Zvjezdanim stazama do kraljevskog grada

Čekao sam ljetno računanje vremena kako bi dan bio duži za ovu avanturu koju odavno planiram, doći
preko planine Zvijezde do Bobovca i Kraljeve Sutjeske. Proljetni dan je bio dovoljno topao i dovoljno
sunčan da se jutrom otisnem u avanturu. U Banovićima me zaustavlja saobraćajna patrola, valjda su
mislili da nisam registrovan, gledaju koje je Stojadin godište pa konstatuju da nije puno star, žele mi
sretan put i ja nastavljam dalje ka Ribnici. Na cesti nema gužve pa se brzo probijam do Careve Ćuprije
gdje me opet dočekuje patrola saobraćajne policije, pitaju me gdje idem, ja rekoh, a oni se čude kako
ću preko Zvijezde, prokuhat će Stojadin, pa predlažu da idem okolo, ma ništa okolo idem ja kuda sam
zamislio. Volim i uživam putovati oldtimerima, koji me sve ove godine nikada nisu izdali za razliku
od savremenijih automobila. Nakon Careve Ćuprije skrećem u mjestu Rijeka prema Duboštici koje je
prvo mjesto na planini na koje ću naići, ali mi se put nešto odužio. Trebam reći da su putevi na
Zvijezdi ili kako ih ja zovem „zvjezdane staze“ skoro u potpunosti makadamski! Da, baš ove
2023.godine, negdje blizu vas u BIH postoje regionalni putevi koji su makadamski, još u jako lošem
stanju kao ovaj do Duboštice, koji me baš usporio i napatio na mojoj avanturi. Sve rupa do rupe! Ma
kakve rupe, ima tu pravih jama koje bi u naletu mogle da bace lagani Stojadin niz liticu po kojoj
krivuda put. Vidljivi su tu tragovi eksploatacije šuma na ovom području, od koje se zaista živi. Gdje
god je lijep vidikovac ja se zaustavim pa snimim planinski pejzaž, auta rijetko prolaze, pa je doživljaj
planinskog bespuća u srcu Bosne još jači. Osim što nema asfalta Zvijezdi nedostaje i signala za
mobitel, ipak u savremenom dobu postoje mjesta do kojih uprkos svemu taj signal ne dopire, pa sam
većinu dana bio nedostupan, a oni koji me vole brinuli su se zašto je to tako. A znate li vi gdje sam ja?
Nemaju predstavu o tome, pa objašnjavam, znate li gdje je Careva Ćuprija, eh nije tu, nego sam negdje
visoko iznad nje, i puno dalje, a kilometri na planini baš dugo traju. Konačno se ukaza Duboštica koja
pripada Varešu, tu su tokom srednjeg vijeka bili rudnici, ali je bosanski kralj tu ubirao i carine. Sreća
sada nema carine, i tu bi me zaustavili, ali tu su samo vrijedne drvosječe, prelazim most na rječici koja
se isto tako zove Duboštica i penjem se dalje ka vrhu Zvijezde, već sam na 700mnv, a pustim drumom
popet ću se do 1147 metara kod sela Pogar, gdje ću kratko odmoriti. Tu je i zanimljiv putokaz na
kome piše „Pićkovac“, čudim se i nasmijem, sjedam u kola i nastavljam dalje ka Borovici, a do
Borovice me čeka blatnjav put, a onda i okovan snijegom iako je kraj marta mjeseca,a kakav će i biti
kada je na 1174mnv. Ne kažu zalud da na Zvijezdi imaju dva godišnja doba: zima sa snijegom i zima
bez snijega. I Borovica je u srednjem vijeku bila boravište čuvenih rudara Sasa, prvi puta se pominje
1673. godine, danas je ona jedno prelijepo planinsko selo koje privlači svojim šarmom, i rado bih se
zaustavio i fotografisao svaku kuću, ali valja što prije stići do Bobovca. Nakon Borovice asfaltnim
putem stižem do Dragovića u kojima je srednjovjekovni grad Bobovac, odnosno njegovi ostaci.
Najvažniji grad za našu državu, za našu istoriju, nije obnovljen! Tu je obnovljena samo grobna kapela
u kojoj su pokopani naši kraljevi i jedna kraljica. Zadržavam se tu neko vrijeme i obilazim ostatke
kula, odakle je nekada zauvijek otišla naša posljednja kraljica Katarina, za kojom žene u sutješkom
kraju još uvijek žale zato što nose crninu. Vrijeme je lijepo i ostao bih tu duže, ali moram dalje do
Kraljeve Sutjeske, do koje je put opet strašan i užasan jednim većim dijelom. Kada sam došao opet do
asfalta ubrzo se ukazao mali tunel a nakon njega i samostan u Kraljevoj Sutjesci koji dominira tom
malom dolinom u kojoj se ulivaju Trstionica i Boriva te tako stvaraju rijeku Bukovicu. U Kraljevoj
Sutjesci je najstarija džamija u BIH sagrađena 1463. godine, prilikom opsijedanja Bobovca od strane
Osmanlija. Tu je Dusperova kuća također nacionalni spomenik BIH, iz 18. vijeka koja svojom
ljepotom prkosi vremenu koje je izgleda u Kraljevoj Sutjesci stalo. Postoji u Kraljevoj Sutjesci velika
škola sa malo đaka, vatrogasni dom, policijska stanica, pošta, ali nema niti jedne kafane, pa čak ni
trgovine. Zadnja je zatvorena nedavno, zvala se „Brkin dućan“, a sve što je ostalo od tog Brkinog
dućana je obavijest na ulaznim vratima koji izričito moli dužnike da vrate dug. Idem do spomenika
kraljici Katarini koji je u samostanskom dvorištu. Tu iznad nje su ostaci nekadašnjih banskih a kasnije
kraljevskih dvora gdje je bila i sudačka kancelarija. Nasuprot samostana koji krije riznicu starih
knjiga, umjetnina i predmeta je Partizansko groblje. U centru Kraljeve Sutjeske koja je nekada zvala
Trstivnica, a kasnije Sutiska, je nekoliko mještana, čekaju kombi koji dovozi hljeb. Malo neobična
slika za ovo vrijeme i za prilike u kojima mi živimo. Dolazak tog kombija zaista je događaj u ovom
malom mjestu koje djeluje kao da je na samom kraju svijeta. Vraćam se opet Zvijezdi do koje se opet
moram popeti, pa lagano silaziti ka Duboštici, i Carevoj Ćupriji da bih sa jako prljavim autom stigao u
Živinice. Kažu da je najbolji test za automobil ako prođe planinu Zvijezdu, moj Stojadin sa kojim
putujem u avanture osvojio je Zvijezdu bez ikakvog kvara, bez da je dao znak slabosti ili umora, tako
da sam sada još sigurniji da može stići do Afrike koja kao što to odaju naljepnice na njemu naš krajnji
cilj. Sreća pa mu ostavih zimske gume, jer inače bi zaleđeni put na ovoj lijepoj planini bio dosta
opasniji po nas. Moje putovanje ka Bobovcu možete pogledati 12.04.2023. godine na IzvornojTV u
serijalu Emirove priče od 18 sati. A ja idem lagano planirati neke nove avanture, i svakako ću se ubrzo
vratiti na „Zvjezdane staze“ jer one kriju puno dragulja kako prirodnih tako i kulturnih blaga.

Emir Nišić