Kaže nam ljubazni ali neumoljivi čuvar na ulazu u zaštićeno podružje najveće

sačuvane šume libanonskih cedrova. Ne može. S motorom dalje ne možemo, iako se

šugava cestica čijim smo se serpentinama iz Batrouna popeli na 1900 metara
nadmorske visine nastavlja i dalje. Rampa je spuštena i takva će i ostati. Barem za
nas. Za domaće se aute rampa diže. Pa, što ćemo sad, pitamo ga. Kako da uđemo u
šumu? Pješke. Pet kilometara planinarenja i eto nas. Daytone jesu relativno udobne
za hodanje, no to su ipak motorističke čizme i nimalo nisu prikladne za tako nešto, a i
dosta nam je hodanja do daljnjeg. Ha, onda ništa, idemo natrag. Ili možete doći
motorom na drugi ulaz tik do šume, preko Maasser el Shoufa, dodaje čuvar. Pa, gdje
ti je to, pitamo ga. Natrag dolje do Fraidisa, pa pitajte u selu, pa kad stignete u
Maasser el Shouf naići ćete na vojnu kontrolnu točku i vojnici će vam reći koji je put
do cedrova najbolji. Vraćamo se strmim serpentinama. U zbrci puteva nalazimo usku
oštećenu cestu za Maaser el Shouf. Na kontrolnoj točci vojnik nam maše da prođemo.
Bolje da prođemo bez pitanja nego da se upuštamo u nepotreban razgovor. Ionako
izgleda da ne možemo pogriješiti smjer, postoji samo jedna cesta. Nakon nekog
vremena stižemo do prvih golemih stabala. Daleko su, na padini nasuprot ove po
kojoj se vozimo. Penjemo se dalje. Na jednom je mjestu odron odnio pola ceste u
dužini od pedesetak metara. S motorom se lako prolazi, s autom bi bilo već malo
teže. Postaje hladnjikavo, sve smo bliže oblacima koji jure tik nad nama. Iza nekoliko
kombiniranih strmih oštrih zavoja mali je parking s dva terenca šumarske službe. Tu
je i ulaz u šumu. Golema su nam stabla na dohvat ruke ali odlučujemo voziti dalje
prema vrhu. Dobra odluka. Cesta se udaljava od šume i prolazi preko zelenih
travnatih padina pokrivenih velikim grmovima roza cvijeća. Uz rub ceste rastu redovi
visokih žutih cvjetova. I u zatvorenim kacigama osjećamo miris planinskih cvjetova.
Bijeli oblaci obijesno pokušavaju prekriti planinsko plavo nebo. Još im ne uspijeva.
Sa žućkasto-smeđih stijena često otpada manje i veće kamenje koje završava na cesti,
te ih moram s pažnjom zaobilaziti. Sasvim ulazimo u oblake i ne vidimo ništa osim
komadića ceste preko koje se oblaci bjesomučno love. Na samom vrhu, u sivo-
bijelom svijetu oblaka i kamena nalaze se napuštene kasarne i velika pravokutni
sprennik vode. Spuštamo se s druge strane, prema dolini Bekaa. Kako oblaci
posustaju sunce ponovno obasjava zeleno-roza-žute padine. Sunčeva je svjetlost
gotovo paralelna s nagibom planine i naglašava svaki detalj bogatog planinskog
cvjetnog buketa. Na jednom se zavoju otvara pogled na veliki dio doline, Dominira
bezbroj obrađenih polja među kojima su manja i veća naselja povezana
kompliciranom mrežom prometnica. Odmah pod nama, na obroncima Shoufa je
Kefraya, dolje su Mansoura, As Sultan ya Qub, Joub Jannine, Baaloul, a sasvim
desno plavi se veliki dio jezera Qaraoun. Neko vrijeme uživamo u pogledu, a zatim
nam prohladni vjetar govori da je vrijeme da se vratimo. Šuma nas čeka.

Izlazak iz Bejruta bio je iznenađujuće lagan. Ne znam jesmo li imali sreće, jesmo li se
već navikli na kaotičan promet, je li južni izlaz iz Bejruta manje opterećen, ili smo
jednostavno krenuli u dobro vrijeme, malo iza podneva, ali nekako smo jako brzo
stigli do skretanja s Obalne ceste prema Deir el Qamaru gdje će nam u hotelu
L'auberge des Emirs biti baza iduće dvije noći. Kako sam već rekao, Libanon je
prilično skupa zemlja, te su i cijene hotela visoke. Kod Đorđa i u Bejrutu smo još
dobro prošli, ali ovdje nas noć košta skoro osamdeset eura. Hotel je vrlo luksuzan, ne
treba nam takav, ali jeftiniji ne postoji.

U hotelu ostavljamo sve stvari iz top casea i desnog kofera kako bismo u njih mogli
spremiti jakne i kacige da nam ne smetaju u dvorcima.

Prvi na redu je Moussin dvorac. Moussa Abdel Karim Al Maamari nije bio nikakav
kralj, paša, emir ili nešto slično. Moussa je bio sirotanović koji je iz inata vlastitim
rukama sagradio dvorac.

Priča kaže da se Moussa kao dječak zaljubio u bogatu djevojku koja ga je rugajući
mu se odbila rekavši mu da je on običan goljo koji nema ni dvorac. Zaljubljenost
čuda čini pa je Moussa počeo maštati o dvorcu u koji bi doveo svoju dragu. Stalno je
crtao nacrte i radio makete dvorca i lagano išao na živce svima osim svojoj majci
koja je jedina imala razumijevanja za njegov nemogući san. U školi su mu se
prijatelji smijali, a njegov ga je učitelj tukao i kinjio na svako spominjanje dvorca. A
onda je Moussa rekao: "Dobro, sad ćete svi vi vidjeti..." i vlastitim rukama počeo
graditi dvorac po vlastitoj zamisli. Moussa je zaista doslovno shvatio poslovicu "Zrno
po zrno pogača, kamen po kamen palača". Tijekom života izgradio je dvorac. Kad ga
je dovršio, na ulazu u dvorac napisao je:"Ovamo sam ušao kao mladić, a izlazim kao
starac". Njegov učitelj nije doživio da vidi Moussin dvorac, ali je zato ona djevojka s
početka priče imala priliku posjetiti Moussu i njegovu ženu u njihovom dvorcu. Osim
što je dvorac sam izgradio, Moussa ga je i uredio kao muzej u kojem se osim bogate
etnološke i vojne zbirke različitih eksponata, nalaze i stotine maketa, figura i mobila
iz libanonske dalje i bliže povijesti i života. Tu su živopisni prikazi nekadašnje
gradske i seoske svakodnevnice, pokretni likovi radnika, seljaka, vojnika, građana,
policije i vojske. Vrlo su detaljni, često duhoviti, a ima i neobičnih izložaka poput dva
preparirana dvoglava janjeta. Moussa je napravio i prikaz Posljednje večere u
prirodnoj veličini. Baš je dobro biti u sobi za stolom s Isusom i apostolima. Treći lik s
desna definitivno je Marija Magdalena. Ako ne vjerujte mogli bi pitati Moussu, no
mali je problem što je Moussa umro 2018. godine.

Nakon Moussinog dvorca odlazimo do dvorca Beit ed-Dine. Ovo je "pravi" dvorac,
koju je krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća dao izgraditi emir Bašir
drugi. Čisto sumnjam da je Bašir digao i jedan kamen da bi pomogao u izgradnji.
Palača Beit ed-Dine sad je u vlasništvu libanonske države i služi kao reprezentativni
objekt za potrebe vlade i predsjednika države. Naravno, neusporedivo je veća i
luksuznija od Moussinog ruku djela. Lijepe velike dvorane, bogati kameni ukrasi,
podovi u mozaicima, zidovi pokriveni finim inkrustacijama, male i velike fontane,
zeleni vrtovi i hladni podrumi, sve je to lijepo i impresivno, ali siguran sam da niti
jedan od stanovnika i korisnika ove palače, od emira koji ju je dao izgraditi, do
predsjednika koji ju sad koristi, nije za palaču osjetio niti djelić ljubavi ni ponosa
koju je za svoju palaču osjećao Moussa.
Na izlasku iz palače prilazi nam talijanski diplomat. I on je žena. Ili peder. I on vozi
F800. Četiri je godine radio u ambasadi u Ljubljani, a sad je u Bejrutu. Raspituje se o
našem putu i čudi se kako smo mi u Libanon došli motorom, a njegov je ostao u
Rimu. Pričali bi mi s njim duže, no čeka nas šuma.

Nakon palača vrijeme je za okretanje prirodi. Tu blizu je najveća sačuvana libanonska

cedrova šuma Al Shouf Cedar Nature Reserve. Vozimo se strmim cesticama samo
kako bi nam čuvar odbio pristup. No uputio nas je na drugi ulaz. Nakon što smo
uživali u vožnji prekrasnom planinom Shouf, stižemo pred ulaz u jedno od malih
preostalih područja sa sačuvanim gorostasnim stablima.

Za razliku od Svetih cedrova na sjeveru kod kojih smo bili prije nekoliko dana, ovo
mjesto nema religijsku notu, ali je isto sveto kao i ono gore. Ogromne biljke zrače
pozitivnom energijom i uživamo pod njihovom zaštitom. Staze kroz šumu su strme i
grbave, s Daytonama na nogama nespretno hodamo pa smo prilično spori. Nema niti
potrebe za žurbom. Pod ovim stablima mogli bi provesti sate u miru i tišini. Na
žalost, danas te sate nemamo. Park se uskoro zatvara, pa nas šumar upozorava da
moramo završiti posjetu.

Kad smo izašli iz parka, jedan od čuvara započinje razgovor o motorima. On pak vozi
F650 twina. Eto, još jedna. Ili jedan.

Po povratku u Deir el Qamar stajemo u centru sela. I ovdje je nekoliko dvoraca i

muzeja, ali mi smo malo drugačije raspoloženi. Dok tražimo restoran s libanonskom
kuhinjom pozdravlja nas stari katolički svećenik kojeg mlađi čovjek ruku pod ruku
vodi u šetnju. Raspituje se odakle smo i želi nam dobrodošlicu u Libanon.

U restoranu govore samo arapski i francuski, ali se nekako sporazumijevamo. Nakon

nekoliko dana više baš i ne znamo što bismo naručili. Nekako nam izgleda da smo
već sve probali. Ha, ništa, daj opet humus, fatuš i tabuleh. Uz onaj kruh tanak poput
lista papira, razumije se.