Pravopisni diktat: pisanje geografskih pojmova, pridjeva izvedenih iz vlastitih imena,

pisanje superlativa

Divno je biti Zemljanin, posebno Evropljanin, a najdivnije mali čovjek na Balkanskom

poluotoku – Bosanac i Hercegovac. Ne kažem da biti njujorški građanin, Novozelanđanin ili
stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske nije biti lijepo, ali
Bošnjakov dio ispod sunca je nešto najposebnije na ovom svijetu. Mi imamo najbolji narod i
najbolji jezik – bosanski. Bili smo dio Osmanskog Carstva i Austro – Ugarske Monarhije, ali
sada branimo svoju, bosanskohercegovačku zastavu.
Niko nema najbolji odgovor na pitanje koliko Bosna i Hercegovina ima prirodnih ljepota.
Najzanimljivije putovanje po našoj zemlji sam doživjela sa amidžinim kćerkama iz Velike
Kladuše. Krenule smo od zapadne Bosne, posjetile Bosansku Krupu, Sanski Most, Plivsko i
Ramsko jezero. Stigle smo i do Hutovog Blata, te posjetile i Potširovnik, najjužnije naselje u
BiH. Zatim smo se okrenule u naš najtopliji Mostar. Slikale smo skakače na Starom Mostu i
to su neke od “najluđih” slika koje imam. Posjetile smo i Vrelo Bune i vodopad Kravice, a
zatim se vratile u Mostar prespavati. Pred počinak smo čitale Mehmed-begovo djelo
“Narodno blago”. Uvidjele smo koliko je baš Ljubušakovo djelo doprinijelo kulturnom
osamostaljivanju Bošnjaka, tj. značilo je naše odvajanje od tursko-arapske kulture. “Narodno
blago” znači da bošnjačka književnost svoj novi temelj nalazi u duhu i jeziku vlastitog naroda.
Ujutro smo krenule za Sarajevo i najbrže stigle Autoputem Mostar-Sarajevo. Vozile smo se
Bulevarom Meše Selimovića i prisjećale se s koliko elena smo čitale Mešina djela. Pričajući o
sarajevskim legendama, skrenule smo i na Bistrik da se slikamo ispred Turbeta sedmerice. Iz
Sarajeva smo skrenule ka Konjuh-planini i došle u Tuzlu. Uživale smo vezeći se Tuzlansko-
dobojskom kotlinom. Prenoćile smo u Zenici, da bismo mogle gledati utakmicu na Bilinom
polju između BiH i Obale Slonovače. Poslije utakmice smo krenule meni.
Ja živim u planinsko-brdskom području i pripadam srednjobosanskom kantonu. Možda nismo
najljepši, ali se možemo ubrojati među najsretnije, jer imamo veliku planinu Vlašić. Kod
mene smo čitale Osman-Azizov roman i Andrićeva djela. Utonule smo u taj neki andrićevski
svijet, koji nas je inspirisao da nastavimo svoje putovanje sa najpozitivnijim mislima. Jednog
dana možda posjetimo i Zapad, Sjeverni pol, Kineski zid i Ujedinjene Arapske Emirate.
Najslađe je sanjati.