HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE

ODJEL ZA POVIJEST

Damir Kopljar
Bernarda Krizmanić

Odnos Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine

Seminar iz kolegija "Razvoj država i društva i međukulturni utjecaj u

jugoistočnoj Europi"

Mentor: prof. dr. sc. Tado Jurić

Zagreb, listopad 2017.

 Sadržaj

Uvod……………………………………………………………1

Raspad Jugoslavije……………………………………………...2

Karađorđevo…………………………………………………….4

Sukob Hrvata i Bošnjaka………………………………………..7

Problemi nakon Daytona i minorizacije Hrvata………………...8

Bosna i Hercegovina kao mala Jugoslavija…………………….12

Zaključak……………………………………………………….14
Uvod

Tema ovog seminarskog rada su odnosi Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Prije
svega potrebno je napomenuti kako je ovo izuzetno sveobuhvatna tema i kako je nemoguće u
jednom seminarskom radu kvalitetno obraditi tisućljetnu povezanost ove dvije zemlje i
odnose koji su se među njima razvili.

Upravo zbog toga, ovaj seminar će se fokusirati na događaje započete raspadom Jugoslavije,
odnosno na rat koji je 1992. godine, kao direktna posljedica toga raspada izbio u BiH.

U prvom dijelu osvrnuti ćemo se na hrvatsko-bošnjački rat, koji je snažno odredio daljnje
odnose ovih dvaju zemalja, i koji i danas, iako je od njega prošlo više od dvadeset godina
snažno utječe na međunacionalne odnose Hrvata i Bošnjaka u BiH. U ovome djelu osvrnuti
ćemo se na sastanak Tuđman -Milošević u Karađorđevu, a nakon toga i na najbitnije događaje
koji su se dogodili u prethodno navedenom hrvatsko-bošnjačkom ratnom sukobu

Nakon toga govoriti ćemo o stanju nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma iz
1995. godine, te ćemo pokušati objasniti na koji je način taj sporazum, ali i njegove revizije,
koje su se kroz ustavne amandmane dogodile, utjecao na društveno-politički razvoj hrvatsko-
bošnjačkih odnosa u Federaciji.

U završnom dijelu naglasak ćemo staviti na buduću perspektivu odnosa između Hrvatske i
BIH, te ćemo prikazati kako ju doživljavaju Hrvati unutar BIH, kako Bošnjaci, te kakve
odnose Republika Hrvatska pokušava izgraditi sa sebi susjednom zemljom.
Raspad Jugoslavije

Jugoslavija se kao socijalistička ali također i multinacionalna i multikonfesionalna država,

počela raspadati već 1989. godine Vidovdanskom proslavom na Kosovu, te 1990. godine
raspadom jedinstvene Komunističke partije Jugoslavije na 14. izvanrednom kongresu Saveza
Komunista Jugoslavije. Ovi događaju nastali su kao direktna posljedica sve očiglednijeg
slabljenja Istočnog bloka i SSSR-a, ideološki i vojno najbitnije socijalističke zemlje. Također
1989 dolazi i do pada berlinskog zida, koji se u simboličkom smislu uzima kao početak kraja
socijalizma u Europi.

Pritisnuta vanjskopolitički nepovoljnim uvjetima, te sve većim bujanjem nacionalnog osjećaja

svojih naroda Jugoslavija je dovedena pred zid i njezina budućnost izgledala je sve
neizvjesnijom. Sa jedne strane probuđeni srpski (hegemonistički) nacionalizam zalagao se za
snažniju centralizaciju Jugoslavije i dokidanje republičkih autonomija, dok su kao odgovor na
to Hrvatska i Slovenije tražile svoju samostalnost. Na izborima u proljeće 1990, na vlast u
Hrvatskoj došao je HDZ, a 25.6.1990 godine Hrvatska je proglasila nezavisnost.

Rat u punom opsegu u Hrvatskoj izbio je na ljeto 1991, a situacija u BiH u proljeće i ljeto
1992. godine rezultirati krvavim trogodišnjim ratom koji je okarakteriziran kao najteži sukob
u poslijeratnoj Europi.

Na zadnjem popisu pučanstva iz 1991.godine u BiH živjelo je ukupno 4.377.033 ljudi. Od

toga 17.4% Hrvata, 31.2% Srba te 43.5% Muslimana.1 Ovaj podatak svjedoči nam da je BiH
etnički izuzetno mješovita zemlja. Za vrijeme Jugoslavije ta se zemlja često isticala kao
primjer suživota različitih naroda, te je često i bivala percipirana kao Jugoslavija u malom.
Etnička heterogenost zemlje, zajedno sa potpuno različitom percepcijom buduće političke
perspektive na kraju je rezultirala ratnim sukobom.

Početak sukoba u BiH podudara se sa referendumom održanim 29.2 i 1.3. 1992. godine na
koji su izašli Hrvati i Bošnjaci, a Srbi su ga bojkotirali. Na referendum je izašlo 62.68% od
ukupnog broja stanovnika u BiH a 99.7% od izašlih na referendum odlučilo se za nezavisnost.
No ako uzmemo u obzir da su Srbi referendum bojkotirali i smatrali ga nelegitimnim, tada
nije teško zaključiti zašto je ovaj potez jedan od razloga kasnijeg sukoba.2

1
Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, Mostar: Hrvatski blok BiH, 2005 str. 9
2
Isto, 32
No i odnosi između Bošnjaka i Hrvata od samih početaka nisu bili lišeni nesuglasica. Jedan
od krupnih momenata koji je odredio daljnje odnose zbio se sredinom rujna 1991. godine
kada su pripadnici Podgoračkog korpusa JNA prvo opkolili, a kasnije i razorili selo Ravno,
naseljeno Hrvatima koji su najavili svoje izdvajanje iz samoprolgašene zajednice srpskih
općina „Stara Hercegovina“ .Alija Izetbegović, tadašnji Bošnjački vođa, izjavio je nakon tog
čina „Ovo nije naš rat“, sugerirajući kako se Muslimani i BiH neće miješati u tada već
zahuktali rat između Hrvata i Srba. 3 Kao direktna posljedica toga 18. studenog 1991. u
Grudama donijeta je odluka o formiranju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 4. Referirajući se
na knjigu Davora Domazeta-Loše „Hrvatska i veliko ratište“ autor Ivan Zlopeša u svojoj
knjizi navodi da je upravo obrana doline Neretve i Tropolja, odnosno Livanjskog Kupreškg i
Duvanjskog polja spriječila da se sredinom 1992. godine vojnom silom okupira cijela Bosna i
Hercegovina te oružjem vrati u granice, tada već, krnje Jugoslavije.5

Karađorđevo

3
Isto, 34
4
Isto, 35
5
Isto 37
U fenomenologiji odnosa Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sastanak u Karađorđevu
ima gotovo mitski značaj. Sam sastanak održao se 25. ožujaka 1991. godine u mjestu
Karađorđevo na granici između tadašnjih Jugoslavenskih socijalističkih republika Hrvatske i
Srbije.6 Ukoliko obratimo pažnju na vremensku događajnicu uvidjeti ćemo da se taj sastanak
dogodio prije izbijanja ratnih sukoba u Hrvatskoj te također otprilike šest mjeseci od
prethodno spomenutog napada na selo Ravno. Zbog čega je onda taj događaj toliko bitan?
Bitan je upravo zbog što se taj sastanak predsjednika Tuđmana i Miloševića uzima kao
krunski dokaz o dogovorenom ratu te podjeli Bosne i Hercegovine. U nadolazećem tekstu
navesti ćemo neke politički i društveno bitne pojedince koji su svojim nastupom doprinijeli
takvoj afirmaciji Karađorđeva.

Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić rekao je kako je glavni razlog njegova
odlaska iz HDZ-a neslaganje sa politikom Franje Tuđmana prema BiH. 7 Ivo Lučić u svome
članku pod naslovom „Karađorđevo: politički mit ili odgovornost“ navodi da je Stipe Mesić
ovu tezu prvi puta iznio novinaru beogradske „Borbe“ Jovi Paripoviću 14.-15. svibnja 1994
godine.8 U intervju on navodi kako je tom prilikom Milošević nudio Tuđmanu dio BiH, na što
je Tuđman, sudeći po kasnijim reakcijama Stjepana Mesića, pristao.

U svojemu intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 23. prosinca 2017. Mesić navodi da je Milošević
ponudio podjelu BiH , a da se Franjo Tuđman sa time slagao „ . Znači, vi ste već u siječnju
1991. nakon prvog susreta Tuđman - Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?
Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je
to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen“ 9

U svojemu članku, na temu uređenja Bosne i Hercegovine, Stjepan Mesić navodi kako on ne
smatra da je formiranje trećeg entiteta neprihvatljivo rješenje. „želim odmah reći da stvaranje
trećeg entiteta ne smatram rješenjem. Prije svega ono bi moralo biti nametnuta izvana, a tu
leži korijen novih kriza. Njegova uspostava otvorila bi spiralu novih sukoba, pogotovo sa
Bošnjacima… To bi zapravo značilo prihvaćanje Miloševićeve agresije i rata…“ 10 Ovaj
članak napisan je u sklopu predavanja koje je o temi „Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni
6
Ivo Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor, Zagreb, 2003. str 8
7
Isto, 30
8
Isto, 31
9
Mesić odgovara na optužbe da je izdajnik, Slobodna Dalmacija 23.12. 2017
http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/523412/sloba-je-rekao-franja-ti-uzmi-kladusu-i-
bihac-stipe-mesic-odgovara-na-optuzbe-da-je-izdajnik-ali-i-otkriva-detalje-famoznog-sastanka-tumana-i-
milosevica (pristup ostvaren 31.12.2017)
10
Stjepan Mesić. Bezentitetska Bosna i Hercegovina-rješenje za postizanje i održavanje konstitutivnosti i
ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, 2010. str 3
razvoj i nacionalni identitet“ organizirao „ Centar za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“ i
Pravni fakultet u Zagrebu 4. studenog 2009.11 Ovime vidimo da Stjepan Mesić, čitavo vrijeme
podupire ideju Karađorđevske podjele BiH, a što je s obzirom na njegovu funkciju
predsjednika države u razdoblju 2000.-2010. imalo izuzetno bitne posljedice na odnos prema
Hrvatima u BiH.

Na ove Mesićeve tvrdnje referirao se, u već ranije spomenutom članku, Ivo Lučić ukazujući
na nelogičnost njegovog djelovanja. Svoj odlazak iz HDZ-a Stipe Mesić je objašnjavao
neslaganjem sa politikom dr. Franje Tuđmana, prema BiH, iako je napustio HDZ u travnju
1994. nakon svršetka hrvatsko -muslimanskih sukoba i potpisivanja Washingtonskog
sporazuma.“12

Ovdje je izuzetno bitno navesti i način na koji je Bošnjačka strana reagirala na sastanak u
Krađorđevu. Alija Izetbegović, u svome pismu Franji Tuđmanu, povodom formiranja vlasi
unutar HZ-HB u srpnju 1992. godine piše. „Poštovani gospodine predsjedniče, sigurno Vam
je poznato da je jučer g. Mate Boban u Grudama proglasio neku vrstu „države u državi“ Bosni
i Hercegovini. …Postoje osnovane indicije da je izvršena „trampa“ u kojoj je za neke
koncesije u Hercegovini i centralnoj Bosni, četnicima prepuštena Posavina. „13

Ivo Lučić postavlja pitanje je li slučajno da je samo dan nakon ovoga pisma izašao tekst u
sarajevskom „Oslobođenju“ pod naslovom „Realizacija Karađorđeva“ u kojemu se te novine
referiraju na sastanak u Karađorđevu , te na kasnije sastanke u Klagenfurtu i Gracu.14

Referirajući se na sastanak u Gracu, Ivan Zlopeša, u svojoj knjizi odbacuje ideju dogovora
između Srba i Hrvata te navodi kako je prethodno tom dogovoru Alija Izetbelović nekoliko
puta susreo u Splitu sa Mate Bobanom, te da je Alija odbio otići na sastanak u Grac, a da je
tamošnji susret Bobana i Karadžića bio u kontekstu spašavanja Cutileirova mirovnog plana.15

Isti dan kada i sarajevsko „Oslobođenje“ i New York Times govori o podjeli BiH na temelju
dogovora Tuđman-Milošević.16

11
Ivan Markešić, Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet. Centar za demokraciju i
pravo“ Miko Tripalo“ iz Zagreba i Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 2010,. str 209
12
Ivo Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor, Zagreb, 2003. str 30
13
Zlatko Gavran , Kako su rušili Tita, Domovina TT, Zagreb 1992 str 111
14
Ivo Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor, Zagreb, 2003. str 26
15
Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, Mostar: Hrvatski blok BiH, 2005 str 45
16
Ivo Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor, Zagreb, 2003 Str 27
O podjeli Bosne i Hercegovine također su govorili i Warren Zimmerman ,američki ambasador
u Jugoslaviji, čiji članak, pod nazivom „Posljednji ambasador“ na tu temu izlazi u travnju
1994. godine u časopisu „Foreign Policy“, Peter Carrington, bivši mirovni posrednik, u
intervjuu za „BBC“ u kolovozu 1995, te Paddy Sahdown koji u konferenciji za tisak 7.
kolovoza 1995. godine tvrdi kako mu je Franjo Tuđman u svibnju 1995. godine povodom 50.
godina pobjede nad fašizmom na salveti nacrtao kartu podjele BiH.17

O ovoj temi zanimljivo je pisanje Ive Komšića. Naime on govoreći o depolitiziranju Hrvata, a
pojam depolitizacije opisuje kao oduzimanje ili odricanje političkog subjektiviteta nekome
narodu. On smatra kako je od depolitizacije došlo nasilno i to nametanjem rješenja iz
Hrvatske koji su vodili ka podvojenosti Hrvata unutar BiH između dvije zemlje Bosne i
Hercegovine i Hrvatske. „Takva podvojenost je neprevladiva i vodi narod u šizofreno stanje a
18
njegovu političku praksu ka izolacionizmu i iseljavanju“ On navodi da je takva politika
započeta 1990-ih formiranjem HDZ-a koji se poklapa sa procesom odvođenja Hrvata od BiH.
19

On navodi kako se to vidi još od pokušavanja livanjskog referendumskog pitanja koje bi

označilo izlazak BiH iz Jugoslavije, ali se BiH ne bi sačuvala kao samostalna država. 20

On također navodi i sastanak u Zagrebu 27. 12. 1991. godine referirajući se na knjigu Ivana
Mrkešića „Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu“. Na tom sastanku predsjednika Tuđmana
sa delegacijom HDZ-a BiH, n između ostalog Tuđman govori kako ne vjeruje u suverenost
BiH, ali da je sada nezgodno tražiti podjelu BiH zbog zahtjeva Srba u Hrvatskoj. Tuđman
također tom prilikom navodi da se jednom pametnom politikom može dogovoriti o
razgraničenju sa Srbima te da armija (JNA) može biti zalog provođenja takvog plana 21

Iako se ovdje Karađorđevo, izravno, ne spominje jasno je da se upravo na taj događaj, u

svojoj interpretaciji događaja i kasnijem stavu o podjeli BiH, autor referira.

Karađorđevo kao mjesto dogovora oko podjele BiH u svojemu, članku: „Karađorđevo:
politički mit ili dogovor“ pokušava dekonstruirati Ivo Lučić. On nudi alternativan pogled na
sam sastanak i tvrdi da se na njemu nije dogovorila podjela BIH.

17
Isto 30
18
Ivo Komšić, Ustavno pravni položaj Hrvata nakon Daytona-Kontinuitet depolitizacije: Zagreb: Centar za
demokraciju i pravo Miko Tripalo, 2010, str 7
19
Isto 8
20
Isto 9
21
Isto 12
U svome članku on navodi objektivne okolnosti koje su mu prethodile, a to su snimak na
kojoj Martin Špegelj govori o nabavni oružja iz Mađarske. Dvadesetak dana prije sastanka
došlo je do sukoba hrvatske policije sa Srbima u Pakracu, a nakon toga uslijedio je prosvjedni
skup pod vodstvom Vuka Karađića, nakon čega je Borislav Jović zajedno sa vrhom JNA želi
uvesti izvanredno stanje i srušiti legalno izabrana vodstva u Hrvatskoj i Sloveniji.22

Lučić kao razlog sastanka navodi slijedeće razloge. Sastankom je Franjo Tuđman htio
pokazati da Srbi u Hrvatskoj nisu ugroženi i time izbiti argument JNA za uvođenje izvanredna
stanja. Milošević je tim sastankom želio prikazati sebe kao zaštitnika Srba u Hrvatskoj i
onemogućiti daljnje akcije Vuka Draškovića. Tim se sastankom pokušala relaksirati situacija
i otkloniti ratna psihoza, te se također pokušalo spriječiti Antu Markovića, tadašnjeg premjera,
da preuzme ključnu poziciju u svoje ruke i pokuša reformirati Jugoslaviju bez konzultacija sa
Tuđmanom i Miloševićem.23

Lučić također navodi kako se priča oko Karađorđeva konstantno mijenjala. Tu navodi Hrvoja
Šarinića, koji je 2000. godine za Globus izjavljuje da je u Karađorđevu ponuđena podjela BiH
od strane Miloševića, Tuđmanu riječima „mislim da mi možemo naći zajednički rječnik da
riješimo te probleme“. Šarinić je u intervju te riječi protumačio kao ponudu i dodao kako
Milošević upozorava Tuđmana na opasnost od širenja Muslimana. 24

Dvije godine nakon toga Šarinić tvrdi da mu Tuđman nikada nije pretjerano pričao oko
Karađorđeva i da je sve u vezi toga susreta govor na razini nagađanja25

Autor također navodi i Dobroslava Paragu koji je tvrdio da ima snimku razgovora, te navode
Ivana Zvonimira Čićka i Ive Banca kako mi je jedan bivši general rekao o postojanju
transkripta u jednoj zapadnoj tajno službi. Autor smatra indikativnom činjenicu da se ta
snimaka nikada nije pojavila, te mu nije jasno kako Čićak i Banac imaju hrabrosti izaći u
javnost sa takvim informacijama, a bivši general nema.

Sukob Bošnjaka i Hrvata

Činjenica je da je BiH etnički izuzetno heterogena zemlja i baš zbog toga rat je u njoj i imao
najgore posljedice. Teško je reći kada je rat započeo, pogotovo zato što danas sve tri zajednice
imaju različitu historijsku memoriju. Je li to napad na selo Ravno, ubojstvo na svadbi ili neki

22
Ivo Lučić, Karađorđevo: politički mit ili dogovor, Zagreb, 2003. str 11
23
Isto 13-15
24
Isto 34
25
Isto 34
treći događaj. Isto tako teško je odrediti kada dolazi do sukoba Hrvata i Bošnjaka, stoga ćemo
više pozornosti posvetiti uzrocima i posljedicama toga sukoba.

Ivan Zlopeša u svojoj knjizi navodi kako do rata dolazi zbog želje Alije Izetbegovića da
zauzme dolinu Neretve i Srednju Bosnu.26 One su bitne zbog više stvari. Tu se nalaze tvornice
oružja koje su za Bošnjake od presudne važnosti kao što su tvornice „Igman“ u Konjicu,
„Slavko Rodić“ u Bugojnu, „Vitez“ u Vitezu, te „Bratstvo u Novom Travniku“27

Također navodi da je ovladavanje komunikacijskim pravcima od Zenice preko Lašvanske

doline prema Sarajevu, pravaca koji preko Makljena, Uskoplja, Bugojna, Konjica i Ivan-sedla
povezuju srednju Bosnu sa Hercegovinom te je samo preko tih pravaca Hrvatima u srednjoj
Bosni mogla doći pomoć.28

Autor u knjizi ističe pet ciljeva koji su bili zacrtani Armije BIH, a to su staviti pod nadzor
središte države, osigurati nadzor na d Sarajevom, Osigurati prometne veze prema jadranskom
moru, osigurati izlaz na Savu, te omogućiti komunikaciju između Sarajeva i Bihaća. 29

Ovo prethodno se navode kao uzroci za početak rata, dok se kao povod navodi sljedeća
situacija. Vanc-Owenov plan poslužio je kao razlog izbijanja sukoba. Tim planom Hrvati su
dobili 27.1% teritorija, a činili su 17.4% pučanstva, dok su Bošnjaci dobili 31.5% teritorija a
imali su 43.54% pučanstva30 Autor smatra da je razlog za sukob krije u vojnoj komponenti
plana. Naime u Odžačkoj Travničkoj i Mostarskoj provinciji ABiH treba doći pod
zapovjedništvo Hrvata, vojne jedinice HVO-a u Bihačkoj Tuzlanskoj i Zeničkoj opčini
trebaju doći pod zapovjedništvo ABiH. 31 Kada se to pokuša ostvariti dolazi do rata.

Donekle drugačiji prikaz sukoba u svojemu članku iznosi Saša Mrduljaš. On glavni razlog
izbijanja sukoba vidi u napuštanju Cutileirovog plana kojim je za Bosnu namijenjeno složeno
uređenje. „Tim planom njena su tri naroda Hrvati, Srbi i Bošnjaci/Muslimani imali statuse
konstitutivnih suverenih i međusobno jednakopravnih naroda.“32 Taj je plan poticao
formiranje konstitutivnih jedinica i razgraničenje među njima. 33 Sve su tri strane načelno
pristale na njega jer je on bio preduvjet za međunarodno priznanje BiH. Budući da su

26
Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, Mostar: Hrvatski blok BiH, 2005 str 58
27
Isto 59
28
Isto 59
29
Isto 60
30
Isto 63
31
Isto 64
32
Saša Mrduljaš, Prvi međunarodni pokušaj unitarizacije Bosne i Hercegovine: Vance-Owenov plan str 119
33
isto125
Bošnjaci početkom travnja od njega odustalu, a Srbi očekivali da će se on provesti prije
priznanja, dolazi do rata. U ratu koji je uslijedio oko 400.00 Bošnjaka je prognano, najviše u
srednju Bosnu, a Sarajevo, Podrinje i Cazinska krajina bile su Bošnjačke enklave okružene
Srbima. Ovo je izazvalo reakciju na Zapadu koji je bio pod pritiskom da reagira. „Na zapadne
države projicira se suodgovornost za sudbinu i stradanja Muslimana, navodno napuštenih od
Zapada i progonjenih zbog svoje vjere. Time su Zapadne zemlje i njihovi interesi dospjeli u
izuzetno nepovoljnu poziciju naspram islamskog „svijeta“ “34

Budući da su se Bošnjaci protivili konfederalizaciji BiH, oni pokušaj stvaranja etničkih

sredina koje sugerira Cutileirov plan smatraju glavnim razlogom početka rata i etničkog
čišćenja.

Kako bi se udovoljilo Bošnjačkim željama za unitarnijom BiH nastaje Vance-owenov plan.

Ovim planom teritorij je podijeljen na devet teritorijalnih jedinica sa Sarajevom kao desetom
sa posebnim statusom. Ključna razlika između ovoga plana i njemu prethodnog je to što se
BiH više ne tretira kao više entitetska država, već kao unitarna građanska država. On i jest
formiran na „Platformi“ koju su prethodno iznijeli Bošnjaci a koja bi trebala BIH formirati
kao zemlju zasnovanu na „suverenitetu naroda-domusa“, a ne suverenitetu teritorijalno
autonomnih cjelina35. No kako bi se privolilo Hrvate i Srbe da pristanu na mirovni sporazum
teritorijalne jedinice su u osnovi kreirane na etničkom principu. Najveći problem za Hrvate
nalazio se u Travničkoj provinciji koja je zauzimala 10.88% BiH teritorija, a po popisu iz
1991 u njoj je bilo 44% Hrvata i 38% Bošnjaka. No 1993. zbog brojnih izbjeglica ovaj je
prostor postao dominantno Bošnjački.36 Upravo kako bi se i vojno potpuno ovladalo onime što
je mirovnim planom prezentirano kao uvjetno „Hrvatsko“ došlo je do Bošnjačko Hrvatskog
sukoba

Mir Između Bošnjaka i Hrvata postignut je Washingtonskim sporazumom 1994. godine kojim
su ratni sukobi okončani, a stvorena je Federacija BiH. Federacija je Hrvatima obećana samo
ako privremeno stanje, ali Daytonskim sporazumom ona je pretvorena realnost koja se više
nije mogla mijenjati.

34
isto123
35
isto 126
36
Isto 135
Problemi nakon Daytona i minorizacija Hrvata.

Daytonskim sporazumom nastale su dvije teritorijalne jedinice na prostoru BiH. Federacija

BiH koja obuhvaća 51% teritorija, i Republika Srpska sa 49%. Samo Prihvaćanje
Daytonskog sporazuma nije prošlo bez kontroverzi. Pošto je Daytonski sporazum prihvaćen
Dario Kordić se povukao sa mjesta predsjednika Bosanskog HDZ-a, a Krešimir Zubak
povukao se sa mjesta Predsjednika Predsjedništva Federacija BiH37

Dekonstituiranje Hrvata u punom smislu započeto je 2000. godine Barryevim amandmanima

kojima su se promijenila pravila za izbor predstavnika u Doma naroda Federacije. Tim
izmjenama cilj je bio onemogućiti Hrvate u korištenju veta u domu naroda Federacije BiH 38.
Sam Dom naroda trebao je koristiti kao tijelo za zaštitu kolektivnih prava svakoga od triju
konstitutivnih naroda. Njegova funkcija je da služi kao zaštitnim mehanizam Daytonskog
sporazuma. Baryevim amandmanima omogućeno je da odlazak Hrvatskih predstavnika u
zakonodavnu vlast bez potpore biračkog tijela.

Kao odgovor na to Ante Jelavić je sazvao Hrvatski narodni sabor i u Novom Travniku 28.
listopada 2000. donesena je Deklaracija o pravima o pravima i položaju hrvatskog naroda u
„Bosni I Hercegovini“ Ta je deklaracija na referendumu održanom 11. studenog 2000. dobila
podršku većine Hrvata. Glasalo se u 62 opčine a na referendum je izašlo 71% od ukupnih
303.372 birača. Njih 98% dalo je podršku Deklaraciji.39

Sljedeći korak u borbi za prava Hrvata dogodio se 3. ožujaka 2001. kada je u Mostaru
osnovano Međužupanijsko-međuopćinsko vijeće kao oblik Hrvatske samouprave u Bosni i
Hercegovini. Ako posljedice uvođenja samouprave u većinski hrvatskim općinama Visoki
predstavnik Wolfgang Petritsch smijenio je niz hrvatskih političara sa mjesta izvršne i
zakonodavne vlasti.40 Na meti medijskih napada našli su se brojni pojedinci, a među njima i
mostarski biskup Ratko Perić.41

Vrhunac ovih procesa dogodio se u travnju iste godine kada je privremena upraviteljica
Hercegovačke Banke Toby Robinson ušla u pratnji vojnika SFORA u banku i zamrznula
njezinu imovinu zbog sumnje ga je ta banka financirala samoupravu.

Nakon toga 2002. godine suprotno „Promemoriju“ koji je definirao minimume ispod kojih
Hrvatski narod u BiH neće ići Krešimir Zubak je potpisao tekst dogovora o ustavnim
promjenama.42Takvom politikom sve više se ovlasti centralizira na razini Federacije, a

37
Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrvata u BiH, Mostar: Hrvatski blok BiH, 2005 str 80
38
Isto, 80
39
Isto, 80
40
Isto, 83
41
Isto,83
42
Isto85
kantoni imaju sve manje ovlasti i novaca. Tako se i politička moć sve više slijeva na razinu
Federacije.

Dražen Pehar u kontekstu dokidanja prava Hrvatima u BiH predlaže pozivanje na „Daytonski
sporazum o implementiranju Federacije Bosne i Hercegovine.“ Ovaj sporazumom potpisan je
10. studenog 1995. godine. U njemu sa nabrojana ovlaštenja koja Herceg Bosna prenosi na
razinu Federacije te također i ovlaštenja koje se sa državne razine prenose na federalnu.
Autor navodi kako je tim sporazumom konstituirano postojanje Herceg Bosne koja je svoja
prava prenijela na federaciju te sugerira da se u slučaju ne pridržavanja Daytonskog
sporazuma stanje može vratiti na pravno stanje prije njegova potpisivanja. Pehar navodi“…
osnovne su obveze definirane i državnim nadležnostima onog tijela (HRHB) koje obdaruje
drugo tijelo nekim nadležnostima (Federacija)…“43

Bosna i Hercegovina kao mala Jugoslavija.

Stalne usporedbe između Bosne i Hercegovine i Jugoslavije nisu bez logike. Sama činjenica
da je zastava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bila mala zastava Jugoslavije na

43
Dražen Pehar, Multietničke refleksije o jednom neopravdano zaboravljenom i višestruko prekršenom
Daytonskom sporazumu, Institut za Društveno-Politička istraživanja: 2014, str 8
crvenoj podlozi puno govori o samom identitetu te zemlje. Još na prvom zasjedanju
ZAVNOBiH-a konstituirano je da Bosna pripada i Hrvatima i Srbima i Muslimanima. Samim
nestankom Jugoslavije očekivao se i nestanak BiH.

O odnosu BiH i Jugoslavije zanimljivo mišljenje iznosi Karo Basta. On govori da sudbina
BiH nije poput sudbine Jugoslavije. On navodi da je njezina sudbina još i gora. On u svojemu
članku govori o „strukturnoj frustraciji“

On ju objašnjava kao „…diskursi nepravde koji su zavladali među pripadnicima različitih

nacionalnih karaktera unutar neke države“44 Želju Hrvata i Srba za što većom slobodom,
odnosno autonomijom, te želju Bošnjaka za što jačim zadržavanjem snažne centralne vlasti on
obrazlaže upravo preko pojma strukturne frustracije. Većina je spremna manjini dozvoliti
autonomiju ukoliko većina nije razvila snažan odnos kolektivne frustracije prema manjinama.
45
Pojednostavljeno ukoliko većina ne osjeća historijski animozitet prema manjini država
može lakše funkcionirati, a želja manjine za autonomijom neće se doživjeti kao formiranje
pete kolone. Zanimljivo je da autor veću razinu animoziteta vidi u današnjoj BiH nego što se
to moglo vidjeti u Jugoslaviji, a za to nudi i logično objašnjenje.

Objašnjenje su partizani odnosno NOB. Naima autor tvrdi kako je sudjelovanje svih naroda u
partizanskom pokretu ojačalo Jugoslaviju. Sudjelovanje Hrvata otupjelo je oštricu Srba koji
su bili spremni oprostiti Ustaške zločine i dozvoliti Hrvatima formiranje teritorijalne jedinica
na nacionalnom prostoru. U Bosni i Hercegovini se to nije dogodilo i zbog malog broja
pripadnika Hrvata i Srba koji su se borili u ABiH taj osjećaj „opraštanja“ kod Bošnjaka kao
većinskog naroda ne postoji u onoj mjeri kao što je to postojalo kod Srba. Autor također
navodi da danas u BiH postoji sloboda govora tako da sa sigurnošću možemo znati što BiH
politička elita misli dok to u Jugoslaviji nismo mogli znati. Također autor navodi veoma
suvisao razlog zbog čega je mali broj Srba i Hrvata sudjelovao u ABiH.

Ona navodi da su partizani, vođeni KPJ, širili ideju o zajedničkoj borbi protiv fašizma svih
naroda Jugoslavije, odnosno oni su širili ideju zajedničke borbe i zajedničkog prava na
46
samoodređenje unutar te Jugoslavije. To je bilo moguće zato što KPJ nije služila kao
prostor za afirmaciju jednoga naroda, štoviše ona je bila anacionalna.

44
Karlo Basta, Bosna nije poput Jugoslavije: struktura frustracija i dinamika samoodređenja u multinacionalnim
državama. 2016 Str 165
45
Isto 168
46
isto 174
Sa druge strane SDA, stranka koja je bila „vođa“ ABiH nije bila anacionalna. „iako je SDA
nominalno podržavala građanski princip političke organizacije i nije zagovarala
institucionalizaciju etnonacionalizma, ona je bila prije svega stranka Bošnjaka te joj je cilj bio
prije svega politički afirmirati bosanske Muslimane, kasnije Bošnjake, u izgradnji nacije“ 47

Zaključak

Bosna i Hercegovina je dvadeset godina nakon svoga nastanka još uvijek neizgrađena zemlja.
Zbog nacionalne heterogenosti te historijskih sjećanja koja su kod svakog od tri naroda
različita zemlja ne može izgraditi svoj identitet. Svaki društvo, iz svojeg nacionalnog kuta,
vidi neku drugu BiH, tako da danas istovremen egzistiraju tri različite BiH sa trima različitim
budućnostima.
47
Isto 181
Međunarodna politika je godinama pomagala Bošnjacima i pružala im podršku u njihovoj
unitarizaciji Bosne i Hercegovine. Na tome putu pokušalo se neuspješno dekonstruirati
Republiku Srpsku, no u tome se nije uspjelo. Sa druge strane Federacija se pretvorila u entitet
sa potpunom Bošnjačkom političkom dominaciji koja se teško može provesti i na terenu zbog
Hrvatske većine u tri kantona.

Trenutno se čini kao da su Bošnjaci sa svojom željom za unitarizacijom najveći problem i

zapravo homogeniziraju Hrvate i Srbe u borbi protiv sebe.

Situaciju možda najbolje opisuje Milorad Dodik Gostujući na Face TV-u „ja sam uvijek
govorio da ovo kako se ponaša političko Sarajevo, da neodoljivo podsjeća na aroganciju i
šegačenje koje je pokazivao Milošević prema drugima koji su to iskoristili da odu“48

Literatura

1. Basta, Karlo Bosna nije poput Jugoslavije: struktura frustracija i dinamika samoodređenja u
multinacionalnim državama. 2016
2. Komšić, Ivo Ustavno pravni položaj Hrvata nakon Daytona-Kontinuitet depolitizacije:
Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, 2010
3. Lučić,ivo Karađorđevo: politički mit ili dogovor, Zagreb, 2003
4. Mrduljaš, Saša Prvi međunarodni pokušaj unitarizacije Bosne i Hercegovine: Vance-Owenov

48
https://www.youtube.com/watch?v=J1sOD0FRKUs (pogledano 2.1.2018)
5. Mesić. Stjepan Bezentitetska Bosna i Hercegovina-rješenje za postizanje i održavanje
konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, Zagreb: Centar za demokraciju
i pravo Miko Tripalo, 2010
6. Pehar, Dražen Multietničke refleksije o jednom neopravdano zaboravljenom i višestruko
prekršenom Daytonskom sporazumu, Institut za Društveno-Politička istraživanja: 2014
7. Zlopaša ,Ivan Politička sudbina Hrvata u BiH, Mostar: Hrvatski blok BiH
8. https://www.youtube.com/watch?v=J1sOD0FRKUs
9. http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/523412/sloba-je-rekao-
franja-ti-uzmi-kladusu-i-bihac-stipe-mesic-odgovara-na-optuzbe-da-je-izdajnik-ali-i-
otkriva-detalje-famoznog-sastanka-tumana-i-milosevica