Xavier Bougarel

NADŽIVJETI CARSTVA
Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost
u Bosni i Hercegovini

Sarajevo, 2020.
 Naslov originala: Survivre aux empires. Islam, identité nationale et
allégeances politiques en Bosnie-Herzégovine
Copyright: © Éditions Karthala, 2015, By arrangement with So Far So
Good Agency

Pravo prijevoda na bosanski jezik ima Udruženje za modernu historiju

 SADRŽAJ

TERMINOLOŠKA POJAŠNJENJA .............................................................. 7

UVOD .............................................................................................................. 9

Poglavlje I
NA IZVORU NACIONALNE NEOPREDIJELJENOSTI (1878.-1914.) .. 23

Poglavlje II
RAZOČARENJE U JUGOSLAVENSTVO (1914.-1941.) .......................... 61

Poglavlje III
KRIVUDAVA POTRAGA ZA SIGURNOŠĆU (1941.-1945.) ..................... 99

Poglavlje IV
AFIRMACIJA MUSLIMANSKE NACIJE (1945.-1990.) ......................... 133

Poglavlje V
U SMRTONOSNOM ZAGRLJAJU NACIONALIZAMA (1990.-1995.) .. 193

Poglavlje VI
ISLAM KAO SRŽ BOŠNJAČKE NACIJE (1990.-1995.) ........................ 237

Poglavlje VII
NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.) ................... 281

Poglavlje VIII
SNOVI O NACIJI, APELI CARSTVU (1995.-2012.) ............................... 305

ZAKLJUČAK ............................................................................................... 363

SPISAK SKRAĆENICA .............................................................................. 381

ODABRANA BIBLIOGRAFIJA ................................................................ 383

REGISTAR IMENA ..................................................................................... 401

Poglavlje VII
NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

Evropa, Amerika i ummet: strategije internacionalizacije SDA

Pozicioniranje muslimanskih političkih elita u prekomponiranju

južnoslavenskog prostora ne može biti shvaćeno ako se nema u vidu njihov odnos
s vanjskim svijetom. Suočeni s po njih krajnje nepovoljnim unutrašnjim odnosom
snaga, čelnici SDA se stoga trude to nadomjestiti traženjem zaštite od spoljnih sila
i igranjem na kartu internacionalizacije jugoslavenske krize. To ključno mjesto
koje u strategijama SDA zauzima vanjska politika očigledno je već krajem 1990.
godine, kad su podijeljena rukovodeća mjesta između nacionalističkih stranaka.
Naime, u tom periodu SDA preuzima glavne poluge bosanske vanjske politike:
Alija Izetbegović postaje predsjednik Predsjedništva RBiH, a Haris Silajdžić, do
tada savjetnik reis-ul-uleme za međunarodna pitanja, postaje ministar vanjskih
poslova. U narednim mjesecima, bez prethodnog dogovora s ostalim članovima
Predsjedništva RBiH, Izetbegović obavlja niz zvaničnih posjeta Libiji (februar
1991.), Iranu (april 1991.), Turskoj (juli 1991.), Sudanu (novembar 1991.) i
Saudijskoj Arabiji (mart 1992.). Dok se Jugoslavija ubrzano raspada, čelnici
SDA traže od muslimanskih država političku, finansijsku i, vjerovatno, vojnu
podršku. U toj diplomatskoj ofanzivi usmjerenoj prema muslimanskom svijetu,
čelnici SDA nastoje preuzeti naslijeđe jugoslavenske politike nesvrstanosti:
tako Silajdžić traži da ambasadorska mjesta Jugoslavije u muslimanskim
zemljama budu rezervirana za Muslimane, te u augustu 1991. pored Budimira
Lončara, jugoslavenskog ministra vanjskih poslova i predstavnika Pokreta
nesvrstanih, učestvuje na 20. samitu Organizacije islamske konferencije. U isti
mah, čelnici SDA se mogu osloniti na Islamsku zajednicu: u augustu 1991. ona
upućuje jedan memorandum međunarodnim islamskim organizacijama kojim
ih poziva da uzmu učešće u internacionalizaciji jugoslavenske krize, osuđuje
„nacionalističke ideologe i političare [koji] pozivaju na nastavak krstaških ratova
protiv muslimanaˮ, te podsjeća da u slučaju oružanog sukoba „odbrana vjere,
života, časti i imovine postaje vjerska obaveza, a odgovornost za našu sudbinu
pašće i na cijeli muslimanski ummetˮ.1

1
ˮMemorandum o muslimanskoj zajednici u Jugoslaviji, njenom položaju i pogledima na
razrješenje političke krizeˮ, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, god. 54, br. 5,
juli-august 1991., str. 603-607, ovdje str. 605 i 607.
281
 NADŽIVJETI CARSTVA

Taj apel na solidarnost ummeta ne smije zamaskirati činjenicu da,

nakon izbijanja rata u Hrvatskoj u junu 1991., zahtjev za zaštitu čelnici SDA
prevashodno upućuju velikim zapadnim silama od kojih se očekuje diplomatska
i, ako bude potrebno, vojna intervencija da bi se riješila jugoslavenska kriza. U
tom pogledu, znakovit je razvoj stavova Harisa Silajdžića o „novom svjetskom
poretkuˮ koji je najavio američki predsjednik Georges Bush prilikom vojne
intervencije protiv Iraka u januaru 1991. godine. Tada Silajdžić tvrdi da je
cilj međunarodne koalicije „kontrolisanje nepodobnog islama podobnim
islamomˮ2 te u „novom svjetskom poretkuˮ vidi „jedan nepravedan poredak,
što će prije ili kasnije dovesti do novog sukobaˮ.3 Ali, šest mjeseci kasnije,
on pozdravlja sveopću pobjedu zapadnih vrijednosti demokratije, slobodnog
tržišta i ljudskih prava te ističe da u tom novom kontekstu „prihvatanje
međuzavisnosti kao univerzalne, institucionalizovane vrijednosti danas
je osnovni preduslov za napredovanje pojedinca, naroda i državeˮ, te da
je „apsolutni suverenitet u klasičnom smislu sužen prihvatanjem direktne
nadležnosti međunarodnih institucijaˮ.4 Dok naglašavaju suverenitet Bosne
i Hercegovine u odnosu na jugoslavensku federaciju, muslimanski politički
prvaci planiraju, dakle, odustati od jednog dijela te suverenosti u korist još
uvijek loše definiranih nadnacionalnih instanci. A ustvari, nakon što su se
u augustu 1991. definitivno odlučili za nezavisnost, oni prilagođavaju svoju
strategiju stavovima Evropske zajednice koja namjerava od jugoslavenske
krize napraviti probni poligon svoje zajedničke vanjske politike.5
Izjavljujući da je Jugoslavija u procesu raspadanja, podstičući njene
konstitutivne republike da zatraže međunarodno priznanje i postavljajući
nedodirljivost njihovih granica kao glavni princip rješavanja jugoslavenske
krize, stavovi evropskih institucija uveliko se poklapaju s očekivanjima
čelnika SDA. Uostalom, ovi s odobravanjem prihvataju glavne smjernice
evropske politike pa u decembru 1991. pokreću zahtjev za međunarodnim

2
Haris Silajdžić, ˮVjetrenjače u Zaljevuˮ, Preporod, god. 21, br. 23, 1. decembar 1990.,
str. 6.
3
Haris Silajdžić, ˮSumrak nad muslimanskim narodimaˮ, Muslimanski glas, god. 1, br. 2,
1. februar 1991., str.1 i 2.
4
Haris Silajdžić, ˮPogled prema svijetu”, Muslimanski glas, god. 2, br. 11, 5. juli 1991., str. 5.
5
O evropskoj politici prema jugoslavenskoj krizi vidjeti, između ostalog, Steven
Blockhaus, Tough Love: The European Union’s Relations with the Western Balkans, The
Hague: T.M.C. Asser Press, 2007.; Richard Caplan, Europe and the Recognition of New
States in Yugoslavia, Cambridge: Cambridge University Press, 2005.
282
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

priznavanjem Bosne i Hercegovine i u martu 1992. prihvataju organiziranje

referenduma o samoopredjeljenju. Kako se jugoslavenska federacija raspada,
tako se politička lojalnost muslimanskih elita postepeno prenosi na Evropsku
zajednicu koja se tada ukazuje kao nova nadnacionalna sila u Evropi te, dakle,
kao mogući nadomjestak za zajednicu jugoslavenskih naroda. Ali daleko od
toga da je ta lojalnost bezuslovna. Naime, već tada, čelnici SDA iskazuju svoj
interes za američkom zaštitom. U julu 1991. Izetbegović odlazi u zvaničnu
posjetu Sjedinjenim Američkim Državama; tri mjeseca kasnije izjavljuje:
„imali smo iluzije o vrlo velikoj snazi Evrope, moralnoj i političkoj, ali ona
nije supersila u rangu jedne Amerike”.6 Štaviše, neki visoki dužnosnici SDA
proveli su više godina u Sjedinjenim Američkim Državama i ne kriju koliko
ih privlači multikulturno američko društvo. Među njima su Ejup Ganić, član
Predsjedništva RBiH, Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova, Mustafa
Cerić, glavni imam zagrebačke džamije i budući reis-ul-ulema i Muhamed
Šaćirbegović, ambasador Bosne i Hercegovine pri OUN-u i sin Mladog
muslimana Nedžiba Šaćirbegovića, izbjeglog u Sjedinjene Američke Države
nakon 1945. godine. Međutim, 1991. odbijanje Sjedinjenih Američkih
Država da se angažiraju u rješavanju jugoslavenske krize primorava čelnike
SDA da ostanu i dalje usmjereni prema Evropskoj zajednici i OUN-u.7 Ali,
u sedmicama uoči rata, prva podržava Cutilheirov plan kantonizacije Bosne
i Hercegovine, dok druga odbija proširiti na tu republiku mandat Zaštitnih
snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) raspoređenih u Hrvatskoj. I u jednom
i u drugom slučaju, strategije internacionalizacije koje provode muslimanske
elite dostižu svoje granice kao što to surovo otkriva otpočinjanje rata u aprilu
1992. godine.
Dana 22. maja 1992. nezavisna Bosna i Hercegovina primljena je u
Organizaciju Ujedinjenih nacija. U istom trenutku, srpske snage opsjedaju
njen glavni grad Sarajevo i provode kampanju etničkog čišćenja koja
prouzrokuje iseljavanje stotina hiljada muslimanskih i hrvatskih izbjeglica.
Bosanske vlasti tada optužuju susjednu Srbiju za agresiju i zahtijevaju vojnu
intervenciju u smislu Glave VII povelje Ujedinjenih nacija, kao i skidanje
embarga na oružje koje je nametnula OUN svim državama proizašlim iz
jugoslavenske federacije. Ali oblici koje poprima internacionalizacija rata u
Bosni i Hercegovini daleko su od toga da odgovaraju tim zahtjevima. Od

6
Intervju u dnevnim novinama Borba, 19. oktobar 1991.
7
O američkoj politici prema ratu u Bosni i Hercegovini vidjeti bilješku 68 u Poglavlju V.
283
 NADŽIVJETI CARSTVA

maja mjeseca, uz saglasnost Rusije, Vijeće sigurnosti OUN-a proglašava

ekonomske sankcije protiv nove Savezne Republike Jugoslavije koja
obuhvata Srbiju i Crnu Goru. Na terenu, mandat UNPROFOR-a proširen je na
Bosnu i Hercegovinu kako bi osigurao rad sarajevskog aerodroma, omogućio
cestovno dopremanje humanitarne pomoći i zaštitio svih šest „zaštićenih
zona” oformljenih u maju 1993. godine. Na taj način, UNPROFOR doprinosi
preživljavanju civilnog stanovništva i umanjenju srpske vojne nadmoći te
tako pruža ARBiH predah neophodan za njeno organiziranje. U julu 1995.,
u istom trenutku u kojem srpska VRS napada „zaštićenu zonu” Srebrenica,
Izetbegović i dalje izjavljuje zastupnicima SDA:

„Nama UNPROFOR treba dok mi ne možemo da uradimo ono što oni rade.
Drže aerodrom, time čuvaju tunel, čuvaju Srebrenicu, Bihać, voze konvoje za
Goražde (…) Uprkos emocijama, to treba imati u vidu.”8

Ali humanitarna misija UNPROFOR-a umanjuje vjerovatnoću

neposredne vojne intervencije te time osujećuje strategije internacionalizacije
koje nastoje provesti muslimanski prvaci. Iz tog razloga, čelnici SDA osuđuju
nedjelovanje velikih zapadnih sila, okvalificiranih saučesnicima srpske agresije
na isti način kao i Rusija.9 Istovremeno, mirovni planovi koje nude posrednici
OUN-a i Evropske unije formalno potvrđuju teritorijalnu cjelovitost Bosne i
Hercegovine, ali u biti predlažu njenu podjelu na deset etničkih pokrajina po
Vance-Owenovom planu u januaru 1993., zatim na tri etničke republike po
planu Owen-Stoltenberg u augustu 1993. godine. Tada čelnici SDA optužuju
međunarodne posrednike da prihvataju rezultate etničkog čišćenja. Dakle,
čini se da je propao zahtjev za zaštitu upućen velikim zapadnim silama:
Francuska, Velika Britanija i Rusija protive se bilo kakvoj vojnoj intervenciji,
dok Sjedinjene Američke Države osuđuju mirovne planove kao nepravedne,
ali i dalje se uzdržavaju od konkretnog angažmana. U januaru 1993. izbor Billa
Clintona za američkog predsjednika obilježava pobjedu linije naklonjenije

8
Govor pred parlamentarnom grupom SDA, 11. juli 1995., u Esad Hećimović, Kako su
prodali Srebrenicu, str. 13.
9
O ruskoj politici prema ratu u Bosni i Hercegovini vidjeti, između ostalog, Mike
Browker, ”The Wars in Yugoslavia: Russia and the International Community”, Europe-
Asia Studies, god. 50, br. 7, novembar 1998., str. 1245-1261; Sharyl Cross, ”Russia and
NATO: Conflict and Peacemaking in Bosnia-Herzegovina and Kosovo”, Journal of
Slavic Military Studies, god. 15, br. 2, juni 2002., str. 1-58.
284
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

vojnoj intervenciji, ali se ona ne može konkretizirati zbog izbijanja hrvatsko-

muslimanskih sukoba i nepopustljivosti ruske strane. Znak vremena: ako
u martu 1993. bosanske vlasti prihvataju Vance-Owenov plan u nadi da će
odbijanje srpske strane dovesti do vojne intervencije, u septembru 1993.
odbijaju Owen-Stoltenbergov plan suprotstavljajući po prvi – i posljednji –
put suverenost Bosne i Hercegovine predstavnicima međunarodne zajednice.
Zato ne čudi što u prvim godinama rata, apel za solidarnošću
muslimanskog svijeta ostaje važna okosnica bosanske vanjske politike. Dok se
bosanske ambasade u glavnim zapadnim državama dodjeljuju predstavnicima
„građanskih” stranaka kao što je Jevrej Sven Alkalaj u Washingtonu ili
Srbin Nikola Kovač u Parizu, ambasade u muslimanskom svijetu dobijaju
pojedinci vezani za Islamsku zajednicu ili panislamističku struju. Tako je
Omer Behmen, nekadašnji Mladi musliman i suoptuženik sa suđenja iz 1983.,
imenovan za ambasadora u Teheranu. U septembru 1992. jedna međunarodna
konferencija kojom predsjedava Mustafa Cerić, glavni imam zagrebačke
džamije, a na kojoj učestvuju ličnosti međunarodnog islamističkog pokreta
poput Yusufa al-Qaradawija i Mohammada al-Ghazalija, iznosi svoju „punu
podršku oslobodilačkoj borbi (džihad) u Bosni i Hercegovini i poziva cijeli
muslimanski svijet da tu borbu pomogne”.10 Tri mjeseca kasnije, u Džedi,
Organizacija islamske konferencije održava samit posvećen situaciji u Bosni i
Hercegovini. Tom prilikom, u svom uvodnom govoru, Izetbegović izjavljuje:

„ako tragedija moga naroda ima svoju dobru stranu, zrnce smisla i dobra – a
svaka patnja to ima – onda je to činjenica da je ta patnja probudila savjest
muslimanskog svijeta. Dugo smo čekali ovaj dan!”11

Međutim, prividna jednodušnost muslimanskih država prikriva konkretna

neslaganja i suparništva. Neke muslimanske zemlje poput Indonezije, Iraka
ili Libije ostaju privržene nesvrstanoj Jugoslaviji i s nepovjerenjem gledaju na
bosansku muslimansku naciju zasnovanu na vjerskoj osnovi. Druge zemlje,
poput Irana, Turske, Saudijske Arabije, Sudana ili Malezije pokazuju svoju
solidarnost s bosanskim Muslimanima, ali se često zadovoljavaju verbalnim

10
Rezolucija s konferencije održane u zagrebačkoj džamiji o zaštiti ljudskih prava u Bosni
i Hercegovini, 19. septembar 1992., u Ljiljanu, god. 1, br. 3, 28. septembar 1992., str. 9.
11
Govor održan u Džedi na samitu Organizacije islamske konferencije, 1. decembar 1992.,
u Alija Izetbegović, Govori i pisma, str. 19-23, ovdje str. 19-20.
285
 NADŽIVJETI CARSTVA

nadmetanjem: tako Iran predlaže slanje hiljada iranskih plavih kaciga, a

pritom pouzdano zna da će Vijeće sigurnosti OUN-a odbiti taj prijedlog, a
Turska, koja ne proizvodi naftu, poziva na naftni embargo protiv saveznika
Srbije. I na koncu, rat u Bosni i Hercegovini postaje interni politički ulog u
nekim muslimanskim zemljama, jer islamistički pokreti kao što je Stranka
prosperiteta (Refah partisi) u Turskoj ili Muslimanska braća u Egiptu
optužuju svoje vlade za pasivnost i pokreću vlastite kampanje solidarnosti.12
Pa ipak, od 1992. prve isporuke iranskog i sudanskog oružja stižu u Bosnu
i Hercegovinu preko Hrvatske, a Third World Relief Agency (TWRA),
kojim iz Beča upravljaju Hasan Čengić i Fatih al-Hassanein, organizira
skupljanje novaca po muslimanskom svijetu. Vidjeli smo da tako prikupljena
finansijska sredstva igraju ključnu ulogu u postepenom preuzimanju kontrole
SDA nad ARBiH kao i u uspostavljanju nove SDA-države. Ali glavno
dejstvo solidarnosti muslimanskog svijeta je posredno: kao što mobilizacija
islamističkih pokreta podstiče vlade muslimanskih zemalja da djeluju,
tako i te vlade, sa svoje strane, vrše nemali pritisak na velike zapadne sile
i međunarodne organizacije.13 S tog stanovišta, zahtjev za zaštitu upućen
velikim zapadnim silama i apel za solidarnošću ummeta više se upotpunjuju
nego što se suprotstavljaju. Izetbegović je toga svjestan kad u oktobru 1993.
pred Generalnom skupštinom OUN-a podsjeća:

„Bilion ljudi [muslimani] čeka da ovo tijelo poduzme neku akciju. Da li ste
spremni prepustiti Bosnu i njen narod potpunom uništenju? Taj bilion ljudi, a i
ne samo oni, neće vam nikada oprostiti.ˮ14

12
O mobilizaciji u korist Bosne i Hercegovine u Turskoj vidjeti, između ostalog, Ferhat
Kentel, ˮLes Balkans et la crise de l’identité nationale turque”, u Xavier Bougarel / Nathalie
Clayer (dir.), Le nouvel islam balkanique, str. 357-395; Faruk Bilici, ˮLe parti islamiste turc
(Refah Partisi) et sa dimension internationale”, Les annales de l’autre islam, br. 4, 1997.,
str. 35-60. O mobilizaciji u Egiptu, vidjeti Iman Farag, ˮCes musulmans venus d’ailleurs: la
Bosnie vue d’Égypte”, Maghreb-Machrek, br. 151, januar 1996., str. 41-50.
13
O ulozi muslimanskog svijeta u internacionalizaciji rata vidjeti, između ostalog, Alireza
Bagherzadeh, ˮL’ingérence iranienne en Bosnie-Herzégovine”, u Xavier Bougarel /
Nathalie Clayer (dir.), Le nouvel islam balkanique, str. 397-428; Tarek Mitri, ˮLa Bosnie-
Herzégovine et la solidarité du monde arabe et islamique”, Maghreb-Machrek, br. 139,
januar 1993., str. 123-136; Tetsuya Sahara, ˮThe Islamic World and the Bosnian Crisis”,
Current History, br. 92, novembar 1994., str. 386-389.
14
Govor pred Generalnom skupštinom OUN-a, 7. oktobar 1993., u Alija Izetbegović,
Govori i pisma, str. 31-39, ovdje str. 38-39.
286
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

Koliko god je u internacionalizaciji rata važna pomoć muslimanskog

svijeta, pravu prekretnicu na kraju 1993. godine predstavlja američka odluka
da direktno utiče, s jedne strane, na promjenu odnosa vojnih snaga, a s
druge, na tok mirovnih pregovora. Koristeći trenutak u kojem je bošnjačka
zajednica došla sebi, a hrvatska zajednica zapala u krizu, u januaru 1994.
američka diplomatija započinje odvojene pregovore između te dvije strane
te time ostavlja postrani mirovne pregovore koje podržavaju OUN, Evropska
unija i Rusija. Dva mjeseca kasnije, Washingtonski sporazum okončava
hrvatsko-bošnjačke sukobe i stvara Federaciju Bosne i Hercegovine,
korjenito promijenivši političku i vojnu konfiguraciju rata. U isti mah, s
diskretnom saglasnošću američke administracije, Hrvatska dopušta ponovno
isporučivanje oružja ARBiH. Zemlja koja se tada najviše uključuje u to
zaobilaženje embarga na oružje je Iran koji, povrh toga, šalje više stotina
vojnih instruktora, obučava neke muslimanske jedinice ARBiH te čak postaje
pokrovitelj Fondacije za šehidske porodice i ratne vojne invalide. Ali druge
muslimanske zemlje poput Turske, Saudijske Arabije ili Malezije također
daju svoj doprinos naoružavanju ARBiH dok jedna privatna kompanija bliska
Pentagonu, Military Professional Ressources Incorporated (MPRI), preuzima
na sebe obučavanje oficira hrvatske i bosanske vojske. Taj istovremeni
angažman Sjedinjenih Američkih Država i nekih muslimanskih zemalja
doprinosi promjeni odnosa snaga između ARBiH i VRS te tako strategija
internacionalizacije bošnjačkih elita konačno postaje plodonosna. U tom
kontekstu, časopis Ljiljan počinje sanjariti o dugoročnom približavanju
američke zaštite i muslimanske solidarnosti:

„Da nije bilo, osim moralne, materijalne pomoći iz islamskog svijeta, mi ne

bismo uspjeli da se održimo na nogama. Taj panislamizam će biti koristan
samo ako ga približimo američkoj demokraciji i interesu, a to je zbilja moguće,
realno, i tu je naša velika šansa. Prvo, Amerika drži do etničkog pluralizma
koji je omogućio razvoj njezina društva, i, ako i nema poseban interes u Bosni,
ima u islamskom svijetu. Bosna ima šansu da pomiri islamsku i američku
demokraciju, interese i strategiju.ˮ15

U to isto vrijeme, Bosna i Hercegovina najavljuje svoje pristupanje

Organizaciji islamske konferencije u svojstvu člana-posmatrača. Ali ako

15
ˮKojim putem sada krenuti”, Ljiljan, god. 3, br. 100, 14. decembar 1994., str. 12-14,
ovdje str. 14.
287
 NADŽIVJETI CARSTVA

istovremeno dobijanje podrške Sjedinjenih Američkih Država i Irana

predstavlja podvig kakav su nekoliko godina ranije već uspjeli postići gerilci
pokreta contras u Nikaragvi, on nije dovoljan da ovlada međunarodnim
dinamikama rata. U 1994. i 1995. godini, neuspjeh UNPROFOR-ove misije
i sve direktnije interveniranje NATO-ve avijacije protiv VRS-a izgleda kao
da ide u prilog strategijama čelnika SDA. Ali u jesen 1995. uravnoteženje
odnosa vojnih snaga i pritisci Rusije na Slobodana Miloševića omogućavaju
prije svega američkoj diplomatiji da u nekoliko sedmica nametne mirovni
sporazum koji legalizira postojanje „Republike Srpskeˮ i dodijeli joj neke
teritorije s većinskim bošnjačkim stanovništvom, i time se nalazi veoma
daleko od ratnih ciljeva bošnjačkih prvaka. Njihov apel carstvu, istovremeno
upućen Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama i muslimanskom svijetu
vjerovatno je spasio bošnjački narod od totalnog vojnog poraza, a možda i od
fizičkog uništenja. Ali ga nije oslobodio njegovih političkih protivrječnosti.

Predstave o svijetu i konsolidiranje

bošnjačkog nacionalnog identiteta

Konkretni oblici internacionalizacije rata u Bosni i Hercegovini

opovrgavaju njegovo tumačenje kao „sudara civilizacijaˮ: ne samo da se
politike Sjedinjenih Američkih Država i Irana počinju diskretno približavati
od 1993., nego su i velike zapadne sile međusobno podijeljene, Rusija oklijeva
sa zauzimanjem jasnog stava, a mnoge muslimanske zemlje ostaju bliske
Saveznoj Republici Jugoslaviji, na koju se gleda kao na legitimnu nasljednicu
nesvrstane Jugoslavije. Osim toga, skoro i da ne postoji solidarnost između
muslimanskih naroda južnoslavenskog prostora: više stotina kosovskih
Albanaca priključuju se redovima ARBiH, ali albanski politički čelnici
s Kosova odbijaju otvoriti drugi front protiv Srbije i podržavaju načelo
samoopredjeljenja naroda protiv načela teritorijalne cjelovitosti država dok
bošnjački čelnici čine upravo suprotno. Pa ipak, ovi potonji ne prestaju
tumačiti međunarodne dimenzije rata s kulturološkog i civilizacijskog
aspekta. Izetbegović redovno govori o Bošnjacima kao o narodu koji se
nalazi na „Velikoj graniciˮ između Zapada i Istoka. U oktobru 1994. Irfan
Ljubijankić, novi ministar vanjskih poslova, predstavlja Vijeću Kongresu
bošnjačkih intelektualaca svoje viđenje „novog svjetskog poretkaˮ. Razlikuje
tri velike kulturne cjeline: „kršćanskojudaističku civilizacijuˮ koja obuhvata

288
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

zapadnu Evropu i sjevernu Ameriku, „komunističko-pravoslavni ideološko-

civilizacijski kompleksˮ kojim dominira Rusija i islam koji je „izvorni
sistem vrijednosti utemeljen na jednoj knjizi, Božjoj objavi – Kur’anuˮ ali
koji je oslabljen zbog „nemoći društava u islamskom svijetu da ovu ideju
na adekvatan način implementiraju u životˮ. U tom kontekstu, Ljubijankić
namjerava tražiti uporište svoje vanjske politike istovremeno i u zapadnom
i u muslimanskom svijetu „osiguravajući veći materijalni i politički učinak
kod islamskih zemalja i namećući naše društvo kao model tolerantne
koegzistencije sa zapadnim sistemom vrijednosti ne zanemarujući pri tome
odnos prema vlastitoj vjerskoj i kulturnoj pripadnostiˮ.16
Dakle, kod čelnika SDA treba razlikovati pragmatičnu vanjsku politiku
čiji je cilj mijenjanje političkih i vojnih odnosa snaga u korist muslimanske/
bošnjačke zajednice i kulturalističku predstavu svijeta koja doprinosi tekućim
transformacijama muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog identiteta. Uostalom,
„građanskeˮ stranke i za njih vezani intelektualci podržavaju strategije
internacionalizacije koje provode čelnici SDA, ali odbacuju njihovo viđenje
svijeta. Dok novine koje objavljuje SDA porede sudbinu bosanskih Muslimana
sa sudbinom muslimana koje je u 15. stoljeću protjerala španska reconquista,
novine vezane za „građanskeˮ stranke više se vole poistovjećivati s antifašistima
španskog građanskog rata. Na širem planu, „građanskeˮ novine optužuju Evropu
da izdaje svoje vlastite vrijednosti, dok SDA-novine upravo suprotno smatraju
da ona pokazuje svoje pravo lice. U augustu 1992. na otvaranju međunarodne
konferencije o bivšoj Jugoslaviji sam Izetbegović tvrdi:

„zlo koje nas je zadesilo nije došlo iz Azije, nego je evropskog porijekla. Agresor je u
sebi ujedinio dva otrova: fašizam (rasizam i ekstremni nacionalizam) i boljševizam
(potpuni nesmisao za pravo i zakon). Oboje su evropski proizvodi.ˮ17

S druge strane, predstava odnosa Evrope i islama, Zapada i Istoka prolazi

kroz velike oscilacije i kod samih čelnika SDA. U maju 1990., u entuzijazmu
izazvanom padom komunizma, Izetbegović izjavljuje: „znamo i za sulude
ideje o pokretanju novog krstaškog rata radi odbrane Evrope od islamske i
muslimanske opasnosti. Bio sam u Evropi i jedino što sam u ovom pogledu vidio
je da se Evropa pita kako da se sama brani od ovih zakašnjelih krstaša sa kraja
16
Irfan Ljubijankić, Novi svjetski poredak i Bosna i Hercegovina, Sarajevo: VKBI, 1995.,
str. 6-8 i str. 12.
17
Govor održan 26. augusta 1992. u Londonu, na međunarodnoj konferenciji o bivšoj
Jugoslaviji u Alija Izetbegović, Tajna zvana Bosna, str. 217-220, ovdje str. 220.
289
 NADŽIVJETI CARSTVA

XX vijekaˮ.18 Na istu se ideju nailazi godinu dana kasnije u Muslimanskom

glasu, u trenutku kad su očekivanja SDA u odnosu na Evropsku zajednicu
bila na najvišoj tački: naime, za Mersadu Zubović „Evropa se, stvarajući
jedinstveni prostor (…) oslobađa sjene križarskih ratova koja je dugo lebdjela
iznad Zapada i islamskog svijeta i bila ukorijenjena u zapadnjački duhˮ.19 Ali
u martu 1992. Cutilheirov plan kantonizacije Bosne i Hercegovine budi stare
demone, pa Džemaludin Latić ovako piše:
„Građani BiH sve manje će se bojati četnika. Opasnost prijeti od – Evrope.
Ona svakog časa ovdje može ukvasiti novu Palestinu – pošto i u toj ‘kurvi
Evropi’ djeluju faktori koji su ubijeđeni u bujanje ‘islamskog fundamentalizma’
na ovom prostoru i koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da na ‘kršćanskom
kontinentu’ muslimanska populacija može imati državu.ˮ20

Ideja o upornom neprijateljstvu Evrope prema islamu prisutna je tokom

cijelog rata te se nalazi kod Harisa Silajdžića koji smatra da se „međunarodna
zajednica opredjeljuje za put sukoba među civilizacijamaˮ,21 kod Mustafe
Cerića za koga je „Zapadu važnija kap nafte nego litar naše krviˮ22 te čak i kod
nekih intelektualaca vezanih za nacionalnu afirmaciju za vrijeme komunista.
Naprimjer 1994. Mustafa Imamović piše da „ravnodušnost dobrog dijela tzv.
svijeta koji je mirno pratio, pa i asistirao, šovinističkom divljanju i genocidu
nad bosanskim Muslimanima, pokazuje da Evropa još živi opterećena
križarskim barbarizmom i nacionalnim egoizmomˮ.23

Zašto čelnici SDA staju iza takve jedne kulturalističke predstave svijeta
kad se nalaze usred procesa internacionalizacije rata na koji slabo utiču
kulturološke kategorije? Zato što takva jedna predstava o svijetu doprinosi u
isti mah mobilizaciji nekih spoljnjih faktora i konsolidiranju novog bošnjačkog
18
Govor na Osnivačkoj skupštini SDA, 26. maj 1990., str. 124.
19
Mersada Zubović, ˮEvropeizacija Balkana i/ili balkanizacija Evrope”, Muslimanski glas,
god. 2, br. 9, 21. juni 1991., str. 5.
20
Džemaludin Latić, ˮBože, gdje si nas posijao!”, Muslimanski glas, god. 2, br. 46, 6. mart
1992., str. 5.
21
Govor održan u Islamabadu na jednom sastanku ministara vanjskih poslova Organizacije
islamske konferencije, juli 1993., u Esad Hećimović, ˮNe daju ni da nas brane, niti da se
branimo”, Ljiljan, god. 2, br. 27, 21. juli 1993., str. 7.
22
Intervju u dnevnim novinama Večernje novosti, u Preporodu, god. 24, br. 15, august
1993., str. 8-10, ovdje str. 9.
23
Mustafa Imamović, Bit nacije, Sarajevo: VKBI, 1994., str. 3.
290
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

nacionalnog identiteta. Insistiranjem na civilizacijskim specifičnostima

Bosne i Hercegovine, bošnjački čelnici se najprije trude kompenzirati njenu
geopolitičku beznačajnost, izvući je iz njene marginalnosti da bi joj dali novu
središnju ulogu. Tako od jula 1991. Silajdžić misli da treba „naglašavati
[našu] osnovnu prednost, a to je [naše] mnogostruko civilizacijsko iskustvoˮ,
iako smatra da zbog jugoslavenske krize „Bosni i Hercegovini neće biti
pružena prilika da u potpunosti kapitalizira svoju središnju poziciju u okviru
Jugoslavije i poziciju povijesne, geografske i kulturne spone između Istoka
i Zapadaˮ.24 Tri godine kasnije, njegov nasljednik Irfan Ljubijankić u istom
duhu izjavljuje „mi smo još daleko od toga da možemo snagu ideje islama
iskoristiti za poboljšavanje naše pozicije ali imamo ogromne komparativne
prednosti u budućnosti, jer imamo preduslove da (…) situiramo islam u
sadašnje vrijeme i prostor, na način koji neće plašiti zapadni svijetˮ.25 Nakon
izbijanja rata, kulturalistička predstava o svijetu kojoj su naklonjeni bošnjački
čelnici omogućava im da naglašavaju razlike u odnosu na pravoslavne Srbe
i na katoličke Hrvate te da tako konsolidiraju novi bošnjački nacionalni
identitet usredsređen na islam. Ali i tada izjave čelnika SDA imaju brojne
oscilacije. U januaru 1994. pred sarajevskim općinskim organima SDA,
Izetbegović izjavljuje:

„mi ovdje ilustrujemo jedan evropski islam, ilustrujemo jedan moderan islam
ako je riječ o ilustraciji islama. Mi možemo u tom pravcu mnogo da uradimo
i za Istok i za Zapad, baš mi. Možda je baš naša misija da islam prikažemo u
jednom novom i pravom svijetlu.ˮ26

Nekoliko mjeseci kasnije, u svom obraćanju borcima 7. muslimanske

brigade, on im objašnjava:

„mi nosimo amanet islama i mi smo dužni da ga sačuvamo u ovim krajevima. Jer
ovo je najzapadniji dio islama u svijetu. Ima islama i u Francuskoj i Njemačkoj
i Engleskoj, ali nema izvorne skupine muslimana kao što je to u BiH. I nama je
pao taj udio da ispitamo da li se muslimani mogu održati i sačuvati ovdje.ˮ27

24
Haris Silajdžić, ˮPogled prema svijetuˮ, Muslimanski glas, god. 2, br. 11, 5. juli 1991., str. 5.
25
Irfan Ljubijankić, Novi svjetski poredak i Bosna i Hercegovina, str. 12-13.
26
Govor pred Općinskim odborom SDA u Sarajevu, 12. januar 1994., u Alija Izetbegović,
Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui, str. 31-48, ovdje str. 39.
27
Govor borcima 7. muslimanske brigade, 20. oktobar 1994., u biltenu brigade el-Liva, br.
16, novembar 1994., str. 4.
291
 NADŽIVJETI CARSTVA

I na kraju, dan nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Džemaludin

Latić pozdravlja u Ljiljanu činjenicu da su Bošnjaci prvi evropski muslimani
koji su se uspješno odbranili, za razliku od muslimana iz Andaluzije, sa
Sicilije ili iz Mađarske te proglašava Sarajevo „prijestolnicom Bošnjaka i
svih evropskih muslimanaˮ.28 To znači da se predstava odnosa između Evrope
i islama kod čelnika SDA i Islamske zajednice mijenja prema okolnostima
te da se Bosna i Hercegovina naizmjenično pojavljuje kao most ili bedem
podignut između ta dva kulturološka entiteta. S tim da svaki put bošnjačka
nacija ostaje u središtu te predstave o svijetu.
Pored tih kulturalističkih tumačenja rata u Bosni i Hercegovini razvija
se jedna druga vizija zasnovana na određenom broju univerzalnih pravnih
i moralnih kategorija. Dok svode međunarodne dimenzije rata na sudar
civilizacija, čelnici SDA odbacuju bilo kakvo tumačenje samog rata pojmovima
„građanskog rataˮ ili „vjerskog rataˮ te ga kvalificiraju spoljnjom agresijom,
kako bi poduprli svoj zahtjev za primjenom Glave VII Povelje Ujedinjenih
nacija. Ali legalna kategorija na kojoj najviše insistiraju svi zajedno čelnici
SDA, Islamske zajednice i „građanskeˮ stranke jeste genocid. Upotreba
pojma „genocidˮ ustvari seže do 1980-ih godina kada su neki muslimanski
intelektualci tako okvalificirali slučajeve masovnog nasilja nad bosanskim
Muslimanima iz prošlih stoljeća te se dijelom nadahnjuje tematikom genocida
koju su u istom tom razdoblju razvijali srpski nacionalisti u vezi s Drugim
svjetskim ratom.29 Počevši od 1990. godine, SDA, Islamska zajednica i za
njih vezani intelektualci ističu pojam genocida koji također treba doprinijeti
konsolidiranju muslimanskog nacionalnog identiteta. Dokaz za to je što se taj
pojam često toliko proširuje da obuhvata agrarnu reformu iz 1919. pa se dobija
„ekonomski genocidˮ30 i antireligijsku politiku iz komunističkog perioda što
se naziva „kulturnim genocidomˮ.31 Intelektualci bliski SDA ne prestaju s
naglašenim prikazivanjem genocida nad Muslimanima kao pojave koja se

28
Džemaludin Latić, ˮSarajevo – prijestolnica Bošnjaka i svih evropskih muslimanaˮ,
Ljiljan, god. 5, br. 164, 6. mart 1996., str. 4.
29
Vidjeti Xavier Bougarel, ˮOd krivičnog zakona do memoranduma: upotrebe pojma
‘genocid’ u komunističkoj Jugoslavijiˮ, Političke perspektive, god. 1, br. 2, 2011, str.
7-24.
30
Vidjeti, između ostalog, Mustafa Imamović / Kemal Hrelja / Atif Purivatra, Ekonomski
genocid nad Muslimanima, Sarajevo: MAG, 1992.
31
Vidjeti, između ostalog, Šaćir Filandra, ˮKontroliranje muslimanskog pamćenjaˮ,
Muslimanski glas, god. 2, br. 40, 24. januar 1992., str. 21.
292
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

ponavlja i s insistiranjem na njenoj religijskoj dimenziji. U novembru 1991.,

prilikom konferencije naslovljene Genocid nad Muslimanima u organizaciji
kulturnog društva Preporod, historičar Mustafa Imamović prikazuje kao niz
genocida različite pokolje i prinudna iseljavanja stanovništva počinjena nad
slavofonim muslimanima južnoslavenskog prostora između 18. i 20. stoljeća.
Kasnije je taj spisak preuzet u jedan dokument koji distribuira Islamska
zajednica.32 U toku te iste konferencije, Mehmedalija Hadžić i Džemaludin
Latić tvrde da „iza svakog genocida nad muslimanima uvijek stoji vjerska
mržnja prema njimaˮ te time nasilju počinjenom nad bosanskim Muslimanima
pripisuju religijsku dimenziju.33
Od 1992. široka upotreba pojma „genocidˮ najprije se objašnjava
ekstremnim i isplaniranim karakterom nasilja koja su počinile srpske snage i
šokom koji ona izazivaju kod muslimanskog stanovništva kao i kod njegovih
prvaka, nezavisno od stranačkih pripadnosti. Ta upotreba također ukazuje
na snažnu želju za pravdom: od prvih ratnih mjeseci, bosanske vlasti traže
osnivanje jednog međunarodnog suda koji bi sudio ratnim zločincima, što
im je udovoljeno u februaru 1993. osnivanjem Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). U međuvremenu, u martu 1993., Bosna
i Hercegovina podnosi Međunarodnom sudu pravde tužbu za genocid protiv
Savezne Republike Jugoslavije. Obraćanje međunarodnim pravosudnim
instancama sastavni je dio strategija internacionalizacije bošnjačkih elita,
ali insistiranje na genocidu počinjenom nad bošnjačkim narodom također
doprinosi tekućim transformacijama njegovog nacionalnog identiteta. Otuda i
neke posebne crte diskursa bošnjačkih čelnika i intelektualaca. S jedne strane,
oni insistiraju na činjenici da je bošnjački narod preživio navodno „deset
genocidaˮ, s tim da taj broj može varirati ili hraniti ideju o neprekidnom
genocidu od 18. stoljeća. S druge strane, njihovo objašnjenje za genocid leži
u mržnji Srba (i Zapadnjaka) prema islamu te su Muslimani navodno žrtve
te mržnje „samo zato što smo muslimaniˮ. Prilikom jedne nove konferencije
o genocidu organizirane u augustu 1992. u opkoljenom Sarajevu, Mustafa
Imamović, naprimjer, izjavljuje:

32
Mustafa Imamović, ˮPregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslovenskim
zemljamaˮ, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, god. 54, br. 6, novembar-
decembar 1991., str. 1-77.
33
Mehmedalija Hadžić / Džemaludin Latić, ˮVjerska netrpeljivost – glavni motiv genocida
nad muslimanimaˮ, Muslimanski glas, god. 2, br. 31, 22. novembar 1991., str. 14.
293
 NADŽIVJETI CARSTVA

„Muslimani su skoro u redovnim ciklusima od po dvije do tri decenije plaćali

kao žrtve genocida svojevrsni danak u krvi. Karakteristično je da su u novijoj
istoriji Muslimani uglavnom stradali u mjestu stanovanja, i to najčešće kao
žrtve svojih prvih komšija. To znači da su se dželat i žrtva najčešće poznavali,
pa možda i družili.ˮ34

To Imamovićevo insistiranje na krivici običnih Srba omogućava

produbljivanje jaza između bošnjačke i srpske zajednice a da, pritom,
ne protivrječi zvaničnim izjavama o odbrani multietničke Bosne i
Hercegovine. Tri godine kasnije, jedna brošura ARBiH iznosi da sve to
genocidno nasilje protiv Bošnjaka predstavlja „kontinuitet koji, u različitim
kombinacijama prema datim vojno-političkim prilikama, se proteže 120
godina unazadˮ, odnosno, na početak austrougarske okupacije.35 Takvo
jedno predstavljanje historije Bošnjaka omogućava da se njihov raniji
suživot sa Srbima i sa Hrvatima prikaže kao iluzoran te da ojača njihovu
političku i vojnu mobiliziranost. Kao što to Izetbegović kaže borcima 7.
muslimanske brigade:

„kažu da je protiv nas u zadnjih 200 godina pokrenuto nekih sedam, osam,
neki kažu i dvanaest genocida. (…) Mi koji smo malo stariji, sjećamo se tri
genocida. Ja kažem da je ovo posljednji. Zašto je posljednji? Zato što smo prvi
put odlučili da se odupremo. Prvi put smo rekli da nećemo da umremo.ˮ36

Insistiranje na genocidu neizbježno dovodi bošnjačke čelnike i

intelektualce do paralalele s Holokaustom. Tako u septembru 1992., prilikom
500. godišnjice dolaska španskih Jevreja u Bosnu i Hercegovinu, Izetbegović
izjavljuje da „danas narod Bosne i Hercegovine doživljava genocid kakav je
vršen nad Jevrejima u drugom svjetskom ratuˮ.37 Dvije godine kasnije, Irfan
Ljubijankić upozorava:

34
Mustafa Imamović, ˮNeka razmišljanja o genociduˮ, Pravna misao, god. 23, br. 5-8, maj-
august 1992., str. 23-27, ovdje str. 25.
35
Šemsudin Musić, ˮRiječ priređivačaˮ, u Šemsudin Musić (ur.), Bošnjačko pitanje, str.
3-5, ovdje str. 3.
36
Govor borcima 7. muslimanske brigade, 20. oktobar 1994., str. 4.
37
Govor na otvaranju konferencije „Sefardi 92ˮ, 11. septembar 1992., u Muhamed
Nezirović / Boris Nilević / Muhsin Rizvić (ur.), Sefardi ‘92., str. 6.
294
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

„činjenica da se pojavila zemlja sa većinskim muslimanskim stanovništvom

u srcu Evrope (…) nosi sve one elemente sociopsihološke reakcije Evrope
koje smo evidentirali u historijskim razdobljima progona hereze i ultradesnih
represalija kršćanske Evrope na prisustvo semitskog elementa u Evropi – od
progona Jevreja iz Španije do nacizma.ˮ38

To poređenje sa Holokaustom često se ponavlja kod bošnjačkih čelnika i

intelektualaca, kad ne ustupa mjesto prikazivanju genocida kao jedinstvenog
u historiji. Tako Izetbegović govori o „genocidu neviđenih razmjeraˮ,39 a
filozof Muhamed Filipović primjećuje da

„kada su Nijemci vršili genocid nad Jevrejima, tada je to vršila jedna

specijalizirana služba vojske i policije, kod Srba to vrši cijelo pučanstvo na
mjestima gdje se to događa.ˮ40

I u tom slučaju, podsjećanje na Holokaust u isti mah odražava šok zbog

srpskog nasilja, promišljene strategije internacionalizacije rata te pokušaje
konsolidiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta. Tokom cijelog rata,
bošnjački čelnici i intelektualci trude se zadobiti podršku jevrejske zajednice,
a naročito američkih jevrejskih organizacija, s tim da često pretjeruju u
uvezanosti i moći koju im pripisuju.41 Neki od njih idu dotle da poistovjećuju
historijsku sudbinu Bošnjaka sa sudbinom Jevreja. Tako Mustafa Cerić
izjavljuje: „mi smo u kulturno-povijesnom smislu Jevreji Balkanaˮ,42 dok
Enes Karić smatra da

38
Irfan Ljubijankić, Novi svjetski poredak i Bosna i Hercegovina, str. 9-10.
39
Govor na samitu OSCE-a u Budimpešti, 5. decembar 1994., u Alija Izetbegović, Odabrani
govori, pisma, izjave, intervjui, str. 179-182, ovdje str. 181.
40
Muhamed Filipović, ˮPovodom teme o genociduˮ, Pravna misao, god. 23, br. 5-8, maj-
august 1992., str. 15-22, ovdje str. 21.
41
U januaru 1994., Izetbegović priča pred predstavnicima općinskih organa SDA u Sarajevu:
„ja sam nekad bio zavidan Jevrejima. (…) Ja sam vidio kako taj jevrejski lobi djeluje u
Americi, u Njemačkoj i u Japanu. Gdje god Jevrej dođe, za njega nema problema. On
se javi jevrejskoj zajednici i oni ga prihvate i pomažu. Pomislio sam: Bože, da je i nama
nešto slično.ˮ (govor u Općinskom odboru SDA, 12. januar 1994., str. 43-44). O borbi za
podršku američkih jevrejskih organizacija vidjeti Maya Kandel, Mourir pour Sarajevo?,
str. 105-125.
42
ˮBošnjaci su Jevreji Balkanaˮ, Večernje novine, 28. septembar 1993.
295
 NADŽIVJETI CARSTVA

„Bošnjaci već u mnogome dijele sudbinu evropskih Jevreja, ne samo po

logorima, pogromima i brojnoj emigraciji koja nekoliko puta premaša broj
naroda koji je ostao u rodnoj zemlji [43], već i po ‘islamskom Izraelu’ (tj.
rezervatu za Bošnjake) u zemljici Bosni.ˮ44

U strahu da ne postanu Palestinci Evrope, zatvoreni u ranjive enklave

ili razbacani po cijelom svijetu, neki muslimanski čelnici i intelektualci,
nasuprot tome, sanjaju da naprave ˮmuslimanski Izraelˮ usred Balkana, vojno
nadmoćan u odnosu na svoje susjede i koji uživa u američkoj podršci. U
časopisu Ljiljan Mustafa Imamović zaključuje da su Jevreji kao i Bošnjaci
bili žrtve genocida pa „ako su Jevreji uspjeli stvoriti Izrael zahvaljujući
privrženosti svojoj vjeri, onda i muslimani mogu pobijediti ukoliko prigrle
svoju vlastitu religijuˮ.45 Paralela s jevrejskim slučajem tada ne služi samo da
podupre strategije internacionalizacije koje provodi SDA nego i da opravda
težnje nekih Bošnjaka da imaju svoju sopstvenu nacionalnu državu.
Osuđivanje agresije i genocida, poređenje s Holokaustom na kraju služe
da se od rata u Bosni i Hercegovini načini moralno pitanje naspram kojeg se
svijet više ne dijeli na civilizacijske sfere već na dva tabora koji otjelovljuju
Dobro i Zlo. U martu 1994., pred upravnim organima SDA, Izetbegović tako
objašnjava: „Bosna je postala moralno pitanje, čak možda osnovna moralna
dilema današnjeg svijetaˮ i „sve što je bilo dobrog u svijetu, hvala Bogu, se
je svrstalo na našu stranuˮ.46 To insistiranje na moralnim dimenzijama rata
isto tako doprinosi strategijama internacionalizacije SDA i konsolidiranju
bošnjačkog nacionalnog identiteta. Čelnici SDA i Islamske zajednice kao i za
njih vezanih intelektualci, trude se da oslobode Bošnjake njihovog „turskog
kompleksaˮ, kompleksa niže vrijednosti od kojeg nanovo pate zbog svoje
43
Ovdje Enes Karić preuzima tezu po kojoj, nakon talasa emigracije u poslijeosmanskom
periodu, navodno u Turskoj živi više miliona osoba bošnjačkog porijekla.
44
Enes Karić, ˮIslam u suvremenoj Bosniˮ, u Enes Karić, Bosna sjete i zaborava, Zagreb:
Durieux, 1997., str. 88-95, ovdje str. 95. O identifikaciji različitih naroda s južnoslavenskog
prostora s jevrejskom zajednicom vidjeti, između ostalog, Marko Živković, ˮThe Wish to
Be a Jew: The Power of the Jewish Trope in the Yugoslav Conflictˮ, Cahiers de l’URMIS,
br. 5, 2000, str. 69-84; Paul Gordiejew, ˮPlaying with Jews in the Fields of Nations:
Symbolic Contests in the Former Yugoslaviaˮ, Social Identities, god. 12, br. 3, maj 2006.,
str. 377-400.
45
Mustafa Imamović, ˮBosanski patriotizam je islamski fundamentalizamˮ, Ljiljan, god. 4,
br. 111, 1. mart 1995., str. 23.
46
Govor na Konvenciji SDA, 25. mart 1994., str. 69.
296
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

islamske vjere. Dakle, potrebno je pokazati da su Bošnjaci moralno bolji od

svojih protivnika jer oni ne vrše zločine i to upravo zato što su muslimani. Ta
je briga naročito izražena kod Izetbegovića koji podsjeća:

„mi smo za njih bili poludivlji svijet, porijeklom s Istoka, Azijati neki. Pa neka
smo. Ali dogodilo se upravo da su oni od kojih su oni očekivali kulturu, narodi
evropske provenijencije, ubijali nejač, rušili džamije, mostove. Mi to nismo
radili.ˮ47

Šireći tu tvrdnju, Izetbegović također objašnjava da „kad poštujemo i

kažemo da hoćemo da poštujemo crkve i tuđa uvjerenja, postupamo ne samo
po najboljim tradicijama jedne evropske demokratije, do onoga do čega je
polahko svijet napipavajući kroz historiju došao, nego poštujemo direktno
i doslovno naredbu naše Svete knjige [Kur’ana]ˮ.48 Uz takvo naglašavanje
moralne superiornosti islama, Izetbegović poziva Bošnjake da učvrste to
novo samopoštovanje i ustegnu se od činjenja svih zločina jer

„mi smo pokušavali i uspjeli da budemo i da ostanemo ljudi. Ali, hoću da

naglasim, nismo to pokušavali zbog njih. Mi smo nastojali da ostanemo ljudi
zbog nas, ne zbog njih. Njima ništa ne dugujemo.ˮ49

Taj se novi osjećaj moralne superiornosti nalazi u rezolucijama Kongresa

muslimanskih intelektualaca koji smatra da su Muslimani „jedini narod
koji je civilizirano zakoračio u Evropuˮ50 ili, na zagrijaniji način, u jednom
svečanom obraćanju Mustafe Cerića oficirima gračaničke regije:

„Nemojte se stidjeti islama, nemojte se stidjeti što pripadate jednoj tako

veličanstvenoj civilizaciji. Mi jesmo u Evropi i Evropa ima šta da uči od nas.
(…) Jer, nakon onoga što nam se dogodilo i nakon saučestvovanja čitave lažne
hipokritne Evrope i čitavog svijeta, mi Bošnjaci ne dozvoljavamo da nam bilo
ko čita moral i etiku. Od njih možemo naučiti kako se ubija, ruše gradovi, ruše

47
Govor pred rukovodiocima Uprave za moral ARBiH, 9. decembar 1993., u Alija
Izetbegović, Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui, str. 9-19, ovdje str. 13.
48
Govor održan pred Općinskim odborom SDA u Sarajevo, 12. januar 1994., str. 40.
49
Govor na Konvenciji SDA, 25. marta 1994., str. 73.
50
Ratni proglas bosanskomuslimanskih intelektualaca, u Husnija Kamberović (ur.), Ratni
kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca, str. 190.
297
 NADŽIVJETI CARSTVA

mostovi, siluju žene, pale arhivi, to možemo od njih naučiti, a iz morala i etike
nemamo šta naučiti od Evrope. Prema tome, oni od nas treba da uče šta je
moral i etika, a vi Bošnjaci budite ponosni što ste takvi. (…) Mi ćemo, Bošnjaci,
spasiti Evropu od njezinog vlastitog zla.ˮ51

Također na moralnom planu, predstave o svijetu iza kojih stoje bošnjački

čelnici omogućavaju izvlačenje bošnjačkog naroda iz njegove geopolitičke
marginalnosti kako bi ga stavili u samo središte globalnog sukoba Dobra i
Zla te ga uzdigli na nivo iskupitelja grijehova cijele Evrope. Te predstave o
svijetu značajno doprinose učvršćivanju bošnjačkog nacionalnog identiteta i
potvrđivanju središnjeg mjesta islama u njemu, do dana kada se zagovornici tog
istog nacionalnog identiteta suočavaju s različitim islamskim transnacionalnim
akterima pristiglim u Bosnu i Hercegovinu u ime solidarnosti ummeta.

Globalizirani islam i novo otkrivanje

evropskog muslimanskog identiteta

Materijalnu pomoć muslimanskih država tokom rata kanaliziraju SDA i

njene paralelne mreže što, kako smo vidjeli, uveliko olakšava uspostavljanje
nove stranačke države. S tog stanovišta, muslimanski svijet možda manje
doprinosi promjeni odnosa snaga zaraćenih strana nego promjeni političkih i
religijskih okolnosti unutar same bošnjačke zajednice. To itekako važi za različite
islamske transnacionalne aktere koji pristižu u Bosnu i Hercegovinu tokom
rata, a prevashodno za islamske nevladine organizacije i strane mudžahedine.
Naime, od 1992. čitavo mnoštvo islamskih nevladinih organizacija pristiže
u izbjegličke kampove u Hrvatskoj i na teritorije pod kontrolom ARBiH,
među kojima su najznačajnije saudijska organizacija International Islamic
Relief Organization (IIRO), britanska organizacija Islamic Relief i fondacije
Muwafaq, al-Haramain i Benevolence International. Te organizacije smatraju
nerazdvojivim dobrotvorni rad (igatha) i prozelitizam (da’wa).52 Pored
dijeljenja humanitarne pomoći ili otvaranja medicinskih ambulanti, one dijele

51
Govor bez naznačenog datuma održan oficirima Operativne grupe 2 ARBiH, u Mustafa
Cerić, Bošnjaci će spasiti Evropu, str. 23-26, ovdje str. 26.
52
O islamskim nevladinim organizacijama vidjeti, između ostalog, Jérôme Bellion-Jourdan
/ Jonathan Bentall, The Charitable Crescent: Politics of Aid in the Muslim World, London:
I. B. Tauris, 2003.
298
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

i religijsku literaturu i organiziraju vjeronauku za djecu i odrasle. Često su

optužene da provode prave ucjene time što dodjeljuju humanitarnu pomoć
samo ženama koje su pokrivene ili roditeljima čija djeca idu na vjeronauku.
Nemjerivo manjeg značaja naspram Visokog komesarijata Ujedinjenih
nacija za izbjeglice (UNHCR) ili velikih zapadnih nevladinih organizacija,
te islamske nevladine organizacije ipak doprinose širenju neosalafističkih
religijskih ideja i praksi i vrše određeni uticaj na lokalne političke i religijske
okolnosti kao što to pokazuju tijesne veze koje stvaraju sa zeničkim muftijom
Halilom Mehtićem, i samim tijesno povezanim s neosalafističkim idejama.
Što se tiče mudžahedina, prvi poziv stranim borcima upućen je prilikom
međunarodne konferencije organizirane u septembru 1992. u Zagrebu kojom
predsjedava Mustafa Cerić. Tada taj poziv nije ni blizu jednodušno prihvaćen.
Naprimjer, Glavni štab ARBiH na njega odvraća da „nije potreban nikakav
džihadˮ.53 Što se tiče samog Izetbegovića, on zauzima neodređen stav pa u
jednoj od svojih rijetkih izjava na tu temu objašnjava da:

„ne trebamo ljudi jer ih imamo, mi trebamo oružja jer ga nemamo. Međutim,
nemamo pravo i nećemo odbiti prijatelje koji dolaze da se s nama skupa bore.
Svako ima pravo da se bori za pravdu pa i ljudi iz samih islamskih zemalja koji
žele da dođu.ˮ54

Ustvari, bosanske vlasti toleriraju dolazak mudžahedina jer neki donatori

to postavljaju kao uslov za svoju finansijsku podršku i jer veličanje podviga
mudžahedina doprinosi mobiliziranju javnog mnijenja muslimanskih zemalja.
Međutim, na terenu odnosi mudžahedina i domaćeg stanovništva daleko su
od jednostavnih. Između 1992. i 1995., više hiljada mudžahedina rodom iz
Afganistana, zemalja Perzijskog zaljeva, Sjeverne Afrike ili Zapadne Evrope
stižu u Bosnu i Hercegovinu na kraći ili duži boravak.55 Pokretači nekoliko

53
Saopćenje Vrhovnog štaba ARBiH-a u Ejup Štitkovac, ˮMedvjeđa usluga braćiˮ, Borba,
1. oktobar 1992., str. 19.
54
[Anonimni autor], ˮTreba više publiciteta Igasinom humanom raduˮ, Ljiljan, god. 1, br.
5, 26. oktobar 1992., str. 5.
55
O učešću mudžahedina u ratu u Bosni i Hercegovini vidjeti, između ostalog, Evan
Kohlmann, Al-Qaida’s Jihad in Europe…; Esad Hećimović, Garibi. Mudžahedini u
BiH 1992-1999, Zenica: Fondacija Sina, 2006.; Hasan Efendić, Mudžahedini u Bosni i
Hercegovini – borci ili teroristi, Sarajevo: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu
i Hercegovinu, 2007.
299
 NADŽIVJETI CARSTVA

oružanih akcija protiv srpskih i hrvatskih snaga, oni igraju tek marginalnu
ulogu u ratu. S druge strane, u regijama u kojima su se naselili, mudžahedini
napadaju kafiće u kojima se prodaje alkohol, zlostavljaju parove koji se drže
za ruke, kada se ne sukobljavaju s borcima 7. muslimanske brigade zbog
njihovih sufijskih obreda. U srednjoj Bosni, odgovorni su za teške ratne
zločine i postaju prava prijetnja za održavanje javnog reda.56 U augustu
1993. grupirani su u jedinicu el-Mudžahid, pripojenu 3. Korpusu ARBiH.
Tim grupiranjem ograničavaju se zločini mudžahedina, ali se jedinica el-
Mudžahid transformira u značajno leglo širenja neosalafizma: naime, strani
mudžahedini primaju u svoje redove više stotina mladih Bošnjaka privučenih
njihovom džihadističkom ideologijom te organiziraju vjeronauku tokom koje
su ti mladi Bošnjaci podvrgnuti intenzivnoj religijskoj resocijalizaciji.
Ne treba dugo pa da uplitanje islamskih humanitaraca i mudžahedina
u domaći religijski život izazove gnjev čelnika Islamske zajednice i SDA.
U njihovim očima najozbiljniji problem je širenje religijske prakse koja
se ne podudara sa hanefijskim mezhebom, pravnom školom za koju se
tradicionalno vežu bosanski Muslimani.57 Naime, zbog stranih neosalafista,
način na koji se obavlja namaz, puštanje brade ili nošenje marame postaju
predmet žustrih rasprava, čak i fizičkih obračuna među vjernicima. Dakle,
1993. godine Islamska zajednica objavljuje fetvu „o obaveznosti pridržavanja
propisa hanefijskog mezheba u načinu vršenja vjerskih obreda u džamijama,
mesdžidima, tekijama i na svim vrstama islamskih skupovaˮ.58 Na širem planu,
islamski humanitarci i mudžahedini osporavaju religijske običaje svojstvene
bosanskim muslimanima, često prožete sufizmom, dok je sama Islamska
zajednica optužena da tolerira te običaje koji se udaljavaju od pravovjerja.
Najupadljiviji primjer takve jedne kritike je brošura koju je napisao Egipćanin
Abu Imad al-Misri, jedan od vjerskih vođa jedinice el-Mudžahid koju
distribuira kuvajtska Organizacija preporoda islamske tradicije. U toj brošuri
naslovljenoj Shvatanja koja trebamo ispraviti, al-Misri priča:

56
O zločinima mudžahedina u Bosni i Hercegovini vidjeti, između ostalog, Charles
Shrader, The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History 1992-1994,
College Station: Texas A&M University Press, 2003., kao i transkripte sa suđenja Enveru
Hadžihasanoviću, Mehmedu Alagiću i Amiru Kuburi pred Međunarodnim krivičnim
sudom za bivšu Jugoslaviju, dostupni na http://www.icty.org
57
O mezhebima u sunitskom islamu, vidjeti bilješku 68 u Poglavlju II.
58
Fetva broj 2, 13. decembar 1993., u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice u RBiH, god.
56, br. 1-3, januar-juni 1994., str. 198.
300
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

„Došao sam u Bosnu i našao čudna shvatanja islama, stvari za koje muslimani
misle da su iz vjere, ali nisu sigurno. Začudilo me postojanje dijela ‘uleme’ koji
znaju da određene stvari nisu iz islama ali daju prednost postojanju tih stvari
nad radom koga moraju polučiti da bi stvari ispravili.ˮ59

Zatim al-Misri osuđuje razne domaće običaje kao što su groblja u

haremima džamija, posjećivanje grobova svetaca, sufijski obredi i mevludi u
čast Poslaniku, korištenje hamajlijama i ostali magijski postupci. Uporedo s tim,
poziva bosanske muslimane da se distanciraju od kršćana, jevreja, komunista
i „onih koji sebe nazivaju muslimanima a ne klanjaju niti žive po vjeri, već su
samo po imenima ili porijeklom od muslimanaˮ. I na kraju, al-Misri se žestoko
obrušava na komunizam, demokratiju i nacionalizam kao na sve ideologije koje
odvraćaju od istinskog islama. Iznad svega poriče svaku vrijednost nacionalizmu
budući da je jedini kriterij za ocjenjivanje vrijednosti države njena usklađenost
s islamom: „Svaku zemlju trebamo gledati ko u njoj vlada, pa ako u njoj vlada
zakon šerijata, onda je to islamska zemlja, a ako u njoj ne vlada zakon šerijata,
to je kafirska zemljaˮ. Zagovarajući implicitno uspostavljanje islamske države
u Bosni i Hercegovini, al-Misri poziva bosanske imame da naređuju Dobro, a
da istjeruju Zlo, da se bore protiv „turskih novotarijaˮ ukorijenjenih u narodu i
da se direktno uključe u džihad.60
Kritike koje strani neosalafisti upućuju domaćim religijskim običajima
neizostavno izazivaju žestoke reakcije među bošnjačkim intelektualcima
i pripadnicima uleme. Prvi koji reagira je Enes Karić, profesor tefsira na
sarajevskom Fakultetu islamskih nauka. U jednom članku iz 1993. on osuđuje
„pseudo-misionareˮ koji smatraju Bosnu i Hercegovinu „praznim prostoromˮ
pa „misle da mi, Bošnjaci, nemamo veze sa islamom i da nas treba naučiti
klanjati, nositi bradu, potkresivati i sukati brke itd.ˮ. Karić smatra da se tu radi o
„virusu nebeskih denunciranja, ko je bolji a ko gori muslimanˮ te upozorava na
sukobe koje bi takvo ponašanje moglo iznjedriti. A zatim ironizira o onima koji
raspredaju o dužini brade dok im četnici odscijecaju glave, podsjeća na sterilne
rasprave koje su pratile uvođenje fesa u 19. stoljeću te na kraju uzvikuje „ne treba
mijenjati naše dimije bosanske i šamije za tamne plaštove i čadore!ˮ.61 Dakle,

59
Imad Al-Misri, Shvatanja koja trebamo ispraviti, Organizacija preporoda islamske
tradicije Kuvajt, bez mjesta i bez datuma, str. 1.
60
Isto, str. 8, 24 i 62.
61
Enes Karić, ˮŠta to rade iza brade? ˮ, Ljiljan, god. 2, br. 45, 24. novembar 1993., str. 29.
301
 NADŽIVJETI CARSTVA

Karić se vraća na svoju definiciju islama kao zajedničke kulture Bošnjaka kako bi
se mogao bolje oduprijeti globaliziranom i strogom islamu neosalafista. Godine
1995. i Džemaludin Latić diže glas protiv načina na koji se neosalafisti ophode
prema ženama, staje u odbranu hanefijskog mezheba naspram „vehabijskog
radikalizmaˮ te potvrđuje važnost domaćih tradicija i prilagođavanja u islamu
prije nego što će uzviknuti da „komunizam je privlačniji od el-Misrija!ˮ.62
Ako apstraktne reference na solidarnost ummeta pospješuju reislamizaciju
bošnjačkog nacionalnog identiteta, konkretno ponašanje transnacionalnih
islamskih aktera dovodi u pitanje monopol Islamske zajednice na tumačenje
islama u Bosni i Hercegovini, poriče svaku vrijednost domaće tradicije te samim
time, ugrožava strpljivo istkane veze islama i bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Od 1994. godine na ta se razmimoilaženja religijske prirode nadodaju politička
razmimoilaženja, jer mudžahedini koji su se došli boriti za islamsku državu u
Bosni i Hercegovini smatraju izdajom potpisivanje Washingtonskog sporazuma
u martu 1994. a zatim Daytonskog sporazuma u decembru 1995. godine. Dakle,
ne iznenađuje što sam Izetbegović intervenira u tim raspravama te u aprilu 1995.
pred upravnim organima Islamske zajednice izjavljuje:

„nama ovdje trebaju islam i vjera i nikakvi novi mezhebi. I kao što to obično
biva, nađu se kojekakvi demagozi koji podmeću formu umjesto suštine, neku
novu gimnastiku ili mehaniku vjere umjesto morala i istinskog učenja. Dok se
vodi borba za život i smrt i dok se rješava naše biti ili ne biti, oni nameću
‘učene’ rasprave o dužini brade ili o tome kako treba držati ruke ili noge u
namazu i sl. (…) Ljudi su žedni istinske vjere, njenih vjerskih i moralnih poruka,
a ne jalovih i besplodnih rasprava. Takve stvari odbijaju mlade ljude od vjere
i nanose ogromnu štetu. Zato se pozabavite tim pojavama i spriječite širenje
gluposti u njeno ime.ˮ63

Dakle, suočavanje s globaliziranim islamom neosalafista prisiljava

čelnike SDA i Islamske zajednice da ponovo otkriju složenost ummeta te da
podrobno odrede svoje mjesto u njemu. Uprkos kritikama upućenim Evropi,
ti rukovodioci ponovo otkrivaju evropski identitet bosanskih muslimana
i ukorijenjenost islama koji oni prakticiraju u evropskom geopolitičkom i

62
Džemaludin Latić, ˮRazbijanje Bošnjaka pod plaštom islamaˮ, Ljiljan, god. 4, br. 120, 3.
maj 1995., str. 29.
63
Govor na Obnoviteljskom saboru Islamske zajednice, 28. april 1995., u Alija Izetbegović,
Govori, pisma, intervjui ‘95, Sarajevo: Šahinpašić, 1996., str. 62.
302
Poglavlje VII NA EVROPSKIM MARGINAMA UMMETA (1990.-1995.)

civilizacijskom okviru. Godine 1994., Izetbegović tako izjavljuje u stupcima

sedmičnih novina Dani:

„po vjeri smo istočnjaci, po obrazovanju smo Evropljani. Srcem pripadamo

jednom svijetu, umom drugom. (…) Svako od nas ko je iskren mora priznati
da se često upita: ko je on, kojem svijetu pripada. Što se mene tiče, ja sam
sebi odgovorio da sam evropski musliman i osjećam se u toj definiciji kao u
komotnim cipelama.ˮ64

Pa ipak, to potvrđivanje evropskog muslimanskog identiteta nije lišeno

dvosmislenosti. Naspram laičkih intelektualaca koji prikazuju domaći islam
kao uzor evropskog, tolerantnog islama, Islamska zajednica osuđuje tu ideju
nekakvog „bosanskog islamaˮ koji, navodno, dovodi do „toleriranja kršenja
određenih islamskih normi i propisa kao što su prihvatanje alkoholizma,
prostitucije, pornografije i sl. i tvrdnje da muslimani samo takvi mogu u
Evropuˮ.65 I sam se Izetbegović vraća toj temi na kraju rata u svojoj reakciji
braniteljima proslave Nove Godine:

„Mi jesmo evropska zemlja, ali to ne znači da trebamo širom otvoriti vrata i
svim evropskim porocima: alkoholu, pornografiji, drogi i raspojasanosti svake
vrste. Ugledat ćemo se na evropsku poslovnost, tačnost, radinost, smisao za
organizaciju, ali nećemo slijediti Evropu i Ameriku u svim njihovim adetima
bez kriterija i mjere.ˮ66

Za čelnike SDA i Islamske zajednice, insistiranje na evropskom

karakteru islama kakav se prakticira u Bosni i Hercegovini ne podrazumijeva
bezrezervno prihvatanje evropske kulture a naročito ne sekularizaciju
evropskih društava – što uključuje i bosansko društvo.
Bilo kako bilo, prihvatanjem Daytonskog sporazuma, bošnjački čelnici
stavljaju se pod zaštitu Sjedinjenih Američkih Država i NATO-vih trupa
te pristaju na odlazak svih stranih boraca. Uprkos svim napetostima do
kojih je došlo između mudžahedina i bosanskih vlasti, Islamska zajednica i
ARBiH tada organiziraju svečane ispraćaje uz iskazivanje zahvalnosti. Tom
64
Intervju u sedmičnim novinama Dani, 11. decembar 1994., u isto, str. 12-17, ovdje str. 16.
65
Transkript zasjedanja Rijaseta Islamske zajednice u RBiH, 12. juli 1994., u Glasniku
Rijaseta Islamske zajednice u RBiH, god. 56, br. 4-6, juli 1994., str. 283-289, ovdje str. 286.
66
Otvoreno pismo urednicima Radija i Televizije BiH, 2. januar 1996., str. 38.
303
 NADŽIVJETI CARSTVA

prilikom, general Rasim Delić, glavni zapovjednik ARBiH, izjavljuje vođama

mudžahedina:

„ovo je prva runda, a ne znamo kad će doći do druge ili sljedeće. Zbog toga je
vaša pomoć i pomoć islamskog svijeta za ovaj narod koji se nalazi na granici
islama i hrišćanstva i dalje neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu.ˮ67

Delić se, dakle, vraća na ideju neprestanog sukoba Zapada i islama na

čijim se predstražama nalazi bošnjačka nacija. I tako od prvog do posljednjeg
dana bošnjački čelnici ne prestaju oscilirati između univerzalnog morala i
sudara civilizacija, zapadne zaštite i muslimanske solidarnosti te naizmjenično
koriste te predstave o svijetu kako bi izvukli bošnjačku naciju iz njene
geopolitičke marginalnosti i pronašli joj odgovarajuće mjesto u svijetu.

67
Esad Hećimović, ˮOproštajno sijelo Sakiba Mahmuljina i Rasima Delićaˮ, Dani, br. 536,
21. septembar 2007., dostupno na : http://www.bhdani.com
304