nee povjerovati laima, ba
kao to sam bio siguran da jutros nijedna skua nee zagristi udicu.

Pouri, mome, Englezima moramo dati mnogo toga, nacerio se golemi crvenokosi bezbonik s
prstenjem na rukama, zgrabivi drku maa koji mu je visio za pojasom.
I tako sam, dok mi se u glavi vrtjelo, a eludac mi se grio od munine, poveo Nordijce prema svom
domu. Ja stvarno zasluujem smrt.

Spoticao sam se preko kamenja i ljunka, pokuavajui odrati ravnoteu, a uljezi su me gurali pred
sobom. Nagaao sam da ih je pedesetak, no polovica ih je ostala uz brodove, a ostali su se probijali preko
travnatih humaka iz kojih su crvenokljune otriarke eprkale travu. Kad su vidjele da dolazimo,
razbjeale su se. Nordijci su vrsto zgrabili koplja, sjekire i titove, ba kao da idu u bitku. Svi su zlokobno
utjeli. Pjeane humke zamijenilo je vrsto tlo, pa smo se poeli penjati stazom posutom ljunkom.
Vodila je do vrha breuljka i mjesta s kojega se vidjelo moje selo. Pogrijeio sam uvjeravajui samoga
sebe da bi taj vrh pronali i bez moje pomoi. Abbotsend se smjestio iza breuljka, pa bi ga svakako
ugledali s poviene stijene. No zapravo sam ih ja vodio, kao to bi Griffinov pas poveo lovca do jazaveve
jazbine, pa ako uljezi proliju krv, moje e ruke isto tako biti okaljane. Eto, nisam bio dovoljno hrabar da
umrem.

Doljaci su se zaustavili na grebenu pokraj stare i ruevne straarske kule, motrei malo mjesto to se
sastojalo od esnaest kolibica sa slamnatim krovovima, mlina, vijenice i kamene crkvice. Neki od njih ak
su se i nacerili Abbotsend im se vjerojatno svidio. ovjek koji me drao za tuniku popustio je stisak, pa
sam iskoristio priliku. Odmaglio sam nizbrdo, ispruivi ruke da odrim ravnoteu, a pritom sam se tako
derao da bih probudio i mrtve. Ljudi su podignuli glave, a onda su se razbjeali uz panine povike koji su
se uli i navrh brda. Ve tada sluali smo prie o divljim bezbonicima, zloincima ednima pljake.
Potrali su i uljezi eljeli su do sela prije nego to stanovnici dospiju posakrivati stvari i skupiti hrabrost.

Spotaknuo sam se i zavrio u blatu izmeu kua, gdje su neki mukarci iz Abottsenda titovima ve poeli
zbijati obrambene redove, dok su drugi dograbili sjekire i vile, orue dovoljno otro da ubije. Ustao sam
upravo kad je kova Siward nahrupio iz radionice, a u snanim i miiavim rukama nosio je hrpu maeva
neki jo nisu imali pravu drku, a drugi su bili poprilino tupi, no dijelio ih je svima koji su bili spremni
stati i suprotstaviti se onome to dolazi. Pritrao sam mu.

Makni se s puta, djeae! zarei Griffin, pa zgrabi Siwarda za ruku prije nego to mi je kova dospio
dati ma. Ipak sam pokuao uzeti oruje, ali ratnik je ponovno zareao, pa je Siward, okrenuvi mi lea,
zauzeo svoje mjesto uz njega. Drite obrambenu crtu! Samo hrabro, momci! povie Griffin osmorici
branitelja koji su ondje stajali. Bio je najiskusniji borac u naemu selu, ali nije imao vremena da odjene
verinu koulju ili da uzme tit, nego se samo oboruao velikim maem. Pokraj njega ekao je Guzogrizac,
koji je otvorio gubicu i reao, pokazujui ute zube.

Ealhstan se pojavio pokraj mene, luaki mirkajui.

Rekli su da su trgovci, izvijestio sam ga. Nasuprot Griffinu, Nordijci su titovima oblikovali prve linije
napada bile su due nego nae i sastojale se od dva reda ratnika.

Ti si ih doveo? pogledom me upitao Ealhstan. Prekriio se, a vidio sam da se trese. Nisu nalik na trgovce,
djeae! govorio mu je izraz lica. Tako mi Krista, uistinu nisu!

Ubili bi me, rekao sam, svjestan da se kukaviki opravdavam. Ealhstan frkne nosom i pokae prema
umama na istoku, a kako se nisam osvrtao na to, udario me koatom akom i ponovio pokret. Naalost,
upravo sam ja pogane doveo preko breuljka, pa pokuaj bijega ne dolazi u obzir.
to traite ovdje? upita Griffin bez straha u glasu. Prsa su mu se nadimala pod tunikom, a pridolice je
promatrao suenih oiju. Odlazite i ostavite nas na miru. Mi nismo u svai s vama. Idite, prije nego to
potee krv. Guzogrievi bokovi stezali su se kad je triput promuklo zalajao i time potkrijepio
upozorenje svoga gospodara.

Sigurd, koji jo nije izvukao ma iz korica, pogledao je ivotinju, a onda je iskoraio. Trgovci smo, rekao
je na engleskomu, s krutim naglaskom. Donijeli smo krzna i mnogo jelenjih rogova. A tu su i moreve
kljove, ako imate srebra za njih. Nordijci iza njega uskomeali su se, eljni nasilja, pa su i sami bili nalik
na lovake pse koji zateu uzice. Neki su drkama maeva poeli lupati po titovima u prijeteemu taktu.
Pravi divlji vukovi! Hoete li trgovati? upita Sigurd, podigavi glas.

Niste mi nalik na trgovce, odgovori Griffin, pa pljune na tlo izmeu njih, jer njima ne trebaju ratni
titovi i ljemovi. Njegovi ljudi potvrdno su mrmljali, osokoljeni prkosnim dranjem voe. Obitelji su
sklonili na sigurno, pa su se okupili i drugi mukarci iz sela. Neki od njih imali su titove i progurali se u
Griffinov red, dok su ostali stajali iza njih, drei lovaka koplja i duge noeve u stanju pripravnosti.

Sigurd slegne irokim ramenima i napravi grimasu. Ponekad smo trgovci, odgovorio je, a ponekad
nismo.

Odakle ste? zanimalo je Griffina. Ovamo ne zalazi mnogo tuinaca. Brzo se osvrnuo oko sebe, pa
sam shvatio da kupuje vrijeme seoskim enama koje su djecu vukle prema umi na istoku, iako sam uo
tresak vrata, pa sam po tome zakljuio da je barem jedna od njih odluila ostati.

Dolazimo s podruja Hardangerova fjorda, daleko na sjeveru, odgovori Sigurd, a ve sam rekao da
smo ponekad trgovci. Rije ponekad zvuila je opasno.

Ne prijeti nam, bezbonie! zagrmi sveenik Wulfweard, koji je istupio iz crkve, drei pred sobom
drveni kri. Netko ga je jednom prilikom opisao kao bivega ratnika. Bio je uistinu golem, a sad se i poput
stijene postavio pred pridolice. Divljim pogledom zurio je u Sigurda. Gospodin poznaje vaa crna srca i
nee dopustiti da u ovomu mirnomu mjestu prolijete krv. Podignuo je drveni kri kao da e ve sam
pogled na njega pridolice pretvoriti u prainu, a u tom sam trenutku stvarno povjerovao u mo
kranskoga Boga. Sveenik se okrene prema meni, lica izoblienoga pukom mrnjom. Jedan si od
Sotoninih pomagaa, djeae, mirno mi se obratio. Ovdje smo to oduvijek znali. A sad si vuka uveo u
tor.

Ealhstan je neto promrmljao i mahnuo rukom kao da odbacuje te rijei.

Momak ima pravo, Wulfwearde, ree Griffin. I sam zna da bi ionako doli. Nije ih on namamio
ovamo!

Sigurd me pogledao, a zatim iz korica izvukao ma, no Wulfweard je prijezirno pogledao oruje. Vi
pogani najnii ste od avlovih robova i ubrzo ete se pretvoriti u prainu, kao i svi nevjernici prije vas.
Nacerio se, a drhtavo i crveno lice zadobilo mu je odluan izraz, kao da ga je ispunila snaga tih rijei.
Kristove vojske ve briu vau prljavtinu s ovoga svijeta.

Neki Nordijci Sigurdu su povikali da ubije Wulfwearda, kao da su se uplaili sveenikovih neobinih rijei i
moguih arolija. Ali kako bi pokazao da se ne boji govorancija, Sigurd sveeniku okrene lea, a onda
podigne veliki ma i zabije ga u zemlju ispred svojih ljudi. Kad je to uinio, Nordijci su takoer izvukli
maeve. Nezadovoljno mrmljajui, zajedno s kopljima okrenuli su ih nadolje i zabili otrice u tlo, pa je
oruje ostalo titrati poput usjeva na povjetarcu. Sigurd se okrenuo Wulfweardu, a onda je na njega bacio
okrugli tit. Sveenik je odskoio, no tit ga je tako silovito udario u potkoljenicu da je vjerojatno osjetio
bol, iako to niim nije pokazao.

Doli smo trgovati, obrati se Sigurd naoruanim seljacima. Priseem oevim maem, dodao je,
poloivi dlan na srebrnu jabuku oruja zabodenoga u zemlju. Ne elim vam zlo. Ljutito je gledao
sveenika. Zabranjuje li va Bog da posjedujete lijepa krzna? udno je boanstvo koje eli da se
smrzavate kad prvi snjegovi prekriju selo.

Vie bismo voljeli da nam se krv smrzne, nego suradnju sa Sotoninim slugama. Sveenik je gotovo
ispljunuo te rijei, ali Griffin istupi iz bojnoga reda i zabije ma u zemlju, tik do Sigurdova oruja.

Wulfweard govori za sebe, izjavio je, ne skidajui pogled s ratnikoga voe i to je njegovo pravo. Ove
godine lovita crvenih jelena prorijedila su se, a na kralj jo uvijek udi za srebrom to ga donose, pa ih
njegovi ljudi grozniavo love. Dobro krzno ovjeku moe spasiti ivot, kao i njegovoj obitelji. Mahnuo je
rukom, pokazavi ljude iza sebe. Trgovat emo, Sigurde. Rekavi to, priao je Sigurdu i stisnuo mu ruku,
a onda su se obojica nasmijeili. Dakle, trgovanje umjesto krvoprolia. Odahnuo sam i potapao
Ealhstana po leima, dok su stanovnici Abbotsenda pokretima i rukovanjem s pridolicama izraavali
dobrodolicu i olakanje. Za dlaku su izbjegli sigurnu smrt.

Wulfweard se dugim koracima vratio u crkvu i putem sve proklinjao, a Griffin je gledao za njim i vrtio
glavom. On je uvar naih dua, Sigurde, prokomentirao je, ali ovjek mora paziti i kako ivi, a mi jo
nismo mrtvi. Svejedno mi je molite li se pseim jajima ili pogrbljenomu staromu drvetu. Podignuo je
ruke i nastavio: Naravno, ako jedan od drugoga mirno i u dobroj vjeri moemo dobiti stvari koje e nam
poboljati ivote.

Sigurd potvrdi glavom. Ah i moj sveenik godi esto nam takvim rijeima puni ui, Englezu, odgovorio
je, mahnuvi rukom prema Wulfweardovim leima. Neka im budu njihove kisele jabuke. Trguju
bijedom, a mi emo izmijeniti srebro i krzna.

Slaem se, ree Griffin, a onda se namrti. Naravno, morat emo javiti upravitelju. Zapjenit e se ako
dozna da ste usidrili brodove bez plaanja pristojbe. Sigurd se takoer namrtio i poeao po bradi. Ne
brini, Nordije, nastavi Griffin, poloivi mu ruku na rame. Budemo li brzi, moemo trgovati prije nego
to Edgar ovamo dovue svoju debelu guzicu. Slegnuo je ramenima. Nipoto vas neemo spreavati da
isplovite.

Ratniki voa se okrene. Njegovi ljudi izvlaili su oruje iz da i istili otrice. Maeve emo ostaviti u
koricama, uvjeravao je Griffina, koji je odjednom zadobio tjeskobni izraz, kao i jo neki Englezi.

Tvoja rije mi je dovoljna, Sigurde, izjavi Griffin i dostojanstveno kimne. Razgovarat u sa svojim
ljudima. Nordijac ga uhvati za ruku kako bi izrazio puno povjerenje, a onda se Griffin okrene i pone
odgovarati na pitanja seoskih glaveina.

Sigurd se okrene prema meni. Kako ti je ime, crvenooki? upitao je nordijskim jezikom.

Osric, gosparu, glasio je odgovor, a ovo je moj gazda Ealhstan, dodao sam, pokazavi glavom starca.
Nije mi bilo jasno odakle znam sve te rijei na poganskom jeziku.
Slui tomu nijemomu i staromu jarcu? upita Sigurd, a onda se naceri. Ah, razumijem. Ne voli kad ti
zapovijedaju to da radi.

Uvjeravam te da mi gazda na druge naine daje do znanja to hoe, odgovorio sam s osmijehom, a
upravo u tom trenutku Ealhstan mi je gurnuo rame i pritom mahao rukom, oponaajui ribu koja pliva.
Odmahnuo sam glavom, pa je starac napravio mrzovoljnu grimasu i udaljio se vukui noge. Bio je
nezadovoljan to e se danas morati odrei skue.

Kako si nauio na jezik? upita Sigurd.

Do danas nisam ni znao da ga razumijem, gosparu, odgovorio sam.

Taj te sveenik Bijeloga Krista ne voli, Osrie, rekao je, prelazei palcem preko otrice maa da s nje
oisti blato.

Ovdanji ljudi uglavnom me se boje, slegnuo sam ramenima.

Sigurd napui usta i potvrdi glavom. Nikad nisam sreo osobu nalik na njega. Doimao se poput ovjeka koji
bi se golim rukama borio s medvjedom i pobijedio.

Prvi smo od naih ljudi na zmajevima otplovili preko nemirnoga mora, izjavio je, ali ak ni mi nismo
posve neustraivi. Zna li ega se ja bojim, djeae? Odmahnuo sam glavom. Vjerojatno niega, pomislio
sam. Bojim se suhoga grla. Donesi neko pie. Medovina uvijek olaka trgovako pogaanje. Nasmijeio
se divovskomu Nordijcu koji mu je uzvratio osmijeh, a kad sam se okrenuo da iz Ealhstanove kue
donesem medovinu, Sigurd povie, oponaajui Wulfwearda: Nemoj baciti prokletstvo na pie, slugo
Sotone. edan sam!

Nordijci su s brodova donosili robu, okrueni radoznalom seoskom djecom, a bili su tu i neki odrasli, pa
su se divili vitkim plovilima sa zmajevim glavama na pramcima jo nikad nisu vidjeli neto slino. Djeca
su bezbonicima pomagala unositi robu u selo, gdje su bune skupine ena nestrpljivo ekale da vide to
to neznanci prodaju. Jelenje koe bile su debele i vrste, a brusovi dobre kakvoe, iako je kova Siward
tvrdio da su engleski bolji. Na tlo su bacili koe, pa su na njih poslagali jantar oblikovan u kuglice, kao i
konate mjeine pune meda. Bilo je tu suene ribe, jelenjih kostiju i morevih kljova. Oduevljeni seljaci
pokupovali su sve izloene predmete. Jeftino su ih nabavili, a kasnije e platiti Ealhstanu da od kljova
izradi glatke i ukraene drke za noeve ili maeve, kao i amajlije za njihove ene. Iz skrovita u umama
na istoku izale su i posljednje majke s djecom, pa su se ukljuile u opu strku i cjenjkanje s pridolicama.
Kupovale su novie i ogrlice koristei njihove vage, pa su ivo mahale rukama, nastojei da ih neznanci
razumiju, iako je Sigurd morao razrijeiti nekoliko zabuna. Posredovao je bez problema, a u namrgoeno
lice urezao mu se i osmijeh.

Osric govori njihov jezik, izvijestio je Griffin nazone, nadglasavi buku, a onda mi je namignuo, pa su
stanovnici Abbotsenda brzo zaboravili da sam Sotonin sluga i smjesta me zaposlili kao tumaa koji e im
pomoi u trgovanju. Spremno sam se odazvao, pitajui se hoe li ti ljudi, koji su me inae izbjegavali, tako
postupati sa mnom i kad pridolice odu. Ipak sam im bio od pomoi. Isprva sam s naporom pronalazio
rijei, kao da berem kupine nakon to su ih opustoile ptice, ali to sam vie sluao, bolje sam razumio.
Odvie sam uronio u posao tumaa da bih se pitao kakva mi je to neobina arolija uinila nepoznati jezik
razumljivim. Stari Ealhstan ispustio je grleni zvuk i potvrdio glavom, opipavajui jajoliki bro koji mu je
Nordijac gurnuo u ruke. Do prodavaevih nogu, na glatkim koama, lealo je na desetke predmeta,
presijavajui se u svjetlu kasnoga popodneva. Trgovanje je uglavnom zavrilo, ali jo se posvuda uo
amor, a ljudi su usporeivali robu koju su upravo kupili i hvalisali se dobrom cijenom.

Mislim da ih nije mnogo prodao, Ealhstane, primijetio sam, vidjevi da Nordijac vrlo arko nastoji
nijemoga starca nagovoriti da kupi enski bro. Ealhstan se prekrii, iskrivi suhe stare usnice i pokae u
smjeru crkve.

ene su se bojale da e im Wulfweard prigovarati budu li nosile taj nakit? upitao sam kad mi je predao
bro. Bogobojazne ene nose poganske simbole! Pokuao sam to zamisliti. Wulfweardu to ne bi bilo
drago. Uope mu se ne bi svidjelo.

Na razoaranje poganina, poloio sam bro na kou, meu ostale ukrasne predmete. Svi su bili dui od
prsta, a neki su imali ispupene jantarne ili staklene ukrase koji su sjali usred pomno izraenih, zavojitih
ara urezanih u metal. Gdje je uope Wulfweard? Jutros nisam vidio toga zajapurenoga napuhanka.

Ealhstan slegne koatim ramenima i mahne prstom prema meni. Znam, on je Boji ovjek, rekao sam.
Trebao bih ga vie potovati, iako se ne bi ni popiao na mene u sluaju da me zahvati plamen. Dijete
je zacviljelo, pa smo se brzo okrenuli. Samo se igraju, primijetio sam i nasmijao se. Golemi Nordijac s
kosom boje plamena brundao je kao medvjed da uplai djecu to su se penjala po njemu jedno mu se
uspentralo na lea, dok mu je drugo dvoje visjelo na rukama.

Doi, Wini! majka je ivano pozvala jednoga od djeaka. ene su zaas odvele djecu, ostavivi
Nordijca ije su sitne oi oduevljeno sjale na licu obraslom dugom, upavom bradom.

Ne doimaju se kao avoli, Ealhstane, prokomentirao sam. Starac je podigao bijele obrve nalik na
gusjenice, kao da hoe rei: Jutros nisi tako mislio. To su krvoedni pogani, pa bi bilo dobro da ih se
kloni.

Ali nisam ih se htio kloniti.

Griffin je ekao da se sunce spusti prema zapadu, pa je tek tada poslao glasnika da Edgara, mjesnoga
upravitelja, izvijesti o dolasku trgovaca koji duguju pristojbe. Sigurd se sloio da no provede na obali i da
sa stanovnicima Abbotsenda podijeli medovinu. Brodove su ionako izvukli na al, pa nije mogao otploviti
do sljedee plime. Uostalom, mora riskirati plaanje pristojbi kako bi uope sa svojim ljudima noio na
suhomu. Proirio se glas da e se mukarci skupiti u staroj dvorani, pa sam gledao kako bezbonici u
krinje i koe skupljaju preostale rijetke predmete. inilo se kako im je vie stalo da ponu piti medovinu,
nego da prodaju robu.

Mora nam se pridruiti, Osrie, pozove me Griffin iza dvije debele, smotane jelenje koe to ih je
nosio dok je pokraj njega bio Guzogrizac. Trebamo te da nam prevede pogano brbljanje. Kako ih uope
razumije, mome?

Ne znam, Griffine, odgovorio sam. Ne mogu to objasniti.

Slegnuo je ramenima. Pa, vidjet emo se kasnije. Nacerio se i zazveketao jantarnom ogrlicom koju je
omotao oko runoga zgloba. Kad Burghilda ovo vidi, nee mi zamjeriti no provedenu u opijanju s onim
avlima! Pas ga je sumnjiavo pogledao.

Moda si joj trebao kupiti i bro, rekao sam, zatomivi osmijeh, a i one jelenje rogove. Moda ak i
srebrnu pribadau.

Premjetajui koe, motrio je jantarnu ogrlicu i mene, a lice mu je zadobilo zabrinut, namrten izraz.
Okrenuo se i otiao. Guzogrizac je cijelo vrijeme bio za njegovim petama.

Drugo poglavlje

Stara dvorana bila je prepuna ljudi. Za divno udo, pogani i krani slagali su se bolje nego to je itko
mogao oekivati. Bilo je buno i smrdljivo, kao kad se zamka od vrbova prua napuni pastrvama. Doao je
ak i Wulfweard, iako ga nisam vidio da razgovara s kojim Nordijcem. Sjedio je na stoliu, pio medovinu i
prstima prelazio po drvenomu kriu oko vrata, kao da e mu to pruiti sigurnost od zla koje je vidio oko
sebe. Sumnjiavo je pogledao strop oito se bojao da e od raskalaene zabave nosai greda popustiti,
pa e se krov sruiti i zdrobiti nas.

Zdanje s dvoranom pripadalo je gosparu Swefredu, ali on je ve est godina leao pod zemljom, a nije
imao sinove. Sad su jedan polumrani kraj prostorije zakrile razne sprave, poput bukalica za maslac i
praznih bavi, dok je preostali prostor sluio za sastanke, trgovinu i osobne rasprave. Svi su povremeno
koristili to mjesto i zato nitko nije vidio razlog da plaa neko posebno odravanje prostorija. Kroz pod od
nabijene zemlje probijao se dra, nije bilo zastora koji bi smanjili hladnou, a u zidovima je trunulo vlano
iblje.

Ali ove noi dvorana je oivjela. Sjetio sam se prie o Beowulfu u kojoj su se Geati skupili u velikoj dvorani
za gozbe. Veseli ratnici gostili su se i pili medovinu na klupama ukraenim dragocjenim kovinama, ispod
tapiserija izvezenih zlatom koje su se presijavale sa zidova. Moda je i ovo mjesto neko bilo slavno, a sad
su ponosni poganski ratnici koji su preli sivo more podsjeali na dane kad je dvorana ispod starih i
aom umrljanih greda neto znaila.

Stanovnici Abbotsenda nisu htjeli da im ene budu blizu tih Nordijaca pijanih od medovine, pa su
dvoranom prolazili njihovi sinovi koji su nosili nabrekle mjeine, punili pehare i dijelili komade mesa s
dvije svinje koje su pekli nad ognjitem. Sigurd je ove peenke kupio od mesara Oerica. Bio sam
nevjerojatno gladan i pohlepno motrio kako salo cvri na vatri, a zamamni miris priguio je zadah truloga
drva, mokre zemlje i znoja. Oni koji se zbog razliitih jezika nisu mogli sporazumjeti sa susjedima vikali su,
mislei da e to pomoi, a ostali su se smijali. Buka se nastavila do kasno u no, a ja sam pijanim ljudima
marljivo prevodio koliko-toliko razumljive reenice. Poslije su donijeli jastuke, krzna i slamu, pa se
spremili na spavanje. Bilo je to niije zdanje, i stoga pogani nisu imali razloga da oruje ostave vani. Sjedili
su i leali uza zidove, a svatko je pokraj sebe prislonio svoj okrugli, oslikani tit i koplje.
Nikad nisam vidio toliko ianih koulja, primijetio je Griffin tiho, zapliui jezikom. Bilo je kasno, pa
iako su kod kue imali postelje, stanovnici Abbotsenda spremili su se ovdje prespavati, a neki su ve i
hrkali. Griffin i ja skrasili smo se na sjevernom kraju dvorane, pod jedinim prozorom, a zapravo tek uskim
otvorom koji su prekrili tankim pergamentom. Veina svijea ve se ugasila, pa je pozaspale pojave
umotane u plahte osvjetljavalo samo iskrenje kamenoga ognjita u sredini. Mome, vie puta nego to
se volim i sjeati, borio sam se za kralja Egberta i za Beorthrica, ali kaem ti da nikad nisam vidio bolje
naoruane ljude. Iz brade je izvukao u i promotrio je. Svima e nam biti bolje kad se izgube. Ponovno
je pogledao poglavara Sigurda dok je ovaj tiho razgovarao sa starijim Nordijcem okrugloga lica i
raupane brade.

Ali trgovanje je dobro prolo, rekao sam, gledajui kako Griffin zamiljeno noktom palca gnjei u.

Podignuo je obrve. Da, dobro je prolo, priznao je, a onda je odmahnuo glavom i zakolutao oima.
Burghilda eli dva bronana broa s jantarnim ukrasima.

A to je s ogrlicom? upitao sam, sjetivi se kako se ranije toga dana ponosio svojom kupovinom.

Kae da ogrlica ne vrijedi bez odgovarajuih broeva, poalio se, a onda me pogledao, pa smo se
obojica nasmijali, probudivi tamnokosoga poganina, koji je uspio promrmljati psovku prije nego je
ponovno sklopio oi. Vjerojatno sam i ja neko vrijeme spavao, a probudilo me kljocanje zasuna i
kripanje arki na vratima dvorane. Mrmorenje onih koji su jo bili budni mijealo se sa hrkanjem. Dok
sam gledao kako stari Ealhstan ulazi vukui noge, a primijetila ga je samo nekolicina nazonih, arke su
posljednji put alosno zakripale. Ealhstan napravi grimasu, a Griffin se uz trzaj probudi, prosuvi
medovinu iz pehara koji je jo drao.

Gotovo sam zadrijemao, mome. Odakle se on stvorio? upitao je, glavom pokazavi drvodjelju.
Rezbario je krieve za pogane? Onda je ponovno zaklopio oi, a glava mu je klonula, udarivi u zid.
Griffinu sam iz ruke paljivo uzeo pehar i poloio ga na zemlju, a Ealhstan je oprezno koraao kroz
mnotvo pozaspalih ljudi koji su hrkali i putali vjetrove.

Stare, im svane, planiram otii po ribiki tap, proaptao sam, pomislivi da se Ealhstan doao
uvjeriti hou li se probuditi na vrijeme da mu uhvatim doruak. No na te rijei samo je odmahnuo rukom,
pa se namrtio i kleknuo uz bolni trzaj. Kad se posve uvjerio da Griffin spava i da nas nitko ne gleda, zurio
je u mene, a suho lice bilo mu je u sjeni upave bijele kose to se presijavala pri svjetlosti vatre. to se
dogaa? upitao sam, no stavio mi je koati prst na usta, a onda me uhvatio za ruku i neto utisnuo u
moj dlan. Spustio sam pogled i vidio da u ruci drim stabljiku paprati. Slegnuo sam ramenima, jer nisam
razumio to mi time eli poruiti. Rukom mi je dao znak da pomiriem lie, pa sam protrljao stabljiku i
prinio je nosu. Mirisala je odbojno, poput truloga pastrnjaka, pa sam shvatio da to nije paprat, nego
kukuta. Vidio sam kako svinje i ovce ugibaju nakon to su jele tu biljku. ivotinje se najprije usplahire, no
onda im se disanje uspori, a noge i ui postaju hladne na dodir. Ugibaju naoteene i smrdljive.

Bacio sam lie, pljunuo na prste i obrisao ih u tuniku. Ealhstan je napuhao obraze i napravio znak kria.

Wulfweard? proaptao sam.

Potvrdio je glavom, a ugledavi Griffinov pehar za medovinu, podigao ga je i pretvarao se da neto sipa u
njega. Oi su mu se pretvorile u proreze ispod gustih bijelih obrva. Okrenuo se i pogledao Sigurda koji se
naslonio na zapadni zid, a sjedio je pokraj velikoga i okrugloga tita, eljeznoga ljema te zloslutnoga,
tekoga koplja.

Zgrabio sam Ealhstana za rame. Wulfweard namjerava otrovati poglavara Sigurda? prosiktao sam.
Vidio si ga kako bere kukutu?

Drvodjelja se brzo okrene i pogleda pogane oko sebe kako bi se uvjerio da nitko nije uo ili razumio moje
rijei, a onda je upro pogled u mene, pa sam polako kimnuo, potvrdivi njegovo zgraanje. Lud je,
promrmljao sam.

Napravio je grimasu kao da se slae sa mnom. Pokazavi vrata dvorane, ustao je i mahnuo mi da ga
slijedim. I ja sam ustao, pomno pazei da ne probudim pozaspale ljude oko sebe, pa sam tiho poao za
Ealhstanom, a pritom sam i oputeno otkopao pojas, kao da se vani namjeravam olakati.

No je bila vrlo mrana, nije bilo mjeseine. Dva psa tukla su se oko kosti na kojoj je bilo neto mesa.
Neija guska pobjegla je iz kokoinjca i sad je sjedila na slamnatomu krovu kovaa Siwarda, gdje je rairila
krila i ponosno gakala, dok je selo mirno spavalo. Uinilo mi se da ujem kako valovi udaraju u junu
obalu s druge strane tamnih breuljaka. Onda je Ealhstan stavio ruku u kesu koju je nosio za pojasom, pa
mi je neto pruio, jo uvijek me gledajui u oi. U tom trenutku primijetio sam Alwunn, djevojku s kojom
sam leao poslije uskrnje gozbe. Stajala je u sjeni strehe, krila bucmaste ruke i zurila u drvodjelju. Po
njezinoj zapletenoj utoj kosi zakljuio sam da ju je starac vjerojatno izvukao iz kreveta, a kad sam je
vidio, zgrio mi se eludac.

to se dogaa, Ealhstane? upitao sam, gledajui mali no s kotanom drkom to mi ga je pruio. Kroz
rupu na drci bila je provuena konata uzica. Ealhstan je razdraeno rukom pozvao Alwunn da prie, pa
je izala iz sjena, stidljivo se smijeei debelim usnicama. Proistila je grlo i ponovno pogledala starca, kao
da oekuje njegovo doputenje. Kimnuo je i progunao.

Kako si, Osrie? tiho me pozdravila djevojka. Nervoznom kretnjom dotaknula je kosu, kao da joj je
odjednom neugodno. Rukom je bezuspjeno pokuavala ukrotiti neposluni pramen.

to radi ovdje, Alwunn? upitao sam, osjetivi napetost u meunoju. Jesi li u spavaici? Nelagodno
se promekoljila, pa sam se namrtio na Ealhstana, koji je nestrpljivo mahao rukom.

No, Osrie, pone Alwunn, glavom pokazujui predmet to sam ga drao. Taj no je vaan.

Ne ini mi se da je tako, odgovorio sam, prelazei palcem preko tupe otrice. Morao bih se posebno
potruditi da njime oderem ak i zeca. Starac mi uzme no pa mi drku stavi pod nos. U bijeloj kosti
previjale su se dvije zmije, a svaka je onoj drugoj gutala savijeni rep. Vjeto je izraen, priznao sam. I
pripada poganima.

Bila sam ondje kad su te nali, Osrie, izjavi Alwunn, gotovo s osjeajem krivnje.

Pa to? upitao sam. Znao sam tu priu. Nali su me meu starim grobnim humcima jugoistono od
Abbotsenda. Nitko nije znao odakle sam se pojavio, a leao sam onesvijeten. Kad sam se probudio, um
mi je bio prazan kao bava s medovinom poslije svadbene gozbe.
Glava ti je krvarila, pa su pomislili da si mrtav, nastavi Alwunn, ali kad su te okrenuli, ugledali su tvoje
otvorene oi. Oklijevajui je pokazala moje krvavo oko. Wulfweard je poeo psovati i tvrdio da te
dotaknuo Sotona. Prekriila se prestraile su je vlastite rijei.

Imao sam sreu da je staromu Ealhstanu bio potrebniji pomonik nego Wulfweardove propovijedi to
smrde po prdeu, odgovorio sam, smijeei se sijedomu drvodjelji, koji je ponovno progunao. Alwunn
se uasnula zbog onoga to sam rekao, pa se osvrnula da vidi jesmo li jo sami. Psi su ugledali zeca i uz
divlji lave odjurili u no.

Alwunn se trgnula. Ealhstan ti je taj no pronaao oko vrata. Uzeo ga je prije nego to su ga vidjeli
Wulfweard i ostali. Pogledala je starca. Bojao se onoga to bi mogli uiniti. No je poganski, Osrie,
rekla je, naglasivi svaku rije, a kad bi to povezali s tvojim okom... Slegnula je ramenima, ponovno se
doimajui kao da joj je neugodno i kao da se stidi to su stanovnici Abbotsenda loe postupali prema
meni, iako je istodobno razumjela njihove razloge.

Kao to sam rekao, starcu je bio potreban pomonik, odgovorio sam i pomno motrio no.

Jesi li siguran da se uope ne sjea kako si dospio ovamo? upitala me Alwunn, koja je ponovno
nastojala ukrotiti neposlunu kosu.

Odmahnuo sam glavom. Probudio sam se u Ealhstanovoj kui. Prije toga... iskreno, u glavi mi je
praznina. Podignuo sam no. Ti si ve znala za ovo? Potvrdila je kimanjem. Zna li jo tko?

Zato, Osrie? Mogu li oni uope gore postupati prema tebi? upitala je s kiselim osmijehom. Namrtio
sam se. Nitko drugi ne zna, odgovorila je i pogledala drvodjelju. Trebala bih poi. Ako majka dozna da
sam bila ovdje...

Ealhstan kimne i dotakne joj rame u znak zahvalnosti. Alwunn mi je dobacila pogled na rastanku i otrala
u no, podigavi rub spavaice da se odjea ne vue po blatnomu tlu.

Zato mi to sad govori, stare? upitao sam namjetajui no za pojas. Djevojka je imala pravo. to bi
mi jo mogli uiniti? Dvije godine su me mrzili, ali i putali na miru ipak sam Ealhstanov djeti. Vrijeme
je da se prestanem skrivati iza starca.

Drvodjelja mi je gledao no za pojasom, ali nije ga pokuao oduzeti. Blago je zavrtio glavom i na prsima
napravio znak kria.

Ne znam to sve to znai, Ealhstane, rekao sam, poloivi mu ruku na rame, ali zahvalan sam ti.
Guska je glasno zagakala, pa sam se okrenuo i vidio da nam prilazi neka tamna pojava.

Je li to jedna od Bertwaldovih ptica? upita Wulfweard i prekrii se kad me primijetio. Nosio je sveanu
sveeniku odjeu: bijela vunena tunika sezala mu je do glenjeva, a oko vrata mu je bila omotana
zelena, svilena traka, toliko dugaka da je padala preko pojasa. Rekao sam mu da mora povisiti
kokoinjac. Ako se guska uplai i ako joj pomogne vjetar, moe se vinuti dvjesto koraka u nebo. Vidio sam
to! Gledali smo pticu koja je ljutito mahala krilima. Smilja li onaj avao, jarl Sigurd, nove naine da
uvrijedi naega Gospodina i Oca? upitao je Ealbstana, okrenuvi mi lea.

Drvodjelja potvrdi glavom.

Ealhstane, da ti objasnim situaciju pokraj Cearlovoga imanja, pone Wulfweard. Imao sam sree, a
moramo vrsto vjerovati da srea nije nita drugo nego Boja nagrada pravednicima... Pokazao je neto
debelim prstom, pa iako mu nisam vidio lice, znao sam da se bahato smijei. Pa, Ealhstane, meu
koprivama i kiselicama naiao sam na hrpu iaka. Mislim da zna kako iak olakava stolicu, protrljao
je donji dio trbuha, a sok u njegovu liu vrlo je djelotvoran protiv ugriza buha, zmija i slinih stvorenja.
Meutim, zna li da ovjeku godi kad ulje iz njegova korijena utrlja u tjeme, a da i ne spominjemo kako
pospjeuje rast kose? Drvodjelja proguna, a sveenik mu stisne rame. Mir s tobom, prijatelju. Onda
se Wulfweard okrene prema meni, a ak sam i u mraku vidio da mu je na licu zgraanje. Mii mi se s
puta, mome. Idem posvjedoiti Boje djelo. Izgovorivi te rijei, otvorio je vrata staroga zdanja u
kojemu je bila dvorana, zlobno se nasmijeio Ealhstanu i uao.

Starac je htio otii, pa mi je mahnuo da ga slijedim, ali sam ipak ostao na mjestu, pod krovom koji je
trunuo. Drvodjelja je ispustio grleni zvuk i mrzovoljno mahnuo rukom.

Dopustit e da otruje jarla Sigurda? uasnuto sam upitao. Lagao je o iku. Ponovno sam pomirisao
pljesnjivi zadah kukute na prstima, a Ealhstan mi je jo jednom dao znak da poem za njim. Ne dolazi u
obzir, usprotivio sam se. Ealhstane, ne moemo dopustiti da se to dogodi. Wulfweard je lud! Glava mu
je pravo leglo zmija. Iako se starac namrtio, nisam ekao da vidim to e uiniti, nego sam za
sveenikom uao u dvoranu.

Unutra je netko bacio jo cjepanica u vatru. Crvrale su i pucketale, a plamenovi su zlatnim odsjajem
bojali mirisni dim koji se dizao nad pozaspalim ljudima i oko glatkih krovnih greda. Wulfweard je, s
peharom u rukama, stajao nad jarlom Sigurdom, a nekoliko nazonih mekoljilo se kao da oekuju
neprilike. Sveenik se osvrnuo iza sebe zauvi otvaranje vrata, a kad me ugledao, iskrivio je usta i
ponovno se okrenuo Nordijcu. Otiao sam na mjesto ispred ognjita, osjeajui toplinu na obrazima, a
onda je uao i Ealhstan, pa je unuo pokraj kovaa Siwarda.

Tvoji ljudi posru u mraku, jarle Sigurde, pone Wulfweard otrim glasom, a nije li zadaa pastira da
svoje stado spasi od vuka?

Odjebi, sveenie, promrmlja Sigurd, ekajui zlatnu bradu. Nisam preao more boga Njrda da bih
tebe sluao. Rijei ti padaju s usnica kao brabonjci iz jareve guzice. Neki Nordijci dovoljno su se glasno
nasmijali da probude one koji su jo spavali.

Vrati se u kuu svoga Bijeloga Krista i spavaj na koljenima, javi se ratnik pokraj Sigurda.

Wulfweard je nekoliko trenutaka samo zurio u Sigurda. U svjetlu vatre vidio sam da se trese od bijesa i
stie aku.

Doao sam ovamo u miru, bezbonie, zagrmio je, a nadao sam se da e moda prihvatiti Kristov
blagoslov. Znam da sutra odlazi.

Bijeli Krist je ovdje? upita Sigurd, pa se naceri, osvrnuvi se po dvorani.

Na Gospodin je posvuda, odgovori Wulfweard, dobacivi upozoravajui pogled Englezima u dvorani.

Blagoslovio bih te u Kristovo ime, Sigurde, a ujutro tebe i tvoje ljude krtenjem mogu oistiti od
grijeha.
Upitao sam se je li Wulfweard promijenio planove, ili je Ealhstan jednostavno pogrijeio glede kukute.
Moda je sveenik doista brao iak, lijek za svoju rijetku kosu.

Gubi se sa tim arolijama, sveenice! odgovori Sigurd, mahnuvi rukom prema Wulfweardu, a stari
Nordijac, koji je u rijetku sijedu kosu upleo kosti, ustao je i priao jarlu. Ako to ne uini, rei u svom
godiju da ti utrobu ispuni crvima. Poganski arobnjak zlobno se nasmijeio, a neki Nordijci poloili su
ruke na koplja i na drke maeva. Dotaknuo sam no za pojasom, pa sam palcem preao po oblicima
zmija koje su se svijale, urezane u kotanu drku. Nordijci su imali sline drke na oruju koje im je virilo iz
korica za pojasevima. Motrio sam te strance, pokuavajui zamisliti da sam jedan od njih. Kose i brade
uglavnom su im bile ute, ali jedan je bio sliniji meni poprilino tamnoput.

Vidim da jo nisi spreman prihvatiti Kristov oprost, ree Wulfweard s usiljenim osmijehom. Eto,
pokuao sam, uzviknuo je, rairivi ruke, a moda i zadao prvi udarac u borbi za vae pokvarene due.
Okrenuo se od Sigurda, a onda je zastao i vratio se k njemu, ispruivi ruku s peharom medovine. Hoe
li barem piti sa mnom, jarle Sigurde, kako bismo svima okupljenima ovdje pokazali da je meu nama
mir?

Sigurd napui usnice, a onda slegne snanim ramenima. Pit u s tobom, sveenice, odgovorio je,
prihvativi pehar, ako me onda ostavi na miru. Wulfweard spusti glavu i ustukne, a Sigurd podigne
pehar do usnica.

Ne, gosparu! povikao sam i zakoraio preko Nordijca na tlu. Nemoj piti! Krajikom oka vidio sam
kako ljudi ustaju.

Wulfweard se okrenuo i neto zasiktao prema meni, a debelo lice ispunilo mu se mrnjom. Vrati se u
pakao, slugo Sotone! povikao je, a glas mu je ispunio staru dvoranu.

Zavei, sveenie, ree Sigurd, pa strese s ramena krzneni ogrta i umorno ustane. Nazoni u dvorani
razdvajali su se u skupine Nordijaca i Engleza, a nekoliko bezbonika zgrabilo je velika ratna koplja.
Govori, crvenooki, zapovjedi Sigurd i mahne mi rukom na kojoj se presijavalo zlatno ratniko prstenje.

Osjeao sam da me teina njihovih pogleda toliko silno pritie da mi mrvi vrat i gnjei eludac.
Odjednom sam uo samo pucketanje vatre u ognjitu i otkucaje vlastitoga srca. Proistio sam grlo,
progurao se kroz guvu te stao pred Sigurda i Wulfwearda. Medovina je otrovana, upozorio sam ga na
nordijskom jeziku.

Sigurd se namrti, ispruivi ruku s peharom.

Wulfweardu je vjerojatno bilo jasno to sam rekao poglavaru, pa se prekriio. La! viknuo je. Usta
Sotone puna su odvratnih lai! Zakoraio je prema meni, pa sam pomislio da e me udariti.

Onda ti pij, sveenie, zarei Sigurd na engleskomu i prui pehar Wulfweardu. Podijelit emo
medovinu, ali ti pij prvi.

Wulfweard zatvori oi i podigne lice prema staromu krovu, zgrabivi drveni kri koji mu je visio na prsima.
Neto je tiho mrmljao.
Pij! naredi mu Sigurd, a ta rije zazvuala je tako prijetee da nisam mogao zamisliti kako bi netko
odbio posluati.

Medovina je pomijeana s kukutom, javio sam se, pogledavi Ealhstana koji je jedva primjetno
odmahnuo glavom. Gosparu, da popije tu medovinu, ti bi uskoro zaspao. Duboko sam udahnuo. Do
podneva vie ne bi mogao stajati, noge bi ti bile hladne na dodir... a zatim bi se i upiao. Nisam znao je li
ovo posljednje istina, ali mislio sam da e te rijei zapei ponosnoga Sigurda. Ve sam duboko zaglibio, pa
sam smatrao da je sad besmisleno pokuati se izvui.

Pie bi me ubilo? upita Sigurd, probadajui me pogledom kao to svrdlo bui drvo.

Mislim da je tako, gosparu, odgovorio sam. Umrli biste, a sutra bi otac Wulfweard tvrdio da je to
Boje djelo.

Ta napuhana svinja vikala bi da je kranski Bog moniji nego Odin! zagrmi Sigurd i zgrabi drku maa.
Wulfweard pljune na mene, a onda gurne ruku u dugi rukav svoje tunike i skoi na Sigurda. Pomislio sam
da u ruci dri no, a to je primijetio i Sigurd, pa je zauujue brzo odskoio unatrag, istodobno izvukavi
oruje.

Oe! povie Wulfweard kad je Sigurd priskoio, zamahnuo maem i zabio ga u protivnikovu glavu.
Sveenika su izdale noge i u grevima je pao na tlo. Kad mu se iz lubanje prosuo sivi mozak, u rukama je
drao drveni kri.

Dva stanovnika Abottsenda opsovala su, pljunula i pogledala Griffina, oekujui da ih povede, no u svjetlu
vatre oi su im postale sumnjiave.

Bio je Boji sluga! povie Griffin, zurei u Sigurda dok su se Nordijci naoruavali, a stanovnici
Abbotsenda urili u no. Ealhstana, koji je kleao pokraj Wulfwearda, zgrabio sam za rame i odvukao ga
od trupla, a onda sam se, jo ne vjerujui da se sve to doista dogaa, progurao do vrata i izaao na svjei
zrak. Naalost, upao sam u mete.

Nordijci su poeli zbijati obrambeni zid na nain da se tit svakoga od njih preklapao s onim ratnika do
njega, a brzi i uinkoviti pokreti takve formacije djelovali su zastraujue. No i mjetani su u sjenama
oblikovali zbijenu crtu, stiui koplja i maeve, a novi dobrovoljci izlazili su iz kua sa titovima i
ljemovima.

Makni se, Ealhstane, doviknuo sam mu u crvenomu odsjaju svitanja to je ispunilo krajolik. Vie ih ne
moemo zaustaviti. Doi! Drvodjelja je samo odmahnuo glavom i povukao se od mene. Ponovno sam ga
pokuao zgrabiti, ali udario me po ruci i neto ljutito promumljao, pa sam pretpostavio da me psuje.
Onda su dva zida titova tresnula jedan u drugi, pa su se kroz mirno jutro prolomili prvi krikovi i
stenjanje. Pustivi starca, vidio sam da je Griffin zabio ma u vrat nekog Nordijca. to sam uinio?
povikao sam u svojim mislima. Govorio sam protiv sveenika, pa su ljudi koje sam poznavao sad umirali, a
na moje ruke past e i njihova krv. Otrao sam po Ealhstanov lovaki luk i pritom se molio da, prije nego
to poginem, strijelom probijem barem jedno crno srce nevjernika. Kad sam otvorio vrata drvodjeljine
kue, u mraku sam se zabio u stol, a srce mi je u prsima divlje udaralo dok sam trao natrag, nosei luk i
tobolac sa strijelama. Neki od naih ljudi rasporenih su utroba leali u blatu, ali neki su se jo borili,
stenjui kad su bili prisiljeni odstupati preko mrtvih prijatelja. Griffina je posjekao sam Sigurd. Vidio sam
kako mu je kosu poprskala krv, pa sam se uasnuo pomislivi da Nordijci u svojim brynjama vrlo lako kolju
protivnike koji na sebi nemaju prikladne zatite.

Ealhstan je pokazivao Griffina i gunao, udarajui me rukom po ramenu dok sam eprtljavo vezivao
tetivu na luk. Znam, stare, prosiktao sam, pritom osjeajui muninu Griffin je bio i moj prijatelj.
Namjestio sam strijelu na tetivu i zategnuo luk, pa zadrao dah i naciljao. Pogano kopile. Ispljunuo sam
psovku i odapeo strijelu, a Nordijac se estoko stresao zabila mu se u rame. Dok sam prtljao s jo
jednom strijelom na tetivi, vidio sam da kova Siward posre unatrag i neto vie, pokuavajui izvui
koplje koje mu je virilo iz utrobe. Odapeo sam strijelu i promaio, a kad sam ponovno zategnuo luk, tetiva
je pukla i oinula me po ruci. Pogoeni Nordijac priao mi je dugim koracima, ne osvrui se na krv koja
mu je iz ranjenoga ramena tekla niz verinu koulju. Zakoraio sam i zamahnuo lukom prema njegovu
licu, ali on ga je uhvatio, istrgnuo iz moje ruke i tresnuo me akom po glavi. Dok sam leao u smrdljivu
blatu, vidio sam kako je udarcem sruio Ealhstana, a na tlu ga je jo i udario nogom.

Ubrzo je sve bilo gotovo. Poginuo je samo jedan Nordijac. esnaest njihovih protivnika lealo je u vlastitoj
krvi, a pogani su brzo dokrajili one koji nisu smjesta poginuli. Naravno, sve osim Griffina! Po krvavom tlu
odvukli su ga do ovjeka s prodornim oima i s broem u obliku vuje glave do Sigurda.

Prije nego to umre, vidjet e kako ti vatra guta selo, zarei Sigurd, pokazujui prema dimu to se
kroz otvore slamnatih krovova jo uvijek dizao kao i svakog drugog dana. U zagrobnom ivotu znat e
da si skrivio smrt svojih ljudi.

Neka ti se avao popia u lubanju, uspio je procijediti Griffin. Koa i kosa jezivo su mu visjeli s jedne
strane glave, a ispod njih vidio sam slomljenu kost. Krv to mu je prekrivala lice bila je nalik na niti mree i
kapala mu je s kratke brade, ali tijelo mu je odbijalo umrijeti. Kad doe sud... molit e Krista za
oprotenje, prijetio je hrapavim glasom. To ti obeajem. Ove rijei hrabri Griffin izgovorio je sa
smijekom.

Sigurd se nasmije. Tvoj Bog je slab, to je ensko boanstvo. Kau da voli kukavice i drolje. Ostali
bezbonici podrugivali su se i odmahivali glavama, dok su krvlju prekrivene otrice brisali u mrtvace. Ali
ti nisi slab, Englezu, nastavi Sigurd. Danas si ubio velikoga ratnika. Pogledao je svog mrtvog
sunarodnjaka kojemu su skinuli oklop, pa se nije doimao opasnije od bilo kojega mladia iz Abbotsenda,
osim to su mu se u bijelu kou urezali mnogi oiljci. Sigurd se namrtio. Zato slijedi toga Bijeloga
Krista, Englezu? upitao je. Griffinu su kapci oteali, pa sam se ponadao da e se onesvijestiti. Nordijac
slegne ramenima. aljem te Odinu, pa e poslije smrti vidjeti pravoga boga, onoga koji protivnike moe
natjerati da iz bitke osramoeni pobjegnu natrag svojim enama. Onda je zapovjedio svojim ljudima da
pretrae kue kako bi odnijeli plijen te da svakako pregledaju pepeo na ognjitima, posude za kuhanje, a i
u krovnu slamu, ne bi li nali skrivene vrijednosti. Pogani su to brzo obavili, zabrinuti moguim dolaskom
mjesne vojske, pa su vree s noviima, alat i odjeu, oruje te suene janjee i svinjske noge preko brda
nosili u brodove. Zauo sam tek nekoliko krikova veina ena pobjegla je u umu, pa vjerojatno jo nisu
ni znale da su im muevi pobijeni. Vidio sam da je poginuo Alwunnin otac, ali znao sam da su majka i ona
bile dovoljno razumne da pobjegnu u umu. Jadna Alwunn! Naalost, zapravo je nikad i nisam volio, a
siguran sam da nije ni ona mene.

Kleknuo sam pokraj Ealhstana, ekajui da nas bezbonici primijete, pa da poginemo zajedno s Griffinom.
Obrisao sam rukom usta i ugledao krv, no postao sam svjestan da se vie ne tresem. Krvoprolie kojemu
sam bio svjedok otupilo je uplaenost. Zakripao sam zubima. Griffin me vjerojatno prezire zbog onoga
to sam uinio, ali nee vidjeti moj strah.
Nordijci su skupili suho drvlje i napravili lomau, pa su na nju poloili ratnika koji je pao od Griffinove
ruke. Jedan od njih uzeo je koplje, njime je na zemlji napravio krug, a onda je u njega dovukao Griffina,
uhvativi ga za krvavu kosu. Ranjenik je jo jedva disao. Na prvim slamnatim krovovima zaplesali su
vatreni jezici, a lomaa mrtvoga Nordijca poela je pucketati kad je ratnik sijede brade i s kostima
upletenim u kosu hrapavim, tihim glasom zazvao njihove bogove. U staromu jasenu zagraktao je gladni
gavran, a glava mu se nervozno trzala dok je gledao to rade ljudi ispod njega. Znao sam da je to ptica
koju sam juer u zoru vidio kod straarske kule, na mjestu iznad obale. Zlokobno je otvorila kljun i tako
nauurila perje oko vrata da je stralo poput iljaka. Kad sam ponovno pogledao Griffina, trbuh mi se
tako stegnuo da mi je u grlo navrla bljuvotina.

Ealhstan je zastenjao i pokuao ustati, ali sam ga povukao natrag. Mirno, stare, proaptao sam. Pola
lica prekrila mu je nateena ljubiasta masnica. Osjetio je miris palea u zraku. Gori, potvrdio sam,
previe usredotoen na mrcvarenje zarobljenika da bih gledao plamenove koji su sad ve ljutito
pucketali. Neto rade Griffinu. To je vraje djelo, Ealhstane.

Iako ve napola mrtav, ranjenik je odjednom ivnuo od strahovite boli. Ealhstan me zgrabio za ruku,
zurei divljim i mutnim pogledom, a rukama je poeo mahati kao da leti. Orao, dahnuo sam, a starev
usplahireni pogled govorio je: Ne gledaj, budalo! Neka nas Krist spasi, ne gledaj!

No ipak sam gledao. Godi je sjekirom zasjekao Griffinova lea. Odvajao je rebra od kraljenice, a cijeli
svijet kao da se ispunio krikovima ponosnoga ovjeka. Dva Nordijca koja su ga drala poprskala je krv,
dok se Griffin grio u smrtnoj borbi. Uklonivi posljednje rebro, bezboni godi otkrio je meso, a onda je
zabio ruke u krvavu smjesu, izvukao Griffinova plua, pa je dva njihova dijela poloio na jednu i drugu
stranu izmrcvarenih lea, tako da su bila nalik na sjajna, crvena krila.

Otvorili su mu lea, rekao sam starcu, koji se okrenuo. Posrnuo sam i poeo povraati, ali eludac mi je
bio prazan, pa sam osjeao tek tupu bol. Krvavi orao, promrmljao sam, uasnuvi se to u stvarnosti
vidim ono o emu su ljudi inae samo aptali. Ealhstan se prekriio i poeo grleno stenjati, a zvuci koje je
putao Griffin postali su jo uasniji, nalik na klokotavo krkljanje prigueno pucketanjem goruega drveta
i slame te huanjem plamena.

Godi se uspravio i podigao ruke prema nebu.

Odine, oe svih nas! povikao je, tresui glavom dok su mu kosti upletene u kosu zveketale. Primi
ovoga ratnika kojega su ubili tvoji vukovi! Neka sjedi na tvojoj klupi i pije medovinu kako ga Bijeli Krist ne
bi mogao uiniti svojim robom! Odine, daleki lutalico! Ovoga orla daruje ti jarl Sigurd koji plovi kroz
valove i trai slavu u tvoje ime.

Onda je Sigurd prodorno pogledao mene i moje krvavo oko, pa je zgrabio malu drvenu amajliju koju je na
uzici nosio oko vrata. Bilo je to ljudsko lice, ali jedno oko je nedostajalo.

Ubijte starca, zapovjedio je, mahnuvi rukom, ali ne i djeaka. Dovedite ga na Zmiju.

On je drvodjelja, gosparu! povikao sam na poganskome jeziku. Nemojte ga ubiti! Bradati Nordijac
kojega sam prvi put vidio na pramcu broda gurnuo me u stranu, a onda je podigao ma da dokraji
Ealhstana. Vjet je! Gledaj, gosparu! rekao sam, izvlaei no kojim sam inae rezao jelo, pa sam ga
pruio Sigurdu. Ratnik koji je stajao nada mnom zgrabio mi ga je iz ruke. Nemarno pogledavi oruje,
bacio ga je Sigurdu pred noge, a onda se ponovno okrenuo Ealhstanu i napravio grimasu.

ekaj, Olafe! zaustavi ga Sigurd, motrei no. Poput poganske otrice koju mi je Ealhstan sino vratio, i
ovaj no bio je kratak i jednostavan, ali izrezbarena drka imala je oblik pliskavice. Nikad nisam vidio
takvo stvorenje, ali Ealhstan je u djetinjstvu pronaao pliskavicu koju je more izbacilo na ljunak, pa je po
sjeanju oblikovao i ovu drku.

Napravljena je od kosti crvenoga jelena, gosparu, objasnio sam, nadajui se da Sigurd palcem prelazi
po bijeloj drci zato to mu se izradba svia. Zapravo, vidio sam i mnogo ljepe noeve, ali Ealhstan ih je
napravio za kupce koji su mu plaali. Ipak sam cijenio i taj no bio je to njegov poklon. Shvatio sam da
mi ga je darovao kako bi time nadoknadio pogansku otricu to sam je imao oko vrata. Moda mi je na taj
nain htio pomoi da kod njega otponem novi ivot.

Vjeto je izraen, priznao je Sigurd, ekajui bradu. ovjek po imenu Olaf, kojega su prijatelji zvali
Ujak, otvorio je usta i elio mu prigovoriti, ali Sigurd ga je zaustavio, podigavi ruku. Jedno veslako
mjesto ostalo je prazno, Olafe, kazao je, bacivi pogled na ratnika ije su blijedo truplo, sad ve puno
plikova, odasvud lizali plamenovi. Vatra je gutala suho drvlje, a mrtvaeva kosa jarko je gorjela i
pucketala, dok se iz nje dizao neugodan miris. Povedite ih obojicu, naredio je Sigurd, okrenuvi mi
lea.

I tako su nas odvukli prema moru i brodovima nalik na zmajeve, tim plovilima niskoga gaza, krcatima
plijena ugrabljenoga stanovnicima Abbotsenda. Nordijci su zauzeli mjesta, pa su poeli slono veslati,
grabei morsku vodu uz vitke brodske bokove, sve dok im se pokreti nisu posve ujednaili, a ja sam
gledao obalu i udisao uti dim sela u plamenu.

Tree poglavlje

Osjeao sam se jadno i obamrlo. S Ealhstanom sam se uurio na krmi, pokraj Nordijca koji je kormilario,
a kad god sam ga pogledao, nacerio mi se vujim osmijehom, kao da ga zabavlja injenica to sam izdao
svoje sunarodnjake. Iako su me stanovnici Abbotsenda mrzili, pa se ondje zapravo nikad nisam osjeao
kao kod kue, mislim da sam tada bio u stanju prokleti vlastitu duu i osuditi je da zauvijek luta,
prekrivena crnim dimom koji se dizao iz spaljenih domova. U prsima mi se javila bol, a Ealhstan me nije
htio ni pogledati. Bio je na mojoj strani protiv Wulfwearda, ali to vie nije bio sluaj. Znao sam da mene
okrivljuje za zlo to nas je snalo, i stoga pustio da ovo mrano raspoloenje potraje. Zurei u nebo,
shvatio sam da se u jo veoj mjeri doimalo beskrajno kad ga gledate s morske puine. Sunce je razbilo
jutarnju maglu i sad je sjalo nad nama poput vrhovnoga gospodara ili suca, a inilo se nevjerojatno da je
za kratko vrijeme toga nebeskoga ustolienja s lica zemlje zbrisano cijelo selo.

Dok sam udisao omamljujuu mjeavinu mirisa osuene ribe, borovine i katrana, pogani su se smijali,
alili i veslali kao da se nije dogodilo nita neuobiajeno. Svi su, okrenuvi se prema nama, sjedili na
krinjama u koje su pohranili svoje stvari, pa su neki zurili u mene kao da se pitaju tko sam i to sam, dok
su me drugi izbjegavali pogledati. Ostavili su te na ivotu jer te se boje, Osrie, rekao sam u sebi. Ljudi se
plae tvog vrajeg oka, a i ovo su ipak samo ljudi, zar ne? Zatvorio sam zdravo oko i Nordijce motrio samo
onim krvavim, sve dok neki od njih nisu skrenuli poglede. Pokuao sam ih navesti da pomisle kako im
mogu itati misli, a neki su vjerojatno pomislili da je doista tako.

Dok je zmaj klizio kroz valove, uad i daske ujednaeno su kripali, a u elucu mi je neto raslo i grilo se,
potaknuto gibanjem nemirnoga mora. Ubrzo sam povratio gorku, zelenu tekuinu, pa sam se uplaio da
e mi se razderati eludac, a osjetivi greve i vrtoglavicu, zapao sam u jo jadnije stanje.

Barem ni u jednom trenutku nismo otplovili tako daleko da ne bismo vidjeli kontinent, pa mi je ta
injenica unekoliko ublaila muke. Ponekad bismo otplovili na puinu da izbjegnemo pjeane prudove i
stijene, ali uvijek smo se vraali blizini obale.

Plovimo na zapad, Ealhstane, primijetio sam na kraju dana, dok mi je suneva toplina grijala lice, a to
znai da jo ne idu kui. Ovi ljudi doli su morskim putevima s dalekoga sjevera.

Ealhstan je grleno gunao, pa sam pretpostavio da nae otmiare naziva kopiladi, pljakaima i
smrdljivim bezbonim psima, a kao i on, bio sam svjestan da s ubijanjem jo nije gotovo.

Nordijci su neto kasnije dijelili plijen, pa sam ugledao blago koje su pohranili pod nauljenim koama.
Mnogo toga prodali su u Abbotsendu, ali poslije bitke sve su ponovno prisvojili: kotane predmete fine
ukaste boje, jelenje rogove, smea krzna, krinje pune broeva, uti jantar, brusove i srebrne novie.
Primijetio sam i ogrlicu koju je Griffin kupio svojoj eni.

Ti pogani bogati su ljudi, Ealhstane, rekao sam, oajniki nastojei postii da me starac pogleda u oi.
Poeo sam se pitati je li taj prazni i povueni pogled posljedica udaraca to ih je primio, pa iako me bilo
stid to rei, nadao sam se da imam pravo. Srce mi se slamalo pri pomisli da me mrzi zbog onoga to sam
uinio. Oteklina na licu sad mu je zadobila ukastu boju. Ve i kotani predmeti vrijede cijelo
bogatstvo.

Odmahnuo je rukom i progunao.

Misli li da su opljakali sve do posljednjega ukrasa? upitao sam. A tek blago iz okolnih sela, od kojih
je odavno ostao samo crni pepeo...

Ne gledajui me, stisnuo je aku i okrenuo se prema moru. Znao sam to misli. Takvi ljudi otplovili bi do
kraja svijeta za aku srebra.

Kako ti je glava, stare? upitao sam, zamijetivi da mu je oteklina gotovo prekrila vodenkasto oko, no
samo je odmahnuo rukom, kao da eli rei kako mu je bilo i gore. Starci lako pokupe batine,
prokomentirao sam dok je paljivo pipao oteklinu. Znam, Ealhstane... da si mlai, napola bi rasjekao
jednoga, ili ak dva kujina sina. Kiselo sam mu se nasmijeio. Raskolio bi ih kao hrastove.

Napravivi grimasu, odmahnuo je i na te rijei, a ja sam zurio preko valova, dok su mi pred oima bila lica
poklanih ljudi. Protrljao sam obraz, dotaknuvi nateenu usnicu. U njoj sam jo uvijek osjeao bol. Luk
nas je iznevjerio, zakljuio sam. Tetiva je istrunula.
Okrenuo se, pa su nam se pogledi susreli, a oi su mu govorile: Obojicu nas je pratila srea prokletih, a
sad sjedimo ovdje i vaemo vlastitu bljuvotinu. Onda se krezubo nacerio, pa sam bacio pogled na
Nordijca kojemu je iz ramena jo virio dio moje strijele. Veslao je kao da rane uope nema, ali primijetio
sam da mu se lice povremeno gri. Moda su pogana kopilad, pomislio sam, ali su ponosni.

Kasno naveer, netko je s drugoga broda jasno i snano povikao u znak upozorenja. More upravo
udesno prenosi zvuk, pa glas osobe koja je udaljena koliko se moe odapeti strijela zvui kao da je blizu.
Sigurd je otiao na pramac, gdje je Olaf, njegov brodski zapovjednik, stajao i zurio prema kopnu, rukom
zaklonivi oi od sunca. Na vrhu velike stijene skupina jahaa motrila je more, a koplja su im bila uperena
prema nebu. Upravitelj Edgar vjerojatno je doznao za sudbinu Abbotsenda, pa je poslao ljude da slijede
bezbonike du obale, a to im i nije bilo teko jahali su dobro utabanim stazama, dok smo mi ovisili o
povoljnomu vjetru. Kao to se moglo oekivati, kad smo zaokrenuli oko velike stijene od krede, na
zapadnoj strani pojavili su se izviai, pa je Sigurd opsovao to je znailo da nadolazee noi nee moi
potraiti zaklon u zaljevu, a i novi plijen postaje upitan.

Ealhstan se podrugivao Nordijcima kao da ih smatra svinjama koje se nemaju hrabrosti poteno boriti.
Pozorno me sasluaj, kao da je govorio podignuvi prst, i znaj da ti pogani puni govna prde gore od site
krave. Okrenuo je glavu prema kormilaru i pokuao pljunuti, ali ispustio je samo suhi, pucketavi zvuk, dok
je Nordijac preko ruba palube namjerno ispljunuo iz sve snage. Ealhstan je progunao jo jednu uvredu,
a onda se skutrio i trljao prazan eludac, umotavi se u smei ogrta.

I ja sam gladan, poalio sam se, ekajui rebra. Jutros sam izrigao eludac, i sad kao da mi mievi
glou utrobu. No umjesto suuti, u starevim oima vidio sam da me krivi to sam mu umjesto koare
pune skua doveo opor krvoednih pogana. Neka Bog pomogne tvojoj zalutaloj dui, govorio je
pogledom, pa sam poelio da jo ima jezik, kako ne bih morao zamiljati to mi eli rei.

Ealhstan je jo kao mladi pristao pomoi ovjeku optuenomu za krau. Trebao je prisegom potvrditi da
je okrivljeni neduan. Tuitelj je bio bogat, pa su jedne noi tri napadaa Ealhstanu iupala jezik. Kako
nije bilo nikoga tko bi mu govorio u prilog, optueni je proglaen krivim, a prema elji bogatoga tuitelja
umro je u ropstvu. I tako je Ealhstan zanijemio, pa je sad govorio mutnim pogledom, predbacujui mi
krivnju.

Zatvorio je oi, odmahnuo glavom i mrmljao sebi u bradu, a kad sam pogledao njegovu pojavu, mravu
poput tapa, s nateenim licem i rijetkom, razbaruenom kosom koja mu je leprala na vjetru, posramio
sam se vlastitoga kukaviluka u trenutcima dok je nijemi starac prkosio napadaima.

Zapuhao je jaki sjeverac, pa je Sigurd zapovjedio da podignu veliko vuneno jedro, a svojim ljudima
dopustio je da uvuku vesla i odmore se. Dok se izblijedjelo crveno jedro nadimalo, Nordijci su pokuali
razgibati ramena, vratove i bolne ruke. Pojedinci su iz krinja izvadili kocke ili tek napola izrezbarene
drvene figure, drugi su brusili otrice, a neki se sklupali i spavali. Dvojica su dijelili osuenu, usoljenu ribu
i komade sira, a nekoliko ih je najprije psovalo, hvalisajui se da e radije izai na kopno, upaliti vatru i
jesti svjee meso, ak ako se zbog toga budu morali boriti s Englezima.

Kako je sunce zalazilo iza povrine mora, sjedio sam na krmi, obujmivi koljena rukama. Morska bolest
me iscrpila, trbuh mi je bio prazan, a pitao sam se hoe li pogani napokon doi po nas sa svojim
otricama ednima krvi, kako bi zavrili ono to su zapoeli u Abbotsendu. uljevitom rukom preao sam
preko jednoga brodskoga rebra izraenoga od debele hrastovine, pa sam prstima slijedio drveni oblik do
toke gdje se rebro spajalo s drugim drvenim trakom koji se protezao du trupa. inilo se da se dvije
glatke daske stapaju u jednu. Krasno su izgradili brod, Ealhstane. Ne moe to porei, izjavio sam.
Otpuhnuo je, a onda se namrtio i nevoljko potvrdio glavom. Ljudi su te brodove zvali morskim
zmajevima, ili mi je barem Griffin to jednom rekao. Starac je ponovno kimnuo. Morski zmajevi, tiho
sam proaptao. Pitao sam Griffina odakle taj naziv, a on se samo nasmijao i odgovorio da esto volimo
sami sebe plaiti. Odmahnuo je glavom i odgovorio da su to samo brodovi napravljeni od vrste
hrastovine, pa je tajna u dobroj izradi, borovini, ali i u ljudima koji znaju tesati, a esto su vrhunski
pomorci.

Jesi li ikada prije vidio takav brod, Ealhstane? upitao sam. Odmahnuo je glavom i podignuo obrve kao
da kae kako nikad nije oekivao da e na njemu i ploviti. Nekoliko ih je dolo preko mora dok je Griffin
bio djeak, a priali su da su to bila prva takva plovila. U stara vremena, sveenici su izmiljali jezovite
prie, pa su sluateljima srca punili strahom, a glave nonim morama. Prema nekim legendama, avolji
pomonici namjeravali su oskvrnuti Boje kue i oneistiti relikvije svetaca. Zato su ljudi naotrili maeve i
napravili titove od lipova drveta, no bezbonici nisu doli barem ne u Abbotsend. No sad su i nas
pronali, stare, rekao sam, pritom gledajui Nordijce. Pitao sam se smilja li Krist stranu osvetu protiv
njih zbog pogibije svoje djece u naemu malome selu.

Zapljusnuo nas je val koji se prelio preko ruba palube. Ealhstan je zakaljao, a ja sam obrisao oi i
ponovno preao prstima po glatkim hrastovim daskama. Griffin je pogrijeio morski zmaj bio je mnogo
vie od puke hrastovine i borovine. Morem je plovio kao da su mu valovi podanici, a bio je i vrlo lijep. U
mislima sam se vratio u dane koje sam provodio s hrastovima, pa sam uvijek traio najdulje grane, iako ih
nismo mogli upotrijebiti. Koliko su takvih grana istesali i uobliili dok su gradili brodove jarla Sigurda?
Koliko je ljudi radilo na sjei drvea koje su zatim raskolili, pa su buili rupe i katranom mazali spojeve?
Primijetio sam kapljicu katrana ispod tamnoga vora na dasci, ba u visini mog ramena. Bila je nalik na
suzu ispod oka, pa sam je ostrugao noktom i prinio nosu. Vrlo je ugodno mirisala.

Doi ovamo, djeae, pozove me Sigurd. Stajao je u podnoju jarbola, a jednu ruku obavio je oko
debela stupa, dok mu je vjetar, koji je nadimao jedro, preko lica mrsio utu kosu. Nisam se ni pomaknuo.
Ako se stari Ealhstan nije bojao, nema razloga za strah! I ribe moraju jesti, izjavi Sigurd, a u glasu mu se
osjeala prijetnja, ali mislim da bi im ti bio poprilino jadni obrok. Doi ovamo, crvenooki.

Ustao sam i naletio na Nordijca koji je opsovao i odgurnuo me kao da se opekao. Noge mi se jo nisu
navikle na gibanje mora. Pokuao sam uskladiti hod s valjanjem broda. Zna li tko je to? upita Sigurd,
povlaei malu izrezbarenu amajliju koja mu je visjela oko vrata. Prikazivala je lik jednookoga ovjeka.

To je Odin, va glavni bog, gosparu, odgovorio sam, sjetivi se kako je Sigurdov godi Griffinu kroz lea
izvadio plua. Njemu prinose Krvavoga Orla, i to je poganski rtveni obred.

Kako zna za Odina? upitao je, suzivi oi. Tvoji ljudi oboavaju Bijeloga Krista, a krani viu da su
nai bogovi mrtvi, no ipak ubijamo Engleze i uzimamo njihovo srebro. Idemo kamo hoemo, a va Krist ne
ini nita da nas zaustavi. Kako bi onda nai bogovi mogli biti mrtvi? Stisnuo je aku. Mi smo vrh koplja
naega naroda, njegovi prvaci. Misli li da bismo mogli prijei bijesna mora sjevera ako su nai bogovi
mrtvi i ne uvaju nas?

Slegnuo sam ramenima. Na sveenik Wulfweard govorio je da su oni koji tuju lane bogove avolja
govna. Ali Wulfweard je mrtav, a ubio ga je ovjek koji je stajao preda mnom. To su bile njegove
rijei, dodao sam.
Onaj debeljko s kriem koji me pokuao otrovati? Onaj svinjski mjehur? Potvrdio sam glavom. Bio ti je
simpatian? zgaeno upita Sigurd.

Ne, gosparu, odgovorio sam. Bio je ablji upak.

Moj sugovornik kimne. Dobro je to sam ubio sveenika. Previe je brbljao. Nasmijeio se. Nisam
upoznao mnogo krana, ali svi su bili zaljubljeni u vlastite glasove. ablji upak rekao je da potjee od
Sotone. To je va podmukli bog, poput naega Lokija, koji spletkari gore od cijele dvorane pune ena?

Sotona nije bog, samo je jedan Bog, odgovorio sam.

Sigurd se glasno nasmijao. Riblje mi bljuvotine! uzviknuo je. Mnogo je bogova, djeae! Mahnuo je
prema nebu. Kako bi jedno boanstvo moglo nadgledati sve te ljude? Nastao bi kaos. Jedan bog? I
drugi Nordijci su se nasmijali, odmahujui glavama toliko srano da su im pletenice poskakivale dok su
igrali igre ili neto rezbarili.

Zar si ti uistinu dijete Sotone? Jesi li ga vidio? upita Sigurd. Na veselje svih prisutnih, preko ruba se
prelio val i gotovo prekrio mog sugovornika. Sigurd je samo opsovao. Asgot, moj godi, kae da bih te
trebao ubiti. Sumnjam da i sam zna prave razloge nekih odluka, ali no mu je uvijek pri ruci. Gledao sam
starca sijede brade, glasnogovornika bogova, koji je prekrienih nogu sjedio podalje od ostalih. Kosti u
pletenicama zazveckale su kad je bacio aku kamenja na drvenu plou. Ali nismo lisice, ha? Ne ubijamo
naprosto iz zadovoljstva.

Nisam dijete Sotone, gosparu, odgovorio sam. Uostalom, nikad nisam izmrcvario ovjeka, rasporio
mu lea i ivome upao kosti. ak ni lisica nije toliko okrutna.

Sigurd se nasmijeio, uvrui utu bradu izmeu kaiprsta i palca.

Ne mislim da tuje Sotonu, napokon je rekao. Potjee od Odina, naega oca. ak i Asgot kae da je
to mogue. Oko ti je napravljeno od krvi. Pokazao je praznu onu duplju na maloj izrezbarenoj amajliji
koju je nosio oko vrata. Pogledaj ovo. Odin je svoje oko zamijenio za pie iz Mirmirova Zdenca mudrosti.
Razumije li me, djeae? ak ni bogovi ne znaju sve. Neki od njih, kao Daleki Lutalica, ude za
mudrou. Kimnuo sam, a eludac mi se grio, pa sam se nadao da neu povraati. Ali Odin je i veliki
ratnik, nastavi Sigurd, gospodar ubijenih. Dotaknuo sam svoje krvavo oko i pogledao ga mislio je da
sam uistinu neto posebno. Kako ti je ime, engleski djeae? upitao je.

Osric, gosparu, odgovorio sam, primjeujui da na smeemu licu, otvrdnulomu od vremenskih prilika,
ima grimiznih mrlja Griffinove krvi.

U tebi je rat, Osrie, izjavio je, zamiljeno ekajui bradu, a pritom je savio koljeno kako bi se
prilagodio valjanju broda. Zato sam te i ostavio na ivotu. Slobodnu ruku poloio je na drku maa. U
tebi je rat, ponovio je, a i smrt. Onda se okrenuo i skoio na povienu krmu kako bi dao dogovoreni
znak drugomu brodu, a svojim ljudima zapovjedio je da potrae sigurno mjesto gdje e pristati. Pri
slabomu svjetlu, postojala je jo vea opasnost od udarca u stijene. Moda su ljudi na liticama znali kako
namjeravamo zaploviti prema zapadu, ali trebat e im vie vremena da prijeu preko teko prohodnoga
tla, dok smo mi poprilino brzo mogli oploviti poluotoke, pa je Sigurd odluio riskirati i pristati na obalu.
Osim toga, ti na brzinu unovaeni ljudi nee budalasto zapoeti bitku s ovim Nordijcima nisu bili ba
toliko glupi. Uglavnom su ih skupili iz redova poljodjelaca, obrtnika i trgovaca. Bili su muevi i oevi, a
vlastitim sam oima vidio pokolj to su ga poinili Nordijci. Sjeanje na te prizore sijevalo mi je u glavi
poput ribljih ljuski pod valovima.

Hej, Ujae, ini se da nas Njrd ponovno titi! povie Sigurd, a zubi su mu pri svjetlosti to je dolazila s
drugoga broda zablistali poput onjaka. Morski zmajevi koristili su neku vrstu svjetiljke kako bi
meusobno signalizirali na otvorenome moru. Zato bih s tobom plovio i u sam Asgard, Sigurde
Srekoviu, povie Olaf s krmene statve, razvukavi lice u iroki osmijeh. Nagnuo se i podigao smotano
ue, pa je jedan kraj uveo u glatki, uplji kamen i napravio vor. Plovio sam s vjetim ljudima, plovio sam
s budalama, ali ti, Sigurde, uistinu uiva naklonost bogova. Bili su zadovoljni slabljenjem vjetra koji je
divljaki nadimao jedro, pa je Olaf bez potekoa u more uronio kamen da provjeri dubinu maloga
stjenovitoga zaljeva, a bilo je posebno povoljno to je nestala opasnost oluje koja razbija o stijene. Sigurd
je prvi ugledao zaljev, pa iako se nije pruao duboko u kopno, brodovima e pruiti zatitu od otvorenoga
mora.

Englezi mogu donijeti koplja i lukove, ali otii emo prije nego to budu u stanju strijelom pogoditi
mjesto na sto zaveslaja odavde, veselo objavi Sigurd svojim ljudima. Zapovjedniku drugoga broda
doviknuo je da e ovdje prenoiti, a onda je ovjeka krupnoga poput medvjeda potapao po leima, pa je
s njim podijelio alu o Englezima.

uje li to, mome? upita me Olaf dok je u mirnu vodu sputao eljezno sidro, odmjereno povlaei
ue. Ovo moemo izvui i otploviti tako brzo da se nee stii ni upiati u gae, objasnio je i osmjehnuo
se. Olaf je bio najstariji ovjek na brodu, osim godija i Ealhstana, a oito je uivao ploviti morem. Zato
moe rei starcu neka ne gubi vrijeme molei se onom vaem Bijelom Kristu. Podrugljivo je napravio
znak kria. Sad si na Sigurdovu brodu, mome, a njega prati srea kao pijetla u kokoinjcu.

On je okrutno kopile, a i oteo je starca iz njegova doma, promrmljao sam na nordijskom jeziku, a
Ealhstan je zakripao zubima i pokazao moja usta, pa sam shvatio to hoe rei. Radije bi mi iupao jezik
da budem nijem poput njega, nego da me slua kako izgovaram pogane rijei. Ealhstanu je to bila jo
jedna izdaja, a srce me zapeklo kad sam mu u oima vidio razoaranje.

Je li uvijek tako vedar? Olaf je glavom pokazao starca i nacerio se, otkrivi nekoliko crnih zubi. Sam
Thor zna da nikad nisam sreo veseloga kranina, osim ovjeka na kojega sam jednom naiao u Irskoj,
izjavio je i podignuo upave obrve, ali sumnjam da se smijao kad se otrijeznio previe ga je boljela
glava. Taj je pio kao riba!

Ve sljedeeg dana Sigurd Srekovi poslao me na veslaku klupu. U Abbotsendu je poginuo Nordijac, pa
sam zauzeo njegovo mjesto. Mislio sam kako Sigurd eli da mu ljudi budu snani i na rubu gladi, kao to
lovac izgladnjuje psa da bi ee lovio plijen. Svojski sam se trudio, povlaei veslo kroz vodu u ritmu s
ostalima, pa su mi ramena i ruke ubrzo gorjeli, a srce mi se gotovo raspuklo. Znoj koji mi je curio niz lice i
natopio cijelu tuniku mogao sam brisati samo ramenom, a i oi su me divljaki pekle. Mnogo je vremena
prolo dok je prodorni bol otupio, a onda se i znoj osuio, pa sam zbog jednolinoga ritma ak osjetio
udno smirenje. Prepustio sam se pokretima veslanja, no kad sam naposljetku posustao, staroga
Ealhstana prisili su da se prihvati vesla, pa su se na njegovim vjetim rukama majstora pojavili bolni
uljevi.

ovjeku ne treba jezik da bi veslao, ha, Englezu? upita jedan od mornara na loem engleskom,
povlaei veslo unatrag, ali Ealhstan nije ak ni progunao u znak odgovora. U pluima nije imao
dovoljno daha da bi ga rasipao toliko smo naporno veslali da su nam lea pucala i jedva smo se
usklaivali s pokretima Nordijaca.

Sljedeih nekoliko dana plovili smo blizu obale. Nou smo uplovljavali u zaklon, a danju sporo
napredovali. Zmija i Fjordski jelen slijedili su obalu kao grabeljivci koji vrebaju, pa iako mi se inilo da
posade tih brodova neprestano motre kopno ne bi li opazile lak plijen, osjeao sam da ih ve samo
putovanje usreuje. Jo uvijek su se bojali izai na samo obalu Englezi su moda skupili mnogo
kopljanika, pa je Sigurd odluio ekati da vie ne bude traga progoniteljima koji su nas slijedili po
liticama. Vjetar je bio prilino slab, ali kako se Sigurdu nije urilo, koristio je svaki povjetarac i putao da
nas nosi prema zapadu. Napokon vie nismo vidjeli da se kopljanici ocrtavaju na obzoru, a nije bilo ni
jahaa pri obali, no ipak sam pogledom gutao kopno ne bih li vidio bilo kakav znak da su ondje engleski
ratnici, pa sam zamiljao kako ti ponosni pogani umiru pod engleskim kopljima. Ponekad mi se inilo da
vidim kako izviai zure prema moru, ali pokazalo se da su to zapravo stijene, drvee, a jednom ak i
ovca. Naalost, tih dana nauio sam da nam oi zapravo vide ono to mi arko elimo ugledati, ba kao
to je stari Ealhstan stvarao ljepotu iz gruboga drveta.

Jednoga sivoga jutra, dok mi je kia koju nisam pravo ni osjeao kao u inat natapala znojem ve
promoenu odjeu, gledao sam travnatu obalu, prepustivi se veslakim pokretima. Dlanovi su mi
otvrdnuli poput suhe bukve, a plikovi su se pretvorili u uljeve. Trgnuo sam se kad me Ealhstan zgrabio za
gleanj. Bio je iscrpljen i naslonio se na krinju na kojoj sam sjedio, pa sam svom snagom veslao kako bih
starcu pruio priliku da se odmori. Pokazao je prema kopnu, stavio dva prsta na oi i odmahnuo glavom.

Misli li da sam budala koja pogledom trai neto ega nema? protumaio sam njegove pokrete.
Potvrdio je glavom, a onda je nastavio akati zube poslije skromnoga doruka koji se sastojao od
tvrdoga kruha i suenoga bakalara. Nordijci su nas barem hranili, jer bez hrane ne bismo mogli ni veslati.
ene su upravitelju Edgaru javile da su nas odveli, pretpostavio sam slabim glasom. Kad su vidjele da
nas nema meu poginulima, sigurno su to uinile.

Skupio je ruke u obliku zamiljenih enskih grudi, a onda je ispustio grleni, tugaljivi zvuk.

Ima pravo, sloio sam se. Oplakuju poginule mueve i nije ih briga za nas dvojicu.

Namrtio se i pokazao moje veslo, pokretima me upozorivi da veslam pratei ritam pogana. Nagnuo sam
se unatrag i prionuo poslu, svjestan da sam umalo poremetio veslaki sklad. Ne morate gledati druge i
gubiti vrijeme, jer ujete kako vae usamljeno veslo pljuska po vodi, iza svih ostalih. Bilo bi bolje da me
prestane ometati, stare, rekao sam grubo, a potom duboko udahnuo i nagnuo se naprijed da
ponovno zaveslam.

Slegnuo je mravim ramenima, pokazavi moje krvavo oko, a onda je s dva prsta oponaao hod po zraku i
pljunuo. Htio je rei da bi ljudi bez ustruavanja hodali i po blatu, samo da me izbjegnu. Poeao se po
upavoj bradi i napravio kiselu grimasu, kao da kae: A tek ja... Stisnuo je nateene ake i udario se po
zglobovima prstiju, a onda znakovima pokazao pehare i pladnjeve. Pa to ako ljudi znaju da ti ruke nisu
kao neko? upitao sam. Starac si. Ne oekuju da im vjeno obrauje drvo. Na te rijei, Ealhstan se
samo gorko nasmijeio pogodio sam ga u bolno mjesto. On je bio starac, a ja izopenik. Zato bi netko
doao po nas, ak i kad bi znali gdje e nas nai? Pokazao je moje krvavo oko, a onda je glavom kimnuo
prema bezboniku pred nama, pa sam znao to bi rekao da je u ustima jo imao jezik: Zuri u kopilad tim
svojim neprirodnim okom, mome! Utjeraj im strah u bezbone utrobe!
Sigurd vjeruje da potjeem od Odina, njihovoga glavnoga boga, izvijestio sam ga, ponovno se
uskladivi s nordijskim veslaima. Kae da me sam Odin stavio njima na put i to iz nekog razloga, koji
je skriven poput noa u koricama.

Ealhstan je progunao, udario se zglobovima prstiju po glavi i pravio se da po palubi sipa neto nevidljivo,
a time mi je dao do znanja da imam piljevinu umjesto mozga. Pokazao je jarla Sigurda, napravio isti
pokret, dotaknuo najviu dasku broda i jednom akom udario u drugu. Vjeruje da je Sigurd budala, kao
i ja, zato to ga sluam, protumaio sam njegove pokrete. Misli da bismo mogli skoiti s broda, jer ta
budala e ga ionako uskoro nasukati. Odmahnuo sam glavom, a starac se okrenuo i ponovno se
zagledao preko mora.

Ali Sigurd nije unitio Zmiju, niti je njegov zapovjednik razbio svoj brod, Fjordskoga jelena. Kad je puhao
povoljan vjetar, velika etvrtasta jedra nosila su nas prema zapadu, a za vrijeme zatija Nordijci su veslali
kao da su roeni na veslakoj klupi. Nou su lovili ribe, igrali igre, pjevali, pili pivo i hrvali se. Golemi
crvenokosi ovjek po imenu Svein uglavnom je sjedio s nezadovoljnim izrazom lica nitko ga nije izazvao
na dvoboj. Ipak, primijetio sam kako je Nordijcima posebno svojstveno da se esto smiju. Nasmijavale su
ih i najbeznaajnije zgode, kao kad se Olaf alio na zubobolju, ili kad je njegov bjelokosi sin Eric u snu
promrmljao ensko ime. Primijetio sam i da su ti ratnici mlai nego to sam isprva mislio. Lica su im
ogrubjela od vremenskih nepogoda i nisu ureivali brade, ali po njihovim plavim oima vidio sam da su u
naponu snage. Time sam ublaio sjeanje na divljatvo, iako sam bio svjestan da u njima, ispod slane
koe otvrdnule od vjetra, vreba silovitost. Dakako, sad znam da su upravo mladi u stanju poiniti najvee
okrutnosti. Mladi e ubiti bez razmiljanja i veseliti se pokolju. No vrijeme obino priguuje vatru u srcu,
pa je vjerojatnije da e stariji ovjek otricu staviti u korice, jer u protivniku vidi vlastitoga sina, ili ak
mogueg ogora. Ti mladi Nordijci bili su opasni, smijali se ili ne. Bili su ubojice.

Uz malo sree, oluja e otii prema istoku prije nego to se prolomi, primijeti Eric. Najmlai Nordijac
okrenuo je lice prema nebu koje se mrailo, pa mu se kosa sputala do ramena, a s mjesta gdje sam
sjedio vidio sam da mu je lice zadobilo uplaeni izraz.

Ovaj put nas nee mimoii, sine, bezizraajno odgovori Olaf. Sumnjam da ak i Sigurd moe Njrda
navesti da se danas nasmijei. Okrenuo se prema meni. Taj bog vlada svim vjetrovima, objasnio je,
pokretom ruke pokazavi prema zapadu. Nadzire more i vatru, kiselo se nasmijeio, a danas je vrlo
mrzovoljan. Svi na brodu motrili su crni i zloslutni oblak, koji se smjestio toliko nisko na nebu da bih mu
u sredinu mogao odapeti strijelu i time izazvati pljusak. Vjetar je poeo bijesno udarati vuneno jedro i
tresti titove na bokovima Zmije Nordijci su ih jutros ondje privrstili kako bi drugi brod istonije od
nas, takoer nalik na morskog zmaja, upozorili neka nam se ne pribliava.

Zarobljenici smo oluje, Ealhstane, izvijestio sam starca, dotaknuvi ogradu palube, a pitao sam se kako
e se brod ponijeti u kovitlacu estoke nepogode. Starac se tako vrsto uhvatio za rub jedra da su mu
zglobovi prstiju pobijelili poput kosti. Uskoro ulazimo u srce olujnoga nevremena, dodao sam. Jo
nikad nisam doivio oluju na moru, pa sam se uasnuo.

Asgote, prije nego to sljedei put isplovimo iz fjorda, moramo rtvovati mlaega bika, povie Sigurd
svom godiju. Stajao je na pramcu broda, a jednom rukom obgrlio je vrat zmaja, koji je crvenim oima
tupo zurio preko puine. Onaj onemoali stari bik kojega mi je prodao Haeston bio je hrpa govana.
Samo bi budala uvrijedila boga Njrda rtvujui mu kilavu ivotinju, predbaci mu Asgot. Ako si ba
morao, bilo bi bolje da si razljutio nekoga blaega, manje monoga gospodara Asgarda, kao to su Baldr
ili Freyja. Pa to ako e ti se pimpek skvriti i otpasti, nastavio je, uhvatio se za meunoje i toliko
silovito odmahivao glavom da su mu zveketale kosti upletene u kosu. Ali nikad ne ljuti Njrda,
gospodara mora, Sigurde, nikad!

Sigurd je savio noge kad se Zmija na valovima podigla i spustila. Prisegnuo bih da se Njrdu otvorio tek,
godi, primijetio je, gledajui nebo. Smotaj jedra, Ujae! Umoimo vesla u vodu i otplovimo odavde!
Glavom je pokazao prema jugu. Jo od sino inilo se da je obala puna otrih stijena i strmih litica. Ako
poteno zapue, junjak e na njih baciti i smrskati oba broda. Pogrbivi se, prionuli smo uz vesla i
zaplovili prema puini, borei se s valovima koji su se tako naglo povlaili da sam ponekad veslom
zagrabio samo bijelu pjenu koja se irila morskom povrinom.

Sputala se no, pa e Sigurd biti prisiljen donijeti odluku koja bi nam mogla zapeatiti sudbinu. Morali
smo se odmaknuti od stjenovite obale, ali to je opasno oblaci e zastrti zvijezde, a onda plovimo
naslijepo.

Podvezna uad ibala je lijevo i desno kao da vjetar istodobno pue sa svih strana. Lopaticom vesla udario
sam bijeli vrh vala, pa sam preko ramena pogledao udaljene stijene, a onda se pramac Zmije podigao
prema nebu. Brod je jako zakripao, kao da mi eli rei: Ne osvri se, Osrie, jer sad smo sami. Nema vie
obale, nema sigurnosti, preostali su samo drvo, avli i meso.

Ako otplovimo samo malo dalje, vie neemo vidjeti kopno! povie Olaf, nadglasavajui vjetar koji je
kovitlao more i fijukao kroz otvore za vesla. Ne moemo znati kojim putem e proi oluja, Sigurde!
Morat emo jahati na Raninim kerima! Te keri bile su valovi, a kad je pramac Zmije udario u njih,
prelili su se preko brodske ograde i zapljusnuli naa lica tako snano da su nas pekle oi.

Sigurd se namrtio, a s kose i brade kapala mu je voda. Ako donese pogrenu odluku, moda e morati
gledati kako se njegovi ljudi dave u moru. Neki su se obraali svojim najmilijim bogovima. Crni Floki
izazivao je Njrda, morskoga vladara, da uini ono najgore to moe, ali oni oko njega psovali su i govorili
mu da zaepi veliku gubicu. Ako su i osjeali strah, nisu to pretjerano pokazivali. Naporno smo veslali, kao
da su miii u stanju prkositi snazi vjetra i mora. No voda je prodirala kroz veslake otvore, a postojala je
opasnost da nam se vesla polome pod pritiskom velikih valova. Zalijevale su nas kia i morska voda, lice
mi je pekla sol, pa nikako nisam uspijevao veslati u skladu s drugima.

Cijeli svijet osjetio je tutnjavu munja i grmljavina. Dosta je, momci! Uvucite vesla! povie Sigurd. Neka
Erik kae Glumu da emo jahati na tim valovima! povikao je, pokazujui uljanu lampu u upljem,
ronatomu okviru. Erik kimne, obrie kiu s ela, pa uzme lampu i otetura do ograde Zmije, zgrabivi
jedro da odri ravnoteu. Uvukli smo vesla, zaepili otvore konatim epovima, spremni za Njrdov bijes.
Odjednom sam poeo zavidjeti Eriku dobio je zadau koja e mu odvratiti misli od opasnosti i straha.
Skinite titove! povie Sigurd, a kako sam stajao kad se brodski pramac za zmajevom glavom podigao
prema nebu, spotaknuo sam se o krinju, poletio unatrag i udario glavom u hrastovu dasku.

Pokraj mene Ealhstan je zastenjao, a kroz no se ponovno prolomila grmljavina. Grevito se drao za
ogradu Zmije, a ve je i sad izgledao kao utopljenik. Neto me udarilo u prsa dok sam bio okruen visokim
valovima. Nordijac mi je dobacio podue ue koje je mirisalo po katranu.
Svei starca, ili e mu valovi odnijeti kosti preko ograde! povie Crveni Svein, dok je posrui odmatao
pomono jedro kako bi pomogao prekriti malo otvoreno spremite u podnoju jarbola. I porazgovaraj s
Odinom! dodao je crvenobradi div, niim ne pokazavi da se ali. Ne znam dobro plivati.

Vjetar je nosio bijelu pjenu s valova, a brod je kripao pod naletima mora. Doteturao sam do Ealhstana,
kojemu su se noge tresle dok se pokuavao oduprijeti ljuljanju broda, pa sam ga obgrlio rukom. Hajde,
stare, nee bez mene otii s ovoga morskoga zmaja, promrmljao sam mu u uho, a on je kimnuo, pa
smo oteturali do jarbola. Kad sam vezao vor, starac mi je stavio ruku na obraz. Izvui emo se iz
ovoga, povikao sam i zgrabio ga za mravi runi zglob. U prsima sam osjeao vruinu, kao da u
povraati, i gotovo pao u nesvijest od muke.

Sigurd je razvio veliko etvrtasto jedro i zajedno se s Olafom i trojicom drugih trudio oko vorova
prednjega i zadnjega potpornja. Kretali su se toliko skladno da se inilo kako e ostati stajati i ako se
Zmija prevrne. Pokuavali su iskoristiti vjetar, umjesto da mu se suprotstavljaju, ali gubili su bitku. Vjetar
mi je u oi nosio kiu, pa sam ih brisao, kako bih vidio to se dogaa s Fjordskim jelenom. Ponekad bi se
naao desetak metara iznad nas, a onda bi se spustio isto toliko u dubinu vala. Bio je nalik na igraku
nekoga boga, a posadu sam vidio kao izrezbarene drvene kipie, privrene za palubu.

Ne, Ujae, zaurlao je Sigurd u vjetar, tu bitku ne moemo dobiti! Spusti jedro dok ne iscurimo s
palube kao loa medovina.

Da, brod e se raspasti na komade! sloi se Olaf, koji se borio s jedrom. I tako smo ostali bespomoni
niti smo imali jedro, niti su vesla bila u vodi.

Sigurd je Zmiju predao tkaljama sudbine u ruke! povie preko ramena ovjek po imenu Aslak, koji se
grevito drao za rub jarbola. Sad e Norne odrediti konani ishod. Svatko je zgrabio svoju krinju, a
drugom rukom dralo se za ogradu broda. ekali su da vide kakvu su im budunost istkale boice Norne,
ako uope bude novoga dana. Tako su razmiljali svi osim Sigurda. Posrui je preao preko palube, a
onda je zavukao ruku u promoenu konatu torbu, pa je svima dao po novi koji su pohranili duboko u
odjeu, kimajui u znak zahvalnosti. Kad je, proavi pokraj Ealhstana, doao do mene, motrio sam ga
dok je oko nas huao vjetar, a ui mi je istovremeno parala grmljavina.

Dao sam im zlato, jer moda emo jo veeras spavati u Raninu kraljevstvu na dnu mora! povikao je,
napravivi grimasu, koja je moda trebala biti osmijeh. Ta boica prima samo one koji imaju zlata, a ini
se da upravo danas baca mreu. Ran je pohlepna kuja, je li, Asgote? obratio se staromu godiju, koji je u
znak odgovora neto povikao i podigao ruke prema nebu, no Sigurd se na taj pokret samo zlobno
nacerio. Odjednom je zgrabio ogradu, i to ba u trenutku kad se Zmija popela na veliki val, pa je zmajeva
glava na pramcu kimala kao da pozdravlja bogove, a onda je poela ponirati prema kraljevstvu okrutne
Ran i njezinoj velikoj dvorani, ispunjenoj zlatom mrtvih mornara. Evo, djeae. Skinuo je amajliju
jednookoga Odina koju je nosio, pa mi je uzicu stavio oko vrata. A sad oca svijeta podsjeti tko si!
povikao je. Zamoli ga da nas potedi, kako bismo u njegovo ime izvrili velika djela! Njegove plave oi i
morska pjena, koja je podsjeala na bijele krune devet Raninih keri, bile su jedine svijetle toke u
mranomu svijetu, punomu prijetnje. Ako te Odin poslua, oslobodit u te, povikao je, ali ako se ne
osvrne na tebe, bacit u te Njrdu!

Nisam se ni pomaknuo, nego sam se samo tresao, a odjea mi je bila posve promoena. Dotaknuo sam
izrezbarenu amajliju koja mi je visjela oko vrata, pa sam se upitao vide li Krist i njegovi aneli da nosim
sliku poganskoga boanstva. Wulfweard je rekao da Krist sve vidi.
Ne mogu to uiniti, gosparu! uzviknuo sam, gutajui bljuvotinu koja mi se podignula u grlo, a pritom
sam se objema rukama vrsto uhvatio za ogradu Zmije. Ispljunuo sam bljuvotinu u more. Odin me nee
posluati! vrsto stojei, Sigurd izvue dugi no i podigne ga da svi vide. Zurio sam u otricu, svjestan da
e mi svakoga asa prerezati vrat, no udovi me ipak nisu htjeli sluati. Prodorno me motrio plavim oima,
a onda se okrenuo, pa je golemom akom zgrabio Ealhstanovu glavu i stavio mu no pod bradu. Pusti
ga! povikao sam, zgrabivi ratnika za ruku, ali umjesto da me srui udarcem, i dalje me mirno motrio.
Nee ga ozlijediti! rekao sam, drei mu ruku kao da o tome ovisi i moj ivot.

Polako je mirnuo i kimnuo, pa sam to shvatio kao obeanje da nee ubiti starca. Pustio sam mu ruku i
odmaknuo se, nekako odravi ravnoteu kad me veliki slani val zapljusnuo svom silinom. Zakaljao sam
kao da u povraati. Kad je spustio no, okrenuo sam se i posrui otiao do pramca u obliku zmajeve
glave, a onda sam zastao, jednu ruku obavio oko zvijeri i obratio se nebu.

Odine, oe svijeta i gospodaru sjevera, spasi nas od ove oluje! Sjeti me se, Odine, sjeti se! Ne znam
odakle su mi te rijei dolazile, ali kao da sam ih bacao oluji u lice, u uskovitlani zid vjetra koji ih je
progutao. Odnio je moje rijei kao da sam nitko i nita, no prkos mi je zagrijao ionako uzavrelu krv te
ublaio drhtavicu. Spasi nas, Odine! Spasi nas i sve emo initi u tvoju ast! Zmija se popela na vrh
golemoga vodenoga zida, a onda se tako naglo strmoglavila da se gotovo prevrnula. Podigao sam drvenu,
izrezbarenu amajliju boga, a kad se brod iznenada uravnoteio, odbacio me preko pramca. Uspio sam se
uhvatiti za ogradu, pa sam visio do prsa zaronjen u hladnu vodu, dok me netko nije zgrabio za rame i
povukao, a onda me bacio natrag na palubu kao da sam bakalar.

Ha! Ranine keri ispljunule su te natrag k nama, djeae! zaurlao je Crveni Svein, oduevljeno se
nacerivi od uha do uha. Valjda im Englezi ostavljaju lo okus u ustima! Te kuje obino uzimaju sve ljude
u koje mogu zariti pande! Zgroen i uplaen, skutrio sam se u upljini ispod pramca bio sam uvjeren
da me Krist htio utopiti zato to sam zazivao pogansko boanstvo. Tresao sam se i povratio toplu morsku
vodu na lijepo obraenu drvenu oplatu Zmije.

Otpuzao sam natrag do jarbola da budem blizu Ealhstana, a bojao sam se da bi me, ako ustanem, mogao
opaziti Krist, Njrd, ili koje drugo boanstvo i ponovno me zavitlati u hladno more. Sjeo sam, a stari
drvodjelja ibao me pogledom hladnim poput opala. S gornje usnice kapala mu je voda, pa je neprestano
pljuvao.

Morao sam to uiniti, branio sam se. Jesam li imao izbora? No samo je odmahnuo glavom i zatvorio
oi bio sam uvjeren da me ne eli gledati zato to sam se molio poganskomu bogu, a time sam duu
objesio nad paklenu vatru.

Olaf je iz spremita izvukao suho krzno, pa mi ga je pruio. Evo, djeae, dobro si postupio, pohvalio
me, a onda se namrtio kao da se pita to se to nalazi u meni. Iza njega stajao je Sigurd obje ruke
poloio je na ogradu Zmije, a lice je okrenuo prema nonomu nebu i smijeio se.

Oluja se stiala. Niski crni oblak, trbuh zvijeri, razdvojio se i dopustio umi zvijezda da ispuni nebo. More
se smirilo i jaki udarci vjetra su prestali, no bojao sam se da oluje samo prikupljaju snagu kako bi
ponovno provalile i dokrajile nas. Poslije onakve buke, na Zmiji je vladala jeziva tiina. Bijes vjetra, kie i
mora zamijenilo je mrmljanje tihih glasova i jednolino kripanje hrastovine. Vezao sam kosu vezicom
prljavom od katrana i sjeo na svoje mjesto pri lijevoj strani broda. Tako sam se vrsto drao za ogradu da
su mi ruke protrnule. Nepomino sam zurio u sivu puinu.
Ne brini, mali brate, poigrao se s nama, a sad je gotovo, ree Sigtrygg, pa me potape po leima dok se
saginjao da vjedrom pokupi vodu. U udubinama tkanine za jedra kojom su pokrili spremite stvorile su se
mlake, a i paluba je bila u loem stanju, pa je pola Sigurdove posade izbacivalo vodu. Stari Njrd e nas
sad ostaviti na miru. Sigtrygg je bio ratnik divljega izgleda, ije su lice unakazili grudiasti oiljci, no oito
nikad nije ni bio zgodan.

Kako zna? upitao sam, usudivi se maknuti jednu ruku s ograde. Miris drva i katrana djelovao je
prilino umirujue, a Zmija je iz nevremena izala kao pobjednica. Bio sam joj zahvalan uistinu se dobro
drala u oluji.

Na moru nikad nisi siguran, Englezu, javi se Njal s krme. Osmijeh mu je razdvojio lijepu bradu kroz koju
je provlaio ealj. Ali zato i jest tako zabavno! Cerekanje mu se pretvorilo u mrtenje kad je ealj
zapeo u kosi slijepljenoj od soli, pa ga nije mogao ni pomaknuti.

Sigtrygg je preko ograde izlio jo jedno vjedro vode i ponovno se sagnuo. Ove noi kopile koje je mislilo
da moe nekanjeno rtvovati polumrtvoga bika sigurno nee spavati mirnim snom, primijetio je,
uspravivi se. No mi smo se izvukli, a za druge me ba boli briga.

Sljedei put Njrdu emo rtvovati tvoga rasplodnog bika, obrati mu se Sigurd. Ispruio je ruku prema
meni, pokazavi glavom Odinovu amajliju koju sam nosio oko vrata. Vratio sam mu je, a onda je Olafu
pomogao potraiti oteenja na jedru. Vjetar je rairio tkaninu, ali preko noi teta mora biti popravljena.
Ili jo bolje, Njrd moe dobiti tebe, dodao je Sigurd, tapui Sigtrygga po promoenim leima.
Izvucite vesla, momci! pozvao je posadu. Veeras smo se dosta zabavljali. Moglo bi se oekivati da
e veslai prigovarati jer moraju prionuti poslu, no inilo se da su osjetili olakanje ponovno su ovladali
Zmijom, umjesto da je vjetar i valovi gone kamo hoe.

Na moru nikad nije posve mrano jer voda odraava mjeseinu i zvijezde, no plovidba bi ipak bila previe
opasna, pa je Sigurd odluio odveslati prema kopnu i usidriti se u pliaku. Na prvi znak da u blizini stre
stijene, brzim veslima nadoknadili smo tromost jedra. Toplina tijela grijala nam je i suila promoenu
odjeu, a dotle smo ve pronali zaljev koji je veliki poluotok titio od zapadnoga vjetra, pa je Olaf spustio
sidro na pjeano dno. Posade brodova spremile su se na spavanje, a neki su igrali igre pri svjetlu svijea.
Ealhstan i ja sjedili smo zajedno, a bjelokosi Erik podigao je Sigurdovu svjetiljku pred lice i poeo je
pjevati pjesmu za koju mi je Olaf rekao da je bila prastara jo u vrijeme djetinjstva njegova djeda.

Istinitu svoju iznijet u vam priu,

Daleke putove opjevat i patnje,

Naporne dane tegobnoga doba;

Salijetalo me mnotvo gorkih briga,

Dugi svladah nauk: brod je

Kao nemiran dom u oluji, kad zapala me

Tjeskobna nona straa uza zmajevu glavu

to klizila je pokraj mranih stijena...

Ljudi su se smijeili i s odobravanjem kimali. Svi su oni poznavali more, pa su bili svjesni da ponekad guta
ak i velike moreplovce. Ipak, voljeli su puinu podsjeala ih je na drugi dom. Na moru nikad nije posve
mrano jer voda odraava mjeseinu i zvijezde, no plovidba bi ipak bila previe opasna, pa je Sigurd
odluio odveslati prema kopnu i usidriti se u pliaku. Na prvi znak da u blizini stre stijene, brzim veslima
nadoknadili smo tromost jedra. Toplina tijela grijala nam je i suila promoenu odjeu, a dotle smo ve
pronali zaljev koji je veliki poluotok titio od zapadnoga vjetra, pa je Olaf spustio sidro na pjeano dno.
Posade brodova spremile su se na spavanje, a neki su igrali igre pri svjetlu svijea. Ealhstan i ja sjedili smo
zajedno, a bjelokosi Erik podigao je Sigurdovu svjetiljku pred lice i poeo je pjevati pjesmu za koju mi je
Olaf rekao da je bila prastara jo u vrijeme djetinjstva njegova djeda.

Glas mu je poput meda, zar ne? prokomentira ovjek po imenu Oleg, ne skidajui oi s Erika. To je
teko povjerovati, ako si ikad uo kako pjeva njegov stari, dodao je, glavom pokazavi Olafa, koji je cvao
od zadovoljstva. Mladi je pjesmu izvodio lijepo i tankoutno, pa sam pomislio da bi se Ranine keri,
valovi s krunama od pjene, rado doepale Erika kako bi im cijelu vjenost pjevao u majinoj dvorani.

Mraz mi je esto

Ledenim lancima sapinjao noge,

Kinjila me studen, srce mi je probola

Otrica tjeskobe, a enja je kovitlala

Misli ve umorne od mora...

Kad je sam Sigurd podigao ruku, Erik se nasmijeio i pozvao ga da mu se pridrui, pa je jarl zapjevao
glasom koji nije bio lijep ili ugodan, nego vrlo grub i prodoran.

No krv u srcu ipak me tjera

Da se ponovno otisnem.

Propinje se more, igra se slanim valovima;

enja u srcu stalno me potie

Da nastavim put, da zemljama lutam

Neznanih ljudi, daleko onkraj puine...

Dok me zvuk pjesme ispunjavao, utonuo sam u more snova.

ervrto poglavlje

Pognuli smo lea i zaveslali. Ve sam se priviknuo na taj napor, pa bih dragovoljno veslao i sam, ali kako
Ealhstanu naprezanje odvraa misli od morske bolesti, dopustio sam mu da sjedi uz mene blizu ograde i
pokree ruke na veslima, iako sam uglavnom ja snano zamahivao. Jutros je puhao samo slabi povjetarac,
a to je znailo da su ba svi morali veslati kako bi Zmija plovila mirnim morem. Drka zbog koje su mi izbili
uljevi, ujednaeni zamasi i uranjanje lopatica vesala u sivo more djelovali su udno utjeno. Prije sam se
osjeao kao zatvorenik, ali sad sam shvatio kakvu ljepotu posjeduje Zmija arobnom lakoom plovi
morima i odnosi nas podalje od nevolja.

Ealhstane, nije mi jasno zbog ega sam u stanju razumjeti njihov jezik, rekao sam, teko diui. Gledao
je ravno pred sebe, kao da me nije ni uo. No koji si naao... odakle mi?

Odmahnuo je rijetkom sijedom kosom. Dahtao je, no znao sam kako se pretvara da je iscrpljen. Zato sam
pitanja i zadrao za sebe. U mislima sam se vratio u mranu prolost kako bih pokuao pronai odgovore,
ali bez uspjeha. Najranije sjeanje poinjalo je kad sam se probudio u Ealhstanovoj kui. Znam da sam se
osjeao prazno i iscrpljeno, kao da sam Sotonin tamni aneo, kako me nazvao otac Wulfweard. Poslije
toga, izbjegavali su me svi, kao to u poljima zaobilaze kravlje govno Ealhstan me jedini prihvatio. Isprva
nisam razumijevao to starac eli rei. Donosio sam drva, lovio mu ribu i naporno radio kako ne bi
pomislio da sam beskorisni, lijeni mekuac, a Griffin je upravo tim rijeima grdio druge djeake u selu. No
Abbotsenda vie nije bilo, a moda su s njim nestali i odgovori na moja pitanja.

Dvadeset est veslaa brinulo se o savrenome skladu pokreta prilikom veslanja. Naalost, Ealhstan je
poeo stenjati sa svakim zaveslajem. Savjetovao sam mu da se odmori, ali nije me posluao.

Prestani lajati, Englezu! povie Crni Floki s krme. Nije bilo teko zakljuiti zato je taj tamnokosi i
tamnooki ovjek zlobnoga izgleda dobio takav nadimak. Jebeni mutave! Zvui kao baba koju gazi
konjsko kopito!

Ah, pusti da stari prdonja vesla, Floki, ukori ga Oleg, koji je i sjedio pokraj njega. Razdraljiv si poput
usidjelice. Bio je to oniski Nordijac gruboga izgleda, a rijetko sam ga uo da ita govori. Hej, Osrie,
djevojke kod kue priaju da je Flokija rodila zlobna stara vuica i to najgore noi u godini.
A te noi imala je u guzici veliki rog, pa je bila jo zlobnija nego obino, doda ratnik po imenu Eyjolf, na
to su se ostali nasmijali. Floki je samo zavidan, jer nitko s njim ne razgovara. Je li tako, Floki?

Prozvani je namrekao elo, pa je zadobio jo zlobniji izraz. Brod moram dijeliti s Englezom, a pitate se
zato sam ogoren! gotovo je ispljunuo. K tome sam i gladan, tiho je promrmljao. Nordijcima nikad
nije dosta mesa. Neprestano ga trae, pa smatraju kako je dunost voe da im pronae pristojnu hranu.
No odavno smo pojeli svjee komade mesa koje su uzeli u Abbotsendu, a Sigurd je usoljenu svinjetinu i
ovetinu uvao za poslije doznao sam da ponekad proe mnogo dana prije nego to mogu bez
opasnosti pristati i izai na kopno. Imali su obilnu zalihu sira, a uvijek su rado i vjeto lovili ribe, no to je
bilo sve svaki dan ribe i sir! ak se i Ealhstan zasitio skua, iako nisam oekivao da u to doivjeti. Griffin
mi ne bi povjerovao da je meu ivima.

Bjarni palcem pokae Ealhstana. Za janjeu nogu otplivao bih do njegova svinjca koji jo tinja, izjavio je,
zatvorivi oi kao da moe osjetiti okus mesa. Ili za goveu pleku. Ne, za veprovu, jer za njom eznem.
Ispruio je nogu, pa je brata, koji je sjedio na klupi ispred njega, udario u stranjicu, a Bjorn je opsovao.
A i za morevo meso, dodao je, onako kako ga majka prireuje s paprom, vlascem i enjakom. Kad
razmislim, prijao bi mi ak i stari konj. Kalf podigne s palube praznu koljku dagnje i baci je na Bjarnija.
Odbila mu se od glave, ali inilo se da to nije ni primijetio. Konji mogu biti ukusni... Naravno, ako ih ne
prekuha.

Ne pomae nam! prosvjedovao je Kalf. Svi smo gladni. Bjarni, ovjee, daj zavei!

Kod kue ak i moji robovi jedu vie mesa od nas, proguna ukoreni, pa uzme brus i pone njime
prelaziti po svom dugom nou.

Osrie, ovo je tvoja zemlja. Gdje moemo nai debelu svinju i nekoliko pilia? upita Olaf. Provjeravao je
kudjelju i smolu na trupu Zmije, kako bi bio siguran da gibanje broda nije izbacilo katranom namazano
ue izmeu dasaka. Rano ujutro vrijeme je bilo lijepo, ali sad je nebo posivjelo i zaprijetila je kia, pa sam
gledao Olafa, nadajui se da vie nee biti oluje.

Slegnuo sam ramenima. Nije to moja zemlja, Olafe, rekao sam njihovim jezikom, bacivi pogled na
Ealhstana. I ja sam bio gladan, ali sve da i znam gdje se moe nai dobro meso, preutio bih. Ve sam
skrivio propast jednoga sela. Olaf je nastavio provjeravati oplatu, a ostali su izbacivali vodu, igrali tafl,
strateku igru na ploi, alili se da su gladni, rezbarili, istili ratnu opremu, razgovarali o domu i eljali
kosu.

Sljedeeg dana bilo je dovoljno vjetra da razviju veliko etvrtasto jedro, pa smo se mogli odmoriti i
razgibati bolna ramena i lea.

On nam je donio prokletstvo, ree Crni Floki, povlaei crnu koljku preko ploe za igru. Crveni Svein
opsovao je nezadovoljan rezultatom igre. Na ploi su sad ostale samo tri bijele koljke, a Sveinov kralj
naao se u vrlo neugodnom poloaju. Trebali smo Asgotu dopustiti da s njim radi to eli, promrmlja
Floki, povlaei figuru, pa je uskoro jo jedna bijela koljka bila opkoljena. Podigao je glavu i na trenutak
me pogledao u oi, a onda je izvio usta i spustio pogled na plou. Ispod velike crvene brade Sveinovo lice
pocrvenjelo je od bijesa.
to ti sad kljuje jetru, Floki? upita Olaf. Tako ti Tyra, dopusti da ti Svein uzme barem jednu figuru!
Imaj srca, ovjee. Ali Floki je izveo jo dva uspjena poteza, pa je opkolio protivnikova kralja i pobijedio.
Psujui, Svein je zamahnuo rukom i rasuo koljke po palubi Zmije, a onda je ustao i sipajui psovke otiao
do pramca, gdje je zastao i zagledao se u more. Zlobno si kopile, Floki, Olaf odmahne glavom.

Pobjednik podigne bijelu koljku i promotri je. Taj djeak je Sigurdu ukrao sreu, ustvrdio je,
podignuvi obrve, ali nije skidao pogled s ploe, a neki gledatelji gunali su i kimali glavama u znak
slaganja.

Da nije bilo Osrica, dosad bismo ve iskusili Ranin hladni zagrljaj, usprotivi se Bjarni i pokae valove.
Nastojala nas je povui dolje, a nemojte mi tvrditi da niste osjetili glad te kuje. Tjeskobno me
pogledao. Djeakove rijei doprle su do Odinovih uiju.

Brat mi bar jednom ima pravo, Floki, javi se Bjorn, podigavi pogled sa lice u iju je drku rezbario neki
oblik. Osric je ljubimac bogova, kao i Sigurd. Dok je s nama, i mi emo uivati posebnu naklonost.
Ponovo se posvetio ukraavanju lice. Vjerujem u to.

Ono njegovo jezivo oko govori mi sve to elim znati, mrzovoljno e Bram, slegnuvi ramenima.
Sigurd ga je doveo na brod, pa sve ovisi o njemu. Pogledao sam Sigurda koji je sjedio, pa je tkaninom
namoenom u lanolin latio svoju verinu koulju, brynju. Morski zrak nagriza oklop, pa je Sigurd pomno
trljao kolutove na ovratniku koji su pokazivali znakove hranja. Nije odgovarao na komentare, ali je
pomno sluao.

Floki iz kose izvue povez crn kao gavranovo krilo, pa ga strese, pustivi da mu padne na ramena.
Ugledavi ga, u ovoj zemlji zapalili smo vatru, a stanovnike okrenuli protiv sebe. Naega brata Arnkela
odnijeli su u Odinovu dvoranu mrtvih, a mi smo za dlaku izbjegli vodenu grobnicu, gdje bi nas zauvijek
grickale ribe, rekao je izvivi usnice, a onda je podigao dlan. Znam da je Osric upozorio jarla Sigurda na
izdaju sveenika Bijeloga Krista, ali stari Asgot vjeruje da je djeak opasan. Upitaj ga, Brame, pokuao je
izazvati sudruga. Hajde, ujmo to kae godi.

Svi su pogledali Asgota, koji je stajao drei se za ogradu i gledao kako vjetar goni valove. Okrenuo se
prema nama, zamiljeno suzivi vodenkaste sive oi. Floki! Mislio sam, kao i ti, da nam djeak donosi
prokletstvo, ali sada... Slegnuo je ramenima. Vie nisam tako siguran. Nikad nije lako zakljuiti to
jednooki Odin ima na umu, rekao je, zurei u moje krvavo oko. Otac svijeta ratniku moe biti sklon u
borbi, nastavio je, kimajui sijedom glavom, ali isto e tako lako uskratiti naklonost. Napravio je
pokret kao da iz zraka grabi neto nevidljivo. Ako ve ne znate, jarla Sigurda moete pitati zato Odin
tako postupa... zato doputa da umiru dobri, hrabri ljudi.

Sigurd je brynju maknuo iz sjene velikoga jedra, pa je pri suncu zabrinuto motrio eljezne kolutove. Odin
treba velike ratnike, odgovorio je, mrtei se na rad svojih ruku. U svojoj dvorani mora skupiti poginule
junake i sve ih pripremiti za posljednji dan, tu posljednju bitku protiv divova i vojske mranih gospodara.
Poloio je oklop na koljena i pogledao svoje ljude. Svi ste toga svjesni i oduvijek ste to znali, podsjetio
ih je. uli ste takve prie od svojih oeva, a oni pak od svojih starih. U Valhali se i sad pripremaju za
Ragnark, posljednju bitku. Asgot potvrdi glavom, a Sigurd slegne irokim ramenima. Da, ovo su
posljednji dani, nastavio je. Ragnark se pribliava, a Odin skuplja vojsku jer to i mora uiniti. Srce mi
govori da djeak nije kriv. Vrhovni bog iz nekih nam je razloga dao Osrica. ak ni ti, Floki, ne moe biti
siguran u boanske postupke. ovjek kojemu se obratio slabo je kimnuo, kao da se napola slae s
rijeima svoga jarla, a Sigurd je ponovno poeo tkaninom trljati eljezne kolutove. Ubrzo emo sa
sigurnou znati jesu li me bogovi napustili, izjavio je, ne diui pogled s oklopa.

Kad sam pogledao Sigurda i njegove nebeski plave oi, punu bradu i dugu utu kosu, uinilo mi se
nemogue da bi ga njegovi bogovi mogli napustiti dok svoj pehar ne ispuni slavom. Bio je jarla, voa i
estoki ratnik, Nordijac edan slave. U tom treutku sam znao da bih ga slijedio na kraj svijeta.

Plovili smo dva dana i dvije noi. Nismo vidjeli kopno, a snalazili smo se motrei zvijezde, oblake i let
ptica, pa nijedan Englez koji bi nas uhodio s obale ne bi znao u kojem smo se smjeru uputili. Kad je Sigurd
zakljuio da smo sigurni, Knut je okrenuo kormilo i usmjerio Zmiju prema kopnu. Vjetar joj je puhao u
jedro, pa se mogao stei dojam da crveni zmaj ustro mae krilima.

Ovo je bogovski ivot, ha, Osrie? povie Svein. Napokon je zaboravio da ga je protivnik porazio u igri.
Zmijin trup sjekao je valove, pa sam se morao okrenuti od vjetra da ga ujem. Vjetar nas nosi kao orla!
prokomentirao je. To je ivot! Brada toga diva razvukla se kad se iroko nasmijeio. Njrd nam je
napokon poslao dobar vjetar, ha? Ovomu bratstvu nisam se pridruio da bih veslao!

Sam si ih izabrao, Sveine? upitao sam sa smijekom. Sjeam se da ja nisam imao mnogo izbora.

Pa, tako mi Thora, sad ve vesla kao Nordijac! Trebao bi biti zahvalan Sigurdu to je od tebe napravio
potenoga ovjeka.

Ti ne zna ni da si se rodio! povie Olaf. Nijedan od vas lijenih slaboumnika nita ne zna! Kad sam bio
tvoje dobi, Osrie, uvijek smo veslali, sve dok nam ruke nisu prokrvarile, a lea su nam pucala kao luda.
im bismo podignuli jedra da uhvatimo makar lagani povjetarac, otac bi govorio da smo ene.

Zato to u tvojoj mladosti nisu imali vunu da od nje naprave jedra, zadirkivao ga je Bjarni. U to
vrijeme bogovi jo nisu stvorili ovce. Na te rijei svi su se poeli smijati do iznemoglosti, pa su im potekle
i suze.

Krv mi je uzavrela samo zato to sam bio na palubi Zmije. Osjeao sam kako daske koje su se preklapale
na trupu titraju pri svakom zaveslaju, jarbol je kripao na vjetru, a brod je klizio morem kao da pliva
velika zvijer, pa mu je ime Zmija posve odgovaralo. Stajao sam na prednjemu dijelu broda, a kad se
pramac spustio i ponovno podigao, morska pjena poprskala mi je lice. Polizao sam sol s usnica, osjeajui
olakanje to vie ne patim od morske bolesti koja preokree utrobu putnicima nenaviklima na more.
Gledao sam te otvrdnule ratnike sa sjevera, zadivljen njihovim samopouzdanjem. Bili su strunjaci za
more i vremenske prilike, ili su to barem nastojali postati. inilo se da je svatko od njih svjestan vlastitih
kvaliteta. Naslijedili su veliku batinu gospodara mora, uvara drevne predaje, a prenijeli su im je oevi,
koji su je i sami primili od predaka.

inilo mi se da je i Ealhstan prihvatio takvu sudbinu. U svom dugom ivotu nikad nije otiao dalje od
kamenja koje je obiljeavalo granicu seoskoga podruja, ali sad je okrenuo lice prema vjetru, a u
kutovima tankih usnica titrao mu je osmijeh, pa sam se pitao kamo su ga odvele misli. Moda je i mogue
da se napokon osjeao nesputano? Je li, nalik na orla o kojemu je govorio Svein, letio visoko nad
svijetom, s onu stranu ljudskih nevolja, gdje dob i rijei tonu u nitavilo u usporedbi sa slobodom duha?
Ponovno smo plovili prema istoku. Vjetrovi sa sjeverozapada nosili su nas pokraj june obale, a ponekad
smo vidjeli i nakupine stijena o koje su udarali valovi. Ti krajolici podsjetili su me na Abbotsend, jer to mi
je selo ipak dvije godine bilo dom. Iznenada me ponovno obuzeo strah od ovih neznanaca plamenih oiju
to su se iskrcali na obalu. Bojao sam se tih ljudi, ali ih vie nisam mogao mrziti, iako sam se uasnuo kad
je potekla krv. Boravei meu njima, ti su mi se prizori u sjeanju ublaili, a u uima mi je odzvanjao
njihov smijeh.

Poslije je Sigurd, s rukama na bokovima, stao na sredinu broda kao da odgovara na glasanje naih gladnih
eludaca, a utu bradu razdvojio mu je iroki osmijeh.

Primijetio sam da su neki od vas poeli veslati kao ene! viknuo je, pa su nazoni poeli mrmljati
psovke. Ako Njrd pomisli da je Zmija slaba, ponovno e nas pokuati ugrabiti, jer to zlobno i staro
kopile upravo tako postupa! Zar ne, godi? Asgot ozbiljno kimne, na to su neki sluatelji dotaknuli
amajlije i drke maeva za sreu. Zato vam u miice moramo vratiti snagu! Savio je ruku u kojoj je
drao tit ukraen ratnikim kolutima, a cijelo tijelo mu se napelo. Tko je za soni komad govedine?
upitao je. Ljudi su uzbueno klicali, a i ja sam samoga sebe zatekao kako se smijeim. im sam se sjetio
poginulih u Abbotsendu, zgrio mi se eludac. Knute! pozvao je Sigurd kormilara. Usmjeri brod prema
obali na kojoj je truplo kita. Ako nam Odin dopusti, ondje emo pristati. Bacivi pogled na kopno,
ugledao sam travnati breuljak, a potok koji ga je presijecao uvirao je u more. Bjorne, Bjarni, sklonite
Jrmundganda s vidika, zapovjedi Sigurd. Tako su zvali zmajevu glavu s izblijedjelim crvenim oima na
pramcu, a ime je dobila po zmiji koja se, prema nordijskom vjerovanju, obavila oko svijeta. Sigurd
potape Olafa po ramenu, dok su se Bjorn i Bjarni natezali sa zastraujuom rezbarijom. Danas ne
elimo uplaiti duhove zemlje, prijatelju, primijetio je, a onda se okrenuo i poeo uzvikivati nove
zapovijedi.

Izai emo na kopno, Ealhstane, izvijestio sam starca. Idemo po govedinu. Od veslanja je smrtno
problijedio, pa sam odluio da e morati mirovati. Vie mu neu dopustiti da sjedne za veslo. Mislim da
moemo pojesti i onoga kita... ako u meuvremenu nije poeo trunuti.

Namrtio se, a znao sam o emu razmilja. Kad bi u blizini bilo selo dovoljno veliko da stanovnici Sigurdu
razbiju nos, ve bi s kita skinuli meso i ostavili samo kosti. Moda se tek jutros nasukao, primijetio sam,
ali Ealhstan je tuno progunao, pa sam znao da je uznemiren. inilo se da jarl Sigurd ipak zna to radi.
Dok smo plovili prema obali, gledao sam kako bijeli galebovi krue nad truplom i obruavaju se na njega.
Uskoro u uti njihovo krijetanje i osjetiti miris zelene, sluzave travulje koju more izbacuje na obalu.

Ljudi su uzbueno i napeto pregledavali ratnu opremu, eljali brade i pleli u pletenice kosu stvrdnutu od
soli. Olaf nam je priao, pa je stao nad Ealhstanom i gledao ga, ekajui se po obrazu. Sigurd kae da
starkelja mora pregledati dio upravljakoga vesla, rekao je. Poneto sam zamijenio, ali veslo je u oluji
gadno oteeno, pa se brod zanosi. eludac mi se okree pri pomisli da e Englez dirati Zmiju, ali to
mogu? Naega brodograditelja Arnkela ubili su u tvom usranom selu.

Potvrdio sam glavom i sve to prenio Ealhstanu, koji mu je pokazao dlanove. Nisi brodograditelj, ali
moe to obaviti, uvjeravao sam ga, poloivi mu ruku na rame da ga smirim. Znao sam da starac nikad
nije kroio na plovilo vee od ribarskoga amca. estoko je odmahnuo glavom. Barem se pretvaraj da
zna to radi, prosiktao sam, osjetivi na zatiljku pogled jarla Sigurda, a uo sam i kako strue brus
kojim je Nordijac otrio dugi ma.

Ili si mi koristan ili nema potrebe da bude tu, upozori ga Sigurd. Razmisli o tomu, stare.
Popravit e kvar, gosparu, rekao sam i lupnuo Ealhstana koji je neto promrmljao da je imao jezik,
psovao bi bezbonike.

Nordijci su odijevali oklope i stavljali ljemove, Olaf je sputao sidro, a Knut je odvezao konato remenje
koje su provukli kroz uske otvore u trupu broda kako bi na mjestu dralo upravljako veslo. Onda je tu
napravu podigao iz vode neto dublje od kobilice broda.

Morali smo pokriti usta i noseve ak i prije nego to smo sa Zmije skoili u vodu koja nam je dosezala do
pojasa. Kit je trunuo i strano smrdio. Truplo je bilo prekriveno muhama, a na njemu su stajala dva
gavrana i pogledavala nas, kljucajui veliko uto oko.

Plima je, Sigurde, upozori Olaf, dok su drugi obavijali dva debela ueta oko vrstoga kamenja. Imamo
dva sata vremena, a onda emo riskirati da se ovdje poteno nasuemo, ba kao i on, dodao je, glavom
pokazujui uginuloga kita.

Dotad emo ve napuniti trbuhe, Ujae, odgovori Sigurd, koji je zelenim ogrtaem brisao morsku vodu
s maa. to kau kosti, godi? Neobini starac pronaao je ravnu stijenu i na nju bacio aku kostiju
izvaenih iz ljudske kraljenice.

Govore o krvi, Sigurde, tiho odgovori vra, dok je vodenkastim oima pozorno motrio poglavarevo lice.
Sigurd se nakratko namrtio, ali onda su mu se od soli ispucane usnice razvukle u osmijeh.

Krv e nam s mesa tei po bradama, stare, jer upravo si to i vidio, odvratio je, pogledavi Olafa koji
mu je oima dao neki znak.

Olaf je protrljao povei trbuh. Ne znam za vas kujine sinove, ali ja ve gotovo mogu okusiti meso,
viknuo je, a ostali su se vragolasto cerili. Sigurd je etvoricu poslao da straare du visokoga grebena, a
drugi su pecali, igrali tafl, vjebali maem i kopljem, dok smo se mi ostali pripremali da poemo u
potragu za svjeim mesom.

Ealhstan me pozvao. Kad je pokuao izgovoriti moje ime, zazvualo je pomalo smijeno, a okrenuvi se
prema njemu, vidio sam da zuri u mojem smjeru i pomislio da e me grditi to sam ga ostavio samoga s
bezbonicima. Na moje veliko iznenaenje, priao mi je i zagrlio me, a osjetio sam da iz njegovih starih
ruku jo nije nestalo snage. Grlo mi se stegnulo, pa sam mu uzvratio zagrljaj.

Vratit u se, stari, apnuo sam dragome prijatelju. Samo im popravi brod, a onda im se makni s puta.
Ne budi tvrdoglavi stari jarac, uje li me?

Progunao je u znak slaganja, pa sam se izvukao iz njegova zagrljaja i okrenuo mu lea. Nosei maeve,
koplja i titove, Sigurdovi vukovi poli su u potragu za hranom. Zaboravili su magijski obred svoga godija i
njegovo predvianje moguega krvoprolia.

ak i u travnju osjeao se trag zubate zime, pa sam Sigurdu bio zahvalan to mi je dao vuneni ogrta.
Pripadao je brodograditelju Arnkelu, a kad su Nordijci otvorili putnu krinju svoga poginuloga suborca da
podijele njegove stvari, nitko nije elio taj smei, pljesnivi odjevni predmet koji je vidio i bolje dane. Ipak,
grijao me svaki put kad bih poao za oporom ratnika. Osjeao sam se poput ribe koju su napola izvukli iz
vode istodobno sam bio i Englez i Nordijac, a zapravo ni jedno, ni drugo. apatom sam se obratio
naprije Kristu, a onda i Odinu, pa sam ih zamolio da nam pomognu pronai svjee jelo i da nas uvaju,
kako i sami ne bismo postali hrana. Ako poginemo, trupla e nam kljucati ptice.

Preda mnom su koraala braa Bjarni i Bjorn, a njihovi sivi ljemovi zloslutno su se presijavali pri slabomu
svjetlu proljetnoga jutra. titove su prebacili na lea, a kratki oklopi od kolutova provirivali su im ispod
rubova i rukava tunike. Drali su sjekire opakoga izgleda koje sam motrio kad je Bjarni neto promrmljao
bratu i predao mu oruje. Okrenuo se prema meni, pa sam naglo zastao. Ostali su se poeli penjati uza
strmi breuljak, pomaui se tako da su se hvatali za veliko busenje trave, dok sam ja stajao njiui se na
nogama koje kao da su jo osjeale posljedice nemirnoga mora. Odjednom sam poelio vratiti se na
Zmiju s Ealhstanom.

Imam neto za tebe, Osrie, obrati mi se Bjarni. Upravo se u njegovo rame zarila strijela koju sam
odapeo za vrijeme napada na Abbotsend. Stisnuo je vilicu i goleme ake. Pomislio sam da e me ubiti, pa
sam ustuknuo, ali zgrabio me za ogrta na vratu i povukao prema sebi. Za penjanje e ti biti potrebne
obje ruke, osim ako ne kani zapovjediti Odinu da ti poalje leteega konja, kako bi guzicu odvukao
onamo gore, glavom je pokazao vrh breuljka. Onda mi je neto zabio kroz rubove ogrtaa i tako me
snano gurnuo da sam pao na guzicu. Spustivi oi, vidio sam da mi kroz ogrta viri polovica strijele,
prekrivena tamnim mrljama Bjarnijeve krvi. Tvoja je, djeae! Zadri to, rekao je, a onda se ozbiljnoga
lica okrenuo, pa je bez rijei zgrabio busen trave i poeo se penjati.

Na vrhu breuljka vidjeli smo da zemljite koje se prualo u daljinu nije ravno, ve poprilino umovito.
Potok koji sam vidio s broda ovdje je bio neto iri. Vijugao je, pun kamenja, a bio je tako bistar da sam
vidio smee dno prekriveno ljunkom.

Taj potok odvest e nas do ruka, zakljui Sigurd kad smo svi kleknuli da se napijemo svjee vode, pa
su neki pili iz tikvica, a drugi iz dlanova. Znali smo da ima pravo, jer ljudi uvijek grade kue blizu takvih
potoka. Oni su poput ila kucavica u naemu tijelu i ne moemo ivjeti bez njih.

elim da prinese rtvu, Sigurde, obrati mu se godi Asgot, rairivi oi. Doimao se uzrujano. Rekao
sam ti da sam vidio krv.

Uvijek je vidi, Asgote, odvrati Sigurd, odmahnuvi rukom na njegove rijei. Roen si da prorie zlu
sudbinu. Sagnuo se i vodom napunio konatu posudu. Daleko smo od naih bogova, stari morski jeu.
to hoe da rtvujem?

Godi se okrene i prodorno me pogleda. Jesi li slijep, Sigurde? upitao je, stiui drku maa. Pije iz
potoka, ali zapravo ga i ne vidi.

Pripazi, godi, upozori ga Sigurd, koji je ustao i snanim pokretom gurnuo ep u posudu. Jezik ti se
previja poput crva.

Govori otvoreno, Asgote, dobaci Olaf. Nemamo vremena za tvoje zagonetke.

Vra napravi prezirnu grimasu i ponovno se okrene Sigurdu. Potok je iv, prosiktao je. Trenutno
spava, ali je iv. Ljudi su prestali piti, pa su se oprezno odmaknuli od ruba vode. Zmaj spava, Sigurde.
eli ga slijediti, pa zato mora i prinijeti rtvu. Ako se probudi i shvati da to nisi uinio... Uutio je, a
onda se priguenim glasom poeo moliti Odinu, dok su ostali smrknuto gledali poglavara.
Sigurd je dugo zurio u potok, a onda je, podignuvi glavu, pogledom slijedio daljinu to ga je gutala. Plitke
vode su preko ljunka vijugale kroz krajolik, a priinilo mi se da vidim koatu kraljenicu zmije, ili ak
zmaja koji se negdje sakrio, pa lei, spava i eka da ga uznemire ljudi koji nita ne slute.

to se dogaa? upita Sigurd, prelazei pogledom po svojim ljudima. Hoe li se tko od vas dragovoljno
postaviti pod Asgotov no? Hajde, vjerojatno se netko jutros probudio s nadom da e mu Asgot pustiti
krv, a sve to kako bi umilostivio engleskoga rijenoga duha?

Bjarni prie potoku, spusti hlae i popia se u vodu. Neka se to kopile nahrani ovime, rekao je, a taj
postupak ohrabrio je sve njegove suborce. Vra je zadobio uasnuti izraz lica.

Evo ti tvoga rtvovanja, Asgote! ree Sigurd, a Sigtrygg, ratnik s oiljkom, alio se jer nije stigao
napuniti posudu prije nego to se Bjarni pomokrio u potok.

Napuni je uzvodno, budalo bez mozga, poduio ga je Bjarni. Jarl je naglo presjekao Sigtryggov grubi
odgovor.

Zmaj ili ne, nastavit emo put, izjavio je, osim ako ljudima eli objasniti zato e noas ponovno jesti
sir i pljuvati skuine kosti.

Bit e dovoljno da rtvujemo djeaka, Sigurde, navaljivao je Asgot, divlje me motrei. Daj mi ga i sve
e biti rijeeno. Sam si rekao da smo daleko od kue. Moramo udobrovoljiti mjesne duhove, ili barem
uiniti da nas nai bogovi uju.

Ostali Nordijci okrenuli su se da nastave put, a Sigurd im je dao znak da su zavrili s tom temom.
Djeaku sam obeao da e ostati na ivotu, Asgote, nacerio se. Poznaje bogove, stare... vjerojatno
si ih poznavao i dok su jo bili ljudi poput nas, ali mislim da Odin ne eli Osricovu krv. Ve bih nekako
osjetio da grijeim to ne prinosim rtvu.

Vra odmahne glavom. Koraa opasnom stazom, Sigurde, upozorio je sugovornika, a u masnoj kosi
zazveketale su mu kosti.

Drugu stazu ne poznajem, Asgote, odgovori Sigurd, pogledavi me, a nijedan pripadnik mojega roda
nije umro kukavikom smru. Zahvalio sam mu kimanjem, a pitao sam se i kakvi su bili ljudi mojega
roda... Jesu li, gdje god boravili, umrli sjedokosi i slabi ili s maem u rukama? Nastavili smo put, ali sad
ve na odreenoj udaljenosti od potoka. Nordijci su drali korice maeva i opremu, kako nita na njima
ne bi zveketalo dok smo prolazili pokraj zaspaloga zmaja, nadajui se da ga nai koraci nee probuditi.

Vodio nas je Ivar, visok i mrav ovjek poznat po odlinom vidu, pa je ve poslije kratkoga hoda opazio
kako se, s onu stranu breuljka pred nama, na pozadini sivoga neba ocrtava smea mrlja. Sigurd je
podigao ruku, pa smo unuli u gutik, meu paprat. Jarl se prikrao do Ivara, a ma i oklop su mu
zveckali. Na povjetarcu je umjelo tamno lie brijesta, a udahnuo sam i prodorni miris grabovih resa koji
se irio nizinom.

Poslije kratkoga razgovora, Sigurd je ustao. Na noge, ljudi. Ne biste vjerovali zmiji koja klizi kroz travu,
pa nee ni Englezi. A sad polako! Odluno smo poli uz breuljak, kroz vrijesak i borovice, izmeu
stabala srebrnih vrba, a neprestano smo slijedili potok koji se irio u umarku s procvjetalom bukvom,
dok se na vrhu brda dizao hrast. Iz toga skrovita motrili smo niz kua sa slamnatim krovovima,
porazbacanih oko tri povia breuljka. Kue su bile dobro sagraene, s krovovima koji su se pruali prema
nebu kao vrhovi strijela, a sa svake strane dosezali su gotovo do tla. Bilo je to ivahno mjesto, moda
etiri puta vee od Abbotsenda, to je znailo da je u njemu dovoljno ljudi da zapapre Sigurdu ako neto
poe po zlu, ali i da je ondje barem jedan mesar, ako ne i vie njih.

Sa sobom u uzeti Flokija, Ostena, Ingolfa i Olafa, odlui Sigurd. Bez titova, ljemova, oklopa i sjekira.
Neka poe i Osric. uvi to, neki su se poeli aliti cijenili su svoje oruje i nisu ga htjeli tek tako
ostaviti, ali bili su svjesni da u brynjama ne mogu biti neupadljivi.

Dopusti da i ja poem, Sigurde, navaljivao je Crveni Svein, s izrazom razoaranja na velikomu,

iskrenomu licu. Mogu nositi dvaput vie nego Floki.

ovjek ne moe nositi bolji teret nego to je zdrav razum, Sveine, zadirkivao ga je Olaf, na to div tuno
spusti golema ramena. To su Odinove rijei, mome, a ne moje, dodao je Olaf kao da se brani. Mora
biti kod brodova, ako se pojave Englezi. Ako napadnu, trebat e nam tvoja sjekira. Svein se malo
uspravio, a prijatelj ga potom utjeno potape po leima.

Privukao bi previe pozornosti, nasmijei se Sigurd. Englezi nikad nisu vidjeli takve miie. Ovo je
zemlja mlakonja i slabia, upozorio je diva, a Svein se ponosno nasmijeio Crnomu Flokiju koji je
zakolutao oima.

Sigurd se okrenuo svojim izabranicima, pa sam promotrio ljude koji su istupili. Svi e oni imati najvie
izgleda da se uklope doimali su se pitomo i normalno. Ipak, onaj koji bi pogledao Flokija, mogao je
osjetiti da je taj ovjek sklon nevoljama. Sigurd mi odjednom poloi ruku na rame. Bilo bi bolje da nosi
povez, Osrie.

Stavio sam ruku na krvavo oko. Neprestano e mi biti zatvoreno.

Sigurd odmahne glavom. Pokrij ga.

Olaf se podboio. A ti, Sigurde? upitao je. to e poduzeti da izgleda kao Englez? Sigurd je
zamiljeno naborao elo. Bio je svjestan da je u svemu nalik na nordijskoga ratnika.

Ja u poi, Sigurde, javi se Glum. Zapovjednik Fjordskoga jelena istupi, odvezujui pletenice, a onda
strese tamnu kosu, slijepljenu od soli. Mogu lagati da sam Englez, samo mi prije toga Svein mora izgaziti
lice da ne budem tako zgodan.

Stvarno! Kod kue imam svinju koja je ljepa od tebe, Glume, podrugljivo e Crni Floki.

Nije lijepo da tako govori o svojoj eni, naceri se Halfdan.

Sigurd podigne ruku. U redu, Glume, preuzmi moje mjesto. Pokazao je na mene i dodao: Ali neka
djeak govori, a vi ostali zatvorite prljava usta. I bez tunjave!

Zar da se mi potuemo? upita Glum i nagne se unatrag, glumei zaprepatenost.

Neki su htjeli ostati meu drveem i nadgledati selo, pa su nam mogli pritei u pomo ako stvari pou po
zlu, ali rizik da ih primijete bio je prevelik, stoga smo nas estorica poli sami, a dogovorili smo i zajedniki
sastanak kod brodova jasno, nakon to kupimo potrebne namirnice. Iz oblaka je potmulo zagrmjelo, a
Glum nam se postrance nacerio. Poela je padati sitna kia, a nebo vie nije imalo boju neuglaanoga
eljeza, nego je postalo crno kao aa, ali nita zato ljudi ionako manje budno paze kad nastoje ostati
suhi.

Thor je s nama, momci, primijetio je Glum, u hodu dotaknuvi drku maa. Bacio sam pogled na svoju
odjeu i zakljuio da u morati sakriti poganski no koji je Ealhstan kod mene naao. Spremio sam ga pod
tuniku, tako da se nije ni vidio. Onda sam promotrio ostale da vidim to bi moglo odati da su pridolice
izdaleka. Tunike i ogrtai nisu nam bili uvelike drukiji od engleskih, ali nordijski broevi, kope i spone
previe su upadali u oi. Oblici bronanoga, srebrnoga i zlatnoga nakita bili su vjeto zaobljeni, a
prikazivali su isprepletene ivotinje, pa se odmah vidjelo da su ti predmeti poganski.

Vai eljevi, obratio sam se Ostenu, Ingolfu i Flokiju svi su ih nosili oko vrata, na konatim uzicama.
Sakrijte ih pod tunike. Englezi ih obino tako ne nose. Ogrtaima su prekrili drke maeva i razbaruili
kosu. Mislili su da Englezi vjerojatno i ne mare za svoj izgled kad ne nose eljeve.

Pristaje ti, Osrie, pohvali me Ingolf, pokazujui traku lanenoga platna koju sam vezao oko glave da
sakrijem krvavo oko. Zna, imat e vie izgleda kod djevojaka.

Suzio sam zdravo oko. Jo uvijek vidim u tvoje crno srce, Ingolfe, rekao sam. Krezubo se nacerio, a
zatim sam se i ja nasmijeio, zamijetivi da je dotaknuo srebrnu amajliju u obliku Thorova ekia
Mjllnira, koju je nosio oko vrata.

Eno naega mesa, gladno e Glum, ugledavi kuu s nepokrivenim proeljem na vrhu istonoga
breuljka, iza ograde od kolja koja je titila sredite naseobine. Stajali smo na istini zakrenoj panjevima
posjeenoga drvea, a odatle sam vidio da s greda na kui vise trupla ivotinja. Bilo je i ptica koje su,
objeene za noge, divlje mahale krilima. Vjetar je kroz kiu donio miris toga mjesta, a poslije dugoga
boravka na moru bio je neobian osjeaj udisati smrad stoke, ljudskih otpadaka, dima koji se dizao iz
drvenoga ogrijeva i hrane. Glum me potapao po ramenu i predao mi putniku torbu punu srebrnjaka.
ekat emo ovdje, Osrie, rekao je. Kad donese meso, doi emo i ponijeti ga. Zapamti, moraju
misliti da si rob koji obavlja zadae za svoga gospodara.

Glume, onda se ti i ostali morate sakriti. Iskoristite oblinje drvee, odgovorio sam. Nalik ste na opor
vukova kojima cure sline. Kimnuo je i prijateljima dao znak da se sklone. S juga se ponovno prolomila
grmljavina, pa sam oko vrata vrsto obavio ogrta da ne pokisnem do gole koe. Onda sam poao prema
kui za koju se ispostavilo da je mesnica, a na usta mi je potekla slina kad sam pomislio na sone zalogaje.

U rukama dri mnogo srebra, Osrie! povie za mnom Crni Floki. Bogovi e te prokleti ako nas izda,
a i ja u te pronai! Nije bilo potrebe da se okrenem na te rijei znao sam da je ruku poloio na drku
maa te da mu se u gustoj, crnoj bradi vide zubi nalik na onjake.

Srebro koje drim u ruci uzeo si od ljudi koje si ubio, Nordije, pomislio sam. Jesu li tebe bogovi prokleli
zato to si ga uzeo onima koji su ga stekli napornim radom? Sumnjam u to. Vjerojatno ti je Njrd poslao
dobru plimu, Thor je na more navukao gustu maglu kako bi prikrio tvoj dolazak, a Odin, bog rata, vodio je
otricu da njome dokraji neprijatelje.

Cupkao sam utabanom stazom koja se razgranala kao paukova mrea, pa su odvojci vodili do svakoga
prebivalita, a na psa koji me doao ponjuiti bacio sam tap. Prolazei pokraj kua s otvorenim vratima,
vidio sam kako ene rade s vretenima i na razbojima, pa u najveoj mjeri iskoritavaju slabo danje svjetlo
da bi tkale odjeu. Mnogi mukarci vjerojatno uvaju ovce na pai, a onda e ih dovesti u obore da ih
operu i ostriu. Proao sam i pokraj onih koji su na okvir rastezali jelenju kou, a s nje su potom marljivo
strugali dlake i salo. Ui su mi ispunili reski udarci po nakovnju. Bio je to utjean zvuk, i povjerovao sam
da me nee zadesiti nikakvo zlo dokle god neto ne prekine to ujednaeno udaranje.

Onda sam se naao pred dva objeena svinjska trupla, nekoliko pilia, tri eve koje su mahale krilima i
svezanim, mrtvim zeevima, a jednomu je oko bilo krvavo kao i meni. Iz mrane unutranjosti zgrade do
mene je dopro bogati miris u kojemu sam prepoznao i trave, pa sam zavirio unutra i vidio sjene ivotinja
ije se meso suilo, a od zamamnoga mirisa potekle su mi sline. Duboko sam i s uitkom udahnuo, kad je
iz mraka zadimljene prostorije iskoraila divovska pojava.

Imate li govedine? upitao sam, virei iza svinjskoga trupla u oi ovjeka medvjeega stasa. Bio je velik
gotovo kao Crveni Svein.

Tko to eli znati? zauo sam mrzovoljni odgovor. Otkaio je svinju s kuke i bacio je na drvenu klupu
umrljanu krvlju, a onda ju je uhvatio za prednju nogu, podigao sjekiru i buno je spustio, lakim pokretom
odvojivi nogu od tijela.

Zovu me Osric, predstavio sam se, pokazujui konatu torbu punu novca, a doao sam kupiti meso.

Peto poglavlje

Mesarevo ime bilo je Eosterwine, a osjetio sam olakanje jer ga nije zanimalo kako sam doao do toliko
srebrnjaka. Vjerojatno je bio nalik na sve trgovce, pa je mogao namirisati novac i nije htio ugroziti zaradu
nepotrebnim ispitivanjem.

Nikad nisi okusio bolju govedinu, mome! pohvalio se s rukama na bokovima, dok su Floki i ostali meso
stavljali na ramena, spremajui se za povratak na brod.

To e procijeniti moj gospodar, usudio sam se rei. Hvala, Eosterwine i Bog te uvao, dodao sam
dovoljno glasno da uju dva konjanika koja su upravo naila. Nisam se osvrtao na njih, nego sam vezane
zeeve prebacio preko ramena i uputio se prema breuljku.

Zure u nas, Ujae, tiho prosike Glum.

Doimaju se kao ratnici, primijeti Ingolf.

Samo koraajte i ne gledajte ih, promrmlja Olaf, iroko se nasmijeivi da svi vide. Kopilad e pomisliti
da ti se svia, Ingolfe. Ratnici su polako poli niz breuljak, prema mjestu gdje je njihova blatna staza
presijecala nau.
Sad smo najebali, zlobno izjavi Crni Floki. Morat emo ih sasjei.

Ne osvri se na njih... i dri jezik za zubima, upozorio sam ga.

Sad sve ovisi o tebi, Osrie, rekao mi je Glum, a u oima plavim kao more pojavio mu se sjaj iekivanja
mogue makljae.

Natovareni komadima mesa, vukli smo se skliskom stazom, pazei da se ne poskliznemo. Primijetio sam
kako je jednolino udaranje po nakovnju prestalo, pa sam tiho opsovao.

Vi, ljudi, spremate dobru gozbu! zauli smo duboki glas jednoga miiavoga ratnika. Gole ruke bile su
mu ukraene brojnim ratnikim kolutovima. Glum kimne i dlanom udari komad mesa na svojim leima.

ao mi je to moram rei da nee biti gozbe, odgovorio sam, umorno se nasmijeivi. Gospodar odlazi
na hodoae preko mora, pa mu nosimo namirnice za put. To emo meso zasoliti jer mora ostati svjee
mnogo tjedana, pa neka nas Bog zatiti i sauva na skromni brod. Ponovno sam se nasmijeio.
Eosterwine tvrdi da nikad nismo okusili bolju govedinu.

Ratnik podigne guste obrve. Mesar se hvali kao kralj s dva pimpeka, progunao je i pogledao sudruga,
starijega ovjeka kojemu je za pojasom visio ma ukraen draguljima.

Nesrea? upita drugi konjanik, pokazujui moje prekriveno oko.

Zastao sam i okrenuo se prema jahaima, dok su Nordijci polako otili stazom. Pogodio me komadi
eljeza kad je eki udario po nakovnju, gosparu, odgovorio sam, dotaknuvi povez preko krvavoga oka.
Bio sam kovaev djeti. Slegnuo sam ramenima. Sad moram potraiti novi put. Ne mogu rei da e mi
nedostajati moj gospodar Eoferwic. Bio je pravo kopile.

Pa, rekao bih da ti je novi gospodar valjani kranin, primijeti stariji konjanik, uspravivi se i poloivi
ruke na rub lijepoga sedla. Odlazak na hodoae je za svaku pohvalu. Kad bismo barem svi mi bili u
stanju skupiti izdrljivost za takav pothvat i napustiti svakodnevne odgovornosti.

Ako je ikad ijedan ovjek bio siguran da e sjediti s desna Gospodinu, onda je to moj gospodar. Nee se
smiriti dok ne nae ono to trai, izjavio sam, a moj sugovornik podigne obrve. Ispunjen ivot,
gosparu! On upravo to eli, dodao sam i pritom se sveano poklonio.

A njegov brod se usidrio pokraj bijelih stijena? S dugoga nosa i objeenoga brka kapala mu je kia.

Da, gosparu, potvrdio sam. Nisam vidio razloga da laem i poveam njegovu sumnjiavost. Isplovit
emo kad nastupi oseka... ako vjetar bude povoljan.

Zar plovite nou? upitao je, dobacivi pogled svom visokom sudrugu.

Na brodski zapovjednik tvrdi da more pozna isto tako dobro kao i pogani, ponosno sam odgovorio i
prekriio se, a gospar Ealhstan vjeruje da e nas Svemogui voditi i ouvati od zla.
Onda reci svom gospodaru da emo zamiriti na pristojbu koju nam duguje zato to je pristao uz nau
obalu. Vidimo da je valjan hodoasnik i da mu je Bog u srcu.

Hvala, gosparu, rei u mu, a siguran sam da e se u Bojemu svetitu moliti i za vas. Lagano sam se
naklonio, pri emu mi se mali no s kotanom drkom zanjihao i ispao gotovo ravno pred njih. Oputeno
sam ga spremio i nastavio put blatnom stazom. Oekivao sam da e konjanici izvui maeve iz korica.
Umjesto toga, netko je iza mene coknuo jezikom, a konj je zanjitao, pa sam odahnuo s olakanjem
Englezi su ipak okrenuli svoje ivotinje.

Hoe li se vratiti? upita Glum kad sam stigao do njega.

Ne znam, moda i hoe, odgovorio sam. Kad biste mene pitali, vezao bih Zmiju Sveinu na lea, pa bih
mu rekao da s one strane mora Freyja iri noge samo za njegov uitak.

Olaf se nasmijei. Dobro si to izveo, mome. Sigurd e biti zadovoljan.

Nagovori ga da ode odavde, Olafe, rekao sam, pitajui se jesu li jahai prepoznali poganski no sa
zvijerima izrezbarenima na kotanoj drki. Molim te, uini to, dodao sam.

Olaf podigne obrve. Mogao sam pogoditi njegove misli. ovjeka poput Sigurda ne moe se prisiliti da
neto uini.

Prili smo Thorolfu koji je straario na stijeni nad malim zaljevom, a kad nas je ugledao, prodirui oima
komade mesa koje smo nosili na ramenima, naglo se uspravio. Ostavite neto i za mene! zamolio je
kad smo poeli silaziti uskom i blatnom stazicom do obale, gdje su ostali skupili drva da zapale vatre
podalje od truloga kita.

Dobro otvori oi, Thorolfe, ili u te natjerati da jede bakalar dok ti ne narastu peraje i ne pone piti
morsku vodu! zaprijeti Glum. Sad nismo u Haraldovu fjordu. Ovdanje ljude boli briga to tvoj otac
kae da si dobar mladi koji voli majku. Pribit e ti kou na crkvena vrata i pljuvati po njoj.

Kad me Ealhstan ugledao, otro je kimnuo. Vidio sam da se prekriio, pa mi je bilo jasno da se molio za
moj siguran povratak. Meso smo pohranili u mala spremita na brodu, no Sigurd je zapovjedio da zapale
vatre i ispeku dva golema komada tamnocrvene govedine kroz koju su se, poput mramora, provlaile
tanke crte sala. Jo je padala kia, ali drvlje koje je more izbacilo na obalu bilo je bijelo poput kosti i ak
donekle suho. Moglo bi dobro gorjeti.

Onda je Olaf uhvatio moj pogled, pa je poeao raupanu bradu i lagano kimnuo, a vidjevi da prilazi
Sigurdu, malo sam im se pribliio.

Hajde da odmaglimo odavde, Sigurde, rekao je s oputenim osmijehom. Bilo bi dobro imati malo
razdaljine izmeu nas i Engleza.

Ljudi su mokri i gladni, Ujae, ukae Sigurd, koji je u utoj bradi upravo uhvatio buhu, pa ju je zgnjeio
izmeu noktiju. Otii emo tek kad se dobro najedu. Osim toga, pue jugo, pa ih neu natjerati da s
praznim elucima veslaju protiv takvoga vjetra.
Olaf istisne kinicu iz duge kose koja je poela sijedjeti. Ostanemo li ovdje, riskiramo mogui napad,
upozorio ga je.

Kad bi nama vladao strah, nikad se ne bismo ni otisnuli na more, stari prijatelju. Sigurd je utu kosu
zabacio unatrag i vezao je uzicom. Ako te brine mogui dolazak Engleza, otii emo kad izae mjesec, ali
neka se najedu prije nego to ih natjera da veslaju. Nacerio se. Nai oevi nisu ba vjeto upravljali
plugovima, ha? Olaf potvrdi glavom, prihvativi odluku svog jarla, ali sad je istupio i Glum. Podigao je
osuenu morsku travu, pa ju je ispustio kako bi provjerio smjer vjetra.

Djeak misli da bi mogli doi Englezi, Sigurde, rekao je zurei u mene, a onda je dotaknuo drku maa i
poelio nam sreu. Priao sam im jo blie.

Sumnjiavo su se ponaali, gosparu, rekao sam i pogledao Olafa. Primijetio sam im to u oima.

Sigurd namrti elo. Neu bjeati pred njima, Glume, izjavio je. Odin ne iskazuje naklonost
kukavicama. Glumovo lice zajapurilo se od bijesa kad je pokuao neto prigovoriti, ali onda je Sigurdu
okrenuo lea i udaljio se. Skini povez, Gavrane. Sigurd me motrio, razvukavi bradu u slabi osmijeh.

Gavran? upitao sam, osjetivi olakanje kad sam odvezao promoenu lanenu traku koja mi je
prekrivala krvavo oko.

Potvrdio je glavom. Otac svijeta ima dva gavrana Hugina koji predstavlja misao, i Munina zaduenog
za sjeanje. Nou mu te dvije velike ptice sjede na ramenima, ali svakoga jutra odlete da vide to se
dogaa u svijetu. Odinovi su glasnici, a ti me kao poslanik bogova podsjea na njih. Pokazao je Crnoga
Flokija i ostale. Osim toga, od njih ne moe oekivati da te nazivaju engleskim imenom, jer im zapinje u
grlu.

Gavran, tiho sam ponovio.

Da, Gavran, potvrdi Sigurd, a onda kimne Olafu koji mi prie i prui ma u konatim koricama. Uzeo
sam ga drhtavim rukama i zanijemio poput staroga Ealhstana. Sigurd se nasmijeio i stisnuo mi rame, a
onda su se njih dvojica vratili do vatre, dok sam ja ostao stajati, drei oruje kao da je najvee blago na
svijetu.

Ealhstan me gledao, a tuga na licu bila mu je isto tako naglaena kao i duboke bore koje su odavale
njegovu starost. Nisam se osvrtao na starevo neodobravanje. Sad je umrlo ime kojim su me nazvali prije
dvije godine. Bio sam crnokos, za razliku od veine Nordijaca, a Sigurd je vjerovao da me Odin poslao k
njima. I tako sam postao Gavran.

***

Gledao sam kako okreu meso nad pepelom gotovo ugaene vatre, ali misli su mi odlutale nekim
nepoznatim smjerom. Grijao me ponos, a ne vatra. Ti ljudi, pustolovi i ratnici, primili su me u svoje
bratstvo, a njihov poglavar dao mi je ime Gavran i to mi se svialo, ali me i pomalo uplailo. Iako je
Gavran Odinova ptica, ipak se hrani truplima, a na bojitu je strvinar, glasnik smrti.

Meso je bilo ukusno kao to smo i slutili da e biti, pa smo ga pojeli brzo i u slast. Kia je prestala, a iako
nam je odjea jo bila mokra, osjeali smo zadovoljstvo. Napunili smo eluce, pa nam je krv opet
uzavrela, a kad je mjesec posrebrio more i tamne stijene, sjedili smo oko vatri koje smo ponovno raspirili,
pa smo se smijali i pjevali. Kao i uvijek, glas mladoga Erika doimao se poput meda, dok su glasovi drugih u
usporedbi s njim bili nalik na oporu zob, pa bi ratnici ponekad prestali pjevati kako bi sluali njegovu ariju
koja je blago titrala i zapljuskivala nas poput valova. Glum se oito vie nije ljutio na jarla. Naime, te noi
kucnuli su se rogovima punima piva, pa im je pie uskoro poteklo niz brade i tunike.

Ti slaboumnici koji vole prljavtinu vjerojatno su progutali Gavranovu priu da smo hodoasnici Bijeloga
Krista! prokomentira Ingolf. Krezubi osmijeh zabijelio mu se pri svjetlu vatre.

Iskreno, neugodno mi je zbog toga, ree Glum, zapliui jezikom. Jebeni hodoasnici? Jesu li ti kujini
sinovi slijepi? Otac bi mi se stropotao s Odinove klupe gdje pije medovinu kad bi uo da su nas zamijenili
s robovima Bijeloga Krista.

Sigurd se naceri. U Valhali su se prije nekoliko godina vjerojatno tresle grede kad su tvoj i moj otac
vrhovne bogove izazvali na takmienje u piu, rekao je, udarivi svojim peharom o Glumov, na to je
kroz no zaorio smijeh.

Ipak, nisam mogao zaboraviti ovjeka s objeenim brkom i njegova prijatelja sa zlobnim oima, pa sam
odluio da u straariti na mjeseinom obasjanoj uzviici blizu obale. Ako Bram spava, povie Olaf, pa
iz vatre zgrabi gorui komad drveta i mahne njime prema meni, ovime zapali bradu tom pijanom
prascu! Kimnuo sam, nasmijeio se i saekao da mi se oi naviknu na mrak, a onda sam se poeo
penjati. Ma mi je bio zataknut za pojas.

Bram zvani Medvjed straarsku je dunost preuzeo od Thorolfa, a meu Nordijcima je bio poznat po
tome to je volio jaku medovinu, a mogao je i popiti goleme koliine toga pia. Kad sam se popeo preko
posljednjega travnatoga ruba, vidio sam da ga neu morati buditi kleao je na jednom koljenu, spreman
za napad iza okrugloga tita.

Sagni se, djeae, zareao je, zurei u mrak. Imamo goste.

Koliko ih je? upitao sam, pogledavajui rog koji je Bram prebacio preko lea. Krv mi je uzavrela od
uzbuenja.

Slegnuo je irokim ramenima, osvrnuo se lijevo i desno, a onda je pogledom pratio um lia, hrastova i
grabova preko breuljkastoga zemljita. Kopilad je blizu, promrmljao je. Vjetar do mene donosi njihov
smrad.

Bacio sam pogled na obalu gdje su gorjele vatre i plesali plamenovi, a Nordijci su, nesvjesni da im prijeti
opasnost, uivali u odmoru. Moramo urno upozoriti ostale, proaptao sam.

Ili bismo toj kopiladi mogli prirediti neto po emu e nas se sjeati, predloio je, napravivi grimasu.
Malo emo ih usporiti. Gledao je ravno ispred sebe i odluno izvukao ma iz korica. Znao sam kako
oekuje da e noas moda zavriti u Valhali. Neka nai momci uju kako Englezi skvie kao svinje.
Zgrabio sam ga za rame. Ne, Brame! Ipak bismo trebali potrati k naima.

Okrenuo se prema meni, stisnuvi vilicu. U redu, mome, pojurit emo... i to kad nabrojim do tri.
Kimnuo sam. Jedan, dva, tri! Okrenuo sam se i mugnuo natrag preko ruba. Sklizao sam se po kamenju
i skakao preko stijena, dok su me korice maa udarale po nogama, a plat se vukao za mnom poput
slomljenog ptijeg krila. Znao sam da me Bram ne slijedi.

Nisam morao vikati. Na plai su svi poustajali kad su zauli kotrljanje kamenja, pa su izvukli maeve i
podignuli titove. Spotaknuo sam se i pao na ravno tlo.

Gavrane? Sigurd se uspravio u svoj veliini, pa je pozorno motrio vrh breuljka, jednom rukom drei
prazan rog za pie, a drugom ma.

Ovdje su, gosparu! izvijestio sam ga, a potom ustao i pokuao doi do daha.

Koliko ih je? upitao je, zgrabivi oruje objema rukama.

Previe, dahnuo sam i dohvatio drku maa. Iznad uma morskih valova izazivaki je odjeknuo dugi i
jednolini zvuk nordijskoga ratnoga roga. Brame! pozvao sam sudruga, gledajui uzviicu koju je
mjeseevo svjetlo posulo srebrom.

Zid titova! povie Sigurd. Ispred brodova titovima formirajte obranu! Dok je jo govorio, njegovi
ljudi su se pokrenuli uskoro smo imali zid od mesa i eljeza.

Ugasite vatre! zapovjedi Olaf. Ili moda Englezima elite pokazati kamo da naciljaju proklete strijele?
Sigurd, Bjarni i Bjorn izali su iz reda, a kad su nogama poeli udarati gorue grane u vatri da ih ugase,
prema nonomu nebu uskovitlale su se pucketave iskre. Uareni pepeo jo je uvijek bacao odsjaj, a to bi
za nas moglo biti pogubno ako se Englezi, koji su imali i lukove, priblie dovoljno da odapnu strijele.

Moramo sve obaviti kako treba, primijeti Crni Floki, prie vatri, spusti hlae i podigne oklop od
kolutova. Gorui pepeo estoko je zacvrao kad se Nordijac oputeno pomokrio na njega. Nakratko ga je
obavio oblak sivoga dima. Ostali su klicali, pozdravljajui takvu smjelost u trenutku kad su na breuljku
oivjele crne sjene. Po ljunku oko nas uskoro su poele padati zapaljene strijele.

Ti tenci nas pokuavaju zapaliti, primijeti Olaf. Sreom, ljunak je jo bio mokar od kie, pa su strijele
uglavnom zacvrale i ugasile se.

Trebali bismo biti ondje, na prokletim valovima! zarei Glum, dok je pod bradom privrivao konatu
vezicu ljema.

Kad si postao stara baba, Glume? upita Sigurd, poput gladnoga vuka koraajui du obrambenoga zida.
Polako, momci, podignite titove! U taj as zapaljena strijela pogodila je Bjarnijev ljem. Tako je,
Erie, uvuci bradu, ako ne eli da ti naprave jo jedna usta.

Sigurde! I ondje su! Stari Asgot kopljem je pokazao prema moru, gdje je nad valovima plesalo nekoliko
desetaka plamenih jezika. Na vodi su poskakivali ribarski amci puni ljudi koji su drali baklje, a opasno su
se pribliavali krmama Zmije i Fjordskoga jelena.
Kurvini sinovi e nam spaliti brodove! povie Knut, kormilar Zmije, pa istupi iz bojnoga reda, ali
suborac koji je stajao pokraj njega zgrabi ga za ruku i odmahne glavom.

Ealhstan je ispustio grleni zvuk kao da se smije, a okrenuvi se prema njemu, vidio sam da ui iza zida
titova, dok mu je na usnicama lebdio neobian osmijeh. Englezi su se pojavili iz mraka nalik na vihor
titova, ljemova i otrica.

Obeao si da emo doploviti u zemlju redovnika i poljodjelaca, Ujae, tiho e Sigurd. Rekao si da se
ovdje pojavi po jedan ratnik na svakih deset stanovnika. Taj okot nije nalik na redovnike.

Olaf slegne ramenima. Dolo je do promjena otkad sam zadnji put bio ovdje, Sigurde, prokomentirao
je. Uostalom, prolo je ve deset godina.

Sigurd pljune. Knute, odvedi deset ljudi na brodove. Ako nam oni izgore, propali smo. Kormilar kimne,
pa sa svojim ljudima potri u more, a onda su se, pomou uadi to je visjela s pramaca, poeli uspinjati
na duge brodove. Dobro, momci, da ujemo malo buke! zaurla Sigurd, a njegovi ljudi poeli su
maevima toliko glasno udarati u titove da se kroz no razlijegao nesnosni tropot. Tako je! Probudite i
same bogove! Neka vam djedovi u Valhali uju pjesmu ratnika! Neka i stari Thor bude ljubomoran!
grmio je Sigurd. Pokaite mu kako mi pravimo grmljavinu!

Englezi su sad bili udaljeni pedesetak koraka, a i oni su oblikovali obrambeni zid od titova. Neki su ak u
njih udarali maevima, poput nas. Nisam mogao razabrati lica, no prema nama valjalo se mnotvo
ratnika, pa mi je bilo jasno da e doi do strane bitke.

Zato nas ne gaaju? uo sam kako pita Bjarni, nadglasavi buku, a odjednom sam uvidio da prema
nama uistinu vie ne lete strijele. Osvrnuvi se, pogledao sam Zmiju i Fjordskoga jelena. Knut i njegova
mala skupina s podignutim su se titovima poredali uzdu palube, a na pramac su ak postavili
Jrmunganda, midgardsku zmiju, iako je sad bilo kasno da uplae duhove ove zemlje. Jo ne napadaju
brodove, rekao sam s nadom u glasu. Ako bace samo jednu baklju, drvo zasieno katranom moglo bi
planuti, a buktinja progutati Zmiju i Fjordskoga jelena.

Sigurd je, suzivi pogled, pokuao dokuiti zato se Englezi suzdravaju od napada, kad su nas ve mogli
satjerati u more.

Dosta buke, momci! zapovjedio je, podigavi u zrak veliki titi, ali jedan Nordijac jo je udarao maem.
Sigurd je zareao na njega, pa se revni ratnik umirio.

Tupavi Kone! prosike Floki.

Sigurd je istupio, a obrambeni zid zatvorio se za njim. Jeste li se doli boriti? povikao je na engleskom
prema sjenama na uzviici. Ili ete samo stajati ondje kao jebeno drvee? Glas mu je odjekivao meu
stijenama, mijeajui se sa umom valova. Nije bilo odgovora. Pa, Englezi? Imam posla moram piti
medovinu!

Prema njemu je pola tamna pojava. Doao sam s tobom razgovarati, bezbonie, rekao je glas. ovjek
koji je govorio bio je visok i dobro naoruan, a krasili su ga dugi, uredno poeljani brkovi. Poslije toga
moemo se i boriti.
Razgovor je za ene! zaurla Sigurd.

A za njih su i alopojke, bezbonie, odgovori Englez, Vae e ene alovati ako tvoja glupost bude jo
vea. Sigurd je utio. Doi, Nordije. Sastat emo se na pola puta.

Nemoj, Sigurde, upozori ga Olaf, koji je razumio razgovor upravo on je Sigurda i nauio engleski jezik.
Ubit e te. inilo se da Sigurd odvaguje izglede, a onda je razgibao iroka ramena, pljunuo i istupio.

Poi u i ja, gosparu. Okrenuo se prema meni kad sam iskoraio iz zida titova koji se za mnom smjesta
zatvorio. Dopusti da razgovaram s njima. Njihove rijei poznajem bolje od tebe, pa u nanjuiti la.

Kimnuo je i mahnuo titom da poemo. Hajde, Gavrane. Poleti u potragu za istinom. Spremio sam ma
u korice. Zaputio sam se prema Englezima, jo uvijek drei okrugli tit u ruci.

Kad sam im se pribliio, prepoznao sam uspravnoga jahaa koji nam se obratio u selu. S lijeve strane
stajao mu je miiavi ratnik sa srebrnim kolutovima na ruci. Ti e govoriti u ime svoga poglavara?
upitao me Englez.

Prenijet u mu vae rijei, odgovorio sam, a on moe govoriti sam za sebe.

Moj sugovornik kimne i provue ruku kroz kosu boje pijeska. Ja sam Ealdred, a ovo je moja zemlja.
Zastao je i pogledao moj ma. Kao stranci to nose oruje, prijetnja ste ljudima koji oekuju da ih
titim. Glavom je pokazao prema zapadu. Imamo dovoljno neprilika sa stanovnicima Walesa. Jeste li
prijetnja? upitao je.

Vea smo prijetnja nego to misli, usudio sam se odgovoriti, gledajui ga u oi. Zgrabio sam drku
maa kako ne bi primijetio da mi se ruka trese.

Kutevi usta ispod velikoga brka razvukli su mu se u osmijeh. Ako kaem samo jednu rije, vidjet ete
kako vam brodovi gore, izjavio je. Ali to ve znate, zar ne?

Bez njih ne bismo imali izbora nego boriti se do smrti... odnosno, dok ne prijeemo preko tvoga trupla,
odgovorio sam. Jesi li ikad vidio kakvu strahotu moe posijati pedeset oklopljenih Nordijaca? Pokazao
sam na zid titova. To su najbolji ratnici na svijetu.

Namrtio se. Mnogo govori za ovjeka koji je izjavio da e samo sluati, a za poganina dobro vlada
engleskim. Pogladio je brk. Moda te mogu uvjeriti da sam ovamo doao napola razmiljajui o miru.
Okrenuo se. Maugeru, oslobodi onog medvjeda. Krupni ratnik kojemu se obratio otiao je meu sjene
i zaas se vratio, gurajui pred sobom ovjeka ije su ruke bile svezane na leima.

Brame! Pri titravomu svjetlu engleskih baklji vidio sam da su Bramovo lice i brada tamni od krvi, a oi
su mu bile oteene i gotovo zatvorene. Nikad prije nisam ga vidio da tako bolno epa.

Mome, noge su mi kao prokleta stabla, promrmljao je, a kao da se stidio to je svezan. Mauger ga je
gurnuo naprijed, pa sam izvukao ma, prerezao mu veze i poslao ga natrag Sigurdu.
Ta ivotinja ubila je dvojicu mojih ljudi, izvijestio me Ealdred, podignuvi obrve, ali potedio sam mu
ivot kako bih pokazao da sam iskren. Vjerojatno govori istinu, pomislio sam. Imao bi pravo smrt svojih
ljudi osvetiti Bramovom krvlju. Dakle, bezbonie, nastavio je, jesi li sad spreman sluati?

Spremio sam ma u korice i bacio pogled na engleski zid titova bio je dui od naega. Da, mnogo dui,
a mjestimino se sastojao i od etiri reda boraca. Lagano sam se naklonio. Sluam.

Pa, Gavrane? Je li se Englez doao boriti, ili nije? Sigurdu su oi iskrile u mraku. Njegovi ljudi stajali su
rame uz rame, a podignuti i oslikani okrugli titovi, sjekire i maevi eali su za krvlju.

Ime mu je Ealdred, odgovorio sam. Starjeina je i kraljev roak.

Sigurd napui usnice. Roak kojega kralja?

Egberta, vladara Wessexa, odgovorio sam.

Pravi kralj! zacereka se Sigurd. Da mu smjesta poljubim ruku, ili tek poto je odsijeem? Izrekao je to
glasno, na engleskom jeziku.

Reci mu da se elimo boriti s kraljem, a ne s njegovim psom! povie Olaf.

Poglavaru, Ealdred kae da glas o tvojoj slavi putuje zemljom poput oluje. Ljudima si ulio strah u srca, a
Boju djecu prisilio da se mole drhtavim glasovima.

Sigurd se nasmijeio. Hoe li se sa mnom boriti, ili me moda eli pojebati? upitao je.

eli piti s tobom, gosparu, odgovorio sam. Ealdred te poziva da poe u njegovu dvoranu i da s njim
podijeli medovinu, a onda ete razgovarati o uvjetima trgovine.

Sigurd se nagne unatrag, pa se grleno nasmije. Kraljev roak eli piti sa mnom, ha? Freyjinih mi sisa, ti
Englezi su udni! Piti? Okrenuo se prema svojim ljudima, a zatim je i mene promotrio ledenim
pogledom. Kai mu da se ode igrati kraljevim pimpekom i da me ostavi na miru. Doao je ovamo i
prijetio da e mi zapaliti brod, a sad oekuje da odem u njegovu dvoranu i da s njim pijem medovinu?
Nisam kurva! povikao je. Ha! Radije u otploviti prema suncu!

Gosparu, ima mnogo ratnika, tiho sam ga upozorio. Zapalit e nam brodove. Kako bismo to mogli
sprijeiti? Taj Ealdred svoje e ljude poslati da umru u borbi s tobom. Vidim mu to na licu. Sigurd
ponovno pogleda svoje Nordijce. Oi su mu neko vrijeme poivale na Bramu lice zarobljenika bilo je
krvavo i nateeno, ali je u rukama jo uvijek vrsto drao sjekiru. Ako im Sigurd kae jednu rije, svi e se
oni boriti do smrti, ali hoe li to biti dovoljno da im donese slavu? Uostalom, ako nitko ne preivi kako bi
o njihovoj hrabrosti priao pokraj ognjita u dvoranama na sjeveru, emu krenuti u boj? Kad jednom
budu leali mrtvi, a due im otputuju u Odinovu Valhalu, njihovi neprijatelji priat e poneto drukiju
priu.

Sigurd se namrtio. to eli od mene, Gavrane? Moj jantar? Bruseve? Sumnjiavo je odmahnuo
glavom, a ja sam slegnuo ramenima.
Nije mi htio rei. Ipak, dao mi je rije kako e svojim ljudima zapovjediti da baklje pobacaju u more, ali
samo ako pristane otii s njim u dvoranu.

Dao je rije tebi, a ne meni, odmahnuo je glavom, upkajui bradu. udni su ovo dani, Gavrane, kad
od mene trai da prihvatim rije Kristova sljedbenika. A jo je udnije to te sluam.

Imamo li ikakva izbora? upitao sam. Ealdred raspolae s dvjestotinjak kopalja.

Sigurd napravi podrugljivu grimasu. Samo neki od njih su uistinu ratnici. Veina bi radije otrila plugove
pokraj ognjita. Ali ak i da je uistinu tako, dvjesto vojnika bilo je previe, pa je Sigurd shvatio da se ne
moemo nadati pobjedi ako uemo u bitku. Vrlo dobro, sloio se, glavom pokazavi Engleza. Reci
tomu Ealdredu da u s njim piti medovinu. Ako nanjuim engleske izdajnike, priseem Odinom da u mu
odsjei glavu.

Kad sam Ealdredu priao sa Sigurdom pokraj sebe, starjeina je izvrio ono to je obeao, pa su njegovi
ljudi u ribarskim amcima ugasili baklje. Duge brodove ponovno je obavio mrak, a ja sam dotaknuo no s
kotanom drkom, osjetivi olakanje to naim plovilima vie ne prijeti opasnost.

Ja sam Sigurd, Haraldov sin, a neki me zovu Srekovi. Uspravno je stajao pred engleskim monikom i
njegovim tjelesnim uvarima.

Ime ti odgovara, primijeti Ealdred s kiselim osmijehom, a ljudi su vjerojatno zahvalni to im poglavar
nije ovjek koji bi rasipao njihove ivote kad time nita ne moe postii. Podignuo je ruku, pa sam vidio
da se od Sigurdovih dugih brodova udaljavaju ribarski amci puni napadaa koji su bili upalili baklje.

Sigurd pogleda ratnike oko engleskoga velikaa kao da ga se ba i nisu dojmili. Doi emo u tvoju
dvoranu, Ealdrede, ali ako vidim roba Bijeloga Krista, rasporit u mu utrobu elikom.

Jarla Sigurda pokuao je otrovati sveenik, objasnio sam Englezu.

Starjeina se doimao zaueno, a onda se namrtio, upkajui duge brkove. apat Svetoga Duha u
povjetarcu ljude moe potaknuti na oajnike postupke, jarle Sigurde, rekao je i prekriio se.
Uvjeravam te da svoje sveenike drim na vrlo kratkoj uzici. Nasmijeio se. Dakle, hoemo li poi?

Sigurd se glasno nasmijao, pa su se Ealdred i njegovi ljudi smeteno pogledali. Doi u kad ja budem
spreman, Englezu, odgovorio je, a onda se, okrenuvi starjeini lea, vratio k svojim ljudima. Poao sam
za njim.

Nordijci su na morskoj obali oblikovali bojni red koji su nazivali formacijom svinje kako mi je Olaf poslije
objasnio, bio je zamiljen kao trokutasti poredak u obliku svinjske njuke, strijele ili klina, koji se zabija u
neprijatelja. ekali su spremni za bitku, podignuvi titove i koplja pri slabomu svjetlu koje se zrcalilo s
povrine mora pod istonim nebom. Nisam dobio mjesto u prvome redu, nego su mi rekli da ostanem iza
njih, s Ealhstanom. Ja nisam bio ratnik, a svaki ovjek u zidu titova mora s pouzdanjem znati da e ratnik
pokraj njega snano udarati maem i neprestano drati podignuti tit, koji se mora preklapati sa
suborevim.

Ne znam to Sigurd eka, obratio sam se Ealhstanu. Starac se okrenuo i motrio kako se valovi razbijaju
o obalu, dok je s mora nadirala hladnoa od koje sam se stresao. amci koji su prijetili finome drvu
Sigurdovih brodova otplovili su, a povukli su se i Ealdredovi vojnici na obali, pa su se ponovno pretvorili u
mranu i uzgibanu gomilu pokraj blijedih stijena uzviice pred nama. Zato ne poe k starjeini u
dvoranu? Gledao sam kako jarl razgovara s Olafom, a eljezni ljemovi te dvojice ratnika mutno su se
presijavali iznad njihove bijele koe i nevidljivih oiju. On iskuava Ealdredov ponos.

Ealhstan pokae prema obzoru sivomu poput kriljevca, a onda napue mrave obraze i puhne mi u lice,
pa sam odjednom sve shvatio. Vjetar je doao s juga, a moda e ga slijediti plima. Sigurd je znao da bi,
ak i ako odbije engleski napad te ukrca ljude na Zmiju i Fjordskoga jelena, ipak bilo teko veslati u bijegu
od ribarskih amaca s bakljama, koji su sigurno jo negdje u blizini. Morali bismo podnijeti i kiu
zapaljenih strijela s obale prije bijega izvan dometa strijelaca, a problem predstavlja i to je drvo bilo
premazano katranom. Rizik je bio prevelik ak i za Sigurda, pa iako se njegovo ponaanje moglo
protumaiti kao tvrdoglavi nordijski ponos, jarl nam je zapravo kupovao vrijeme. Zato smo ekali, a na
istoku se pojavilo i sunce, pa je obasjalo umorna lica Nordijaca. Jo uvijek nisu naputali bojni poredak,
kao ni Ealdredovi vojnici, sve dok se kasnije toga dana vjetar nije dovoljno smirio, pa je Sigurd snano
kimnuo i okrenuo se svojim ljudima, a oi su mu sjale na iscrpljenu licu. Sad je barem jedan njegov brod
imao izgleda da utekne ako Ealdred okrene koplja protiv nas.

Ostani kod brodova, Glume, zapovjedio je, a onda je posadi Zmije dao znak za rasputanje bojnoga
reda, to su ovi rado uinili, s olakanjem prebacili titove na lea i razgibavali ukoene udove. Glum je
svoje ljude prestrojio u malu i smrtonosnu formaciju svinje, a Sigurd mi je glavom dao znak da i ja poem
s njim u Ealdredovu dvoranu. Prebijenom Bramu rekao je da ostane s Glumom, no ratnik medvjeega lika
to je odbio. Naposljetku je, mrmljajui prostote, ipak odloio tit i koplje.

Ostani ovdje, Ealhstane. Moram poi sa Sigurdom, rekao sam, uhvativi starca za podlakticu mravu
poput tapa. Kimnuo je i stisnuo moju ruku, a vodenkastim oima pozorno mi je motrio lice kao i ja, bio
je isto tako zabrinut i razdraen. Ne paniari, stare. Vratit u se! Moram pripaziti na tebe... da mi ne
postane poganin. Pokuao sam se nasmijeiti, ali znao sam da se Ealhstan zapravo boji onoga to bi se
meni moglo dogoditi. Brzo sam se okrenuo i poao za Bjornom i Bjarnijem, prije nego to me starac
dospije zaraziti svojim strahom.

Penjali smo se uzviicom proaranom brezama, paprati i bodljikavom zelenom klekom oko koje su zujale
pele, a onda smo proli izmeu zakrljalih hrastova, brijestova i jasena, te naposljetku dospjeli do istine
s panjevima gdje su me Olaf, Glum, Floki i ostali ekali kad sam otiao kupiti meso. Englezi su nas slijedili
na odreenoj udaljenosti dok smo se blatnom stazicom sputali niz obronak, a poelio sam da imam
koplje kao i ostali Nordijci, koji su drke zabijali u sklisko blato kako bi se odrali na nogama.

Sutra u ovo vrijeme bit emo bogati, ree Bjorn svom bratu Bjarniju kad smo sili u dolinu koja je imala
oblik plitke posude. Ondje su ivjeli Ealdredovi zemljaci, a neke od njih titila je niska ograda od kolja.
Pripadnici vujega opora gladno su gledali oko sebe, pa su se cerili pri pomisli to im sve to mjesto moe
ponuditi: hranu, srebro i ene, pravu nordijsku gozbu. Ponegdje se tlo dizalo, pa je potok nekoliko puta
ieznuo pod zemlju, ali uvijek se ponovno pojavljivao. Kao to je Sigurd i pretpostavio, izvirao je iz
samoga sredita sela. Ondje je voda okretala stari mlinski kota ije je jednolino zveckanje naruavalo
popodnevnu tiinu. Sipila je kiica, a stanovnici su marljivo ili za svojim poslovima, pa su tjerali stoku,
nosili vodu i ogrijev, tkali vunu i izraivali lanenu odjeu. U kovanicama su odzvanjali ekii, lonari su
radili s glinom, dok su obrtnici svih vrsta obraivali kamen, mjed, srebro ili kost, a pravili su i staklene
kuglice.
Bit emo bogati, a moda i mrtvi, brate, odgovori Bjarni, namjetajui okrugli tit na leima. Krajolik su
proarale drvene kue, a dim s njihovih ognjita u sumraku je tvorio pomalo zlokobni oblak nad selom.
Ugodan miris drva u zraku podsjetio me na Abbotsend.

ini se da je ovo mjesto povoljno da u njemu uzgaja mladunad, primijeti Olaf, glavom pokazujui
hrpe drva i napola sagraene kue pri rubovima naseobine. Ovdje se ovjek moe pozabaviti svim i
svaim, a i zemlja je dobra, procjenjivaki je dodao.

Gradimo jo jednu crkvu, i to od klesana kamena, ree Ealdred, njiui se u sedlu i pokazujui ruevinu
visoku do koljena, smjetenu iza zgrade u kojoj je bila njegova dvorana za skupove. Kuu svoga Oca ne
smijemo sagraditi od slame i svinjske balege, je li? Kamenje na tome mjestu bilo je nalik na ono iz stare
straarske kule na brdu iznad Abbotsenda, ali hrpa pokraj njega sastojala se od grubih, nezavrenih
gromada. Zidar mi je rekao da e izgradnja trajati dvije godine, a to zapravo znai tri ili etiri... Prastari
temelji vrlo su vrsti. Nai stari znali su izvrsno graditi. To nas navodi da se pitamo kakva ih je sudbina
zadesila, je li? Sigurd pogleda Olafa koji je slegnuo ramenima kao da ga sve to ne zanima. Redovnici mi
kau da se tu dizao hram poganskih bogova, nastavi Ealdred, tapui konja izmeu uiju. Podigao je
prst. Gospodin e imati svu vlast, izjavio je, na to su se Nordijci namrtili, a govornik se razdraeno
poekao po glavi. Znam da vas takve stvari ne zanimaju, jer ne ivite u Gospodinu, nego ste izvan
boanske moi.

Nai bogovi idu kamo i mi, Englezu, odgovori Sigurd na dobrom engleskom. Uvijek su s nama,
dotaknuo je Odinovu amajliju koju je nosio oko vrata. Sada i ovdje, dodao je, udarivi se u prsa.

Kaem da vam ne bih htio biti u koi na sudnji dan, promrmljao je Ealdred, a onda je okretno sjahao i
pruio uzde robu. ekajte ovdje. Najavit u da dolazite. Uao je u dojmljivo zdanje sa zidovima od
ilovae, slame i ljunka te sa novim, slamnatim i poprilino strmim krovom. Sigurd se okrene svojim
ljudima i stavi dva prsta na oi, upozorivi ih da dobro pripaze. Malo dalje stajala je skupina djeaka s
drvenim maevima i sa zanimanjem nas motrila, dok su se ene i mukarci nastavili baviti svakodnevnim
poslovima. Ugledavi nas, usporili su i postali oprezniji, a u oima sam im primijetio strah. S pravom se
bojite, pomislio sam. Ti su ljudi pred mojim oima ubijali vama sline stanovnike. Vidio sam kako pale
kue nalik na vae i kako prave krvavoga orla.

Potapao sam Ealdredova konja po sapima, no ivotinja se odmaknula i zanjitala, gotovo se istrgnuvi
konjuaru iz ruke. Konji mogu namirisati more na ovjeku, Gavrane, ree Olaf, gledajui uplaene oi
ivotinje i konjuara koji je psovao i nastojao smiriti konja. Boje se mora kao to se mi plaimo Hele i
njezine zvijeri pune buha. Vjeito smrknuta boica Hel, ija je koa napola crna, a napola boje mesa,
uva podzemlje i proklete due koje su umrle od bolesti ili starosti. Drite maeve u koricama, momci,
upozori Olaf suborce. Eyjolfe, spusti sjekiru! Ta prokleta stvar izgleda kao gladni pimpek koji trai
utoite! Njihov smijeh na trenutak je razbio napetost, a onda je Sigurd meu njima ponovno
uspostavio stanje pripravnosti.

Ponaajte se kao zli, krvoedni kurvini sinovi, to i jeste, momci, potaknuo ih je. Ako nam Englezi
pripremaju izdaju, borbom emo se probiti do mora. Kimnuli su, a skupina djeaka poela je
meusobno ratovati. Djeca su plavookim ljudima sa sjevera, koji su nosili velike ratne sjekire, koplja i
okrugle, oslikane titove, eljela pokazati sranost svojih ljudi.

Pao sam u napast da otrim i Ealdredu ispriam sve o napadu na Abbottsend i o bijegu. Meutim, znao
sam da bi, ako to uinim, Nordijci ubili Ealhstana. ak i ako ostane iv, ne bih ga mogao ostaviti. Kamo bih
uope uspio pobjei? Nisam poznavao Ealdredove ljude, a mog krvavog oka vjerojatno bi se bojali kao i
stanovnici Abbotsenda.

Kao to je obred nalagao, Nordijci su oruje ostavili izvan zgrade, a Ealdred je Sigurda uvjeravao da e se
za njega dobro pobrinuti posluitelji i talski momci. Kau da su Nordijci na glasu zbog svoje ljubavi
prema oruju, starjeina e s potovanjem. Dajem vam rije da e biti na sigurnomu, ali mora ostati
izvan zgrade.

Iako se sloio, Sigurd je navaljivao da s orujem ostane petero ljudi, ukljuujui i Crvenoga Sveina. Poele
su pristizati skupine Engleza, a svi su nas gledali, ureujui ogrtae, tunike i broeve, pa sam se pitao
hoe li nam se i pridruiti.

S kiselim osmijehom, Sigurd se obratio jednomu od Ealdredovih pratitelja: Vidi da o nama zaslueno
priaju takve prie. Svoje maeve volimo vie nego ene. Dobrom oruju moe vjerovati, ak i ako lijepo
izgleda, nacerio se, ali eni? Nikada!

Njegov sugovornik na trenutak se doimao nesigurno, a onda se lagano naklonio. Gost si moga
gospodara, odgovorio je, pa e biti kao to kae. Rei u da donesu medovine onima koji ostanu
vani.

Ui, Sigurde. Ealdred je stajao na pragu zgrade. Slae li se da od morskoga zraka ovjek oedni?
Imam pravi lijek za to. Bjarni glasno prdne, a onda me gurne naprijed. Uao sam u Ealdredovu dvoranu.

Unutranjost su osvjetljavale titrave svijee to su irile neugodan miris. Propuh je u svim smjerovima
raznosio dim s ognjita, pa su neki i zakaljali. Tapiserije, potamnjele od dima, lagano su se njihale, titei
nas od naleta vjetra koji je vani sve vie jaao. Drugi kraj dvorane zastirale su dvije goleme tapiserije sa
slikama Kristova raspea.

Vidi li njihovog mravog Boga? pokae Bjarni. Izgleda kao vrabac kojega su objesili da se sui.
Odmahnuo je glavom. Ti krani su udni.

Ovako se ja molim Bijelomu Kristu, ree Osten i glasno se podrigne. Nadam se da im je hrana bolja od
izbora boanstava, dodao je, gurkajui Thormoda, koji gladno mljacne usnicama. Njal uzbueno nogom
udari Sigtrygga, zamijetivi da je lijepa robinja stavila jo drva u ognjite iznad kojega je vrio veliki kotao.
Iz tog smjera dizala se i para, puna mirisa mrkve i bijeloga luka. Djevojka se pretvarala da nas ne
primjeuje, ali kad se okrenula stolu da pone rezati komade mesa za kotao, nije mi promaklo da joj je na
usnicama zatitrao vragolasti osmijeh.

Jesi li vidio? upita Njal Sigtrygga, isprsivi se. Svia joj se kako stari Njal izgleda.

Nita nisam vidio, odgovori upitani, slegnuvi ramenima, ali ne brini, prijatelju. Prepustit u te
snovima, jer su oni sve to ima. No Njal je bio previe zaokupljen mjerkanjem djevojke da bi se
uvrijedio.

Sjednite, ponudi Ealdred, pokazujui klupe pokraj dugoga stola od hrastovine, koji se protezao gotovo
cijelom duinom dvorane. Sad su poeli ulaziti i Englezi koje sam vidio vani. Korice za maeve bile su im
prazne, i vrlo su nas nepovjerljivo motrili. Priaj mi o svojim putovanjima, vedro nastavi starjeina.
Prije nekoliko mjeseci ovdje je bio trgovac iz daleke Frankije, ali nije znao engleski, a ionako ne bih
vjerovao nijednoj rijei iz njegovih usta. Uostalom, nesnosno je smrdio po enjaku. Kako dugo plovi
morem, Sigurde Srekoviu? Na licu mu se, ispod objeena brka, pojavi nestani izraz.

Ubrzo u ti ispriati svoju priu, odvrati Sigurd, ali ne suhoga jezika. Najprije emo piti i to samo
jedan pehar, rekao je, podigavi ak tri prsta, u ast budue trgovine!

Naravno, moe! Ethelwolde, donesi gostima neto za poetak! pozove domain, pa su nam zaas
pehare, izraene od drveta johe, napunili slatkom medovinom. Svaka kap bila je dobra kao to je
starjeina obeao, pa se Ealdredova dvorana uskoro ispunila bukom. Nordijci i Englezi dijelili su ljubav
prema jakom piu. Starjeina je sjedio izmeu gruboga ratnika koji me juer ispitivao i ovjeka ije lice je
bilo tako puno oiljaka da su mu se usta zamrznula u vjenoj grimasi.

Kad sam sjeo, zatekao sam samoga sebe kako se njiem, ali Gunnlaug me uvjeravao da je to prirodno
poslije boravka na moru. Nordijac se naslonio na mene, a svaki put kad bi se pomaknuo golemim tijelom,
umalo me sruio sa klupe. Nikako nisam mislio da e engleska medovina biti tako ukusna, priznao je,
podiui pehar da nazdravi Ealdredu. Pie mu je kapalo sa svijetle brade, pa ju je obrisao nadlanicom, a
onda se glasno podrignuo.

Medovinu prave nai redovnici, objasni starjeina s drugoga kraja stola. Zovu je >lijepa medena
kapljica<, iako cijena nije ba tako lijepa. U starom samostanu sakrili su pune bave. Ta lukava kopilad
zarauje vie od mene! Nacerio se, podigao pehar prema Sigurdu i otpio veliki gutljaj.

Sigurd je takoer podigao ruku da nazdravi, pa je neto medovine prolio na stol, ali onda je zastao
moda se sjetio Wulfwearda, sveenika koji ga je pokuao otrovati kukutom. U zdravlje redovnika!
povikao je, pozvavi ljude da se snano kucnu peharima i da buno nazdrave. Neka im njihov Bog dugo
puni bave tim medenim kapljicama. Hej, Ujae, sam Odin bi u ovo umoio bradu. uo sam kako se
Crveni Svein gromoglasno smije s one strane vrata, pa sam se sjetio da su i njima donijeli medovinu.
Ealdredovi posluitelji obilazili su oko stola, pa su iz velikih mjeina punili pehare, no vidio sam da su neki
Nordijci, ukljuujui Olafa i Crnoga Flokija, odbili jo pia, a izmjenjivali su poglede kao da se
sporazumijevaju nekim tajnim znakovima. Nisu htjeli dopustiti da im medovina otupi osjetila.

Vjerojatno ste gladni, obrati se Ealdred bjelokosomu Eriku i Thorkelu, koji su sjedili pokraj njega. Kad
im je Olaf preveo te rijei, njih dvojica su se nacerili kao demoni, pa su odgovorili da su ogladnjeli vie
nego Thor nakon to je cijeli dan ubijao divove. Ealdred nije razumio njihov jezik, ali ipak se nasmijeio,
nagnuo unatrag i neto zapovjedio pratitelju koji je ekao, stojei mu pokraj lijevoga ramena. Onda se
starjeina okrenuo prema nama. Donesite mojim izgladnjelim gostima ono to su ekali, povikao je,
lupivi objema akama o stol.

Njegov kuhar poeo je kutljaom u zdjele stavljati varivo koje se puilo, a robovi su posude odnijeli do
stola i postavili ih pred nas, no nakon to je Wulfweard planirao izdaju u Abbotsendu, Nordijci su
sumnjiavo gledali ponuenu hranu i nisu htjeli uzeti lice, sve dok to nije uinio i sam starjeina, oito ne
primijetivi njihov strah. Kad su to vidjeli, latili su se jela, no najprije su napuili usnice i puhali u varivo da
ga rashlade, a ubrzo su im lice zagreble po dnu zdjela koje su posluitelji smjesta ponovno napunili.
Varivo je bilo zainjeno kliniima i bogato mesom: svinjetinom, zeetinom i neim ilavijim, to je mogla
biti jaretina, a poslije sinonje gozbe pokraj valova eludac mi je uskoro bio topao i pun, pa sam se
veselio to u moda pronai i slamnati jastuk.
Bio sam tako umoran da gotovo nisam primijetio nepoznate izme ispod tapiserije raspea koju je njihao
vjetar. Osoba koja je ondje stajala u trenutku je ieznula, a tapiserija se smirila.

Nutrinom mi je prostrujao strah, pa sam pogledao Sigurda koji se smijao s Olafom, a onda sam motrio
kako Ealdred gricka mali kolai od meda i badema, te pritom tiho razgovara s krupnim ratnikom pokraj
sebe, a sjetio sam se da je taj ovjek jedva okusio pehar s medovinom, koji mu je jo uvijek stajao uz
desnu ruku.

Hej, Gunnlaugu, rei li Bijeli Krist na vas, ili se moda smijei? upitao sam, usiljeno razvukavi lice u
osmijeh, dok sam glavom pokazivao tapiseriju na drugom kraju dvorane.

Moda i jest istina da se taj slabi moe smijeiti kad je rukama i nogama pribijen na drvo. Spustio je
vilicu i duboko se podrignuo. U tome sluaju, on je vee boanstvo nego to sam ikada mislio, nadodao
je, ispraznio jo jedan pehar >lijepe medene kapljice< i obrisao bradu nadlanicom.

Poblie u pogledati, rekao sam na te rijei. Rukama sam se upro o stol, odgurnuo se s klupe i poao
prema tapiseriji, posrui kao da sam pijan, kako ne bih pobudio Ealdredovu sumnju. Stajao sam i gledao
Kristovo lice istkano od obojanih niti, pa sam se na trenutak upitao osuuju li me mrtve oi toga
boanstva zbog mojih grijeha. Onda sam ispruio ruku i odgrnuo tapiseriju. Odjednom me u lice neija
aka udarila poput malja, a ratnici su nahrupili, urlajui da e pobiti bezbonike, pa se prostorija iznenada
pretvorila u vrtlog maeva, kopalja i divljakih ugriza.

Odine! zagrmi Sigurd, na to su Nordijci poskakali s dugih klupa te prema Englezima poeli bacati
pehare i zdjele.

Ne! povikao je Ealdred kad su Englezi zgrabili maeve skrivene meu rogozom na podu i smjesta napali
Sigtrygga i Njala. Neki su potrali zaprijeiti glavni ulaz, ali Crni Floki je jednomu od njih podmetnuo nogu,
a onda se bacio na njega kao vuk, razdirui ga golim rukama.

Iupat u ti srce! zareao je Sigurd na Ealdreda, koji je stajao uz golemoga ratnika sa srebrnim
kolutima na rukama. Krupni tip je maem vitlao po zraku kako bi sprijeio Nordijce da napadnu. Onda su
vrata odletjela sa arki, pa su sruila Ealdreda i njegove ljude, a na pod uz njih pao je i Crveni Svein.
Nordijci su pojurili k svojim maevima i sjekirama, a Englezi su bijesno navalili na njih. U guvi sam i ja
zgrabio ma.

Evo, Sigurde! povikao sam. Uzevi ma, s urlikom se okrenuo prema Ealdredovim ljudima, a ve sam se
uvjerio da se Nordijac ne boji smrti ako dri ma. Netko me laktom udario u glavu i krv mi je iznenada
oblila lice. Pao sam na smrdljivu hrpu rasporenih ratnika, a kad sam pokuao ustati, sklizao sam se od
silne krvi na tlu, dok su me neprijatelji udarali koljenima i izmama. Nekako sam se uspio izmigoljiti i
skloniti u tamni kut dvorane, gdje je govno umiruega ovjeka poprskalo rogoz na podu i time jo
pojaalo smrad dima, drva, krvi i slatke medovine. Okrueni Englezima, Bjarni i Bjorn probadali su i rezali
protivnike jedaim noevima, oajniki pokuavajui napraviti mjesta kako bi mogli koristiti maeve. Crni
Floki sagnuo se, izbjegavi divljaki nalet otrice, a onda je napadau zario oruje u vrat, dok je Olaf
nekog Engleza toliko snano udario maem da ga je u pojasu presjekao napola. Tresao sam se pokraj zida
i pokuavao skliskim rukama obrisati krv iz oiju. Prije samo jedne minute sjedili smo za Ealdredovim
stolom, ali sad su klupe bile u potocima krvi, a sobu je preplavilo ludilo. Ljudi su vikali, a mrana dvorana
smrdjela je po rasparanim utrobama. Onda je bitka dosegnula vrhunac, kao kad se prelije kotao u kojemu
vrije voda, a bolje su proli oni koji su koristili taktike divljaka. Nordijci i Englezi razdvojili su se u krvave
skupine, a trupla su prekrila rogoz izmeu njih.

Bacite oruje, bezbonici! zareao je Ealdred. Nema potrebe da se ubijanje nastavi. Preivio je sudar
protivnika i sad je stajao u sredini svoga reda, koji se poveavao kako je sve vie ratnika ulazilo u
zadimljenu dvoranu kroz vrata skrivena iza tapiserija s Kristom.

Vani je jo vie tih jebenih trolovskih kozjih govana, Sigurde, primijeti Olaf, koji je, teko diui, stajao
kod glavnoga ulaza zahvaljujui Crvenomu Sveinu, tamo vie nije bilo vrata. Okrenuo se Sigurdu, a izraz
njegova lica govorio je da sve to nije bilo previe dojmljivo. Ali vei mi strah u eludac ulijeva moja ena,
nego ti Englezi.

to si radio ondje, Sveine? Zaokupilo te tkanje rupca za majku? upita Sigurd i baci pogled na debela
hrastova vrata koja su leala na podu meu rogozom. uta brada bila mu je umrljana krvlju neprijatelja.
Nitko tuda ne smije ui, ujete li me? Svein smrknuto kimne. Olaf i Oleg neka ostanu sa Sveinom. Ako
za svojim leima vidim Engleza, plivat ete kui enama. Tri ratnika razgibala su ramena pred pragom
zgrade, kao da orujem pozivaju Engleze u novi smrtonosni nalet.

Unutra su Ealdredovi ljudi cijelom irinom dvorane oblikovali vrsti zid titova koji se sastojao od tri reda,
a u njemu nisu stajali samo trgovci. Neki od njih oito su bili ratnici, dobro naoruani vrstim maevima i
ljemovima, a meu konatim oklopima naao se i poneki iani. Sigurd je znao da su to ubojice.
Vjerojatno mu je bilo jasno i da su upali u spretno postavljenu klopku.

Noas emo piti u Valhali! povikao je, a njegovi ljudi poeli su pobjednosno klicati: Valhala! Valhala!
Udarali su maevima po titovima u ritmu pjesme smrti, a ja sam se nesigurno uspravio, drei se za
glatki drveni stup. Kad se Sigurd okrenuo prema meni, posramio sam se bijega u mrani kut, gdje sam bio
poput mia u mlinu.

Djeak ne sudjeluje u tome, Ealdrede, ree Sigurd, nadglasavajui buku. Pobili smo mu roake i poveli
ga daleko od kue. Tresui se, izaao sam iz sjena i obrisao krvave ruke u hlae.

Oko vrata nosi tvoga lanoga boga. Ealdred s odvratnou iskrivi usta.

Sigurd podigne ruku i osjeti da mu oko vrata vie ne visi amajlija ispala mu je tijekom borbe, pa sam
podignuo rezbariju i stavio je oko svojega vrata. Poglavaru su bljesnule oi, a na ustima mu se pojavio
vuji osmijeh.

Djeae, reci Odinu da emo ga danas poastiti, obratio mi se.

Rei u mu, Sigurde, odgovorio sam, koraknuvi prema njemu. Nordijci su se okrenuli da se
suprotstave neprijateljima, a Ealdredovu mranu dvoranu ispunio je sudbonosni zveket oruja.

esto poglavlje
Oleg je zateturao od vrata, drei strijelu koja mu je probila obraz, dok je Eyjolf, blijed poput snijega,
leao u krvi to mu je prskala iz prerezane arterije u bedru. Ipak, Englezi nikako nisu mogli probiti
Sigurdov zid titova. I oni su izgubili poprilino mnogo ljudi u borbi s nordijskim ratnicima, koji su tako
vjeto rukovali maevima da ih je bilo udesno gledati. Stajao sam pokraj Olafa, spreman da maem i
titom pripomognem njemu ili Sveinu.

Ne moemo izgubiti kad nas gleda otac svijeta, ree Olaf i pljune na tapiseriju pokraj otvorenih vrata.
Lako nas moe pronai, prouzroili smo dovoljno buke. Drago mi je to si s nama, djeae, dodao je.
Tako sam vrsto zgrabio balak maa da su mi zglobovi prstiju pobijelili, a osjetio sam i kako mi se napinju
ile u podlaktici. Jo sam snanije stisnuo koom obloenu drku tita. Odluio sam umrijeti s tim ljudima,
ratnicima koji su mi spalili selo i oduzeli slobodu. Nisam gubio vrijeme na uzaludno razmiljanje voeni
mranim silama, Nordijci su morali izdajnikom starjeini uzvratiti udarac. Ealdredovu dvoranu ispunili su
ratnikim ponosom, a ja sam mogao samo zadravati dah na tom smrdljivom, smrtonosnomu mjestu.

Hajde, Ealdrede! zarei Sigurd, teko diui. Imamo dosta eljeza za sve vas! Ispljunuo je krvavu sluz.
Bacio sam pogled na engleski zid titova, pa sam u oima naih protivnika primijetio sjeme sumnje.
Postali su nesigurni i opreznije se kretali. Pred njima su leali mrtvi suborci, dok su ih ratnici iza njihovih
lea poticali da pou u napad. Osjetio sam promjenu ravnotee. Ratnici s kojima sam stajao prihvatili su
smrt u naizgled bezizlaznoj situaciji. Englezi su isprva vjerovali da e pobijediti pogane uljeze, ali sad su
osjetili dah vlastite smrti, pa su se uplaili. Dvije vojske ponovno su se sudarile.

To je ta krv na koju nas je upozorio stari godi, pomislio sam, bacivi pogled na Asgota koji je stajao u
drugome redu formacije, zabadajui koplje u lica Engleza. I njegove oi grile su se od bijesa i
krvoednosti, pa je bio nalik na staroga i sivoga vuka koji ve odavno nije u naponu snage, ali zubi i
pande su mu svejedno otri. U tit mi se zabila strijela. Nai ljem, Gavrane, upozorio me Svein,
tresnuvi maem po podignutomu titu napadaa koji se pokuavao probiti u dvoranu. Eto! Iupao je
tit Englezu iz ruke, a onda ga je zgrabio za vrat i odbacio na mokri rogoz do mojih nogu. Ali najprije ubij
svinju. Oamueni napada izvukao je no i zarezao mi potkoljenicu, pa sam maem zamahnuo nadolje,
tresnuo ga u lice i uz prasak ga smrskao. Tijelo mu je zadrhtalo i smirilo se. Na trenutak sam se okirao
nisam mogao skrenuti pogled s mrtvaeva razbijena lica i bijele kosti koja se presijavala usred
posjekotine. Trenutak prije bio je iv, disao je, bojao se i nadao, a sad se, zbog mene, pretvorio u nita.
Hej, probudi se, mome! povie Svein. Sagnuo sam se prema ubijenomu, proklinjui ga jer me pokuao
zaklati, a onda sam mu skinuo okrvavljeni ljem sa znojnom podstavom od ovje koe i tekom se mukom
dovukao pred vrata ranjena noga paklenski me boljela, iako jo nije jako krvarila. ljem ti pristaje,
procijenio je Svein, odbijajui neprijatelje. Ima Sigurdovu sreu, mome! No svatko bi pomislio da je
Sigurda srea iznevjerila dok su se dva zida titova sudarala, a borci su oajniki zamahivali i stenjali usred
zagluujuega zveketa sa svih strana.

Vrata, Gavrane, donesi ih! povie Olaf. Brzo! Pogodio sam to kani uiniti, pa sam s rogoza podigao
teka vrata, a onda ih po duini gurnuo preko otvora koji su Svein i on branili. Upravo u tom trenutku od
okvira vrata odbila se strijela. Na privremenu zapreku prislonio sam dvije klupe kako bih je uvrstio. Sad
e nordijskim borcima barem donji dio tijela biti zatien od strijela koje su prema nama lijetale kroz no
proaranu plamenim jezicima. Posvuda unaokolo plesale su baklje nalik na letee demone, a mrani
krajolik ispunili su opori glasovi.
Kao da nas je svako tene u ovoj prokletoj zemlji dolo gledati kako umiremo, primijeti Olaf, dok su
Svein i on virili iznad rubova titova naikanih strijelama. Pred njima su tlo zakrila trupla neprijatelja.
Englezi su privremeno obustavili napad na ulaz u dvoranu, iako je u njoj i dalje vladala makljaa.

Sigurd e nas izvui iz ovoga, ustvrdi Svein dubokim glasom. Pogrijeio sam Nordijci ipak nisu
prihvatili smrt.

Sad bih se zadovoljio bavom Ealdredove >medene kapljice<, proguna Olaf, suzivi oi kako mu u njih
ne bi tekao znoj. Jezik mi je suh kao i pimpek! Kako ti se ini, mome? upitao je, virei u no.

Sigurd je stajao poput stijene u sredini obrambenoga zida. Vidio sam kako Ealdredov tjelohranitelj svoga
gotovo pokojnoga gospodara vue iz borbe, pa ga odvodi na suprotni kraj mrane dvorane. Sigurd ih
zadrava, odgovorio sam, briui oi zglobovima prstiju. Neprestano nam se nastoje probiti sa strane,
ali odbijamo ih. Onda se ponovno oblikovao engleski obrambeni zid, nalik na posljednji veliki val prije
promjene plime, posljednji pokuaj oajnih ratnika da preokrenu konani ishod. Bili su svjesni da e se
radi samo jedne rupe u obrani uruiti cijeli protivniki red, ali to su znali i Nordijci, pa nijedan od njih sebi
nije htio dopustiti da postane najslabija karika dok mu ilama jo tee krv i dok stoji pred suborcima.
Englezi su ponovno doivjeli neuspjeh, pa su se poeli povlaiti, a ljudi iza njih po prvi put su dopustili da
se to dogodi. Sigurd nije propustio priliku. Koraajui preko trupala, poveo je svoj red naprijed,
neprestano odravajui pritisak na engleske titove, sve dok Ealdredove ljude nije prisilio da se povuku
do tapiserija s Kristom i da izau kroz vrata iza njih. Izlili su se van poput loega piva koje tee iz mjeine,
a kad su posljednja dva Engleza prola kroz vrata, Sigurd podigne tit.

Stanite, momci! Ostanite ovdje!

Poimo za njima, Sigurde, suprotstavio mu se Bram. Natjerali smo ih da se povuku.

Sigurd odmahne glavom s koje su poletjele kapljice znoja i krvi. Ondje bi nas opkolili, Brame. Njihovi bi
nas strijelci raznijeli.

Ne elim da mi guzicu naikaju strijelama, primijeti Knut, napravivi grimasu, ne poslije svega
ovoga. Bram stisne nateenu vilicu i kimne, prihvativi konanu odluku. No pred nama ispunili su
osvetoljubivi, buni protivnici. Olaf je imao pravo, doista je izgledalo kao da nas je svaki Englez, izbliza i
izdaleka, doao unititi, a ak je bilo i ena.

Neu poginuti od strijele koju je odapela enska ruka, pobuni se Svein. Pjevai to nee govoriti o
Crvenom Sveinu!

Vei su izgledi da Asgot klekne pred Bijelim Kristom, naceri se Bram, pa potape diva po leima i
provjeri otricu svog maa.

Zagradite vrata, zapovjedi Sigurd. Bjorn i Bjarni zagradili su stranji ulaz i na njega naslonili klupe, pa
iako smo izvana jo uli povike, u Ealdredovoj dvorani zavladala je jeziva tiina. Sad smo ostali sami s
mrtvima.

Asgote, pobrini se za ranjene. Erie, pomozi mu.

Za to je kriv crvenooki, zakrijeti Asgot, pokazujui na mene. Sigurde, unitio je tvoju sreu.
Sigurd me pogledao, a onda je uperio koplje prema Asgotu. Jo uvijek die, godi.

Bogovi me odravaju na ivotu... Zna, ja ih potujem, odvrati Asgot. Jasno je nagovijestio da Sigurd to
ne ini, pa su jarl i godi nakratko zurili jedan u drugoga, a napetost je ispunjavala zaguljivi zrak.

uo si svoga jarla, mome, umijea se Olaf, pa kimne sinu, razbivi teko ozraje. Pobrini se za
ranjenike. Onda me pogledao, pa sam mu kimnuo u znak zahvalnosti. Lagano je nagnuo glavu i okrenuo
se Eriku, koji je stisnuo vilicu i smrknuto se prihvatio zadae. Olafov sin nije se doimao kao nezreli mladi
sve je dijelio sa suborcima, zajedno su prolijevali krv, i oni to nikad nee zaboraviti. Na tlo smo poloili
mrtve: Sigtrygga, Njala, Olega, Eyjolfa, Gunnlauga, Northrija i Thorkela, izravnali smo im udove i ostavili
ih nepokrivene, pa su im bijela lica u svjetlu titravih svijea svjetlucala poput voska. Asgot je nad njima
obavio posmrtni obred, dok su ostali lijeili rane, istili oruje i straarili pred vratima.

Nai prijatelji noas piju u Valhali, izjavi Sigurd. Iako se drao posve uspravno, oi su mu odavale da je
umoran. Za Odinovim stolom sjede sa svojim oevima. Otro je pogledao svakoga od svojih ljudi.
Nitko iv ne moe traiti vie od toga. Nazoni su progunali u znak slaganja, a uinilo mi se da zavide
svojim prijateljima koji su, hladni i ukoeni, leali na okrvavljenom rogozu u Ealdredovim sobama.
Njihove due uskoro e ui u Odinovu dvoranu poginulih.

Razbijte taj stol, odluno e Olaf, dlanom briui znoj s lica. Upotrijebit emo komade da uvrstimo
vrata, a ostatak e posluiti za ogrjev. Ovdje bismo mogli provesti cijelu no, pa ne elim da se moje
dame prehlade. Mrtve Engleze poslagali smo u kut koji mi je posluio kao sklonite i pokrili ih
okrvavljenim platevima. Bilo ih je ukupno deset, ne raunajui poginule kod Olafovih vrata, koje su
njihovi zemljaci upravo odvlaili u no punu plamenova.

Toliko o engleskomu gostoprimstvu, prokomentira Crni Floki, koji je skinuo ljem i otkrio tamnu,
razbaruenu kosu slijepljenu od znoja. Nogom je udario prevrnutu zdjelu, a komade hrane ostavio je
meu rogozom, pa je bacio pogled na kotao. Je li ostalo to variva, Bjarni? Nikad nisam tako gladan kao
poslije ubijanja. Nisam razumio kako moe misliti na hranu u trenutku kad nam je smrt za vratom.

Trebao si prosuti utrobu tom psu Ealdredu istoga trenutka kad si ga ugledao, Olafe, ree Gunnar,
provjeravajui je li mu oteena otrica maa. Opsovao je zbog duboke zarezotine koja je nastala kod
titnika za ruke izraenoga od srebra i kosti. Oteenje e vjerojatno popravljati satima. Ako se iz ovoga
izvuemo, vratit u se sa sljedeom plimom da to govnarsko mjesto spalim do temelja.

Olaf odjednom problijedi i zgrabi poglavara za rame. Mogli bi sve zapaliti, Sigurde! Mogli bi spaliti
dvoranu, a i nas u njoj.

No jarl odmahne glavom. Ealdred to nee uiniti. Prepreden je poput vraga, ali ovo je njegova dvorana
za sastanke, Olafe. Napravio je grimasu. Krvlju e platiti za nju.

No njegov sugovornik nije se doimao uvjereno.

Bi li ti spalio svoju dvoranu? upita Sigurd.

Olaf je razmislio, a onda je odmahnuo glavom. Ne bih, odgovorio je.

Ealdred je moda mrtav, umijea se Bram, dok su mu oi na izubijanu licu estoku sjale. Mladi Erik
zahvatio ga je sjekirom, i skviao je kao svinja. Olaf ponosno zgrabi sina za rame, a iako se bjelokosi Erik
uspravio na taj dodir, priznao je da je samo okrznuo protivnika, a nije ga i ubio.

Sigurd odmahne glavom. Svejedno! Svatko bi bacio oko na takvu velebnu dvoranu. Ne, nee je spaliti,
zakljuio je, okrenuvi se Asgotu, koji je kleao pokraj mrtvaca i dovravao posmrtni obred, sveano
maui rukama. to kae, godi?

Asgot pogleda krovne grede i pocrnjelu slamu, a onda rukom razgrne rogoz pred sobom, iz pojasa izvadi
kesu, pa razbaca kosti po ispucalomu zemljanomu podu. Napeto lice zadobilo mu je nedokuiv izraz, no
onda je rairio oi, koje su neprirodno svjetlucale u mranoj dvorani. Spalit e ovo mjesto, Sigurde,
odgovorio je.

Preostalo nas je osamnaest. Olaf me upozorio da se dobro naoruam, pa sam kleknuo pokraj mrtvog
Njala i pokuao mu skinuti pojas s maem, kad je Asgot poeo siktati na mene.

Paljivo, djeae. Lice mu je bilo puno zlobe. U dvorani su Valkire, pratilje mrtvih. Zakolutao je oima
prema krovnim gredama. One Odinu odabiru ratnike koji e umrijeti, pa njihove due nose u Valhalu.
Nacerio se. Ponekad su to podmukle kuje.

Dok sam prtljao s Njalovim oklopom i pokuavao ga svui preko njegova mrtvaki bijela lica, mrmljao sam
jednu od poganih pjesama kako bi demoni pokolja znali da sam iv. Nije zgodno da me zabunom uzmu k
sebi. Onda sam nekako navukao brynju sa eljeznim kolutima koji su mirisali po mazivu, a zaudio sam se
da je oklop tako teak. Vukao mi je cijelo tijelo prema zemlji, pa sam pomislio da se neu moi kretati, no
ustanovio sam da u sasvim pristojnoj mjeri ostajem pokretan. Uostalom, znao sam da se od nje moe
odbiti i strijela.

Plamenovi su na ognjitu lizali drvo razbijenoga stola, a kad su se rasplamsali, bacali su naranasti odsjaj
u sve kutove dvorane, pa su samo najtamnije sjene ostale oko nas. Svi nazoni doimali su se zastraujue
divlje i ivotinjski, a svjetlo vatre izobliavalo im je ionako smrknuta lica. Dotaknuo sam Odinovu drvenu
amajliju koju sam nosio oko vrata, a bio sam siguran da on vlada na tom mjestu smrti, bez obzira to
dvoranu posjeduje kranin Ealdred. Otac svijeta bio je uistinu okrutan gospodar. Njegova lutalaka
enja i astohleplje doveli su Nordijce na mjesto koje im je moglo pruiti samo smrt. Bogovi vole
mete, primijetio je Crni Floki, s gorkim osmijehom pokazujui moju amajliju.

Kladio bih se da su nas Englezi slijedili du obale, a putem su skupljali ljude za napad, nagaao je Olaf,
skidajui okrvavljeni ljem, koji je onda obrisao u jednu od Ealdredovih tapiserija.

Bilo bi zabavnije da su ovdje Glum i ostali, prokomentirao je Crveni Svein, provlaei kotani ealj kroz
gustu crvenu bradu.

Sigurd me zamiljeno pogledao. Moda nisam trebao ubiti vaega zajapurenoga sveenika, rekao je, a
usta su mu se razvukla u osmijeh. No previe je govorio, ha? Netko bi to uinio prije ili poslije! Ostali su
se nasmijali dubokim, grlenim glasovima. Englezima se vani vjerojatno uinilo da iz dvorane seoskoga
starjeine dopiru udni zvukovi. Sigurd se okrenuo Eriku. Moe li izai, proi pokraj tih govana i otii do
brodova? Upitani je nakratko razmislio. Ako vi mislite da mogu, gospodaru. Sigurd pogleda mladieva
oca, kao da od svoga prijatelja trai doputenje, iako to nije morao uiniti, a Olaf neupadljivo kimne.
Dobar si momak, ree Sigurd. Mora upozoriti Gluma i ostale.

to ako su ih Englezi ve napali? upita Bjarni, slegnuvi snanim ramenima, a na te rijei i ja sam se
uplaio za staroga Ealhstana.

Glum vjerojatno ve jebe neku Valkiru na putu za Odinovu dvoranu, doda Bjorn.

Mislim da ipak nije tako, ree Sigurd, stisnuvi vilicu. Ljudi s kojima smo se ovdje borili bili su novaci, a
Ealdred nije nikakav kralj. Nema dovoljno ratnika da zametne borbu na dva mjesta. Naravno, nije to
mogao zasigurno znati. Stisnuo je i otvorio ake. Glum je iv, ustvrdio je, pucketajui zglobovima
prstiju, i poludjet e budemo li se samo mi zabavljali. Proaptao sam molitvu Odinu da Sigurd ima
pravo to bi znailo da je i stari drvodjelja jo iv!

Vrlo sam brz, Bjarni, ree Erik, a dok je jo govorio, vezivao je bijelu kosu. Ako uspijem proi pokraj
njih, nikad me nee uhvatiti, barem ne u mraku. Na neravnu zemljitu ovjek moe trati bre od konja.
Ve sam to vidio.

Floki je psovao, kao da se ne slae s tom tvrdnjom. Na maloj udaljenosti to je sasvim mogue, izjavi
Bjorn i hladno pogleda Flokija. Vani je zalajao pas.

A to je sa psima? upita Bjarni, okreui se prema zvuku lavea.

Erik spusti pogled na rogoz. Na njih nisam mislio, tiho je odgovorio.

Mladia bismo trebali ohrabrivati, Bjarni, odbrusi Bjorn. Valjda se ne boji pasa, Erie? grubo je
upitao. Barem ne engleskih. Erik odmahne glavom, naceri se, pa izvue dugi no ija se otrica
presijavala pri vatri.

Moe uspjeti, Erie, potakne ga Bjarni, dotaknuvi mu bijelu kosu. Priznajem da si brz. Nisi li jednoga
ljeta pobijedio u trci na otoku Jaje?

Eric se nasmijei. Bilo mi je deset godina, Bjarni, odgovorio je, ali oito je bio zadovoljan to mu se
prijatelj sjea te male pobjede.

Skrenut emo im pozornost, ree Sigurd, nadglasavajui psei lave. Pobrinut emo se da onim
govnima ostavimo lijepo sjeanje na ovu no. Nasmijeio se, pokazavi zube. Dakle, tko od prisutnih
razmilja mudro kao i bog Loki? upitao je, ali odgovorilo mu je samo praskanje drva na ognjitu. No,
hajde, gospoe, ne govorite sve istodobno. Jaka ruka ubija, ali lukavi um odrat e vas na ivotu.

Navalit emo na njih, predloi Halfdan. Dvije ute pletenice presijavale su mu se u naranastoj
svjetlosti. Nahrupit emo s glavnoga ulaza, urlajui kao demoni, pa e se, u sveopoj zbrci, Erik popeti
onamo, pokazao je rupu u visokomu krovu, otvor za dim s ognjita. Dok mi budemo ubijali Engleze, on
moe potrati.

I njihove pse, doda Floki, pa napravi grimasu.

Borbom emo se probiti do brodova, zavri Halfdan i prekrii ruke, kako bi pokazao da je naum iznio u
cijelosti. Njegovi suborci izraavali su miljenja, pa su neki bili za taj pothvat, no drugi se nisu slagali s
takvim planom. Jesmo li smislili ita bolje? razdraeno upita Halfdan, ispruivi ruke.

Sigurd se kratko nakloni i podigne dlan da uutka ostale. Nije ba neki naum, Halfdane. Vie je nalik na
Thorova djela nego na Lokijeva, prokomentirao je, ali onda se nasmijeio, a zubi su mu bili nalik na
onjake. Ipak, svia mi se.

Prije bitke ovjeku se napuni mjehur, pa je bilo lako ugasiti vatru, ali pod slamnatim krovom nakupio se
gusti, otri dim, pa se u slabomu svjetlu svijea Erik preko dvije uspravljene klupe uspio neopaeno
popeti do krovne grede koja je bila najblia dimnjaku. Ondje se pritajio, spremajui se skoiti na krov im
pone bitka.

Evo, mome, snano pui u njega, kao prokleti sjeverni vjetar, ree Olaf, dodajui Eriku svoj ratni rog.
Ponovno upalite malu vatru, prije nego to im postane sumnjivo. Ne elimo ispei tog momka, jer to
bismo teko objasnili njegovoj majci.

etvorica neka ostanu ovdje, zapovjedi Sigurd, a rijei su mu se teko probijale bunom prostorijom
punom dima. Ako poelimo ponovno ui, moramo uvati vrata. Znao je da mnogo trai od njih, i ne
samo zato to je strano ostaviti nebranjenu strau, ve mogui neuspjeh ne garantira vjenu slavu kojoj
svi tee. Nitko se nije dragovoljno javio, iako su me neki pogledali, pa mi je bilo jasno kako prieljkuju da
budem meu onima koji e ostati. Knut, Thormond, Ivar, Asgot! Vi ostanite! Svaki od njih
neraspoloeno je kimnuo. Gavrane, ako ti se ukae prilika, potri za Erikom do brodova. Ovdje e nam
samo smetati. Podignuo je obrve. Glum mora odluiti hoe li doi i boriti se, ili e brodove odvesti
kui. Pogledao je Olafa obojica su bili svjesni rizika.

Teak izbor, je li, Sigurde? zamisli se Olaf. Lice mu se smrailo od muke. Ako nam doe pomoi, Zmija
i Fjordski jelen bit e kao dva zeca u zmijskom gnijezdu.

Rei u mu, gospodaru, odgovorio sam i zgrabio ma da zaustavim nervozu koja mi se irila cijelim
tijelom. Ranu na potkoljenici vrsto sam vezao, a kad sam, napravivi bolnu grimasu, pogledao dolje,
vidio sam da je krv natopila lanenu tkaninu. Nee me usporiti, odgovorio sam Crnomu Flokiju koji me
upitno pogledao. Doista sam vjerovao u uspjeh, iako sam znao da e me brynja prilino ometati.

Jesmo li spremni? upita Sigurd. Iako im se na odjei tek osuila krv, ti nordijski borci pripremali su se da
ponovno ponu sijati smrt meu neprijateljima.

ekaj, Sigurde, zaustavi ga Floki dok je privrivao pletenicu koja se rasplela, pa mu je na lice pala
crna kosa. Hou vidjeti Engleze koje aljem u vjena lovita. Kad je zavrio, vrsto je nabio ljem na
glavu. Neka i sam Tyr poeli da je s nama, zareao je, prizivajui nordijskoga boga rata, kojemu je ruku
odgrizao svezani vuk Fenrir.

Za Tyra! zagrmi Crveni Svein.

Za Tyra! ponovi Bram motrei otricu sjekire, dok su ostali zazivali druge bogove, Odina i Thora, a neki
su se obraali i duama svojih otaca.
Sigurdovim licem razlije se vuji osmijeh. Hajde da istom mjerom uzvratimo na englesku velikodunost,
pozvao ih je, pa je Ivaru i Asgotu glavom dao znak da uklone improviziranu zapreku. Sigurd, sin
Okrutnoga Haralda, urliknuo je poput medvjeda i pojurio u no koju su obasjavale vatre. ene to su
dole gledati bezbonike poele su vritati.

Nordijci su se u trenutku nali meu Englezima, pa su probadali sve redom, bijesno poput divljega
oceana. Ovaj put nisu oblikovali zid titova, jer bi ga Englezi lako opkolili, nego su odabrali najbolje
naoruane ratnike s kojima su se borili prsa u prsa, oajniki nastojei protivnicima slomiti duh. Stajao
sam pri vratima Ealdredove dvorane i ekao priliku za bijeg. Englezi su sad branili svoje domove, pa su se
borili estinom ravnom bijesu Nordijaca. Kroz no se prolamala buka ratnika i udarci eljeza, a posvuda su
vladali mete i pokolj. Ljudi su psovali i vikali.

Leti, Gavrane! iznenada je povikao Knut. Odbacio sam tit i potrao prema velikomu, mranomu
breuljku koji se dizao blizu Ealdredove dvorane. ljunkom prekrivena staza presijavala se na mjeseini.
Dok sam trao, zveckali su mi koluti na brynji, a odjednom sam se spotaknuo o neto u visokoj travi i jako
se ugrizao za jezik. Usta su mi se ispunila krvlju, pa sam pljunuo, a onda mi je pogled privuklo svjetlucanje
neega obasjanoga mjeseinom. Bijela pera na strijelama titrala su nad truplom. Erik je skinuo oklop da
moe bre trati i gotovo je uspio izvriti zadau. Odinove Valkire su te pronale, Erie, pomislio sam,
briui s obraza krvavu slinu. Blizu glave proletjela mi je strijela, pa sam se sagnuo i potrao stazom,
viui: Doite i ubijte me! Doite, kuje mrtvih! Doite, demoni! Trebao sam Eriku u ruku staviti Njalov
ma i osigurati mu mjesto u Odinovoj velikoj dvorani, ali da sam ostao ondje, poginuo bih bez da izvrim
zadau. Slijedio sam potok, nadajui se kako u probuditi zmaja koji ondje spava to bi jo vie pojaalo
ludilo ove noi. Uostalom, bogovi vole mete!

Dok sam se provlaio kroz dugu i otru travu na obronku koji je gledao prema plai, eludac mi se
stegnuo i okrenuo. Na Zmiju i Fjordskoga jelena padala je vatrena kia u njihove trupove bacali su
baklje s mnotva amaca koji su poskakivali na valovima obasjanima odsjajem platnenih jeziaca.
Glumovi ljudi trkarali su palubama dugih brodova i posvuda nosili vjedra s vodom, a k tome su golim
rukama podizali baklje i bacali ih u more. Skupina Nordijaca oblikovala je obrambeni zid pred brodovima i
ekala napad iz mraka, dok su se njihovi suborci trudili spasiti svoje voljene zmajeve.

U guvi sam pogledom traio Ealhstana, no bilo je odvie mrano, a i stajao sam predaleko. ak ni pri
svjetlosti baklji nisam mogao razabrati pojedince, pa sam Nordijcima dolje povikao da se Sigurd bori za
svoj ivot. Ako su me i uli, to ba i nije bilo vjerojatno, morali su se brinuti za brodove bez njih bi
ostali nasukani i mrtvi u zoru. A onda... mogao bih prisegnuti da sam u povjetarcu koji je u mom smjeru
povijao visoku travu tako snano da su mi prosuzile oi, osjetio kako je pokraj mene proletjela jedna od
Odinovih pomonica Valkira, pa mi je dahom okrznula lice na putu prema Ealdredovoj dvorani. Znao sam
da Nordijci umiru, pa sam se okrenuo od bitke ispod sebe i na glavu snano nabio ljem, a onda sam
obalom potoka potrao natrag jarlu Sigurdu. Sad sam lake pronaao put, a i oi su mi se navikle na mrak.
Vjerojatno bih tek bezglavo projurio pokraj Erikova trupla da mu za pojasom nisam ugledao uti rog.
Zastao sam, strgnuo ga i potrao dalje.

Proavi izmeu niskih breuljaka, na nebu sam ugledao blijedo svjetlucanje iz smjera Ealdredova sela.
Kad sam stigao na vrh uzviice, zastao sam da doem do daha i pogledao naseobinu kojom su odzvanjali
krici umiruih ratnika. Sigurdovi ljudi probili su se do june strane sela i protiv Engleza organizirali
formaciju svinje, a titovi su im se preklapali. Meutim, primijetio sam da skupina Ealdredovih ljudi dolazi
okolnim putem sa zapada, koristei kue kao zaklon kanili su opkoliti Nordijce. Nije bilo vremena da
siem niz obronak i upozorim ih. Za nekoliko trenutaka protivnici e Sigurdovim ljudima zariti otrice u
lea! Zgrabio sam ratni rog, nagnuo se unatrag te napunio plua hladnim i svjeim zrakom, a onda sam
poeo puhati dovoljno snano da probudim bogove. Zvuk roga uzdigao se u no poput obeanja skoroga
svitanja, dubok, dug i prodoran, a iz mraka ispod sebe zauo sam glasno klicanje. Nisu samo Nordijci
pomislili da im braa dolaze pomoi u borbi, nego su i Englezi odjednom obustavili napad i povukli se,
okrenuvi titove prema neprijateljima. Sagnuo sam se u nadi kako me protivnici nee vidjeti i shvatiti da
vojske nema, a onda sam potrao do Sigurda. Prije nego to sam stigao na mjesto bitke, Crni Floki se
okrenuo i nasmijeio mi se, a zubi su mu se zabijelili u polumraku.

Englezi se prikradaju sa zapada, izvijestio sam ih, pokazujui mjesto gdje sam vidio da ratnici
pokuavaju zaskoiti Nordijce.

Vidio sam ih, prosike Floki, pa zakorai u stranu kako bih zauzeo svoje mjesto izmeu Brama i njega.

Dakle, Glum nee doi, proguna Bram, bacivi pogled na ratni rog koji sam drao.

Englezi nam pokuavaju spaliti brodove, odgovorio sam, a Bram zatim neto proguna, kao da je ve
prihvatio injenicu kako nas eka borba do smrti. Strijele su nam se zabijale u titove i odbijale se od
ljemova.

Predlaem da odemo iz ovog usranog sela, javi se Crveni Svein, kao da se moemo tek tako udaljiti.

A Erik? upita Olaf, pozorno motrei bakljama obasjani engleski zid titova koji se sve vie zbijao, a bilo
ga je lako zahvatiti kopljem. Nisam odgovorio. Pa, djeae? Je li Erik s Glumom?

ao mi je, Olafe, rekao sam i na sebi osjetio teinu svih njihovih pogleda. Sigurd se okrenuo i pogledao
me u oi kao da mi iz misli eli ukloniti sjeanje na alosnu pogibiju prijatelja. Olaf je najprije utio, a onda
istupio iz razmjerne sigurnosti ratnike formacije i poao prema engleskoj crti.

Pa, jarevi sinovi? zagrmio je. Slinave njuke, derai govana i svinjski mjehuri! Doite, i neka vam
moj ma probije trbuine pune bljuvotine! Doite, psoliki Englezi, doite i osjetite moje koplje u
smrdljivim mozgovima!

Sigurd zakorai prema njima. Vidio sam da se stare babe bore bolje od vas, hrpo govana! povikao je na
Engleze, pa je formacija svinje savreno usklaeno pola naprijed, a ratnici u bojnome redu udarali su
maevima o titove sve dok nisu doli do Olafa i jarla Sigurda, udaljeni od protivnikoga reda koliko bi
mogli pljunuti. Ratni rog brzo sam vezao za pojas i objema rukama zgrabio ma. Groznica bitke
prostrujala mi je udovima i zgrila mi nutrinu, a Englezi, koji ipak nisu bili boanstva rata, vjerovali su da
im se u naranastom odsjaju s istoka pribliava sama smrt.

Sedmo poglavlje
Kransko nebo i kranski pakao vjerojatno bi bili prenatrpani engleskim duama istrgnutima iz tijela
mrtvih ratnika, ali Odinove mrane pomagaice zduno bi unosile mrtve Nordijce u veliku dvoranu
poginulih. Engleski rog dvaput se oglasio visokim tuljenjem, pa je Ealdredov zid titova zadrhtao, a vojnici
su ustuknuli kao jedan ovjek, ostavivi trupla poginulih suboraca na tlu izmeu svoga i protivnikoga
poretka.

Kukavice, povie Olaf koji je, jo obuzet bijesom, neprirodno rairio oi, a bradu mu je poprskala
pljuvaka. Kurvinjska tenadi i kukavice! Borite se sa mnom! Borite se!

Onda se engleski zid titova rastvorio u sredini i propustio mranu pojavu. Bio je to sam Ealdred. Ruku
mu je obavijala okrvavljena tkanina, no inae se doimao vrsto, a lice mu se divljaki smrailo.

Dosta! povikao je. Nije se osvrtao na Olafa, nego je prodorno motrio Sigurda. Dosta te ludosti! Nismo
ivotinje! Uz njega je stajao golemi tjelesni uvar. inilo se kako je gladan ubijanja i kao da eli osvetiti
ranjenoga gospodara te time dokazati da Ealdred nije ranjen zbog njegove nemarnosti. Sigurde, meu
nama nije trebalo doi do svega toga. Ima li kakve asti u besmislenoj smrti?

Nema asti, Englezu, odbrusi Sigurd, pljunuvi na tlo. Ne zna ni to ta rije znai.

Ealdredu je zadrhtao dugi brk, ali je tek slabo kimnuo i podigao dlan prema Sigurdu. Ljudi koji su te
napali u mojoj dvorani bit e kanjeni, rekao je. Kao to zna, ratnike nije lako drati na uzdi. Bolno se
trgnuo. Srca su im gorue baklje, ali umovi su im spori. Bit e kanjeni.

No Sigurd, koji je jo drao okrvavljeni ma, pokazao je njime engleska trupla. Ve sam se pobrinuo za
to, psu! povikao je, a uinilo mi se da je Ealdred na te rijei ponovno zadrhtao.

Skupio sam ih kao mjeru opreza, Sigurde, izjavio je, ali mrnju prema tvojim sunarodnjacima ulili su
nam u trenutku kad smo okusili majino mlijeko. Nai crkvenjaci potpiruju tu mrnju i ona sve vie jaa.
Pogledao je prema nebu. U srcu se udim nedosljednosti Boga mira, koji nam zapovijeda da ubijamo
druge ljude, pa bili oni i pogani. Pogladio je brk. Moemo se upitati koliko je tu na djelu Boja volja, a
koliko naa vlastita.

Ali Sigurd nije imao strpljenja za njegova razmatranja. Podigao je oteeni tit i zakoraio, napravivi
prijetei pokret. Ealdredov tjelesni uvar htio je poi prema njemu, ali gospodar mu je neto promrmljao,
pa se ratnik nevoljko povukao. Englezi su ekali, gluhi za uvrede koje su im dobacivali Sigurdovi ljudi, ali
lica u sjenama zadobila su im tjeskobne ili prestraene izraze.

Svejedno mi je, bezbonie, vjeruje li da te nisam namjeravao napasti, ili sumnja u moje rijei,
gotovo je ispljunuo Ealdred, koji je odustao od diplomatskoga pristupa, a na mravu licu otro su mu se
ocrtavale sjene. Ali ne budi glup, kako zbog sebe samoga, tako i zbog onih koji te nazivaju gospodarom.
Znam da su vam crna srca puna praznoga astohleplja. Tvoji ljudi izgaraju od ei za slavom, Sigurde, pa
im to izopauje poglede i potie ih da ine ludosti, da ginu i unitavaju, a sve kako bi o njima priali
prie. Starjeina se bezizraajno nasmijeio, ali vojnici oko njega jo su nervozno oekivali bitku. Ne
zavaravaj se, Sigurde, svi ete umrijeti ovdje, ispruio je zdravu ruku, u ovoj kranskoj zemlji, a smrt
vam uope nee donijeti slavu za kojom udite.
Svoju slavu odnijet emo u dvoranu Dalekoga Lutalice, Odina, na mjesto gdje e nam oevi prepoznati
lica, pa emo ponovno zajedno piti, povie Sigurd. Za Valhalu! zaurlao je na nordijskom jeziku, a
njegovi ljudi poeli su klicati.

No Ealdred polako odmahne glavom, a taj mali pokret sadravao je golemu mo, dovoljnu da ak i Sigurd
posumnja u svoje rijei. U tom trenutku uplaio sam se Ealdreda znao sam da je otrouman i dovoljno
snalaljiv da bi utjecao na ljude, jer kako bi inae skupio tolike vojnike da se rtvuju u napadu na Sigurdov
zid titova, njegov skjaldborg?

Sigurde, vidim da su ti tvoji ljudi odani. Hrabri su i vie nego spremni za borbu do smrti. Napravio je
grimasu. Nae udovice to mogu posvjedoiti. Kimnuo je Olafu i Crvenomu Sveinu. Slijedit e te i u
grob, pa ti estitam na tome. Ali moe im pruiti vie od dva metra engleskoga tla. uj to ti elim
ponuditi. Podigao je obje ruke. Ako moje rijei promae cilj... ako ti moja ponuda bude smrdjela poput
svinjskoga govna, slegnuo je ramenima, poubijat emo jedni druge i pridruiti se oevima.

Jebi se! zaurla Olaf, a neki od njegovih suboraca ponovili su taj uzvik.

No Sigurd je bio jarl, a takav ovjek svojim ljudima eli pruiti neto bolje od rupe pune crva u
neprijateljskoj zemlji.

Govori, Englezu, zapovjedi Sigurd kao da mu je Ealdred rob, a engleski starjeina popustljivo sagne
glavu i zakorai prema njemu posjedovao je lisiju lukavost i bilo mu je jasno da je srea prevagnula na
njegovu stranu.

Naiao si na rijetku priliku, Sigurde. Mislim da si kranima koji se nisu mogli braniti ukrao prilino
mnogo vrijednih ukrasa, ali sve to nije nita prema onome to moe stei... i to samo ako postupi onako
kako hoe kralj.

Sigurd uperi prst u njega. Vi krani ste budale, ocijenio je njegove rijei. Shvatili smo to jo prije
mnogo godina. Crkve gradite pokraj mora, pa ih punite zlatom i srebrom. A tko ih uva? Kristovi robovi,
ljudi u suknjama, slabi kao stare ene. Va Bog ima podanike slabie, Ealdrede. Pokazao je svoje ratnike.
Ne bojimo ga se. Uzimamo ono to hoemo.

Starjeina izvije usta ispod brka, a njegov tjelesni uvar poloi ruku na drku maa. Polako, Maugeru,
promrmlja Ealdred. Ne elim da Sigurdu Srekoviu uniti dobar glas.

Volio bih da pokua, naglo e Nordijac, izazivaki zurei u Maugera. To bi bila borba!

Egfrithe! zazove starjeina, ne skidajui pogled sa Sigurda. Nije bilo odgovora iz mnotva engleskih
ratnika ije su ljemove osvjetljavale baklje ljudi iza njih, iako su im lica i sad bila u sjeni. Hajde, oe, ne
budi stidljiv. Doi i zabljesni Sigurda svojom pobonou.

Englezi su poeli mrmljati kad je iz polumraka, vukui teke noge, izaao redovnik u crnoj halji. Bio je
nizak i nekako neugledan meu vojnicima Ealdredova kuanstva, a na elavoj glavi ocrtavala mu se
mjeseina. U dugim rukavima halje jednom rukom stiskao je drugu, a bio je bosonog. Iznad oba uha rasli
su mu uperci kose, a kako mu je izmeu primaknutih oiju strao dug i otar nos, uinio mi se nalik na
lasicu. Pogledao je Sigurda i suzio oi kao da ga boli kad ih irom otvori, a onda je glasno mrcnuo.
Taj stvor barem se ne krije iza trulih rijei, Ealdrede, primijeti nordijski poglavar, pokazavi glavom
redovnika. Stavio je ma u korice kako bi pokazao da se ne boji arolije Bijeloga Krista. Taj Kristov rob
svoj strah nosi kao ogrta. Pogledaj mu mrnju u tim sitnim oima. Sigurd pljune. Poput rupa od govna
u snijegu.

Otac Egfrith je Boji ovjek, ukae starjeina, a on smatra da si ti nakaza, kao i pogane pande to ih
Wells sa zapada prua prema nama. Te njegove rupe u tebi vide samo divlju ivotinju. Nasmijeio se.
Ipak, Egfrithu je svojstveno dokazati nevjerniku poput tebe da koraa putem zla, ha, oe? Pada li u
napast da uzme kri, pa da iz Sigurdovoga crnoga srca iskorijeni avolji stisak?

Zlo znai gubitak sjaja due, gospodaru Ealdrede, a kad se dua jednom uprlja, ne moe vratiti sjaj... ba
kao ni tit to ga je probolo koplje, odgovorio je otac Egfrith unjkavim glasom, a onda se namrtio na
um mu je valjda palo neko mutno sjeanje. Naravno, ponekad moe doi spasenje, promrmljao je, a
onda je ponovno promotrio Sigurda. ini mi se kako na ovu ivotinju to nee djelovati.

Hajde, oe, gdje ti je odlunost? upita Ealdred. ak i medvjeda moe nauiti da plee. Svi smo uli da
to tvrdi u svojim smrtno dosadnim propovijedima.

Ali ne sve medvjede, umijea se Sigurd, napravivi grimasu. Trebao bi sluati toga maliana, Ealdrede.
Neki medvjedi znaju samo ubijati.

Otac Egfrith brzo je otapkao do nordijskoga voe, a usko lice izobliilo mu se od bijesa. Moda mi udovi
nisu snani poput hrasta, bezbonie, poeo je, a glava mu je dosezala Sigurdu do prsa, ali upozoravam
te da mi na Gospodin daje snagu koju nikako ne moe razumjeti. Gledao je Sigurda u oi, pa sam
pomislio da e ga Nordijac rastrgati. Za divno udo, nasmijao se dubokim glasom, uhvatio me za rame i
odvukao od bojnoga poretka, skjaldborga.

Gavrane, sad sam siguran da si poseban u Odinovim oima. Nije mogue da si podrijetlom iz ove zemlje!
Ne elim u to vjerovati! Neki Nordijci iza nas nasmijali su se redovniku koji se postavio na njihovog jarla,
ali ostali su smrknuto stajali i oekivali nastavak pokolja.

Redovnik se nagnuo naprijed, virei u mene kroz polumrak. Je li tvoje oko crno? upitao je. Lice mu je
bilo blijedo, a zubi uti kao u takora.

Crveno je, oe, odgovorio sam, dotaknuvi oko. To je krv. Ja sam se nasmijeio, a sveenik se s
gaenjem okrenuo.

Neka nam nebo pomogne! Egfrith u zraku napravi znak kria. Nadam se da zna to radi, gospodaru
Ealdrede, rekao je i podignuo prst prema starjeini kao da ga upozorava. Svemogui sve vidi. Toga
ovjeka ne moe ukrotiti. Sotona ne podnosi niije okove.

Krupni ratnik Ealdredu s lijeva promekoljio se kao da mu je sve to dosadno. Prijei na stvar,
redovnie, zareao je, ili u od tebe napraviti muenika, a tvoje kosti dati poganima za mesnu juhu.

Strpljenja, Maugeru, smirivao ga je starjeina, a otac Egfrith je zadrhtao i sklopio oi kao da prikuplja
odlunost. Neki Englezi poeli su zadirkivati Nordijce, dok su drugi uzvikivali: Van! Van! Van! Utihnuli
su kad je Ealdred podignuo ruku.
Uini to, redovnie, ponovno zarei Mauger. Nemamo cijelu no na raspolaganju. Ljudi ele znati
hoe li biti ubijanja.

Otac Egfrith otvori oi, nakalje se i proisti grlo, a onda se tako naglo nagne naprijed da sam mu u dahu
namirisao medovinu. Postoji knjiga, poeo je aptati, i to vrlo dragocjena.

Knjiga! uzvikne Sigurd.

Pssst! Tiina! Egfrith podigne prst do njegovih usta, a Sigurd smeteno ustukne. Redovnik se naglo
okrene. Pogreno postupamo, gospodaru Ealdrede. Taj ovjek ivi izvan Boje milosti. Neka nas
sauvaju nebo i njegovi sveci!

Polako, redovnie! odbrusi Ealdred. Sjea li se naega dogovora?

Tada neke stvari jo nisam znao, pone Egfrith, ali starjeina ga uutka pogledom koji je nagovijestio
kaznu.

Ne moe sad podviti rep, Egfrithe! Zar ne cijeni naklonost moga roaka kralja? Starjeina se usiljeno
nasmijei. Kako doista napreduje nova spavaonica? Mislim da e vas moj roak ubrzo posjetiti... eli
provjeriti kako sveenstvo troi njegov novac. Okrenuo se tjelesnom uvaru. Ne misli li, Maugeru, da
je vrlo vano poboljati materijalno stanje samostana? Krupni ratnik je samo progunao. Oni su kao
sol to uva drutvene vrednote, obratio se Ealdred Sigurdu, na to je ovaj slegnuo ramenima. Barem
sam tako oduvijek mislio. Slae li se, Maugeru?

Ratnik pljune. Malo znam o takvim stvarima, gospodaru, odgovorio je, ali uo sam da ti samostani
vrve ljudima koji zabavu pronalaze jedan s drugim u krevetu.

Egfrithu su uska ramena klonula kao da je pobijeen. Polako je kimnuo glavom i okrenuo se Sigurdu. Ta
knjiga je dragocjena, rekao je, a oi su mu zasjale pri svjetlu vatre. Ljepa je od ijedne knjige u ovoj
mranoj zemlji, a ima i rijetku mo, Sigurde.

Vidio sam da su oi poglavara iznenada bljesnule. Jesu li u njoj opisane arolije? upitao je, znatieljno
ivnuvi.

Egfrith se prekrii, a Sigurd se lagano trgne iz misli. Nad tom se knjigom moli, bezbonie, a kao to sam
i rekao, vrlo je mona. Redovnika kao da je zabavljala sugovornikova reakcija. U njoj su etiri evanelja
koja je po rijeima samih apostola prepisao na dragi sveti Jeronim. Egfrith naas zatvori oi kao da
uiva u vlastitim rijeima. U ovoj zemlji jo nikad nije postojao takav predmet.

elim vidjeti tu knjigu, redovnie, zatrai Sigurd, pa isprui ruku u nadi da e mu je Egfrith predati.

Nemam je, budalo! otro e njegov sugovornik. Tako mi brade svetoga Petra, kad bih je barem
imao!

Meutim, mi znamo kod koga se ona nalazi, prekine ih Ealdred, zakorai prema nama i nagne glavu.
Mauger ga je slijedio. Naalost, irska kopilad, koja ne bi prepoznala sveto blago ak ni da Gospodin na
njega uree svoje ime i okupa ga boanskom vatrom, dopustila je da knjiga padne u ruke one neznalice,
svinje Coenwulfa.
Coenwulf je kralj Mercije, gosparu, objasnio sam Sigurdu. ak i u tim danima, izmeu kraljevstava
Wessexa i Mercije vladalo je staro neprijateljstvo. Beorhtric i Offa, nekadanji kraljevi Wessexa i Mercije,
davno su postigli labavi savez, koji je elio potkopati novi vladar Egbert. Njegov plan bio je Wessex
proglasiti neovisnim kraljevstvom.

Sad se magla poinje dizati, primijeti Sigurd s vujim osmijehom na licu. Mo je slatka, ha? U mojoj
domovini onaj tko posjeduje dugi brod misli da bi trebao biti kralj.

A ti, Sigurde, Haraldov sine? Vjeruje li da si ti potencijalni kralj? upita Ealdred. Koato lice bacilo mu
je otre sjene iznad objeena brka. Do naih obala doveo si dva duga broda. Podignuo je ruku. Dajem
ti rije da su oni sigurni. Zapovjedio sam da ih potede... i neka to uvrsti na dogovor.

Sigurd grimasom poprati potencijalnu prijetnju Zmiji i Fjordskomu jelenu, a onda odmahne glavom.
Nitko sam ne odluuje o tome je li kralj ili nije, nego to odreuju ljudi oko njega. Skinuo je ljem i
proao rukom kroz dugu kosu. Ali ovjek mora dobro razmisliti o tome ega se eli domoi. U naim
zemljama kraljevi ne ive dugo. I ja sam jednoga ubio.

Vjerojatno je umro od smrada, promrmlja Egfrith i glasno mrcne. Osjeam odvratne riblje iznutrice,
ako moj siroti nos ne grijei. Vidio sam da mu nosnice podrhtavaju.

Bit svega je u tome da kralj Coenwulf ima knjigu koju eli i vladar Egbert, zakljui engleski starjeina.
Naalost, nije jednostavno smisliti nain kako da se tog blaga doepa na dobri i poboni kralj. Kad bi
sve ovisilo o Maugeru, naprosto bismo otili do Coenwulfove tvrave, zgrabili knjigu s evaneljima,
poklali sve koji nam stanu na put i vratili se u Wessex na vrijeme za doruak. Bacio je pogled na
Maugera, koji je samo slegnuo golemim ramenima u oklopu. Ali ivot nikad nije jednostavan kako bi to
ratnik elio, nastavio je, obraajui se Sigurdu. Tobonji mir izmeu Coenwulfova i naega kraljevstva
nesiguran je kao ptije gnijezdo u oluji... Ne elimo rat, Sigurde, barem zasad. Trebamo biti vrlo oprezni.
Ponovno je pogledao Maugera, koji se slabo nasmijeio.

Paljivo sam motrio jarla Sigurda, pa sam vidio da mu je lice ispod duge ute brade zadobilo zaprepateni
izraz. eli li da uetam u dvoranu za sastanke toga kralja Coenwulfa i ukradem knjigu? upitao je.

Lopov si, ustvrdi Ealdred bez optube u glasu. Sa svojim ljudima sad ne bi ni stajao na engleskomu tlu
da ne udi za pljakom. Otac Egfrith uvjeravao me da je to u naravi tvojih ljudi od trenutka kad upoznaju
svijet, pa sve do konane presude u Sotoninoj jami.

Zato ne poalje svog psa, pokae Sigurd na Maugera, koji je razgibavao miie u debelu vratu, ili
bilo koga od te tenadi? Mahnuo je rukom prema tjeskobnim bradatim licima u mraku, dvadeset koraka
iza engleskoga zapovjednika.

Ealdred uzdahne. Zato to su krani, Sigurde, odgovorio je odvie tiho da bi ga uli njegovi vojnici, a
to je ak i krvoedni Mauger. Krani prepoznaju duhovnu vrijednost te knjige. Kad bi se dokopao
svetoga blaga, ak i poteni kranin mogao bi pasti u napast i prekriti zadane prisege. Bojim se da bi
knjigu s evaneljima pritisnuo na srce i odmaglio u nepoznatom smjeru, a zatim proivio ostatak ivota
kao pustinjak.
Otac Egfrith sveano potvrdi glavom. Za vjernika je ta knjiga dragocjenija i od samoga ivota, rekao je,
a bilo je oito da govori o sebi.

Dakle, taj pothvat ne mogu povjeriti kraninu, i stoga moram traiti dalje, zakljui Ealdred, pozorno
motrei Nordijca, kao da je svjestan koliko mnogo riskira. Sigurde, tebi kao poganinu knjiga nita ne
znai. Ne moe razumjeti njezinu mo. Za ime Krista, kladio bih se da i ne zna itati. Nordijac je
poekao bradu, a Mauger je neto progunao, kao da komentira kako je itanje gubitak vremena
rezerviran za slabie. Ipak, znam da razumije jezik srebra, nastavi Ealdred. Pronalazak knjige bogato
emo nagraditi. U oekivanju Sigurdova odgovora, rairio je usta u tanku crtu.

Koliko srebra, Englezu? zanimalo je Nordijca.

Dovoljno da sebi kupi kraljevstvo, a i ljude koji e te uiniti kraljem, odvrati Ealdred i mirne oima.

Sigurd se opet poee po bradi. Razgovarat u sa svojim ratnicima, rekao je i ponovno stavio ljem. Iza
njega Olaf je i dalje nervozno drao tit i ma. Tko zna, moda bismo radije otplovili du vae istone
obale i pronali jo kamenih kua punih zlata... kao i crva koji se uvijaju poput njega, zakljui Sigurd,
glavom pokazavi redovnika.

Ealdred polako odmahne glavom. Odavde neete otii na brodovima, Sigurde. Moj kralj skratio bi me za
glavu kad bih vam dopustio da otplovite u daljnje unitavanje Boje kue.

Sigurd izvue ma, pa je noni mir naruilo bljeskanje elika. I ja sam izvukao oruje, a ustuknuo sam
upravo kad je Mauger, podigavi otricu, stao izmeu svoga gospodara i Sigurda. Neki Englezi eljni krvi
uzvikivali su razne strahote, a iza mene su Nordijci poeli maevima udarati u titove.

Nesigurnost se urezala u Sigurdovo lice, a Ealdred, koji nije izvukao ma, rairio je ruke kao da odvaguje
dvije mogunosti. to ti preostaje, Sigurde? Bori se, pa izgubi brodove i ivot... ili postani bogatiji nego
to si ikad sanjao! uo sam kako govore da su tvoj narod zaeli crvenokosa Irkinja i vepar otrih kljova, pa
to objanjava vau naglu narav i spori um. Smjelo je stupio pred Maugera i podignuo ranjenu ruku da
zadri svoga tjelesnog uvara. Naravno, ne vjerujem da bi itko okrenuo lea onomu to nudim.

Hajde, Nordije. Mauger je tih nekoliko rijei oprezno oblikovao usnama, dok je slobodnom rukom
domahnuo Sigurdu. Sigurd je rairio usnice i pokazao zube, a njegovi ratnici poeli su vikati da e sasjei
Engleza. Pojaali su se ujednaeni udarci maeva po titovima, pa sam pomislio da e te noi potei rijeka
krvi, a i ja u poginuti. Ruka mi je ponovno zadrhtala, a obuzela me i groznica bitke.

Meutim, Sigurd je polako stavio ma u korice, a lupanje i klicanje mnotva je utihnulo. Okrenuo se,
zurei u mene divljim pogledom.

Jo nije dolo nae vrijeme, Gavrane, izjavio je. Odinove mrane pomagaice odnijet e nas u Asgard
tek kad budemo vrijedni da nas se ljudi sjeaju.

Okrenuo je lea Englezu, ne pokazujui strah, a onda je podigao ruku prema nebeskom svitanju i
ratnicima. Zmijin trbuh napunit emo engleskim srebrom! zagrmio je. Dah mu se u hladnomu zraku
pretvarao u paru, a njegovi vojnici poeli su klicati.
Kad smo se vratili na obalu s Englezima za petama, vidjeli smo da su Glum i njegovi suborci brodove
spasili od vatrene stihije. Jo su uvijek bili spremni nastaviti obranu, iako ve umorni i blijedi kao sunce
koje se poelo dizati na istonom obzoru. Engleski amci i dalje su poskakivali na valovima, a njihove
posade zadravale su se izvan dometa Glumovih strijela, no dovoljno blizu dugih brodova da im ponovno
zaprijete vatrom koju bi podjarili iz ara u zemljanim posudama. Nije ni dolo do prave borbe, jer su
Englezi raspolagali s malo izvjebanih kopljanika koji bi se sukobili s oklopljenim Nordijcima. Ipak, Glum i
ostali osjetili su vidljivo olakanje vidjevi da im se pribliavamo na elu sa Sigurdom i Olafom. Ealdredovi
ljudi zgrabili su koplja, strijele i sjekire, pa su se pripremili za borbu ako bismo navalili na njih, ali mi smo
pri danjem svjetlu vidjeli da su jo brojniji nego to nam se inilo u mraku. Nisu svi bili ratnici, ve u
velikom broju poljodjelci i obrtnici, koji su svoj alat uglavnom nosili kao oruje. Meutim, ako srpom
udara snana ruka, lako e ubiti protivnika. Sigurd je ve izgubio dobre vojnike, pa nije htio da ih jo vie
pogine.

Iako smo napola oekivali da nas Englezi svakoga trenutka napadnu, nisu to uinili, pa su Nordijci
pozdravili svoje prijatelje i ispriali im to se dogaalo. Sunce koje se penjalo na nebo grijalo je naa
ukoena tijela. Ealdred nam je dao vremena i prostora da se pobrinemo za mrtve. Osim bjelokosoga
Erika, jo trojica Nordijaca poginula su u borbi pred dvoranom, to znai da ukupno jedanaestorica vie
nikad nee zauzeti svoja mjesta na veslakim klupama Zmije: Sigtrygg, Njal, Oleg, Eyjolf, Gunnlaug,
Northri, Thorkel, Thobergur, Eysteinn, visoki Ivar otroga oka i Erik, Olafov sin. Umotali smo ih u njihove
ogrtae, pa smo ih kozjom stazom odnijeli do stijena nad zaklonjenim zaljevom. Oko svakoga trupla vezali
smo kamen da mrtvaca povue na morsko dno jednostavno nije bilo vremena da ih spalimo. Sigurd ih
je prepustio moru, a ne kranskoj zemlji.

Primit e ih Njrd, gospodar mora, rekao je, pa e sjediti u Valhali sa svojim precima. Nauio sam
kako smrt prijatelja moe sasvim promijeniti ovjeka. Pogani su sad utjeli i vie se nije uo smijeh koji ih
je inae pratio, ba kao to galebovi lete za ribarskim amcem. Gledao sam kako Nordijci odnose trupla
onih koje su poznavali jo od djetinjstva, kad su se igrali u istim kronjama drvea i na vratima dvorana za
sastanke sluali kako im pijani oevi priaju o bitkama, morskim udovitima te djevojkama iz dalekih
zemalja. Motrio sam kako Olaf mrtvoga sina nosi na rukama, kao to je vjerojatno inio dok je Erik jo bio
dojene. Prije nego to su ga umotali u ogrta, lice mladoga Nordijca doimalo se mirno i bijelo poput
njegove kose, dok su oi staroga Olafa bile neprepoznatljive od suza.

Kad je sve bilo gotovo, Sigurd je na lea prebacio svoj veliki tit i zgrabio koplje od jasenovine. Njegovi
vojnici shvatili su to kao poziv za pokret. Uskoro smo se mogli otisnuti u potragu za vrijednom knjigom s
evaneljima koja je preveo sveti Jeronim. Glum je predloio da zaplovimo uz istonu obalu, pa da po
rijeci Temzi zaemo u kopno i tako stignemo u Merciju, ali Ealdred i njegovi ljudi prezirno su se nasmijali.

Potovat u na dogovor, Ealdrede! Dajem ti rije i priseem na oev ma, ree Sigurd, kojega su
njihove prijanje poruge uvrijedile.

Tvoja rije znai mi koliko i pljuvaka, neznaboe, odgovori starjeina, ali znam to vama znae dugi
brodovi. Ili ete u Coenwulfovu zemlju poi pjeice, ili e vam se brodovi pretvoriti u pepeo koji e
raznijeti plima.

Sigurdovo lice izobliilo se od bijesa, a gusta brada mu se tresla dok se suzdravao od psovke. Na
trenutak sam se ponadao da e ubiti Ealdreda. Okrenuo se svojim ljudima, pa je nakratko u oi motrio
Crvenoga Sveina, Crnoga Flokija i Olafa, no onda je samo kimnuo.
Poglavar mora biti velikoduan, izjavio je, obraajui se svom bratstvu, a jo nijedan jarl nije plovio s
boljim ljudima. Poteno je da svoje krinje do vrha napunite kraljevim srebrom, a blago engleskog
vladara dobro e nam doi, kao i svako drugo. Okrenuo se Ealdredu, a lijevu ruku poloio je na ukraenu
drku maa. Knjiga u zamjenu za blago? Nasmijao se, tresui zlatnom bradom, Nikad neu razumjeti
Engleze.

Iako smo zapravo imali vrlo malo izbora, jarl Sigurd je na poloaj uspio prikazati kao da je prednost na
naoj strani, i stoga zasluujemo proi mnogo bolje od Engleza. Na licima Nordijaca nije bilo ni traga
sumnje dok im je objanjavao svoj naum i punio im glave raskonim slikama srebrnjaka, a onda smo se
pripremili da pjeice krenemo u Merciju, po knjigu s evaneljima koja e nas uiniti bogatima.

Na duge brodove popelo se desetak engleskih ratnika s bakljama, a Knut je proklinjao budale koje su,
drei vatru, stajale na posebno obraenoj drvenoj palubi, gdje je daske povezivalo ue namazano
katranom. Na Zmiji smo ve vidjeli nagorjela mjesta, ali moji suborci nisu mogli uiniti nita drugo nego
pogledima iskazati prezir prema onima koji su prijetili Zmiji i Fjordskomu jelenu. To nam je donekle
pokvarilo raspoloenje dok smo se spremali za polazak. Glavnina snaga starjeine Ealdreda povukla se na
uzvisinu strmoga breuljka bili su uplaeni, a time su i smanjili rizik od izbijanja borbi. Kopljima su
oblikovali zid nalik na ogradu od kolja, a vrhovi njihovog oruja su se, zajedno s ukrasima na titovima,
presijavali obasjani suncem. Motrio sam ih, kad sam zauo kako Floki psuje.

Tako mi Frigginih sisa, to to radi onaj Kristov rob? upitao je, pokazujui glavom oca Egfritha. Redovnik
je pljuvao u spojene dlanove, a onda je u pljuvaku umakao mali no.

Mislim da brije lice, nagaao je Olaf, zaueno zurei.

Floki dotakne svoju bradu, a onda i drku maa za sreu. Zato bi mukarac nosio ensku suknju?
upitao je samoga sebe, a lice pod crnom bradom namrtilo mu se. Mi smo Nordijci, Ujae! Hoemo li
putovati s takvim stvorom?

to se mene tie, moe staviti srebrnu maramu i imati sise... ali samo ako e nas to obogatiti, mome,
primijeti Olaf i potape sugovornika po ramenu. Jesi li ikada vidio Kristovu knjigu? Floki odmahne
glavom, a na licu mu je jo bio smeteni izraz. Pa, on ju je vidio, ree Olaf i pokae na Egfritha. Ba zato
Ealdred i alje tog ovjeuljka s nama.

Bjorn drkom koplja udari o tlo. Ujae, zato ne odmaglimo veeras kad padne mrak? Mogli bismo
poklati tu kopilad i otii.

Njegov sugovornik odmahne glavom. Dobro da nam ti nisi jarl, Bjorne.

Nordijac slegne ramenima i pogleda Crnoga Flokija, koji na te rijei napravi grimasu.

Jo dugo poslije naega odlaska u trupovima brodova skrivat e se vojnici s prokletim bakljama, Bjorne,
odgovorio je neraspoloeno. Radije bih se borio sa svim Englezima odavde do Sjevernoga mora, nego da
gledam kako se Zmija i Fjordski jelen pretvaraju u pepeo.

U pravu je, mome, tiho e Olaf, a Bjorn popustljivo kimne. Onda se Olaf okrene i nastavi Nordijcima
odrjeito izdavati zapovijedi. Njegov i Glumov posao sastojao se u tome da se pobrinu za sigurnost
usidrenih brodova i zatvorena spremita. Sad je ve i Olaf jurio posvuda provjeravao je imaju li svi
bruseve i cjelokupnu ratnu opremu, a pobrinuo se i da opakim izgledom prizovu boanstva rata. Verine
koulje su toliko temeljito uglaali da su se presijavale, a otrice su izbrusili do najubojitije uinkovitosti.

Zatomio je tugu duboko u sebi, primijeti Crveni Svein, pokazavi glavom Olafa, koji je sad vikao na
Kona zato to borac iz brade nije ieljao zgruanu krv. Svein je na snanoga ponija podigao jednu od tri
vree sa suenim komadima mesa koje nam je dao Ealdred. Pokopao ju je kao to tisa korijenje zarije
duboko u zemlju.

ovjek bi pomislio da je Floki izgubio sina, rekao sam, vjeajui poniju oko vrata dvadesetak suenih
bakalara, povezanih uzicom provuenom izmeu krga. Crnokosi Nordijac neto je mrmljao sebi u bradu
dok je pripremao brynju, remenje i golemi, okrugli tit. Osjea se jadnije nego redovnik koji posti na
prazninoj gozbi. Zbog posjekotine na goljenici cijela mi je noga bila vrua i jako je boljelo. Uskoro u
morati iznova previti ranu.

Ah, vei su izgledi da e dimljene ribe skoiti u more i otplivati do Hardangerova fjorda, nego da e se
Floki nasmijati! uzviknuo je Svein, a kad je protrljao donji dio lea, naglo se trgnuo. Thorovih mi jaja,
ukoio sam se. Mislim da e nam etnja prijati.

Zaboravi na etnju, Sveine, javi se Bjarni, udarivi dlanom po drki maa za pojasom. Zaplesat emo
kad stanovnici Wessexa vide da smo Nordijci. to misli, kako emo daleko stii? Hoemo li uope i
primirisati Merciju? Uinilo mi se da ima pravo. Nikako se neemo moi pretvarati da smo iz Wessexa ili
Mercije. Mogli smo se tek nadati kako Englezi nee skupiti dovoljno jaku vojsku novaka da bi s nama
zapodjeli bitku. Shvatio sam da i Olaf to zna, pa je zato i nastojao da se doimamo opasno. Nadao se da e
svi koji nas ugledaju bezglavo pobjei.

S dugih brodova uzeli smo cjelokupno naoruanje, pa je svatko imao dugu ili kratku sjekiru koju je
prebacio na lea, koplje, dugi no i ma. Nekolicina ih je nosila lukove, a svi su imali eline ljemove,
konate tunike ispod ianih oklopa, velike okrugle titove i vrste konate izme. Na crvenoj pozadini
oslikanoga Bjarnijevoga tita uvijao se opaki zeleni zmaj, a na naoj opremi mogle su se vidjeti i druge
ivotinje divljega izgleda. Sigurd je pohvalio moje dranje za vrijeme bitke, pa me ak s naklonou udario
po leima dok je priao da sam tako silovito trubio u ratni rog da je Ealdred pomislio kako nam u pomo
dolazi Glum sa svojim suborcima i da e uslijediti pokolj. Rekao je kako za nagradu mogu zadrati Njalovo
oruje pokazao sam da dostojno nosim ma koji mi je dao na obali. Nitko drugi nije se usprotivio tom
daru, pa sam opipao koom presvuenu drku i glatku eljeznu jabuku na mau, a jedva sam mogao i
vjerovati da posjedujem takvo oruje.

Ma nije lijep kao neki drugi, ali vanija je otrina samoga oruja, pa i snaga ruke koja se njime koristi,
poui me Sigurd. Primijetio je da se ponosim orujem, stoga je i kimnuo, zadovoljan mojim ponaanjem,
Ma je poput ene, Gavrane. Ako se brine za njega i on e se brinuti za tebe. Poslije nekog vremena
vie i ne primjeuje kako izgleda, ali uvijek je jednako vrijedan.

Hvala, gosparu, odgovorio sam odlunim glasom, pa je Sigurd ponovno kimnuo, a onda je otiao meu
svoje ljude da ih osokoli i pohvali njihovu smionost. Dok sam gledao taj vuji opor, niz kraljenicu su mi
prostrujali marci. Ostali smo bez brodova i kretali se neprijateljskim podrujem, ali to smo inili dovoljno
zastraujue da se onome tko nas ugleda sledi krv u ilama. S vie od etrdeset naoruanih i oklopljenih
boraca, bili smo nalik na glasnike smrti.
Redovnik Egfrith priao nam je tekim korakom, pa je protrljao elavu glavu i trgnuo se. Za vrijeme
ovoga pothvata meni ete prepustiti svu govoranciju, upozorio nas je. Neprestano je pogledavao moje
krvavo oko. Nadahnue mene kao sveenika za tu zadau potjee od vie vlasti nego to je kraljeva!
Crveni Svein podrigne se i redovnika pogleda kao da ga to zabavlja, ali Egfrith prijetei podigne prst
prema divu. Pomislio sam da je ili hrabriji nego to mi se isprva inilo, ili beskrajno glup. Ako u svojim
izopaenim srcima imate imalo osjeaja asti, odrat ete prisegu prema starjeini Ealdredu, upozorio ih
je. Ne smijete ozlijediti nijednoga stanovnika Wessexa mukarca, enu ili dijete. Svein je glumio da se
uplaio, pa se podrugljivo prekriio i uz smijeh udaljio.

Vidi li onoga ovjeka, oe? pokazao sam Asgota, koji je sjedio podalje od drugih i bacao arobne kosti.
Vidio sam kako je izvadio plua ovjeku iz Wessexa kojega su pobijedili u borbi. Bio je jo iv kad su mu
plua poloili na lea.

Mislim da mi nije povjerovao. Kakva bi ivotinja uinila takvo zlodjelo? upitao je i mrcnuo. Zato bi to
radili?

Slegnuo sam ramenima. Zato to su potovali njegovu hrabrost, a time su htjeli odati poast Odinu,
nasmijeio sam se. Egfrith napravi znak kria prema Asgotu. Da sam na tvome mjestu, oe, vie bih se
brinuo o tome da Ealdred odri rije i Sigurdu preda brodove kad se ponovno pojavimo, jer ako to ne
uini... Wessex e spoznati to je uas.

Egfrith je nakratko razmislio o tome. Nema pljakanja, upozorio je, mirkajui kiljavim oicama, i
nema silovanja! Neka nas nebo sauva od grijeha.

Nitko se to ne bi usudio uiniti kad ste vi u blizini, oe, odgovorio sam, a redovnik se namrtio, znajui
da ga zadirkujem. Ulf nam se potiho pribliio i poput psa zalajao ravno u sveenikovo uho, pa je ovaj
poskoio poput ribe na udici. Ulf se nasmijao, a Egfrith skoro poludio od bijesa.

Ostavi ga na miru, Nordije! zauo sam neiji glas, a kad sam se okrenuo, u podnoju staze ugledao
sam Maugera. Penjao se prema nama. Maugeru, vratio si se! uzvikne Egfrith, pa podigne ruke i dobaci
mi slavodobitni pogled. Kriste, u usporedbi s ovim ivotinjama, ti si poput svetoga Cuthberta.

Hajde, oe, krupni ratnik zgrabi ga za koato rame, nemoj mi rei kako su te ve natjerali da se
popia u halju?

Naravno da nisu. Redovnik se isprsi poput crvendaa u zimsko doba. Zaudio sam se to te vidim... i
to je sve. Ealdred te rijetko puta s lanca. Mislio sam da me ostavio samoga meu bezbonicima, kao
janje meu vukovima, poalio se, sa zebnjom motrei uurbane ratnike oko sebe. A moramo se uvati i
Welana.

Oni nee prii ni blizu ovim ljudima, proguna Mauger.

Nadam se da ima pravo, ree njegov sugovornik i lagano se uspravi. Naravno, duh mi krijepi pomisao
da je naa potraga pravedna, pa mi to jaa i volju. Ipak, na tu zadau gledam kao na pokoru, jer ak ni
osoba poput mene nije bez grijeha. Svi povremeno moramo proistiti duu. Trgnuo se pod Maugerovim
stiskom. To smo raistili, i mogu rei da mi je drago to e sa mnom biti jo jedan kranin. Oicama
nalik na kuglice gledao je ratnika, kao da oekuje Maugerovu potvrdu odanosti vjeri.
Nisam janje, oe, odgovori njegov sugovornik, okreui debeli kolut na ruci kako bi do izraaja doao
najljepe ukraeni dio. Na obje goleme ruke, ispresijecane oiljcima koji su se bijelili meu tetovaama,
imao je dvanaest takvih tekih ukrasa, a oito se i ponosio njima.

Poi e s nama? Egfrith odjednom sumnjiavo upita Maugera, a ratnik potvrdi glavom. Nego... jesi li
ikada razmiljao o pokori? ovjek poput tebe... Kako da to kaem? Grijesi te vjerojatno gue.

Tjelesni uvar slegne ramenima. Gospodar Ealdred smekao se s godinama, promrmljao je. Poi u s
vama, ali ne spominji mi pokoru. Ovdje sam kako bih te sprijeio da dozove Boji bijes na njihove
bezbone glave prije nego to obave posao.

Naravno, redovnik otro kimne. To je u redu, Maugere, moe poi. Gospodinova pravda oluja je to
isti od grijeha, a ovjek koji je dovoljno moan da je dozove mora u istoj mjeri posjedovati i mudrost.

Sve su to sranja, odgovori Mauger, a osmijeh mu otkrije potamnjele zube. Zgrabio je Egfritha za rame i
pogledao me. Obojica znamo da sam doao brisati tvoju guzicu i pripaziti da ti ovi vragovi ne prereu
vrat u najmranije doba noi. uvi to, Egfrith problijedi. Ne brini, redovnie, nastavi tjelesni uvar,
pa mi namigne dok sam drao mjeinu u koju je Crveni Svein lijevao vodu iz bave. Tim barbarima neu
dopustiti da prljavim rukama dodiruju tvoje isto dupe. Egfrith se okrene i nadmono se nasmijei
Crvenomu Sveinu. Mauger se doimao kao vrlo opasan ratnik, a redovnik se oito pouzdavao u njegovu
vjetinu. No Svein je pazio da nita ne prolije, pa nije podignuo pogled.

Sunce jo nije zasjelo na svoje prijestolje kad smo bacili oprotajne poglede na Zmiju i Fjordskoga jelena
koji su se velianstveno usidrili na mirnomu moru. Nastupila je oseka, pa su se ueta sa sidrima tako
snano napela da je na jednomu sjedio bijeli galeb i istio perje. Dok je mrekanje mora lagano
zapljuskivalo obalu, uinilo mi se da se ti brodovi, vitki i ponosni zmajevi, ele osloboditi spona i zaploviti
otvorenom puinom, daleko od te strane obale i ljudi koji su bakljama prijetili njihovim trupovima.

Otac bi prevrnuo vlastitu pogrebnu lomau da vidi kako tim brodovima okreem lea, mrmljao je Kon,
prebacivi okrugli tit preko lea dok smo naputali obalu i penjali se kamenim obronkom.

Da, tako je, Kone, odgovori Olaf, ali tko je ikad uo za tvoga oca, ha, mome? Do uiju mi nije doprlo
njegovo ime. Pjevai ne pamte ovjeka koji ide najsigurnijom stazom, nego takva osoba naprosto ostari.
Olaf je stenjao dok se uspinjao strmim puteljkom, pridravajui se za busenje grube trave. Bio sam ispred
Ealhstana, pa sam mu pomagao koliko sam god mogao. Mora se posebno potruditi, Kone, nastavi
Olaf. Sigurd e iz tebe napraviti pravoga ovjeka.

Ili truplo, doda Bjorn sa zlobnim osmijehom.

Sad nas je bilo etrdeset sedam, ukljuujui Egfritha i Maugera, pa smo grabili poput vukova koji slijede
plijen. Oklopi su zveckali, titovi su udarali u drke sjekira, a izme su toptale. Jadni stari Ealhstan morao
je drati korak s nama. Englezi koji su se postrojili na grebenu odmaknuli su se stotinu koraka, pa smo
mogli proi bez opasnosti da e netko dobaenom uvredom izazvati tunjavu. Ipak, vidio sam da su isto
tako vrsto stisnuli oruje i titove, kao to im se u lica urezala mrnja dok smo napredovali prema
sjeveru i poumljenoj dolini, zapadno od najbliega naselja. Mauger je uvjeravao Sigurda da e nas
drvee sakriti, pa nas nitko nee primijetiti, a uz malo sree, seljani nee ni znati da smo tuda proli.
Upozorio je kako gospodar Ealdred nee pokazati razumijevanje ubijemo li neku hrabru budalu, iji e
roaci pitati zato je njihov starjeina bezbonim strancima dopustio da slobodno lutaju zemljom.
Nije ih bilo ba mnogo, prokomentira Svein i pljune u smjeru engleskih ratnika koje smo ostavili daleko
za sobom. Trebali smo otrice prekriti njihovom krvlju.

Glupi vole, sino ih je bilo jo vie, odgovori Crni Floki, oputeno drei koplje. Nije bio krupan poput
mnogih drugih ratnika, ali bio je vrst i pristaloga dranja, pa je ve i pogled na njega tjerao strah u kosti.
Ealdred i njegovi ljudi u zoru su odjurili prema istoku, izvijestio nas je. ini se da su se neki Englezi
upiali u hlae ugledavi duge brodove blizu obale, kod mjesta zvanoga Selsey. Kladio bih se da su doli i
Danci. Pokazao je Olafa koji je koraao ispred njih s Maugerom i Egfrithom. Stari Ujak uo je kako
Mauger takvo neto pria redovniku.

Primijetio sam da se Ujak i ti umiljavate kranima, Floki, zadirkivao ga je Svein i nacerio se.
Nedostaje li ti ena, maliane?

ak i ono elavo kopile od Kristova roba ljepe je nego tvoja faca, crvenokosa vreo govana, zarei
Floki. Osim toga, netko mora paziti na njih. Vie bih vjerovao Dancu. Krani nemaju asti.

Englezi misle da ste vi Danci, podsjetio sam ih. Na sve pogane gledaju kao na pripadnike toga
naroda. Bila je to istina naime, vie smo puta uli kako Danci napadaju istonu obalu, ali nitko nikad
nije spomenuo Norveane.

Engleska kopilad, ispljune Floki.

I ostali su se smrknuli. Znali su da je s pravom nepovjerljiv, pa su strahovali da moda vie nikad nee
vidjeti svoje duge brodove.

Od svih Nordijaca samo se Sigurd prije odlaska nije jo jednom okrenuo prema umu valova koji su se
razbijali o obalu. Zvukove mora priguivale su travnate stijene pred nama. Uspravan, visoko podignute
glave, odreivao je brzinu kojom emo napredovati, kao da ga budunost poziva i obeava mu slavu.
Sigurdova odlunost i nas je ohrabrila, pa smo ga slijedili, a ubojito oruje ujednaeno nam je zveckalo.
Ispod Njalove brynje morao sam odjenuti krzneni kaputi kako oklop ne bi spao s mene iako smo bili
priblino jednake visine, on je bio mnogo krupniji. Zavladala je vruina. Prvi ljetni kukci glasno su zujali i
prolijetali pokraj nas bre nego to ih je oko moglo pratiti, a sunce je nagovijetalo posljednje kidanje
zimskih okova.

Egfrith je naglo porastao u mojim oima kad je odluno koraao uz Maugera, ije su gole ruke bile
prekrivene tetovaama iskeenih lica, dok mu je srebrno ratniko prstenje svjetlucalo na sunevoj
svjetlosti. Redovnik je ak zauujue jakim glasom poeo pjevati psalam, ali Crni Floki izvukao je dugi
no i pokretima zaprijetio da e Egfrithu odrezati jezik i natjerati ga da to pojede. Kad je redovnik zgrabio
Maugera da se zatiti, engleski ratnik ga je odgurnuo, upozorivi ga da e mu, ako ne zavee, on sam
odrezati jeziinu.

Pjeva kao kuja koju su udarili nogom, prokomentirao je, a uvreda je oito duboko povrijedila Egfritha
otada je utio i durio se, na emu smo svi bili zahvalni.

Nismo laka srca za sobom ostavljali golemu slobodu beskrajne puine i sve to je ona obeavala.
Nordijcima je more bilo valoviti put do svih krajeva u koje su eljeli stii, ali sad je i to ostalo iza nas, pa
smo more nosili samo u sjeanju dok smo prodirali sve dublje u kopno. Ipak, kad smo zali meu prvo
umsko drvee, osjetio sam udni mir koji se sve vie produbljivao. Golemi hrastovi i vitki brijestovi
prijeili su da zrake sunca probiju do mahovinom prekrivena tla to je mirisalo po vlazi, a isprepletene
grane prastaroga drvea kao da su iznad naih glava razmjenjivale novosti o svijetu s one strane ume.
Zvukovi, mirisi i glasanje zeba podsjetilo me na dane koje sam nasamo provodio upravo u takvoj umi,
gdje sam za staroga Ealhstana sjekao drvee sve dok u leima nisam osjetio bol, a i ruke su mi bile pune
uljeva. Dok sam hodao, zaronio sam u svoja jedina sjeanja, poput korijenja koje ea za vodom, no iako
sam u tim uspomenama pronalazio utjehu, osjetio sam i udnu, bolnu samou. Osjetio sam uzbuenje
ivota na moru, buku bitke i prijateljstvo ratnika prolost je za mene bila mrtva.

Ovdje ima duhova, Gavrane, primijeti Bjarni, zakolutavi oima prema kronjama stabala. Osjea li
ih? Izbili smo na oblinji proplanak i sunce nam je obasjalo lica.

Da, osjeam ih, Bjarni, odgovorio sam. Svi ih osjeamo.

Ti nas duhovi gledaju, brate, javi se Bjorn, pa prijee rukom po tamnoj mahovini koja se penjala uz
panj prastaroga drveta. Naalost, uvijek se sakriju, a u umi su sigurni od krana koji ih ele protjerati
na mrano, gadno i smrdljivo mjesto. Pokazao je oca Egfritha koji je koraao pred nama. Neka vas ne
zavara njegovo slabano tijelo. Napravio je grimasu. Ta vrsta ljudi moe ubiti ak i duhove.

Dogodilo se da i ovaj mladi barem jednom mudro govori, umijea se stari Asgot suhim, kripavim
glasom. utio je ve satima. Ta zemlja boluje od poasti. Kristovi sljedbenici okrenuli su lea starim
vjerovanjima i duhovi ih mrze. Mahnuo je rukom po zraku. Moramo biti na oprezu, upozorio nas je.
Sjene ovoga mjesta ne smiju pomisliti da smo krani.

A kako emo im javiti to smo, stare? upita Bjorn. Da zapjevamo neku od starih pjesama?

To nije dovoljno, Bjorne, promrmlja Asgot.

rtvovanje, ree Crni Floki, pa ljutito izvije gornju usnicu. Trebali bismo rtvovati redovnika. Osvrnuo
sam se i pogledao Asgota, koji se cerio poput djeteta.

Nije vrijedno truda, Floki, rekao sam, nadajui se da mi u oima ne vide strah, jer eludac mi se zgrio
kad sam se sjetio Griffinova ubojstva. Duhovi nisu slijepi, nego drevni i mudri.

to ti zna o sjenama, djeae? upita Asgot. Taj ovjek me zbilja mrzio.

Znam kako su manji izgledi da Flokija zamijene s oujskim janjetom nego s kraninom, odgovorio sam.
Ratnik kojega sam spomenuo nasmijeio se, a ostali su neto progunali u znak slaganja. Nadao sam se
da im je pomisao o rtvovanju iz glava odnio povjetarac koji je mirisao po mahovini.

Duboko u umi naili smo na tragove ivotinja. Blatno tlo utabali su jazavci, lisice, lasice i zeevi, iako
nikad nismo ugledali nijedno od tih stvorenja. Nadao sam se da e koji Nordijac strijelom pogoditi jelena,
ali to je bilo poprilino glupo oekivati. Zvukovi prolaska gotovo pedesetak ratnika kroz drevnu umsku
tiinu ivotinjama predstavljaju znak za uzbunu. Vidjeli smo samo ptice i kukce, iako su uvijek postojali
izgledi da iz grmlja nasrne vepar i kojemu od nas smrska nogu u komadie. Ve sam vidio ivotinje koje su
oajniki traile hranu, ali kad su ih uznemirili, pobjegle su od jednoga lovca i bezglavo naletjele na koplje
drugoga.
Jo smo bili u srcu ume kad je zrak postao svje, a padao je sve gui mrak, pa je bilo opasno nastaviti
put. Lice staroga Ealhstana zadobilo je pepeljasti preljev i teko je disao od umora. Vidio sam kako trlja
kuk koji ga je esto bolio, pa sam mu dao ravnu jasenovu granu da se na nju naslanja. Sigurd nije htio
riskirati da netko od njegovih ljudi ugane gleanj na neravnome tlu, ili da udari glavom u nisku granu.
Naredio je da emo no provesti na mahovinom obrasloj obali potoka koji je uborio u blizini. Bilo je
odvie rano doba godine za ujede muica koje su inae na takvim mjestima tvorile smee oblake rojeva,
pa smo se mogli dobro odmoriti. Naalost, nismo samo mi razmiljali o odmoru. ivotinje su oito ovamo
dolazile piti, a jeleni su oglodali koru oblinjega drvea, pa su se glatka debla presijavala u sumraku.
Golemi jasen sruio se, pa je sad leao nalik na paloga diva, a oko njega su rasle njene mladice i dizale se
prema svjetlosti koju je oslobodilo mrtvo stablo. U zraku je, oko etiri metra iznad nas, visjelo golemo
korijenje iupano iz zemlje, a podsjealo je na razbaruenu kosu nekog mitskog bia. Deblo e nas
zatititi, a velika, desetak koraka udaljena stijena, sakrit e nau vatru i sauvati toplinu.

Dok je plamen ivahno pucketao i praskao, Asgot je s paloga jasena poeo rezati komad kore irok kao
njegova ruka. Motrio sam ga izdaleka, a Ealhstan je to primijetio, pa me dlanom udario po licu da sprijei
moguu aroliju.

Znatieljan sam, Ealhstane, rekao sam trljajui obraz, ali stari drvodjelja, kojemu je vjetar mrsio rijetke
pramenove kose, prekriio se i pokazao nordijski ma pokraj mene. ovjek se mora znati sluiti
maem, rekao sam, jer njime titi one koje voli. Sjetio sam se bucmaste Alwunn iz Abbotsenda i
njezinih crvenih obraza, pa sam se upitao jesam li je ikada volio. Mislim da nisam. Ponovno sam pogledao
Asgota, ali Ealhstan me povukao za rame i upro mi prst u lice, a onda je podigao pogled prema granama
iznad naih glava i pretvarao se da pljuje. Znao sam da mi predbacuje prihvatiti nordijski nain ivota
znai pljunuti Kristu u lice. Ne elim do smrti izraivati pehare, stare, odgovorio sam i poalio te rijei,
iako su bile istinite. Ealhstan je pokazao na moje ruke i napravio prezirnu grimasu, kao da hoe rei kako
nisam dovoljno vjet za takvo to. Okrenuo mi je lea i legao. utke smo se odmarali dok mi tiina nije
postala preteka, pa sam od sve ugodnije vatre otiao da vidim to radi Asgot.

to e uiniti s tim? upitao sam ga. Blizu lica drao je debeli komad kore drveta, pa ga je mirisao i
trljao prstom.

Asgote? navaljivao sam, iako mi nije bilo drago to sam tako blizu godija, no arko sam elio znati o
kakvoj je magiji rije.

Nije skidao pogled s komada kore. To je drvo ivjelo tisuama godina, djeae, moda jo od samih
poetaka svijeta, a jo nije mrtvo... barem ne potpuno. Da bi naraslo, bilo mu je potrebno mnogo ljudskih
ivotnih vjekova, a isto toliko i da umre. Drao je koru kao da ima vrijednost srebrne poluge. To drvo
mnogo je toga vidjelo, pa zna tajne, Gavrane, prezirno mi je naglasio ime. aptat e ih onome tko je
voljan sluati.

Okrenuo se, ali zgrabio sam ga za rame, pa se trgnuo na moj dodir. Hoe li mi pokazati te tajne?
upitao sam kao zaaran. uo sam za predaje o runama, ali tko je od nas tako to uistinu vidio? Asgot je
sumnjiavo suzio sive oi i namrekao lice kao da smrdim, a onda je zurio u Sigurda koji se od srca smijao,
jer je plamen poskoio i Crnomu Flokiju oprljio bradu. Sigurdu si drag, Gavrane, promrmljao je, pa
iako taj ovjek ima mana, ne poriem da ima i posebne moi. Bahat je i nesmotren, ali potuje bogove.
Namrio se. Uglavnom ih potuje. Onda su mu oi bljesnule, a usnice su mu zadrhtale u sivoj bradi.
Da, pokazat u ti, rekao je, i to ubrzo.
Dan za danom putovali smo na sjever, ulazei sve dublje u Wessex, a rijetko kad smo vidjeli ivu duu.
Meu bratstvo ratnika uvukao se nelagodan osjeaj, i razumio sam to im smeta. Nordijci su sve dublje
zalazili u nepoznato podruje. Bila je to zemlja Kristovih sljedbenika, ljudi koji su ih prezirali, a k tome vie
nisu mogli namirisati more.

Ne sluti na dobro to smo tako daleko od brodova, primijeti Runi Einar, ovjek ravnoga nosa, s
oiljkom na usnici. Kad god me pogledao, znao sam da zamilja kako umirem pod otricom njegova maa
sa irokom drkom.

A idemo sve dalje, nadovee se Glum, pa podigne pogled prema svodu od lia i modromu nebu iznad
njega. , to nije u redu. Samo budala iskuava Norne. Prisegnuo bih da ujem kako im prsti za nas
spremaju mrano, krvavo tkanje.

Znao sam da se barem dva ili tri ratnika s Fjordskoga jelena slau sa svojim brodskim zapovjednikom.
Runi Einar se glasno podrigne. Gavran i stara budala bez jezika donijeli su nam nesreu, zakljuio je i
preko ramena palcem pokazao na mene.

ega se boji, Einare? izazivao ga je Bjarni. Pogledaj oko sebe, ovjee. Ovo je dobra zemlja, a ima je
mnogo. Ovamo emo jednoga dana poslati svoje sinove, ha, Bjorne? Potapao je brata po ramenu.
Obraivat e tlo i udebljati se od svinjetine ili medovine.

Brate, otet e engleske panjake i ivjeti kao kraljevi, odgovori Bjorn, udarivi nogom visoku, bijelu
gljivu. A sve to zato to smo uzeli neprijateljsko srebro i zemlju natopili engleskom krvlju.

Vas dvojica ste previe glupi da biste znali kad vas je srea napustila, mrzovoljno im je proturjeio
Einar, a onda je napravio pokret kao da izlijeva tekuinu iz zamiljena pehara. Ljudi e se uvijek boriti za
takvu zemlju, ak i kad im je oduzmete. Vjerojatno su je i sami Englezi jednom osvojili. Poljodjelci koji
nisu vjeti s maevima kao i s plugom, nee dugo ostati na plodnim podrujima. Zapamti to, Bjorne.
Maevi tvojih derita nikad nee biti suhi.

Ti si runa i cmizdrava ena, Einare, prokomentira Bjarni.

Uvrijeeni ratnik napravio je grimasu, a neobina usnica pobijelila mu je ispod ravnoga nosa. Govorite
to hoete, ali vi ete sljedei leati poput mladoga Erika s guzicom punom strijela! Brzo je pogledao
Olafa, a onda se ohrabrio, jer ga mladiev otac nije uo. Thorovih mi jaja, Bjarni! izlanuo je. Engleski
krljavac pogodio te strijelom, a ti si ga ostavio na ivotu! Smueno sam slegnuo ramenima prema
Barniju, koji je podigao obrve kao da se i sam udi to me potedio. A to staro kopile osuenih usta,
nastavi nezadovoljnik, pokazujui Ealhstana, slijedi nas kao zalutali pas u potrazi za ostacima hrane.

Mladi je u veoj mjeri Nordijac od tebe, primijeti Bjarni, nestano mi namignuvi, a sudei po izrazu
lica, njegov sugovornik poludio je od bijesa.

Einar je runi kurvin sin, doda Glum, ali ima pravo. Trebali bismo raditi ono u emu smo vjeti, a
milosre ostaviti sljedbenicima Bijeloga Krista. Jeste li znali da ih ue da vole neprijatelje? Zgrabio je
drak maa, a mislim da se i sam uplaio tih rijei. Milost je isto to i slabost, kimnuo je, a Odin
prezire slabie.
A prezire i kukavice javi se Crveni Svein jakim glasom, kao i ljude koji ne potuju svoga jarla. Bilo je
jasno na to smjera, pa su Einar i Glum mudro zautjeli. Svein bi se radije goloruk borio s deset ratnika
nego da iznevjeri prisegu na odanost koju je, kao i svaki pripadnik bratstva, poloio pred Sigurdom.

Kad smo se te noi utaborili, izvadio sam mali no koji mi je Ealhstan pronaao oko vrata, pa sam ga, kao i
toliko puta prije, preokretao u rukama. Nadao sam se da u time potaknuti uspavalo sjeanje. Naalost,
dvije uzgibane zmije izrezbarene na drki od bjelokosti uporno su utjele, a njihova tajna bila je sigurna
kao i blago koje uva zmaj.

ovjek ne bi trebao toliko razmiljati, Gavrane, primijeti Bjorn, koji je u svakoj ruci drao koplje od
jasenovine. Mahnuo mi je da ustanem, a kad sam to uinio, radosno mi je dobacio jedno oruje.
Iskoristimo vrijeme pred nama.

I tako sam se te noi poeo uvjebavati za borbu. Bjarni i Bjorn uili su me kako da ubijam maem i
kopljem. Sljedee veeri upoznali su me s koritenjem okrugloga tita, a onda mi pokazali kako tit ne
slui samo za obranu, nego da njime mogu napasti protivnika i lice mu samljeti u krvavu kau. Tjerali su
me da naporno vjebam i ponavljam svaki pokret, a uvodili su i nove borbene taktike, kojima su me
uvelike iskuavali.

Otkrio sam da u, ako tijekom vjebe zadobijem mnoge posjekotine i masnice, u pravoj borbi bolje
izbjegavati takve udarce. Iako sam isprva nespretno izvodio borilake pokrete, poeo sam ih nagonski
usvajati. Prirodno su se pretapali jedan u drugi, a noge sam pomicao u skladu s gornjim dijelom tijela,
gazei po liu i granicama na tlu. Traio sam propuste u obrani svojih nordijskih uitelja oajniki sam
elio dobro usmjeriti udarce, kako bih se osvetio za one dobivene.

Isprva smo vjebali omotavi otrice u tkaninu, no ipak smo riskirali da jedan drugomu polomimo kosti ili
oruje, pa je Bjarni nagovorio Ealhstana da nam od jasenovine napravi neto za vjebu, a kako su drveni
maevi i titovi bili odvie lagani, od Crvenoga Sveina posudio sam velike srebrne kolute za ruke, kako bi
mi udarci i obrana titom imali potrebnu teinu. Priznajem da sam za vrijeme tih vjebi mati dopustio da
slobodno luta, pa sam zamiljao da ratniki koluti pripadaju meni.

Kad sam sve uspjenije svladavao temeljne pokrete, i ostali Nordijci poeli su se zanimati za nae vjebe,
pa sam svake noi prihvaao njihove izazove, a protivnici su me nemilice udarali. U tim prvim danima
nijednom nisam pobijedio.

Osmo poglavlje

Sve si vjetiji s maem, Gavrane, pohvali me Olaf, pa otkine komad staroga kruha, a ostatak preda
Crnome Flokiju. Ramena su me boljela od sinonjega vjebanja, ali sam osjeao i udno zadovoljstvo.
Znao sam da mi miii i udovi zasluuju odmor. umsko tlo bilo je vlano od rose, a dan e po svoj prilici
biti vru i okupan suncem. Jo si nespretan s kopljem, ali borba s tim orujem laka je samo na prvi
pogled, doda Olaf. Iako se ini da koplja ne koriste samo borci, nego i njihovi psi, to oruje malo tko
zna pravilno upotrijebiti. Slabo se nasmijeio. Moj Erik je u tome bio vjet, no kopljem se ipak nije
sluio tako dobro kao to ti koristi ma. Prirodno si nadaren, ha?

Da, to je prirodno, kao i san poslije dobroga oranja, rastreseno primijeti Knut, koji je vjerojatno
razmiljao o nekoj ljepotici s pletenicama.

Jo nisam pobijedio ni u jednom dvoboju, poalio sam se, razgibavajui ramena da ponovno osjetim
zadovoljavajue bolove, no Olaf kao da me nije uo. Razmiljao je o Eriku.

Kladim se da bi te moj sin nadmaio u dvoboju sjekirom, rekao je. Proveli smo mjesece vjebajui
takvu borbu. Za rukovanje sjekirom potrebna je rijetka vjetina, a osim toga i godine vjebanja.

Jednoga dana Bjarniju u zadati masnice kakve sam ja zadobio, izjavio sam i protrljao lijevu ruku. Iako
sam njome drao tit, primila je stotinu udaraca i postala tamnoljubiasta. Olaf polako mirne, a onda se
lagano nakloni u znak zahvalnosti to sam ga pokuao odvratiti od razmiljanja o sinu.

Taj mladi mi nedostaje, sjetno ree Bjarni. Brada mu je sakrila tuan osmijeh. Kad se vratimo na
Haraldov fjord, dobromu pjevau platit u da pria o tome kako je Erik umoio sjekiru u krv onoga crva
Ealdreda. Smijeak mu je razvukao nekoliko posjekotina na licu, a iz jedne mu je krv ponovno potekla
niz bradu.

Erik je bio hrabar, Ujae, rekao sam, pa e se majka njime ponositi... I vjerno je sluio jarlu Sigurdu.

Ne, Gavrane, nee, odgovorio je, odmahujui upavom glavom. Proklinjala me to joj odvodim sina,
pa e mi iupati jaja zato to je mojom krivnjom poginuo. Nasmijeio se, ali bio je to ledeni osmijeh.
Bit u sretan ako u ivotu pojedem jo koje dobro jelo.

Ne mekei, Ujae, umijea se Crni Floki. ena ti nije sasueni tap. Jo moe imati sina, staro kopile.
Oekivao sam da e se Olaf razbjesniti, ali samo je zurio u vatru koja se doimala blijedo u nadolazeem
svitanju. Podigao je obrve kao da priznaje kako crnokosi ima pravo. Nijedna ena ne ljuti se vjeno,
nastavi Floki i pone plesti kosu u sjajnu pletenicu, a onda se okrene prema meni. Nauit e da ti ene
nikad ne oproste, Gavrane, ali u hladnoj noi ipak vole dobro valjanje, kao i svi mi. U taboru se ulo
mrmljanje u znak slaganja.

Ima li Sigurd sina? upitao sam, pogledavi zlatokosoga jarla koji je sjedio i razgovarao s engleskim
sveenikom i njegovim tjelohraniteljem Maugerom.

Neko ga je imao, odgovori Olaf, ali konj mu je udarcem kopita razbio glavu. Bilo je to prije sedam
zima. Sigurd je postao toliko lud da bi se pred njim i more povuklo. Odmahnuo je glavom i odagnao
sjeanje. Jadni malac umro je prije nego to je uope progovorio. Pogledao je poglavara. Takav ovjek
zasluuje jakoga sina, ili bi barem tako trebalo biti, ali stari Asgot misli da je jarl neim razljutio bogove, a
Sigurd mu vjeruje. Otada neprestano pokuava zadobiti Odinovu naklonost, a u tome e i uspjeti. Otac
svijeta naprosto mora voljeti takvoga poglavara. Moe se kladiti u to. Ovaj put se toplo nasmijeio.
Pogledaj ga! Ni sam nije daleko od boanstva... i zato ga ljudi slijede. Svaki momak kojega ovdje vidi
umro bi za Sigurda u zidu titova. Napuio je debele usnice. ak bi i Floki sa Sigurdom preao Bifrst,
blistavi most. Je li tako, Floki?
Ovaj je zabio no u panj na kojemu je sjedio, a kad je podigao pogled, ugledao sam njegove tamne oi
nalik na bunare bez dna. Kao i svi Nordijci, i ja arko elim zagrobni ivot provesti u Valhali, odgovorio
je tiho, a oni koji poznaju Sigurda Haraldsona, znaju da ga u Odinovoj dvorani na posebnu mjestu ekaju
vrsta klupa i pozlaeni pehar. Napravio je grimasu, izvukavi no iz panja. Stajat u rame uz rame sa
Sigurdom kad po njega dou boice smrti. U to sam siguran.

To bi se moglo dogoditi prije nego to misli, roae, javi se Halldor, koji je uvijek kao opsjednut otrio
oruje i neprestano oekivao borbu. Isprva nisam mogao odrediti je li to zato to se boji, ili je naprosto
eljan krvi, ali sad znam da sigurno nije osjeao strah. Tko zna kamo nas vodi taj engleski sveenik,
primijetio je, pregledavajui otricu noa sa srebrnom drkom. Trebali bismo mu prerezati bijedni vrat i
zakopati ga ovdje u grmlju. Neka mu u zagrobnom ivotu bijela guzica nosi trnovu krunu. Mislim da bi se
njegovom Bogu to svidjelo.

Podsjetit u te na ove rijei kad budemo dijelili srebro engleskoga kralja, Halldore, pripomene Olaf.
Uskoro je ustao i otiao se olakati, dok su se ostali pripremali za put koji emo taj dan prevaliti. U tim
trenutcima bit e sretan to si mu guzicu ostavio na miru, dovrio je misao, osvrnuvi se preko ramena.

***

Bio sam siguran da dobro napredujemo, ali kasnije toga dana otac Egfrith poeo je jadikovati da smo
prespori, pa e biti srea ako prije sudnjega dana stignemo do kralja Coenwulfa. Mi Englezi uope se ne
moramo bojati Nordijaca koji se vuku kao babe koje idu na trnicu, alio se, odmahujui obrijanom
redovnikom glavom, a onda je i glasno mrcnuo. Jo je uvijek nepovjerljivo motrio moje krvavo oko, ali
kako sam govorio engleski, mislio je da mora neprestano blebetati sa mnom. Istina, nije mi se sviao, ali
sloio sam se da se odvie polako kreemo. Nordijci su na kopnu uistinu bili vrlo oprezni, kao da su
samopouzdanje pohranili na dugim brodovima, a iako je Egfrith ostavljao dojam slabia, tankim bijelim
nogama ustro je grabio na elu ete i poticao nas da drimo korak s njim.

Nordijci vie vole veslati nego pjeaiti, oe, primijetio sam s osmijehom, uivajui to na leima
osjeam teinu tita.

Onda bi moda trebali hodati na rukama, odgovorio je, zadovoljan duhovitim odgovorom, a onda je
pogledao prema nebu kao da oekuje Boje odobravanje.

Zna li to vole ak vie od veslanja? upitao sam. Kad je odgovorio kako ne zna, nastavio sam: Vaditi
utrobu engleskim redovnicima. Pokuao sam zatomiti osmijeh. Siguran sam da e ti biti zanimljivo
drutvo. Gledajui ga krajikom oka, vidio sam da je problijedio, a Mauger, koji je hodao pokraj njega,
cerekao se kao lud. Priznajem da sam uivao u zadirkivanju redovnika, iako je to moda bilo neasno.
Osjeao sam se poput djeteta koje kida krila muhama, a crve ree napola. Bilo je to okrutno, ali i
zabavno.
Kako to da si s Nordijcima, mome? upita Mauger. Zrake zalazeega sunca svjetlucale su na kolutima
koje je nosio na debelim, tetoviranim rukama. Malo je ljudi putovalo u oklopu, iako ga je Halldor uvijek
imao. Kad bi mogao, taj Flokijev roak nosio bi verinu koulju i umjesto koe.

Izabrao sam da im se pridruim, lagao sam. ivot u mom selu bio je nalik na ovje dangubljenje.
Pomislio sam da bi takvo to mogao rei Svein.

Mauger se naceri. Pretpostavljam da im se i nijemi starac izabrao pridruiti, prokomentirao je, pa sam
shvatio da zna istinu o svemu tome. Kad sam se osvrnuo i pogledao staroga drvodjelju, obuzeo me nalet
krivnje to s njim ne hodam na zaelju povorke. No jo se ljutio na mene, a mogao sam mu rei tek koju
utjenu rije. Osim toga, Sigurd je zatraio da koraam s njim na elu i time sam se ponosio. Ealhstan je
uvijek bio ljubazan prema meni.

Gavran ima nordijsko srce, Maugere, primijeti Sigurd, pa mi prie i lagano me udari po zatiljku.

Kau da vi bezbonici imate crna srca, prokomentira ratnik, ali ne vjerujem to. Ispod guste brade lice
mu je bilo kao isklesano iz kamena i uglavnom bezizraajno.

Da, imaju! povie Egfrith. Bezbonikovo srce crno je poput katrana i prazno kao biskupov eludac za
vrijeme korizmenoga posta.

To je sranje, oe! proturjeio mu je Mauger. Ubijao sam Dance, pa sam vidio da su i njihove utrobe
crvene, ba kao tvoja i moja. Napravio je kiselu grimasu. Iako su im srca bila manja od naih, zavrio
je i stisnuo aku.

Jesu li Danci koje si poklao neka djeca, Maugere? upita Sigurd, namignuvi mi. Jesu li sisala na
majinim prsima kad si ih ubio? Nordijci su se nasmijali, a i ja s njima, ali otac Egfrith se ukoio i
pogledao Maugera kao da oekuje sukob. To me uznemirilo ne bih volio da se moram boriti protiv
takvoga ratnika. Ne bih potrajao ni jedan otkucaj srca... pa bilo ono crno ili crveno. Laknulo mi je kad sam
vidio da engleski ratnik samo bijesno gleda. Mrnja ne moe ubiti pogledom, nego joj je potrebna gola
otrica.

Te noi, ovjek po imenu Arnvid skuhao je ovetinu, bijelu repu, gljive i jeam, a kad nam je zgotovio
veeru, zdjelu to se puila odnio sam Ealhstanu koji je spavao meu debelim korijenjem bukve, a
krznom se pokrio do brade. Dotaknuo sam mu koato rame, pa je namrgoeno otvorio jedno oko i
promrmljao neto neugodno.

Mora skupiti snagu, Ealhstane, upozorio sam ga i poloio mu zdjelu u krilo, pa ju je morao uzeti da se
hrana ne prospe po tlu. Iako bi moda bilo dobro da redovnika navedemo neka najprije blagoslovi jelo,
glavom sam pokazao posudu. Podigao ju je do lica i pomirisao, a nos mu se namrekao u znak
odobravanja. Mislim da Arnvid nije ba sjajan kuhar, nacerio sam se. Starac je neto promrmljao, a kad
je poeo srkati juhu, osjetio sam neugodu jer me cijelo vrijeme promatrao. Ealhstan mi je zamijenio oca,
sa mnom je podijelio svoj ivot, a to je bilo najvanije, prihvatio me kad to nitko drugi nije uinio. Ali to
se dogodilo u prolosti, pa su se sjeanja na to vrijeme rasplinjavala poput snova koji izblijede kad se
probudimo, a zamijenila ih je stvarnost koju sam zbog svoje mladosti, pune poleta i astohleplja,
prieljkivao vie od svega drugoga. Postajao sam dio nordijskoga bratstva pogana. Upijao sam njihova
iskustva, vjerovanja i mitove kao drvo koje u potrazi za vodom duboko puta korijenje. Naalost, svaki taj
korijen pogodio je staroga drvodjelju kao da sam mu u srce zabio izdajniki avao. Vidio sam to po
njegovu pogledu i stidio sam se.

Jedi, stari, ohrabrio sam ga, palcem mu uklonivi komadi hrane sa sivoga uperka na bradi. Odjednom
me zgrabio za kosu nad lijevim uhom, pa ju je vrsto stisnuo, a nisam bio siguran hoe li me udariti ili
zagrliti. Onda je ispustio grleni zvuk, pa je kimnuo i grubo me pomilovao po kosi. Vratit u se da vidim
jesi li sve pojeo, upozorio sam ga, pokazujui Arnvidovo jelo, a onda sam ustao, osjeajui kako mi na
licu titra topli odsjaj vatre, pa sam se udaljio od starca, uzalud pokuavajui progutati grudu koja mi je
zastala u grlu.

Poslije me ratnik po imenu Aslak prekinuo dok sam s Bjornom vjebao borbu maem. Bio je to vitak
ovjek vrstih i napetih miia, poput Flokija. Vidio sam ga kako se bori noge su mu bile hitre,
besprijekorno je zavaravao protivnike i nije rasipao snagu na nespretne zamahe. Odisao je
samopouzdanjem, a sad je i mene izazivao.

Bjorn i Bjarni pokazali su ti kako se bore nae ene, prokomentirao je, a osmijeh mu je otkrio smee
zube, ali vrijeme je da naui i muke vjetine, Gavrane.

Bjorn se naklonio s podrugljivim potovanjem i otiao sjesti s bratom, a Aslak je uzeo drveni ma, pa je,
vjebajui, nekoliko puta zamahnuo po zraku.

Vie bih se volio boriti s tobom kad potpuno odraste, Aslae, rekao sam, svjestan injenice da su mi
ruke postale snanije, a i bahatost mi je procvjetala. Tijelo mi je naprosto gutalo ratniku poduku, a sad
me obuzela gotovo bolna elja da sam sebe iskuam. Aslak se nasmijao na tu uvredu, a onda je navalio na
mene poput udara munje iz Thorovih dvokolica. Podigao sam lijevu ruku, odbio udarac titom, a onda
sam odskoio unatrag, izmaknuvi se njegovom naletu. Ponovno je nahrupio, a udarci su padali kao
olujna kia. Neke sam opet uspjeno blokirao, no ipak me poteno izudarao po ramenima, a jednom mi je
okrznuo i glavu.

ljem, Sveine! povikao sam. Aslaku je glava ve bila pokrivena. U letu sam uhvatio ljem i navukao ga,
a onda sam tiho zareao tako se glasao i Sigurd u Ealdredovoj dvorani. Preao sam u napad, pa sam
Aslaka tresnuo po titu i prisilio ga da ustukne, no as poslije toliko mi je silovito zabio tit u lice da sam
osjetio kako mi puca kost u nosu. Usta su mi se napunila krvlju, a suze su mi zastrle pogled, pa sam
ispustio ma, zgrabio Aslakov tit i svom snagom ga odgurnuo, a onda sam nahrupio naprijed i zaletio se
u njega. Ustuknuo je i pritom se spotaknuo o Sveinovu ispruenu nogu. Skoio sam na suparnika i zgrabio
ga rukama za vrat, a ljemom sam ga udario u lice. Bijes me posve svladao, ali Aslak se nekako izmigoljio,
pa mi je zabio aku u oko. Pokuao sam ustati, ali i dalje me udarao akama, a kad me tresnuo u obraz i
bradu, svijet oko mene zacrnio se kao da sam iznenada oslijepio.

Kad sam doao k sebi, zapljusnuo me novi val boli, pa sam poeo povraati.

To je samo krv koju si progutao, Gavrane, umirivao me Svein. Zato i povraa. Okrenuli smo te na
bok, ali vjerojatno si progutao mnogo krvi.

Oprezno sam dotaknuo nateenu vilicu i slomljeni nos. Jesam li jo uvijek zgodan? upitao sam i
pljunuo. inilo mi se da mi je nos triput vei nego obino, a bio je pun zgruane krvi.
Na tebi je lijepa samo kosa, Gavrane, odgovori Svein, smijui se. Ako te ovo moe utjeiti, znaj da si i
ti Aslaku razbio nos...

Sad me malo manje boli, nasmijeio sam se. Nisam mogao pravilno disati, a glavu mi je ispunio miris
krvi. Dobro me izudarao, Sveine. Ostali su sjedili oko tri tinjajue vatre, pa su tiho razgovarali i igrali
igre.

Da, pokupio si potene batine, potvrdio je Svein kimanjem, ali nauio si i dobru lekciju.

Jesam li? Trgnuo sam se osjetivi novi nalet bolova.

Naravno da jesi, mome. Moe nauiti stotinu zamaha i lijepih borbenih plesova, kao i stotinu varki, ali
koristit e ti koliko i lica s rupom u sredini, namrtio se, ili ealj bez zubaca, dodao je, podigavi
ealj od jelenjega roga. Protivnike rui slijepi i krvavi bijes, a ti si svojega sruio, mome. Moda si ga
mogao i dokrajiti... Slegnuo je golemim ramenima. Sljedei put, tko zna... nije iskljueno da se ba to i
dogodi.

Hvala, Sveine, odgovorio sam, jer bez njegove pomoi ne bih svladao Aslaka. Ali sljedei put u to
sam obaviti.

Ponovno je slegnuo ramenima. Taj krljavac mi se nikad nije sviao, izjavio je, provlaei stari ealj
kroz gustu crvenu bradu. Kad smo bili djeca, svata je radio s mojom sestrom! Naravno, sad to nijee, ali
nisam glup kao to mnogi misle.

Nacerio sam se, iako me sve boljelo, pa sam pokuao zamisliti kako izgleda Sveinova sestra. Nisam je
zamiljao kao ljepoticu. Sveine, nekako se zatitniki ponaa prema njoj... zar ne?

Potvrdio je glavom, povlaei gusti, zamreni pramen kose. Zna, to uistinu nije potrebno, izjavio je
rairenih oiju. Krupnija je od mene.

Svjei svibanjski povjetarac ispunio je tabor. umio je u granama bukve i hrasta, a donio nam je i duboki,
mukli sovin huk. Netko se odmaknuo od vatre, pa je naranasti odsjaj pao na osuenu krv koja mi je
umrljala tuniku.

Gdje je Ealhstan? upitao sam i pritom ispljunuo sukrvicu. Znatieljno motrei lica na kojima je titrao
odsjaj plamena, sjeo sam meu ratnike. Od starca vie nije bilo ni traga meu sjenama pod bukvom gdje
je nedavno spavao.

Svein je poeao meunoje. Moda negdje sere.

Nadam se da mi izrauje zaobljeni ma kako bih se s Aslakom mogao boriti stojei iza drveta,
komentirao sam, ali neto me odjednom i zapeklo u elucu. Pobojao sam se za starca. Ustao sam upravo
kad me zahvatio val munine, pa sam poeo povraati, ali kako mi je eludac bio prazan, izbacio sam
mnogo krvi. Potrait u ga, odluio sam i podlakticom obrisao usta.

Dok sam prolazio taborom, neki su mi se ratnici rugali, drugi mi estitali, a kad sam ugledao Aslaka,
mrzovoljno mi je kimnuo. Nije mi se inilo da mu je nos slomljen, ali Svein je rekao da jest. Prije nego to
sam kleknuo pokraj Brama, nacerio sam se svom protivniku. Brame, jesi li vidio Ealhstana? upitao sam
ga. ak i vjeito pripit, ovaj ratnik zadrao je odreenu otrinu misli.

Nisam ga vidio jo otkako si zaplesao s Aslakom, Gavrane, odgovorio je, napuivi usnice. Kad si ve
to spomenuo, sjetio sam se da je i stari Asgot nekamo mugnuo. Namrtio se i protegnuo vrat, kako bi
pogledao oblinju grupicu ratnika. Otili su i Glum i Runi Einar.

A s njima i Crni Floki, dodao sam.

Ne, mome, on ondje straari, pokazao je prema uzvisini na sjeveru, gdje se iz mahovinom prekrivene
zemlje probila golema stijena, vjerojatno u doba kad ljudi jo nisu postojali. Bio je to vrlo povoljan poloaj
za motrenje, pa je Sigurd postavio manje straara nego obino.

Hoe li da poem s tobom? upitao me Bram, no odmahnuo sam glavom. Zna, ionako nisam
umoran, progunao je i ustao. Volim nae etnje. Sjea li se kako je bilo proli put?

Tada su Englezi obrisali noge na tvom licu, Brame, odgovorio sam.

Odmahnuo je rukom. Trebao bi biti pjeva, mome! Vjeto se izraava... Spotaknuo se. Pivo je noas
bilo jako, promrmljao je, mirkajui kako bi se otrijeznio. Gavrane, krenimo! Vrijeme je da poletimo.
Zamlatarao je rukama. Pronaimo tvoga starca prije nego to se stropota u veprovu jamu. Evo, ovo je
za tebe! Predao mi je koplje i uzeo svoje.

Kad smo izali iz tabora, glasovi ratnika postali su prigueni, a vie nismo osjeali ni dim, ve je zrak
proarao otar miris kore drvea te paloga lia i granica. Mjesec je bio pun i golem, ali preko njega su
prelazili crni oblaci, pa su zastirali srebrne zrake koje su se povremeno probijale kroz gusti svod od lia.
Oprezno smo koraali, kopljima razmiui niske grane, a uputili smo se i prema povienu zemljitu gdje je
straario Crni Floki.

Bram je zastao, pa sam uo kako trga lie neke biljke. ekat u te ovdje, mome, rekao je, skinuo
hlae i unuo. Ako Floki zahre, udari ga nogom u jaja. Glasno je prdnuo.

Kad sam zaao meu stijene, iznenadio sam se ugledavi horizont. Vie nije bilo drvea koje bi zastiralo
mjeseevo svjetlo. Popeo sam se na niski vrh i vidio da pri rubu s druge strane sjedi nepoznata pojava.

to hoe, Gavrane? upita Floki, ne okreui se. Zar te Ujak poslao da me nadzire?

Nije, odgovorio sam, pomalo ljutit na samoga sebe. Naime, dopustio sam da straar uje moje korake,
iako nisam imao pojma kako je znao da sam to ba ja. Traim Ealhstana, mirno sam odgovorio. Stari
jarac je nekamo odlutao. Priao sam mu i unuo pokraj njega, a onda sam preko mrane ume slijedio
njegov pogled. Jesi li ga vidio?

Okrenuo se prema meni, a tanke usnice izvile su mu se u slabi osmijeh. Skutrio se u sjeni glatke stijene,
pa mu je mravo lice bilo tamno kao i kosa, dok je mene obasjala mjeseina. Vjerojatno sam djelovao
zastraujue poslije borbe s Aslakom, a bilo je tu i krvavo oko...

Nedavno je nekoliko momaka mugnulo u onome smjeru, pokazao je bunje, ali nisu se vratili istim
putem. Nego, tek sam sad zamijetio da veeras izgleda pomalo drugaije...
Jesi li ih prepoznao? prekinuo sam ga i upitao, a srce mi je snano tuklo. to su radili?

Moda su poli u lov, nagaao je, iako sam znao da ne vjeruje u vlastite rijei. Zurio je u mene, a
upravo tada negdje u tamnoj umi zauli smo vuka koji je zavijanjem uznemirio mirnu no. Floki pljune i
lijevom rukom zgrabi drku maa da bi odagnao zle sile. Mogu ti rei samo da je meu njima bio Asgot,
rekao je. Staro kopile kaljalo je tako snano da se moglo uti kilometar i pol unaokolo. Ne znam tko su
bili ostali. Htio sam ustati, ali zgrabio me za rame. Bolje je da sve ostavi kako jest, Gavrane. Posluaj
moje upozorenje! Neki meu nama misle da ti i starac bez jezika donosite nesreu.

Otresao sam njegovu ruku s ramena i ustao. Moda sam vam uistinu donio nesreu, odgovorio sam,
gledajui ga u oi koje je suzio. vre sam uhvatio koplje. I sam va jarl rekao je da u meni vidi smrt. A
to ti vidi? Svoju smrt, Floki? odvaio sam se upitati. Boji li se?

Nacerio se. Idi, Gavrane. Pokazao je glavom u smjeru najguega drvea. Budi tkalac vlastite sudbine,
ako si uvjeren da to moe uiniti. Ipak, mislim da je za neke ve prekasno.

Kad sam uo te rijei, otrao sam u umu, ne marei to me grane udaraju po licu i rukama. Vuk je
ponovno zatulio, pa sam znao da Norne, gospodarice ljudske sudbine, tkaju svoje mrane niti, a bilo mi je
jasno i kako sam stigao prekasno da ih zaustavim. Zaavi malo dublje, uo sam muki glas. Zastao sam
kao ukopan da bolje osluhnem, ali nisam uo vie nita osim nonih zvukova. Netko je osjetio moj
dolazak, pa je bilo besmisleno da se prikradam. Potrao sam u smjeru nepoznatoga glasa, a u silnoj urbi
spoticao sam se o korijenje. Jasno sam uo da tiho govori jedna osoba, a u tom glasu bilo je neega to
mi je sledilo srce. Odjednom sam stigao do cilja, ak i prije nego to je bilo oekivano, pa sam se naao
pred prastarim hrastom ije se izbrazdano deblo dizalo nad malom istinom. Glum i Runi Einar zurili su u
mene rairenih oiju, kao da su oekivali samoga Odina. Ubrzo su se ponovno okrenuli prema staromu
hrastu, pa sam vidio da u sjenama stoji Sigurdov godi, Asgot. Znao sam da me k njima doveo njegov glas.
Starevo lice bilo je premazao neim crnim, a bjeloonice su mu neprirodno sjale u mraku.

Gdje je Ealhstan, Glume? upitao sam, uperivi u njega Bramovo koplje, dok sam desnicom zgrabio
drku maa za pojasom.

Asgot je nastavio nekoga zazivati, a Glum, koji mi je okrenuo lea, pokazao je rukom u smjeru svijenih i
crnih hrastovih grana prekrivenih sjenovitim liem. Drei Gluma na oku, pribliio sam se i obiao iroko
deblo. Napokon sam naao svoga prijatelja! Ealhstan je visio s jednoga kraja drveta, a ruke su mu bile
vezane za granje to ga je okruivalo. Njegovo golo tijelo bijelilo se na mjeseini.

Ealhstane! povikao sam, ali stari drvodjelja ve je bio gotovo mrtav, i tek mu se lijeva noga jezovito
trzala. Du cijeloga torza irila mu se crna posjekotina, a iznutrica mu je visjela s druge grane poput
tekoga ueta. Poeo sam povraati komade neega to je imalo gorak okus.

Ubit u te! zaurlao sam na Gluma, a onda sam prema njemu bacio koplje i promaio. Prtljao sam
izvlaei ma, a Einar i Glum takoer su izvukli oruje, pa su se pripremili za moj napad, dok je Asgot
mugnuo dublje meu sjene.

Doi, Gavrane! povie Glum. Odinu u pokloniti i tvoje truplo! Zakoraio sam i mahnito udario
maem. inilo mi se da je oruje lagano poput tapa, a Glum i Einar nekako su se sporo kretali, kao da su
prikovani za tlo. Maem sam udario Einarovo oruje i slomio ga. Vidio sam kako bijele oi mog protivnika
zure u mene kad sam mu priao i zario otricu u glavu, a pritom sam urlao poput divlje ivotinje, dok su
mi iz usta prskali ostaci bljuvotine. Kad se Einar stropotao, iupao sam mu otricu iz glave, a onda sam
odbio udarac Glumova maa, pa sam ga tresnuo nogom u meunoje. Zateturao je unatrag, i taj sam
trenutak iskoristio da poem prema njemu maui maem, spreman smrskati mu kosti.

Stani, Gavrane! Nemoj! odjekne Bramov glas. Stani, mome, ili u te sruiti. Vie se nisam ni mogao
kretati. Jo sam izgarao od bijesa, ali tijelo kao da mi se skamenilo, a kad sam se pokuao osloboditi,
uvidio sam da me Bram snano stegnuo rukama, kao to su arobne spone neko vezale monoga vuka
Fenrira. to sam se vie bacakao, sve me ee stezao. Dosta, mome! Ako se ne smiri, razbit u te!

Gotovo je, Gavrane! zauo sam glas iza gorue baklje. Naranasto svjetlo titralo je na Sigurdovu licu.

Ubit u ga! zaurlao sam.

Ne, Gavrane, nee. Noas je bilo dovoljno umiranja, odgovori Sigurd, gledajui kako dvojica njegovih
ljudi odvlae truplo Runoga Einara kroz plavo umsko cvijee, uzgibano poput morskih valova obasjanih
plamenom.

Odjednom sam osjetio napad slabosti, a Bram je to vjerojatno zamijetio, pa me pustio i odmaknuo se.
Stajao sam na drhtavim nogama i tekom mukom s usnica obrisao pljuvaku. Dopusti da ga skinem s
drveta, gosparu, zamolio sam. Stareva noga smirila se bio je mrtav.

Sigurd se namrtio i odmahnuo glavom. Truplo mora ostati ovdje. Izvreno je rtvovanje, a uklanjanjem
trupla pokazali bismo da ne potujemo Odina.

Ne, gosparu, ljutito sam ispljunuo.

Ostat e na istome mjestu, Gavrane, ponovi Sigurd, gledajui me oima hladnim poput elika. Onda se
okrenuo Asgotu, koji je obraze i sivu bradu namazao Ealhstanovom krvlju. Zavri obrede, godi,
zapovjedio je. Asgot je posluno kimnuo, a u tom trenutku na livadu je s bakljom u ruci izaao i Mauger.
Pratio ga je otac Egfrith, a kad je redovnik vidio to su uinili Ealhstanu, tiho je zastenjao i pao na koljena,
pa se jednom rukom prekriio, dok se drugom drao za eludac. ak je i Mauger zgaeno pljunuo i
prekriio se.

avoli! Govna i Sotone! prodere se Egfrith, optuujui skupljene Nordijce. Pomonici Zloga! Ni ja
nisam razumio to je sve vikao. inilo se da ga je taj prizor izludio, a moda ga je i pivo uinilo hrabrim. Za
to vrijeme, prolazio sam kroz vlastitu nonu moru. Mislio sam da e Nordijci ubiti redovnika samo zato da
ga uutkaju, ali nisu se osvrtali na njega, nego su se skupili pod Ealhstanovim truplom, mrmljajui molitve
svojim bogovima, a pritom su stiskali privjeske i maeve. Zadivilo ih je to je Glum starca rtvovao Odinu,
pa su i oni eljeli sudjelovati u tome te stei naklonost bogova. ak se i Sigurd poklonio onome to je
visjelo s prastaroga hrasta poput krvavoga ploda. Mrmljao je rijei koje nisam razumio, a kad je zavrio,
okrenuo se prema Glumu, koji je zastao podalje od ostalih, pa se sagnuo, s jednom nogom na palome
jasenu. Skidao je komadie Einarova mozga s oklopa i prouavao ih.

Doi ovamo, Glume, pozove ga Sigurd odlunim glasom. Jarl nije vezao svoju zlatnu kosu, pa se na
istini okupanoj mjeseinom doimao poput pravoga divljaka. Uskoro se oko njih okupilo jo vie
Nordijaca s bakljama. Naranasto svjetlo obasjalo je zapovjednika Fjordskoga jelena, pa sam vidio da mu
je lice zadobilo prkosni izraz. Dugim koracima preao je istinu i smjelo stao pred Sigurda, drei srebrni
privjesak u obliku Thorova ekia koji je nosio oko vrata. U njemu se osjeala borbenost. Crveni Svein
stane pokraj poglavara, razgibavajui golema ramena.

Odin, otac svijeta, zahtijevao je krvavu rtvu, ustvrdio je Glum i drsko razvukao usta, pokazujui zube
poput opakoga psa. Ubrzo je okrenuo glavu i pljunuo. Asgot te mnogo puta upozorio, ali ogluio si se na
njegove rijei.

Sigurd je sjajnim oima bezizraajno zurio u prijatelja. Uvijek si mi vjerno sluio, Glume, izjavio je
mirnim glasom, pa te zato neu ubiti. Ali sad si me i osramotio. Prinoenje rtve nije bilo tvoj posao.

Uinio sam to kako bih zatitio bratstvo, nemarno e Glum. Znao je da govori uzalud. Bacio je pogled u
mojem smjeru i ponovno pljunuo. Pokazuje pretjeranu naklonost prema ovome udnome djeaku, a
trebao si mu prerezati grlo. Boice Norne okrenuo je protiv nas. Svoga sina ne moe dozvati iz mrtvih,
Sigurde. Jarl je zgrabio drku maa, a ispod zlatne brade poskakivao mu je mii na obrazu. Svein zarei i
zakorai prema drzniku, ali Sigurd podigne ruku i zaustavi ga.

Glume, ako jo ikada izusti i rije o mom sinu... ubit u te, zaprijeti Sigurd, a njegov sugovornik
popustljivo kimne. Bi li tvoj otac izdao svojeg jarla? To pitanje nije ni trailo odgovor. Nije na tebi da
odluuje to je Odinova volja. to ti uope zna o vrhovnome bogu? Uvijek si posebno cijenio Thora, a
znam da ti odgovaraju njegove potene i grube osobine. Glume, Odin je boanstvo poglavara, i osoba
poput tebe to nije u stanju razumjeti. Glum na te rijei pljune pokraj Sigurdovih nogu, ali ovaj se nije
osvrtao na tu uvredu, nego se okrenuo Asgotu. A ti, stare, da nisi u kasnoj jeseni svojega ivota, ostavio
bih te ovdje, u zemlji Kristovih sljedbenka. Bacio je pogled na oca Egfritha, koji je sad tiho kleao i molio
zatvorenih oiju. Ostavio bih te njima na milost i nemilost. Ovdje bi umro, a sumnjam da bi te Odinove
mrane pomonice uspjele pronai. Nikad ne bi vidio njegovu veliku dvoranu.

Asgot namreka ve ionako naborano lice, uasnut Sigurdovim rijeima.

Sigurd sve to dostojanstveno potvrdi glavom. No prije mene sluio si mom ocu, a on je cijenio tvoju
mudrost, kakva god bila, pa ti neu oduzeti mjesto na veslakoj klupi Zmije. Ponovno se okrenuo Glumu,
a Bram je zakoraio naprijed, svjestan onoga to slijedi. Isprui ruku, tiho zapovjedi Sigurd. Sad su se
na istini skupili svi Nordijci, osim straara, pa su stisnuli ake i zube. Na licima im je plesala igra svjetla i
sjene, a inilo se da dolaze iz nekog drugog svijeta. Znao sam da nas pomno motre i duhovi drevne ume.

Glum s lijeve ruke skine tri ratnika prstena, pa ih premjesti na desnu, a onda isprui ljevicu, dok su mu se
miii u obrazima grili. Stiskao je zube u oekivanju naleta bola. Otvarao je i zatvarao aku kao da se
nada kako e zapamtiti taj osjeaj, a onda je pogledao Brama. Krupni ratnik shvatio je to eli, pa je bez
rijei istupio i zgrabio Gluma za runi zglob. Onda je Sigurd, sin Okrutnoga Haralda, izvukao veliki ma. Na
otrici je zaiskrila mjeseeva zraka, mutno obasjavi opako oruje. Bio je to ma gladan i edan krvi.

Sigurd je oklijevao dok je velika otrica nekoliko trenutaka bila podignuta u mraku to nas je okruivao.
Oruje je iznenada bljesnulo i u trenutku odsjeklo Glumovu lijevu ruku u laktu. Bram je mirnuo kad ga je
krv poprskala po licu, a onda je, drei odsjeenu ruku, stajao i zurio u srebrni prsten koji je Glum
zaboravio skinuti. Ranjenik se skoro onesvijestio, ali nekako je smogao snage da ne padne, iako se tresao
od boli, a disao je hrapavo i isprekidano. Onda je istupio Crni Floki i bakljom spalio meso iz kojega je
liptala krv da zaustavi krvarenje. Glum se nije mogao svladati, pa se umskom tiinom prolomio bolni
krik. Dok je Floki drao baklju na rani, miris spaljenoga mesa irio se oko nas.
Ostavit u ti jednu ruku da moe uhvatiti ma i kormilo, rekao je Sigurd, gledajui pocrnjeli batrljak,
a na ostatak lijeve ruke jo uvijek e moi nataknuti tit. Bram je skinuo prsten s prsta mrtve ruke i
predao ga Glumu, koji je samo zurio u Sigurda, a lice mu se grilo od boli, mrnje i nevjerice.

Priznajem da sam zadrhtao kad se poglavar okrenuo prema meni, pa sam ugledao njegove nemilosrdne
oi. Ubio si mog ratnika, Gavrane. Jednoga dana neki Einarov roak mogao bi doi i od tebe zatraiti
krvnu osvetu. To je njegovo pravo. Moda bih i ja tako postupio.

Da, gosparu, odgovorio sam, sagnuvi glavu.

Meutim, ti si osveivao ubojstvo pripadnika svoga roda... i manje bih te cijenio da to nisi uinio.
Nakon tih rijei, okrenuo se i poao natrag prema taboru.

Prijatelji Runoga Einara izvukli su duge noeve i poeli mu kopati grob, svjesni kako ne smiju riskirati da
ophodnje Wessexa primijete pogrebnu lomau. Poslije sukoba u Ealdredovoj dvorani, Nordijci su osjetili
potovanje prema engleskim ratnicima i nisu se htjeli tako brzo ponovno sukobiti s njima. Neki su jo bili
ozlijeeni, pa su im posjekotine zadobivene u borbi lijeili Asgot i Olaf, iskusni vidari rana koji su
poznavali i ljekovite trave. Thorgils i Thorleik pomogli su Glumu da se vrati u tabor, gdje e ga naliti
pivom kako bi zaboravio bol. Crveni Svein obgrlio me oko bolnih ramena i umorno se nasmijeio.

Hajde, Gavrane, tiho me pozvao. Bogovima smo priredili dovoljno zabave za jednu no. Vrijeme je za
spavanje.

Ne, Sveine, odgovorio sam izmaknuvi se, a onda sam priao hrastu i poloio dlanove na golemo deblo.
Doimalo se vrsto, snano i otporno, pa sam se zapitao kakvu su to aroliju bacili ove krvave noi. Ovdje
u spavati, izjavio sam. I tako sam sjedio ispod izmrcvarenoga trupla nijemoga starca, dok mi se grlo
stezalo, a na oi su mi od bijesa navirale suze. Morao sam ga zatititi, no nisam to uinio... i sad ga vie
nema. Ako je Svein i vidio suze na mom licu, nita nije komentirao, a ionako mi je bilo svejedno to e
rei. Mrzio sam samoga sebe vie nego ijedan Nordijac. Starcu sam za ljubaznost uzvratio nemarnou i
izdajom, pa sam se u strahu pitao kakav sam to ovjek postao.

Poslije nekog vremena zaspao sam kao zaklan, pa sam utonuo u nitavilo, a Svein je cijelo vrijeme ostao
uz mene.

Kad smo sutradan nastavili put, nad bratstvo se nadvilo mrano raspoloenje. Nordijci su se ljutili to su
Runoga Einara morali sahraniti u zemlju vjerovali su kako velikome ratniku ne prilii da trune meu
crvima. Razbuktala vatra njegovu bi duu odnijela u Valhalu brzinom orla koji se vinuo u oblake. Ipak,
znali su da e Odinove pomonice pronai njihova prijatelja, koji e se onda na strani bogova boriti u
posljednjem okraju. Na kraju krajeva, Einar je bio Nordijac vjeran mau, a i umro je s orujem u ruci.

Prema Egfrithovim rijeima, ve smo zali u Merciju. Nae napredovanje pratila je i sitna kia koja je
svima promoila odjeu. Poslije Ealhstanove smrti, obuzeo me nepoznati strah. Starac je bio zadnja nit
koja me vezivala za ivot kakav sam poznavao prije nego to su doli Nordijci, a njegova nazonost sluila
mi je kao apat savjesti u novomu svijetu, no sad je ta nit prerezana i vie mi nema povratka.
Stiskao sam amajliju koja mi je visjela oko vrata, a pitao sam se i to Odin misli o rtvi koju su mu sino
prinijeli. Hoe li kranina pustiti u Valhalu, iako ga je rtvovao godi? Ealhstan nije bio ratnik, ali Sigurd mi
je rekao da je Odin gospodar rijei, ljepote i znanja, pa sam pomislio da e mu starac moda ipak koristiti.

Onda mi je ruka pala na ukraenu jabuku maa za pojasom, a njime sam krvlju Runoga Einara osvetio
Ealhstana. Drka umotana u kou toliko se izlizala da je postala glatka, ali srebrna ica obavijena oko nje
prijeila je da ma klizi iz znojne ruke. Bilo je to jednostavno, smrtonosno i vrlo lijepo oruje, a pripadalo
je samo meni.

Norne, boice sudbine, jo uvijek su tkale mrane niti, a sad sam i ja bio Nordijac!

Deveto poglavlje

Poslije dva dana, u zoru, otac Egfrith upozorio nas je da se pribliavamo uporitu kralja Coenwulfa.
Redovnik kao da je zaboravio uas Ealhstanova rtvovanja, pa je oito uivao to je pod vedrim nebom,
meu udima Bojega stvaranja, kako se i sam izrazio, a to ga je tako oduevilo da nas je zaboravio mrziti.
Taj ovjek maloga i lasijega lica neprestano je neto brbljao. Za razliku od neke moje brae koji se boje
svijeta, ja sam putovao u svim moguim smjerovima, i duhovno i tjelesno, jer vjerujem da nam je to
dunost, govorio je, sve dok mu Sigurd nije zabio drku koplja u lea, pa ga je na neko vrijeme uutkao.

Ubrzo zatim, Olaf nas je upozorio: Drite oi irom otvorene, momci. Na glavu je nabio ljem, pa je,
osim smee brade, sav bio u sivomu eliku. Ako me kosti ne varaju... ubrzo e biti borbe. Svi Nordijci
pripremili su ljemove koje su nosili na kopljima objeenima preko ramena, pa su pritegnuli remenje i
vezice na izmama. Postojali su veliki izgledi da e nam vojska Mercije prirediti dobrodolicu.

Coenwulf trai guvu, izjavi Mauger, pa e njegovi ljudi jahati du granice, traei stanovnike Wessexa
koji su odlutali podalje od svojih ognjita. Vlada primirje i rat je obustavljen, to ne znai kako radi
brzopletosti ne moete dobiti koplje u eludac. Ipak, ti mlakonje nee oekivati Nordijce. Popiat emo
im se na svetu vatru. Pazite to e se dogoditi kad naiu na etrdeset smrdljivih bezbonika u oklopima.
Nasmijeio se na tu pomisao, a to je rijetko inio, pa sam se upitao je li Mauger ikad bio dijete... Moda je
roen kao ratnik, zajedno s oiljcima, bradom i zlobom u glasu.

umovita podruja hrastova zamijenile su breze i jele, a to nas je upozorilo kako na tim prostorima
sigurno djeluje i ljudska ruka. Nakon to su odavno posjekli najbolje drvee, Mercijanci su posadili one
vrste iji rast ne traje nekoliko ljudskih narataja. Malo dalje, uma e se prorijediti i pretvoriti u vritine,
a onda e se pojaviti travnati breuljci i livade na kojima pasu ovce. Neemo jo dugo ostati
neprimijeeni.

U plavim oima Nordijaca jo sam uvijek vidio nepovjerenje, a nekoliko puta obuzeo me osjeaj kako me
njihovi zlobni duhovi salijeu neki ratnici smatrali su da sam kriv za Glumovo sakaenje, pa sam ih uo
kako me tiho proklinju. Potovali su pravo svoga jarla da izvri kaznu, ali su i smatrali da Glum, Einar i
Asgot postupaju u skladu sa sveopim bojaznima. Nali su se u nepoznatoj zemlji kojom vlada udni Bog
pa tko ne bi razumio njihovu enju za Odinom? Ako su to mogli postii zahvaljujui smrti jednoga
starca, jo k tome i kranina, neka im bude. Ipak, slabo me tjeila injenica da mi oito nisu zamjerali
Einarovu smrt. Ratnikovo je pravo da se osveti, a u dubini bia, Nordijci su i to shvatili. Nedostajat e im
njihov runi prijatelj, ali oni su ipak samo astohlepni ratnici koji su znali da snani poglavar svima moe
priskrbiti bogatstvo i slavu.

Toga dana uvjerio sam se da bi Sigurda slijedili i do ruba svijeta. Stigli smo u srce Coenwulfova kraljevstva
i bili miljama daleko od brodova. Iako su neki mislili da smo odlutali predaleko od naih bogova, vrsto
sam vjerovao kako nisam samo ja bio uvjeren da Odin i Thor nikad ne mogu napustiti Sigurda Srekovia.

Kasnije toga dana, utaborili smo se u dolini izmeu dvije strme padine. Istonu su prekrivali niski
hrastovi, breze i paprat, dok smo na zapadnoj vidjeli samo stijene, glinu i busenje grube trave. Ravnica se
na tom mjestu suavala, a rijeka koja je ovdje neko vjerojatno tekla pretvorila se u maleni potok, gusto
obrubljen mahovinom i paprati punom bjelouki.

Zrak je bio svje, ali noas se moramo suzdrati od paljenja vatre. Mauger i otac Egfrith sloili su se da
smo tek jedan dan hoda udaljeni od kraljeve tvrave. Iskusni ratnik Wessexa savjetovao nam je da
posljednji dio ume upotrijebimo kao zaklon prije nego to prijeemo otvorene panjake. Postojali su
izgledi da su nas stanovnici ve primijetili, pa je Olaf mislio da bismo morali brzo napasti tvravu, prije
nego to se mjesno stanovnitvo uope stigne pripremiti. Ipak, Sigurd se sloio s Maugerom, rekavi da
nam je potreban odmor kako bismo se pripremili za bitke to su pred nama.

On u mislima ve kuje taktike napada i obrane, primijeti Bram, pokazujui Sigurda. Poznat mi je taj
izraz lica, obino ga pripisuju Lokiju. Dok mi spavamo, Sigurd ne miruje. Doista, kasnije te noi, dok su
ratnici umotani u ogrtae uglavnom pozaspali, Sigurd je smislio vraki naum, a otac Egfrith ga je namamio
da nam ga iznese. Redovnik je drhturio, mrcao i vukao Sigurda za rukav dok je ovaj pio vodu iz ogromne
mjeine.

to moramo uiniti kada doemo do dvorane kralja Coenwulfa, Sigurde? upitao je Egfrith,
pogledavajui Flokija koji je s dna potoka pokupio ljunak, pa je na stijeni pred sobom njime trljao
prstenove brynje.

Ujae, zar emo Coenwulfu zapjevati uspavanku? odgovori Sigurd. S osmijehom e nam predati
knjigu, a k tome i pladanj s kolaiima od zobi i meda, kao i dvije ili tri mlade ene s mekim bedrima i
tvrdim sisama.

Olaf se naceri, no uskoro zapadne u mrane misli, ekajui gustu bradu. Sigurde, prije nego to ovo
zavri, potei e rijeka krvi.

Moda hoe, odgovori jarl i napui usta, a moda i nee. Mauger mi je priao o tim Mercijancima. ini
se da Coenwulf ima pune ruke posla, jer mora odbijati napade northumbrijskoga vladara Eardwulfa, iji
mu ljudi kljucaju sjeverne granice poput jata vrana. Uostalom, sa zapada ga ugroavaju i Velani.
Nagnuo se naprijed, a onda je zabacio glavu i zgrabio dugu, zlatnu kosu kako bi je vezao. ovjek kao to
je Coenwulf mora zapovijedati mnogim kopljanicima da bi postao kralj u zemlji s tako bogatim tlom. Zar
ne, Maugere? Mislim da je mnogo lake svojatati more.
Ratnik spusti pivsku mjeinu. Bore se kao psi, Sigurde, potvrdio je, a pivo mu je kapalo s brade kad je
ponovno nagnuo da pije.

Jarl kimne i pogleda Olafa kao da procjenjuje odlunost svoga prijatelja kojemu je ve poginuo sin, a pred
njim su nove opasnosti. Mauger i Gavran otii e Coenwulfu i obavijestiti ga da su Eardwulfovi ratnici sa
sjevera upali u njegovu zemlju, objasni Sigurd. Ovdje nije rije o usamljenim vukovima, nego o
pljakakoj eti.

Gavrane, reci mu da kralj Eardwulf iskoritava neku njegovu droljicu, doda Crni Floki, koji se smijuljio i
zabavljao oklopom.

Oh, da, Sigurde! uzvikne otac Egfrith. Pisat u kralju i potvrditi vijest o napadu. On je kranski vladar,
pa e vjerovati rijeima Kristova sluge. Glasno je mrcnuo, vrtei prstima. Da, uivat u u pisanju tih
rijei! Nitko u Wessexu nema ljepi rukopis od mene. Ako laem, neka me Gospodin smlavi i neka mi se u
ustima izlegu crvi. Prekriio se i podigao oi prema nebu. Posramio se vlastitih rijei, ali onda se i oholo
nacerio Olafu, kao da je taj naum njegovo, a ne Sigurdovo djelo. Mauger ga je mrzovoljno pogledao. Pa,
istina je, ustvrdi Egfrith kao da se brani, a onda podigne desnu ruku i pokae tintom umrljane prste.
Tko ovdje osim mene poznaje ta slova? Nasmijao se zlobnim smijekom. To ne zna ba nijedan od vas
blesavih smrdljivaca, Bog vam pomogao. Ali ja znam pisati.

Hoe li Coenwulf vjerovati rijei Kristova redovnika? upita Sigurd, zaueno odmahujui glavom. Nije
mogao shvatiti zato bi ratnik vjerovao ovjeku koji ne nosi ma i ponosi se time to je u stanju rkati
znakove po osuenoj teleoj koi.

Oh, da, povjerovat e mi, samodopadno ustvrdi Egfrith.

A taj Coenwulf mi se upravo poeo sviati, razoarano prokomentira Sigurd i nastavi eljati zlatnu
bradu. Mauger tvrdi da ovjek nikad nije radosniji nego kad neprijatelje koji vrite svojom rukom alje u
zagrobni ivot. Ponovno se okrenuo Olafu. Kad kralj s ratnicima poe na sjever, spalit emo mu
dvoranu i uzeti knjigu... Naravno, ako ju ne ponese sa sobom. Tko zna to je sve kranin u stanju
uiniti? dodao je, bacivi pogled na oca Egfritha.

Olaf se samo nasmijeio, pa iz torbe izvadio mali brus, pljunuo na njega i poeo otriti no. Trebao si mi
rei da si ve sve smislio, zapoeo je, promatrajui otricu. Kad se spremam za bitku, volim biti upoznat
s pojedinostima.

Stalo ti je samo do toga da poslije cjelodnevnoga ubijanja napuni eludac, odgovori mu Sigurd i
potape ga po leima. A sad malo odspavaj, stari prijatelju. I ti takoer, Gavrane, dodao je, paljivo me
motrei prodornim oima. Sutra emo probuditi bogove.

Sljedeega jutra otputio sam se s Maugerom, dok su Sigurd i njegov vuji opor vrili posljednje pripreme
za bitku, pa su molili bogove rata da im udijele dvije stvari: nekima slavnu pobjedu, drugima dobru smrt.
Planirano je kretanje du obale velike rijeke nazvane Severn. To e nam omoguiti da zaobiemo
dvoranu kralja Coenwulfa i priemo mu sa sjevera, kako bismo priu o northumbrijskim pljakaima
uinili vjerodostojnijom.
Nadao sam se kako dva usamljena ovjeka nitko nee zaustaviti, niti e ih pitati kakve su im namjere.
Naravno, sumnjao sam da emo ostati neprimijeeni na sebi smo imali ratnu opremu, a nosili smo i
velike, okrugle titove. Mauger je skinuo veinu srebrnih ratnikih kolutova takve nagrade odale bi da
je veliki ratnik i probudile sumnju naih neprijatelja.

Isprva nismo mnogo razgovarali, ali smo brzo napredovali du rijeke gdje su po mahovini, izmeu paprati
i niskoga bilja, trkarali takori i voluharice. Obale su obrubljivale vrbe i johe koje vole vlagu, pruajui
sklonite vodomarima ivih boja. Te ptice lijetale su poput strijela do krugova na vodi koji su pokazivali da
se povrini pribliila riba kako bi uhvatila kukca.

Mauger je utnju ponekad prekidao pitanjima o Nordijcima. Jesi li se one noi dobro osjeao?
zanimalo ga je. Crveno lice i bradu prekrile su mu kapljice znoja. Mislim, kad si ubio ono runo bezbono
kopile?

Da, dobro sam se osjeao, glasio je iskreni odgovor, a ubio bih i Gluma da me nije zaustavio jarl
Sigurd. No sumnjao sam da bih uspio i dotaknuti toga ratnika prije nego to bi me sasjekao.

Zar se divi tom kurvinom sinu, mome? upita moj sugovornik, mislei na Sigurda. Nema smisla
nijekati da te gad odveo od kue, da je pritom do temelja spalio selo, a tvom starom prijatelju rasporio
trbuh i utrobu mu obavio oko drveta. Zar bi ti ipak umro za njega? Vraja si budala.

Sigurd nije ubio Ealhstana, ispravio sam ga.

Ali kao da jest. Svi su oni isti. Bezbona kopilad!

Odmahnuo sam glavom. To nije tono. Sigurd vidi neto o emu nisam mogao ni sanjati. Istkat e
vlastitu priu, a ja elim biti njezin dio.

ezne li za takvim stvarima? upitao je, dotaknuvi srebrnu narukvicu koja mu je obavijala golemu
miicu, dok mu je u oima zaiskrio ponos.

Motrio sam taj ukras i osjeao zavist. elim isto to i oni, Maugere, isto to i Sigurd, odgovorio sam.
Neto je zaukalo u busenu trave, a onda je bunulo u vodu. Na zavoju rijeke struja je bila sporija, pa su
abe i bjelouke ovdje mogle saekati plijen. Slijedit u Sigurda, a on e me obdariti slavom, izjavio
sam, iako mi je bilo neugodno to sam to priznao.

Ma daj! Slavu ti nitko ne poklanja, mome. Napravio je grimasu i pljunuo. Takvo to mora osvojiti
krvavom otricom maa, a po svoj prilici, ubit e te ovjek koji udi za istim usranim snom kao i ti. Ratnik
bi se trebao posvetiti samo nastojanju da ostane iv, jer samo se tomu moe nadati i samo to smije
oekivati.

Ali ljudi nas pamte po onome to smo uinili, a to su velika djela, ustvrdio sam, pitajui se koliko je
ljudi ubio. Olaf kae da pjevai u dvoranama nordijskih zemalja ve pjevaju o Sigurdu. Njegovo ime je
poznato, protivnici ga se boje, a ak ni sinje more ne moe mu ograniiti slavu. Ubrzao sam i pratitelja
prisilio da pouri. Imena e nam odjekivati u dvoranama kraljevskih palaa. vrste hrastove grede upit
e ih kao to upijaju dim, a o njima e sluati nai sinovi i unuci. Dotaknuo sam amajliju oko vrata. Ali
to moemo postii samo budemo li vrijedni slave... Tako kae Sigurd. Samo tada e Odin, kad doe
vrijeme, po nas poslati svoje boice smrti.
Vjeruje i u njihove bogove? upita moj sugovornik zlovoljno.

Kao i ti, vidio sam kako se vuji opor bori. Gledao sam kako ubijaju nevjerojatnom lakoom. Njihovi
bogovi vole bitku, a ona utire put do slave. Sad su to i moji bogovi... a moda su oduvijek i bili, osmjelio
sam se rei u nadi da me kranski Bog ne slua. Ponovno sam ubrzao korak, pa Mauger vie nije mogao
gubiti dah na razgovor. U to doba bio sam bahat i opijen Nordijcima, a vjerovao sam i da nam Norne,
boice sudbine, kroje sjajnu budunost. Naalost, mislio sam i da moemo voditi stare ruke ovih
boanskih tkalja... Bio sam budala.

Vjerojatno smo stigli, rekao sam neto kasnije, pokazujui prema istoku, gdje su sivi pramenovi dima
prekrivali modro nebo. Usamljeni oblak odjednom nam je prekrio sunce nad glavama, a priguio je i
glasanje crvendaa koji se gnijezdio u blizini. Pomislio sam da je to dobro znamenje, jer daje naslutiti
kako e veliki ratnik, kralj Mercije, slijepo nasjesti na nae lukavstvo. tit koji sam prebacio preko lea ve
me poeo uljati, pa sam se veselio to u ga uskoro skinuti.

Da, stigli smo, potvrdi Mauger, ekajui gustu bradu. Nastavit emo put dok ne doemo do onoga
breuljka u daljini, a onda valja skrenuti na istok i prii sa sjeverne strane. Sjea li to moramo rei?
Rukom je obrisao znoj sa ela.

Zurio sam u dim koji se dizao, pitajui se to nas eka u Coenwulfovu boravitu, a onda sam dotaknuo
jabuku maa kojim sam ve jednom oduzeo ivot. Sjeam se, odgovorio sam. Dotaknuvi Odinovu
amajliju, gurnuo sam je duboko pod odjeu, a onda sam provjerio i ostalu opremu: oklop, ma, korice i
ljem, kako bih se uvjerio da nemaju uoljiva pogana obiljeja. Dok smo prolazili, pozdravio nas je neki
svinjar. Mauger podigne ruku, pa smo pognutih glava nastavili put stazom na kojoj se suilo blato, a
vodila je do naseobine okruene zidom. Nosnice koje su mi jo bile nateene od tunjave s Aslakom
ispunio je miris ivotinja i cjepanica to izgaraju. Zadrhtao sam pomislivi da doista preuzimamo golemi
rizik. Varka je poela kralju Coenwulfu nosili smo vrlo loe vijesti.

Jarak vjerojatno nee priinjavati potekoe tvojim prijateljima, ali ini mi se da je zid prilino vrst,
promrmlja Mauger. Prokletstvo! povikao je zagazivi u svjei kravlji izmet. Oni sigurno nee moi
nepozvani pred vladara, zakljuio je, briui izmu u busen trave pokraj staze.

Uskoro e sve gorjeti, pa i nije vano, rekao sam, sjetivi se kako su plameni jezici gutali Abbotsend.

Za samo nekoliko trenutaka stajali smo pred utvrdom kralja Coenwulfa. Znoj me cijeloga oblio, a
Maugera sam pokraj sebe odjednom smatrao tek dodatnim problemom.

Imamo vane vijesti za kralja, obratio se starijemu od dva straara koji su stajali sa svake strane
otvorenih vrata. Drali su duga koplja, na sebi su imali konate oklope, a naa oprema i oruje nisu ih se
dojmili.

Kakve vijesti? zanimalo je straara koji se, naslonjen na koplje, nagnuo prema Maugeru. Kakvoga
posla vi imate s kraljem? Mlai se zablenuo u moje krvavo oko, pa sam pomalo zlobno zurio u njega sve
dok nije skrenuo pogled.

Ono to imam rei namijenjeno je samo kralju, Coenwulfu Jakom, otro e Mauger. To moe uti
jedino gospodar Mercije, eki za Velane i budui kralj Wessexa, a nipoto neki blesan!
Straar je problijedio i ukoio se, pa sam na trenutak pomislio da e kopljem napasti Maugera i pritom
poginuti, ali vjerojatno je i sam zakljuio kakav e biti ishod moguega sukoba. Nelagodno je izvio vrat, a
onda se okrenuo svom mlaem sudrugu.

Ostani ovdje, Cynegilse. Nitko ne smije ui! Razumije li, mome? ak ni biskup vrajega Worcestera s
kutijom oprosta. Ponovno nas je odmjerio, a onda je slegnuo ramenima. Dakle, doite! Okrenuo se s
kopljem u rukama, pa je vrstim koracima uao u prostore utvrde kralja Coenwulfa, a i mi smo poli za
njim.

Mjesto je bilo buno. Mlin i eljezni kota za mljevenje ita nesnosno su kripali. Perad je kokodakala i
trkarala po tlu koje su izgazile nebrojene noge, pa se pretvorilo u blato. Svinje su roktale, stoka je
mukala, a koze su brstile busenje svjee trave. uli smo barem dva kovaka ekia, a mukarci i ene
dozivali su se iz jedne kue u drugu. Konji su glasno rzali, djeca su se igrala, a dojenad je plakala. Obuzeo
me osjeaj da se utapam u svemu tome.

Saekajte ovdje, obratio nam se straar i priao dvojici ratnika koji su uvali ulaz u Coenwulfovo
boravite, nakon ega je jedan od njih uao u kraljevske dvorane. Stari, sivi lovaki pas doao je i onjuio
Maugerovu izmu, ali moj pratitelj ga je udario nogom, pa me pas pogledao kao da se pita kako sam
takvo to mogao dopustiti, a onda je mirno otiao do ulaza. Straar se ubrzo vratio.

Kralj Coenwulf, gospodar Mercije, eki za Velane i borac za istinsku vjeru, udostojao se primiti
posjetitelje. Prije nego to uete u njegovo boravite, morate odloiti oruje. Maeve i noeve predali
smo na uvanje straarima, a kad smo uli u mranu unutranjost, poeli smo kaljati od silnoga dima koji
se nakupljao meu debelim starim gredama Coenwulfove dvorane. Vladar je sjedio na drugom kraju, na
prijestolju s izrezbarenim uresima. Iza njega visjela je neka tapiserija prikazivala je ratnika s krilima i s
velikim plamenim maem. Prikaz je bio dojmljiv, unato prilino looj izradi. Izmeu nas i kralja stajala je
ena i neto mijeala u kotlu objeenomu iznad sredinjega ognjita, a dvije mlade djevojke sjedile su u
kutu i ivale pri slabomu svjetlu svijea.

Coenwulf nam je mahnuo da priemo. Sa svake strane stajao mu je po jedan golemi ratnik. Oba uvara
nosila su oklope i eljezne ljemove, a u rukama su im se nalazila velika koplja od jasenovine.

Mauger proisti grlo. Potovani kralju, poeo je, velika je ast...

Coenwulf napravi grimasu i odmahne rukom punom lijepoga prstenja. Dok se mekoljio na prijestolju,
nakratko je zavladala tiina, a onda je pokretom pozvao Maugera da nastavi.

Dolazimo iz Eoferwica, na sjeveru tvoga kraljevstva, gospodaru, pone ratnik, preskoivi kieni uvod,
i donosimo ti vijest da kralj Eardwulf pali tvoju zemlju. Taj kurvin sin pobio je mnogo dobrih ljudi, a mi
smo napustili bitku tek kad je sve bilo izgubljeno. Kralj se mrtio. Gospodaru, nije nam bilo lako otii,
ali znali smo kako nam je dunost da te izvijestimo o Eardwulfovoj izdaji, ustrajao je Mauger. Samo se
molim da nam Krist oprosti to nismo poloili ivote osveujui nevine.

Eardwulf je prekrio mirovni ugovor? upita Coenwulf nagnuvi se naprijed na prijestolju i zurei u
govornika tamnim, zamiljenim oima. Bio je graen kao ratnik, a lice su mu izbrazdali oiljci. Jedna od
baklji na zidu zatitrala je i ugasila se, pa je to na trenutak odvratilo kraljevu pozornost. Zato me uhode
nisu izvijestile o izdaji? upitao je, prelazei zubima po donjoj usnici. Moda ih je to lukavo pseto otkrilo
i prerezalo im vratove.

Toga sam se i bojao... pa mi ti prvi donosimo vijesti, potvrdi Mauger i pogleda me s vrlo tunim
izrazom lica. Onda je polako odmahnuo glavom, a njegova me se lukavost dojmila, jer sam dosad mislio
da je obini grubijan, prekaljeni borac i nita vie. Dobro je zapamtiti i njegove druge sposobnosti.
Bojim se da su nai zemljaci rtvovali svoje ivote, pa sad lee mrtvi na bojitu. Mauger se prekriio, a
ja sam motrio Coenwulfa. Nisam se usudio baciti pogled na svog pratitelja. Bojao sam se da bih mogao
naruiti njegove domiljate lai.

Kralj se utke zavalio na prijestolju, ekajui crnu bradu.

Mi iz Eoferwica neprestano smo otrili koplja i pozorno motrili svoje nevjerne susjede na sjeveru, izjavi
Mauger, ali nai ljudi su uglavnom poljodjelci, a ne ratnici. Nismo se dovoljno dobro pripremili za
najezdu. Ramena su mu klonula i odjednom se doimao iscrpljeno.

Dakle, dogodila se najezda na podruje Mercije... Kralju su naas sijevnule oi. Ima li dokaza?
upitao je.

Dokaza, gospodaru? Dokaz je samo krv na mom mau koja se jo nije osuila, smrknuto odvrati
Mauger, a onda slegne ramenima i korakne naprijed. Oh, imam i pismo, kralju. Navrljao ga je neki
redovnik, iako bih se okladio da je zadignuo halju i otpraio im je namirisao nevolje.

Pazi na jezik, ovjee! ljutito e kralj Coenwulf, a glas mu odjekne polumranom dvoranom. Ne smije
omalovaavati rije Bojega ovjeka. Naa vjera najmonije je oruje protiv poganskih demona koji se
previjaju u mraku s onu stranu naih granica. Dobro je to znati. Daj mi pismo!

Gospodaru, promrmlja Mauger i lagano se nakloni, a jedan od kraljevih straara istupi i uzme
pergament. Nisam znao itati, ali Egfrith nam je rekao da je hotimice nesavreno ispisao kratku poruku,
kako bi itatelj otroga oka pomislio da je to napisala vrlo uplaena osoba, kojoj su drhtali i srce i ruka.
inilo mi se nevjerojatno to ti mali i zaobljeni oblici mogu prenijeti rijei osobe koja je vrlo daleko i glas
koji preklinje mercijanskoga Bojega ratnika da svoje stado spasi od Northumbrijanaca. Vidio sam da se
Coenwulfu trese ruka dok je drao pismo oca Egfritha. Vladar je zapovjedio da mu dovedu nadstojnika
samostana, a onda je povikao na robinju. Baklja se ponovno ugasila. U kutovima ustiju nakupila mu se
bijela pljuvaka, a oi je zatvorio, duboko udahnuvi, kao da nastoji zatomiti bijes. Nadstojnik se ubrzo
pojavio. Zajapuren i bez daha, pourio je do Coenwulfa koji je sjedio drei pergament. Ovaj ga je
oprezno uzeo iz njegovih ruku i poeo itati, kiljei u polumraku. Poslije kratkoga vremena, nagnuo se i
neto proaptao kralju u uho. Coenwulf rairi oi kao da vie ne vidi ljude pred sobom, nego gleda
samoga kralja Eardwulfa, koji jai Mercijom s goruom bakljom u jednoj ruci, a s maem u drugoj. Stisnuo
sam vilicu i suspregnuo osmijeh, a u oima mercijanskoga vladara primijetio sam bljesak koji je govorio
da se sprema za bitku.

Lice mu je bilo smrknuto i odluno. Jo toga dana odjahao je na elu svojih ratnika. Pokraj njega jahali su
tjelohranitelji s ratnikim kolutovima i najboljim orujem, a slijedili su ih unovaeni vojnici, koji su nosili
konate ili eljezne oklope, kakve je tko ve posjedovao, dok im se oruje sastojalo od kopalja, srpova i
lovakih lukova. Coenwulf je oekivao da emo s njim odjahati na sjever, ali Mauger je promrmljao da
smo iscrpljeni, pa je zamolio kralja za doputenje da poemo za njim tek nakon to se dobro najedemo.
Vladar je s gaenjem pljunuo i hladno nas otpustio, odmahnuvi rukom, a siguran sam da ga je
Maugerova molba uvrstila u uvjerenju da smo kukavice. U tom trenutku Coenwulf mi se svidio nekako
mi se inilo da bi radije zapovjedao sranim poljodjelcima s vilama, nego oklopnicima koji se ustruavaju
boriti. I tako smo stajali pokraj velikih vrata i gledali kako se ratna postrojba udaljuje, a iza njih se podigao
oblak bijele praine koji je zastro sunevu svjetlost to se prolomila nebom. Ponovno sam se udio aroliji
pisane rijei koja isto tako snano kao i bojni pokli moe srce potaknuti srce da djeluje. Dio mene bojao
se knjige s evaneljima, tog monog i mistinog predmeta.

Onda smo se otputili da dovedemo Sigurda i njegove Nordijce, a nadali smo se da knjigu, koje se kralj
Egbert od Wessexa oajniki elio dokopati, neki konjanik u ovom asu ne odnosi sa sobom na sjever.

Deseto poglavlje

Koliko je ratnika polo s njim, Gavrane? upita Sigurd. Oi su mu sjale kao da je uvjeren kako nam Norne,
krojaice sudbina, tkaju divnu budunost.

Ne manje od sedamdeset, odgovorio sam, a meu njima je trideset njegovih pouzdanih ljudi, pravih
boraca... dok ostatak ine unovaeni vojnici. Koliko sam vidio, ostavio je dvadesetak ljudi iz svoga
kuanstva. Ima ih jo, ali oni vam nee priinjavati velike potekoe.

Trebali bismo poslati redovnika da ukrade knjigu, ree Olaf, zaueno gledajui oca Egfritha, jer smo
svi znali da je kralj odjahao na sjever potaknut redovnikovim pismom, a ne mojom i Maugerovom
nazonou. On zna kako izgleda taj predmet. Slegnuo je ramenima. Neka sam proklet ako sam ikad i
vidio knjigu, iako sam sluao o njima.

Ne, Mauger odmahne glavom, previe je opasno. Ponovno je stavio ratnike kolutove koji su mu
prekrivali tetovae na rukama, a zveckali su pri svakom pokretu. Ako se dosjete da traimo knjigu,
zakopat e ju tako duboko da emo do sudnjega dana moi samo stajati i eati guzice. Palcem je
pokazao oca Egfritha. Moda je on uistinu lukava stara lisica, ali ako onamo ode sam, morat e prevariti
i crkvenjake poput onoga koji ape u uho Coenwulfu, a neki od njih otroumni su kao franaka otrica.
Vjerujte mi, to je prefrigana kopilad. Nikad niste morali od sveenika izmamljivati srebro za ratovanje. To
je kao da izvlaite krv iz kamena, poalio se i pljunuo.

Mauger ima pravo, potvrdi Sigurd. Ne smiju doznati da traimo knjigu. Uostalom, sad su
obezglavljeni, ranjivi poput maslaka na jakom vjetru. Kralj im je otiao. Napuio je usnice. Kad
napadnemo, ti Mercijanci nastojat e spasiti vlastitu bijednu kou. Probit emo zidove, snano navaliti i
uzeti knjigu. Pogledao je Crvenoga Sveina koji je oko vrata nosio amajliju sa srebrnim ekiem. Mislim
da bi taj naum odobrio i sam Thor, prokomentirao je s osmijehom, a i Svein se nacerio. Slaemo li se
svi? upita jarl. Pogled mu se naas zaustavio na Glumu, koji lagano kimne. Osakaenu ruku prekrio mu
je konati povez. Svi su neto progunali ili potvrdili glavama, pa se vuji opor pripremio za borbu.
Jesi li smetnuo s uma informaciju o debljini zida, Gavrane? upita Sigurd kad sam pokazao udaljeno
naselje. Spustio se sumrak, a kiica se pretvorila u pravi pljusak, pa nam se prelijevala s rubova ljemova
dok smo stajali i gledali jazbinu kralja Coenwulfa.

Velik je to zid, gosparu, priznao sam, a i dobro napravljen... ali jarak je plitak.

Na ovoj kii nee ba lako gorjeti, Sigurde, primijeti Olaf. ini se kako emo morati ekati da nas
pozovu.

Ne brini, stari, umijea se Bjarni. ene e nas povui preko zida ravno u svoje krevete. Muevi su im
ionako otili. Zlobno se nasmijeio. Naravno, mene e morati vui ak tri ili etiri cure. Jaja su mi teka
kao vrea srebra.

Engleskinje bi radije zajahale svoje svinje, nego to bi se popele na tebe, odvrati Bjorn, a brat ga u ali
udari po glavi.

Bez obzira na situaciju, moramo pouriti, upozori Glum, maui umotanim batrljkom. Nemamo
vremena da im pokuamo prekinuti dobavu hrane ili vode. Kad Coenwulf shvati kakva je budala, puknut
e od slijepoga bijesa. Ponos e ga dotjerati ovamo bre nego to bi dojurio Sleipnir.

Asgot mi je priao o Sleipniru, Odinovu sivomu konju s osam nogu, bremu od svih drugih ivotinja. Glum
je imao pravo bilo je premalo vremena za dugorone taktike.

Mercijanci nas jo nisu mogli vidjeti. Bili smo prilino daleko, a oslikane titove prebacili smo preko
ramena. Stajali smo u udubini otvorenoga prostora meu tavljem, koprivama i stabljikama jagorevine
to ih je pasla stoka. Otac Egfrith trgnuo se kad je iz oblinjega aa izletjela utovoljka, pa se uz prodorno
glasanje vinula prema nebu.

Sigurd je neko vrijeme gledao pticu, a onda je kimnuo. Asgote, neka vide s kim imaju posla! zapovjedio
je, a stari godi izvadio je njegov barjak, vuju glavu na crvenoj pozadini, pa ga je svezao za dugo koplje od
jasenovine. Onda se poglavar okrenuo ocu Egfrithu. Poni se moliti svom Bogu da je knjiga ondje,
Englezu, jer e ostati bez glave ako uzalud izgubim samo jednoga ovjeka, rekao je kroza zube, pa je
redovnik problijedio. Poli smo drugom stranom klanca, dok je zveckanje nae opreme uz odluan korak
najavljivalo krvavi sukob.

Kad smo se popeli na uzvisinu, pribliili smo se tvravi na dvije duine leta strijele odapete s luka.
Ugledalo nas je nekoliko ljudi koji su radili u poljima, pa su pobjegli preko jarka i nasipa, napustivi pe za
peenje opeke iz koje je sukljao uti dim. Zaustavili smo se pod vrstom drvenom ogradom od kolja na
kojoj se smjesta pojavila razmjerno rijetka uma kopalja. Sigurd nije gubio vrijeme. Poslao je pet skupina
vukova ratnika, a u svakoj se nalazilo pet osoba rasporedio ih je oko rubova tvrave da pokriju i druga
vrata. Iako nas je bilo premalo da propisno opkolimo tvravu, samo bi vrlo hrabar ovjek ili budala
pokuali preskoiti zid i dokopati se slobode. Poslije kratkoga vremena, iznad glavnih vrata pojavilo se lice
ratnika sa sivom bradom.

Tko ste vi? upitao je jakim i jasnim glasom koji nije odavao paniku, iako su se vrhovi kopalja s visoke
ograde nelagodno njihali, pa je to ukazivalo na injenicu da ljudi koji su ih drali ne posjeduju odvanost
sivobradoga ratnika. to traite ovdje? zanimalo je njihovog vou.
Sigurd je odvano istupio naprijed oklop mu je blistao, a zlatnu kosu ratnika proarale su guste
pletenice. Ni sam Tyr ne bi nadmaio njegov opaki izgled.

Ja sam Sigurd, sin Okrutnoga Haralda, zagrmio je. Otvorite vrata, ili e svi u tvravi umrijeti.

to hoe od nas, Dane? upita sivobradi, prelazei pogledom preko nas ostalih. Olaf ga je tiho psovao.
Mercijanev pogled pao je na oca Egfritha, a vidio sam da redovnik sad vie ne nosi svoju halju, nego se
zaogrnuo bogatim grimiznim ogrtaem. Oko vrata visio mu je srebrni kri, jo uvijek mokar od kie, a otac
Egfrith namjestio ga je tako da bude vidljiv i da odraava blijedu sunevu svjetlost. No inilo se da je
redovnik, ispod te nove i lijepe odjee, krhkiji nego ikad prije.

Otvori vrata, Mercijane! zatrai Sigurd. Onda u ti rei zato smo doli u Coenwulfovo boravite.

Kralj Coenwulf je za stolom i vau nazonost ovdje nee pozdraviti dobrodolicom, Sigurde, Haraldov
sine, otro odgovori sivobradi. Smjesta otii, dok ga netko ne izvijesti o vaem dolasku. Vjerojatno zna
na kakvomu je glasu na kralj. Veliki je i neustraivi ratnik, kranski borac. Te rijei zvuale su prijetee.
Kralj Coenwulf bi te mogao unititi kao to ovjek zgnjei u izmeu kaiprsta i palca. Idi! Odlazi dok jo
moe! Da sam na tvom mjestu, ak i onda bih pripazio to mi je za leima.

Va kralj je otiao, pa mae maem na sjeveru, sivobradi, povie Sigurd, pokazujui izgaenu stazu
posutu konjskim izmetom, kojom je Coenwulf nedavno otiao. Ako mi opet bude lagao, izrezat u ti
jezik prije nego to te zadavim iznutricom koju u ti iupati.

Straar se okrene i uzvikne zapovijed, a Mauger me zgrabi za rame.

Reci im da podignu titove, Gavrane, prosiktao je upravo kad su se mercijanski branitelji pojavili na
ogradi od kolja, sa strijelama na tetivama lukova. Nordijci su na vrijeme skinuli okrugle titove i podigli ih
pred lica, pa su se strijele koje su doletjele zabile u lipovo drvo, ili se odbile od bojnih redova.

Olaf, pokriven titom, kimne poglavaru. Mercijanci su upravo otkrili snagu svojih strijelaca, i nije ih bilo
dovoljno da bismo se trebali zabrinuti.

Sigurd spusti tit u koje su se zabile dvije strijele s bijelim perjem.

Upravo si na ovo naselje dozvao strvinare, sivobradi, rekao je, pa e se pojaviti poput crnoga oblaka
koji zastire sunce. U tom trenutku otac Egfrith zastenje i srui se, a Crveni Svein ga grubo odvue od zida
titova koji se oblikovao pred vratima.

Kad je pao mrak, zapalili smo baklje koje su itale na kii, pa smo oko Coenwulfove tvrave stvorili
vatreni obru. Nordijci su se dobro izvjebali u podizanju sklonita od tankih grana i nauljenih konatih
ogrtaa koje su nosili kako ih ne bi prskalo more, pa nam je bilo razmjerno udobno ak i za vrijeme
najgorih oluja. Preao sam pogledom po tom prizoru vatre koje je svaka skupina zapalila u svom taboru
bacale su odsjaje na drvene zidove, pa mi se inilo da tvravu opsjeda velika vojska, ali zapravo nas i nije
bilo dovoljno za ozbiljniju akciju.

to ako se Coenwulf vrati? upita Bjarni. Na licu mu je bio vrlo zabrinuti izraz. Popravljao je napuknuti
kolut na brynji, svom oklopu. Potraili smo zaklon od kie, spremni za mogui noni napad. Trebat e
mu dva dana da doe do sjeverne granice, ree otac Egfrith. Trljajui elavo tjeme, besposleno je sjedio
u sklonitu, na hrpi ljeskova iblja prekrivenoga dugom travom. Iako Bog zna da e mu, kad dozna istinu,
za povratak trebati samo pola toga vremena. uti zubi bljesnuli su mu u svjetlu vatre, pa sam se upitao
bi li redovnik smio uivati u injenici da je prevario druge krane.

Kad pomisli da mu prijestolje moda grije netko iz Wessexa, ili jo gore, neko velko kopile, stari
Coenwulf u stanju je tako brzo jahati da e mu vjetar otpuhati bradu, doda Mauger, napravivi grimasu.

Olaf nam se pridruio s bakljom koja je titrala u jednoj ruci, dok je u drugoj imao mokri ljem i tit.

Vratio se iz obilaska vujih opora koji su okruivali tvravu. Samo je jedan put kojim se moe izai iz
toga mjesta, a pokriva ga Aslak. Nevolja je u tome to je teko i ui. Tvrava je vrsta kao lasiji upak.
Pogledao je poglavara, koji je ustao da primi njegovo izvjee. Sutra emo je morati spaliti, Sigurde,
zakljuio je, pogledavi tamno nebo, ako ova kia ikad prestane.

Ne, Ujae, odvrati Sigurd, ekajui utu bradu. Imam drugu zamisao. Okrenuo se prema meni s
vatrom u oima. Gavrane, zna za Odina, Thora, Rana i Tyra, gospodara bitaka... Meutim, zna li za
Lokija?

Samo ono to sam uo od drugih, gosparu, odgovorio sam. Priali su da je Loki okrutan bog i da mu
jedino budale vjeruju.

iste gluposti, prokomentira Sigurd. Da, Loki je poznat po zloi i psinama, ali svi bogovi su ponosni, pa
ak i on. Koji od njih ne bi bio poaen to ratnik trai njegovu pomo protiv tih krana, sljedbenika
Bijeloga Krista, koji svijetom ire svoje izopaeno vjerovanje kao to poljodjelac irom polja baca svinjsko
govno? Loki je prije svega lukav. Zna vie taktikih poteza nego to ima dlaka u Bramovoj bradi.
Spomenuti ratnik se ponosno nasmije. I ja sam lukavoga Lokija zamolio za pomo, radosno e Sigurd,
pa me on usliao.

Tada sam doznao za Sigurdov naum. Ocu Egfrithu uope nije pozlilo, nego se tom prilikom pred
Mercijancima samo pretvarao da se sruio.

A grimizni ogrta? upitao sam redovnika koji se skrivao u zaklonu, kako ga s ograde od kolja ne bi vidio
nijedan branitelj. Bio mi je nalik na takora u rupi.

Ako Mercijanci povjeruju da sam biskup kojega su bezbonici oteli od njegova stada, red je da se tako i
odjenem, odgovorio je, kvrcnuvi komadi prljavtine s ramena odjee obrubljene krznom. Tko se ne
bi saalio nad Gospodinovim glasnikom, zatoenikom meu barbarima? Oito je uivao to e sprovesti
prijevaru koju je Sigurd istkao zajedno s nestanim Lokijem.

Mercijanci su te noi ostali iza zidova, nadajui se da emo otii u potragu za lakim plijenom i oekujui
povratak kralja. Sljedeega dana, Egfrith je spretno izvedenom prijevarom navodno umro. Kalf i krezubi
Ingolf pronali su kredu koju su zdrobili i utrljali je redovniku u kou kako bi je uinili smrtno blijedom.
Onda smo ga vrsto umotali u staro i olinjalo ivotinjsko krzno, a Sigurd je sebi preko ramena ogrnuo
podstavljeni grimizni ogrta, pa je zgrabio srebrni kri, omotavi njegov lanac oko ake. Kad se sunce s
istoka popelo na nebo, Sigurd, Olaf i Svein stali su pred glavna vrata, nalik na pogana boanstva rata.
Nakon to je neko vrijeme stajao ondje, drei ma kao kakav sudac, Sigurd se napokon obratio
braniteljima, koji cijelu no nisu napustili svoja mjesta.
Dovedite sivobradoga s kojim sam juer razgovarao! zapovjedio je.

Ovdje sam, Sigurde, zauo se glas straara s kopljem u ruci. to eli od nas? Za tebe ovdje nema
niega. Na kralj e se ubrzo vratiti, a kad se to dogodi, ti i tvoji ljudi smjesta ete umrijeti.

Hajde, stari! Smeuran si kao jarev kurac! Podigao je ruku i pucnuo prstima. Koristi taj jezik dok ga
jo ima! Na te rijei jedan od ratnika se nasmijeio, a valjda je pripadao vojnicima bliskima kralju
Coenwulfu, pa je bio i iskusan borac. Uobiajeno je da protivnici prije bitke izmijenjuju uvrede, a Nordijci
su u tome bili matoviti. Otvori vrata i pusti me unutra, vjeverije govno, nastavi Sigurd. Uvest u
samo deset svojih ljudi, ne vie. Dajem ti asnu rije.

Pogana rije mi nita ne znai, odgovori sivobradi i pljune preko ruba ograde. Svi ste vi avolja govna
i sprat e vas sveta kia, ba kao i onu kopilad Velane.

Sigurd neto promrmlja ostalima, pa su se slono okrenuli na petama da se udalje.

ekajte! povie sivobradi. Gdje je ovjek koji je juer nosio sivi ogrta? Ako me oi nisu prevarile,
pripadnik je svete Crkve.

Bio je biskup podruja Wilton, odgovori Sigurd, pa isprui ruku, pustivi da mu kri padne svom
duinom lanca. Nikad nisam naiao na alosnijega crva. Evo, uzmi to, ako vjeruje da e ti imalo pomoi.
Ionako u ga ubrzo uzeti natrag. Rekavi te rijei, bacio je kri prema sunanome nebu tolikom silinom
da je u trenutku zavrio s one strane ograde od kolja.

Jesi li ubio dobroga biskupa? upita sivobradi, kojemu se na tu pomisao licem razlio izraz gnuanja.
Smjesta je poslao vojnika da pokupi kri.

Uinio bih to, odgovori Sigurd, ali su me pretekli njegov strah, ili neka druga nitavna bolest. Neka u
zagrobnomu ivotu va Bijeli Krist toga ovjeka koristi kao pomonu klupicu za noge, zavrio je, a onda
se ponovno okrenuo.

Toga dana nije se vie nita znaajnoga dogodilo, a kad je pala no, ljudi su poeli govoriti da emo
ovakvom taktikom ekanja morati voditi teku bitku protiv kralja eljnoga osvete, no inilo se da Sigurd
uope nije zabrinut. Zamolio je za uslugu Lokija, boga nepodoptina, kojega veina ljudi uplaeno
izbjegava, ali ak i boanstva imaju svoj ponos.

Sljedeega dana uli smo kako nas netko zaziva s vrha glavnih vrata. Poglavar je dugo ekao, a onda je
otiao uti to taj ovjek hoe. Bio je to sivobradi, a doimao se uzrujano i umorno.

Da vidim biskupa, zatraio je Mercijanac.

Zato? zanimalo je Sigurda, koji je ispruio ruke. Taj abac ve poinje smrdjeti! Rekao sam svojim
ljudima da mu odreu udove i objese ih u umi za hranu gavranima.

Daj da ga vidim, molio je sivobradi, pa Sigurd slegne ramenima i zapovjedi Sveinu da pred vrata donese
mrtvaki blijedoga Egfritha umotanoga u staru kou. Svein grubo baci namjeteno truplo na pod. Zaudio
sam se to otac Egfrith nije uzviknuo od boli.
Evo tvoga trupla, Mercijane, ispljune Sigurd. ini se kako tvoj Bog nije vidio razloga da ga odri na
ivotu. Olaf je pokrio nos i usta kao da truplo smrdi, pa se ak i Sigurd odmaknuo s grimasom na licu.

Kupit u biskupa od vas za trideset srebrnjaka, predloi voa branitelja.

Ba! prezirno e njegov sugovornik. Nehajno je odmahnuo rukom. Uskoro u imati hrpetine srebra,
dovoljno da i tebe u njemu sahranim, sivobradi.

Nee ako se kralj Coenwulf vrati dok ti stoji ovdje i gleda kako raste trava, podsjeti ga Mercijanac,
mrano se nasmijeivi.

Sigurd nagne glavu, pretvarajui se da razmilja o ponudi.

Moete uzeti sveenika, ja ne marim za njega, pristao je. To e mojim ljudima pritedjeti neugodnu
zadau da ga razreu. Mislim kako ga ne bi htjeli ak ni gavrani, jer bi im od smrada otpali kljunovi.

Sivobradi kimne. Dat u da preko zida spuste mrtvaki koveg, a vi ete dobiti trideset srebrnjaka.

Prije nego to se blijedo sunce podignulo visoko na nebo, Crveni Svein i Medvjed Bram odnijeli su
mrtvaki koveg do mjesta gdje su naa na brzinu podignuta sklonita Mercijancima zastirala vidik.

Jesi li siguran da to eli uiniti, Gavrane? upita Sigurd, poloivi mi ruku na rame. Ako te otkriju, istog
trena moe umrijeti.

Potvrdio sam glavom. Samo da me smjesta ne zakopaju, odgovorio sam, ali brinulo me neto drugo.
ivio sam meu kranima, pa su mi misli bile natopljene hvalisanjima o tome da je njihov Bog jedino
pravo boanstvo i da ima ima nezamislivu mo, a ja sam upravo namjeravao ukrasti blago koje pripada
tom Bogu!

Ne, on nee to uiniti, javi se Egfrith, maui prstom. Kako mu je koa bila prekrivena kredom, inilo se
da mu se oi i zubi jo vie ute. Zato bi kupili truplo samo da ga sahrane? prezirno je upitao. Nakon
to tijelo obrade zainima, izloit e ga u crkvenoj kripti. Hodoasnici i dobri krani masno e platiti da
vide muenika. Pogledao je Sigurda sa strogim izrazom lica. Objavit e da su biskupa okrutno ubili
pogani. Jarl s nevjericom odmahne glavom, a onda slegne ramenima kao da ga se to ne tie. A sad,
Gavrane, nastavi Egfrith, ako je knjiga ondje, bit e pokraj oltara, ili na kojem drugom dolinom
mjestu. Mora oekivati da e ju netko uvati. Uz malo sree, bit e to dijete... ili ak ena!

A nai bogovi neka uvaju tebe, mome, ree Olaf i kimne. Lice mu se u jutarnjem svjetlu doimalo
ljubazno. Sigurd kae da su tvoja i njegova ivotna nit istkane zajedno. To znai da e dobro proi.

Nadam se da je tako, Ujae, s nelagodom sam se nasmijeio. Dlanovi su mi se ovlaili, a osjetio sam i
nalet nervoze kad su me zajedno s maem umotali u konati ogrta. Nisam nosio ni oklop ni ljem.
Prilikom dolaska u tvravu, jedina zatita bit e mi vjeto prikradanje.

Orm je u sanduku probuio nekoliko rupa, izvijestio me Sigurd. Male su, pa nisu vidljive kad je na
njemu poklopac. Potapao me po prsima. Zapamti da se mora ukoiti. Biskup je mrtav ve mnogo
sati.
Nisam ispustio nikakav zvuk, niti sam pomaknuo ijedan mii kad me Svein prebacio preko ramena i
odnio na otvoreni prostor pred glavnim vratima. ak i preko koe u koju sam bio umotan, osjeao sam da
me Mercijanci gledaju. Ondje me poloio u hrastov sanduk, a poklopac je zapeatio borovom smolom.
Tada sam namirisao i zeca koji je trunuo Crni Floki stavio ga je u sanduk kako bi njegov smrad varku
uinio uvjerljivijom. Naravno, proklinjao sam ga zbog te ideje.

Zauo sam nekakav zveket i pretpostavio da je sivobradi Sigurdu dobacio kesu sa srebrnjacima.

Ostavite biskupa ovdje i povucite se sto koraka, zatrai mercijanski voa. Branitelji su me unosili u
svoju tvravu, praeni kripanjem tekih vrata i ljutitim psovkama. Napokon su spustili sanduk, pa sam se
ponadao da su me smjestili u Coenwulfovoj crkvi. Glasovi Mercijanaca odjekivali su od kamenih zidova.
Leao sam tiho i nepomino, kao da sam uistinu mrtvi biskup. inilo mi se kako ve cijelu vjenost ekam
u smrdljivu mraku, pa sam se molio da me moji bogovi motre, ali i da me kranski Bog ne gleda.

Poslije dosta vremena poeo sam osjeati da mi po koi neto gmie, vjerojatno crvi s uginulog zeca.
Desnu ruku namjestio sam polako i bolno u bolji poloaj, pa sam s oiju povukao konati ogrta i provirio
kroz rupicu za disanje. Sigurd je imao pravo otvor je bio tako mali da uope nisam vidio prostoriju, ali
nagaao sam da se spustila no. Pomislio sam da se ve predugo pravim mrtav, a osim zaguljivog
sanduka, sputava me i vlastiti strah. Kralj Coenwulf moda se ve bori sa Sigurdom na livadama s onu
stranu ograde od kolja, dok ja leim u smrdljivu zatoenitvu ovog sanduka. Nisam se mogao obraniti od
crva, nego sam zatvorio oi i usredotoio se na zvukove to su me okruivali. Naalost, do uiju mi je
dopiralo samo pucketanje baklje i trkaranje mijih noica preko rogoza na podu. Bio sam preznojen, po
meni su puzali crvi, a cijelo tijelo me boljelo od ukoenoga leanja. Kad sam se pokuao pomaknuti, u
nogama sam osjetio trnce i bolne miie, pa sam stisnuo zube kako ne bih glasno opsovao. Laganim
pokretima donekle sam vratio ivot u obamrlo tijelo, a odjednom mi je palo na um da moram pobjei iz
sanduka prije nego to sam sebe uvjerim kako sam doista mrtav ili prije nego to se crvi ponu hraniti
mojim ivim mesom. Ipak, trebalo mi je poprilino mnogo vremena da se ohrabrim za izlazak znao sam
da bi mi ovi udisaji mogli biti posljednji. Orm je gornji dio poklopca premazao samo tankim slojem borove
smole, pa sam iz ovoga zatvora izaao tek laganim udarcem, iako sam se bojao da u uzbuniti straare.
Plua su mi edno udisala svjei zrak kad sam se, odmaknuvi poklopac, iz sanduka iskobeljao u mranu
unutranjost Coenwulfove crkve. Proaptao sam zahvalu Lokiju. Naalost, uskoro sam uasnuto shvatio
da u svetim prostorijama ne boravim jedino ja. Pokraj maloga i kamenoga oltara spavao je ratnik u
kratkomu oklopu, s kopljem od jasenovine u krilu, a glavu je naslonio na jastui na kojemu je obino
kleao sveenik. Glasno je hrkao, pa sam se zaudio to taj zvuk nisam zamijetio i ranije. Pokraj njega, na
drvenomu oltaru, osvijetljenomu titravim svjetlom visoke svijee, leala je knjiga s evaneljima koja je
preveo sveti Jeronim. Bila je prekrasna! Korice su joj se sastojale od srebrnih ploa iskovanih do debljine
otrice noa, a u prednje je bio umetnut zlatni kri, optoen tamnocrvenim i zelenim draguljima. Zurio
sam u knjigu, a onda sam zadrhtao, znajui kako ve i samim pogledom izazivam svete moi. Jo uvijek
nije bila moja, a ja nisam bio njezin.

Straar je zadovoljno hrkao, ali nisam mogao riskirati da se probudi kad otvorim crkvena vrata. Stavio
sam mu ma na vrat i gledao kako se njegova Adamova jabuica die i sputa, gotovo dodirujui otricu.
Odine, vodi mi ma, proaptao sam, iako nisam mogao promaiti. Zakripao sam zubima i zario otricu
koja je zapela u hrskavici jednjaka. Kad je uasnuto otvorio oi, gurnuo sam je jo dublje, sve dok vrh nije
udario u zid iza straara. Isputao je klokotavi i uasni zvuk, a tamna krv oblila mu je oklop, skupljajui mu
se u krilu dok je umirao. Osjeao sam se poput pravoga izdajnika. Podigao sam knjigu koja je bila teka i
stranje korice sastojale su se od srebrne ploe, pa sam je stavio u konu torbu na ramenima. Otiao sam
do crkvenih vrata, lagano ih odkrinuo i provirio u no. Unaokolo su se kretali ljudi s bakljama, a vatre su
bacale neobine sjene na drvene zgrade i ogradu od kolja. Mercijanci nisu mogli ba lako zaspati dok im
se s one strane zidova motala skupina ratobornih Nordijaca. eludac mi se stegnuo kad su dvije mrane
pojave krenule prema meni. Pridolice su se drale za ruke i nekome mahale. Odvie buno zatvorio sam
vrata i zastao iza njih, zgrabio ma te poelio da na sebi imam oklop. Poslije nekoliko trenutaka zauo
sam enski kikot, a vrata su zakripala i otvorila se.

Nemoj se ni pomaknuti ili ete umrijeti, prosiktao sam i podigao ma, pokazavi zube.

Kad sam nogom zatvorio vrata, mukarac je stao pred djevojku. Nju nemojte ni pokuati ozlijediti,
rekao je, a u glasu mu se osjeala prijetnja. Bio je mlad. Na sebi je imao oklop, a za pojasom mu je visio
ma.

Zavei, Mercijane! zareao sam, a onda sam mu izvukao ma iz korica, dok sam svoje oruje prislonio
na njegov vrat. Ovamo, pokazao sam najmraniji kut crkve. Na koljena. Djevojka me posluala, ali
mukarac je oklijevao, zurei u mene tamnim oima punim mrnje. Smjesta to uini, ili u je ubiti,
zaprijetio sam. Kad je kleknuo, iz mrtvakoga sanduka izvadio sam koni ogrta i razrezao ga na trake, pa
sam ih svezao okrenute leima jedno prema drugomu. Stavio sam im i povez na usta, a djevojka je
zacviljela i pokuala mukarca uhvatiti za ruku kad je vidjela blijedoga, mrtvoga straara, iji je prerezani
vrat bio nalik na jezivu, crnu grimasu okruenu komadima razderanoga mesa.

Budite mirni i utite, pa ete ostati na ivotu, upozorio sam ih i spremio ma u korice. Imam ono po
to sam doao. Djevojka je pogledala prema praznomu oltaru, a izvana sam zauo viku. Ponovno sam
izvukao ma, pripremivi se da vidim kako se vrata irom otvaraju, a kroz njih navaljuju bijesni ratnici s
otrim orujem. To se nije dogodilo, ali do mene je i dalje dopirala dernjava, pa sam otiao do ulaza, a
kad sam ga odkrinuo, bilo mi je jasno zato Mercijanci viu. Trali su na sve strane, a i ljude u tvravi
obuzela je panika. Sigurd je zapalio glavna vrata.

Jarke naranaste iskre letjele su u tamno nebo, a no su parali enski krici. Riskirao sam i potrao van, ali
ne na jug, prema glavnomu ulazu, nego na zapad, prema manjim vratima. Znao sam da ondje straare
Aslak, Osten, Halldor, Thormod i Gunnar. U sveopoj panici nitko me nije ni pogledao. Prolazio sam
pokraj ljudi koji su se naoruavali, dok su ene s djecom trale na sigurno, a onda sam stigao pred
zapadna vrata koja su osvjetljavale dvije goleme, zastraujue baklje. Dva straara tjeskobno su se kretala
u nemirnim sjenama, kao da im nije ni najmanje drago to moraju ostati ovdje, dok drugi odlaze prema
glavnim vratima da bi se sukobili s neprijateljem. Pognuvi glavu, odlunim koracima poao sam prema
njima. vrsto sam stiskao ma, osjeajui kako mi je krv uzavrela usred bitke.

to se ondje dolje dogaa? upitao je najblii straar, nemirno razgibavajui ramena. Umjesto odgovora
posjekao sam ga maem po licu, pa je pao. Drugi je podigao koplje, ali obranio sam se divljim udarcem, a
onda sam mu zario ma u otvorena usta. Iupao sam otricu i otrao do vrata, pa sam s leita podigao
gredu koja je sluila kao zasun i poloio je pokraj dva mrtvaca.

Aslae! Aslae! To sam ja, Gavran, vikao sam oprezno otvarajui debelu vratnicu, jer nisam elio da mi
se u prsa zabije nordijsko koplje. Stajali su ondje u sjenama, podignutih maeva, nalik na gladne vukove.

Mislio sam da su od tebe napravili kranina, Gavrane, zarei Aslak. Oi su mu blistale kao i otri zubi.
Da vidimo to moemo pronai meu ovim seljacima, momci! zagrmio je.
Priao sam mu i zgrabio ga za ogrta, pa se okrenuo prema meni. Moemo otii, Aslae, izvijestio sam
ga. Imam je! Imam knjigu!

Ondje unutra je srebro, Gavrane, zareao je, pokazujui glavom zgrade u dubokoj sjeni. Ako u ovoj
zemlji poginemo, barem emo umrijeti bogati! Rekavi to, istrgnuo se iz mojega stiska, pa je mala
skupina oklopljenih Nordijaca otrala u ludilo sveopega pokolja.

Ali imam je, Aslae! povikao sam za njim i vrsto stisnuo konu torbu u kojoj je bila dragocjena knjiga
svetoga Jeronima. Ako su i uli moje uzvike, nisu se osvrtali na njih toliko su bili zalueni borbom. to
znai knjiga ljudima koji ne znaju itati i ne mare za evanelja? to je knjiga u usporedbi sa srebrom,
krznom i toplim enskim tijelom? Otvorio sam vrata u srce prebivalita kralja Coenwulfa, pa su vukovi uli
da bi ubijali.

Odjednom sam se sjetio mladia i djevojke koje sam ostavio svezane u crkvi. Pobjenjeli Nordijci sigurno
e ih pobiti. Pozlilo mi je kad sam zamislio kako hladni elik razdire djevojinu bijelu put. Noen tim
mislima, potrao sam natrag u ludu i gromovitu no pokolja.

Jedanaesto poglavlje

Ubijanje nije dugo trajalo, a prije nego to je uope i zavrilo, Odinove pomagaice Valkire odnijele su
due dvojice Nordijaca u Valhalu. Vidio sam truplo sivobradoga glasnogovornika Mercijanaca, ali sad mu
se brada crnila od osuene krvi, a oi su mu zaprepateno i beivotno zurile u uas borbe. Sigurd mu je
odsjekao jezik, kao to je i rekao da e uiniti.

Poglavar je potedio ene i djecu, kako bi diljem Mercije sa strahom spominjali ime Sigurda Srekovia i
kako bi kralj Coenwulf doznao da se Nordijci bore poput demona. U zoru, dok je posvuda odjekivalo
jezivo krijetanje ptica, poli smo natrag na jug, a slabo sunce grijalo mi je promrzle obraze. Dokopali smo
se knjige koja e nas uiniti bogatijima nego to smo i sanjali, a poveli smo Weohstana i Cynethryth,
mladia i djevojku koji su me zatekli u Coenwulfovoj crkvi.

U meteu te noi, dva Nordijca s Fjordskoga jelena ula su u crkvu prije mene, a oi su im vjerojatno
zasjale kad su ugledali Cynethryth! Obuzet ludilom borbe, uao sam u crkvu reei na Nordijce da
zadovoljstvo potrae drugdje te noi ubio sam troje ljudi, a to je bilo dovoljno. Oito su me bili spremni
napasti, ali golemi Mauger upao je s krvavim maem i stao pred zarobljenike, uvjeravajui ratnike da su
njih dvoje zapravo vrijedni taoci. Savjetovao je Sigurdu da povede Mercijance kako bismo ih upotrijebili
kao zatitu ako nas sustigne kralj Coenwulf, a to e se vrlo vjerojatno i dogoditi putovali smo pjeice, a
on je zapovijedao konjanicima.

Koraao sam uz Sigurda koji je razgibavao ramena kao da u njima osjea bol. Kad je zamijetio da ga
radoznalo gledam, odvratio sam pogled.
O emu razmilja, mome? upitao je. Ako ti je u ustima lo okus, najbolje je da ga ispljune.

Oklijevao sam. Jesi li ozlijeen, gosparu? upitao sam, ali bio je to nespretan pokuaj skretanja s
problema.

Pogledao me kao da zna o emu je rije, pa sam duboko udahnuo. Zato si napao Mercijance, gosparu?
Ve sam bio uzeo evanelja. Mogli smo otii i bez takvoga krvoprolia.

inilo se da neko vrijeme razmilja o tome, a onda je kimnuo i odluio mi odgovoriti.

Ti ljudi riskiraju ivote svaki put kad razviju zmajevo jedro ili umoe vesla u sinje more, odgovorio je.
Svaki dan koji provedemo u ovoj zemlji moda nam je posljednji. ak i lovakoga psa treba pustiti s
lanca, Gavrane. Treba mu dopustiti da okusi slobodu i da bude ono to jest. Glavom je pokazao Nordijce
pred sobom. A ovo su vukovi, nasmijeio se. Ne misli li da bi jarl trebao srebrom i enama nagraditi
svoje ljude za uspjenu borbu? Slegnuo je ramenima. Zapravo, oni jedino to i ele.

Razumijem, gosparu, rekao sam i prvi put ga uistinu shvatio. Ti ljudi ivjeli su iz dana u dan prkosei
smrtnoj opasnosti. Pljakanje im je bilo nagrada, a ve ih je i mnogo poginulo. Vjebao sam s tim ljudima,
s njima sam jeo i upijao njihovu astohlepnost, a to je bilo najvanije, postao sam ubojica poput Crnoga
Flokija, Brama i Sveina, no ipak sam se pitao hou li ikada ubijati lakoom kojom su oni to inili.

Nemamo dovoljno ljudi da veslaju na Zmiji i Fjordskomu jelenu, primijeti Knut, trljajui veliku i osuenu
krvavu mrlju na kolutima svoje brynje kad smo se zaustavili kod oblinjega potoka i poeli piti. Trebat e
nam dobar vjetar.

Gavrane, reci Englezu kako je bolje da se kopile Ealdred dri svog dijela pogodbe, doda Bram, glasno se
podrignuvi. Ako na Zmiji naemo samo ogrebotinu koje prije nije bilo... Napravio je pokret kao da
nevidljivomu protivniku otkida glavu. U boravitu kralja Coenwulfa popili smo i posljednju kap piva, pa
smo to mjesto spalili do temelja, no sad nas je muila glavobolja, a dim to smo ga udisali nepovoljno je
djelovao i na na vid.

Dobit e svoje brodove, bezbonie, odgovori Mauger nakon to sam mu preveo Bramovu prijetnju.
Kad gospodaru Ealdredu donesemo knjigu, dat e vam i brodove i srebro. Oteturao je da se pomokri.

Otac Egfrith oito je bio izvan sebe od sree i glasno je pjevao psalme. Na sebi vie nije imao grimizni
ogrta, nego je odjenuo jednostavnu halju. Zapravo, redovnik mi se ak i vie sviao kad se pravio mrtav,
a to je bilo jo gore, inilo se da mi je zahvalan za moj udio u otimanju svete knjige, koju je sad nosio na
vlastitim leima. Otkako je posjedovao taj predmet, doimao se doista presretno, a znam da se nisam
samo ja pitao kakva kranska arolija lei izmeu tih srebrnih korica ukraenih draguljima, na tintom
ispisanim stranicama od tankoga pergamenta.

Va poglavar mudro je postupio predavi evanelja meni na brigu, ponosno primijeti Egfrith. Napokon
smo se dokopali knjige i Sigurd se vie nije elio baviti njome. Nije ju htio ak ni pogledati. Ne bi mogla
doi u sigurnije ruke, nastavi redovnik. Osim toga, i sama injenica da se naao u blizini tih udesnih,
svetih stranica, bezboniku bi mogla prouzroiti strane boli. Pogledao sam ga. Tako je, Gavrane,
rairio je oi. Ta knjiga na koi poganih ljudi moe stvoriti plikove i uiniti da takvoj osobi iscuri utroba.
No kako si je iz Coenwulfove crkve iznio neozlijeen, vjerujem da za tvoju duu jo ima slabe nade.
Zastao je i paljivo me promotrio. Mislim da e cijelu vjenost gorjeti u paklenomu ognju. Poeao se
po glavi. Pa... kad razmislim, moda ipak postoje krhki izgledi za tvoj spas. Nemaju li leptiri na poetku
svog ivota oblik dlakavih crva? Doimao se zadovoljan tom usporedbom.

Vie marim za psee govno nego za tvoju dragocjenu knjigu, redovnie, odgovorio sam, zurei u njega
krvavim okom. Ustuknuo je i napravio mi znak kria pred licem, a onda je lijenim korakom otiao
dosaivati nekome drugome. Iako mi je zbog onoga to je rekao utrobu ve poeo nagrizati crv straha,
izabrao sam svoje boanstvo a to nije bio Bog poniznih.

Sigurd me imenovao osobom odgovornom za taoce, pa sam koraao pokraj njih, iako nisam oekivao da
e zarobljenici praviti neprilike. Ruke su im bile vezane, a okruivali su ih krvlju umrljani pogani, pa su
oito bili uasnuti injenicom to jo uope diu. Dakle, postoji nada. Ta ih je pomisao i spreavala da u
oaju poduzmu neku glupost. Dok sam ih gledao, prisjetio sam se kako je jadno biti u njihovu poloaju.
Pomislio sam na Ealhstana i u meni se uskomealo neko mrano sjeanje. Naalost, starca vie nije bilo,
stoga su takva razmiljanja bila sasvim beskorisna. Gledao sam zarobljenike, mozgajui o ivotu to su ga
zauvijek napustili.

Nikad nisam bio siguran koje sam zapravo dobi, ali pretpostavljao sam da je Weohstan dvije ili tri godine
stariji od mene. Nosio je vjeto izraeni oklop, a pokrete mu je proimalo samopouzdanje. Tamnu kosu
podrezao je sasvim kratko, a doimao se dovoljno pristalo da se posramim svog slomljenog nosa i krvavog
oka. Ramena su mu bila iroka, ruke miiave, a oi pune mrnje. Nedvojbeno je bio ratnik, spreman
iskoristiti i najmanju priliku da mi preree vrat. Cynethryth je bila otprilike mojih godina, djevojka koja je
upravo postala ena. Zlatokosa Cynethryth zelenkastih oiju! Bjarni je primijetio da je odvie mrava, a
Bjorn je promrmljao da je vee sise vidio na enki puha. Moda je imala pomalo neobian nos i oi, no
bila je najljepa osoba koju sam ikad vidio. Dok sam toga dana koraao pokraj nje, tiho sam proklinjao
samoga sebe vjerojatno sam je toliko preplaio da me sad mrzi. Nekoliko puta me pogledala, ali uvijek
je skrenula pogled im su nam se oi susrele, pa sam bio uvjeren da me smatra bezosjeajnim, divljim
stvorenjem. Nije to bilo nita novo. Sigurd je smatrao da me krvavo oko obiljeilo kao Odinova miljenika,
a njegovo uvjerenje svakako mi je spasilo ivot. Ipak, za dobru kransku djevojku bio sam izgubljena
dua, mrska osoba koja je pripadala Sotoni.

Te noi odmarali smo se dovoljno dugo da pojedemo neto osuene ribe, sira i zainjenoga mesa,
prvotno namijenjenoga Coenwulfovu stolu. Iako smo zali u sigurni zaklon guste ume, Mauger nas je
uvjeravao da se kralj Mercije nije tako dugo odrao na prijestolju jer mu je ma neprestano poivao u
koricama. Moe biti siguran da e njegovi psi slijediti na trag, Sigurde, upozorio je poglavara. Morat
emo se ogledavati preko ramena sve dok ne stignemo u Wessex, ali nam i ondje moe prijetiti opasnost,
pogotovo kad Coenwulf zakljui da iza svega stoji kralj Egbert.

Ako nas pronae, neka bude tako, odgovori Sigurd dovoljno glasno da ga svi uju. Vidjet emo tko je
lovac, a tko divlja.

Nismo zapalili vatru, pa smo izbjegli pjesmu i tunjavu. etrdeset pet ratnika, zajedno s redovnikom i
mladom enom, naprosto je odluilo u miru se najesti i odmoriti umorne noge, a svi su oekivali da e
Sigurd svakoga asa zapovjediti nastavak puta. Nitko se nije alio to smo morali putovati nou svakim
korakom prema jugu, Nordijci su se sve vie pribliavali svojim voljenim i dugim brodovima. Sjedili su i
nestrpljivo ekali trenutak da uljevitim dlanovima ponovno zgrabe vesla, a ak su i njihove mekane
brade eznule za tim da ih prekrije morska sol.
asna rije, radije bih veslao do samoga Asgarda, nego pjeaio jo kilometar! povie Crveni Svein,
trljajui umorne noge da ih oivi.

Podsjetit u te na te rijei sljedei put kad Sigurd bude skupljao posadu veslaa do prebivalita bogova,
crvenobrada ivino, promrmlja Olaf, zadovoljno vaui zobeni kolai s medom. Pokraj jednog
neprijateljskog ognjita pronaao je desetak ili vie takvih ispeenih poslastica, a naao je i enu koja ih je
ispekla.

Dobaci mi kolai, pa u Odina povui za bradu kad stignemo onamo, naceri se Svein. Uhvatio je
zobeni slatki, pa ga je neko vrijeme mirisao, a pritom je tiho i duboko mrmljao od zadovoljstva. Olaf se
nasmijeio i odmahnuo glavom. inilo se da je Svein sklopio uistinu dobru pogodbu.

Pitao sam se proivljavaju li zarobljenici strahove koje sam upoznao naputajui spaljeni Abbotsend i
pobijeno stanovnitvo. Motrio sam njihova lica prepuna mrnje. Oi su im ponekad imale uasnuti izraz,
no povremeno su i zasjale znam, nadali su se osveti, kao da su vjerovali kako e nas njihov Bog unititi
naletom groma.

S njima je sjedio otac Egfrith, pa je tjeio Cynethryth, ali nisam uo to joj je govorio, a onda mi se pogled
susreo s Weohstanovim. Olabavi spone na jadnoj djevojci, neznaboe. U glasu mladia nije se osjeao
strah. Ue je toliko vrsto stegnuto da joj nanosi bol.

Ustao sam i priao zarobljenicima. Koa na njezinim zglavcima bila je izranjena, a ruke su joj gotovo
obamrle od loega protoka krvi. Uzeo sam no i prerezao ue na rukama djevojke, a kad sam to uinio,
pljunula mi je u lice. Weohstan se kiselo nacerio kad sam nadlanicom obrisao pljuvaku.

Nee ti biti dobra ena, Gavrane, upozori me Bram. Bolje ti je da se oeni vlastitom desnom rukom,
mome.

Glum prema meni mahne prstom zdrave ruke. Ta engleska kuja odrezala bi ti crva dok spava i nagurala
ga u tvoju gubicu, izjavio je, napravivi grimasu.

Bilo mi je drago to Cynethryth ne razumije Nordijce, jer sam jo uvijek bio u dometu njezine pljuvake.
ao mi je zbog onoga to se dogodilo tvojim ljudima, obratio sam se zatoenoj djevojci, ne osvrui se
na Weohstana. Onaj stari sivobradi mogao je spasiti svoj narod. Doli smo samo po knjigu.

Taj ovjek bio mi je prijatelj, ispljune Weohstan, a zvao se Aelfwald. Radije bi sebi rasporio utrobu
tupom otricom nego predao knjigu svetoga Jeronima u pogane ruke.

Sad je mrtav, a mi ipak imamo knjigu, podsjetio sam ga, motrei njegove tamne oi. Aelfwald je bio
budala.

Pripazi na jeziinu, djeae, zagrmi Weohstan. Ovo ue nee me vjeno zadravati.

Ali sada ipak obuzdava tvoj bijes, odgovorio sam, pruajui komad kruha Cynethryth, pa te i ena
mora hraniti. Mrnja to je izbijala iz njega gotovo se osjetila u zraku.
Gavrane, neka ustanu, obrati mi se Olaf. Taborom se odjednom proirio amor. Vrijeme je za
polazak. Povukao sam Weohstana na noge, pa smo se uputili u tamu to nas je skrivala od kralja
Mercije.

Sljedeih nekoliko dana prolo je mirno, a ve smo i zali u srce stare ume. Asgord je moljakao Sigurda
da rtvuje Mercijance, no poglavaru su zarobljenici bili potrebni ivi kako bi mu posluili kao osiguranje
protiv Coenwulfova napada, premda je sa svakim korakom prema jugu postajalo sve manje vjerojatno
kako e do toga doi.

Ne potuje bogove, i to nije dobro za poglavara, alio se Asgot. U pletenicama su mu zveckale nove,
male kosti, pa sam osjetio muninu pri pomisli da bi mogle biti Ealhstanove. Tvoja je dunost prinositi
rtve, Sigurde! U doba tvoga oca ruke mi nikad nisu bile bez kapi krvi. Zlobno se nasmijeio. Ako se
neto micalo, Harald je tome biu prerezao vrat i prinio ga kao rtvu.

Da, ali je udom i tebe ostavio na ivotu, stare, odgovori Sigurd. Zuji oko nas kao dosadna muha.
Jednoga dana toga e biti dosta.

Ne, nee, prezirno e Asgot. ak ni u toj silnoj bahatosti ne bi se usudio podii ruku na mene. Ipak, u
oima staroga godija bljesnula je sumnja, pa sam se nasmijeio primijetivi njegov izraz lica. Asgot je
objesio Ealhstanovo meso na hrast kao rtvu bogovima, i samo me odanost Sigurdu spreavala da tog
vraa ne skratim za glavu. Ne, to nije cijela istina ja sam se pomalo i bojao Asgota, tog starog kopileta
eljnoga krvi. Po mom miljenju, Sigurd je utjelovio uzviene osobine stanovnika Asgarda, dok se u godiju
Asgotu zrcalila zla strana zagrobnoga svijeta.

Svake noi sluao sam kako Nordijci priaju o svojim bogovima. Voljeli su legende koje je svatko od njih
prilikom kazivanja jo i ukraavao, a priama su rado oaravali i nove sluatelje. Govorili su o Thorovim
bitkama protiv divova, o Lokijevim nepodoptinama i Odinovim lutanjima meu ljudima, kao i o stvaranju
devet svjetova koje zajedno dri golemi jasen Yggdrasil. Nisam se mogao nasluati tih pria, pa iako su mi
bile poznate poput napola zapamenih snova, upijao sam svaku izgovorenu rije kao ovjek kojega mui
neka neutaiva e.

Svake noi vjebao sam s Bjornom i Bjarnijem, ali ponekad i s drugima. ak me i Aslak, kojemu sam ne
tako davno slomio nos, nauio svoje najdrae poteze, pa sam ubrzo bio u stanju borcu izbiti tit drei
sjekiru samo jednom rukom. Weohstan je uvijek motrio te vjebe, a mislim da je vrebao moje slabe
strane, kako bi me mogao ubiti kad mu se ukae prilika.

Jednoga jutra, pun masnica i slomljen od vjebanja s Bjarnijem, koraao sam na elu vujega opora s
Weohstanom i Cynethryth. Crni Floki upozorio je Sigurda da e nas djevojka usporavati, pa sam pomislio
da vjerojatno ima pravo naime, Cynethryth je bila plemenitaka ki, i u svakodnevnom ivotu imala bi
na raspolaganju posluiteljicu. No pokazalo se da je djevojka jaka i prkosna, pa je lako drala korak s
nama, neoptereena titom, oklopom ili orujem. Nisam joj ponovno vezao ruke, iako me Bram nazvao
budalom mekoga srca. Znao sam da Cynethryth nee pobjei s Weohstanom. Jo je uvijek uvala plavo
cvijee koje joj je u zoru nabrao u bujnoj i rosom prekrivenoj umi, a krhke stabljike vezala je trakom
napravljenom od brezove kore. Dok smo zalazili sve dublje u gustu i mranu umu ispunjenu svjeim
mirisima, osjeao sam kako mi ta djevojka poinje ulaziti pod kou.
Taj Englez, Gavrane, ree Sigurd, pokazavi Weohstana, dao bi oi za priliku da ti zarije otricu u
grlo. Zlobno se nasmijao. Ali mislim da to ne bi bilo lako. Roeni si borac. Bjarni bi se vjerojatno s tim
sloio.

Ah, poputao sam mladiu, Sigurde, izjavi Bjarni i namigne mi.

Istina je, gosparu, potvrdio sam, osjeajui se nelagodno. Glumi premorenost i namjerno sputa tit
da bi me ohrabrio.

To radim zato da bih te zaskoio kad bezglavo navali, objasni Bjarni. Svein je ipak malo profinjeniji
od tebe!

Nasmijeio sam mu se i pogledao Sigurda. Zahvalan sam za svaku pruenu priliku. Stavio sam ruku na
balak maa da smirim nervozu. Tim Nordijcima uistinu sam htio izraziti zahvalu to su me nauili svojim
vjetinama, dali mi dobro oruje i primili me u svoje bratstvo, ali nisam znao kako to uiniti.

Znam, Gavrane, znam, odgovori Sigurd. Jednoga dana i ti e postati veliki ratnik. Kad si se rodio,
Norne su ti takvu budunost utkale u ivotnu nit, u sudbinu. Siguran sam u to. Zastao je, uhvatio me za
ramena i pogledao moje oi, dok su nas ostali zaobilazili poput potoka koji tee oko velikoga kamena.
Neto sam ti htio dati one noi u boravitu kralja Coenwulfa.

Vie ne bih mogao pojesti nijedan kolai, gosparu, promrmljao sam, uhvativi se za eludac.

Nasmijao se. Kakav bi to jarl svoje ratnike nagraivao zobenim kolaima? Olaf bi mu sigurno bio odan
do samoga kraja. Nasmijeio se svom prijatelju koji je upravo prolazio, a onda je s desne podlaktice
skinuo debeli srebrni kolut i predao ga meni. S potovanjem sam gledao to blago koje je imalo oblik
dvoglave zmije, a na mjestu gdje se krug prekidao dvije glave reale su jedna na drugu. Provukao sam
ruku kroz kolut, ali bio mi je prevelik za podlakticu, pa sam ga gurnuo iznad miice, gotovo do samoga
ramena.

Te noi utaborili smo se pokraj stare jame s ugljenom. Zemlju koju su iskopali da dou do rude naslagali
su oko rupe u obliku velikoga zida odavno obratenoga borovima, brezama i trnjem to e nama i naim
vatrama pruiti savreni zaklon. Sigurd je na uzvisinu poslao etvoricu kao strau, iako nitko od nas nije
oekivao da e kralj Coenwulf upravo sada pronai ovo mjesto. Mauger je Sigurdu savjetovao da skrene
na jugozapad, podalje od zemalja mercijanskoga kralja, kako bismo prikrili injenicu da smo zapravo doli
iz Wessexa. Toga jutra preli smo rijeku Severn ubili smo koziavoga skelara i njegovom skelom
prebacili se na drugu obalu.

Ako Coenwulf dozna da iza ovoga pohoda stoji kralj Egbert, ugovor izmeu naih kraljevstava nee
vrijediti ni da se pljune na njega. Utopit e se u plimi engleske krvi, ree Mauger, odmahujui glavom.
Naa mala varka trebala bi na neko vrijeme zbuniti tu mercijansku kopilad, te glupe kurvine sinove.
Naalost, oni nee vjerovati da ste vi Velani... barem ne kad shvate da je razlog vaega dolaska bila
knjiga. Tako mi svega, Sigurde, Velani su demoni, kujini sinovi divljih oiju! Da vas moram usporediti,
rekao bih kako su Nordijci pravi redovnici!

No ratnicima kralja Coenwulfa nije bilo ni traga, pa smo se smjestili uz vatre, pjevali pjesme i gostili se
ostacima hrane koju smo ponijeli iz njegove tvrave. No je rashladio svjei povjetarac s istoka, pa sam
sjedio s prijateljima: Sveinom, Bjarnijem, Bjornom, Crnim Flokijem, Bramom, Olafom, Hakonom i
ostalima, te zurio u eravicu koja je sad samo tinjala. Preko brezove grane prebacili smo tri prazne
mjeine, a pivo koje je bilo u njima grijalo nam je eluce. Dvije mjeine ile su iz ruke u ruku po taboru, ali
veina ljudi spavala je pod ogrtaima i nauljenim koama.

Sjeam se svog prvog ratnikog koluta, Gavrane, pone Olaf, tucnuvi. Zatvorio je oi i dramatino se
uhvatio za prsa, a onda se gromko podrignuo. Samo Sigurd i Bram imali su vie srebrnih kolutova od
Olafa. Dobio sam ga zato to sam vepra ubio ovime, zaplitao je jezikom, izvukavi dugi no s drkom od
jelenjeg roga. Jedino to sam koristio. Bio sam mlai od tebe, Gavrane, kimao je otealom glavom.
Mnogo mlai.

Bram zamahne rukom po zraku. Ma daj! Tvoj brat je u tu zvijer odapeo dvije strijele prije nego to si
ivinu i primirisao, Olafe. Sjeam se toga dana, primijetio je, maui prstom kao da optuuje govornika.

To je vepra samo jo vie razbjesnilo! Uostalom, to ti zna o tome, Brame. Vjerojatno si se nalio pivom,
pa si leao u krevetu kakve drolje, zaplitao je Olaf jezikom, zaboravivi da je u to vrijeme i Bram bio
samo djeak. Ponovno se podrignuo. Najbolji prokleti vepar kojega sam ikad okusio, zakljuio je, u ali
me udarivi po glavi.

Jednoga dana imat u isto toliko kolutova kao i ti, Olafe, rekao sam, opipavajui zmiju od tvrdoga
srebra koja mi je sada gotovo postala dio tijela.

Moda i hoe, mome, odgovorio je, ekajui gustu bradu. Glavom je pokazao Sigurda koji je hrkao
malo podalje od nas. Jedan je od najvelikodunijih poglavara koji je ikad na zmaju otplovio preko mora.
Ostani blizu njega, Gavrane, pa e zasluiti i prstenje.

Naravno, ako ti nije teko zagaziti u neiju utrobu, doda Bjarni s osmijehom. Sigurd nas je sve uinio
bogatima.

Da, a uskoro emo biti i bogati mrtvaci, promrmlja Glum, pokazujui neto osakaenom rukom
umotanom u kou.

Pazi na jezik, Glume, razljuti se Crveni Svein, ili e nogama kupiti zube! Glumov roak Thorgils
ustane te isue ma, a skoio je i Svein, pa je bijesnoga Nordijca izazivao da ga napadne. Izmeu njih
umijeao se jo jedan Glumov roak, krupni ovjek po imenu Thorleik, koji je svom prijatelju spustio ruku
s maem. Glum je sjeo, bijesno gledajui Sveina.

Dosta, roae, rekao je Thorleik, a Sveinu je mahnuo da se i on smiri.

Odloite proklete otrice prije nego to vam s lea ogulim pivom natopljenu kou, krvoedni kurvini
sinovi, zarei Olaf, zaokruivi rukom po zraku. Oni koji su ve zaspali, ukljuujui Sigurda, poeli su se
mekoljiti, a i ja sam stavio ruku na drku maa. Dio mene eao je za meteom koji e nastati ako
prevagnu bijes i oruje, a ionako sam mrzio Gluma zbog onoga to je uinio Ealhstanu. Olaf nije dopustio
emocijama da divljaju, pa su se Nordijci ipak smirili. Iako su se jo roguili, obuzdavalo ih je pivo u
elucima. Mauger se cerio. On bi uivao da su bezbonici meusobno poeli prolijevati krv, a pomno ih je
motrio i Weohstan, iako nisam mogao pogoditi o emu razmilja. Cynethryth je zaspala s glavom na
njegovu ramenu, a uta kosa pokrivala joj je pola lica i padala joj na prsa. Pogled na nju priguio je ludilo
u naim ilama, a kad je i Weohstan zaspao, motrio sam lice djevojke u odsjaju vatre.
Napokon sam utonuo u snove koji su bili puni smrti.

Dvanaesto poglavlje

Kau da najmraniji noni sat nastupa upravo pred svitanje. Tada je po mene doao Glum. Probudio sam
se s maem pod grlom, a moda bih se bio i odupro da Thorgils nije djevojci pod bradom drao no. Malo
dalje, u sjenama, Thorleik je uvao Weohstana i oca Egfritha, a prije nego to sam zglobovima prstiju
dospio protrljati snene oi i odagnati pivsku oamuenost, vezali su mi ruke. Prijetei mi otricom maa,
prisilili su me da koraam preko ljudi koji su hrkali. Bacio sam pogled prema uzviici, mislei da nas
straari ondje svakako uju dok se kreemo kroz drvee, no onda sam zadrhtao, sjetivi se kako su Glum i
njegovi roaci javili da e pred svitanje upravo oni preuzeti strau. Ti psi dobro su osmislili svoju izdaju!

Ako ispusti i najmanji zvuk, truplo u ti ostaviti vukovima, prosiktao je Glum, zabivi mi balak maa
meu lopatice. Onda me okrenuo i s mojega pojasa istrgnuo no s drkom od bjelokosti, tu jedinu vezu
izmeu mene i mrane prolosti. Bacio ga je na umsko tlo, meu kupine. Weohstan, Cynethryth i otac
Egfrith posrtali su pred nama. Glumovi ljudi brzali su kako bi se im prije udaljili od vujega opora. Iz
mraka su nas udarale grane drvea, a trnje nam je paralo lica i ruke, ali Glum je bio svjestan da je preao
crtu s koje nema povratka. Razbio je bratstvo i izdao svoga poglavara, pa e ga Sigurd ubiti ako se
ponovno susretnu. Glumu je ve oduzeo ruku, a sigurno e i samu duu toga ovjeka poslati da urlajui
odleti u zagrobni ivot.

Psst! prosike Thorgils, povlaei Weohstana dolje, na liem i granicama prekriveno umsko tlo. Svi
smo unuli. Negdje u blizini zanjitao je konj. Blagi povjetarac umio je u liu iznad naih glava, a do nas
je doprlo zveckanje oruja i kripanje koe. Trenutak kasnije, tiinu mrane i vlane ume razbio je zvuk
lomljenja granica, no jahai se nisu kretali prema nama, nego su poli na zapad, prema vujemu oporu.
Prikradali su se Nordijcima koji su spavali uvjereni da njihova braa po oruju straare, pa e ih upozoriti
ako naiu neprijatelji. No straari vie nisu s uzvisine gledali u no, nego su se urno zaputili prema jugu s
engleskim zarobljenicima i knjigom svetoga Jeronima.

Moj oklop brynja, ljem, ma i tit jo su leali pokraj vatre, pa sam se osjeao dosta bespomono
odjeven samo u tuniku, konati kaputi, ogrta i hlae, ali tjeila me injenica da sam barem zaspao s
izmama na nogama. Za utjehu sam opipao Odinovu amajliju koja mi je visjela oko vrata, no ponovno
sam zadrhtao kad su umski svod probile prve zrake sunca, pa su pozlatile lie, pale na vlano tlo i
njeno mi pomilovale obraz. ekao sam da se umom prolomi grmljavina, da proplamsa ar bitke kad se
Sigurdovi ljudi probude i oko sebe ugledaju konjanike kralja Coenwulfa. Na moju veliku alost, bili smo
toliko daleko od tabora da bi do nas dopirao samo poneki uzvik, a moda ak ni to. Pomolio sam se bogu
rata Odinu i ljubitelju bitaka Tyru da moje prijatelje odre na ivotu. Neka Svein, Floki, Olaf i Sigurd nad
poginulim engleskim protivnicima pobjedonosno ispiju posljednje kapi Coenwulfova piva.
Glume, ti si ba pokvareni crv, dobacio sam mu, pljunuvi pred njegove noge, a on se okrenuo i
tresnuo me akom u lice. Nacerio sam se, a iz rasjeene usnice tekla mi je krv. Ne zna da u mu odsjei i
drugu ruku i zabiti je u njegovu guzicu, rekao sam na engleskom.

Nee ako ga ja prvi dograbim, procijedi Weohstan, a Thorgils ga gurne, zaprijetivi mu na nordijskomu
da e njegovim jezikom nahraniti vrane.

Kamo nas vode, Gavrane? tiho zacvili redovnik, ali nisam znao to ovaj smjera, pa sam utio. Thorleik
ga je drkom koplja jo udario u lea.

Dan je bio topao, a uma se prorijedila, pa sam nad rascvjetanim granama na nebu ugledao jarki obris
sunca. Niz elo mi je tekao znoj, a od njega me pekla i rasjeena usnica, ali Glum nam nije dao vode, pa
smo mogli samo zavidno gledati kako Nordijci lou iz pune mjeine. Cynethryth je bila blijeda kao i
nebeski svod. Zlatna kosa bila joj je razbaruena, a rub suknje poderan i pun trnja.

Neka i djevojka pije, Glume, obratio sam se gadu. Mene se vjerojatno boji, ali ne valjda i nje? Bio
sam svjestan da je glupo zadirkivati ga u ovome trenutku. Iako je imao samo jednu ruku, bio je estok
ratnik i nije ga bilo lako uplaiti.

iv si samo zato to govori njihov jezik, odgovorio je, glavom pokazujui Weohstana, pa mi moe
biti od koristi. Moda se ipak pribojavao moga krvavoga oka, ili se jo uvijek pitao zato se Sigurd
zanima za mene... Thorleiku je naglim pokretom uzeo mjeinu s vodom i podigao je do djevojinih usnica,
dopustivi joj da se napije. Weohstan je vjerojatno pogodio to sam rekao i kimnuo mi u znak zahvalnosti
dok je Cynethryth gasila e.

Upitaj redovnika pribliavamo li se njegovoj zemlji, Gavrane, zatrai od mene Glum, pa spusti mjeinu i
ponovno je zaepi. Daj mi neki razlog da te ostavim na ivotu. uma se povlaila pred povrinama
zemlje za ispau nad kojom su se dizali umarci s brijestovima i jasenima, pa sam se pitao jesmo li ve
preli u Wessex.

Ti eli dati knjigu starjeini Ealdredu u zamjenu za srebro koje je obeao Sigurdu, rekao sam Glumu.
Znao sam da su ti ljudi postali izdajice samo zato to su oekivali veliko bogatstvo, ali elio sam uti
potvrdu iz njegovih usta.

Sigurd mi je dunik, djeae, rekao je i podigao batrljak umotan u kou. To mi kopile duguje i vie
nego to moe pretpostaviti.

A kamo e onda, Glume? Misli li da e ti Ealdred dopustiti da ostane u njegovoj zemlji? On sigurno
nee trpjeti krvoedne bezbonike poput vas... I to ti preostaje? Nema dovoljno ljudi da na Fjordskomu
jelenu odveslaju preko mora.

Uzet u veslae plaenike, odgovori Glum, zaokruivi batrljkom po zraku, ili u platiti prijevoz na
nekom brodu, nije me briga.

Sigurd e te slijediti do kraja svijeta, upozorio sam ga, preavi vezanim rukama preko znojnoga lica.
Miljenik je bogova. Pogledao sam Thorleika i Thorgilsa u nadi da u barem u njihova srca posijati sjeme
sumnje. Pronai e vas, svu trojicu. To znate i sami.
Nai e stotinu ratnika eljnih da mu upute pozdrave, zarei Glum, kimajui svojim roacima kako bi ih
ohrabrio. Stotinu Nordijaca vinih mau, koji e mene nazivati jarlom! Imat u dovoljno srebra da ih
kupim, napravio je grimasu, a vidjet e i da sam velikoduniji gospodar od Sigurda Srekovia. Gotovo
je ispljunuo te rijei. Ha! Ionako je vjerojatno mrtav, jer mu je neko mercijansko tene zabilo koplje u
trbuh dok je spavao. A sad... pitaj redovnika gdje se trenutano nalazimo.

Ljutito sam ga gledao. Zar doista vjeruje da je Sigurd ovjek koji bi poginuo u snu, Glume? Misli li da su
mu Norne istkale takvu sudbinu?

Ponovno me udario i ovaj put je zaboljelo, a onda je tromo protegao vrat. Pitaj redovnika gdje smo,
Gavrane, ponovio je ekajui bradu, pa u te moda uiniti dovoljno bogatim da vodi vlastitu skupinu
ratnika.

Okrenuo sam se Egfrithu koji nas je napeto motrio, a dok je mrmljao molitve svom Bogu, lice mu je
problijedilo od napora i straha.

Gdje smo, oe? upitao sam, odluan Glumu pokazati da sam mu korisniji iv nego mrtav. Kimnuo sam
redovniku, upuujui ga da istinito odgovori i tako pomogne svakome od nas.

Nakratko je nastavio mrmljati, a onda je glasno mrcnuo i prevukao rukavom ispod dugoga nosa. Sutra
emo ponovno prijei rijeku Severn, odvratio je, podignuvi guste obrve, i vrlo brzo naii na izviae
starjeine Ealdreda. Ili jo bolje, oni e naletjeti na nas... ako prije njih ne susretnemo Velane. Ponovno
je mrcnuo.

Kad sam Glumu preveo taj odgovor, potvrdio je glavom. Tko su ti Velani? oputeno je upitao.

Pogani narod, Glume, odgovorio sam, a on je zadovoljno kimnuo, ali to ih nee sprijeiti da nas
gaaju kopljima. Pljakai su koji dolaze sa zapada, pa kradu stoku i ubijaju Engleze.

Ve mi se sviaju, izjavi Glum i nasmijei se Thorleiku, a onda prie redovniku i prereze mu spone na
rukama.

Hvala dobromu Gospodinu! uzvikne Egfrith, trljajui izranjene zglobove. Glum se okrene, pogleda me u
oi, a onda ponovno svrati pozornost na redovnika, pa mu naglim zamahom zabije ma u lubanju.
Egfrithu su protrnule noge. Sruio se poput kamena. Cynethryth je vrisnula, a vidio sam da joj je lice
poprskano crvenim mrljama.

Krv ovoga Kristova roba prolio sam u tvoju ast, Odine. Glum zatvori oi i okrene lice prema nebu, dok
su mu s maa kapale grimizne kapi krvi. Na licu sam mu vidio olakanje vie se nije bojao da e Egfrith
na njega baciti arolije. Cynethryth se tresla, a Weohstan napravio grimasu i prekriio se vezanim
rukama. Thorgilse, uzmi knjigu, zapovjedi Glum. Priao je da krvavi ma obrie u redovnikovu halju, no
odjednom se predomislio i umrljano oruje spremio u korice. Prevukao je rukom preko rijetke brade i kao
da se iznenadio kad je, pogledavi dlan, vidio tragove Egfrithove krvi. to eka, ovjee? zaurlao je na
Thorgilsa. Uzmi knjigu! Ne mora se upiati od straha, sveenik te vie nije u stanju zaarati. Sagnuo se
i obrisao krvavu ruku u tamnu hrpicu svijenoga lia kiselice.
No Thorgils je jo oklijevao, a pogled plavih oiju zamutio mu se pod gustim obrvama. Neka Englez nosi
knjigu, predloio je, pogledavi Weohstana. Uostalom, to moe i ona, okrenuo se prema Cynethryth,
sumnjiavo suzivi oi.

Nema muda, Thorgilse? upita Glum, a onda zakorai i podigne konatu torbu u kojoj je bila knjiga.
Torbu je grubo objesio djevojci oko ramena, a jo krvave ruke ruke obrisao je u njezinu tuniku na prsima.
Ako se knjizi neto dogodi, rasporit u te kao ribu. Izvadio je no i prislonio ga djevojci na trbuh. U tom
trenutku ponosio sam se dranjem te djevojke iako ga nije razumjela, u zelenim oima primijetio sam
joj zloslutni izraz mrnje, i znao sam da bi mu htjela zabiti no u srce.

Kad smo poli dalje, na Egfrithovu licu poeli su se skupljati rojevi muha. Truplo smo ostavili umskim
stvorenjima, a pitao sam se to e nam kranski Bog uiniti zato to smo ubili jednoga od njegovih slugu.
Okrenuli smo se kad je do nas dopro zvuk od kojega se ledi krv u ilama. Bilo je to graktanje. Truplu se
postrance pribliio veliki gavran, pa je redovniku skoio ravno na lice, gdje se ponovno triput oglasio.
Licima naih otmiara razlili su se vuji osmijesi Odinov crni dera trupala prihvatio je njihovu rtvu.

Ta no bez mjeseine pripadala je umskim stvorenjima, duhovima i jo monijim biima, a neki priaju
da u takvim noima bogovi uzimaju ljudski oblik i neznani lutaju meu nama. Kau da sam Odin, otac
svijeta, ponekad tumara po bojitima i motri djela velikih ratnika koji bi se mogli boriti za njega u
posljednjoj bitci na kraju vremena, nazvanoj Ragnark.

Bilo mi je ao to nismo zapalili vatru koja bi odagnala prijetnje skrivene u tamnoj umi. Nije bilo prilike
pjevati o tome kako nam se vitki brodovi penju na vrh golemih valova ili kako tjeramo neprijatelje stojei
iza zida titova. Sjedili smo u tiini pod kronjom prastaroga jasena, ije je duboko izbrazdano deblo bilo
puno miriljavoga cvijea. Nastojao sam crpsti snagu iz tog stabla to odolijeva vjekovima, a nadao sam
se da e jasen pakosnim nonim duhovima pokazati izdajice i pravednike meu nama.

Ljudi starjeine Ealdreda nisu nas pronali ni sljedeega dana, pa sam se pitao je li otac Egfrith lagao kad
je ustvrdio da smo tako blizu Wessexa. Moda se redovnik nadao da Glum vie nee toliko budno paziti,
pa e se Sigurdu i Maugeru pruiti prilika da nas sustignu, ili je naprosto pogrijeio u procjeni. Kako bilo
da bilo, uvidio sam da smo otili dalje na zapad nego to smo trebali. Kad se probijate kroz gustu umu,
prirodno je poi najlakim putem, pa se s vremenom razlika u smjeru uvelike poveava. Posve smo
skrenuli s puta.

Nisi smio ubiti to malo govno, poalio se Thorgils Glumu sljedeega dana kad su nam otmiari napokon
dopustili da se napijemo iz plitkoga potoka. Imao sam osjeaj da su mi se ak i kosti osuile poput starih
tapova. Samo je kranin poznavao ovu zemlju. Izgubili smo se, roae.

Ostavit u te ovdje ako jo jednom posumnja u mene, svinjski pimpeku, odbrusi Glum, srui vodu iz
dlana, dok je krupni Thorleik utke punio praznu mjeinu. Glum nas je prisilio da putujemo nou, pa smo
se izgubili.

U ranu zoru toga jutra, Glum je shvatio da smo prole noi uglavnom putovali prema istoku. Poslije smo
izali na istinu posutu kamenjem, a kad se sunce spustilo za valovite breuljke na zapadu, Thorgils je
ugledao staru pastirsku kolibu koja se smjestila visoko na strmini, gdje su umjesto brijestova, jasena i
hrastova rasli kleka i vrijes.
Krupni Thorleik tako silovito odmahne glavom da su mu zaplesale ute pletenice. Trebali bismo ostati
ovdje, meu drveem. Roae, tako je ipak najsigurnije. Kopljem je pokazao kolibu, koja e ubrzo pasti
u sjenu sunca na zapadu. Budemo li se kretali prema gore, primijetit e nas kilometrima unaokolo.

Tko e nas primijetiti, roae? Zeevi i jazavci? upita Thorgils, mahnuvi rukom prema breuljcima i
umi. Barem jednom elim spavati pod krovom. Trgnuo se, a onda je sklopio ruke na leima i snano
se protegnuo. Boli me cijelo tijelo.

U ovom trenutku vie bih se volio dobro naspavati nego provesti no s nekom mladom droljicom,
promumlja Glum i namrti se. Uostalom, vidio si onog jebenog, debelog gavrana. Podignuo je obrve.
Stari Asgot rekao bi da je takvo to dobar znak, a to i ja tvrdim, Thorleik.

Thorgils kimne i poloi ruku Thorleiku na rame. Odin je sklon hrabrima. On je s nama, roae. Drago mu
je to emo se uskoro vratiti u svoju zemlju nosei englesko srebro. Odat emo mu poast. Pogledao je
Gluma koji je ponosno zgrabio drku maa. To je i Sigurd trebao uiniti.

Thorleik sagne glavu i sloi se s njima, pa s lea skine okrugli tit i stavi ga na ruku kako bi bio spreman na
svako iznenaenje, a onda smo se plitkim i poprilino mranim klancem uputili prema sklonitu. Ipak,
nismo raunali s Velanima.

Thorleik je izaao iz kolibe da se pomokri, ali je ubrzo dojurio natrag i naslonio se na stara vrata. Ondje
su ljudi, Glume, prosiktao je, a moda i vukovi.

Vidio sam da je u Glumovim oima, obasjanima slabim svjetlom lojanice, bljesnuo neki neodreeni strah,
pa mi je bilo jasno kako je pomislio da nas je Sigurd pronaao. to si vidio, roae? promrmljao je, a
potom ustao i uzeo okrugli tit prislonjen uza zid kolibe. Slab vjetar fijukao je kroz pukotine na mjestima
gdje se raspala krhka buka, pa se Cynethryth primaknula blie Weohstanu.

Vani je sve crno kao Saracenov upak. Nisam vidio dalje od vlastitog kurca, izjavi Thorleik i nabije
ljem. Ali neki nepoznati ljudi svakako su ondje i otkrili su da smo mi unutra. Sam Tyr zna da sam se
gotovo popiao na jednoga od njih. Razgibavao je iroka ramena, a onda je zgrabio koplje od
jasenovine.

Mrzim ovu zemlju, promrmlja Glum, a onda i sam uzme koplje, pa su se za nekoliko trenutaka sva tri
Nordijca naoruala, pripremivi se za borbu.

Dok su u verinim kouljama i sa ljemovima na glavi odvagivali koplja i pravili pokrete okruglim, od
udaraca izbrazdanim titovima, bili su nalik na smrknuta boanstva rata koja siju smrt.

Velani su doli po nas. Daj nam oruje, Glume, rekao sam, odgurnuo se od oblinjeg zida i ustao.
Ispruio sam vezane ruke. Borit emo se s tobom.

Zurio je u mene tamnim oima, pa sam pomislio da e me ubiti, ali onda mi je razrezao spone i predao mi
koplje. Iako je poinio izdaju, jo uvijek je bio Nordijac vjeran mau, pa mi ne bi uskratio mjesto u Valhali,
na klupi za stolom gdje poginuli ratnici piju medovinu.
Pogledao sam Engleza Weohstana. Samo ti moe s nama, Gavrane, ree Glum, a onda mi okrene lea
i pogleda prema vratima. U tom trenutku mogao sam ga na mjestu ubiti, probosti ga vlastitim kopljem,
ali i ja sam bio Nordijac, a moj bog me motrio.

Glum nogom otvori vrata, pa smo sva etvorica izali u mrak. Nismo vidjeli nita. Nije bilo zvukova ili
pojava koje bi se kretale poput duhova na mjeseini. Posvuda se pruala samo beskrajna smrika.

Thorgils se gromko nasmije, pa se okrene Thorleiku. Uplaio si se vlastitoga kurca, ti veliko kopile!
povikao je, no onda smo zauli tup udarac. Thorgils je zastenjao i ustuknuo sa strijelom u prsima.
Odjednom se inilo da je vrijes oivio i vritei se bacio na nas, ali teki udarci Glumovoga maa koji je
sjekao meso govorili su nam da su nai neprijatelji ljudska bia i da ih je mogue ubiti. Thorleik i Thorgils
bacili su koplja, a onda su nekoga izudarali titovima i dugim maevima. Obuzet arom borbe, navalio
sam kopljem i zario ga u neije rame. Oi su mi se privikle na mrak, pa sam vidio spodobe koje su nas
napale ilave ljude blatom namazanih lica, s grubo izraenim otricama i s malim, crnim titovima.
Dvojica su skoila na Thorleika, reei poput pasa, pa su ga nastojali sruiti akama i eljeznim orujem.
Glum je zagrmio i rasjekao napadaa od ramena do kuka, ali ma mu se zaglavio, pa je povikao od boli
kad su ga dva blatom namazana ratnika probola kopljima. Okrenuo sam se i potrao natrag u kolibu, gdje
su Weohstan i Cynethryth stajali u mranomu kutu, ekajui kraj borbe. Otricom koplja presjekao sam
im spone na rukama.

Trite! viknuo sam, spreman da se suelim s podivljalim ratnikom koji je stajao u okviru vrata, a nosio
je i crni tit. Gromko sam povikao i zabio mu koplje kroz tit u prsa, pa sam okrenuo oruje i tek tada ga
izvukao. Istrao sam van, gdje su se strijele zabijale u Thorgilsa, odbijajui mu se od tita i ljema, dok je
ovaj urlao i ubijao. Weohstan je zgrabio Glumov ma i zabio ga napadau u lice, a onda se okrenuo i
odbio udarac kopljem. Dok je padao, Thorgils je posljednjim dahom viui zazvao Odina. Cynethryth je
svojim vritanjem parala no kao noem, a odjednom mi se uinilo da je netko bacio aroliju crni titovi
su nestali, a ja sam pao na koljena, dok je Weohstan gromoglasno proklinjao svoga Boga, Isusa i sve
svece. Da, crni su titovi nestali... ali nestala je i Cynethryth.

Velka kopilad! Weohstan je pljunuo na mrtvaca, a onda je poeo potezati Thorgilsov pojas i skidati
brynju s njegova izubijanoga tijela. Kroz pukotinu u oblacima zvijezde su na cijeli taj prizor bacale
srebrnkasti preljev, a u njihovu svjetlu vidio sam devet mrtvih Velana meu truplima Gluma, Thorgilsa i
Thorleika. U tiini smo mrtvacima uzeli oklope, ljemove i oruje obojica smo se opskrbili s po dvije
velke sulice za bacanje, zajedno s teim nordijskim kopljima. Onda smo se, navukavi ratnu opremu
sklisku od krvi koja se hladila, okrenuli jedan prema drugomu, a oblaci su sakrili zvijezde i krajolik
zaogrnuli u mrak.

Doi, Nordije, ispljune Weohstan. Zastao je kao ukopan, pa opako iskoraknuo, a pritom je i odvagivao
okrugli ratni tit. Hajde da svrimo s tim.

eli li umrijeti odmah, upitao sam, ili nakon to Cynethryth izbavimo od onih velkih kurvinih
sinova?

Ve je vrstim koracima poao prema meni, ali se naglo zaustavio. Namjerava li poi za njom? ak i u
mraku, zamijetio sam njegovu sumnjiavost i mrnju.

Namjeravam poi u potragu za knjigom, Weohstane, odgovorio sam, polako sputajui tit, ali dva
maa imaju vie izgleda od jednoga. Tvoja smrt moe priekati dok obojica ne dobijemo ono to elimo.
Weohstan podigne dva koplja, a onda proguna i zabije vrhove u zemlju. Priao mi je i zgrabio moju ruku,
a pod obrubom ljema oi su mu bile tamne. Doimao se posve drukije u punoj ratnoj spremi, pa sam
shvatio da je ubojica ba kao i ja.

titove smo prebacili preko lea i uzeli koplja. Weohstan se pomolio Bijelomu Kristu, pa sam i ja
promrmljao molitvu Odinu, ije ime simbolizira mahnitost ratnika. Potrali smo na zapad, preko
breuljaka prekrivenih vrijesom. Iako nismo mogli znati kamo je skupina velkih ratnika odvela
zarobljenicu, barem smo bili slobodni i u pokretu, a poticale su nas samo misli na osvetu.

Trinaesto poglavlje

Nakratko smo odspavali meu vrijesom, a probudili smo se kad je obzor ukrasilo prvo ruiasto svjetlo.
Jo uvijek sam bio premoren. Onako gladan i promrzao, istio sam jutarnju rosu s opreme i razmiljao o
izbezumljenoj Cynethryth... ako je jo uope iva!

Gledaj, Gavrane! pokae Weohstan. Upravo sam mokrio, a kad sam se okrenuo, vidio sam da pokazuje
prema zapadu, gdje su se dizali veliki zemljani zid i ograda od kolja. Sagradio ih je Offa, posljednji
mercijanski kralj, i to za vrijeme ratova sa stanovnicima Powysa i Dyfeda. Nasip je bio golem, a jarak
dubok, pa su ih vjerojatno godinama podizali. Ne pokazujem zid, glupi i slijepi bezbonie, nego ono, na
kilometar od nasipa. Vidi li to je to? Odmahnuo sam glavom i osvrnuo se na nebo okupano izlaskom
suncem. Kopilad dorukuje, rekao je, a grimasa mu je izobliila pristalo lice.

Navukao sam hlae i dotaknuo Odinovu amajliju na vratu.

Bilo bi dobro neto pojesti, prokomentirao sam, prebacivi tit preko lea. Nismo mogli znati koliko je
ondje boraca, a injenica da se nisu nekali upaliti vatru govorila je kako su prilino samopouzdani.
Sigurno nisu oekivali da e za njima poi dva progonitelja, no to nam je ilo u prilog, jer mi smo ipak
ratnici velikih bogova.

Kretali smo se nizinom kako nam ne bi vidjeli obrise na pozadini izlazeega sunca, a uskoro smo se nali
na drugoj strani breuljka koji je skrivao skupinu velkih ratnika, pa smo odande gledali kako povjetarac
polako odnosi dim prema istoku. Bilo je vrue. Znoj nam je curio niz lica i kapao s brada dok smo,
dokopavi se vrta, puzali prema suprotnomu rubu, odakle smo vidjeli da Velani sjede oko vatre.
Nabrojali smo osmoricu, a lica su im jo bila umrljana blatom od prole noi. Cynethryth je leala po
strani, vezanih ruku i nogu, a pogled je okrenula od nas. Noga joj se trznula, pa sam zakljuio da je jo
iva.

Previe ih je, proaptao sam. Morat emo ekati do mraka i iznenaditi ih.
Ne, proturjeio mi je Weohstan, a onda me zgrabio za ruku i glavom pokazao Offin zid. Dotle oni
stignu prijei jarak, pa emo s tom velkom kopiladi imati pune ruke posla. Pogledao me u oi. Smjesta
emo udariti na njih. Stisnuo je vilicu bude li morao, on e poi sam. Odmah, prosiktao je, pa sam se
sloio kimanjem glave. Svialo mi se takvo razmiljanje. Uz malo sree, Velani e biti oamueni zbog
velikih gubitka u borbi kod pastirske kolibe, ali uskoro se mogu okrenuti i engleskoj djevojci koju su
odveli, a nee mariti to je mlada, raupana i sasvim izubijana od bitke. Ako doe do toga, Cyhethryth je
najbolje da glavom udari u otru stijenu. Sigurd je vjerojatno poginuo zajedno s vujim oporom, pa sam
bio posljednji pripadnik nestaloga bratstva. Nisam imao doma, niti sam to mogao izgubiti, a Velani su
oteli ovu djevojku!

Privrstio sam remen ljema pod bradom i pomolio se da dobro upotrijebim nauene vjetine. Neka me
posve obuzme ratna groznica, a bijes u oima podari mi zastraujui izgled. Sretno s ubijanjem,
Weohstane, poelio sam suborcu i nasmijeio se.

Potvrdio je glavom. I tebi, Gavrane, odgovorio je, a pogled mu je bio krvoedan. Na vrhu brda stajali
smo tako da nam je sunce sjalo u lea. Silazei niz padinu, bacali smo duge sjene pred sobom. Podigao
sam lice prema nebu i zaurlao da me uje Odin neka mi pri ubijanju pomogne time to e voditi ruku u
kojoj drim ma.

Dok smo potrali niz padinu, izvikujui bojne poklie, Velani su poskakali, zgrabili oruje i male titove.
Weohstan je bacio velko koplje kao da baca munju, pa je protivnikoga ratnika pogodio ravno u prsa.
Nikada prije ili poslije nisam vidio takav pogodak! Saekao sam kako bih bio siguran da ne mogu
promaiti, a onda sam laganim kopljem protivniku probio vrat prije nego to je stigao podignuti tit.
Glumov no bacio sam pokraj Cynethryth, pa sam Velaninu u lice zabio tit i smrskao mu nos eljeznim
ispupenjem. iroko sam zamahnuo orujem, prisilivi dva protivnika da ustuknu, a vidio sam kako je i
Weohstan neprijatelju u prsa zabio nordijsko koplje.

Dok sam udarao titom i probadao kopljem, u meni je divljala elja za ubijanjem, ali mi je u tom trenutku
neto udarilo u ljem, a lea mi je zarezalo koplje, okrznuvi mi lopaticu. Povikao sam i bijesno pljunuo, a
onda sam se okrenuo, zamahnuo i drkom koplja pogodio napadaa u sljepoonicu tako snano da se
skljokao na tlo. Udarale su me otrice koje su mi se odbijale od brynje, ali neke su uspjele i probiti moju
obranu. uo sam da i Weohstan divlje urla, a onda sam vidio kako ga je velka ratna toljaga pogodila
ravno u glavu. Noge su ga gotovo izdale, a Cynethryth je kriknula poput divljega sokola, pa je Glumov no
zarila u napadaa koji je stajao nad Weohstanom. Odbacivi teko koplje, izvukao sam ma upravo kad
mi je ratnik sjekirom pogodio tit. Zamahnuo sam maem prema njegovoj glavi i raskolio mu lice.

Kopilad! Kurvini sinovi i avolja govna! povikao sam, divljaki maui maem s jedne na drugu stranu,
a onda sam se brzo okrenuo, traei nove neprijatelje. Bio sam edan krvi. Udario sam neije tijelo,
posrnuo i pao na jedno koljeno, no hitro sam se podigao i zgazio napadaa pod nogama. Jo dvaput sam
pao prije nego to sam zauo kako glas prodorno ponavlja rijei koje su mi se tek postupno oblikovale u
glavi.

Gavrane, gotovo je! Svreno je!

Bacio sam tit u kleku, a kad sam se okrenuo i pogledao Cynethryth, oi su mi bile pune krvi.
Jesi li boica smrti? uo sam samoga sebe kako pitam, pokuavajui obuzdati neobjanjivu drhtavicu
koja mi je obuzela tijelo. U nogama sam osjetio slabost, no ipak sam stajao uspravno. Hou li se sad
pridruiti poglavaru Sigurdu?

Gavrane, to sam ja, Cynethryth! povikala je, a niz obraze su joj tekle suze. Cynethryth! Obavila mi je
ruke oko vrata, pa me vrsto drala, kao da moju drhtavicu i bol nastoji upiti u svoje tijelo. Tek tada
shvatio sam da nisam mrtav i da ona nije Valkira, nego Cynethryth, krasna Cynethryth. Nekako smo ipak
pobijedili!

Oh, ne! Bog nam pomogao! povikala je i naglo me odgurnula, pa je otrala do Weohstana koji je leao
na zemlji, a onda se pokraj njega sruila na koljena. Okrenuvi se prema zapadu, gdje su se breuljci
prekriveni paprati uzdizali poput valovitoga i sivoga mora, vidio sam da nam se pribliava neka skupina.
Iako su jo bili daleko, razabrao sam njihove crne titove.

Die li? doviknuo sam djevojci, pa sam joj priao, spotiui se o poginule Velane. Preko Weohstanove
sljepooice, na mjestu gdje ga je protivnik udario toljagom, pruala se posjekotina, a oklop mu je bio
oteen i okrvavljen, iako nisam znao je li to njegova krv. Die li, Cynethryth? ponovno sam upitao.
Osvrnuvi se oko nas, vidio sam da nam se Velani pribliavaju poput krvolonih pasa. Zaalio sam to to
nisu engleski ratnici, optereeni brynjama, ljemovima i titovima sa eljeznim obrubima. Tada bismo
barem imali vie vremena.

Moe li ga nositi, Gavrane? upitala je, ali pogled zelenih oiju odavao je spoznaju kako to nije mogue,
pa mu je prstima prela kroz kratku, smeu kosu i oajniki ga zagrlila.

Odmahnuo sam glavom. Gotov sam. Ne mogu se boriti s njima. Upitao sam se jesu li mi Norne,
sudbinske tkalje, u ivotnu nit utkale takav kraj. Poteno sam se borio, pa mi smrt nee biti sramotna.
Odjednom sam se uplaio za Cynethryth. to e Velani njoj uiniti nakon to mi probodu trbuh? Gledala
je Weohstana, a onda ga je poljubila u elo, ne marei to e usnice umrljati krvlju. Nisam prekidao njezin
oajniki izljev, nego sam umjesto toga proaptao Odinu da u prije smrti ubiti jo jednoga neprijatelja.
Cynethryth je ustala, zgrabila nordijski tit i prebacila mi ga preko ramena. Uzela je konatu torbu u kojoj
je bila knjiga svetoga Jeronima i dohvatila vrsto koplje.

Evo, prosiktala je i tutnula mi koplje u jednu ruku, dok mi je drugu ruku prebacila preko svoga ramena.
Nasloni se na mene, glupa i bezbona ivotinjo. Snaga me napustila. Nisam znao jesam li teko ranjen,
ali jedva sam se drao na nogama dok smo se verali uz istoni breuljak, ostavivi polumrtvoga
Weohstana u rukama neprijatelja. Bre, Gavrane! otro je naredila i povukla me, dok sam se ja pri
svakom koraku pomagao kopljem i pravio bolne grimase. Pokreni, se, prljavi jarev sine. Natezala me i
obasipala uvredama, a njima mi je zapravo i raspirivala ar u srcu. Oboje smo bili svjesni da e nas Velani
uhvatiti ako ne stignemo do drvea prije nego to se popnu na posljednji breuljak.

Ostavi me, zastenjao sam i klonuo na koljena. Vrtoglavica mi je pomutila pogled, a iz kutova oiju
prikradao mi se mrak. Idi!

Ne, Gavrane! povikala je. Ostat u ovdje! Ostat u i gledati kako te ubijaju, a onda e me silovati do
smrti!

Psujui joj sve po redu, skupio sam posljednje ostatke volje, zabio koplje u zemlju i pruio ruku
Cynethryth da me povue na noge. Tvrdoglava kujo, prokomentirao sam.
Dokopali smo se crte drvea, ne okreui se da vidimo jesu li se Velani ve popeli na posljednji breuljak,
a onda smo odepali u umu, poput divljih i progonjenih ivotinja.

Jo samo malo i gotovo je. Cynethryth me prisiljavala da napredujem i podizala me kad sam pao. uma
je postala gua, pa smo se probijali kroz tanke donje grane borova i breza, a mrak koji mi je pao na oi
ispunilo je pucketanje grana i um krvi to mi je navirala u ui. Poslije toga, vie se niega ne sjeam.

Kad sam otvorio oi, pomislio sam da postajem slijep. Trebalo je vremena da se priviknem na mrak koji se
zadravao oko mene. U tihoj umi vladalo je tjeskobno ozraje, a jedini znakovi okolnoga ivota bili su
sovin huk i utanje jazavca u grmlju. Tresao sam se pri pokuaju da sjednem, a vrsta ruka gurnula me
natrag na tlo.

Jaa si nego to se ini, Cinethryth, promrmljao sam i utonuo u mrane misli.

Poslije nekoga vremena, zauo sam glas i na usnicama osjetio hladni rub ljema. Pij, Gavrane. Dok sam
srkao vodu, curila mi je niz bradu. Nisam ni znao da sam tako edan. Ti si spavao, a ja sam pronala
potok. Njezina rasputena kosa kakljala me po elu.

Slana je, primijetio sam, oblizujui ispucale usnice, a onda sam ponovno legao.

Isprala sam ljem, ali koa je duboko upila znoj, tiho je odgovorila, pa je Glumov ljem paljivo poloila
na postolje koje je napravila od granica. Tvoj tit sakrila sam ispod kupina. Glas joj je udno zvuao u
ovoj mranoj noi. Zrak je mirisao po plijesni i vlazi, a kad sam protegnuo nogu, stopalom sam udario u
drvo. U hrastu smo, Gavrane, tiho me izvijestila Cynethryth. Jamano je vrlo star. Pomaknuo sam se
tekom mukom, a zaboljela su me i lea. Miruj, ili e ti se rana ponovno otvoriti. Zaila sam te ovim,
podignula je tanku kotanu iglu.

Dotaknuo sam je prstom i trgnuo se. Nije ba otra, je li? rekao sam.

Slegnula je ramenima. Trnom sam ti probuila kou. Dobro je to si spavao, mislila sam da si umro. ak
i u mraku, vidio sam da je namrekala nos. Smrdi kao mrtvac.

ime si zatvorila ranu? upitao sam, zadrhtavi.

Izvila je usnicu kad je podigla oteeni rub tunike iz kojega je izvukla nit da zaije posjekotinu, pa sam joj
ugledao poderanu donju odjeu. Moglo je biti i ljepe, ali najbolju odjeu ostavila sam u Merciji.

Oprosti mi, Cinethryth. Uzeo sam njezinu ruku u svoju, pa sam je stisnuo, a leima mi je prostrujao val
boli. ao mi je zbog onoga to smo uinili.

Istrgnula je ruku iz mojega stiska. Vi ste pogani narod i sve radite naglo. Nalik ste na ivotinje, divlja
stvorenja koja se ne boje Gospodinova suda. Uprla je prstom u mene. Ali ti bi se trebao bojati,
Gavrane. Uinilo mi se da joj u oima vidim istu mrnju kakvu sam primijetio i kod Weohstana.

Zato si mi onda spasila ivot? upitao sam. Mogla si pobjei i ostaviti me tim kurvinim sinovima.
Mogla sam, kratko je odgovorila, a onda se naslonila na deblo i kroz usku pukotinu promatrala tamnu
umu. Uistinu mi nije jasno kako je tu unijela moje teko, onesvijeteno tijelo u verinoj koulji. ena
sam, nastavila je, ali to ne znai kako ne znam to je ast. Vi mukarci svoju dragocjenu ast nosite kao
ogrta od hermelina, ali on ipak nije samo vae vlasnitvo.

Mrzi me, Cynethryth.

Doao si po mene, odgovorila je, a onda je slegnula ramenima i ponovno pogledala kroz pukotinu.
Da, ipak si me pronaao.

Ne, odmahnuo sam glavom. Weohstan je doao po tebe, a ja sam traio knjigu. U tom trenutku
meu drveem je odjeknuo otar prasak, pa smo zaustavili dah. Dugo smo utjeli u vlanomu mraku
upljega hrasta, a onda smo zaspali. Bojali smo se Velana koji lutaju umom.

Ujutro mi je Cynethryth posjekotinu na leima namazala svjeim melemom od trava, zdrobljenoga lia i
gline, pa smo pojeli bobice i orahe to ih je jo prije svitanja nabrala u moj ljem.

Trebat e ti mesa da obnovi snagu, zakljuila je i tekom mukom progutala gorku bobicu. ovjek ne
moe ivjeti samo na takvoj hrani.

Najslae su one koje ubere s june strane grmlja, pouio sam je, trpajui u usta aku neega
zelenkastoga, jer su najizloenije suncu.

Znam to, gosparu, odgovorila je podrugljivo, pa sam slegnuo ramenima, vaui kiselkasto voe.
Jutarnja svjetlost bila je jarka, pa se nae skrovite u staromu hrastu vie nije inilo toliko sigurno kad su
kroz pukotinu prodirale suneve zrake.

Nisi li mi za doruak ostavila malo veprovine? upitao sam, slabo se nasmijeivi. Zadirkivao sam je, a
zapravo bih joj trebao zahvaliti. Thorovih mi zubi, ti i ja nipoto nismo za enidbu, curo. Ali Cinethryth
jutros za mene nije imala osmijeha.

Misli li da je iv? upitala je. Knjigu s evaneljima to ih je preveo sveti Jeronim poloila je u krilo.
Povukao sam se unatrag, uplaen tom tajanstvenom stvari s koricama ukraenima dragim kamenjem.
Izmeu njih sigurno su bile skrivene nekakve tajne. Reci mi istinu, Gavrane. to misli, je li preivio?

Odvratio sam pogled od svete knjige i pogledao djevojku u oi. Mislim da je mrtav, Cynethryth, tiho
sam odgovorio. Poslije onoga to smo im uinili... Odmahnuo sam glavom. Ta kopilad bi ga sigurno
dovrila. Zapravo sam se sjetio jo jedne mogunosti: Velani bi Weohstana mogli zadrati kao taoca za
kojega e traiti otkupninu... ili e im posluiti kao tit protiv mercijanskoga napada, no mogli bi ga i
muiti do smrti. Cynethryth se nije smjela zavaravati lanom nadom, pa sam je uvjerio da je Weohstan
mrtav. Zelene oi ispunile su joj se suzama, a kad ih je zatvorila, niz prljavo lice potekla su joj dva
potoia.

I drugu no proveli smo u upljini hrasta, a Cynethryth je pokraj drveta pronala mrtvoga gavrana. Uzela
je sjajno perje s jednoga krila i uplela ga u moju dugu kosu, tako da se presijavalo na mjeseini. Doista si
postao gavran, prokomentirala je, a alost za izgubljenim Weohstanom zamutila joj je oi poput ledene
kore. Sad moemo odletjeti i to daleko. Zahvalio sam joj, iako nisam bio siguran ni mogu li hodati
kako treba, a kamoli letjeti.
Govori poput pravoga poganina, uvi moj ukor, brzo se prekriila, no u kosi mi je svejedno ostavila
gavranovo krilo, pa sam odluio da ga nikad neu ukloniti.

Odvaili smo se zai u umu, nadajui se da je skupina velkih ratnika odustala od potrage za nama.
Glumu su ve uzeli mnogo mercijanskoga srebra. Uz malo sree, mugnut e natrag u svoju zemlju iza
zida kralja Offe. Bio sam slab, ali Cynethryth je procijenila kako mi rana na leima dobro zarasta s
obzirom na to da klipem preko teko prohodnoga zemljita, umjesto da se odmaram na slami. Poli smo
prema jugu. Poslije svega to se dogodilo, jo sam uvijek imao knjigu, znajui da moram ispuniti
Sigurdovu stranu pogodbe i to blago predati u ruke starjeine Ealdreda, koji e nam tada vratiti Zmiju i
Fjordskoga jelena. Istina, nisam znao to uiniti s ta dva duga broda, ali zbog Sigurdove, a moda i moje
asti, Ealdred mora dobiti knjigu, dok u ja time stei slobodu.

Hoe li Ealdred Glumu platiti znatnu svotu srebra za tebe i Weohstana? upitao sam dok smo koraali
kroz smriku i paprat, a kiica koja je padala ispirala mi je krv s oklopa. Znao sam kako riskiram da zaplae
ako spomenem Weohstana, ali morao sam poneto doznati o starjeini s kojim u se uskoro ponovno
nai oi u oi. U hodu sam se jo uvijek uvelike pomagao kopljem, kako se ne bih naprezao i riskirao
otvaranje rane koju je Cynethryth saila.

Slegnula je ramenima i nije mi odgovorila, pa sam udahnuo zrak koji je mirisao na kiu i nastavio klipsati.
Glum je mislio da e, ako te preda Ealdredu, Mercijanci platiti da im se vrati. Vjerojatno je imao pravo.
Kladim se kako Ealdred ne bi propustio priliku da se dokopa onoga to Mercijanci ele. Oko vatri se
aptalo da si ki kralja Coenwulfa, izvijestio sam je, motrei njezino lice kako bih procijenio jesam li
pogodio. Ne izgleda mi kao kraljevna.

A jesi li poznavao mnoge kraljevne? upitala je. Potom sam ja slegnuo ramenima, pa je napuila usta,
sagnula se i sa umskoga tla podigla tanku ljeskovu granu. Coenwulf bi mogao dati krzno ili dva da se
vratim u njegovo prebivalite, Gavrane, odgovorila je, ako ga jo ima, ali to ne bi uinio zbog onoga to
ti zamilja u svojoj glavi.

Dakle... nisi mu ki, ali si plemenita roda! Toliko valjda znam, zakljuio sam, a Cynethryth je podignula
obrvu. Prije sam te zadirkivao, priznao sam. Po tvojoj odjei i dranju vidio sam da ti je otac bogat,
tko god on bio. Vjerojatno je i poznat diljem Mercije.

Pssst, Gavrane, okrenula se prema meni i stavila mi prst na usta. Nisam Mercijanka. Zvuim li tako?
Odmahnula je glavom. udan si ti mladi poganin...

Naslonio sam se na koplje i ispruio ruku, pozivajui je da nastavi. Odmahnula je glavom kao da se pita
kako mogu biti tako glup.

Ki sam starjeine Ealdreda.

Njegova ki? Tu novost primio sam kao da me netko udario meu oi. to si onda radila u
Coenwulfovoj tvravi?

Preko napetoga lica preletio joj je bolni izraz. Trebala sam se udati za roaka kralja Coenwulfa,
objasnila je. Time bih pomogla zalijeiti rane izmeu Wessexa i Mercije. Trebala sam uspostaviti mir,
Gavrane. Otac kae da se ugovor raspada, a upravo je moj brak mogao pomiriti kraljevstva i dokrajiti
borbe. Namrtila se. Ali poznajem oca i znam koliko mu vrijedim. Te rijei gotovo je ispljunula, kao da
sadre otrov. Dao bi me Mercijancima i time bi kupio vrijeme koje mu je potrebno da skupi vojsku za
dan kad kralj Egbert napadne Coenwulfa. Ealdred eli tu zemlju, a ja sam cijena koju je spreman platiti za
rat pod svojim vlastitim uvjetima, Gavrane.

Tkalje mira! uo sam da takve ene nazivaju i kravama primirja, pa iako su se monici oduvijek koristili
kerima za ostvarenje svojih ciljeva, nikad mi nije palo na um da bi se te ene, koje su i roene u
povlatenu poloaju, mogle pobuniti protiv svoje sudbine. Sjetio sam se da sam i ja pomogao Nornama,
tkaljama sudbine, da iz moga ivota izvuku i prekinu nit kojom su prorekle kako trebam zauzeti
Ealhstanovo mjesto za tokarskom klupom.

Tkalje mira plaaju skupu cijenu, Gavrane, uzdahne Cynethryth. Trguju vlastitim duama i tijelima za
nakit i lijepu odjeu, a ive na hladnome i praznome mjestu, izmeu dvije obitelji koje nikad ne mogu
zakopati meusobnu mrnju. Te ene vode dvostruki ivot, a zapravo uope ne ive.

Tada sam je shvatio, jer kao ni tkalje mira, ni ja nisam bio potpun. Kao ovjek bez prolosti, nisam spadao
ni meu Engleze, a nisam bio ni Nordijac. Cynethryth je dlanom obrisala kiu s lica, a mokru je kosu
namjestila iza uiju izgledala je toliko dobro da bih je mogao motriti danima! Trebali smo se vjenati
poslije one veeri kad smo te Weohstan i ja zatekli u Coenwulfovoj crkvi, rekla je, maui ljeskovom
granom po zraku.

Dakle... Weohstan je roak kralja Coenwulfa, pretpostavio sam, uvjeren da je upravo to njihova pria.

Svemoni Kriste i svi sveci! uzviknula je. I djeji drveni ma otriji je od tvoga uma, Gavrane. Bacila je
ljeskovu granu. ovjek za kojega sam se trebala udati zove se Ordlaf. Mislim da je moda mrtav.
Odjahao je s kraljem kad su Northumbrijanci napali granice. Na to joj nisam odgovorio. Bilo kako bilo,
ne svia mi se. Istina, kranin je, dodala je, kao da je zato odmah i bolji ovjek, ali i vea zvijer od
tebe.

Ne vjerujem, nacerio sam se. Smrdi li kao ja?

Nitko ne bi mogao tako smrdjeti, odgovorila je, gotovo se nasmijeivi, ali pomislio bi da je bezbonik.
Nedvojbeno bi ti se svidio. Moda bi vas dvojica trebali stupiti u brak... ako je iv. Oi su joj nestano
zasjale. A Mauger? Jesi li primijetio da je uvijek nastojao biti blizu mene, jo od trenutka kad ste nas ti i
tvoji bezboni prijatelji uzeli za taoce?

Mislio sam da te taj vol eli iskoristiti, odgovorio sam, a u obraze mi je navrla krv. Ne vjerujem mu, on
je kopile.

Zakikotala se. Stari Mauger poznaje me cijelog ivota, pohvalila se. Moj otac poslao ga je sa Sigurdom
da me dovede natrag u Wessex. Moda je zakljuio da je prekasno za spaavanje ugovora, da vie ni
tkalja mira ne moe pomoi. Nije budala. On bi me jo i rtvovao, ali ne bez odreenih ustupaka i
povoljnoga krajnjega rezultata. Ima i drugih kraljeva s roacima, novih pogodbi i trgovina u kojima bi
mogao sudjelovati. Nastavila je koraati, pa sam je slijedio.

Dakle, tvoj otac poslao je Sigurda po knjigu, a Maugera po tebe.

Da, odgovorila je, ali ti si obavio Maugerov posao potedjevi me u crkvi kralja Coenwulfa. Samo je
trebao pripaziti da tvoji prljavi pogani ne stave ruke na mene. Rekla je to kao da je rije o lakoj zadai za
ratnika Wessexa, pa sam se pitao to bi se dogodilo da su Svein, Bram ili Floki odluili iskoristiti
zarobljenicu.

Zna, on i nije ba uspjeno obavio posao, bezobrazno sam primijetio. Gdje je bio kad su Glum i
njegova govna usred noi doli po tebe? Namrtila se, pa sam pomislio da se i sama pitala zato se
Mauger nije probudio da je zatiti.

Ne mogu vjerovati da ga vie nema, nastavila je. To mi se ini nemogue, iako nikad nismo bili bliski.
Odmahnula je glavom. Otac kae da je Mauger oduvijek bio opak ovjek koji voli ma vie od bilo kojega
ivoga stvorenja. Moe li netko takvo to osjeati prema komadu eljeza, Gavrane? upitala je, a kako mi
se ruka nagonski pribliila jabuci na drki maa, nije joj bio potreban drugi odgovor, pa je napravila
grimasu. Bilo kako bilo, mislim da je one noi kod jame za ugljen pobio poprilian broj Mercijanaca. Ocu
e sigurno nedostajati. Sjetio sam se da mi se u elucu javila munina kad sam uo kako se naoruani
jahai pribliavaju Sigurdovu taboru. Mauger je bio najvei ratnik u cijelomu Weesexu, gotovo je
ponosno dodala. U glavi mi se vrtjelo dok sam nastojao sve to smisleno povezati, iako se pojedinosti jo
uvijek nisu uklapale u cijelu sliku, poput noa to ga netko gura u krive korice.

Weohstan ti je ljubavnik? upitao sam optuujuim glasom. Bila si nevjerna ak i no prije nego to si
se trebala udati za drugoga? Vidio sam kako se pred crkvom drite za ruke.

Gorko se nasmijeila, a dok je koraala, oi boje brljana ispunile su joj se suzama. Bio mi je pratitelj.
Rukavom je obrisala oi. Barem slubeno. Zapravo je trebao ostati s kraljem Coenwulfom kao jamac da
moj otac nee napasti toga vladara.

Dakle... niste bili ljubavnici?

Weohstan mi je bio brat.

etrnaesto poglavlje

Kad smo doli do zapadne obale Severna, pronali smo laara i njegovog slaboumnog sina, pa je otac
ponudio da nas u svom starom i pokrpanom amcu prebaci preko najuega dijela rijeke. Nije vie bio
tako revan kad sam mu rekao da nemamo ime platiti, a i nije vjerovao kako je Cynethryth ki starjeine
Ealdreda. Meutim, kad sam mu pokazao ma, povjerovao je da je opako otar, pa smo se ubrzo nali u
Wessexu.

Proli smo kroza seoce iji su stanovnici poznavali Cynethryth, pa su nam dali kruha, sira i suene unke.
ene su kokodakale oko djevojke, uasnute njezinim odrpanim izgledom. Nisam im zamjerio to su se s
nepovjerenjem odnosile prema meni nosio sam punu ratnu opremu, na lea sam prebacio oslikani
okrugli tit, a sve to jo nisam oistio od krvi. Navikao sam da ljudi zure u mene. Moje krvavo oko
oduvijek je izazivalo strah, pa mislim da sam i poeo uivati u tome. uo sam da govore kako je daleko
vanije da vas ljudi potuju nego da vas se boje, ali to nije istina. Strah sledi srce vaega protivnika, pa on
i ne izvue ma, a netko se zbog straha bori uz vas, iako bi vam inae bio protivnik. S druge strane,
potovanje je nalik na pehar s medovinom optoen draguljima, ili na posebno ukraene korice
molitvenika tek nepotrebna rasko, i stoga je bolje da osjeaju strah.

Nedugo nakon to smo otili iz sela, vidjeli smo da nam preko iroke livade pune krestuaca i kaljunica
prilaze jahai koji su titove nemarno prebacili na lea, a koplja su poloili preko sedla. Na udaljenosti od
stotinjak koraka, jedan od jahaa podigao je ruku, pa su oblikovali polumjesec koji se, ako bi voa to
zapovjedio, lako mogao pretvoriti u smrtonosni prsten.

Gospa Cynethryth? uzviknuo je konjanik, zauzdavajui pastuha koji je mrzovoljno zabacio glavu. Je li
to mogue? Oprala je lice, ali duga tunika bila joj je odrpana! Nordijac joj je oduzeo lijepi bro, a
Velanin je prisvojio njezin ogrta... Iako ju je starica raeljala, Cynethtrythina kosa jo je bila prljavo
ute, a ne zlatne boje.

Naravno da sam ja, Burgrede! strogo je odgovorila, a onda je protrljala njuku njegova konja, pa je
smirila ivotinju. Hoe li samo sjediti i zuriti kao okato pile? Daj mi svoga konja, ovjee! Cipele su mi
pune rupa.

Naravno, gospo, mrzovoljno odgovori Burgred, a oito ga je ljutilo to njegov pastuh tare njuku o
njezin svijeni dlan. Mahnuo je jednomu od svojih ljudi da joj prepusti konja.

Tako mi Krista, hoe li moj pratitelj hodati? upitala je, pokazujui na mene. Umoran je od ubijanja
velkih gadova.

Jahai su sumjiavo gledali moje krvavo oko i gavranovo krilo u kosi, a onda je jedan od njih preko volje
siao s konja i predao mi uzde. I tako sam odjahao u prebivalite starjeine Ealdreda, gdje su pogibali
Nordijci i gdje sam se borio zajedno sa Sigurdovim vujim oporom, a budunost nam se kotrljala poput
srebrnoga novia. Jahao sam s njegovom keri Cynethryth i nosio knjigu s evaneljima koja je preveo
sveti Jeronim.

Kad je starjeina Ealdred vidio da dolazim s djevojkom, lice mu se smrailo, a usta su mu se trznula ispod
dugoga brka boje pijeska. Bacio je pogled prema vratima tvrave, nedvojbeno se pitajui gdje su ostali
Nordijci, a onda je preko ramena prebacio ogrta i zagrlio ker. Cijelo to vrijeme sumnjiavo me motrio.

Cynethryth je oca njeno povukla za brkove, no Ealdred se ozbiljno odmaknuo od nje.

Doi, keri, pozvao ju je. Pozdravio me kimanjem, a onda je poao u svoju dvoranu, dok su posvuda
unaokolo trkarali robovi i posluitelji koji su pripremali gozbu u ast sigurnoga povratka djevojke.

Nakon to je ocu prepriala doivljaje s vujim oporom, izvijestila ga je i o Weohstanovoj sudbini, a dok
je to govorila, na pod prekriven rogozom kapale su joj suze. Ealdredovo lice kao da se topilo na te rijei,
iako je stiskao eljust, pa su mu se miii u obrazu trzali poput kukaca zarobljenih ispod koe. Okrenuo se
od Cynethryth i bijesno zaurlao, uplaivi robove koji su se najprije skutrili, a onda urno izali iz dvorane
u potrazi za drugim poslovima.
Da nije bilo Gavrana i ja bih bila mrtva, oe, rekla je djevojka, uhvativi ga za ruku. Ealdred me
odjednom ljutito pogledao, a oi su mu bile hladne i tvrde poput kamenja.

Borio si se uz moga sina? upitao je, odmaknuo ruku od Cynethryth i poloio je na balak maa.

Da, gosparu, odgovorio sam. Weohstan se borio kao pravi Beowulf. Pobio je vie tih kurvinih sinova
od mene. Da nije bilo njega, obojica bismo poginuli.

Oi su mu bljesnule od ponosa, a onda je utke ustao i zurio u mene, kao da se ne moe odluiti bi li me
zagrlio ili mi ipak prerezao vrat. Naposljetku je samo kimnuo.

Veliki sam ti dunik, Nordije. Namrtio se, prstom uvrui brk. Ki mi je vrlo dragocjena. Okrenuo
se, a smijeak mu je ozario lice dok je promatrao Cynethryth da, bilo je tu i boli i ljubavi. Vrlo
dragocjena, ponovio je, a onda mu se raspoloenje smrailo. Ipak, sklopio sam sporazum s tvojim
starjeinom Sigurdom, a on ga nije izvrio. Polako, kao da na leima nosi veliki teret, sjeo je na dugu
klupu pokraj velikoga ognjita.

Nije tako, gosparu. Istupio sam i na hrastov stol poloio torbu sa svetom knjigom. Osvrnuo sam se po
dvorani da vidim ima li tragova ljute bitke koja se nedavno vodila, ali vidio sam samo nova hrastova vrata
blijede boje koja su se pomalo isticala u prostoriji od tamnijega drveta. Tapiserija s likom Bijeloga Krista
jo se njihala na povjetarcu, a iznad njegove glave s trnovom krunom primijetio sam neto nalik na
krvavu mrlju.

Ealdred je brzo pogledao mene i Cynethryth, a onda je neko vrijeme zurio u torbu. Napokon je drhtavim
rukama dotaknuo vrpcu kojom je bila vezana, pa je grozniavo poeo odvezivati vor. Ne moe biti,
mrmljao je, a dugi brk mu je podrhtavao. Nije mogue! No bilo je mogue, pa je gospodar Ealdred od
Wessexa urlajui zatraio da mu netko donese baklju kako bi osvijetlio jednu od najveih dragocjenosti u
kranskome svijetu. Odmaknuo je knjigu za duinu ruke, ba kao da se neega uplaio, a onda je prstom
milovao lijepi i umetnuti zlatni kri, zadravajui se na crvenome i zelenome dragome kamenju u
svakome kutu korica. Prekrasno, proaptao je, zadivljeno odmahujui glavom. Ujedno i krajnje
neobino.

Cynethryth je stajala iza oca, pa mu je gledala preko ramena, a i ja sam se usudio pribliiti svetoj knjizi,
iako priznajem da sam osjetio strah. Ve i same korice nekome bi donijele bogatstvo, ali izvor njezine
moi nije bio u tome. Zbog same injenice da sam vidio kako je knjiga djelovala na gospara Ealdreda,
vrsto sam odluio da je vie nikada ne dotaknem. Nisam bio kranin. Samome sebi rekao sam da nada
mnom vlasti nema nikakva arolija koja lei na njezinim stranicama od tankoga pergamenta. Ipak, svi oni
prieljkivali su upravo tu knjigu: otac Egfrith, Ealdred, Weohstan, Cynethryth, kralj Coenwulf od Mercije,
pa ak i Egbert od Wessexa. Nauio sam da se uvijek oprezno odnosim prema onome to nadahnjuje
ljude. Budale koje se mole Bogu mira borit e se do posljednjega daha za tajne navrljane tintom na
osuenoj teleoj koi, a zbog rijei mogu i ubijati sa arom koji je jednak bijesu boanstva rata.

Ealdred je okretao krute stranice, uzbueno motrei svaku aru i pomno izraeni inicijal ukraen
zelenom, ljubiastom, plavom ili zlatnom bojom. Neki uzorci oblikovali su zvijeri koje su se uvijale poput
onih izrezbarenih na pramcima Sigurdovih dugih brodova, pa nisam znao ima li na tim stranicama osim
crtea i kakvih arobnih rijei. Cynethryth, idi i neka te ene oiste, pomakne se Ealdred, otrgnuvi
pogled s knjige. Tvoja majka bi se preokrenula u grobu kad bi te vidjela u takvu stanju.
Ne budi glup, oe, odgovorila je, a onda je prljavu kosu poela plesti u pletenice. Oprat u se kasnije.
elim ostati s tobom i s Gavranom. Osim toga, majinu kosu uvijek si oboavao kad je bila divlja i
neukroena.

Njezin otac vie nije skidao pogled sa svete knjige. Nisi kao tvoja majka, Cynethryth, odgovorio je,
preavi usnicom preko donjih zuba, a onda je mahnuo posluitelju da djevojku otprati iz dvorane. Ljutito
je izala, a ja sam gledao za njom.

Zna li itati, Gavrane? upitao je starjeina kad smo ostali sami.

Zanijekao sam, odmahnuvi glavom. Nikad nisam imao razloga da nauim, gosparu... barem ne u
razdoblju koje pamtim, a sumnjam da sam i prije toga znao itati. Doimao se zbunjeno. U glavi mi je
mrak, objasnio sam, slegnuvi ramenima. Ne sjeam se kakav sam ivot vodio prije dvije zime.

Jo je imao zbunjeni izraz lica, ali je sad samo odmahnuo rukom. Naravno da ne zna itati, rekao je i
nastavio prouavati sloene crtee. Nema razloga zato bi uope nauio tu vjetinu. Nasmijeio se i
preao prstom preko slike ene koja je drala malo dijete. Iznad oba ramena lebdjeli su joj meni
nepoznati ljudi s krilima i neto pokazivali dugim prstima, a nisam razumio zato ne odlete jo dalje
ena je bila runa poput lasice. Vuk nema razumijevanja za pastirovu vatru, pa zato nikad nee upoznati
toplinu, primijeti Ealdred.

Vuji zubi su otri, gosparu, a i oi mu dobro vide u mraku, odgovorio sam. Ne trebaju mu pastir i
njegova vatra. Oni bi ga uinili mekucem.

Moj sugovornik paljivo je zatvorio knjigu i pogledao me. Vuk bi mi mogao biti koristan, izjavio je. ini
se da si nadaren za sijanje smrti, Gavrane. Podignuo je obrve dok je njeno vraao knjigu u torbu, a
onda je ustao. No to je jo vanije, nadaren si da ostane na ivotu. Mislio sam kako i Mauger
posjeduje tu nadarenost, ali ini se da je ak i on bio obian smrtnik. Mogao bih ti pruiti dobar ivot,
rekao je, ako mi prisegne na vjernost ti i tvoj ma tada ete pripadati meni. Mogu biti velikoduan
prema onima koji mi dobro slue.

Ve imam poglavara, odgovorio sam, nagonski dodirnuvi srebrni kolut na ruci.

Sigurd je mrtav, ree Ealdred, pa rastvori usnice i pokae zube. Sad mu vie nita ne duguje. Slue li
Nordijci sablastima?

Ne znamo jesu li mrtvi, odgovorio sam. Moda su Coenwulfovi ljudi projahali pokraj Sigurdova
tabora, a ak ako su ih i pronali... Odmahnuo sam glavom. Ne vjerujem kako bi bili u stanju pobijediti
vuji opor. Naalost, naravno da je takvo to bilo mogue. Sigurdovi ljudi su spavali, a neprijatelji su ih
uvelike nadmaivali brojem. No one noi na obali, u borbi ispred Zmije i Fjordskoga jelena, upoznao sam
Ealdredovu podmuklost, pa mu nisam vjerovao, a osim toga, htio sam da starjeina misli kako e se
Sigurd vratiti po duge brodove.

Gdje su onda, zaboga? upitao je i stavio mi ruku na rame. Misli li kako mogu dopustiti da ratnika
skupina poganih Nordijaca luta zemljom kralja Egberta? Moji ljudi to nee podnositi, Gavrane! Tako se
silovito nagnuo prema meni da sam mu u dahu namirisao slatku medovinu. A isto tako... ni moj Bog,
zareao je.
to je sa srebrom koje duguje Sigurdu? upitao sam. I s njegovim dugim brodovima?

Prstom na kojemu je imao prsten uvijao je brk. Ti si mi donio knjigu, Gavrane, a ne Sigurd. Srebro je
tvoje... a i brodovi. Oklijevao je. Jasno, ako ih eli.

Potvrdio sam glavom. Ipak, samo jo jedna sitnica, gosparu, rekao sam, pa se moj sugovornik namrtio
pri pomisli da u traiti jo vie, iako mi je ve dovoljno ponudio. Postoje izgledi da ti je sin iv. Prije
nisam nita rekao jer bi Cynethryth mogla imati lane nade, ali Weohstan je jo disao kad su Velani doli
do njega.

Onda su mu vjerojatno izvadili utrobu, budalo, primijeti Ealdred, napravivi grimasu, a razljutio se to
sam ga ponovno prisilio da razmilja o Weohstanovoj sudbini. Za tu kopilad nemamo milosti, a nemaju
je ni oni za nas.

Gosparu, Velani su izgubili mnogo ljudi, ak i previe. Platili su visoku cijenu to su te noi poli u lov.

Podigao je obrvu. Ba zato e jo vie eljeti proliti nau krv. Ti kurvini sinovi razmnoavaju se kao
zeevi.

Vjerojatno su prepoznali da je Weohstan plemenita roda, nasmijeio sam se. Tvoj sin jest ubojica, ali
izgleda kao plemenita. Iako se nastavio mrtiti, starjeina je sad polako kimnuo u srcu se vjerojatno
uhvatio za tanku nit nade. Crni titovi jamano znaju da im Weohstan vie vrijedi iv, nego mrtav. Moj
sugovornik zatvorio je oi i podigao lice prema gredama na stropu, pocrnjelima od dima. Daj mi
etrdeset ljudi, zatraio sam. Neka to ne budu unovaeni vojnici, nego pravi borci s kojima u prijei
Offin zid i nai tvoga sina. Ako je mrtav, pobit u njegove ubojice i donijeti ti truplo da ga sahrani dolino
i sa svim poastima.

Mogao se nasmijati mojoj bahatosti, ili pokazati samo jedan jedini ratniki kolut na mojoj ruci i upitati
kako bi mladi kojemu je tek izrasla brada u boj s Velanima mogao povesti ratnike koji su se za svoga
kralja i gospodara borili u mnogim bitkama. Isto tako, mogao me upitati jesam li pijan, ili pozvati ratnike
da me probodu jer sam umiljeno poticao lane nade, ali nije uinio nita od toga. Pogledao me kao to
ovjek gleda divlju ivotinju, stvora koji ne razumije smrt. Za njega sam bio poganin to se nije bojao ni
ovoga ni zagrobnoga ivota, pa mislim da mu se to uinilo zanimljivim.

Zato bi elio takvo to uiniti? upitao je, motrei mi gavranovo pero u kosi. Ve si rekao da mi nee
prisegnuti na odanost.

Ondje negdje izgubljen je i moj jarl, odgovorio sam, skidajui osuenu krv s kolutova na ramenu
oklopa, a onda sam je otro palcem i kaiprstom. Nakon to pronaem Weohstana, nai u i Sigurda.
Nasmijeio sam mu se. Doi u do njega prije nego mi va Bog pomogne. Iako Ealdredu vie nita
nisam rekao, postojao je jo jedan razlog da ma omastim velkom krvlju. Weohstana u dovesti natrag u
Wessex i to k njegovoj sestri Cynethryth.

Te noi starjeina je svojim ljudima priredio veliku gozbu kako bi proslavio povratak keri. Pohvalio se
kako je Cynethryth izbjegla da poe u krevet s mercijanskim ljubiteljem ovaca, pa mu svojom
djevianskom krvlju nije umrljala posteljinu.
Po podu su prostrli svjei rogoz i upalili krijes, pa je dvorana naveer vrvjela gostima. Ratnici i obrtnici,
zajedno s trgovcima na veliko i malo, doli su iskazati potovanje Ealdredovoj obitelji, sprijateljiti se s
poznanicima svoga starjeine, a k tome se i prederavati peenim labudom, govedinom i pastrvama ili
se jednostavno opijati dobrom, slatkom medovinom. Ealdred je ak uspio ostaviti dojam da aluje dok je
itao ulomak iz knjige s jednostavnim konatim koricama u znak sjeanja na oca Egfritha. Posebno je
napomenuo kako su ga nadasve okrutno pogubili pogani. Pozvao je i sveenike da se pomole, a onda
smo morali sluati kako jedan od njegovih mladih neaka svira na fruli od trske. Thorovih mi jaja, djeak
je bio lo glazbenik! Zvuk me podsjeao na skvianje novoroeneta, a inilo se da je ak i Ealdred osjetio
olakanje kad je postiena majka djeaka odvela iz dvorane.

Nisam sjedio uz Cynethryth, ve s ratnicima koje u sutra povesti u borbu. Nije ih bilo etrdeset kao to
sam traio, nego samo trideset. Ealdred se pribojavao svoju zemlju liiti tako velikoga broja ratnika, a nije
propustio smjesta mi ukazati na injenicu da je slinu pogreku poinio i kralj Coenwulf, pa mu je vuji
opor upravo zbog toga mogao ukrasti knjigu svetoga Jeronima i spaliti njegovo prebivalite. Meu
tridesetoricom odabranih bila je tek nekolicina prekaljenih boraca. Doznao sam da je ak dvadeset
vojnika unovaeno, i to su bili poljodjelci ili trgovci koji su gospodaru ispunjavali obvezu od ezdeset dana
vojne slube. Te noi obilje medovine uinilo ih je hrabrima, no ta lana hrabrost nestat e kao i jutarnji
mamurluk. Ipak, desetorica su bili prokuani borci koji su sudjelovali u mnogim bitkama, a oiljke su nosili
isto tako ponosno kao i ratnike kolute, pa mi je bilo drago da sam ih dobio. Podsjetili su me na Maugera,
a svaki od njih arko je nastojao zaraditi jo srebrnih ratnikih oznaka u borbi s Velanima. Zanimalo me i
s kojima smo se od njih sukobili u ovoj dvorani prije nekoliko tjedana.

Tijekom veeri mnogo puta sam pokuao uhvatiti Cynethrythin pogled, ali sjedila je meu roacima,
tetama i prijateljima plemiima, koji su tako oblijetali oko nje da gotovo nije bilo nade kako e me
primijetiti. Jednom su nam se oi susrele, ali tako brzo je skrenula pogled da sam pomislio kako je sve bila
tek sluajnost, pa sam poeo blebetati sa svojim susjedom na klupi i prestao misliti na djevojku. Na
vrhuncu gozbe, kad je buka u Ealdredovoj dvorani postala poput divlje pjesme zbora ratnika, vidio sam
da se Cynethryth bezizraajno nasmijeila i neto proaptala ocu u uho, a onda je ustala s klupe.

Moram se olakati, ispriao sam se, napustio guvu i izaao u no. Nova hrastova vrata zakripala su
kad sam ih zatvorio za sobom, priguivi grube glasove u dvorani. Duboko sam udahnuo u nadi da e mi
se glava razbistriti, ali kad sam se naao na istomu zraku, munina se pojaala i na trenutak sam
pomislio da u povraati. Nisam imao pojma gdje da potraim Cynethryth, a kad bih je i naao, jezik mi se
toliko zaplitao da bih izgovarao potpune besmislice, pa sam tiho opsovao i krenuo u dvoranu. U tom
trenutku, ugledao sam je pokraj prastare tise, ije su se tamne grane otro ocrtavale u vatri koju su
straari upalili pred glavnim vratima tvrave. Naslonivi se na izbrazdano deblo, djevojka je zurila u
plamenove.

Cynethryth? pozvao sam je tihim glasom kako bih izbjegao neugodno iznenaenje. Nije se ni
pomaknula, pa sam pretpostavio da je to ipak bilo pretiho. Cynethryth, je li sve u redu? Dlanovima je
prekrila lice, a kad se okrenula prema meni, vidio sam da plae. to je? obratio sam se potresenoj
djevojci. Zar se neto dogodilo?

to bi se moglo dogoditi? upitala je hladno i okrenula se prema sjenama. Svi su sretni. Nije li to gozba
koje emo se sjeati, Gavrane? Pokazala je prema bunoj dvorani. Kroza sitne pukotine zidova, u no je
prodirala topla, uta svjetlost seoske zabave. Osjetio sam nalet vrtoglavice. Upravo sam se htio sloiti i
rei da me nikad nisu pozvali na bolju gozbu, ali predomislio sam se.
Ne razumijem, Cynethryth, rekao sam, ekajui kratko podianu bradu na obrazima.

Zato bi i razumio? odbrusila je i odmahnula glavom. Ti si samo mukarac. Otac mi je starjeina, pa se

svi grozniavo trude da mu to vie ugode, dok se on opija do besvijesti. Zatomio sam podrigivanje,
svjestan da sam i ja prekomjerno lokao medovinu. Ealdred e se prvo pomokriti i zatim neku djevojku
odvesti u krevet, a kad izae sunce, poi e u lov s njezinim ocem. Odmaknula se od tise i pogledala me
u oi. A to je s mojim bratom? Neka Ealdred ide k vragu! to je s njegovim sinom? uzviknula je.
Weohstanovo truplo nije se ni ohladilo, a oni slave i jedu peene guske, labudove i tko zna to jo, a
noas ne bi trebali tako postupati. Barem ne ove noi!

Ealdred je sretan to si se sigurno vratila kui, Cynethryth, odgovorio sam. Koji se otac ne bi veselio?

Oh, Gavrane, izvuci glavu iz blata! Sretan je to je dobio tu knjigu, pa zato i slavi, rekla je. Sve je to
zbog knjige. Neka te ne prevari njegova pobonost! Izgovorila je to podrugljivim glasom. Oevo
boanstvo je srebro. Moe li zamisliti koliko ta knjiga vrijedi? Upravo tada otvorila su se vrata dvorane,
pa su do nas kroz no doprli povici, smijeh i psovke. Netko je teturajui izaao, pa je pao na koljena i
povratio. Vidjevi to, sjetio sam se Nordijaca koje smo poloili u blato, a onda smo im trupla pobacali u
duboko more.

Otac ti je vana osoba, Cynethryth, rekao sam. Naravno da ga boli srce jer je izgubio sina, ali
gospodar ne smije pokazivati slabost... barem ne pred svojim ratnicima. Sjetio sam se praznih Olafovih
oiju kad mu je sina Erika ubio strijelac tristo koraka od mjesta na kojemu sam upravo stajao. Nordijci su
zatomili tugu kako ne bi oslabili odlunost svojih mladih boraca. Ispruio sam ruku i uhvatio njezinu.
Ealdred e alovati na svoj nain, rekao sam tiho.

Odmaknula se. Uope ne bi trebao alovati da tvoje avole nije poslao u tvravu kralja Coenwulfa. Da
barem nisi doao! Weohstan je poginuo zbog tebe, Gavrane! Zapamti to! Nisam znao to bih odgovorio,
pa sam gledao kako se u zvjezdano nebo die trag crnoga dima. Nisam glupa kao to misli. Moj otac i ti
budale ste ako vjerujete da sam nasjela vaim laima.

Ne razumijem, Cynethryth.

Rekao mi je da e sutra otii potraiti poglavara Sigurda.

Tako je, odgovorio sam, namrtivi se.

Zar to nema veze s Weohstanom? upitala je kao da me izaziva da joj laem. U tom trenutku, krasnoj
djevojci sa zlatnom kosom i zelenim oima vrlo bih rado uinio mnogo toga, ali nikako joj nisam htio
lagati, pa sam skrenuo pogled. Znam da e prijei zid kralja Offe i potraiti moga brata. Ipak, to je
glupo. Weohstan je mrtav, kao to e i ti uskoro biti. Poganin moe jedino u pakao, gdje e za cijelu
vjenost biti proklet. Iako je po svoj prilici vjerovala u to, oi su joj zasjale poput posljednje eravice u
pepelu i to ve pri samoj pomisli na Weohstana. Nikad to ne bi priznala, ali nije izgubila nadu da joj je
brat iv i da e ga ponovno vidjeti, a taj mi je poticaj bio dovoljan da zaem meu stotinu velkih kopalja i
pritom bijesno bljujem vatru.

Cynethryth je otrala u no. Ostavila me samoga da gledam nebo prepuno nemirnih zvijezda to titraju.
Kad se oglasio pijetao, probudio sam se na leaju u Ealdredovoj dvorani. Smrdjelo je po dahu punom
medovine, znoju i ustajaloj hrani, pa sam preskakao zaspale ljude koji su se mekoljili. Skupivi ratnu
opremu, izaao sam na svjei zrak. Dan e biti vru. Lipanjski povjetarac donosio je miris ljubiastih
zvonia, utih rogaica i arobne crvene djeteline, a mukarci i ene prihvatili su se svakodnevnih
poslova. Pilii su pijukali i grebli u praini, psi su lajali, stoka je mukala, a eki je udarao po kovakom
nakovnju. Protegnuo sam bolni vrat, izvukao vodu iz bunara i pokuao osvjeiti snene oi.

Za rame me uhvatila neija ruka, pa sam se okrenuo i pozdravio Pendu, jednoga od Ealdredovih ratnika
to su izviali na obali Wessexa. Doimao se kao ovjek koji bi vas ubio iz iste zabave. Gotovo ste mogli
namirisati nasilje kojim je zraio. Nije imao brkove ni bradu, a od lijevoga obraza do ispod vilice protezao
mu se duboki i blijedi oiljak. Kosa na glavi strala mu je u svim smjerovima. Za vrijeme gozbe jasno je
pokazao da mu se ne sviam, no nevoljko je priznao da mogu i mnogo popiti, iako sam prema nekom
njegovom mjerilu tek tene. Nije znao da sam u kasne none sate ustao od stola i pobljuvao se u glogov
grm pred dvoranom.

Osjeam se kao da mi se netko popisao u uho dok sam spavao, uhvatio se za zatiljak i promrmljao
kiljei prema sunevoj svjetlosti. Ruke su mu krasile mnoge tetovae, a pod jednostavnom ianom
brynjom vidjeli su se vrsti miii. Bilo je odvie toplo da bismo ispod oklopa nosili debele podstavljene
haljetke, pa je veina vojnika odjenula pojaanu kou.

A ja se osjeam svjee poput trupla, odgovorio sam, nacerivi se.

Penda je duboko udahnuo, pratei pogledom mladu, crvenokosu djevojku koja se udaljavala od bunara,
nosei dva teka vjedra. Lijep dan za ubijanje Velana, Gavrane. Napuio je usnice i zazvidao za
djevojkom, ija je tunika bila dovoljno tanka da joj u hodu naglasi gibanje stranjice. Za takvo to dan je
uvijek lijep, dodao je, ne skidajui pogled s vodonoe. Na obje ruke nosio je srebrne i zlatne ratnike
kolute, a imao je i vrlo lijepi ma iju je drku krasila srebrna ica. Jabuka oruja bila je obloena
jantarom. Primijetio je da gledam ma. Evo! Izvukao je oruje i pruio ga meni. Dopustit u ti da ga
dotakne, ali budi oprezan. Ne elim da mi tvoja majka u guzicu zabije ara zato to si se porezao.

Vrlo je lijep, rekao sam, odvagnuo ga u ruci i zamahnuo njime po zraku.

Uzeo sam ga velkomu poglavaru, pohvalio se Penda, nakon to sam to kopile isjekao na komade.

To je velka otrica? upitao sam ponovno zamahnuvi, a moj sugovornik se namrtio zamijetivi moj
nespretan pokret.

Naravno da nije, tene! odgovorio je kao da se zabavlja. Nikad ne zna hoe li njihovi maevi puknuti,
ili e zasjei kako treba. Kovai su im slaboumni, a njihovo eljezo bezvrijedno. Upravo zato ti jebeni,
kradljivi nitkovi stalno pljakaju! Ludo kopile koje je mahalo tim maem vjerojatno ga je otelo bogatomu
Mercijancu. Volim misliti da je pripadao samomu kralju Coenwulfu. Takvu otricu nema ba mnogo
ljudi.

Odmahnuo sam glavom. Vidio sam Coenwulfa, odgovorio sam. Velik je, i sigurno ne bi koristio ma
nalik na akalicu. Ali ne brini, Pendo, zadirkivao sam ga, vrativi mu oruje, ako ti Velani kopljem
probodu trbuh, dobro u uvati tvoj ma. Mogu ga i oistiti od krvi.
Nagnuvi se naprijed, pred nosom mi je zamahnuo akom. Jesi li jo pijan, mome? Mogu li Velani ubiti
Divljega Pendu? Ispljunuo je sluz i promaio kukca koji mi je gmizao pokraj noge. Vei su izgledi da e
Nordijac postati kralj vrajega Wessexa.

I to bi se jednoga dana moglo dogoditi, odgovorio sam, zamislivi Sigurda kako sjedi na elu klupe
kralja Egberta, u dvorani gdje svi piju medovinu.

Uistinu si jo pijan, progunao je.

Moda, sloio sam se, ali bio ja pijan ili trijezan, moramo poi. Glavom sam pokazao prema dvorani.
Idi, protresi one jadne kurvine sinove i probudi ih. U bradi sam pronaao u, pa sam je zdrobio noktom
na palcu. Mislim da me ba i ne vole.

Znam da te ne vole, nasmije se Penda, ali radije u poeviti velku drolju s objeenim sisama i punu
buha, nego to u obavljati tvoj prljavi posao, tene. Rekavi to, otputio se za crvenokosom djevojkom.
Vodi ih u vraji Wales, povikao je, pa ih poni traiti po krevetima domaih rugoba.

Uzeo sam koplje naslonjeno pokraj otvorenih vrata, pa sam drkom probudio pijane poljodjelce, trgovce i
obrtnike. Eto, njih u voditi u bitku protiv Velana. Jao, da sam barem imao i Nordijce!

Petnaesto poglavlje

Ljudi iz Ealdredove tvrave skupili su se i gledali nas kako odlazimo. Djeca su se borila drvenim
maevima, igrajui se slavne bitke u kojoj emo pobijediti Velane, dok su njihovi roditelji to tjeskobno
motrili. Unovaeni vojnici razmetali su se hrabrim dranjem, pa su ponosno pokazivali oruje i ljemove
koje su posjedovali, iako je samo nekolicina navukla verine koulje, a ostali su bili odjeveni u pojaanu
kou. Pravi ratnici meu njima nisu se razmetali za njih je to bio samo jo jedan vojni pohod.

Nisu ba dojmljivi, ali dobro e se drati, ocijeni Penda, dok sam pogledom prelazio preko ete koja se
spremala za odlazak. Ljudi iz Wessexa znaju kako se treba boriti, Gavrane. To im je u krvi, ak i
trgovcima. Nacerio se. Kad im protivnici izvade utrobu, to nipoto nije dobro za posao, pa zato i naue
kako treba ubijati.

Nisu mi ba bili nalik na borce. Velani e se upiati u hlae kad nas ugledaju, promrmljao sam.

Moda i hoe kad vide tvoje oko, primijeti Penda. ak i Velani vjeruju u Zloga.

Zloga? upitao sam.

Da, staroga Beliala. Slegnuo sam ramenima, jer nita nisam razumio. Vjeruju u zlu zmiju, Abaddona,
pokuao je objasniti Penda. Sotonu, mome! povikao je napokon.
Zlu zmiju? upitao sam.

Da, to je jedno od njegovih imena, tene. Mislio sam da to zna... Ti si vraji i bezboni poganin. Sjetio
sam se Jrmunganda, zmije iz Midgarda. Prema nordijskomu vjerovanju, svijala se oko cijele zemlje, a
Sigurd je tako nazvao i izrezbarenu glavu zmaja na svom brodu. Ima li negdje djevojku, mome?
upitao me Penda. Jer ako ima, neka joj Bog pomogne. Jadna kuja se jamano trese pri pomisli da e joj
u trbuh posaditi stvora kakav si i sam.

Upravo u tom trenutku, ugledao sam Cynethryth. Stajala je ispod stare tise, gdje me i napustila prije
nekoliko sati, kad sunce jo nije izalo i kad svojom jarkom svjetlou jo nije izazvalo sumnje u
uspjenost naega pothvata. Na sebi je imala plavi ogrta koji je zavravao na prst duine od tla, a ispod
njega odjenula je blijedo utu koulju s rukavima izvezenima lijepom modrom niti. Uski pojas naglaavao
joj je vitki struk, a k tome je i raspustila nepokrivenu zlatnu kosu. Nije nosila bro koji bi ukazivao na
njezin poloaj, nego joj je preko prsa visio jednostavni srebrni lanac, a drale su ga dvije male, okrugle
kope. Put joj je bila blijeda, usta je stisnula u tanku crtu, a oi su joj zadobile nedokuiv izraz. Tako mi
Freyje, bila je prava ljepotica!

Netko je zazvao moje ime. Okrenuvi se, ugledao sam Ealdreda, koji je odjenuo tamnozeleni ogrta
obrubljen bijelim hermelinom, a ispod njega nosio je lijepu ianu brynju s uglaanim kolutima to su se
presijavali. No oklop nije bio nov, ve isproban u mnogim bitkama.

Gosparu, pozdravio sam ga, provjeravajui mogu li iz korica lako izvui ma koji je neko pripadao
Glumu. Toga jutra naotrio ga je jedan od Ealdredovih kovaa, a njegov djeti nakapao je rastopljeni ovji
loj u vunenu podstavu korica, pa sam jo osjeao taj miris.

Pronai moga sina, Gavrane, obratio mi se starjeina. Pogledom je preao preko ratnika koji su se
skupili oko mene, a lice iza dugoga brka bilo mu je bezizraajno, iako mi se uinilo da sam mu u hladnim
oima primijetio traak sumnje.

Potvrdio sam glavom. Nai u ga, gosparu, a onda u se vratiti po srebro svoga poglavara. Neko
vrijeme gledao me u oi, a onda je kimnuo. Okrenuvi mi lea, priao je keri.

I ne pomiljaj na to, mome, upozori me Penda, koji je primijetio da zurim u Cynethryth. Ealdred bi
nekomu poput mene zapovjedio da ti preree vrat samo zato to uope sanja o njezinoj guzici, bijeloj
poput ljiljana. No ipak sam i dalje gledao djevojku, sve dok se nije zarumenjela i povukla oca za rukav,
odvlaei mu pozornost kako ne bi primijetio da mu zurim u ker. A onda, kad se sunce na istoku popelo
jo vie na nebo, pa je jarko obasjavalo ljemove, vrhove kopalja i izboine na titovima, izveo sam
trideset boraca Wessexa iz tvrave njihovoga starjeine.

Poslije prvih nekoliko kilometara unovaeni vojnici poeli su pjevati pjesmu napitnicu, pa sam se sjetio
Nordijaca koji su uvijek pjevali, no do trenutka kad se sunce poelo sputati sa svoga prijestolja, jedini
zvuci bili su topot izama na tlu, udaranje korica za maeve o rubove titova te zveckanje i kripa eljezne
ili konate opreme. Preznojavao sam se u Glumovoj brynji i ljemu, s njegovim titom na leima i maem
za pojasom, a molio sam se Tyru, gospodaru bitaka, da to sjajno oruje ne osramotim kao to je to uinio
Glum. To pseto izdalo je svoga poglavara i bratstvo, pa sam zamiljao kako mu jednoruka dua luta u
zagrobnomu ivotu, prezrena i protjerana od predaka. Ljudi poput njega nee dobiti mjesto u Valhali, na
Odinovoj klupi gdje se pije medovina. Naravno, ako on ipak ue meu izabrane, pitao sam se to e se
dogoditi kad Valkire u dvoranu oca svijeta donesu Sigurda, Haraldova sina. ak ni smrt ne moe ugasiti
elju za osvetom, pa e se i tada tresti prastare krovne grede u Valhali, a njihova e praina poput
pjeane oluje padati na ive ljude.

Prelazili smo potoke nabujale od zimskih kia, doli do uma s hrastovima, jasenima i brijestovima,
nastavili preko velikoga zemljita gdje su kraljevi Wessexa obiavali loviti crvene jelene. Tapkali smo
livadama toliko gusto posutima bijelim cvijeem da se inilo kako ih je prekrio plat svjeega snijega, a
prelazili smo i polja gdje su ovce pasle razlike i ivanjsko cvijee. Te noi dobro smo se najeli i spavali
vrstim snom, a kad smo se probudili, vidjeli smo da je osvanuo jo jedan lijep dan, ispunjen cvrkutom
sjenica i drozdova. Lastavice su letjele, vjeto se okretale i u zraku hvatale kukce s krilima, dok su izmeu
nogu stoke koja je pasla hitro trale ute ptice nazvane gorske pastirice, zlatne poput maslaaka. Dan je
bujao od ivota i nita nije nagovijetalo skoranji dolazak smrti.

Ljudi iz Wessexa nisu me podnosili. To je bilo oito u njihovim pogledima, a primijetio sam i kako bi vie
voljeli da ih vodi Penda. To sam i oekivao smatrali su me tuincem koji s njima nikad nije ukrstio tit i
ma. K tome, bio sam i pogani Nordijac, a Englezi su prezirali i jednu i drugu vrstu takvih ljudi.

Treeg dana izali smo iz kraljevstva vladara Egberta, pa sam se ponovno naao u Merciji, na
Coenwulfovu podruju. U sumrak je ovjek po imenu Eafa jasno obznanio to osjea prema meni.

Hej, Egrie, jesi li znao da Nordijci eve svinje svojih susjeda? Navodno s vlastitim ivinama to ne rade...
Bilo bi neuljudno! I zato eve ivotinje svojih susjeda. Ha?

Ne, to mi nije poznato, odgovori Egric, bacivi pogled na mene. Zato bi to radili?

Jer ni svinje ne smrde kao njihove ene, odgovori Eafa.

Nije to bila prva uvreda koju mi je uputio, ali barem je imao hrabrosti izgovoriti ih jasno i glasno, umjesto
da me ogovara iza lea. Ostali su se nasmijali kako bi me omalovaili.

Hoe li dopustiti da taj ovji pimpek iz tebe pravi budalu? promrmlja Penda. Eafa je po zanimanju bio
trgovac lukovima i strijelama. Iako vrlo krupan, bio je debeo, a miii mu nisu bili vrsti.

Misli li da bih mu trebao zabiti koplje u grlo? upitao sam, prelazei pogledom po breuljcima
obasjanima sunevim svjetlom, ne bih li ugledao mercijanske ili velke konjanike.

Pokuavam ne razmiljati o tome, mome, proguna Penda, ali vojnici nee s tobom stajati u
obrambenom zidu i ukrstiti titove ako pomisle da si kukavica. Bilo mi je jasno kako je nagovijestio da i
sam tako misli, pa sam na trenutak pao u napast da Eafi rasporim trbuh kako bih svom sugovorniku
dokazao da nisam mlakonja. Umjesto toga, naglo sam se okrenuo, a Eafa je rairio oi i presavio se kad
sam mu drku koplja zabio u trbuh. Onda sam ga mlatnuo po ljemu i pomislio da sam ga ubio. Sreom, i
glava mu je bila debela, pa se s naporom podigao na ruke i koljena, a pritom je tresao glavom i stenjao.

Ionako imamo premalo ljudi, Penda, prokomentirao sam dovoljno glasno da svi uju. Bilo bi glupo
ubiti jednoga od njih, pa makar to bio i beskorisni svinjski mjehur Eafa. Neka Velani odrade svoj dio
posla. Trgovac strijelama vie se nije bio u stanju tui sa mnom, a mislim da to ionako ne bi uinio ve
sam ga jednom osramotio, pa mu je to vjerojatno bilo dovoljno. Neki vojnici psovali su mi sve po spisku, a
drugi su Eafi pomagali da se uspravi. Laknulo mi je kad se nitko vie nije otvoreno usprotivio. Riskirao
sam, ali isplatilo se.

Ja bih ga jae udario, izjavi Penda kad smo nastavili put. Zaalio sam to nisam jae maznuo drznika, jer
Eafa je uskoro ponovno poeo mlatiti jezikom. Poslije dva dana, i ja sam se divio njegovoj matovitosti
kad je bila rije o Nordijcima i njihovim odnosima sa ivotinjama.

I tako smo doli do Offina zida, zapadne granice Mercije. Na tlu pred barikadama posjekli su drvee i
oistili grmlje u koje su se napadai mogli sakriti, a pred velikim zemljanim nasipom na kojemu se dizala
ograda od zailjenih hrastovih kolaca iskopali su duboki jarak.

Hoemo li mahati rukama i preletjeti? upita ovjek po imenu Alric, dok smo potrbuke leali na vrhu
breuljka i motrili barikadu.

Naravno, odgovori Penda, jer svi smo ionako prokleti aneli! Poeao se po oiljku koji mu se pruao
preko lica. Mogli bismo saekati do mraka i popeti se preko te vraje stvari. uje li ovu zabavnu ideju,
Eafa? upitao je, pogledavi trgovca strijelama. Misli li da debelu guzicu moe prebaciti preko onog
zida ispod nas? Upitani napravi grimasu, a Penda se okrene prema meni. Gavrane, budi tako dobar i
uhvati Eafu kad padne.

Uhvatit u ga kao svinju na ranju, odgovorio sam, pogledavi trgovca strijelama u oi, a pritom sam
potapao drku koplja. Ovdje smo izloeni pogledima, ponovno sam se obratio Pendi. Potrait emo
zaklon. Veeras se moramo vratiti na ovo mjesto. Potvrdio je glavom, pa smo otpuzali s vrha breuljka.
Misli li da bismo upravo ovdje trebali prijei? upitao sam Pendu kad smo uzimali titove i spremali se
potraiti zaklon dok ne padne mrak. Moemo krenuti na sjever i proi dio puta amcima. Zid je
zavravao malo dalje u smjeru sjeveroistoka, a zamijenila ga je rijeka Wye, koja je u tome podruju
tvorila prirodnu granicu prema istonim krajevima, da bi zavijugala natrag u velki teritorij. Offin nasip i
ograda od kolja ponovno se diu tek kod mjesta zvanoga Magon, simbola mercijanske nadmoi. Sve sam
to doznao na Ealdredovoj gozbi prije nego to me medovina omamila, pa vie nita nisam ni pokuao
razumjeti.

Penda odmahne glavom. Ovdje emo morati prijei zid, a k tome i rijeku iza njega. Nacerio se
vojnicima. I ba zato jer je na ovome dijelu to najtee izvesti. Gunali su, iako su shvatili da naum ima
smisla. Naime, nijedan Velanin ne bi oekivao da e napadai poi najteim putem. Budemo li imali
barem malo sree, ti ljubitelji ovaca nee previe budno straariti, zakljuio je Penda, a bilo mi je drago
to je sa mnom takva osoba.

Te noi postali smo sjene. Veina nas se pomou uadi lako popela preko hrastovih kolaca, a onda smo
pronali plii dio rijeke koji smo i pregazili, no u jednom trenutku vie nam nije bilo lako. Ealdred nam je
dao vinske mjeine, pa smo ih napuhali i posluili se njima da glave, maeve i smotane brynje drimo
iznad vode. Proaptao sam zahvalu Lokiju to nas Velani nisu doekali kad smo se, drhtei od hladnoe,
u donjemu rublju uspentrali na blatnu desnu obalu rijeke Wye. Zabacivi unatrag mokru kosu, sjetio sam
se protivnika koji su nas napali kod pastirske kolibe, pa sam zagrabio aku blata i razmazao ga po licu.
Tako emo postati nevidljivi, nalik na duhove, odgovorio sam na upitne poglede svojih suboraca. Neki
vojnici tiho su mrmljali, a drugi su se prekriili kao da su moje rijei uvrijedile njihovoga Boga, ali uskoro
su svi lica i ruke prekrili gustim blatom, pa su nam na slaboj mjeseini jedino oi odavale da smo ljudi, a
ne demoni.
Znali smo jednu stvar budemo li slijedili rijeku, uskoro emo stii do sela i naseobina. Ljudi se uvijek
nastane pokraj svjeeg izvora vode. Naalost, nismo imali pojma kamo su odveli Weohstana. Jedan od
Ealdredovih tjelesnih uvara, krupni ovjek po imenu Oswyn, bolje je od ostalih poznavao ovaj kraj.

Na sljedeemu rijenomu zavoju je naseobina, izvijestio nas je, a bijeli zubi isticali su mu se na licu
premazanu blatom. Nekad je to bilo veliko mjesto, ali prije tri godine smo ga spalili.

Sjeam se toga. Eafa napravi grimasu, provjeravajui perje na strijeli. Oteli su neke maliane iz
Hwiccea, mislim da ih je bilo sedam ili osam, pa smo zato spalili sedam ili osam njihovih sela. Preao je
perima preko jezika, isprobavajui ih. Ta kopilad bre ih je obnovila nego to smo ih uspjeli sravniti sa
zemljom.

Udarimo noas po njima, predloi Penda. Ako Weohstan nije ondje, poi emo dalje dok je jo mrak i
okuati sreu u sljedeemu selu.

Ne, protuslovio sam mu, vrsto uhvativi Glumovo debelo koplje od jasenovine. Ako sad napadnemo,
neki od njih e pobjei.. . to se uvijek dogaa. Otrat e roacima i do svitanja okupiti hrpu Velana.

Moda i uspijemo otpraiti u Wessex, nadovee se Oswyn, ali trebat e nam vraka srea da
prijeemo i polovicu puta prije nego to nas srede. Pljunuo je na tu pomisao.

to onda predlae, Nordije? izazivaki e Penda. Sve oi promatrale su jedino mene, pa sam duboko
udahnuo i prihvatio injenicu kako su mi Norne moda istkale sudbinu u kojoj pie da u te ljude odvesti
u smrt.

Uhvatit emo ovjeka iz sela koje je spomenuo Oswyn, pa emo ga natjerati da nam kae to zna. Ako je
ovdje negdje zatoen sin starjeine Ealdreda, glas o tome svakako se prouo. Morat e pokazati da su
uinili neto uspjeno kako bi opravdali gubitak tolikih ratnika. Penda je mrzovoljno kimnuo, pa smo
nastavili put. Pronai emo mjesto gdje uvaju Weohstana, ali moramo neko kopile prisiliti da nas
odvede onamo. Izgovorivi to, sjetio sam se prvoga susreta sa Sigurdom i Olafom te kako mi se gotovo
rastopila utroba kad su me natjerali da ih odvedem u selo.

Ui e u neiju kuu i nepoznatoga ovjeka izvui iz postelje u nadi da nas nee primijetiti ni njegova
ena, a ni ostala velka kopilad? upitao me Penda. Nacerio sam mu se, zamijetivi kako su njegovi zubi u
mraku bljesnuli poput onjaka.

Oswyn je imao pravo, mjesto je uistinu bilo malo. Sastojalo se od samo devet ili deset kua, iako smo
vidjeli da iz zemlje jo stre stare grede, nalik na izgorjele prste, a na njihove pougljenjene povrine
padalo je svjetlo zvijezda koje se odraavalo i u rijeci. Moda su te grede stanovnicima sluile kao
podsjetnik na poginule, iako je bilo vjerojatnije da se ljudi nisu ni osvrtali na njih. Skutrili smo se u mraku
kao divlji psi koji vrebaju plijen.

Ona kua ondje, pokazao sam neugledno zdanje koje se dizalo pokraj neuredno nabacane hrpe drva.
Ne bismo trebali imati potekoa s lijenim kopiletom koje ondje ivi.

Oswyn odmahne glavom. Ne, Gavrane, najbolje e biti da odaberemo onu kuu, glavom je pokazao
prema zgradi koja se smjestila blie vodi.
Ima pravo, sloio se Penda. um rijeke priguit e ono to budemo radili. Kimnuo sam i osmijehom
odao priznanje Oswynovoj domiljatosti. Ima li dragovoljaca, dame? tiho nas je upitao Penda. Svi su
zurili u njega, pa sam se upitao to moji suborci vide kad gledaju u mene, njihovoga samoprozvanoga
vou. U noi je moje krvavo oko jamano bilo nevidljivo.

Ja u poi, javio sam se, pa s ramena skinuo tit i otkopao pojas koji mi je pridravao ma u koricama
morat u se kretati hitro i tiho poput Valkire koja lebdi nad bojitem punim pobijenih ratnika.

Penda moj prijedlog potvrdi glavom, pa i sam pone skidati opremu. Dvojica e biti dovoljna, zakljuio
je, predajui tit ratniku Coenredu. Momci, im zgrabimo vrat nekog goljavca, budite spremni za
pokret! Onda smo se nas dvojica oduljali do kue pokraj rijeke, a pitao sam se to emo ondje nai.

Puui potrbuke, doli smo do svinjca ispletenoga od lijeske. Nos mi je ispunio takav smrad da su mi
zasuzile oi, a ivotinje su tiho roktale i mekoljile se u snu dok smo motrili okruglu kuu sa slamnatim
krovom ija su vrata bila okrenuta prema sjeveru. Neko joj je suelice stajala jo jedna kua, ali sad je
vie nije bilo, pa sam se ponovno upitao kako ti ljudi mogu svaki dan zapoeti tako da gledaju ostatke
unitenih ivota.

To ih neprestano opominje da nas moraju mrziti, promrmlja Panda, glavom pokazujui kr, a onda se
ponovno okrene okrugloj kui. Na vratima je moda zasun. Neemo ui bez da prouzroimo buku nalik
na vraju grmljavinu.

Penda, moramo buiti dovoljno glasno da ih probudimo, ali ne vie od toga, odgovorio sam, motrei
kuu. Unutra nisam vidio svjetlo svijee, a nad slamnatim krovom nije se dizao dim. Probudit emo ih, a
kad izau da vide to je... Slegnuo sam ramenima.

Moj sugovornik se poee po oiljku. To je bolje nego da provaljujemo vrata, priznao je. Za nekoliko
trenutaka prikrao sam se iza kue i zgrabio svinje, a Penda mu je rukama stisnuo njuku.

Ne mogu smiriti tu ivinu! prosiktao sam, tekom mukom pridravajui blatno stvorenje koje se
koprcalo da spasi svoj ivot i udaralo me otrim papcima. Uini to prije nego to ovo ispustim!
upozorio sam ga. Penda je dugi no s kotanom drkom zabio svinji u stranjicu, a istodobno joj je i pustio
njuku, pa je ivotinja divljaki zacviljela. Freyjinih mi sisa! prosiktao sam. Ubij tu prokletu stvar, jer e
probuditi i mrtve!

Onda je dobro dri, psiu! zarei Penda. Pokuavao je svinji prerezati vrat, ali ivotinja se bacakala,
ciala i cviljela, pa joj je, umjesto da noem prijee preko njezina vrata, zabio otricu u dio tijela kod
prednjih nogu. Cianje je prestalo.

Do nas su iz kue doprli glasovi, a onda smo uli struganje kremena i metala. Odbacio sam svinju koja je
jo mahala nogama, a u taj as Penda je otvorio vrata, uletio u kuu i udarcem sruio enu prije nego to
je uope dospjela kriknuti. Krenuvi za njim, osvrnuo sam se prostorijom i nepoznatome mukarcu tako
silovito zabio drku noa u lice da se stropotao.

Sve je zaas bilo gotovo. Penda je Velanina udario nogom u glavu kako bi bio siguran da ovaj nee ustati,
a onda smo ga prebacili preko mog ramena i odnijeli do dodijeljene mi skupine ljudi iz Wessexa ije su se
tamne sjene isticale u krajoliku kao grede kod zida kralja Offe. Proaptao sam zahvalu Lokiju, bogu
varalica i lukavcu koji se udostojao nagraditi nau psinu.

Kroz visoku travu i trske pourili smo prema sjeveru. Brza voda odraavala je zvjezdanu svjetlost i
donekle nam ocrtavala put, a nadali smo se i da e njezin um priguiti zvukove naega prolaska.
Onesvijetenoga Velanina predao sam Coenredu, pa je krupni mukarac zarobljenika prebacio preko
ramena kao vreu brana. Sustigao sam i Pendu, koji nam je nametnuo poprilino brzi ritam kretanja.

Imat emo sree ako iz njega izvuemo ita smisleno, primijetio sam dok smo hitali preko tla koje se
pretvorilo u movaru prilikom nedavnoga izlijevanja oblinje rijeke.

Oporavit e se on, mome, odvrati Penda. Tako ti je s Velanima. Tvrdi su to nitkovi i teko ih je
ubiti.

Ne bismo li ga trebali natjerati da progovori? upitao sam ga dok me tit udarao po bolnim leima, a jo
sam i trao pognut. Nadao sam se da mi se nee otvoriti rana koju je Cynethryth zaila. Moda je
Weohstan upravo u tom selu.

Sasvim sam siguran da nije ondje, Gavrane, odvrati moj sugovornik, a trao je tako lako i prirodno da
se doimao poput grabeljivca. Ako jo die, uvaju ga u nekom usranom mjestu koje je vee od te
selendre. Ealdredov sin nije naprosto komad mesa kao ti ili ja, nego mu je i cijena poprilina... U tom
trenutku iz trske je izletjela liska, isputajui zvuk kao da eki udara po nakovnju. A mi emo zbog toga
moda krvariti, uo sam kako mrmlja Penda.

utke smo trali dalje, svjesni da nam prijeti velika opasnost. Naime, ako Velani uvaju Weohstana u
tvravi, kako bi ga odande moglo osloboditi samo trideset ljudi? Bilo nas je premalo! Dok smo zamrljani
blatom i poput sjena skakali du obale, ujedno smo bili i lovci i lovina. Moe se dogoditi da prije
dospijemo na drugi svijet, nego da se vratimo naim domovima. Ako nita drugo, barem sam ja
zagrobnomu ivotu bio blie nego domu! Na tu pomisao mnome je prostrujalo uzbuenje, pa mi je srce
bre zakucalo, a u udovima sam osjeao trnce. Iako je Penda mislio da bismo mogli umrijeti probodeni
velkim kopljima, bio sam uvjeren da su mi Norne namijenile drukiju sudbinu.

Moji ratnici Wessexa sjedili su u mraku i ekali, osvrui se u svim smjerovima i taktiki zadravajui dah.
Oswyn nakrene ljem, pa izlije vodu na lice zarobljenika koji je leao u blatu. Velanin je zatim, kao
dodatni poticaj, primio i udarac u meunoje, to je bilo mnogo djelotvornije. Zarobljenik je zastenjao i
osvijestio se, zakolutavi oima. Oswyn ga je jo jae udario, pa se poljanom prolomio krik.

Gdje je Sas kojega su odveli preko zida? upitao sam, podignuvi ruku da zaustavim Oswyna koji je htio
ponovno zamahnuti nogom. Tvoji ljudi zarobili su jednog tipa. Gdje je sad taj ovjek? Zarobljenik se
trgnuo, drei se za nateeno lice, a onda je povikao i poeo se tako snano bacakati da smo ga morali
zgrabiti i zaepiti mu usta. Oswyn mu je preveo moja pitanja, ali Velanin je pljunuo i zabacio glavu,
izazivajui me da zareem njegov bijeli vrat.

Hoe da ga ubije, objasni Oswyn i pljune zarobljeniku u lice.

Misli da smo mu ubili enu, Penda, rekao sam, napravivi grimasu. Nita nam nee rei.
To pokazuje da nema pojma kako se ovo radi, psiu, zareao je na mene. Kad zavrim s njim, taj
komad jareega govna rei e nam i kad je zadnji put srao. Skinuo je ljem i proao rukom kroz kratku
kosu, koja mu se podigla poput iljaka. Samo mu treba malo dodatnoga uvjeravanja. unuo je,
izvukao dugi no i prislonio otricu zarobljeniku na meunoje. Velanin je napravio prkosnu grimasu, a
zubi su mu se bijelili u mraku. Dri ga da se smiri, zalaje Penda, pa svojoj rtvi razree hlae. Mukarac
se poeo bacakati. vrsto ga dri, ako ne eli da ti odreem vraje prste! zasike Penda na Oswyna koji
je, unato krupnomu stasu, zarobljeniku jedva drao noge na tlu. Razotkrili su Velaninov penis, pa ga je
Penda zgrabio i pod njega stavio no. Dok je niz otricu curio tanki mlaz krvi, zarobljenik je poeo brbljati
na svom jeziku. Podignuvi obrve, Penda je pogledao Oswyna koji se cerio poput djeteta. inilo se da e
nam Velanin ipak biti od pomoi.

Kae da je uo neto o pohodu na Merciju, ali nitko iz njegova sela nije sudjelovao u tome, preveo nam
je Oswyn. Rat je osiromaio njegovo mjesto, nastavio je, dobacivi pogled debelomu Eafi, i stanovnici
vie nemaju ivaca za borbu s Englezima. Zarobljenik je i dalje blebetao. Sad se posve razbudio i bio
voljan govoriti, no sumnjao sam da e mu to biti od pomoi. Ne zna kamo su odveli momka, izjavi
Oswyn, gledajui Pendu koji je slegnuo ramenima i ponovno se sagnuo da nastavi ispitivanje, pa je
prislonio otricu na zarobljenikov skvreni penis. Velanin je zacvilio, a Penda je polako odmahnuo
glavom i odmaknuo no. Zarobljenik je moleivo pogledao Oswyna koji je kimnuo, ohrabrujui ga da
govori za vlastito dobro. Kae da oni koji uhvate vanu osobu, neko sretno kopile odvie vrijedno za
trnicu robova, zatoenika uvijek odvedu u Caer Dyffryn, izvijesti Oswyn. To je mala tvrava u dolini
sjeverno odavde. uvi taj naziv, neki vojnici poeli su mrmljati i psovati.

Poznajem to mjesto, ree Penda, kao i mnogi od nas.

Prisee da vie nita ne zna, zavri Oswyn.

Penda se poee po oiljku ispod brade, a onda uhvati Velanina za kosu, obavije ju oko ruke, zabaci mu
glavu unatrag i preree mu vratnu hrskavicu. Mukarac je bio na izdisaju.

Odinovih mi zubi, mogao nam je jo neto rei! uzviknuo sam, gledajui oi ubijenog zarobljenika.
Mogli smo ga pitati koliko je ljudi u Caer Dyffrynu, kako dugo emo putovati donde... ma bilo to!

Penda obrie no u mrtvaevu tuniku i ustane. Da smo ga dulje ispitivali, poeo bi nam lagati, mome.
Napriao bi mnotvo sranja da nas obeshrabri. Mahnuo je vojnicima koji su stajali i zurili u mrak kao da
svakoga trenutka oekuju oluju strijela i kopalja. Naim momcima ne trebaju lai, Gavrane. Stvari su
ionako dovoljno loe. Zurio sam u Velanina i crnu krv koja je u mjehuriima navirala kroz posjekotinu
na vratu. Tijelo mu se zgrilo, noge su mu jo jednom trznule, a onda se sasvim umirio.

Osjetio sam muninu. Postupili smo neasno, pa sam se bojao bijesa bogova. Istina, sjetio sam se kako je
Glum rekao da smo ionako predaleko od naih boanstava, a na tu pomisao, krv mi se jo vie sledila. to
e biti sa mnom ako ovom zemljom vlada kranski Bog? Odmahnuo sam glavom i odbacio tu pomisao.
Penda me udario po ramenu. Probudi se, mome! Jasno ti je da ga nismo mogli pustiti, je li? Osim toga,
tom kurvinom sinu nismo mogli utjerati jo vei strah u kosti i sprijeiti njegovo brbljanje. Pokazao je
mrtvaevo meunoje, pa sam vidio da su mu hlae tamne i sluzave. Taj nespretni vol Oswyn nije
dovoljno smirio kopile, mrano je objasnio, pa sam mu prerezao venu. Jadno govno jednostavno je
iskrvarilo. Rukom je dao znak Oswynu i Coenredu da truplo bace u rijeku. Ustalom, moda su sve to
bile tek lai, zavrio je.
Pomislio sam da Penda u neemu ipak ima pravo bilo bi loe da je Velanin u ljudima raspirio strah koji
im je poput takora izjedao utrobu. Ve smo ionako bili u vrlo opasnome poloaju, a strah moe oslabiti
ovjeka.

U depove trupla natrpali smo kamenje, pa je smjesta potonulo na dno rijeke, a bez zarobljenika mnogo
smo bre napredovali prema sjeveru. Oswyn nas je odveo podalje od vodene povrine to je reflektirala
odraze i otkrivala nas neprijatelju, ali izdaleka smo ipak slijedili rijeku. Nismo dugo putovali kad se preko
istonoga dijela neba poeo iriti ruiasti odsjaj. Umotali smo se u ogrtae i neko vrijeme odspavali
meu mekom zelenom paprati. Kad smo se u zoru probudili, ptice su tako glasno cvrkutale kao da sve
ljude unaokolo ele upozoriti na nau prisutnost, pa sam se uplaio da e ih Velani uti, doi ovamo i
pobiti nas prije nego to uope vidimo Caer Dyffryn.

Toga je jutra Eafa ubio gavrana. Ptica je sjedila na svijenoj grani pocrnjele vrbe i gledala nas, a Eafa je
nategnuo luk od tisovine i strijelom joj probio trup.

Vidite li da moja ruka nikad ne promai? pohvalio se ostalima, koji su ga tapali po leima, zadivljeni
njegovom vjetinom.

Koja si ti budala, Eafa, ukorio sam ga, stojei pred njim s dugim kopljem u ruci. Debela i neuka
budala!

Trgovac strijelama je ustuknuo, a onda se nasmijeio i pogledao prijatelje. Da, sad se i ja toga sjeam,
rekao je. Vi Nordijci vjerujete da su gavrani arobna stvorenja, je li? Neki su se prezirno nasmijali i brzo
se prekriili. Mislite da vide budunost. Ako je tako, zato nije odletio kad sam napeo luk? Penda nas je
gledao bez da je prozborio jednu jedinu rije, pa nisam znao nada li se da u drznika probosti kopljem, ili
da e on ubiti mene.

Nita ti ne zna, Eafa, odgovorio sam. Gori si od svinjskoga govna. Gavran se ne mora bojati niega na
svijetu, jer i nije od ovoga svijeta. Dotaknuo sam krilo koje mi je Cynethryth uplela u kosu, a trgovac je s
gnuanjem izvio usta, no u oima sam mu primijetio traak sumnje. Donesi svoju strijelu, svinjsko
govno! nastavio sam. Vidjet emo kako si vjet kad te Velani dou ubiti.

Njegovi prijatelji utihnuli su, svjesni da e se ova nekolicina ratnika uskoro morati boriti protiv znatno
brojnijeg neprijatelja.

esnaesto poglavlje

Nikakav Velanin nije nam trebao potvrditi da smo stigli do Caer Dyffryna. Djevianske livade pune utih
zvonia postale su uglavnom mjesta ispaa na kojima su od cvijea preostali samo visoki struci bijeloga
stolisnika, dok su oko njih trkarale zebe i sjenice.
Znaju da smo ovdje, primijeti Penda, koji je pozorno motrio povieno zemljite prema sjeveroistoku,
rukom zaklonivi oi od sunca to se dizalo na nebu.

Kako zna, Penda? upita oniski i koziavi ovjek po imenu Saba, koji je radio u jednomu od mlinova
starjeine Ealdreda, a u neprijateljskoj zemlji bio je upravo nevjerojatno ivan. Nosio je kratku sjekiru i
odjenuo pojaani konati oklop, a umjesto ljema na glavu je priljubio okruglu kapicu od tvrde koe, zbog
koje se doimao jo nii.

Pogledaj oko sebe, Saba, kimne Penda, ekajui oiljak na obrazu. Dok si jutros sanjao da melje ito,
ovu livadu prekrivale su velke ovce pune buha. Jutros su ih odveli. Vojnici, ija su lica jo bila umrljana
blatom, bacili su pogled na tlo, pa su uistinu vidjeli da je kratku travu uneredila svjea ovja balega.

Bog nam se smilovao! Onda je sve gotovo! uzvikne ovjek po imenu Eni. Rairio je oi, a brada mu se
tresla. Svreno je! Moramo se vratiti. Ako crni titovi znaju da smo ovdje, stvarno nemamo izgleda! Bit
emo kao opatica u kupleraju.

Eni ima pravo, Penda, sloi se Saba, koji je pokuavao sakriti strah. Trebali bismo se vratiti. Ako znaju
da smo ovdje... Rijei su mu ostale visjeti u zraku, pa su nazoni mogli zamisliti kakva e im biti sudbina.
Neki su mrmljali u znak slaganja i poeli govoriti o povratku u Wessex, dok su drugi gledali Pendu i ekali
njegovu odluku.

A to emo rei gospodaru Ealdredu? upita Penda one koji su zagovarali povratak u Wessex. Mome,
hajde da i tebe ujemo. Dok je govorio, zatezao je remen ljema pod bradom s oiljkom. Ovaj... ao mi
je, gospodaru, oponaao je Enija, tvoga sina i nasljednika nismo mogli spasiti od velke kopiladi, jer...
pa... vidjeli su nas. Zato smo im i rekli da mogu zadrati toga momka! Mi smo lagano odmaglili od
stranih i jebenih bezbonika, kao djevice sa suhim pipicama od Nordijaca. Okrenuo se prema meni.
Bez uvrede, bezbonie, dodao je.

Nisam se uvrijedio, promrmljao sam i potvrdio njegove rijei: Penda ima pravo. Motrio sam im lica,
a pogled mi se zaustavio na Sabi. Znao sam kako ne mogu uvjeriti Enija, ali ako bismo onima hrabrijima
meu njima uspjeli uliti nadu, i to bi bilo dovoljno. Nastavit emo put, odluio sam. Weohstana
moramo vratiti kui u Wessex. Sjetite se da e jednoga dana postati starjeina, i sigurno nee zaboraviti
ljude koji su preli Offin zid da bi ga izbavili.

A ako je mrtav? upita Saba.

Onda je mrtav, slegnuo sam ramenima, ali njegov otac nee zaboraviti one koji su mu omoguili da
svoga sina zakopa u zemlju, licem prema istoku.

Oswyn potape Sabu po leima. Nikad ne zna kako sve moe zavriti, rekao je. Ealdred moda
pokae zahvalnost tako to e ti dati svoju mladu Cynethryth da ti zagrije krevet. Div je isplazio jezik i
micao njime. Stisnuo sam vilicu, primijetivi da me Penda motri. Usta je izvio u veseli osmijeh. Bio sam
zadovoljan to Oswyn svojim komentarima pokree te borce, pa e oni za njim i na kraj svijeta.

Slijedili smo tragove ovaca, i ve popodne stigli do ulaza u dolinu Caer Dyffryn. Mrano drvee
obrubljivalo je uzvisine na obje strane, a onda se prorijedilo kako bi ustupilo mjesto ispaama na
obroncima iznad doline. Ispod nas dizala se tvrava u koju su Velani utjerali stoku i gdje su vjerojatno
zatoili Weohstana. Mjesto nije bilo impozantno poput tvrave kralja Coenwulfa u Merciji, ali ipak je bilo
preveliko da bi ga jedanaest ratnika uz potporu dvadeset trgovaca i obrtnika napalo s imalo nade u
uspjeh. Jo nas je vie zabrinjavalo to dosad nismo vidjeli nijednoga Velanina, a to je znailo da su
motrili nae napredovanje otkako smo preli zid kralja Offe. Ako je tako, pripremit e se za na napad.
Zabio sam drku koplja od jasenovine u zemlju i promotrio tvravu. Obrambeni zid sastojao se od jarka i
uzvisine s barikadom od zailjena kolja, a tvravu su domiljato sagradili u zaklonu stijene. Na istonoj
strani tekla je rijeka Wye, a od zapadne prema sjevernoj uzvisini dizale su se visoke ispae.

Pogledaj ono, Penda, pokazao sam vrh breuljka koji se na sjeveroistoku dizao nad tvravom. Izgleda
kao svjetionik, ili moda straarska kula.

To tvoje crveno oko uistinu sve zamjeuje, mome. Namrtivi se, pokuavao je razabrati etvrtasto
zdanje na udaljenu breuljku. Kurvini sinovi prate svaki na pokret. Morat emo saekati do mraka prije
nego bilo to pokuamo.

Do mraka? Eni s tjeskobnim izrazom pogleda sunce koje nam je jo sjalo nad glavama.

U mraku nee znati odakle napadamo, objasni Penda, pa emo imati barem tu prednost. Dok je
govorio, jedan od vojnika primijetio je da se s hridi vije uski trak crnoga dima.

Zovu pojaanje, primijeti Oswyn, pokazujui kopljem prema uzvisini. Jo malo i skidat emo tu
kopilad s naih vratova.

Ne uzbuuj se, Oswyne, izlane Coenred. Zar uistinu misli da zovu u pomo? To im sad sigurno ne
treba, ovjee! Samo javljaju dobru vijest da e koplja umoiti u neprijateljsku krv.

Uinilo mi se da Coenred ima pravo. Iza vrstih zidova, oni se nijednoga protivnika gotovo uope nisu
trebali bojati. S druge strane, stvarno nas je bilo premalo, pa smo bili izloeni poput poslastice na
bogataevoj gozbi. Bez obzira zovu li branitelji tvrave pojaanje ili ne, uskoro e i njihovi suborci doi da
uivaju u obroku, jer gdje god se odvija bitka na ivot i smrt, uvijek je prati i bogat plijen, kao i prilika za
vjenu slavu ratnika.

Sad vie ne moemo ekati da padne mrak, ukazao sam Pendi, gledajui kako se na modromu nebu
trak dima rastvara u prljavu mrlju. To sigurno nije pametno uiniti ako svaki krvoedni Velanin u krugu
od dvadesetak kilometara doe uzvratiti gostoprimstvo Wessexa. Zemljite ne poznajemo tako dobro
kao oni, pa emo u mraku svi uludo izginuti.

Bezbonik ima pravo. Ubijat e nas jednoga po jednoga, sloi se Eafa, koji je s ela brisao znoj, dok je
luk od tisovine stiskao kao da e ga samo to oruje ouvati da se ne pridrui svojim debelim precima.

Penda je slegnuo ramenima kao da se pomirio sa svime to bi se moglo dogoditi. Zasad nemamo ba
mnogo izbora, Nordije, ali grijei pri pomisli da crne titove neemo natjerati u velike gubitke. Tako mi
Krista i njegovih svetaca osvetnika, sutra e znati da se bore protiv snanoga Wessexa. Je li tako,
momci? Neki ratnici kimali su i mrmljajui se sloili s njim, a onda su, s mranim izrazima lica, jedni
druge uhvatili za podlaktice kako bi pokazali zajednitvo, dok su rijetki tek blijedo stajali, razmiljajui o
obiteljima ili ljubavnicama. Postoji jo jedna mogunost, rekao sam, prelazei pogledom po krajoliku.
Navest emo ih da dou k nama i prisiliti da se bore na terenu to ga sami izaberemo. Penda, siemo li
u dolinu, nai emo se u zamci izmeu zidova i svakog vrajeg Velanina koji nas doe ubiti. Pokazao
sam prema crnom dimu na nebu. Nai emo dobro i visoko zemljite na kojemu se moemo ukopati.
Poslije nekog vremena, oni e doi k nama. Valjda imaju malo ponosa!

Poeli su se svaati. Neki su odjednom zakljuili da nam je to jedina prilika, dok su drugi bili uvjereni da
bismo trebali napasti tvravu prije nego to stigne pojaanje.

Dotaknuo sam Odinovu amajliju oko vrata i poelio nam sreu. Sad barem nitko vie nije govorio da
bismo se trebali vratiti u Wessex. Ako sam u cijelom svom ivotu nauio neto o bogovima, onda je to
injenica da vole odvano srce, snanu ruku s maem, ovjeka koji se ne boji boriti u naizgled izgubljenoj
bitci.

Penda je napokon podignuo ruku, pa su vojnici uutjeli. Gavrane, rekao je, motrei me hladnim i
tamnim oima, odredi mjesto za skoranji susret. Pljunuo je i nastavio mranim glasom, s rukom na
balaku maa. Dobro ga izaberi, mome... jer emo imati mnogo gostiju.

Ondje, Penda, odgovorio sam bez oklijevanja, pokazavi zemljite nama slijeva. Ono se najprije blago
uzdizalo, a onda se pretvorilo u strminu. Poslije petsto ili esto koraka mjesto se opet izravnalo, a u blizini
se dizao umarak s borovima i brezama. Na najstrmijemu dijelu iz tla su virile stijene, a znao sam da e
nam svaka, pa i najmanja zapreka, ii u prilog ako nas neprijatelji napadnu uzbrdo i po mraku. ovjek
moe slomiti gleanj na kamenu koji viri iz zemlje.

Dobro e nam posluiti, promrmlja Penda. Drvee iznad nas moe se iskoristiti. Okrenuo se Oswynu.
Povedi dolje deset momaka, pa pretraite zamke za ribe. Ovce su sklonili pred nama, ali jamano nisu
imali vremena pokupiti zamke koje e nam dobro doi da prezalogajimo prije ubijanja. Oswyn se
okrenuo da ode, no Penda ga je zgrabio za iroka ramena. Donesite glatkoga kamenja koliko moete
nositi, zatraio je, stisnuvi aku. Njime emo neprijateljima smrskati lubanje... Ionako se moraju verati
uzbrdo. Oswyn se nacerio i poao izvriti zadau.

Gledao sam velku tvravu kad me Penda udario drkom koplja po ljemu. Pukim pogledom nee
uiniti da nestane, mome, obratio mi se. Bit e bolje da se popne uz padinu i pone raditi na
obrani. Uspentrali smo se nosei teke titove, koplja i maeve, a usput smo i procjenjivali najbolja
mjesta za obranu ili napad. Motrio sam debeloga Eafu kad je preko ramena prebacio luk s olabavljenom
uzicom, a nadao sam se da doista tako dobro gaa kao to se hvalio. Bilo mi je drago jer ga nisam ubio.
Na breuljku smo proveli tjeskobnu no, a jo smo se gore osjeali razmiljajui o velkim ratnicima koji
su moda svakoga sata sve blie. Naranasti odsjaj svjetionika mamio ih je kao to plamen svijee privlai
moljce. Oswyn se u sumrak vratio s etiri lipena, dva velika lososa, pastrvom i nekoliko malih klenova.
Skuhali smo ribe i pojeli ih s tvrdim kruhom i sirom, pa smo napunili eluce, a udovima nam je prostrujala
snaga za bitku koja se bliila. Blagodat vatre iskoristili smo u najveoj mjeri vie nije bilo razloga da
nastojimo ostati neprimijeeni.

Raspirite je, momci, pokae Penda vatru i zapjevajte pjesmu. Za ljubav Kristovu, zapjevajte i to
glasno! Sjeo je u travu, pa je otrio dugi no s bjelokosnom drkom. Ako Velani vide nae veselje, vei
su izgledi da e dojuriti maui kopljima, a sve to kako bi nam pokvarili zabavu. Uz malo sree, bit e
umorni kao psi i sami popadati na koplja.

Nasmijeio sam se na te rijei. Uinilo mi se da Penda nije ni svjestan uinka koji ima na ratnike oko sebe.
Iako nije bio prirodni voa poput poglavara Sigurda, a srca im nije punio lanim nadama, te su noi ratnici
na mranomu breuljku veselo pjevali zato to im je on rekao da se tako ponaaju. Svakome od njih bilo
je oito da je Penda hladnokrvni ubojica, a upravo su takvoga ovjeka i trebali.

U zoru sam stajao pogleda usmjerenoga prema istoku, a na licu sam osjeao blagu toplinu izlazeega
sunca, pa sam se pitao hou li ikad vie doivjeti osvit. Dolinu ispod nas jo su prekrivale hladne sjene.
Mogao sam razabrati da se izmeu kua kree sitna stoka, ali i mukarci i ene koji se spremaju za borbu.
Neka dou, pomislio sam. Spremni smo. Napunili smo mjeine vodom, a pri malomu vrhu breuljka
poredali smo hrpe okrugloga rijenoga kamenja. Drvee je ovdje raslo rjee nego to sam oekivao, ali to
je bilo dobro jer nam nije ometalo pogled na nisko tlo. Velani e se svakako morati penjati da bi nas
pobili. Uostalom, na vrhu je bilo dovoljno mjesta za zid to emo ga oblikovati naim okruglim titovima i
kopljima.

Svia mi se ovdje, primijeti Penda, razbijajui aroliju trenutka. Stajao je pokraj mene na rubu ravnoga
tla, pa smo zajedno gledali niza strminu. Mogao bih se vratiti ovamo i sagraditi kuu... evo, upravo
ovdje, pokazao je hrpu kamenja. Moda neku malu kuu, tako da je pet ili est robova moe vrlo
uspjeno nadgledati. Lice s oiljkom bilo mu je napeto, pa nisam mogao rei je li to ala ili on misli
ozbiljno. Ovamo u dolaziti ljeti, s onom crvenokosom malom koju sam sreo kod kue. Priat u joj da je
ovdje dolje nekad bila tvrava.

Je li ti to djevojka? upitao sam, iako poprilino siguran da u pitanju nije takvo to. Teko je zamisliti
kako Penda nekome iskazuje njenost.

Jo nije, Gavrane, ali kad te svrbi... mora se poekati. Nasmijao sam se, a ovaj je prstom rastreseno
preao po oiljku na obrazu. Mome, ne znam to je u tome smijeno, promrmljao je. Ako ti moe
sanjariti da e ubosti onu mravu ker starjeine Ealdreda, onda i ja mogu zamiljati da se valjam u
sijenu s crvenokosom.

Kladim se da joj ne bi bio prvi, zlobno sam komentirao.

Ne bih ni elio biti, mome. Moe zadrati svoje slatke male djevice, ba ih sve moe prisvojiti i bilo
ti sa sreom! One ionako samo lee kao borove daske, pa ak se i ne doimaju kao da uivaju, Bog
blagoslovio njihove majke! Ne, Gavrane, hou enu koja zna to je potie da se navlai. Sagnuvi se,
uzeo je kameni i bacio ga tako visoko da je odletio do pola padine. Neka nam se obojici prui prilika da
ga umoimo, zakljuio je, a izraz lica bio mu je tvrd poput kamena. Odjednom mi se u dubini eluca
neto zgrilo, a vrata tvrave koju je sad kupalo izlazee sunce naglo su se otvorila dolazili su Velani.

Evo ih! povikao sam ostalima, koji su provjeravali ratnu opremu i posljednji put otrih maeve. Mnogi
su mrmljali molitve i kriali se. ak su i iskusni borci meu njima odvagivali okrugle titove i pregledavali
duga koplja kao da se njima nikad prije nisu borili, pa se pitaju hoe li drvo i elik izdrati kad pone
ubijanje. Ugledavi se u iskusnije suborce, mladi vojnici oponaali su njihove postupke i traili savjete.
Odbacili su ponos koji su dotad pokazivali. Osmorica strijelaca zategnuli su tetive na lukovima od
tisovine, pa su odabrali strijelu koju e prvu odapeti. Znali su da e upravo oni biti na najsigurnijim
mjestima barem na poetku bitke, i to odmah iza naega skjalborga, zida titova, odakle mogu opasnim
strijelama gaati nasrtljive Velane. Pred kraj e im ponestati strijela, a onda moraju zauzeti svoje mjesto
u obambenomu zidu i popuniti praznine koje e ostaviti poginuli.

Zgrabio sam debelo koplje od jasenovine to je neko pripadalo Glumu. Sad je bilo moje, a njegova teina
ulijevala mi je pouzdanje. Zamiljao sam da je to oruje produetak moga tijela i bio uvjeren da sam
stekao neto arolije ili snage drveta od kojega su izradili koplje. Ne znam je li u takvu zamiljanju bilo
istinske magije, ali barem mi je pomoglo da zatomim strah koji me izjedao.

Gledao sam kako Velani oblikuju obrambeni zid, leima okrenuti prema tvravi, a misli su mi nekako
skrenule na Griffina, ratnika iz moga sela koji se snano i hrabro sukobio sa Sigurdom, iako je bio svjestan
da nema anse za pobjedu. A bio je tu i Olafov sin, bjelokosi Erik, koji nije posjedovao sposobnost nekih
boraca da sakriju strah, a jedva je i postao ratnik, ali je svejedno dao ivot za bratstvo. Na kraju sam se
sjetio i staroga, hrabroga Ealhstana, koji je bio slabaan i nijem, no ipak je bio hrabriji od svih ostalih.

Gledajte kako jedva ekaju da dou i umru! povikao sam preko ramena, a onda mi se lice zgrilo
primijetio sam da mi glas drhti. Penda je oblikovao zid titova u kojemu je svaki trei ovjek bio pravi
ratnik, pa su svi unovaeni vojnici pokraj sebe imali iskusnoga borca da ih ohrabri i odrava cjelovitost
formacije.

Neka vam se titovi preklapaju, zaderao se, i to za pola irine ovjeka pokraj vas! Izvadit u utrobu
svakome tko izmeu titova pusti danju svjetlost. I stojte vrsto! ujete li me? vrsto!

Hoemo, Penda! povie Oswyn. Je li tako, momci? Slono su potvrdili, a nekoliko ih je poelo udarati
kopljem o tit.

Budite kao hrastovi! zaurla Penda. Vie niste smee ni kopilad Wessexa, nego hrastovi koje nee
pomaknuti nijedan usrani Velanin!

Znali su kakva je zadaa pred njima i to moraju initi da preive. ak su i obrtnike i trgovce upoznali s
tajnama zida titova. Sluali su Pendu te mu doputali da ih svojim rijeima i uzvicima hrabri i bode poput
ose, dok mu je iz usta letjela pljuvaka. Penda je znao da svatko od njih u borbi mora pokazati snagu
dvoje ljudi. Bio je svjestan da zid titova mora ostati vrst, jer samo e tako postati temelj estokoga
napada na neprijatelja. Uostalom, titovi e moi napredovati poput jednoga ovjeka, korak po korak, i
tako protivnike bacati pod noge, skriti njihov otpor, te ih na koncu otjerati s poprita bitke. Ne smije
biti pukotina, otvora i slinih slabosti! derao se, jer takvo to rascijepilo bi zid kao kad drvosjea uzdu
raskoli hrast. Ako popustimo, umrijet emo!

Moramo ustrajati, proguna niski Saba.

Sad vie ne morate aptati, momci! potakne ih Penda. Gledajte, kopilad je budna... i neka vas uju!

Wessex! zagrmi Oswyn, maui kopljem iznad glave.

Wessex! svi su prihvatili njegov pokli.

Penda je primijetio da ga gledam, pa je mrano kimnuo. Velka kopilad poeljet e da je ostala u

posteljama! proderao se.

Tako mi jaja! zaurla Oswyn. Jeste li vidjeli njihove ene? Pljunuo je niz padinu. Takve su da bi
svatko skoio sa slame i pobjegao u obrambeni zid! Mukarci su se nasmijali, a Penda je zapovjedio
Oswynu da na dugo koplje svee barjak starjeine Ealdreda i zabije ga u zemlju. Vjetar nije bio jak, ali
puhao je sasvim dovoljno da tamnozeleni barjak zavijori, pa se povremeno mogao vidjeti jelen u skoku,
izvezen zlatnom niti.
Neka znaju gdje smo, momci! Ne bismo htjeli da nas promae, bodrio ih je Penda glasom punim
ponosa. Ljudi su klicali, pa su maevima i kopljima toliko silovito udarali po titovima da su Velani
jamano pomislili kako na vrhu brda nije samo trideset i jedan borac, nego ezdeset njih. Naprijed!
povikao je, pa je obrambeni zid Wessexa skladno poput jednoga ovjeka poao do mjesta na vrhu
padine, gdje sam stajao i ja. Buka se pojaala kad su vojnici ugledali neprijatelja u podnoju brda. Zveket
oruja tutnjao mi je mislima, pa su mi se nakostrijeile dlake na vratu, u rukama sam osjeao trnce, a
pljuvaka mi je imala gorak okus.

Odjednom smo iz doline zauli slab zvuk roga, a Penda je utiao Engleze podigavi ruku. Velani su skupili
oko sto pedeset ratnika. Iza njihove borbene crte vidio sam ene, djecu i sjedokose starce koji su izali iz
tvrave da gledaju bitku, pa su ak poveli i pse. Ponovno se oglasio rog.

Oni ele razgovarati prije krvoprolia, primijeti Oswyn.

Da, ba! Zapravo ele rei da e nam izgaziti utrobu, a oi baciti vranama, odgovori Penda. Ali ne
trebaju mi njihove prie za laku no! Prilino dobro spavam. Iskoraio je s podignutim kopljem.

ekaj, mogli bismo doznati neto o Weohstanu, zaustavio sam ga. Izvio je gornju usnicu i potvrdio
glavom.

Oswyn, Penda i ja polako smo sili niz padinu do pola puta izmeu suprotstavljenih vojnika, a
neprijateljski voe popeli su nam se ususret. Bila su to dvojica divova s dugim crnim bradama i
neurednom kosom. Prepoznao sam da je nordijski oklop na jednomu od njih zapravo brynja koja je
pripadala Glumovu roaku Thorleiku. Upravo je taj ovjek iskoraio i pljunuo mi pred noge, a drugi je
progovorio glasom slinim tipu kojega smo prije nekoliko dana ubili pokraj rijeke.

Kae da se veseli to e vam skuhati mozgove i njima nahraniti svoju djecu, prevede Oswyn, a dopustio
si je i slab osmijeh.

to sam ti rekao, Gavrane? javi se Penda, pokazujui Velanina. Vraje prie za laku no, a jo nije ni
podne!

Pitaj ga je li jo iv Weohstan od Wessexa, obratio sam se Oswynu, koji se namrtio traei rijei. Kad
je napokon postavio pitanje, Velanin u konatu oklopu nasmijeio se i otkrio crne zube, a onda je
ispljunuo odgovor kao to zmija pljuje otrov.

iv je, prevede Oswyn, rairivi oi. Namjeravali su za njega traiti otkupninu, ali sad nemaju potrebe
za tim.

Zato ne? upitao sam, a srce mi je bre zakucalo kad sam uo da je Weohstan iv. Zato nee traiti
otkupninu? Kopljem sam pokazao Velane u podnoju breuljka. Ne mora biti krvi. Jo ima vremena.
Oswyn kimne i prevede. Kad je uo odgovor, problijedio je od muke. Hajde, ti veliko kopile! Ispljuni to
ve jednom, ovjee, navaljivao je Penda, razdraen to mora ekati prijevod svake reenice. Bilo bi mu
drae da razgovor prestane i da pone ubijanje.

Oswyn proisti grlo. Kae da vie ne trebaju traiti otkupninu za Weohstana, jer smo poput hromoga
jelena upali u jamu za klanje. Dolaze i njihovi roaci s onu stranu brda, mladii koji se arko ele dokazati.
Kae da e nam njegovi ljudi uskoro s trupala uzimati stvari kao to orao kida komade zejega mesa s
kostiju. Od svega bogatstva, oni trebaju samo nae ruke, maeve i titove. Pogledao je Velanina. Kae
da njihovi starci s bijelim bradama i djeca danas jo nisu ispraznili crijeva, jer ekaju da nam se poseru u
oi kad poginemo.

Dosta blebetanja! Penda istupi, pa mu se lice nalo samo prst daleko od crnih zubiju protivnika. Hajde
puzajui natrag k svojim enama, prije nego to vam smrdljive zube izbijemo iz glave! Velanin nije
govorio engleski, no oito je shvatio odgovor. Napravio je grimasu, okrenuo Pendi lea, a onda se s
pratiteljem poeo sputati niz padinu.

Smrdi poput svinjske iznutrice, prokomentira Penda, pa se okrene od Velanina i procijeni teinu
koplja to ga je ovaj nosio. Ta stvar ne vrijedi ni pljuvake, promrmljao je. Ne bi mogla ubiti ni
polumrtva psa. Iznenada se izvio unatrag, pa je lagano poskoio i zavitlao koplje prema modromu nebu,
a kad se spustilo natrag poput sokola, probolo je Velanina s crnim zubima ravno izmeu lopatica.
Neprijatelj se sruio na koljena. Njegov sudrug zaprepateno je odskoio, zaurlao neku psovku, a onda je
svog prijatelja, koji se jo trzao, odvukao niz brdo, ostavljajui koplje ondje gdje se zabolo. Sasi su
klicanjem pozdravili prvo krvoprolie toga dana.

Penda se iskreno zaudio, zurei sa umiruim Velaninom kojemu je glava klonula na prsa. Odjednom se
naglo okrenuo, pa smo poli uzbrdo za njim. Krivo sam procijenio ono koplje, zakljuio je svoju misao.

Sedamnaesto poglavlje

Velani su nas napali u irokoj crti, a titovi prekriveni koom sainjavali su zloslutni crni zid. Ipak, inilo
se da osim tih titova nemaju uinkovitih oklopa. Umjesto od eljeza i elika, ljemovi su im bili od
pojaane koe, a koliko sam vidio, samo nekolicina imala je verine koulje i to ne pune brynje, nego
neke trake privrene preko prsa i vratova.

Razderat emo tu kopilad, Oswyne, rekao sam, zauzevi svoje mjesto u sredini obrambenoga zida.

Teku mi sline kao divljemu psu, mome, odgovorio je, udarajui kopljem po titu. Jedva ekam da
vidim kakav si u borbi, Nordije, mrano mi se nasmijeio, i zato me nemoj razoarati. Iako sam bio
meu kranima, promrmljao sam molitvu hrabromu Tyru, ljubitelju bitaka, a onda monomu Thoru i
Odinu koji vitla kopljem, pa sam ih zamolio da mi dopuste opravdati oekivanja. Neka moje mjesto u zidu
titova Velanima donese smrt! Bili su udaljeni dvjestotinjak koraka, a sad sam im jasno razabrao mrnju
na iskeenim licima dok su ujednaeno teko i silovito koraali, pa sam osjetio i lagani strah.

Sad je vrijeme da odapne strijele, Eafa! povikao sam.

Ne mora mi vraji poganin govoriti kad treba gaati, zarei trgovac. Nasmijeio sam se i pomislio: Tako
je, Eafa, mrnja je dobra. Pomoi e ti da ubija i nastavi ubijati, sve dok ti krv ovjeka pokraj tebe ne
zapljusne lice i ne zaslijepi tvoj pogled. Prva strijela u niskom je luku poletjela prema nebu, a onda se
zabila u velki tit. Bio je to lijep pogodak, ali uskoro nee moi promaiti ni strijelac upola tako vjet kao
Eafa. Uzbrdo je ve navaljivalo mnotvo Velana. Nad glavom su mi, poput ptica, poletjele nove engleske
strijele i prvi su protivnici popadali. Kad su se nali na sto koraka, sagnuli smo se, zgrabili kamenje s hrpe i
uz psovke ga poeli bacati. Veina se odbila od crnih titova, nimalo im ne usporivi napredovanje, no
ipak je bilo razbijenih noseva i glava.

Svaki as e ih stii jo vie, momci! povie Penda. Drite crtu obrane! Diite titove! Sad su i Velani
gaali strijelama, no zabijale su se u padinu ispod nas, ili su nam tek bezopasno proletjele nad glavama.
Borci na obje strane vikali su i psovali, kao da vjeruju kako e buka sakriti njihov strah. Iako su bili mlinari
i poljodjelci, sad su reali i pljuvali poput divljih zvijeri, a sve kako bi neprijateljima u srca posijali uas.
Nastojali su postii da ih siloviti bijes pretvori u ubojice neosjetljive na bol. Kamen to ga je Saba bacio
tresnuo je napadaa u sljepoonicu, pa su nai poeli oduevljeno klicati, dok su protivnici zaobilazili
paloga suborca.

Tako je! zagrmi Oswyn. Neka im Saba poalje jo jedan poklon! Naalost, sljedei kamen baen je
preslabo, pa su sad klicali Velani. Za nekoliko trenutaka dva zida titova sudarit e se i ubijanje moe
poeti. Iako sam mnogo puta zauzeo mjesto u obrambenome zidu od titova, uvijek sam iznova osjetio
da mi se utroba topi i da mi se gri eludac. Bilo je pomalo udno to je toga dana na mene pao
neobjanjivi mir, i zbog toga sam od srca zahvaljivao bogovima, vjerujui kako mi suenice Norne alju
znak kojim mi poruuju da jo tkaju moj ivotni uzorak. To znai da jo neu umrijeti. Sad se sam sebi
smijem kad se sjetim bahatoga momka kakav sam bio neko. Mladi ljudi misle da su besmrtni, a tatinu,
koja je izdanak oholosti, nose kao ianu brynju, oklop koji e ih sauvati na ivotu. esto u to iskreno
vjeruju. Kad bih danas sreo samoga sebe kakav sam tada bio, udario bih toga mladia nadlanicom tako da
ovaj odleti k samome vragu. Da, nauio bih ga poniznosti. Ipak, na odreeni nain mi je i drago to sam
bio bahat i tako upoznao uzbuenje koje je strujalo mnome dok sam, u zajednitvu s drugima, stajao na
rubu ivota ili usred sveopega umiranja. Mislim da se Odin, otac svijeta, zabavljao kad sam se toga dana
sukobio s Velanima. Smijao se crvenookomu djeaku koji je zamahivao kopljem na neprijatelje i okretno
prolijevao krv po velkoj travi. Dobro je usreivati bogove!

titovi su nam se sudarili sa zaglunim treskom, poput velikih valova na ravnoj stijeni, a borci su sjekli i
vitlali kopljima zamahujui iz ramena, pa se zabijali u protivnika lica. Nosnice mi je ispunio reski zadah
neprijatelja, nalik na miris pokvarene hrane. Duboka rika pretvorila se u cviljenje dok su otrice
pronalazile put do nezatienih dijelova tijela. inilo mi se da kroz tit osjeam teinu cijeloga
neprijateljskoga zida, pa sam desnu nogu vrsto namjestio na tlo iza sebe, kako bih se ukopao i zadrao
poziciju. ovjek koji mi se naao nasuprot oruja umro je brzo i bezbolno. Kopljem sam neprestano
naslijepo probadao neto iznad vrha tita, sve dok nisam pogodio protivnika, koji je uzviknuo i zaboravio
na svoju obranu, pa sam ugledao posjekotinu koja mu je neko bila oko, a sad je u razderanu mesu
zjapila samo crna i krvava rupa. Ponovno sam zario vrh koplja, ovaj put u njegova razjapljena usta, a onda
sam krenuo da gadu smrskam zube i probodem vrat. Noge su ga izdale i stropotao se, ali pritisak na
nau crtu bio je tako jak da su nas napadai poeli potiskivati uz obronak. Oblikovali smo polumjesec, a
strijelci su se premjestili na bokove kako bi strijelama obasipali Velane koji su nas nastojali zaobii i
napasti slea. Dosad su ih uspjeno zadravali Eafa i ostali.

Penda je kosio neprijatelje dugim maem, pa je u jezivomu i nemilosrdnomu ritmu udarao titove ili
glave, a Oswyn se nagnuo na protivniki obrambeni zid i podupro se o njega, dok su njegovi suborci
ubijali sve oko sebe. Znao je kako ne smijemo dopustiti da nas predaleko odbace, jer emo se inae
morati povlaiti s druge strane breuljka, a Velani e se nai iznad nas. Ako se to dogodi, bitka vie nee
dugo trajati.

Ubijte ih! povie Eni. Poaljite ih natrag Sotoni! Taj oniski ovjek borio se kao demon, a nije ni znao
da posjeduje toliki nagon za ubijanje. Spretno je rukovao maem, a kratka otrica pronalazila je put ispod
njegova tita i zabijala se u neprijatelje prije nego to su je uope primijetili.

Za Wessex! povikao je netko.

Za Ealdreda! zauo se drugi glas, a bitka se tek tada pretvorila u divljako izmjenjivanje udaraca. Trava
je postala skliska od krvi koja je obilno tekla. Borci su stenjali i vikali, navaljivali i pogibali, a iako su velka
trupla prekrila tlo, protivnici su nas jo uvijek potiskivali. Mnogi nepoznati ratnici Wessexa leali su
skreni i izgubljeni s one strane neprijateljske plime koja je napredovala, a due su im urile u zagrobni
ivot.

Lijevo krilo! povikao je Egric. Zaobilaze nas! Sagnuo sam se iza tita, riskirao udarac i bacio pogled na
stranu, gdje se Eafa oajniki borio maem i titom, dok je luk objesio na lea. Vidio sam da su protivnici
posjekli dva naa ratnika, a lijevo krilo prisilili na uzmak. Za nekoliko trenutaka nai e nam se iza lea, a
tada emo svi pomrijeti.

Gavrane, moe li izdrati? povie Penda, pa protivnika tresne maem u lice. Gurnuo ga je titom, a
borci oko njega zaurlali su i zakoraili meu neprijatelje. Ispunio me uas na se zid titova osipao! Ipak,
Pendin nas je nasrtaj ohrabrio, pa su se i ostali potrudili da zajedno s nama poravnaju crtu. Moe li se
drati? ponovno je povikao i na trenutak se zagledao u mene oima ednima krvi, dok mu je usta
izobliilo reanje.

Kimnuo sam suznim oima pekao me znoj koji mi je curio niz lice. Odbacite ih natrag njihovim
kujama! povikao sam i ponovno snano navalio, a Penda je, povukavi za sobom jo jednoga borca,
napustio zid titova kako bi pritekao u pomo ljudima na lijevoj strani. Ondje je zaas poeo ubijati
protivnike poput ratnika nauenoga da presuuje neprijateljima. Meutim, kako vie nije bio u sreditu
obrambenoga zida, njegovi borci izgubili su krepkost. Napadai su nas neumoljivo potiskivali, pa smo
gubili tlo pod nogama. Na mene su sa svih strana padali udarci, a moj lijepi oklop i ljem obiljeili su me
kao osobu koju vrijedi ubiti. Neiji ma odbio mi se od ljema i udario me po ramenu, a otrica koplja
probila se ispod titova i ubola me u goljenicu. Bolno sam zavrisnuo, a mnome je ponovno zavladao
slijepi bijes, koji je samo pojaavao moje zamahe.

Za pale suborce nita vie nismo mogli uiniti. Povlaili smo se u gotovo skroz razbijenoj formaciji,
spojenih titova i sputenih glava. Odbacili su nas sve do Ealdredovoga barjaka na kojemu je vijorila slika
jelena, pa sam opsovao kad je to znamenje nestalo pod silovitim velkim naletom. Egric se nagnuo prema
neprijatelju, ispruivi ruku u pokuaju da spasi barjak.

Pusti, Egrie, progunao sam, zarivi ma u protivnikov trbuh. Koplje sam odavno izgubio. Krv me
potrcala po licu kad je netko Egricu odsjekao ruku koja je zavrila pod neprijateljskim nogama, a
podivljali Velanin je, urliui, zabio sjekiru u njegovu lubanju tolikom silinom da sam uo krckanje kosti.

Ako me sad upitate kako preivjeti bitku, odgovorit u vam da sve zavisi od nogu i od toga jesu li vas u
stanju odnijeti dovoljno daleko od pokolja, kako biste i dalje mogli eviti enu, podizati zdravu djecu i
mirno proivjeti ivot. Naalost, ako se ba morate boriti, ako volite pokolje, ili ba i nemate izbora,
najbolje je nositi ljem i to ne konatu kapicu, poput one koja se nekad davno na onomu popritu
pomijeala s Egricovim mozgom, nego neku napravljenu od eljeza i elika.

Borac meni zdesna pao je, a moj tit zatresao se od udarca koji mi je tolikom silinom prodrmao miie u
lijevomu ramenu da sam cijelom duinom ruke osjetio bol. Drku tita prodrmalo mi je jo nekoliko
udaraca, pa sam ispustio ma kako bih objema rukama uhvatio zatitu koja se ve lomila, dok sam za to
vrijeme uzmicao s ostalima. Tyr, gospodar bitaka, znao je da smo u tom trenutku bili izgubljeni. Razbili su
nam obrambeni zid i poeo je pravi pokolj. tit sam brzo namjestio na rame i njegov eljezni vrh divljaki
zabio u neprijatelja, a zatim sam ga bacio i sagnuo se da pokupim ma. Barem u umrijeti s orujem u
ruci, pa me Valkire mirno mogu odnijeti u Odinovu dvoranu gdje se pije medovina. U tom trenutku,
protivnik me u lice odalamio toljagom, pa sam odletio na zemlju. Pred oima mi se smrailo.

Ustani, mome! zauo sam neiji glas. Kroz maglu sam vidio da nada mnom stoji Penda i luaki rui
protivnike. Izgubio je ljem, a kratka kosa bila mu je nalik na opake iljke prekrivene krvlju. Na noge,
Gavrane! Nije gotovo dok ti ne kaem! uje li me? Ustani, prljavo, bezbono jarevo kopile!
Zakrvavljena trava oko mene bila je puna poginulih ratnika Wessexa, ali mnogi su jo bili ivi i srano se
borili svakim zamahom maa i svakom napetom tetivom luka nisu to inili za slavu ili za svoju zemlju,
ve za goli ivot. Onaj koji se ima snage boriti, protivniku nee dopustiti da mu oduzme ono najasnije to
moe sauvati. Penda me povukao na noge. Bori se, Nordije, zareao je, ili ovdje umri! Bori se,
prokletnie! Nekako sam stao pokraj Pende, kao da mi je sam Odin plua napunio vlastitim dahom, i
poeo divlje zamahivati maem, iako nita nisam vidio zaslijepili su me krv, znoj i prljavtina. Tako je,
mome! grmio je Penda. Moda zvui nevjerojatno, ali smijao se! To je pravi momak! To je krvoedni,
bezboni sin grmljavine! Ubija kao bezbono kopile... kakvo i jest! U lice mi je udarila krv, ui su mi
ispunili krikovi, a nosnice smrad govna. Onda sam zauo jo jedan zvuk, nalik na glas s drugoga svijeta,
poziv s onostranoga ivota. Do mene je, ak i kroz tutnjavu bitke, dopro tihi i jasni zvuk, kao to se koplje
probije ispod ruba tita, pa se zarije u goljenicu.

Svi Velani istodobno su zadrhtali, a zrak su odjednom proparali njihovi ivotinjski krikovi. Nisam siguran
to se desilo, ali oko mene otvorio se prazan prostor. U glavi mi je bubnjalo, a kad sam mirkao, pred oi
mi je iskakalo neko nejasno svjetlo. Okrenuo sam se prema poznatomu zvuku i dubokim udisajima
nastojao doi do zraka, dok su Velani ponovno oblikovali obrambeni zid. Nepravilna hrpa crnih titova
sporo je odstupala preko unakaenih trupala i ranjenika koji su se grili, pa sam gotovo krenuo prema
njima, zatvorivi oi pred udesnim prizorom koji mi se ukazao. Bio sam uvjeren da e sve to nestati kad
ponovno pohvatam tijek bitke, ali nije bilo tako, nego je prizor postao jo jasniji i stvarniji, dok su mi se
plua ispunjavala smrdljivim dahom. Na sve jaem povjetarcu, vijorio je crveni barjak s crnom vujom
glavom. Oko njega stupali su sjajni ratnici u oklopima i ljemovima. Nosili su okrugle i oslikane titove,
koplja, maeve i sjekire. Bila je to eta koja ovjeku ledi krv u ilama, a i Velani su jamano pomislili da
su s Asgarda sila boanstva rata, spremna otpoeti novi pokolj. Ne, to nisu bili bogovi, nego Nordijci!
Ispustio sam krik pun boli i sree, a onda sam pao na koljena. Doao je Sigurd!

Nordijci su navaljivali s istoka, ak etrdesetak njih, i to sa titovima koji su se preklapali kako bi oblikovali
zid od eljeza i drva. Ovi ljudi nisu mlinari ni trgovci, nego izvjebani ratnici. Jedan smrtonosni i savreni
val. Sa suncem za leima, pohrlili su preko breuljka i presreli protivnike koji su se povlaili. Iako su
Velani jo uvijek bili daleko brojniji, doimali su se bespomono, a vjerojatno su u hladnim i plavim oima
pridolica vidjeli svoju smrt.

Tvoji prijatelji, Gavrane? upitao je Penda glasom koji se prelamao, dok je istovremeno rastrgao vrat
paloga neprijatelja. Pokuao je pljunuti, ali usta su mu se previe osuila.
Odinovi vukovi, objasnio sam mu, pokuavajui odagnati bol zurenjem u pokolj koji je otpoeo. Djeca i
starci sa sijedim bradama, oni koji su izali iz Caer Dyffryna da nas gledaju kako umiremo, sad su trali
prema vratima tvrave.

Mome, dovoljno je i da samo jedan Nordijac bude od mene udaljen koliko se moe kamenom
dobaciti, izjavio je Penda, gledajui kako borci u nordijskomu zidu titova komadaju Velane, meu
kojima je zavladalo rasulo. Te bezbone svinje znaju kako ubijati, promrmljao je. Samo neka se ne
okrenu protiv nas, jer sam umoran kao droljine sise.

Unovaeni vojnici Wessexa uglavnom su leali mrtvi. Poginuo je i debeli Eafa, a u mrtvaki bijelim rukama
jo je drao slomljeni luk. Blizu nas leali su Coenred i Alric, a dalje niz obronak, u smrti su se pomijeali i
pobijeeni i poraeni: mlinar Saba, Eni, Huda, Ceolmund, Egric i krupni Oswyn, koji mi je bio simpatian,
ali sad mu se lice pretvorilo u krvavu, smrskanu smjesu. Poginulo je ukupno dvadeset dvoje ljudi
starjeine Ealdreda. Preivjela su petorica iskusnih ratnika i tri trgovca, koji su bili toliko izvan sebe kao da
su rukama uspjeli prokopati prolaz iz pakla i vratiti se u zemlju ivih. Tresli su se, a oi im je ispunilo neko
beznae. Bojite je prekrilo gotovo pedesetak skrenih velkih trupala. Na rasporenim utrobama koje su
zjapile u nebo skupljale su se muhe, a posvuda se irio straan smrad. Poginulima e se u smrti ubrzo
pridruiti i njihovi roaci, koji su se dolje jo uvijek borili s vujim oporom.

Pa, Gavrane? javi se Penda, glavom pokazujui pokolj. Moram li te odvui dolje za tu lijepu kosu?
Okrenuo se prema naima. Hajde, momci, hoemo li dopustiti da pogani dovre ono to smo zapoeli?
Njegovi oamueni, krvlju umrljani i iscrpljeni ljudi utke su zgrabili okrvavljeno oruje, pa su otapkali za
njim.

Ustao sam i sagnuo se da podignem odbaeni, gotovo uniteni tit. Penda! povikao sam, drhtavom
nadlanicom briui krv s lica. ekaj me!

Osamnaesto poglavlje

Velani koji su se odrali na nogama uskoro su otpraili u sigurnost iza zidova Caer Dyffryna. Roake su
ostavili da ih raskomadaju pripadnici vujega opora i preostalih ratnika Wessexa. Bitka nije dugo
potrajala, a veina onih koje sam ubio umrla je tako da sam im otricu zabadao u lea dok su bjeali.
Meu nas je doletjelo i nekoliko strijela koje su odapeli sa zidova tvrave, no neiskusni strijelci gaali su
uspanieno i bez veega uinka. Kad smo Velanima posve slomili hrabrost i pobili sve osim nekolicine,
Sigurd je zagrmio naredbu za povlaenje. Podigli smo titove prema tvravi i hitro uzmaknuli izvan
dohvata strijela. Ovaj put zajedno su koraale vojske nordijskih zemalja i Wessexa, pogani i krani, braa
u pokolju.

Sisate mi Freyje, Gavrane! uzviknuo je Sigurd, okrenuo lea tvravi i stisnuo me u snani, medvjei
zagrljaj. Iza njega vidio sam da mi se cere Crveni Svein, Bjorn, Bjarni i ostali, a lica su im bila poprskana
krvlju. Mogao sam znati da e negdje zapoeti rat! Pokazao je prema Caer Dyffrynu. ime su te ovi
divljaci uzrujali, ha?

Bjarni je istupio, potapao me po bolnom ramenu i okrenuo se bratu. Netko je toga momka trebao
nauiti da razlikuje bogati plijen od hrpe govana. Nordijci su se nasmijali.

Bjorn je skinuo ljem, pa je krvavi vrh obrisao u busen trave. Najprije smo vas malo gledali, pokazao je
uzvisinu na istoku. Trebali smo se uvjerili da borba zapoinje na pravoj strani.

Nikad nije loe gledati kako Englezi umiru, proguna Bram na nordijskom jeziku.

Skinuo sam ljem, stresao kosu i obrisao znojno elo. Gosparu Sigurde, poeo sam, iako su mi se usta
osuila, a jezik natekao, pa gdje ste bili? Priao mi je i dotaknuo gavranovo krilo upleteno u moju kosu,
pa se nasmijeio, a ja sam mu uzvratio osmijeh, sretan to mi je poglavar doao pomoi u borbi. Glum
nas je oteo, gosparu, izvijestio sam ga. Znate, one noi u umi...

Podigao je jednu ruku, a drugom skinuo ljem, pustivi da mu zlatna kosa, slijepljena od znoja, padne na
ramena. Znam, Gavrane, odgovorio je. Poznato mi je da nas je taj pas izdao. S gaenjem je pljunuo,
kao da ne moe izgovoriti ime svog nekadanjeg brodskoga zapovjednika, a onda je zareao: Ljutito bih
se suprotstavio i samomu Odinu, uperio je koplje u modro nebo, zato to upravo ja nisam toj kukavici
rasporio trbuh.

Pazi to govori, Sigurde, prosiktao je stari Asgot, poprskan krvlju neprijatelja, a onda je u znak
upozorenja podigao prst. inilo se da je Sigurd prihvatio opomenu, pa je drku koplja zabio u zemlju.

Bram ima pravo, rekao je. Moda bih trebao zahvaliti tim Velanima umjesto da ih ubijam. Te noi,
kad su oteli tebe i engleska derita... Pa, to i nije bilo tako vano, nasmijeio se, mahnuvi rukom po
zraku, ali izgubili smo knjigu Bijeloga Krista... Ve i pri samoj pomisli, poeao se po gustoj bradi.
Ispao sam budala. Nisam vidio da je Glumovo srce pocrnjelo od pohlepe. Gavrane, ponosan sam ovjek i
nisam vjerovao da bi me moj brodski zapovjednik mogao izdati. Vjerojatno e se Odin sjetiti Glumovih
dostojnijih djela i dati mu mjesto na klupi, pa neka pije medovinu sa svima ostalima. Ispljunuo je krvavu
sluz, a onda je usta izvio u grimasu. Uivat u kad njegovoj sjeni odleti glava s ramena.

Primijetio sam da nedostaje jedan od Nordijaca.

Gdje je Crni Floki? upitao sam, traei pogledom njegovo smrknuto lice, koje kao da je bilo napravljeno
od kremena.

Sve e ubrzo doznati, mome, uvjeravao me Sigurd i glavom pokazao prema Englezima, pa sam
shvatio kako me upozorava da ne govorim previe, jer je netko od njih moda razumio nordijski. Penda i
njegovi preivjeli penjali su se na breuljak da oplijene poginule prije nego to to uine Nordijci, a za
njihovo dobro nadao sam se da e hitro obaviti to su naumili. U umi smo vidjeli jahae, gosparu,
rekao sam, ljude kralja Coenwulfa. Mislili smo da vam spremaju zasjedu. No u tome trenutku, kad sam
pred sobom gledao vuji opor u svoj njegovoj estini, inilo mi se nemogue da bi ih Mercijanci mogli
istrijebiti. Je li bilo borbe? upitao sam, prelazei pogledom po licima Nordijaca da vidim nedostaje li jo
netko.
Sigurd se kiselo nasmijao. Crni Floki osjetio je njihov smrad prije nego to su prispjeli na sto koraka od
nae vatre, odgovorio je. Zato smo i imali dovoljno vremena da im priredimo pristojan doek.
Slegnuo je ramenima. Bilo je mranije od Heline pike i neki su nam pobjegli, a poslije toga skrivali smo
se poput zmija, nasmijao se. Kao da je svaki kurvin sin u Merciji na svoja vrata poelio prikovati
nordijsku kou.

Ma i nije bilo pravoga pokolja, mome, javio se Olaf, odmahnuvi rukom na Sigurdove rijei, a pritom
je motrio moju brynju, ije su kolutove prekrivale tamne mrlje krvi. Ne bi ti se nimalo svidjelo, zavrio
je.

Drago mi je to te vidim, Ujae. Priao sam mu i zagrlio ga.

Snano me udario po leima. I meni je drago to tebe vidim, Gavrane.

Previe sam vremena proveo s Englezima, poalio sam se.

Pa, jesu li od tebe napravili kranina?, upitao me Bjorn. Sklopio je ruke kao da moli i pogledao me s
dostojanstvenim izrazom lica. Sjetio sam se sirotoga oca Egfritha, iako redovnik nije bio bradati i krvlju
poprskani ubojica.

Jo nisu, Bjorne, nasmijao sam se njegovom oponaanju. No iznenadio bi se, prijatelju. Nisu svi
bogomoljci i ljubitelji sveenika. Bacio sam pogled na brdo gdje je Penda s trupala skidao kope, ukrase,
noeve i sve male, vrijedne predmete. Neki su ei i od vas. Sumnjiavo me pogledao, a onda su vrata
tvrave glasno zakripala, pa su se Nordijci okrenuli i na glave nabili ljemove u oekivanju velke navale.
Ipak, vrata su se otvorila tek toliko da ljudi iz tvrave kroz njih neto izbace na golo i izgaeno tlo. ini se
da su ispljunuli derite starjeine Ealdreda, mrzovoljno primijeti Bram, razgibavajui ramena uz ujno
pucketanje.

Pomozi mi, Bjarni, zamolio sam ga i zazvao Pendu. Drei titove iznad glava, otrali smo do vrata, ali
Velani nas nisu gaali kamenjem ili strijelama inilo se da im ubijanje vie nije ilo u tek. Moda su se
nadali da emo uzeti Engleza i otii. Naalost, Weohstan nije mogao stajati, pa smo ga odvukli izvan
dometa strijela i skupili se oko njega. Panda mu je, kleknuvi, ulio malo vode u usta, a poprskao ga je i po
izubijanom licu. Osloboeni zarobljenik jedva je bio pri svijesti, ali je ipak ostao na ivotu. Osmijeh na
Pendinu licu nije mogla zastrijeti ni krv kojom je bio poprskan, iako nije bilo razloga za pretjerano slavlje
mnogi ratnici Wessexa izginuli su kako bi Weohstanu kupili slobodu.

Dobar je momak. Vrijedi mnogo prolivene krvi, primijetio je Penda, jo uvijek se smijeei, dok je
Weohstan kaljao i guio se, a potom ispljunuo puna usta vode. Da nam je starjeina dao vie ljudi,
moda bismo mladia mogli vratiti bez ikakve borbe. Odmahnuo je glavom. Oito su se i zabavljali s
njim, Gavrane. Nije u stanju pjeice otii u Wessex. Podigao je glavu i pogledao me. Kosa nalik na iljke
bila mu je umrljana krvlju, a bjeloonice su mu sjale udnim sjajem, istiui se u prljavtini. Vjerojatno su i
Nordijci mislili da samo pogled na njega tjera strah u kosti.

Sigurd ga je pogledao u oi. Onda neka se momak malo odmori, Englezu, rekao je, a krv mu je uzavrela
i udila za novim pokoljem. Pozabavit emo se ovim divljacima prije nego to se vratimo u Wessex.
Penda je pogledao tvravu, i odjednom mi se uinilo da drveni zidovi nisu jako vrsti. Noas emo
spavati u velkim posteljama! povikao je Sigurd, a vuji opor poeo je klicati ponovo e prolijevati krv
u poast svojim bogovima.
Popodne je donijelo nemirni, zapadni povjetarac koji je proistio zrak te odagnao smrad izmeta i smrti, a
sunce me grijalo dok smo se pripremali da Velane istjeramo iz njihovih domova. Sigurd je ratnicima
Wessexa zapovjedio da prije sumraka skupe to vie suhoga drva. Nije im se svialo da im netko govori
to treba raditi, a to posebno nije volio Penda, no Sigurd je s tolikim samopouzdanjem pristupio svom
naumu da su ga posluali. Jesu li uope imali izbora? Neki Nordijci su im se pridruili, dok su ostali stajali
pred vratima tvrave, zaklonivi se titovima i s maevima u rukama, kako bi spremno doekali mogui
napad protivnika.

Doi sa mnom, Gavrane, pozvao me Sigurd i poao oko istone strane tvrave. Skupio sam svu ratnu
opremu i slijedio ga, a pitao sam se to kani uiniti sa suhim drvom, jer nikako se neemo moi dovoljno
pribliiti zidovima da ih potpalimo. U tom sluaju, zapljutala bi kia kamenja i strijela, a u krajnjoj
situaciji ak i neprijateljske mokrae. Misli li da neki mali Velanin jo sjedi u onoj kuli gore? Pokazao
je kameno zdanje na brdu, odakle se juer dizao trak dima.

Odmahnuo sam glavom. Vjerojatno je odavno otiao. I ja bih tako postupio da sam gledao to se ovdje
dolje dogaa. Sigurd je potvrdio glavom.

Dok smo se penjali na brijeg, ispriao mi je da je vuji opor odveo u Wessex, i to odmah nakon to su
pobjegli Mercijancima kralja Coenwulfa. Rekao je da su se zaustavili u malomu selu kako bi se odmorili i
najeli, a nisam pitao to se ondje dogodilo.

Razmiljao sam kako se vratiti Ealdredu bez knjige Bijeloga Krista, Gavrane. Naalost, nije nam bilo
druge... ipak se nalazimo u tuoj zemlji. Napravio je grimasu. Nadao sam se da u stii Gluma. Znao
sam da e Ealdredu odnijeti knjigu. To pseto je svoju putnu krinju htjelo napuniti mojim srebrom.

Glum je umro smru pravoga ratnika, gosparu, izvijestio sam ga, a onda sam se trgnuo i pri samoj
pomisli na prolost osjetio bol. Predobrom za ovjeka njegova kova.

Sigurd je kimnuo, iako sam bio uvjeren da je zadovoljan to je Glum umro smru dostojnom Nordijca.
Englez mi nije htio vratiti moje brodove, rekao je, zastenjavi dok se pentrao preko stijena, ali
ispljunuo je polovicu srebra koje mi duguje. Od srca se nasmijao. Lijepa je to hrpa! Nikad nita slino
nisam vidio, a to je samo polovica.

A to je bilo s Flokijem? zanimalo me.

to bi ti uinio s hrpom engleskoga novca, Gavrane? odgovorio je pitanjem, kopajui nogom po mekoj
zemlji da nae oslonac. Zamisli da te okruuju neprijatelji, a sprema se potraiti ubojitoga momka
krvavih oiju, onoga koji ma ne moe zadrati u koricama? Dobacio mi je znaajan pogled, no nisam se
osvrtao, znajui da me zadirkuje zbog Cynethryth. Pa, mome, to bi uinio s dovoljno srebra da plati
cijelu vojsku?

Nakratko sam razmislio. Zakopao bih ga, glasio je odgovor.

Ponovno se nasmijeio i potvrdio glavom. Kad sam vidio da su Englezi otili u postelje, zakopao sam
Ealdredovo srebro i to duboko, blizu obale, a Flokija sam ostavio da ga uva. Ionako vie voli kad je
sam.
Vjerojatno sam pokazao neodobravanje, jer Sigurd je zastao da doe do daha i pogledao me u oi. Floki
nije Glum, izjavio je. Znam da moe biti mrzovoljni i zloguki prorok, ali nemoj sumnjati u njegovu
odanost, Gavrane. Floki nije izdajica. Bit e uza me kad dou mrane boice. Norne su to istkale, pa smo
sudbinski povezani.

I njega sam uo da tako govori, gosparu, potvrdio sam.

Kimnuo je i nastavio se penjati. Ealdred mi je rekao da mu je Weohstan sin. Podigao je obrve. Nisam
prije uoio da nam se prua i ta prilika. Rekao je da si s pedeset ljudi poao izbaviti njegova sina od
Velana.

S pedeset? pobunio sam se. Podlo kopile dalo mi je tridesetoricu, od kojih je tek deset pravih ratnika.
Ipak, dobro su se borili. Sjetio sam se Eafe, Sabe, Enija i ostalih. I tako je zadrao tvoje brodove,
gosparu? Dao sam mu knjigu, stavio sam mu je u ruke. Trebao ti je dopustiti da uzme Zmiju i Fjordskoga
jelena i otplovi.

A tebe da ostavim ovdje, u zemlji Bijeloga Krista? upitao je, pa sam slegnuo ramenima. Ve sam ti
rekao, Gavrane, da je moja ivotna nit isprepletena s tvojom, ba kao to je i Flokijeva utkana u nae
sudbine. Ponovno je zastao, no ovaj put je namrekao elo i stisnuo vilicu pod zlatnom bradom. Uvijek
u biti zajedno s tobom, dokle god mi krv tee ilama. Lice mu se razblailo. Odina mi, pravilno si
postupio. Ljudi su se zabrinuli za tebe, mome. Nasmijeio se. Mislim da se zabrinuo ak i stari Asgot.

A to je s Aslakom? upitao sam.

Razbio si mu nos, Gavrane. Nordijci mogu biti tati poput ena. Namrtio se. Makar... mislim da ti je
oprostio.

I to s pravom, prokomentirao sam. Asgot mu je namjestio kost, a moja jo izgleda kao svinuta zmija.
Nasmijao se kad sam se okrenuo i pokazao mu profil.

Istina je, Gavrane, doista je tako. Priao mi je, a lice mu je odjednom zadobilo usredotoeni izraz.
Hoe li da ti pokuam izravnati nos? upitao je, pozorno mi gledajui lice. Siguran sam da u uspjeti.

Odskoio sam i poloio ruku na drku maa. S dunim potovanjem, gosparu, radije bih se smjesta ovdje
borio s tobom, odgovorio sam, a Sigurd se jo glasnije nasmijao.

Vidjeli smo da je straarska kula naputena. Unutra je tlo bilo posuto pileim i ribljim kostima, a hrpa
bijeloga pepela tinjala je u krugu napravljenomu od kamenja. Uza zid su stajale naslagane grane breze i
zelena paprat, kako bi je straari mogli spaliti i nebo ispuniti utim dimom, a na kladu se naslanjala
podeblja mjeina s pivom, no nismo pili iz nje Velanin ju je mogao otrovati.

Ondje je bilo i ono mravo derite, rekao je Sigurd i zastao na rubu stijene, motrei tvravu iza junih
vrata. Ona Ealdredova ki.

Cynethryth? upitao sam, a eludac mi se stisnuo.

Da, njegova ki ravnih grudi. Mislim da me ba i ne voli. Nacerio se, pa se na trenutak uope nije
doimao kao ubojica.
Ne moe kriviti siroticu poslije svega to se dogodilo.

Napuio je usnice i slegnuo ramenima. Ne znam zato se dri tako kiselo. Nisi li je vratio ocu? Pokazao
je Caer Dyffryn. A prisilili smo i te blatom premazane kurvine sinove da joj ispljunu brata. Trebala bi
pokazati zahvalnost, mome. Nestano je namignuo. Vidio sam vie mesa na elju za odstranjivanje
buha nego na njoj, ali nekako sam uvjeren da nije krhka. Namrtio sam se, pa je podigao ruke. Samo te
zadirkujem, Gavrane, branio se. Sve shvaa ozbiljno, je li? Ta djevojka mi se obratila. Vjerojatno ju je
od toga zapekao jezik, jer ipak sam ja tek divlji poganin, ali ini se kako je arko eljela da odem i
pronaem te prije nego to se uvali u prevelike neprilike.

Naslonio sam tit na kameni zid, pa sam skinuo ep s pivske mjeine i pomirisao sadraj. ast mi je da si
doao po mene, gosparu, rekao sam.

elim natrag svoje brodove, izjavio je moj sugovornik, a i ostatak srebra koje mi Ealdred duguje. Taj
Englez mi je dao rije, pa koliko vrijedi da vrijedi, gotovo je ispljunuo. Isplatit e mi sve to je duan.
Eto, preao sam zid toga kralja Offe i pomogao mu vratiti dragocjenoga sina. Gledao je Caer Dyffryn.
Ve sam napola odluio da za momka zatraim otkupninu. Prije bih psu vjerovao da nee progoniti zeca,
nego to vjerujem tomu starjeini. Kakav ovjek alje trideset poljodjelaca i skupinu neznanaca da se
bore za ivot njegova sina?

Neki od njih su dobri borci, gosparu, ponovio sam, pokazujui ljude ispod nas, ali Sigurd se
nakostrijeio.

Kaem ti, Ealdred je zmija.

Sa aljenjem sam izlio pivo iz mjeine i gledao kako tvrdo tlo upija pjenu. Sigurd se sagnuo, pa istrgnuo
aku trave i bacio je preko ruba, a onda motrio kako je povjetarac odnosi. Nacerio sam se, zaboravivi
posjekotine i modrice to su mi izmuile tijelo. Smilja vie nauma i od samoga Lokija, primijetio sam,
odmahujui glavom. Odjednom sam shvatio kako je zamislio napad na Velane.

U sumrak sam puhao u hrpu suhe trave i granica, raspirujui ne ba obeavajuu eravicu. Pomislio sam
da u morati ponovno upotrijebiti kremen, kad je odjednom liznuo traak plamena, a slijedio ga je
oblai utoga dima koji me natjerao da zakaljem.

Stavi to ovamo, Gavrane, prije nego to spali svoju prvu bradu, upozorio me Crveni Svein, sagnut nad
golemom hrpom drva pri rubu uzvisine i blizu straarske kule. Drva smo dugo nosili uzbrdo, pa sam bio
posve iscrpljen kad sam granice za potpalu gurnuo u upljinu ispunjenu travom. Svein i ja odmaknuli
smo se kad se vatra polako rasplamsala, a ostali su u dolini ekali u borbenom poretku, dok im se na
ljemovima i vrhovima kopalja odraavalo slabo svjetlo dana koji je polako bio za nama.

Samo je Sigurd mogao takvo neto smisliti, prokomentirao je Svein i podignuo pivsku mjeinu koju sam
bio odbacio. Licem mu se razlio alosni izraz kad je otkrio da je prazna, pa ju je zavitlao na stranu, a onda
je zabio ruku pod brynju, iz tunike izvukao staru koru kruha i poeo je rastreseno vakati.

Misli li da e uspjeti? upitao sam, gledajui kako mu se krupna eljust istee pod gustom crvenom
bradom.
Uspjet e, mome, promrmljao je. No moda e ovamo dovesti i sve kurvine sinove koji su ikad sisali
velke sise. Namrtio se. Uostalom, vidjet emo.

Sreom, vjetar je jo puhao s istoka, pa je vatra uskoro u zrak odaslala prve jarko crvene iskre koje su
odletjele preko ruba uzvisine. Bile su nalik na krijesnice koje su prvi put poletjele, a kad je sunce poelo
ponirati na zapadnom nebu, vatra je ve glasno huala i pucketala, dok je isijavala takvu vruinu da smo
nove grane morali bacati stojei podalje. ak smo i tada podlakticama zatitili lica. Svein je skinuo oklop i
tuniku, pa su mu se vrsti miii, ispresijecani oiljcima i starim ranama, presijavali u svjetlu vatre, a bujna
crvena brada i kosa bile su mu nalik na plamen. Za mene je bio utjelovljenje monoga Thora, ubojice
divova i mnogima najdraega boanstva.

Uspjeli smo! povikao sam, pokazujui kuu u tvravi ispod nas, kad se na slamnatomu krovu pojavio
mali i nemirni plamen.

Svein je podignuo pogled. Nebo su prekrile letee iskre i pepeo. Izgleda kao crni snijeg, primijetio je.
Podboivi se, pogledom je pratio bezbrojne iskre koje su lebdjele preko ruba uzvisine. Kad dou do
suhih i slamnatih krovova kua ispod nas, veina e se ugasiti i postati bezopasna, ali neke e jo
svjetlucati i raspiriti vatru. Ve su poele djelovati, pa su najprije tinjale, a onda se polako razgorjele.
Velani su, bjesomuno trei unaokolo, vodom polijevali krovove i zidove od iblja, ali u tome ih je
ometala stoka. Ovce i krave uplaile su se te iskriave kie, pa su se rastrale u svim smjerovima, a buka
je dopirala do nas dok smo stajali na uzvisini i gledali posljedice Sigurdove lukavtine.

Naravno da smo uspjeli, rekao je napokon Crveni Svein i bacio posljednje grane u vatru koja se ljuto
razgorjela. inilo se kako ne primjeuje iskre koje su mu padale na gola ramena. Pa, mome, hajde da
siemo i ukljuimo se u zabavu. Podigao je haljetak i oklop. Ovdje ne moemo vie nita uiniti, a ne
elim propustiti kuje koje su istrale iz kua sa zapaljenim pletenicama.

Moda bismo trebali jo malo ostati ovdje, Sveine, upozorio sam ga, prelazei pogledom preko sve
mranijih breuljaka. Vatra bi mogla dovesti ljude iz svakoga sela s ove strane Offina zida. Pomislit e da
je Caer Dyffryn u nevolji.

I jest u nevolji, nacerio se.

Neemo li ostati na strai?

Neemo, odgovorio je. Navlaio je veliku verinu koulju iznad koje mu se najprije pojavila crvena
kosa, a onda iroko lice i raupana brada. Ako dou, pobit emo ih, izjavio je krajnje jednostavno.
Ostavivi rasplamsalu vatru, spustili smo se niz padinu i pridruili se ostalima koji su stajali pred junim
vratima.

Kad im je vatra poela gutati kue, Velani nisu imali drugoga izbora nego da izau i sukobe se s nama, a
to su hrabro i uinili, pa su mladi i stari zauzeli mjesta iza ratnika u zidu titova. No bio je to pokolj. Po
drugi put toga dana suha trava postala je skliska od krvi pobijenih. Poglavara, ovjeka koji se sa mnom i
Pendom na poetku sastao izmeu dvije suprotstavljene skupine, uhvatili su ranjenoga, ali ivoga. Kad je
sunce zapalo, stari Asgot izveo je obred crvenoga orla i poslao mu duu da urlajui odleti u onostranost.
uli su se i krikovi ena koje je vuji opor upotrijebio za vlastitu zabavu. Ruke su mi jo drhtale, a miii
titrali od ratnikoga naprezanja, kad mi je Svein doveo sitnu i crnokosu djevojku, ne stariju od esnaest
godina, ije oi je ispunio uas. Bio sam prekriven tamnom, smrdljivom krvlju, pa sam se vjerojatno
doimao poput nekoga paklenoga stvorenja dok sam stajao u mraku proaranomu vatrenim jezicima s
goruih greda.

Evo, Gavrane, za tom curom momcima su tekle sline, izvijestio me Svein, ali rekao sam im da je to
tvoj jastuk za ovu no. Nasmijao se. Usput, izgleda kao vrea konjskoga govna. Zabavi se, mome!
Proslavi sretnu injenicu da jo die, a i svi udovi su ti ondje gdje trebaju biti. Kad zavri s njom, potrai
me, pa emo piti do iznemoglosti. Uspjean dan, ha? Gurnuo je djevojku prema meni, pa sam
zarobljenicu bez rijei zgrabio za ruku. Svein u su zubi bljesnuli kad je kimnuo, a onda se okrenuo te
otiao meu sjene i prema buci ruevina vatrom okupanoga Caer Dyffryna.

Pokraj glavnih vrata tvrave nalazilo se malo sklonite sa slamnatim krovom u kojemu su vjerojatno
neko bili smjeteni straari, pa sam djevojku odveo u tu mranu kolibicu. Isprva se branila, a iako nije
povikala, ogrebla me po licu i ugrizla za obraz. Bio sam prekriven krvlju njezinih sunarodnjaka, pa je tu krv
vjerojatno osjetila u ustima. Duboko u sebi, osjeao sam se gore od najnie ivotinje. No injenica da sam
se gnuao samoga sebe i da mi je srce gorjelo od stida nije me zaustavila, nego me jo poticala i inila
slijepim za suze koje su djevojci jamano tekle niz lice. Kad sam zavrio, otkotrljao sam se na prljavu
zemlju i pustio da me svlada praznina. U meni su se komeali iscrpljenost i gaenje, vukli me k zemlji
poput mranoga i zlonamjernoga duha paklenih ponora. Dopustio sam da me zlo obuzme.

Kad sam se probudio, djevojka je jo bila ondje i drhtala pokraj mene, dok su no parali krikovi drugih
ena. Sjedili smo u mraku, a poslije nekoga vremena uhvatio sam je za ruku. U strahu da u je opet
povrijediti, savila je prste oko mojih. Sjetio sam se Alwunn iz Abbotsenda, s kojom sam neko leao, ali
nisam joj se mogao sjetiti lica, iako sam pamtio Cynethrythine crte.

Kad je buka u tvravi zamrla, dao sam crnokosoj djevojci dimljene unke i sira, a onda sam je kroz mrak
odveo podalje od Caer Dyffryna. Kad nas iz tvrave vie nisu mogli vidjeti, rekao sam joj da ode, ali nije
me razumjela, ili moda nije imala kamo otii. Izvadio sam tri srebrna novia to sam ih uzeo mrtvomu
Velaninu i stavio ih u njezinu ruku. Krenuo sam natrag, pa iako je nisam uo da odlazi, kad sam se poslije
nekoga vremena ponovno osvrnuo, od nje vie nije bilo ni traga.

Napokon, kad su njegovi ljudi zavrili s njima, Sigurd je ene pustio da pobjegnu u no, a pitao sam se
koliko je Nordijaca svoje sjeme posadilo u velke utrobe. Uostalom, jesam li ga i sam posijao u crnokosu
djevojku? Osjetio sam muninu pomislivi na ono to sam uinio. Rana u goljenici poela me pei poput
vatre, iako ni to nije bilo dovoljno da zaboravim djevojku. Asgot mi je posjekotinu namazao melemom od
trava, a onda ju je vrsto zavio grubom tkaninom otrgnutom s haljine, a kad je zavrio, ja sam sjedio u
mraku i u daljini oekivao ugledati brda ispunjena velkim bakljama.

Spalili smo trupla palih ratnika to su ih Velani ubili u posljednjoj borbi, a onda smo, zajedno sa
estoricom preostalih Engleza, Weohstana prenijeli u tvravu, gdje ogradu od kolja gotovo i nije zahvatio
poar. U svjetlu vatre koja je jo gorjela, potraili smo hranu i pivo. Pohlepno smo jeli hrpe pronaene
svinjetine i govedine, a nedugo zatim spustili smo se pokraj plamenih jezika koji su se gasili, pa smo
brade ovlaili pivom. Ui nam je ubrzo ispunila pjesma.

Bio poganin ili kranin, ovjek je najsretniji kad isprazni jaja i napije se, povie Penda, no jezik mu se
zaplitao, a kapci su mu oteali. Englezi e barem na nekoliko sati zaboraviti prijatelje koji su umirali
pokraj njih.
Sigurd je te noi vjerojatno postavio straare, iako nisam uo da ih alje. Nismo vidjeli ni traga od
Velana, a mislim da nitko od nas nije vjerovao kako e doi dok vatre prodiru tvravu Caer Dyffryn.

Ako su neke due poginulih Velana jo lutale ovim mjestom, ogluivi se na poziv zagrobnoga ivota,
vjerojatno su pomislile da su i njihovi ubojice mrtvi. Uskoro smo zapali u potpunu i neobjanjivu
obamrlost. Bili smo iscrpljeni i pijani, a osjetili smo olakanje to se barem jednom odmaramo iza vrstih
zidova, zatieni u neprijateljskoj zemlji.

Weohstan se do zore osvijestio i pojeo toplu, no ve osuenu mesnu kau koju je Penda naao nad nekim
velkim ognjitem. Iako se mladi napatio, sad je bio na sigurnomu, a uskoro e se i ponovno sastati s
ocem. to se nas tie, mi emo nakon obavljenoga posla krenuti natrag na brodove. Zamiljao sam kako
Zmija i Fjordski jelen dubokim gazom paraju vodu, dok im je unutranjost puna engleskoga srebra, a
velika jedra koja nadima vjetar nose nas preko puine.

Bilo je neobino gledati kako Nordijci i Englezi dijele plijen pobijeenoga neprijatelja, a te noi nauio
sam kako nasilje i pokolj ponekad mogu povezati ljude i skovati nevidljive spone odanosti. U krvi, strahu i
meteu zaboravili su meusobne razlike, pa su odbacili verige vjere i udruili se. Moda sad govorim rijei
koje mi u to vrijeme nisu bile ni navrh jezika, ali bio sam mlad, bahat i eljan krvi. Uostalom, ne dogaa li
se esto da starci, koji su u prednosti zbog svoga iskustva, u srce svojih sjeanja bacaju koplje istine koju
su spoznali? Jesam li samo ja zaalio to ve u ono vrijeme nisam znao ono to znam danas?

Devetnaesto poglavlje

Kad smo se probudili u ruevinama sela i tvrave Caer Dyffryn, drali smo se za mamurne glave i trljali oi
crvene od dima.

Kako ti je noga, Gavrane? upitao me Sigurd. ak se i on doimao umorno, a bore oko oiju bile su mu
pune ae.

Bit e dobro za dan ili dva, odgovorio sam, zakaljao i pljunuo sluz uprljanu aom. Hlae sam navukao
tek nakon obilnoga jutarnjega mokrenja.

Sigurd je proao rukom kroz kosu i nakrenuo glavu kako bi na zatvorenim kapcima osjetio toplinu zraka
ranoga sunca. Zna, uvijek me uznemiri kad vidim da se poslije takvoga dogaaja u svijetu sve odvija
kao da se nita nije promijenilo, primijetio je i naglo otvorio oi, zauvi pucketanje grede koja se dimila.
Upitno sam ga pogledao, ali nisam prekidao njegova razmiljanja. Koliko si ljudi juer poslao na onaj
svijet? upitao je.

Ne znam, gosparu... Vjerojatno mnogo, odgovorio sam. Potvrdio je glavom. Pogledaj oko sebe,
Gavrane. Ptice jo pjevaju, a psi i dalje piaju uz drvee. ak i ene koje smo sino uzeli jednom e
namazati lica i staviti broeve. Zapoet e novi dan i zaboraviti prijanji... ako to bude mogue.
Sjetio sam se crnokose djevojke i onoga to sam sino uinio, pa sam zadrhtao, nadajui se da Sigurd nije
zamijetio moju postienost. Gosparu, svijet je jai od nas... i nastavlja po svojemu. Neto slino, ali na
svoj nain, rekao mi je i Ealhstan.

Da, jai je, potvrdi moj sugovornik, pa se okrene prema meni. Zato i moramo initi velike stvari. Ne
mislim samo na ubijanje. Svih mi bogova, svakako postoje i vei pothvati nego kad sije smrt meu
neprijateljima. Ne, moramo postii ono to veina ljudi nije u stanju. Izvravajui ono to je naoko
nemogue, postajemo sigurni da e nam ljudi zapamtiti imena i oko vatri pjevati o nama kad nas vie ne
bude. Poloio mi je ruku na rame. Vidim neto u tebi. Teko je takvo to objasniti, ali znam da smo
povezani.

Povezani, gosparu?

Dostojanstveno je potvrdio glavom. Bogovi su te obiljeili, a moj ma e potovati njihovu naklonost.

Pogled mu je pao na sjajnoga i crnoga kukca koji je ispuzao iz hrpe zadimljenoga, bijeloga pepela. Svijet
ide dalje, rekao je, unato meteu to ga uzrokujemo. Gavrane, neka nam Odin podari vremena da u
zemlju upiemo svoja imena, kako bi drugi morali pripaziti na svaki korak.

Dotaknuo sam izrezbareni lik oca svijeta koji mi je visio oko vrata, pa sam proaptao molitvu. Neka i bude
tako!

Nakon to smo dorukovali hladno meso, spremili smo se za povratak u Wessex. Ljudi su bili dobro
raspoloeni, iako ih je malo boljela glava, no naim je suborcima novi dan donio spoznaju o okrutnoj
stvarnosti izgubili su mnogo prijatelja i susjeda, a s njihovim e se enama i djecom ubrzo nai licem u
lice. Sinovi i djetii postat e mlinari, kovai i majstori za izradu lukova i strijela iako za to nisu spremni, a
neke ene moda e se morati poeti baviti poslovima svojih mueva da bi preivjele.

Weohstan je bio slab i blijed kao smrt, ali odbio je zajahati ponija kojega mu je ponudio Penda, rekavi da
eli pjeice izai iz Walesa kako bi se sjeao zemlje pod nogama prilikom budueg naleta s vojnicima i
maevima. Malo je govorio i uvao snagu za put, ali zahvalio mi je to sam doao po njega, a upitao je i
kako je Cynethryth. Nikad neu zaboraviti to si za mene uinio, Gavrane, rekao je, paljivo birajui
rijei, a glas mu je bio vrst i nepokolebljiv. Gotovo i nije pokazivao da osjea bol, iako je jamano patio.
Bio je toliko drugaija osoba od one koja je ula u Coenwulfovu crkvu. Dua mu se stvrdnula poput leda.

Jesi li zaboravio da sam prljavi, bezboni divljak? upitao sam, uhvativi ga za podlakticu kako bih
zapeatio nae prijateljstvo. Jesu li te kurvini sinovi eljeznim ipkama mlatili po glavi?

Znam to si ti, napravio je grimasu, ali zbog toga sam jo iv.

Miii su mi gorjeli od bolova, a poslije opijanja pivom glava mi se gotovo raspala, pa zato i nisam
primijetio jahaa kad smo doli do Offina zida. Bjorn je pokazao pojavu koja je nepomino stajala na
drugoj obali rijeke Wye. Umotala se u ogrta, dok je preko konja bila prebaena smea tkanina. Nije se
isticala na pozadini tamne ograde od kolja.

Moda ga je starjeina poslao da izvidi vodimo li njegova sina, pretpostavio je neki prosijedi ratnik i
podignuo ruku na pozdrav.
Ili nam je neki Velanin doao pljunuti u oi, upozorio ga je Penda. No inilo se da je jaha sam, a ravno
zemljite bez drvea s ove strane zida ionako ne bi pruilo skrovite napadau koji bi neto snovao protiv
nas. Oprezno i bez straha prili smo zemljanomu nasipu blizu rijeke, a tada je Weohstan prepoznao konja
i malu priliku s kapuljaom koja je sjedila na njemu.

Cynethryth! pozvao ju je, a izubijanim licem preao mu je pomalo jezivi smijeak. To je Cynethryth!
Mazga je spustila glavu do zemlje, pa je povukla djevojku naprijed i poela prodorno njakati, a onda je
hodala ukrug sve dok je Cynethryth nije otro zaustavila, pritegnuvi uzde.

Weohstan je nakon nekoliko koraka posrnuo od uzbuenja. Polako, mome, upozorio ga je Penda, pa
mu podmetnuo rame pod ruku. Gotovo smo stigli. Ubrzo e se sastati sa sestrom.

Mjeine kojima smo se proli put koristili pri prijelazu preko rijeke leale su odbaene malo dalje na obali.
Cynethryth ih je vjerojatno vidjela i pomislila da emo prijei na istomu mjestu, no ovaj put ih nismo
trebali. Olaf je oko ramena omotao ue i jedan kraj dobacio djevojci preko najuega dijela rijeke. Vezala
ga je za napola zakopano korijenje pale vrbe, pa smo se jedan po jedan drali za ue i prebacivali preko
rijeke Wye. Ubrzo smo stajali na drugoj obali mokri do same koe. Offin zid bio je pust. Budemo li imali
sree, prijei emo junu granicu Mercije i nai se u Wessexu bez susreta s mercijanskim vojnicima.
Nordijci su ponovno poeli razgovarati o svojim brodovima jedva su ekali da se poslije toliko vremena
otisnu na puinu. Ipak, jo emo za koji trenutak morati zaboraviti Ranine bjelokose keri, valove koje
goni vjetar, a i srebro naega dunika, starjeine Wessexa.

Cynethryth je zagrlila brata, i bilo joj je svejedno to e smoiti odjeu dok se privijala uz njega. Niz
obraze su joj potekle suze.

to radi ovdje, Cynethryth? upitao ju je Weohstan. Jesi li poludjela? Ovaj kraj nije siguran.

Okrenula se i pogledala me u oi prvi put otkako smo je pronali, ili bolje reeno, otkako je ona pronala
nas. Sjetio sam se crnokose djevojke koju sam silovao, a zbog osjeaja krivnje u prsima mi je snano
tuklo, kao da mi ondje udara eki. Cynethrythino lice bilo je napeto, a pogled pun neodlunosti, pa mi je
bilo jasno da s naporom trai prave rijei kako bi nas o neemu izvijestila. Moj otac namjerava vas izdati,
Gavrane. Pogledala je Pendu. Uzeo je knjigu svetoga Jeronima i naumio prijei preko mora za nekoliko
dana.

to je s ostatkom srebra koje mi duguje? zagrmio je Sigurd, dok mu je s vlane brade jo uvijek kapala
voda. Djevojka se nije osvrtala na njega, nego je motrila Weohstanovo lice. Pa, djevojko, ustrajao je
Sigurd, je li starjeina ostavio ono to mi duguje?

Zar ti je ui zaepila vodena lea, bezbonie? odbrusila je. Namjerava vas prevariti. Ima knjigu koju
eli prodati, a bez nje nema nikakvoga srebra... barem ne svote koju ti je obeao. Sigurd je opsovao, a
Cynethryth se ponovno okrenula Weohstanu. Knjiga ga je zaslijepila, brate! Ukrala mu je zdravi razum!
Vjeruje da e pomou nje postati bogatiji od engleskoga kralja.

Ti ljudi spasili su mi ivot, ustvrdio je, a izrazom lica odavao da je itekako svjestan zato Ealdred u srcu
Wessexa ne eli ostaviti Nordijce eljne osvete.

Odrali smo rije, Cynethryth, ukazao sam, a zbog toga je poginulo mnogo ljudi. Nordijci su psovali i
vikali kad im je Olaf otprilike preveo njezine rijei, dok su se borci Wessexa ivano osvrtali jedni k
drugima. Ruke su poloili na drke maeva, kao da oekuju kako emo ih smjesta posjei i osvetiti se zbog
izdaje njihova gospodara.

Jahala sam kroz no da vas upozorim, obratila mi se djevojka. Lice joj je bilo blijedo i tjeskobno, a oi
pune boli osjeala se kao ki koja je upravo izdala oca. Nemate mnogo vremena.

Starjeina nee daleko stii, odgovorio sam. Krv mi je uzavrela kad sam shvatio svu teinu njezinih
rijei.

Skinut u mu glavu s ramena! zareao je Sigurd na nordijskom jeziku, a i njegovi ljudi poeli su prijetiti
da e ubiti Ealdreda.

Posluaj me, Gavrane, moleivo je odmahnula glavom, a vidio sam da su joj oi ponovno ovlaile suze.
Poslao je ljude da te ubiju. im sam to doznala, krenula sam k vama. Uostalom, zato je Sigurdu dao
polovicu srebra? Zato to zna da e ga uskoro dobiti natrag. Oni dolaze, Gavrane! Mora otii, ve su
blizu!

Mi imamo Weohstana, istaknuo sam. Sigurd se mrtio na djevojku, kao da se pita to e jo rei da mu
do kraja upropasti dan. A to je s ovim ljudima? upitao sam, pokazujui Pendu i posljednje borce
Wessexa.

Umorno je slegnula ramenima. Mislim kako moj otac nikad nije vjerovao da e uspjeti, Gavrane.
Nakratko je zastala, a onda je uhvatila brata za ruku. Nije vjerovao ak ni da je Weohstan jo iv.
Pogledaj kakve je ljude poslao s tobom. Bacila je pogled na Pendu, iako se tako stidjela oca da nije
mogla dugo izdrati njegov pogled. Dao ti je samo nekoliko pravih ratnika. Penda je pljunuo uvi te
rijei, iako je vjerojatno bio svjestan da su istinite. Ealdred svoje najbolje ratnike nije htio rtvovati za
uzaludnu zadau. Djetii, sinovi i ene radit e u mlinovima i kovanicama, a osim toga, izraivat e
lukove i strijele, pomislio sam. Ostali su ve na putu ovamo, pa e se pobrinuti da Sigurd nikad ne stigne
u Wessex, nastavila je Cynethryth. Sveenici su uvjerili oca da je to Boja volja. Rekli su da zemlju treba
oistiti od bezbone prljavtine.

Poglavar je napravio grimasu. Psi jo piaju uz drvee, a ivot se nastavlja, Gavrane, prokomentirao je i
zamahnuo velikim kopljem od jasena. Poi emo k njima i zasluiti dobar glas!

Pobij Engleze, Sigurde, zakrijetao je Asgot na nordijskomu, uperivi koplje prema jednomu od njih.
Sasi su se odmaknuli od Nordijaca, a Penda je motrio Sigurda divljim, izazovnim pogledom.

Ti ljudi postupali su asno, Asgote, primijetio sam, netremice zurei u njega krvavim okom. Hoe li
pobiti sve to die... ako nije nordijske krvi?

Zna da bih to uinio, Gavrane, zareao je stari godi, pokazavi crne zube.

Idemo u Wessex, odluio je Sigurd i pogledao Olafa, a onda i Knuta, kormilara Zmije. Obojica su
potvrdili glavama. Otii emo u Wessex i dokopati se naih brodova prije nego to ih to pseto spali.

Nee spaliti brodove, gosparu, rekao sam na engleskom, uhvatio drku maa koji mi je visio za
pojasom i bacio pogled na Weohstana. Prisvojit e ih. Postoje li bolja plovila u kojima moe prijei
more?
Gavran ima pravo, javio se Weohstan i pogledao sestru. Otac posjeduje nekoliko irokih trgovakih
brodova, ali njima se ba i ne moe ponositi. Visoki plemenita ili kralj ne bi se ni osvrnuli na njih.

I tako smo se, puni divljega bijesa, sjekirama probili kroza zid kralja Offe. Cynethryth je prela rijeku na
mjestu bez zida, ali nije ondje htjela ostaviti svoju mazgu. Onda smo skrenuli prema jugu, u umu Hwicce,
prema moguoj klopki koju nam je postavio nevjerni starjeina Wessexa.

Osjeam njihovu blizinu, upozorio nas je Bjarni poslije nekoga vremena. Okrenuo se Asgotu, a godi je
prislonio uho na hrast ije je deblo raskolila oluja.

Istina je, Sigurde, promrmljao je starac. Vie neemo dugo ekati.

Poglavar je mrano potvrdio glavom i poljubio eljezni obrub okrugloga tita. Posljednjih est ratnika
Wessexa stavio je usred vujega opora, kako bi ih njegovi ljudi mogli pobiti ako to bude potrebno. Asgot
i Olaf preklinjali su ga da razorua Engleze, ali nije ih posluao. Ni Pendi nije dopustio da razvije barjak
starjeine Ealdreda sa slikom jelena u skoku, a njegov crveni stijeg s vujom glavom mlitavo je visio na
Hakonovu koplju.

Ti Englezi moda e imati nekakva udjela u onome to dolazi, promrmljao je Olafu, zgrabivi prijatelja
za rame kako bi ga ohrabrio. Neka im zasad maevi budu nadohvat ruke.

utke smo napredovali, privrstivi oklope i ljemove, a pripremili smo se na mogunost da svakoga
trenutka budemo prisiljeni upotrijebiti oruje, koplja i titove. Svi smo se udubili u neke male rituale
pripreme za bitku. Nismo poznavali taj kraj, a Sigurd nije u dovoljnoj mjeri vjerovao Englezima da zatrai
njihov savjet, pa smo uetali u klopku. Kia strijela spustila se iz grmlja bazge i divljih rua, pa je Hakon
bio pogoen u lice i prvi poginuli na naoj strani. Kako je u sredini skupine drao stijeg, uglavnom su
poginuli i ljudi oko njega, a probadale su ih strijele sunarodnjaka. Vuji opor oblikovao je krug, a ratnici
su prema neprijatelju izvan vidokruga okrenuli oslikane ratne titove. Strijele su zujale kroz drvee i
kidale jarko zeleno lie, a onda su se zabijale u titove od lipova drveta i odbijale se od ljemova. Pendini
vojnici vjerojatno su htjeli neto povikati zemljacima, ali znali su da bi ih ratnici pokraj njih sasjekli ve pri
samom pokuaju. ini se da ih je na to dodatno poticao miris krvi i bitke koja zapoinje.

Ljudi su stenjali kad bi ih pogodile strijele, no uma se ipak doimala udno smireno. Tiho sam opsovao
kad mi se strijela odbila od ruba tita. Ne tako davno, cijele sam dane provodio u umi poput ove i birao
drvee za Ealhstanovu staru sjekiru, no sad sam u ruci drao oruje koje e osjetiti ljudi. eludac mi se
sledio, a i bojao sam se moguih ozljeda.

Podignite titove, pa ih tako drite, momci, zauo sam vlastiti glas. Meutim, tko sam ja da dijelim
savjete tim ratnicima? Znali su svoj posao, pa su strpljivo izdrali napad i ekali priliku da se nau licem u
lice s neprijateljima. ak su i domai ratnici psovali iza titova, a pod smrtonosnom kiom strijela u njima
je tako kuhalo da sam se pitao bi li, ako se ukae prilika, potegnuli maeve na svoje zemljake. Ta je
mogunost postojala ako im je krv dovoljno uzavrela, a moda je Sigurd upravo to htio rei kad je
ustvrdio da e ti vojnici imati udjela u daljnjem razvoju situacije. Strijele su padale u nepravilnim
razmacima, a odjednom su prestale dolijetati.
Da nemamo takve oklope, dosad bismo ve s ocem svijeta lokali medovinu, primijetio je Bjarni,
izvlaei slomljenu strijelu iz kolutova svoje brynje. Ipak, nekoliko Nordijaca smo izgubili, kao i gotovo sve
ratnike Wessexa. Ostala su tek trojica domaih. uma je odjednom oivjela od povika i ivotinjskih
krikova koji su dopirali kroz gusti, a cilj im je bio da zbune i uasnu protivnike. Ukoio sam se i pogledao
borce oko sebe. S lijeve strane bio mi je Bjarni, a zdesna je stajao Penda. Navala Engleza upravo je
zapoela. Jurnuvi kroz drvee, bacili su koplja na nas i ponovno potrali, pa su sa svih strana poeli
udarati obrambeni zid sjekirama, maevima i ispupenjima na titovima. Penda je napadau zabio ma u
vrat izabrao je stranu na kojoj e se boriti. Morali smo se suprotstaviti da izbjegnemo gotovo sigurnu
smrt.

Kroz buku se prolomio enski krik, a kad sam riskirao da pogledam iza sebe, vidio sam da Cynethryth stoji
nad palim Weohstanom, prekrivena jarko crvenom krvlju. Urlajui sam opsovao Engleze i maem toliko
silovito udario po neijemu titu da sam ga raspolovio. Neprestano sam udarao, a onda je Bjarni zabio
protivniku koplje u obraz. Vrh mu je izaao na drugoj strani lica. Netko je poginuloga povukao natrag, a
na njegovo mjesto dotrao je drugi Englez. Poeli smo se nadmudrivati udarcima, a to se moglo zavriti
tako da jedan od nas raspori drugoga. udno je da ratnici razgovaraju u jeku bitke. Ponekad utke
nastoje nadjaati protivnika, ali ne uvijek. Penda i ja vrili smo pritisak titovima i pokuavali prisiliti
Engleze da ustuknu, kako bismo stvorili prostor da na njih zamahujemo maevima.

Vidi li ono kopile u grmlju? upitao me suborac kroza stisnute zube, a od napora su mu ispod koe na
vratu iskoile ile nalik na uad.

Sad ne mogu pogledati, Penda, progunao sam i spustio glavu na prsa, a otrica koplja proiala mi je
preko ruba tita.

Ondje je Mauger, ispljunuo je, Ealdredov ljubimac. Poznaje ga, zar ne?

Poznajem, odgovorio sam, i ubit u to kopile... Jasno, ako se izvuem.

On je moj, mome! zareao je Penda.

uo sam kako Sigurd hrabri ljude oko sebe i dobacuje uvrede Englezima. Vuji opor poticao je rijeima
kako neprijatelje treba natjerati da izdaju skupo plate vlastitom krvi, a kad se protivniki pritisak pojaao,
izvikivao je imena ena i djevojaka kod kue, u nordijskim zemljama, kako bi ih potaknuo da zbog svojih
voljenih jo ee navale i izvre velika djela. Borili su se poput demona, a njihov poglavar nita manje
nije ni oekivao, jer nisu bili obina ratnika druba, nego najbolji borci koji su ikad preli uzburkano i sivo
more, a Sigurd je svakoga pojedinca izabrao zbog njegove vjetine, hrabrosti i elje za krvavom slavom.

Bjarnijev suborac slijeva sruio se na tlo, a iz ile na vratu ikljala mu je krv. Zgazio sam koplje koje mi je
pokuavalo prodrijeti do goljenica i odlomio mu vrh.

Deran! Deran! povie Sigurd, pa se nekolicina boraca povukla iz zida titova, a drugi su zatvorili
pukotine kako ih neprijatelji ne bi iskoristili. Taktika zvana deran suavala je krug i doputala kopljanicima
da iznutra oblikuju jo jedan obrambeni sloj, pa su preko ramena suboraca zabijali koplja Englezima u
lica. Sigurdov je glas grmio, a njegovi ljudi vrili su pokolj.

Zna kako se treba boriti, progunao je Penda kad se koplje zabilo u ovjeka kojega je nastojao
odgurnuti. Zrak je ispunio miris znoja, a do nosnica mi je prvi put dopro zadali rasporene utrobe
poginuloga. Odjednom, kao da se i meni unutranjost izvrnula, dok mi je strah naglo prostrujao tijelom.
Negdje iza mene stajala je Cynethryth, a preda mnom su se ljudi borili za svoje ivote. Djevojka nas je
upozorila na izdaju, i nije bilo teko zamisliti to e joj uiniti ako izgubimo.

Iznad zveketa oruja i uzvika oglasio se rog, pa su Englezi polako odstupili u dugom borbenom redu, sa
titovima koji su im se preklapali dok su se povlaili, pa ih je uskoro napola progutalo grmlje bazge i
divljih rua. Ondje su ekali, udaljeni od nas koliko se moglo baciti koplje, pa su dovikivali uvrede i
prijetnje, a ja sam se borio da doem do daha. Bojao sam se da e mi se srce raspuknuti, jer je lupalo
toliko divljaki kao i udaranje maeva u tit.

Koliko ti je godina, Gavrane? upitao me Penda, briui znoj iz oiju.

Ne znam, odgovorio sam. esnaest ili sedamnaest.

Ti si roeni ubojica, mome, primijetio je i zlobno se cerekao, a s oiljka na goloj bradi kapao mu je
znoj. Onaj koji te tako nazvao, u tom tvom crvenomu oku vidio je istu smrt.

Ime mi je nadjenuo Sigurd, odgovorio sam, provjeravajui je li mi ma oteen. Prst daleko od

eljeznoga titnika za ruke ugledao sam duboku pukotinu, pa sam se tiho pomolio Vlundu, bogu
kovakoga ognjita, da otrica izdri sve dok bitka ne bude odluena.

To je dobro ime, ustvrdio je Penda. Nogom je udario tijelo pokraj sebe na tlu da vidi je li napada jo
iv, no bio je mrtav.

Osvrnuo sam se oko sebe. Nevjerojatno, ali stari Asgot stajao je bez daha, a jo uvijek iv, pa sam se
upitao kakvi to duhovi uvaju ostarjeloga godija, jer su mnogi mlai i jai ljudi leali mrtvi. Poginuo je i
Hakon, koji je nosio Sigurdov stijeg, a krv mu se gruala oko strijela u licu i vratu. Umrli su i Thormond i
mladi Thorolf. Kon, koji se uvijek na neto alio, leao je i grio se, a pokraj njega kleao je Olaf, pa mu je
sklisku utrobu pokuavao ugurati natrag kroz posjekotinu iznad meunoja. Ranjeniku je oklop oito bio
neuinkovit protiv sjekire, a iako je Olaf jamano znao da su mu napori uzaludni, ipak je pokuavao
spasiti umiruega suborca. Petorica ratnika Wessexa leali su mrtvi. Od naih je preivio samo Penda, pa
je proklinjao Engleze koji su pobili vlastite ljude. Dobacivao im je uvrede, nazivao ih je deraima govna i
kurvinim sinovima, a Maugera je izazivao da istupi na otvoreno i pogleda one to ih je pobio. Kad je
krupni ratnik u tamnomu oklopu koji mu je prekrivao golemu pojavu i s velikim ratnim kopljem u ruci
doista istupio, nije to uinio zato da bi oplakivao poginule Engleze.

Sigurde! povikao je, pa je jarl prijetei istupio iz obrambenoga zida. ljem mu je bio umrljan krvlju,
zlatna brada u zapetljanim pletenicama, a pravilno lice zadobilo mu je opak, vuji izraz.

to ti hoe, Maugere? upitao je. Ovdje sam! Doi i bori se sa mnom. Rairio je ruke kao da poziva
protivnika. to eka, zmijo? Doi, prijavi gade!

Mauger se nasmijao. Nije se osvrnuo na mrtve sunarodnjake pred nordijskim zidom titova. Zato bih
svojim ljudima uskratio zadovoljstvo da Nordijce poalju k Sotoninim slugama? upitao je, a Englezi su
mrmorili u znak slaganja i udarali maevima u titove. Pogledaj oko sebe, Sigurde Srekoviu. Ovdje
zavrava tvoja pustolovina. Ovo nisi imao na umu, je li? Pogledao je svod od lia nad sobom i oputeno
poeao crnu bradu. Zna, nije ti bilo pametno ubiti sina gospodara Ealdreda. Sigurd se nije udostojao
ni odgovoriti na tu la. Svatko ispod lisnatoga svoda znao je istinu. Ipak, neprijatelji su jo uvijek bili
uvelike brojniji od nas. Samo polovica preostalih Engleza nosila je metalne oklope, ali gotovo svi su imali
eljezne ljemove, konate oklope i opasne otrice. Bilo mi je jasno da ne moemo pobijediti.

Izvrava zapovijedi kukavice, primijetio je Sigurd, a to te ini ovjekom bez asti.

A ti si svoje ljude poveo u smrt, Sigurde, odbrusi mu Mauger, slegnuvi irokim ramenima. Bog zna da
nitko od nas nije savren. Zabio je drku golemoga koplja u tlo posuto palim liem. Priseem da u
tebe i tvoje ljude brzo ubiti, ali samo ako poloite oruje. Sam u to uiniti.

Predobro nas poznaje da bi se tome nadao, Englezu! povikao je Olaf.

Da, Ujae, poznajem vas, potvrdio je Mauger, a Olafov nadimak izrekao je s osmijehom u kojemu nije
bilo iskrenosti. Onda nam je okrenuo lea i vratio se meu svoje vojnike.

Sigurd je povikao neto na nordijskom, pa smo se pripremili, mrmljajui molitve Tyru, bogu hrabrih,
monomu Thoru i ratnom boanstvu Odinu.

to tvoj bezboni gospodar ima na umu? upitao me Penda. Doimao se iscrpljeno.

Juriat emo na njih, izvijestio sam ga, vrsto nabijajui ljem. Ako se eli pridruiti svojim ljudima,
sad je vrijeme.

Neka liu avolje dupe, glasio je odgovor. Razgibavao je ruku u kojoj je drao tit, da u nju vrati malo
ivota.

Netko me zgrabio za rame, a kad sam se okrenuo, ugledao sam Bjorna. Gavrane, Sigurd kae da mora
povesti Engleskinju i izvui se, rekao je strogo. Iz posjekotine ispod oka krv mu je tekla na svijetlu bradu.
Idi odavde!

Ne, brate, elim ostati, usprotivio sam se. Kad sam uhvatio Sigurdov pogled, kimanjem je potvrdio
elju da odem. Englezi su nas ponovno poeli zadirkivati, a ovaj put ponavljali su: Van, van, van! i
udarali maevima o titove. Izaao sam iz zida titova, progurao se pokraj Bjorna i poao prema Sigurdu.
Vidio sam da me pogledala i Cynethryth. Jo je uvijek kleala, drei u krilu Weohstanovu glavu. Ostat
u s vama, gosparu, izjavio sam. Crveni Svein reao je poput divlje ivotinje, pa Englezi vjerojatno nisu ni
najmanje uivali u pomisli da e se s njim sukobiti. Moemo dobiti ovu bitku, dodao sam, premda
svjestan da to nije mogue.

Sigurd se nasmijeio, a oi plave poput oceana sjale su mu ispod ruba ljema. Bio si mi odan, Gavrane,
obratio mi se, i ne oekujem da e se sad promijeniti. Hajde, uini kako sam rekao. Stisnuo sam vilicu.
A moda si ipak jo uvijek Englez, poput njih? pokazao je ratnike koji su vikali i spremali se za jo jedan
napad.

Nordijac sam, gosparu, ljutito sam odgovorio. Vuk spreman da umre.

Tko e onda priati o tim hrabrim ljudima i o tome kako su proveli posljednje trenutke na ovomu
svijetu? upitao je. Tek e postati veliki ratnik, Gavrane, ali ovi ljudi to ve jesu. Pa samo ih vidi!
Pogled mi je pao na Crvenoga Sveina, vrstoga poput velike stijene. Bio je tu i stari Asgot, tih i zloslutan,
braa Bjorn i Bjarni, ljudi vedroga srca, pa ak i Englez Penda. Sigurd je imao pravo. Svi su bili veliki
ratnici, pa nisam smio bahato zamiljati da sam jedan od njih. Poglavarevo lice se razblailo. Idi k Flokiju.
On je kod brodova. Mora otii da bi drugima priao kako su se hrabro borili, rekao je, i da su sjekli
Engleze kao to kosac kosi ito. Krivnjom ponosnoga djeaka ne smije im biti uskraena vjena slava! Te
su me rijei zapekle. Englezi su sad zagluno skandirali, no i njihovi protivnici poeli su uzvikivati: Odin!
Odin! Odin!

Misli na djevojku, Gavrane, podsjetio me Sigurd, nadglasavajui buku. Glavom je pokazao Cynethryth.
Postoji i drugi nain da se postigne besmrtnost, mome. Povedi djevojku, u trbuh joj posadi svoje sjeme
i podigni djecu koja e oko tebe odrasti. ivi punim pluima, Gavrane! Nakratko me gledao u oi, a onda
se okrenuo i tako snano zagrmio da je nadjaao sve druge glasove. Kad je pojurio, vuji opor ga je
slijedio, a ja sam potrao prema Cynethryth.

Dvadeseto poglavlje

Maem sam zasjekao bradati vrat pred sobom i otvorio nam put za bijeg. Trnjak nas je grebao po rukama
i licima, ba kao da se urotio da nas saplete i onemogui u naumu, pa sam divlje povukao djevojku kako
bi nastavila trati. Sigurdova navala iznenadila je Engleze, a krvavi mete prikrio je na bijeg, ali primijetili
su nas konjanici u pozadini, pa su kroz drvee odgalopirali na jug da nam presijeku put. Sreom, jedan
pastuh nas nije zamijetio. Zaprepateno se propeo kad smo izjurili iz bazgova grmlja, pa sam pustio
Cynethryth i zabio mu tit u trbuh. Zanjitao je i pao postrance, prignjeivi jahaa, a mi smo nastavili
trati, nadajui se kako su ratnici Wessexa previe zaokupljeni borbom na ivot i smrt da bi marili za nas.
Cynethryth i ja bili smo bjegunci u stranoj umi ve drugi put.

Ratna buka je zamrla. Priguilo ju je bezbrojno prastaro drvee, pa smo pokraj nekog hrasta zastali da
predahnemo. Povratio sam i vie nisam mogao zatomiti stid koji me pekao u elucu. Trebao bih biti s
njima! povikao sam, pljujui gorinu. to ja radim?

Pssst, Gavrane, prosiktala je Cynethryth i sagnula se, duboko diui. ut e te ljudi moga oca.
Oblivena Weohstanovom krvlju, bila je nalik na neko divlje stvorenje.

Pripadnik sam bratstva, Cynethryth! Trebao bih biti s njima, a ne juriti kao progonjena ivotinja to se
uplaila vlastite sjene.

Prila mi je vrstim koracima i udarila me akama u prsa. A to bih ja trebala uiniti? Boriti se s njima?
Jesam li ratnica? Odmaknula se. Koliko hrabar mora biti da bi se borio poput izgladnjele zvijeri?
Obrisala je lice, pa je po obrazu razmazala Weohstanovu krv. A to je sa mnom? Vidi li gdje moju lijepu
brynju? Imam li ma, ljem i oklop? akom je stisnula krvlju natopljenu haljinu. Sluaj, Gavrane! Bih ii
se trebala vratiti i boriti se s ljudima koje sam danas izdala, a onda ih odvratiti od toga da me siluju?

Odin e pomisliti da sam kukavica, Cynethryth, odgovorio sam i zaplakao. Bez njih nemam nita.
Zvuci bitke su uglavnom zamrli, ali tu i tamo povjetarac je do nas donio glasniji krik ili zveket eljeza.
Onda nisam ni trebala izdati oca, zakljuila je i okrenula mi lea.

Zato smo mi mukarci takve budale? Sama Freyja zna da se, u usporedbi s nama, ponekad i ovce
doimaju otroumno. Ta lijepa ena zbog mene je sve riskirala. Sama je jahala mnogo kilometara i prela
brzu rijeku Wye kako bi me upozorila da njezin otac sprema izdaju. Sad joj je poginuo brat kojega je
oboavala, natopila ju je njegova krv, a ja sam govorio o asti. Mi mukarci znamo ubijati i mislimo da nas
to ini velikima, ali ene posjeduju uroenu spoznaju o tome kako je bolno nekome dati ivot, pa moda
zato i snanije osjeaju gubitak ljudskoga bia. Pokapaju mueve i nastavljaju ivjeti, a to ih ini mnogo
hrabrijima od nas.

Kad sam joj priao i skinuo ljem, okrenula se prema meni. ao mi je, Cynethryth, ispriao sam se.
Dokle god budem disao, pa ak i u zagrobnom ivotu, sjeat u se onoga to si uinila za mene...
odnosno, za nas. U grlu me jo vie stegnulo, Priseem ocem svijeta da sam s tobom povezan do
posljednjega dana, Cynethryth. Kad bi to od mene zatraila, prerezao bih sebi vrat i pristao bih da mi
bude uskraen ulaz u Valhalu.

Mora li svaka rije biti o smrti, Gavrane? upitala je, a niz obraz joj je klizila suza. to je sa ivotom?

Nisam imao odgovor na to pitanje. Doi, pozvao sam je, a onda sam stavio ljem, uhvatio njezinu ruku
i poveo nas prema jugu. Moramo stii do starjeine prije nego to zaplovi na puinu. Pola je sa mnom.
Moda je i sama trebala odgovore, ili jednostavno nije imala drugog izbora.

Te noi prespavali smo u umarku vitkih breza. Njihova hrapava i bijela kora doimala se osueno, ali u
napuklinama i udubinama debla jo su se zadravale kapi nedavne kie. Stari Asgot nauio me da je takvo
drvee proeto enstvenom istoom, nekom vrstom arolije zvane seidr, koja moe pruiti zatitu od
vjetica.

Samo neka nas to drvee sakrije od Engleza, stari moj, promrmljao sam dok smo pravili sklonite od
paprati i grabovih grana, a uma je provrvjela nonim stvorenjima koja su traila hranu. San nam je bio
lak, a nastavili smo put prije svitanja, iako su nam eluci bili prazni i noge bolne. Nekoliko puta trgnuo
sam se kad mi je u vlanoj i tihoj umi zazveketala ratna oprema, no to nisam mogao sprijeiti. Oi moje
suputnice bile su bistre, ali divljega izraza, a njezine pristale crte lica podsjetile su me na sokolicu. Iako je
Weohstan poginuo i jo je bila poprskana njegovom krvlju, brzo je napredovala, pa sam je jedva stizao, a
usporavala me i ratna oprema.

Gavrane, to e uiniti kad stignemo do starjeine? upitala je. Rije otac nije mogla izgovoriti. Na
svod od kroanja iznad nas poela je padati kia, pa su velike kapi svijale lie, a onda su padale na grane,
na korijenje to je virilo iz zemlje i na moj ljem. Kia je osvjeila zrak, pa sam s olakanjem ustanovio da
vie ne osjeam zadah krvi i smrti.

Pa? Zaustavila me, zgrabivi moju ruku. to e uiniti? elim istinu.

Na vrh jezika dola mi je la, ali smjesta se ugasila. Neto u djevojinim zelenim oima i u vrstomu obliku
njezinih usnica govorilo mi je da zna to smjeram. Ubit u ga, odgovorio sam.
Izmeu nas javila se neugodna tiina, a poslije nekog vremena odluno me pogledala. On e sa sobom
imati tjelesne uvare. Nee mu se moi pribliiti ni koliko bi bacio koplje.

Nisi vidjela kako bacam koplje, drsko sam odgovorio. Ve u neto smisliti.

Gavrane, poela je, sklanjajui zlatnu kosu iza uiju. Ispod krvavih mrlja doimala se krhko, iako sam
znao da nije slaba. Mrzim starjeinu. Brat mi je poginuo zbog njegove pohlepe, a za mene uope ne
mari zato to sam ena i jer nisam nalik na majku, dodala je, a preko lica joj je preletio izraz duboke
tuge. Zato i neu biti nasljednica njegove moi, no injenica da je bio voljan rtvovati ak i
Weohstana...

rtvovati?

Smrt moga brata starjeini prua uvjerljiv razlog za rat s Mercijom. Nije li Weohstan bio pod
Coenwulfovom zatitom?

Ne vjeruje valjda da je Ealdred hotimice izazvao smrt svoga sina? Sjetio sam se mlinara i poljodjelaca
to ih je poslao sa mnom po Weohstana.

Ne znam. Oklijevala je i odmahnula glavom. Nisam u stanju gledati kako ga ubija... ak ni ako ti se
ukae prilika. Bilo mi je teko zamisliti da je to ista djevojka koja je sva sretna ula u Coenwulfovu crkvu
kad sam se iskobeljao iz mrtvakoga kovega. Jo je bila vrlo lijepa, ali i nekako nedokuiva, poput
dubokoga ponora, pa nisam znao to da joj odgovorim.

Ealdred mora platiti za izdaju, Cynethryth, nema drugoga naina. Mora umrijeti, ili ast ne postoji.

mirkala je od kie, pa su se kapi zadravale na njezinim trepavicama i klizile joj niz obraze. Postoji drugi
nain. Stisnula je usta. Mogli bismo mu uzeti srebro i otii. Sveta knjiga ga je zaslijepila. Nee nas
pronai. Osvetit e se tako to emo mu uzeti novac, a onda moemo pobjei daleko. Bit emo sigurni,
Gavrane, ponovila je, a priznajem da mi je ta rije zazvuala slatko poput meda. Mogao bih pobjei s
Cynethryth. Moda bi me s vremenom i zavoljela, pa bih joj mogao posaditi sjeme u utrobu i podizati
djecu oiju zelenih poput njezinih, a ne krvavih na oca. Moda emo zajedno i ostarjeti, pa ostati u
sjeanjima potomaka.

Ubit u Ealdreda, izjavio sam, nastavivi put, a knjigu Bijeloga Krista bacit u u more, kao rtvu
Njrdu. tit me lupkao po ramenu, a eljezni kolutovi na brynji glasno su zveckali. Eto, ki moga
neprijatelja utke je koraala uz mene, okrenuvi mokro lice prema novomu osvitu.

Dok smo se pribliavali podruju starjeine Ealdreda, pokuavali smo se to neupadljivije kretati. Zastali
smo kod mlina na obalama brzoga potoka, pa sam od mlinara kupio praznu vreu za ito u koju sam
stavio ratnu opremu. tit sam i dalje nosio preko lea. Cynethryth je isprala Weohstanovu krv, a lice je
djelomino sakrila kapuljaom, pa u djevojci odjevenoj u jednostavnu platnenu haljinu, ponegdje
prekrivenu smeim mrljama, nitko ne bi prepoznao ker starjeine Ealdreda. Ipak, ve i pogled na moj
ulubljeni tit kod ljudi je izazivao nepovjerenje dok smo dobro utabanim stazama putovali prema zdanju
u kojemu je boravio starjeina. Tijekom zadnjih tjedana, stanovnici su vidjeli da prolazi mnogo ratnika, a
jamano su namirisali i zadah krvi u sve toplijem ljetnom zraku, pa su nas zaobilazili u irokomu luku i
sumnjiavo me gledali.
Putovali smo djelu no, a ujutro smo stigli pod drvene zidove male tvrave starjeine Ealdreda. Teka
srca gledao sam kako Cynethryth sama prolazi kroz vrata. Bojao sam se onoga to bi Mauger, ako je jo
iv, mogao uiniti kako bi je sprijeio da ocu ispria istinu o Weohstanovoj smrti. Uvjeravala me da joj se
Mauger, taman da se poslije bitke u umi i vratio gospodaru, ovdje ne bi usudio nauditi, iako je odjahala
da me upozori na zasjedu. Naprosto nije mogla vjerovati ni da bi je otac ozlijedio. Obeao sam da u
saekati dok se ne vrati i izvijesti me kakvo je stanje unutar zidova. Iako je vjerojatno imala pravo,
proaptao sam molitvu lukavcu Lokiju da se djevojka uskoro sretno vrati. Nisam se molio Odinu jer sam
bio nesiguran u svoj poloaj pred njim nakon bijega iz vujega opora, i to ba kad su svi izgledi bili protiv
njih. Tek to sam izgovorio molitvu, pod glavu sam stavio smotani ogrta te zaspao u jarku pokraj guste
glogove i ljeskove ivice.

Probudi se, Gavrane zauo sam tihi i usplahireni glas djevojke. Vratila se prije nego to sam dospio bilo
to sanjati. Ealdred je ve na obali. eka dobar vjetar koji e ga odnijeti preko mora, a sa sobom je uzeo
i srebro. Drala je platnenu vreu.

Srebro moga poglavara, rekao sam pomalo umornim glasom. Potvrdila je glavom, a ja sam zglobovima
prstiju protrijao oi, pa sam je jasnije vidio. Ealdred je budala to svoje bogatstvo nosi na brod kojim jo
nikad nije plovio. Ranine bjelokose keri namirisat e srebro i prosuti ga u more zajedno s njim.
Protrijao sam bolni vrat.

Gospodin Bog jezik e ti uiniti crnim zato to tako govori, pa e ti jednoga dana ispasti i postat e
nijem, zadirkivala me, a onda se namrtila. To je hrana, objasnila je, vidjevi da gledam vreu u
njezinoj ruci. Kuhar Godgifu kae da Ealdred knjigu svetoga Jeronima namjerava prodati kralju
Charlemagneu, samome Karlu Velikome.

Karlu? jesi li sigurna?

Moramo pouriti, Gavrane! povukla me za brynju.

Dakle nikad nije ni namjeravao knjigu predati kralju Egbertu? upitao sam. U to vrijeme Egbert je bio
kralj Wessexa, a naslijedio je Beorhtrica, iako e tek poslije postati Bretwald, vladar Britanije.

Ne znam. Mislim da kralj nema pojma o tome, odgovorila je i pruila mi tit.

Sve se to slae. Prebacio sam tit preko ramena i uzeo ljem. Kralj Egbert ne bi dopustio da mu po
zemlji lutaju Sigurdovi Nordijci, dakako da ne bi! to bi pomislili njegovi ljudi, a i crkvenjaci?

Ovdanje stanovnitvo sloilo se s tim, a Ealdred im je rekao da je to kraljeva elja, zavrila je i gotovo
sve mi razjasnila. Nisu imali izbora.

Starjeina igra opasnu igru, primijetio sam. Moram priznati da je vjeto spletkarsko kopile.

Karlo Veliki bio je legendarni ratnik, najmoniji kranin poslije pape Leona, iako su neki tvrdili da pred
njim prigiba koljeno i sam kranski poglavar. Ako vas Bog nije htio sasluati, molili ste se Karlu Velikomu,
ili su barem tako tvrdili krani, a to govore jo i danas, iako je znameniti vladar prije mnogo godina
otiao u vjenost.
Nadam se da e vjetar Ealdredu odnijeti pialinu natrag u lice, prokomentirao sam. Osjeao sam
ugodni povjetarac, pa sam se pitao hoe li ak i vremenske prilike stati na bjegunevu stranu i odnijeti ga
izvan moga domaaja. Cynethryth mi je dala komad kruha, sira i malo usoljena mesa, pa smo zaobili
Ealdredovu tvravu i nastavili put kako bismo stigli do njega prije nego to vjetar promijeni smjer.

Djevojka je u vrei imala graak, poriluk, repu, kao i dva mala enjaka, pa nas je sve to krijepilo tijekom
dvodnevnoga putovanja do june obale Wessexa. Kad sam napokon namirisao more, u nutrini mi se
javila drukija vrsta gladi, ak i prije nego to sam ugledao golemo sivo prostranstvo. Ui mi je ispunio
estoki um valova.

Nedostaje ti, je li? upitala me Cynethryth kad sam zastao i u zrak bacio pregrt trave da provjerim
kojim smjerom pue vjetar. Potvrdio sam glavom, udiui slani zrak. Jo je puhalo s juga, a to je bio dobar
znak, jer Ealdred nije mogao isploviti. Sigurd bi na Zmiji mogao isploviti i protiv vjetra, ali Ealdred nije bio
nordijski poglavar, pa sam se nadao kako nee riskirati da mu vjetar razbije brod o obalu. Dakako, i
njegovi ljudi su mogli veslati. Od truda da svladaju valove pucala bi im lea, no ipak bi otplovio. Sigurno
nije ni pomiljao da se ima ega bojati, pa smo bili uvjereni da e ekati povoljan vjetar.

Ba sam zavolio more, izjavio sam, sjetivi se bratstva, Sigurda, Sveina i Olafa. Puina ti mnogo toga
moe rei upravo o tebi samome, ali ta spoznaja ne dolazi lako, jer valovima najprije mora povjeriti
ivot. Napravio sam grimasu. Zastraujue je kad si na puini za vrijeme oluje.

Cynethryth se namrtila. Moja majka bojala se mora. Govorila je da gladuje za ljudskim duama i da se
zato utope toliki koji ele njime zavladati. Nasmijeila se ledenim osmijehom. Te rijei kao da je
izgovorio bezbonik, zar ne?

Kimnuo sam. Naravno da voli vlastitu majku pa ona te i rodila, Cynethryth, a hrabra si kao bilo koja
meni poznata osoba. Kad je zubima prela preko donje usnice, tako sam je snano elio poljubiti da sam
morao odvratiti pogled. Mislim da i plaljivost na odreeni nain moe ubiti ovjeka, tiho sam ustvrdio.
Skinuo sam ljem i obrisao elo. Strah nas prisiljava da ostanemo pokraj ognjita i da prije vremena
ostarimo. Zbog njega borac izdaje prijatelje kad se ini da su ih bogovi napustili, dodao sam, sjetivi se
Gluma. Jesi li ikad pogledala u oi poglavaru Sigurdu, ravno u sredite tih tamnih rupa? Ili Bjornu,
Bjarniju i Olafu? Slegnula je ramenima. U njima ivi more, Cynethryth! Divlji su poput njega, a k tome
su i slobodni. Nitko ne zapovijeda valovima.

Ne bi se svidio mojoj majci, Gavrane, rekla je. Ne bi dopustila da s tobom odem ni do trnice, a vidi
nas sad!

Tvom ocu u se jo manje svidjeti, nacerio sam se, ali nije uzvratila osmijeh.

Vie ne mogu prepoznati svoj ivot, izjavila je. Sve se promijenilo. Ostala sam usamljena.

Ne, Cynethryth, nisi sama. Osjetio sam da su mi se obrazi zaarili. Nakratko smo utke sluali priguenu
tutnjavu mora i krijetanje galebova koje se rasplinjavalo, a onda smo motrili velikoga crnoga kormorana
koji je poletio prema moru i pritom snano, ujednaeno mahao krilima.

Vjetar je oslabio, primijetila je i bila u pravu. Moramo pouriti. Pogledavi puinu, vidio sam sivu
stijenu udaljenoga otoka, a znao sam da su dugi brodovi malo dalje prema istoku, na mjestu gdje smo se
usidrili prije mnogo tjedana. Shvatio sam da nas je srea napustila. Vjetar se naglo promijenio, pa je sad
puhao sa zapada i do nas preko dalekih brda donosio miris makova sa utim akama. Poli smo
uzvisinom prema istoku. Nadali smo se da emo zaobii stijenu te ispod sebe ugledati kako Zmiju i
Fjordskoga jelena njie nadolazea plima. A to emo onda uiniti? Kakvo nam tkanje pripremaju
suenice Norne?

Iz vree za brano uzeo sam ratnu opremu, pa sam navukao brynju, stavio ljem i zgrabio ma. Ponovno
sam bio odjeven kao ratnik, a moda i posljednji pripadnik vujega opora. Sigurd i ostali vjerojatno se
ve goste za Odinovim stolom u Valhali i ekaju da im se pridruim u pripremama za Ragnark, konanu
bitku bogova. Zadrhtao sam dotaknuvi hladno eljezo, a njegova teina djelovala je utjeno, iako sam
pomislio kako je udno da elik ovjeku moe uliti snagu, ak i kad u dubini srca zna da mu to oruje nee
biti dovoljno.

Konji! Posluaj, Gavrane! upozorila me Cynethryth, nadglasavi um valova koji su se razbijali o obalu.
Sakrij se! Brzo! Na glavi sam imao ljem i gotovo nita nisam uo, ali osvrnuo sam se, uvjeren da u
ispod ruba stijene od krede svakako pronai izboinu pogodnu za skrivanje. Bilo je prekasno. Preko
uzvisine koja se dizala pred nama dogalopirali su jahai, gazei visoku travu.

Ljudi tvog oca? upitao sam, a onda sam prepoznao barjak privezan za koplje jednoga od jahaa sliku
jelena u skoku na zelenoj tkanini. Ne mora mi ni odgovoriti, promrmljao sam i zgrabio drku maa, no
zatomio sam poriv da s lea skinem okrugli tit.

Sve prepusti meni. I nemoj ih ubiti, upozorila me, a njezina molba mi je ak i laskala pred
dvanaestoricom vojnika.

Stigavi do nas, povukli su uzde i nagnuli se unatrag kako bi zaustavili konje, a primijetio sam da ivotinje
nisu umorne, to je znailo da je Ealdred vjerojatno blizu.

Gospa Cynethryth? upitao je pridolica. Pribliio nam se da je bolje pogleda. Svi su imali konate
oklope, ali maeve nisu izvukli iz korica.

Gdje mi je otac, Hunwalde? upitala je, zbacivi s glave kapuljau.

Starjeina se sprema otploviti nordijskim brodom, gospo, odgovorio je i palcem pokazao iza svojih
lea. Zaboga, to vi ovdje radite?

Moram razgovarati s Ealdredom, izjavila je. Odvedite me k njemu.

Hunwald me odmjerio, motrei moje oruje i krvavo oko. Ti si onaj poganin, zakljuio je, izvukavi ma.
Njegovi suborci odmah su podboli konje i okruili me.

Ne dirajte ga! povie djevojka kad su sjahali s maevima u rukama, a neki su u mene i uperili koplja.

Odmaknite se, gospo Cynethryth. Primili smo zapovijed da ubijemo svakoga Nordijca kojega pronaemo
u Wessexu, hladno nas je izvijestio ratnik. Bio je to snaan mladi s bradom boje pijeska.

Ne budi glup, Hunwalde, odbrusila je. Taj ovjek mi je pomogao! Spasio me od nordijske kopiladi.
Ovaj se trgnuo jer je govorila vrlo odluno, ali neki su se vojnici smijuljili.
Voa konjanika odmahnuo je glavom. Moramo ga razoruati. Zastao je kako bi osujetio svaki
potencijalni pokuaj napada. Cynethryth se okrenula prema meni i kimnula, pa sam jednomu ratniku
nevoljko predao ma i dugi no. Nismo imali izbora nego da uzjaimo, i to svatko iza jednoga vojnika, a
onda smo odjahali do obale.

Srce mi se stegnulo kad sam vidio da Fjordski jelen razvijenih jedara isplovljava iz zaljeva, a na veslakim
klupama sjedili su Englezi. S pramca su skinuli zmajevu glavu i zamijenili je drvenim kriem, koji se dizao
na valovima kao da pozdravlja juno nebo. Izgaenom stazom odjahali smo do ljunkovite obale, gdje se
pjena jakih valova pretvarala u mjehurie, a onda ju je ljunak upijao. Kad smo ondje sjahali, nisam vidio
ni traga od Crnoga Flokija, pa sam se na trenutak upitao postoji li ansa da je s Ealdredom sklopio
pogodbu. Vjerojatno sad s pramca Fjordskoga jelena gleda more, a pokraj njega je putna krinja puna
srebra.

Hunwald je stavio dlanove oko usta i zazvao nekoga na Fjordskomu jelenu koji se udaljavao. Zmija,
Sigurdov najmiliji brod, sumorno je leao usidren, gledajui kako njegov brat odlazi, dok on ostaje u
neprijateljskoj zemlji, kao da je sputan lancima. Hunwald je ponovno povikao, a kad se na krmi pojavila
neka prilika, ak sam i na toj udaljenosti prepoznao starjeinu Ealdreda. Stajao je i gledao prema obali,
vrsto se uhvativi za ogradu. Niim nije pokazao da je razabrao Hunwaldove rijei koje je nosio vjetar, ili
ak da je prepoznao ker, nego je samo stajao, diui se i sputajui zajedno s brodom.

Ovo je uzalud, zakljuio je Hunwald, odmahujui glavom. Ne mogu nas uti, a ni mi ne ujemo njih.

Ne moramo ih uti, primijetio je jedan od ratnika. Pogledajte Maugera.

Ealdred se okrenuo i zaas nestao u unutranjosti broda, ali Mauger je jo stajao na zakrivljenoj krmi.
Isprva je bilo teko raspoznati kakav to znak daje i neprestano ga ponavlja, ali onda je postalo jasno to
nam eli javiti. Jednu ruku je podigao, pa je njome pokazivao na nas, dok je u drugoj neto drao. Bio je
to no! Pravio je pokret kao da otricom prelazi preko svog vrata.

Dvadeset prvo poglavlje

Ubit emo to nordijsko smee i zavriti s ovom priom! Djevojka neka ostane iva, odlui Hunwald i
podigne ruku da smiri svog ratnika. Vojska Wessexa stajala je izmeu nekoliko sklonita od volujske koe
podignutih na travnatomu i movarnu podruju izvan dohvata plime. Ratnici su se prepirali o tome to im
je Mauger htio poruiti. Cynethryth i ja sjedili smo na draem posutomu ljunku, leima okrenuti jedno
drugomu. Svezali su nam ruke i noge, pa sam psovao to sam predao ma. Oni su me svladali bez
prevelikih tekoa, ali jedan je ipak zadobio razrezanu usnicu.

Slaem se s Cearlom, javio se ratnik. Mauger nam je poruio da ih oboje ubijemo. Oponaao je
njegov pokret presijecanja vrata. Ne vidite li da nam je Ealdred upravo zato okrenuo lea. eli da sve to
zavrimo. Neka me poliju loncem pialine ako grijeim!
Nekako si siguran u vlastite rijei, Hererie! Hajde, onda ti zabij ma u Cynethryth, usprotivio se drugi,
bjesomuno maui rukama. Ne elim da mi odreu jaja i zabiju mi ih u grlo zato to sam starjeini ubio
ker.

Posluaj ga, Hererie, sloio se Hunwald i zastao kako bi rijeima to slijede dao punu teinu. Ako
grijei, bit e to posljednja greka koju e ikad napraviti. Okrenuo se ostalima. ujte, sigurni smo da
Nordijcu treba prerezati vrat. Iz toga ne moe proizai nikakvo zlo. Meutim, djevojku ostavite na ivotu.
Za ime Krista, momci, otac joj je na starjeina! Gunali su i kimali, a onda su se okrenuli, pa su ponovno
gledali za ve udaljenim dugim brodom, kao da se nadaju kako e im njihov gospodar poslati jo neki
znak.

Primijetio sam da iza sklonita postoji udubljenje za vatru u krugu kamenja pocrnjeloga od ae, a to je
potvrdilo moju prijanju pretpostavku te ljude ostavili su da uvaju Zmiju. Nagaao sam da Ealdred nije
imao dovoljno pomoraca, pa na puinu nisu zaplovila oba broda, nego je izabrao Fjordskoga jelena. Njega
je vatra vjerojatno manje otetila, i starjeina je ve ozbiljno krenuo prema otvorenome moru! Proklinjao
sam one kuje Norne. Bez ovih engleskih straara, nekako bih sastavio posadu i na Zmiji poao u potjeru
za Ealdredom. Siguran sam da bih ga sustigao na otvorenome moru. Ondje bi on umro, a njegovo truplo
bacio bih ribama. Naalost, jo uvijek nisam mogao nita poduzeti. U tom trenutku, prili su nam
Hunwald i tri vojnika s mranim izrazima lica i s maevima u rukama.

Gospo Cynethryth, primili smo zapovijedi. Nordijac ne smije preivjeti, izjavi Hunwald, pa klekne i
djevojci preree spone. Ostali su se trebali pobrinuti za mene.

Nisi ti kriv, Hunwalde, odgovorila je, a onda je ustala i protrljala nateene rune zglobove. Ali nije ni
udno to te moj otac ostavio ovdje. Potrebni su mu ljudi koji razmiljaju vlastitom glavom, a ne crvi koji
se boje svake sjene.

Nije se osvrtao na uvredu, iako mu je oito povrijedila ponos. Vrati se u boravite svoga oca, djevojko,
odgovorio je bez dunoga potovanja, i budi zahvalna to u poslati vojnika da te otprati. Idi! No, ako ti
je drae, okrenuo se prema meni, moe ostati i gledati kako emo ovom psu rasporiti trbuh. Zlobno
se nacerio, a smijeh nikako nije pristajao njegovu licu. Napinjao sam ue kojim su mi bile vezane ruke, a
srce mi se steglo od ledenoga straha. Umrijet u neasnom smru i bez oruja u ruci, pa me Odinove
mrane pomonice nee primijetiti. Bojao sam se vie nego ikada, a strah sam pokuao prikriti tako to
sam onima koji su se skupili da me ubiju glasno dobacivao uvrede.

Sinovi ste velkih kurvi, svinjska govna, psi i kopilad! Upravo kad sam trebao umrijeti, Cynethryth je
povikala i rukama zgrabila Hunwaldov vrat. On ju nije ni stigao odgurnuti, a ve je na grkljanu osjetio
otricu noa kojim je djevojka inae rezala namirnice.

Odmaknite se od njega! povikala je vojnicima. Prerezat u mu grkljan! Natrag! Zastali su kao

ukopani.

Pazi, Cynethryth! upozorio sam je, primijetivi da iz Hunwaldova vrata tee krv. Nemoj ga ubiti prije
nego to se oslobodim.

Odstupite! viknula je, a ovaj put su ustuknuli i podignuli ruke. Hunwalde, baci no Gavranu.
Luda kujo, tiho je zacvilio. Zbog toga e umrijeti, kurvo!

Daj mu no! Neu ponavljati! Kad je po drugi put uzviknula, izvukao je dugi no i bacio ga na ljunak.
Dovukao sam se do njega i prerezao ue, a onda sam zamijenio mjesta sa Cynethryth, pa sam Hunwaldu
stavio no pod vrat, dok sam ga drugom rukom zgrabio oko prsa. Kroz konati oklop osjetio sam da se
trese.

Uzmi mu ma, Cynethryth, rekao sam. Uinila je to, a onda mi je oruje s naporom ugurala u
nezgrapne i prazne korice. Sa stijene blizu sklonita uzela je dva koplja i moj ma, pa je stajala pokraj
mene, drei oruje toliko vrstim stiskom da su joj zglobovi prstiju pobijelili.

Hoe li ovo otezati do sudnjega dana, Nordije? prezirno e Hereric. Imao je koziavo i runo lice, pa
sam se nadao da u ga uspjeti ubiti. To bih uistinu htio vidjeti. Umorit e se, a onda emo ti utrobu
prosuti po obali.... a i tvoju, kujo! obratio se djevojci. Nek' se galebovi nahrane!

Ali najprije emo te poeviti do besvijesti, povie drugi, napravivi djetinjastu grimasu. inilo mi se da
je najmlai, a pogledom je traio odobravanje suboraca koji se nisu ni osvrnuli na njega.

Bacite maeve, zapovjedio sam i Hunwaldu noem podignuo bradu.

Ne inite to, momci, promrmljao je kroza stisnute zube, pokuavajui skupiti hrabrost. Stidio se to su
vidjeli njegov strah.

eli li da ti prereem vrat, Englezu? prosiktao sam.

Nee to uiniti, odgovorio je Hereric umjesto njega, odmahujui elavom glavom. Dobro zna to
emo uiniti kuji... Zar misli da moe pobijediti dvanaestoricu?

Neki su se nasmijali, drugi su mi prijetili, a svi su me ivo eljeli sasjei na komade.

I tako smo ekali ratnici Wessexa nisu napadali jer su se bojali da u im ubiti vou, no znali su da je
samo pitanje vremena kad e postii ono to ele. Sebi sam obeao da e se neki od njih neugodno
iznenaditi ja u ih ubiti.

Jarko sunce obojalo je nebo crvenom i naranastom bojom, pozlativi nemirne valove na puini, a vojnici
su postali poprilino nemirni. Ruka me pekla, Hunwaldu sam ve dugo drao no pod grlom, ali nisam
znao to bih drugo uinio, a po izrazima lica nekih ratnika vidio sam da spremaju napad, ak i ako im zbog
toga pogine voa. Bjarni je jednom izjavio da dosada moe ubiti ovjeka, pa sam se mrano nasmijeio
sjetivi se tih rijei. Eto, upravo e dosada Hunwalda stajati glave.

Cynethryth je moj ma zabila u pijesak kako bi ga mogla hitro zgrabiti, a jo je uvijek drala koplja i
nervozno nas promatrala. Moja sokolica, pomislio sam. Nijednoga trenutka nije pokuala stei njihovu
naklonost, ni izazvati saaljenje. Kao da je tu zabila svoj stijeg i dokazala da je postojana poput bilo kojega
meni poznatoga ratnika. Ve se mrailo, a sunce sa zapada nae je sjene pretvorilo u mrave, izobliene
divove na travnatome tlu. Kao i svi lovci, ratnici Wessexa smatrali su da je mrak izvrstan saveznik. Ubrzo
e sa svih strana navaliti na nas, a u dubini bia znao sam da u imati sree ako ubijem barem jednoga od
njih. Hunwald e sigurno umrijeti! Bez obzira na Norne i njihovo tkanje, tu nit vie nisu mogle odstraniti!
Zauo sam prodorno njitanje i pogledao konje to su ih moji protivnici privezali za kolce zabijene u
pijesak na povienomu mjestu pri obali. ivotinje su ondje mogle pasti movarni rumarin i lisiine.
Meutim, konji nisu pasli, nego su rairili nozdrve i kopitima strugali po tlu, razgrui okolni ljunak. Iznad
uma valova koji su se razbijali o stijene obale ponovno je odjeknulo njitanje, pa su se sad i vojnici
ivano osvrtali.

Idi vidjeti to nije u redu, obratio se Hereric ovjeku pokraj sebe, koji je kimnuo i poao prema
konjima. Wyberte, idi s njim.

Hunwald se odjednom uz trzaj nagnuo naprijed, ali sam mu jo jae stegnuo ruku oko vrata, pa je samo
dahnuo.

Vie ne iskuavaj moje strpljenje, prosiktao sam. Mii u ruci me bolio, a prijetio mi je i gr, ali Englez je
vjerojatno bio svjestan kako je propustio posljednju priliku da se oslobodi.

Tako mi brade svetoga Aidana, kamo su ovi nestali? javio se Hereric, zlobno me gledajui. Bio sam
smetnuo s uma dva vojnika koji su otili pogledati konje. Na movarno podruje pao je mrak, a svjetlo
zvijezda obasjavalo je samo ljunak pokraj mora. Konji su se odjednom smirili.

Jedan od ratnika rukom je pokazao prema ivotinjama, traei doputenje da ode, a kad je runi Hereric
kimnuo, nekoliko njih uzelo je titove i otralo du obale, dok su nas drugi motrili i ekali naredbe.

Je li to poglavar Sigurd? upitala je Cynethryth, ali nisam joj odgovorio. Usredotoio sam se na to da
otricu noa drim Hunwaldu pod vratom, dok sam drugom rukom jo uvijek pritiskao njegova prsa.

Nisu ondje, Hererie! javio se vojnik s vrha uzvisine.

to to govori, ovjee? povie ova nakaza. U glasu mu se osjeao strah.

Blizu ratnika Wessexa zatropotao je kamen, a kad su se okrenuli, Herericu se u lea zabilo koplje.
Zaurlao je i pao na koljena, a onda se sruio na trbuh. Englezi su se skutrili to su vie mogli jer nisu imali
titove. Uplaeno su dozivali jedan drugoga, pa ak i Hererica, koji je leao na kamenju i jo uvijek urlao u
smrtnoj agoniji. Bili su glupi u panici se nisu sjetili da oblikuju obrambeni zid. Tjeskobno su uali na
ljunku, a oruje im se treslo u rukama. Onda je jo netko povikao u mraku. Oajna lica okrenula su se
prema Hunwaldu, ali on ih nije mogao savjetovati toliko sam mu snano pritiskao dunik da je jedva
disao.

Doi, Hrothgare, zareao je jedan od onih koji su uali, a onda je zajedno sa svojim sudrugom ustao i
poao prema meni. Bilo mi je jasno to kane uiniti. Hrothgar se odjednom okrenuo i pao kad mu je
neto doletjelo u lice. Nastojao je izvui no s kotanom drkom koji mu je strao iz obraza, a pritom se
derao i isputao klokotave zvukove. Preivjeli suborac sagnuo se i mugnuo meu sjene.

ije je to djelo, Gavrane? promrmljala je Cynethryth. vre je uhvatila koplje i pola prema Englezu
koji je vritao.

Ostavi ga, rekao sam. Neka njihovo urlanje uasne Engleze neprijatelj u pandama straha nee moi
razumno razmiljati. S pravom su se bojali! U movarnomu podruju vrebala ih je tiha i okrutna smrt.
Vojnici koji su otili pogledati konje sad su se sputali na obalu prema nama, a titovi su im se preklapali.
Ljudi skutreni na ljunku vidjeli su mali obrambeni zid, pa su se ohrabrivali pogledima.

Moramo poi, Cynethryth, zakljuio sam i zakoraio unatrag, povukavi Hunwalda za sobom. Potvrdila
je glavom, a onda sam vidio da nekoga iz Wessexa prekriva zlokobna sjena. Sruio se, ne ispustivi ni
glasa.

Floki, proaptao sam. Jednostavno nisam mogao suspregnuti osmijeh, iako nam se pribliavao zid od
titova.

Jesi li spreman stati pred svojega Boga, Hunwalde? ispljunuo sam, noem mu prerezao vrat i bacio
truplo na ljunak, a onda sam s podignutim maem stao pred djevojku. Koplje, Cynethryth! povikao
sam, a kad mi je dobacila oruje, smjesta sam ga zavitlao prema Englezu, no ovaj se okrenuo, pa sam
promaio.

Pokraj mene iskoio je Crni Floki, bez tita i poprskan krvlju. Bio je bosonog, pa se vjerojatno zato meu
Englezima kretao tiho poput povjetarca i nemilice ih kosio.

to je sa Sigurdom? upitao je, netremice gledajui protivnike koji su nam prilazili.

Dolo je do bitke. Samo to znam, odgovorio sam. Bacio je pogled na mene, a obrazi i vilica otro su mu
se ocrtavali pod crnom bradom. Hvala ti, Floki, rekao sam. Nakrenuo je glavu. Mogao si se pritajiti
kao duh i uvati Sigurdovo srebro.

I gledati kako ta kopilad ubija pripadnika bratstva? upitao je, a zubi su mu bljesnuli u svjetlu zvijezda.

Napravio sam grimasu i uhvatio Cynethryth za ruku. Ima li koju bistru zamisao, brate?

Pljunuo je prema neprijateljima koji su se ohrabrili. Napokon su i oni mogli vidjeti napadaa. Pitaj
djevojku zna li plivati, odgovorio je.

Okrenuo sam se i pogledao more, a Cynethryth je jamano shvatila i stisnula mi ruku. Spremna sam,
izjavila je. Englezi su nam se pribliili na dvadeset koraka.

Sad! povikao sam, pa smo se okrenuli i potrali u valove koji su se razbijali o obalu, a onda smo se
probijali kroz njih dok nam razina hladne vode nije prekrila prsa. Poli smo jo dalje, pa su mi noge poele
traiti oslonac pjeskovita dna. Zaemo li dublje, oklopi e nas povui pod vodu i utopit emo se. Pokuao
sam to rei Flokiju, ali u usta mi je navrla slana voda i poela me guiti.

Nedaleko od nas u valove je pljusnulo koplje, a Floki me povukao za kosu i pokazao iljak niske stijene
koja je virila iz vode.

Cynethryth, moe li stii donde? upitao sam, iako nisam znao mogu li se i sam dokopati stijene.
Potvrdila je glavom za koju joj se prilijepila sjajna kosa, a u mraku su se isticale i njezine bistre oi.

Nadajmo se da Ran spava, izjavio sam i gotovo potonuo. Djevojka je vie pomagala meni nego ja njoj,
pa smo se polako pribliavali otoiu.
Po skliskim morskim travama uspentrali smo se na stijenu i ondje iscrpljeni leali, a valovi su nas
nastavljali zapljuskivati. Vidio sam kako se s vodom mijea krv iz posjekotina na Cynethrythinim rukama i
nogama, a onda sam pogledao prema kopnu i bijeloj, nepravilnoj crti nemirnih valova. Obala je bila u
mraku.

Barem nas ne vide, rekao sam i ponovno uhvatio djevojku za ruku. Do nas su preko vode dopirali povici
Engleza, no nisu postali glasniji, a to je znailo da su nai protivnici jo na istomu mjestu.

Ako te svinje doveslaju ovamo i uzmu lukove, morat emo smisliti neto drugo, zakljuio je Floki. ljem
je ostavio na obali, oputeno odvezao pletenice i cijedio vodu iz crne kose, dok smo Cynethryth i ja
drhturili u mraku.

Floki, poslije onoga to si im ti uinio, nee ba brzo poi za nama, pretpostavio sam, nadajui se da
imam pravo.

Bilo je to domiljato, zar ne? upitao je s djeakim osmijehom. Prvi put sam ga vidio da se smijei od
srca.

Natjerao si ih da se popiaju u hlae. Potapao sam ga po ramenu u mokromu oklopu. Cynethryth se

tresla. Hladno ti je, obratio sam joj se, stavivi ruku na njezina lea, a onda sam upitao: Mogu li ti
pomoi? Kimnula je, pa sam joj snano istrljao lea i ruke, kako bih je barem malo zagrijao.

Moramo se vratiti do obale prije svitanja, upozorio nas je Floki. To je bilo mudro razmiljanje. Kad se
razdani, protivnici e nas vidjeti i odmah upotrijebiti amce. Osim toga, ako doe plima, na e otoi po
svoj prilici preplaviti more, pa e nas valovi odnijeti, a mogli bismo se i utopiti.

Zato smo se pripremili prikupljajui svu snagu, a onda smo s vrha stijene skliznuli u hladno more. Najprije
smo napola plivali, a napola gacali prema kopnu. Pazei da nam zvuk razbijanja valova o kamenje uvijek
bude na desnoj strani, slijedili smo obris obale, sve dok nismo zaobili malu stijenu. Vie nismo uli
povike ratnika Wessexa, niti smo vidjeli njihove baklje. Odvukavi se kroz pjenu valova, izali smo na
ljunak, pa se movarnim podrujem uputili na povieno zemljite u nadi da emo ondje nai zaklon.

Onamo? upitala je Cynethryth, pokazujui dinu prekrivenu travom nazvanom pjearska milava.
Odmah me podsjetila na iljastu Pendinu kosu.

Posluit e, zakljuio je Floki. Popeli smo se na dinu, a kad smo dospjeli na njezinu najzatieniju
stranu, drhtavim rukama iskopali smo udubinu. Jo je puhao povjetarac, to je ak i bilo dobro ako nita
drugo, osuit e nam odjeu. ekali smo u mraku, promrzli, mokri, gladni i bijedni, ali barem smo
preivjeli.

I on se odmara, Floki glavom pokae kormorana udaljenoga od naega skrovita koliko bih mogao
baciti koplje. Velika crna ptica gledala nas je iz pjearske milave, a prije uope nisam primijetio da je
toliko blizu. Ostat emo ovdje i odspavati, a onda emo vidjeti to nam donosi sutranji dan. Floki
ustane, pa izvue ma kako bi ga morski zrak osuio. Probudit u te za nekoliko sati, Gavrane, rekao je i
poeo se iskradati.

Kamo ide? proaptao sam. I ja sam izvukao ma te ga poloio na travu pokraj sebe.
Pripazit u na engleska govna, glasio je odgovor.

A i na Sigurdovo srebro, pomislio sam.

Kad je sunce izalo, jo sam bio mokar. Spavao sam u oklopu kako bih bio spreman za borbu ako nas
Englezi pronau. Cynethryth je leala s glavom na mom bedru, a osjetio sam olakanje kad se
promekoljila i probudila. Vjerojatno je ve bila premorena.

Gdje ti je prijatelj? upitala je, a onda je sjela i provjerila kako joj zacjeljuju rane na nogama.

Ne znam, odgovorio sam ustajui. Te noi Crni Floki me uope nije probudio kad je na mene doao red
da straarim. Popeo sam se na vrh dine u namjeri da promotrim engleski tabor na istoku, ali niz malih
uzvisina zastirao je pogled na obalu, pa sam otrao dolje, podigao ma i uhvatio Cynethryth za ruku.
Doi, rekao sam i krenuo s djevojkom preko dine.

Od Engleza nije bilo ni traga. atori su im jo ondje stajali, ali konji su nestali, kao i trupla poginulih
vojnika, dok je Zmija bila usidrena i netaknuta.

Hvala Odinu to je nisu spalili, odahnuo sam. Duboko sam disao i upijao prizor Sigurdova zmaja, koji se
lagano njihao na mirnomu moru.

Ali to vjerojatno znai da e se vratiti, primijetila je Cynethryth. Moda su otili u Ealdredovo

prebivalite da skupe vojnike. Imala je pravo. Englezi su znali da samo dvoje ljudi ne moe upravljati
brodom poput Zmije. Moda e se vratiti s kopljima da dokraje i nas.

Gavrane! pozvao me poznati glas. Nije li jutro divno? Pogledavi dolje, vidio sam da Floki preko
ljunka prema Zmiji vue eljezom okovanu krinju. Hoe li mi pomoi ili nee?

Srebro poglavara Sigurda? doviknuo sam i smjesta poao prema njemu. Ali ne moemo sami
otploviti.

Pogledaj prema zapadu, crvenooki! povikao je, zastao i podboio se.

Okrenuo sam se prema zapadu, ali nita nisam vidio, pa sam potrao na uzvisinu te ponovno promotrio
daljinu... I onda sam ih ugledao! Prilazili su nam ratnici sa ljemovima i titovima, a jedan od njih na
koplju je visoko drao crveni stijeg.

To je Sigurd! zaurlao sam. Floki, ti lukavo kopile, dolazi Sigurd!

Naravno! uzvratio je prodornim glasom, a ak i s te udaljenosti vidio sam njegov iroki osmijeh.
Freyjinih mi sisa, tko bi drugi bio, mome?

Otrao sam do Cynethryth, pa sam je zagrlio i zavrtio uz glasan povik. Doao je moj poglavar!

Rekao sam ti da ode i podie djecu! zagrmio je Sigurd silazei s travnate dine na obalu. Uz njega je
bio i njegov brat po mau, a oi su im sjale dok su eljno udisali morski zrak.
Ostavi momka na miru, Sigurde, umijeao se Olaf, a iz upave brade ozario mu se iroki osmijeh. Za to
e biti dosta vremena kad se obogatimo. Zgrabio me za glavu, privukao k sebi i snano me poljubio u
elo. Lijepo od tebe to si se umjesto nas brinuo o Zmiji, Gavrane, rekao je, kuckajui me po glavi
zglobovima prstiju.

Mora zahvaliti i Crnomu Flokiju, Ujae. Previe me truda stajalo da se uope brinem za samoga sebe,
nasmijao sam se.

Smijeh je melem za duu, javio se glas iz skupine ratnika.

Zar je to otac Egfrith? upitao sam, znajui da to ne moe biti poginuli redovnik. Nordijci su se razdvojili,
kao to se ljudi udalje od mokroga psa koji sa sebe namjerava stresti vodu, pa sam ga ugledao kako se
naslanja na slomljeno koplje. Glava mu je bila povezana okrvavljenom tkaninom. Vidio sam kako te
Glum ubija, rekao sam zaprepateno, a neki Nordijci dotaknuli su amajlije i drke maeva kako bi
odagnali urok. Cynethryth je pritrala i zagrlila oniskoga redovnika koji se trgnuo od iznenaenja.

Hajde, djevojko, svi smo tu, rekao je i glasno mrcnuo, a potom svrnuo pogled na mene. Gavrane,
dobri Gospodin me sauvao, prekriio se, iako me ona ivotinja Glum htjela dokrajiti. Lagano je
odgurnuo Cynethryth. Dijete, sve je u redu, ponovio je. Bog je s nama... i sve e biti dobro.

Vidio si da je umro? upitao me Bjarni. Zurio je u redovnika, ekajui razbaruenu kosu.

Slegnuo sam ramenima. inilo mi se da je mrtav, odgovorio sam. Bilo je mnogo krvi.

Bjarni je na moje rijei samo odmahnuo rukom, kao da je ta injenica posve nevana, a znao sam to
misli svatko od njih. Vjerovali su da redovnik posredstvom boanstva posjeduje neku neobjanjivu mo.

Mrtav ili ne sad je s nama, rekao je Bjorn, a glava mu izgleda kao natuena vedska repa.

Egfrith kao da je uivao u pozornosti koju su mu posveivali. Pred prsima djevojke napravio je znak kria,
a onda je zatvorio oi i poeo mrmljati molitvu.

Glum mu je vjerojatno izbio pola mozga, primijetio je Arnvid, pokazavi kopljem redovnika. To malo
kopile lue je od Asgota.

Pripazi na jezik, Arnvide, ili u ti ga odrezati kad sljedei put zaspi i njime nahraniti egrtue, povikao
je godi i uputio se preko ljunka prema Zmiji.

Trebao bi biti mrtav, redovnie, rekao sam, s nevjericom zurei u njega. Pa vlastitim sam oima vidio
kako mu se Glumov ma zabija u glavu!

Odjednom je prestao mrmljati i okrenuo se prema meni.

Trebao sam umrijeti? Zar stvarno u to vjeruje? Oprezno je dotaknuo okrvavljenu tkaninu na glavi i
pogledao me. Onda ne moe biti jasnije da me Gospodin s visina uistinu izabrao da izvrim Njegovo
djelo. Te pogane poduit u o tajnama prave vjere. Oi su mu zasjale od uzbuenje. Mislio sam da
takvo to nije mogue, ali uda se dogaaju! Moda jo ima nade za stvorenja poput vas. Slegnuo je
ramenima. Da, meni je vjerojatno bilo potrebno najneugodnije iskuenje da bih to shvatio. Napravio
sam grimasu. Zna li da cijeli Wessex slavi? upitao je. Upravo u ovom trenutku mukarci i ene
zahvaljuju Bogu. Na uzvisinama pale vatre zahvalnice. Pogani su otili, rekli su mi, vratili su se na more.
Krenuli su u dubine pakla da slue Mranomu. Ipak, neto mi je govorilo da nije tako, Gavrane, da jo nisi
otiao. Mahnuo je prstom prema meni. Znao sam da u te nai ovdje, na obali. Boji dah preao mi je
preko lica, pa mi je bilo jasno da neu doi prekasno.

Kako nisu razumjeli to je govorio, Nordijcima je redovnik iznenada dosadio, pa su se razili i nastavili s
pripremama za odlazak. Cynethryth je Egfrithu s naklonou dotaknula rame, a onda se okrenula i otila
do mora.

Isprobava li on na tebi svoje arolije, Gavrane? upitao je Sigurd i zastao pokraj mene. Drku koplja
zabio je u ljunak. Malo se nacerio, ali ispod zlatne kose koju je nosio vjetar suzio je oi, pa su mu bile
nalik na proreze, dok je istovremeno sumnjiavo motrio redovnika.

Ako pokua neku lukavtinu, dovrit u ono to je Glum zapoeo, odgovorio sam na engleskom, kako
bi me Egfrith razumio.

Uvjeren sam da hoe, nasmijeio se Sigurd, pokazujui zube.

Krstit u te, poglavaru Sigurde, pa e se sjediniti s istinskom vjerom, odluno se ubacio Egfrith. Prstom
je pokazao na mene. A ti e biti sljedei, Gavrane.

Namjeravate li ostati s nama, oe? upitao sam, dobacivi pogled Sigurdu.

Moj gospodar Ealdred je poludio, i neka se Bog smiluje njegovoj dui, odgovorio je redovnik. Neto
mu se u glavi pomaknulo. Pogledao me i ponovno zavitlao prstom, ovaj put pomalo prijeteim
pokretom. Knjiga s evaneljima to ih je preveo sveti Jeronim spada ovamo, u englesku kuu molitve,
gotovo je ispljunuo ljutitim glasom. Nije to igraka! Za takvo to ne moemo se cjenkati, ak ni ako je
kupac Karlo Veliki! Neka ga Bog blagoslovi, jer on mrzi pogane. Meutim, knjiga nije svinja na trnici!
Podigao je dlanove, zatvorio oi i prekriio se, a mislim da je bio svjestan kako je previe toga rekao, jer
ako je i namjeravao vratiti Kristovu knjigu nama bezbonicima, nikako nije trebao otkriti da je vrijedna
cijelu hrpu srebra. Sigurdu u pokazati Gospodinovo svjetlo, Gavrane, i to e otopiti njegovu ledom
okovanu duu koju izjedaju crvi. Skrenuo je pogled na Sigurda, ali inilo se da se jarl nije uvrijedio. Ako
dobri Gospodin tako eli, svi emo upoznati rajsku nagradu... Moda ak i ti, Gavrane, rekao je, kao da
mi nudi cijeli svijet.

Odmahnuo sam glavom. To se nee dogoditi, redovnie. Bit u ondje kad bude krstio staroga Asgota.
Okrenuvi se, vidio sam da godi kroz vodu gaca prema Zmiji, ruku podignutih prema modromu nebu. Ne
bih to propustio ni da mi netko pokloni onoliko novia koliko je teak Svein. Sigurda kao da je sve to
zabavljalo. Dopustit e da s nama plovi na Zmiji? upitao sam, a bilo mi je teko povjerovati da bi jarl
na svoj dugi brod primio slugu Bijeloga Krista. tovie, uasnuo sam se i same pomisli. Gosparu?

Sigurd je napuio usta, a onda je kimnuo. Ugrizao sam se za usnicu, a Egfrith mi je dobacio slavodobitni
pogled. Odmahnuo sam glavom i zagledao se prema obali. Cynethryth je zurila u more, a pritom je plela
kosu u debelu pletenicu. Pri pogledu na nju, prsa mi je probola bol. Eto, uskoro u otii i zajedno s
bratstvom prijei sivo more, a nju vie neu vidjeti.
Sigurd mi je poslije priao o borbi s Ealdredovim ljudima u umi. Nasrtaj njegovih ratnika, divlji poput
zimske oluje na moru, iznenadio je i razbio Engleze. Rascijepio ih je kao kad drvosjea zabije sjekiru u
hrastovo drvo da ga raskoli du vlakana.

Onaj kurvin sin Mauger ak nije ni ostao s vlastitim ljudima! Taj pojma nema o ratovanju. Sigurd je te
rijei ispljunuo kao da su otrovne. Bjarni je vidio kako uzjahuje kao da mu gori guzica. Englezi su se
hrabro borili, ali smo ih lako posjekli bez pravoga vodstva. Trupla su im leala na umskomu tlu poput
paloga lia, a neki su pobjegli meu drvee. Bila je to velika pobjeda. Stavio je ruku na drku maa koji
mu je visio o boku. Bogovi su nas gledali. Osjeao sam ih.

Vuji opor izaao je iz bitke iscrpljen i okrvavljen, ali kao pobjednika strana. Sve u svemu, toga dana
poginulo je sedam Nordijaca i svi Sasi koji su se borili s njima osim jednoga jedinoga! Mnogi borci
zadobili su teke rane, pa je staromu Asgotu na ramena pao veliki teret dok ih je lijeio.

Da, dobri ljudi sada sjede na klupi s ocem svijeta i piju medovinu, Gavrane, zavrio je Sigurd, a inilo se
kako e mu otre plave oi zasuziti.

Otrest e prainu sa stropnih greda velike dvorane, gosparu. Odin e se ponositi njima. Nisam znao to
bih drugo rekao.

Bratstvo je ponovno bilo zajedno, a sastojalo se od trideset sedam nordijskih ratnika koji su poloili
prisegu odanosti poglavaru. Jutro je bilo bistro, sunce je jarko sjalo, a Nordijci su uurbano pregledavali
Zmijin trup, jedra i vesla. Drago mi je to je tvoj prijatelj izabrao da otplovi s nama, rekao je Sigurd,
pokazavi Pendu, koji je stajao malo dalje i brusom prelazio po otrici oteenoga maa. Mislim da
srebro voli kao i ubijanje u borbi. Odmahnuo je glavom. Taj Englez je udan ovjek. Bori se poput
demona. Moda mu je otac bio Nordijac, ha?

Opako je kopile, gosparu, sloio sam se uz osmijeh.

Nismo li svi ponekad takvi? Preao je rukom kroz kosu, a onda je podigao zlatne obrve kao da me
zadirkuje i potapao me po tamnoj pletenici u koju je bilo upleteno gavranovo krilo. Freyjinih mi sisa,
mome, izgleda kao Crni Floki! A moda i opakije od njega! prokomentirao je.

Pogledao sam Flokija koji se alio s Crvenim Sveinom. Nitko ne izgleda opako poput njega, odgovorio
sam, razgibavajui bolni vrat i ramena. ao mi je to Ealdredu nisam skinuo glavu s ramena, gosparu.
Gledao sam more i obzor koji se doimao kao sjajni rub svijeta. Ima Kristovu knjigu i sigurno e se
obogatiti.

A ima i Fjordskoga jelena, promrmljao je Sigurd. Stavio mi je ruku na rame i gledao kako se Crveni
Svein po daski za ukrcavanje penje na Zmiju. Nosio je po jednu vreu hrane na svakomu ramenu. U
sklonitima na obali nali smo nekoliko takvih vrea. Htio sam rei Sigurdu da je Ealdred na pramac
Fjordskoga jelena stavio kri, ali sam se predomislio.

Vrijeme je da ponovno zaplovimo po Raninim kerima, Gavrane, rekao je poglavar, a oi su mu eljno

sjale. Hoe li povesti i djevojku? Nisam se usudio nadati da bi Sigurd na Zmiju primio enu, ali ve je
prihvatio redovnika. Tko zna to je taj naumio!
Da, gosparu, odgovorio sam s nadom, a u elucu mi se neto komealo. Jasno, ako e htjeti poi s
nama. Cynethryth je sjedila na stijeni, udaljena od Zmije koliko bih bacio kamen, pa je ve nekoliko sati
gledala svjetlucavu puinu, kao da oekuje kako e ondje neto pronai.

Nalet vjetra razbaruio je Sigurdu zlatnu kosu preko lica, a poglavar se mrko nasmijeio. Poi e,
mome, rekao je.

Dugo sam ondje stajao i zurio na jug preko mora, dok je sjeverac nosio bijelu kosu Raninih keri. inilo se
da e uspjeno nadimati veliko i etvrtasto Zmijino jedro.

Pogovor

Hoe li netko baciti jo bukova drva u vatru? Moje stare kosti vie nisu tako otporne na zimu kao neko.
Ah, to je bolje! Jarki plamen u sebi sadri neto arobno. ovjek otvorena srca i bistrih oiju moe svata
saznati promatrajui ples vatre. inilo mi se da su ak i arolije staroga Asgota gluposti u usporedbi s
drevnim tajnama koje se skrivaju u plamenu. Dakle, gdje sam ono stao? Vuji opor ponovno se otisnuo
na sinje more, a Zmijin pramac s glavom zmaja Jrmunganda, tog udovita crvenih oiju, dizao se i
sputao, dok nas je povoljan vjetar nosio sve dalje od engleskih obala. Neko vrijeme udisat emo slani
zrak koji su osvjeile razigrane Ranine keri. Zadah krvi ostao je u dalekim zemljama, na tlu to je
progutalo mnoge hrabre ratnike.

Moja pria tu ne zavrava, no vidim da su neki od vas umorni. Nedostaje vam izdrljivosti. Uostalom, zar
je ve jutro? Prodire li ispod onih vrstih vrata danje svjetlo? Moda noas vie nita neu rei. Svi dobri
kazivatelji pria znaju kako svoje sluatelje moraju pustiti da gladuju za novim dogaajima. Slua li me,
Odine? A ti, Thore? Jesu li zbivanja o kojima priam vama nova, iako su meni prastara? Ne, zasad vie
nita neu rei. Doite ponovno sutra naveer, tek tada mogu nastaviti. Hrabri Tyre, ostatak prie poznat
ti je isto tako dobro kao bilo kojem stanovniku Valhale. Zna kako ti govorim istinu, a to je da sam ja,
Gavran, plovio sa Sigurdom, najmonijim poglavarom i najeim od svih vukova. Iako je svjei i razigrani
povjetarac s mene zbrisao miris krvi, bit e toga jo! Ipak sam i ja Nordijac.