Jerome K. Jerome - Tri Čovjeka U Čamcu A o Psu Da Se I Ne Govori

Jerome
K. Jerome
TRI ČOVJEKA
U ČAMCU
a o psu da se i ne
govori
S engleskog preveo
NIKOLA KRŠIĆ
Naslov izvornika
Jerome K. Jerome
THREE MEN IN A BOAT
To say nothing of the Dog
I
Tri invalida - Georgeove i Harrisove nevolje - Žrtva sto sedam

teških bolesti - Korisni recepti - Liječenje bolesti jetre kod djece -
Slažemo se da smo premoreni i da nam je potreban odmor -
Tjedan dana na nemirnom moru? - George predlaže rijeku -
Montmorency stavlja zamjerke - Prvobitni prijedlog prihvaćen
većinom od tri prema jedan.
Bili smo č etvorica - George, William Samuel Harris, ja osobno i

Montmorency. Sjedili smo u mojoj sobi, puš ili i razgovarali o tome
kako smo zaista u bijednom stanju - hoć u da kaž em, bijednom s
medicinskog stanovišta, naravno.
Svi smo bili iscrpljeni i bezvoljni, i to nam je već iš lo na ž ivce.
Harris je rekao kako ga hvataju ponekad č udni napadi vrtoglavice i da
tada jednostavno ne zna š ta se događa oko njega; zatim je George
rekao kako i njega hvataju napadi vrtoglavice i da ni on tada ne zna
š ta se događa oko njega. Sto se mene tič e, neš to nije bilo u redu s
mojom jetrom. Znao sam da neš to nije u redu s mojom jetrom jer sam
upravo bio proč itao neki prospekt posveć en novim pilulama za jetru,
u kome su bili podrobno opisani simptomi po kojima č ovjek mož e
ustanoviti da mu jetra nije u redu. Ja sam ih osjećao sve.
Cudna stvar, nikad nisam bio u stanju proč itati nijedan tekst iz
medicine a da smjesta ne zaključ im kako patim upravo od bolesti o
kojoj se govori u napisu, i to u njenoj najžešćoj formi. Dijagnoza uvijek
nekako odgovara točno onome što sam osjećam.
Sjeć am se kako sam jednog dana otiš ao u Britanski muzej da
proč itam kako se liječ i neko bezazleno ali neugodno oboljenje koje
me je okrznulo - č ini mi se da je to bila peludna groznica. Uzeo sam
knjigu i proč itao ono radi č ega sam doš ao, a onda sam, ne
razmiš ljajuć i, poč eo nasumce okretati listove i č itati o raznim
bolestima. Ne sjeć am se viš e na koju sam bolest prvo naletio - bila je
to, koliko znam, neka straš na, smrtonosna boleš tina - ali prije nego š to
sam stigao do polovice spiska »prvih simptoma«, shvatio sam da
bolujem upravo od te bolesti.
Sjedio sam neko vrijeme potpuno ukoč en od už asa, a onda sam, iz
č istog oč aja, poč eo ponovo okretati stranice knjige. Naiš ao sam na
tifus... proč itao simptome ... i ustanovio da bolujem od tifusa, da u
stvari bolujem od tifusa već mjesecima a da toga uopć e nisam bio
svjestan. Poč eo sam se pitati od č ega još bolujem. Naiš ao sam na
vidovicu i, naravno, kao što sam i očekivao, zaključio sam da bolujem i
od toga. Taj moj sluč aj poč eo me je zanimati, pa sam odluč io da
temeljito ispitam stvar. Krenuo sam abecednim redom. Kao prvo,
proč itao sam sve o artritisu i saznao da sam već obolio i da ć e me
akutni stadij oboriti u postelju za nekih č etrnaest dana. S olakš anjem
sam ustanovio da bolujem od blaž e varijante Brightove bolesti i da ć u,
š to se toga tič e, pož ivjeti još koju godinu. S difterijom sam se, po
svemu sudeć i, rodio, ali zato sam bolovao od kolere s vrlo ozbiljnim
komplikacijama. Savjesno sam se probio kroz cijelu abecedu i
ustanovio da jedino od čega ne patim jest voda u koljenu.
U poč etku mi je to bilo nekako krivo; č ak uvredljivo, č inilo mi se.
Zaš to nemam vodu u koljenu? Kakva je sad to diskriminacija? Nakon
izvjesnog vremena, međutim, u meni su prevladala manje sebič na
osjeć anja. Patim od svih bolesti š to ih poznaje medicina, razmiš ljao
sam, pa mogu biti toliko tolerantan da se odreknem vode u koljenu,
Već imam, po svemu sudeć i, upalu zglobova u najakutnijem obliku
iako o tome nisam imao pojma, a od ž utice oč igledno bolujem još od
djetinjstva. Iza ž utice, po abecednom redu, viš e nije bilo bolesti, pa
sam zaključio da ne bolujem više ni od čega.
Ostao sam sjediti, zamiš ljen. Razmiš ljao sam o tome koliko je moj
sluč aj zanimljiv s medicinskog stanoviš ta, kakvo blago predstavljam
za č itavu jednu profesiju! Kad bi mene imali, studenti viš e ne bi morali
staž irati u bolnicama. Ja sam predstavljam č itavu bolnicu. Bilo bi
dovoljno da dođu i pogledaju me sa svih strana, a zatim da odu i
podignu diplome.
Konač no sam se poč eo pitati koliko mi je ž ivota još ostalo.
Pokuš ao sam da sam sebe pregledam. Opipao sam puls. U prvom
trenutku mi se uč inilo da uopć e nemam pulsa, Onda kao da je
odjednom krenuo. Izvukao sam sat i poč eo brojiti. Izbrojio sam sto
č etrdeset sedam otkucaja u minuti. Pokuš ao sam opipati kako mi srce
kuca. Nisam ga mogao osjetiti. Prestalo je udarati. Kasnije sam nekako
doš ao do uvjerenja da je bilo cijelo vrijeme na svom mjestu i
normalno kucalo, ali to ne mogu sa sigurnoš ću tvrditi. Poč eo sam se
lupkati po grudima, od onog dijela koji nazivam strukom pa do glave,
zatim malo sa strane i, koliko sam mogao, po leđima. Nisam, međutim,
mogao osjetiti ni č uti niš ta. Pokuš ao sam pogledati jezik. Isplazio sam
ga koliko se dalo i zatvorio jedno oko, nastojeć i da ga pregledam
drugim. Vidio sam mu samo vrh i jedino š to sam iz toga izvukao bilo je
još čvršće uvjerenje da bolujem od šarlaha.
Uš ao sam u č itaonicu zdrav i sretan, a izvukao se kao bijedna
ruševina od čovjeka.
Otiš ao sam svom liječ niku. On je moj stari pajdaš i uvijek mi opipa
puls, pogleda jezik i prič a sa mnom o vremenu, sve besplatno, kad
umislim sebi da sam bolestan. Oduž it ć u mu se, pomislio sam, ako
odmah odem k njemu. »Doktoru je od svega najviš e potrebna praksa«
- rekao sam sebi. »Sad ć e imati mene. Na meni ć e steć i viš e prakse
nego na tisuć u sedamsto obič nih, svakodnevnih pacijenata od kojih
svaki boluje od samo jedne ili dvije bolesti. - Tako sam otiš ao ravno k
njemu.
- Šta ti fali, pričaj - rekao je.
- Prijatelju dragi - rekao sam - neć u ti oduzimati vrijeme prič ajuć i
o onome š to mi fali. Zivot je kratak i moglo bi se dogoditi da umreš
prije nego š to završ im prič u. Zato ć u ti reć i š ta mi ne fali. Nemam vodu
u koljenu. Zaš to nemam vodu u koljenu, ne bih ti znao reć i, ali
činjenica je da je nemam. Sve ostale bolesti, međutim, imam
Zatim sam mu ispričao kako sam to otkrio.
Rekao mi je da se svuč em do pasa, pogledao me odozgo naniž e,
uhvatio me za zglob na ruci, a onda me tresnuo po grudima kad sam
to najmanje oč ekivao - š to je, moram reć i, bila kukavič ka gesta - i
odmah nakon toga još me i udario glavom. Kad je to obavio, sjeo je i
napisao recept, savio papir i pruž io mi ga, a ja sam ga gurnuo u dž ep i
otišao.
Nisam ni pogledao recept. Otiš ao sam u najbliž u apoteku i pruž io
ga apotekaru. Apotekar ga je proč itao i vratio mi ga s riječ ima da
takve stvari ne drži.
- Jeste li vi apotekar ili niste? - upitao sam.
- Apotekar sam - rekao je. - Da sam zadruž na prodavaonica i da
drž im obiteljski pansion, mogao bih vas usluž iti. Kako sam, na ž alost,
samo apotekar, to nije u mojoj moći.
Pročitao sam recept. Glasio je:
1/2 kg bifteka i
1 vrč crnog piva
svakih šest sati.
1 šetnja od 10 milja svakog jutra.
1 krevet svaku večer točno uli sati.
I ne puni glavu stvarima koje ne
razumiješ.
Pridrž avao sam se tih uputa, s izvrsnim rezultatom - bar š to se

mene tiče; život mi je spašen i još se držim.
U ovom sluč aju, međutim, da se vratimo na prospekt o pilulama za
jetru, simptomi su bili tu, izvan svake sumnje. Glavni od njih je bio
»opća nesklonost prema bilo kakvom radu«.
Sto sam zbog tog simptoma prepatio, nitko ž iv ne bi mogao opisati.
Bio sam pravi muč enik, od najranijeg djetinjstva. Bolest me, dok sam
bio dječ ak, nije niti jednog dana ostavljala na miru. Nitko nije znao,
tada, da je za sve to kriva moja jetra. Medicinska znanost bila je na
mnogo niž em stupnju nego š to je danas, i bolesnika su obič no
proglašavali lijenčinom.
- Sluš aj ti, lijena bubo - govorili su - ustaj i prihvati se neč ega od
čega ćeš živjeti, čuješ li? - Nitko, naravno, nije znao da sam bolestan.
Nisu mi davali ni pilule; umjesto pilula, dobivao sam ć uš ke. I, ma
koliko to izgledalo č udno, te ć uš ke č esto bi me izliječ ile - bar
privremeno. Događalo se da jedna takva pljuska bolje djeluje na moju
jetru i ulije mi viš e volje da smjesta, ne gubeć i vrijeme, krenem kamo
treba i obavim ono što treba, nego čitava kutija pilula danas.
Znate već , č esto je tako - jednostavni starinski lijekovi ponekad su
mnogo djelotvorniji nego svi današnji farmaceutski preparati.
Sjedili smo tako pola sata i opisivali jedan drugome svoje boljke.
Objaš njavao sam Georgeu i Williamu Harrisu kako se osjeć am kad
ujutro ustajem, a William Harris je prič ao nama kako se osjeć a kad
uveč er ide u krevet; George je, stojeć i na prostirci ispred kamina, vrlo
vješto i impresivno odglumio kako se osjeća noću.
George, naravno, samo uobražava sebi da je bolestan; njemu, u
stvari, znate, apsolutno ništa ne fali.
U tom trenutku na vrata je pokucala gospođa Poppets da pita
jesmo li spremni za več eru. Tuž no smo se osmjehnuli jedan drugom i
rekli kako ć e mož da ipak biti bolje da prezalogajimo š togod. Harris je
dodao da zalogaj u ž elucu č esto pomaž e organizmu da savlada bolest,
I tako je gospođa Poppets unijela pladanj, a mi smo sjeli za stol i
prihvatili se odrezaka u luku i torte od rabarbare.
Sigurno sam u to vrijeme bio već vrlo slab jer se sjeć am da me,
poslije nekih pola sata ili neš to viš e, jelo viš e nije privlač ilo - š to se
meni rijetko događa - i da nisam ni okusio sir.
Kad je to obavljeno, ponovo smo napunili č aš e, pripalili lule i
nastavili s diskusijom o svom zdravstvenom stanju. Od č ega smo u
stvari bolovali, nitko od nas nije mogao sa sigurnoš ću reć i, ali
jednoglasno smo zaključ ili da je uzrok svemu, ma o č emu se radilo,
premorenost.
- Potreban nam je odmor - rekao je Harris.
- Odmor i potpuna promjena - rekao je George. - Pretjerano umno
naprezanje izazvalo je opć u depresiju u organizmu svakog od nas.
Promjena sredine i odsutnost svake potrebe za razmiš ljanjem brzo ć e
uspostaviti duhovnu ravnotežu.
George ima nekog rođaka koji se u knjigama vodi kao student
medicine, pa se, sasvim prirodno, u objaš njavanju stvari ponekad služ i
obiteljsko-liječničkim rječnikom.
Suglasio sam se s Georgeom i predlož io da potraž imo neko
zabačeno i od boga zaboravljeno mjesto, daleko od bučne gomile, gdje
bismo, š etajuć i po suncu tihim, pospanim stazama, mogli odsanjati
pun tjedan dana... neki napola zaboravljeni kutak koji su vile sač uvale
za sebe, izvan dosega svjetske vreve, neko starinsko gnijezdo
postavljeno visoko na stijenama Vremena, do koga tek izdaleka i
slabašno dopire grmljavina burnih valova devetnaestog stoljeća.
Harris je rekao da bi nam tamo, po njegovom miš ljenju, bilo
ubitač no dosadno. Toč no zna na kakvo mjesto mislim, rekao je - gdje
svi odlaze u krevet već u osam, gdje Sportske novosti ne mož eš dobiti
za sve blago ovog svijeta, a za duhan treba pješačiti deset milja.
- Ne - rekao je Harris. - Niš ta ne mož e pruž iti takav odmor i
promjenu kao plovidba morem.
Zestoko sam se tome usprotivio. Putovanje morem prija č ovjeku
kad ima na raspolaganju bar dva-tri mjeseca, ali isploviti na tjedan
dana prava je propast.
Krenete, tako, u ponedjeljak, duboko uvjereni da ć ete se divno
provesti. Veselo maš ete momcima na obali, a zatim pripalite najveć u
lulu i poč nete se š epuriti po palubi kao da ste kapetan Cook, sir
Francis Drake i Kristofor Kolumbo, sve u jednoj osobi. U utorak ž alite
š to ste poš li. U srijedu, č etvrtak i petak ž alite š to niste mrtvi. U subotu
ste u stanju da progutate koju ž licu bistre goveđe juhe, da sjedite na
palubi i sa slabim, sjetnim osmijehom odgovarate dobrim ljudima kad
vas upitaju kako se osjeć ate. U nedjelju ponovo poč injete š etati
naokolo i uzimati č vrstu hranu, a u ponedjeljak ujutro, dok s
kovč egom i kiš obranom u ruci stojite pored ograde č ekajuć i da se
iskrcate, plovidba vam se počinje sviđati.
Sjeć am se kako je jednom moj zet, zdravlja radi, krenuo na krać e
putovanje brodom. Uzeo je povratnu kartu od Londona do Liverpoola,
s lež ajem u kabini, a kad je stigao u Liverpool, jedino na š to je mogao
misliti bilo je kako da nekome utrapi tu povratnu kartu.
Kaž u da je karta nuđena naokolo po gradu po drastič no sniž enoj
cijeni i da je na kraju prodana za osamnaest penija nekom
slabokrvnom mladić u, kome su liječ nici upravo bili savjetovali da
pođe na more i radi gimnastiku.
- More! - uzviknuo je moj zet veselo kad je gurnuo kartu mladić u u
ruke. - Bit ć e vam ga dosta za cijeli ž ivot, a š to se tič e gimnastike,
gimnasticirat ć ete viš e sjedeć i na tom brodu nego da se na kopnu
prevrćete preko glave.
On osobno - moj zet, mislim - vratio se vlakom. Rekao je da
njegovom zdravlju sasvim odgovara i Sjeverozapadna željeznica.
Jedan drugi moj znanac krenuo je na takvo jednotjedno putovanje
brodom duž obale. Prije polaska priš ao mu je stjuard i upitao ga ž eli li
plać ati u restoranu svaki obrok posebno ili ć e se pretplatiti na hranu
za cijelo putovanje.
Stjuard mu je preporuč io ovu drugu varijantu jer ć e tako proć i
mnogo jeftinije. Ishrana za cijeli tjedan stajat ć e ga samo dvije funte i
pet š ilinga. Za doruč ak ć e biti riba a zatim meso na ž aru. Ruč ak je u
jedan sat i redovito se sastoji od č etiri jela. Več era je u š est - predjelo,
juha, riba, kotlet, piletina, salata, kolač i, sir i voć e. I laka, kasna
večera, s mesom, u deset.
Moj prijatelj (koji je inač e velika izjelica) zaključ io je da ć e mu
aranž man za dvije i pol funte odgovarati, pa je uplatio hranu za tjedan
dana unaprijed.
Ruč ak je serviran upravo kad su stigli do Sheernessa. Nije bio
gladan kako je mislio da ć e biti, pa se zadovoljio s malo kuhane
govedine i porcijom jagoda sa š lagom. Poslije podne je dugo
razmiš ljao i uč inilo mu se da već tjednima nije jeo niš ta osim kuhane
govedine, a kasnije opet da već godinama ž ivi samo na jagodama sa
šlagom.
Ni govedina ni jagode sa š lagom nisu bile naroč ito sretne; č inilo se
da su i one podjednako nezadovoljne.
U š est su doš li i javili mu da je več era servirana. Vijest nije izazvala
u njemu neko posebno oduš evljenje, ali mu se č inilo da je duž an
iskoristiti neš to od one dvije funte i pet š ilinga, pa je siš ao u restoran
pridrž avajuć i se za konopce i ostalo š to je mogao dohvatiti. U
podnož ju stuba doč ekao ga je ugodan miris luka i kuhane š unke
pomiješ an s mirisom prž ene ribe i povrć a. Priš ao mu je stjuard i s
osmijehom, uslužno ga upitao:
- Šta biste željeli, gospodine?
- Želim da me odnesete odavde - glasio je jedva čujan odgovor.
Brzo su ga izvukli van, odveli do ograde u zavjetrini i tu ga ostavili.
Slijedeć a č etiri dana proveo je ž iveć i č ednim i jednostavnim
ž ivotom na tankim kapetanovim biskvitima (to se pecivo tako zove,
nije pripadalo kapetanu) i soda-vodi. Već u subotu se, međutim,
ohrabrio pa je popio blijed č aj sa suhim preprž enim kruhom, a u
ponedjeljak je ž eljno gutao pileć u juhu. Iskrcao se u utorak i, prateć i
tužnim pogledom brod koji je polako isplovljavao iz luke, rekao:
- Eto, odlazi, odnoseć i za dvije funte hrane koja pripada meni, a
koju nisam ni okusio.
Poslije je pričao da bi sigurno izravnao račun da je mogao ostati na
brodu još samo jedan dan.
Zato sam se oš tro usprotivio svakom odlasku na more. Naravno,
ne sebe radi, kako sam odmah objasnio. Meni na brodu nikad nije bilo
muka. Bojao sam se, međutim, za Georgea. George je izjavio kako
njemu sigurno ne bi bilo niš ta, da bi č ak už ivao, ali da bi savjetovao
meni i Harrisu da i ne pomiš ljamo na brod; uvjeren je da bismo se
obojica odmah razboljeli. Harris je na to rekao kako je, š to se njega
tič e, njemu uvijek bilo i ostalo zagonetno na koji to nač in ljudima
uspijeva da dobiju morsku bolest. Sigurno to rade namjerno, iz
afektacije. Cesto je ž elio da dobije morsku bolest, rekao je, ali mu to
nikad nije uspjelo.
Zatim nam je prič ao o tome kako je prelazio preko Kanala po tako
uzburkanom moru da su putnike morali vezivati za lež ajeve, i kako su
on i kapetan bili jedine dvije ž ive duš e na brodu koje nije savladala
muč nina. Ponekad je prič ao da samo on i drugi o icir nisu podlegli
morskoj bolesti, ali uvijek je to bio on i još netko drugi. A ako nije bio
on i još netko drugi, onda je samo on ostajao zdrav.
Cudna stvar, nitko nikad ne pati od morske bolesti - na kopnu. Na
moru mož ete vidjeti mnogo ljudi kojima je zaista zlo; ponekad ih je
pun brod. Još nikad, međutim, nisam sreo č ovjeka na kopnu koji zna
š to je to morska bolest. Kamo svi ti loš i moreplovci od kojih vrvi svaki
brod nestanu čim se dočepaju kopna, ostaje nedokučiva tajna.
Ako su ljudi u velikoj već ini slič ni jednom momku koga sam vidio
na brodu za Yarmouth, onda do rješ enja te zagonetke nije teš ko doć i.
Bili smo negdje ispred Southend Piera, 1 sjeć am se, kad sam ga naš ao
presamić enog preko ruba jednog brodskog okna u vrlo opasnom
položaju. Prišao sam mu, pokušavajući da ga spasim.
- Hej, uvucite se malo - rekao sam, tresuć i ga za rame, - Past ć ete u
more.
- Oh, bož e, volio bih da sam tamo - bio je jedini odgovor š to sam ga
mogao izvući od njega, pa sam ga morao tu i ostaviti.
Tri tjedna kasnije sreo sam ga u kavani jednog hotela u Bathu,
Prič ao je o svojim putovanjima i oduš evljeno objaš njavao koliko voli
more.
- Rođeni sam pomorac - odgovorio je na.pitanje jednog njež nog
mladić a koji ga je zavidno sluš ao, - Doduš e, jednom sam se osjeć ao
pomalo nelagodno, priznajem. Bilo je to kod Rta Horn. Brod se
slijedećeg jutra razbio o stijenje.
- A zar vam nije bilo pomalo muč no tu nedavno, kod Southend
Piera, tako da ste već poželjeli da padnete s broda? - upitao sam.
- Kod Southend Piera? - odgovorio je, promatrajući me začuđeno.
- Da, na brodu za Yarmouth, u proš li petak bila su tome toč no tri
tjedna.
- Oh, ah.,. da! - odgovorio je, razvedrivš i se. Sad se sjeć am. Tog
popodneva muč ila me je glavobolja. Od kiselih krastavaca, znate. Bili
su to najgori kiseli krastavci š to sam ih ikad okusio na jednom
pristojnom brodu. Jeste li ih i vi jeli?
Sto se mene tič e, otkrio sam izvrsnu preventivnu metodu protiv
morske bolesti. Treba jednostavno balansirati. Treba stati nasred
palube i, dok se brod ljulja i propinje, pokretati tijelo tako da uvijek
ostane uspravno. Kad se pramac broda poč ne propinjati, treba se
naginjati naprijed sve dok gotovo ne dodirnete nosom palubu, a kad
se poč ne dizati krma, treba se na isti nač in naginjati natrag, Sve je to,
međutim, lijepo i krasno ako traje sat ili dva; teš ko je tako balansirati
tjedan dana.
- Da krenemo onda uz rijeku! - rekao je George.
Imat ć emo svjež eg zraka, dovoljno izič ke aktivnosti i tiš ine, rekao
je; misli će nam biti obuzete stalnim promjenama pejzaža oko nas (čak
i Harrisove, ako je neš to ostalo od njih), a naporan rad popravit ć e
nam apetit i donijeti nam dobar san.
Harris je rekao kako, po njegovom miš ljenju, George ne bi trebalo
da poduzima niš ta od č ega ć e biti pospaniji nego obič no, jer bi to
moglo biti opasno. Rekao je kako baš ne shvać a na koji to nač in
George namjerava spavati viš e nego sada, jer dan ipak ima samo
dvadeset č etiri sata, i ljeti i zimi. Kad bi George zaista spavao duž e,
onda bi komotno mogao biti i mrtav, pa tako bar uš tedjeti ono š to sad
troši na stan i hranu.
Harris je, međutim, dodao kako bi za njega osobno rijeka bila »kao
naruč ena«. Sad, pretpostavljam da taj izraz valja protumač iti tako da
č ovjeku odgovara kad dobije neš to š to je ž elio, a iz nekog razloga nije
naruč io. Iako i takvi sluč ajevi mogu donijeti neugodna iznenađenja,
shvatio sam da je to pozitivan komentar.
I za mene je rijeka bila »kao naruč ena«, pa smo i Harris i ja rekli
da je Georgeova ideja odlič na. Rekli smo to tonom iz koga se nekako
dalo naslutiti kako smo iznenađeni da se George sjetio neč ega tako
pametnog.
Jedini koji nije bio oduš evljen prijedlogom bio je Montmorency.
Njemu nikad nije bilo mnogo stalo do rijeke.
- Vi momci smatrate da je to u redu - rekao je.
- Vi volite rijeku, ali ja ne. Ja tamo nemam š to traž iti. Pejzaž i me ne
zanimaju, a i ne puš im. Ako ugledam nekog š takora, vi neć ete
zaustaviti č amac, a ako zaspim, izvodit ć ete gluposti i na kraju me
prevrnuti u vodu. Ako mene pitate, za mene je sve to puka besmislica.
Bila su, međutim, tri glasa prema jedan, i prijedlog je prihvaćen.
II
Rasprava o planovima - Zadovoljstva »kampiranja« kada su noći

lijepe - Isto, kad pada kiša - Postignut je kompromis -
Montmorency, prvi dojmovi - Strahovanje da je on previše dobar
za ovaj svijet, kasnije odbačeno kao neosnovano - Sjednica
odgođena
Izvukli smo mape i počeli raspravljati o planovima.

Dogovorili smo se da krenemo slijedeć e subote iz Kingstona,
Harris i ja ć emo otić i ujutro i prebaciti č amac do Chertseyja, a George,
koji tek poslije mož e napustiti City (George svakog dana spava u nekoj
banci od deset do č etiri osim subotom, kad ga bude i izbacuju već U
dva sata), pridružit će nam se tamo.
Hoć emo li »kampirati« ili spavati u gostionicama? George i ja bili
smo za kampiranje. Rekli smo da bi to bilo romantič nije, da bismo se
osjećali kao u divljini, kao u stara vremena.
U srcima hladnih, tuž nih oblaka polako blijedi sjeć anje na zlatne
zrake mrtvog sunca. Ptice su uš utjele, prekinule pjesmu kao
ož aloš ćena djeca, i samo bolni krici liske i oš tro kriješ tanje prdavaca
razbijaju sveč anu tiš inu iznad uspavanih voda dok umiruć i dan izdiš e
svoj posljednji dah.
Sablasna armija Noć i, č ete sivih sjena, izvlač e se neč ujno iz
mrač nih š uma duž obala rijeke da rastjeraju posljednje straž e svjetla,
stupajuć i bez zvuka, nevidljivim nogama, kroz ustalasanu vodenu
travu i š uš tavu trstiku. A Noć , na svom tamnom prijestolju, š iri svoja
crna krila nad svijetom koji tone u mrak, tiho vladajuć i iz svog
sablasnog dvorca obasjanog blijedim zvijezdama.
U tim trenucima uplovljavamo naš im malim č amcem u neki miran
kutak, podiž emo š ator, pripremamo skromnu več eru i polako, s
už ivanjem, jedemo. Poslije toga punimo i palimo velike lule i tiho, kao
melodija, poč inje odzvanjati ugodan razgovor dok rijeka, u trenucima
š utnje, ž uboreč i oko č amca, prič a č udne stare prič e, odaje davne tajne
i tiho pjevuš i staru dječ ju pjesmicu koju pjeva već toliko tisuć a godina
i pjevat ć e je još tisuć ama godina, sve dok joj glas ne postane
promukao i starač ki, pjesmu za koju mi, koji smo nauč ili da volimo
njeno promjenljivo lice, koji smo se tako č esto privijali uz njena
podatna njedra, nekako mislimo da je razumijemo, iako ne bismo
znali riječima ispričati bajku koju smo toliko puta čuli.
I sjedimo tako, uz njenu obalu, dok se mjesec, koji je također voli,
polako spuš ta da joj utisne na lice bratski poljubac i č vrsto obavije
oko nje svoje srebrne ruke. A mi je promatramo kako teč e, stalno
pjevuš eć i, stalno š apuć uć i, u susret svom kralju, moru ... dok nam
glasovi ne zamru u tiš ini a lule se ugase, dok se mi, obič ni i ni po č emu
posebni mladi ljudi, ne osjetimo č udno ispunjeni mislima, pomalo
sjetnim a pomalo slatkim, tako da se u nama ugasi svaka ž elja i
potreba za razgovorom ... dok se ne nasmijemo i, ustajuć i i istresajuć i
pepeo iz ugaš enih lula, pož elimo jedni drugima laku noć i, uspavani
pljuskanjem vode i š uš tanjem liš ća, utonemo u č vrst san pod velikim,
nepokretnim zvijezdama, sanjajuć i da je Zemlja ponovo mlada - mlada
i svjež a kakva je bila prije nego š to su stoljeć a jada i brige izbrazdala
njeno blago lice, prije nego š to su grijesi i ludosti njene djece uč inili da
ostari njeno, ljubavlju ispunjeno srce; da je ljupka kao š to je bila u
onim davno minulim danima kad nas je, kao mlada majka, dojila na
svojim nabujalim grudima, prije nego š to nas je varljiva civilizacija
svojim laž ima odmamila iz njenog toplog naruč ja a otrovna zloba
izvješ tač enosti uč inila da se stidimo jednostavnog ž ivota š to smo ga
vodili s njom, i priprostog ali prostranog doma u kome se
čovječanstvo rodilo prije toliko tisuća godina.
- A što će biti ako padne kiša? - rekao je Harris.
Harrisa ne mož ete nič im dirnuti. U Harrisu ne postoji ni trunka
sklonosti poeziji, on ne zna š ta je to strastvena č ež nja za nedostiž nim.
Harrisu se ne događa da »plač e a ne zna zaš to«. Ako se Harrisove oč i
ispune suzama, to je, mož ete biti sigurni, zato š to jede sirov luk ili zato
što je prelio kotlet prevelikom količinom vusteršajrskog umaka.
Ako se nađete noću s Harrisom na morskoj obali i kažete:
- Sluš aj! Zar ne č uješ ? Jesu li to sirene š to pjevaju iz dubine
ustalasanih voda, ili to tuž ni duhovi mora narič u nad blijedim
utopljenicima zapletenim u morsku travu?
Harris će vas uhvatiti ispod ruke i reći:
- Cuj, stari, znam š ta je s tobom; prehladio si se. Hajde, pođi lijepo
sa mnom. Znam za jedno mjestance, tu odmah iza ugla, gdje mož eš
dobiti kapljicu najboljeg š kotskog viskija kakvog još nisi okusio.
Odmah ćeš se osjećati bolje.
Harris uvijek zna za neko mjestance tu odmah iza ugla gdje se
mož e dobiti neš to posebno, naravno kada je riječ o pić u. Uvjeren sam
da ć e vas Harris, ako ga sretnete u raju (ukoliko se neš to takvo uopć e
može pretpostaviti), dočekati ovim riječima:
- Baš mi je drago š to si stigao, stari. Naš ao sam jedno mjestance, tu
odmah iza ugla, gdje toče zaista prvoklasan nektar.
Ovog puta, međutim, buduć i da je bila riječ o kampiranju, njegovi
praktič ni nazori doš li su u pravi č as. Kampirati po kiš i nije nimalo
prijatno.
Spuš ta se več er. Mokri ste do kož e, u č amcu ima dobar pedalj vode
i sve stvari su se ovlaž ile. Nalazite na obali mjesto koje nije tako
glibovito kao ostala koja ste vidjeli, iskrcavate se, izvlač ite š ator i
pokušavate ga podići, zajedno s još jednim članom ekspedicije.
Sator je namoč en i tež ak, klizi vam iz ruku, ruš i se i pada vam na
glavu, tjerajuć i vas u ludilo. Za sve to vrijeme kiš a uporno pljuš ti.
Sator nije lako podić i ni po lijepom vremenu, a po kiš i to se pretvara u
pothvat dostojan Herkulesa. Onaj drugi č lan ekspedicije, umjesto da
vam pomaž e, samo izigrava budalu. Upravo kad prekrasno zategnete
svoju stranu, on povuče svoj kraj i pokvari sve.
- Hej, što radiš ti tamo? - vičete.
- Sta ti tamo radiš ? - odgovara on. - Popusti malo, zar je to tako
teško?
- Ne vuci! Sve si upropastio, magarče glupi! - vičete.
- Nije istina, nisam! - uzvraća on. - Puštaj tu svoju stranu!
- Kaž em ti da radiš sve naopako! - urlate, goreč i od ž elje da ga
tresnete neč im, a onda jednim snaž nim trzajem iš čupate sve njegove
kolčiće.
- Ah, prokleti idiot! - č ujete kako mrmlja, a nakon toga, na vaš e
iznenađenje, slijedi divljač ko potezanje koje ruš i sve š to ste podigli.
Spuš tate č ekić i odlazite na drugu stranu s namjerom da mu kaž ete š to
mislite o č itavom tom poslu, dok on kreć e u istom smjeru da objasni
svoje nazore vama. Jurite tako jedan za drugim u krug, psujuć i, sve
dok se š ator ne sruš i na gomilu ostavljajuć i vas da gledate jedan u
drugog preko ruševina. Tad obojica, gnjevno, u istom dahu vičete:
- Eto ti! Šta sam ti rekao?
U tom trenutku treć i č lan ekipe, koji je do tada izbacivao vodu iz
č amca, nakvasio rukav do lakta i zbog toga već deset minuta psovao
ne obrać ajuć i se nikome konkretno, dolazi da vidi kakve to, do vraga,
gluposti izvodite, i zašto prokleti šator nije već podignut.
Na kraju, ovako ili onako, š ator je ipak postavljen i poč injete
iskrcavati stvari. Beznadno je i pokuš avati nalož iti vatru pa palite
alkoholni primus i okupljate se oko njega.
Kiš nica je glavni sastojak svakog jela koje pokuš avate pojesti za
več eru. U kruhu ima dvije treć ine kiš nice, tijesto punjeno sjeckanim
biftekom obilno je natopljeno kiš nicom, a dž em, maslac, sol i kava
sjedinili su se s njom u rijetku juhu.
Poslije več ere zaključ ujete da se duhan ovlaž io i da ne mož ete
puš iti. Na sreć u, ponijeli ste sa sobom bocu tekuć ine koja, uzeta u
odgovarajuć oj dozi, grije i razvedrava, i ona vam vrać a dovoljno volje
za život da pokušate zaspati.
Zaspite tako i sanjate da vam je slon neoč ekivano sjeo na prsa, da
je proradio vulkan i odbacio vas na dno mora, zajedno sa slonom koji i
dalje mirno spava na vaš im prsima. Budite se i postajete svjesni da se
zaista dogodilo neš to už asno. Vaš je prvi dojam da je nastupio kraj
svijeta, a onda postepeno dolazite do zaključ ka da je to nemoguć e i da
su, po svemu sudeć i, na vas nasrnuli razbojnici da vas umore ili je
izbio pož ar, i to svoje uvjerenje izraž avate na uobič ajen nač in.
Pomoć i, naravno, nema niotkuda i sve š to znate jest da vas tisuć e ljudi
gaze i udaraju nogama, i da se gušite.
Iznenada shvać ate da je i netko drugi u nevolji. Cujete kako ispod
vaš eg lež aja dopiru priguš eni krici. Riješ eni, ma š to se dogodilo, da
skupo prodate svoj ž ivot, borite se uporno, ulaž uć i sve snage,
udarajuć i nogama i rukama lijevo i desno, krvož edno urlajuć i cijelo
vrijeme dok, konač no, neš to nad vama ne popusti i glava vam se nađe
na svjež em zraku, U tom trenutku, na samo dvije stope ispred vas,
ugledate nejasnu siluetu poluobuč enog razbojnika koji se sprema da
vas ubije, i upravo kad ste odluč ili da prihvatite borbu na ž ivot i smrt,
iznenada vam svane da je to, u stvari, Jim.
- Oh, to si ti, zar ne? - kaž e vam on, prepoznavš i vas u istom
trenutku.
- Jesam - odgovarate, trljajući oči. - Što se to dogodilo?
- Srušio se prokleti šator, mislim - odgovara on.. - Gdje je Bili?
Obojica poč injete glasno dozivati - Bili! - dok se tlo ispod vas ne
zaljulja i zatrese, a priguš eni glas, koji ste i ranije č uli, ne odgovori iz
dubine razvalina:
- Nosite se s moje glave, čujete li?
Iz ostataka š atora izvlač i se Bili, ulijepljen blatom, raš čupan,
izgaž en i - sasvim nepotrebno - agresivno raspolož en. Uvjeren je,
oč igledno, da ste sve to vas dvojica uč inili namjerno, da mu
napakostite.
Ujutro ste sva trojica promukli jer ste se u toku noć i gadno
prehladili. Uz to ste i izuzetno svadljivo raspolož eni i hrapavim
šapatom psujete jedan drugog, pokušavajući da pripremite doručak.
Zbog svega toga odluč ili smo da spavamo vani kad su noć i lijepe, a
u hotelima, svratiš tima i gostionicama, kao svi pristojni ljudi, kad su
noći vlažne ili kad poželimo promjenu.
Montmorency je prihvatio taj kompromis s posebnim
odobravanjem. On baš ne už iva u romantič noj tiš ini i osamljenosti. On
je za buku i vrevu, a ako je vreva pomalo i vulgarna, utoliko je
veselija. Montmorency, kad ga pogledate, ostavlja dojam anđela koji
je iz nekog ljudima nedostupnog razloga poslan na zemlju u obliku
malog foksterijera. Taj Montmorencyjev oh-kako-je-pokvaren-ovaj-
svijet-i-kako-bih-želio-da-mogu-učiniti-nešto-da-postane-bolji-i-
plemenitiji izraz ponekad izaziva suze u oč ima pobož nih starih dama i
gospode.
Kad je tek doš ao da ž ivi o mom troš ku, nisam uopć e vjerovao da
ć u ga dugo zadrž ati. Sjedio sam u naslonjač u i promatrao ga dok je on,
sjedeć i na tepihu, promatrao mene i razmiš ljao otprilike ovako: »Oh,
taj pas neć e dugo ostati na ovom svijetu. Iz oblaka ć e se spustiti zlatna
kočija i odvesti ga ravno u nebo, eto što će se dogoditi s njim.«
Nakon š to sam, međutim, platio desetak pilić a koje je zadavio;
nakon š to sam ga morao za vrat izvlač iti iz sto č etrnaest ulič nih
okrš aja dok je on rež ao i otimao se; nakon š to mi je jedna razjarena
ž ena donijela da vidim mrtvu mač ku, nazivajuć i me ubojicom; nakon
š to me je prvi susjed tuž io sudu zbog toga š to drž im nevezanog
opasnog psa, koji ga je drž ao jedne hladne noć i zatvorenog u kuć ici za
alat tako da se nije usuđivao nosa promoliti puna dva sata; i nakon š to
sam saznao da je vrtlar, bez mog znanja, dobio trideset š ilinga kladeć i
se da ć e za određeno vrijeme taj pas pobiti toliko i toliko š takora,
poč eo sam pomiš ljati da ć e ga mož da ipak ostaviti na ovom svijetu
nešto duže vrijeme.
Motati se oko š tala, okupljati oko sebe č opore najozloglaš enijih
pasa u gradu, voditi ih po predgrađima i tuć i se s drugim, isto tako
ozloglaš enim psima, to je za Montmorencyja »pravi ž ivot«. Zato je,
kako sam već spomenuo, dao prijedlogu o gostionicama, svratiš tima i
hotelima najtopliju podršku.
Nakon š to smo se tako, na opć e zadovoljstvo, sporazumjeli o
spavanju, jedino što je ostalo da se raspravi bilo je što ćemo ponijeti sa
sobom. Upravo smo bili započ eli diskusiju kad je Harris rekao da mu
je dosta naklapanja za jednu več er i predlož io da iziđemo i
proveselimo se. Upravo je pronaš ao jedno mjestance, rekao je, tu
odmah iza skvera, gdje se mož e dobiti kapljica irskog viskija koju
zaista vrijedi okusiti.
George je rekao da je ž edan (ne znam kad George nije bio ž edan),
a kako sam ja nekako predosjeć ao da bi mi č aš ica toplog viskija sa
kriš kom limuna dobro č inila, debata je jednoglasno odgođena za
slijedeću večer. Vijećnici su stavili na glavu šešire i izišli.
III
Odluke donesene - Harrisov način rada - Kako postariji otac

obitelji vješa sliku na zid - George stavlja umjesnu primjedbu -
Čari ranog jutarnjeg kupanja - Što je potrebno ponijeti za slučaj
da se čamac prevrne
Tako smo se slijedeć e več eri ponovo sastali da prodiskutiramo i

dogovorimo se o pripremama. Prvi je uzeo riječ Harris.
- A sad, prvo o č emu se treba dogovoriti jest š to ć emo ponijeti sa
sobom. Ti, J., uzmi komad papira i piš i, a ti, George, nađi katalog naš e
prodavaonice namirnica. I neka mi netko od vas da kakvu olovku, pa
ću sastaviti popis. ßalk:an:do:wñ;lo:ad.
To vam je Harris od glave do pete - uvijek spreman da č itav teret
primi na sebe i odmah ga prebaci na tuđa leđa.
Harris me uvijek podsjeti na mog pokojnog ujaka Podgera. Nikad
u ž ivotu niste vidjeli takvu guž vu u kuć i kao kad bi se moj ujak Podger
prihvatio kakvog posla. Uramljivač je, recimo, dostavio u kuć u sliku, i
stajala je u blagovaonici č ekajuć i da bude obješ ena. Tetka Podger bi
pitala što da radi s njom, na što bi ujak Podger odgovorio:
- Oh, prepusti to meni! Ne razbijajte sebi glavu oko toga, nitko od
vas. Sve ću ja sam srediti.
Nakon toga bi skinuo kaput i bacio se na posao. Najprije bi poslao
djevojku da kupi za š est penija č avala, a onda bi za njom uputio
jednog od dječ aka da joj kaž e koje velič ine. Tako bi malo-pomalo
pokrenuo i zaposlio cijelu kuću.
- A sad ti, Will, donesi č ekić - viknuo bi - a ti mi, Tom, dodaj
ravnalo. Bit će mi potrebne ljestve, ali bit će bolje ako donesete i jednu
kuhinjsku stolicu. A ti, Jim, ti ć eš otrč ati do gospodina Gogglesa i reć i
ć eš mu; »Tata vas lijepo pozdravlja, nada se da vam je noga bolje, i
pita mož ete li mu posuditi libelu.« Ti, Maria, ne idi nikamo jer netko
treba da pridrž i svijeć u, a kad se djevojka vrati, neka odmah ode i
kupi komad š page za sli» ku. A ti, Tom ... gdje je Tom? ... Tom, dolazi
ovamo! Ti ćeš mi dodati sliku.
Nakon toga bi podigao sliku i ispustio je; slika bi ispala iz okvira, a
on bi pokuš ao da spasi staklo i porezao se. Nakon toga bi poč eo
skakati po sobi, tražeći rupčić. Nije ga, naravno, mogao naći zato što je
rupč ić bio u dž epu kaputa koji je skinuo, a nije znao gdje je ostavio
kaput Citava kuć a morala je dič i ruke od traž enja alata i traž iti kaput,
dok je on poigravao naokolo i samo im smetao.
- Zar nitko u cijeloj kuć i ne zna gdje je moj kaput? Nikad u ž ivotu
nisam vidio tako smuš ene ljude, na č asnu riječ , nisam! Vas š estoro
niste u stanju nać i kaput koji sam skinuo nema tome ni pet minuta! E
pa, zaista ...
Zatim bi ustao i ustanovio da sjedi na svom kaputu, pa bi viknuo;
- U redu, ne morate viš e traž iti! Sam sam ga naš ao. Prije bi ga
mačka našla da sam je zamolio, nego vi!
Nakon š to bi pola sata previjao prst, i nakon š to je doneseno novo
staklo, donesen alat, ljestve, kuhinjska stolica, i nakon š to je donesena
svijeć a, ujak Podger ponovo bi krenuo u akciju dok bi č itava obitelj,
zajedno s djevojkom i dvorkinjom, stajala u polukrugu, spremna da
mu priskoč i u pomoć , Dok su dvoje drž ali stolicu, treć i bi mu pomogao
da se popne i pridrž avao ga, č etvrti bi mu dodao č avao, a peti č ekić .
Ujak Podger uzeo bi čavao i ispustio ga.
- Eto! - rekao bi uvrijeđeno. - Sad je nestao čavao.
I dok bismo svi mi, puzeć i na koljenima, traž ili č avao, ujak Podger
stajao bi na stolici i mrmljao, pitajuć i hoć e li stajati na stolici cijelu
večer.
Konač no bi netko naš ao č avao, ali on bi za to vrijeme izgubio
čekić.
- Gdje je sad taj č ekić ? Sto sam uradio s č ekić em? Gospode na
nebu! Sedmoro vas je tu, stojite i zijevate, a ne znate š ta sam uradio s
čekićem!
Pronaš li bismo i č ekić , ali bi on u međuvremenu izgubio znak š to
ga je nač inio na zidu gdje je trebalo zabiti č avao, i svi bismo se redom
morali penjati na stolicu pored njega da ga pokuš amo nać i. I naravno,
svatko od nas pronaš ao bi ga na drugom mjestu, a on bi nas sve redom
nazivao budalama i naređivao nam da siđemo. Nakon toga ponovo bi
uzeo ravnalo i poč eo mjeriti, i ustanovio da č avao treba zabiti na
polovicu duž ine od trideset jedan i tri osmine inč a. Pokuš ao bi to
izračunati napamet, i naprosto pobjesnio.
Svi bismo pokuš avali to izrač unati napamet, i svatko od nas doš ao
bi do drugog rezultata, na š to bismo se svi poč eli podsmijevati jedni
drugima. U toj galami nekako bismo zaboravili prvobitni broj, pa je
ujak Podger morao mjeriti ponovo.
Ovog puta ujak Podger bi odluč io da se posluž i komadom š page i u
kritič nom trenutku, kad je stari nespretnjaković stajao na stolici
nagnut nad kutom od č etrdeset pet stupnjeva pokuš avajuć i da dohvati
toč ku dobra tri inč a izvan njegovog dosega, š paga bi mu iskliznula iz
ruku a on bi se sruš io na glasovir. Kad je glavom i cijelim tijelom
udario u sve tipke odjednom, bio je to zaista izuzetan muzički efekt.
Tetka Maria bi to rekla kako ne dopuš ta da djeca stoje naokolo i
slušaju takve izraze.
Konač no bi ujak Podger ipak označ io ž eljeno mjesto, prislonio na
njega vrh č avla š to ga je drž ao u lijevoj ruci, a u desnu ruku uzeo
č ekić . Prvim udarcem č ekić a pogodio bi palac, i s urlikom ispustio
čekić nekome na nogu.
Tetka Maria bi na to blago primijetila kako se nada da ć e je ujak
Podger, kad slijedeć i put bude namjeravao zabijati č avao u zid, na
vrijeme obavijestiti, pa ć e otić i i provesti tjedan dana kod majke, dok
se taj posao ne obavi.
- Oh, vi ž ene pravite guž vu ni oko č ega - odgovorio bi ujak Podger,
dolazeći polako sebi. - Zašto, ja baš volim ovakve sitne poslove.
Nakon toga bi ponovo pokuš ao, ali ovog puta bi nakon drugog
udarca č avao potpuno nestao u zidu, zajedno s pola č ekić a, a ujak
Podger bi naletio na zid sa žestinom dovoljnom da ostane bez nosa.
Ponovo bi započ ela potraga za ravnalom i š pagom, i označ eno je
novo mjesto. Konač no, oko ponoć i, slika bi bila obješ ena - visila bi
nakrivo i pomalo nesigurno, a zid na tri stope oko nje izgledao bi kao
da ga je netko strugao grabljama. Svi bismo bili mrtvi umorni,
potpuno iscrpljeni - osim ujaka Podgera.
- Gotovo je! - rekao bi silazeć i sa stolice, nagazivš i svom tež inom
dvorkinji na kurje oko, i s neskrivenim ponosom promatrajuć i krš koji
je napravio. - Neki bi ljudi za ovakvu sitnicu pozvali majstora!
Harris ć e, siguran sam, biti isti takav kad odraste, i to sam mu i
rekao. Ne mogu dopustiti, rekao sam, da uzima sav teret na sebe.
- Ne. Ti donesi papir, olovku i katalog, George ć e pisati a ja ć u
obaviti cijeli posao.
Prvi popis š to smo ga sač inili morali smo odbaciti, Bilo je
oč igledno da gornjim tokom Temze ne mogu ploviti brodovi dovoljne
tonaž e da prevezu sve stvari koje smo zapisali kao neophodne.
Razderali smo popis i pogledali jedan drugog.
Za riječ se javio George.
- Mislim, znate, da smo krenuli pogreš nim kolosijekom. Ne
smijemo misliti na stvari koje bi nam dobro doš le, nego samo na stvari
bez kojih ne možemo.
George ponekad izvali i neš to zaista pametno. Zač udili biste se. Za
mene je ta izjava bila prava mudrost, ne samo u odnosu na konkretan
problem već i u svjetlu naš eg putovanja uz rijeku ž ivota uopć e. Koliko
ima ljudi koji na tom putovanju tako pretovare svoj č amac da samo
š to ne potone pod tež inom kojekakvih gluposti, od kojih, misle, zavisi
zadovoljstvo i udobnost putovanja, a koje su u stvari samo nepotreban
teret!
Kako ljudi pretrpavaju svoj bijedni brodić do vrha jarbola
skupocjenom odjeć om i velikim kuć ama, nepotrebnom poslugom i
gomilom nazovi prijatelja, kojima nije nimalo stalo do njih a za koje ni
sami ne mare naroč ito, skupim zabavama u kojima nitko ne už iva,
konvencionalnostima i modom, pretvaranjem i nadutoš ću i - oh,
najtež im, najglupljim od svih tereta! - strahom š to ć e o njima misliti
susjedi, luksuzom koji samo zasić uje, už ivanjima koja samo izazivaju
dosadu, praznim šepurenjem koje, kao željezna kruna kojom su nekad
krunisali zloč ince, oblijeva krvlju i prož ima bolom izmuč enu glavu
koja je nosi!
Sve je to nepotreban teret, č ovječ e, nepotreban; teret! Baci ga
preko ruba č amca u vodu! Od njega č amac postaje tako tež ak da ga
jedva vuč eš , padaš i u nesvijest veslajuć i. Postaje nezgrapan, opasan i j
tež ak za upravljanje tako da ni na trenutak nisi j slobodan od strepnje
i brige, nikad se ne možeš j opustiti i ljenčareći sanjariti... Nikad nemaš
vremena da promatraš kako leprš ave sjenke lako prelijeć u preko
plić ina, kako se svjetlucave sunč ane zrake ljeskaju na naborima vode,
kako velika i stabla kraj obale zure u svoju sliku ... Ne vidiš j
zlatnozelene š ume, bijele i ž ute vodene ljiljane, i trsku koja ti sjetno
maše, kaćune ili plave spomenke.
Baci taj teret u vodu, č ovječ e! Neka č amac tvog ž ivota bude lagan,
ukrcaj samo ono š to ti je zaista potrebno - skroman dom i jednostavna
zadovoljstva, jednog ili dvojicu prijatelja koji to zaista jesu, nekog
koga voliš i tko tebe voli, jednu mač ku, jednog psa, jednu ili dvije lule,
dovoljno hrane i dovoljno odjeć e, i malo viš e nego dovoljno pić a, jer
žeđ je opasna stvar.
Vidjet ć eš , tada, da je takvim č amcem lakš e upravljati i da se neć e
tako lako prevrnuti, a ako se i prevrne, š teta neć e biti tako velika;
jednostavna solidna roba podnosi vodu. Imat ć eš vremena i za
razmiš ljanje i za rad. Imat ć eš vremena da upiješ sunč anu svjetlost
ž ivota, da sluš aš eolsku glazbu koju bož ji vjetar izvlač i iz struna
ljudskih srca oko nas, vremena da...
Oprostite mi, molim vas. Potpuno sam se zaboravio.
E pa, prepustili smo popis Georgeu, i on je počeo pisati.
- Sator neć emo nositi - predlož io je George. - Uzet ć emo č amac s
tendom. To je mnogo jednostavnije, a i udobnije.
Uč inilo nam se da je to dobra ideja, pa smo je prihvatili. Ne znam
jeste li ikad vidjeli takav č amac, Iznad č amca prič vrste se ž eljezni
lukovi, a preko njih se nategne velika cerada, od pramca do krme, i
prič vrsti duž rubova. Camac se na taj nač in pretvara u kuć icu, vrlo
ugodnu iako pomalo zaguš ljivu. Pa sad, sve ima svojih mana, kao š to
je rekao onaj č ovjek kad mu je umrla punica i kad su doš li da od njega
naplate pogrebne troškove.
George je rekao da u tom sluč aju moramo ponijeti po pokrivač ,
lampu, sapun, č etku i č eš alj (za sve), č etkicu za zube (svatko), lavor,
praš ak za zube, sapun za brijanje (zvuč i kao vjež ba iz francuskog, zar
ne?) i nekoliko velikih ručnika za kupanje. Primjećujem da ljudi uvijek
vrš e opsež ne pripreme za kupanje kad god idu nekamo blizu vode, ali
da se baš mnogo ne kupaju kad tamo stignu.
Isto se događa kad pođete na more, Uvijek donesem č vrstu odluku
- dok razmiš ljam o tome u Londonu - da ć u svakog jutra rano ustati i
buć nuti .se u more prije doruč ka, i uvijek sveč ano pakiram kupać e
gać ice i ruč nik za kupanje, Uvijek kupujem crvene kupać e gać ice.
Nekako se sam sebi sviđam u crvenim kupać im gać icama. Dobro idu
uz moj ten, Samo, č im dođem na more, osjetim da za tim jutarnjim
kupanjem č eznem neusporedivo manje nego dok sam bio u gradu.
Naprotiv, u meni ojač a ž elja da leš karim u postelji š to mogu duž e, a
onda siđem ravno na doručak.
Jednom ili dva puta vrlina u meni je trijum irala pa sam ustao u
š est sati i poluobuč en, s gać icama i ruč nikom, jež eć i se, izbauljao
napolje. Nisam se, međutim, nikad naroč ito proveo. Izgleda da za
takve prilike, kad ja naumim da se kupam rano izjutra, č uvaju u
rezervi izuzetno oš tar istoč ni vjetar. Biraju, osim toga, samo trorogo
kamenje i stavljaju ga odozgo, zaoš tre stijene i prekriju š iljke s malo
pijeska tako da ih ne vidim, i povuku more bar dvije milje prema
puč ini tako da moram, sav zgrč en i drhteć i, cupkati do njega kroz pola
stope duboku vodu. A kad sam konač no stigao do mora, bilo je
uzburkano i sasvim neprivlač no. Dohvatio me je jedan ogroman val
tako da su mi se noge podsjekle i naš ao sam se u sjedeć em polož aju,
toč no na jednom oš trom kamenu koji je tu bio postavljen za mene.
Zatim, prije nego š to sam stigao reć i »Oh! Uh!« i ustanovio je li š to
ostalo od mene, val se vratio i odvukao me do sredine oceana. Poč eo
sam, sav izbezumljen, plivati prema obali pitajuć i se hoć u li ikad
ponovo vidjeti svoj dom i prijatelje, i kajuć i se š to nisam bio kao
dječ ak paž ljiv prema sestri (kad sam ja bio dječ ak, mislim). I upravo
kad sam bio izgubio svaku nadu, val se povukao i ostavio me
ispruž enog na pijesku kao morsku zvijezdu; ustao sam i ustanovio da
sam plivao boreć i se za goli ž ivot u dvije stope vode. Odskakutao sam
do obale, obukao se i odvukao kuć i, gdje sam se, naravno, morao
pretvarati kako sam uživao.
U ovom naš em sluč aju, svi smo prič ali o kupanju kao da
namjeravamo dugo plivati svakog jutra. George je rekao kako je divno
probuditi se u č amcu u rano, svjež e jutro i zaroniti u bistru, prozrač nu
rijeku. Harris je na to dodao da nema nič ega boljeg za apetit od
plivanja prije doruč ka. Njemu to uvijek popravi apetit, rekao je.
George je rekao kako je protiv toga da se Harris kupa, ako će zato jesti
viš e nego š to normalno jede. I ovako ć e, rekao je, biti teš ko vuć i uz
vodu svu tu silnu hranu za Harrisa.
Usprotivio sam se toj tvrdnji, naglaš avajuć i koliko ć e ugodnije biti
ž ivjeti u istom č amcu sa svjež im i okupanim Harrisom, pa makar
morali zbog toga vuč i koji kvintal namirnica viš e. Razmislivš i, George
je prihvatio moje argumente i povukao svoj veto na Harrisovo
kupanje.
Konač no smo se suglasili da ponesemo tri velika ruč nika kako ne
bismo morali čekati jedan na drugoga.
Sto se tič e odjeć e, George je rekao da ć e nam po dva odijela od
lanela biti dovoljna, jer ih, ako se uprljaju, mož emo sami oprati u
rijeci. Upitali smo ga je li ikad pokuš ao oprati lanelsko odijelo u rijeci,
a on je odgovorio da nije, da to nije osobno pokuš ao, ali da poznaje
neke ljude koji su to radili, i da to nije nimalo teš ko. Harris i ja bili smo
dovoljno naivni da povjerujemo kako on zna o č emu govori, i da bi tri
pristojna mladić a, bez polož aja i utjecaja, i bez ikakvog iskustva kada
je riječ o pranju, zaista mogli komadom sapuna oprati svoje koš ulje i
hlače u rijeci Temzi.
Doć i ć e, međutim, dani kad ć emo shvatiti, prekasno, da je George
bijedan laž ljivac koji o č itavoj stvari oč igledno pojma nije imao, Da ste
vidjeli tu odjeć u poslije pranja ... ali, kao š to se to kaž e u petparač kim
romanima, sve u svoje vrijeme.
George nas je nagovorio da ponesemo po nekoliko pari donjeg
rublja i dosta č arapa, za sluč aj da se č amac prevrne i da se moramo
presvuć i. Bit ć e nam, rekao je, potrebno i dovoljno rupč ić a jer oni
mogu posluž iti i za brisanje stvari, kao i par kož nih č izama koje ć e
nam, pored veslač kih cipela, i te kako dobro doć i ako se č amac
prevrne.
IV
Pitanje hrane - Zamjerke petroleju u ulozi atmosfere - Dobre

strane sira kao suputnika - Udata žena napušta svoj dom - Daljnje
pripreme za slučaj da se čamac prevrne - Pakiram naše stvari -
Zlobna četkica za zube - George i Harris pakiraju - Grozno
Montmorencyjevo ponašanje - Povlačimo se na počinak
Nakon toga smo započeli debatu o hrani. Prvi se javio George:

- Poč et ć emo s doruč kom. - (George je vrlo praktič an č ovjek) -
Dakle, za doruč ak ć e nam biti potrebna tava - (Harris je rekao da je
teš ko probavljiva, ali smo mu mi podviknuli neka ne izigrava budalu, i
George je nastavio) - čajnik, kotlić za vodu i alkoholni primus.
- Petrolej ne dolazi u obzir - rekao je George uputivš i nam
značajan pogled, a Harris i ja brzo smo se suglasili.
Jednom smo bili ponijeli sa sobom petrolejski primus, i »nikad
viš e«. Taj tjedan dana proveli smo kao u kakvom skladiš tu petroleja.
Prož imao je sve. Niš ta nema tu sposobnost da prož ima sve kao
petrolej. Drž ali smo ga ispod pramca, odakle se njegov miris š irio sve
do krme, prodiruć i kroz č amac i sve u č amcu, š ireć i se preko rijeke,
prož imajuć i svu prirodu i kuž eć i atmosferu. Ponekad bi puhao
zapadni petrolejski vjetar, ponekad istoč ni petrolejski vjetar, a
događalo se da puš e i sjeverni petrolejski vjetar, ili mož da juž ni. Bilo
je, međutim, potpuno svejedno dopire li iz snjež nih prostranstava
Arktika ili iz pješ čanih pustinja - uvijek je stizao zasić en zadahom
petroleja.
Petrolejska isparavanja š irila su se i upropaš tavala zalaske sunca,
a što se tiče mjesečine, ona je bila naprosto natopljena petrolejem.
U Marlowu smo pokuš ali pobjeć i od tog zadaha. Ostavili smo
č amac pored mosta i otiš li da proš etamo gradom ne bismo li mu
nekako umakli, ali on nas je pratio. Citav grad bio je kao zaliven
petrolejem. Proš li smo kroz groblje ispunjeni dojmom da tu ljude
sahranjuju u petroleju. Glavna ulica tako je zaudarala na petrolej da
smo se pitali kako taj svijet tu ž ivi. Odš etali smo se nekoliko milja
cestom prema Birminghamu, ali uzalud, č itav predio bio je dobro
nakvašen petrolejem.
Pred kraj tog izleta sastali smo se u ponoć na jednoj pustoj ledini,
pod munjom rascijepljenim hrastom, i sveč ano se zakleli (proklinjali
smo tu napast tjedan dana na obič an, građanski nač in, ali ta zakletva
bila je neš to posebno) da viš e nikad neć emo uzeti petrolej u č amac -
osim, naravno, u slučaju bolesti.
Zbog toga snio se u ovom sluč aju odluč ili za primus i denaturirani
alkohol. Ni on, doduš e, nije neka velika sreć a. Jedete denaturiranu
pitu i denaturirane kolač e. Ipak, uzet u velikim količ inama, alkohol
mnogo više godi organizmu nego petrolej.
Od ostalog š to je potrebno za doruč ak, George je predlož io jaja i
slaninu, š to je jednostavno prirediti, hladno meso, č aj, kruh, maslac i
dž em. Za ruč ak, rekao je, imat ć emo biskvite, hladno meso, kruh s
maslacem i dž em - ali sir nikako. Sir je kao i petrolej, previš e se pravi
važ an. Zeli za sebe č itav č amac. Prodire kroz torbu i nameć e svoju
aromu svemu š to se nalazi u njoj. Ne znate viš e da li jedete pitu od
jabuka, salamu ili jagode sa š lagom. Sve ima ukus sira. Sir je, međutim,
opaka stvar najviše zbog svog mirisa.
Jedan moj prijatelj, sjeć am se, kupio je u Liverpoolu dva sira. Bili
su to divni sirevi, zreli i mekani, s mirisom od dvije stotine konjskih
snaga i garantiranim dometom od tri milje, sposobni da obore č ovjeka
na udaljenosti od dvije stotine jardi. Bio sam u to vrijeme u Liverpoolu
i moj prijatelj me je upitao hoć e li mi biti teš ko da ih odnesem u
London, jer ć e se on zadrž ati još dan-dva, a za sireve ne bi bilo dobro
da tako dugo leže.
- Oh, sa zadovoljstvom, stari moj - odgovorio sam. - Sa
zadovoljstvom.
Svratio sam po sireve i zajedno s njima odvezao se koč ijom na
kolodvor. Bila je to neka olupina od koč ije koju je vukao neki
rasklimani, sipljivi mjeseč ar, koga je njegov vlasnik, dok smo
razgovarali, u trenutku oduš evljenja nazvao konjem. Sir sam stavio na
krov i krenuli smo brzinom kojom bi se ponosili konstruktori najbržeg
parnog valjka na svijetu. I sve je klimalo veselo kao pogrebno zvono
dok nismo skrenuli iza ugla. Tu je vjetar iznenada zapuhnuo naš eg ata
ž estokim mirisom sira. To ga je probudilo pa je, frkć uć i od straha,
jurnuo brzinom od tri milje na sat. Vjetar je stalno puhao u istom
smjeru i, prije nego š to smo stigli do kraja ulice, konj je dostigao
brzinu od pune č etiri milje na sat, s lakoć om prestiž uć i invalide i
debele, stare gospođe.
Koč ijaš i dva nosač a s mukom, udruž enim snagama, jedva su ga
zaustavili pred kolodvorom Ne vjerujem da bi im to uspjelo da se
jedan od momaka nije snaš ao i pokrio konju nozdrve rupč ić em i
zapalio ispred njih komad smeđeg papira.
Kupio sam kartu i ponosno odmarš irao na peron, sa svim sirevima,
dok su se ljudi s poš tovanjem sklanjali u stranu. Vlak je bio prepun i
morao sam uć i u kupe u kome je sjedilo već sedam ljudi. Neki svadljivi
stari gospodin bunio se, ali ja sam se ipak ugurao unutra, stavio sir u
mrež u za prtljagu i, smjestivš i se nekako, s osmijehom primijetio kako
je lijep, topao dan. Ubrzo se, međutim, stari gospodin počeo vrtjeti.
- Nekako je zagušljivo - rekao je.
- Vrlo sparno - rekao je muškarac pored njega.
Nakon toga su obojica poč ela njuš iti oko sebe, ali kad su po treć i
put udahnuli zrak, naglo su se zagrcnuli, ustali i bez riječ i iziš li iz
.kupea. Za njima se digla neka pokrupna gospođa, izjavila kako je
prava sramota da pristojna udata ž ena mora podnositi takvo
maltretiranje, pokupila svoju torbu i osam paketa i iziš la. Cetiri
preostala putnika sjedili su još neko vrijeme dok jedan muš karac
dostojanstvenog drž anja, po č ijem bi se odijelu i opć em izgledu moglo
zaključ iti da je iz pogrebnič ke branš e, nije rekao da ga neš to u
atmosferi podsjeć a na mrtvu bebu. Na to su trojica od putnika
pokušala da istovremeno prođu kroz vrata i povrijedila se.
Osmjehnuo sam se gospodinu u crnom i rekao kako mi se č ini da
ć emo imati č itav kupe za sebe, a on se zadovoljno nasmijao i rekao da
neki ljudi prave guž vu ni oko č ega. Kad je vlak krenuo, i on je,
međutim, utonuo u neku č udnu potiš tenost pa sam ga, kad smo stigli u
Crewe, pozvao da popijemo neš to. Prihvatio je poziv, a onda smo se
zajedno progurali do bifea gde smo č etvrt sata vikali, udarali nogama i
mahali kiš obranima. Konač no se pojavila jedna mlada dama i upitala
nas želimo li nešto.
- Što ćete popiti? - upitao sam, okrećući se mom novom znancu.
- Dajte mi za dva i pol š ilinga č iste rakije, gospođice, molim -
odgovorio je.
Nakon š to je iskapio rakiju, š utke se udaljio i sjeo u drugi kupe, š to
nije bilo nimalo lijepo od njega.
Od Crewea sam putovao sam u kupeu, iako je vlak bio prepun. Kad
bi vlak stigao u kakvu stanicu, ljudi bi, ugledavš i prazan kupe,
nagrnuli vič uć i: »Ovamo, Maria, ovamo, ovdje ima slobodnih mjesta!«
i »U redu, Tome, dolazim!« Trč ali bi vukuć i teš ke kovč ege, i gurali se
oko vrata tko ć e prvi uć i. Konač no bi netko otvorio vrata, popeo se na
stepenik i sruš io se u naruč je č ovjeka iza njega. Dolazili bi, jedan po
jedan, i osjetivš i miris bjež ali da se uguraju u neki drugi vagon, ili
plaćali razliku i odlazili u prvi razred.
Sa stanice Euston odnio sam sireve ravno u stan mog prijatelja.
Kad je njegova supruga uš la u sobu, zastala je i zagrcnula se, a onda je
rekla;
- Sto se dogodilo? Recite mi i najgore.
- To su sirevi - rekao sam. - Tom ih je kupio u Liverpoolu i zamolio
me da vam ih donesem.
Dodao sam kako se nadam da ć e shvatiti da ja nemam nikakve
veze s tim. Rekla je da je uvjerena u to, ali da ć e o č itavoj stvari
porazgovarati s Tomom kad se vrati.
Moj prijatelj se zadrž ao u Liverpoolu duž e nego š to je oč ekivao, i
tri dana kasnije, pošto se nije vratio, njegova je žena došla k meni.
- Što vam je rekao Tom za one sireve? - upitala je s vrata.
Odgovorio sam da je poruč io da ih drž i na vlaž nom mjestu, i neka
ih nitko ne dira.
- Malo je vjerojatno da ć e ih itko dirnuti - rekla je. - Je li ih
pomirisao?
Rekao sam da jest, vjerojatno, i da mu je do tih sireva mnogo stalo.
- Hoć e li se straš no naljutiti - upitala je - ako platim nekom č ovjeku
da ih odnese i zakopa?
Rekao sam da bi ga to potreslo do dubine duše.
Odjednom joj je bljesnula ideja.
- A kako bi bilo da ih vi pričuvate? - rekla je.
- Da ih pošaljem ovamo?
- Gospođo - odgovorio sam - ja osobno volim miris sira i nedavno
putovanje s njim iz Liverpoola ostat ć e mi zauvijek u uspomeni kao
divan završ etak jednog ugodnog odmora. Na ovom svijetu, međutim,
moramo misliti i na druge. Dama pod č ijim krovom imam č ast
stanovati jest udovica i, koliko znam, mož da i siroč e. Ona vrlo
odlučno, čak, rekao bih, elokventno protestira kad netko pokuša da je,
kako ona to kaž e, »prijeđe«. Prisutnost sireva vaš eg muž a u njenoj
kuć i ona bi, to instinktivno osjeć am, protumač ila kao takav pokuš aj, a
ja ne ž elim da se o meni govori kako sam pokuš ao prijeć i jednu
udovicu i siroče.
- Onda, dobro - rekla je supruga mog prijatelja, ustajuć i. - Mogu
vam reć i samo to da ć u pokupiti djecu i otić i u hotel dok se taj sir ne
pojede. Ne želim više živjeti u istoj kući s njim.
Održ ala je riječ , ostavivš i kuć u na č uvanje jednoj dvorkinji koja je,
kad su je upitali hoć e li izdrž ati miris, upitala: »Kakav miris?« i koja je,
kad su je odveli do sira i rekli da duboko uvuč e zrak kroz nos, izjavila
kako se osjeć a blag miris dinja. Iz toga su izvukli zaključ ak da joj
atmosfera ne može naškoditi, i ostavili je u kući.
Hotelski rač un iznosio je petnaest gvineja i moj prijatelj, nakon š to
je sve sabrao, izrač unao je da ga je funta sira stajala osam š ilinga i š est
penija. Rekao je da obož ava kriš ku dobrog sira, ali da to nadilazi
njegove moguć nosti. Zato je odluč io da ga se riješ i. Bacio je sireve u
kanal, ali ih je morao ponovo loviti jer su se lađari sa š lepova ž alili.
Govorili su da ih od tih sireva hvata nesvjestica. Zatim ih je, jedne
tamne noć i, odnio i ostavio u opć inskoj mrtvač nici. Grobar ga je,
međutim, pronašao i digao strašnu galamu.
Rekao je da je to zavjera da mu se oduzme kruh, jer bi taj miris
probudio i mrtve.
Moj se prijatelj konač no oslobodio tih sireva tako š to ih je odnio u
jedan primorski gradić i zakopao na plaž i. Mjesto je zbog toga
iznenada postalo č uveno. Gosti su prič ali kako nikad ranije nisu
primjeć ivali kako je tu zrak oš tar, i tuberkulozni i malokrvni ljudi
odlazili su tamo masovno na oporavak.
Zbog toga sam, ma koliko volio sir, smatrao da je George u pravu
što odbija da ga ponesemo.
- Už inu ć emo preskoč iti - rekao je George (Harris ga je na to
razoč arano pogledao) - ali zato ć emo u sedam sati prirediti dobar,
obilan obrok, užinu s čajem i večeru zajedno.
Harris se odmah razvedrio. George je predlož io pitu s mesom i
voć em, hladno meso, rajč ice, povrć e i voć e. Za pić e ć emo ponijeti onu
č udnu, ljepljivu Harrisovu tekuć inu koju, kad se pomiješ a s vodom, on
naziva limunadom, dosta č aja i bocu viskija za sluč aj, kako je rekao
George, da se čamac prevrne.
Imao sam dojam da George malo previš e inzistira na tom
prevrtanju. To nekako nije bio pravi duh s kojim se kreć e u takav
pothvat.
Bilo mi je, međutim, drago što ćemo ponijeti viski.
Odluč ili smo da vino i pivo ne nosimo. Pogreš no je nositi ta pić a na
rijeku. Od njih č ovjek postaje trom i sanjiv. Poneka č aš a uveč er, dok
š etkate po gradu i zagledate djevojke, ne mož e š koditi, ali ne treba piti
kad vam sunce udara ravno u glavu, a još vas čeka težak posao.
Napravili smo popis stvari koje ć emo ponijeti, i kad smo se te
več eri rastajali, ustanovili smo da je prilič no dug. Slijedeć eg dana bio
je petak, donijeli smo sve i sastali se uveč er da ih spakiramo. Donijeli
smo veliki, lagani kovč eg za odjeć u i nekoliko koš ara za namirnice i
posuđe. Premjestili smo stol do prozora, istresli sve stvari na gomilu
nasred poda, sjeli naokolo i gledali u nju.
Rekao sam da ću ja pakirati.
Uvijek sam bio ponosan na svoju vješ tinu u pakiranju. Pakiranje je
jedna od mnogih stvari o kojima, uvjeren sam, znam viš e nego bilo tko
drugi na svijetu. (Iznenađuje me, ponekad, koliko takvih stvari ima.)
Upoznao sam Georgea i Harrisa s tom č injenicom i rekao im da ć e biti
najbolje ako sve prepuste isključ ivo meni. Prihvatili su prijedlog sa
spremnoš ću u kojoj je bilo neč eg zloslutnog. George je pripalio lulu i
ispružio se na ležaljci, a Harris je podigao noge na stol, pušeći cigaru.
To je bilo daleko od onog š to sam imao na umu. Zamiš ljao sam,
naravno, da ja rukovodim cijelim poslom, a da George i Harris rade
prema mojim uputama. Htio sam da ih samo tu i tamo odgurnem u
stranu riječ ima: »Oh, ti.,.«, »Ostavi, to ć u ja!«, »Evo, vidi kako je to
jednostavno!« - da ih uč im, moglo bi se reć i. Nač in na koji su oni
shvatili moje riječ i nervirao me je. Niš ta mi tako ne ide na ž ivce kao
ljudi koji besposleni sjede oko mene dok ja radim.
Stanovao sam nekad s jednim momkom koji me je tako dovodio do
ludila. Izlež avao se na so i i promatrao me kako radim, satima, prateć i
me pogledom po cijeloj sobi, kamo god bih krenuo. Govorio je kako
mu istinski godi da me promatra dok petljam naokolo. Govorio je
kako tada osjeć a da ž ivot nije prazan san koji treba prespavati i
prozijevati, već uzviš en pothvat, ispunjen duž nostima i teš kim radom.
Govorio je da se č esto pita kako je mogao ž ivjeti prije nego š to je
upoznao mene, kad nije imao koga da gleda dok radi.
Sad, ja nisam takav. Ne mogu mimo sjediti i promatrati druge kako
skapavaju od posla. Uvijek sam spreman da ustanem i nadziravam, da
š etkam naokolo s rukama u dž epovima i objaš njavam kako treba
raditi. Takva je već moja energična priroda, i ja tu ne mogu ništa.
Ovog puta, međutim, nisam rekao ni riječ i, već sam poč eo pakirati.
Pokazalo se da je to već i posao nego š to sam u poč etku zamiš ljao.
Konač no sam ipak spakirao kovč eg i sjeo na njega da pritegnem
remenje.
- Zar nećeš staviti unutra i čizme? - upitao je Harris.
Pogledao sam naokolo i ustanovio da sam potpuno zaboravio na
njih. Takav vam je Harris. Nije me mogao upozoriti dok nisam
zatvorio i remenjem pritegao kovč eg, naravno. A George se smijao -
onim svojim podrugljivim, glupavim, idiotskim, iš čaš enim smijehom.
Njih dvojica su me ponekad dovodila do ludila.
Otvorio sam kovč eg i ugurao u njega č izme, a onda, upravo kad
sam namjeravao da ga zatvorim, pala mi je na um jedna straš na misao.
Jesam li spakirao svoju č etkicu za zube? Ne znam zaš to, ali nikad ne
znam jesam li spakirao četkicu za zube ili nisam.
Ta č etkica za zube progoni me kad god putujem nekamo, i
zagorč ava mi ž ivot. Sanjam da je nisam spakirao, budim se sav u
ledenom znoju i skač em iz kreveta da je traž im. Ujutro je, opet,
spakiram prije nego š to operem zube pa moram otvarati kovč eg da je
nađem, i ona je uvijek ono posljednje š to izvuč em iz kovč ega. Nakon
toga ponovo spakiram kovč eg i zaboravim je u kupaoni, pa se moram
u posljednjem trenutku vrać ati i nositi je na ž eljeznič ku stanicu
umotanu u rupčić.
Morao sam, naravno, ponovo izvuć i sve iz kovč ega i, naravno,
nisam je mogao nać i. Ispreturao sam stvari otprilike do stanja u kome
su bile prije nego š to je stvoren svijet, dok je još vladao kaos,
Harrisovu i Georgeovu č etkicu naš ao sam, narav» no, po osamnaest
puta, ali svoju nikako. Vrać ao sam stvari u kovč eg jednu po jednu, i
svaku sam dobro zagledao i protresao, Tako sam je konač no naš ao u
jednoj cipeli. Sve sam spakirao ponovo.
Kad sam završ io taj posao, George je upitao je li u kovč egu sapun.
Rekao sam da mi puca prsluk je li sapun u kovč egu ili nije, zatvorio ga
i stegao remenjem, a onda ustanovio da sam spakirao svoju kesu za
duhan pa sam ga morao ponovo otvoriti. Kovč eg je de initivno
zatvoren u deset sati i pet minuta, a ostale su još koš are. Harris je
primijetio da nam je do polaska ostalo još manje od dvanaest sati i da
ć e biti bolje ako on i George spakiraju ostalo. Suglasio sam se i sjeo, a
oni su se bacili na posao.
Poč eli su neobič no bodro, oč igledno s namjerom da mi pokaž u
kako se to radi. Nisam rekao ni riječ i; č ekao sam svoj trenutak. Kad
Georgea objese, Harris ć e ostati najveć i antitalent za pakiranje na
svijetu. Promatrao sam gomile tanjura i š alica, č ajnike, boce, tegle,
pite, primuse, kolač e, rajč ice i tako dalje, svjestan da ć e stvar ubrzo
postati zabavna.
I postala je. Poč eli su tako š to su razbili jednu š alicu. To je bilo
prvo š to su uradili. Uradili su to tek da pokaž u š to su u stanju uraditi, i
da izazovu radoznalost.
Nakon toga je Harris spakirao dž em od jagoda preko rajč ica i
zgnječio ih, pa su morali vaditi rajčice iz košare žlicom.
Zatim je doš ao red na Georgea; stao je na maslac, Nisam rekao
niš ta, samo sam im priš ao i sjeo na rub stola da ih mogu bolje
promatrati, To ih je nerviralo viš e nego da sam rekao ne znam š to. To
se osjeć alo. Nerviralo ih je i smetalo, pa su gazili po stvarima, stavljali
stvari iza sebe i viš e ih nisu mogli nać i, spakirali pite na dno a teš ke
stvari nabili preko njih, dok ih nisu zgnječili...
Preko svega su još prosuli sol, a š to se tič e maslaca ... nisam mogao
ni zamisliti š ta sve dvojica odraslih ljudi mogu uraditi s jednim
paketić em maslaca. Nakon š to ga je George izvukao iz svoje papuč e,
pokuš ali su ga ugurati u č ajnik. Nije htio da uđe, a dio koji je bio
unutra nije htio napolje. Na kraju su ga sastrugali nož em i stavili na
stolicu, pa je Harris sjeo na njega. Ostao mu je zalijepljen na hlač ama,
a oni su ga tražili po cijeloj sobi.
- Zakleo bih se da sam ga spustio na ovu stolicu - rekao je George,
zureći u prazno sjedište.
- Vidio sam kako si ga tamo spustio, nema dvije minute - rekao je
Harris.
Nakon toga su poč eli pretraž ivati sobu i sastali se u sredini, zureć i
jedan u drugog.
- Čudna stvar. Nikad nisam čuo za ovakvo nešto - rekao je George.
- Zaista misteriozno - rekao je Harris.
Zlatim se George nekako našao iza Harrisa i ugledao maslac.
- Mi ga tražimo, a on je tu! - uzviknuo je ljutito.
- Gdje? - upitao je Harris, okrećući se.
- Ne mič i se, zaboga! - dreknuo je George, bacajuć i se prema
njemu.
Skinuli su ga s Harrisovih hlača i nabili u kotlić.
Montmorency je, naravno, aktivno sudjelovao u svemu tome.
Njegova je ž ivotna ambicija da smeta i da se izdiru na njega. Ako se
uvuč e nekamo gdje je apsolutno nepož eljan, gdje ć e svima smetati,
gdje ć e ljude dovoditi do ludila tako da ga gađaju svim š to im se nađe
pri ruci, tek onda osjeća da mu dan nije prošao uzalud.
Namjestiti se tako da se netko spotakne o njega i satima ga psuje,
to je njegov najuzviš eniji cilj i ideal. Ako mu se to posreć i, njegova
umišljenost postaje gotovo nepodnošljiva.
Dolazio je i sjedao upravo na one stvari koje su George i Harris
htjeli spakirati, a sve š to je izvodio radio je s č vrstim uvjerenjem da,
kad netko ispruž i ruku za neč im, u stvari ž eli dohvatiti njegovu vlaž nu
njuš ku. Stavio je š apu u dž em, grickao č ajne ž lič ice, a onda je zamislio
da su limuni š takori, uvukao se u koš aru i potamanio tri prije nego š to
ga je Harris stigao tresnuti po glavi tavom.
Harris je rekao da ga ja potič em na to. Nisam ga poticao. Takvog
psa nije nikad potrebno poticati. Na takve stvari tjera ga njegova
priroda, prvobitni grijeh s kojim je rođen.
Pakiranje je završ eno u dvanaest i pedeset, i Harris je, sjedeć i na
velikoj koš ari, izjavio kako se nada da niš ta neć emo nać i polomljeno.
George je rekao da je ono š to je polomljeno polomljeno, i ta misao kao
da ga je smirivala. Rekao je također da je spreman za krevet. Svi smo
bili spremni za krevet. Harris je trebalo da spava te noć i kod nas, pa
smo se zajedno popeli u spavaću sobu.
Bacili smo novč ić da odredimo gdje ć e tko spavati, i Harris je
trebalo da spava sa mnom.
- Želiš li spavati do zida ili s vanjske strane, J.? - upitao je.
Rekao sam da najviše volim spavati u krevetu.
Harris je rekao da je to stari štos.
- Kad želite da vas ujutro probudim? - upitao je George.
- U sedam - rekao je Harris.
- Ne, u šest - rekao sam jer sam želio napisati još nekoliko pisama.
Neko smo se vrijeme natezali oko toga, ali smo na kraju doš li do
kompromisnog rješenja i sporazumjeli se da ustanemo u pola sedam.
- Probudi nas u pola sedam, George - rekli smo.
George nije odgovorio, a kad smo mu priš li, ustanovili smo da već
uvelike spava. Namjestili smo lavor pun vode tako da ujutro, kad
ustane, zagazi ravno u njega, i uvukli se u krevet.
V
Gospođa Poppets nas budi - George spavalica - Prijevara s

»prognozom vremena« - Naša prtljaga - Drsko ponašanje jednog
dječaka - Svijet se okuplja oko nas - Krećemo s velikom pompom i
stižemo na stanicu Waterloo - Prostodušnost činovnika
Jugozapadne željeznice kad se radi o tako profanim stvarima kao
što su vlakovi - Plovimo, plovimo u otvorenom čamcu
Ujutro nas je probudila gospođa Poppets.

- Znate li, gospodine, da je već skoro devet sati? - rekla je.
- Devet čega? - dreknuo sam, skočivši.
- Devet sati - odgovorila je kroz ključ anicu. - Uč inilo mi se da ste se
uspavali.
Probudio sam Harrisa i rekao mu koliko je sati.
- Mislio sam da si namjeravao ustati u šest - rekao je.
- Pa i jesam - odgovorio sam. - Zašto me nisi probudio?
- Kako da te probudim kad ti nisi probudio mene? - odbrusio je. -
Sad ć emo stić i na rijeku tek negdje poslije dvanaest. Pitam se jesi li
uopće namjeravao ustati.
- Aha - odgovorio sam - i sreć a tvoja š to jesam. Da te nisam
probudio, ti bi spavao četrnaest dana.
Rež ali smo tako jedan na drugog još nekoliko minuta, dok nas nije
prekinulo prkosno Georgeovo hrkanje, To nas je, prvi put otkako smo
se probudili, podsjetilo da je i on tu. Lež ao je - on, č ovjek koji je pitao
kad ž elimo da nas probudi - na leđima, š irom otvorenih usta i
podignutih koljena.
Ne znam zaš to, naravno, ali već sam pogled na č ovjeka koji spava
dok sam ja već na nogama dovodi me do ludila. Už asava me pomisao
na to da dragocjeni trenuci njegovog ž ivota, nenadoknadivi trenuci
koji se nikad viš e neć e vratiti, odlaze tako unepovrat, u beskorisnom
spavanju.
Tu je lež ao George, trać eć i u odvratnom ljenč arenju neprocjenjivi
poklon vremena, svoj dragocjeni ž ivot za č ijim ć e izgubljenim i
neiskoriš tenim sekundama jednom gorko ž aliti. Mogao se, budan,
gostiti jajima sa š unkom, draž iti psa ili oč ijukati sa sobaricom, umjesto
da tu leži umrtvljen, duše utonule u dubok zaborav.
Bila je to straš na misao. Harris i ja, č inilo se, doš li smo na nju u
istom trenutku. Odluč ili smo da ga spasimo, i taj plemeniti naum
uč inio je da zaboravimo na svađu. Bacili smo se prema njegovom
krevetu i strgli s njega pokrivač e; Harris ga je tresnuo papuč om po
glavi, a ja sam mu dreknuo u uho tako da se smjesta probudio.
- Šta se događa? - rekao je, uspravivši se u krevetu.
- Ustaj, klado debela! - zaurlao je Harris. - Već je devet i petnaest!
- Sta! - vrisnuo je i skoč io iz postelje ravno u lavor pun vode. - Koja
je budala stavila ovo ovdje?
Rekli smo mu da je budala on, kad nije vidio lavor.
Obukli smo se, ali tek kad smo krenuli u kupaonu, palo nam je na
pamet da smo spakirali č etkice za zube, č eš ljeve i č etke (ta moja
č etkica za zube otjerat ć e me u grob, siguran sam!), pa smo morali sić i
u prizemlje i izvuć i ih iz kovč ega. Kad smo to obavili, George se sjetio
svog pribora za brijanje. Rekli smo mu da ć e se tog jutra morati odreć i
brijanja, jer neć emo viš e otvarati prokleti kovč eg ni za njega ni za bilo
koga drugog.
- Ne budite ludi - rekao je. - Zar mogu ovakav u City?
Bili smo svjesni da to City neć e lako podnijeti, ali zar smo sad
mogli misliti na ljudske patnje? Kao š to je rekao Harris, na svoj
uobičajeni, vulgarni način, City će morati to progutati.
Zatim smo siš li na doruč ak. Montmorency je bio pozvao dvojicu
svojih prijatelja da ga isprate, pa su ubijali vrijeme tukuć i se pred
vratima. Smirili smo ih kiš obranom i prihvatili se kotleta i hladne
govedine.
- Najvaž nije je dobro doruč kovati - izjavio je Harris poč injuć i s
kotletima dok su, kako je rekao, topli, a govedina može čekati.
George je uzeo novine i proč itao nam rubriku o nesretnim
sluč ajevima na vodi, a zatim vremensku prognozu koja je predviđala
»hladno vrijeme s oborinama i mjestimič nim razvedravanjem« (ma
š to to znač ilo u usporedbi s uobič ajenim loš im vremenom), »s
povremenim lokalnim grmljavinama, istoč nim vjetrom i opć om
depresijom nad Midlandsom (uključ ujuć i London i Kanal). Barometar
u padu.«
Mislim, sasvim ozbiljno, da je od svih gluposti i besmislica kojima
nas bombardiraju ta podvala s »vremenskom prognozom«
najnepodnoš ljivija. Meteorolozi »predviđaju« toč no ono š to se
dogodilo juč er ili prekjuč er, i toč no suprotno od onoga š to ć e biti
danas.
Sjeć am se kako sam jedne kasne jeseni potpuno upropastio odmor
samo zato š to sam shvać ao ozbiljno vremenske prognoze u mjesnim
novinama. »Danas se mogu oč ekivati jaki pljuskovi s grmljavinom«,
pisalo je u ponedjeljak pa smo odustali od piknika i č uč ali cijeli dan u
kuć i, oč ekujuć i kiš u. Ljudi su prolazili pored naš e kuć e, u dvokolicama
i koč ijama, veseli i raspolož eni kao malo-kad, sunce je blistalo a nebo
je bilo bez ijednog oblačka.
- Ah! - govorili smo, promatrajuć i ih kroz prozor, - Kako ć e se
mokri vratiti kući!
Kikotali smo se zamiš ljajuć i kako ć e pokisnuti do kož e, a zatim
sjeli, podjarili vatru u kaminu i posvetili se č itanju i sređivanju zbirki
morskog bilja i š koljki. Sunč ane zrake prodirale su u sobu i oko
dvanaest sati vruć ina je već postala neizdrž ljiva, pa smo se poč eli
pitati kad će udariti ti jaki pljuskovi s mjestimičnim grmljavinama.
- Ah, sruč it ć e se poslije podne, vidjet ć ete - govorili smo jedni
drugima. - Oh, kako će taj narod pokisnuti! Bit će smijeha!
U jedan sat doš la je gazdarica da nas pita zar neć emo izić i kad je
tako divan dan.
- Ne, ni sluč ajno - odgovorili smo, smijuljeć i se znalač ki. - Mi
nećemo. Ne namjeravamo pokisnuti, ne, hvala.
I kad je dan već bio na izmaku, a od pljuska ni traga, pokuš ali smo
se razvedriti miš lju kako ć e grunuti iznenada, upravo kad narod krene
kuć ama pa ne bude imao gdje da se skloni. Smoč it ć e ih gore nego
ikad. Nije, međutim, pala ni kap kiš e i tako je proš ao jedan prekrasan
dan, a nakon njega i prekrasna noć.
Sutradan ujutro proč itali smo da ć e biti »lijep, sunč an i vedar dan,
temperatura u porastu«, pa smo se lagano obukli i iziš li. Pola sata
nakon š to smo krenuli, poč ela je padati kiš a i podigao se neki ledeni
vjetar, i tako je ostalo cijelog dana. Vratili smo se kuć i prehlađeni i s
reumom, i otišli ravno u krevet.
Vrijeme je neš to za mene sasvim neshvatljivo. Nikad se nisam znao
snać i u njemu. Barometar je sasvim beskoristan; nepouzdan je kao i
prognoze u novinama.
Jedan takav barometar visio je u hotelu u Oxfordu, u kome sam bio
odsjeo proljetos, i kad sam tamo stigao, pokazivao je »lijepo vrijeme«.
Vani je pljuš talo kao iz kabla, i kiš a je padala cijelog dana; to mi
nikako nije bilo jasno. Kucnuo sam prstom po barometru, a on je
poskoč io i pokazao »vrlo suho«. Hotelski momak koji je upravo
prolazio zastao je i rekao kako barometar, po njegovu miš ljenju,
pokazuje sutraš nje vrijeme. Mož da misli na pretproš li tjedan, rekao
sam zamišljeno, ali momak je rekao ne, nikako.
Kucnuo sam ga ponovo slijedeć eg jutra i kazaljka je skoč ila još
viš e, dok je kiš a pljuš tala jač e nego ikad. U srijedu sam otiš ao i ponovo
ga lupnuo, a kazaljka je pokazala najprije »lijepo«, zatim »vrlo suho« i
konač no »toplo i suho«, dok nije udarila u granič nik koji joj nije dao
dalje. Radila je sve š to je mogla, ali instrument je bio građen tako da
nije mogao prognozirati još toplije vrijeme a da se ne raspadne.
Kazaljka je oč igledno ž eljela ić i dalje, prognozirati suš u, nestaš icu
vode, sunč anice, samume, pješ čane oluje i takve stvari, ali granič nik
joj je to onemoguć avao. Morala se pomiriti s tim da pokazuje samo
obično »vrlo suho« vrijeme.
Kiš a je u međuvremenu bez prestanka lila potocima, a donji dio
grada bio je pod vodom jer se rijeka bila izlila iz korita.
Hotelski momak rekao je kako ć e nesumnjivo jednom uslijediti
duž i period lijepog vremena, i proč itao nam stihove koji su bili
otisnuti iznad te proročanske sprave, a prema kojima
Predskazano davno, traje dugo;
najavljeno brzo, prođe brzo.
Lijepo vrijeme tog ljeta nije doš lo. Aparat je, po svemu sudeć i,
govorio o slijedećem proljeću.
Postoje i oni barometri novog tipa, uspravni, dugač ki. Njih ne
mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep. Jedna strana odnosi se na deset
sati prethodnog dana a druga na deset sati danas, ali č ovjek se ne
mož e nać i kod barometra baš toč no u deset, znate. Podiž e se i spuš ta
pokazujuć i kiš u i lijepo vrijeme, s manje ili viš e vjetra, a jedan njegov
kraj označ en je s »Nly« a drugi s »Ely« 2 (kakve veze ima Ely s tim?).
Ako ga tresnete, ne pokazuje niš ta. Osim toga, morate ga podesiti na
nivo mora i prerač unati u stupnjeve Fahrenheita, a tek tada vam niš ta
nije jasno.
Kome je, uostalom, stalo da unaprijed zna vrijeme? Dovoljno nas
nervira kad dođe, i č emu se unaprijed uzrujavati zbog onog š to nas
č eka? Prorok kakav nam se sviđa jest starac koji u izuzetno tmurno
jutro, kad nam je zbog neč ega posebno stalo da vrijeme bude lijepo,
pogleda znalačkim okom u horizont i kaže:
- Oh, ne, gospodine, mislim da ć e se razvedriti. Razvedrit ć e se
sasvim sigurno, gospodine.
- Ah, taj zna - kaž emo, pozdravljajuć i ga i odlazeć i. - Pravo je č udo
kako ti stari ljudi poznaju ćudi vremena.
Naš e simpatije prema tom č ovjeku nimalo ne umanjuje č injenica
da se ne razvedrava, nego da kiša uporno pljušti cijelog dana.
- Ah, nema veze - kažemo. - Uradio je Što je mogao.
Prema č ovjeku koji predvidi ruž no vrijeme osjeć amo, naprotiv,
samo antipatiju i ogorčenje.
- Sto mislite, hoć e li se razvedriti? - vič emo, veselo, prolazeć i pored
njega.
- Bogami neć e, gospodine. Bojim se da ć e padati cijeli dan -
odgovara on, vrteći glavom.
- Prokleta stara budala - mrmljamo - š ta on zna o vremenu? - A ako
se njegova prognoza pokaž e toč nom, vrać amo se ispunjeni još već om
srdž bom prema njemu i s nekim neodređenim osjeć ajem da, ovako ili
onako, on ima u tome svoje prste.
Na dan naš eg polaska jutro je bilo previš e vedro i sunč ano da bi
nas jeziva upozorenja š tampe na »barometar u padu«, »atmosferske
poremeć aje š to se iskosa približ avaju preko Srednje Evrope« i
»poveć anje tlaka« previš e uznemirila. I tako je George, zaključ ivš i da
nam ne mož e pokvariti raspolož enje i da samo gubi vrijeme, potajno
digao cigaretu što sam je bio brižljivo smotao za sebe i otišao.
Harris i ja, nakon š to smo dokrajč ili ono š to je još bilo na stolu,
iznijeli smo prtljagu pred kuću i čekali da naiđe kakva kočija.
Kad smo skupili svu prtljagu, gomila je bila prilič no velika. Bio je
tu najprije kovč eg, zatim jedna manja putna torba, dvije koš are, veliki
svež anj pokrivač a, č etiri-pet kaputa i kiš nih kabanica, nekoliko
kiš obrana, zatim jedna lubenica u mrež i jer je bila previš e velika da
bismo je mogli nekamo ugurati, nekoliko funti grož đa u maloj korpi,
jedan japanski suncobran od papira i tava koja zbog dugač ke ruč ice
nije mogla stati u košaru pa smo je samo umotali u pakpapir.
Bila je to zaista povelika gomila, i Harrisu i meni bilo je zbog
neč ega neugodno da stojimo kraj nje, iako ne bih znao reć i zaš to.
Koč ije nije bilo ali zato su se pojavili ulič ni mangupi i, oč igledno
zainteresirani za prizor, zastali da nas promatraju.
Prvi je naiš ao Biggsov š egrt. Biggs drž i prodavaonicu voć a i
povrć a, a njegov je najveć i talent da pronalazi i zapoš ljava najdrskije i
najbezobraznije š egrte š to ih je civilizacija dosad stvorila. Ako se u
naš em susjedstvu pojavi netko tko se posebno istič e po mangupskoj
liniji, odmah znamo da je to Biggsov najnoviji š egrt. Prič ali su mi, kad
se dogodilo ono č uveno umorstvo u Great Coram Streetu, da je naš a
ulica odmah zaključ ila kako se iza toga krije (tadaš nji) Biggsov š egrt.
Da nije bio u stanju, prilikom oš trog unakrsnog ispitivanja kome je
podvrgnut od strane broja 19 gdje je ujutro poslije zloč ina svratio po
narudž be (uz pomoć broja 21 koji se u to vrijeme sluč ajno zatekao
pred vratima), dokazati savrš en alibi, loš e bi se proveo. Nisam
poznavao tadaš njeg Biggsovog š egrta, ali na osnovi kasnijih iskustava
s njima ja osobno ne bih pridavao veliku važnost tom alibiju.
Biggsov š egrt, kao š to sam rekao, pojavio se iza ugla. Kad je
iskrsnuo, bio je oč igledno u velikoj ž urbi, ali kad je ugledao prizor -
Harrisa, mene, Montmorencyja i stvari - usporio je korak, zureć i u nas.
Harris i ja odmjerili smo ga namrgođeno, š to bi nekoj pro injenijoj
naravi bilo dovoljno, ali Biggsovi momci nisu, po pravilu, osjetljivi.
Zastao je, na dva koraka od naš eg stubiš ta, i naslonjen na ogradu,
grickajuć i neku slamku, budno pratio svaki naš pokret. Bilo je
očigledno da namjerava pratiti razvoj događaja do kraja.
Trenutak nakon toga na suprotnoj strani ulice pojavio se momak iz
prodavaonice mješovite robe. Biggsov šegrt mu je doviknuo:
- Hej! Prizemlje iz broja 42 seli!
Momak iz prodavaonice mješ ovite robe preš ao je preko ulice i
zauzeo polož aj na suprotnoj strani stubiš ta. Nakon toga je naiš ao
mladi gospodin iz postolarske radionice i pridruž io se Biggsovom
š egrtu, dok je nadzornik kanti za smeć e iz »Plave poš te« zauzeo
izdvojen položaj na pločniku.
- Neć e, izgleda, umrijeti od gladi, š to kaž ete? - rekao je dž entlemen
iz cipelarske radionice.
- Oh, pa i ti bi ponio sa sobom neke stvarč ice - odgovorio je
funkcioner iz »Plave poš te« - da si ko oni kreno preko Atlantika u
čamcu na vesla.
- Oni ne putuju preko Atlantika - dobacio je Biggsov momak. -
Krenuli su u potragu za Stanleyjem.
U međuvremenu, oko nas se okupila povelika gomila i ljudi su se
poč eli raspitivati š to se događa. Jedna strana (mlađi i veseliji dio
gomile) tvrdila je da se radi o svadbi i pokazivala na Harrisa kao
mladož enju, dok je stariji i trezniji dio građana viš e naginjao
pretpostavci da je u pitanju pogreb i da sam ja vjerojatno pokojnikov
brat.
Konač no se pojavila jedna prazna koč ija (naš om ulicom, inač e, kad
nikome nisu potrebne, prolaze tri prazne koč ije u minuti, zadrž avaju
se tu i smetaju) pa smo se ubacili u nju s naš om prtljagom, i nakon š to
smo izbacili nekoliko Montmorencyjevih prijatelja, koji su se
oč igledno bili zakleli da ga nikad neć e napustiti, odvezli se uz klicanje
gomile. Biggsov je momak č ak bacio za nama jednu mrkvu, za sretan
put.
Stigli smo na stanicu Waterloo u jedanaest sati i upitali odakle
kreć e vlak u jedanaest i pet. To, naravno, nitko nije znao; na stanici
Waterloo nitko nikad ne zna odakle kreć e koji vlak, ni kamo taj vlak,
kad krene, u stvari ide. Nosač koji je ponio našu prtljagu bio je uvjeren
da kreć e s drugog perona, dok je drugi nosač , s kojim se upustio u
diskusiju o tom pitanju, č uo da se prič a kako ć e krenuti s perona broj
jedan. Sef stanice je, s druge strane, vjerovao da ć e krenuti s lokalnog
perona.
Da privedemo stvar kraju, popeli smo se na kat da upitamo
prometnog inspektora, i on nam je rekao kako je upravo sreo jednog
č ovjeka koji je vidio taj vlak na peronu broj tri. Otiš li smo na treć i
peron, ali mjesne autoritativne lič nosti saopć ile su nam da je, po
njihovu miš ljenju, taj vlak u stvari ekspres za Southampton, a mož da i
lokalni za Windsor. Bili su, međutim, sigurni da to nije vlak za
Kingston, iako nam nisu mogli reći zašto.
Naš nam je nosač tada rekao da je, po njegovu miš ljenju, taj vlak
vjerojatno na gornjem peronu; sjeć a se tog vlaka od ranije, rekao je. I
tako smo otiš li na gornji peron, potraž ili strojovođu i upitali ga da li
ide za Kingston. Rekao je da to, naravno, ne zna sasvim sigurno, ali da
mu se č ini da ide. Bilo kako bilo, ako njegov vlak nije 11.05 za
Kingston, onda je gotovo sigurno da je 9.32 za Virginia Water, ili 10.00
ekspres za otok Wight. U svakom sluč aju, ide nekamo u tom pravcu, a
kamo, to ć emo sa sigurnoš ću znati kad stignemo. Gurnuli smo mu u
ruku dva i pol šilinga i zamolili ga da bude 10.05 za Kingston.
- Nitko nikad neć e saznati, na ovoj pruzi - rekli smo mu - koji ste
vlak i kamo idete. Put vam je poznat, pa se tiho izvucite i vozite za
Kingston.
- Pa sad, ni sam ne znam, gospodo - odgovorio je taj plemeniti
č ovjek - ali pretpostavljam da neki vlak mora voziti i za Kingston.
Odbacit ću vas.
Tako smo se odvezli do Kingstona Londonsko-jugozapadnom
željeznicom.
Kasnije smo saznali da je vlak kojim smo otputovali bio u stvari
poš tanski vlak za Exeter, i da su ga satima traž ili po stanici Waterloo,
ali nitko nije znao što se s njim dogodilo.
Camac nas je č ekao u Kingstonu toč no ispod mosta pa smo se
uputili prema njemu, utovarili svoju prtljagu i konač no se i sami
ukrcali.
- Je li sve u redu, gospodine? - upitao nas je č ovjek koji je
iznajmljivao čamce.
- Sve je u redu - odgovorili smo, i Harris za veslima, ja za kormilom
i Montmorency, nesretan i sumnjič av na pramcu, zaplovili smo
rijekom koja će četrnaest dana biti naš dom.
VI
Kingston - Poučne napomene o ranoj engleskoj povijesti - Poučna

zapažanja o hrastovom duborezu i životu uopće - Tužna priča o
Stiwingsu mlađem - Razmišljanja o davnoj prošlosti - Zaboravljam
da sam za kormilom - Zanimljive posljedice - Labirint u Hampton
Courtu - Harris kao vodič
Bilo je prekrasno jutro, u kasno proljeć e ili rano ljeto, kako vam
drago, kad se njež no zelenilo trave i liš ća poč inje prelijevati tamnijim
nijansama i priroda izgleda kao lijepa, mlada djevojka koja drhti od
čudnih impulsa svoje probuđene ženstvenosti.
Starinske zabač ene ulice Kingstona š to se spuš taju do same rijeke
izgledale su neobič no slikovito na blješ tavom suncu. Svjetlucava
rijeka sa š lepovima š to su plovili po njoj, sjenovite staze za vuč u
brodova, lijepo uređene vile na suprotnoj strani rijeke, Harris u
naranč asto-crvenom blejzeru koji stenje veslajuć i, daleki obrisi starog
sivog dvorca Tudora, sve je to sač injavalo jedinstvenu sunč anu sliku,
blistavu ali smirenu, punu ž ivota, a ipak tako tihu da sam osjetio,
premda je dan bio tek poč eo, kako tonem u neko dremljivo
sanjarenje.
Razmiš ljao sam o Kingstonu ili Kyningestunu, kako se gradić zvao
u vrijeme kad su u njemu krunjeni saksonski kraljevi. Tuje veliki
Cezar preš ao rijeku, a rimske su legije logorovale na okolnim
padinama. Cezar, kao mnogo kasnije Elizabeta, zaustavljao se, izgleda,
svuda; samo, viš e je drž ao do svog ugleda nego dobra stara kraljica
Bess - nije odsjedao u krčmama.
Bila je luda za krč mama, ta Djevica-kraljica Engleske. Teš ko je
nać i koliko-toliko privlač nu krč mu u krugu od deset milja oko
Londona u koju nije zavirila, u kojoj nije odsjela ili u kojoj nije
prespavala, ovom ili onom zgodom. Razmiš ljao sam o tome kako bi
bilo kad bi, recimo, Harris okrenuo novi list i postao velik i ugledan
č ovjek, kad bi na primjer postao predsjednik vlade, i umro. Da li bi
nakon toga na krč me koje je posjeć ivao stavili natpise »U ovoj
gostionici Harris je popio vrč piva«, »Harris je ovdje u ljeto 1888.
godine popio dva š kotska viskija«, ili »Iz ove krč me izbacili su Harrisa
u prosincu 1886«.
Ne, takvih natpisa bilo bi previš e! Postale bi slavne kuć e u koje
nikad nije stupio: »Jedina krč ma u juž nom Londonu u kojoj Harris
nikad nije pio!« Narod bi nagrnuo da vidi što joj to nedostaje.
Kako je jadni, maloumni kralj Edwy morao mrziti taj Kyningestun!
Krunidbena mu je gozba prisjela. Mož da mu nije prijala glava vepra
punjena suhim š ljivama (ne bi ni meni, siguran sam), a mož da je popio
previš e jakog bijelog vina i medovine, pa je zbrisao s buč ne pijanke da
provede u tišini, na mjesečini, koji sat sa svojom voljenom Elgivom.
Stajali su kraj prozora, drž eć i se za ruke, i promatrali mirnu,
mjeseč inom obasjanu rijeku, dok je iz dvorana duboko ispod njih na
mahove dopirala pijana galama, kao jedva čujni žagor i huka.
A onda su okrutni Odo i sveti Dunstan silom provalili u tihu sobu,
zasuli njež nu kraljicu grubim uvredama i odvukli jadnog Edwyja
natrag, u bučnu vrevu pijane gomile.
Mnogo godina kasnije, uz treš tanje ratne glazbe, saksonski kraljevi
i saksonske orgije sahranjeni su jedni uz druge i velič ina Kingstona na
neko vrijeme je splasnula, da bi grad ponovo vratio staru slavu kad je
Hampton Court postao sjediš te Tudora i Stuarta, kad su se kraljevske
lađe ljuljale vezane uz obalu rijeke, a dvorani u ogrtač ima jarkih boja
silazili niza stube prema vodi, uzvikujuć i: »Krasnieh li barkah, vaj!
Neka je blagosloveno ime Gospodnie!«
Mnoge od starih kuć a naokolo vrlo rječ ito govore o danima kad je
Kingston bio sjediš te kraljeva, kad su u njemu ž ivjeli plemić i i dvorani
da bi bili u kraljevoj blizini, a duga cesta prema vratima dvorca cijelog
dana veselo odzvanjala od zveketa č elika, rzanja nemirnih, plemenitih
konja, š uš tanja svile i barš una i smijeha lijepih ž ena. Velike i prostrane
kuć e s isturenim mrež astim prozorima, ogromnim kaminima i
kitnjastim zabatima prič aju o danima bijelih č arapa i svilenih prsluka,
pojaseva izvezenih biserom i kompliciranih prisega. Podignute su u
vremenima kad su ljudi »znali kako se gradi«. Tvrde crvene opeke s
vremenom su legle još č vrš će, a hrastove stube ne š kripe i ne
pucketaju dok čovjek polako silazi niz njih.
Kad je već riječ o hrastovim stubama, u jednoj kuć i u Kingstonu
postoje takve jedne prekrasne stube u hrastovom duborezu. Sad je to
neka trgovina, na samom trgu, ali kuć a je nekad oč igledno bila dom
neke važ ne lič nosti. Jedan moj prijatelj, koji ž ivi u Kingstonu, otiš ao je
jednom zgodom u tu trgovinu da kupi š eš ir i, u trenutku rasijanosti,
gurnuo ruku u džep i platio odmah, u gotovom.
Trgovac (koji je poznavao mog prijatelja) nije, naravno, u prvom
trenutku mogao vjerovati svojim oč ima, ali je brzo doš ao sebi i,
osjeć ajuć i kako treba uč initi neš to u smislu poticanja takvih
postupaka, upitao naš eg junaka da li bi htio vidjeti lijep stari hrastov
duborez. Moj je prijatelj rekao da bi, i trgovac ga je nakon toga odveo
kroz radnju i uza stube na kat. Ograda je predstavljala savrš en
primjerak umjetnič kog rada u drvu, a zidovi su svuda bili oblož eni
hrastovinom, s duborezom dostojnim kakvog dvorca.
Sa stuba su otiš li u salon, prostranu svijetlu prostoriju sa zidovima
oblož enim, na iznenađenje mog prijatelja, tapetama vedrih boja, s
plavom osnovom. Stan je, međutim, bio sasvim obič an i moj prijatelj
se poč eo pitati zaš to gaje trgovac tu doveo. Vlasnik je otiš ao do jednog
zida i pokucao. Čuo se zvuk drva.
- Hrastovina - objasnio je. - Sve sam hrastov duborez, sve do
stropa, isti kao što ste vidjeli na stubama.
- Ta, za ime bož je, č ovječ e - viknuo je moj prijatelj zaprepaš teno -
ne ž elite valjda reć i da ste pokrili hrastov duborez plavim papirnim
tapetama?
- Jesam - glasio je odgovor. - I masno sam to platio. Morao sam,
naravno, najprije dati da se duborez izblanja i izravna, Sad je soba bar
svijetla. Ranije je bila strašno sumorna.
Ne mogu reć i da kategorič ki osuđujem tog č ovjeka (š to je za njega,
nesumnjivo, velika utjeha). S njegova glediš ta, a to je glediš te
prosječ nog kuć evlasnika koji tež i Sto jednostavnijem ž ivotu, a ne
starog manijaka koji visi po prodavaonicama anktikviteta, on je
sasvim u pravu. Hrastov je duborez vrlo ugodan za oko kad ga nema
mnogo, ali je bez sumnje pomalo sumorno ž ivjeti okruž en njim, bar za
one koji u tome posebno ne už ivaju. To je nekako kao da č ovjek ž ivi u
crkvi.
Ne, ono š to je u njegovom sluč aju tuž no jest č injenica da on, kome
nije mnogo stalo do hrastova duboreza, ima salon oblož en
izrezbarenom hrastovinom, dok ljudi koji je vole moraju davati silne
novce da je nabave. To je, izgleda, pravilo na ovom svijetu. Svatko ima
ono što mu ne treba, a ono što želi imaju drugi.
Ož enjeni ljudi imaju ž ene kojih bi se rado riješ ili, a mladi
neož enjeni ljudi kukaju š to ih nemaju. Siromasi koji jedva sastavljaju
kraj s krajem imaju po osmoro divne djece. Bogati brač ni parovi
umiru bez djece, nemajući kome ostaviti svoju imovinu.
Tu su, zatim, djevojke s udvarač ima. Djevojkama s mnogo
udvarača oni nikad nisu potrebni.
Kaž u kako bi ih se rado riješ ile, da ih oni samo gnjave, zaš to ne idu
i ne udvaraju se gospođici Smith i gospođici Brown, koje su ružne i već
u godinama i nemaju nijednog udvarač a? Njima udvarač i nisu
potrebni, ne namjeravaju se nikad udati.
Ne treba mnogo razbijati sebi glavu s tim stvarima; č ovjek se samo
ražalosti.
U naš oj š koli bio je jedan dječ ak koga smo svi zvali Sanford i
Merton. Pravo ime bilo mu je Stiwings. Bio je to najneobič niji dječ ak
š to sam ga ikad u ž ivotu vidio. Mislim da je zaista volio uč iti. Uvijek je
imao neugodnosti zbog obič aja da sjedi u krevetu i č ita grč ki, a š to se
tič e francuskih nepravilnih glagola, nije bilo sile koja ga je mogla
odvojiti od njih. Glava mu je bila puna nekih čudnih i neprirodnih ideja
o tome kako ć e postati ponos svojih roditelja i š kole, č eznuo je za tim
da pobere š to viš e nagrada i da, kad odraste, postane uč en č ovjek;
mislio je samo na neke takve gluposti. Nikad nisam sreo tako č udno
stvorenje a istovremeno bezazleno, pazite, kao tek rođena beba.
E pa, taj dječ ak se razbolijevao po dva puta tjedno tako da nije
mogao ić i u š kolu. Nije bilo dječ aka na svijetu koji se znao tako
razboljeti kao taj Sanford i Merton. Kad bi izbila kakva zaraza negdje
deset milja daleko od naš eg grada, on bi se razbolio od te bolesti, i to
opasno. Dobivao je bronhitis po pasjim vruć inama i peludnu groznicu
oko Bož ić a. Nakon š est tjedana suš e reuma bi ga oborila u krevet, a
kad bi izišao u novembarsku maglu, vraćao se kući sa sunčanicom.
Jedne godine dali su mu anesteziju, jadniku, povadili mu sve zube i
stavili mu protezu jer su ga straš no i vječ ito boljeli zubi. Zubobolju je,
međutim, zamijenila neuralgija s kronič nom upalom srednjeg uha.
Nije bilo dana da nije bio prehlađen, osim u toku onih devet tjedana
š to je bolovao od š arlaha, i uvijek je patio od ozeblina. Za velike
epidemije kolere 1871. godine naš e susjedstvo ostalo je č udno
poš teđeno. Imali smo samo jedan sluč aj oboljenja u cijeloj ž upi, i to je
bio mladi Stiwings.
Kad je bio bolestan, morao je ostati u krevetu, jesti piletinu, lake
pudinge i grož đe iz staklenika. Lež ao bi tako i jecao jer mu nisu
dopuštali da vježba latinski, a oduzeli su mu i njemačku gramatiku.
Mi ostali dječ aci, međutim, mi koji bismo rado ž rtvovali deset
semestara š kole za jedan dan bolovanja i kojima nije bilo ni na kraj
pameti da pruž e roditeljima neš to zbog č ega bi se mogli praviti važ ni,
mi nismo bili kadri uhvatiti č ak ni anginu. Zafrkavali smo se na
propuhu i to nam je samo dobro č inilo, č ak nas i osvjež avalo; gutali
smo stvari od kojih bi se svatko razbolio, ali od njih smo se samo
debljali i dobivali još bolji apetit. Ma š to radili, nismo se mogli
razboljeti sve dok ne bi poč eli š kolski praznici. A onda, prvog dana
ferija, uhvatili bismo gripu, navukli veliki kaš alj i sve moguć e vrste
oboljenja kojih se ne bismo mogli riješ iti sve dok ne bi opet poč ela
š kola. Poslije toga, ma koliko pokuš avali da to spriječ imo, smjesta
bismo ozdravili i osjećali se bolje nego ikad.
Takav je ž ivot, a mi smo kao ž ito koje pokose, gurnu u peć i
ispeku.
Vratimo se, međutim, pitanju hrastovog duboreza. Mora da su
imali mnogo smisla za umjetnič ko i lijepo - ti naš i davni preci. Sve
naš e današ nje umjetnič ko blago tek su iskopine predmeta za
svakodnevnu upotrebu od prije tri ili č etiri stotine godina. Pitam se da
li stari tanjuri za juhu, vrč evi za pivo ili gasila za svijeć e koje danas
toliko cijenimo, zaista posjeduju istinsku ljepotu ili ih privlač nim č ini
samo aureola starine koja ih okruž uje. Starinski »plavi« porculan koji
danas vješ amo po zidovima kao ukras, bio je prije par stoljeć a obič no
posuđe, a ruž ič asti pastiri i ž ute pastirice nad kojima se danas
izbezumljuju naš i prijatelji, pretvarajuć i se kako shvać aju njihovu
umjetnič ku vrijednost, bili su bezvrijedni ukrasi za kamin koje su
majke u osamnaestom stoljeć u davale djeci da se igraju kad su bila
nemirna.
Hoć e li isto tako biti i u buduć nosti? Hoć e li jeftine sitnice
današ njice sutra postati skupocjene umjetnine? Hoć e li bogati ljudi
dvadeset prvog stoljeć a vješ ati iznad kamina redove naš ih današ njih
tanjura s vrbama? Hoć e li bijele š alice sa zlatnim rubom i prekrasnim
zlatnim cvijetom (nepoznate vrste) koje naš e Sarah Jones danas tako
nemarno razbijaju, biti briž ljivo slijepljene i stavljene u vitrinu a
prašinu s njih brisat će osobno domaćica?
Uzmimo, na primjer, onog psa od porculana koji ukraš ava spavać u
sobu mog namješ tenog stana, To je neki bijeli pas. Oč i su mu plave.
Ima njuš ku njež ne ruž ič aste boje, s crnim pjegama. Glava mu je
nekako nezgodno ukruć ena, a izraz olič enje ljupkosti dovedene do
ruba imbecilnosti. Ja osobno nisam nimalo oduš evljen tom iguricom.
Promatrana kao umjetnič ko djelo, č ak me pomalo i nervira. Moji
lakomisleni prijatelji otvoreno joj se rugaju, pa č ak se ni samoj
gazdarici ne sviđa naroč ito, i ona opravdava njenu prisutnost u sobi
samo činjenicom da ju je dobila od neke tetke.
Viš e je, međutim, nego vjerojatno da ć e za dvije stotine godina
negdje iskopati tog psić a, bez nogu i slomljena repa, prodati ga kao
antič ki porculan i dati mu poč asno mjesto u nekoj vitrini, a ljudi ć e ga
promatrati i diviti mu se. Oduševljavat će ih divni preljevi boje njegove
njuš ke i znalač ki ć e raspravljati kako je divan morao biti komadić
repa koji mu nedostaje.
Mi danas ne mož emo sagledati ljepotu tog psa. Za nas on
predstavlja neš to sasvim obič no. To je kao sa sunč evim zalaskom i
zvijezdama - ne divimo se njihovoj ljepoti zato š to su nam oč i navikle
na njih. Tako je i s tim porculanskim psom. Godine 2288. ljudi ć e se
topiti nad njim. Izrada takvih pasa bit ć e tada davno zaboravljena
umjetnost. Naš i ć e se potomci pitati kako smo ih pravili, i govorit ć e
kakvi smo majstori bili. 0 nama ć e se prič ati s poš tovanjem kao o
»onim izvanrednim starim umjetnicima koji su u devetnaestom
stoljeću izrađivali pse od porculana«.
O »ruč nom radu« najstarije kć eri iz osnovne š kole govorit ć e se
kao o »tapiseriji iz viktorijanske ere« gotovo neprocjenjive
vrijednosti. Plavo-bijeli vrč evi za pivo iz današ njih seoskih krč mi bit
ć e traž eni na sve strane, ispucali i okrnjeni, i prodavat ć e se po cijeni
svoje tež ine u zlatu, i bogati ljudi pit ć e iz njih ruž icu. Turisti iz Japana
kupovat ć e razne »uspomene iz Ramsgatea« i »suvenire iz Margatea«
koji su nekako izbjegli uniš tenju i nositi ih u Jedo kao č udne engleske
starine.
U tom trenutku Harris je ispustio vesla, podigao se sa svog mjesta,
legao na leđa i digao noge u zrak. Montmorency je zacvilio i prevrnuo
se preko glave, a koš ara na vrhu gomile stvari poskoč ila je i sve su
stvari iz nje poispadale.
To me pomalo iznenadilo, ali nisam izgubio živce.
- Hej, što vam je? - rekao sam sasvim pristojno.
- Što nam je? Nosi se u ...
Ne, razmislio sam i neć u ponoviti ono š to je Harris rekao. Mož da
sam bio kriv, priznajem, ali niš ta ne mož e opravdati upotrebu grubih
izraza i psovki, posebno kad se radi o č ovjeku sa solidnim kuć nim
odgojem, š to je, znam, bio sluč aj sa Harrisom. Razmiš ljao sam o
drugim stvarima i zaboravio, š to nije nimalo teš ko razumjeti, da drž im
u ruci kormilo, s tom posljedicom da smo se u prilič noj mjeri
pomiješ ali s obalom. Teš ko je, u prvom trenutku, bilo reć i š to smo mi,
a š to je obala rijeke na strani Middlesexa. Nakon izvjesnog vremena
uspjeli smo, ipak, ustanoviti što je što i raspetljati se.
Harris je, međutim, izjavio da je dovoljno veslao i da je sad red na
mene. Tako sam, poš to smo već bili uz obalu, uzeo už e za vuč u i poč eo
vuć i č amac pored Hampton Court a. Kako je divan taj stari bedem š to
se pruž a duž same rijeke! Nikad ne prođem pokraj njega a da se ne
obrađujem š to ga vidim. To je tako topao, slikovit, drag stari zid i tako
lijepu sliku pruž a prekriven tu liš ajem, a tamo mahovinom, sa
stidljivom mladom lozom š to izviruje preko ruba bedema da vidi š to
se događa dolje na prometnoj rijeci, i s dostojanstvenim starim
brš ljanom š to se razgranao neš to niž e. Na svakih deset jardi tog starog
zida nać i ć ete pedeset raznih boja, preljeva i nijansi. Kad bih znao
crtati, i nauč io kako se slika, mogao bih nač initi zaista prekrasnu sliku
tog zida, siguran sam. Cesto sam razmiš ljao i o tome kako bih volio
stalno živjeti u Hampton Courtu. Tu vlada takva tišina i mir, i upravo je
idealno mjesto za šetanje rano izjutra, prije nego što nagrne svjetina.
Znam, međutim, kad bi se to ostvarilo, da ne bih bio naroč ito
oduš evljen. Bilo bi tu jezivo dosadno i sumorno uveč er, dok svjetiljke
bacaju treperave sjene na drvom oblož ene zidove, a daleki koraci
odjekuju kroz hladne kamene hodnike, č as se približ avajuć i, č as
zamiruć i u daljini, i u mrtvoj tiš ini č ovjek č uje samo otkucaje vlastitog
srca.
Mi muš karci i ž ene djeca smo sunca. Volimo svjetlost i ž ivot. Zato
hrlimo u naselja i gradove, a okolica postaje iz godine u godinu sve
pustija. Po suncu, danju, kad oko nas ž ivi i bruji Priroda, volimo
otvorene padine i duboke š ume, ali noć u, kad majka Zemlja zaspi a
nas ostavi budne, oh! Svijet oko nas izgleda sasvim pust i uplaš imo se
kao djeca u napuš tenoj kuć i. Sjednemo i zajecamo, obuzeti č ež njom za
ulicama s plinskom rasvjetom, ljudskim glasovima i ohrabrujuć om
vrevom ljudskog ž ivota. Osjeć amo se sitni i bespomoć ni u toj
ogromnoj tiš ini koju razbija samo š uš tanje tamnog drveć a š ibanog
noć nim vjetrom. Samo se duhovi motaju oko nas i njihovi ž alosni
uzdasi ispunjavaju nas dubokom tugom. Zato, okupimo se u velikim
gradovima, zapalimo ogromne logorske vatre od milijun plinskih
plamičaka, vičimo, pjevajmo i osjećajmo se hrabri!
Harris me upitao jesam li ikad bio u labirintu Hampton Courta. On
sam bio je tamo samo jednom, rekao je, i to da nekome pok,až e put.
Prouč io je labirint na karti i bilo je tako jednostavno snać i se u njemu
da je to bilo upravo smiješ no - jedva vrijedno ona dva penija koliko
naplać uju za ulaz. Ta karta, rekao je Harris, bila je sigurno neč ija
neslana š ala, jer nimalo ne odgovara stvarnosti već samo navodi na
krivi put. Harris je vodio u labirint nekog rođaka iz provincije.
- Uć i ć emo na trenutak - rekao je - kako bi mogao reć i da si bio, jer
je u stvari sve i previš e jednostavno. Besmislica je zvati to labirintom.
Treba samo uvijek skretati desno. Proš etat ć emo se desetak minuta, a
onda idemo nekamo na ručak.
Cim su uš li u labirint, sreli su neke ljude koji su im rekli kako
hodaju već tri č etvrti sata i da im je dosta. Harris ih je pozvao da pođu
za njim ako ž ele; on je upravo uš ao, i samo ć e malo proš vrljati i izvesti
ih. Rekli su kako je to vrlo ljubezno od njega i krenuli za njim.
Usput su skupljali i druge ljude koji su ž eljeli izić i sve dok im se
nisu pridruž ili svi koji su bili u labirintu. Ljudi koji su već bili izgubili
svaku nadu da ć e se ikad izvuć i i ponovo ugledati svoj dom i prijatelje,
prikupljali bi hrabrost kad bi ugledali Harrisa i njegovu grupu i
pridruž ivali se procesiji, blagosiljajuć i ga. Harris je rekao kako je za
njim iš lo nekih dvadesetak ljudi. Jedna ž ena s malim djetetom, koja je
bila u labirintu još od jutra, uporno je zahtijevala da ga drž i za ruku, iz
straha da ga ne izgubi.
Harris je neprestano skretao desno, ali put se otegao i njegov je
rođak rekao kako je to, očigledno, vrlo velik labirint.
- Oh, jedan od najvećih u Evropi - rekao je Harris.
- Sigurno jest - odgovorio je rođak - jer hodamo već dobre dvije
milje.
Harris je poč eo misliti kako je to pomalo č udno, ali je uporno iš ao
dalje dok nisu proš li pokraj polovice ž emič ke na zemlji za koju je
Harrisov rođak izjavio da ju je vidio na istom mjestu prije sedam
minuta. Harris je rekao da je to nemoguć e, ali ž ena s djetetom
odgovorila je da nikako nije nemoguć e, jer ju je njeno dijete tu bacilo
upravo prije nego š to su sreli Harrisa. Dodala je također da ž ali š to je
uopć e srela Harrisa, jer je on, po njenom dubokom uvjerenju, obič an
š arlatan. To je naljutilo Harrisa pa je izvukao mapu i objasnio svoju
teoriju.
- Mapa bi nam mož da bila od koristi - rekao je netko od prisutnih -
kad biste vi znali gdje se sad nalazimo.
Harris to nije znao pa je predlož io, kao najbolje rješ enje, da se
vrate do ulaza i krenu iz poč etka. To o kretanju iz poč etka nije
primljeno s nekim naroč itim oduš evljenjem, ali svi su se slagali da bi
bilo dobro vratiti se do ulaza, pa su se okrenuli i ponovo poš li za
Harrisom, u suprotnom smjeru. Proš lo je desetak minuta, a onda su se
iznenada obreli u središtu labirinta.
Harris je u prvom trenutku namjeravao reć i kako je upravo to bio
njegov cilj, ali gomila je već izgledala opasno razjarena pa je odluč io
da to proglasi pukim slučajem.
Bilo kako bilo, imali su ipak neš to od č ega su mogli poč eti. Sad su
bar znali gdje se nalaze, pa su se bacili na prouč avanje mape. Cinilo se
da je stvar sasvim jednostavna, pa su krenuli po treći put.
Tri minute kasnije ponovo su se naš li u centru. Kojim god putem
poš li, ponovo bi se vratili u središ te. To se na kraju pretvorilo u
pravilo pa su neki ljudi tu i ostajali, č ekajuć i da se ostali proš etaju
ukrug i ponovo im se pridruž e. Harris je nakon izvjesnog vremena
ponovo izvukao mapu, ali je gomila, kad ju je ugledala, jednostavno
pobješ njela. Rekli su mu neka njome navije kosu. Harris je rekao kako
se nije mogao oteti dojmu da je postao u izvjesnoj mjeri nepopularan.
Svi su na kraju naprosto izludjeli i poč eli dozivati č uvara. Covjek je
doš ao, popeo se izvana na ljestvice i poč eo im dovikivati upute. Do
tada su, međutim, svi bili već tako izbezumljeni da nisu mogli niš ta
shvatiti, pa im je č ovjek doviknuo neka ostanu gdje jesu, da ć e on doć i
po njih. Zbili su se u gomilu i č ekali, a č uvar je preskoč io ogradu i
pošao prema njima.
Nesreć a je htjela da to bude neki mlad č uvar, neiskusan u svom
poslu. Kad je stupio u labirint, nije znao doć i do njih, i konač no se i on
izgubio. S vremena na vrijeme ugledali bi ga kako trč i s druge strane
ž ivice, a on bi ugledao njih i pož urio se prema njima. Cekali bi i č ekali,
a onda bi se on, nakon pet minuta, pojavio toč no na istom mjestu,
pitajući kamo su nestali.
Morali su pričekati da se jedan od starijih čuvara vrati s večere, tek
tada su se izvukli.
Harris je rekao da je labirint u Hampton Courtu izvanredan, bar
koliko on mož e suditi o tome, i slož ili smo se da na povratku
pokušamo nagovoriti Georgea da ga obiđe.
VII
Rijeka u svom nedjeljnom ruhu - Odjeća na rijeci - Prilika za

muškarce - Harrisov nedostatak ukusa - Georgeov blejzer - Dan u
društvu dama dotjeranih po posljednjoj modi - Grob gospođe
Thomas - Čovjek koji nije volio grobove, lijesove i lubanje - Harris
se ljuti - Njegovo mišljenje o Georgeu, bankama i limunadi - Harris
izvodi akrobacije
O svom dož ivljaju u labirintu Harris mi je prič ao dok smo prolazili

kroz branu Moulsey. Trebalo nam je dosta vremena da prođemo, jer
smo bili jedini č amac a Moulsey je velika brana. Ne sjeć am se da sam
ikad vidio branu Mousley sa samo jednim č amcem u prevodnici. Inač e
je to, ne izuzimajuć i ni Boulters Lock, najzaposlenija prevodnica na
rijeci.
Stajao sam i promatrao je, ponekad, kad se u njoj uopć e nije
vidjela voda već samo blistav splet jarkih blejzera, š arenih kapica,
š irokih š eš ira, raznobojnih suncobrana, svilenih rupč ić a i ogrtač a,
leprš avih traka i prozrač nih bijelih haljina; kad je, promatrana odozgo
s keja, prevodnica izgledala kao ogromna kutija u koju je bez reda
nabacano cvijeć a svih moguć ih boja i nijansi i koje sad lež i,
prelijevajući se kao duga i ispunjavajući svaki kutak.
Nedjeljom, kad je lijepo vrijeme, takav prizor mož e se vidjeti
gotovo preko cijelog dana dok uzvodno i nizvodno, pred vratima
prevodnice, č ekaju na red dugi nizovi č amaca, a bezbroj brodica
dolazi i udaljava se tako da je suncem obasjana rijeka, od dvorca do
hamptonske crkve, posuta ž utim, plavim, naranč astim, bijelim,
crvenim i ruž ič astim toč kama i mrljama, I sami stanovnici Hamptona i
Moulseyja dolaze, sportski odjeveni, i motaju se oko brane sa svojim
psima, oč ijukaju, puš e i promatraju č amce. Sto od kapa i kaputa
muš karaca, š to od lijepih, raznobojnih haljina ž ena, š to od razigranih
pasa, pokretnih č amaca, bijelih jedara, ugodnog pejzaž a i svjetlucave
vode, to je jedan od najveselijih prizora š to se mož e vidjeti u blizini
starog, tmurnog grada Londona.
Rijeka pruž a divnu priliku za oblač enje. Tu i mi muš karci mož emo
pokazati svoj ukus kada se radi o bojama, i ako mene pitate, mislim da
se pojavljujemo prilič no elegantno odjeveni. Volim imati na sebi
poneš to crvene boje - crvene i crne. Imam kosu, kao š to znate,
zlatnosmeđe boje, prilič no lijepe nijanse, kaž u, a uz nju izvrsno ide
tamnocrvena boja. Osim toga, uvijek sam smatrao da uz nju dobro
pristaju i svijetloplava kravata i par č izmica od mekane kož e, te rubac
od crvene svile oko pasa - rubac izgleda mnogo ljepše nego remen.
Harris, međutim, viš e voli nijanse naranč aste i ž ute boje, š to ja baš
ne smatram naroč ito sretnim izborom. Ten mu je previš e taman da bi
nosio ž uto. Zuta boja nikako mu ne pristaje, tu nema š to da se prič a.
Nagovaram ga da odabere plavu boju kao osnovu i da je ublaž i bijelim
ili ž uć kastim detaljima, ali, š to vrijedi govoriti! Sto manje ukusa u
oblač enju netko ima, to se, izgleda, tvrdoglavije drž i svog uvjerenja ili
dvije boje u kojima mož da i ne bi izgledao tako loš e, naravno sa
šeširom na glavi.
George je kupio za ovaj izlet neš to nove garderobe koja mi straš no
ide na živce. Blejzer je drečav. Ne bih volio da George sazna za to moje
miš ljenje, ali drugi izraz jednostavno ne postoji. Donio ga je kuć i i
pokazao nam ga u četvrtak uvečer.
Pitali smo ga koje je boje po njegovom miš ljenju taj blejzer, a on je
rekao da ne zna. Ne vjeruje, uostalom, da uopć e postoji neki naziv za
tu boju. Prodavač mu je rekao da je to orijentalni desen, George ga je
obukao i upitao nas š to mislimo o njemu. Harris je rekao da bi taj
predmet, ako mu je namjena da služ i kao straš ilo za ptice iznad
cvjetnih gredica u rano proljeć e, sigurno dobro obavljao svoju
funkciju, ali da kao odjeć a za ljudsko bić e, osim za nekog crnca iz
Margatea, u njemu izaziva muč ninu. George se odmah nakostriješ io,
ali Harris mu je rekao, ako ne ž eli č uti njegovo miš ljenje, zaš to ga
pita?
U vezi s tim blejzerom, Harrisa i mene najviše uznemirava pomisao
da će izazvati nezdravo zanimanje za naš čamac.
I djevojke, treba reć i, izgledaju u č amcu mnogo bolje kad su lijepo
obuč ene. Nema nič eg privlač nijeg, po mom miš ljenju, od ukusne
haljine za č amac, Samo, »haljina za č amac«, kako bi to sve dame
morale znati, treba da bude haljina koja se mož e nositi u č amcu, a ne
samo pod staklenim zvonom. Izlet je unaprijed propao ako u č amcu
imate ž enski svijet koji cijelo vrijeme viš e misli na svoju garderobu
nego na izlet. Jednom sam imao nesreć u da pođem č amcem na piknik
sa dvije dame te vrste. E jesmo se divno proveli!
Obje su bile izvanredno dotjerane - sve sama č ipka i svila, cvjetić i,
vrpce, ine cipelice i lagane rukavice. Bile su, međutim, obuč ene za
fotografski studio, a ne za vož nju č amcem. Bile su to »haljine za
č amac« po posljednjoj francuskoj modi. Bila je prava ludost i pomisliti
da se u takvim haljinama priđe pravoj zemlji, zraku ili vodi.
Prvo š to su rekle bilo je da č amac nije č ist. Dobro smo obrisali sva
sjediš ta i uvjeravali smo ih da su č ista, ali nam one nisu vjerovale.
Jedna od njih protrljala je sjediš te prstom u bijeloj rukavici i pokazala
rezultat drugoj, pa su s uzdahom sjele drž eć i se kao muč enice u prvim
danima krš ćanstva, koje nastoje da se š to udobnije smjeste na lomač i.
Prilikom veslanja č ovjeku se događa da malo jač e zahvati vođu, a č ini
se da jedna kap vode upropaš tava te haljine. Mrlju je nemoguć e
očistiti, ostaje na tkanini zauvijek.
Ja sam veslao. Cinio sam sve š to je bilo u mojoj moć i. Dizao sam
vesla dvije stope iznad vode, č ekao nakon svakog zaveslaja da se voda
ocijedi i birao š to mirniju vodu u koju ć u ih ponovo spustiti. (Momak
koji je veslao iza mene rekao je, nakon izvjesnog vremena, kako nije
dovoljno iskusan veslač da bi drž ao tempo sa mnom i da ć e neko
vrijeme mirno sjediti, ako mu dopuš tam, da pobliž e prouč i moj stil.
Rekao je da ga neobič no zanima.) Ipak, usprkos svemu tome, i ma
koliko da sam se trudio, nisam mogao spriječ iti da poneka kap vode
ne padne na te haljine.
Djevojke se nisu ž alile, ali su sjedile stisnute jedna uz drugu,
stegnutih usana, i svaki put kad bi neka kap vode pala na njih, samo bi
se još viš e zgrč ile i zadrhtale. Bio je to uzviš en prizor, promatrati ih
kako pate u tiš ini, ali meni je to sve skupa straš no iš lo na ž ivce.
Previš e sam osjetljiv. Zato sam veslao sve bezobzirnije i grč evitije,
prskajući djevojke sve obilnije što sam se više trudio da to ne činim.
Konač no sam se predao; rekao sam da ć e mi viš e odgovarati drugi
par vesala. Momak koji je veslao straga odmah je izjavio da ć e tako
biti mnogo bolje, pa smo promijenili mjesta. Dame su nesvjesno
odahnule kad su vidjele da se povlač im, i č ak se na trenutak
razvedrile. Jadne djevojke! Bilo bi im bolje da su se drž ale mene.
Covjek koga su dobile bio je veseo, jednostavan i pomalo tup momak,
obziran koliko i š tene bernardinca. Mogli ste ga sat vremena
upozoravati pogledom na neš to, on to ne bi primijetio, pa i da je
primijetio, ne bi na to obratio paž nju. Zaveslao je snaž no, oš tro,
bezobzirno, tako da se na č amac sruč io pravi vodopad i svi su se
smjesta uspravili, ukoč eni kao lutke. Kad bi izlio viš e od pola litre
vode na neku haljinu, samo bi se veselo nasmijao i rekao:
- Oprostite, molim vas, nije bilo namjerno.
I pružio im rupčić da se obrisu.
- Oh, nije važ no - odgovarale su mrmljajuć i sirote djevojke i
neprimjetno navlač ile preko sebe pokrivač e i kapute, pokuš avajuć i
istovremeno da se zaštite svojim čipkastim suncobranima.
Za ruč kom su se provele još gore. Druš tvo je traž ilo od njih da
.sjednu na travu, a trava je bila pokrivena praš inom; stabla na koja su
ih pozvali da se naslone nisu, č ini se, bila oč iš ćena već tjednima. I tako
su prostrle svoje rupč ić e na travu i sjele na njih, drž eć i se ukoč eno.
Netko od mladić a, noseć i tanjur s pitom od bifteka, spotaknuo se o
neku ž ilu i pita je odletjela s tanjura. Nije ih, sreć om, pogodila, ali one
su nezgodu shvatile kao novu opasnost koja im prijeti i zbog koje
moraju biti na oprezu. Nakon toga, svakoga tko bi se maknuo noseć i
neš to š to bi moglo pasti i ugroziti njihove toalete, pratile su sa
strepnjom sve dok ne bi ponovo sjeo.
- A sad, djevojke - rekao im je naš prijatelj veslač veselo, kad je sve
bilo gotovo - na vama je da operete posuđe.
U poč etku nisu shvatile š to hoć e, a kad su shvatile, rekle su da ne
znaju kako se to radi.
- Ne brinite, ja ću vam pokazati - uzviknuo je.
- To je jednostavno i zabavno. Samo legnete na ... hoć u da kaž em,
nagnete se nad rijeku i isperete tanjure u vodi.
Starija je sestra rekla kako se boji da nemaju na sebi haljine
pogodne za takav posao.
- Oh, dobre su - odgovorio je prostodušno. - Samo zadignite suknje.
I bogami, natjerao ih je da to urade. Objasnio im je da su te stvari
polovina zabave na izletu. Rekle su da je to vrlo zanimljivo.
Kad sad o svemu tome razmiš ljam, pitam se je li taj mladi č ovjek
bio baš tako priglup kao š to smo mislili, ili je ... ne, nemoguć e! Izraz
njegovog lica bio je tako prostodušan, djetinjast!
Harris je htio da se iskrcamo kod hamptonske crkve, da obiđe
grob gospođe Thomas.
- Tko je ta gospođa Thomas? - upitao sam.
- Otkud ja znam? - odgovorio je Harris. - To je neka ž ena za koju
kažu da ima čudan grob, i htio bih da ga vidim.
Usprotivio sam se. Ne znam, mož da sa mnom neš to nije u redu, ali
nadgrobni spomenici nikad me nisu privlač ili. Znam da odmah po
dolasku u neko selo ili grad treba odjuriti u crkveno dvoriš te i už ivati
u grobovima, ali to je zadovoljstvo koje sebi redovno uskrać ujem. Ne
mislim da je baš zabavno vuć i se po mrač nim i hladnim crkvama za
astmatič nim vodič ima i č itati natpise. Ni pogled na komadić napukle
bronce prič vrš ćen za kamen, ne ispunjava me onim š to nazivamo
srećom.
Cestite crkvenjake potresa ledena ravnoduš nost koju znam
pokazati pred uzbudljivim natpisima i potpuna nezainteresiranost za
povijest mjesnih obitelji, a moje loš e prikriveno nestrpljenje da š to
prije zbrišem van vrijeđa njihove osjećaje.
Jednog zlatnog, sunč anog jutra stajao sam naslonjen na niski
kameni zid kojim je bila ograđena jedna mala seoska crkva, puš io i
duboko upijao tihu, smirenu ljepotu prizora š to se pruž ao preda
mnom. Promatrao sam sivu staru crkvicu obraslu brš ljanom, s njenim
starinskim portalom u duborezu, bijelu stazu š to je vijugala niz padinu
između redova visokih brijestova, kuć ice sa slamom pokrivenim
krovovima š to su izvirivale iza uredno potkresanih ž ivica, srebrnastu
rijeku u dolini i šumovita brda iza nje.
Bio je to predivan predio, idilič an, poetič an, sposoban da nadahne
svatogar Promatrajuć i ga, č inilo mi se da sam dobar i plemenit.
Osjeć ao sam da viš e ne ž elim biti greš an i zao. Doć i ć u i ž ivjeti u ovom
mirnom kraju, nikad nikome neć u nanijeti zla, vodit ć u neporoč an,
skladan ž ivot, kad ostarim, imat ć u srebrnasto-bijelu kosu, i sve tome
slično.
U tim trenucima opraš tao sam svojim prijateljima i rođacima svu
njihovu zlobu i podmuklost, i blagosiljao ih. Oni, međutim, nisu znali
da ih blagosiljam. Iš li su svojim stranputicama ne znajuć i š to ja, u
dalekom, tihom selu, radim za njih. Cinio sam to, međutim, svim
srcem, ž elež i da to oni nekako saznaju, jer sam htio da ih usreć im. I
tako sam raspredao te velikoduš ne, plemenite misli kad me je u
sanjarenju prekinuo piskav, kreštav glas.
- Malo strpljenja, gospon, dolazim, dolazim! Sve je u redu, gospon,
dolazim odmah!
Podigao sam glavu i ugledao jednog starog ć elavog č ovječ uljka
kako poskakuje preko crkvenog dvoriš ta prema meni, noseć i u ruci
ogroman svežanj ključeva čije je zveckanje pratilo svaki njegov korak.
Smireno i dostojanstveno dao sam mu rukom znak da se udalji, ali
on je i dalje skakutao prema meni, krešteći.
- Dolazim, gospon, dolazim! Noge me viš e ne služ e. Nisam viš e
hitar kakav sam nekad bio. Ovuda, gospon!
- Odlazi, dosadni starkeljo - rekao sam.
- Doš ao sam š to sam mogao brž e, gospon - odgovorio je. - Moja vas
je žena tek ovog trenutka primijetila. Izvolite za mnom, gospon.
- Odlazi - ponovio sam. - Ostavi me na miru prije nego š to
preskočim zid i udavim te.
Činilo se da je iznenađen.
- Zar ne želite vidjeti grobove? - upitao je.
- Ne - odgovorio sam. - Ne ž elim. Zelim da stojim ovdje, naslonjen
na ovaj stari zid od pješ čenjaka. Odlazi, i ne smetaj mi! Ispunjen sam
divnim i plemenitim mislima, i ž elim da tako i ostane, jer me č ine
blagim i dobrim. Ne izigravaj budalu i ne razbijaj moje osjeć aje tim
svojim grobarskim glupostima, jer ć u se razbjesnjeti. Odlazi i nađi
nekoga tko će te jeftino sahraniti, a ja ću platiti polovicu troškova.
Nekoliko je trenutaka stajao, zaprepaš ten, a onda protrljao oč i i
zagledao se u mene. Nije mogao da se snađe, izgledao sam naoko
sasvim normalno.
- Vi niste iz ovih krajeva? Ne živite ovdje? - upitao je.
- Ne - rekao sam. - Ne živim. A da živim, ti ne bi.
- Pa onda - rekao je - onda sigurno ž elite vidjeti grobove...
grobnice ... ono gdje se sahranjuju ljudi, znate ... lijesove!
- Sluš aj, nasrtljivi stvore - odgovorio sam, već pomalo iznerviran -
ne ž elim gledati nikakve grobnice, a te tvoje ponajmanje. A i zaš to
bih? Mi imamo svoje grobnice, moja obitelj, mislim. Moj ujak Podger,
bogami, ima grobnicu na groblju Kensal Green kojom se ponosi č itav
kraj, a u grobnicu mog djeda u Bowu mož e stati osam posjetilaca.
Sestra moje bake, Susan, ima grob od cigle na groblju u Finchleyju, sa
spomenikom na kome je u bareljefu izljeveno neš to š to podsjeć a na
lonac za kavu, i s obrubom od najboljeg bijelog kamena debljine š est
inč a koji je stajao lijepe pare. Kad pož elim grobove, odem da se
proveselim tamo. Grobovi drugih ljudi nisu mi potrebni. Kad sahrane
tebe, doći ću da vidim tvoj. To je sve što za tebe mogu učiniti.
Covjeku su udarile suze na oč i. Rekao je kako je u jedan od
grobova uzidan komad kamena za koji neki govore da vjerojatno
predstavlja ostatak nekog kipa, a da su u jedan uklesani znakovi koje
još nitko nije uspio odgonetnuti.
Ja sam, međutim, ostao pri svome pa me je č ovjek slomljena srca,
upitao:
- Zar ne želite vidjeti ni spomen-prozor?
Nisam htio da vidim ni prozor, pa je izbacio posljednji adut. Priš ao
mi je i promuklim glasom šapnuo:
- U kripti imam nekoliko lubanja. Dođite da vidite bar njih. Oh,
dođite da vidite te lubanje! Vi ste mlad č ovjek, na odmoru ste, treba da
se malo zabavite. Dođite da vidite lubanje!
Okrenuo sam se i pobjegao. Dok sam se udaljavao, č uo sam kako
viče za mnom:
- Oh, dođite da vidite lubanje! Vratite se da vidite lubanje!
Harris, međutim, už iva u grobovima, grobnicama, epita ima i
drugim natpisima na spomenicima, pa ga je i sama pomisao da neć e
vidjeti grob gospođe Thomas tjerala u ludilo. Rekao je kako se od
prvog trenutka, otkako je predlož eno da krenemo na ovaj izlet veseli
š to ć e vidjeti grob gospođe Thomas. Ne bi nam se uopć e pridruž io,
rekao je, da se nije nadao da će vidjeti taj grob.
Podsjetio sam ga na Georgea i na to da moramo stić i s č amcem do
pet sati u Shepperton, gdje nas on č eka. Na to je on osuo paljbu na
Georgea. Za kog se vraga George zeza po gradu dok mi teglimo ovaj
stari, teš ki i pretovareni č amac uz rijeku i niz rijeku, da se nađemo s
njim? Zar nije mogao doć i i raditi neš to? Zar nije mogao uzeti
slobodan dan i poć i s nama? Neka vrag nosi banku! I š to on uopć e radi
u toj banci?
- Nikad nisam vidio da tamo neš to radi - nastavio je Harris - kad
god sam svratio. Cijelog dana sjedi tamo iza nekog stakla i pretvara se
kako je straš no zauzet. Kakva je korist od č ovjeka koji sjedi iza
komada stakla? Ja radim za svoju plać u. Zaš to ne bi mogao raditi i on?
Od kakve je koristi on tamo, i kakva je korist od tih njihovih banaka?
Uzmu č ovjeku novac, a onda, ako plati neš to č ekom, vrate ga
umrljanog ž igovima NEMA POKRIĆA i NAPLATITI OD POTPISNIKA
Kakvog smisla ima sve to? Dva puta su mi tako podvalili u toku
proš log tjedna, ali ja to neć u još dugo trpjeti. Povuć i ć u svoj ulog. Da je
on sad ovdje, mogli smo otić i i vidjeti taj grob. Ne vjerujem da je on
uopć e u toj svojoj banci. On se sad negdje zabavlja, eto š to radi, a nas
ostavlja da sami obavljamo č itav posao. Zato ć u se sad lijepo iskrcati i
otići nekamo na piće.
Skrenuo sam mu paž nju na č injenicu da u krugu od nekoliko milja
oko nas nema nijedne gostionice, a onda je on poč eo grditi rijeku -
kakva je korist od rijeke, i treba li svi koji putuju rijekom da umru od
žeđi?
Uvijek je najbolje pustiti Harrisa da se istutnji, kad ga tako uhvati.
Ispuca se i poslije je miran.
Podsjetio sam ga na koncentriranu limunadu u koš ari i pletenku
vode u pramcu, i da treba samo pomiješ ati to dvoje da se dobije
hladan, osvježavajući napitak.
On se nakon toga okomio na limunadu »i slič ne splač ine za
uč enike nedjeljne š kole«, kako je nazvao sve osvjež avajuć e napitke
redom, poč ev od đumbirovog piva do soka od malina. Rekao je da od
njih č ovjek mož e samo pokvariti ž eludac, da oni upropaš tavaju i tijelo
i dušu i predstavljaju neposredni uzrok polovice zločina u Engleskoj.
Dodao je, međutim, da ipak mora neš to popiti, popeo se na sjediš te
i nagnuo naprijed da dohvati bocu. Boca je bila na samom dnu košare i
bilo ju je, č ini se, teš ko nać i, pa se morao naginjati sve viš e i viš e. Kako
je istovremeno pokuš avao kormilariti, promatrajuć i svijet naglavač ke,
povukao je pogreš nu š pagu i č amac je udario u obalu. Udarac ga je
odbacio ravno u koš aru i Harris je ostao stajati na glavi, drž eć i se
grč evito rukama za rubove č amca, s nogama u zraku. Nije se usuđivao
pomaknuti, od straha da ne padne u vodu, i stajao je tako sve dok ga
nisam uhvatio za noge i povukao natrag, što ga je još više razbjesnilo.
VIII
Ucjenjivanje - Kako treba postupiti - Sebičnost i grubost

zemljoposjednika duž obala rijeke - Ploče s »upozorenjima« -
Harrisovi nekršćanski osjećaji - Kako Harris pjeva šaljivu pjesmu -
Otmjeno primanje - Sramno ponašanje dvojice raspuštenih
mladića - Neke nepotrebne informacije - Harris kupuje bendžo
Zaustavili smo č amac ispod vrba u blizini Kempton Parka i ruč ali.
To je zaista prekrasan kutak, zaravanak obrastao gustom travom uz
samu obalu rijeke iznad koje se njiš u grane vrba. Upravo smo bili
navalili na treć e jelo - kruh sa dž emom - kad nam je priš ao jedan
gospodin u koš ulji, s kratkom lulom u zubima, i upitao nas jesmo li
svjesni da se nalazimo na privatnom posjedu. Odgovorili smo mu da o
toj stvari nismo dovoljno razmiš ljali da bismo mogli doć i do nekog
konač nog zaključ ka, ali da ć emo, ako nam da svoju riječ dž entlmena
da se zaista nalazimo na privatnom posjedu, to bez oklijevanja
prihvatiti kao nepobitnu činjenicu.
Pruž io nam je traž ena uvjeravanja i zahvalili smo mu, ali on se i
dalje motao naokolo, oč igledno nezadovoljan, pa smo ga upitali
mož emo li još neš to uč initi za njega. Harris, koji je uvijek bio za
društvo, ponudio mu je krišku kruha sa džemom.
Covjek je, oč igledno, bio č lan neke bratovš tine č ija su pravila
propisivala totalnu apstinenciju od kruha sa dž emom. Odbio je
prilič no osorno, kao da se ljuti š to ga netko dovodi u takvo iskuš enje, i
dodao kako mu je dužnost da nas udalji s posjeda.
Harris je rekao da ono š to mu je duž nost mora svakako i izvrš iti, i
upitao ga na koji bi se nač in, po njegovom miš ljenju, to najbolje moglo
obaviti. Harris je, kako se to obič no kaž e, dobro građen č ovjek, po
visini i š irini, i izgleda snaž an i koš čat. Covjek ga je odmjerio odozgo
naniž e i rekao da ć e otić i da se posavjetuje s vlasnikom, a onda se
vratiti i baciti nas obojicu u rijeku.
Naravno, viš e ga nismo vidjeli i, naravno, on je u stvari samo htio
da mu tutnemo koji š iling. Postoji izvjestan broj besposlič ara koji se
ljeti motaju oko rijeke i diž u lijepe pare ucjenjujuć i tako naivne
izletnike. Predstavljaju se kao da ih je poslao vlasnik. Jedini pravilan
postupak u takvom sluč aju jest navesti svoje ime i adresu i pustiti
vlasnika, ako ima neke veze s tim, da vas tuž i i dokazuje kakvu ste mu
š tetu nanijeli time š to ste sjedili na komadić u njegove trave. Ljudi su,
međutim, najč eš će tako lijeni i bojaž ljivi da viš e vole poticati to
iznuđivanje plać ajuć i, nego mu uč initi kraj tako š to ć e pokazati malo
čvrstine.
Vlasnike koji su doveli do takvog ž alosnog stanja stvari treba
najoš trije osuditi. Sebič nost zemljoposjednika duž rijeke postaje iz
godine u godinu sve nepodnoš ljivija. Kad bi bilo po njihovom, ti bi
ljudi sasvim zatvorili Temzu. Duž manjih pritoka rijeke i rukavaca oni
to zaista i rade. Zabijaju stupove u korito rječ ice, zatež u lance od
obale do obale i postavljaju ogromne ploč e s upozorenjima na svako
drvo. Kad vidim te ploč e, u meni se probude svi moji najgori instinkti.
Pož elim da ih sve poskidam i da č ovjeka koji ih je postavio udaram
takvom ploč om po glavi dok ga ne ubijem, a onda ga sahranim i
postavim ploču iznad njegovog groba, umjesto nadgrobnog kamena.
Prič ao sam Harrisu o tim svojim osjeć ajima, a on je rekao da su
njegovi još ž eš ći. On ne samo da pož eli ubiti č ovjeka koji je naredio da
se postavi takva ploč a, nego i pobiti č itavu njegovu obitelj, rođake i
prijatelje, a onda mu zapaliti kuć u. Meni se uč inilo da bi to ipak bilo
malo pretjerano, i rekao sam to Harrisu, ali on je odgovorio:- Ni
sluč ajno. Samo bi dobili š to su zasluž ili. Još bih otiš ao i na zgariš tu
pjevao šaljive pjesmice.
Zabrinuto sam sluš ao tu krvož ednu Harrisovu tiradu. Nikad ne
treba dopustiti da se osjeć aj za pravdu izrodi u obič nu osvetoljubivost.
Dugo mi je trebalo da uvjerim Harrisa u potrebu da problemu priđe s
krš ćanskog stanoviš ta, ali sam na kraju u tome ipak uspio. Obeć ao mi
je da ć e poš tedjeti rođake i prijatelje i da neć e pjevati š aljive pjesme
na zgarištu.
Niste nikad č uli Harrisa kako pjeva š aljive pjesme, jer biste tek
tada shvatili kakvu sam uslugu uč inio č ovječ anstvu. Jedna je od
Harrisovih iksnih ideja da zna pjevati š aljive pjesme, dok Harrisovi
prijatelji, oni koji su imali prilike č uti kako to pokuš ava, imaju opet
iksnu ideju da ne zna i nikad neć e znati, i da mu ne treba dopustiti ni
da pokuša.
Kad se Harris nađe na kakvom domjenku, pa ako sluč ajno zatraž e
od njega da neš to otpjeva, on odgovara »Samo, ja znam pjevati
isključivo šaljive pjesme.« I kaže to tonom iz kojeg se može naslutiti da
su te njegove pjesme nešto što vrijedi čuti pa umrijeti.
- Oh, pa to je divno - kaž e domać ica. - Otpjevajte nam jednu,
gospodine Harrise! - Harris ustaje i kreć e prema klaviru, ozaren onom
posebnom radoš ću plemenita č ovjeka koji se sprema da pruž i svijetu
nešto izvanredno.
- A sad, molim tiš inu - kaž e domać ica, obrać ajuć i se gostima. -
Gospodin Harris otpjevat će nam jednu šaljivu pjesmu!
- Baš zgodno! - uzvrać aju gosti pristiž uć i s veselim ž agorom iz
staklene baš će i sa stubiš ta, dozivaju jedan drugog po cijeloj kuć i,
okupljaju se u salonu i sjedaju naokolo, trepćući od nestrpljenja.
A onda, Harris počinje.
Pa sad, za š aljive pjesmice nije potreban neki osobit glas. Nitko ne
oč ekuje preciznu artikulaciju ili vokalizaciju. Nikome ne smeta ako
pjevač usred kitice ustanovi da je poč eo previsoko, i naglo spusti glas.
Nije važ an ni ritam. Nitko ne zamjera ako pjevač pobjegne dva takta
ispred pratnje i prekine pjesmu da raspravi stvar s pijanistom, a onda
počne kiticu iz početka. Svi, međutim, očekuju da čuju riječi.
Nitko ne oč ekuje da pjevač ne zna viš e od prva tri retka prve kitice
i da ih ponavlja sve dok ne dođe vrijeme za zbor. Nitko ne oč ekuje da
pjevač prekine pjesmu usred stiha, da se zacereka i kaž e, č udno, ali
neka me vrag nosi ako znam kako ide dalje, pa zatim pokuš a sam
neš to iskombinirati, a onda se iznenada sjeti, kad je već stigao do
sasvim drugog dijela pjesme, prekine pjesmu bez riječ i upozorenja i
vrati se tamo gdje je bio zapeo. Nitko ne oč ekuje takvo neš to, ali...
uostalom, opisat ću vam jedan Harrisov nastup, pa sudite sami.
HARRIS (stojeći ispred klavira i obraćajući se znatiželjnoj publici): -

Ovo je, bojim se, vrlo stara pjesma, znate. Bojim se, znate, da ste je svi
već č uli. To je, međutim, jedina koju znam. To je pjesma Suca iz
operete Pregača... ne, nisam htio reć i Pregača... htio sam reć i... znate
već na š to mislim... mislim na onu drugu stvar, znate. Svi treba da
upadnete kao zbor, znate.
(Izgledi da svi pjevaju u zboru izazivaju žagor oduševljenja i
iščekivanja. Nervozni pijanist virtuozno izvodi preludij za pjesmu Suca
iz operete »Porota sudi«. Dolazi trenutak da Harris počne pjevati
Harris to, međutim, ne primjećuje. Nervozni pijanist počinje svirati
preludij iz početka, a Harris, upadajući u istom trenutku, izbacuje prva
dva stiha pjesme Prvog lorda iz operete »Pregača«. Nervozni pijanist
pokušava nastaviti s preludijem, odustaje nastoji slijediti Harrisa
pratnjom za pjesmu Suca iz »Porota sudi«, zaključuje da ne odgovara,
pokušava se sjetiti što uopće radi i gdje se nalazi, osjeća da ga pamet
izdaje i prestaje svirati)
HARRIS (bodreči ga ljubazno): - Samo naprijed, stari, dobro je,
sasvim dobro. Tjeraj dalje!
NERVOZNI PIJANIST; - Bojim se da je u pitanju neki nesporazum.
Što vi, u stvari, pjevate?
HARRIS (spremno): - Kako što? Pjesmu Suca iz operete Porota sudi.
Zar je ne znate?
NEKI HARRISOV PRIJATELJ (iz kuta sobe): - Ne, ne pjevaš , tikvane,
pjevaš Admiralovu pjesmu iz Pregače!
(Slijedi duga rasprava između Harrisa i Harrisova prijatelja oko
toga što Harris u stvari pjeva. Prijatelj konačno zaključuje da nije
važno što Harris pjeva, samo neka to i otpjeva, a Harris, očigledno
ispunjen osjećajem da mu je učinjena nepravda, traži od pijanista da
počne iz početka. Pijanist nakon toga intonira preludij Admiralove
pjesme, a Harris, iskoristivši trenutak koji mu se učinio pogodnim,
počinje.)
HARRIS; - 'Još kao mlad momak postadoh advokat ..
(Svi urlaju od smijeha, š to Harris smatra komplimentom. Pijanist,
pomislivši na svoju ženu i djecu, odustaje od neravnopravne borbe i
povlači se. Njegovo mjesto zauzima čovjek jačih živaca.)
NOVI PIJANIST (veselo): - A sad, stari, ti samo pjevaj a ja ć u te
pratiti. Neka vrag nosi uvod!
HARRIS (kome je konačno sinulo u čemu je stvar, sa smijehom): -
Uh, bogamu! Oprostite, molim. Pa naravno, pomiješ ao sam dvije
pjesme. Jenkins me je zbunio, znate. A sad idemo!
(Pjeva; njegov glas kao da dopire iz podruma, podsjeć a na zvuk
koji nagovještava približavanje strašnog potresa.)
'Još kao mlad momak postadoh pisar
u uredu jednog advokata ..
(Sa strane, obraćajući se pijanistu): - Prenisko je, stari, idemo iz
poč etka, ako nemaš niš ta protiv. (Pjeva iz početka prva dva stiha, ovog
puta visokim falsetom. Veliko iznenađenje u gledalištu. Jedna nervozna
stara gospođa pokraj kamina počinje jecati, izvode je van.)
HARRIS (nastavlja):
- 'Prao sam prozore
i prao sam vrata,
i još sam ...'
Ne, ne, prao sam prozore i velika ulazna vrata, i još sam podove
meo ... nije, vrag ga odnio ... oprostite, molim ... smiješ no, ne mogu se
sjetiti tog stiha. I još sam ... a sad sam ... Nema veze, idemo na zbor, pa
kako bude! (Pjeva)
'A sad sam didl-didl-didl-didl-de
admiral kraljevske mornarice!’
A sad, zbor... Svi pjevaju posljednja dva stiha, znate!
ZBOR:
- 'A sad je didl-didl-didl-didl-de
admiral kraljevske mornarice!'
Najgore je od svega to š to Harris ne vidi kakvu budalu pravi od

sebe, š to ne shvać a da gnjavi ljude koji mu nikad nisu uč inili niš ta
naž ao. On je č vrsto uvjeren da ih zabavlja, i obeć ava da ć e im otpjevati
još jednu šaljivu pjesmicu poslije večere.
Kad je već riječ o domjencima i š aljivim pjesmama, sjetio sam se
jednog nesvakidaš njeg incidenta u koji sam i sam bio umiješ an, a koji
baca tako neobič no svjetlo na unutraš nje mentalne procese u č ovjeku
i ljudsku narav opć enito da,ga, mislim, vrijedi zabiljež iti na ovim
stranicama.
Bilo je to na jednom otmjenom i vrlo kulturnom primanju. Bili smo
u naš im najboljim odijelima, razgovarali smo uglađeno i osjeć ali smo
se ugodno, svi osim dvojice mladić a, studenata, koji su se upravo bili
vratili iz Njemač ke, obič nih mladih ljudi kojima oč igledno nije bilo
ugodno; vrtjeli su se i gazili s noge na nogu, kao da se smrtno
dosađuju. Stvar je, međutim, bila u tome š to smo po kulturi bili daleko
iznad njih. Naš a duhovita ali izbruš ena konverzacija i naš pro injeni
ukus bili su za njih neš to nedostiž no. Među nama reč eno, bili su
potpuno izvan svog elementa. U stvari, u takvom druš tvu nisu imali
Što da traže. Svi smo jednoglasno došli do tog zaključka, poslije.
Svirali smo morceaux starih njemač kih majstora. Raspravljali smo
o ilozo iji i etici. Udvarali smo se damama elegantno i dostojanstveno.
Čak smo se i šalili - na vrlo otmjen način, naravno.
Netko je poslije več ere recitirao jednu francusku lirsku pjesmu, i
rekli smo da je divna. Zatim je jedna dama otpjevala neku
sentimentalnu baladu na š panjolskom, tako dirljivo da su neki među
nama zaplakali.
U tom trenutku za riječ su se javila ona dva mladić a i upitali nas
jesmo li ikad č uli Herr Slossenna Boschena (koji je bio upravo stigao i
nalazio se dolje, u blagovaonici) kako pjeva svoju č uvenu njemač ku
šaljivu pjesmu.
Koliko smo se mogli sjetiti, nitko od nas nije nikad čuo tu pjesmu.
Mladić i su rekli da je to najsmješ nija pjesma š to je ikad napisana, i
da ć e oni, ako ž elimo, zamoliti Herr Slossenna Boschena, koga dobro
poznaju, da je otpjeva. Pjesma je tako smiješ na, rekli su, da kad ju je
Herr Slossenn Boschen jednom pjevao pred njemač kim carem, morali
su ga (njemač kog cara) odnijeti u postelju jer je dobio grč eve od
smijeha.
Rekli su kako tu pjesmu nitko ne pjeva tako dobro kao Herr
Slossenn Boschen zato š to se on cijelo vrijeme drž i tako ozbiljno da bi
č ovjek pomislio da se radi o nekoj tragediji, zbog č ega je, naravno, sve
skupa još smješ nije. Rekli su da se ni iz jednog njegovog tona ili geste
ne mož e zaključ iti da pjeva neš to smiješ no - to bi, naravno, pokvarilo
sve. Upravo to njegovo ozbiljno, č ak patetič no drž anje č ini stvar tako
neodoljivo smiješnom.
Rekli smo kako bismo vrlo rado to č uli, kako smo svi ž eljni
smijeha, a oni su sišli u prizemlje i doveli Herr Slossenna Boschena.
Cinilo se da je poč aš ćen š to su ga pozvali da pjeva, jer je odmah
došao i bez riječi sjeo za glasovir.
- Oh, vidjet ć ete kako je zabavno! Puć i ć ete od smijeha! - govorili
su mladić i prolazeć i kroz sobu i zauzimajuć i neupadljivo mjesto iza
profesorovih leđa.
Herr Slossenn Boschen sam je sebe pratio na glasoviru. Preludij
nije baš ostavljao dojam da iza njega slijedi š aljiva pjesma. Bila je to
neka č udna, sumorna melodija. Osjeć ali smo kako nam se kož a jež i, ali
smo š aputali jedan drugom kako je to onaj posebni njemač ki nač in
izražavanja smiješnog, i pripremili se za zabavu što će uslijediti.
Ja osobno ne razumijem njemač ki. Uč io sam ga u š koli, ali sam sve
zaboravio č im sam završ io š kolu, i od tada se mnogo bolje osjeć am.
Nisam, međutim, htio da ljudi primijete moje neznanje, i doš ao sam na
ideju koja mi se u prvom trenutku uč inila odlič nom. Odluč io sam da
drž im na oku onu dvojicu mladić a i radim ono š to oni rade; kad bi se
zakikotali, i ja bih se priguš eno zakikotao, kad bi se grohotom
zacerekali, i ja bih uč inio isto, i još bih se tu i tamo kratko nasmijao,
kao da sam osjetio humor koji je drugima izmakao. Smatrao sam da je
to vrlo lukavo s moje strane.
Primijetio sam, kako je pjesma odmicala, da mnogi od prisutnih
prate pogledima onu dvojicu mladića, kao što sam i ja radio. I oni su se
kikotali kad i mladić i, i grohotom smijali kad i mladić i; a kako su se ti
mladić i kikotali, cerekali i pucali od smijeha gotovo u toku cijele
pjesme, sve je teklo izvanredno.
Cinilo se, međutim, da njemač ki profesor nije zbog toga nimalo
sretan. U samom poč etku, kad je prvi put odjeknuo smijeh, na
njegovom licu pojavio se izraz iznenađenja, kao da je smijeh ono
posljednje š to je oč ekivao da ć e č uti. Nama je to bilo straš no smiješ no;
to njegovo ozbiljno drž anje pola je humora, govorili smo. Da je i
najmanjom gestom pokazao da je svjestan koliko je ono š to izvodi
smiješ no, to bi zaista pokvarilo sve. Kako smo, međutim, nastavili da
se smijemo, izraz iznenađenja postupno se pretvorio u izraz
uvrijeđenosti i srdž be. Smrknut, poč eo je ljutito sijevati oč ima, zureć i
u nas (osim u onu dvojicu mladić a koji su stajali iza njega pa ih nije
mogao vidjeti). To je izazvalo pravi delirij. Govorili smo kako to
neć emo prež ivjeti, tu pjesmu. Same riječ i dovoljne su da č ovjek dobije
grč eve od smijeha, ali uz to ta izvješ tač ena ozbiljnost - to je zaista
previše!
U posljednjoj stro i nadmaš io je samog sebe. Iz njegovih oč iju
sijevao je takav zgusnuti bijes da nam, da nismo bili unaprijed
upozoreni na speci ič ne crte njemač kog humora, ne bi bilo nimalo
ugodno. Sumorna melodija pretvorila se u takav krik bola da bi nam
suze navrle na oči da nismo znali da je to šaljiva pjesma.
Posljednje taktove popratio je pravi urlik smijeha. U ž ivotu nismo
nikad č uli neš to smješ nije, govorili smo, guš eć i se. Kad č ovjek dož ivi
ovako neš to, komentirali smo, mora se č uditi zaš to vlada opć e
uvjerenje da Nijemci nemaju smisla za humor. Pitali smo profesora
zaš to ne prevede pjesmu na engleski da je mož e razumjeti i obič an
svijet, da ljudi čuju što je prava šaljiva pjesma.
Na to je Herr Slossenn Boschen ustao i doslovno pobjesnio. Poč eo
nas je psovati na njemač kom (tom sam prilikom zaključ io da je
njemač ki jezik za to vrlo pogodan), skakati naokolo, prijetiti š akama i
obasipati nas svim pogrdnim izrazima na engleskom koje je znao. Još
ga nitko nikad nije tako uvrijedio, vikao je.
Pokazalo se da to uopć e nije bila š aljiva pjesma. Bila je to pjesma o
nekoj djevojci iz planine Hartz koja je ž rtvovala ž ivot da spasi duš u
svog dragog. On umire, i njegova se duš a susreć e s njenom u visinama,
ali onda, u posljednoj kitici, njegova duš a okreć e leđa njenoj duš i i
odlazi s nekom drugom duš om - ne sjeć am se viš e pojedinosti, znam
samo da je sve skupa bilo vrlo ž alosno. Herr Boschen je rekao da je
jednom pjevao tu pjesmu pred njemač kim carem i da je on (njemač ki
car) jecao kao malo dijete. Rekao je (Herr Boschen) da tu pjesmu svi
smatraju jednom od najtragičnijih i najtužnijih pjesama na njemačkom
jeziku.
Naš li smo se u vrlo muč noj situaciji - vrlo muč noj, zaista. Bilo je
nemoguće pružiti čovjeku neko objašnjenje. Počeli smo tražiti mladiće
koji su nam sve to priredili, ali su oni na neupadljiv nač in napustili
kuću čim je Herr Boschen završio pjesmu.
I to je bio kraj primanja. Nikad nisam vidio da se neko druš tvo
razilazi tako potiš teno i bez buke. Nismo se č ak međusobno ni
pozdravili. Silazili smo niz stube jedan po jedan, hodajuć i tiho i drž eć i
se sjene. Sapatom smo zatraž ili od posluge naš e š eš ire i kapute, sami
otvorili vrata i š mugnuli na ulicu da š to brž e nestanemo iza ugla,
izbjegavajući jedni druge koliko je bilo moguće.
Nakon toga viš e nikad nisam pokazivao mnogo zanimanja za
njemačke pjesme.
Do brane kod Sunburyja stigli smo u pola č etiri. Na tom mjestu,
ispred prevodnice, rijeka je prekrasna, a divna je i iza brane. Samo,
nemojte tu pokušavati veslati uz vodu.
Ja sam to pokuš ao, jednom. Veslao sam i upitao momke koji su bili
sa mnom u č amcu je li, po njihovu miš ljenju, moguć e proć i tuda na
vesla, a oni su rekli da jest, naravno samo ako dobro zapnem. Bili smo
u tom trenutku toč no ispod onog uskog pješ ač kog mosta razapetog
između dvije brane, pa sam se namjestio, legao na vesla i potegao.
Veslao sam izvanredno. Uhvatio sam savrš en, ujednač en ritam.
Ulož io sam u veslanje svu snagu svojih ruku, nogu i leđa. Vesla su se
kretala brzo i oš tro i, sve u svemu, zaista, veslao sam u velikom stilu.
Moji su mi prijatelji rekli da je bilo zadovoljstvo promatrati me. Nakon
pet minuta bio sam siguran da smo već negdje ispred brane i podigao
pogled. Nalazili smo se ispod mostič a, toč no na istom mjestu gdje sam
poč eo veslati, a ona dva idiota samo š to se nisu iskidali od smijeha.
Vukao sam kao lud samo da zadrž im č amac na istom mjestu ispod
mosta. Od tada prepuš tam drugima da veslaju do iza brane, protiv
snažne struje.
Veslali smo do Waltona, jednog od većih gradića na rijeci. Kao i sva
mjesta duž rijeke, Walton dodiruje obalu samo jednim svojim uskim
dijelom, tako da iz č amca izgleda kao selo od pet-š est kuć a, sve u
svemu. Windsor i Abingdon jedini su gradovi između Londona i
Oxforda koji se mogu vidjeti s rijeke. Svi ostali skrivaju se iza
brež uljaka i izviruju na rijeku samo jednom ulicom. Hvala im š to su
tako uviđavni i prepuštaju obale rijeke šumama, poljima i nasipima.
Čak je i Reading, iako čini sve što može da pokvari, uprlja i unakazi
dio rijeke do kojeg dopire, dovoljno obziran i ne pokazuje previš e
svoje ružno lice.
Cezar je, naravno, imao u Waltonu svoje prebivališ te - nekakav
logor ili utvrđenje ili neš to slič no tome. Cezar je bio pravi č ovjek s
rijeke. I kraljica Elizabeta, i ona je tu boravila. Od te ž ene nikad ne
mož ete pobjeć i, ma kuda krenuli. Cromwell i Bradshaw (ne pisac
ž eljeznič kog vodič a nego sudac koji je skinuo glavu Charlesu Prvom)
također su svrać ali u Walton. Sigurno su bili zgodno druš tvance, svi
skupa.
U waltonskoj crkvi č uva se ž eljezna »brnjica za brbljave ž ene«. U
starim vremenima upotrebljavali su te sprave ne bi li natjerali ž ene da
malo skrate jezik. Sad su odustali od tih pokuš aja. Mislim da je ž eljezo
postalo preskupo, a drugi materijal ne bi bio dovoljno čvrst.
U toj crkvi ima i nekoliko znamenitih grobova pa sam se bojao da
neć u moć i odgovoriti Harrisa ako bude htio da ih obiđe, ali on je, č ini
se, zaboravio na njih pa smo veslali dalje. Iza mosta rijeka oštro zavija.
Prizor je vrlo slikovit, ali okuka je nezgodna, bilo da veslate, bilo da
vuč ete č amac, š to izaziva prepirke između onoga tko vuč e i onoga tko
kormilari.
Tu se, na desnoj obali rijeke, nalazi Oatlands Park. To je č uveno,
staro zdanje. Henrik Osmi oteo ga je ili ukrao nekome, ne sjeć am se
viš e kome, i ž ivio u njemu. U parku se nalazi spilja koju mož ete vidjeti
ako platite ulaznicu i koja je, navodno, vrlo lijepa; ja, međutim, ne
mislim da je neš to posebno. Pokojna vojvotkinja od Yorka, koja je
ž ivjela u Oatlandsu, mnogo je voljela pse i drž ala ih je ogroman č opor.
Uredila je posebno groblje u kome su sahranjivani oni koji bi uginuli, i
tamo lež e i sad, oko pedeset njih, s nadgrobnim kamenom iznad
svakog groba i uklesanim natpisom.
Pa sad, usuđujem se reć i da to zasluž uju isto onoliko koliko i
prosječni kršćani.
Kod »Corwayskog kolja«, kako se zove prva okuka iza waltonskog
mosta, Cezarje vodio bitku sa Cassivelaunusom. Cassivelaunus je, da bi
zadrž ao Cezara, zabio u rijeku kolje (i sigurno postavio ploč e da je
pristup zabranjem), ali Cezar je ipak preš ao rijeku. Cezara je bilo
jednostavno nemoguć e otjerati s rijeke. Bio je č ovjek kakav bi nam
danas bio potreban na onim rukavcima.
Halliford i Shepperton dva su lijepa mjestanca, bar onaj njihov dio
koji se vidi s rijeke, ali niti jedno nije znamenito ni po č emu. U groblju
kod crkve u Sheppertonu postoji, međutim, jedan grob s uklesanim
stihovima, pa sam se bojao da Harris ne pož eli da se zeza oko njega.
Primijetio sam da č eznutljivo promatra pristaniš te dok smo se
približ avali, ali sam vješ tim pokretom uspio da bacim njegovu kapu u
vodu, pa je u uzbuđenju oko spasavanja kape i ljutnji zbog moje
nespretnosti nekako zaboravio na svoje voljene grobove.
Kod Weybridgea u rijeku se ulijevaju Wey (prekrasna rječ ica,
plovna za manje č amce sve do Guildforda, koju sam oduvijek ž elio
istraž iti, ali to nikad nisam uč inio), rječ ica Bourne i kanal
Basingstroke. Prevodnica je toč no nasuprot gradu i prvo š to smo
vidjeli, kad smo je ugledali, bio je Georgeov blejzer iznad jednih
vratnica. Kad smo prišli bliže, ustanovili smo da je George u njemu.
Montmorency je poč eo bjesomuč no lajati, ja sam vikao, Harris je
urlao, a George nam je mahao š eš irom, vič uć i neš to. Cuvar brane je
istrč ao noseć i nekakvu č akiju, jer je pomislio da je netko pao u
prevodnicu i naljutio se kad je saznao da se ništa slično nije dogodilo.
George je drž ao pod rukom neki č udan paket, omotan voš tanim
platnom. Na jednom kraju bio je okrugao i plosnat, a na drugom je
stršila dugačka ručica.
- Što je to? - upitao je Harris. - Tava?
- Nije - odgovorio je George, a oč i su mu č udno, divljač ki
zasvjetlucale. - To je najveć a moda ove sezone. Svi ih nose na rijeku.
Bendžo.
- Nisam znao da znaš svirati bendž o! - viknuli smo Harris i ja,
istodobno.
- Pa i ne znam - odgovorio je George - ali kaž u mi da je to sasvim
jednostavno, A ponio sam i udžbenik.
IX
Uvodimo Georgea u posao - Poganski instinkti užeta za vuču -

Podli postupak jednog čamca - Oni koji vuku, i oni koje vuku -
Kako iskoristiti zaljubljeni par - Tajanstven nestanak jedne
postarije dame - Što se više žuriš, to sporije stižeš - Kad djevojke
vuku čamac i s tim povezana uzbuđenja - Iščezla brana ili
začarana rijeka - Glazba - Spašeni!
Natjerali smo Georgea da radi, sad kad nam je pao š aka. Da nije
pokazivao nimalo volje za rad, ne treba ni spominjati. Gadno se
naradio u Cityju, objasnio je. Harris, bezosjeć ajan po prirodi i nimalo
sažaljiva srca, rekao je:
- E pa, sad ć eš se, za promjenu, gadno naraditi na rijeci. A
promjena prija svakome. Izlazi iz čamca!
George nije bio toliko bez sa vješ ti - ma koliko je inač e imao - da
protestira, iako je rekao da bi mož da bilo bolje da Harris i ja vuč emo
č amac, a on da za to vrijeme pripremi č aj. Pripremati č aj je, naime,
straš no tež ak posao, a Harris i ja izgledamo umorni. Mi smo na to
odgovorili tako š to smo mu gurnuli u ruke konopac, i George je iziš ao
iz čamca.
U tim konopcima za vuč u ima neč eg vrlo č udnog, bolje reč eno
neobjaš njivog. Smotate ga strpljivo i paž ljivo kao š to biste slagali nove
novcate hlač e, ali pet minuta kasnije, kad ga uzmete, uredno smotani
kolut pretvorio se u odvratno, užasno zamršeno klupko.
Ne bih htio vrijeđati, ali č vrsto sam uvjeren da bi jedan takav
prosječ an konopac za vuč u, kad biste ga rastegli preko polja, a zatim
mu okrenuli leđa i nakon trideset sekundi ponovo ga pogledali, već
lež ao sklupč an na gomili usred polja, sav uvrnut, zapleten, svezan u
č vorove, pretvoren u niz petlji bez poč etka i kraja. Odmrsili biste ga
tek nakon dobrih pola sata čučanja u travi i upornog psovanja. .
To je moje miš ljenje o konopcima za vuč u opć enito. Naravno,
sigurno postoje č asni izuzeci; ne kaž em da ih nema. Mož da postoje
konopci za vuč u č amaca koji su ponos svoje profesije - savjesni,
poš teni konopci koji ne zamiš ljaju da su pletivo i ne pokuš avaju se
pretvoriti u makrame č im ih ostavite bez nadzora. Kaž em da možda
postoje takvi konopci; iskreno se nadam da postoje. Ja ih, međutim,
nisam vidio.
Konopac za vuču o kome je riječ osobno sam smotao prije nego što
smo stigli do brane. Nisam dopustio Harrisu ni da ga pipne, jer je on
straš no nepaž ljiv. Smotao sam ga polako i oprezno, vezao ga po
sredini, previo nadvoje i s najveć om paž njom polož io na dno č amca.
Harris ga je struč no podigao i predao u ruke Georgeu. George ga je
č vrsto uhvatio i, drž eć i ga u ispruž enoj ruci, poč eo odmotavati kao da
skida pelene s novorođenč eta. Nije, međutim, odmotao ni desetak
jardi a stvar je izgledala kao loše izrađen otirač za noge.
Tako je to uvijek, i u vezi s tim uvijek se odigravaju iste scene.
Covjek na obali koji pokuš ava razmrsiti to klupko misli da je za sve
kriv onaj koji je motao konopac, a kad č ovjek na rijeci neš to misli, on
to i kaže.
- Sto si to radio s ovim konopcem, pravio od njega ribarsku mrež u?
Baš si ga lijepo zamrsio, nema š ta! Zar ga nisi mogao kako treba
smotati, budalo nespretna? - mrmlja s vremena na vrijeme boreć i se
oč ajnič ki s konopcem, razvlač eć i ga po stazi za vuč u i trč karajuć i
gore-dolje ne bi li mu našao kraj.
S druge strane, č ovjek koji je smotao konopac misli kako je č itavu
zbrku izazvao čovjek koji ga pokušava razmotati.
- Bio je smotan kako treba kad si ga uzeo! - vič e srdito. - Zaš to ne
misliš š to radiš ? Sve č ega se prihvatiš radiš naopako. Ti bi zamrsio i
stup od vješala!
Obojica su tako bijesni da bi tim konopcem najradije objesili jedan
drugog. Nakon deset minuta onaj na obali drekne kao da je poludio i
poč ne skakati po konopcu, pokuš avajuć i ga razmrsiti tako da svom
snagom potegne prvi dio koji mu dođe pod ruku. Od toga se, naravno,
konopac zamrsi u još č vrš će klupko. Nakon toga drugi č ovjek iziđe iz
č amca da mu pomogne, i samo se spotič u jedan o drugog i smetaju
jedan drugom. Obojica hvataju isti komad konopca, vuku ga svaki na
svoju stranu i pitaju se gdje je zapeo. Na kraju, kad ga nekako
raspetljaju, okrenu se i ustanove da je č amac otplovio i da ga struja
brzo nosi sve dalje.
Jednom sam osobno prisustvovao takvom događaju. Bilo je to
gore, kod Boveneyja, jednog prilič no vjetrovitog jutra. Veslali smo
nizvodno i, kad smo izbili iza okuke, primijetili smo na obali dvojicu
ljudi. Gledali su jedan u drugog tako zbunjeno, bespomoć no i
potiš teno da se ne sjeć am da sam ikad, prije ili kasnije, vidio takav
izraz jada na ljudskom licu. Između sebe su drž ali dugač ki konopac za
vuč u. Bilo nam je jasno da se dogodilo neko zlo, pa smo spustili vesla i
upitali ih u čemu je stvar.
- Otplovio nam je č amac! - odgovorili su ozlojeđeno. - Iziš li smo da
raspetljamo konop, a kad smo se okrenuli, čamca više nije bilo!
Drž ali su se uvrijeđeno jer su takav postupak svog č amca
očigledno smatrali gestom krajnje nezahvalnosti i zlobe.
Naš li smo bjegunca nekih pola milje nizvodno, gdje ga je zadrž ao
rogoz, i vratili im ga. Siguran sam da su bar tjedan dana dobro pazili
da čamcu ne pruže sličnu priliku.
Nikad neć u zaboraviti kako su izgledala ta dvojica dok su se sa
konopcem u rukama motali tamo-amo po obali, tražeći svoj čamac.
Covjek na rijeci mož e vidjeti mnoge smiješ ne prizore, posebno u
vezi s vuč om. Jedan je od najč eš ćih dvoje mladih kako brzim korakom
vuku č amac, potpuno obuzeti nekom zanimljivom raspravom dok
č ovjek u č amcu, sto jardi iza njih, uzalud vič e da stanu i oč ajnič ki
gestikulira, dajuć i znake da se dogodila neka nezgoda. Neš to je poš lo
naopako - otpalo je kormilo, u vodu je pala č akija ili njegov š eš ir, i
brzo odmič e nizvodno. I č ovjek im vič e da stanu, u poč etku sasvim
blago i pristojno.
Hej, stanite na trenutak, hoć ete li? - dovikuje im veselo. - Pao mi je
šešir u vodu.
Nakon toga, mnogo manje prijazno;
- Hej, Tom ... Dick! Zar ne čujete?
A zatim:
- Hej! Idioti prokleti, vrag vas odnio! Hej! Stanite! Uh, da vam ...!
I konač no skač e, pleš e po č amcu, urla i niž e sve psovke koje zna,
tamnocrvenog lica, a dječ aci na obali zastaju, rugaju mu se i gađaju ga
kamenjem dok plovi brzinom od č etiri milje na sat i ne mož e izić i na
obalu.
Mnoge takve neugodne situacije mogle bi se izbjeć i kad bi se oni
koji vuku č amac ponekad osvrnuli da vide š to radi onaj u č amcu.
Najbolje je kad č amac vuč e jedan č ovjek. Kad vuku dvoje, zaprič aju se
i zaborave na č amac, a on sam, buduć i da pruž a neznatan otpor, nije u
stanju da ih podsjeti na sebe.
Kasnije, uveč er, kad smo poslije več ere raspravljali o tom
predmetu, George nam je prič ao o jednom vrlo neobič nom događaju
koji pokazuje kako oni koji vuku č amac mogu zaboraviti na svoj
posao.
On i još trojica momaka, prič ao je, veslali su jedne več eri uz rijeku
iznad Maidenheada, u teš ko natovarenom č amcu, kad su neš to iza
brane kod Cookhama primijetili jednog mladić a i djevojku kako idu
stazom za vuč u č amaca zaneseni ž ivim i, oč igledno, vrlo zanimljivim
razgovorom. Između sebe su nosili č akiju za koju je bio vezan
konopac za vuč u; konopac se vukao za njima, s krajem u vodi. Camca
nije bilo, nigdje u blizini nije se mogao vidjeti nikakav č amac. Za
konopac koji su vukli bio je nekad vezan č amac, to je bilo oč igledno,
ali š to se s njim dogodilo, kakva je straš na sudbina snaš la č amac i one
koji su bili u njemu, to je bilo obavljeno velom tajne. Nesreć a, ma
kakva bila, nije, međutim, nimalo uznemirila mladu damu i mladog
gospodina koji su vukli č amac. Drž ali su u rukama č akiju, za č akiju je
bilo vezano už e i oni su ga vukli, i to je po svemu sudeć i bilo sve š to su
smatrali da je važno.
George je htio da vikne i da ih probudi, ali mu je u istom trenutku
sinula bolja ideja, pa se predomislio. Uzeo je č akiju, nagnuo se preko
ruba č amca i dohvatio kraj konopca, a onda su vezali konopac za
Jarbol, skinuli vesla, sjeli na krmu i pripalili lule.
Mladić i djevojka vukli su tako ta četiri klipana i njihov teški čamac
sve do Marlowa.
George je prič ao kako nikad nije vidio toliko zaprepaš tenja i tuge
koncentriranih u jednom pogledu kao kad je, stigavš i do brane, mladi
par shvatio da je posljednje dvije milje vukao pogreš an č amac. George
je imao dojam da bi ih mladić , da se nije obuzdao zbog prisutnosti
mlade dame, napao prilično oštrim izrazima.
Djevojka je prva došla sebi, sklopila ruke i rekla uzbuđeno:
- Oh, Henry, a gdje je tetka?
- Jesu li ikad pronašli staru gospođu? - upitao je Harris.
George je odgovorio da ne zna.
Jednog dana, u blizini Waltona, George i ja bili smo svjedoci jednog
drugog primjera opasnog nedostatka suradnje između onih koji vuku i
onih u č amcu. Bilo je to tamo gdje se staza za vuč u blago spuš ta do
same vode, a mi smo logorovali na suprotnoj obali, tako da smo mogli
vidjeti sve š to se događa. U jednom trenutku primijetili smo jedan mali
č amac kako se približ ava strahovitom brzinom, jer ga je vukao jedan
snaž an konj za vuč u š lepova na kome je jahao sić uš an dječ ak. U
č amcu su, raš trkani, u bezbriž nim i opuš tenim pozama, leš karili neki
mladić i, njih petorica, a onaj za kormilom izgledao je posebno
razbaškaren.
- Volio bih da ga vidim kad pogreš no okrene kormilo - promrmljao
je George dok su prolazili. U tom istom trenutku momak je uradio
upravo to, i č amac je udario u obalu s bukom koja je podsjeć ala na
istodobno paranje č etrdeset tisuć a lanenih plahti. Iz č amca su izletjeli,
s lijeve strane, dva č ovjeka, jedna koš ara i tri vesla, i ostali na obali, a
č asak i pol kasnije preko desnog ruba č amca iskrcala su se druga dva
momka zajedno s č akijama, jedrima, torbama i bocama. Posljednji
momak vozio se u č amcu još dvadesetak metara a zatim ispao
prevrnuvši se preko glave.
Sve je to, č inilo se, olakš alo č amac pa se dalje kretao mnogo brž e.
Dječ ak je, vič uć i iz sveg glasa, potjerao konja galopom. Momci su
sjedili neko vrijeme zureć i jedan u drugog. Trebalo im je dosta
vremena da shvate š to se dogodilo, ali su, kad su shvatili, smjesta
skoč ili i poč eli vikati za dječ akom da stane. Dječ ak je, međutim, bio
previš e zauzet konjem da bi ih č uo, pa smo ih promatrali kako trč e za
njim sve dok se nisu izgubili u daljini.
Ne mogu reć i da mi ih je bilo ž ao. Naprotiv, ž elio bih da se svim
budalama koji vuku svoje č amce na taj nač in - a ima ih dosta - dogodi
neš to slič no. Pored opasnosti kojoj se sami izlaž u, oni ugrož avaju i
druge čamce kraj kojih prolaze, i smetaju im. Zbog brzine kojom plove
ne mogu se nikome maknuti s puta, niti se tko mož e maknuti s puta
njima. Njihov konopac mož e zakvač iti vaš jarbol i prevrnuti vas, ili
zahvatiti nekog u č amcu i baciti ga u vodu ili ozlijediti. Najbolje je ne
povlačiti se, nego se pripremiti i dočekati ih debljim krajem jarbola.
Od svega u vezi s vuč om č amaca najuzbudljivije je kad č amac vuku
djevojke. To je senzacija koju nitko ne bi smio propustiti. Za vuč u
č amca potrebne su uvijek tri djevojke - dvije da drž e konopac, a treć a
da trčkara oko njih i kikoće se.
Djevojke obič no poč inju stvar tako da se upetljaju konopcem.
Konopac im se najprije omota oko nogu pa moraju sjesti na stazu i
odvezati jedna drugu, nakon č ega im se omota oko vrata i malo
nedostaje pa da ih uguš i. Na kraju ga ipak nekako isprave i krenu
trkom, vukuć i č amac prilič no opasnom brzinom. Poslije stotinjak jardi
ostaju, naravno, bez daha, naglo stanu, posjedaju u travu i poč nu se
smijati dok č amac pluta prema matici rijeke, okreć uć i se, previš e
naglo da biste shvatili š to se događa i prihvatili se vesala. Zatim ustaju
i iznenađeno promatraju čamac.
- Oh, gledaj! - kažu. - Otišla je čak do sredine rijeke.
Poslije toga neko vrijeme vuku prilič no ravnomjerno, a onda
jednoj od njih iznenada padne na pamet da prič vrsti suknju. Zbog toga
zastanu i čamac se nasuče.
Skačete i gurate čamac od obale, dovikujući im da ne zastaju.
- Što je? Što se dogodilo? - viču one.
- Nemojte se zaustavljati! - urlate.
- Nemojte šta?
- Nemojte se zaustavljati... Idite dalje ... I-di-te da-lje!
- Vrati se, Emily, i pogledaj š to hoć e - kaž e jedna od njih i Emily se
vraća i pita što želite.
- Što želite? - pita - Je li se što dogodilo?
- Nije - odgovarate vi. - Sve je u redu. Samo, treba neprestano da se
krećete, znate. Nemojte se zaustavljati.
- Zašto ne?
- Zato š to ne mož emo kormilariti kad stanete. Camac mora stalno
imati brzinu.
- Mora imati što?
- Brzinu... mora se kretati.
- U redu, reći ću im, Vučemo li dobro?
- Vuč ete odlič no, naravno, vrlo lijepo, samo se nemojte
zaustavljati.
- Nije nimalo teško. Mislila sam da je teško vući čamac.
- Oh, nije, to je sasvim jednostavno. Treba samo ravnomjerno
koračati, to je sve.
- Razumijem, Dodajte mi moj crveni šal, tu je ispod sjedišta.
Nalazite š al i dodajete ga djevojci, ali trenutak nakon toga vrać a se
i druga djevojka i traž i svoj. Ponesu za svaki sluč aj i š al za Mary, ali
Mary kaž e da joj nije potreban i š alje ih da joj, umjesto š ala, donesu
č eš alj. I tako krenu dalje tek nakon dvadeset minuta, ali na prvoj
okuci ugledaju na stazi kravu pa morate izić i iz č amca da je otjerate sa
staze.
Dok djevojke vuku čamac, nikad nije dosadno.
George je nakon izvjesnog vremena raspetljao konopac i vukao
nas bez zastoja sve do Penton Hooka. Tu smo započ eli raspravu o vrlo
važ nom pitanju kampiranja. Odluč ili smo da te noć i prespavamo u
č amcu, a za to je trebalo ili da ostanemo kod Penton Hooka, ili da
nastavimo do iza Stainesa. Sunce je, međutim, bilo još visoko i č inilo
nam se da je rano da prekinemo plovidbu, pa smo odluč ili da guramo
sve do Runnymedea, još tri i pol milje uzvodno, gdje su obale rijeke
obrasle šumama i gdje ima mnogo tihih skrovitih kutaka.
Svi smo se, međutim, kasnije pokajali š to nismo ostali kod Penton
Hooka. Vuć i č amac uz rijeku tri-č etiri milje jest sitnica rano izjutra, ali
pred kraj dugog dana pretvara se u naporan rad. Te posljednje tri-
č etiri milje predjeli oko vas viš e nikoga ne zanimaju. Razgovor zamire
i nitko se ne smije. Svakih prijeđenih pola milje izgleda kao dvije. Ne
mož ete vjerovati da ste tek tamo gdje jeste, i sigurni ste da je u pitanju
neka pogreš ka na karti. Preš li ste, č ini vam se, već najmanje deset
milja, a kako brane još nema na vidiku, poč injete se ozbiljno plaš iti da
je nije netko ukrao i odnio nekamo.
Kad je već o tome riječ , jednom sam na rijeci dož ivio neš to š to me
je dobro uzdrmalo ( igurativno reč eno, naravno). Bio sam s jednom
mladom damom - rođakinjom s majč ine strane - i veslali smo
nizvodno prema Goringu. Bilo je već kasno i ž urilo nam se - bar se njoj
ž urilo. U pola sedam stigli smo do brane kod Bensona, poč eo se
spuš tati sumrak i moja rođakinja postajala je sve nervoznija. Govorila
je kako mora stić i na več eru, a ja sam rekao da bih i ja ž elio da se š to
prije nađem za stolom. Izvukao sam mapu koju sam bio ponio da
vidim koliko je puta još pred nama. Ustanovio sam da smo toč no milju
i pol daleko od slijedeć e brane - Wallingforda - i da nam nakon toga
ostaje još pet milja do Cleevea.
- Ne brini, sve je u redu - rekao sam. - Kroz slijedeć u branu proć i
ć emo prije sedam sati, a onda nam ostaje još samo jedna. - Prihvatio
sam se vesala i snažno zaveslao.
Proš li smo ispod mosta i ubrzo nakon toga upitao sam je da li već
vidi branu. Odgovorila je da ne vidi nikakvu branu. Ja sam rekao samo
»oh!« i veslao dalje. Proš lo je pet minuta, i ponovo sam je upitao vidi li
branu.
- Ne - rekla je. - Ne vidim ništa slično brani.
- Jesi li,,. jesi li sigurna da mož eš prepoznati branu kad je vidiš ? -
upitao sam neodlučno, ne želeći da je uvrijedim.
Nije se uvrijedila već mi je mirno rekla da sam pogledam, pa sam
spustio vesla i okrenuo se. Rijeka se u sumraku pruž ala pred nama,
potpuno ravna u duž ini od bar jedne milje, i nigdje na njoj nije bilo ni
traga nekoj brani.
- Što misliš, da nismo slučajno zalutali? - upitala je moja suputnica.
Bilo je teš ko i zamisliti da se neš to takvo mož e dogoditi; bilo je,
doduš e, moguć e - i to sam rekao - da smo nekako upali u struju prema
ustavi i da plovimo ravno prema vodopadu.
Ta perspektiva nije joj se ni najmanje svidjela, i zaplakala je. Rekla
je da ć emo se oboje utopiti, i da je to Bog kaž njava zato š to je poš la sa
mnom na rijeku.
Meni se č inilo da je to preoš tra kazna, ali je ona bila uvjerena da
nije, i željela je samo da se sve što prije svrši.
Pokuš ao sam je razuvjeriti i nekako joj objasniti cijelu stvar.
Rekao sam da vjerojatno nisam veslao tako brzo kao š to sam mislio, i
da ćemo ubrzo stići do brane. I nastavio sam veslati, još čitavu milju.
Tad sam se već poč eo i sam nervirati. Ponovo sam pogledao u
kartu. Brana Wallingford bila je jasno označ ena na mapi, jednu i pol
milju ispod brane kod Bensona. Bila je to dobra, pouzdana mapa, a
osim toga, sjeć ao sam se te brane. Dva puta sam proš ao kroz nju. Gdje
se nalazimo? Sto se dogodilo s nama? Poč eo sam misliti kako je sve to
san, da u stvari spavam u svom krevetu i da ć e me ubrzo probuditi i
reći mi da je već prošlo deset.
Upitao sam svoju rođakinju je li moguć e da je sve to samo san, a
ona mi je odgovorila da se upravo spremala postaviti meni isto
pitanje. Poč eli smo se pitati da li zaista oboje spavamo, i ako spavamo,
tko je od nas onaj koji sanja, a tko je osoba iz sna. Stvar je postajala
prilično zanimljiva.
Ja sam ipak uporno veslao dalje. Brana se nije pojavljivala a rijeka,
pod sve guš ćim sjenama noć i, postajala je sve mrač nija i tajanstvenija.
Sve oko nas poč elo je dobivati č udan, sablastan izgled. Mislio sam na
zle duhove i utvare, na tajanstvene plamič ke koji odvlač e putnike s
pravog puta, i one zlobne djevojke koje noć u sjede na stijenama i
mame ljude u virove i vrtloge. Kajao sam se š to nisam bio bolji č ovjek
i š to nisam nauč io viš e crkvenih pjesama. Te moje misli prekinuli su
prekrasni zvuci pjesme Sad je doš'o on na svoje svirane loš e, na
harmonici. Znao sam da smo spašeni.
Po pravilu, nisam veliki ljubitelj harmonike, ali oh! - kako je ta
glazba u tom trenutku divno zvuč ala! Zvuč ala je kudikamo ljepš e od
Orfejeva glasa, ili Apolonove harfe, ili bilo č ega slič nog. U naš em
duhovnom stanju neka nebeska melodija potpuno bi nas dotukla.
Harmonič nu, besprijekorno izvedenu glazbu koja prodire u duš u
shvatili bismo kao predznak rastanka sa ž ivotom, i izgubili bismo
svaku nadu. Ali zvuci pjesme Sad je doš’o on na svoje svirane grč evito i
s nenamjernim varijacijama na astmatič noj harmonici, nosili su u sebi
nešto duboko ljudsko, nešto što je ulijevalo sigurnost.
Slatki su se zvuci približ avali i č amac iz kojeg je navirala ta glazba
ubrzo se našao usporedo s našim čamcem.
U č amcu je bilo druš tvo provincijskih cura i momaka koje je
isplovilo da se provoza po mjeseč ini. (Mjeseč ine nije bilo, ali to nije
bila njihova krivica.) Nikad u svom ž ivotu nisam sreo ugodnije,
simpatič nije ljude. Pozdravio sam ih i upitao mogu li mi pokazati put
do brane Wallingford, objasnivši im da je tražim već dva sata.
- Brana Wallingford! - odgovorili su. - Bog s vama, gospodine, tu su
branu sruš ili ima već godinu dana. Nema viš e brane Wallingford,
gospodine. Nalazite se u blizini Cleevea. Hej, Bili, neka me vrag nosi
ako ovaj gospodin ovdje ne traži branu Wallingford!
To mi nikad ne bi palo na pamet. Pož elio sam da zagrlim te divne
ljude i da ih blagoslovim, ali struja je bila prejaka da bih neš to slič no
mogao izvesti, pa sam se morao zadovoljiti riječ ima zahvalnosti koje
su mi zvučale nekako previše hladno.
Zahvaljivali smo im i zahvaljivali, i rekli kako je divna noć , i
pož eljeli im lijep provod, a ja sam, č ini mi se, pozvao sve da dođu k
meni u goste na tjedan dana. Moja je rođakinja rekla kako bi njenoj
majci bilo vrlo drago da ih upozna. Otpjevali smo im Zbor vojnika iz
opere Faust i ipak stigli kući na vrijeme za večeru.
X
Naša prva noć - Pod ceradom - Poziv u pomoć - Hirovi čajnika i

kako se nositi s njima - Večera - Vrline i kako ih steći - Traži se
udoban, dobro isušen pusti otok, po mogućnosti u blizini južnog
dijela Tihog oceana - Smiješan doživljaj Georgeova oca - Nemirna
noć
Haris i ja već smo bili pomislili da je brana Bell Weir sruš ena na isti
nač in, George nas je vukao do Stainesa, a onda smo konopac preuzeli
mi. Cinilo nam se da vuč emo pedeset tona i da već hodamo bar
č etrdeset milja. Kad smo stigli, bilo je pola osam pa smo svi uš li u
č amac i veslali duž lijeve obale, traž eć i zgodno mjesto gdje ć emo
prenoćiti.
U poč etku smo namjeravali produž iti sve do otoka Magna Charta,
lijepog i ugodnog dijela rijeke koja tu vijuga kroz pitomu, zelenu
dolinu, i ulogoriti se u jednoj od slikovitih uvala kojih ima mnogo duž
njenih obala. Osjeć ali smo, međutim, da nam viš e nije ni približ no
toliko stalo do slikovitog koliko ranije. Te noći bili bismo zadovoljni i s
malo vode između š lepa za ugljen i plinare. Pejzaž i nam nisu bili
potrebni. Bila nam je potrebna več era, ž eljeli smo se š to prije ispruž iti
i zaspati. Ipak smo se dovukli do jednog rta - zovu ga »Picnic Point« - i
uvukli se u jednu vrlo zgodnu uvalu nadsvođenu velikim brijestom, za
čije smo razgranato korijenje privezali naš čamac.
Cinilo nam se da bi nakon toga bilo najbolje več erati (preskoč ili
smo už inu da bismo, kao, dobili na vremenu), ali George je rekao ne,
bit ć e bolje da najprije prebacimo preko č amca ceradu, prije nego š to
se sasvim smrkne i dok još vidimo š to radimo. Time ć e svi poslovi biti
obavljeni, pa ćemo sjesti i večerati na miru.
Postavljanje te cerade zahtijevalo je mnogo viš e truda nego š to je
bilo tko od nas mogao pretpostaviti. Teoretski, stvar je izgledala
sasvim jednostavna. Uzmete pet velikih ž eljeznih lukova slič nih
ogromnim vratima za kriket i utaknete ih u odgovarajuć a lež iš ta na
č amcu, a zatim preko njih prebacite ceradu i prič vrstite je naokolo. Za
to nam, mislili smo, neće biti potrebno ni deset minuta.
Procjena je bila previše optimistička.
Uzeli smo lukove da ih utaknemo u okove predviđene za njih.
Nitko ne bi mogao ni pomisliti da je to opasan posao, ali sad, kad se
toga sjeć am, moram se pitati kako je netko od nas uopć e ostao ž iv da
isprič a prič u o tome. To nisu bili lukovi, to su bili demoni. Kao prvo,
nisu uopć e htjeli uć i u lež iš ta predviđena za njih pa smo ih morali vuć i,
natezati, udarati nogama i mlatiti č akijom. A kad su konač no uš li,
pokazalo se da to nisu pravi lukovi za prava lež iš ta, pa smo ih morali
vaditi. Izvuć i ih, međutim, bilo je nemoguć e dok se nismo po dvojica
uhvatili ukoš tac s njima i natezali se pet minuta, a onda bi odjednom
iskoč ili pokuš avajuć i nas baciti u vodu i utopiti. Ti lukovi imali su u
sredini š arke kojima su nas, ako nismo dobro pazili, š tipali za
delikatne dijelove tijela. I dok smo se rvali s jednom stranom luka,
pokuš avajuć i je uvjeriti da vrš i svoju duž nost, druga bi nam se strana
kukavički prikrala i tresnula nekoga po glavi.
Konač no smo ih uč vrstili i sve š to je nakon toga preostalo bilo je
zategnuti ceradu preko njih. George je razmotao ceradu i uč vrstio
jedan njen kraj za pramac č amca. Harris je stao u sredinu da je
preuzme od Georgea i doda meni, a ja sam č ekao na krmi da je
prihvatim i zategnem. Nekako joj je mnogo trebalo da stigne do mene.
George je svoj dio posla obavio dobro, ali Harris je bio poč etnik u tim
stvarima i on je uprskao sve.
Kako mu je to uspjelo, ne znam, a ni on sam nije znao poslije
objasniti; č injenica je, međutim, da mu je uspjelo, na neki tajanstven
nač in i nakon deset minuta natč ovječ anskih napora, da se potpuno
umota u ceradu. Bio je tako č vrsto umotan, uš uš kan i pokriven da se
viš e nije mogao izvuć i. Naravno, oč ajnič ki se borio za slobodu - š to je
neotuđivo pravo svakog Engleza - i u tim svojim nastojanjima (kako
sam saznao poslije) oborio Georgea. Zatim je i George, psujući Harrisa,
započ eo borbu za svoje oslobođenje, pa se i on zapetljao i umotao u
ceradu.
Ja o svemu tome u to vrijeme nisam imao pojma. Nisam, uostalom,
imao nikakvu predodžbu o tome kako se taj posao obavlja. Rekli su mi
da stojim gdje jesam i č ekam da platno stigne do mene, i
Montmorency i ja smo stajali i č ekali, mirni kao dva janjeta. Vidjeli
smo kako se platno ž estoko trza i leti tamo-amo, prilič no silovito, ali
smo pretpostavljali da je to normalan dio procedure i nismo se
miješali.
Culi smo, također, priguš ene psovke ispod platna, i iz toga smo
zaključ ili da je posao prilič no kompliciran. Zato smo odluč ili da
pričekamo i ne uplećemo se dok se stvari ne pojednostave.
Cekali smo izvjesno vrijeme, ali stvari su se, izgleda, sve viš e
zapetljavale dok, konač no, preko ruba č amca nije izvirila Georgeova
glava i obratila nam se.
- Zar ne mož eš pomoć i, idiote? - rekla je. - Stojiš tu kao mumija i
gledaš kako se nas dvojica gušimo, mamlaze!
Nikad se nisam ogluš io na poziv u pomoć , pa sam otiš ao i odmotao
ih. Bilo je zaista krajnje vrijeme jer je Harris već bio pocrnio u licu.
Nakon toga trebalo nam je dobrih pola sata teš kog rada da
propisno zategnemo ceradu, a onda smo napravili red u č amcu i
priredili več eru. Stavili smo č ajnik na primus da provri, sasvim
naprijed na pramcu, i povukli se na krmu pretvarajuć i se da ga ne
primjećujemo i izvlačeći druge stvari iz košara.
To je jedini nač in na koji mož ete natjerati č ajnik da provri kad ste
na rijeci. Ako primijeti da č ekate i da ste nestrpljivi, nikad neć e
proš iš tati. Morate se udaljiti i poč eti s jelom kao da uopć e ne
namjeravate piti č aj. Nipoš to se ne smijete osvrtati i promatrati ga.
Onda ć ete ubrzo č uti kako voda u njemu klokoč e, izbezumljena od
želje da se što prije pretvori u čaj.
Preporuč ljivo je, također, ako vam se jako ž uri, da glasno govorite
jedan drugom kako, u stvari, niste baš raspolož eni za č aj i kako ga
neć ete piti. Priđete č ajniku tako da vas mož e č uti i viknete: »Ja neć u
piti č aj, a ti George?« na š to George treba da odgovori, š to glasnije:
»Ne, neć u, ne volim č aj. Pit ć emo, umjesto č aja, limunadu. Caj je tež ak
za želudac«. Na to će čajnik prekipjeti i ugasiti primus.
Primijenili smo taj bezazleni trik, s rezultatom da je i č aj bio
spreman kad i sve ostalo. Upalili smo svjetiljku i sjeli da večeramo.
Ta večera nam je zaista legla.
Punih trideset pet minuta u č amcu, od pramca do krme, nije se č uo
nikakav zvuk osim zveketa posuđa, zveckanja nož eva i slož nog
žvakanja četiriju para vilica. Nakon trideset pet minuta Harris je rekao
»Ah!« i ispružio lijevu nogu a desnu podvio.
Pet minuta kasnije i George je rekao »Ah!« i bacio svoj tanjur na
obalu, a zatim je, tri minute nakon Georgea, Montmorency pokazao
prvi znak zadovoljstva otkako smo krenuli i izvalio se na bok,
ispruž ivš i noge. Zatim sam ja rekao »Ah!«, ispravio se i udario glavom
u jedan od metalnih lukova. Preš ao sam, međutim, preko toga. Nisam
čak ni opsovao.
Kako se č ovjek ugodno osjeć a kad se najede, kako je zadovoljan i
sobom i svijetom! Ljudi koji su to iskuš ali uvjeravaju me da č ista
savjest č init č ovjeka sretnim i zadovoljnim, ali punim ž elucem mož e se
postić i taj isti uč inak na mnogo jednostavniji nač in i s manje odricanja.
Poslije obilnog ( i ukusnog jela č ovjek se osjeć a plemenit i ispunjen
razumijevanjem za druge, uzvišenim mislima i dobrotom.
Cudno je to, ta dominacija probavnih organa nad naš im
intelektom. Ne mož emo raditi, ne mož emo razmiš ljati dok nam to
ž eludac ne dopusti. On upravlja naš im emocijama, naš im strastima.
Poslije jaja sa š unkom kaž e »Radi!«, poslije bifteka i crnog piva
zapovijeda: »Spavaj!« a poslije š alice č aja (dvije ž lič ice č aja na jednu
š alicu, i neka ne stoji viš e od tri minute) poruč uje mozgu: »A sad,
ustani i pokaž i svoju snagu. Budi rječ it, pronicav i njež an; promatraj
prirodu i ž ivot bistrim, prodornim okom; raš iri bijela krila svojih
leprš avih misli i zaplovi, kao duh-bož anstvo, iznad uskomeš anog
svijeta u dubini i kroz duge aleje blistavih zvijezda do vrata vječnosti!«
Poslije vruć ih krofni, kaž e: »Budi dosadan i bez duha, kao tegleć a
stoka, ž ivotinja bez razuma, tupog pogleda u kome nema ni najmanjeg
trač ka maš te, nade, straha, ljubavi ili ž ivota.« A poslije konjaka,
konzumiranog u dovoljnim količ inama, naređuje: »A sad luduj,
cerekaj se i izvodi gluposti da se tvoja subrać a mogu nasmijati - lupaj
besmislice, ispuš taj neartikulirane glasove, pokaž i kako je jadan i
bespomoćan čovjek čiji su razum i volja udavljeni kao mačići, jedno uz
drugo, u pola inča alkohola.«
Covjek je tek bijedan, ž alostan rob svog ž eluca. Ne trudi se da
dosegneš ideale morala i pravičnosti, prijatelju, već budno pazi na svoj
ž eludac i hrani ga briž ljivo i promiš ljeno! U tvom srcu zavladat ć e
vrlina i zadovoljstvo, bez ikakvog posebnog napora s tvoje strane. Bit
ć eš dobar građanin, uzoran suprug, njež an otac - plemenit, pobož an
čovjek.
Prije več ere Harris, George i ja bili smo svadljivo raspolož eni,
nervozni i zajedljivi; poslije več ere sjedili smo osmjehujuć i se jedan
drugom, osmjehujuć i se i psu. Voljeli smo jedan drugog, voljeli smo
cijeli svijet. Harris je, motajuć i se po č amcu, nagazio Georgeu kurje
oko. Da se to dogodilo prije več ere, George bi to prokomentirao
takvim ž eljama u vezi s Harrisovom buduć noš ću na ovom i onom
svijetu da bi se č ovjek, kad bi o tome malo bolje razmislio, stresao od
jeze.
Ovako, samo je rekao:
- Polako, stari! Ne gazi po zrnju božjem.
A Harris, umjesto da po obič aju pripomene, najneprijatnijim
tonom, da č ovjek teš ko mož e a da ne stane na neki dio Georgove noge
ako je prisiljen da se kreć e u krugu od desetak jardi oko mjesta gdje
George sjedi, i iznese svoje miš ljenje da George s nogama te duž ine ne
bi nikad trebalo da ulazi u č amac normalnih dimenzija, ili predlož i da
ih izbaci preko ruba č amca, kako bi to uradio prije več ere, sada je
rekao, sasvim uljudno:
- Oh, oprosti, stari moj! Nadam se da te nisam povrijedio.
- Ni najmanje - rekao je George i dodao da je sam kriv, na š to je
Harris izjavio: ne, kriv je on.
Bilo je ugodno slušati ih.
Pripalili smo lule i sjedili, promatrajući tihu noć i razgovarajući.
George je rekao da se pita zaš to č ovjek ne bi mogao uvijek ž ivjeti
ovako, daleko od svijeta, greš nog i punog iskuš enja, ž ivjeti mirno i
zdravo i č initi dobra djela. Rekao sam da sam i ja č esto maš tao o
neč em takvom, pa smo se upustili u raspravu o tome kako bi bilo kad
bismo otiš li, nas č etvorica, na neki zgodan, dobro opskrbljen pusti
otok i živjeli tamo u šumi.
Harris je rekao da su pusti otoci, bar koliko je on č uo, nezgodni
zbog toga što su strašno vlažni. George je, međutim, rekao da nisu, ako
se postavi propisna drenaža.
Tako smo preš li na razgovor o isuš ivanju, š to je podsjetilo Georgea
na neš to vrlo smiješ no š to se jednom dogodilo njegovu ocu. Njegov
otac, prič ao je, putovao je jednom s nekim svojim prijateljem kroz
Wales i jedne več eri odsjeli su u nekoj maloj krč mi. Tu su već sjedili
neki momci, pa su im se pridružili i proveli večer s njima.
Druš tvo je bilo veselo, sjedili su do kasno u noć i, kad je doš lo
vrijeme da pođu na spavanje, i oni su (bilo je to kad je Georgeov otac
bio još vrlo mlad) bili pomalo nacvrcani. Trebalo je (Georgeov otac i
njegov prijatelj) da spavaju u istoj, dvokrevetnoj sobi. Uzeli su svijeć u
i popeli se na kat. Kad su uš li u sobu, svijeć a im se zalijepila za zid i
ugasila se, pa su se morali svuć i i potraž iti svoje postelje u mraku. To
su i uradili, ali umjesto da se uvuku svaki u svoj krevet, kao š to su
namjeravali, obojica su, ne znajuć i, legli u isti krevet - jedan s glavom
na uzglavlju, a drugi, koji se uvukao u krevet s druge strane, s nogama
na jastuku.
Nekoliko trenutaka vladala je tiš ina, a onda je Georgeov otac
rekao:
- Joe!
- Što je, Tome? - javio se Joe s drugog kraja kreveta.
- Bogamu, u mom krevetu lež i neki č ovjek - rekao je Georgeov
otac. - S nogama na mom jastuku.
- Cuj, to je zbilja č udno - odgovorio je njegov prijatelj - ali neka me
vrag nosi ako i u mom krevetu ne leži netko.
- Što ćeš uraditi? - upitao je Georgeov otac.
- Bogami, izbacit ću ga iz kreveta - odgovorio je Joe.
- I ja ću - rekao je Georgeov otac borbeno.
Uslijedila je kratka borba, dva su se tijela s treskom sruš ila na pod,
a onda se javio jedan tužni glas:
- Čuj, Tome!
- Što je?
- Kako si prošao?
- Pa sad, da ti pravo kažem, onaj je izgurao mene,
- I onaj mene! Čuj, meni se ova krčma ne sviđa naročito, a tebi?
- Kako se zvala ta krčma? - upitao je Harris.
- »Kod svinje i pištaljke« - rekao je George. - Zašto pitaš?
- Ne, onda to nije ta krčma - odgovorio je Harris.
- Što želiš time reći? - pitao je dalje George.
- Najč udnije je od svega to - promrmljao je Harris - š to se isto
dogodilo jednom mom ocu, u jednoj seoskoj krč mi. Cesto nam je
pričao o tome. Mislio sam da se to dogodilo u istoj krčmi.
Legli smo oko deset sati i vjerovao sam da ć u, tako umoran, dobro
spavati. To se, međutim, nije ostvarilo. Ja se obič no svuč em i spustim
glavu na jastuk a već netko lupa na vrata i vič e da je pola devet. Te se
noć i, međutim, sve urotilo protiv mene - nova srdina, tvrdi pod č amca,
zgrč en polož aj (lež ao sam s nogama ispod jednog sjediš ta, s glavom na
drugom sjediš tu), pljuskanje vode oko č amca, š um vjetra u kroš njama
drveća, sve mi je to smetalo i nije mi dalo da zaspim.
Ipak sam odspavao nekoliko sati, a onda me je neki dio č amca koji
je, izgleda, izrastao u toku noć i - nije ga bilo kad smo krenuli, a ujutro
je nestao - poč eo udarati u leđa. Neko sam vrijeme spavao uz to
kljucanje i sanjao kako sam progutao srebrnjak, i kako sad buš e
dlijetom rupu u mojim leđima ne bi li ga izvadili. Smatrao sam da je to
vrlo neuviđavno s njihove strane, i rekao da ć u im vratiti novac, da ć e
ga dobiti do kraja mjeseca. Nisu, međutim, htjeli ni č uti za to i tvrdili
su kako je bolje da ga uzmu odmah, jer ć e u suprotnom izgubiti
kamate. Nakon izvjesnog vremena naljutio sam se i rekao im š to
mislim o njima, na š to su oni tako ž estoko navalili na mene s dlijetom
da sam se probudio.
U č amcu je bilo zaguš ljivo i boljela me glava, pa sam pož elio da
iziđem na svjež i zrak. Navukao sam na sebe š to sam mogao nać i -
neš to svoje, neš to Harrisovo ili Georgeovo - i izvukao se ispod tende
na obalu.
Bila je prekrasna noć . Mjesec je bio zaš ao i ostavio tihu zemlju
samu sa zvijezdama. Cinilo se kao da u toj tiš ini i miru, dok mi - njena
djeca - spavamo, razgovaraju s njom, svojom sestrom, o velikim
tajnama, glasovima previš e prostranim i dubokim da bi ih naš e dječ je,
ljudske uši mogle čuti.
Te č udne zvijezde, tako blistave i tako hladne, ispunjavaju nas
dubokim strahopoš tovanjem, Mi smo kao djeca č ije su nož ice zalutale
u polumrač ni hram nekog boga koga ne poznaju, ali u koga su ih
nauč ili da vjeruju i koja, stojeć i pod prostranim svodom koji odzvanja,
pod kupolom koja se negdje u daljini oslanja na mrač ni horizont, zure
u visine ispunjena istovremeno i strahom i nadom da ć e iznad sebe
ugledati neko čudesno priviđenje.
A noć je, ipak, puna neke neobič ne snage i sigurnosti. Kad je ona s
nama, naš e sitne brige i tuge povlač e se, posramljene. Dan je bio
ispunjen jurnjavom i strahovanjem, srca su nam bila puna zla i
gorč ine, i č inilo nam se da se svijet prema nama odnosi grubo i
nepravedno. A onda Noć , kao neka divna, njež na majka, blago polaž e
ruku na naš e groznič avo č elo i podiž e sitno, od suza mokro lice prema
sebi, osmjehujuć i se, i iako nam niš ta ne govori, znamo š to nam ž eli
reći. Naslanjamo vreli, rumeni obraz na njene grudi i bol nestaje.
Ponekad, naš je bol vrlo dubok i stvaran i stojimo pred njom posve
tihi, jer nema riječ i kojima bismo ga mogli izraziti, postoji samo jecaj.
Srce Noć i puno je saž aljenja - ne mož e ublaž iti naš jad. Zato nas uzima
za ruku, i mali svijet, duboko ispod nas, postaje sasvim sitan dok,
noš eni njenim tamnim krilima, na trenutak stiž emo u blizinu Nekoga
moć nijeg od nje. Pri č udesnoj svjetlosti tog velikog Nekoga pred
nama, kao knjiga, lež i č itav ljudski ž ivot, pa shvać amo da su Bol i Tuga
samo anđeli moćnog Boga.
Samo oni koji su na glavi nosili vijenac patnje mogu gledati u tu
č udesnu svjetlost, ali oni, kad se vrate, ne smiju prič ati o njoj niti odati
tajnu koju znaju.
Nekad davno, u stara vremena, nekoliko plemenitih vitezova
jahalo je kroz neku č udnu zemlju. Staza je vodila kroz gustu š umu,
između gustih i neprohodnih spletova grmlja i trnja koje je kidalo ž ivo
meso s onih koji bi skrenuli s puta. Kroš nje drveć a u toj š umi bile su
tamne i guste, tako da kroz granje nije mogao prodrijeti ni trač ak
svjetlosti da razbije turobni polumrak.
I dok su tako prolazili kroz mrač nu š umu, jedan od tih vitezova
izgubio je iz vida svoje drugove, zalutao i viš e se nije vratio.
Ožalošćeni, nastavili su put bez njega, oplakujući ga kao mrtvog.
Kad su konač no stigli do raskoš nog dvorca koji je bio cilj njihova
putovanja, ostali su u njemu mnogo dana, slavili i veselili se. I jedne
noć i, dok su dobro raspolož eni sjedili kraj vatre š to je gorjela u
kaminu u velikoj dvorani, ispijajuć i mnoge pehare vina, iznenada se
pojavio njihov izgubljeni drug i radosno ih pozdravio. Odjeć a mu je
bila u dronjcima, izgledao je kao prosjak, njegovo snaž no tijelo bilo je
pokriveno bolnim ranama, ali lice mu je bilo obasjano silnom radošću.
Obasuli su ga pitanjima, svi su htjeli znati š to se dogodilo s njim, a
on im je isprič ao kako je skrenuo s puta u mrač noj š umi, kako je lutao
mnogo dana i noć i dok, izranjavan i krvav, nije pao na zemlju da
umre.
I tada, kad je bio na samom pragu smrti, dogodilo se č udo. Iz
mrač ne divljine iskrsla je jedna prelijepa djevojka, uzela ga za ruku i
povela nekim skrovitim stazama, ljudima nepoznatim, dok tamnu
š umu nije obasjala svjetlost tako snaž na da bi prema njoj svjetlost
sunca bila kao svjetlo malog fenjera. Pri toj č udesnoj svjetlosti umorni
vitez ugledao je, kao u snu, viziju tako velič anstvenu i tako divnu da je
zaboravio na svoje krvave rane i stajao kao opč injen, kao č ovjek
obuzet radoš ću dubokom kao more č iju dubinu nitko ne mož e
izmjeriti.
Vizija je iš čezla i vitez je, kleč eć i na zemlji, zahvaljivao milostivom
svecu koji je uč inio da skrene s puta u onoj mrač noj š umi i vidi ono š to
je ona skrivala.
Ime je te mrač ne š ume Tuga, ali o viziji koju je dobri vitez u njoj
ugledao ne smijemo pričati ni govoriti.
XI
Kako je George, nekad davno, ustao rano izjutra - George, Harris i

Montmorency ne vole izgled hladne vode - J. pokazuje svoje
junaštvo i odlučnost - George i njegova košulja; priča s poukom -
Harris kao kuhar - Historijski osvrt, ubačen ovdje za školske
potrebe
Probudio sam se u š est ujutro i zatekao Georgea također budnog.

Obojica smo se okrenuli na drugu stranu i pokuš ali nastaviti sa
spavanjem, ali nismo mogli. Da je postojao neki razlog zbog kojeg ne
bi trebalo da spavamo dalje, zbog kojeg bismo morali odmah ustati i
obuć i se, zaspali bismo još gledajuć i na sat i spavali do deset. Kako,
međutim, nije bilo pod bogom nikakve potrebe da ustajemo bar još
dobra dva sata, i kako je bilo upravo apsurdno ustajati tako rano, bilo
je sasvim u skladu s urođenim muš icama ovog svijeta da obojica
osjetimo neodoljivu potrebu da smjesta ustanemo, kao da ć e nas još
pet minuta ležanja ubiti.
George je rekao da se neš to slič no, samo još gore, dogodilo njemu
prije nekih osamnaest mjeseci, kada je sam stanovao u kuć i izvjesne
gospođe Gippings. Jedne več eri pokvario mu se sat, prič ao je, i stao u
osam i petnaest. Nije primijetio da je stao, jer je iz nekog razloga
zaboravio da navije sat prije odlaska na spavanje (š to se njemu rijetko
događa), i postavio ga kraj uzglavlja i ne pogledavši u prokletu stvar.
Dogodilo se to zimi, negdje oko najkrać eg dana u godini, i k tome
je još tjedan dana London pokrivala gusta magla, pa č injenica da je,
kad se probudio, vani još bio mrak, nije za Georgea predstavljala
nikakav putokaz u pogledu vremena. Pruž io je ruku i dohvatio sat.
Bilo je osam i petnaest.
- Anđeli i svi ministri bož ji, smilujte se! - uzviknuo je George. - U
devet moram biti u Cityju. Zaš to me nitko nije probudio? Uh, kakva
bruka! - Bacio je sat i iskoč io iz kreveta, umio se hladnom vodom,
obukao se, obrijao se također hladnom vodom jer nije mogao č ekati
da se voda ugrije, a onda otrčao i ponovo pogledao na sat.
Je li od potresa kad je pao na krevet sat krenuo, ili kako je već bilo,
tek kad gaje George pogledao, sat je pokazivao dvadeset do devet.
George je zgrabio sat i otrč ao u prizemlje. U dnevnoj sobi bio je
mrak, posvuda je vladala mrtva tiš ina; nije bilo vatre, nije bilo
doruč ka. Pomislio je kako je to vrlo neuviđavno od gospođe Gippings,
i č vrsto odluč io da joj u lice kaž e š to misli o njoj kad se uveč er vrati
kuć i. Brzo je obukao kaput, nabio na glavu š eš ir, zgrabio kiš obran i
odjurio prema izlaznim vratima. Vrata nisu bila č ak ni otključ ana,
George je bacio anatemu na gospođu Gippings, tu lijenu babu,
pomislio kako je neshvatljivo da ljudi nisu kadri ustati u neko
pristojno vrijeme, otključao vrata, odgurnuo zasun i istrčao na ulicu.
Trč ao je iz sve snage dobrih č etvrt milje i, tek kad je preš ao tu
udaljenost, nametnula mu se misao kako je č udno i sasvim neobič no
da na ulicama ima tako malo ljudi i da trgovine nisu otvorene. Jutro je,
doduš e, bilo mrač no i maglovito, ali to još nije bio razlog da zamre
svaka poslovna aktivnost, On mora ić i na posao, pa zaš to da ostali
lijepo ostanu u svojim krevetima samo zato što je vani mrak i magla?
Konač no je stigao do Holborna. Niti jedna roleta nije bila
podignuta! Niti jednog omnibusa nije bilo u blizini! Vidio je samo tri
č ovjeka, od kojih je jedan bio policajac, jedna seoska kola natovarena
zeljem i jedan troš ni ijaker. George je izvukao sat - bilo je pet do
devet! Zastao je i opipao puls, a onda se sagnuo i opipao noge. Onda je,
sa satom u ruci, prišao policajcu i upitao ga da li zna koliko je sati.
- Koliko je sati? - rekao je policajac sumnjič avo odmjeravajuć i
Georgea od glave do pete. - Ako oslušnete, čut ćete sat kako izbija.
George je oslušnuo i sat u susjedstvu odmah mu je izišao u susret.
- Ta otkucao je samo tri! - rekao je George uvrijeđeno kad je sat
odbio svoje.
- A koliko biste vi htjeli da otkuca? - upitao je policajac.
- Pa devet - rekao je George, pokazujući na svoj sat.
- Znate li vi gdje stanujete? - upitao ga je strogo čuvar javnog reda.
George je nakon izvjesnog razmišljanja rekać svoju adresu.
- Oh, dakle tamo stanujete, je li? - odgovorio je policajac. - E pa,
posluš ajte moj savjet i mirno idite kuć i, i ponesite taj svoj sat sa
sobom. I više ni riječi o tome!
Tako se George opet vratio kuć i, razmiš ljajuć i o svemu š to se
dogodilo, i otišao u svoju sobu.
U prvom trenutku, kad se vratio, odluč io je da se svuč e i ponovo
legne, ali kad je pomislio kako ć e se morati ponovo oblač iti i umivati, i
tuš irati se, predomisli se i odluč i da ostane obuč en i malo odspava u
naslonjaču.
Nije, međutim, nikako mogao zaspati; nikad u ž ivotu nije bio
budniji. Upalio je svjetiljku, izvukao š ahovsku ploč u i odigrao sam sa
sobom partiju š aha. To ga, međutim, nije nimalo razvedrilo; š ah mu
nikad ranije nije izgledao tako dosadna igra. Zato je digao ruke od
š aha i pokuš ao č itati. Ni č itanje ga, međutim, nije zanimalo, pa je
ponovo obukao kaput i izišao da se prošeta.
Vani je bilo straš no pusto i sumorno, svi policajci koje je sretao
promatrali su ga s neskrivenom sumnjom, podizali svjetiljke da ga
promotre i slijedili ga, a sve to ostavilo je na njega takav dojam da se
poč eo osjeć ati kao da je zaista uč inio neš to protuzakonito. Poč eo se
sklanjati u sporedne ulice i skrivati u mrač ne vež e kad god bi č uo
korake čuvara javnog reda i mira.
Naravno, takvo njegovo ponaš anje samo je izazvalo još već u
sumnjič avost vlasti, pa su ga njeni predstavnici poč eli izvlač iti iz
mraka i ispitivati ga š to tamo radi. Kad bi odgovorio da ne radi niš ta,
da je samo iziš ao da se proš eta (bilo je to u č etiri sata ujutro), gledali
su ga kao da mu baš ne vjeruju, a na kraju su ga dva policajca u civilu
otpratila do kuć e da vide da li zaista stanuje tamo gdje je rekao.
Promatrali su ga kako izvlač i ključ , otključ ava vrata i ulazi, a zatim
zauzeli neupadljiv polož aj na suprotnoj strani ulice i nastavili paziti na
kuću.
Kad je uš ao u kuć u, najprije je pomislio da nalož i vatru i priredi
sebi neš to za doruč ak, ne bi li nekako utukao vrijeme, ali nije bio
kadar da uzme u ruku bilo šta, ni kantu za ugljen ni čajnu žlicu, a da ne
ispusti stvar na pod ili da se ne saplete preko nje. Bio je u smrtnom
strahu da bi ta buka mogla probuditi gospođu Gippings, da bi ona
mogla pomisliti kako su u kuć u upali lopovi, otvoriti prozor i viknuti
»Policija!« Na to bi sigurno dotrč ala ona dvojica detektiva, stavili mu
na ruke lisice i odvukli ga u zatvor.
Tako je, u tom stanju potpune nervne poremeć enosti, već
zamiš ljao suđenje, sebe kako pokuš ava objasniti poroti okolnosti koje
su dovele do č itavog sluč aja, kako mu nitko ne vjeruje i kako mu sud
odmjerava kaznu od dvadeset godina robije, na š to njegova majka
umire slomljena srca. Zato je odustao od doruč ka, umotao se kaputom
i ostao sjediti u naslonjač u sve dok se u pola osam nije pojavila
gospođa Gippings.
Taj događaj, rekao je, posluž io mu je da izvuč e pouku kako ne
treba ustajati rano, i nikad više nije to učinio.
Dok je George prič ao tu istinitu prič u, sjedili smo umotani u
pokrivač e, a kad je završ io, uzeo sam na sebe da veslom probudim
Harrisa. To mi je uspjelo tek nakon treć eg udarca; okrenuo se na
drugu stranu i rekao da ć e sić i za pet minuta, i neka mu oč istimo
visoke cipele. Smjesta smo ga, s pomoć u jednog konopca, podsjetili na
to gdje se nalazi, pa se naglo uspravio odbacivš i Montmorencyja, koji
je spavao snom pravednika, preko čitavog čamca.
Nakon toga smo podigli ceradu i sva č etvorica promolili glave
preko ruba č amca, pogledali u vodu i stresli se. Odluč ili smo, sinoć , da
ustanemo rano izjutra, zbacimo pokrivače i krpe, podignemo ceradu, s
veselim uzvikom skoč imo u vodu i dugo už ivamo u osvjež avajuć em
plivanju. Sada, kad je doš lo jutro, ideja nam je nekako izgledala manje
privlač na. Voda je izgledala vlaž na i hladna, a puhao je neki ledeni
vjetar.
- E pa, tko će prvi? - rekao je Harris konačno.
Nitko se nije baš otimao da bude prvi. George je, š to se njega tič e,
riješ io stvar tako Sto se povukao u č amac i navukao č arape.
Montmorency je nesvjesno zacvilio kao da ga i sama pomisao na neš to
slič no už asava. Harris je rekao da bi bilo previš e teš ko penjati se
natrag u čamac, otišao do krme i obukao hlače.
Meni se pomisao da sad odustanem nije previš e sviđala, iako me
skok u vodu nije privlač io. Pod vodom bi moglo biti granja, korijenja i
mulja, mislio sam. Odluč io sam da problem riješ im kompromisom,
tako š to ć u izić i na obalu i samo se isprskati vodom. Uzeo sam ruč nik,
iziš ao na obalu i polako krenuo po jednoj grani koja se nadvijala nad
vodom, gotovo je dodirujući.
Bilo je už asno hladno. Vjetar je rezao kao nož . Pomislio sam kako
nema nikakvog smisla prskati se vodom, i odluč io sam da se vratim u
č amac i obuč em. Okrenuo sam se da svoju odluku provedem u djelo,
ali dok sam to radio, glupa grana pod mojim nogama popustila je i pao
sam u vodu, skupa s ruč nikom, podigavš i ogroman stup vode. Naš ao
sam se usred rijeke, s galonom Temze u sebi, prije nego š to sam
shvatio što se dogodilo.
- Tako mi boga, stari J. je skoč io - č uo sam Harrisa kako govori u
trenutku kad sam izronio, pljujuć i vodu. - Nisam vjerovao da ć e imati
tri čiste da to uradi. A ti?
- Kakva je voda? - javio se George.
- Divna - odgovorio sam cvokoć uć i. - Ludi ste š to ne skoč ite i vi. Ne
bih ovo propustio ni za sve blago ovog svijeta. Zaš to ne pokuš ate? Za
to je potrebno samo malo odlučnosti.
Nisam ih, međutim, mogao nagovoriti.
Dok sam se tog jutra oblač io, dogodila se jedna zabavna stvar. Bio
sam potpuno promrzao kad sam se vratio u č amac, i u ž urbi da se š to
prije obuč em, sluč ajno sam ispustio koš ulju u vodu. Gotovo sam
pobjesnio zbog toga, pogotovo kad je George prasnuo u smijeh. Nisam
u tome vidio niš ta smiješ no i rekao sam to Georgeu, ali on se na to
smijao još viš e. Nikad nisam vidio da se netko tako slatko smije. Na
kraju sam izgubio ž ivce i rekao mu da je š aš ava budala i blesavi idiot,
ali na to se on poč eo valjati od smijeha. U tom trenutku, dok sam
izvlač io mokru koš ulju, primijetio sam da to uopć e nije moja koš ulja
nego Georgeova, za koju sam pogreš no mislio da je moja. Tada sam i
ja shvatio koliko je situacija smiješ na, i poč eo sam se smijati, i š to sam
viš e gledao č as u mokru koš ulju, č as u Georgea, guš eć i se od smijeha,
stvar mi je izgledala sve zabavnija i smijao sam se tako da sam ponovo
ispustio košulju u vodu.
- Misliš li je ... ti, izvaditi iz vode? - jedva je izgovorio George,
između napadaja smijeha.
Neko vrijeme nisam bio kadar da mu odgovorim, toliko sam se
smijao, ali konačno sam se nekako savladao i rekao.
- To nije moja košulja... nego tvoja!
U ž ivotu nisam vidio da se izraz neč ijeg lica tako naglo promijenio
iz veselog u ljutiti.
- Sta? - dreknuo je, skoč ivš i, - Budalo glupa! Zar ne mož eš paziti š to
radiš ? Zaš to, kog vraga, nisi iziš ao i obukao se na obali? Takvi idioti ne
bi trebalo da ulaze u čamac! Dodaj mi čakiju!
Pokušao sam mu objasniti koliko je sve to skupa smiješno, ali on to
nikako nije mogao shvatiti. George je prilič no tež ak č ovjek kada je u
pitanju humor.
Harris je predlož io da za doruč ak spravimo kajganu. Rekao je da
ć e je on prirediti. Iz njegove prič e moglo se zaključ iti da je pravi
majstor za kajganu. Cesto je pripremao kajganu za č itavo druš tvo, na
piknicima i krstarenju jahtom. Postao je č uven po toj svojoj kajgani.
Koliko smo shvatili iz njegove prič e, ljudi koji su jednom okusili tu
njegovu kajganu prezirali su poslije svako drugo jelo, venuli i umirali
ako nisu mogli doći do nje.
Slina nam je pocurila na usta dok smo sluš ali kako prič a o tome, i
odmah smo mu donijeli primus, tavu i sva jaja koja se nisu razbila i
razlila preko ostalih stvari u košari, i molili ga da započne.
Razbijanje jaja nije mu baš naroč ito iš lo od ruke - u stvari, s
razbijanjem nije bilo toliko problema koliko s istresanjem razbijenih
jaja u tavu. Najtež e je bilo spriječ iti ih da mu se lijepe za hlač e i uvlač e
u rukav. Ipak mu je uspjelo da istrese u tavu pet-š est komada, nakon
toga je čučnuo kraj primusa i počeo ih miješati vilicom.
Cinilo se da je to straš no naporan posao, bar koliko smo to George
i ja mogli zaključ iti promatrajuć i ga. Kad god bi priš ao tavi, oprž io bi
se, a onda bi bacio sve i igrao oko primusa otresajuć i prste i psujuć i
sve odreda. To je izvodio kad god bismo George i ja pogledali u njega,
U poč etku smo bili uvjereni da je to sastavni dio procedure
pripremanja tog jela. Nismo imali pojma š to je to kajgana - mislili smo
da je to neki specijalitet iz jelovnika američ kih Indijanaca ili
urođenika sa Sendvič kih otoka, č ije pripremanje zahtijeva ritualne
igre i zazivanje duhova. Montmorency je priš ao i gurnuo njuš ku u
tavu, a ulje je prsnulo i opržilo ga, pa je i on počeo poigravati i psovati.
Sve u svemu, bila je to jedna od najzanimljivijih i najuzbudljivijih
operacija koje sam ikad promatrao. I meni i Georgeu bilo je istinski
žao kad je sve završeno.
Rezultat nije bio ni blizu onome što je Harris obećavao. Poslije svih
silnih komplikacija nije ostalo bogzna š to da se vidi. U tavu je bač eno
šest jaja, a dobili smo žličicu zagorjele mase neprivlačnog izgleda.
Harris je rekao da je krivica do tave, i da bi bilo mnogo bolje da je
umjesto nje imao kotlić za ribu i plinsku peć . Odluč ili smo da viš e ne
pripremamo taj specijalitet dok ne nabavimo sav potreban pribor. Kad
smo završ ili s doruč kom, sunce je već prigrijalo, vjetar je stao i jutro
se pretvorilo u dan kakav se samo pož eljeti mož e. Niš ta oko nas nije
nas podsjeć alo da smo u devetnaestom stoljeć u, i dok smo promatrali
jutarnjim suncem obasjanu rijeku, mogli smo s lakoć om u maš ti
zbrisati stoljeć a š to su nas dijelila od onog navijeke slavnog lipanjskog
jutra 1215. godine, i zamisliti da smo sinovi sitnih engleskih
zemljoposjednika, u odjeć i od sukna i s bodež om za pojasom, koji
č ekaju da prisustvuju pisanju one toliko znač ajne stranice povijesti č iji
ć e smisao protumač iti obič nim ljudima č etiri stotine godina kasnije
Oliver Cromwell, koji ju je temeljito proučio.
Osvanulo je prekrasno ljetno jutro - sunč ano, toplo i tiho. Zrak je,
međutim, ispunjen uzbuđenjem. Kralj John prespavao je u Duncroft
Hallu i cijelog prethodnog dana gradić Staines odzvanjao je od
zveketa oruž ja, topota kopita teš kih konja po neravnim, kamenom
poploč anim ulicama, od uzvika zapovjednika, surovih š ala i grubih
psovki bradatih strijelaca, helebardista, š titonoš a i kopljanika koji
govore čudnim, nepoznatim jezicima.
U grad su stizale skupine plemić a i vitezova ogrnutih plaš tevima
jarkih boja, prljavim od putovanja i praš ine. Cijele več eri bojaž ljivi
stanovnici grada morali su otvarati vrata i puš tati u svoje kuć e grupice
ogrubjelih vojnika kojima je bilo potrebno osigurati prenoć iš te i
hranu, sve najbolje od najboljeg jer inač e teš ko kuć i i svima u njoj - u
tim burnim vremenima mač je bio sudac i porota, tuž ilac i krvnik, i
plać ao ono š to je uzimao samo poš tedom onih od kojih je uzimao, ako
mu se tako svidi.
Dio velikaš ke vojske bio je okupljen oko velike logorske vatre na
trgu; vojnici su sjedili i pili, pjevali neskladnim glasovima raskalaš ene
pjesme, bockali se i svađali dok se sumrak sve viš e pretapao u noć .
Svjetlost vatre bacala je nemirne sjenke na složeno oružje i pogrbljene
obrise ljudi. Gradska su se djeca prikradala i zač uđeno ih promatrala,
a punaš ne seoske djevojke prilazile su im, smijuć i se, da izmjenjuju
prostač ke š ale i dobacivanja s buč nim, razmetljivim vojnicima tako
različ itim od seoskih momaka, koji su, privremeno zapostavljeni i
prezreni, stajali po strani, osamljeni, s kiselim osmijehom na š irokim,
unezvijerenim licima. U poljima oko grada svjetlucale su se druge,
daleke vatre kraj kojih se utaborila pratnja nekog moć nog lorda ili
č eta Johnovih nepouzdanih francuskih plać enika, kao oč i vukova š to
vrebaju pritajeni oko grada.
I tako je, uz patrole u svim mrač nim ulicama i treperave straž arske
vatre na svim uzvisinama unaokolo, noć polako proš la i nad pitomom
dolinom stare Thame svanulo jutro velikog dana koji ć e udariti svoj
pečat na vjekove što će tek doći.
U prvo sivo svitanje na niž em od dva otoka, toč no iznad mjesta na
kojem smo stajali, poč ela je odzvanjati buka i glasno dovikivanje
mnogobrojnih radnika. Poč elo je podizanje velikog š atora,
dopremljenog prethodne več eri, dok su tesari ž urno zabijali redove
klupa, a š egrti iz Londona motali se naokolo noseć i raznobojna platna,
svilu i tkanine izvezene zlatom i srebrom.
I konač no, gle! Na cesti š to vijuga duž obale rijeke od Stainesa idu
prema nama, smijuć i se i razgovarajuć i dubokim, grlenim basovima,
desetak krupnih helebardista - iz velikaš ke vojske, oč igledno - zastaju
stotinjak metara iznad nas, na suprotnoj obali rijeke, i č ekaju,
naslonjeni na svoje oružje.
Iz sata u sat nailaze cestom stalno nove grupe i grupice naoruž anih
ljudi, njihovi š ljemovi i oklopi odbijaju dugač ke, niske zrake jutarnjeg
sunca i ubrzo č itava cesta, dokle pogled mož e doprijeti, izgleda
pokrivena svjetlucavim č elikom između kojeg se propinju konji.
Konjanici vič uć i galopiraju od grupe do grupe, zastavice lijeno
leprš aju na toplom povjetarcu i svaki č as dolazi do već e guž ve i strke,
kad se na jednoj ili drugoj strani redovi vojnika poč nu razmicati da
propuste nekog moć nog baruna na bogato okić enom konju, koji s
gardom plemić a oko sebe dolazi da zauzme mjesto na č elu svojih
podanika i vazala.
Na padini Cooper's Hilla, na suprotnoj strani, okupljaju se začuđeni
seljaci i radoznali građani koji su dotrč ali iz Stainesa, iako nitko nije
toč no znao o č emu se radi i svatko je na svoj nač in objaš njavao veliki
događaj kome ć e prisustvovati. Neki govore da ć e taj dan donijeti
veliko dobro svim ljudima, ali starci samo vrte glavama jer su takve
priče slušali i ranije.
Citava rijeka, sve do Stainesa, prekrivena je brodicama, č amcima i
malim č unovima od pletenog pruć a presvuč enog kož om, koji su u
posljednje vrijeme poč eli izlaziti iz mode tako da ih upotrebljavaju još
samo siromaš niji ljudi. Kroz brzake gdje ć e nakon mnogo godina biti
podignuta elegantna brana Bell Weir, snaž ni su ih veslač i gurali ili
vukli, nastojeć i da priđu š to bliž e pokrivenim barkama koje č ekaju
spremne da prevezu kralja Johna na otok gdje ć e potpisati
sudbonosnu povelju.
Podne je. Strpljivo č ekamo, zajedno S okupljenim narodom, već
nekoliko sati. Sire se glasine da je prevrtljivi John ponovo izmakao
velikaš ima iz ruku, da se kriomice izvukao iz Duncroft Halla sa svojim
plać enicima i da ć e se ubrzo prihvatiti posla korisnijeg od potpisivanja
povelje o narodnim slobodama.
Ipak, nije bilo tako! Ovog puta naš ao se stegnut ž eljeznim š akama,
uzalud je izvrdavao i koprcao se. Daleko na cesti podigao se oblač ić
praš ine i sad se približ ava i postaje sve već i; topot mnogobrojnih
kopita postaje sve glasniji, a između raš trkanih grupica vojnika sve se
viš e nazire povorka slikovito odjevenih lordova i vitezova. Ispred
povorke, na zač elju i sa strane, jaš u konjanici ujedinjenih velikaš a, a u
sredini kralj John.
Povorka se približ ava barkama koje č ekaju, a istaknuti velikaš i
izlaze iz redova postrojenog plemstva da doč ekaju kralja. Kralj im
odzdravlja osmijehom i biranim, medenim riječ ima, kao da je pozvan
na neku sveč anost u njegovu č ast. Podiž uć i se u sedlu da sjaš e, baca,
međutim, brz pogled na svoje francuske najamnike postrojene straga,
iza redova smrknutih sljedbenika ujedinjenog plemstva koji ga
okružuju.
Je li već prekasno? Oboriti snaž nim udarcem konjanika koji jaš e
pored njega, niš ta ne sluteć i, izdati naređenje vojnicima, odluč no
nasrnuti na nespremne redove velikaš a i buntovnici bi gorko pož alili
dan kad su se usudili da poremete njegove planove! Smjelija ruka
mogla bi promijeniti ishod igre i u tom posljednjem trenutku. Da je na
njegovom mjestu bio jedan Richard, pehar slobode bio bi otet
Engleskoj sa samih usana, i ona još sto godina ne bi osjetila njen okus.
Srce je kralja Johna, međutim, klonulo pred smrknutim pogledima
engleskih ratnika, njegova se ruka spustila na uzdu, sjahao je i zauzeo
svoje mjesto u prvoj barci. Za njim su se ukrcali velikaš i, svi s rukama
na drškama mačeva, i pala je naredba da se krene.
Teš ke barke pokrivene tendama jarkih boja tromo se odvajaju od
obale kod Runnymedea. Plove polako, nezgrapno, da se s muklim
struganjem nasuč u na obalu otoč ić a, koji ć e od tog dana nositi ime
Magna Charta Island. Kralj John izlazi na obalu a mi č ekamo š utke, bez
daha, da se prolomi gromko klicanje, znak da je polož en veliki kamen
temeljac hrama engleske slobode, i to - kao što danas znamo - Čvrsto.
XII
Henrik Osmi i Anne Boleyn - Nezgodne strane stanovanja u istoj

kući sa zaljubljenim parom - Teški dani za engleski narod - Moćna
potraga za slikovitim - Be z kuće i kućišta - Harris spreman da
umre - Pojavljuje se anđeo - Djelovanje iznenadne radosti na
Harrisa - Skromna večera - Ručak - Visoka cijena teglice senfa -
Strašna bitka - Maidenhead - Jedrenje - Tri ribara - Kako su nas
ispsovali
Sjedio sam na obali pokuš avajuć i doč arati sebi tu scenu kad je
George primijetio da bih mogao, ukoliko sam se odmorio, pomoć i da
se opere posuđe, i tako me iz slavne proš losti vratio u prozaič nu
sadaš njost, s njenom bijedom i grijesima. Uš ao sam u č amac, oč istio
tavu komadom drva i busenom trave i konač no je ispolirao
Georgeovom mokrom košuljom.
Preš li smo na otok Magna Charta da pogledamo kamen koji stoji
tamo u jednoj kuć ici, i na kome je, kaž u, potpisana slavna Povelja; je li
zaista potpisana na tom kamenu ili, kako neki tvrde, na suprotnoj
obali kod Runnymedea, o tome se ne bih ž elio izjaš njavati. Ako je riječ
o mom osobnom, skromnom miš ljenju, sklon sam se prikloniti
popularnoj teoriji o otoku. Da sam ja bio jedan od velikaš a u to
vrijeme, siguran sam da bih nagovarao svoje drugove da tako
nepouzdanog klijenta kao š to je bio kralj John dovedu na otok, gdje je
imao manje šansi za iznenađenja i podvale.
Na posjedu Ankerwyke House, koji se nalazi nedaleko od Picnic
Pointa, nalaze se ruš evine nekog starog samostana kraj kojeg se, kako
se prič a, Henrik Osmi sastajao s Annom Boleyn. Sastajao se s njom i u
Hever Castleu, u Kentu, kao i negdje u blizini St. Albansa. Mora da je u
to vrijeme engleskom narodu bilo teš ko nać i mjesto gdje ti
lakomisleni mladi ljudi nisu vodili ljubav.
Jeste li se ikad naš li u kuć i u kojoj ž ivi dvoje zaljubljenih? To vam
je muč na stvar. Pož elite da posjedite malo u salonu i krenete tamo.
Kad otvorite vrata, č ujete zvuke kao da se netko iznenada sjetio
neč ega, a kad uđete, nalazite Emily kako stoji kraj prozora i sa
zanimanjem promatra suprotnu stranu ulice dok vaš prijatelj, John
Edward, na suprotnom kraju sobe, sav oč aran prelistava album s
fotografijama nečijih rođaka.
- Oh - kaž ete, zastajuć i na vratima - nisam znao da ima nekog u
sobi.
- Oh, niste? - kaž e Emily hladno, tonom iz kojeg se osjeć a da vam
ne vjeruje.
Motate se po sobi neko vrijeme, a onda kažete:
- Mračno je. Zašto ne upalite svjetlo?
- Oh! - kaž e John Edward kao da to nije primijetio, a Emily kaž e
kako tata ne voli da se pali svjetlo poslije podne.
Isprič ate im nekoliko novosti i izlož ite svoja miš ljenja i nazore o
irskom pitanju, ali č ini se da ih to nimalo ne zanima. Na sve uzvrać aju
samo sa »Oh!«, »Zaista?«, »Stvarno?«, »Da?« i »Ma š to ne kaž ete!«
Nakon deset minuta konverzacije u tom stilu, polako se privuč ete
vratima i kliznete napolje, a vrata se, na vaš e iznenađenje, smjesta
zatvore za vama, gotovo se zalupe a da ih niste ni dodirnuli.
Pola sata kasnije padne vam na pamet da bi bilo zgodno popuš iti
lulu u zimskoj baš či. Na jedinoj stolici u toj prostoriji sjedi Emily, a
John Edward, ako je moguć e suditi po izgledu njegove odjeć e, mora
da je sjedio na podu. Ne kaž u niš ta, ali njihovi pogledi govore sve š to
se mož e reć i u civiliziranom druš tvu. Zurno se povlač ite, zatvarajuć i
vrata za sobom.
Nakon toga, bojite se zaviriti u bilo koju prostoriju u kuć i pa
konačno, poslije duže šetnje gore-dolje po stubama, odlazite i sjedite u
vlastitoj spavać oj sobi. To vam, međutim, nakon izvjesnog vremena
dosadi pa stavite š eš ir na glavu i iziđete da prolunjate po vrtu. Setate
se stazom i, dok prolazite pored sjenice, zavirite unutra i tko je tamo -
ono dvoje idiota, stisnuti u jednom kutu. Vide i oni vas, naravno, i u
njima se uč vrš ćuje uvjerenje da ih iz nekog, samo vama poznatog, u
svakom slučaju sumnjivog razloga, progonite.
- Zaš to im za te stvari ne daju posebnu sobu, pa da sjede tamo? -
mrmljate, odlazite ž urnim koracima u predvorje, uzimate kiš obran i
bježite na ulicu.
Sigurno je bilo slič no kad se onaj š aš avi momak Henrik Osmi
udvarao svojoj maloj Anni. U Buckinghamshireu ljudi bi neoč ekivano
nailazili na njih dok su se, zaljubljeno gledajuć i jedno u drugo, motali
oko Windsora i Wraysburyja, i uzvikivali: »Oh, to ste vi!« a Henrik bi
pocrvenio i rekao: »Da, doš ao sam da se nađem s jednim prijateljem,«
dok bi Anne dodala: »Oh, baš mi je drago š to vas vidim! Kakav sluč aj!
Upravo sam srela gospodina Henrika Osmog u aleji, i pokazalo se da
idemo istim putem.«
Odlazeć i, ljudi bi govorili sami sebi »Uh, bit ć e bolje da odemo
odavde dok to ljubakanje i gukanje ne prođe. Idemo dolje, u Kent.«
Otputovali bi u Kent, i prvo š to bi ugledali nakon dolaska bili su
opet Henrik i Anne, kako luduju oko Hever Castlea.
»Oh, pa to je već previš e!« rekli bi. »Cujte, idemo odavde. Ja to viš e
ne mogu izdrž ati, idemo u St. Albans ... to je tako ugodan i tih gradić ,
St. Albans.«
I kad bi stigli u St. Albans, ugledali bi taj dosadni par kako se ljubi
pod zidovima opatije. Ljudima nije ostajalo drugo nego da odu u
gusare dok se vjenčanje ne obavi.
Dio rijeke od Picnic Pointa do brane Old Windsor zaista je
prekrasan. Duž obale vodi sjenovita cesta, ukraš ena tu i tamo lijepim
kuć icama, sve do »Ouseleyskih zvona«, slikovite krč me kakve su,
uostalom sve krč me uz rijeku, i mjesta gdje se mož e dobiti č aš a zaista
izvrsnog piva - bar tako tvrdi Harris, a u tim stvarima Harrisu mož ete
vjerovati na riječ . Old Windsor jedno je od č uvenih mjesta na tom
putu. Edward Ispovjednik imao je tu svoj dvorac, a tu je i sud tog
vremena proglasio velikog grofa Godwina krivim za urotu protiv
kraljevog brata i njegovu smrt. Earl Godwin uzeo je kruh, odlomio
komad i pokazao ga sucima.
»Ako sam kriv,« rekao je grof, »neka me ovaj kruh uguš i kad ga
progutam!« .
Strpao je zalogaj kruha u usta i progutao ga, ali kruh mu je zapeo u
grlu i grof Godwin se ugušio.
Kad prođete Old Windsor, rijeka postaje nezanimljiva i ponovo
postaje ona stara tek kađ se približite Boveneyju. George i ja vukli smo
č amac duž Home Parka, koji se pruž a s desne strane rijeke od
Albertova do Viktorijina mosta. Dok smo prolazili pokraj Datcheta,
George me je upitao da li se sjeć am naš eg prvog putovanja uz rijeku,
kad smo se iskrcali kod Datcheta u deset uveč er i odluč ili da
potražimo prenoćište.
Odgovorio sam da se dobro sjeć am, i da to neć u tako brzo
zaboraviti.
Bilo je to u subotu uoč i drž avnih praznika u kolovozu. Bili smo
umorni i gladni, sva trojica, i kad smo stigli u Datchet, izvukli smo
koš aru, dvije torbe, pokrivač e, kapute i slič ne stvari, i krenuli da
traž imo gdje ć emo prespavati. Proš li smo pored vrlo lijepog malog
hotela, s vratnicama obraslim u lozu i brš ljan, ali u vrtu nije bilo
azaleja, a ja sam, iz nekog razloga, uvrtio sebi u glavu azaleje pa sam
rekao:
- Ne, ne ulazimo unutra! Pođimo dalje, potraž imo neko mjesto gdje
cvjetaju azaleje.
Poš li smo dalje, dok nismo stigli do drugog hotela. Bio je to vrlo
lijep hotel, sav u azalejama, ali Harrisu se nije svidio izgled č ovjeka
koji je stajao naslonjen na ulazna vrata. Rekao je da mu nije
simpatič an i da nosi ruž ne č izme, pa smo krenuli dalje. Preš li smo
dobar komad puta a da nismo vidjeli niti jedan hotel, pa smo zaustavili
nekog č ovjeka i zamolili ga da nam pokaž e put do nekog boljeg
hotela.
- Krenuli ste suprotnim pravcem, gospodo - rekao je. - Morate se
vratiti, pa ćete stići ravno do hotela »Jelen«.
- Oh, bili smo tamo - odgovorili smo - ali nam se nije svidio. Nema
azaleja.
- E pa, neš to dalje, na suprotnoj strani, nalazi se hotel »Vlastelinski
dom« - rekao je. - Jeste li pokušali tamo?
Harris je odgovorio da nismo htjeli uć i, jer nam se nije svidio
izgled č ovjeka pred vratima. Harrisu se nije sviđala boja njegove kose,
a ni njegove čizme.
- Onda zaista ne znam š to da radite, bogami - rekao je č ovjek kome
smo se obratili za informacije. - To su jedina dva svratiš ta u ovom
kraju.
- Nema drugih hotela?! - uzviknuo je Harris.
- Nema - odgovorio je čovjek.
- Što da radimo, za ime božje?! - jeknuo je Harris.
Na to je uzeo riječ George. Rekao je da ja i Harris, ako ž elimo,
mož emo č ekati da se sagradi odgovarajuć i hotel za nas i da se nađu
ljudi koji će nam se sviđati. Što se njega tiče, on se vraća u, »Jelen«.
Veliki umovi nikad ne mogu ostvariti svoje ideale, pa smo Harris i
ja uzdahnuli nad ispraznoš ću ovozemaljskih ž elja i krenuli za
Harrisom.
Unijeli smo prtljagu u »Jelen« i spustili ga na pod u predvorju.
Vlasnik je došao i rekao:
- Dobar večer, gospodo.
- Dobar več er - rekao je George, - Potrebna su nam tri kreveta,
molim.
- Zao mi je, gospodine - rekao je vlasnik. - Bojim se da vam neć u
moći izići u susret.
- Oh, pa nije važ no - rekao je George - snać i ć emo se i sa dva.
Mož emo dvojica spavati u jednom krevetu, zar ne? - dodao je,
obraćajući se Harrisu i meni.
- Naravno - rekao je Harris, uvjeren da George i ja mož emo sasvim
lijepo spavati u jednom krevetu.
- Vrlo mi je ž ao, gospodine - ponovio je vlasnik hotela - ali u č itavoj
zgradi nema niti jednog slobodnog kreveta, U stvari, gospoda već
spavaju po dvojica, pa čak i trojica u jednom krevetu.
Ta nas je vijest prilično uzdrmala.
Harris, međutim, kao stari putnik, pokazao se dorastao situaciji i,
veselo se nasmijavši, rekao:
- Oh, u redu, š to se tu mož e. Morat ć emo se zadovoljiti i onim
najskromnijim. Smjestite nas nekako u salu za biljar.
- Vrlo mi je ž ao, sir, zaista, ali tri dž entlmena već spavaju na
biljarskom stolu, a dvojica u č ajnoj kuhinji. Noć as vas nemam gdje
smjestiti.
Pokupili smo naš e stvari i otiš li preko puta, u »Vlastelinski dom«.
Bilo je to prekrasno starinsko zdanje i rekao sam Harrisu da mi se viš e
sviđa od »Jelena«, a Harris je rekao da, naravno. Zgrada je sasvim u
redu, a onog riđokosog č ovjeka ne moramo gledati; uostalom, jadnik
nije kriv što ima riđu kosu.
Harris je, začudo, govorio o tome sasvim razumno i velikodušno.
Ljudi u »Vlastelinskom domu« nisu htjeli ni da nas sasluš aju.
Vlasnica nas je doč ekala na pragu pozdravom iz kojeg se moglo
zaključ iti da smo već č etrnaesta grupa kojoj mora uskratiti
gostoprimstvo u posljednjih sat i pol. Na naš e bojaž ljive prijedloge u
vezi sa š tagljem, biljarskom salom ili podrumom za ugljen, odgovorila
je prezirnim smijehom; svaki kutak bio je već davno popunjen.
Upitali smo je zna li za neko mjesto u selu gdje bismo mogli dobiti
prenoćište.
- Pa sad, ako niste velikih prohtjeva... pazite, ja vam to ne mogu
preporučiti, ali... postoji jedna mala pivnica pola milje dalje, na cesti za
Eton...
Nismo ni doč ekali da dovrš i, več smo zgrabili koš aru, torbe,
kapute, pokrivač e i pakete i potrč ali, Udaljenost nam se uč inila već om
od pola milje, č ak i dva puta već om, ali smo na kraju stigli i zadihani
upali u pivnicu.
U pivnici su nas doč ekali grubo. Samo su se nasmijali, U kuć i su
bila samo tri kreveta za goste i u njima su već spavala sedmorica
gospode i dva brač na para. Jedan lađar dobrog srca, koji se zatekao u
toč ionici, rekao nam je da bi mož da vrijedilo pokuš ati u prodavaonici
mješovite robe, odmah pored hotela »Jelen«, pa smo se vratili u selo.
Prodavaonica mješ ovite robe bila je prepuna. Jedna ljubazna
starica koju smo zatekli u radnji odvela nas je nakon toga još č etvrt
milje dalje, do neke svoje prijateljice koja povremeno iznajmljuje sobe
gostima.
Starica je hodala vrlo polako pa nam je do njene prijateljice
trebalo dobrih dvadeset minuta. Monotoniju š etnje razbijala je, dok
smo se vukli za njom, opisujuć i nam različ ite bolove koje osjeć a u
krstima.
Sobe njene prijateljice bile su izdane. Tu su nam, međutim,
preporuč ili da odemo do broja 27. Broj 27 bio je pun pa su nas poslali
u broj 32, ali je i tamo sve bilo zauzeto.
Vratili smo se na glavnu ulicu, i tu je Harris sjeo na koš aru i rekao
da dalje ne ide. Rekao je kako je mjesto tiho i prijatno i da ž eli tu
umrijeti. Zamolio je Georgea i mene da prenesemo posljednje
pozdrave njegovoj majci i poruku rođacima da im opraš ta sve i umire
sretan.
U tom trenutku pojavio se anđeo preruš en u malog dječ aka (po
mom miš ljenju, nema efektnijeg lika u kome se anđeo mož e pojaviti).
U jednoj ruci nosio je vrč piva a u drugoj š pagu na č ijem je kraju visilo
neš to š to je spuš tao na svaki ravan kamen na koji je naiš ao, a zatim
povlač io naviš e, proizvodeć i vrlo neprivlač ne zvuke koji su nekako
podsjećali na jecaj.
Upitali smo tog (kako se kasnije pokazalo) nebeskog glasnika da li
zna za neku osamljenu kuć u u kojoj stanuje dvoje-troje bespomoć nih
ljudi (po moguć nosti starica ili paralizirane gospode u godinama),
koje bi trojica oč ajnika mogla zastraš ivanjem prisiliti da im ustupe
svoje krevete; ili, ako ne zna za takvu kuć u, mož e li nam preporuč iti
kakav prazan svinjac, neupotrebljavanu kreč anu ili neš to te vrste. Nije
znao za takvo mjesto, ili bar ne u blizini, ali nam je rekao da mož emo,
ako ž elimo, poć i s njim jer njegova majka ima jednu praznu sobu u
kojoj bismo mogli prespavati.
Bacili smo mu se oko vrata, tu na mjeseč ini, blagosiljajuć i ga, i bila
bi to prekrasna slika da dječ ak nije popustio pod silinom naš ih
emocija i, ne mogavš i im odoljeti, pao na zemlju, a svi mi preko njega.
Harris je bio tako obuzet radoš ću da se gotovo onesvijestio, pa je
doš ao sebi tek kad je zgrabio dječ akov vrč s pivom i iskapio polovicu,
a zatim je otrč ao naprijed, ostavljajuć i Georgea i mene da vuč emo
prtljagu.
Dječ ak je stanovao u malom kotedž u sa č etiri sobe, a njegova
majka - dobra duš a! - dala nam je za več eru kuhanu slaninu. Smazali
smo sve - dobrih pet funti - popili dva velika lonca č aja, pojeli cijelu
tortu sa dž emom i otiš li u krevet. U sobi su bila dva kreveta - jedan na
sklapanje š irok 2 stope i 6 inč a, na kome smo spavali George i ja (da
ne bismo pali, morali smo se jedan za drugog vezati plahtom) i jedan
dječ ji krevetić na kome je spavao Harris. Zatekli smo ga ujutro kako
spava a gole mu noge strš e daleko izvan kreveta, pa smo George i ja
vješali o njih ručnike dok smo se umivali.
Odluč ili smo da ne budemo tako izbirljivi kad slijedeć i put
svratimo u Datchet na noćenje.
Vratimo se naš em sadaš njem putovanju; niš ta uzbudljivo nije se
dogodilo, plovili smo bez zastoja gotovo do Monkey Islanda, gdje smo
pristali i ruč ali. Za ruč ak smo jeli hladnu govedinu, i tek tada smo
ustanovili da smo zaboravili ponijeti senf. Ne vjerujem da sam ikad u
ž ivotu, prije i poslije toga, osjeć ao takvu potrebu za senfom kao tada.
Obič no mi nije mnogo stalo do senfa i rijetko ga okusim, ali ovog puta
dao bih za njega č itav svijet. Ne znam koliko svjetova ima u svemiru,
ali da mi je netko u tom trenutku donio ž lič icu senfa, mogao ih je
dobiti sve. Takav sam - kad pož elim neš to š to ne mogu dobiti,
postajem nepromišljen.
I Harris je rekao da bi dao svijet za malo senfa. Da je netko u tim
trenucima naiš ao s teglom senfa, mogao je nač initi odlič an posao. Bio
bi opskrbljen svjetovima do kraja života.
Ali jao! Harris i ja, uvjeren sam, pokuš ali bismo da nekako
izvrdamo tu pogodbu č im bismo dobili ž eljeni senf. Ljudi su skloni da
u trenucima uzbuđenja č ine tako ekstravagantne ponude, ali, naravno,
kad malo razmisle, shvate da su one sasvim nesrazmjerne vrijednosti
ž eljenog artikla. Jednom, dok sam se penjao na neku planinu u
Svicarskoj, č uo sam nekog č ovjeka kako kaž e da bi dao č itav svijet za
č aš u piva. Kad smo, međutim, stigli do jedne male gostionice u kojoj
su toč ili pivo, digao je straš nu dreku zbog toga š to su mu laš u Bassa
naplatili pet franaka. Rekao je da je to skandalozno ucjenjivanje, i
pisao je o tome Timesu,
Zbog nestaš ice senfa posadu č amca obuzelo je sumorno
raspolož enje. Jeli smo govedinu u mrtvoj tiš ini. Zivot je izgledao
prazan i dosadan. Razmiš ljali smo o sretnim danima djetinjstva i
uzdisali. Malo smo ž ivnuli kad je doš ao na red kolač od jabuka, a kad
je George sa dna koš are izvukao konzervu ananasa i pustio da se
kotrlja do sredine čamca, učinilo nam se da ipak vrijedi živjeti.
Sva trojica beskrajno volimo ananas. Gledali smo u sliku na
konzervi i mislili na sok. Osmjehivali smo se jedan drugom, a Harris je
već u ruci držao spremnu žlicu.
Trebalo je, međutim, najprije pronać i otvarač za konzerve.
Ispraznili smo koš aru, istresli torbe, podigli daske sa dna č amca.
Izvukli smo svu prtljagu na obalu i sve pretresli. Otvarač za konzerve
nismo, međutim, našli.
Harris je pokuš ao otvoriti konzervu dž epnim nož ić em, ali je
slomio nož ić i gadno se posjekao. Zatim je George pokuš ao uraditi to
isto š karama, ali š kare su se raspale i zamalo mu izbile oko. Dok su
previjali rane, ja sam pokuš ao oš trim vrhom č akije nač initi rupu na
konzervi, ali č akija je kliznula a ja sam odletio preko ruba č amca i pao
u mulj između č amca i obale. Konzerva se otkotrljala, nepovrijeđena, i
razbila jednu šalicu za čaj.
Nakon toga, naprosto smo poludjeli. Iznijeli smo konzervu na
obalu, a Harris je otiš ao u polje i donio jedan velik, oš tar kamen. Ja
sam se vratio u č amac i izvukao jarbol. George je drž ao konzervu,
Harris je pridrž avao oš tri vrh kamena uz njen gornji rub, a ja sam
dohvatio jarbol, podigao ga visoko u zrak, prikupio svu snagu i
zamahnuo.
Georgeov slamni š eš ir spasio mu je tog dana ž ivot. Sad č uva taj
slamni š eš ir (bolje reč eno, ono š to je ostalo od njega) i u zimskim
več erima, kad se pripale lule i momci poč nu raspredati prič e o
opasnostima kroz koje su proš li, izvlač i ga i pokazuje naokolo i
ponovo prič a o tom uzbudljivom događaju, svaki put dodajuć i nove
dramatične pojedinosti.
Harris je prošao samo s ogrebotinom.
Poslije toga ja sam sam dohvatio konzervu i udarao je jarbolom
dok nisam ostao bez daha i trunka snage u rukama, nakon č ega je
jarbol preuzeo Harris.
Udarali smo je dok je nismo spljoš tili, a onda dok nije dobila
č etvrtast oblik; prolazila je pod naš im udarcima kroz sve moguć e
geometrijske forme, ali nam nije uspjelo da na njoj nač inimo rupu.
Zatim ju je prihvatio George i zgnječio je u tako čudan, sablastan oblik,
toliko izvanzemaljski u svojoj ruž noć i da se uplaš io i bacio jarbol. Sva
smo trojica sjeli u travu i zurili u to čudovište.
Na gornjoj strani konzerve vidjela se velika udubina koja je
izgledala kao usta iskrivljena u podrugljiv osmijeh, š to nas je dovodilo
do bjesnila. Harris je skoč io prema konzervi, zgrabio je i bacio je č ak
do sredine rijeke. Proklinjali smo je dok je tonula, a onda smo sjeli u
č amac i ž urno odveslali s tog ukletog mjesta. Nismo ni predahnuli sve
dok nismo stigli do Maidenheada.
Sam je Maidenhead pretjerano snobovski grad da bi bio ugodan.
To je sastajališ te rječ nih kicoš a i njihovog nakinđurenog ž enskog
druš tva. To je grad nametljivo gizdavih hotela u kojima odsjedaju
uglavnom ić irić i i balerine, vješ tič ja kuhinja iz koje izlijeć u ona
rječ na straš ila - parobrodi. Vojvoda iz prič e u London Joumalu uvijek
ima svoje »gnjezdaš ce« u Maidenheadu, a junakinja romana u tri
knjige uvijek več era u nekom od tamoš njih restorana, kad god treba
da se sastane s tuđim mužem.
Brzo smo proš li kroz Maidenhead, a onda malo usporili i polako
plovili kroz onaj prekrasni predio iza brana Boulter i Cookham. Sume
oko Clievedena još su bile u svom njež nom proljetnom ruhu uzdiž uć i
se od samog ruba rijeke u bezbroj skladnih nijansi zelene boje. Po
svojoj neokrnjenoj ljepoti, to je mož da najprivlač niji dio rijeke pa smo
sa žaljenjem, polako veslajući, napuštali to carstvo predivne tišine.
Pristali smo u mrtvoj vodi ispod brane Cookham i popili č aj; kad
smo proš li kroz prevodnicu, već se poč eo spuš tati sumrak. Poč eo je
puhati prilič no oš tar vjetar, i to, za divno č udo, tako da nam je
olakš avao plovidbu; inač e, po pravilu, na rijeci vjetar puš e uvijek u
pramac, ma kojim smjerom krenuli. Ujutro, kad krenete na izlet,
morate se boriti s njim, ali vas hrabri pomisao kako ć e lijepo biti
vrać ati se na jedra. Poslije podne, kad popijete č aj, vjetar promijeni
smjer i opet morate vuć i č amac do kuć e, boreć i se s njegovim oš trim
naletima.
Ukoliko, međutim, zaboravite ponijeti jedro, puhat ć e povoljan
vjetar i na odlasku i na povratku. Da, ovaj je svijet sazdan od iskuš enja
i čovjek je rođen da pati, kao što su iskre stvorene da lete uvis.
Te več eri, međutim, netko je oč igledno pogriješ io i okrenuo vjetar
tako da nam puš e u leđa, umjesto u lice. Sutjeli smo o tome i brzo
podigli jedro, prije nego š to primijete pogreš ku, a onda smo se
ispruž ili, duboko zamiš ljeni; jedro se nadulo i napelo, jarbol je na to
uzvratio gunđanjem, a čamac je poletio.
Ja sam bio za kormilom.
Za mene nema već eg uzbuđenja od jedrenja. U tome se č ovjek
dosad najviš e približ io letenju, osim u snovima. Imate osjeć aj da vas
vjetar na svojim krilima nosi naprijed, a ne znate kamo. Viš e niste
sporo, tromo, slabaš no stvorenje od gline koje se kao kornjač a vuč e
po zemlji, postajete dio Prirode! Srce vam udara istim ritmom kao i
njeno. Priroda obavija oko vas svoje moć ne ruke i privija vas uz svoje
grudi. Vaš duh i njen duh jesu jedno, a udovi vam postaju č udno
lagani. Glasovi zraka pjevaju za vas. Cini vam se da je zemlja duboko
ispod vas, kao sić uš na lopta, a da su oblaci iznad vaš e glave brać a
kojoj Hitate u zagrljaj, šireći ruke.
Rijeka je bila samo naš a, tek daleko ispred nas mogao se vidjeti
jedan osamljeni ribarski č un, usidren usred rijeke, u kome su sjedila
tri ribič a. Camac je klizio preko vode, pokraj š umovitih obala; nitko
nije progovorio ni riječi.
Ja sam bio za kormilom.
Kad smo se približ ili, vidjeli smo da su tri ribič a postariji ljudi
dostojanstvenog drž anja. Sjedili su svaki na svojoj stolič ici u č unu i
paž ljivo promatrali svoje udice. Sunce na zapadu obasjavalo je rijeku
mistič nom crvenom svjetloš ću, stvaralo vatrene aureole oko visokih
stabala i prelijevalo nagomilane oblake zlatnom bojom. Bio je to
trenutak dubokog zanosa, trenutak č udesne nade i č ež nje. Malo jedro
uzdizalo se prema tamnocrvenom nebu, sumrak se spuš tao oko nas
obavijajuć i svijet sjenama duginih boja, dok se iza naš ih leđa
prikradala noć.
Cinilo nam se da smo vitezovi iz neke stare legende koji plove
preko nekog tajanstvenog jezera u nepoznato kraljevstvo sutona, u
veliku zemlju zalazećeg sunca.
Nismo uplovili u kraljevstvo sutona; udarili smo ravno u ribarski
č un iz kojeg su tri postarija gospodina pecala ribu. U prvom trenutku
nismo znali š to se dogodilo, jer nam je jedro zaklanjalo vidik, ali iz
karaktera riječ i š to su odjeknule u več ernjoj tiš ini izveli smo zaključ ak
da smo doš li u blizinu ljudskih bić a i da su ta bić a ljutita i
nezadovoljna.
Harris je spustio jedro, pa smo shvatili š to se dogodilo. Oborili smo
postariju gospodu s njihovih ribič kih stolica i oni su se sad koprcali
jedan preko drugog na dnu č amca, pokuš avajuć i da se raspetljaju i
otresu sa sebe zalijepljene ribe. Radeć i Lo, psovali su nas, upuć ujuć i
nam ne obič ne, svakodnevne pogrde nego dugač ke, dobro
promiš ljene i paž ljivo komponirane psovke, koje su obuhvać ale č itav
naš dotadaš nji ž ivot i protezale se u daleku buduć nost, uključ ivale
naš e rođake i prijatelje i, uopć e, sve š to je u bilo kakvoj vezi s nama.
Bile su to dobre, solidne psovke.
Harris je rekao kako treba da nam budu zahvalni za malo
uzbuđenja, kad već tu sjede cijeli dan i pecaju, i dodao da je zapanjen i
potresen č injenicom da gospoda njihovih godina nisu kadra da se
malo obuzdaju.
Ništa, međutim, nije pomoglo.
George je izjavio da ć e dalje on kormilariti. Rekao je kako ne mož e
dopustiti da se um kao š to je moj trać i na upravljanje č amcem; bit ć e
bolje da se za č amac brine neko obič no ljudsko bić e, jer ć emo se inač e
svi podaviti. Prihvatio je konopce i dovezao nas do Marlowa.
U Marlow u smo ostavili č amac pored mosta i otiš li da prespavamo
kod »Krune«.
XIII
Marlow - Bishamska opatija - Medmenhamski redovnici -

Montmorency se sprema da dokrajči jednog starog mačka - Zatim
ipak odlučuje da mu poštedi život - Sramno ponašanje jednog
foksterijera u robnoj kući - Naš odlazak iz Marlowa - Impozantna
povorka - Parobrodi i korisne upute kako im smetati - Odbijamo
da pijemo rijeku - Miran pas - Zagonetan nestanak Harrisa i pite
Marlow je jedan od najprijatnijih gradić a na rijeci koje poznajem.

To je buč an, ž ivahan gradić , sve u svemu, ne osobito slikovit, istina, ali
sa mnogo ugodnih kutaka i starih zdanja, oč uvanih lukova na troš nom
mostu Vremena, preko kojeg nam maš ta mož e putovati č ak do dana
kad je Saksonac Algar bio gospodar Marlow Manora, posjeda koji je
Vilim Osvajač poslije oteo da ga pokloni kraljici Matildi, i koji ć e zatim
prijeć i u ruke grofova od Warwicka, odnosno spretnog lorda Pageta,
savjetnika četvorice vladara za redom.
Okolica grada je prekrasna ukoliko poslije plovidbe pož elite da se
proš etate, a sama je rijeka na tom mjestu najljepš a. Predio prema
Cookhamu, pored šuma i livada Quarryja, pravi je mali raj. Drage stare
š ume Quarryja, s vaš im uskim, strmim stazama i krivudavim
proplancima, u kojima kao da se uvijek osjeć a slatki miris sjeć anja na
sunčane ljetne dane! Po vašim sjenovitim drvoredima kao da još lutaju
vizije nasmijanih lica, a iz vaš eg š uš tavog liš ća kao da tiho odzvanjaju
glasovi iz davne prošlosti!
Od Marlowa uzvodno, do Sonninga, predjeli su još č arobniji. Velika
stara Bishamska opatija, č iji su kameni zidovi sluš ali uzvike vitezova
templara i koja je jedno vrijeme bila dom Anne od Clevesa a jedno
vrijeme kraljice Elizabete, leži na desnoj obali, oko pola milje uzvodno
od mosta kod Marlowa. Bishamska opatija puna je zanimljivih
pojedinosti. U njoj se nalazi tapiserijama oblož ena spavać a soba i
jedna tajna sobica podignuta visoko, u debelom zidu. Duh lady Holy,
koja je tukla svog malog sina dok nije umro, još uvijek noć u luta kroz
odaje opatije i traži umivaonik da opere krvave ruke.
U opatiji poč iva Warwick, tvorac kraljeva, potpuno
nezainteresiran za tako beznač ajne stvari kao š to su ovozemaljski
kraljevi i ovozemaljska kraljevstva; tu poč iva i Salisbury, koji se
proslavio u bici kod Poitiersa, Prije opatije, na samoj obali rijeke,
nalazi se bishamska crkva, a ako ima grobova koje vrijedi obić i, onda
su to sigurno grobovi i spomenici u bishamskoj crkvi. Ploveč i č amcem
pored obala Bishama, veliki Shelley, koji je tada ž ivio u Marlowu (još
uvijek se mož e vidjeti njegova kuć a u West Streetu) napisao je svoju
Pobunu islama.
Kod Hurley Weira, neš to dalje uz rijeku, č esto sam razmiš ljao o
tome da, i kad bih tu ostao mjesec dana, ne bih imao dovoljno
vremene da upijem u sebe svu ljepotu pejzaža. Selo Hurley, pet minuta
š etnje od brane, jedno je od najstarijih naselja duž rijeke i postoji,
kaž u, da se posluž imo starinskom frazom iz tih davnih dana, »od
vremena kralja Seberta i kralja Offe«. Neš to dalje od brane (ploveč i
uzvodno) pruž a se »Dansko polje«, na kome su logorovali danski
osvajač i za vrijeme pohoda na Gloucestershire. Još dalje, na samom
zavoju rijeke, u jednom prekrasnom kutku, lež e ruš evine
Medmenhamske opatije.
Cuveni redovnici iz Medmenhama, »Klub paklene vatre«, kako su
ih nazivali, a č iji je pripadnik bio i slavni Wilkes, bili su bratovš tina
koja je sebi postavila devizu »Radi š to ti se sviđa« i taj natpis još stoji
iznad kapije sruš enog samostana. Mnogo godina prije nego š to je
osnovan taj nazovi-samostan s njegovom kongregacijom bezbož nih
lakrdijaš a, postojao je na istom mjestu samostan ozbiljnije vrste, a
redovnici u njemu pomalo su se razlikovali od razularene bratije koja
će se pet stotina godina kasnije tu naseliti.
Redovnici cisterciti koji su u trinaestom stoljeć u imali tu svoj
samostan, nisu nosili obič nu odjeć u nego halje i kukuljice od grube
tkanine, i nisu jeli meso, ribu ni jaja. Spavali su na slami i ustajali u
ponoć na misu. Provodili su dane u teš kom radu, č itanju i molitvama,
a ž ivot im je prolazio u potpunoj tiš ini jer su se zavjetovali da ne
govore, kao da su mrtvi.
I to sumorno bratstvo provodilo je svoj sumorni ž ivot na tako
ljupkom mjestu, mjestu koje je Bog stvorio tako vedrim! Cudno š to ih
glasovi Prirode š to su odzvanjali svuda oko njih - tihi, melodič ni ž ubor
vode, š aputanje trave kraj rijeke, pjevuš enje vjetra - nisu nauč ili da
ž ivot ima drukč iji, dublji smisao. Osluš kivali su, š utke, danima i
danima, č ekajuć i da im se javi glas s neba, i on im se obrać ao, cijelog
dana i cijele noć i, govoreć i mirijadama najrazlič itijih tonova. A oni ga
nisu čuli.
Od Medmenhama do ljupke brane Hambledon rijeka je
utjelovljenje smirene ljepote, ali iza Greenlandsa, prilič no
nezanimljive ljetne rezidencije mog izdavač a - tihog i nenametljivog
starog gospodina koga č esto mož ete sresti u ovim krajevima u toku
ljetnih mjeseci, bilo kako vesla, snaž no ali s lakoć om, bilo kako ć aska
s nekim starim č uvarem brane dok prolazi kroz prevodnicu - pejzaž
postaje pomalo jednoličan i dosadan, sve do Henleyja.
U Merlowu, u ponedjeljak ujutro, ustali smo relativno rano i otiš li
da se okupamo prije doruč ka. Dok smo se vrać ali, Montmorency je
napravio od sebe takvu budalu da je to bilo upravo straš no. Jedino u
č emu se Montmorency i ja ozbiljno razilazimo u nazorima jesu mač ke.
Ja volim mačke, a Montmorency ih ne voli.
Kad sretnem mačku, ja kažem: »Dođi, maco!« sagnem se i počešem
je po glavi, a mač ka podigne ukoč eni rep uvis kao š tap, savije leđa i
protrlja nos o moju nogavicu; suš ta njež nost i dobrota. Kad
Montmorency sretne mač ku, za to odmah sazna č itava ulica; tu se za
deset sekundi prospe toliko prostač kih izraza da bi obič nom
pristojnom č ovjeku, s malo paž nje, ta količ ina potrajala do kraja
života.
Ne zamjeram zbog toga psu (zadovoljavam se, po pravilu, time da
ga tresnem po njuš ci ili da bacam na njega kamenje) jer
pretpostavljam da mu to leži u naravi. Foksterijeri se rađaju s otprilike
č etiri puta viš e naslijeđenih grijehova nego ostali psi, i mi krš ćani
morat ć emo godine i godine strpljivo raditi ako ž elimo bar malo
reformirati ratobornu foksterijersku narav.
Jednog dana, dobro se sjeć am, stajao sam u predvorju robne kuć e
u Ulici Haymarket, a svuda oko mene bili su psi koji su tu č ekali svoje
gospodare da obave kupovinu. Bili su tu jedan hrt, jedan ili dva
š kotska ovč ara, jedan bernardinac, nekoliko ptič ara i crnih
njufaundlendskih pasa, jedna doga, jedan francuski pudl s mnogo
dlake oko glave a oš iš an u sredini, jedan buldog, nekoliko stvorenja
velič ine š takora kakva se prodaju u Lowther Arcadeu i nekoliko
jorkširaca.
Sjedili su, strpljivi, posluš ni, zamiš ljeni. U predvorju je vladala
neka gotovo sveč ana tiš ina. Prevladavala je smirenost, rezignacija,
neka tiha sjeta.
Zatim je u prostoriju uš la jedna privlač na mlada dama vodeć i
malog foksterijera sasvim bezazlenog izgleda i ostavila ga, vezanog,
između buldoga i pudla. Neko vrijeme sjedio je mirno i gledao oko
sebe. Onda je podigao pogled prema stropu drž eć i se, bar sudeć i
prema izrazu, kao da misli na svoju majku. Zijevnuo je, a zatim
pogledao u ostale pse, tihe, ozbiljne, dostojanstvene.
Pogledao je u buldoga koji je čvrsto spavao s njegove desne strane.
Pogledao je u pudla, uspravnog i oholog, s lijeve strane. Onda je bez
riječ i upozorenja, bez i najmanjeg povoda, ugrizao tog pudla za
prednju nogu, i tišinu u predvorju razbilo je bolno zavijanje.
Uč inilo mu se, oč igledno, da je rezultat prvog eksperimenta
zadovoljavajuć i, pa je odluč io da nastavi i unese malo ž ivosti u taj
skup. Preskočio je pudla i neočekivano napao jednog škotskog ovčara,
a ovč ar se probudio i smjesta započ eo buč nu i ž estoku kavgu s
pudlom. Foksterijer se nakon toga vratio na svoje mjesto, uhvatio
zubima buldoga za uho i pokuš ao ga odbaciti, a buldog, č udno
nepristrana ž ivotinja, poč eo je ujedati sve do č ega je stigao, rač unajuć i
tu i portira, š to je slatkom malom terijeru pruž ilo priliku da se,
neometan, upusti u borbu s podjednako borbenim jorkšircem.
Onima koji poznaju pseć u narav ne treba ni govoriti da su u
međuvremenu i svi ostali psi zapodjenuli borbu kao da od ishoda
ovise njihovi ž ivoti i domovi. Veliki psi tukli su se, ne birajuć i, jedni s
drugima, a mali psi tukli su se međusobno, koristeć i slobodno vrijeme
da ujedaju velike pse za noge.
Predvorje se pretvorilo u pravi pandemonij, a buka je bila
strahovita. Na ulici se poč eo okupljati svijet; ljudi su pitali je li to
sjednica crkvenog odbora, a ako nije, koga to ubijaju i zaš to? Dotrč ali
su neki ljudi i pokuš ali š tapovima i konopcima rastaviti pse, a netko je
pozvao i policiju.
Usred te straš ne vreve vratila se privlač na mlada dama, podigla
svog slatkog psić a (koji je otpremio jorkš irca u veterinarsku kliniku
na mjesec dana i stajao drž eć i se kao tek rođeno janje), poljubila ga i
upitala je li mrtav, i š to su ti veliki, grubi, zli psi radili s njim. A on je,
privijajuć i se uz nju, podigao pogled kao da joj ž eli reć i: »Oh, tako sam
sretan što si došla da me odvedeš iz ove grozne, odvratne gužve!«
Rekla je da uprava robne kuć e nema prava da divlje zvijeri kakvi
su ti ostali psi drž i zajedno s psima pristojnih ljudi, i da ozbiljno
namjerava tužiti nekoga.
Takvi su vam foksterijeri, i zbog toga ne zamjeram
Montmorencyju zbog njegove sklonosti da se tuč e s mač kama. Tog
jutra je, međutim, i sam požalio što je podlegao toj svojoj strasti.
Vrać ali smo se, kao š to sam rekao, s kupanja i, kad smo stigli
negdje do sredine glavne ulice, iz jedne od kuć a ispred nas istrč ao je
mač ak i polako krenuo na drugu stranu. Montmorency je, klič uć i
radosno - bio je to uzvik prekaljenog ratnika koji je ugledao
neprijatelja kako ide ravno prema njemu, poklič kakav se oteo iz grla
Cromwellu kad su Skoti krenuli niz padinu - potrč ao za svojim
plijenom.
Njegova ž rtva bio je krupan, crn mač ak. Nikad nisam vidio već eg
mač ka, ni mač ka sumnjivijeg izgleda. Nedostajalo mu je pola repa i
jedno uho, a negdje je izgubio i dobar dio njuš ke. Bila je to dugač ka
snažna životinja, a držala se mirno i samouvjereno.
Montmorency je jurnuo na tog jadnog mač ka brzinom od dvadeset
milja na sat, ali on nije ubrzao korak - nije, č inilo se, uopć e shvatio da
mu je ž ivot u opasnosti. Kaskao je mirno dalje dok mu se buduć i
ubojica nije približ io na samo jedan jard udaljenosti, a onda se
okrenuo i sjeo nasred ceste dobroć udno i znatiž eljno promatrajuć i
Montmorencyja kao da pita:
- Molim? Tražite mene?
Montmorencyju ne nedostaje hrabrosti, ali u izgledu te mač ke bilo
je neč ega od č ega bi se i najsmjelijem psu sledilo srce. Naglo je stao i
pogledao u mačka.
Nitko nije progovorio ni riječ i, ali razgovor između njih mogao je
teći ovako:
MAČAK: Što mogu učiniti za vas?
MONTMORENCY: Hvala, ništa ... ne, ništa, hvala.
MAČAK: Slobodno recite ako želite nešto, bilo što.
MONTMORENCY (povlačeći se niz glavnu ulicu): Oh, niš ta ... niš ta,
zaista... ne ž elim vas uznemiravati. Ja se, ovaj.., bojim da sam
pogriješ io. Mislio sam da se poznajemo. Oprostite š to sam vas
uznemirio.
MAČAK: Oh, ništa, ništa, bilo mi je drago. Zaista ne želite ništa?
MONTMORENCY (i dalje se povlačeći): Ne, zaista niš ta, hvala ...
zaista ništa ... Vrlo ste ljubazni. Do viđenja.
MAČAK: Do viđenja.
Mač ak je nakon toga ustao i otiš ao dalje svojim putem, a
Montmorency, paž ljivo podvukavš i ono š to se naziva repom, vratio se
i zauzeo neupadljiv položaj iza nas.
Do dana današ njeg, ako doviknete Montmorencyju: »Mač ak!«, on
ć e se primjetno zgrč iti i ž alosno vas pogledati, kao da ž eli reć i:
»Nemojte, molim vas!« .
Poslije doruč ka otiš li smo u kupovinu i opskrbili č amac
namirnicama za tri dana. George je rekao da moramo kupiti povrć e,
da nije zdravo ne jesti povrće. Povrće nije teško skuhati, izjavio je, i on
ć e se brinuti za to, pa smo kupili deset funti krumpira, buš el graš ka i
nekoliko glavica kelja. Kupili smo jednu pitu s biftekom, nekoliko
tortica od ogrozda i peč eni ovč ji but, sve to u hotelu. Voć e, kekse,
kruh, maslac, dž em, slaninu, jaja i druge potrebne sitnice nabavili smo
u raznim prodavaonicama u gradu.
Odlazak iz Marlowa smatram jednim od naš ih najveć ih uspjeha.
Bio je to impresivan, dostojanstven i nimalo razmetljiv odlazak. U
svim prodavaonicama u kojima smo kupovali traž ili smo da nam robu
isporuč e odmah, na licu mjesta. Nismo htjeli ni da č ujemo ono: »Da,
gospodine, dostavit ć emo vam stvari odmah, dječ ak ć e stić i prije vas,
gospodine!« pa da č ekamo kod č amca i dva puta se vrać amo u
trgovinu i svađamo se. Cekali smo da se stvari lijepo slož e u koš aru, i
poveli momka sa sobom.
Obiš li smo dosta prodavaonica, i u svakoj primijenili taj isti
princip; posljedica toga bila je da smo, kad smo završ ili s kupovinom,
imali sasvim pristojnu kolekciju dječ aka s koš arama koji su nas pratili
kako se samo pož eljeti mož e. Naš završ ni marš sredinom glavne ulice
do rijeke bio je sigurno spektakl kakav Marlow nije vidio već
godinama.
Poredak povorke bio je slijedeć i: Montmorency, sa š tampom u
zubima.
Dva pseta sumnjivog izgleda, Montmorencyjevi prijatelji.
George s pokrivač ima i kaputima preko ramena i pripaljenom
kratkom lulom.
Harris, koji se trudio da korač a s elegantnom lakoć om, iako je
u jednoj ruci nosio nabijenu putnu torbu a bocu soka od limete
u drugoj. Pekarev š egrt i dječ ak iz prodavaonice povrć a, s
košarama.
Hotelski momak s velikom košarom.
Momak iz slastičarne, s korpom.
Momak iz prodavaonice mješovite robe, s korpom.
Jedan čupavi pas.
Momak iz prodavaonice sira, s košarom. Nosač s torbom.
Nerazdvojni prijatelj nosačev, s rukama u džepovima i kratkom
glinenom lulom u zubima. Momak iz voćarne, s košarom.
Ja osobno, sa tri š eš ira i parom č izama u rukama, pokuš avajuć i
da se držim kao da za to ne znam.
Šest dječaka i četiri psa lutalice.
Kad smo stigli do obale gdje je bio vezan č amac, č uvar nas je
upitao:
- Gospodo, ne sjeć am se toč no... jeste li vi ono unajmili izletnič ki
parobrod ili šlep sa kabinom?
Kad smo ga obavijestili da smo doš li po svoj č amac na vesla, č inilo
se da je iznenađen.
Tog jutra izletnič ki parobrodi zadavali su nam silne muke. Bilo je
to pred veslač ku regatu u Henleyju pa su plovili tamo u velikom broju,
neki sami a neki vukuć i š lepove s kabinama. Mrzim parobrode, i
mislim da ih mrze svi veslač i. Uvijek kad ugledam neki izletnič ki
parobrod pož elim da ga namamim do nekog pustog dijela rijeke i tu, u
tišini i samoći, zadavim vlastitim rukama.
Ti izletnič ki parobrodi ponaš aju se tako drsko i razmetljivo da to
budi u meni sve najgore instinkte, pa č eznem za dobrim starim
danima kad je č ovjek mogao ić i naokolo i ratnom sjekirom, lukom i
strijelom davati drugima na znanje š to misli o njima. Izraz na licu
č ovjeka koji s rukama u dž epovima stoji na krmi, puš eć i cigaretu, sam
po sebi predstavlja dovoljan povod za objavu rata, a bahati pisak
sirene da se sklonite s puta osigurao bi, uvjeren sam, presudu
»opravdano umorstvo, izazvano postupkom umorenog« svake porote
sastavljene od ljudi s rijeke.
Nama su, bogami, morali piš tati da im se sklonimo s puta. Ako mi
je dopuš teno da kaž em a da ne ispadnem hvalisav, mislim da mogu sa
sigurnoš ću ustvrditi kako je naš mali č amac, u toku tog tjedna, nanio
parobrodima više neprilika, smetnji i zakašnjenja nego svi ostali čamci
i brodice na rijeci zajedno.
- Ide parobrod! - uzviknuo bi netko od nas kad bi ugledao
neprijatelja u daljini, i za nekoliko trenutaka svi smo bili spremni da
ga dočekamo. Ja bih sjeo za kormilo a Harris i George pokraj mene, svi
leđima okrenuti parobrodu, i č amac bi polako otplovio do sredine
rijeke.
Parobrod bi se približ io, upozoravajuć i nas sirenom, ali mi smo i
dalje mirno plovili. Na oko sto jardi udaljenosti poč eo bi tuliti kao lud,
a ljudi bi izlazili, naginjali se preko ograde, urlali i psovali nas, ali mi ih
nismo č uli! Harris nam je, recimo, upravo u tom trenutku poč eo
prič ati neku anegdotu o svojoj majci, od koje George i ja nismo htjeli
propustiti ni riječi, ni za što na svijetu.
A onda bi parobrod ispustio posljednji prodorni pisak od kojeg
samo š to mu ne bi popucao kotao, promijenio smjer okretanja stroja,
ispustio paru, skrenuo i nasukao se. Svi na brodu dotrč ali bi na
pramac i poč eli vikati na nas, a ljudi na obali zastajali bi i također
vikali, i svi č amci koji bi nailazili pridruž ivali bi im se sve dok na
č itavoj rijeci, nekoliko milja uzvodno i nizvodno, ne bi zavladala
uzbuna i pometnja. Tada bi Harris prekinuo prič u na najzanimljivijem
mjestu, pogledao oko sebe pomalo iznenađeno i rekao Georgeu;
- Bogamu, George, neka me vrag nosi ako iza nas nije parobrod!
A George bi odgovorio:
- Pa sad, da ti pravo kažem, učinilo mi se da čujem nešto.
Nakon toga bi nas obuzela straš na nervoza pa, zbunjeni, ne bismo
znali kako da sklonimo č amac s puta, a putnici s parobroda, okupljeni
na pramcu, dovikivali bi nam upute:
- Povuci desno... ti, da, ti, idiote! Lijevim nazad. Ne, ne ti.,. onaj
drugi.,. ostavi to kormilo na miru, zaboga ... A sad, obojica zajedno. NE,
ne na tu stranu! Oh, neka vas ...!
Nakon toga bi spustili s parobroda č amac i doš li da nam pomognu,
pa bi, nakon č etvrt sata nadljudskih napora, naš č amac bio sklonjen s
puta tako da je parobrod mogao proć i. Srdač no bismo im zahvalili i
zamolili da nas povuku, ali nam nikad nisu izišli u susret.
Otkrili smo još jedan dobar nač in nerviranja tih aristokratskih
parobroda - pretvarali smo se da mislimo kako se radi o kolektivnom
izletu služ benika, i pitali uš togljeno druš tvo jesu li mož da iz poduzeć a
gospode Cubit, ili članovi Udruženja dobrih templara iz Bermondseyja,
i mogu li nam posuditi tavu.
Stare dame koje nisu naviknute na rijeku uvijek se straš no plaš e
parobroda. Sjeć am se kako sam jednom plovio od Stainesa do
Windsora - dijelom rijeke koji posebno obiluje tim mehanič kim
č udoviš tima - s druš tvom u kome su bile tri dame dotič ne kategorije.
Bilo je vrlo uzbudljivo. Cim bi se na vidiku pojavio neki parobrod,
zahtijevale su da pristanemo i sjedimo na obali dok se brod ne udalji.
Baš im je ž ao, govorile su, ali one moraju misliti na svoje obitelji i ne
smiju se bez potrebe izlagati opasnostima.
Kod brane Hambledon ponestalo nam je vode pa smo uzeli
demižon i otišli do čuvareve kuće da ga napunimo.
U ime delegacije govorio je George. Namjestio je svoj najprivlač niji
osmijeh i rekao:
- Možemo li dobiti malo vode, molim lijepo?
- Naravno - odgovorio je stari gospodin. - Uzmite koliko vam je
potrebno, a ostatak ostavite.
- Mnogo vam hvala - promrmljao je George, osvrć uć i se. - A gdje je
... gdje je držite?
- Uvijek na istom mjestu, mladič u - glasio je hladnokrvno
izgovoren odgovor, - Tu odmah iza vas.
- Ne vidim je - rekao je George, gledajući naokolo.
- Ma pobogu, gdje su vam oč i? - objasnio mu je dobri č ovjek
okrećući ga i pokazujući na rijeku.
- Dobro se vidi, zar ne?
- Oh! - uzviknuo je George, shvać ajuć i konač no. Samo, ne mož emo
piti rijeku, zaboga!
- Ne mož ete, naravno, ali mož ete popiti nešto vode iz rijeke -
odgovorio je stari gospodin. - To je voda koju ja pijem posljednjih
petnaest godina.
George mu je rekao da njegov izgled, poslije te terapije, ne
predstavlja baš bogzna kakvu reklamu za tu vrstu pić a, i da bi on
osobno dao prednost vodi iz pumpe.
Dobili smo malo vode u jednoj kuć i neš to dalje uz rijeku.
Pretpostavljam da je i to bila voda iz rijeke, ali to nismo znali pa je sve
bilo u redu. Ono što oko ne vidi, želucu ne smeta.
Pokuš ali smo jednom, neš to kasnije istog ljeta, piti vodu iz rijeke,
ali bez naroč itog uspjeha. Spuš tali smo se niz rijeku i pristali da
popijemo č aj u jednom rukavcu kraj Windsora, Demiž on je bio prazan
i bilo je, ili odreć i se č aja, ili uzeti vodu iz rijeke. Hams je bio za to da
pokuš amo. Prokuhat ć emo vodu, rekao je, i sve ć e biti u redu.
Kuhanjem ć emo, dodao je, uniš titi sve otrovne klice koje se nađu u
vodi. I tako smo napunili č ajnik vodom iz rukavca Temze i prokuhali
je, dobro pazeći da se zaista prokuha.
Skuhali smo č aj i upravo kad smo se udobno smjestili da ga
popijemo, George je, prinoseći šalicu ustima, zastao i uzviknuo;
- Što je ono?
- Koje ono? - upitali smo Harris i ja.
- Ono tamo! - rekao je George, gledajući prema zapadu.
Harris i ja pokuš ali smo da pratimo njegov pogled i konač no vidjeli
kako prema nama, noš en laganom strujom, plovi pas. Bio je to jedan
od najmirnijih i najš utljivijih pasa š to sam ih ikad vidio. Nikad nisam
vidio psa tako smirenog, tako zadovoljnog. Plovio je sanjivo na
leđima, sa sve č etiri noge kruto podignute uvis. Bio je to, č inilo se,
dobro uhranjen pas, snaž no razvijenih grudi. Plovio je prema nama,
ozbiljan, dostojanstven, smiren, dok nije stigao u blizinu naš eg č amca
gdje se, u trci, zaustavio i udobno smjestio da tu provede noć.
George je rekao da mu se ne pije č aj i istresao svoju š alicu u vodu.
Ni Harris nije bio ž edan pa je uč inio isto tako. Ja sam već bio popio
pola šalice, ali bih radije da nisam.
Upitao sam Georgea hoć u li se, po njegovom miš ljenju, razboljeti
od tifusa.
- Oh, neć eš - rekao je i dodao da su š anse da to izbjegnem prilič no
dobre. Bilo kako bilo, za nekih č etrnaest dana znat ć u jesam li se
razbolio ili nisam.
Do Wargravea smo se odvezli jednim rukavcem koji predstavlja
zgodan preč ac i u koji treba skrenuti otprilike pola milje iza brane
Marsh ploveć i uz desnu obalu rijeke. Taj preč ac vrijedi iskoristiti jer je
to prekrasan, tih rukavac u sjeni gustih kroš nji, a put se skrać uje za
gotovo pola milje.
Ulaz u rukavac je, naravno, zatvoren pobodenim koljem i lancima i
okruž en ploč ama prema kojima ć e onaj tko se usudi da zaplovi
rukavcem biti bač en u tamnicu, udaren na muke i pogubljen - č udim
se da ti obalski silnici nisu poč eli prisvajati i zrak iznad rijeke i prijetiti
svakome tko ga udahne kaznom od č etrdeset š ilinga - ali s malo
spretnosti kolje i lance nije teš ko zaobić i. A š to se tič e ploč a, mož ete,
ako imate pet minuta vremena i ako nikoga nema u blizini, skinuti
jednu ili dvije i baciti ih u rijeku.
Na pola puta kroz rukavac iskrcali smo se i ruč ali. Upravo za
vrijeme tog ruč ka George i ja dož ivjeli smo š ok koji ć emo dugo
pamtiti.
I Harris je, doduš e, dož ivio š ok, ali ne vjerujem da je taj njegov š ok
bio i upola tako ž estok kao onaj š to smo ga tom prilikom dož ivjeli
George i ja.
Bilo je to, vidite, ovako: sjedili smo na livadi, desetak jardi od
obale; upravo smo se bili udobno smjestili i spremali se da navalimo
na jelo. Harris je poč eo rezati pitu od bifteka, drž eć i je među
koljenima, a George i ja smo čekali, držeći spremne tanjure.
- Imate li pri ruci ž licu? - upitao je Harris. - Potrebna mi je ž lica za
umak.
Torba se nalazila iza nas i George i ja okrenuli smo se istodobno da
dohvatimo ž licu. Za to nam nije bilo potrebno viš e od pet sekundi. Kad
smo se opet okrenuli, Harrisa i pite nije bilo!
Nalazili smo se na livadi, otvorenoj livadi. U krugu od nekoliko
stotina jardi nije bilo nijednog drveta, ni ž buna, ni ž ivice. U rijeku nije
mogao pasti jer smo mi sjedili između njega i rijeke, pa bi trebalo da
preskoči preko nas.
George i ja zaprepaš teno smo gledali oko sebe, a onda smo
pogledali jedan u drugog.
- Da ga nisu anđeli odnijeli u nebo? - upitao sam.
- Ne bi valjda odnijeli i pitu - rekao je George.
Cinilo se da u toj primjedbi ima logike, pa smo odbacili nebesku
teoriju.
- Po mom miš ljenju - rekao je George, vrać ajuć i se na
ovozemaljska i praktič na objaš njenja - to je sigurno posljedica
potresa.
Nakon toga je dodao, s prizvukom tuge u glasu:
- Šteta što je upravo on rezao pitu.
S uzdahom smo pogledali u mjesto na kome su Harris i pita
posljednji put viđeni na ovom svijetu, i odjednom nam se krv sledi u
ž ilama a kosa na glavi se podigne - pred nama se pojavi Harrisova
glava. Niš ta drugo, samo glava! Lež ala je u visokoj travi, a crveno lice
bilo je izobličeno od strahovitog bijesa.
Prvi je došao sebi George.
- Govori! - viknuo je. - Reci nam jesi li ž iva ili mrtva, i gdje je
preostali dio tvog tijela?
- Ne izigravaj budalu! - odgovorila je Harrisova glava. - Siguran
sam da ste mi vi to namjestili.
- Što smo uradili? - uzviknuli smo George i ja.
- Sto ste uradili? Pustili me da tamo sjednem, a to je glup i prljav
trik! Evo, držite pitu!
Kao iz središ ta zemlje - bar tako nam se č inilo - izronila je pita,
prilič no zgnječ ena i rastresena, a za njom se izvukao Harris, zguž van,
blatan i mokar.
, Sjedio je, ne znajuć i, na samom rubu jednog uskog kanala za
navodnjavanje, koji se nije mogao vidjeti od visoke trave. Kad se malo
više nagnuo unazad, prevrnuo se i pao u kanal skupa s pitom.
Rekao je da se nikad u životu nije tako iznenadio kao kad je osjetio
da pada; nikako nije mogao shvatiti š to se dogodilo. Prvo š to je
pomislio bilo je da je došao smak svijeta. pɐo‫ן‬uʍop˙uɐʞ‫ן‬ɐq.
Harris do dan-danas vjeruje da smo George i ja sve to unaprijed
isplanirali. Sto se mož e, nepravedne sumnje prate i one najnevinije,
jer, kako ono kaže pjesnik: »Tko može izmaći kleveti?«
Tko, zaista!?
XIV
Wargrave - Voštane igure - Sonning - Irski paprikaš -

Montmorencyjev sarkazam - Montmorency se hori s čajnikom -
George uči svirati bendžo - Ohrabrujući komentari - Prepreke na
putu glazbenika amatera - Kako je moj prijatelj učio svirati gajde
- Harris je tužan poslije večere - George i ja odlazimo u šetnju -
Vraćamo se gladni i pokisli - S Harrisom se događa nešto
neobično - Harris i labudovi, nesvakidašnja priča - Harrisova
nemirna noć
Poslije ruč ka iskoristili smo povoljan povjetarac, koji nas je blago

nosio sve do Wargravea i Shiplakea. Preljeven uspavljujuć om
svjetloš ću popodnevnog sunca, Wargrave, sklupč an na samom zavoju
rijeke, ostavlja na č ovjeka, dok prolazi, dojam ljupke starinske slike
koja dugo ostaje utisnuta u sjećanje.
Krč ma »Sv. Juraj i zmaj« u Wargraveu ponosi se svojom irmom
koju je s jedne strane slikao Leslie, č lan Kraljevske akademije, a s
druge strane Hodgson, slikar s tom istom titulom. Leslio je prikazao
borbu, a Hodgson scenu »poslije borbe« - sveti Juraj, nakon š to je
obavio posao, krijepi se vrčem piva.
Day, pisac Sanforda i Mertona, ž ivio je i - š to č ini još već u č ast
mjestu - ubijen je u Wargraveu. U crkvi se nalazi spomenik gospođi
Sarah Hill, koja je oporukom zavješ tala da se svake godine, o Uskrsu,
podijeli svota od jedne funte sterlinga dvojici dječ aka i dvjema
djevojč icama »za koje se zna da su uvijek sluš ali svoje roditelje, da
nikad nisu psovali i lagali, krali voć e i razbijali prozore«. Zamislite,
odreći se svega toga za pet šilinga godišnje! To se ne isplati.
U gradu se prič a da se jednom, prije mnogo godina, zaista naš ao
jedan dječ ak koji nikad nije bio neposluš an, nije psovao, lagao, krao
voć e i razbijao prozore - ili, da budemo precizniji, za koga se nije
znalo da je to radio, jer je to bilo ono š to se postavljalo kao uvjet - i
tako stekao slavu i nagradu. Drž ali su ga tri tjedna izlož enog u
gradskoj vijećnici, pod staklom.
Sto je kasnije uč injeno s tim novcem, nitko ne zna. Kaž u da su ga
svake godine predavali najbližem muzeju voštanih figura.
Shiplake je lijepo selo, ali se ne mož e vidjeti s rijeke jer lež i iza
brda. U crkvi u Shiplakeu vjenčao se Tennyson.
Rijeka sve do Sonninga krivuda između mnogobrojnih otoč ić a i
vrlo je mirna, tiha i pusta. Na obalama ne mož ete vidjeti ž ive duš e
osim, u sumrak, ponekog para seoskih ljubavnika »Arry i lord
Fitznoodle« 3 ostali su u Henleyju, a do sumornog, prljavog Readinga
još nismo stigli. To je dio rijeke kao stvoren za sanjarenje o davno
proš lim vremenima, o nestalim stvarima i licima, o onome š to je
moglo biti a nije, vrag ga odnio!
Pristali smo u Sonningu i iziš li da se proš etamo po selu. To je
najč arobniji kutak na cijeloj rijeci. Viš e podsjeć a na selo s pozornice
nego na pravo naselje od ž buke i opeka. Sve su kuć e obrasle ruž ama i
sad, poč etkom lipnja, izgledale su kao okruž ene oblacima njež nih boja
i zanosnog mirisa. Ako odluč ite da ostanete koji dan u Sonningu,
odsjednite kod »Bika« iza crkve. To je prava pravcata starinska
seoska krč ma sa č etvrtastim, zelenim dvoriš tem ispred zgrade, gdje
se, na klupama ispod stabala, uveč er okupljaju starci da popiju svoj
vrč piva i raspredaju o seoskoj politici, s niskim, starinskim sobama i
mrežastim prozorima, s nezgrapnim stubama i krivudavim hodnicima.
Lutali smo po ljupkom Sonningu oko jedan sat, a onda smo, poš to
je već bilo kasno da veslamo do iza Readinga, odluč ili da se vratimo
na jedan otok kod Shiplakea i tamo prenoć imo. Bilo je još rano kad
smo se smjestili, i George je rekao da nam se sad, buduć i da imamo
dovoljno vremena, pruž a izvanredna prilika da pripremimo dobru,
improviziranu več eru. Rekao je da ć e nam pokazati š to se sve mož e
uraditi na rijeci kada je riječ o kulinarstvu, i predlož io da od povrć a,
hladne govedine i raznih ostataka pripremimo irski paprikaš.
Uč inilo nam se da je to izvanredna ideja. George je sakupio drva i
nalož io vatru, a Harris i ja bacili smo se na guljenje krumpira. Nikad
ne bih ni pomislio da je guljenje krumpira tako muč an posao.
Pokazalo se da je to najveć i pothvat te vrste u koji sam se ikad
upustio. Poč eli smo veselo, moglo bi se gotovo reć i lež erno, ali je naš
optimizam splasnuo č im smo ogulili prvi krumpir. Cinilo se da š to viš e
ljuš timo, na krumpiru ostaje sve viš e ljuske, a kad smo konač no
odstranili svu koru i sve oč ice, od krumpira nije ostalo niš ta -
praktič no niš ta vrijedno spomena. George je priš ao da vidi rezultat -
krumpir sveden na veličinu kikirikija.
- Ne mož e tako - rekao je. - Upropastit ć ete sav krumpir. Morate ga
strugati.
Strugali smo ga, i to je bio tež i posao od guljenja. Ti krumpiri
uvijek su nekog nemoguć eg oblika - same kvrge, izboč enja i udubine.
Vrijedno smo radili dvadeset pet minuta i ostrugali č etiri krumpira.
Zatim smo stali. Rekli smo da nam je ostatak več eri potreban da
ostružemo sebe.
Struganje krumpira sigurno je najbolji nač in da se č ovjek uprlja od
glave do pete. Teš ko je bilo i povjerovati da sve ljuske kojima smo
Harris i ja bili ulijepljeni potječ u od samo č etiri krumpira. To pokazuje
što se štedljivošću i pažnjom može postići.
George je izjavio da je apsurdno praviti irski paprikaš od č etiri
krumpira, pa smo oprali još pet-š est komada i ubacili ih u lonac
neoguljene. Stavili smo u lonac i glavicu kelja i prilič nu količ inu
graš ka. George je sve to izmiješ ao, a onda rekao da u loncu ima još
dosta mjesta, pa smo pretraž ili obje koš are i pokupili sve ostatke i
kojekakve sitnice, i ubacili ih u paprikaš . Ostalo nam je pola pite sa
svinjetinom, a naš li smo i komad slane kuhane slanine, pa je i to otiš lo
u lonac. Zatim je George pronaš ao pola konzerve lososa i dodao
sadržaj ostalim sastojcima.
Rekao je da upravo u tome lež i prednost irskog paprikaš a kao jela
- č ovjek se oslobodi svih viš kova. Izvukao je i nekoliko polupanih jaja
i ubacio ih u lonac. Od njih će umak biti gušći, rekao je.
Zaboravio sam već š to smo sve ubacili u taj paprikaš , znam samo
da smo iskoristili sve ostatke. Na kraju je, sjeć am se, Montmorency,
koji je s velikim zanimanjem pratio proceduru, odlutao nekamo,
drž eć i se vrlo ozbiljno i zamiš ljeno, i nakon nekoliko minuta vratio se
noseć i u zubima mrtvog vodenog š takora, oč igledno kao svoj prilog
več eri. Je li to uradio iz sarkazma ili u iskrenom nastojanju da
pomogne, ne bih znao reći.
Smjesta se razbuktala rasprava oko toga trebali š takora ubaciti u
paprikaš ili ne. Harris je rekao da bi, po njegovu miš ljenju, to bilo
sasvim u redu, jer ć e se ionako sve izmiješ ati, i da svaka sitnica
pridonosi ukusu jela. George je, međutim, zastupao stanoviš te da bi to
bio nepož eljan presedan; nikad nije č uo, rekao je, za vodene š takore u
irskom paprikaš u, i zato je bolje da se pridrž avamo iskuš anog recepta
nego da se upuštamo u eksperimente.
- Ako nikad ne probaš neš to novo - rekao je Harris - kako mož eš
saznati je li dobro ili nije? Ljudi kao ti koč e napredak č ovječ anstva.
Pomisli čovjeka koji je prvi okusio njemačku kobasicu!
Taj irski paprikaš predstavljao je velik uspjeh. Ne sjeć am se da
sam ikad pojeo neš to s takvim tekom. Ukus mu je bio neobič no
osvjež avajuć i i pikantan. Svi smo već bili siti obič nih, svakodnevnih
jela, a pred nama je bilo jelo sasvim novog ukusa s kojim se nije moglo
usporediti ništa na svijetu.
Bilo je to, osim toga, i hranjivo jelo. Kao š to je rekao George, u taj
paprikaš uš li su sve sami solidni sastojci. Graš ak i krumpiri mogli su
biti malo mekš i, ali svi smo imali dobre zube pa to nije bilo važ no. Sto
se tič e umaka, bio je prava poezija - mož da malo prejak za slab
želudac, ali zato hranjiv.
Več eru smo završ ili č ajem i pitom od treš anja. Dok smo pripremali
čaj, Montmorency se upustio u borbu s čajnikom i izvukao deblji kraj.
U toku cijelog putovanja Montmorency je pokazivao neobič no
zanimanje za č ajnik. Sjedio je i znatiž eljno ga promatrao kako kuha
pokuš avajuć i, povremeno, da ga isprovocira rež anjem. Kad bi poč eo
šištati i pućkati, Montmorency je to shvaćao kao izazov, ali upravo kad
bi se spremio da ga napadne, netko bi priskoč io i odnio mu plijen
ispred nosa.
Tog je dana odluč io da bude brž i. Na prvi zvuk č ajnika digao se,
rež eć i, i krenuo prema njemu, u prijeteć oj pozi. Bio je to mali ali vrlo
srčan čajnik; počeo je poskakivati i prskati Montmorencyja.
- Ah, tako! - zarež ao je Montmorency, pokazujuć i zube, - Nauč it ć u
te ja kako se treba odnositi prema pristojnom psu koji teš ko radi za
kruh svakdašnji, bijedna, dugonosa, prljava huljo! Ustani i bori se!
I bacio se na jadni mali čajnik i zgrabio ga za izvijeni nos.
Istog trenutka več ernju tiš inu razbilo je zavijanje od kojeg se ledila
krv u ž ilama. Montmorency je iskoč io iz č amca i tri puta optrč ao otok
brzinom od trideset pet milja na sat, povremeno zastajuć i da zarije
njušku u hladni, vlažni mulj.
Od tog vremena Montmorency se odnosio prema č ajniku s
mješ avinom strahopoš tovanja, sumnjič avosti i mrž nje. Kad god bi ga
ugledao, zarež ao bi i brzo se povukao, podvijena repa, a č im bismo ga
stavili na primus, izlazio je iz č amca i sjedio na obali dok se
ceremonija ne završi.
George je poslije več ere izvukao bendž o da svira na njemu, ali
Harris je bio protiv toga; rekao je da ga boli glava i da se ne osjeć a
dovoljno snaž nim da to podnese. George je, opet, tvrdio da ć e mu
glazba dobro č initi; rekao je da glazba č esto smiruje ž ivce i ublaž ava
glavobolju. Udario je dva-tri akorda, tek da pokaž e Harrisu kako stvar
zvuči.
Harris je rekao da više voli glavobolju.
George nije nauč io svirati bendž o do dana današ njeg. U tim svojim
nastojanjima nailazio je na prejaku opoziciju. Pokuš ao je malo
vjež bati dva ili tri puta dok smo bili na rijeci, ali uvijek bezuspješ no.
Harris je bio kadar da svojim komentarima izludi svakog, a uz to je i
Montmorency redovno zavijao u toku cijele predstave. Jednostavno
čovjeku nisu davali priliku da pokuša.
- Zaš to mora zavijati upravo kad ja sviram? - protestirao je George
ogorčeno, gađajući ga cipelom.
- A zaš to ti sviraš upravo kad on zavija? - odgovarao je Harris,
hvatajuć i cipelu. - Ostavi ga na miru. Mora zavijati. Muzikalan je, i
zavija kad čuje to tvoje sviranje.
I tako je George odluč io da odgodi uč enje dok se ne vrati kuć i. Ni
tamo, međutim, nije naiš ao na povoljne uvjete. Doš la je gospođa
Poppets i rekla da joj je vrlo ž ao - ona, osobno, voli glazbu - ali mlada
gospođa na katu iznad nas je u delikatnom stanju i doktor se boji da bi
ti zvuci mogli naš koditi djetetu. George je nakon toga pokuš ao izlaziti
s bendž om kasno noć u i vjež bati na trgu, ali susjedi su se zbog toga
ž alili policiji, koja je jedne noć i postavila zasjedu i ulovila ga. Dokazi
protiv njega bili su neoborivi pa je morao obeć ati da neć e svirati š est
mjeseci.
Nakon toga je, izgleda, potpuno izgubio volju za sviranje. Kad je
proš lo š est mjeseci, pokuš ao je u dva-tri maha obnoviti svoja
nastojanja, ali je digao ruke jer je naiš ao na isto hladno
nerazumijevanje, morao se boriti s istim neprijateljstvom svijeta oko
sebe. Nakon izvjesnog vremena, u oč aju, ponudio je instrument na
prodaju po znatno sniž enoj cijeni, navodeć i kao razlog č injenicu da ga
»vlasnik ne koristi«, i umjesto sviranja poč eo je uč iti trikove s
kartama.
Uč iti sviranje na muzič kom instrumentu jest pothvat koji zahtijeva
nadčovječansku upornost. Čovjek bi očekivao da će društvo, sebe radi,
uč initi sve š to je u njegovoj moć i da pomogne č ovjeku koji ž eli
savladati umjetnost sviranja na muzič kom instrumentu. Događa se,
međutim, upravo suprotno!
Poznavao sam nekoć jednog mladić a koji je uč io svirati gajde, i
upravo je nevjerojatno na kakve je sve otpore nailazio, Cak ni č lanovi
vlastite obitelji nisu mu pruž ali ono š to bi se moglo nazvati aktivnom
podrš kom. Njegov otac bio je od samog poč etka odluč no protiv
č itavog tog posla i svoje stavove o tome izraž avao je na najgrublji
način.
U poč etku, moj je prijatelj ustajao rano izjutra da vjež ba, ali je
morao odustati od toga zbog svoje sestre. Bila je religiozna ž ena i
govorila je kako nije dopušteno počinjati dan na takav način.
Nakon toga je ostajao noć u i svirao poš to bi se njegova obitelj
povukla na poč inak, ali ni to nije bilo dobro rješ enje jer je kuć a doš la
na loš glas. Ljudi koji su se kasno vrać ali kuć ama zastajali su i sluš ali, i
sutradan po cijelom gradu pronijeli vijest da se prethodne noć i u kuć i
Jeffersonovih odigrao straš an zloč in. Prič ali su da su č uli krike ž rtve i
krvož ednu riku ubojica, a zatim jecaje nesretnika koji je molio za
milost i samrtni hropac ubijenog.
Zbog toga su mu dopustili da vjež ba po danu, u zadnjoj kuhinji, iza
dobro zatvorenih vrata. Njegovi uspješ niji pasaž i mogli su se,
međutim, č uti i u dnevnoj sobi, usprkos svim mjerama opreza, š to je
na njegovu majku djelovalo tako da je odmah briznula u plač. Govorila
je da je to podsjeć a na njenog jadnog oca (koga je, nesretnika, pojeo
morski pas dok se kupao na obali Nove Gvineje), ali kako i zaš to, to
nikako nije mogla objasniti.
Nakon toga su za njega podigli malu daš čaru u dnu vrta, oko č etvrt
milje od kuć e, i natjerali ga da svoj stroj nosi tamo kad pož eli da ga
pusti u pogon. Događalo se da u kuć u svrati neki gost koji o svemu ne
zna ništa, a oni zaborave da mu kažu i upozore ga, i da taj gost iziđe da
se prošeta po vrtu i iznenada se nađe unutar dometa tih gajdi, potpuno
nespreman, bez i najmanje predodžbe što bi to moglo biti. Ljudi čvršće
psihič ke konstitucije prolazili su obič no samo s potresom ž ivaca, ali
ljude prosječnog intelekta odvozili su ravno u ludnicu.
Treba priznati da u prvim pokuš ajima jednog amatera da svira na
gajdama ima neč eg neizrecivo ž alosnog. Osjetio sam to sluš ajuć i svog
mladog prijatelja kako svira. Gajde su, č ini se, instrument na kome je
vrlo teš ko svirati. Prije nego š to poč nete, morate uvuć i dovoljno zraka
za č itavu melodiju - bar sam takav dojam ja stekao promatrajuć i
Jeffersona. Poč eo bi velič anstveno, prodornim, punim, ratnič kim
tonom koji je zaista mogao uzbuditi č ovjeka. Kako je, međutim, svirao
dalje, ton je postajao sve slabiji i slabiji da bi usred posljednje strofe
naglo zamro, uz krkljanje i šištanje.
Onaj tko želi svirati gajde mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji.
Mladi Jefferson nauč io je svirati na tim gajdama samo jednu
melodiju, ali nikad nisam č uo da se netko ž ali na oskudnost
repertoara. Ni sluč ajno, Ta melodija bila je Campbellovi stižu, hura,
hura! ili je tako bar on tvrdio, dok je njegov otac bio miš ljenja da on, u
stvari, svira Škotske zvončiće. Nitko nije bio sasvim siguran o kojoj se
točno pjesmi radi, ali su se svi slagali da zvuči škotski.
Gostima su dopuš tali da tri puta pogađaju, a već ina ih je svaki put
rekla nešto drugo.
Harris poslije več ere nije bio dobre volje - mislim da ga je iz
kolosijeka izbacio paprikaš ; on nije navikao na ž ivot na velikoj nozi -
pa smo ga George i ja ostavili u č amcu i otiš li da malo proš vrljamo po
Henleyju. Rekao je da ć e popiti č aš icu viskija i popuš iti lulu, a zatim
pripremiti sve za noć . Rekao je da vič emo kad se vratimo, a on ć e s
otoka doći čamcem po nas.
- Nemoj zaspati, stari - rekli smo kad smo krenuli.
- Ne treba da brinete dok je ovaj paprikaš u meni - promrmljao je,
veslajući natrag na otok.
Henley se pripremao za regatu i u njemu je sve vrilo kao u koš nici.
U gradu smo naš li dosta poznanika i u njihovom ugodnom druš tvu
vrijeme nam je prilič no brzo proš lo, pa je bilo već blizu jedanaest kad
smo krenuli na č etiri milje dugu š etnju kuć i, kako smo već poč eli
nazivati naš mali čamac.
Noć je bila prohladna, neugodna, sipila je sitna kiš a i, dok smo se
umorno vukli kroz mrač na, tiha polja, razgovarajuć i u pola glasa i
pitajuć i jesmo li krenuli pravim putem, mislili smo na naš udobni
č amac, na veselu svjetlost š to prodire ispod dobro zategnute cerade,
na Harrisa, Montmorencyja i bocu viskija, i č eznuli da se š to prije
nađemo tamo.
Zamiš ljali smo sebe pod ceradom, umorne i pomalo gladne; tihu
mrač nu rijeku i razljevene obrise drveć a i naš dragi stari č amac,
malen ali udoban, veseo i topao, kako se blago ljulja ispod njih kao
neki veliki svjetlucavi crv. Vidjeli smo sebe za več erom kako sjeckamo
hladno meso i dodajemo jedan drugome kriš ke kruha, č uli smo veselo
zveckanje nož eva, smijeh koji ispunjava prostor pod ceradom i
razlijeva se kroz otvor u noć . Pož urili smo se da š to prije pretvorimo
tu viziju u stvarnost.
Konač no smo izbili na stazu za vuč u č amaca i to nas je ispunilo
radoš ću, jer do tada nismo bili uopć e sigurni da li idemo prema rijeci
ili se udaljavamo od nje, a kad je č ovjek umoran i ž eli š to prije da se
uvuč e u krevet, takva neizvjesnost nije nimalo prijatna. Proš li smo
kroz Shiplake kad je sat na crkvi odbio petnaest do dvanaest. U tom
trenutku George je rekao, zamišljeno;
- Ti se vjerojatno sjećaš na kojem smo otoku pristali, zar ne?
- Ne sjeć am se - odgovorio sam, sad već i ja zamiš ljeno. - A koliko
ih ima?
- Samo č etiri - odgovorio je George. - Sve ć e biti u redu ako je
budan.
- A ako nije? - upitao sam, ali nismo htjeli dalje razvijati tu misao.
Poč eli smo vikati kad smo doš li nasuprot prvom otoku, ali
odgovora nije bilo. Otiš li smo do drugog i pokuš ali tamo, s istim
rezultatom.
- Oh, sad se sjećam - rekao je George. - Bio je to treći otok.
Pož urili smo se, ispunjeni nadom, do treć eg otoka, i poč eli dozivati
Harrisa.
Odgovora nije bilo!
Sluč aj je već postajao ozbiljan. Bila je već proš la ponoć . Hoteli u
Shiplakeu i Henleyju bili su sigurno prepuni, a nismo mogli ni ić i
naokolo od kuć e do kuć e, buditi stanare u ponoć i pitati ih da li izdaju
sobe! George je predlož io da se vratimo u Henley, napadnemo
policajca i tako osiguramo prenoć iš te u policijskoj stanici, ali onda je
nesigurno dodao:
- A š to ć e biti ako nas on jednostavno izmlati i odbije da nas
uhapsi?
Bilo je teš ko i zamisliti da provedemo cijelu noć tukuć i se s
policajcima. Osim toga, nismo htjeli da sluč ajno malo pretjeramo i
zaradimo šest mjeseci.
Oč ajnič ki smo dozivali pred tamnom masom za koju smo smatrali
da je č etvrti otok, ali bez ikakvog uspjeha. Kiš a je pljuš tala sve jač e i
oč igledno nije namjeravala prestati. Bili smo mokri do kož e, bilo nam
je hladno i osjeć ali smo se bijedno. Poč eli smo se pitati jesu li na rijeci
zaista samo č etiri otoka ili ih ima viš e, jesmo li uopć e stigli do otoka ili
se nalazimo negdje milju daleko od mjesta gdje smo ostavili Harrisa,
na nekom drugom dijelu rijeke. U mraku, sve je izgledalo drukč ije,
sasvim nepoznato. Poč eli smo shvać ati kako su se osjeć ali Ivica i
Marica.
Upravo kad sam bio izgubio svaku nadu - dobro, dobro, znam da
se u romanima i prič ama stvari odigravaju upravo u tim trenucima,
kad glavni junak izgubi posljednju nadu, ali ja tu ne mogu niš ta.
Odluč io sam, kad sam poč eo pisati ovu knjigu, da ć u se u svemu drž ati
istine, i ostat ću pri tome makar se morao služiti i otrcanim frazama.
Dakle, dogodilo se to upravo u trenutku kad sam bio izgubio svaku
nadu, pa moram tako i reć i. Upravo kad sam izgubio svaku nadu,
iznenada sam ugledao, neš to dalje nizvodno, neku č udnu, sablasnu,
treperavu svjetlost između stabala na suprotnoj obali. U prvom
trenutku pomislio sam na duhove; svjetlost je bila tako priguš ena,
tajanstvena. U slijedeć em trenutku sinulo mi je da je to naš č amac, i
tako sam dreknuo preko vode da se noć stresla u svojoj postelji.
Cekali smo bez daha gotovo minutu, a onda smo - oh, bila je to
bož anska glazba u tami! - č uli kako nam Montmorency odgovara
lajuć i. Vikali smo tako glasno da bismo probudili i Sedam spavača -
nikad mi nije bilo jasno zaš to je potrebno viš e buke da se probudi
sedam spavač a nego jedan - i nakon, kako nam se uč inilo, jednog sata,
a u stvari nakon svega pet minuta, vidjeli smo kako osvijetljeni č amac
polako plovi preko crne vode i č uli pospani Harrisov glas kako pita
gdje smo.
Harris se ponaš ao upravo neshvatljivo č udno. To nije bio obič an
umor nego neš to mnogo slož enije od toga. Pristao je s č amcem uz
obalu na mjestu gdje je bilo apsolutno nemoguć e ukrcati se, i smjesta
zaspao. Morali smo dugo vikati i urlati dok ga nismo probudili i
nekako urazumili, ali na kraju nam je to uspjelo i sretno smo se
ukrcali.
Kad smo se naš li u č amcu, odmah smo primijetili izraz tuge na
Harrisovu licu. Izgledao je kao č ovjek koji je proš ao kroz neko teš ko
iskušenje. Upitali smo ga što se dogodilo, a on je rekao samo;
- Labudovi,..!
Pristali smo, č ini se, u blizini labuđeg gnijezda, i ubrzo nakon š to
smo George i ja otiš li, doš la je labudica i podigla zbog toga veliku
galamu. Harris ju je otjerao, ali ona je otiš la i dovela svog supruga.
.Morao je voditi pravu bitku sa ta dva labuda, prič ao je Harris, ali je
zahvaljujuć i svojoj hrabrosti i vješ tini na kraju odnio pobjedu i
natjerao ih na povlačenje.
Pola sata kasnije vratili su se sa još osamnaest labudova! Koliko se
dalo razabrati iz Harrisove prič e, uslijedila je straš na bitka. Labudovi
su pokuš avali da ga zajedno s Montmorencyjem izvuku iz č amca i
utope, ali on se herojski branio puna č etiri sata i sve ih pobio, pa su
otplovili nekamo da umru u tišini.
- Koliko je bilo tih labudova, kažeš? - upitao je George.
- Trideset dva - odgovorio je Harris pospano.
- Maloprije si rekao osamnaest - rekao je George.
- Nije istina, nisam - promrmljao je Harris. - Rekao sam dvanaest.
Misliš da ne znam brojiti?
Nikad nismo ustanovili pravo stanje stvari u vezi s tim labudovima.
Raspitivali smo se o tome kod Harrisa ujutro, ali on je zač uđeno
rekao:
- Kakvi labudovi?
Bio je, izgleda, uvjeren da smo George i ja to sanjali.
Oh, kako je divno bilo nać i se opet u č amcu, nakon svih onih muka
i strahovanja! Slatko smo več erali, George i ja, i popili bismo po č aš icu
da smo mogli nać i onu bocu viskija, ali nje nigdje nije bilo. Pitali smo
Harrisa š to je uradio s njom, ali on, izgleda, nije razumio ni š to znač i
riječ »viski« ni o č emu uopć e govorimo. Montmorency se drž ao kao
da nešto zna, ali nije rekao ništa.
Dobro sam spavao te noć i, a spavao bih još bolje da nije bilo
Harrisa. Kao kroz maglu sjeć am se da me je Harris probudio bar deset
puta dok se s lampom motao po č amcu, traž eć i svoju odjeć u. Njegova
odjeća, činilo se, nije mu dala mira cijele noći.
Dva puta je digao Georgea i mene da provjeri da sluč ajno ne
lež imo na njegovim hlač ama. Kad ga je drugi put probudio, George se
razbjesnio.
- Za kog su ti vraga potrebne hlač e usred noć i? - upitao je ljutito. -
Zašto se konačno ne smiriš i ne spavaš?
Slijedeć i put kad sam se probudio, bio je u velikoj muci jer nikako
nije mogao nać i č arape, a posljednje č ega se nejasno sjeć am jest
trenutak kad me je Harris okrenuo na bok mrmljajuć i neš to o tome
kako nikako ne shvaća gdje je zametnuo kišobran.
XV
Domaće dužnosti - Ljubav prema radu - Stari rječni vuk, što radi i
što priča da je radio - Skeptična mlada generacija - Sjećanja na
prve izlete rijekom - Splavarenje - George i njegov stil - Stari lađar
i njegove metode - Tako tiho, tako mimo - Početnik - Panting -
Jedan žalostan slučaj - Ljepota prijateljstva - Jedrenje, moja prva
iskustva - Mogući razlog zašto se nismo utopili
Ujutro smo se probudili kasno i, na izrič itu Harrisovu ž elju,

pripremili sasvim jednostavan doruč ak, »bez ikakvih poslastica«.
Zatim smo oč istili i pospremili č amac (taj svakodnevni teš ki posao
poč eo mi je pruž ati prilič no jasan odgovor na pitanje koje me je č esto
progonilo, naime, kako ž eni koja ima na brizi samo jednu kuć u
uspijeva da utuč e vrijeme), a zatim, oko deset, krenuli na put koji je
tog dana, odlučili smo, trebao biti prilično dug.
Dogovorili smo se da tog jutra veslamo, umjesto da vučemo čamac,
i Harris je kao najbolje rješ enje predlož io da se George i ja prihvatimo
vesala, a on da sjedi za kormilom. Ja se nikako nisam mogao slož iti s
tim miš ljenjem i rekao sam da bi, ako se mene pita, Harris pokazao
pravi sportski duh kad bi predlož io da George i on veslaju, a da se ja
malo odmorim. Cinilo mi se da na izletu od poč etka teglim viš e nego
što je pravo, i to me je već počelo smetati.
Uvijek mi se č ini da radim viš e nego š to bi trebalo, Pazite, nemam
ja ništa protiv rada. Volim rad. Rad me naprosto fascinira. Mogu sjediti
i satima gledati kako ljudi rade. Sretan sam kad je uz mene, pa sama
pomisao da ću ga završiti uvijek me ražalosti.
Meni nikad nije dosta posla, i nagomilavanje poslova kod mene se
gotovo pretvorilo u strast. Moja radna soba tako je krcata
neobavljenim poslovima da se za neki novi posao ne bi viš e naš lo
mjesta. Morat ću smisliti neki način da je proširim.
Prema poslu se odnosim vrlo paž ljivo. Mogu vam reć i da se na
nekim poslovima koji lež e kod mene već godine i godine ne vidi ni
najmanji trag prsta. Neobič no se ponosim svojim poslovima;
povremeno ih skidam i briš em s njih praš inu. Nema č ovjeka č iji su
poslovi u tako dobro očuvanom stanju kao moji.
Ipak, premda č eznem za poslom, volim da on bude pravedno
podijeljen. Ne tražim više nego što mi pripada.
Dobivam, međutim, viš e nego š to traž im - ili mi se bar tako č ini - i
to me počinje zabrinjavati.
George je, međutim, rekao da zbog toga ne treba da se brinem.
Samo je moja pretjerano sumnjič ava narav kriva, izjavio je, š to se
neprestano bojim da ć e mi netko natovariti viš e posla nego š to sam ga
duž an obaviti. U stvari, kad je već o tome riječ , ne radim ni upola
koliko bi trebalo. Ne znam, mislim da je on to rekao samo da me
utješi.
Primijetio sam da je u č amcu svaki č lan posade redovito obuzet
iksnom idejom da sam radi sve. Harris je č vrsto uvjeren da samo on
tegli, a da se George i ja izvlač imo na njegov rač un. George se, s druge
strane, otvoreno smije i na samu pomisao da Harris radi bilo š to osim
š to spava i jede, i nitko ga ne mož e pokolebati u uvjerenju da upravo
on - George osobno - obavlja sve poslove vrijedne spomena.
Nikad nije iš ao na izlet s takvom dvojicom lijenč ina kao š to smo
Harris i ja, izjavio je.
Harris se na to slatko nasmijao.
- Zamisli samo, stari George prič a o poslu! - rekao je, pucajuć i od
smijeha. - Pola sata rada bilo bi dovoljno da ga dotuč e. Jesi li ikad
vidio Georgea da radi nešto? - dodao je, obraćajući se meni.
Potvrdio sam da neš to slič no nikad nisam vidio - bar otkako smo
pošli na ovaj izlet.
- Pa sad, ne znam kako bi ti mogao neš to znati o tome, ovako ili
onako - odgovorio je George Harrisu - kad si pola izleta prespavao,
neka me vrag nosi ako nisi. Jesi li ikad vidio Harrisa sasvim budnog,
osim za vrijeme jela? - upitao je George, obraćajući se meni.
Za ljubav istine, morao sam podrž ati Georgea. Od Harrisa u č amcu
nismo vidjeli neke naroč ite koristi, bar š to se posla tič e, od samog
početka.
- Pa sad, neka ga đavo nosi, radio sam viš e nego stari J., bilo kako
bilo - odbrusio je Harris.
- Manje sigurno nisi mogao - dobacio je George.
- Stari J. vjerojatno smatra da je putnik - nastavio je Harris.
Tako je izgledala njihova zahvalnost za to š to sam i njih i njihov
prokleti stari č amac vukao č ak od Kingstona, nadzirao i rukovodio
svim za njihovo dobro, brinuo se za njih i robovao za njih. Ali tako je
to na ovom svijetu.
Trenutni spor riješili smo tako da Harris i George veslaju sve do iza
Readinga, a da ja zatim vuč em č amac dalje. Vuć i teš ki č amac protiv
snaž ne struje viš e ne smatram nimalo privlač nom zabavom. Bila su, i
davno proš la, vremena kad sam se otimao za teš ke poslove; sad sam
više sklon da pružim priliku mlađima.
Primjeć ujem da se već ina starih rječ nih vukova povlač i na slič an
nač in kad god se nađu u situaciji koja zahtijeva već e izič ke napore.
Starog rječ nog vuka mož ete smjesta prepoznati po tome š to u takvim
okolnostima uvijek lež i udobno ispruž en na jastucima na pramcu i
hrabri veslač e, prič ajuć i im bajke o svojim velič anstvenim podvizima
prošlog ljeta.
- Cini vam se da je to š to radite naporno - govori, zadovoljno
odbijajuć i dimove, dvojici oznojenih poč etnika koji već sat i pol bez
zastoja veslaju protiv snaž ne struje - a Jim Bif les, Jack i ja smo ljetos,
veslajuć i, za jedno popodne stigli od Marlowa do Goringa. Niti jednom
nismo zastali da predahnemo. Sjećaš li se, Jack?
Jack, koji je od svih kaputa i pokrivač a u č amcu napravio sebi na
pramcu lež aj i tu već dva sata č vrsto spavao, na trenutak se, tako
prozvan, budi i prisjeć a još nekih pojedinosti tog velikog pothvata,
kako su se cijelim putem morali boriti s neobič no snaž nom strujom i
oštrim čeonim vjetrom.
- Preš li smo, mislim, bar trideset č etiri milje - nastavlja prvi
govornik, uzimajući još jedan jastuk da stavi pod glavu.
- Nismo, Tom, nemoj pretjerivati - mrmlja Jack prijekorno. -
Najviše trideset tri.
Nakon toga Tom i Jack, iscrpljeni tim napornim razgovorom,
ponovo tonu u san, a naivni mladić i, ponosni š to im je dopuš teno da
plove s dvojicom tako slavnih veslač a kao š to su Jack i Tom, zapinju
jače nego ikad.
Kad sam bio mlad, volio sam sluš ati te prič e starijih, naprosto sam
ih gutao, primao srcu svaku riječ i traž io još , ali današ nja mlada
generacija nije, č ini se, lakovjerna kao š to je bila naš a, u stara
vremena. Nas trojica - George, Harris i ja - poveli smo ljetos sa sobom
jednog »novajliju« i poč eli ga, po obič aju, obasipati prič ama o naš im
velikim podvizima na rijeci.
Isprič ali smo mu sve uobič ajene bajke, laž i koje su s vremenom
stekle neprolaznu slavu i vjerno služ ile starim veslač ima već
godinama, i dodali sedam novih, originalnih, koje smo smislili za
vlastite potrebe, među kojima i jednu zaista sasvim vjerojatnu prič u,
dijelom zasnovanu na jednom istinitom događaju koji se, s izvjesnim
modi ikacijama, zaista odigrao prije nekoliko godina, a č iji su junaci
bili neki naš i prijatelji, prič u u koju bi povjeravalo i dijete a da mu to
ne naškodi.
Taj je mladi č ovjek, međutim, izvrgao ruglu sve te naš e prič e,
traž io od nas da ponovimo te pothvate na licu mjesta i htio da se kladi
na deset prema jedan da nam to neće uspjeti.
Tog jutra nekako smo se upustili u razgovor o svojim veslač kim
iskustvima i sjeć anja na prve pokuš aje da savladamo veliku umjetnost
veslanja. Moja najranija veslač ka uspomena vezana je za sluč aj kad
smo nas petorica dali po tri penija i iznajmili neki neobič no
konstruiran č amac da se provozamo po jezeru u Regent's Parku, a
poslije se sušili u kućici čuvara parka.
Nakon toga u meni se pojavila strast za vodom, pa sam č esto
odlazio da se vozim na splavi po jezercima u blizini ciglana u
predgrađu, š to je aktivnost koja pruž a viš e zabave i uzbuđenja nego
š to se mož e i pretpostaviti, naroč ito kad se nalazite usred jezerca a
vlasnik materijala od kojeg je splav nač injena iznenada iskrsne na
obali s debelom batinom u ruci.
Prvo š to osjetite kad ugledate tog gospodina jest da vam nekako
nije stalo ni do njegovog druš tva ni do razgovora s njim, i da bi bilo
najbolje nekako izbjeć i upoznavanje ako je to moguć e izvesti a da
č ovjek ne ispadne nepristojan. Vaš cilj, prema tome, postaje iskrcati se
na obali jezerca nasuprot mjestu na kome se on nalazi, pa bez
zadrž avanja i mirno otić i kuć i, pretvarajuć i se da ga niste primijetili.
On, međutim, č ezne za tim da vas stigne i porazgovara s vama, č ini se
da poznaje vaš eg oca a isto tako i vas, ali to vas nimalo ne privlač i
njemu. Govori da ć e vas nauč iti kako se uzimaju njegove daske i pravi
od njih splav, ali poš to vi to i tako već sasvim dobro znate, njegova
ponuda, iako oč igledno dobronamjerna, č ini vam se suviš nom.
Prihvatiti, po vaš em miš ljenju, znač ilo bi samo nepotrebno gnjaviti
čovjeka.
Njegova ž elja da se nađe s vama nadoknađuje, međutim, svu
suzdrž ljivost s vaš e strane, a ž ustrinu s kojom kaska lijevo-desno oko
jezerca da se nađe na mjestu iskrcavanja i pozdravi vas ne mož ete
shvatiti drukčije nego kao kompliment.
Ako je to sluč ajno č ovjek krupnijeg stasa koji brzo izgubi dah,
mož ete lako izbjeć i susret s njim, ali ako je od onih mlađih i
dugonogih, sastanak je neizbjež an. Razgovor obič no ispadne sasvim
kratak, pri č emu riječ uglavnom vodi on dok se vaš e primjedbe obič no
svode na jednoslož ene uzvike. Zato nastojite iskoristiti prvu priliku da
pobjegnete.
Splavarenjem sam se bavio oko tri mjeseca, a kad sam usavrš io tu
vješ tinu koliko sam smatrao da je potrebno, odluč io sam da se
posvetim pravom veslanju i uč lanio se u jedan od veslač kih klubova
na Leaju.
Vozeć i se č amcem po rijeci Lea, naroč ito subotom po podne,
č ovjek brzo savlada sve potrebne vješ tine, a posebice kako izbjeć i
sukobe sa kojekakvim siledž ijama i sudare sa š lepovima. Tu č ovjek
također ima dovoljno prilike nauč iti kako da najbrž e i najelegantnije
legne na dno č amca i izbjegne už ad za vuč u koja bi ga mogla baciti u
vodu.
Tu se, međutim, ne mož e steć i pravi stil. Pravi sam stil stekao tek
kad sam doš ao na Temzu. Danas se mom stilu veslanja svi dive. Ljudi
kažu da je sasvim neobičan.
George nikad nije bio ni blizu vode sve dok nije napunio š esnaest
godina. Tada je zajedno s još osmoricom gospode iste dobi otiš ao
jedne subote u Kew s namjerom da tu unajme č amac, odvezu se do
Richmonda i vrate natrag. Jedan od njih, momak s gustom, kuš travom
kosom po imenu Joskins, koji se jednom ili dva puta vozio č amcem po
jezeru Serpentine u Hyde Parku, pričao im je kako je to vrlo zabavno.
Kad su doš li u pristaniš te, plima se brzo povlač ila a iznad rijeke je
š ibao jak vjetar, ali to ih nije nimalo zabrinjavalo pa su krenuli da
izaberu čamac.
Na obali u pristaniš tu lež ao je jedan sportski osmerac, koji im je
najviš e zapeo za oko. Rekli su da ć e uzeti taj č amac, molim. Vlasnik je
bio otiš ao nekamo i č amce je izdavao dječ ak koji mu je pomagao u
poslu. Dječ ak je pokuš ao da ih nekako odvrati od osmerca i pokazao
im dva-tri vrlo udobna izletnič ka č amca, ali njima se oni nisu svidjeli.
Smatrali su da je osmerac čamac u kome će najbolje izgledati.
I tako je dječ ak spustio č amac u vodu, a oni su skinuli kapute i
spremili se da zauzmu svoja mjesta. Dječ ak je predlož io da George,
koji je i u to vrijeme bio najtež i u svakom druš tvu, sjedne na mjesto
broj č etiri. George je rekao da ć e vrlo rado biti broj č etiri i sjeo ravno
na mjesto veslač a na pramcu, leđima okrenut krmi. Nekako su ga
namjestili kako treba, a onda su ušli u čamac i ostali.
Za kormilara su odredili jednog neobič no nervoznog mladić a, a
Joskins mu je objasnio kako se pokreć e kormilo. Sam Joskins sjeo je
na prvo mjesto. Rekao je ostalima da je stvar sasvim jednostavna -
neka samo rade ono što radi on.
Rekli su da su spremni i dječ ak iz pristaniš ta uzeo je č akiju i
odgurnuo čamac.
Ono š to je uslijedilo George nikad nije mogao opisati u svim
pojedinostima. Iz njegovih zbrkanih sjeć anja slijedilo je da je odmah
nakon isplovljavanja dobio ž estok udarac u leđa drš kom vesla veslač a
broj pet, a da je u istom trenutku sjediš te kao č arolijom jednostavno
nestalo ispod njega, tako da se naš ao na podu č amca. Također je
primijetio, kao sasvim neobič nu okolnost, da veslač broj dva lež i na
leđima na dnu č amca, s nogama u zraku, oč igledno u nastupu nervnog
poremećaja.
Proš li su ispod mosta kod Kewa, ploveć i postrance brzinom od
nekih osam milja na sat. Veslao je samo Joskins. George, koji je
nekako pronaš ao svoje sjediš te, pokuš ao je da mu pomogne, ali na
njegovo veliko iznenađenje veslo je nestalo ispod č amca č im je
dodirnulo vodu, zamalo ne povukavši i njega za sobom.
»Kormilar« je ispustio oba konopca kormila u vodu i zaplakao.
Kako im je uspjelo da se vrate, to George nikad nije znao objasniti,
ali za to im je bilo potrebno dobrih č etrdeset minuta. Gomila š to se
okupila na mostu kod Kewa pratila je priredbu s velikim zanimanjem,
dovikujuć i im razne upute. Tri puta im je uspjelo da prođu s č amcem
ispod luka mosta i tri puta ih je struja vrač ala natrag, a »kormilar« je,
svaki put kad bi podigao glavu i ugledao iznad sebe most, zajecao
obnovljenim snagama.
Tog popodneva, prič ao je George, nije baš vjerovao da ć e ikad
zavoljeti čamce i veslanje.
Harris ima viš e iskustva u veslanju na moru, nego na rijeci i tvrdi
da, š to se izič ke rekreacije tič e, daje prednost moru. Ja nikako. Ljetos,
u Eastbourneu, izvezao sam se na more jednim malim č amcem. Nekad
sam se, boraveć i na moru, dosta zabavljao veslanjem i vjerovao sam
da ć e sve biti u redu, ali sam ubrzo ustanovio da sam potpuno
zaboravio kako se to radi. Dok mi je jedno veslo bilo duboko u vodi,
drugo se divlje klatilo u zraku. Da bih zahvatio vodu istodobno s oba
vesla, morao sam ustati. Setališ te na keju bilo je puno otmjenog i
elegantnog svijeta i morao sam proć i pored svih tih ljudi u tako
glupom polož aju. Iskrcao sam se na pola puta do plaž e i naš ao nekog
starog mornara da me vrati.
Volim promatrati takvog starog morskog vuka kako vesla,
naroč ito kad je unajmljen na sat. U njegovom veslanju ima toliko
smirenosti i opuš tenosti! Potpuno je liš eno one nervozne ž urbe, one
sulude jurnjave koja iz dana u dan postaje sve viš e pravo prokletstvo
devetnaestog stoljeć a. Njemu nije ni nakraj pameti da prestiž e druge
č amce. Ako ga neki č amac stigne i ostavi daleko iza sebe, njemu to
nimalo ne smeta; u stvari, stiž u ga i prestiž u svi, bolje reč eno svi koji
plove istim smjerom. Nekim ljudima to bi smetalo i ljutilo ih, ali
duš evni mir i dostojanstvo s kojima najmljeni veslač podnosi takva
iskuš enja predstavljaju pravu lekciju protiv nezdravih ambicija i
oholosti.
Obič no veslanje za praktič ne potrebe, tek toliko da se č amac
dovede na određeno mjesto, nije naroč ito teš ko nauč iti, ali je
potrebno mnogo prakse da se č ovjek osjeć a ugodno dok vesla pred
djevojkama. »Tempo« je ono š to zadaje najviš e muke poč etniku. -
Cudna stvar - govori dok po dvadeseti put u toku pet minuta
raspetljava svoje veslo od vaš eg - kad sam veslam, sve ide sasvim
dobro!
Vrlo je zabavno promatrati dva poč etnika kako pokuš avaju drž ati
tempo jedan s drugim. Prednji veslač drž i da je nemoguć e održ avati
ritam sa zadnjim zato š to ovaj vesla na neki sasvim neobič an nač in.
Zadnji veslač na takve izjave reagira ljutito i objaš njava kako
posljednjih deset minuta ne radi niš ta drugo nego nastoji prilagoditi
svoj stil ogranič enim moguć nostima prednjeg. Prednji se veslač na to
uvrijedi i traž i od zadnjeg da ne razbija glavu oko njega (prednjeg
veslača), već da se koncentrira na neki razuman tempo.
- Zeliš li mož da da ja dajem takt? - dodaje, oč igledno uvjeren da bi
on smjesta doveo stvari u red.
I tako lupaju veslima po vodi još stotinjak jardi bez nekog vidljivog
uspjeha, a onda zadnjem veslač u, u trenutku inspiracije, bljesne u
čemu je tajna njihovih dotadašnjih nevolja.
- Reć i ć u ti u č emu je stvar... ti si uzeo moja vesla! - vič e, okreć uć i
se prednjem. - Treba da ih zamijenimo!
- E pa, da ti pravo kaž em, već sam se poč eo pitati kako to da ne
mogu izić i na kraj s njima - odgovara prednji veslač razvedrivš i se i
spremno prihvaćajući razmjenu. - Sad će sve biti kako treba!
Ni nakon toga, međutim, niš ta nije kako treba. Zadnji veslač jedva
mož e dohvatiti vesla iako mu ruke gotovo ispadaju iz zglobova, a
prednji veslač pri svakom zaveslaju dobiva snaž an udarac u grudi.
Zato ponovo mijenjaju vesla i dolaze do zaključ ka da im je č ovjek koji
izdaje č amce dao dva pogreš na para vesala. Zajednič ke psovke na
rač un tog č ovjeka ponovo uspostavljaju srdač nu, drugarsku
atmosferu.
George je rekao kako č esto pož eli da za promjenu zamijeni
veslanje pantingom, kako ovdje nazivaju upravljanje č amcem s
ravnim dnom s pomoć u dugač ke motke. Panting, nije tako
jednostavna vješ tina kao š to izgleda. Kao i kod veslanja, č ovjek brzo
nauč i da pokreć e č amac i upravlja, ali je potrebna duga praksa da to
radi dostojanstveno i ne umačući čitav rukav u vodu.
Jedan mladić , moj poznanik, dož ivio je za vrijeme svog prvog
pantinga vrlo ž alosnu nezgodu, U poč etku mu je stvar tako dobro iš la
od ruke da se sasvim zanio - hodao je po č amcu od pramca do krme i
natrag tako bezbriž no i rukovao motkom tako lež erno i precizno da
ga je bilo pravo už ivanje promatrati. Otiš ao bi do pramca i spustio
motku u vodu, a onda brzo korač ao prema krmi, kao stari majstor
pantinga. Oh, bilo je to divno!
I sve bi to ostalo divno da nije, na nesreć u, dok je gledao naokolo
už ivajuć i u prirodi, nač inio samo jedan korak viš e nego š to je
potrebno i siš ao s č amca. Motka je ostala č vrsto zabijena u mulj i on je
ostao drž eć i se za nju, a č amac je otplovio dalje. Polož aj u kome se
naš ao ne bi se baš mogao nazvati dostojanstvenim. Jedan drski
mangup na obali smjesta je poč eo dozivati nekog svog kompanjona,
koji je bio zaostao, da »pož uri ako ž eli vidjeti pravog majmuna na
štapu«.
Nisam mu mogao pomoć i jer je zla sreć a htjela da zaboravimo na
oprez, pa nismo ponijeli rezervnu motku. Mogao sam samo sjediti i
promatrati ga. Nikad neć u zaboraviti izraz njegova lica dok je motka
sve dublje tonula u mulj; u njemu je bilo toliko tužne rezignacije.
Promatrao sam kako polako klizi u vodu, a zatim izlazi na obalu,
ž alostan i mokar. Nisam mogao izdrž ati da se ne nasmijem, bila je to
previš e smiješ na slika. Kikotao sam se neko vrijeme, onako za sebe, a
onda mi je odjednom sinulo da, kad malo razmislim, nema č emu da se
smijem. Sjedio sam sam u č amcu, bespomoć an, bez motke, i snaž na
matica nosila me sve dalje, možda prema nekom brzacu.
Poč eo sam se ljutiti na svog prijatelja š to je iskorač io iz č amca i
ostavio me u ovakvoj situaciji. Mogao mi je bar ostaviti motku.
Plovio sam tako oko č etvrt milje, a onda sam ugledao ribarski č un
usidren usred rijeke i u njemu dva stara ribolovca. Ugledali su me
kako plovim prema njima i počeli vikati da im se sklonim s puta.
- Ne mogu! - vikao sam.
- Pa i ne pokušavate! - odgovorili su.
Objasnio sam im situaciju kad sam priš ao bliž e, i oni su uhvatili
moj č amac i posudili mi motku. Prelivna brana nalazila se samo
pedesetak jardi dalje. Bio sam sretan što su se tu zatekli.
Prvi put sam isplovio na panting s još trojicom momaka; rekli su
da ć e me nauč iti kako se to radi. Nismo mogli krenuti svi zajedno, pa
sam rekao da ć u otić i ranije, unajmiti č amac i vjež bati malo dok oni ne
stignu.
Tog popodneva nisam mogao unajmiti č amac, svi su bili zauzeti, pa
mi nije ostalo drugo nego da sjednem na obalu, promatram rijeku i
čekam prijatelje.
Nisam sjedio dugo kad je moju paž nju privukao č ovjek u č amcu
koji je, kako sam s izvjesnim iznenađenjem ustanovio, nosio kaput i
kapu kakve sam na sebi imao i ja. Bio je očigledno početnik u pantingu
i njegovi potezi bili su vrlo interesantni. Nikad niste mogli znati š to ć e
se dogoditi kad slijedeć i put spusti motku u vodu, a po svemu sudeć i,
ni on sam to nije znao. Ponekad bi č amac krenuo uzvodno a ponekad
nizvodno, nekad bi se jednostavno okrenuo na mjestu i naš ao na
suprotnoj strani motke. Svaka od tih posljedica podjednako ga je
iznenađivala i ljutila.
Nakon izvjesnog vremena taj je č ovjek privukao paž nju svih š etač a
pored rijeke i ljudi su se poč injali međusobno kladiti oko toga kakav
će biti ishod njegovog slijedećeg poteza.
Neš to kasnije pojavili su se, na suprotnoj obali, i moji prijatelji,
zastali i promatrali ga. Bio je leđima okrenut njima, vidjeli su samo
njegov kaput i kapu. Iz toga su izveli zaključ ak da sam to ja, da to
njihov voljeni drug pravi budalu od sebe, i njihovom oduš evljenju nije
bilo kraja. Smjesta su ga počeli nemilosrdno zadirkivati.
U poč etku nisam shvatio njihovu pogreš ku, i pomislio sam kako je
nepristojno s njihove strane da se tako rugaju nepoznatom č ovjeku.
Već sam htio da viknem i opomenem ih, ali onda sam se dosjetio u
čemu je stvar i sakrio se iza jednog drveta.
Oh, kako su se zabavljali rugajuć i se tom mladom č ovjeku! Stajali
su tako dobrih pet minuta drsko mu dobacujuć i, kreveljeć i se,
ismijavajuć i ga i zbijajuć i š ale na njegov rač un. Zasipali su ga bradatim
vicevima, č ak su smislili i neke nove i ispalili ih na njega. Uz to su
izvukli i sve stare obiteljske š ale naš eg druš tva koje su mladom
čovjeku sigurno bile sasvim nerazumljive. Konačno, kad mu je već bilo
dosta tog bezobrazluka, okrenuo se prema njima i oni su ugledali
njegovo lice!
Sa zadovoljstvom sam ustanovio da im je ostalo još dovoljno
pristojnosti da osjete kakve su budale ispali. Objasnili su č ovjeku da
im se uč inilo kako je on jedan njihov prijatelj. Rekli su kako se nadaju
da ih neć e smatrati ljudima koji idu naokolo i vrijeđaju nepoznat
svijet.
Naravno, č injenica da su ga zamijenili za svog prijatelja
predstavljala je dovoljno opravdanje. Sjeć am se kako mi je jednom
Harris prič ao š to je dož ivio dok se kupao u Boulogneu. Plivao je duž
plaž e kad ga je netko iznenada s leđa uhvatio za vrat i silom gurnuo
pod vodu. Branio se ž estoko, naprež uć i sve snage, ali onaj tko ga je
drž ao za vrat bio je, izgleda, pravi Herkules i svi njegovi napori da se
oslobodi bili su uzaludni. Bio je već digao ruke od borbe i pokuš avao
usmjeriti misli na spas svoje duše kad ga je napadač iznenada pustio.
Uspravio se i pogledao u svog ubojicu. Napadač je stajao pokraj
njega i slatko se smijao, ali se zagrenuo kad je ugledao Harrisovo lice
dok je izranjalo iz vode, i počeo se povlačiti, očigledno zaprepašten.
- Oprostite mi, molim vas - mucao je zbunjeno. - Mislio sam da ste
moj prijatelj!
Harris je pomislio kako je dobro proš ao š to ga taj č ovjek nije
zamijenio s nekim svojim rođakom, jer bi ga u tom sluč aju vjerojatno
udavio.
Jedrenje također zahtijeva određeno znanje i praksu, iako moram
priznati da kao dječ ak nisam tako mislio. Bio sam uvjeren da je to
prirodna sposobnost č ovjeka, kao trč anje ili igra loptom. Poznavao
sam jednog dječ aka koji je dijelio te moje nazore, pa smo jednog
vjetrovitog dana odluč ili da se ogledamo u tom sportu. Bili smo tada i
u Yarmouthu i uč inilo nam se da ć e biti najbolje da krenemo na izlet
uz rijeku Yare. Na pristaniš tu pokraj mosta unajmili smo jedrilicu i
otisnuli se.
- Vrijeme je prilič no loš e - rekao nam je vlasnik dok smo
isplovljavali. - Bit ć e najbolje da i podignete skrać eno jedro, a č im
izbijete iza rta, oštro skrenite prema vjetru.
Rekli smo da ćemo tako i učiniti i oprostili se s njim jednim veselim
»Do viđenja!« - pitajuć i se kako se to skreć e prema vjetru, gdje da
nađemo to skraćeno jedro i što da radimo s njim kad ga nađemo.
Veslali smo dok nismo izgubili grad iz vida, a onda, kad smo pred
sobom ugledali prostranu vodenu površ inu nad kojom je vjetar š ibao
orkanskom snagom, uč inilo nam se da je doš lo vrijeme za poč etak
operacije.
Hector - mislim da se tako zvao moj prijatelj - nastavio je veslati, a
ja sam pokuš ao odmotati jedro. Cinilo se da je to prilič no kompliciran
posao, ali na kraju je i to bilo obavljeno. Nametnulo se, međutim,
pitanje koji je gornji kraj jedra.
Slijedeć i svoj prirodni instinkt, zaključ ili smo, naravno, da je donji
kraj jedra gornji, i prihvatili se posla, pokuš avajuć i da ga podignemo.
Nismo ga, međutim, mogli podić i, ni naopako niti bilo kako drukč ije.
Jedro je, č inilo se, steklo dojam da se igramo pogreba, da sam ja leš a
ono plahta u koju me treba umotati.
Kad je shvatilo da to nije naš a namjera, tresnulo me po glavi onom
drvenom prečkom i odbilo da radi bilo što.
- Na kvasi ga - rekao je Hector. - Spusti ga u vodu i nakvasi.
Rekao je da mornari na jedrenjacima uvijek kvase jedra prije nego
š to ih podignu. Nakvasio sam jedro, ali to je samo pogorš alo stvar.
Nije prijatno ni kad vam se suho jedro omotava oko nogu i uvija oko
glave, a kad je to jedro još i mokro, tako da se iz njega cijedi voda, to
je da čovjek pobjesni.
Konač no smo, zajednič kim snagama, nekako podigli jedro.
Uč vrstili smo ga ne baš naopako nego nekako ukoso, i vezali ga za
jarbol konopcem koji smo u tu svrhu odrezali sa snasta.
Da se jedrilica nije prevrnula - navodim samo kao č injenicu. Zaš to
se nije prevrnula, to ne mogu nič im objasniti. Poslije sam č esto
razmiš ljao o tome, ali nikad nisam uspio nać i neko prihvatljivo
objašnjenje tog fenomena.
Mož da se pravi razlog krije u prirodnoj tvrdoglavosti svih stvari na
ovom svijetu. Mož da je brod doš ao do zaključ ka, prateć i naš e
ponaš anje, da smo isplovili da poč inimo samoubojstvo i odluč io da
nam uskrati to zadovoljstvo. To je jedino objašnjenje koje mogu dati.
Drž eć i se grč evito za rub č amca, nekako nam je uspjelo da
ostanemo u njemu, iako je to zahtijevalo ogroman napor. Hector je
rekao da gusari i ostali pomorci za ž estokih oluja obič no vež u kormilo
za neš to i spuš taju lok, pa je predlož io da i mi uradimo neš to slič no,
ali ja sam bio za to da pustimo brod neka ga vjetar nosi kako najbolje
zna.
Kako je moj prijedlog bilo najlakš e provesti u djelo, jednoglasno je
prihvaćen i ostalo nam je samo da se dobro držimo za rub čamca.
Jedrilica je otplovila oko jedne milje uz rijeku brzinom kakvom
nikad kasnije nisam jedrio i za kojom nimalo ne č eznem. Na jednom
zavoju rijeke nagnula se tako da joj je pola jedra bilo ispod vode, ali se
nekim č udom ispravila i nasukala na dugu, nisku, muljem pokrivenu
obalu.
Ta nas je muljevita obala spasila. Jedrilica je orala mulj negdje do
sredine nanosa, i zaustavila se. Kad smo ustanovili da se ponovo
mož emo kretati po vlastitoj ž elji, da se viš e ne kotrljamo kao graš ak u
situ, privukli smo se naprijed i odrezali jedro.
Bilo nam je dosta jedrenja. Nismo htjeli da pretjeramo, pa da nam
se ogadi. Jedrili smo - bilo je to solidno, cjelovito, uzbudljivo,
zanimljivo jedrenje - i odluč ili smo da dalje, tek radi promjene,
veslamo.
Prihvatili smo se vesala i pokuš ali izvuć i jedrilicu iz mulja, ali smo
već pri prvom pokuš aju slomili jedno veslo. Nakon toga postupali smo
opreznije, ali bila su to stara, trula vesla i drugo se slomilo još lakš e
nego prvo. Ostali smo bespomoćni.
Mulj se prostirao sto jardi ispred nas, a iza nas bila je voda. Jedino
š to smo mogli uč initi bilo je sjediti i č ekati da nam netko pritekne u
pomoć.
Nije bio baš dan koji bi izmamio ljude na rijeku, i č ekali smo puna
tri sata da naiđe prvi č amac. Bio je to jedan stari ribar i on nas je, s
ogromnim naporom, konač no izvukao iz mulja i odvukao, nimalo
slavno, do pristaništa.
Kad smo dali napojnicu ribaru koji nas je dovukao, i platili
slomljena vesla i č etiri i pol sata upotrebe jedrilice, to jedrenje
odnijelo nam je dobar dio naš eg dž eparca za viš e tjedana. Stekli smo,
međutim, iskustvo, a kažu da iskustvo nikad nije preskupo.
XVI
Reading - Vuče nas parobrod - Drsko ponašanje malih čamaca -

Kako ti mali čamci smetaju parobrodima - George i Harris ponovo
zabušavaju - Prilično otrcana priča - Streatley i Goring
Do Readinga smo stigli oko jedanaest sati. Rijeka je tu prljava i

sumorna. U okolici Readinga nitko se dugo ne zadrž ava. Sam je
Reading č uven, stari grad, utemeljen još u davna vremena kralja
Ethelreda, kad su Danci pristajali sa svojim ratnim brodovima u
Kennetu i kretali iz Readinga da pustoš e i pljač kaju po Wessexu.
Ethelred i njegov brat Alfred doč ekali su ih tu sa svojom vojskom i
pobijedili ih, pri č emu je Ethelred uzeo na sebe da se moli Bogu, a
Alfred se borio.
Poslije, Reading je stekao glas mjesta u koje je zgodno skloniti se
kad prilike u Londonu postanu neugodne. Parlament bi obič no bjež ao
u Reading kad god bi se u Westminsteru pojavila kuga, a 1625. godine
njegov primjer slijedilo je i sudstvo pa su suđenja održ avana u
Readingu. Londonu je sigurno bila dobro doš la tu i tamo poneka
obična kuga da se oslobodi i pravnika i parlamenta.
Za vrijeme sukoba između kralja i parlamenta, vojska grofa od
Essexa drž ala je Reading pod opsadom, a č etvrt stoljeć a kasnije Vilim
Oranski natjerao je tu u bijeg jedinice kralja Jakova.
U Readingu je sahranjen Henrik Prvi, u benediktanskom
samostanu koji je osnovao i č ije se ruš evine još mogu vidjeti. U tom
istom samostanu vjenč ao se slavni John od Gaunta sa svojom Lady
Blanche.
Kod brane u Readingu naiš li smo na parobrod š to su ga iznajmili
neki moji prijatelji, i on nas je vukao sve do otprilike jednu milju
ispred Streatleyja. Vrlo je ugodno voziti se č amcem koji vuč e
parobrod. Meni je to kudikamo ugodnije od veslanja, Vož nja bi bila još
ugodnija da nije bilo onih prokletih malih č amaca koji su neprestano
iskrsavali ispred naš eg parobroda, pa smo, da se ne bi sudarili s njima,
morali usporavati plovidbu i zaustavljati se. Zaista je pravi skandal
kako ti č amci na vesla ometaju plovidbu parobroda rijekom; treba
hitno poduzeti nešto da se tome učini kraj.
Osim toga. ljudi koji se voze u tim č amcima upravo su neopisivo
drski. Mož ete im svirati dok vam kotao ne eksplodira, ali njima nije ni
nakraj pameti da pož ure i maknu vam se s puta. Da se mene pita, ja
bih dopustio parobrodima da povremeno prevrnu jedan ili dva takva
čamca, koliko da ih nauče pameti.
Neš to dalje od Readinga rijeka osvaja svojom ljepotom.
Zeljeznič ka pruga prilič no kvari pejzaž u blizini Tilehursta, ali od
Mapledurhama do Streatleyja pejzaž je velič anstven. Neš to dalje od
brane kod Mapledurhama lež i Hardwick House, gdje je Charles Prvi
dolazio na kuglanje, Okolica Pangbournea, gdje se nalazi mala
starinska krč ma »K labudu«, sigurno je poznata posjetiocima
umjetničkih izložbi koliko i njenim stanovnicima.
Parobrod mojih prijatelja otkvač io nas je ispod same š pilje i Harris
je izjavio kako je sad red na mene da vuč em č amac. Meni se č inilo da
u tom zaključ ku nema nikakve logike. Ujutro smo se bili dogovorili da
ja dovuč em č amac do tri milje iza Readinga, E pa, nalazili smo se deset
milja dalje od Readinga! Bilo je očigledno da je sad opet njihov red.
Nisam mogao uvjeriti ni Georgea ni Harrisa da na stvar treba
gledati u tom svjetlu, pa sam, da prekinem raspravu, sjeo za vesla.
Nisam veslao viš e od nekoliko minuta kad je Harris primijetio kako
rijekom pliva neš to crno, pa smo se približ ili da vidimo o č emu se radi.
George se nagnuo preko ruba č amca kad smo priš li, i uhvatio taj
predmet, ali se istog trenutka s krikom trgnuo, blijed kao krpa.
Bilo je to mrtvo tijelo neke ž ene. Lako je plovilo po samoj površ ini;
lice ž ene bilo je blago i smireno. To nije bilo lijepo lice, izgledalo je
nekako prerano ostarjelo i previš e mrš avo, ispijeno, da bi bilo lijepo;
ipak, bilo je to njež no, privlač no lice, usprkos peč atu patnje i bijede, a
na njemu je lebdio onaj izraz smirenosti i olakš anja koji ponekad
poprimaju lica bolesnika kad mine posljednji bol.
Na naš u sreć u - nismo bili nimalo raspolož eni da se povlač imo po
sudovima i mrtvač nicama - leš su primijetili i neki ljudi s obale i
preuzeli brigu o njemu.
Poslije smo č uli i prič u o toj ž eni. Bila je to, naravno, stara i
uobič ajena tragedija. Voljela je i bila prevarena - ili se prevarila. Bilo
kako bilo, zgriješ ila je - događa se to i nekima od nas, ponekad - i
njena obitelj i prijatelji, zaprepaš teni i ogorč eni, zatvorili su pred njom
vrata svojih kuća.
Ostavljena da se sama bori sa svijetom, s mlinskim kamenom svoje
sramote oko vrata, tonula je sve dublje i dublje. Neko je vrijeme
izdrž avala sebe i dijete sa dvanaest š ilinga tjedno koliko je dobivala
radeć i svakodnevno po dvanaest sati najtež e poslove. Sest š ilinga
davala je ljudima koji su se brinuli za dijete, a s ostatkom pokuš avala
nekako održavati svoju dušu i tijelo.
Održ ati tijelo i duš u zajedno sa š est š ilinga tjedno praktič ki je
nemoguć e. Spojeni tako slabaš nom vezom, oni tež e da se razdvoje i
jednog dana, vjerojatno, sagledala je jasnije nego inač e svu bijedu i
bezizlaznost takvog ž ivota, i uplaš ila se sutraš njice š to se prijeteć i
cerila pred njom. Posljednji put obratila se nekadaš njim prijateljima,
ali glas izopć ene greš nice nije mogao prodrijeti kroz debeli, ledeni zid
njihovog moralizma. Otiš la je da još jednom vidi svoje dijete - drž ala
ga u naruč ju i ljubila, umorno, tupo, nič im ne pokazujuć i svoje
osjeć aje, a onda mu utisnula u ruč icu č okoladu od jednog penija koju
mu je donijela, i otišla. Nakon toga je za posljednji novac kupila kartu i
otputovala u Goring.
Misli koje su njen ž ivot ispunjavale najveć om gorč inom bile su,
sigurno, na neki nač in vezane za š umovite predjele i blistave zelene
livade oko Goringa. Zene su, međutim, č udno sklone da prigrle nož
koji ih ubija, a mož da su sa sjeć anjem na jad i muku bile pomiješ ane i
uspomene na one najljepš e, najslađe trenutke provedene u tim
dubokim sjenama, pod nisko savijenim granama gustih, kroš njatih
stabala.
Lutala je š umama duž obale rijeke cijeli dan, a onda, kad se
spustila več er i sivi sumrak pokrio vodu velom izmaglice, pruž ila je
ruke prema š utljivoj rijeci koja je bila svjedokom njene sreć e i njene
tuge. I stara ju je rijeka primila u svoj njež ni zagrljaj, privila njenu
umornu glavu na svoje grudi i oslobodila je svakog bola.
Tako je zgriješ ila u svemu, u ž ivotu i u smrti. Neka joj se Bog
smiluje, i svim ostalim grešnicima, ako ih još bude.
Goring na lijevoj a Streatley na desnoj obali rijeke podjednako su
prijatna mjesta u kojima se vrijedi zadrž ati nekoliko dana. Predjeli š to
se pruž aju nizvodno č ak do Pangbournea upravo mame na jedrenje
po suncu ili na veslanje po mjeseč ini, a č itav je kraj bogat prirodnim
ljepotama. Namjeravali smo tog dana veslati č ak do Wallingforda, ali
privlač no, nasmijano lice rijeke navelo nas je da se zadrž imo neko
vrijeme. I tako smo vezali č amac kod mosta, otiš li u Streatley i ruč ali
kod »Bika«, na veliko Montmorencyjevo zadovoljstvo.
Kaž u da su brda s jedne i s druge strane rijeke bila na tom mjestu
nekad povezana, pregrađujuć i tako današ nju Temzu, koja se iznad
Goringa ulijevala u jedno veliko jezero. Nisam kadar ni pobijati ni
dokazivati te tvrdnje, samo iznosim ono što sam čuo.
Streatley je staro naselje i, kao već ina gradova i sela duž rijeke,
utemeljen je još u vrijeme britanskih i saksonskih kraljeva. Goring nije
ni približ no tako lijep kao Streatley, ako mož ete birati, ali je na svoj
nač in sasvim zgodan gradić i lež i bliž e ž eljeznič koj pruzi, u sluč aju da
namjeravate zbrisati ne plativši hotelski račun.
XVII
Dan pranja rublja - Riba i ribiči - O umijeću pecanja - O savjesnom

ribiču - Ribička priča
U Streatleyju smo se zadrž ali dva dana i dali odjeć u na pranje.

Pokuš ali smo sami oprati naš e stvari, u rijeci, pod Georgeovim
nadzorom, ali pothvat je završ io neuspjehom, jer smo poslije pranja
izgledali gore nego prije. Prije pranja naš a je odjeć a bila prljava, vrlo
prljava, to je istina, ali mogla se nositi. Nakon š to smo je oprali... pa
sad, rijeka između Readinga i Henleyja bila je mnogo č istija nakon š to
smo u njoj oprali svoju odjeć u nego prije toga. Za vrijeme pranja
pokupili smo svu neč istoć u iz rijeke između Readinga i Henleyja i
utisnuli je u našu odjeću.
Pralja u Streatleyju rekla nam je da je duž na, iz obzira prema
samoj sebi, naplatiti za to pranje cijenu tri puta već u od uobič ajene.
Citava procedura, rekla je, manje je podsjeć ala na pranje a viš e na
iskopavanje.
Platili smo račun bez riječi protesta.
Okolica Streatleyja i Goringa č uveni je ribič ki centar. Tu se, kaž u,
odlič no lovi riba. Rijeka na tom mjestu naprosto vrvi od bjelica,
crvenperki, somova, klenova i jegulja, i mož ete sjediti i pecati ih cijeli
dan.
Neki ljudi to i rade. Naravno, nikad niš ta ne ulove. Ne znam da je
itko ikad ulovio neš to u Temzi, osim ponekog sitnog piora i crknute
mač ke, ali to, naravno, nema nikakve veze s ribič kim umijeć em! U
mjesnom vodič u za sportske ribolovce nema ni riječ i o lovljenju bilo
kakve ribe. U njemu piš e samo da je mjesto »odlič no za ribolov«, a
prema onome š to sam vidio od okolice, spreman sam da to potvrdim.
Nema mjesta na svijetu gdje mož ete viš e i duž e loviti ribu. Neki ribič i
dolaze i pecaju jedan dan, drugi opet ostanu i pecaju mjesec dana.
Mož ete se motati naokolo i pecati godinu dana, ako ž elite; rezultat ć e
biti isti.
Vodič za sportske ribolovce na Temzi kaž e da se tu »na udici mož e
nać i i š tuka i grgeč «, ali ta tvrdnja nije toč na. Stuka i grgeč a vjerojatno
ima u rijeci. Cak sam potpuno siguran da ih ima. Mož ete ih vidjeti u
plić acima, kad iziđete da se proš etate obalom; prilaze i vire napola iz
vode, otvorenih usta, č ekajuć i da im bacite koji biskvit. Ako uđete u
vodu da se okupate, skupljaju se oko vas, smetaju vam i nerviraju vas.
Neć e se, međutim, nikad »nać i« na udici na koju je zakvač en crv ili
nešto slično. Toliko ludi nisu.
Ja osobno nisam neki oduš evljeni ribič . Jedno vrijeme pecanje me
je prilič no zanimalo i moglo bi se reć i da mi je sasvim dobro iš lo od
ruke. Iskusni su mi ribič i, međutim, rekli da od mene neć e biti niš ta i
savjetovali mi da ne gubim vrijeme. Rekli su mi da odlič no bacam
udicu, da oč igledno imam mnogo smisla za taj posao i posjedujem viš e
nego dovoljno urođene lijenosti, ali da su ipak uvjereni kako od mene
nikad neće postati pravi ribič. Nemam dovoljno mašte, rekli su.
Kao pjesnik, izjavili su, pisac kriminalistič kih romana, novinar ili
neš to slič no tome, vjerojatno bih imao uspjeha. Da bih, međutim,
stekao kakav-takav ugled kao ribič na Temzi, trebalo bi da
posjedujem neusporedivo ž ivlju i bogatiju maš tu i mnogo već u
inventivnost nego što sam dosad pokazao.
Neki ljudi ž ive u uvjerenju da je za dobrog ribič a od presudne
važ nosti sposobnost da s lakoć om prič a laž i a da pri tome ne pocrveni;
to je, međutim, pogreš no. Obič no, golo izmiš ljanje sasvim je
beskorisno; to mož e svaki amater. Iskusni ribič poznaje se po
slikovitom opisu pojedinosti, po nač inu na koji je č itava prič a
retuš irana da bude ljepš a i zvuč i vjerojatnije, po opć em pristupu koji
ostavlja dojam pedantnosti, čak i sitničavosti.
Svatko može doći i reći: »Oh, sinoć sam ulovio sto pedeset grgeča!«
ili: »U proš li ponedjeljak izvukao sam soma teš kog osamnaest funti, a
bio je od glave do repa dug pune tri stope.«
U tome nema nič eg umjetnič kog, za takvo neš to nije potrebna
nikakva vještina. Priča pokazuje samo izvjesnu smjelost, i to je sve.
Ne, iskusan bi se ribič stidio tako izgovorene laž i. Njegova metoda
predstavlja studiju za sebe.
On dolazi š utke, sa š eš irom na glavi, zavaljuje se u najudobniji
naslonjač , pripaljuje lulu i neko vrijeme bez riječ i odbija dimove.
Puš ta mlađe da se još malo razmeć u, a onda, kad na trenutak zavlada
tišina, vadi lulu iz usta i istresajući pepeo pripominje:
- E pa, ja sam u č etvrtak uveč er ulovio neš to o č emu nema smisla
da pričam, zaista.
- Da? A zašto? - pitaju ostali.
- Zato š to ne oč ekujem da ć e mi bilo tko povjerovati ako to
isprič am - odgovara stari vuk mirno, bez i najmanjeg traga gorč ine u
glasu, ponovo puni lulu i traž i od gazde da mu donese dupli š kotski
viski, ali hladan.
Nakon toga nastaje krać a pauza jer nitko nije toliko siguran u sebe
da proturječ i starom gospodinu. I tako je on prisiljen nastaviti, bez
ikakvog ohrabrenja.
- Ne - kaž e zamiš ljeno, kao za sebe kad bi to meni netko isprič ao,
ni ja mu ne bih povjerovao. A ipak je istina, i tu se ne mož e niš ta.
Sjedio sam kraj rijeke cijelo popodne i nisam ulovio doslovno niš ta,
samo dvadesetak-tridesetak bjelica i desetak š tuka. Upravo sam se
spremao da dignem ruke od tog ć oravog posla kad sam osjetio dosta
snaž an trzaj. Pomislio sam da je to opet jedna ribica i pokuš ao sam je
izvuć i jednim zamahom, ali neka me vrag odnese ako sam mogao
pomaknuti š tap! Trebalo mi je pola sata ... dobrih pola sata, gospodine
moj!... da izvuč em tu ribu, i cijelo vrijeme sam č ekao da se silk
prekine! Konač no sam je savladao, i š ta mislite š to sam izvukao?
Jesetru! Jesetru od č etrdeset funti! I to na udicu, gospodine moj! Da,
da, nimalo se ne č udim š to ste iznenađeni ... donesite mi još jedan
dupli skoč, gazda, molim vas!
Nakon toga ribič nastavlja prič ati o iznenađenju svih koji su vidjeli
tu ribu, o tome š to je rekla njegova ž ena kad se vratio kuć i, i š to je o
toj ribi izjavio Joe Buggies.
Upitao sam jednom zgodom vlasnika jedne krč me kraj rijeke da li
mu se ponekad smuč i od ribič kih prič a koje mora sluš ati u svom
lokalu.
- Oh, ne, viš e ne, sir - odgovorio je. - U poč etku sam bio od njih
pomalo oš amuć en, znate, ali sad, moja ž ena i ja sluš amo ih cijelog
dana pa smo ž ivi i zdravi. Navikli smo se već , znate. Važ no je da se
čovjek navikne.
Poznavao sam jednog momka, inač e vrlo savjesnog č ovjeka, koji
je, kad se poč eo baviti ribolovom, odluč io da nikad ne poveć ava ulov
za više od dvadeset pet posto.
- Kad ulovim četrdeset riba - rekao je sam sebi - pričat ću da sam ih
ulovio pedeset, i tako dalje. Viš e od toga neć u lagati, jer lagati je
grijeh.
Plan s poveć anjem od dvadeset pet posto pokazao se, međutim,
kao vrlo nepraktič an. Nikad mu se nije pruž ila prilika da ga primijeni.
Nikad nije ulovio viš e od tri ribe u jednom danu, a taj se broj ne mož e
uvećati za dvadeset pet posto, bar ne kad se radi o ribama.
Zato je poveć ao procent na trideset tri zarez tri posto, ali ni to nije
bilo zgodno kad ulovi samo jednu ili dvije ribe. Zato je, da
pojednostavi stvar, odlučio da broj jednostavno udvostruči.
Drž ao se tog sistema nekoliko mjeseci, ali ga je sve manje i manje
zadovoljavao. Nitko mu nije vjerovao da samo udvostruč ava broj
ulovljenih riba, pa mu to nije donosilo niš ta, a umjerenost ga je
dovodila u neravnopravan polož aj prema drugim ribič ima. Kad je
jednom zaista ulovio tri male ribe, i rekao da ih je ulovio š est, ostalo
mu je samo da s ljubomorom sluš a jednog č ovjeka - za koga je znao da
je ulovio samo jednu ribu - kako prič a naokolo da ih je ulovio
dvadeset četiri.
Tako je, na kraju, smislio sistem kojeg se od tada uvijek savjesno
pridrž avao, a koji se sastojao u tome da svaku ulovljenu ribu broji kao
deset, s tim da deset riba predstavlja osnovu od koje se broji. Kad, na
primjer, nije ulovio niš ta, govorio je da je ulovio deset riba - po tom
sistemu nikad nije mogao uloviti manje od deset riba, i to je bila
osnovna prednost te metode. Ako bi, nekim sluč ajem, ulovio jednu
ribu, mogao je reć i da ih je ulovio dvadeset, dok bi dvije ribe dale
rezultat od trideset, tri ribe četrdeset i tako dalje.
Bio je to jednostavan i vrlo praktič an sistem tako da se u
posljednje vrijeme poč elo govoriti da ć e ga Druš tvo sportskih
ribolovaca usvojiti kao standardnu proceduru, I zaista, prije dvije
godine, upravni odbor Druš tva sportskih ribolovaca na Temzi
preporuč io je č lanstvu da ga usvoji, ali tome su se suprotstavili neki
stariji č lanovi Druš tva. Rekli su da ć e razmisliti o prijedlogu samo ako
se broj udvostruč i, to jest ako se svaka ulovljena riba bude rač unala
kao dvadeset.
Ako se nađete na rijeci, i budete imali jednu slobodnu več er,
preporuč ujem vam da svratite u koju od onih malih seoskih krč mi i
sjednete za stol u toč ionici. Tu ć ete gotovo sigurno naić i na jednog ili
dvojicu starih ribič a koji su doš li da na miru popiju koju č aš icu, i oni
ć e vam za pola sata isprič ati toliko ribič kih prič a da ih neć ete moć i
probaviti mjesec dana.
George i ja - ne znam š to se dogodilo s Harrisom; iziš ao je rano po
podne, obrijao se, a zatim se vratio i č itavih č etrdeset minuta č istio
cipele, nakon č ega ga viš e nismo vidjeli - dakle George i ja, i pas,
prepuš teni sami sebi, iziš li smo drugu več er da se proš etamo do
Wallingforda i, vrać ajuć i se, svratili u jednu malu krč mu pokraj rijeke
da se odmorimo i obavimo neke druge poslove.
Uš li smo u salon i sjeli, Tu se zatekao samo jedan postariji
gospodin s dugač kom glinenom lulom u zubima, pa smo se, sasvim
prirodno, upustili u razgovor.
Rekao nam je da je danas bio lijep dan, a mi smo njemu rekli da je i
juč er bio lijep dan, pa smo zajednič ki izrazili miš ljenje da ć e lijep dan
biti i sutra, George je rekao da mu se č ini kako ć e ove godine biti
dobra žetva.
Nakon toga je, ne znam kako, izišlo na vidjelo da smo stranci u tom
kraju i da sutra ujutro odlazimo.
Nastupila je stanka u razgovoru, za vrijeme koje su naš i pogledi
lutali naokolo po prostoriji. Zaustavili su se, konač no, na jednoj staroj,
praš noj, zastakljenoj kutiji, prič vrš ćenoj visoko iznad kamina, u kojoj
se nalazila jedna pastrva. Ta pastrva upravo me je fascinirala, bilo je
to pravo č udoviš te od ribe. U stvari, na prvi pogled uč inilo mi se da je
u kutiji bakalar.
- Ah! - rekao je stari gospodin, prateć i moj pogled. - Dobar komad,
što kažete?
- Sasvim neobič an - promrmljao sam, a George je upitao starca
koliko je, po njegovom mišljenju, bila teška ta riba.
- Osamnaest funti i š est unca - rekao je naš prijatelj, ustajuć i i
uzimajuć i kaput. - Da - nastavio je - bilo je to prije š esnaest godina ...
treć i iduć eg mjeseca bit ć e tome toč no š esnaest godina kako sam ga
izvukao. Ulovio sam tu ribu toč no ispod mosta, s jednim piorom na
udici kao mamcem. Rekli su mi da su vidjeli tu ribu u rijeci, i ja sam se
zarekao da ć u je uloviti, I uspjelo mi je. Mislim da se danas ovdje
rijetko može vidjeti riba te veličine. Laku noć, gospodo, laku noć!
Izišao je i ostavio nas same.
Nakon toga nismo mogli odvojiti pogled od ribe. Bio je to zaista
izvanredan primjerak pastrve. Još smo gledali u nju kad se na vratima
sale s vrč em piva u ruci pojavio mjesni poš tar, koji je upravo bio
svratio u krčmu, i također se zagledao u ribu.
- Prilično krupna pastrva - rekao je George, okrećući se poštaru.
- Ah, tu ste zaista u pravu, gospodine - odgovorio je poš tar, a zatim,
nakon š to je otpio dobar gutljaj iz vrč a, dodao: - Mož da niste bili
ovdje, gospodo, kad je ta riba ulovljena?
- Nismo - rekli smo. - Mi smo stranci u ovom kraju.
- Ah! - rekao je poš tar - U tom sluč aju, naravno, ne mož ete znati.
Ima već pet godina otkako sam ulovio tu pastrvu.
- Vi ste, znači, ulovili tu ribu? - upitao sam.
- Jesam, gospodine - odgovorio je srdač no starac. - Ulovio sam je
toč no ispod brane ... odnosno tamo gdje je nekad bila brana... jednog
petka poslije podne. A najč udnije je od svega to, gospodine, š to sam je
ulovio na muš icu. Bio sam poš ao na smuđa, znate, na pastrve nisam ni
pomiš ljao, a kad sam ugledao tu grdosiju na kraju silka, neka me vrag
odnese ako se nisam uplaš io. Pa sad, znate, nije ni č udo ... bila je teš ka
dvadeset šest funti. Laku noć, gospodo, laku noć!
Pet minuta kasnije pojavio se i treć i č ovjek i isprič ao nam kako je
on ulovio tu pastrvu jednog dana rano izjutra, i to s malom bjelicom na
udici. Kad je otiš ao, u salu je uš ao jedan muš karac srednjih godina,
hladnog, dostojanstvenog držanja, i sjeo kraj prozora.
Neko vrijeme svi smo š utjeli, a onda se, konač no, George okrenuo
došljaku i rekao:
- Molim vas za oproš tenje, i nadam se da neć ete zamjeriti ljudima
koji su stranci u ovom kraju š to uzimaju sebi takvu slobodu, ali moj
prijatelj i ja bit ć emo vam vrlo zahvalni ako nam isprič ate kako ste
ulovili onu pastrvu gore na zidu.
- A od koga ste č uli da sam ja ulovio tu pastrvu? - glasio je odgovor,
izgovoren tonom u kome se osjećalo ugodno iznenađenje.
Rekli smo da to nismo č uli ni od koga konkretno, ali da smo
nekako instinktivno osjetili kako je upravo on čovjek čije je to djelo.
- Pa sad, to je zaista neobič no ... vrlo neobič no - odgovorio je
dostojanstveni stranac, osmjehujuć i se - jer, vidite, u pravu ste. Ja sam
ulovio tu ribu. Ipak je, međutim, čudno da ste to odmah pogodili. Bože,
odavno nisam doživio nešto tako neobično!
Zatim je nastavio prič ati i opisao nam kako mu je trebalo pola sata
da izvuč e tu ribu, i kako je pri tome slomio š tap. Paž ljivo je izvagao
ribu kad ju je donio kući, i ustanovio je da je teška trideset četiri funte.
Otiš ao je, a kad je otiš ao, pridruž io nam se vlasnik krč me. Isprič ali
smo mu kakve smo sve prič e č uli o toj pastrvi, njega je to silno
zabavljalo i svi smo se slatko smijali.
- To je zaista divno ... Jim Bates, Joe Muggles, gospodin Jones i stari
Billy Maunders, svi oni se hvale kako su ulovili tu pastrvu! Ha, ha, ha,
to je sjajno! - rekao je č estiti starac, pucajuć i od smijeha. - Da, oni su
upravo ljudi koji bi je dali meni, da je ja objesim u svoj salon, da su je
oni ulovili! Jesu, zaista! Ha, ha, ha!
Nakon toga nam je isprič ao istinitu povijest te ribe. Pokazalo se da
je on osobno ulovio tu pastrvu, prije mnogo godina, još dok je bio
dječ ak, i to ne zahvaljujuć i svom znanju i vješ tini nego onoj
neobjaš njivoj sreć i koja se, izgleda, tako č esto osmjehuje dječ acima
koji, uvjereni da je š teta upropastiti sunč ano popodne sjedeć i u š koli,
odu na pecanje s komadićem špage zavezanim za običan štap.
Ta pastrva, kad ju je donio kuć i, spasila ga je batina, rekao je, pa je
č ak i uč itelj rekao da vrijedi viš e od pravila trojnog, zajedno sa svim
primjerima primjene.
U tom trenutku netko ga je pozvao, pa smo George i ja nastavili
zuriti u ribu.
Bila je to zaista velič anstvena pastrva, i š to smo je viš e gledali, to
smo joj se više divili.
George na kraju viš e nije mogao izdrž ati; privukao je jednu stolicu
i popeo se na njen naslon, da je pogleda izbliza.
Iznenada, stolica se izmakla i George, da spasi glavu, č vrsto se
uhvatio za kutiju s ribom. Sruš ili su se na pod sa straš nom lomljavom,
a stolica je pala preko njih.
- Nisi, nadam se, oš tetio ribu! - viknuo sam uplaš eno, trč eć i prema
mjestu nesreće.
- Nadam se da nisam - rekao je George oprezno ustajuć i i gledajuć i
oko sebe.
Na ž alost, dogodilo se upravo to. Pastrva je lež ala razbijena u
tisuć u komada - kaž em tisuć u, iako ih je mož da bilo samo devet
stotina. Nisam ih brojao.
Uč inilo nam se da je č udno, upravo neobjaš njivo, kako se punjena
pastrva može razbiti u tako sitne krhotine.
I bilo bi to zaista č udno i neobjaš njivo da je to bila preparirana
pastrva, ali nije.
Ta pastrva bila je načinjena od gipsa.
XVIII
Brane - George i ja se fotogra iramo - Wallingford - Dorchester -

Abingdon - Obiteljski čovjek - Dobro mjesto za utapljanje - Težak
dio rijeke - Demoralizirajući utjecaj rječnog zraka
Napustili smo Streatley rano slijedeć eg jutra i veslali do Culhama,

gdje smo u jednom rukavcu i prenoćili, u čamcu, pod ceradom.
Između Streatleyja i Wallingforda rijeka nije osobito zanimljiva.
Od Clevea se pruž a š est i pol milja dug komad rijeke bez ijedne brane.
Mislim da je to najduž i neprekinuti komad rijeke uzvodno od
Teddingtona, i oksfordski veslač ki klub koristi se njime za treninge
svog osmerca.
Međutim, ma koliko ta odsutnost brana bila prijatna veslač ima,
obični izletnici uvijek žale što ih nema.
Sto se mene osobno tič e, ja volim brane. One na najugodniji nač in
razbijaju monotoniju veslanja. Volim sjediti u č amcu u prevodnici i
polako se dizati iz hladnih dubina prema novim prostranstvima i
novim vidicima ili, obratno, tonuti u dubine, ostavljajuć i svijet iznad
sebe, č ekati dok se tamne vratnice ne poč nu sa š kripom otvarati,
promatrati kako se uska pruga svjetlosti između njih š iri dok se
konač no ne pojavi nasmijana rijeka, pa onda snaž nim zaveslajima
izvesti svoj mali č amac iz privremene tamnice na otvorenu vodenu
površinu, koja me uvijek radosno dočekuje.
Sve su brane neobič no slikovite, a krupni stari č uvar brane,
njegova vesela žena ili kći blistavih očiju simpatični su ljudi s kojima je
uvijek ugodno poć askati. 4 Tu se susreć ete s drugim č amcima, tu se
raspredaju rječ na ogovaranja. Temza ne bi bila ono š to jest, prava
vilinska zemlja, bez tih svojih cvijećem obraslih brana.
Kad je već riječ o branama, sjetio sam se nezgode koju smo George
i ja jednog ljetnog jutra dož ivjeli kod Hampton Courta, sreć om bez
posljedica.
Bio je prekrasan dan, prevodnica je bila prepuna i, kako je to već
postao obič aj na rijeci, jedan poduzetan fotograf slikao nas je dok smo
se ljuljali na vodi koja se podizala.
U prvom trenutku nisam shvatio š to se događa i strahovito sam se
iznenadio kad sam primijetio kako George ž urno poravnava hlač e,
prolazi prstima kroz kosu i namješta kapu na mangupski način, sasvim
otraga, a zatim, namješ tajuć i na licu neki izraz koji predstavlja
mješ avinu srdač nosti i melankolije, sjeda i zauzima neobič no
graciozan položaj, pokušavajući usput sakriti noge.
U prvi sam mah pomislio da je ugledao neku djevojku koju
poznaje, pa sam se poč eo osvrtati da vidim tko je to. Svi koji su se
nalazili u prevodnici, međutim, kao da su se iznenada pretvorili u
drvene lutke. Svi su stajali ili sjedili u nekim č udnim, ukruć enim
pozama kakve sam do tada vidio samo na japanskim lepezama. Sve
djevojke su se osmjehivale - oh, izgledale su tako draž esno! - a svi
muškarci bili su namršteni, držali se ozbiljno i otmjeno.
U tom mi je trenutku, konač no, sinulo š to se događa, i upitao sam
se hoću li stići na vrijeme.
Naš je č amac bio prvi na redu i ne bi bilo lijepo od mene da
ljudima pokvarim sliku.
Zato sam se brzo okrenuo, zauzeo mjesto na pramcu i tu se sasvim
neusiljeno naslonio na č akiju, u pozi koja je sugerirala spretnost i
snagu. Dotjerao sam kosu tako da mi jedna kovrč a pada na č elo, a na
licu namjestio izraz sjetne č ež nje pomiješ ane s malo cinizma koji mi,
kažu, najbolje pristaje.
Dok smo tako stajali, iš čekujuć i sudbonosni trenutak, č uo sam
kako netko iza mene viče:
- Hej, vi tamo, pazite na nos!
Nisam se mogao okrenuti da vidim u č emu je stvar i na č iji to nos
treba paziti. Na trenutak, iskosa sam pogledao u Georgeov nos. Cinilo
se da je s njim sve u redu - bilo kako bilo, nije se na njemu
primjeć ivalo niš ta š to bi zahtijevalo hitne izmjene. Skiljeć i pokuš ao
sam pogledati u vlastiti nos, i ustanovio da je sve kako treba.
- Pazi na nos, magarč e blesavi! - javio se ponovo isti glas, samo
jače.
Onda je zagrmio jedan drugi glas:
- Izvucite nos, zar ne vidite, vi... vas dvojica sa psom!
Ni George ni ja nismo se usuđivali da se okrenemo. Fotograf je
drž ao ruku na poklopcu aparata i slika je mogla biti snimljena svakog
trenutka. Vič u li to oni nama? Sto im smetaju naš i nosevi? Zaš to treba
da pazimo na njih i izvlačimo ih?
Postepeno su se galami pridruž ili svi u prevodnici, netko iza nas
javio se strogim, zapovjedničkim glasom:
- Pazite na č amac, gospodo ... vas dvojica u crveno-crnim kapama!
Ako ne požurite, na fotografiji će se vidjeti vaša dva leša!
Pogledali smo i vidjeli da je pramac naš eg č amca zapeo o jednu
gredu u prevodnici, tako da se, kako je voda oko nas rasla, č amac već
poč eo naginjati. Još trenutak-dva i prevrnuli bismo se. Munjevito smo
dohvatili svaki po jedno veslo i snažnim udarcima dršcima vesala o zid
prevodnice oslobodili č amac. Od trzaja smo, međutim, obojica pali na
leđa, na dno čamca.
Na fotogra iji nismo baš najbolje ispali, George i ja. Naravno, kako
se moglo i oč ekivati, jer smo već takve sreć e, č ovjek je aktivirao svoj
prokleti aparat toč no u trenutku kad smo se obojica naš li na leđima,
zabezeknutih lica, kao da se pitamo: »Sto se to događa? Gdje sam?« -
sa sve četiri u zraku.
Naš e noge bile su bez sumnje centralni objekt na toj slici. U stvari,
osim njih moglo se vidjeti malo š to drugo. Potpuno su ispunile prvi
plan. Iza njih mogli su se nazreti dijelovi drugih č amaca i neki detalji
pozadine, ali svi ljudi i predmeti u prevodnici izgledali su bijedni i
beznač ajni u usporedbi s naš im nogama. Ljudi su zbog toga bili
nezadovoljni i odbili da plate za sliku.
Vlasnik jednog parobroda, koji je bio naručio šest slika, povukao je
narudž bu kad je vidio negativ. Rekao je da ć e ih uzeti ako mu netko
pokaž e na njima njegov parobrod, ali to je bilo nemoguć e. Bio je
negdje iza Georgeove desne noge.
Citav taj posao s fotogra iranjem izrodio se u veliku neugodnost.
Fotograf je navaljivao da kupimo svaki bar po dvanaest slika, jer
devet desetina fotogra ije zauzimamo nas dvojica, ali mi smo to
energič no odbili. Rekli smo kako nemamo niš ta protiv toga da se
fotogra iramo u punoj velič ini, ali da mož emo bar zahtijevati da na
slici stojimo uspravno.
Wallingford, š est milja uzvodno od Streatleyja, ima dugu i burnu
proš lost i igrao je aktivnu ulogu u stvaranju engleske povijesti. U
vrijeme Brita, koji su ga osnovali, bio je primitivno naselje s kuć ama
od blata sve dok ga nisu osvojile rimske legije i, umjesto zidova od
opeke, podigle č vrste utvrde, č ije tragove Vrijeme još nije uspjelo
zbrisati, tako su nekadašnji zidari dobro znali svoj posao.
Ali Vrijeme, koje je zastalo pred rimskim bedemima, ubrzo je
smrvilo u prah same Rimljane, pa su se oko grada poslije borili divlji
Saksonci s divovskim Dancima, sve dok nisu došli Normani.
Bio je to dobro utvrđen, zidinama okruž en grad sve do vremena
rata između kralja i parlamenta, kad ga je dugo i uporno opsjedao
Fairfax. Grad je konačno pao i njegovi su zidovi sravnjeni sa zemljom.
Od Wallingforda prema Dorchesteru obale rijeke postaju sve
slikovitije, kako predjeli oko nje postaju brdovitiji i raznolikiji.
Dorchester lež i pola milje od rijeke. Do njega se mož e stić i veslajuć i
uz jedan pritok Temze, ako imate malen č amac, ali najbolje je ostaviti
č amac kod brane Day's i odš etati se do grada kroz polja. Dorchester je
prekrasan, miran stari grad, zatvoren u sebe, tih i sanjiv.
Dorchester je, kao i Wallingford, grad koji je igrao znač ajnu ulogu
u prvim danima engleske povijesti. Tada se zvao Caer Doren, »grad na
vodi«. Neš to kasnije Rimljani su tu podigli veliki vojni logor okruž en
bedemima, koji danas izgledaju kao dugač ki, ravni brež uljci. U
saksonska vremena grad je bio prijestolnica Wessexa. Vrlo je star, a
nekad je bio velik i dobro utvrđen. Danas lež i po strani, daleko od
bučnog i užurbanog svijeta, drijema i sanja.
Oko Clifton Hampdena, prekrasnog, tihog sela sa starinskim, u
cvijeć e obraslim kuć ama, rijeka je neobič no slikovita i raskoš ni
pejzaž i smjenjuju se jedan za drugim. Ako odluč ite da prenoć ite na
kopnu, u Cliftonu, najbolje š to mož ete uraditi jest odsjesti u krč mi
»Stog ječ ma«. To je - izvan konkurencije, moglo bi se reć i -
najstarinskija od svih starih krč mi duž rijeke. Lež i desno od mosta,
sasvim izvan sela. Njeni visoko svedeni zabati, krov od slame i
mrež asti prozori daju joj izgled kuć e iz bajke, a unutraš njost još viš e
podsjeća na »dobra stara vremena«.
Takva krč ma ne bi bila zgodno mjesto da u njemu odsjedne
junakinja nekog suvremenog romana. Junakinja suvremenog romana
uvijek je »bož anstveno visoka« i svaki č as se »ispravlja do svoje pune
visine«. U krč mi »Stog ječ ma« udarila bi glavom u strop kad god bi
učinila nešto slično.
Krč ma je, također, nezgodno mjesto za pijance. Tu ih oč ekuje
previš e iznenađenja u obliku neoč ekivanih stuba uz koje se treba
penjati ili silaziti, a koje su u svakoj sobi drukč ije, tako da je za njih
apsolutno nerješ iv problem ne samo popeti se do spavać ih soba, nego
i pronać i svoju spavać u sobu i krevet kad se jednom nađu gore na
katu.
Slijedeć eg jutra ustali smo rano jer smo ž eljeli u toku
poslijepodneva stić i do Oxforda, Pravo je č udo kako rano može č ovjek
ustati kad se nađe na ovakvom izletu i spava vani. Kad se probudi
umotan u pokrivač na dnu č amca, s kovč egom ispod glave umjesto
jastuka, ne č ezne za »samo još pet minuta« ni približ no toliko kao kad
lež i u mekanom krevetu. Doruč kovali smo i u pola devet već smo bili
iza brane kod Cliftona.
Od Cliftona do Culhama obale su rijeke niske, jednolič ne i
nezanimljive, ali nakon š to prođete kroz branu kod Culhama -
najhladniju i najdublju branu na rijeci - pejzaž postaje privlačniji.
Rijeka u Abingdonu teč e ulicama. Abingdon je tipič an provincijski
gradić drugorazredne važ nosti - tih, vrlo dostojanstven, č ist i
dozlaboga dosadan. Ponosi se svojom dugom poviješ ću, ali sumnjam
da se u tom pogledu mož e usporediti s Wallingfordom i
Dorchesterom. Nekad je tu postojala čuvena opatija, ali u onome što je
ostalo od njenih posvećenih zidova danas se kuha crno pivo.
U crkvi svetog Nikole u Abingdonu stoji spomenik Johnu
Blackwallu i njegovoj supruzi Jane, koji su nakon sretnog brač nog
ž ivota umrli oboje istog dana, 21. kolovoza 1625, dok u crkvi svete
Helene stoji zapisano da je »iz bedara W. Leeja za njegovog ž ivota
poteklo dvije stotine potomaka manje tri«. Ako izrač unate, ustanovit
ć ete da je tih potomaka bilo ukupno sto devedeset sedam. Gospodin
W. Lee, koji je pet puta biran za gradonač elnika Abingdona i umro
1637. godine, bio je, nesumnjivo, dobroč initelj svoje generacije, ali se
nadam da u ovom prenaseljenom devetnaestom stoljeć u ne ž ivi
mnogo ljudi sličnih njemu.
Dio rijeke od Abingdona do Nuneham Courtenayja upravo je
prekrasan. Park Nuneham zaista vrijedi obić i. Otvoren je za posjetioce
utorkom i č etvrtkom. U kuć i se mož e vidjeti zanimljiva zbirka
umjetničkih slika i starina, a sam je park vrlo lijep.
Jezero ispred okuke kod Sandforda, odmah iza brane, odlič no je
mjesto ako se ž elite utopiti. Struja ispod površ ine vrlo je snaž na i, ako
vas povuč e, postigli ste ono š to ste htjeli. Na obali stoji obelisk,
označ avajuć i mjesto gdje su se utopila dva č ovjeka, dok su se kupali.
Stubama š to vode prema obelisku koriste se danas kao skakaonicom
mladi ljudi koji žele provjeriti da li je mjesto zaista opasno.
Brana i mlin kod If leyja, jednu milju ispred Oxforda, omiljeni su
objekti brać e po kistu, zaljubljenih u rijeku.. Na ž alost, stvarni objekti,
kad ih vidite poslije slika, prilič no ć e vas razoč arati. Malo š to na ovom
svijetu, primijetio sam, može se mjeriti sa svojim slikama.
Proš li smo kroz branu kod If leyja oko pola jedan, i nakon š to smo
oč istili č amac i pripremili se za iskrcavanje, krenusmo na posljednjih
pola milje plovidbe.
Dio rijeke između If leyja i Oxforda najtež i je od svih koje
poznajem. Treba biti rođen na tom komadu vode da bi ga č ovjek
razumio. Plovio sam tuda ne mali broj puta, ali nikad mi nije uspjelo
da ga uhvatim ni za rep ni za glavu. Covjek koji bi mogao veslati ravno
od Oxforda do If leyja bio bi kadar isto tako zadovoljno i u miru ž ivjeti
pod istim krovom sa svojom ž enom, punicom, starijom sestrom i
starom sluškinjom, koja je u obitelji još otkako je on bio beba.
Tu vas struja najprije odvuč e do desne obale, a zatim do lijeve,
onda vas baci u sredinu, okrene vas tri puta i ponese ponovo uzvodno,
pokušavajući vas usput razbiti o neki školski šlep.
Naravno, zahvaljujuć i svemu tome, veslajuć i tu jednu milju,
neprestano smo presijecali put drugim č amcima i oni nama, š to je
imalo za posljedicu izmjenu prilično oštrih izraza s obje strane.
Ne znam zaš to je tako, ali ljudi su na rijeci izuzetno razdraž ljivi i
nervozni. Sitne nezgode, koje č ovjek na kopnu ne bi ni primijetio, na
rijeci ga doslovno izbezumljuju. Kad Harris ili George prave od sebe
budale na kopnu, ja se samo dobrohotno osmjehujem, a kad se poč nu
ponaš ati kao idioti na rijeci, na to reagiram najvulgarnijim psovkama,
Kad mi neki č amac presiječ e put, pož elim da uzmem veslo i pobijem
sve koji sjede u njemu.
Ljudi koji na kopnu slove kao blagi i suzdrž ljivi, u č amcu se
pretvaraju u siledž ije i krvož edne divljake. Jednom sam krenuo na
izlet č amcem u druš tvu jedne mlade dame. Bila je to djevojka po
prirodi blaga, njež na i povuč ena, ali bilo je straš no sluš ati kakve je
izraze upotrebljavala kad smo se našli na rijeci.
- Oh, prokleto govedo! - vikala je kad bi nam se neki nespretni
veslač našao na putu. - Zašto ne gledaš kuda ideš?
- Neka ide do vraga ta glupa stara krpa! - rekla bi ljutito kad se
jedro ne bi htjelo raš iriti kako treba, a onda bi ga zgrabila i grubo
zatresla.
Da, a na kopnu, kao š to sam rekao, bila je to ljupka i blaga
djevojka, dobra srca.
Rječ ni zrak pogubno djeluje na ljudski temperament, i to je,
pretpostavljam, razlog zaš to se i profesionalni lađari ponekad odnose
osorno jedan prema drugom i upotrebljavaju izraze zbog kojih im je,
kad se smire, sigurno neugodno.
XIX
Oxford - Montmorencyjeve predodžbe o raju - Čamci što se

iznajmljuju u gornjem toku rijeke i njihove prednosti - »Ponos
Temze« - Vrijeme se mijenja - Rijeka s njene druge strane -
Nevesela večer - Čežnja za nedostižnim - Počinje veselo ćaskanje -
George svira na bendžu - Sumorna melodija - Još jedan kišni dan, -
Bijeg - Lagana večera i zdravica
Proveli smo u Oxfordu dva vrlo ugodna dana. U gradu Oxfordu ima
mnogo pasa. Montmorency je prvog dana sudjelovao u jedanaest
tuč njava, a drugog dana u č etrnaest. Oč igledno, bio je uvjeren da se
našao u raju.
Ljudi krhke izič ke građe ili oni kod kojih prevladava urođena
lijenost, već prema tome kakav je sluč aj, obič no unajme č amac u
Oxfordu i plove nizvodno. Energič ni ljudi, međutim, daju prednost
plovidbi uz rijeku. Ne č ini se da je dobro uvijek pustiti da vas nosi
struja. Mnogo više zadovoljstva pruža napregnuti leđa, boriti se s njom
i probiti se do svog cilja usprkos njoj - tako bar ja mislim dok Harris i
George veslaju, a ja sjedim za kormilom.
Onima koji namjeravaju krenuti na put iz Oxforda preporuč io bih,
u svakom sluč aju, da ponesu svoj č amac - ukoliko, naravno, ne mogu
uzeti tuđi bez opasnosti da budu otkriveni. Po pravilu, č amci koji se
iznajmljuju na Temzi uzvodno od Marlowa vrlo su dobri, manje-viš e
nepropusni za vodu i, ako se njima oprezno rukuje, rijetko se
raspadnu u komade ili potonu. U njima postoje sjediš ta na koja se
mož e sjesti i opremljeni su - uglavnom - svime š to je potrebno za
veslanje i upravljanje.
Nisu, međutim, nimalo dekorativni. Camac koji mož ete unajmiti na
rijeci uzvodno od Marlowa nije č amac u kojem se mož ete razmetati i
praviti važ ni. Camac unajmljen u gornjem toku rijeke ubrzo prekida
svaki takav pokuš aj od strane onih koji se voze u njemu. To je njegova
glavna i - moglo bi se reći - jedina prednost.
Covjek u č amcu unajmljenom u gornjem toku rijeke skroman je i
nenametljiv. Drž i se sjenovite obale rijeke, ispod drveć a, i najveć i dio
puta prelazi ujutro ili kasno uveč er, kad na rijeci nema mnogo ljudi
koji ga mogu vidjeti.
Kad č ovjek u č amcu s gornjeg toka rijeke ugleda nekoga koga
poznaje, izlazi na obalu i sakriva se iza nekog drveta.
Bio sam u jednom druš tvu koje je jednog ljeta unajmilo č amac u
gornjem toku rijeke da u njemu krene na izlet od nekoliko dana. Nitko
od nas nikad ranije nije vidio čamac unajmljen u gornjem toku rijeke, i
kad smo ga ugledali, nismo znali što je to.
Pisali smo da nam rezerviraju č amac sa dva para vesala, i kad smo
otišli s prtljagom na pristanište i predstavili se, čovjek nam je rekao:
- Oh, naravno! Vi ste druš tvo koje je traž ilo da unajmi č amac s dva
para vesala. Sve je u redu. Jim, idi i dovući Ponos Temze,
Dječ ak je otiš ao i pet minuta kasnije vratio se boreć i se s nekim
pretpotopskim komadom drva koji je izgledao kao da je nedavno
negdje iskopan, i to iskopan nepaž ljivo pa je tom prilikom sasvim
nepotrebno i oštećen.
Moja prva pomisao, kad sam ugledao taj objekt, bila je da se radi o
nekoj starini iz rimskih vremena - starini koja je nekad služ ila za
nešto, možda kao lijes.
Oko gornjeg toka Temze ljudi č esto nalaze takve starine, i zato je
moja pretpostavka izgledala sasvim vjerojatna. Jedan ozbiljan mlad
č ovjek koji je bio s nama u druš tvu, a inač e se pomalo bavio
geologijom, odbacio je, međutim, prezirno tu moju teoriju o rimskoj
starini i rekao da svakom č ovjeku osrednje inteligencije (u koju
kategoriju, iako sa žaljenjem, nije mogao uvrstiti mene a da mu savjest
ostane čista) mora na prvi pogled biti jasno da je to što je dječak našao
u stvari fosil kita. Odmah nam je skrenuo paž nju na razne pojedinosti
po kojima se moglo sa sigurnoš ću zaključ iti da potječ e iz
preglacijalnog perioda.
Da raš čistimo spor, obratili smo se dječ aku. Rekli smo mu neka se
niš ta ne boji, neka slobodno kaž e istinu - je li to kostur
prethistorijskog kita ili lijes iz rimskog doba?
Dječak je rekao da je to Ponos Temze.
U prvom trenutku smatrali smo taj dječ akov odgovor neobič no
duhovitim, i netko je taj njegov smisao za humor nagradio novč ić em
od dva penija. On je, međutim, uporno ponavljao istu š alu, po naš em
mišljenju predugo, i to nas je počelo ljutiti.
- Hajde, hajde, momč e - rekao je vođa naš e grupe oš tro - dosta već
tih gluposti! Nosi to korito za rublje kući, majci, a nama dovezi čamac.
U tom trenutku naiš ao je graditelj č amaca osobno i potvrdio,
pozivajuć i se na svoju riječ profesionalca, da je taj predmet zaista
č amac - da je to č ak č amac »sa dva para vesala« š to ga je odabrao za
nas, da u njemu krenemo na izlet niz rijeku.
Primili smo te tvrdnje glasnim gunđanjem. Smatrali smo da ga je
mogao bar obojiti ili premazati katranom, da je mogao uč initi nešto
kako bi ta olupina bar izdaleka podsjeć ala na č amac. On mu, međutim,
nije nalazio nikakve mane, č ak se č inilo da ga naš e primjedbe
vrijeđaju. Rekao je da je za nas odabrao najbolji od svojih č amaca, i
dodao kako bismo mogli pokazati malo više zahvalnosti.
Ponos Temze, rekao je, plovi rijekom, takav kakav jest (ili, bolje
reč eno, tako sklepan), koliko je njemu poznato, bar č etrdeset godina, i
nitko se još nije požalio na njega. Nema nikakvog razloga, dodao je, da
mi budemo prvi.
Prekinuli smo daljnju raspravu.
Uč vrstili smo takozvani č amac komadima š page, pokrili slabija
mjesta komadima zidnih tapeta, pomolili se Bogu i ukrcali se.
Za š est dana upotrebe č amca naplatili su nam trideset pet š ilinga, a
mogli smo kupiti slič an za najviš e č etiri š ilinga i š est penija gdje god se
prodaje drvo koje rijeka izbaci na obalu.
Treć eg dana vrijeme se promijenilo - oh, vrać am se ponovo na naš
sadaš nji izlet - i krenuli smo iz Oxforda natrag kuć i po kiš i koja je
uporno sipila.
Rijeka, kad se sunč ana svjetlost lomi na razigranim valovima i
prelijeva zlatnom bojom zelenosiva stabla duž obale, osvjetljava
mrač ne, hladovite š umske staze, rastjeruje sjene na plić acima,
razbacuje dijamante s vodenič nih kola, dobacuje poljupce vodenim
ljiljanima, treperi nad zapjenjenim vodama brzaka, posipa srebrom
zidove i mostove obrasle mahovinom, razvedrava gradić e duž obala,
č ini ljupkim svaki putić i livadu, miruje zapletena u ž bunju, izviruje,
nasmijana, iz svake uvale, veselo blista na dalekim jedrima i
razblaž uje zrak svojim sjajem - takva je rijeka č udesna zemlja iz
bajke.
Ali rijeka kad je hladna i sumorna, kad kiš ne kapi u beskraj padaju
na smeđu, tromu vodu uz zvuke koji podsjeć aju na jecaje ž ene koja
tiho plač e zatvorena u mrač noj sobi, kad š ume, mrač ne i š utljive, stoje
obavijene velom magle kao neke sablasti na obali, tihe sablasti s
oč ima punim prijekora, kao sablasti zlih djela, kao duhovi
zanemarenih prijatelja - takva je rijeka ukleti vodeni put kroz zemlju
uzaludnog kajanja.
Sunč ana je svjetlost krv koja daje ž ivot Prirodi, Kad sunč ane
svjetlosti nestane, oč i kojima nas majka Zemlja promatra postaju
sumorne, bež ivotne! Tuž ni smo kad smo u tim trenucima kraj nje; ona
kao da nas ne prepoznaje, kao da joj nije stalo do nas. Drž i se kao
udovica koja je izgubila svog voljenog muž a, i mi, njena djeca, uzalud
je hvatamo za ruku, uzalud traž imo njen pogled; osmijeh na njenom
licu ne možemo izmamiti.
Veslali smo cijeli dan kroz kiš u, bio je to turoban posao. Pretvarali
smo se, u poč etku, da nam to godi. Govorili smo da je to dobro doš la
promjena, i da rijeku treba vidjeti u svim njenim transformacijama.
Nismo ni oč ekivali, govorili smo, da ć e nas cijelo vrijeme pratiti sunce,
a nismo to ni ž eljeli. Uvjeravali smo jedan drugog da je Priroda lijepa
čak i u suzama.
Harris i ja bili smo u poč etku zaista oduš evljeni takvim stanjem
stvari, bar prvih nekoliko sati. Pjevali smo i neku pjesmu o ciganskom
ž ivotu, o tome kako je divan ž ivot Ciganina, ta sloboda na kiš i i na
suncu, po svakom vjetru koji puhne, i koliko on voli kiš u i koliko mu
dobra ona čini, i kako se smije ljudima koji kišu ne vole.
George je čitavu zabavu shvatio ozbiljnije i držao se kišobrana.
Prije ruč ka podigli smo ceradu i nismo je skidali cijelo popodne;
ostavili smo nepokriven samo jedan mali dio pramca gdje je jedan od
nas mogao sjediti i veslati, prateć i kuda č amac plovi. Tako smo
prevalili devet milja i pristali uz obalu da prenoć imo neš to ispod
brane Day’s.
Ne bih mogao mirne duš e reć i da smo proveli ugodnu več er. Kiš a
je padala jednolič no, uporno. Sve u č amcu bilo je vlaž no i ljepljivo. Ni
več era nije bila bogzna š to. Hladna pita s teletinom, kad č ovjek nije
gladan, brzo ga zasiti. Pomislio sam kako bi mi prijale haringe kao
predjelo, a zatim kotleti, a Harris je mrmljao neš to o prž enom listu s
bijelim umakom i ustupio ostatke svog dijela pite Montmorencyju, koji
je to odbio i, očigledno uvrijeđen ponudom, otišao i sjeo, sam, na drugi
kraj čamca.
George je zahtijevao od nas da ne govorimo o tim stvarima bar dok
ne pojede svoju hladnu kuhanu govedinu bez senfa.
Poslije več ere kartali smo se, za novac. Igrali smo sat i pol i na
kraju je George odnio č etiri penija - Georgea uvijek hoć e karta - a
Harris i ja smo izgubili po dva. Uč inilo nam se da je vrijeme da
prestanemo s kockanjem, Harris je rekao da kockanje, ako se
pretjera, izaziva nezdrava uzbuđenja. George nam je nudio š ansu za
revanš , ali Harris i ja smo zaključ ili da nema smisla boriti se dalje
protiv sudbine.
Nakon toga smo priredili grog, sjeli i razgovarali. George nam je
prič ao o nekom svom znancu koji je prije dvije godine krenuo na izlet
rijekom i jedne ovakve noć i zaspao u vlaž nom č amcu, dobio upalu
zglobova i niš ta ga nije moglo spasiti; umro je u mukama nakon deset
dana. Bio je to mlad č ovjek, rekao je George, pred ž enidbom. Sve
skupa bila je to jedna od najvećih tragedija za koje on zna, dodao je.
To je podsjetilo Harrisa na jednog njegovog prijatelja koji se javio
u dobrovoljce i spavao pod š atorom, dolje u Aldershotu, jedne kiš ne
noć i, »baš iste ovakve noć i«, kako je rekao. Kad se ujutro probudio,
bio je zauvijek oduzet. Harris je rekao da ć e nas upoznati s tim
čovjekom kad se vratimo u grad. Srce će nas zaboljeti kad ga vidimo.
Tako se, sasvim prirodno, rasplamsao ugodan razgovor o iš ijasu,
groznici, prehladama, upalama pluć a i bronhitisu. Harris je rekao
kako bi nezgodno bilo kad bi se netko od nas ozbiljno razbolio u toku
noći, jer smo tako daleko od liječnika.
Nakon tog razgovora svi smo osjetili potrebu za neč im veselijim,
pa sam u trenutku slabosti predlož io da George izvuč e svoj bendž o i
pokuša nam otpjevati neku veselu pjesmu.
Georgea, moram reć i, nije trabalo dugo nagovarati. Nije ni
pokuš ao da se izvlač i onim glupostima kako je zaboravio muziku kod
kuć e, ili na neki slič an nač in. Smjesta je izvukao svoj instrument i
počeo svirati Dva divna crna oka.
Do te več eri pjesmu Dva divna crna oka uvijek sam smatrao
prilič no otrcanom. Zato me je iznenadilo koliko je duboke tuge
George izvukao iz nje.
Sto smo duž e sluš ali tu ž alobnu melodiju Harris i ja, to smo osjeć ali
jač u ž elju da se bacimo jedan drugom oko vrata i zaplač emo. S
najveć im naporom volje zadrž avali smo suze koje su nam navirale na
oči, i bez daha, šutke, pratili sumorne, čežnjive tonove.
Kad je doš ao trenutak za zbor, č ak smo oč ajnič ki pokuš ali da nam
glasovi zvuč e veselo. Napunili smo č aš e i zapjevali. Poveo je Harris,
glasom koji je podrhtavao od potisnutih emocija, a George i ja smo ga
pratili, kasneći nekoliko taktova:
Dva divna crna oka,
zanosno, blistavo čudo,
kažu da griješim ludo,
dva...
Drugi dan bio je isti kao i prvi. Kiš a je pljuš tala bez prestanka, a mi
smo sjedili umotani u kiš ne ogrtač e, pod ceradom, i polako plovili niz
rijeku.
Jedan od nas - zaboravio sam tko je to bio, ali mislim da sam to bio
ja - nač inio je u toku jutra nekoliko slabaš nih pokuš aja da obnovi one
gluposti o ciganskom ž ivotu, o djeci Prirode i už ivanju u kiš i. Stvar,
međutim, nikako nije išla. Tvrdnja
Kiše se ne bojim, ne bojim se ja!
bila je tako bolno oč igledna i tako je izraž avala osjeć aje sviju nas
da nam se činilo nepotrebnim pjevati o tome.
U jednom smo se svi slagali, a to je da ćemo, bilo kako bilo, izgurati
do kraja. Krenuli smo da už ivamo u rijeci č etrnaest dana, i č etrnaest
ć emo dana už ivati, pa makar nas to ubilo! Takav bi kraj, doduš e,
rastuž io naš e rođake i prijatelje, ali tu se niš ta nije moglo uč initi.
Osjeć ali smo da bi ustuknuti pred č udima vremena u klimi kakva je
naša bio upravo katastrofalan presedan.
- Još samo dva dana - rekao je Harris - a mladi smo i snaž ni. Mož da
će se na kraju još sve dobro svršiti.
Oko č etiri sata poč eli smo raspravljati gdje ć emo i kako provesti
noć . Nalazili smo se u tom trenutku neš to iza Goringa i odluč ili smo da
veslamo do Pangbournea i tamo prenoćimo.
- Još jedna vesela večer! - promrmlja George.
Sjedili smo i razmišljali o onome što nas čeka.
U Pangbourneu ć emo biti oko pet. Završ it ć emo s več erom do,
recimo, pola sedam. Nakon toga mož emo se š etati po selu, po kiš i koja
neprestano pljuš ti, dok ne bude vrijeme za poč inak. A mož emo i
sjediti u kakvoj slabo osvijetljenoj toč ionici i prelistavati stare
časopise.
- U Alhambri bi mož da bilo veselije - rekao je Harris izvirujuć i na
trenutak ispod cerade i promatrajući nebo.
- A nakon toga laka več erica kod... 5 - dodao sam, gotovo
nesvjesno.
- Da, gotovo je š teta š to smo tako č vrsto odluč ili da istrajemo u
č amcu do kraja - rekao je Harris, nakon č ega je izvjesno vrijeme
vladala šutnja.
- Da nismo odluč ili da plovimo u sigurnu smrt u ovom prokletom
starom lijesu - pripomenuo je George, mrzovoljno gledajuć i oko sebe
po č amcu - mož da bi bilo vrijedno spomenuti da ima jedan vlak koji
kreć e iz Pangbournea neš to iza pet sati i kojim bismo mogli stić i u
grad na vrijeme da neš to pregrizemo, a zatim pođemo u ono kazališ te
što ste ga spomenuli.
Nitko nije rekao ni riječ i. Gledali smo jedan u drugog i svakome se
od nas č inilo da se na licima drugih održ avaju njegove vlastite
nedostojne, greš ne misli. U tiš ini smo izvukli i pretraž ili putnu torbu.
Pogledali smo uz rijeku i niz rijeku; nikoga nije bilo na vidiku!
Dvadeset minuta kasnije sluč ajni prolaznik mogao je vidjeti tri
mračne sjene iza kojih je kaskao jedan pas posramljenog držanja kako
odmič u od skloniš ta za č amce kod »Labuda« prema ž eljeznič koj
stanici.
Prolaznik bi primijetio da im odjeć a nije bila ni uredna ni
pretjerano elegantna - crne kož ne cipele, prljave; sportska odijela od
lanela, vrlo prljava; smeđi pusteni š eš iri, prilič no zguž vani; kiš ne
kabanice potpuno mokre; kišobrani.
Cuvara č amaca u Pangbourneu prevarili smo. Nismo imali tri č iste
da mu priznamo da bjež imo od kiš e. Ostavili smo mu na brigu č amac i
sve š to je bilo u njemu, s instrukcijama da sve bude spremno u devet
ujutro. Ukoliko, rekli smo - ukoliko se sluč ajno dogodi neš to
nepredviđeno, pa ne dođemo, javit ćemo mu se pismom.
Stigli smo na stanicu Paddington u sedam i odvezli se direktno u
restoran koji sam ranije opisao. Tu smo na brzinu neš to pregrizli,
ostavili Montmorencyja, naruč ili več eru za pola jedanaest i produž ili
do Leicester Squarea.
U Alhambri, naš a je pojava privukla opć u paž nju. Kad smo se
pojavili pred blagajnom, osorno su nas uputili na ulaz za osoblje iz
Castle Streeta, uz obavijest da smo zakasnili pola sata. S prilič no smo
muke uvjerili blagajnika da nismo »š irom svijeta č uveni ljudi od gume
sa Himalaja«, pa je primio novac i dopustio nam da uđemo.
U dvorani smo pož njeli još već i uspjeh. Svi su zadivljeno gledali
naš a prekrasno preplanula lica i slikovitu odjeć u. Bili smo predmet
opće pažnje.
Bili su to za nas trenuci najvećeg ponosa.
Napustili smo dvoranu ubrzo nakon prvog baleta i vratili se u
restoran, gdje nas je večera već čekala.
Moram priznati da sam už ivao u toj več eri. Desetak dana, č ini mi
se, ž ivjeli smo manje-viš e samo na hladnom mesu, keksima i kruhu sa
džemom, Bila je to jednostavna, izdašna hrana, ali u njoj nije bilo ničeg
uzbudljivog; ovdje su, međutim, miris francuskih umaka, aroma
burgunca i pogled na č iste ubruse i dugač ke kruhove kucali kao dobro
došao gost na vratima našeg unutrašnjeg Ja.
Jeli smo i pili neko vrijeme u potpunoj tiš ini dok nije nastupio
trenutak kad viš e nismo mogli sjediti uspravno i č vrsto drž ati nož i
vilicu, već smo se zavalili na stolicama i nastavili se služ iti polako i
bezbriž no. Zatim smo ispruž ili noge ispod stola, pustili da nam salvete
neopaž eno kliznu na pod i osjetili da je vrijeme da s viš e kritič nosti
promotrimo od dima potamnjeli strop, nego š to smo to do tada č inili.
Spustili smo č aš e na stol, nadohvat ruke, ispunjeni blaž enstvom,
dobrotom i dobrohotnošću prema cijelom svijetu.
Onda je Harris, koji je sjedio do prozora, odgrnuo zastor i
pogledao na ulicu.
Mokra je ulica svjetlucala u mraku, mutne plinske svjetiljke
treperile su sa svakim naletom vjetra, kiš ne kapi ravnomjeno su
udarale, o površ inu lokvi, a potoč ić i vode slijevali su se u kanale i
otjecali dalje. Pokisli prolaznici ž urno su odmicali ulicom, zgrč eni
ispod vodom natopljenih kiš obrana, a ž ene su korač ale zadiž uć i
suknje.
- E pa - rekao je Harris pruž ajuć i ruku da dohvati č aš u - lijepo smo
se proveli na izletu i za to od srca hvala dobroj staroj majci Temzi...
Mislim, međutim, da smo ipak dobro uč inili š to smo na vrijeme
zbrisali. A sad, u zdravlje Tri čovjeka izvan čamca!
Montmorency, koji je stajao na zadnjim nogama kraj prozora i
gledao van u noć , nato je kratko zalajao, dajuć i nam do znanja da se
potpuno slaže sa zdravicom.
JEROME K. JEROME
Jerome Klapka Jerome - drugo ime Klapka dobio je u č ast

mađarskog generala Gyorgyja Klapke, junaka revolucije 1848-49. -
rođen je 2. svibnja 1859. godine u Walsallu kao č etvrto dijete Jeromea
Clappa Jeromea i njegove supruge Marguerite, kć eri odvjetnika iz
Swanseaja. Jerome stariji, po profesiji arhitekt, kombinirao je svoj
posao s unutraš njom vokacijom propovjednika - gradio je kapele u
kojima je propovijedao i, premda nikad nije zaređen za sveć enika,
neko je vrijeme vrš io duž nost opunomoć enog pastora Kongregacione
crkve u Appledoreu (North Devon), a zatim dekana crkve u Bridge
Streetu u Walsallu. Bio je također suvlasnik jedne talionice ž eljeza, a
neko vrijeme i vlasnik jednog rudnika ugljena.
Kad im se rodilo č etvrto dijete, Jeromeovi su ž ivjeli u prilič no
teš kim materijalnim prilikama jer je pothvat s rudnikom završ io
inancijskom katastrofom. Godine 1862. obitelj se preselila u
Stourbridge, a ubrzo zatim u istoč no predgrađe Londona, gdje je
Jerome stariji pokuš avao osnovati tvrtku za promet ž eljeznom robom
na veliko. U svojim sjeć anjima Jerome K. Jerome je vrlo slikovito
opisao už ase kojim ga je East End ispunjao dok je bio dječ ak, i koje je
smatrao uzrokom svog »melankolič nog raspolož enja i vječ ite
zamiš ljenosti«. Godine 1869. roditelji su ga upisali u srednju š kolu u
Maryleboneu, pa je svakog dana morao putovati prigradskim vlakom
po sat i pol do središ ta grada i natrag. Kad je imao dvanaest godina,
umro mu je otac, a tri godine kasnije izgubio je i majku. Ostavljen da
se sam bori sa ž ivotom kako najbolje zna i umije, upoznao je dosta od
njegova naličja.
Nakon š to je (sa č etrnaest godina) napustio š kolu, zaposlio se kao
služ benik Londonske sjevero-zapadne ž eljeznič ke kompanije s
plać om od dvadeset š est funti godiš nje. Da prež ivi, radio je
prekovremeno, a kasnije je igrao manje uloge u popularnim
kazališ nim komadima. Tako se, vrlo rano, poč eo sve viš e okretati
prema literaturi i kazališ tu, a kako je kao glumac imao prilič no
uspjeha, dao je otkaz na ž eljeznici i tri godine putovao po Britaniji s
jednom kazališ nom druž inom. Kad se vratio u London, nauč io je
stenogra iju i radio, redom, kao novinar, uč itelj, sekretar u
građevinskom poduzeć u, sekretar u jednoj posrednič koj irmi i
konač no služ benik u odvjetnič koj pisarnici. U slobodno vrijeme pisao
je prič e, kazališ ne komade i eseje, u poč etku bez mnogo uspjeha.
Konač no mu je č asopis The Play primio prič u On the Stage and off (Na
pozornici i izvan nje), u kojoj je opisao vlastite dož ivljaje u raznim
kazališ tima i pansionima, i tiskao je u nastavcima. Za nju je dobio
honorar od pet funti. Poslije je poč eo surađivati u č asopisu Home
Chimes, u kome je, 1889, godine, objavio svoje skice Idle Thoughts of
an Idle Fellow. 6 Bio je to njegov prvi knjiž evni uspjeh. Nakon toga mu
j e The Playgoer objavio seriju eseja pod zajednič kim naslovom
Stageland (Kazališ na zemlja), koja je poslije iziš la i kao knjiga s
ilustracijama Bernarda Partridgea. Iste godine (1889) pojavila se i
knjiga Three Men in a Boat (Tri č ovjeka u č amcu), djelo koje mu je
donijelo slavu širom svijeta.
Knjiga je pož njela uspjeh istog trenutka kad je objavljena - u
Americi je u »piratskim« izdanjima prodano milijun primjeraka - i
prevedena je na mnoge jezike. U Njemač koj je uvrš tena u š kolsku
lektiru. Neš to prije nego š to je objavljena, Jerome je prekinuo rad u
odvjetnič koj pisarnici, ož enio se Georginom Stanley (supruga mu je
bila po ocu Spanjolka a po majci Irkinja) i prvi put stekao vlastiti dom,
u Londonu.
Nakon tog uspjeha mogao se posvetiti isključ ivo pisanju. Uspješ no
je debitirao kao dramski pisac 1886, godine komadom Barbara u
izvođenju londonskog Globe Theatrea, Slijedili su drugi kazališ ni
komadi, među njima tri jednoč inke Sunset (Zalazak sunca), Fennel
(Komorač ) i Pity is akin to Love (Tuga je u rodu s ljubavlju, 1889),
z a t i m New Lamps for Old (Nove svjetiljke za stare, 1890),
Woodbarrow Farm (Farma Woodbarrow, 1891), nekoliko adaptacija
za scenu i komada pisanih u suradnji s drugim autorima, te The Rise of
Dick Halward (Uspon Dicka Halwarda, 1896) i Miss Hobbs (1897),
komad koji je prvi put izveden u Americi, a poslije je dož ivio velik
uspjeh u Njemač koj, Italiji i Rusiji. Velik, mož da č ak i najveć i uspjeh
doš ao je 1907. godine, kada je izvedena drama The Passing of the
Third Floor Back, pisana najprije kao novela, prič a o moralnom
preporodu stanovnika jedne stambene zgrade u sirotinjskoj č etvrti
Londona kad se u njoj pojavi stranac koji podsjeć a na Krista. Od
kasnije pisanih scenskih djela treba spomenuti Fanny and the Servant
Problem (Fanny i problem posluge, 1908), The Master of Mrs. Chilvers
(Gospodar gospođe Chilvers, 1911) i The Great Gamble (Velika kocka,
1914), drama iz života u Njemačkoj.
Jedna od, ranih Jeromeovih ž elja bila je da jednog dana uređuje
popularan č asopis. Zelja mu se ostvarila 1892. godine, kada je postao
jedan od urednika č asopisa The Idler, ilustriranog mjeseč nika u kojem
su surađivali Mark Twain, Conan Doyle, I. Zangwill, Eden Phillpots i
Marie Corelli. Sam Jerome napisao je za č asopis seriju č lanaka pod
naslovom Novel Notes, koje je poslije objavio kao knjigu. Godine 1893.
pokrenuo je tjednik Today, koji je, okupivš i kao redovne suradnike
neke od najboljih pisaca tog vremena, ubrzo postao jedan od
najuspješ nijih ž urnalistič kih pothvata devedesetih godina. Godine
1897, vrlo skupa parnica zbog klevete prisilila ga je da proda svoje
dionice u oba časopisa i da se odrekne izdavačkog rada.
Iako je Jerome stekao literarnu slavu uglavnom svojim
ž urnalistič kim i humoristič kim djelima, a neš to manje svojim
kazališ nim komadima, napisao je i viš e proznih djela u kojima su doš li
do izraž aja njegova u biti ozbiljna narav i uzviš eni principi u literaturi.
Autobiografski roman Paul Kelver (1902), psihološ ko- ilozofski roman
All Roads Lead to Calvary (Svi putovi vode do Kalvarije, 1919) i roman
Anthony John (1923) dobri su primjeri takvih njegovih djela. Njegova
autobiogra ija My Life and Times (Moj ž ivot i vremena, 1925), koja je
viš e svjedoč anstvo o njegovim unutraš njim traganjima i ž ivotnoj
ilozo iji nego o događajima iz njegova ž ivota, spada u tu istu
kategoriju.
Jerome je bio uporan i strastven putnik. Još u danima kad je radio
kao slabo plać en služ benik u odvjetnič koj pisarnici i borio se da
prež ivi kao novinar, otkrio je radosti putovanja po kontinentu. Poslije
je č esto bio »stranac« u drugim zemljama, osobito u Njemač koj, zemlji
koju je mnogo i postojano volio. Boravio je i u Rusiji, a tri puta je
proputovao Sjedinjenim Drž avama, drž eć i predavanja, prvi put
poč etkom stoljeć a, a posljednji put za prvog svjetskog rata. Za rata je
proveo godinu dana u Francuskoj, kod Verduna, kao vozač -
dobrovoljac u jednoj motoriziranoj sanitetskoj jedinici. Poslije se
pridruž io grupi intelektualaca, među kojima su bili Inge, lord
Parmoor, lord Buckmaster, Ramsey MacDonald i lord Lansdowne,
koja je pozivala na sklapanje primirja s Njemačkom.
U veljač i 1927. godine Jerome je proglaš en za poč asnog građanina
Walsalla, svog rodnog grada. Trideseti svibnja iste godine dož ivio je
srč ani udar za jednog izleta automobilom, u druš tvu supruge i kć eri.
Umro je 14. lipnja 1927. u Northamptonu.
H. d. R.
1 Na samom ušću Temze.
2 Kratice za smjer vjetra (northerly - sjeverni, eastwardly - istočni).
3 Londonski puk i elita.
4 Ili, bolje reč eno, s kojima je bilo ugodno poć askati. Uprava
rječ nih putova se, izgleda, u posljednje vrijeme pretvorila u Druš tvo
za zapoš ljavanje idiota. Velika već ina novozaposlenih č uvara brana,
naroč ito na prometnijim dijelovima rijeke, jesu napraš iti, nervozni
starci, potpuno nepodobni za taj posao.
5 Radi se o jednom fenomenalnom, pomalo zabač enom restoranu
u blizini... s prvorazrednom francuskom kuhinjom, gdje se mož e
izvanredno ruč ati ili več erati za male pare i popiti boca odlič nog
Beaunea za tri š ilinga i š est penija. Nisam, međutim, toliko lud da ga
reklamiram.
6 Kod nas objavljene 1919. godine pod naslovom Dokone misli
jednog dokonjaka.

Jerome K. Jerome - Tri Čovjeka U Čamcu A o Psu Da Se I Ne Govori

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Jerome K. Jerome - Tri Čovjeka U Čamcu A o Psu Da Se I Ne Govori

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Jerome

Tri invalida - Georgeove i Harrisove nevolje - Žrtva sto sedam

Bili smo č etvorica - George, William Samuel Harris, ja osobno i

Pridrž avao sam se tih uputa, s izvrsnim rezultatom - bar š to se

Rasprava o planovima - Zadovoljstva »kampiranja« kada su noći

Izvukli smo mape i počeli raspravljati o planovima.

Odluke donesene - Harrisov način rada - Kako postariji otac

Tako smo se slijedeć e več eri ponovo sastali da prodiskutiramo i

Pitanje hrane - Zamjerke petroleju u ulozi atmosfere - Dobre

Nakon toga smo započeli debatu o hrani. Prvi se javio George:

Gospođa Poppets nas budi - George spavalica - Prijevara s

Ujutro nas je probudila gospođa Poppets.

Kingston - Poučne napomene o ranoj engleskoj povijesti - Poučna

Rijeka u svom nedjeljnom ruhu - Odjeća na rijeci - Prilika za

O svom dož ivljaju u labirintu Harris mi je prič ao dok smo prolazili

Ucjenjivanje - Kako treba postupiti - Sebičnost i grubost

HARRIS (stojeći ispred klavira i obraćajući se znatiželjnoj publici): -

Najgore je od svega to š to Harris ne vidi kakvu budalu pravi od

Uvodimo Georgea u posao - Poganski instinkti užeta za vuču -

Naša prva noć - Pod ceradom - Poziv u pomoć - Hirovi čajnika i

Kako je George, nekad davno, ustao rano izjutra - George, Harris i

Probudio sam se u š est ujutro i zatekao Georgea također budnog.

Henrik Osmi i Anne Boleyn - Nezgodne strane stanovanja u istoj

Marlow - Bishamska opatija - Medmenhamski redovnici -

Marlow je jedan od najprijatnijih gradić a na rijeci koje poznajem.

Wargrave - Voštane igure - Sonning - Irski paprikaš -

Poslije ruč ka iskoristili smo povoljan povjetarac, koji nas je blago

Ujutro smo se probudili kasno i, na izrič itu Harrisovu ž elju,

Reading - Vuče nas parobrod - Drsko ponašanje malih čamaca -

Do Readinga smo stigli oko jedanaest sati. Rijeka je tu prljava i

Dan pranja rublja - Riba i ribiči - O umijeću pecanja - O savjesnom

U Streatleyju smo se zadrž ali dva dana i dali odjeć u na pranje.

Brane - George i ja se fotogra iramo - Wallingford - Dorchester -

Napustili smo Streatley rano slijedeć eg jutra i veslali do Culhama,

Oxford - Montmorencyjeve predodžbe o raju - Čamci što se

Jerome Klapka Jerome - drugo ime Klapka dobio je u č ast

You might also like