FARMACEUTSKO–BIOKEMIJSKI FAKULTET

FIZIOLOGIJA S ANATOMIJOM ČOVJEKA

KOLEGINI TRANSKRIPTI

ZAGREB, 2020.
SADRŽAJ
PREDAVANJE 1………………………………………………………………………………………1
PREDAVANJE 2……………………………………………………………………………………..15
PREDAVANJE 3……………………………………………………………………………………..27
PREDAVANJE 4……………………………………………………………………………………..34
PREDAVANJE 5……………………………………………………………………………………..52
PREDAVANJE 6……………………………………………………………………………………..68
PREDAVANJE 7……………………………………………………………………………………..79
PREDAVANJE 8……………………………………………………………………………………..90
PREDAVANJE 9……………………………………………………………………………………..99
PREDAVANJE 10………………………………………………………………………………….120
PREDAVANJE 11………………………………………………………………………………….137
PREDAVANJE 12………………………………………………………………………………….149
PREDAVANJE 13………………………………………………………………………………….170
PREDAVANJE 14………………………………………………………………………………….175
PREDAVANJE 1: UVOD I TKIVA
Stanice se udružuju i tvore tkiva. Tkivo čine stanice koje zajedno vrše određenu funkciju:
skup stanica koje imaju određenu funkciju, a te stanice su povezane manjom ili većom
količinom međustanične tvari. Imamo 4 osnovne vrste tkiva: epitelno, potporno, mišićno i
živčano. Epitelno tkivo pokriva površinu tijela i organa i uz to, ono izgrađuje žlijezde.
Potporno tkivo daje potporu organizmu. Mišićno tkivo je zaduženo za aktivne pokrete.
Živčano tkivo čini središnji i periferni živčani sustav koji ustvari upravljaju radom cijeloga
organizma. Kad gledamo kako su stanice u tkivu smještene, onda imamo 2 temeljna načina:
jedno je takozvani zatvoreni smještaj, a drugo je otvoreni smještaj stanica u tkivu. Zatvoreni
smještaj znači da su stanice gusto zbijene jedna uz drugu: puno stanica između kojih se
nalazi relativno malo međustanične tvari; na taj način je građeno epitelno tkivo, specifično
tkivo u zatvorenom smještaju gdje imamo puno stanica, a malo međustanične tvari. Otvoreni
smještaj (potporno tkivo je specifično za to) gdje imamo relativno malo stanica, a puno
međustanične tvari i onda ta međustanična tvar određuje svojstva toga tkiva i ima određene
karakteristike.
Epitelno tkivo čine stanice u zatvorenom smještaju: puno stanica, relativno malo
međustanične tvari. S obzirom na funkciju koju to epitelno tkivo može imati, razlikujemo
pokrovni epitel, žljezdani epitel i osjetni epitel. Pokrovni epitel pokriva površine tijela,
unutarnjih organa i unutrašnjost cjevastih organa (probavnog, dišnog i mokraćnog sustava).
Žljezdani epitel tvori žlijezde (one s vanjskim i unutrašnjim lučenjem). Osjetni epitel je
posebna vrsta epitela koja registrira osjete (glavni osjeti: vid, sluh, njuh, okus, opip?).
Svaki epitel na svojoj bazalnoj strani ima bazalnu membranu koja ga dijeli od podležećeg
tkiva. Epitelne stanice mogu imati različiti izgled, ali bez obzira na to radi li se o pokrovnom ili
žljezdanom epitelu, epitelne stanice spadaju u posebnu strukturu koja se zove bazalna
membrana. Preko te bazalne membrane epitelne stanice komuniciraju s podležećim tkivom.
Epitelno tkivo nema krvnih žila, nego se hrani difuzijom preko bazalne membrane. Dakle, na
bazalnoj strani epitelnog tkiva je uvijek bazalna membrana. Nasuprot bazalnoj strani epitelne
stanice, nalazi se apikalna strana/površina stanice koja je slobodna (vrh stanice, ona strana
koja je na površini organa, tijela ili lumena). Različite vrste epitela imaju na toj apikalnoj strani
različite strukture ovisno o funkciji epitela (npr. Mikrovili). Na lateralnim stranama epitelnih
stanica su one povezane različitim međustaničnim vezama. Jedna vrsta međustaničnih veza
su zonulae occludens jer su praktički sljubljene epitelne stanice jedna uz drugu; mogu biti
dodatno pojačane staničnim citoskeletom pa govorimo o zonulama adherens; ili mogu biti
povezane vezama koje su malo okrugle, u obliku zapreka, a zovu se dezmosomi. Posebna
vrsta veza među stanicama su još i ionski kanali ili gap junctions ili tijesne veze/spojevi.
Najčešće vrste epitelnog tkiva:
jednoslojni pločasti epitel (izgrađen samo od jednog sloja spljoštenih stanica; npr. epitel
krvnih i limfnih žila - endotel), jednoslojni kubični epitel (izvodni kanali žlijezda),
jednoslojni cilindrični epitel (probavni sustav od želudca do debeloga crijeva: na apikalnoj
strani tog cilindričnog epitela nalaze se duplikature stanične membrane, posebice u tankom
crijevu gdje se odvija resorpcija vode i elektroliza; te duplikature mi nazivamo mikrovile ili
resice, a to su zapravo nabrane membrane da poveća površinu za resorpciju – jednoslojni
cilindrični epitel sa mikrovilima; ima i u bubrezima gdje se resorbira do 180 L tekućine pa i
glomerulni kanalići gdje se odvija resorpcija imaju jednoslojni cilindrični epitel s mikrovilima),
višeredni cilindrični epitel (zapravo je isto jedan red stanica različitih visina pa su jezgre
zapravo u više redova; karakterističan za dišni sustav: na apikalnoj strani ima trepetljike –
posebno građene strukture koje imaju svojstvo da trepere od unutrašnjosti dišnog sustava
prema van: između tih stanica nalaze se jednostanične žlijezde koje nazivamo vrčaste
stanice i te vrčaste stanice produciraju sluz, ta sluz se nađe iznad trepetljiki, čestice prašine

1
koje udišemo se zalijepe za tu sluz, a trepetljike tjeraju sluz s prašinom van što mi onda
iskašljamo ili progutamo – dišni sustav stalno je čist u zdravih ljudi; kod pušača je taj epitel
oštećen/uništen: zamijeni ga pločasti epitel bez trepetljiki i sluz se nakuplja u bronhijima),
mnogoslojni pločasti epitel (ima više slojeva stanica; apikalno je spljošten; pokriva kožu;
najbrže stare u tijelu dva tkiva: koža (očituje se borama) i zglobovi (bol u zglobovima;
hrskavica je potporno tkivo koje nema krvnih žila nego se hrani difuzijom) – nemaju svoje
krvne žile nego ovise o okolini pa kad dođe do starenja žila i okolnog vezivnog tkiva, oni prvi
ostanu bez hranjivih tvari i još su dodatno izloženi vanjskom utjecaju;
mnogoslojni pločasti epitel kože građen je od više slojeva: bazalni sloj ili Stratum basale,
šiljati sloj ili Stratum spinosum, granularni sloj ili Stratum granulosum, jedan svijetli sloj
Stratum lucidum i sloj odumrlih stanica koje se nazivaju roževina ili Stratum corneum; to
epitelno tkivo (svako pa tako i mnogoslojni pločasti epitel) trajno se obnavlja, trajno se dijele
stanice: dijele se u bazalnom sloju, u mladosti brže, u starosti sporije; u spinoznom sloju
stanice se više ne dijele, ali taj sloj je najdeblji i stanice su povezane dezmosomima (vrlo
čvrste stanične veze koje drže stanice čvrsto zajedno; bolest u kojoj se stvaraju protutijela na
dezmosome, dezmosomi se raspadaju, raslojava se koža autoimuna bolest); u granularnom
sloju se u citoplazmi javljaju keratinske granule (keratin je protein koji štiti tijelo i kožu od
Sunčevih zraka i isušivanja); sloj odumrlih stanica ili sloj roževine ima puno lipida i služi za
sprječavanje isušivanja/isparavanja; mnogoslojni pločasti epitel u našem tijelu
najrasprostranjeniji): na koži je orožnjen, a u drugim dijelovima tijela je neorožnjeni pa ga
nalazimo još u jednjaku i u usnoj šupljini (osim na gornjem dijelu jezika);
prijelazni epitel (mokraćni sustav: od nakapnice bubrega, preko mokraćovoda do mokraćnog
mjehura); može mijenjati oblik ovisno o tome je li mjehur pun ili prazan: ako je mjehur
prazan, onda ima više slojeva, a ako je mjehur pun onda je rastegnut;
Žljezdani epitel je epitel koji tvori žlijezde: žlijezde su strukture ili organi koje vrše sekreciju
određene tvari; ako žlijezde izlučuju tvari na površinu tijela ili u unutrašnjost šupljih organa,
onda se nazivaju egzokrine žlijezde; ako žlijezde izlučuju tvari direktno u krv, onda su to
endokrine žlijezde; što se tiče građe, mogu biti jednostanične žlijezde (npr. one vrčaste
stanice u dišnom sustavu koje izlučuju sluz, te u probavnom sustavu) ili višestanične žlijezde
(složeni organ); ako imaju samo jedan kanal, onda su jednostavne žlijezde, a ako imaju
sustav kanala preko kojih luče taj sekret, onda su razgranate ili složene žlijezde; prema vrsti
sekrecije, ovisno o tome što izlučuju: egzokrine žlijezde mogu izlučivati sluz pa se zovu
mukozne žlijezde (sluz ili mucus), mogu izlučivati bistriju tekućinu koja obično sadrži enzime
pa se zovu serozne žlijezde, mogu izlučivati i sluz i bistriju tekućinu s enzimima pa se zovu
seromukozne žlijezde; endokrine žlijezde luče ili proteine ili steroide, a manji dio luči ___.
Glavna značajka egzokrinih žlijezda je da imaju izvodne kanale kojima su povezane s
površinom tijela ili cjevastih organa; i egzokrine i endokrine žlijezde nastaju iz ektoderma
(zametni listić iz kojeg se razvija koža i sav pokrovni epitel te živčani sustav i žljezdani
sustav); ako tijekom embrionalnog razvoja dio ektoderma uraste u podležeći mezenhim i tu
se razvije, nastat će žlijezda; ako veza s površinom ostane očuvana u obliku (izvodnog)
kanala, to će biti egzogena žlijezda; ako se veza s površinom izgubi, žlijezda će biti
endokrina; u sastavnom dijelu svih cjevastih organskih sustava (dišni sustav, probavni, spolni
sustav) uvijek se nalaze žlijezde i te žlijezde mogu biti jednostanične i višestanične; dvije
najveće egzokrine žlijezde u ljudskom tijelu: gušterača (probavni enzimi) i jetra (žuč)
Potporno tkivo daje potporu tijelu i to je najrasprostranjenije tkivo u tijelu zajedno s mišićnim
tkivom. Čine ga stanice i međustanična tvar: stanice u otvorenom smještaju: relativno malo
stanica i puno međustanične tvari i upravo ta međustanična tvar daje obilježja po kojima se
potporno tkivo dijeli. Dijeli se u tri grupe: vezivno, hrskavično i koštano tkivo, ovisno o tome
koja vrsta vlakana se nalazi u međustaničnoj tvari te kako ona izgleda.

2
Najrasprostranjenije je vezivno tkivo, a stanice koje izgrađuju vezivno tkivo i koje izlučuju
međustaničnu tvar nazivaju se fibroblasti. To su vretenaste stanice koje kada su aktivne tj.
kada sintetiziraju međustaničnu tvar imaju puno citoplazmatskih organela i tada se nazivaju
fibroblasti; kada su sintetizirale sve što su trebale, postaju inaktivne i sadrže malo
citoplazmatskih organela i nazivaju se fibrociti. Dakle ili aktivni fibroblasti ili inaktivni fibrociti
između kojih se nalazi međustanična tvar. Međustanična tvar ima dva osnovna dijela:
vlakna/niti i osnovna međustanična tvar. Vlakna ili niti su kruti dio međustanične tvari, a
osnovna međustanična tvar je tekući dio međustanične tvari i najvećim dijelom je čini voda,
ioni, proteoglikani rrazličiti ovisno o vrsti vezivnoga tkiva (hijaluronska kiselina, hondroitin
sulfat i sl.) Vlakna mogu biti kolagena, argirofilna (ili prekolagena ili retikularna) i elastična.
Najrasprostranjenija su kolagena vlakna i to kolagen tipa 1 (najčvršća vrsta kolagena) i on
ima karakterističnu strukturu: fibroblasti sintetiziraju molekule tropokolagena, on izlazi u
međustaničnu tvar i molekule tropokolagena se slažu i tvore vlakanca, vlakanca se pravilno
slažu i tvore vlakna, a vlakna čine jedan kolagenski snop i to je vrlo čvrsta struktura;
Retikularna ili argirofilna vlakna nisu pravilno složena kao kolagena vlakna, nego imamo finu
mrežu u koju se najčešće slažu limfociti, žljezdane tvari i slično. Retikularna vlakna nalazimo
u unutarnjim organima (npr. između stanica jetre) i u limfnim čvorovima. Elastična vlakna:
elastičnost: mogu se skupiti i rastegnuti. Imamo ih npr. u uški ili u aorti, tamo gdje se mora
nešto rastegnuti. Vezivno tkivo povezuje različite dijelove tijela i različita tkiva. Vezivno tkivo
s obzirom na to kako su vlakna u njemu poredana može biti rijetko, gusto i vezivno tkivo s
posebnim svojstvima. Rijetko vezivno tkivo znači da ima relativno malo vlakana koja su
međusobno isprepletena nepravilno, uvijek je neformirano, nema pravilnu strukturu. Gusto
vezivno tkivo znači da ima puno vlakana koja su zbijena, može biti neformirano (vlakna
nepravilno raspoređena) ili formirano (vlakna pravilno raspoređena). Neformiranog ima
najviše u organima, a formiranog ima manje. Formirano vezivno tkivo je karakteristično za
tetive (tetive su spojevi mišića i kosti). Vezivno tkivo s posebnim svojstvima imamo
retikularno, sluzavo, pigmentno, masno i elastično.
Hrskavično tkivo je građeno od stanica kojih je relativno malo i puno međustanične tvari.
Inaktivne stanice u hrskavičnom tkivu nazivaju se hondrociti, a aktivne stanice koje
sintetiziraju međustaničnu tvar nazivaju se hondroblasti. Te stanice zapravo se nalaze u
šupljinama međustanične tvari koje nazivamo lakunama. Međustanična tvar u hrskavičnom
tkivu: hondroitin sulfat A i hondroitin sulfat C (uz amorfnu osnovnu tvar vodu i elektrolite);
vlakna mogu biti kolagena ili elastična; ovisno o tome koju vrstu vlakana imamo i koliko
vlakana ima, hrskavično tkivo dijeli se na hijalinu hrskavicu, vezivnu hrskavicu i elastičnu
hrskavicu. Najviše u tijelu ima hijaline hrskavice: ona sadrži otprilike 40% kolagenih vlakana
u međustaničnoj tvari i izrazito bazofilne hondromukoproteine. Nijedna hrskavica, kao ni
epitelno tkivo, nema krvnih žila. Hijalina hrskavica oblaže površine zglobova i stijenku
dušnika, grkljana i bronha, nalazi se i na spoju rebara sa prsnom kosti i još u nekim drugim
dijelovima tijela. Vezivna hrskavica ima još više kolagenih vlakana, međutim ona je u tijelu
malo zastupljena: nalazi se između diskova kralježaka (kralježnica građena od kralježaka:
male kosti složene jedna na drugu povezane vezivnom hrskavicom) – intervertebralni disk:
dva dijela: vanjski dio koji čini vezivna hrskavica fibrozni prsten (annulus fibrosus) i unutrašnji
dio koji čini posebna vrsta vezivnog tkiva sluzavo tkivo i koje se ne može stlačiti
(amortiziranje). Kako starimo, vezivna hrskavica je sve slabija, prilikom saginjanja vezivni dio
nekadpukne, sluzavi dio izleti van i pritisne živac i to boli – prolaps diska. Elastična hrskavica
sadrži elastična vlakna, imamo ju u uški. Hrskavično tkivo nema krvnih žila, na svojoj površini
ima vezivo preko kojeg se hrani i to vezivo se naziva perihondrij (vezivno tkivo koje prekriva
površinu hrskavice i preko kojeg se hrskavica hrani).
Koštano tkivo ima stanice i međustaničnu tvar. Stanice smještene u lakunama: šupljine
međustanične tvari. Aktivne stanice koje sintetiziraju međustaničnu tvar nazivaju se

3
osteoblasti, a inaktivne stanice nazivaju se osteociti. Međustanična tvar u kosti sastoji se od
organskog i anorganskog dijela. Organski dio čine kolagena vlakna formirana, pravilno
složena. Anorganski dio ima u kosti, ali u tetivi ga nema i ne bi smjelo biti; anorganski dio je
kalcijev fosfat. Za kolagena vlakna se veže anorganski kalcij fosfat u obliku kristalića
hidroksiapatita. Imamo dvije vrste koštanog tkiva: spužvasta ili spongiozna kost i lamelarna ili
kompaktna kost. Unutarnji dio je spužvasti. Spužvasto koštano tkivo vrlo je porozno, čine ga
trabekule ili koštane gredice, a između njih su šupljine u kojima se nalazi koštana srž.
Spužvasto koštano tkivo nalazi se s unutrašnje strane većine dugih kostiju. Između
spužvastog koštanog tkiva i koštane srži nalazi se epitelni sloj endost. Koštana srž sadrži
stanice hematopoeze. Starenjem stanice hematopoeze zamjenjuje masno tkivo. S vanjske
strane kosti nalazi se kompaktno ili lamelarno koštano tkivo. Građeno je od osnovnih
građevnih i funkcionalnih jedinica koje se nazivaju osteoni. Osteoni se sastoje od središnjeg
kanala kroz koji prolazi krvna žila (preko koje se kost hrani) i taj središnji kanal se zove
Haversov kanal. Oko Haversovog kanala kolagena vlakna su složena u obliku koncentričnih
lamela. Haversov kanal s pripadajućim Haversovim lamelama čini osteon. Jedan do drugog
osteona čini kost. Između osteona nalaze se intersticijske ili prijelazne lamele koje
popunjavaju šupljine između cilindara osteona. I još kao pojačanje s vanjske i unutarnje
strane kosti nalaze se vanjske i unutrašnje osnovne (generalne) lamele. Na taj kolagen se
znači veže hidroksiapatit; kolagen (organski dio) daje kosti elastičnost, a hidroksiapatit
(anorganski dio) daje čvrstoću. Osteociti/osteoblasti se nalaze u lakunama između
Haversovih lamela. Vanjsku površinu kosti prekriva vezivno tkivo koje nazivamo pokosnica ili
periost. S unutrašnje strane nalazi se jedan sloj stanica endost uz koštanu srž. Svaku kost
hrani jedna krvna žila koja ulazi u kost kroz periost kroz šupljinu koja se zove foramen
nutricium i onda se grana u žile koje idu uzdužnom osovinom kosti kroz Haversove kanale.
Pored toga, imamo i žile koje idu okomito na uzdužnu osovinu i one su smještene u
Volkmannovim kanalima, oni poprečno povezuju Haversove kanale. Kost (za razliku od
ostalih tkiva) nema živčani par (?), ali periost na površini kosti ima puno živaca.
Mišićno tkivo ima sposobnost kontrakcije: stezanja i vršenja aktivnih pokreta. Tri vrste
mišićnog tkiva: skeletno, srčano i glatko mišićno tkivo. Glatko mišićno tkivo je građeno od
glatkih mišićnih stanica i imaju vretenast izgled (nalik na fibroblaste) i ima svojstva slabe, ali
spore i dugotrajne kontrakcije, nije pod utjecajem naše volje i čini stijenke organa koji nisu
pod utjecajem naše volje, a pokreću se (crijevo, mokraćni i spolni sustav). Skeletno ili
poprečno-prugasto mišićno tkivo: osnovna struktura nije mišićna stanica, nego se već u
embrionalnom razvoju stanice stapaju u jednu strukturu koju zovemo mišićno vlakno. Mišićno
vlakno je dugačko koliko je dugačak i neki mišić. To vlakno sadrži puno jezgara i ima
sposobnost kontrakcije čime omogućuje aktivne pokrete. Te su kontrakcije pod utjecajem
naše volje, jake su i relativno brze. Srčano mišićno tkivo građeno je od pojedinačnih stanica
(slično glatkom mišiću), a one su povezane ionskim kanalima kroz koje prolaze ioni što čini
da se srčane mišićne stanice kontrahiraju zajedno pa tako funkcionalno imitiraju mišićno
vlakno (skeletni mišić), te stanice čine funkcionalni sincicij (mišićno vlakno u skeletnom
mišiću je i morfološki i funkcionalni sincicij). Srčane kontrakcije su jake, brze i isprekidane.
Srce u minuti izbaci 5L, u satu 300L u mirovanju.
Živčano tkivo razlikuje se od svih ovih tkiva po tome što zapravo nema međustanične tvari,
nego postoje živčane stanice (neuroni), živčana vlakna i neuroglije. Neuron ima tijelo sa
jezgrom, kratke izdanke (dendriti) preko kojih neuron prima signale od drugih živčanih
stanica i jedan dugački nastavak (akson) koji ide do nekog ciljnog organa ili drugog živca.
Živčana vlakna čine aksoni s pripadajućom ovojnicom (koje čine vrsta glija stanica). Živčana
vlakna mogu biti takva da jedna glija stanica puno puta obavije taj akson (mijelinizirano
živčano vlakno), ima „puno“ stanične membrane i takvo vlakno provodi impulse ___. Kod
druge vrste vlakna akson se samo utisne u glija stanicu, nema duplikatura membrane i takvo

4
se vlakno naziva nemijelinizirano vlakno. Našu poprečno-prugastu muskulaturu inerviraju
mijelinizirana živčana vlakna. Glatku muskulaturu gdje su kontrakcije polagane inervira
nemijelinizirano živčano vlakno. Dok živčane stanice stvaraju i provode impulse, dotle glija
stanice ne stvaraju akcijski potencijal, ne provode impulse, nego služe kao potpora
neuronima. Budući da neuroni mogu biti i u središnjem i u perifernom živčanom sustavu,
imamo dvije vrste glija: glija stanice u SŽS i glija stanice u PŽS. Imamo četiri tipa glija stanica
u SŽS: oligodendroglija, ependim, astroglija i mikroglija. Oligodendroglija su stanice koje vrše
mijelinizaciju u SŽS. Ependim su stanice koje oblažu moždane komore, šupljine u mozgu u
kojima se nalaze likvor. Astroglija su stanice koje sudjeluju u metabolizmu u mozgu, daju
potporu moždanim strukturama i nalaze se oko krvnih žila u mozgu. Mikroglija su stanice
koje imaju sposobnost fagocitoze (u ostalim dijelovima tijela to obavljaju makrofagi). U PŽS
imamo dvije vrste glija stanica: Schwannove stanice i amficiti (periciti). Schwannove stanice
su glija stanice koje vrše mijelinizaciju perifernih živaca (jezgre živčanih stanica u
kralježničkoj moždini, prema periferiji idu živci: aksoni koje okružuje mijelinska ovojnica, a tu
mijelinsku ovojnicu u PŽS stvaraju Schwannove stanice). Amficiti ili periciti su glija stanice
koje nalazimo u perifernim ganglijima. Periferni gangliji su dio perifernog živčanog sustava uz
živce: osjetni gangliji (uz kralježnicu), gangliji autonomnog živčanog sustava simpatikusa
(ispred kralježnice). Gangliji su tijela živčanih stanica izvan SŽS. Glija stanica koje okružuju
neurone u ganglijima nazivaju se amficiti ili periciti.
Kratki uvod u fiziologiju:
Najveći dio našeg organizma čini voda: dvije trećine u stanici i jedna trećina izvan stanice.
Više se mijenja izvanstanična tekućina. Da bi svaka od 10 bilijuna stanica (10^12) mogla
dobro živjeti, važno je da unutrašnji okoliš našeg organizma, međustanična tekućina bude
konstantna: znači da određene varijable (parcijalni tlak O2, CO2, koncentracije pojedinih
iona) u međustaničnoj tekućini budu stalne. Da bi stanica mogla funkcionirati, mora biti u
optimalnom okolišu. Da bi se taj optimalni okoliš ostvario, postoji mehanizam koji se naziva
homeostaza. Homeostatski mehanizmi su osnovni fiziološki mehanizmi kojima je svrha
održavanje nepromijenjenih, stalnih uvjeta u unutrašnjem okolišu, tj. u izvanstaničnoj
tekućini.
Kako se održava homeostaza? Stanica se nalazi u izvanstaničnoj/međustaničnoj tekućini. Ta
međustanična tekućina komunicira komunicira preko vrlo tanke stijenke kapilare (koje čini
samo jedan sloj stanica, endotel) sa krvlju i sve što je u krvi može ući u međustaničnu
tekućinu i obrnuto, sve što je u međustaničnoj tekućini može ući u krv po zakonima
koncentracijskog gradijenta. Sama krv cirkulira po cijelom tijelu i svaki organ sudjeluje na
svoj način u homeostazi, ali svi funkcioniraju na sličan način: mehanizmom negativne
povratne sprege. Mehanizam negativne povratne sprege osnovni je homeostatski
mehanizam, temeljni mehanizam u fiziologiji. Svrha svih naših organa je sačuvati
homeostazu, sačuvati konstantne uvjete u međustaničnoj tekućini. Kad se neka varijabla u
međustaničnoj tekućini poveća, aktivirat će se mehanizmi koji će ju sniziti. Kad se neka
varijabla snizi, aktivirat će se mehanizmi koji će tu varijablu povisiti.
Mehanizam pozitivne povratne sprege: nešto se promijeni i dovede do niza promjena koje će
tu promjenu još povećati. Ako izgubimo krvi do 1L, tlak će pasti i aktivirat će se simpatikus i
on će kontrahirati srce.

DRUGI DIO: FIZIOLOGIJA MEMBRANE, ŽIVACA I MIŠIĆA

Raspored iona s obiju strana stanične membrane: s vanjske strane stanične membrane
(izvanstanična tekućina): Na+, Ca2+, Cl-, HCO3-; s unutrašnje strane stanične membrane
(unutarstanična tekućina): K+, Mg2+, PO43-. Prijenos tvari kroz staničnu membranu dijeli se na
dvije vrste: pasivni i aktivni prijenos. Pasivni prijenos znači prijenos bez utroška energije, niz
5
koncentracijski gradijent: tvari se prenose iz područja više koncentracije u područje niže
koncetnracije i sinonim za pasivni prijenos je difuzija. Aktivni prijenos je prijenos tvari uz
utrošak energije, nasuprot koncentracijskom gradijentu: iz područja niže u područje više
koncentracije. Difuzija može biti jednostavna ili olakšana. Jednostavna može biti kroz lipidni
dvosloj ili kroz bjelančevinske kanale u staničnoj membrani. Olakšana difuzija ide pomoću
bjelančevinskih nosača. Bjelančevinski nosači su neophodni i za aktivni prijenos. Aktivni
prijenos može biti primarni i sekundarni. Jednostavnom difuzijom kroz lipidni dvosloj prenose
se tvari topljive u lipidima: kisik, CO2, dušik, alkoholi, steroidni hormoni i druge tvari steroidne
građe. Olakšana difuzija kroz bjelančevinske kanale ide za tvari netopive u lipidima: ioni,
voda, urea. Bjelančevinski kanali mogu biti svakakvih oblika, različite građe. Kako se postiže
selektivnost? Obično kroz kanale mogu prolaziti i neki drugi ioni osim iona za koji se smatra
da je dominantan za taj kanal, a uglavnom se selektivnost postiže na temelju veličine te pore
u tom kanalu kroz koji prolazi ion: tako da veći ioni mogu prolaziti, a manji ne mogu, ili
obrnuto. Drugi način postizanja selektivnosti je pomoću naboja tog kanala s unutrašnje
strane kanala. Često se govori o vratima kanala koja ovisno o konformaciji samog proteina
kanala mogu biti otvorena ili zatvorena pa je kanal ili otvoren ili zatvoren. Difuzija ovisi o
razlici u koncentraciji: što je veća razlika u koncentraciji tvari s dviju strana membrane, bit će
veća difuzija; ovisi o električnom potencijalu, o razlici potencijala, tj. o razlici električne
energije u tom električnom polju: što je veća razlika u energiji, bit će veća difuzija; ovisi i o
tlaku: što je veća razlika u tlakovima, bit će veća difuzija.
Što je to olakšana difuzija? Postoje također proteine, ali nisu proteinski kanali, nego proteini
nosači. Za razliku od kanala, da bi se prenijela tvar pomoću proteina nosača olakšanom
difuzijom, oni moraju promijeniti konformaciju. Ali to je isto difuzija, prijenos tvari ide niz
koncentracijski gradijent, bez utroška energije. Molekula ili tvar koja se prenosi veže se za
protein nosač, a nakon što se promijeni konformacija proteina nosača, tvar se otpušta s
nosača na drugu stranu stanične membrane. Što se tiče dinamike ili veličine, ovisnost
veličine difuzije o koncetnraciji tvari za jednostavnu difuziju je linearna: što je veća razlika u
koncentraciji tvari, bit će veća difuzija. Dinamika je drukčija za olakšanu difuziju: u početku
kako raste koncentracija tvari, tako raste i veličina difuzije, no kasnije s porastom
koncentracije tvari veličina difuzije postiže plato iznad kojeg ne može rasti zato što je veličina
difuzije ograničena upravo promjenom konformacije proteina nosača: proteinski nosač ne
može tako brzo mijenjati svoju konformaciju kao što brzo može nastati koncentracijski
gradijent pa se ne može dalje povećati veličina difuzije kako raste koncentracija tvari. Isto
tako, ako se dvije molekule vežu na isti proteinski nosač, u tom slučaju će ukupna veličina
difuzija jedne od tih dviju molekula biti manja zato što je druga molekula u kompeticiji s
prvom molekulom za proteinski nosač i na taj način smanjuje njezinu veličinu difuzije. Znači
prijenos same molekule X je veći nego kad se prenose molekule X i Y: molekula Y smanjuje
veličinu difuzije molekule X jer se natječe za isto bjelančevinski nosač.
Posebna vrsta difuzije jest difuzija vode kroz membranu koja je propusna za vodu, a nije
propusna za otopljene tvari i ta difuzija naziva se osmoza. To je jednostavna difuzija vode
kroz bjelančevinske kanale. Voda difundira iz područja veće koncentracije vode u područje
manje koncentracije vode, odnosno iz područja manje koncentracije otopljenih tvari u
područje veće koncentracije otopljenih tvari. Otopljene tvari su osmotski aktivne tvari.
Tonicitet je osobina neke otopine prema njezinom učinku na osmotsko gibanje vode u
odnosnu na drugu zadanu otopinu. Ako je koncentracija otopljenih tvari u nekoj stanici
jednaka koncentraciji otopljenih tvari u otopini u kojoj se nalazi stanica, kažemo da je ta
otopina izotonična. Ako je koncentracija otopljenih tvari u toj vanjskoj otopini manja nego
koncentracija otopljenih tvari u stanici, onda je takva otopina hipotnična otopina; u tom će
slučaju voda difundirati iz otopine u stanicu i stanica će bubriti. U suprotnom slučaju, ako se
voda nalazi u hipertoničnoj otopini u kojoj je koncentracija otopljenih tvari veća nego
koncentracija otopljenih tvari u stanici, voda će izlaziti iz stanice u vanjsku otopinu i stanica

6
će se skvrčiti.
Aktivni prijenos je prijenos nasuprot koncentracijskom gradijentu uz utrošak energije. Dijeli se
na primarni aktivni prijenos i sekundarni aktivni prijenos. Kod primarnog aktivnog prijenosa
postoje proteini u samoj staničnoj membrani koji imaju sposobnost cijepanja ATP-a, odnosno
stvaranja energije i onda ta energija omogućuje da se tvar koju oni prenose prenosi nasuprot
koncentracijskom gradijentu. Najpoznatiji primjeri su natrij-kalij crpka, protonska crpka i
kalcijska crpka. Sekundarni aktivni prijenos uključuje prijenos najmanje dvije tvari od kojih
jedna ide niz svoj koncentracijski gradijent i onda taj prijenos oslobađa količinu energije koja
se onda troši za prijenos druge tvari koja ide nasuprot koncentracijskom gradijentu. Na-K
crpka je najpoznatiji primjer primarnog aktivnog transporta, nalazi se u svim stanicama. Radi
se o proteinu koji prenosi 3 Na+ iz stanice prema van (u vanstaničnoj tekućini je veća
koncentracija Na+ nego u stanici) i suprotno prenosi 2 K+ iz vanstanične tekućine prema
stanici (u stanici je veća koncentracija K+ nego u izvanstaničnoj tekućini). Dio tog proteina
koji ima sposobnost cijepanja ATP-a je s unutrašnje strane stanične membrane, s
citoplazmatske strane. Prvo se 3 Na+ vežu s unutrašnje strane proteinskog nosača, znači
Na-K crpke, nakon toga se veže i ATP, zatim se cijepa ATP, otpušta se ADP, Pi ostane
vezan za protein nosač, promijeni se konformacija proteina nosača, 3 Na+ se otpuste u
izvanstaničnu tekućinu, a s vanjske strane se vežu 2 K+, otpušta se Pi, ponovno se mijenja
konformacija Na-K crpke u prvotno stanje i otpuštaju se 2 K+ u stanicu. Na-K crpka se nalazi
na svim stanicama, bitna je za stvaranje membranskog potencijala i kod aktivnog potencijala
i kod svih prijenosnih procesa u stanici. Kalcijska crpka prenosi kalcij nasuprot njegovom
koncentracijskom gradijentu, nalazi se na membrani sarkoplazmatskog retikuluma.
Protonska crpka je važna jer su mnogi lijekovi inhibitori protonske crpke.
Kod sekundarnog aktivnog prijenosa prenose se najmanje dvije tvari od kojih jedna ide niz
svoj koncentracijski gradijent, a druga ide nasuprot svom koncentracijskom gradijentu. U tom
slučaju govorimo o sekundarnom aktivnom prijenosu te druge tvari koja se prenosi nasuprot
svom koncentracijskom gradijentu. Ako se te dvije tvari prenose u istom smjeru, onda se to
zove kotransport ili simport. Ako se te dvije tvari prenose u suprotnom smjeru, onda se to
zove kontratransport ili antiport. Jedan od najraširenijih primjera je kotransport Na i glukoze,
primjerice u crijevima i bubrezima gdje se Na+ prenosi niz svoj koncentracijski gradijent, iz
izvanstanične tekućine u stanicu, i onda energija dobivena prijenosom natrija iskoristi se za
prijenos molekule glukoze nasuprot koncentracijskom gradijentu (iz izvanstaničja u stanicu).
U bubregu primjerice postoji i natrij-kloridni kotransporter. Taj prijenosnik blokira jedna od
vrsta diuretika. Prenosi se jedan pozitivni i jedan negativni ion i onda je takav simport
elektroneutralan jer se ne događa promjena naboja s jedne i druge strane stanične
membrane. U bubregu se također tako prenose i Na i aminokiseline. U tom slučaju imamo
samo 1 pozitivni ion pa govorimo o elektrogenom simportu jer se mijenja naboj s vanjske i
unutrašnje strane membrane. U bubregu ima i vrlo rašireni kontratransport natrija i protona:
jedan pozitivni ion ide u stanicu, a drugi van stanice pa govorimo o elektroneutralnom
antiportu.
Membranski potencijal postoji na svim staničnim membranama. Lako ga možemo izmjeriti na
najvećim stanicama kao što su neuroni. On nastaji zbog razlike u električnim energijama
unutar električnog polja unutar i van stanice. Mjeri se u voltima ili milivoltima i on je obično
negativan (u mirovanju).
Zbog čega on nastane? Nastane zbog razlike u količini i koncentraciji iona s jedne i druge
strane stanične membrane, a te razlike nastanu zbog difuzije tih iona u stanicu ili van
stanice. Kalij kojeg ima normalno više unutar stanice nego van stanice će difundirati kroz
kalijeve kanale u izvanstanični prostor jednostavnom difuzijom kroz kaloieve bjelančevinske
kanale. Međutim, s obzirom na to da je u izvanstaničnom prostoru više pozitivnih naboja,
onda će ta razlika u potencijalu uzrokovati difuziju kalija natrag u stanicu. U jednom trenutku

7
će se prijenosni procesi kalija van stanice i u stanicu izjednačiti na nekoj određenoj razini
potencijala. Taj potencijal se zove difuzijski potencijal ili Nernstov potencijal i on se
izračunava na ovaj način EMS (mV) = ± 61 log (koncentracija unutra / koncentracija vani) i za
kalij iznosi otprilike -94 mV. Ako isto primijenimo za natrij, dobit ćemo da je difuzijski
potencijal za natrij +61 mV. Što znači ovo minus 94 mV za K? Taj potencijal nam govori o
tome kakva je unutrašnjost stanice u odnosu na ovaj dio izvan stanice: u ovom slučaju za
kalij, unutrašnjost stanice je elektronegativnija nego vanstaničje. Imamo kalij i natrij i sad to
trebamo nekako objediniti. Imamo još jedan ion kojeg ima u značajnoj koncentraciji da može
utjecati na taj potencijal, a to je ion klora. Znači ta su tri iona (K+, Na+, Cl-) najvažnija u
nastanku membranskog potencijala, najvažniji je njihov koncentracijski gradijent. Stupanj
važnosti pojedinog iona ovisit će o propusnosti tog bjelančevinskog kanala za taj određeni
ion. Naravno, tu će se još uključiti i Na-K crpka koja sudjeluje u stvaranju membranskog
potencijala uz ove difuzijske procese. Imamo situaciju da nakon što je dodana Na-K crpka,
taj membranski potencijal iznosi otprilike -90 mV. Taj potencijal koji se izmjeri ili izračuna po
formuli, on je najbliži difuzijskom potencijalu za kalij što znači da su u nastanku tog
membranskog potencijala u stanici najvažinji iona kalija jer je onda taj membranski potencijal
koji u konačnici dobijemo kad u obzir uzmemo i natrij i kalij i kloride i Na-K crpku je najbliži
difuzijskom potencijalu za kalij. Dakle, uglavnom je taj membranski potencijal u mirovanju u
svih stanica negativan, kreće se oko -90 mV, plus minus 10, 20 mV ovisno o vrsti stanice.
Znači da je u većine stanica prostor unutar stanice elektronegativniji od prostora izvan
stanice. Taj membranski potencijal može se promijeniti, ali ne u svim stanicama. On se može
promijeniti u živčanim i mišićnim stanicama.
Akcijski potencijal se odnosi zapravo na fiziologiju živaca jer se govori o promjeni
membranskog potencijala na živcima. Imamo potencijal u mirovanju koji je uglavnom -90 mV.
U živčanim vlaknima, živcima, može se membranski potencijal promijeniti: može postati ili
manje negativan ili više negativan. Situacija u kojoj membranski potencijal postane manje
negativan, kad ide prema pozitivnim vrijednostima potencijala, zove se depolarizacija. Ako
membranski potencijal postane više negativan, to se zove hiperpolarizacija. Akcijski
potencijal je promjena membranskog potencijala stanice iz mirovanja prema pozitivnom
potencijalu, to je depolarizacija i nakon toga vraćanje prema negativnom potencijalu,
repolarizacija. U tipičnom slučaju membranski potencijal se promijeni do +30 mV.
Zašto do toga dolazi? Za membranski potencijal mirovanja prenose se Na+ i K+ kroz
staničnu membranu jednim dijelom difuzijom kroz bjelančevinske kanale (ne mogu kroz
lipidni dvosloj jer nisu topljivi u lipidima) i to su natrijevi i kalijevi kanali i drugim dijelom Na-K
crpkom. U ovom slučaju postoji nova vrsta kanala, ali opet natrijevi i kalijevi kanali, i to su
kanali koji su ovisni o naponu (to nisu isti natrijevi i kalijevi kanali zbog kojih nastane
membranski potencijal), to su novi kanali koji se nalaze na stanicama koje su sposobne
stvoriti akcijski potencijal, dakle promijeniti membranski potencijal. Dakle, to su kanali koji se
otvaraju i zatvaraju ovisno o naponu. (Postoje i kanali koji su ovisni o kemijskim tvarima koji
se otvaraju i zatvaraju kad se kemijska tvar veže ili otpusti s njih pa se takvi kanali nazivaju
kanali ovisni o ligandu.)
U stanju mirovanja zatvoreni su i natrijevi i kalijevi kanali ovisni o naponu. Kako nastane
depolarizacija? Tako da se otvaraju natrijevi kanali ovisni o naponu. Znači imamo dvije vrste
pozitivnih iona, kako će unutrašnjost stanice postati pozitivna? Tako da u unutrašnjost
stanice uđe veća količina pozitivnih iona. Koji ioni mogu difuzijom doći u unutrašnjost
stanice? Jedino natrijevi (mogu i kalcijevi, ali natrijevih ima najviše) jer njih ima najviše izvan
stanice koji onda zbog koncentracijskog gradijenta mogu ući u stanicu i na taj način dovseti
do depolarizacije stanice. Natrijevi kanali ovisni o naponu se otvaraju nakon što nastane
inicijalna promjena membranskog potencijala i ta prva promjena membranskog potencijala
može biti uzrokovana prijenosom signala s primjerice druge živčane stanice ili zbog nekakve

8
deformacije ili zbog čitavih niza drugih razloga može nastati ta prva, inicijalna promjena
membranskog potencijala prema manje negativnom koja će otvoriti te natrijske kanale ovisne
o naponu i kad su oni jednom otvoreni, natrij ulazi u stanicu zbog razlike u koncentracijama
natrija izvan i unutar stanice i nastane depolarizacija. Nakon što nastane određeni pozitivni
membranski potencijal, zatvorit će se natrijski kanali ovisni o naponu, ali će taj pozitivni
potencijal s unutrašnjosti stanice otvoriti kalijeve kanale ovisne o naponu i onda će kalij
izlaziti iz stanice u izvanstaničje, znači pozitivni ioni će izlaziti van stanice i stanica će se opet
vratiti u stanje negativnog membranskog potencijala i to se zove repolarizacija. Ta
repolarizacija može ići malo negativnije od onog normalnog membranskog potencijala
mirovanja od -90 mV pa se onda to zove hiperpolarizacija koja se onda vraća natrag kad se
zatvore kalijevi kanali ovisni o naponu u ovom elektronegativnom mediju. Za vrijeme kad
nastane akcijski potencijal, kad imamo depolarizaciju i repolarizaciju, ne može se dogoditi
novi akcijski potencijal, nova promjena potencijala stanične membrane i to svojstvo se zove
refrakternost. Kažemo da su te stanice, odnosno te membrane refrakterne i ta refrakternost
je apsolutna, nikakvi podražaj ne može izazvati novi akcijski potencijal u stanjima
depolarizacije; u hiperpolarizaciji je refrakternost relativna što znači da neki vrlo jaki podražaji
mogu ponovno i u toj fazi uzrokovati novi akcijski potencijal. Znači refrakternost je apsolutna
za vrijeme depolarizacije, a relativna za vrijeme hiperpolarizacije. Dakle kad na tom jednom
mjestu na membrani živčane stanice nastane akcijski potencijal, dakle promijeni se (inače je
normalno da je unutrašnjost negativna, a prostor izvan stanice pozitivan) negativnost na tom
jednom mjestu, unutrašnjost postane pozitivna, a prostor izvan stanice negativan, dakle na
tom jednom mjestu nastane akcijski potencijal i onda će se on širiti duž stanične membrane
zbog ove razlike u potencijalu.
Većina živaca ima nekakve ovojnice, tipične su ovojnice izgrađene od glija stanica izvan
središnjeg živčanog sustava, to su Schwannove stanice; to su mijelinske ovojnice. Veći dio
živca obavija Schwannova stanica, a samo su manji dijelovi između Schwannovih stanica
nisu obavijeni mijelinskom ovojnicom i nazivaju se Ranvierovi čvorići. Mijelinska ovojnica
služi kao izolator i na tim se mjestima ne stvara akcijski potencijal. Zašto je to bitno? Zato što
se onda može puno brže prenositi taj akcijski potencijal koji nastane na jednom Ranvierovom
čvoriću na druge Ranvierove čvoriće, znači ne mora ići kroz cijelu staničnu membranu i
širenje akcijskog potencijala na taj način zove se skokovito ili saltatorno širenje akcijskog
potencijala i zbog toga je prenošenje tih impulsa (zapravo se prenosi akcijski potencijal) kroz
membranu živca puno brže u živaca koji imaju mijelinsku ovojnicu od onih koji nemaju
mijelinsku ovojnicu.
Fiziologija mišića:
Mišićno tkivo jedno je od osnovne 4 vrste tkiva i dijeli se na skeletno ili poprečno-prugasto
mišićno tkivo, glatko mišićno tkivo i srčano mišićno tkivo.
Skeletni mišići se uglavnom hvataju za kosti i njihova je osnovna zadaća kretnja tijela.
Hvataju se za kosti pomoću tetiva. Jedan mišić se sastoji od više snopova mišićnih vlakana.
Jedan snop ili fasciculus. Više snopova mišićnih vlakana – jedan snop mišićnih vlakana –
jedno mišićno vlakno. Svaka od tih podjedinica ima svoju vezivnu ovojnicu pa se onda oko
samog mišića, dakle oko više snopova mišićnih vlakana nalazi ovojnica koja se zove
epimisium, koja obavija više snopova mišićnih vlakana. Vezivna ovojnica oko jednog snopa
mišićnih vlakana se zove perimisium. Vezivna ovojnica oko jednog mišićnog vlakna se zove
endomisium. Mišićno vlakno je osnovna građevna jedinica skeletnih mišića. Mišićno vlakno
nastaje za vrijeme embrionalnog razvoja spajanjem više mišićnih stanica. Mišično vlakno ima
sve dijelove koje inače ima normalna stanica, samo što ima puno jezgara, ima i sve stanične
organele, endoplazmatski retikulum koji se ovdje zove sarkoplazmatski retikulum, ima
citoplazmu koja se zove sarkoplazma, ima staničnu membranu koja se zove sarkolema
(stanična membrana mišićnog vlakna). Oko sarkoleme je endomisium ili vezivna ovojnica

9
oko svakog mišićnog vlakna. Unutar svakog mišićnog vlakna, u sarkoplazmi ima najviše
mišićnih vlakanaca ili miofibrila. Mišićna vlakanca se sastoje od mišićnih niti ili miofilamenata.
Vlakno – vlakance – nit. Mišićne niti mogu biti tanke ili debele. Tanke su aktinske niti, a
debele su miozinske niti. Aktinske i miozinske niti su posložene u pravilnom rasporedu.
Između dvije aktinske niti je miozinska nit. Aktinske niti su pričvršćene za glikoproteinski dio
koji se zove Z-disk. Tu je još i jedan protein koji se zove titin (titinska nit, titinski filament) koji
je također vezan na Z-disk i on učvršćuje i aktinsku i miozinsku nit. Aktinska nit se sastoji
najvećim dijelom od proteina aktina. Aktin je građen tako da ima puno kuglastih molekula G-
aktina (globularni) koje se onda polimeriziraju u nitastu strukturu koja se onda zove F-aktin
(filamentozni, nitasti protein). U toj aktinskoj niti imamo još dva proteina: tropomiozin
(prekriva aktivna mjesta na aktinu: to su ona mjesta na koja se može vezati miozin) i troponin
(ima tri dijela: troponin C, troponin I i troponin T; troponin C veže kalcij, troponin T veže
tropomiozin, a troponin I veže troponin za aktin). Miozinska ili debela nit sastoji se od jako
velikog broja molekula miozina (koja izgleda kao palica za golf). Molekula miozina sastoji se
od dvaju lakih i četiriju teških lanaca i može se podijeliti na ravni i zadebljali dio koji se zove
glavica. U glavici miozina su 4 laka lanca i krajnji dijelovi teških lanaca. Dakle puno molekula
miozina u miozinskoj niti. Poprečna ispruganost. Vidimo široke bijele trake, široke tamne
crne trake. Ove bijele trake su tanke ili aktinske niti. U sredini je crna crta koja odgovara Z-
disku. Te bijele pruge zovu se I-pruge i u njima su samo aktinske niti. Ove crne pruge zovu
se A-pruge i tu se preklapaju aktinske i miozinske niti, osim u ovom središnjem dijelu koji je
malo manje taman, gdje su samo miozinske niti. Taj dio gdje su samo miozinske niti zove se
H-pruga. Područje između dvije Z-ploče ili Z-diska zove se sarkomera: to je osnovna
kontraktilna jedinica skeletnog mišićnog vlakna. U jednom mišićnom vlaknu ima puno
sarkomera: ono što se događa u jednoj sarkomeri događa se u svim sarkomerama. A što se
događa u toj jednoj sarkomeri? Događa se promjena stanja glavice miozina, vezanje i
odcjepljivanje od aktina. Glavica miozina ima enzimatsku, ATPaznu aktivnost, može cijepati
ATP. Glavica miozina se veže za molekulu aktina na određenim mjestima na aktinu koja se
zovu aktivna mjesta i koja inače normalno u stanju mirovanja prekriva tropomiozin tako da se
onda ta miozinska glavica ne može vezati za aktin. Onda kad treba doći do kontrakcije, onda
će doći do otkrivanja aktivnih mjesta, tropomiozin će se malo pomaknuti i otkrit će ta aktivna
mjesta i onda će se glavica miozina spojiti s molekulom aktina i to se događa stalno u
ciklusima kad se mišići kontrahiraju. Takav jedan ciklus se zove ciklus poprečnog mosta.
Dakle, ovisno o tome što je vezano na glavicu miozina, je li ATP, je li razgrađeni ATP
odnosno ADP i Pi ili nije ništa vezano, ovisno o tome doći će do spajanja ili nespajanja
miozinske glavice s aktinom. Nakon što se na glavicu miozina veže ATP, glavica miozina ga
cijepa u ADP i Pi. To na neki način zapinje glavicu miozina, ona postaje zapeta i u tom
obliku, kad je vezan na nju ADP i Pi, može se vezati miozinska glavica za aktin, samo u tom
obliku (ali pod uvjetom da su aktivna mjesta na aktinu otkrivena, da nisu pokrivena
tropomiozinom). Nakon toga, kako ta zapeta glavica miozina ima neku energiju, doći će do
otpuštanja ADP i Pi i doći će do pomaka glavice miozina i međusobno će se pomaknuti
aktinska i miozinska nit jedna prema drugoj. U takvom stanju, nakon što se to dogodilo i
nakon što na miozinskoj glavici nema više vezano ni ATP ni ADP ni Pi, u stanjima kad postoji
u okolini dovoljno ATP-a, na nju će se vezati ATP, a u stanju kad je na miozinsku glavicu
vezan ATP, ona ne može biti vezana za aktin i onda će se otpustiti od aktina. Nakon toga će
miozinska glavica ponovno pocijepati ATP, ponvono se zapeti i ona će se ponovno moći
vezati za aktin i tako će se zatvoriti krug, tj. ciklus poprečnog mosta i to će se stalno događati
kad je mišićno vlakno podraženo na kontrakciju. Jedan od uvjeta da bi se glavica miozina
vezala za aktin je da na nju nije vezan ATP, nego ADP i Pi, a drugi uvjet je da budu otkrivena
aktivna mjesta na aktinu. Kako dolazi do otkrivanja tih aktivnih mjesta na aktinu? Tako da u
sarkoplazmu mišićnog vlakna dođe velika količina kalcija. (Kako i za stanicu, tako i za
mišićno vlakno vrijedi da je puno manja koncentracija Ca2+ u unutrašnjosti nego u

10
vanstaničju). U sarkoplazmi se nakuplja kalcij i kalcij će se vezati za troponin C na aktinskoj
niti i na taj način će uzrokovati promjenu konformacije troponin-tropomiozin kompleksa i
tropomiozin će se isto tako pomaknuti i osloboditi aktivna mjesta na aktinu na koja se onda
mogu vezati miozinske glavice. Taj pomak aktina prema miozinu nakon što zapeta miozinska
glavica otpusti ADP i Pi otprilike iznosi 10 nm, zamah (powerstroke) aktinske prema
miozinskoj niti. Ako nema ATP-a u stanici (primjerice kad stanica pa i organizam umre),
nastane mrtvačka ukočenost, rigor mortis: nema ATP-a koji bi se vezao za glavice miozina i
oslobodio od aktina pa glavice miozina nakon smrti ostanu vezane za aktin pa će mišići neko
vrijeme nakon smrti biti ukočeni, kao da su kontrahirani.
Nakon što se dogodi više tih ciklusa poprečnih mostova, međusobno će se približavati 2
aktinske i 2 miozinske niti tako da će ova H-zona gdje je samo miozin biti sve kraća, tj. tanja i
tanja, tj. mišićno vlakno će se skraćivati, odnosno mišić će se kontrahirati. U potpuno
kontrahiranom mišiću nema više H-pruge (područje gdje je samo miozin).
Dakle, što nam sve treba za samu kontrakciju? Treba nam energija u obliku ATP-a, trebaju
nam kalcijevi ioni Ca2+.
Što se tiče energije, ATP je glavni čimbenik, mišić ne zna kad će mu trebati ATP za
kontrakciju, a energiju ne možemo pohranjivati u obliku ATP-a, nego se on potroši vrlo brzo
nakon nastanka. Energija mora biti pohranjena u nekom drugom obliku i to u spoju koji se
zove fosfokreatin ili kreatin-fosfat: to je dominantan, energijom bogati spoj u mišićima koji
služi zapravo kao neka vrsta pohrane energije umjesto ATP-a, iz njega nastanu fosfati koji se
koriste za sintezu ATP-a. Drugi energetski bogati spoj je glikogen, polimer glukoze, a onda
razgradnjom glukoze, glikolizom i oksidativnom fosforilacijom nastaje ATP.
Kako mišić zna da se treba kontrahirati? Na kraju svakog mišića se nalaze živčani završeci
koji će prenijeti signal tom mišiću da se treba kontrahirati. To se zove neuro-muskularna
veza, prijenos signala sa živca na mišić je neuro-muskularni prijenos signala.
Kako izgledaju krajevi tog živca, aksona? Na kraju aksona se nalazi velik broj mitohondrija i
sinaptičkih mjehurića/vezikula u kojima se nalazi kemijska tvar koja će biti zadužena za
prijenos sa signala sa živca na mišić, ta kemijska tvar zove se neurotransmitor, i ta tvar će se
otpustiti u prostor između kraja živca i same sarkoleme (membrane živčanog vlakna), taj
prostor zove se neuromuskularna pukotina, a sami taj dio sarkoleme mišićnog vlakna zove
se motorička završna ploča. O kojem se neurotransmiteru radi? Radi se o acetil-kolinu. U tim
sinaptičkim mjehurićima se nalazi acetil-kolin koji će se otpustiti u sinaptičku
neuromuskularnu pukotinu kada ovim živcem dođe akcijski potencijal, živčani impuls. Acetil-
kolin će se vezati na kanale na membrani sarkoleme. Ti kanali su natrijevi kanali (ali ne
ovisni o naponu) ovisni o ligandu i bit će otvoreni ili zatvoreni ovisno o tome je li na njih
vezan ligand, u ovom slučaju acetil-kolin. Kad se kemijske tvari vežu na neke proteine na
staničnoj membrani, ti se proteini zovu receptori. Dakle, natrijski kanali ovisni o ligandu su
ujedno i receptori za acetil-kolin, i to nikotinski receptori (acetil-kolin ima u organizmu dvije
vrste receptora: nikotinski i muskarinski). Kad se na natrijske kanale ovisne o ligandu veže
acetil-kolin, natrijski kanali se otvore i natrij ulazi izvana u sarkoplazmu, sarkoplazma
postane pozitivna i događa se promjena membranskog potencijala na samoj sarkoplazmi. To
je dakle druga vrsta stanica na kojima može doći do promjene membranskog potencijala, uz
živčane stanice, skeletne mišićne stanice/vlakna. Nastat će akcijski potencijal na membrani
sarkoleme. To će imati još neke posljedice: imat će utjecaja na kalcijske kanale na sarkolemi,
ti kalcijski kanali zovu se dihidropiridinski receptori (DHP) i ovisni su o naponu; ti kalcijski
kanali su u uskoj vezi s jednim drugim proteinom koji se nalazi na membrani
sarkoplazmatskog retikuluma i taj se protein zove rianodinski receptor (RYR) i isto je kalcijski
kanal. Znači, kad nastane akcijski potencijal na sarkolemi zbog ulaska Na+ kroz Na-kanale
ovisne o acetil-kolinu, doći će do aktivacije DHP receptora ovisnih o naponu i ta aktivacija
DHP receptora uzrokovat će otvaranje RYR receptora koji su zapravo kalcijski kanali na
sarkoplazmatskom retikulumu i kalcij će onda iz sarkoplazmatskog retikuluma ući u

11
sarkoplazmu. Znači, osnovni izvor onog kalcija potrebnog za kontrakciju da se veže na
troponin C je sarkoplazmatski retikulum. Nakon što se membrana repolarizira, zatvorit će se
RYR ili kalcijski kanal, više kalcij neće izlaziti van stanice (ili iz sarkoplazmatskog
retikuluma?). Taj kalcij se mora vratiti u sarkoplazmatski retikulum jer kad bi taj kalcij ostao u
sarkoplazmi, za sljedeću kontrakciju više ne bi imali razliku u koncentraciji kalcija između
sarkoplazme i sarkoplazmatskog retikuluma i ne bi više mogao kalcij izlaziti. Kalcij se vraća u
sarkoplazmatski retikulum primarnim aktivnim prijenosom, preko kalcijske crpke na
membrani sarkoplazmatskog retikuluma.
Kako DHP sa sarkoleme utječe na RYR na sarkoplazmatskom retikulumu? Oni su na neki
način povezani zbog svoje blizine, nije još uvijek sasvim jasno objašnjeno. Ono što se vidi je
da sarkolema radi invaginacije prema unutra kako bi došla što bliže membrani
sarkoplazmatskog retikuluma. Zanimljvost: kurare blokira nikotinske receptore, natrijske
kanale pa su žrtve paralizirane.
Acetil-kolin ne može stalno ostati u neuromuskularnoj sinaptičkoj pukotini jer bi stalno izaivao
podražaje: njega razgrađuje enzima acetil-kolin esteraza, a jednim dijelom se može vratiti i u
živčani završetak.
Zadebljani dijelovi sarkoplazmatskog retikuluma koji su blizu invaginacijama sarkoleme
nazivaju se terminalne/završne cisterne, a te invaginacije se zovu transverzalni
tubuli/cjevčice: invaginacije sarkoleme u unutrašnjost mišićnog vlakna.
Znači ulaskom natrija nastaje akcijski potencijal na sarkolemi koji onda aktivira DHP receptor
ovisan o naponu, taj DHP receptor aktivira RYR receptor koji je zapravo kalcijski kanal na
membrani sarkoplazmatskog retikuluma, kalcij ulazi u sarkoplazmu, veže se na troponin C,
otkrivaju se aktivna mjesta na aktinu i može početi ciklus poprečnog mosta i kontrakcija.
Nakon što to završi, nakon što potencijal bude normalan, kalcijskom crpkom, primarnim
aktivnim transportom se kalcij iz sarkoplazme vraća u sarkoplazmatski retikulum.
Kontrakcija može biti dvojaka: izometrična i izotonična. Izometrična kontrakcija je ona
kontrakcija kod koje se ne mijenja duljina mišića, tj. mišićnih vlakana, ali se poveća napetost
u tim mišićnim vlaknima jer se događa ciklus poprečnog mosta. To se obično događa na
početku mišićne aktivnosti i to onda kad je snaga kontrakcije manja od opterećenja koje taj
mišić treba savladati (mišić ne može savladati teret). Kako snaga kontrakcije raste, postane
veća od opterećenja, dolazi do skraćenja mišića i pomicanja tereta, odnosno to se onda zove
izotonična kontrakcija: napetost ostane ista, a mijenja se duljina mišića/mišićnog vlakna,
mišićna vlakna se skrate.
Kako razvijena napetost ovisi o duljini sarkomere? U početku, ako raste duljina sarkomere,
ako se ona rasteže, primjerice ako želimo podići neki teret, onda ga ne možemo odmah
podići, nego prvo moramo istegnuti taj mišić, sarkomeru. U početku je to istezanje povoljni
učinak jer se povećanjem duljine sarkomere povećava razvijena napetost (do točke B). To se
događa zato što se glavice miozina i aktivna mjesta na aktina dovedu u povoljniji međusobni
položaj: više miozinskih glavica može se vezati na aktivna mjesta na aktinu. Međutim, ako se
dalje povećava duljina sarkomere, dalje bi se istezao mišić, razvijena napetost bi padala jer
bi se izgubio optimalni položaj miozinskih glavica i aktina i sve manje bi aktivnih mjesta na
aktinu taj miozin mogao pokriti. I ako bi se jako istegnula sarkomera, više se uopće ne bi
preklapali aktin i miozin i ne bi se gdje imale spojiti i razvijena napetost bi pala.
Što se događa kao posljedica toga na cjelom mišiću? Graf ovisnosti napetosti mišića o duljini
mišića: Prije same kontrakcije, što se mišić više isteže, bit će manja razvijena napetost.
Konačnu napetost dobijemo da od gornjeg crvenog grafa oduzmemo plavi graf. Naime,
samom kontrakcijom se razvija određena napetost do neke duljine mišića (u prvom dijelu
istezanja mišića, raste i napetost mišića). Daljnim istezanjem mišića napetost počne padati i
zbog kontrakcije i zbog istezanja.
Dug kisika je trošenje kisika nakon mišićnog rada za uklanjanje metaboličkih produkata

12
stvorenih bez kisika za vrijeme mišićnog rada i nadoknada zaliha ATP-a i
fosfokreatina/kreatin-fosfata. Primjerice, nakon što dođemo na peti kat, moramo još neko
vrijeme teže disati da bismo nadoknadili dug kisika.
Efikasnost mišićne kontrakcije obično je manja od 25%, a to je postotak kemijske energije
nutrijenata koji se pretvori u rad. U samom procesu stvaranja ATP-a se izgubi 50% kemijske
energije nutrijenata, a onda samo 40% energije stvorenog ATP-a se pretvori u rad.
Maksimalna efikasnost mišićne kontrakcije ovisit će o brzini kontrakcije i maksimalna
efikasnost je otprilike na 30% maksimalne kontrakcije, ni kad je prespora, ni kad je prebrza
kontrakcija.
Umor mišića se događa iz više razloga. Prvi razlog je zamor neuromuskularne veze: ona ne
može neograničeno proizvoditi acetil-kolin da bi ga stalno bilo da bi se on stalno prenosio na
skeletno mišićno vlakno, a to zato što dolazi do smanjenja broja sinaptičkih mjehurića. Drugi
razlog, svi procesi ulaska Na, ulaska Ca, vezanja aktina, miozina, ciklusa poprečnih
mostova, nisu svi procesi neograničeni da se mogu odvijati beskonačno. Treći razlog, potroši
se ATP pa nema više energije. Četvrti razlog je i manjak kisika, kreatin-fosfata i ATP-a.
Sumacija kontrakcije događa se na skeletnim mišića. Što to znači? Ako dolazi više
uzastopnih podražaja na kontrakciju na određeno skeletno mišićno vlakno, jakost kontrakcije
će se zbrajati i pribrajati i povećavati do neke određene razine. U početku ne, ali kasnije s
povećanjem učestalosti stimulacije će doći do sumacije. Naime, moramo promatrati vanjsku
napetost, odnosno razvijenu silu na razini cijelog mišića, silu koja pomiče teret, rad mišića.
Imamo i unutarnju silu poprečnih mostova, na razini sarkomere. Do sumacije dolazi zato što
vanjska napetost kasni za unutarnjom napetošću. Dok traje razvijena vanjska napetost od
prethodnog podražaja, već dolazi nova unutarnja napetost, novi unutarnji podražaj i zato
dolazi do sumacije. Kod vrlo velike učestalosti podražaja nastat će tetanizacija: mišići će biti
stalno kontrahirani i razvit će se maksimalna vanjska napetost i skraćenje mišića otprilike na
4 puta veće od normalne kontrakcije, više od toga ne može zbog ograničenja poprečnih
mostova, unutarnje napetosti.
Glatki mišići
Osnovna građevna jedinica glatkih mišića je mišićna stanica za razliku od skeletnih mišića
gdje je osnovna jedinica mišićno vlakno. Druga važna razlika jest da oni ne rade pod
utjecajem naše volje. Mogu se podijeliti na takozvane višejedinične i jednojedinične glatke
mišiće. Jednojedinični – gdje je više glatkih mišićnih stanica spojeno preko međustaničnih
spojeva koji se zovu gap junctions i onda se te sve stanice kontrahiraju jednako i
funkcioniraju zajedno kao jedna stanica pa se zove jednojedinični glatki mišić. Takvi glatki
mišići su puno rašireniji i primjer je mišić u stijenci probavnog sustava. U takvim slučajevima
dovoljno je da neki signal koji će ih podražiti, recimo iz živčanog vlakna, dođe do jedne
stanice i sve ostale stanice će se isto podražiti jer su spojene. Takva kontrakcija je onda
manje precizna.
Kod višejediničnih glatkih mišića svaka se stanica kontrahira zasebno i onda na svaku
stanicu mora doći živčani signal pa je takva kontrakcija preciznija. Takvi se mišići nalaze u
unutrašnjosti oka.
I ove stanice imaju sve osnovne organele, ali najviše nas zanima raspored kontraktilnih
elemenata. Imamo aktin i miozin, ali nisu pravilno raspoređeni. Aktinske niti nisu vezane za
Z-ploče, nego za gusta tjelešca. Nema troponina i tropomiozina u aktinskoj niti, umjesto njih
postoje tri druga proteina: kalmodulin, miozinska kinaza i miozinska fosfataza. Glavice
miozina su u suprotnim smjerovima što onda omogućuje da kontrakcija takve glatke mišićne
stanice dođe čak do 80% dužine glatke mišićne stanice za razliku od 30% kod skeletnih
mišića. Kontrakcija glatkih mišićnih stanica je duga i produžena – tonička kontrakcija: sporije
počinje, dulje traje i manja je frekvencija ciklusa poprečnog mosta. Kad se jednom spoje
aktin i miozin, ta veza traje duže i broj vezanih glavica je veći nego u skeletnom mišiću i zbog

13
toga je snaga kontrakcije jača nego u skeletnom mišiću, ali isto tako i uz manju potrošnju
energije u obliku ATP-a (sporiji ciklus, manji broj ciklusa, manje potrošenog ATP-a). Za
razliku od skeletnih mišića gdje snaga varira ovisno o dužini vlakna, snaga ostaje ista bez
obzira na dužinu vlakana. Osim živaca koji mogu prenijeti završni akcijski potencijal na
stanicu da bi se ona kontrahirala, taj signal mogu prenijeti i različite kemijske tvari
(humoralna stimulacija/inhibicija), različiti fizikalni podražaji (deformacija, temperatura i sl.) i
različiti drugi kemijski čimbenici. Taj podražaj može biti pozitivan i uzrokovati kontrakciju, a
može biti i inhibicijski, da inhibira kontrakciju. Također je bitna uloga kalcija u nastanku
akcijskog potencijala, no kod glatkih mišića izvor kalcija je izvanstanična tekućina (a ne
sarkoplazmatski retikulum kao kod skeletnih mišića). Kad kemijska tvar, primjerice hormon
dođe na membranu glatke mišićne stanice, vezat će se na svoj receptor. Taj receptor je u
ovom slučaju vezan uz G-protein pa će se dogoditi otvaranje kalcijskih kanala kao posljedica
aktiviranja G-proteina i onda će kalcij iz izvanstanične tekućine ući u glatku mišićnu stanicu.
Taj kalcij će se vezati za kalmodulin i aktivirati ga što će onda aktivirati miozinsku kinazu
(kinaze su enzimi koji fosforiliraju), a ta miozinska kinaza će fosforilirati miozinsku glavicu i
na taj način ju zapeti i ona se onda može vezati za aktin i može doći do zamaha. U
citoplazmi je prisutan i drugi enzim koji djeluje suprotno: miozinska fosfataza koja odcjepljuje
fosfat od miozinske glavice kako bi se ona mogla odcijepiti od aktina. Hoće li se stanica
kontrahirati ili ne, ovisit će o omjeru aktivnosti miozinske kinaze i miozinske fosfataze: ako
ima u stanici više aktivne miozinske kinaze, onda će se stanica kontrahirati, a ako ima više
aktivne miozinske fosfataze, stanica (mišić) bit će relaksirana. Ono što je još bitno za neke
glatke mišićne stanice, one imaju svojstva spontane kontrakcije, neke od tih stanica;
spontanog stvaranja akcijskog potencijala bez vanjskog podražaja. Autonomni živčani sustav
i hormoni mogu stimulirati ili inhibirati akcijski potencijal ili kontrakciju. Hormoni mogu to raditi
bez promjene membranskog potencijala, uzrokuju otvaranje kalcijskih kanala bez stvaranja
akcijskog potencijala. U stanicama u kojima nastane akcijski potencijal, taj akcijski potencijal
ima ovisno o tkivu i organu različit izgled, oblike, može biti u obliku šiljaka, s platoom, s
sporim sinusoidnim valovima. Moguća je autoritmičnost. Glatke mišićne stanicene razvijaju
dug kisika. Mogu se kontrahirati i istezanjem (probavni sustav: ulazak hrane isteže mišiće i
može potaknuti njihovu kontrakciju), autonomnim živčanim sustavima, hormonima, fizikalnim
podražajima, ali i neki lokalni humoralni čimbenici kao što su O2, CO2, protoni.

14
PREDAVANJE 2: ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA SRCA;
ANATOMIJA KRVOŽILNOG SUSTAVA

Srce. Latinski naziv je cor. Mišićni organ koji je u centru krvožilnog sustava i svojim
pumpanjem, sitskanjem i relaksacijom, omogućuje krvotok.
Lokalizacija i topografski odnosi srca: Srce se nalazi u prsnom košu (thorax) i to u njegovom
središnjem dijelu, sredoprsju (mediastinum) i to u prednjem dijelu mediastinuma, u prednjem
sredoprsju. Lateralno, s lijeve i desne strane, nalaze se pluća, lijevo i desno pluće (jd. pulmo,
mn. pulmones), a pluća su obavijena ovojnicom pleurom ili poplućnicom. Dakle, prvo s čim je
srce u kontaktu lateralno je pleura, a ispod nje su pluća. Distalno, prema gore i dolje, ispod
srca, inferius, nalazi se ošit ili dijafragma (mišić koji odvaja prsnu šupljinu od trbušne
šupljine), a gore, superius, nalaze se velike krvne žile koje izlaze iz srca. Anteriorno,
sprijeda, nalazi se prsna kost (sternum) i prema gore se nalazi još i jedna žlijezda, prsna
žlijezda (thymus). Straga, posteriorno, nalazi se jednjak (esophagus), prsni dio aorte i još
više straga nalazi se prsna kralježnica.
Vanjska morfologija: Imamo tri dijela srca koje vidimo izvana. To su srčana osnovica (basis
cordis), srčani vrh (apex cordis) i srčana kruna (corona cordis). Na srčanoj osnovici vidimo
ušće plućnih vena u lijevu pretklijetku i lijevu pretklijetku, vidimo dio desne pretklijetke i lijeve
klijetke. Srčana baza je usmjerena desno, gore i straga. Srčani vrh je usmjeren suprotno,
dolje, lijevo i naprijed i tu vidimo najveći dio desne klijetke i lijeve klijetke. Na srčanoj kruni,
gornjem dijelu, vidimo početne dijelove velikih krvnih žila koje izlaze iz srca, aorte i
plućne/pulmonalne arterije.
Srčana ovojnica zove se perikard ili osrčje (pericardium). On se sastoji od dva dijela. Vanjski
dio se zove fibrozni ili vezivni perikard, odnosno vezivno osrčje (pericardium fibrosum).
Unutrašnji dio, bliže srcu, zove se serozni perikard, serozno osrčje (pericardium serosum).
Serozni perikard sastoji se od 2 lista: vanjski, bliži fibroznom perikardu, koji se zove parietalni
list (lamina parietalis), i drugi, koji neposredno obavija samo srce zove se visceralni list
(lamina visceralis) i on je dio same srčane stijenke i kao takav se zove epikard (epicardium).
Između tih dvaju listova, između lamine parietalis i lamine visceralis nalazi se šupljina osrčja
(cavum pericardii). Fibrozni perikard, vanjski perikard, vezivnim je tračcima ili spojevima koje
nazivamo ligamentima povezan s okolnim strukturama kako bi stabilizirao srce i ti ligamenti
su dobili ime prema organima s kojima je to osrčje spojeno pa se najveći od tih ligamenata
zovu Ligamentum Sternopericardiacum superius et inferius - ligament koji spaja sternum ili
prsnu kost i perikard; postoji gornji i donji. Postoji i jedna veza koja je široka pa se zove
membrana koja spaja perikard s ovojnicom bronha, početnih dijelova pluća, pa se zove
membrana bronchopericardiaca. Perikard je spojen i s ošitom. Dakle, ta srčana ovojnica,
osrčje, perikard ima 3 sloja: vanjski fibrozni perikard ili vezivno osrčje, zatim lamina parietalis
(koja je dio seroznog perikarda), zatim cavum pericardii i zatim laminca visceralis (koja je
također dio seroznog perikarda). Parietalni list u kutu prelazi u visceralni list. Cavum
pericardii je ispunjena malom količinom tekućine kako bi se smanjilo trenje pri rastezanju
srca.
Gradivni slojevi srca: srce je šuplji organ, ima stijenku i šupljinu. Srčana stijenka ima tri sloja:
1. vanjski dio je visceralni list seroznog perikarda (lamina visceralis pericardii serosi) koji se
zove epikard (epicardium); 2. središnji dio: najdeblji sloj, sloj srčanog mišića i taj sloj se zove
miokard (myocardium). Miokard je u različitim dijelovima srca različito građen, u području
pretklijetki ima dva sloja (površinski i duboki), a u području klijetki je još deblji i ima tri sloja, a

15
prema srčanoj šupljini ima izbočenja, tračke koja se zovu Trabeculae carneae; 3. unutarnji
dio srčane stijenke, prema srčanim šupljinama, zove se endokard (endocardium) i on je
zapravo jednoslojni pločasti epitel (ili endotel) s manjim slojem vezivnog tkiva. Prema šupljini
srca endokard čini podvostručenja koja formiraju posebne strukture koje se zovu zalisci
(valvulae). Zalisci su uklopljeni u srčani kostur. Srčani kostur čine 4 vezivna prstena i 2
vezivna trokuta. Srčani kostur osim što je veza i hvatište za srčane zaliske, on služi i kao
polazište i hvatište srčanog mišića, i taj kostur je zapravo vezivno tkivo.
Epikard se sastoji od jednoslojnog pločastog epitela. Između epikarda i miokarda može biti
tanki sloj vezivnog tkiva. Miokard je najdeblji sloj koji čini tračke, izbočenja prema srčanoj
šupljini, Trabeculae carneae. Trabeculae carneae su pokrivene endokardom s unutrašnje
strane.
Srčani kostur čine 4 vezivna prstena od kojih su sklopljeni srčani zalisci (valvulae cordis;
podvostručenja endokarda) i 2 vezivna trokuta.
Srčane šupljine: srce ima 4 šupljine: dvije pretklijetke i dvije klijetke. S obzirom na to da su
šupljine spojene s lijeve i s desne strane, a normalno, fiziološki nema spoja s lijeve i desne
strane, srce dijelimo na desnu stranu, desno srce, desne srčane šupljine i na lijevo srce.
S desne strane se nalazi desna pretklijetka (atrium dextrum). Ta šupljina se može podijeliti
na nekoliko dijelova: sinus venarum cavarum (je onaj dio u koji se ulijevaju gornja i donja
šuplja vena, vena cava superior et inferior), desna pretklijetka u užem smislu (obuhvaća i
izbočenje, dio ispod desne aurikule ili desne uške srca, Auricula dextra). Osim gornje i donje
šuplje vene u desnu pretklijetku se ulijevaju još i sinus coronarius (najveća vena koja skuplja
krv iz samog srca, iz same srčane stijenke) i još manje vene (Venae cordis anteriores,
parvae et minimae).
S desne strane se nalazi i veća šupljina, desna klijetka, desni ventrikul (ventriculus dexter). U
toj šupljini imamo mišićne snopove Trabeculae carneae, imamo tetivne tračke (koji idu s tri
mjesta u samoj šupljini desne klijetke; Chordae tendineae) koji se vežu na tri papilarna
mišića koji se vežu na zalistak između DP i DK. Otvor između DP i DK zove se ušće između
desne pretklijetke i desne klijetke i tu se nalazi zalistak koji se zove Valvula atrioventricularis
dextra, desni atrioventrikularni zalistak ili trikuspidalni zalistak (Valvula atrioventricularis
dextra ili Valvula tricuspidalis), a tako se zove zato što ima 3 listića, a listići su cuspisi (cuspis
anterior, posterior et septalis). Na izlazu iz desne klijetke se nalazi ušće plućne arterije i tu se
nalazi zalistak, ali malo drukčiji, valvula pulmonalis i on se sastoji od 3 polumjesečasta listića
(takav je isti i na izlazu iz lijeve klijetke prema aorti) i ti zalisci se zovu polumjesečasti zalisci
ili semilunarni zalisci (valvulae semilunares).
Na lijevoj strani srca imamo lijevu pretklijetku i lijevu klijetku.
Lijeva pretklijetka (atrium sinistrum) je isto šupljina koja ima dva dijela (kao i DP): sinus
venarum pulmonarum (onaj prvi dio u koji se ulijevaju plućne vene, venae pulmonales) i veći
dio, LP u užem smislu koji čini i lijeva aurikula, uška (auricula sinistra). U LP se ulijevaju
plućne vene kojih je obično 4 (vena pulmonalis superior dextra et sinistra, vena pulmonalis
inferior dextra et sinistra) i manje vene, vv. cordis parvae et minimae.
Lijeva klijetka (ventriculus sinister) također ima mišićne snopove Trabeculae carneae, isto
ima tetivne tračke (Chordae tendineae), ima 2 papilarna mišića (ne 3 kao DK) kojima se
onda veže na zalistak koji se nalazi na ušću između LP i LK koji se zove Valvula
atrioventricularis sinistra, ima 2 listića, bikuspidalan zalistak (Valvula atrioventricularis sinistra
ili Valvula bicuspidalis ili Valvula mitralis), neke podsjeća na mitru, biskupsku kapu. Valvula
bicuspidalis ima 2 listića (cuspis anterior et posterior). Na izlazu iz lijeve klijetke nalazi se

16
ušće aorte na kojem se nalazi polumjesečasti zalistak s tri listića (Valvula semilunares,
Valvula aortae, Valvula semilunares aortae). Uška ili aurikula je zapravo izbočenje
pretklijetke. Na zidu u LP prema DP vidi se udubina - Fossa ovalis; na tom mjestu za vrijeme
embrionalnog, intrauterinog razvoja bio je otvor (Foramen ovale) kroz koji je krv prelazila iz
DP u LP zaobilazeći na taj način pluća (krv se oksigenira u embrionalnom razvoju drukčije,
ne preko pluća) i taj otvor se nakon rođenja zatvori i ostane jamica.
Cirkulacija krvi kroz srce: Krv ulazi kroz gornju i donju šuplju venu u DP, zatim kroz
trikuspidalni zalistak ulazi u DK, iz DK u preko polumjesečastih zalistaka, plućnu arteriju i u
pluća. U plućima se oksigenira i vraća se prvo manjim pa sve većim venama dok ne nastanu
4 plućne vene koje se ulijevaju u LP, krv iz LP ide kroz bikuspidalni zalistak u LK, iz LK kroz
semilunarni zalistak u aortu i dalje prema cijelom organizmu.
Krvnožilna opskrba srca: funkcionalna cirkulacija ne opskrbljuje samo srce kisikom i
hranjivim tvarima, nego postoji i hranidbeni, nutritivni krvotok. Srce ima posebne krvne žile
koje ga opskrbljuju kisikom i hranjivim tvarima i odvode CO2 i otpadne produkte
metabolizma. To su arterijska i venska cirkulacija samog srca. Arterijsku hranidbenu
cirkulaciju srca čine dvije velike arterije koje se zovu vjenčaste (koronarne) arterije: desna
vjenčasta arterija (arteria coronaria dextra) i lijeva vjenčasta arterija (arteria coronaria
sinistra). Ishodište ovih arterija je odmah na početku aorte. Desna vjenčasta arterija ima dvije
veće grane: jedna se zove stražnja, interventrikularna grana (Ramus interventricularis
posterior), a druga Ramus posterolateralis dexter (ona ima i ogranke za funkcionalno bitne
dijelove sinoatrijski i atrioventrikularni čvor). Lijeva vjenčasta arterija također ima dva velika
ogranka: jedan se zove Ramus interventricularis anterior, a drugi se zove Ramus
circumflexus. Neposredno iznad semilunarnih zalistaka na ulazu u aortu nalaze se ušća
koronarnih arterija. Venski dio koronarne cirkulacije skuplja CO2 i otpadne produkte
metabolizma i spaja se u venule pa sve veće vene da bi nastala najveća vena koja skuplja
krv iz srca i ta najveća vena koja skuplja krv iz srca zove se sinus coronarius. On se nalazi
sa stražnje strane srce, u njega se ulijevaju v. cardiaca (cordis) magna, media et parva i taj
sinus coronarius se ulijeva direktno u DP. Postoje još neke manje vene koje se ne ulijevaju u
sinus coronarius, nego direktno u srčane šupljine, a to su Vv. cardiacae anteriores (koje se
ulijevaju u DP) i Vv. cardiacae minimae (koje se ulijevaju u sve šupljine srca).
Inervacija srca: opskrba srca živcima. Srce je inervirano ograncima živaca tzv. autonomnog
živčanog sustava, onog koji nije pod utjecajem naše volje, a taj ima dva dijela: simpatikus i
parasimpatikus i obje komponente inerviraju srce. Simpatikus čine prsni simpatički srčani
živci (Nervi cardiaci thoracici) i vratni srčani živci (Nn. cardiaci cervicales). Eferentna vlakna
prevode osjet prema srcu od središta živčanog sustava i ona završavaju na klijetkama i
pretklijetkama. Aferentna vlakna provode impulse od organa (srca) prema središtu živčanog
sustava i ona provode uglavnom osjet boli i nesvjesni osjet. Uglavnom sve dijelove srca
inverviraju simpatička vlakna. Parasimpatička vlakna dolaze do srca putem velikog živca,
desetog moždanog živca i njegovih ogranaka (Nervus vagus ili lutajući živac; najveći
moždani živac) i uglavnom završavaju u području pretklijetki (u području sinus-atrijskog i
atrioventrikularnog čvora), a vrlo malo u preostalom dijelu srca. Isto tako imaju i aferentna i
eferntna parasimpatička vlakna.

Fiziologija srca:
Glavne su nam 4 osnovne srčane funkcije: stvaranje krvnog tlaka što omogućuje krvotok,
usmjeravanje krvi, odvajanje sustavnog od plućnog krvotoka i regulacija opskrbe krvlju
perifernih tkiva.

17
Glavni dio srca je srčani mišić, miokard. Srčano mišićno tkivo treća je vrsta mišićnog tkiva.
Srčano mišićno tkivo ima neke karakteristike poprečno-prugastog mišićnog tkiva i neke
karakteristike glatkog mišićnog tkiva. Pokazuje poprečnu ispruganost: njegove aktinske i
miozinske niti pravilno su raspoređene u osnovnim jedinicama tog mišićnog tkiva tako da
daju poprečnu ispruganost. Osnovna građevna jedinica srčanog mišićnog tkiva je srčana
mišićna stanica (ne vlakno). Međutim, sve srčane mišićne stanice su međusobno dobro
povezane prijelaznim pločama pa sve stanice funkcioniraju kao jedna što zovemo funkcijskim
sincicijem (kada veliki broj stanica funkcionira kao jedna). Kontrakcije i relaksacije nisu pod
utjecajem naše volje.
U samom srčanom mišićnom tkivu možemo razlikovati dvije vrste srčanih mišićnih stanica.
Jedne su dominantne i bitne za samu kontrakciju i one se zovu atrijski i ventrikulski mišić ili
miokard; a drugi, manji dio srčanog mišićnog tkiva čini tzv. neprovodljivi (?), samopodražljivi
sustav srca, dakle podražljiva i vodljiva mišićna vlakna. Najveći dio srčane mišićne stanice
čine mišićna vlakanca koje čine aktinske i miozinske niti lijepo poredane što daje poprečnu
ispruganost. Membrana se isto zove sarkolema. Spojevi između srčanih mišićnih stanica
zovu se prijelazne ploče ili interkalirani diskovi, a ti spojevi imaju jako puno otvorenih spojeva
među stanicama, gap junctions što omogućuje brzi prelazak iona, potencijala iz jedne u
drugu stanicu što onda funkcionira kao jedna stanica. Stanice imaju sastav i organele sve
isto kao i u skeletnom mišiću.
Kako nastane akcijski potencijal koji je preduvjet da bi došlo do kontrakcije stanice? Akcijski
potencijal iznosi 105 mV i ide od -85 do +20 mV. U skeletnom mišićnom vlaknu akcijski
potencijal sastoji se od depolarizacije i repolarizacije nakon čega se vraća u stanje
mirovanja. U srčanom mišićnom vlaknu akcijski potencijal izgleda ovako: depolarizacija koja
je slična skeletnom mišiću, zatim imamo kratku repolarizaciju, nakon toga imamo jedan dio
gdje se ne mijenja potencijal i taj dio krivulje zove se plato, a tek nakon platoa nastane
potpuna repolarizacija do stanja mirovanja. Osnovna razlika između skeletnog i srčanog
mišića je postojanje platoa. Depolarizacija nastaje isto kao i u skeletnom mišićnom vlaknu,
zbog ulaska natrija u stanicu kroz natrijske kanale osjetljive na napon. Nakon toga, nakon
depolarizacije, počnu se otvarati kalijevi kanali i kalij počne izlaziti iz stanice i to je ova rana
faza repolarizacije prije platoa. Međutim, ovdje postoji još jedna vrsta kanala (kod skeletnih
mišićnih vlakana ih nema), a to su kalcijski kanali (ili kalcijsko-natrijski kanali jer kroz njih
mogu prolaziti i kalcijevi i natrijevi ioni, ali dominantno prelaze kalcijevi ioni) i kalcij prolazi
izvana u unutrašnjost stanice. Dakle, kalij krene izlaziti iz stanice, a kalcij krene ulaziti u
stanicu pa se oni niveliraju, ne mijenja se potencijal i nastane plato. Plato traje toliko dugo
dok su kalcijski kanali otvoreni. Kad se kalcijski kanali počnu zatvarati, prevladava izlazak
kalija iz stanice i nastane repolarizacija. Kalcijski (kalcijsko-natrijski kanali) zovu se još spori
kanali jer je ulazak kalcijevih kanala spor u odnosu na natrijske ione i kanale u fazi
depolarizacije. Plato produžuje trajanje akcijskog potencijala. Produžuje zapravo i apsolutnu
refrakternost: kada bi došao novi akcijski potencijal na srčano mišićno tkivo u nekoj od fazi
akcijskog potencijala, ne bi mogao izazvati novu kontrakciju srčanog mišića. Ne može se
dogoditi sumacija ni tetanizacija srčanog mišića kao kod skeletnog mišića, zato što dulje traje
apsolutna refrakternost srčanih mišićnih stanica. U fazi mirovanja imamo potencijal mirovanja
od oko -90 mV. Razlika je u tome što kalcij dolazi i izvana u srčanu mišićni stanicu i iz
sarkoplazmatskog retikuluma, a ne samo iz sarkoplazmatskog retikuluma kao kod skeletnih
mišića. Kad je kalcij ušao u stanicu, vezat će se za troponin C i dalje će slijediti isti događaji
kao i u skeletnim mišićnim vlaknima, dakle kontrakcija i relaksacija. S obzirom na to da je
kalcij došao izvana, osim kalcijske pumpe koja ga vraća u sarkoplazmatski retikulum pošto je
završio podražaj i akcijski potencijal, mora ga nešto vratiti i van stanice, a to je natrij-kalcij
izmjenjivač: sekundarni aktivni prijenos: natrij ide niz svoj koncentracijski gradijent izvana

18
unutar stanice i ta energija se koristi za prijenos kalcija nasuprot koncentracijskom
gradijentu.
Postoji još jedna podvrsta srčanog mišićnog tkiva koja malo drukčije funkcionira u odnosu na
dominantno mišićno tkivo i taj dio je odgovoran za ritmičku ekscitaciju srca. Na glavni dio
srčanog mišićnog tkiva mora odnekud doći akcijski potencijal. Signal na (dominantno) srčano
mišićno tkivo dolazi iz druge podvrste srčanog mišićnog tkiva koje se zove podražljiva i
vodljiva srčana mišićna vlakna (dakle, to nije živčano tkivo, nego srčano mišićno tkivo koje
malo drukčije izgleda). Podražljiva i vodljiva srčana mišićna vlakna isto imaju aktinske i
miozinske niti i to tkivo je aktivno za stvaranje akcijskog potencijala koji onda prenosi na ovaj
drugi, veći, dominantniji dio srčanog mišićnog tkiva. Podražljiva i vodljiva srčana mišićna
vlakna akcijske potencijale proizvodi automatski, bez nekog vanjskog podražaja. To je
elektrogeni sustav srčanog mišićnog vlakna.
Dijelovi provodnog sustava srca ili elektrogenog mišićnog sustava srca su posebne srčane
mišićne stanice koje stvaraju akcijske potencijale spontano, automatski i provode ih onda na
drugi dio miokarda.
Koji su to dijelovi? Dio koji se nalazi blizu ušća gornje šuplje vene zove se sinus-atrijski čvor
ili sinusni čvor (SA čvor). Nalazi se u desnom atriju, na gornjoj, stražnjoj i lateralnoj stijenki
ispod i lateralno od utoka gornje šuplje vene. Postoje 3 tračka tih elektrogenih mišićnih
stanica koja se zovu internodalni putovi. (Dakle, ne živci, već srčano mišićno tkivo!!!)
Internodalni putovi provode akcijski potencijal do drugog čvora koji se zove atrioventrikulski
čvor (AV čvor). AV čvor ima svoj glavni dio i tzv. atrioventrikularni snop (Hissov snop; bundle)
koji se onda dijeli na lijevu i desnu granu, prelazi kroz dio pregrade između lijeve i desne
klijetke i dalje se grana na Purkinjeova vlakna. Purkinjeova vlakna su manje stanice i one
završavaju na onim normalnim, klasičnim, dominantnim srčanim mišićnim stanicama.
Kako izgledaju akcijski potencijali u elektrogenom srčanom mišićnom tkivu? Početni
potencijal (koji bi odgovarao potencijalu mirovanja, ali nema mirovanja jer se to stalno
ponavlja ciklički) nešto je manje negativan nego u klasičnom dijelu srčanog mišićnog tkiva
zbog toga što je većina brzih natrijskih kanala zatvorena; a onda će se, kad taj potencijal
postane pozitivniji, otvoriti spori kalcijski kanali (u klasičnom srčanom mišićnom tkivu
odgovorni za plato) i onda će struja kalcijevih iona kroz te kanale biti odgovorna za
depolarizaciju (znači odgovorni Ca2+, ne Na+). Nakon što nastane depolarizacija, otvorit će
se kalijevi kanali koji će biti odgovorni za repolarizaciju i to će ići više negativno nego što je u
onom početnom dijelu (kvazi-mirovanju) pa će nastati hiperpolarizacija. Nakon toga postoji
još jedna faza kada taj potencijal polagano raste, ide prema manje negativnom potencijalu i
ta faza zove se prepotencijal ili pacemakerski potencijal ili potencijal mirovanja. Oko
potencijala mirovanja još uvijek nije sve jasno. Svakako postoje nekakvi kanali, recimo
natrijevi kanali, ti kanali imaju oznaku If, f je od funny - smiješni. Prepotencijal se spontano
događa dok ne dosegne prag otvaranja kalcijskih kanala čime počinje sljedeći ciklus. S
obzirom na to da se ciklus stalno događa, postoji automatičnost, nema prekida i stalno se
stvaraju akcijski potencijali neovisno o bilo kakvom podražaju izvana.
S obzirom na to da svaka ova srčana mišićna stanica elektrogenog sustava srca spontano,
automatski stvara akcijske potencijale, kad bi svaka od njih stalno stvarala akcijske
potencijale, to bi bio kaos, međusobno bi se isprepletali akcijski potencijali i ne bi bilo širenja
prema mišiću, dolazili bi akcijski potencijali iz više smjerova prema mišiću. Postoje dijelovi
tog srčanog mišićnog tkiva elektorgenog sustava koji sam stvara akcijske potencijale koji
stvaraju akcijske potencijale većom frekvencijom, a ima i dijelova koji akcijske potencijale
stvaraju manjom frekvencijom. Sve će predvoditi onaj dio koji stvara akcijske potencijale
najvećom frekvencijom i taj će akcijski potencijal proširiti na ostale dijelove provodnog

19
sustava i u njima će zbog refrakternosti blokirati stvaranje akcijskog potencijala po njihovoj
frekvenciji. Onda će se taj akcijski potencijal proširiti sve do normalnog, klasičnog mišićnog
tkiva. Dio elektrogenog sustava koji proizvodi akcijske potencijale najvećom frekvencijom
zove se srčani elektrogeni predvodnik, i normalno, fiziološki je to SA čvor: stvara akcijske
potencijale najvećom frekvencijom u odnosu na ostale elektrogene dijelove. Frekvenicja SA
čvora je otprilike 70 - 80 akcijskih potencijala u minuti. Za razliku od toga, frekvencija AV
čvora je 40 - 60/min, a Purkinjeova vlakna 15 - 40/min. Dakle, stanice SA čvora imaju
najveću frekvenciju samopodraživanja i svojim akcijskim potencijalom podražuje druge
dijelove elektrogenog sustava srca jer njegov akcijski potencijal nastane prije nego se
samopodraživanje ostalih dijelova zaista i dogodi. U nekim slučajevima, kod nekih srčanih
bolesti, neki drugi dijelovi srca, klasičnog srčanog mišićnog tkiva, mogu se promijeniti i
poprimiti sposobnost samostalnog stvaranja akcijskog potencijala i frekvencija stvaranja
akcijskog potencijala može biti veća od frekvencije SA čvora i to zovemo ektopični
predvodnici koji mogu uzrokovati srčane aritmije. Najveće usporenje prijeosa akcijskod
potencijala je u području AV čvora i to je zato da se odvoje kontrakcije atrija i ventrikula.
Srčanu električnu aktivnost možemo registrirati tako da stavimo elektrode na površinu tijela,
ruke, noge i prsni koš, obično se elektrode stavljaju na lijevu i desnu ruku i nogu, ispred srca
na prsni koš i dobijemo zapis koji se zove elektrokardiogram (EKG). EKG ima tipične
dijelove: zaobljene dijelove, valove, i šiljaste dijelove, zupce. Na početku svakog srčanog
ciklusa nalazi se P val koji je obično pozitivan. Zatim imamo dio s 3 zupca: zajedno se
promatra pa se zove QRS kompleks. I još imamo sljedeći zaobljeni val, T val. P val odgovara
depolarizaciji atrija. QRS kompleks odgovara depolarizaciji ventrikula. T val odgovara
repolarizaciji ventrikula. Od početka P do početka Q ili R zove se PQ ili PR interval. Od
početka Q do početka T zove se QT interval.
Srčani ciklus je sve ono što se zbiva u srcu od početka jedne do početka sljedeće
kontrakcije. Zbiva se kontrakcija pretklijetki pa kontrakcija klijetki pa relaksacija pretklijetki i
relaksacija klijetki. Kontrakcija atrija odvojena je od kontrakcija ventrikula pa je kontrakcija
atrija pokretačka sila za ventrikule, a ventrikulska kontrakcija koja izgleda kao ventrikulska
pumpa ili crpka daje najveći dio snage za pokretanje krvi kroz krvožilni sustav. Postoje dva
dijela srčanog ciklusa: sistola i dijastola. Dijastola je razdoblje relaksacije, a sistola je
razdoblje kontrakcije srca. U dijastoli se srce puni krvlju, a u sistoli se krv izbacuje iz srca.
Možemo govoriti o sistoli i dijastoli atrija, ali kad se kaže sistola i dijastola, misli se na
kontrakciju i relaksaciju klijetki, ventrikula. Smjer tijeka krvi kroz srce: gornja i donja šuplja
vena, sinus coronarius ulaze u desni atrij, kroz trikuspidalni zalistak ulazi krv u desni
ventrikul, iz desnog ventrikula kroz plućni zalistak u plućne arterije i prema plućima, iz pluća
se vraća natrag kroz plućne vene u lijevi atrij, iz lijevog atrija kroz bikuspidalni/mitralni
zalistak u lijevi ventrikul, iz lijevog ventrikula kroz aortalni zalistak u aortu.
Srčani zalisci važni su u usmjeravanju tijeka krvi, da krv ide normalnim fiziološkim tijekom, a
ne primjerice u svim smjerovima. Zalisci su duplikature endokarda. U sistoli, kontrakciji,
srprječavaju povratak krvi iz ventrikula u atrije, odnosno u dijastoli sprječavaju povratak krvi
iz plućne arterije i aorte u ventrikule. Oni se otvaraju i zatvaraju pasivno (nisu nikakvi mišići
da na njih treba doći podražaj da bi se oni zatvorili ili otvorili), otvaraju se i zatvaraju samo
zbog razlike u tlakovima. Ne mogu se otvoriti unatrag, u suprotnom smjeru toka krvi.
Papilarni mišići (izlaze iz stijenke ventrikula prema zaliscima) sprječavaju otvaranje zalistaka
u suprotnom smjeru, prema atrijima. Polumjesečaste zaliske da se ne otvore prema
ventrikulima sprječava građa u obliku polumjeseca. U sistoli su otvoreni polumjesečasti
zalisci na izlazu iz klijetki, a zatvoreni su atrioventrikulski zalisci. U dijastoli je suprotno:
zatvoreni su polumjesečasti zalisci na izlazu iz klijetki, a otvoreni su atrioventrikulski zalisci
kako bi se ventrikuli napunili. Atriji se obično pune nesmetano, bez zastoja, samo iz velikih

20
vena krv utječe u atrije zbog razlike u tlakovima. Ventrikuli se pune 75% direktnim dotokom iz
atrija, a 25% još kontrakcijom atrija. Vremenski se punjenje može podijeliti na trećine: jedna
trećina čini brzo punjenje (kad se otvore zalisci, onaj dio krvi koji brzo iz atrija uteče u
ventrikule), drugu trećinu vremena krv iz šupljih vena direktno ide iz atrija u ventrikul i zadnja
trećina ode na punjenje ventrikula krvlju kontrakcijom atrija.
U sistoli se izbacuje krv iz srca. Prvi dio sistole ili kontrakcije događa se kad su zatvoreni
polumjesečasti i atrioventrikularni zalisci: događa se kontrakcija, ali ne mijenja se volumen
(zato se poveća tlak) jer su zalisci zatvoreni: izovolumna ili izometrična kontrakcija. Povećani
tlak otvorit će zaliske na izlazu iz ventrikul, zalisci na ulasku u ventrikule ne mogu se otvoriti
nazad prema atriju i onda će 1/3 vremena otići na brzo izbacivanje krvi iz ventrikula prema
aorti/plućnoj arteriji, otprilike 70% krvi, a 2/3 vremena otići će na sporo izbacivanje krvi,
otprilike 30% krvi.
Ako krenemo od početka sistole ventrikula gdje su zatvoreni atrioventrikularni zalisci (jer je
krv najvećim dijelom ušla u ventrikul, tlak se povećao i taj je tlak pasivno zatvorio
atrioventrikularne zaliske prema atriju), zatvoreni su i polumjesečasti zalisci na izlazu iz
ventrikula; zatim počne kontrakcija ventrikula koja je izovolumna, ne mijenja se volumen, ali
se povećava tlak i kako se povećava tlak, u jednom trenutku će se otvoriti zalisci na izlazu iz
ventrikula i zatim će se dogoditi izbacivanje krvi, prvo brzo pa sporo. Kako se krv izbacuje iz
ventrikula, tlak u ventrikulima pada i u jednom trenutku će tlak u ventrikulima biti manji od
tlaka u aorti/plućnoj arteriji i onda će se polumjesečasti zalisci zatvoriti, pasivno zbog razlike
u tlakovima. Tada će opet i AV zalisci i semilunarni zalisci biti zatvoreni i počet će relaksacija.
Prvo će biti relaksacija bez promjene volumena jer su zalisci zatvoreni: izovolumna
relaksacija, još će više pasti tlak, tlak će postati manji od tlaka u atrijima i otvorit će se AV
zalisci i počet će punjenje ventrikula: prvo brzo punjenje, pa punjenje iz šupljih vena
(dijastaza??) i onda atrijskom kontrakcijom. Sve dok tlak u ventrikulu zbog punjenja ne
postane veći od tlaka u atriju bit će otvoreni AV zalisci. Zatim će se zatvoriti AV zalisci i počet
će sistola.
Srčani rad: kojim veličinama opisujemo srčani rad? Obično se mjere ultrazvukom srca,
mjerenjem broja otkucaja i slično.
Završni dijastolički volumen (End Diastolic Volume, EDV) volumen je krvi na kraju dijastole,
nakon što se srce napuni krvlju. Vrijednosti se odnose na lijevu klijetku. EDV iznosi u
prosjeku 120 mL. Može iznositi i do 180 mL. Udarni volumen (UV) je volumen koji se u sistoli
izbaci iz LK u aortu. Prosječno iznosi 70 mL, a krajnje vrijednosti su do 170 mL. Završni
sistolički volumen (End Sistolic Volume, ESV) volumen je krvi u LK nakon sistole, na kraju
sistole, nakon što se krv izbaci u aortu i on iznosi prosječno 50 mL, a može u nekim
slučajevima biti i samo 10 mL. Frakcijska izbacijvanja (ejekcijska frakcija, EF) dobije se kao
količnik udarnog volumena i završnog dijastoličkog volumena. EF=UV/EDV. Frakcija
izbacivanja iznosi prosječno 60%. Srčana frekvencija je broj kontrakcije i relaksacije srca u
minuti. Normalne vrijednosti srčane frekvencije su 70 - 80 /min, neki udžbenici kažu da je do
100/min, ali su u osoba kojima je srčana frekvencija viša od 80/min učestalije
kardiovaskularne bolesti. Minutni volumen (MV) je umnožak srčane frekvencije i udarnog
volumena. MV = f * UV. To je volumen krvi koji LK izbaci u cirkulaciju u jednoj minuti. Minutni
volumen iznosi od 4 do 6 litara u minuti, prosječno 5 L/min.
Srčani rad koristi se najvećim dijelom za izbacivanje krvi, nasuprot tlaku izvan srcam, tlaku u
aorti (ako se govori o LK), a jedan dio srčanog rada koristi se za davanje brzine krvi,
krvotoku, za kinetičku energiju krvotoka.

21
Grafička analiza ventrikulske fukncije: Graf ovisnosti razvijenog ventrikulskog tlaka o
ventrikulskom EDV (volumen): u dijastoli: tlak se polako povećava s povećanjem volumena;
u sistoli: tlak se dosta povećava kako se povećava volumen, a nakon određeog volumena
tlak počinje padati.
Za cijeli srčani ciklus: graf ovisnosti tlaka razvijenog u LK o volumenu u LK: najmanji
volumen je na kraju sistole; ako krenemo od trenutka punjenja LK, kad se otvori mitralni
zalistak, povećava se volumen LK (sve do EDV) i malo se poveća tlak i taj tlak će biti
dovoljan da zatvori mitralni zalistak. Zatim počinje sistola i to prvo razdoblje sistole kad su
zatvoreni mitralni i aortalni zalistak, kada će doći do kontrakcije, pa ne dolazi do promjene
volumena, ali će se zato povećati tlak - izovolumna kontrakcija. Povećanje tlaka otvara
aortalni zalistak i krv će se izbaciti u aortu što će onda dovesti do smanjenja volumena
prema početnom volumenu. Zatim će se zatvoriti aortalni zalistak i počet će dijastola,
relaksacija i to u početku izovolumna relaksacija gdje se ne mijenja volumen, ali pada tlak i
opet smo na početku. Taj rad koji srce napravi je površina omeđena ovim krivuljama. Krivulje
se mogu mijenjati promjenama tlaka ili volumena pa se tako mijenja i rad.
Dva najvažnija čimbenika koja reguliraju srčani rad (i krivulju) su Frank-Starlingov
mehanizam i autonomni živčani sustav, ali i neki ostali čimbenici. Frenk-Starlingov
mehanizam je zapravo autoregulacija kako srce reagira na promjene volumena pridošle krvi.
Volumen krvi koji uđe u srce zove se venski priljev (ili predopterećenje ili preload). Srce ima
sposobnost prilagodbe promjenama volumena pridošle krvi i Frank-Starlingov mehanizam
kaže da što je veći venski priljev, bit će jača kontrakcija, veći srčani rad pa će se i u aortu
izbaciti veća količina krvi. Objašnjenje je slično kao kod skeletnih mišića: većim istezanjem
aktinske i miozinske niti dolaze u povoljniji položaj za kontrakciju, više će biti veznih mjesta
na koja se mogu povezati miozinske glavice za aktinske niti i bit će jača kontrakcija. To se
može i izmjeriti u eksperimentalnim uvjetima: graf ovisnosti rada lijeve i desne klijetke o tlaku
u lijevom i desnom atriju; tlak u atrijima ovisi o tome koliko krvi dođe u atrij, ako dođe više
krvi (venski priljev), bit će veći tlak. Što je venski priljev veći, raste i tlak u atrijima, povećavat
će se i rad lijeve i desne klijetke, ali krivulja nije pravac, nego je slična hiperboli. Taj rad se ne
može povećati do beskonačnosti, nego do određene razine zbog ograničenja: ako se previše
rastegnu aktinske i miozinske niti, više neće biti u povoljnom položaju.
Graf ovisnosti ventrikularnog izbacivanja (L/min) o tlaku u atriju: kako raste tlak u atriju, tako
raste i minutni volumen, ali do jedne granice kad nastane plato.
Ograničenja Frank-Sterlingova mehanizma: istezanje preko fiziološke granice; krv se
izbacuje u aortu, u aorti već ima određena količina krvi, određeni tlak i taj tlak se mora
nadvladati da bi se krv izbacila u aortu; veličina tlaka koju srce mora nadvladati kod
izbacivanja krvi u aortu zove se naknadno opterećenje ili afterload. Što je tlak u aorti veći,
minutni volumen pada i srce neki granični tlak neće moći nadvladati. U početku, u području
normalnih vrijednosti tlaka u aorti srce nadvladava svojim kontrakcijama tlak u aorti i neće se
bitnije mijenjati MV. Ako tlak u aorti postane jako velik, srce neće moći to nadvladati i MV
počinje padati.
Ako imamo povećani venski priljev, povećani preload, povećat će se volumen (graf ovisnosti
tlaka o volumenu), što će onda povećati UV, a povećani UV će povećati MV (MV=f*UV). Ako
imamo povećani afterload, povećani tlak u aorti: za isti rad, da površina omeđena krivuljama
ostane ista, krivulja se mora izdužiti prema gore jer će biti veća razlika u tlakovima jer se
mora nadvladati veći tlak u aorti da bi se krv izbacila u aortu, a to će smanjiti UV (jer se
krivulja izduži, a da bi rad ostao jednak) i to će smanjiti MV.

22
Druga komponenta koja regulira srčani rad je autonomni živčani sustav. Srce inervira AŽS
koji se sastoji od simpatikusa i parasimpatikusa. Simpatikus inervira sve dijelove srca: i
provodnu (elektrogenu) srčanu muskulaturu i normalnu srčanu muskulaturu. Parasimpatikus
inervira provodnu srčanu muskulaturu: SA i AV čvor, a preostali dio normalnog mišića vrlo
malo. Simpatikus će utjecati i na stvaranje akcijskih potencijala u provodnom sustavu srca,
ali i na samu kontrakciju zato što djeluje i na preostali dio miokarda, a parasaimpatikus će
uglavnom djelovati na stvaranje akcijskih potencijala, mijenjat će frekvenciju, a vrlo malo će
utjecati na samu kontrakciju mišića. Parasimpatikus će smanjivati srčanu frekvenciju, a vrlo
malo će djelovati na srčanu kontrakciju (tamo gdje on inervira miokard, tamo će smanjiti
kontrakciju). Neurotransmiter koji se izlučuje na krajevima parasimpatičkih živaca je acetil-
kolin. Acetil kolin smanjuje srčanu frekvenciju tako da povećava propusnost za kalij što će
onda produžiti prepotencijal jer će biti duža hiperpolarizacija, što će onda automatski smanjiti
frekvenciju stvaranja akcijskih potencijala u provodnom (elektrogenom) sustavu srca. Na taj
način će isto smanjiti i podražljivost. Simpatikus povećava srčanu frekvenciju i povećava
snagu kontrakcije. Na krajevima njegovih živaca izlučuje se neurotransmiter noradrenalin koji
povećava propusnost za natrij i kalcij pa će smanjiti trajanje predpotencijala i na taj način
povećati stvaranje akcijskih potencijala, odnosno srčanu frekvenciju. Povećana propusnost
za kalcij objašnjava povećanu snagu kontrakcije. Učinak simpatikusa u konačnici povećanje
je minutnog volumena (f*UV), ali to ne ide u nedogled.
Ostali čimbenici koji djeluju na srčani radi, ne javljaju se u fiziološkim uvjetima, ali javljaju se
u ekstremnim uvjetima. To su promjena koncentracija nekih iona okolo srčanih mišićnih
stanica, uglavnom kod nekih patoloških stanja, što može dovesti do promjene srčane
kontrakcije, odnosno minutnog volumena, odnosno srčanog rada. Kalijevi ioni će u suvišku
usporavati srčanu frekvenciju i uzrokovati omlohavljenje srca zbog učinka kalija na potencijal
membrane. Kalcijevi ioni će djelovati suprotno: kalcijevi ioni u suvišku će u početku
povećavati snagu kontrakcije, ali ne do beskonačnosti, u takvim ekstremnim situacijama pri
jako velikoj količini kalcijevih iona koji se ne bi mogli izbaciti iz stanice, takvo će srce stati i
neće se više kontrahirati. Temperatura je također jedan od ostalih čimbenika koji djeluju na
rad srca: temperatura će povećati srčanu frekvenciju zato što će povećati propusnost
membrane za ione.
ANATOMIJA KRVOŽILNOG SUSTAVA: Krvne žile su arterije, vene i kapilare. Neki izdvajaju
u posebne krvne žile najmanje vene - venule i najmanje arterije - arteriole. Arterije su krvne
žile koje odvode krv iz srca (ne definiraju se kao krvne žile koje vode arterijsku krv). Vene su
krvne žile koje vode krv prema srcu. Osnovna razlika između arterija i vena, osim smjera u
kojem vode krv, građa je stijenke. Stijenka arterije puno je deblja nego stijenka vene; stijenka
inače ima 3 osnovna sloja: tunica interna (unutrašnji sloj), tunica media (srednji sloj) i tunica
externa (vanjski sloj). Unutrašnji sloj je sloj jednoslojnog pločastog epitela s podležećom
manjom količinom vezivnog tkiva i to se zove endotel. Najveći dio stijenke zauzima tunica
media koja je u arterijama posebno izražena i ona je građena od glatkog mišićnog tkiva.
Tunica externa građena je uglavnom od vezivnog tkiva. Kod arterija je puno deblji mišićni sloj
u odnosu na vene. Još jedna stvar u čemu se razlikuju: zalisci koji postoje u većini vena,
osim u venama koje dolaze iz glave prema srcu. Zalisci su, kao i u srcu, podvostručenja
endotela. Oni su zaslužni za usmjeravanje tijeka krvi prema srcu. Najmanje krvne žile su
kapilare.
S obzirom na to da je srce u središtu krvotoka, razlikujemo dva krvotoka: jedan koji počinje u
lijevoj klijetki i završava u desnoj pretklijetki i taj se zove veliki ili sistemski krvotok, i drugi koji
počinje u desnoj klijetki i završava u lijevoj pretklijetki i taj se zove mali ili plućni krvotok.
Arterijski dio velikog sistemskog krvotoka: na izlazu iz lijeve klijetke je najveća arterija koja se
zove aorta. Ona ima prvo svoj uzlazni dio, zatim tvori jedan luk prema odostraga. Uzlazni dio
23
zove se aorta ascendens, luk aorte zove se arcus aortae, a nakon tog luka je silazni dio
aorte koji se proteže krož prsni koš i dalje nastavlja u trbušnu šupljinu pa taj silazni dio aorte
dijelimo na prsni dio i trbušni dio. Prvi ogranci aorte su koronarne arterije, lijeva i desna
koronarna arterija koje odmah nakon početka aorte, odmah iznad polumjesečastih zalistaka
izlaze iz aorte. (Kod arterija se govori o ograncima arterija, a kod vena se govori o pritocima
vena.) Zatim imamo ogranke luka aorte: ako idemo od srca distalnije, prvi ogranak zove se
truncus brachiocephallicus (brahiocefaličko stablo ili deblo; brachium - nadlaktica, cephallon -
dolazi od glave; opskrbljivat će ruku i glavu), nakon određenog tijeka truncus
brachiocephallicus se podijeli na desnu zajedničku vratnu (karotidna) arteriju (arteria carotis
communis dextra) i na desnu potključnu (subklavijsku) arteriju (arteria subclavia dextra). Prvi
ogranak koji opskrbljuje desnu stranu glave i desnu ruku dolazi kao jedna arterija iz aorte
koja se tek kasnije podijeli na ogranak za glavu i ogranak za ruku. Za razliku od toga,
sljedeća dva ogranka koja će opskrbljivati lijevu stranu glave i lijevu ruku dolaze odmah
odvojeno iz luka aorte pa će prvo direktno polaziti zajednička lijeva karotidna ili vratna arterija
(arteria carotis communis sinitra; opskrbljuje lijevu polovicu glave) i nakon toga lijeva
potključna arterija (arteria subclavia sinistra). To su ta tri glavna ogranka luka aorte: truncus
brachiocephallicus, arteria carotis communis sinistra i arteria subclavia sinistra. Nakon toga,
u prsnom dijelu imamo prsni, silazni dio aorte (arteria thoracica descendens). Tu su bitni
ogranci za međurebrene prostore, mišiće (arteriae intercostales) i ogranci za jednjak
(arteriae esophagicae).
Prije donjeg dijela tijela, promotrimo što se dalje događa prema glavi: nakon što nastane
arteria subclavia (dextra) i arteria carotis communis (dextra), onda je ista situacija na lijevoj i
na desnoj strani pa ćemo promatrati samo jednu stranu. Arteria carotis communis se podijeli
na dvije arterije, na vanjsku i unutarnju karotidnu arteriju (arteria carotis externa et arteria
carotis interna). Unutarnja karotidna arterija će ući unutar lubanje i opskrbljivat će uglavnom
mozak. Vanjska karotidna arterija opskrbljivat će vanjski dio glave i brata. Što se tiče
ogranaka vanjske karotidne arterije, bitni su arteria thyreoidea superior koja opskrbljuje
štitnjaču, arteria lingualis koja opskrbljuje jezik, arteria facialis koja opskrbljuje lice; vanjska
karotidna arterija završava na sljepoočnici, površna sljepoočna arterija (arteria temporalis
superficialis). Unutarnja karotidna arterija ulazi u unutrašnjost lubanje; njezin prvi ogranak je
ogranak za oko, arteria ophthalmica, a svi drugi ogranci će opskrbljivati mozak: na bazu
mozga će doći arteria carotis interna i podijelit će se na arteriu cerebri anterior i arteriu
cerebri media - prednju i srednju mozgovnu arteriju. Obje aretriae cerebri anterior (dextra et
sinistra) će se spojiti pomoću prednje spojne arterije (arteria communicans anterior). Prema
stražnjem dijelu mozga ići će prvi ogranak arterie subclaviae (koja ide prema ruci) i taj
ogranak se zove arteria vertebralis (kralježnična arterija) i on će ići prema stražnjem dijelu
mozga i prolazit će kroz kralješke i ući će na stražnji dio baze mozga i lijeva i desna
vertebralna arterija spojit će se u jednu veću arteriju (arteria basilaris). Arteria basilaris će se
podijeliti na arteriu cerebri posterior lijevu i desnu, stražnje mozgovne arterije. Svaka stražnja
mozgovna arterija spojit će se sa srednjom mozgovnom arterijom (arteria cerebri media)
pomoću stražnje spojne arterije (arteria communicans posterior) i na taj način imamo krug na
bazi mozga spojenih krvnih žila koji se zove circulus arteriosus willisi; za back-up mozga: ako
oslabi cirkulacija s prednje strane, imamo cirkulaciju sa stražnje strane.
Arteria subclavia, potključna arterija dalje ide prema ruci. Onaj dio koji prolazi kroz pazuh u
tom dijelu će se nazvati pazušna arterija (arteria axillaris). Pazušna arterija se na području
nadlaktice nastavlja na području nadlaktice na nadlaktičnu arteriju (arteria brachialis;
brachium je nadlaktica). Arteria brachialis se, kad prođe lakat, podijeli na podlaktici na dvije
arterije: jedna ide prema palcu (palčana arterija, arteria radialis), a druga ide prema malom
prstu (lakatna arterija, arteria ulnaris). Kad te arterije dođu na šaku, tu nastane splet manjih

24
krvnih žila čineći dva dlanovna luka, duboki i površinski, iz kojeg odlaze manje arterije prema
prstima. Ista je stvar i s lijeve i s desne strane.
Vraćamo se na aortu, kad aorta ide prema nižim dijelovima tijela. Nakon što prijeđe kroz ošit
u trbušnu šupljinu, taj dio aorte se zove aorta abdominalis ili pars descendens aortae
abdominalis. Prvi ogranak je celijačno stablo, truncus coeliacus koje daje tri velike arterije:
jedna opskrbljuje jetru, arteria hepatica communis ili arteria hepatica propria, druga
opskrbljuje želudac, arterica gastrica sinistra i treća je arteria lienalis koja opskrbljuje
slezenu. Drugi ogranak aorte u trbušnoj šupljini, nakon celijačnog stabla, je gornja
mezenterična ili crijevna arterija (arteria mesenterica superior) koja opskrbljuje tanko crijevo i
prvu polovicu debelog crijeva. Nakon toga su dvije bubrežne arterije (arteria renalis dextra et
sinistra), za lijevi i desni bubreg. Nakon toga je arteria mesenterica inferior, donja
mezenterična ili crijevna arterija koja opskrbljuje preostali dio debelog crijeva. I onda još
imamo ogranke za spolne žlijezde. U žena su to jajnične arterije (arteriae ovaricae), a u
muškaraca arteriae testiculares.
Aorta završava u razini L2 slabinskog kralješka i završava tako da se podijeli na dvije velike
krvne žile, a to su desna i lijeva zajednička bočna arterija (arteria illiaca communis dextra et
sinistra). Nakon što nastanu arteriae illiacae communis, onda se one dalje granaju i teku
jednako na lijevoj i desnoj strani. Arteria illiaca podijeli se na unutrašnju i vanjsku bočnu
arteriju (arteria illiaca interna et arteria illiaca externa). Arteria illiaca interna opskrbljuje
uglavnom organe male zdjelice. Arteria illiaca externa ide dalje prema nozi i na natkoljenici
postane natkoljenična arterija (arteria femoralis ili arteria femoralis superficialis). U području
iza koljena, gdje ta arterija prolazi, zove se arteria poplitea i onda se ona podijeli na prednju i
stražnju tibijalnu ili goljeničnu arteriju (arteria tibialis anterior et posterior) i na lisnu arteriju
(arteria fibularis). Dakle arterije na potkoljenici su arteria tibialis anterior et posterior te arteria
fibularis. Arterija koja nastane kao nastavak arterie tibialis anterior u području hrpta stopala
zove se arteria dorsalis pedis (arterija hrpta stopala).
Venski dio velikog sistemskog krvotoka: većina vena zovu se kao i arterije, ali ima i razlika.
Ne govorimo o ograncima kao kod arterija, nego govorimo o pritocima vena.
Počet ćemo od periferije pa prema srcu, kako i krv teče u venama. Počinjemo od glave: vene
koje skupljaju krv iz mozga u unutrašnjosti glave zovu se sinusi, a neki od većih su sinus
sagittalis superior, sinus transversalis (poprečni) i sinus sigmoideus. Sva ta venska krv iz
unutrašnjosti glave izlazi van pomoću jedne vene koja se zove vena jugularis interna
(pandan arterie carotis interne), ona skuplja krv iz unutrašnjosti glave. Krv iz površnih
dijelova glave jednim dijelom skuplja isto vena jugularis interna, a drugim dijelom vena
jugularis externa. (Kod venske cirkulacije je puno veća varijabilnost.) Vene u površnom dijelu
glave se zovu kao i arterije: vena lingualis, vena facialis, vena thyreoidea superior i sl.
Vena jugularis externa se obično ulijeva u venu subclaviu ili se može spojiti s venom
jugularis internom (varijabilno je). Ono što je sigurno je da se vena jugularis interna spaja s
venom koja donosi krv iz ruke, a to je vena subclavia i spajaju se u venu koja se zove vena
brachiocephalica, i to imamo i s lijeve i s desne strane (vena brachiocephalica sinistra et
dextra). Onda se desna braciocefalična vena i lijeva brahiocefalična vena spajaju u jednu
veliku krvnu žilu koja se zove gornja šuplja vena (vena cava superior). Vena cava superior
ulijeva se u desni atrij.
Pritoci vene subclaviae, iz ruke: ima razlika u odnosu prema arterijskoj cirkulaciji, a to je da
vene na ekstremitetima imamo u površinskom i dubokom sloju (površinske i duboke vene i
na rukama i na nogama). Duboke vene se zovu isto kao i arterije: vena radialis, vena ulnaris,
vena brachialis, vena axilaris i vena subclavia. Površinske vene se sve ulijevaju u duboke

25
vene, a bitne su nam dvije: jedna koja počinje od podlaktice pa ide prema nadlaktici (vena
cephalica), a druga koja počinje proksimalnije, više na nadlaktici (vena basilica).
Vensku krv iz prsnog koša uglavnom skupljaju dvije vene: vena azygos (neparna vena) i
vena hemiazygos (poluneparna vena). Vena azygos se nalazi s desne strane, počinje od
slabinskog područja, skuplja vensku krv iz stijenke prsnog koša i ulijeva se obično u gornju
šuplju venu. S lijeve strane nalazi se poluneparna vena, vena hemiazygos koja se ulijeva
obično u venu azygos.
Donji dio tijela: imamo duboki sustav vena koje se zovu isto kao i arterije i površinski sustav
vena. Duboke vene na potkoljenici su vena tibialis anterior, vena tibialis posterior i vena
fibularis. Iza koljena je vena poplitea. Vena femoralis je na natkoljenici. Vena femoralis se
nastavlja u venu illiacu externu. Vena illiaca externa se spaja s venom illiacom internom i
nastaje vena illiaca communis. Onda se lijeva i desna zajednička iliačna vena spoje u veliku
venu koja se zove donja šuplja vena (vena cava inferior). Površinske vene na nozi: vena
saphena magna i vena saphena parva; vena saphena magna je velika i ide kroz potkoljenicu
i natkoljenicu, i ulijevaju se u duboke vene. Vena saphena magna se ulijeva u femoralnu
venu.
Dakle, donja šuplja vena nastaje spajanjem lijeve i desne zajedničke bočne vene (vena
illiaca communis dextra et sinistra). Donja šuplja vena ide kroz trbušnu šupljinu, prođe
dijafragmu, ulazi u prsnu šupljinu i onda dolazi do i ulijeva se u desnu pretklijetku. Na tom
putu ima pritoke. Jedan dio pritoka su pritoci gonadalne vene (Vv. gonadales), vene spolnih
žlijezda, u žena vena ovarica i u muškaraca vena testiculares. Drugi dio pritoka su lijeva i
desna bubrežna vena (vena renalis dextra et sinistra). Treći pritok su tri ili četiri jetrene vene
(venae hepaticae).
Vene iz crijeva, želudca i slezene se ulijevaju u venu koja će prvo ući i proći u jetru pa onda
završi u donjoj šupljoj veni. Vena koja skuplja krv iz crijeva (iz gornje i donje mezenterične
vene), želudca (vena gastrica) i slezene (vena lienalis) zove se vena portae (portalna vena,
vena vratarica). Vena portae ulazi u jetru, u jetri se sastojci krvi prerađuju, iskorištavaju,
pohranjuju, razgrađuju i onda nastane venski sustav jetre, od vrlo malih vena nastat će veće
vene dok na kraju ne nastanu 3 ili 4 venae hepaticae koje izlazeiz jetre i ulijevaju se u donju
šuplju venu. Taj krvotok se zove portalni krvotok (vene iz crijeva, želudca i slezene u portalnu
venu pa ona u jetra).
Makroanatomija limfne cirkulacije: limfne žile kojima teče limfa. Najveća limfna žila zove se
ductus thoracicus (prsni vod) koja skuplja većinu limfe iz cijelog tijela. Ductus thoracicus,
nalazi se s lijeve strane, ulijeva se u jednu od velikih vena iznad srca, to je obično
brahiocefalična vena ili vena subclavia s lijeve strane. S desne strane imamo nekoliko manjih
vodova: jugularni, subklavijski i bronhomediastinalni vod (ductus jugularis, ductus subclavius,
ductus bronchomediastinalis).

26
PREDAVANJE 3: FIZIOLOGIJA CIRKULACIJE

Osnovna teorija cirkulacijske funkcije kaže da je protok krvi (cirkulacija) kroz svako tkivo
gotovo uvijek usklađen s tkivnim potrebama, u normalnom fiziološkom stanju. Ukupni protok
kroz cijelo tijelo nam pokazuje veličina minutni volumen (MV). Bitan je krvni tlak koji
omogućava cirkulaciju. Svako tkivo nema u svakom trenutku jednake potrebe, kako to
uskladiti? Ako je potreban povećan protok krvi u mišićima, neekonomično je i nemoguće
povećati protok u cijelom organizmu. Postoji više razina regulacije tako da je veća cirkulacija
u tkivima gdje je potrebna veća cirkulacija. Koja su to mjesta gdje se regulira cirkulacija, gdje
opisujemo fiziologiju cirkulacije? Prvo mjesto su sama tkiva koje će sa svojim regulirati
cirkulaciju kroz samo tkivo. Drugo mjesto na kojem će se regulirati cirkulacija je srce. Zbroj
učinaka na srce bit će vidljiv na srčanom minutnom volumenu. Treće mjesto na kojem će se
regulirati cirkulacija su krvne žile koje će određivati koliki je ukupni krvni tlak u cirkulaciji.
Postoje poveznice među tim trima točkama, npr arterijski tlak je umnožak MV i perifernog
otpora (PO).
U cirkulaciji imamo sustav cijevi kojima protječe tekućina. Tijek tekućine u cijevima podložan
je fizikalnim zakonima. Protok tekućine kroz cijevi ostvaruje se zbog razlike u tlakovima.
Protok (Q) proporcionalan je razlici tlakova (ΔP), a obrnuto proporcionalan otporu (R), to je
inačica Ohmovog zakona. Q=ΔP/R. Razlika u tlakovima je razlika između tlaka na početnom
dijelu cirkulacije (ako se fokusiramo na veliki krvotok, početak cirkulacije je lijeva klijetka) i
tlaka na završnom dijelu cirkulacije (u ovom slučaju u desnoj pretklijetki): dakle, kolika je
razlika tlakova na izlazu iz lijevog ventrikula i u desnom atriju? Ta razlika obično iznosi oko
100 mmHg; tlak u desnom atriju je otprilike 0 mmHg, a na izlazu iz lijevog ventrikula tlak ima
dvije vrijednosti pa je uzeta srednja vrijednost od 100 mmHg. O čemu ovisi otpor? To nam
opisuje Poiseuilleov [Poazeov] zakon koji kaže da je otpor proporcionalan viskoznosti i duljini
te cijevi, a obrnuto proporcionalan četvrtoj potenciji radijusa žile. (R = (8 * η * L)/(π * r^4)).
Ako to ubacimo u formulu Ohmovog zakona, dobijemo da je protok proporcionalan četvrtoj
potenciji radijusa i razlici tlakova, a obrnuto proporcionalan duljini krvne žile i viskoznosti. (Q
= (π * ΔP * r^4)/(8 * η * L)). Ako su krvne žile spojene serijski, ukupni krvni otpor računa se
kao zbroj krvnog otpora u arterijama, arteriolama i kapilarama (Ruk = R1 + R2 + R3). Ako su
krvne žile spojene paralelno, ukupni krvni otpor se računa na sljedeći način: 1/Ruk = 1/R1 +
1/R2 + ... + 1/Rn. Graf ovisnosti viskoznosti krvi o hematokritu (udio stanica u samoj krvi): što
je hematokrit veći, povećava se viskoznost; rast je eksponencijalni. Hematokrit normalno
otprilike iznosi 40 pa je viskoznost normalne krvi 3,5 puta veća od visloznosti vode. Stanja
kod kojih je smanjen hematokrit zovu se anemije, kod njih je manja viskoznost. Stanja kod
kojih je povećan hematokrit zovu se policitemije i u takvim je stanjima veća viskoznost. Još
jedan faktor koji utječe na cirkulaciju je način na koji krv teče kroz krvne žile. Neke su šire,
neke su uže, negdje je suženje naglo, negdje postoje zavoji, negdje postoje naslage na
stijenci krvnih žila i onda tijek neće uvijek biti laminarni, nego će negdje tijel krvi biti
turbulentni, što će utjecati na otpor pa na cirkulaciju. Turbulentni tijek krvi će imati veći otpor
pa onda manju cirkulaciju nego što će imati laminarni tijek krvi.
Dakle, veliki sistemski krvotok počinje u LK, a završava u DP. Vrste krvnih žila koje imamo
su arterije, veće arterije, manje arterije (arteriole), vene, veće vene, manje vene (venule) i
kapilare. Arterije imaju debelu stijenku i karakterizira ih brzi protok pod visokim tlakom.
Arteriole su manjeg radijusa, ali radijus mogu mijenjati i na taj način mogu jako promijeniti
protok: na neki način su one kontrolni ventili prije tkiva. Kapilare su najmanje krvne žile koje
ne mogu značajno mijenjati svoj polumjer i na tom će se području odvijati izmjena tvari,
nastanak različitih metabolita koje će utjecati na protok kroz kapilare. Vene prenose krv

27
prema srcu, one su pod niskim tlakom, imaju tanje stijenke, ali isto mogu mijenjati svoj
polumjer, one služe kao spremnik krvi. Površina poprečnog presjeka najveća je kod kapilara,
zatim u venama i manja je površina poprečnog presjeka u arterijama. Oko 60% krvi nalazi se
u venskom dijelu sistemske cirkulacije, a u arterijskom dijelu oko 15% krvi. U arterijskom
dijelu sistemske cirkulacije tlak je promjenjiv, stlano varira između najviše i najniže razine
tlaka; te varijacije se izgube prema kapilarama i venama. Slično je i u plućnoj cirkulaciji: u
plućnim arterijama tlak varira, ali su te varijacije manje i gube se prema kapilarama i venama.
Što još određuje funkciju arterijskog i venskog sustava? Osnovna svojstva koja će određivati
funkciju arterija i vena su rastegljivost (distensibility) i popustljivost ili kapacitet. Rastegljivost
je prirast volumena kad se tlak povisi za 1 kPa, otprilike je 8 puta veća u vena nego u
arterija. U plućnih vena je otprilike jednaka kao u sistemskih vena. U plućnih arterija otprilike
6 puta je veća nego u sustavnih arterija. Popustljivost je umnožak rastegljivosti i početnog
volumena; to je količina krvi (volumen) koji dio cirkulacije primi uz povišenje tlaka od 1 kPa.
mmHg/7.5 --> kPa. Popustljivost: graf ovisnosti tlaka o volumenu: kod arterijske cirkulacije za
malo povećanje volumena će se jako povećati tlak; kod vena, zbog veće popustljivosti, zbog
većeg kapaciteta, s povećanjem volumena, tlak će se povećati, ali manje nego u arterijama,
manji je nagib krivulje za vene. Učinak autonomnog živčanog sustva: pomicat će krivulju
ulijevo kod stimulacije i udesno u slučaju inhibicije. Odgođena popustljivost nastane zbog
stresne relaksacije: kad se krvna žila napuni krvlju, u početku će narasti tlak, ali će se onda
zbog stresne relaksacije ili odgođene popustljivosti krvna žila ipak proširiti i onda će zbog
toga pasti tlak. Obrnuto se događa isto: kad padne volumen neke krvne žile, to bismo mogli
nazvati obrnutom stresnom relaksacijom (ili stresna vazokonstrikcija) gdje će zbog toga
porasti tlak.
Protok kroz arterijski dio cirkulacije je pulzatilan što znači da nije konstantan. Tlak se stalno
mijenja tijekom srčanog ciklusa. Zbog toga što su arterijske stijenke manje popustljive nego
venske, onda stijenka djeluje kao sekundarna pumpa pa onda ona dalje širi volumen krvi koji
je primila i nastane takozvano širenje pulsnog vala ili tlaka. Primarna pumpa ili izbacivanje je
iz lijeve klijetke, a arterije djeluju kao sekundarna pumpa. Tlak u arterijama se mijenja tako
da počinje s najvišom vrijednosti koja odgovara trenutku izbacivanja krvi iz LK i završava s
najnižom vrijednosti u trenutku kad LK više ne izbacuje krv, znači kad se ventrikul puni i kad
su zatvoreni polumjesečasti zalisci između LK i aorte. Sukladno srčanom ciklusu, taj najviši
tlak zove se sistolički, a najniži tlak zove se dijastolički tlak.
Razvijeno je neinvazivno mjerenje krvnog tlaka, razvio ju je Talijan Riva-Rocci, od čega
dolazi skraćenica RR kod krvnog tlaka. To mjerenje krvnog tlaka bazira se na slušanju kako
izgleda tijek krvi iznad nadlaktične, brahijalne arterije. Nakon što zatvorimo protok krvi kroz
brahijalnu arteriju orukvicom koju omotamo oko nadlaktice, polako smanjujemo tlak i polako
se uspostavlja protok krvi kroz brahijalnu arteriju i cijelo vrijeme slušamo kroz slušalicu
zvukove iznad brahijalne arterije. Prvi zvuk koji mi čujemo kad se uspostavi protok krvi kroz
brahijalnu arteriju odgovara sistoličkom tlaku. Vrijednost nakon zadnjeg zvuka koji čujemo
odgovara, nakon čega više nema nikakvih zvukova, odgovara dijastoličkom tlaku. Mjerimo
tlak u manšeti/orukvici. Napušemo izvana u orukvici tlak iznad tlaka u brahijalnoj arteriji i tlak
izvana prekine protok u brahijalnoj arteriji i ne čujemo nikakve zvukove. Nakon toga polako
smanjujemo tlak u orukvici i slušamo: kad čujemo prvi zvuk na slušalici i istovremeno
pogledamo koliki je tlak u orukvici, to odgovara sistoličkom tlaku. Dalje otpuštamo polako i
slušamo zvukove i u trenutku ispod zadnjeg šuma je dijastolički tlak. Ti šumovi koji se čuju
zovu se Korotkoffjevi šumovi i oni se mogu podijeliti na faze. Kad se uspostavi laminarni tijek
krvi kroz brahijalnu arteriju, onda više nema šumova i to odgovara dijastoličkom krvnom
tlaku.

28
Srednji arterijski tlak (Mean Arterial Pressure: MAP) MAP = Pdias + 1/3 (Psys - Pdias). (2/3 Pdias
+ 1/3 Psys)
Tlak pulsa: razlika sistoličkog i dijastoličkog tlaka.
MAP je u dobroj korelaciji s MV i perifernim otporom PO. Što je veći MV, veći je i MAP. Što je
veći PO, veći je i MAP. MAP približno odgovara umnošku MV i PO.
Tlak pulsa najviše ovisi o UV (što je udarni volumen veći, veći je i tlak pulsa) i o arterijskoj
popustljivosti (compliance; što je arterijska popustljivost veća, tlak pulsa je manji). Veći
udarni volumen je kad je povećano predopterećenje/venski priljev u srce, kad je pojačana
kontraktilnost srca (inotropy, kad se srce jače kontrahira), kad je manje naknadno
opterećenje/afterload i kad je manja srčana frekvencija (jer više krvi uđe u srce). Na
popustljivost arterija djeluje dob: popustljivost se s povećanjem dobi smanjuje zato što se
smanjuje količina vezivnog tkiva u stijenci krvnih žila, one postaju kruće (a to se isto događa i
u patološkom stanju koje se zove ateroskleroza: kad nastanu naslage na stijenkama krvnih
žila zbog povećanih masnoća u krvi, pušenja i slično), a smanjena popustljivost arterija
povećava tlak pulsa.
Normalni krvni tlak: ovisno o dijelu svijeta; prema zadnjim smjernicama WHO razlikuju se
normalne vrijednosti krvnog tlaka za Europu i Ameriku. Amerikanci su u zadnjim
smjernicama spustili granicu normalnog krvnog tlaka na 120 mmHg sistoličkog i 80 mmHg
dijastoličkog tlaka. Do tada su bile vrijednosti kao i u Europi: 130/85, a zadnje vrijednosti
normalnog tlaka su 139/89 mmHg. (sis/dias mm Hg). Hipertenzija - povišeni krvni tlak.
Taj tlak mijenja se s godinama: i sistolički (više), a i dijastolički (manje) tlak rastu s godinama.
To se događa zbog promjene compliancea arterija.
Krvotok u venama nije pulzatilan, nema razlike u tlakovima ovisno o srčanom ciklusu. Taj tlak
je prosječno nizak. Razlikujemo dva venska tlaka: jedan je centralni venski tlak i to je tlak u
desnom atriju i normalno je 0 kPa zato što bi venski priljev, utok, trebao biti jednak istoku,
izbacivanju; drugi je periferni venski tlak, on je vrlo nizak. Najveći otpor se događa u velikim
venama blizu srca, pogotovo zbog kompresije na ulazu u thorax. Isto tako i u abdomenu, ako
se poveća abdominalni tlak i pritisne vene kroz koje krv teče, može se povećati otpor.
Postoje dijelovi cirkulacije podložni gravitaciji, pogotovo ako stojimo, noge, stopala imat će
veći tlak u venama od glave, gdje će biti negativni tlak. Postoje i venski zalisci i venske
crpke: zbog razlike u tlakovima omogućena je cirkulacija. U većini vena postoje venski
zalisci: podvostručenja endotela koja ulaze u lumen vena i sprječavaju retrogradni tijek krvi,
omogućuju da krv teče samo prema srcu. Na venski protok i otpor utječe također tzv. mišićna
ili venska pumpa: kontrakcija i relaksacija mišića kroz koje prolaze vene može djelovati kao
pumpa i može pomoći pri potiskivanju krvi prema srcu. Venska pumpa aktivnija je u fizičkoj
aktivnosti nego u mirovanju. U normalnim uvjetima je venski priljev, krv koja dolazi u desni
atrij, jednak minutnom volumenu srca, krvi koja izađe iz lijeve klijetke. Vene imaju još jednu
funkciju, služe kao rezervoar ili spremnik krvi: u njima je pohranjena najveća količina krvi,
otprilike 60%; i to su neki dijelovi venske cirkulacije: venski spletovi ispod kože, velike
abdominalne/trbušne vene, vene u jetri i vene u slezeni.
Kapilare: spadaju u mikrocirkulaciju (sve ono što se nalazi nakon arteriole). Tu se ubrajaju i
vrlo male krvne žile metaarteriole i onda su kapilare. Na popčetku kapilara nalaze se kružni
glatki mišići koji se mogu kontrahirati i relaksirati i na taj način regulirati hoće li krv ući u tu
kapilaru ili ne a svi ti kružni mišići oko nekih otvora nazivaju se sfinkteri. Ovi se nazivaju
prekapilarni sfinkteri.

29
U kapilarnoj stijenci postoje međustanične pukotine i postoje jamice, uvlačenja membrane
stanice koja čini kapilaru koja se zovu kaveole. I međustanične pukotine i kaveole bitne su
za osnovnu funkciju kapilarne mreže, a to je prijenos različitih tvari, tekućine i otopljenih tvari,
bilo da se radi o endocitozi, transcitozi. Vezikularni kanalići nastaju kad se kaveola produblji
kroz cijeli sloj stanice koja čini kapilarnu stijenku.
Postoje tri tipa kapilara: kontinuirane kapilare gdje su čvrsti spojevi među stanicama koje
čine stijenke kapilara, a te stanice su epitelne stanice; nalaze se u masnom tkivu, mišićima i
živčanom sustavu. Fenestrirane kapilare (fenestra - prozor) imaju otvore na stijenci
endotelnih stanica, nalaze se u bubregu, endokrinim žlijezdama i u crijevnim resicama. Kod
njih može proći puno više tvari kroz stijenku kapilare nego kod kontinuiranih kapilara.
Najveća količina tvari koja može proći stijenku kapilare je kod diskontinuiranih kapilara.
Rubovi stanica koje čine stijenku kapilara su odvojeni, takve kapilare nalaze se u jetri,
slezeni i koštanoj srži.
Protok krvi kroz kapilare uglavnom je reguliran prekapilarnim sfinkerima: ovisi o tome hoće li
oni biti kontrahirani, stisnuti ili će biti relaksirani. Blizu kapilarne mreže su i limfne kapilare.
Prijenos tvari slijedi općenite zakonitosti. Može ići kroz lipidni dvosloj, kroz pore, pomoću
različitih prijenosnika, endocitozom, transcitozom (tako da se cijeli dijelovi stanične
membrane uvuku i takvi se prenose kroz samu stanicu). To ovisi o razlici u koncentracijama,
o razlici u tlaku, o razlici u električnom potencijalu, o molekulskoj masi i o različitim
karakteristikama stanica koje prenosi te tvari (koeficijent prijenosa tvari kroz stijenku
kapilare). Ovisi također o tipu kapilare.
Izvan kapilara se nalaze intersticij i intersticijska tekućina ili međustanični prostor i
međustanična tekućina koja čini 1/6 volumena cijelog tijela. Najveći količinu međustanične
tekućine ima potporno vezivno tkivo. Intersticij se osim intersticijske tekućine (koja može biti
u obliku gela, a u manjem udjelu slobodna) sastoji od vlakana (dominantno kolagena vlakna)
i od amorfne međustanične tvari (sastoji se od proteoglikana, adhezivnih glikoproteina i
matricelularnih proteina).
Prva komponenta koja će određivati prijenos kroz stijenku kapilare, hoće li se tvari prenositi u
kapilaru ili izvan kapilare, takozvani je neto filtracijski tlak (NFP). NFP je razlika između 4
tlaka: hidrostatski tlak unutar kapilare (Pk), koloidno-osmotski tlak unutar kapilare (πp),
hidrostatski tlak izvan kapilare (Pif), koloidno-osmotski izvan kapilare (πif). Hidrostatski tlak je
tlak zbog prisutstva tekućine koja pritišće stijenke krvne žile. Hidrostatski tlak izvan kapilare
je hidrostatski tlak međustanične tekućine. Što je hidrostatski tlak u kapilari veći, to će više
tekućine izlaziti prema van. Što je tlak međustanične tekućine veći, iz kapilare će prema van
izlaziti manje tekućine. Koloidno-osmotski tlak plazme ovisi o prometu vode, a dominantno je
određen proteinima plazme i to albuminima i njegov smjer djelovanja je obrnut od
hidrostatskog tlaka. Što je koloidno-osmotski tlak plazme veći, bit će manji prijenos iz
kapilare prema vane. Suprotno, što je koloidno-osmotski tlak međustanične tekućine veći, bit
će veći prijenos iz kapilare prema van. NFP (iz kapilare prema van) = Pk - Pif - π plazme + π
intersticijske tekućine. Ukupna filtracija (iz kapilare prema van) = NFP * Kf (koeficijent
filtracije: pokazuje svojstva membrane, stijenke kapilare i sposobnost da propusti različite
tvari; debljina i slično). Dakle, filtracija znači prolazak tvari iz kapilare u međustaničnu
tekućinu. Prolazak u suprotnom smjeru, iz međustanične tekućine u kapilaru, zove se
apsorpcija.
Kapilarni hidrostatski tlak ovisi o količini krvi koja će doći u kapilaru: što je veća količina krvi u
kapilari, veći je hidrostatski tlak u kapilari. Hidrostatski tlak u međustaničnoj tekućini: veliki
dio tekućine koja dođe u međustanični prostor ode u limfne žile jer one djeluju kao limfna
crpka (da tekućina ne ode u limfu, nakupljala bi se u međustaničnom prostoru i bili bi otečeni

30
zbog toga). Zbog limfatičke crpke intersticijski hidrostatski tlak je uglavnom negativan zato
što limfatički sustav uvlači iz međustaničnog prostora tekućinu, djeluje kao crpka. On je
pozitivan kod organa koji su čvrsto inkapsulirani i ne mogu slobodno mijenjati svoj volumen.
Koloidno-osmotski tlak plazme/kapilare ovisi najviše o plazmatskim proteinima, konkretno o
albuminu kao dominantnom plazmatskom proteinu, manji dio koloidno-osmotskog tlaka
uzrokovan je ostalim proteinima plazme kao što su globulini i fibrinogen. Intersticijski
koloidno-osmotski tlak ovisi o proteinima u intersticiju. Intersticijski koloidno-osmotski tlak
iznosi otprilije 40% kapilarnog koloidno-osmotskog tlaka.
Na arterijskom kraju, gdje krv ulazi u kapilare, NFP iznosi otprilike 1,8 kPa, NFP je pozitivan
što znači da će doći do filtracije iz kapilare. Na venskom kraju, neto tlak prema unutra (!)
iznosi 0,9 kPa, tamo će se dogoditi apsorpcija, odnosno reapsorpcija. Kad se zbroje tlakovi
prema unutra i prema van, neto tlak će biti prema van, ali u vrlo maloj vrijednosti, to se zove
Starlingova ravnoteža tlakova kapilarne izmjene.
Limfatički sustav je sustav posebnih žila kroz koje protiče limfa i koji služi povratu
bjelančevina i krupnih čestica u krv. Iznosi otprilike 1/10 filtrirane tekućine u krvnim
kapilarama. Stvori se 2 - 3 L limfe na dan, što je 100 - 120 mL stvorene limfe na sat. Funkcije
limfnog sustava su nadzor koncentracije bjelančevina u krvi, u nekim organima i tkivima
djeluje kao regulator apsorpcije masti, odnosno služi za prijenos masti (posebno iz
probavnog sustava prema krvotoku), na taj način određuje volumen i tlak međustanilne
tekućine, odnosno određuje koliko će se tekućine i otopljenih tvari prenositi na samoj
kapilarnoj mreži. Na putu limfnih žila nalaze se i limfni čvorovi koji imaju obrambenu funkciju,
najveća limfna žila je ductus thoracicus i ona skuplja limfu iz najvećeg dijela tijela.
Limfne kapilare imaju sidrene niti (anchoring filaments), imaju endotelne stanice koje imaju
izbočenja prema lumenu koja djeluju kao zalisci (sprječavaju povratak sadržaja koji je ušao u
limfnu kapilaru).
Protok limfe ovisi o intersticijskom tlaku i o limfnoj pumpi ili crpki. Intersticijski tlak ovisi o
propusnosti kapilara i o drugim tlakovima (kapilarni tlak, KOT plazme i KOT međustanične
tekućine) koji određuju koliko će tekućine uopće doći u međustaničnu tekućinu. Limfna crpka
se ostvaruje zbog kontrakcija glatkih mišićnih stanica u stijenci limfnih žila; kad se limfne žile
rastegnu, posljedično tome se kontrahiraju. Osim toga, okolne strukture koje mogu mijenjati
stanje kontraktilnosti i djelovati na protok limfe su mišići i arterije, kontrakcija mišića, kretanje
dijelova tijela, pulzacija arterija i tumora. Graf ovisnosti protoka limfe o hidrostatskom tlaku
međustanične tekućine: što je tlak veći, veći je i protok limfe; isto tako, što je bolja funkcija
limfne crpke, bolji je protok limfe.
Kako se postiže da je protok u pojedinim organima i tkivima usklađen s njihovim potrebama?
To se događa na tri mjesta.
Prvo, čimbenici koji djeluju na razini samog tkiva ili organa. Krvni protok u određenom tkivu
odgovor je na tkivne potrebe i stupanj metabolizma; što je veći stupanj metabolizma, veći je i
krvni protok. Najveći protok u apsolutnoj vrijednosti ima jetra. Najveći protok po masi organa
imaju bubrezi. Kako je reguliran tkivni protok u lokalnom nadzoru? Razlikujemo akutni nadzor
i dugoročnu regulaciju. Akutni nadzor se još naziva i autoregulacija i on ovisi o trenutnim
potrebama tkiva, o trenutnom tlaku i protoku i ostvaruje se brzim promjenama promjera
arteriola, metaarteriola i prekapilarnih sfinktera koje onda održavaju relativno konstantan
protok unatoč većim promjenama arterijskog tlaka, a s druge strane usklađuje protok
trenutnim potrebama tkiva. To se usklađuje preko tri skupine mogućih mehanizama.
Takozvani metabolički kontrolni mehanizmi. Zatim miogeni kontrolni mehanizmi. I pomoću

31
endotelnih čimbenika relaksacije ili konstrikcije. Cirkulacijom tu mogu doći i kemijske tvari iz
drugih mjesta u organizmu pa one isto mogu djelovati: humoralni sustavni čimbenici.
Metabolički kontrolni mehanizmi objašnjavaju se dvjema teorijama: teorija vazodilatatora i
teorija manjka kisika. Dakle, protok je određen stupnjem metabolizma: što je veći stupanj
metabolizma, veći je protok. Teorija vazodilatacijskih tvari kaže da što je veći metabolizam,
više se stvara vazodilatacijskih tvari koje će onda otvoriti prekapilarne sfinktere i
metaarteriole i povećati protok u lokalnoj cirkulaciji, u kapilarama. Te vazodilatacijske tvari
su: CO2 (produkt metabolizma), laktat (isto može biti produkt metabolizma), adenozin,
adenozin monofosfat, adenozin difosfat (produkti razgradnje ATP-a, kod metaboličkih
procesa), ioni kalija i protoni te NO. Što je veća koncentracija vazodilatacijskih tvari, što se
događa pri povećanom metabolizmu, bit će i veći protok u mikrocirkulaciji. Teorija manjka
kisika: za normalnu kontrakciju svih, pa i glatkih mišića treba energija. Da bi nastala energija,
treba i kisik. Ako nema dovoljno kisika, bit će manje nastalog ATP-a pa će glatki mišići u
stijenci malih krvnih žila i prekapilarni sfinkteri biti relaksirani, bit će manje kontrahirani.
Relaksacija prekapilarnih sfinktera otvorit će kapilare i povećat će se protok. Kako pada
saturacija kisikom u krvi, tako raste protok krvi. To vrijedi za sve dijelove cirkulacije, osim za
pluća, za funkcionalnu cirkulaciju.
Hiperemija: pojačana cirkulacija, pojačan protok. Reaktivna hiperemija, reaktivno povećani
protok događa se nakon što se proksimalnije na nekoj arteriji (koja će voditi krv prema toj
kapilari) zaustavi protok i tako se drži neko vrijeme. Kad se protok pusti dalje, zato što je u
mikrocirkulaciji nastala hipoksemija, dogodit će se reaktivna hiperemija, pojačani protok.
Aktivna hiperemija događa se primjerice zbog povećane aktivnosti mišića ili organa ili tkiva;
povećana aktivnost - povećani metabolizam - povećana cirkulacija.
Miogeni kontrolni mehanizmi: misli se da se događa istezanjem depolarizacija, odnosno
vazokonstrikcija. Kad se krvne žile, primjerice arteriole, napune krvlju, onda se one istegnu i
na taj se način inducira depolarizacija i događa se vazokonstrikcija. Na taj način se
mikrocirkulacija bori protiv prekomjernog dotoka krvi koji joj ne treba, a ne zna se točno koji
je mehanizam, moguće da se radi o mehaničkom učinku na membranske proteine, ionske
kanale.
Endotelni čimbenici relaksacije ili konstrikcije (tako su se zvali kad su prvi put otkriveni).
Danas znamo da se radi o dvjema tvarima: endotelni čimbenik relaksacije dušični oksid (NO)
i endotelni čimbenik konstrikcije endotelin-1. NO se sintetizira na razini mikrocirkulacije,
pomoću endotelne sintetaze dušikovog oksida (eNOS) i onda on djeluje dalje putem sustava
drugog glasnika: fosforilira miozinsku fosfatazu, a aktivna miozinska fosfataza dovodi do
relaksacije glatkih mišića. Endotelin-1 je polipeptid od 27 aminokiselina, jedan je od najjačih
vazonkonstriktora u organizmu uopće.
U lokalnu cirkulaciju mogu cirkulacijom doći i različite tvari koje se luče negdje drugdje u
organizmu i mogu djelovati na protok na razini lokalne cirkulacije: mogu biti
vazokonstrikcijske tvari koje će smanjiti lokalnu cirkulaciju (noradrenalin i adrenalin,
angiotenzin 2, antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin; te ioni Ca2+ i H+). Mogu biti i
vazodilatatori koji će povećati lokalnu cirkulaciju (bradikinin i histamin; te ioni K+, Mg2+,
acetat i citrat te CO2).
To je bila akutna regulacija, ovisno o trenutnim potrebama tkiva.
Ako se u određenom tkivu konstantno pokazuje potreba za povećanim ili smanjenim krvnim
protokom, onda će to isto tkivo reagirati tako da na dugoročni način promijeni svoj krvotok i
to promjenom broja krvnih žila, odnosno prožiljenosti. U slučaju povećane potrebe za
krvotokom događa se rast novih krvnih žila i to pupanjem iz postojećih pomoću nekoliko

32
čimbenika koji djeluju potičući rast novih krvnih žila: VEGF (Vascular Endothelial Growth
Factor), FGF (Fibroblast Growth Factor), PDGF (Platelet-Derived Growth Factor; čimbenik
rasta porijeklom iz trombocita) i angiogenin. Oni se sintetiziraju ako u nekom tkivu postoji
konstantan manjak kisika i hranjivih tvari, kao posljedica pojačanog metabolizma ili smanjene
dopreme. Primjer je razvoj kolateralne cirkulacije ako je neka krvna žila začepljena, okolo
začepljene krvne žile može se razviti cirkulacija, a to se najčešće događa na ekstremitetima.
Primjer je i retrolentalne fibroplazija na oku.

** Nije natipkana cijela prezentacija trećeg predavanja jer se drugi dio trećeg predavanja nije
održao jer je taj petak prekinuta kontaktna nastava pa nam taj dio nije nikad bio ni
ispredavan.

33
PREDAVANJE 4: TJELESNE TEKUĆINE I BUBREZI
Za unos i izlučivanje tjelesnih tekućina iz organizma vrijedi princip homeostaze, tj. ravnoteže
koji kaže da je u idealnim uvjetima unos tekućina jednak izlučivanju tekućina iz organizma.
Najvećim dijelom tekućine se u organizam unose u obliku pića, malim dijelom u obliku hrane
i manjim dijelom nastaje oksidacijom hrane. Tekućina se iz organizma najvećim dijelom
izlučuje mokraćom, zatim znojenjem, pa disanjem i najmanje stolicom. Ovisno o omjeru
unosa i izlučivanja tekućine, razlikujemo tri moguće situacije koje se mogu dogoditi: prvo, u
idealnim uvjetima je unos tekućine jednak izlučivanju tekućine i to je staze normalne
ravnoteže kada se ukupni volumen tjelesnih tekućina ne mijenja. Drugo, stanje kad je unos
tekućine veći od izlučivanja tekućina iz organizma, to je takozvano stanje pozitivne ravnoteže
s porastom volumena tjelesnih tekućina. Treće, stanje kad je unos tekućina manji od
izlučivanja tekućina, u tom slučaju imamo pad volumena tjelesnih tekućina, tzv. negativna
ravnoteža tjelesnih tekućina. U organizmu se tjelesne tekućine nalaze u nekoliko odjeljaka, u
nekoliko prostora. Najvećim se dijelom nalaze unutar stanice, kao dio unutarstanične
tekućine. Preostali dio je izvanstanična tekućina koju možemo podijeliti na međustaničnu
tekućinu i na tekući dio krvi koji se zove plazma. Kad unosimo tekućinu u organizam, ona
prvo dolazi u tekući dio krvi, plazmu. Zatim se ta tekućina zamjenjuje s tekućinom u
međustaničnom prostoru preko kapilarne membrane. Tekućina u međustaničnom prostoru
zamjenjuje se s unutarstaničnom tekućinom preko stanične membrane. U izvanstaničnom
prostoru najviše ima iona: Na+, Cl- i HCO3- (bikarbonati) te Ca2+. Unutar stanice najviše ima
iona: K+, PO43- i proteini, te Mg2+.
Kad govorimo o prometu tekućine između unutarstaničnog prostora i izvanstaničnog
prostora, uglavnom govorimo o prometu vode. Difuzija vode kroz polupropusu membranu
zove se osmoza. Osmoza je određena osmotskom koncentracijom u pojedinim od tih
odjeljaka. Kada uspoređujemo koncentracije osmotske koncentracije između tih odjeljaka,
možemo govoriti o izotoničnosti, hipotoničnosti i hipertoničnosti. Ako je u oba odjeljka
jednaka osmotska koncentracija otopljenih tvari, tada su ti odjeljci izotonični. U slučaju da je
u jednom odjeljku manja osmotska koncentracija otopljenih tvari, takav odjeljak je
hipotonični; odnosno odjeljak s većom osmotskom koncentracijom otopljenih tvari je
hipertoničan. Ako postoji razlika u osmotskoj koncentraciji između tih odjeljaka, onda se
može dogoditi tekućina iz jednog odjeljka ulazi u drugi i u tom slučaju nastane poremećaj koji
se zove otok ili edem; edem može biti unutarstanični ako tekućina ulazi u stanicu ili
izvanstanični ako tekućina izlazi iz stanice u izvanstanični prostor. Promet tekućine, ili kroz
kapilarnu membranu ili kroz staničnu membranu, podliježe osnovnoj Starlingovoj ravnoteži
tlakova, važna su 4 tlaka: 2 hidrostatska tlaka s obiju strana membrane kroz koju se
izmjenjuje tekućina i 2 koloidno-osmotska tlaka s jedne i druge strane membrane kroz koju
se izmjenjuje tekućina. Prijenos tekućine, filtracija, ovisit će o filtracijskom koeficijentu (koji je
najvećim dijelom uvjetovan karakteristikama membrane kroz koju se tekućina prenosi) i o
neto filtracijskom tlaku (NFP = Pc - Pif - pi p + pi if, isto kao kod prijenosa kroz kapilarnu
membranu).
Bubrezi su najvažniji organi koji reguliraju promet tjelesne tekućine. Anatomska i histološka
građa bubrega: bubreg se na latinskom jeziku naziva ren, genitiv je renis, a množina su
renes. Čovjek normalno ima dva bubrega. Bubrezi su građeni od tkiva parenhima koji ima
svoju čahuru ili ovojnicu. Čahura (capsula) je podijeljena na tri dijela, od bubrežnog
parenhima prema van: prvo, čahura koja obavija bubrežni parenhim zove se capsula fibrosa
renis; zatim je najdeblja, capsula adiposa renis; i vanjski sloj je također fibrozna fascia,
fibrozno tkivo koje se zove Gerotova fascija (fascia renalis). Bubrežni parenhim sastoji se od
kore (cortex) i od srži (medula). Dio bubrega je i pijelokanalni sustav: to je sustav šupljih
vezivnih dijelova koji će skupljati mokraću koja nastane u parenhimu bubrega. Najmanji

34
dijelovi pijelokanalnog sustava zovu se mali vrčevi (calices minores) i oni se spajaju u velike
vrčeve (calices majores) i sve zajedno se ulijeva u bubrežnu nakapnicu (pelvis renalis). Iz
bubrežne nakapnice izlazi jedna velika cijev koja se zove mokraćovod (ureter). Mokraćovod
ide do mokraćnog mjehura (vesica urinaria), iz mokraćnog mjehura izlazi mokraćna cijev
(urethra). Bubrezi su parni organi koji se nalaze dosta visoko ispod dijafragme. Na vrhu
svakog bubrega se nalazi i nadbubreža žlijezda, a desni bubreg je smješten nešto niže jer se
s desne strane nalazi jetra koja onda malo potiskuje desni bubreg prema dolje. Mokraćovod
izlazi s medijalne strane bubrega. Mokraćni mjehur se nalazi u maloj zdjelici. Trbušna
(peritonealna) šupljina nalazi se ispred bubrega - bubrezi se nalaze u retroperitonealnom
prostoru. Bubrezi se nalaze s obje strane kralježnice. (Iza bubrega su leđni mišići.) Bubreg
ima graholiki oblik; konveksni (ispupčeni) dio je lateralno, prema van, a konkavni (udubljeni)
dio je medijalno. Udubljeni dio bubrega naziva se hilus renalis i u njemu se nalazi
pijelokanalni sustav bubrega. Kad bubreg prerežemo, vidimo sastavne dijelove njegovog
parenhima. Medula je oblikovana u piramidalne strukture koje imaju bazu lateralno (prema
ispupčenju), a vrh medijalno i zovu se piramide. Na vrhu svahe piramide je malo izbočenje
koje se zove papilla kroz koje se izlučuje stvorena mokraća u male vrčeve. Pijelokanalni
sustav počinje malim vrčevima, mali vrčevi se skupljaju u velike vrčeve, a veliki vrčevi
skupljaju se u bubrežnu nakapnicu iz koje izlazi ureter prema mokraćnom mjehuru. Oko
pijelokanalnog sustava i hilusa nalazi se masno tkivo, krvne i limfatičke žile te živci. Između
piramida postoje dijelovi kore koji dolaze sve do hilusi i taj dio kore između piramide zove se
bubrežna kolumna ili bubrežni stupić ili Bertinijeva kolumna (columna renalis ili columna
Bertinii). Krvne žile u bubrege ulaze kroz hilus: arterija ulazi u bubreg, a vena izlazi iz
bubrega.
Građa kore i srži bubrega na mikroskopskoj razini: ako izdvojimo piramidu s pripadajućim
dijelom kore na veće povećanje, vidjet ćemo da u takvom parenhimu postoje ponavljajuće
strukture koje su sve jednako građene. Te strukture na početku imaju kuglicu, a nakon toga
ide jedan duži sustav kanalića koji u konačnici završava na bubrežnoj papili, na vrhu
piramide, gdje se onda ulijeva u male vrčeve. Takvih struktura ima oko milijun u svakom
bubregu i svaka takva struktura naziva se nerfron. Nefron je osnovna funkcionalna i
građevna jedinica tkiva bubrega, bubrežnog parenhima. Svaki nefron sastoji se od dvaju
dijelova. Na početku imamo kuglicu koja se naziva bubrežno tjelešce (corpusculum renale), a
nakon toga slijedi sustav bubrežnih kanalića, bubrežnih tubula (tubuli renales). Bubrežno
tjelešce, koje se još naziva i Malpigijevo tjelešce, sastoji se od dvaju dijelova: od klupka
kapilara ili glomerula (glomerulus), a kapilare koje su obložene endotelnim stanicama
međusobno su spojene i između njih se nalazi vezivno tkivo koje se zove mezangij. Drugi dio
bubrežnog tjelešca je Bowmanova čahura (capsula glomerularis) koja ima dva lista: vanjski
list koji se zove parijetalni list (građen je od jednoslojnog pločastog epitela) i unutarnji list,
visceralni list (građen od posebnih vrsta stanica koje se zovu podociti. Bubrežni kanalići ili
tubuli mogu se podijeliti u nekoliko dijelova: prvi kanalići nakon bubrežnog tjelešca zovu se
proksimalni kanalići. Zatim slijed dio kanalića u obliku slova U koji se zove Henleova petlja,
ona ima tanki silazni krak, tanki uzlazni krak i debeli uzlazni krak. Nakon toga slijede početni
ili zavijeni distalni kanalići. Nakon toga slijede završni ili spojni distalni kanalići i kortikalne
sabirne cijevi. Nakon toga slijede još medularne sabirne cijevi. Sabirne cijevi se spajaju sa
više sabirnih cijevi više nefrona u jednu završnu sabirnu cijev koja se zove Bellinijeva cijev.
Bellinijeva cijev se na vrhu piramida, na području papile, ulijeva u male vrčeve. S obzirom na
smještaj nefrona u odnosu na koru i srž bubrega, razlikujemo dvije vrste nefrona: jedni su
kraći i smješteni su najvećim dijelom u kori bubrega, a samo manjim dijelom ulaze u početni
dio srži i nazivaju se kortikalni nefroni; drugi nefroni smješteni su dublje prema meduli,
posebno Henleove petlje i oni se nazivaju juxtamedularni (juxta znači uz, do, pri; blizu
medule), oni su bitni za stvaranje koncentrirane mokraće.

35
Bubrežno tjelešce sastoji se od klupka kapilara koje se zove glomerul i oko toga nalazi se
Bowmanova čahura. Bowmanova čahura ima dva lista: vanjski parijetalni list od jednoslojnog
pločastog epitela i unutarnji visceralni list koji prianja uz kapilare. Visceralni list su stanice
koje imaju tijelo s jezgrom i izdanke, primarne nožice od kojih se granaju manji izdanci,
sekundarne nožice. Te stanice se zovu podociti s obzirom na to da imaju nožice. Podociti s
vanjske strane obavijaju kapilare glomerula. Između kapilare i podocita nalazi se vezivno
tkivo koje se zove glomerularna bazalna membrana na koju su s jedne strane vezane nožice
podocita, a s druge strane endotelne stanice kapilara i kroz glomerularnu bazalnu membranu
se vrši prvi proces stvaranja mokraće, filtracija. Endotelne stanice glomerularnih kapilara
imaju pore ili fenestre, prozorčiće.
Bubrežni kanalići ili tubuli građeni su od jednoslojnog epitela koji je ovisno o dijelovima
različite visine pa može biti pločasti (u silaznom traktu Henleove petlje), kubični ili cilindrični.
Svaka od tih epitelnih stanica ima tipične prijenosnike kojima će određivati promet tekućine i
iona u pojedinim dijelovima bubrežnih kanalića. Jukstaglomerularni (uz glomerule) aparat je
dio nefrona koji čini dio kanalića na mjestu gdje on prolazi točno ispred bubrežnog tjelešca,
između dvije krvne žile koje ulaze i izlaze iz kapilara; krvna žila koja ulazi u glomerularne
kapilare zove se aferentna arteriola (arteriola afferens), a krvna žila koja izlazi iz glomerula
zove se eferentna arteriola (arteriola efferens). Dio kanalića koji prolazi ispred bubrežnog
tjelešca je završni dio debelog uzlaznog kraka Henleove petlje i epitelne stanice u tom dijelu
debelog uzlaznog kraka posebno su oblikovane, različito nego u drugim dijelovima i zovu se
macula densa. One su prvi dio jukstaglomerularnog aparata. Drugi dio jukstaglomerularnog
aparata su granularne stanice koje pripadaju stijenci aferentne arteriole i koje su pune
granula prorenina i drugih molekula koje mogu u udređenim uvjetima izlučivati.
Vaskulatrua bubrega: u svaki bubreg ulazi jedna bubrežna arterija, arteria renalis. Bubrežne
arterije su ogranci aorte. Ona se dijeli na sve manje i manje ogranke. Najmanja arteriola,
prije prve kapilarne mreže, zove se aferentna arteriola (arteriola afferens) i ona ulazi u
glomerul. Prva kapilarna mreža u bubregu je glomerul. Iz glomerula izlazi eferentna arteriola
(arteriola efferens) koja se grana na drugu kapilarnu mrežu u bubregu, a to su peritubularne
kapilare. Peritubularne kapilare okružuju bubrežne kanaliće. Posebni dio peritubularnih
kanala koji ide oko Henleove petlje, posebno kod jukstamedularnih nefrona, zove se vasa
recta. Dakle, bubreg ima dvije kapilarne mreže, serijski jedna iza druge, glomerul (služi
prvenstveno za filtraciju i stvaranje mokraće) i peritubularne kapilare (služe za prehranu
parenhima bubrega). Iz peritubularnih kapilara izlaze venule, venule se skupljaju u sve veće i
veće vene i bubrežnom venom (vena renalis) izlaze iz bubrega i ulijevaju se u donju šuplju
venu.
Stijenka većine preostalih dijelova mokraćnog sustava, prvenstveno pijelokanalnog sustava:
mali vrčevi, veliki vrčevi, bubrežna nakapnica, ureter i mokraćni mjehur, (šuplje su strukture
koje imaju stijenku i šuplji dio), stijenka se sastoji od tri sloja: unutarnji sloj je prijelazni epitel;
središnji sloj glatkih mišića; vanjski sloj, vezivna ovojnica. Prijelazni epitel može mijenjati
svoju debljinu ovisno o ispunjenosti tog organa. U mokraćnom mjehuru, na izlaznom dijelu,
između ušća urethre (mokraćne cijevi) i ušća uretera (mokraćovoda), sluznica nije naborana i
to se naziva trigonum vesicae urinariae, a na preostalom dijelu sluznica je naborana u
ispražnjenom mokraćnom mjehuru. Dakle, kad mokraćni mjehur nije napunjen, ima puno
slojeva stanica epitela i stijenka izgleda deblje. Kad je napunjen mjehur, rastegnut, broj
stanica u slojevima se smanjuje.
Mokraćni mjehur se nalazi u maloj zdjelici. Kod muškaraca se mokraćni mjehur nalazi iznad
prostate i ispred zadnjeg crijeva, a kod žena se nalazi ispred i ispod maternice i rodnice te
ispred zadnjeg crijeva. Mokraćna cijev, koja izlazi iz mokraćnog mjehura, kod žena je puno
kraća nego kod muškaraca. Kod muškaraca mokraćna cijev prolazi kroz prostatu. Postoje
36
dva kružna mišića koji reguliraju otvorenost i zatvorenost mokraćne cijevi, odnosno
pražnjenje mokraćnog mjehura. Kružni mišići se zovu sfinkteri: imamo unutarnji sfinkter koji
je bliže mokraćnom mjehuru i koji je građen od glatkih mišića i vanjski sfinkter koji se nalazi
na dnu male zdjelice i njega nalaze poprečno-prugasti mišići.
Što se tiče inervacije koja je bitna za pražnjenje mokraćnog mjehura, mokraćni mjehur
inerviran je parasimpatičkim i simpatičkim vlaknima. Kako se radi o glatkim mišićima, inervira
ga autonomni živčani sustav koji nije pod utjecajem naše volje, s time da vanjski sfinkter, koji
je građen od poprečno-prugastog mišića i koji je pod utjecajem naše volje, inerviran je
somatskim živcima kralježničke moždine.
Mokrenje ili mikturicija (micturitio(n)) u svojoj je osnovi refleksna radnja s obzirom na to da je
mokraćni mijehur inerviran vlaknima autonomnog živčanog sustava. Parasimpatikus stimulira
kontrakciju mišića mokraćnog mjehura kao reakciju na njegovo rastezanje i stimulira
mokrenje. Simpatikus inhibira mišiće mokraćnog mjehura i inhibira mokrenje. Kad se aktivira
simpatikus, aktivira se i unutarnji sfinkter pa osoba ne može mokriti. Kad se parasimpatikus
aktivira, unutarnji sfinkter je relaksiran. To može biti i pod utjecajem viših centara, posebno
vanjski sfinkter, ali je u osnovi mokrenje refleksna radnja.

Fiziologija bubrega:
Funkcije bubrega i mokraćnog sustava su nadzor nad ravnotežom vode i elektrolita (tjelesnih
tekućina), izlučivanje metaboličkih razgradnih produkata i stranih tvari, regulacija acidobazne
ravnoteže, regulacija arterijskog tlaka te lučenje, metabolitam i izlučivanje hormona. Sve te
bubrežne funkcije bubreg ostvaruje kroz nekoliko osnovnih procesa.
Prvi proces koji se događa jest glomerularna filtracija. To je filtracija tekućine iz glomerularnih
kapilara prema bubrežnim kanalićima u prostor između dva lista Bowmanove čahure koji se
zove urinarni prostor ili Bowmanov prostor. Druga dva procesa događaju se u bubrežnim
kanalićima, a to je zapravo izmjena tekućina i tvari između bubrežnih kanalića i peritubularnih
kapilara. Proces gdje tekućina ili otopljene tvari prelaze iz bubrežnih kanalića u peritubularne
kapilare zove se reapsorpcija. Suprotan proces u kojem tekućina i otopljene tvari prelaze iz
peritubularnih kapilara u bubrežne kanaliće naziva se tubularna sekrecija. U konačnici, sva
ova tri procesa (filtracija, reapsorpcija i tubularna sekrecija) rezultiraju izlučivanjem,
ekskrecijom urina kao četvrtim i konačnim procesom. Može se dogoditi da neka tvar prolazi
samo proces filtracije, a da se ništa drugo ne dogodi u bubrežnim kanalićima, tada je
glomerularna filtracija jednaka izlučivanju te tvari. Dosta tvari se filtrira i onda djelomično
reapsorbira u peritubularne kapilare, a ostatak se onda izlučuje. Neke tvari se mogu filtrirati i
onda u potpunosti reapsorbirati u peritubularne kapilare tako da se ništa ne izlučuje. Postoje i
tvari koje se filtriraju, ali se onda još secerniraju (izlučuju) iz peritubularnih kapilara u
bubrežne kanaliće pa je njihovo izlučivanje zbroj glomerularne filtracije i tubularne sekrecije.
Glomerularna filtracija je prolazak tekućine i otopljenih tvari iz glomerularnih kapilara kroz
endotelne stanice glomerularnih kapilara, glomerularnu bazalnu membranu i nožice podocita
u Bowmanov prostor ili urinarni prostor. Iz urinarnog prostora kreće prema bubrežnim
kanalićima, prvo u proksimalne kanaliće. Na tom putu filtracija se događa prvo kroz
endotelne stanice glomerularnih kapilara koje imaju prozorčiće ili fenestre, zatim kroz
glomerularnu bazalnu membranu i nakon toga još kroz nožice podocita (visceralne epitelne
stanice Bowmanove čahure). Glomerularna filtracija iznosi oko 125 mL po minuti (minutna
glomerularna filtracija, MGF). Dnevno to iznosi 180 L po danu. Glomerularna filtracija računa
se po Starlingovoj ravnoteži: filtracija (ili prijenos kroz bilo kakvu membranu) će biti umnožak
filtracijskog koeficijenta i neto-filtracijskog tlaka: razlike četiriju tlakova s obiju strana

37
membrane (hidrostatski i koloidno-osmotski tlakovi). Filtracija = Kf * NFP. Kapilarni filtracijski
koeficijent ovisi o karakteristikama membrane kroz koju se vrši filtracija, kolika je njezina
površina, propusnost, debljina, električni naboj; ovisi i o karakteristikama tvari koje se
filtriraju: tvari manje molekulske mase se gotovo slobodno filtriraju kroz glomerularne
kapilare, a tvari veće molekulske mase imaju puno manju filtrabilnost, odnosno puno manji
filtracijski koeficijent. Graf ovisnosti relativne filtrabilnosti o veličini molekule: s povećanjem
efektivnog radijusa molekule pada relativna filtrabilnost; također anionske molekule imaju
puno manju filtrabilnost od kationskih molekula: to je zbog toga što membrana kroz koju se
vrši filtracija uglavnom negativno nabijena tako da odbija anione i oni se puno manje filtriraju
nego što se filtriraju kationi. Neutralne molekule imaju veću filtrabilnost od negativno
nabijenih molekula, a manju filtrabilnost od pozitivno nabijenih molekula. Kapilarni filtracijski
koeficijent ovisi o površini glomerularnih kapilara i o vodljivosti glomerularne bazalne
membrane (umnožak tih dviju veličina). Kapilarni filtracijski koeficijent glomerularnih kapilara
otprilike je 400 puta veći nego filtracijski koeficijent kapilara drugdje u organizmu.
Drugi čimbenik koji će određivati glomerularnu filtraciju jest neto-filtracijski tlak (NFP). To je
razlika četiriju tlakova s obiju strana membrane kroz koju se vrši filtracija. To su hidrostatski
tlak u kapilari (PG), hidrostatski tlak s druge strane, u Bowmanovoj čahuri (PB), koloidno-
osmotski tlak u glomerularnoj kapilari (pi G) i koloidno-osmotski tlak u Bowmanovoj čahuri (pi
B). Koloidno-osmotski tlak u Bowmanovoj čahuri je 0 kPa jer u Bowmanovoj čahuri normalno
nema bjelančevina koje su glavni uzročnik koloidno-osmotskog tlaka pa imamo samo 3 tlaka.
Glomerularni hidrostatski tlak potiče filtraciju, a hidrostatski tlak u Bowmanovoj čahuri i
koloidno-osmotski tlak u glomerularnoj kapilari se protive filtraciji. Neto-filtracijski tlak iznosi
otprilike 1,3 kPa, iz kapilare prema Bowmanovoj čahuri. Osnovni čimbenik o kojem ovise ovi
tlakovi je protok kroz glomerularne kapilare: hidrostatski tlak u glomerularnim kapilarama
ovisi o protoku kroz aferentnu i eferentnu arteriolu. Što je hidrostatski tlak u glomerularnim
kapilarama veći, bit će veća i glomerularna filtracija. Protok kroz aferentnu i eferentnu
arteriolu predstavljen je (u grafovima sa slajda) kao otpor kroz aferentnu i eferentnu arteriolu:
što je otpor kroz arteriole veći, manji promjer arteriola, protok krvi kroz bubrege bit će manji.
Što je s glomerularnom filtracijom? Ako raste otpor u aferentnoj arterioli, dotok krvi u
glomerularne kapilare bit će manji, hidrostatski tlak u glomerularnim kapilarama bit će manji i
zbog toga će padati glomerularna filtracija. Ako raste otpor u eferentnoj arterioli, na izlazu iz
glomerula, bit će smanjen protok kroz eferentnu arteriolu pa će rasti hidrostatski tlak u
glomerularnim kapilarama i u početku će glomerularna filtracija zbog povećanog
hidrostatskog tlaka rasti; međutim, onda će kasnije glomerularna filtracija početi blago padati:
zbog povećane filtracije u početnom dijelu višak tekućine izlučit će se u urinarni prostor i na
taj način ostat će višak proteina u preostalom dijelu glomerularne kapilare što će povećati
koloidno-osmotski tlak u tom dijelu kapilare i onda će se koloidno-osmotski tlak suprotstavljati
glomerularnoj filtraciji i ona će blago padati kako raste otpor u eferentnoj arterioli.
Što je manji Kf, manja je i MGF. Jedan od važnih čimbenika je filtracijska površina, površina
glomerularnih kapilara. U različitim bubrežnim bolestima dogodit će se propadanje nefrona,
propadanje glomerula, filtracijska površina bit će manja pa će i minutna glomerularna filtracija
biti manja. Hidrostatski tlak u Bowmanovoj čahuri se suprotstavlja filtraciji i ako on raste,
pada i filtracija pa pada i MGF. To će se dogoditi ako se začepe bubrežni kanalići ili negdje
niže u pijelokanalnom sustavu: to će uzrokovati porast tlaka u bubrežnim kanalićima koji će
se reflektirati sve do glomerula, do urinarnog prostora i povećat će hidrostatski tlak u
Bowmanovom prostoru i to će dovesti do smanjenja glomerularne filtracije. To se događa
kod bubrežnih kamenaca.

38
Ako raste koloidno-osmotski tlak u glomerularnim kapilarama, to će se isto suprotstavljati
glomerularnoj filtraciji, pa će padati i MGF: to će se dogoditi kad bubrežni protok krvi padne ili
kod porasta koncentracija plazmatskih bjelančevina.
Kad hidrostatski tlak u glomerulu pada, padat će i glomerularna filtracija i MGF. To će se
dogoditi kad padne arterijski tlak pa će pasti i hidrostatski tlak; međutim taj učinak je mali jer
bubreg ima sposobnost autoregulacije. Također, kad pada otpor u eferentnoj arterioli, porasti
će protok kroz eferentnu kapilaru pa će se smanjiti hidrostatski tlak u glomerularnoj kapilari, a
to će se dogoditi pri manjku angiotenzina II koji djeluje na eferentnu arteriolu, a to se događa
kod lijekova koji koče stvaranje angiotenzina II. Kad raste otpor u aferentnoj arterioli, past će
protok kroz aferentnu arteriolu pa će padati hidrostatski tlak u glomerulu što se događa kod
vazokonstrikcije aferentne arteriole zbog djelatnosti simpatikusa ili različitih
vazokonstrikcijskih hormona kao što su noradrenalin i endotelin.
Bubrežni protok krvi jednak je količniku razlike tlakova na ulazu (u bubrežnoj arteriji) i izlazu
(u bubrežnoj veni) iz bubregu i ukupnog vaskularnog otpora u bubrezima. (Q = delta P / R)
Osim lokalnih mehanizama na regulaciju glomerularne filtracije utječe i autonomni živčani
sustav. Kad se simpatikus aktivira, uglavnom aktivacijom baroreceptorskog kompleksa, on
djeluje uglavnom na aferentnu arteriolu tako da uzrokuje njenu vazokonstrikciju i na taj način
smanjuje hidrostastki tlak u glomerulu i smanjuje glomerularnu filtraciju. Mehanizmi
autoregulacije se aktiviraju kad se mijenja sistemski tlak u arterijskoj cirkulaciji. Kad arterijski
tlak u bubrežnim arterijama pada, autoregulacijom dolazi do dilatacije aferentnih arteriola i na
taj način se ne mijenja glomerularna filtracija: povećani protok kroz aferentne arteriole
kompenzira za pad sistemskog tlaka. Suprotno se događa kod porasta sistemskog tlaka:
autoregulacijom se aferentna arteriola kontrahira i na taj način smanjuje povećani
hidrostatski tlak tako da se glomerularna filtracija ne mijenja.
Miogeni mehanizam autoregulacije aktivira se u stanjima kad padne sistemski tlak, kad se
smanjuje dotok krvi u bubrege, smanjuje se i tlak u aferentnim arteriolama što onda zbog
mehanizma autoregulacije uzrokuje vazodilataciju aferentnih arteriola i onda ona kompenzira
za pad glomerularne filtracije koji bi nastao zbog pada tlaka u glomerularnim kapilarama (i u
sistemskom krbotoku).
Tubulo-glomerularni mehanizam: stanje u tubulima utječe na glomerularnu mehaniku. Kad
padne sistemski tlak, padne glomerularna filtracija zbog toga što padne hidrostatski tlak u
glomerularnim kapilarama, u bubrežne kanaliće doći će i manja količina NaCl koji se
slobodno filtrira i smanjena količina NaCl doći će do jukstaglomerularnog aparata (završni dio
debelog uzlaznog kraka Henleove petlje - macula densa). On će na smanjenu količinu NaCl
u tom području reagirati tako da će se promijeniti otpuštanje molekula iz maculae densae:
doći će do otpuštanja vazodilatacijskih, a smanjeno će se otpuštati vazokonstrikcijske
molekule što će dovesti do vazodilatacije aferentnih arteriola, povećanja hidrostatskog tlaka
u glomerulima što će onda vratiti glomerularnu filtraciju na normalu. Druga posljedica
aktivacije jukstaglomerularnog aparata bit će da će se iz druge njegove komponente,
granularnih stanica otpuštati renin što će onda aktivirati renin-angiotenzin aldosteronski
sustav koji ima nekoliko svojih efektorskih molekula. Prva je angiotenzin II koji će uzrokovati
kontrakciju sistemskih arteriola, što će uzrokovati porast sistemskog tlaka; uzrokovat će i
kontrakciju eferentne arteriole što će isto tako povećati hidrostatski tlak u glomerulu i
povećati glomerularnu filtraciju. Drugi učinak angiotenzina II poticanje je izlučivanja
aldosterona iz kore nadbubrežne žlijezde. Aldosteron će povećati reapsorpciju Na+ što će
onda uzrokovati porast volumena krvi i na taj način će se sistemski tlak, koji je u početku bio
nizak, vratiti na normalu.

39
Pad sistemskog tlaka će aktivirati i baroreceptore, to će aktivirati simpatički živčani sustav
koji će isto tako djelovati na sistemske arteriole vazokonstrikcijom i porastom sistemskog
tlaka koji će se suprotstaviti inicijalnom tlaku. S druge strane, simpatikus će isto tako poticati
lučenje renina iz granularnih stanica aferentnih arteriola kao dio jukstaglomerularnog aparata
i aktivirat će renin-angiotenzin aldosteronski sustav.
Sumarno, u kontroli glomerularne filtracije sudjelovat će autoregulacijski mehanizmi, tubulo-
glomerularni mehanizam pomoću jukstaglomerularnog aparata, renin-angiotenzin
aldosteronski sustav i simpatikus, odnosno autonomin živčani sustav.
Isto tako, u glomerularne kapilare mogu doći različite molekule, hormoni, koji tamo djeluju na
kontrakciju ili dilataciju aferentne i eferentne arteriole. Produkti simpatikusa noradrenalin i
adrenalin će uzrokovati kontrakciju aferentne arteriole i smanjit će glomerularnu filtraciju.
Slično će napraviti i endotelin. Angiotenzin II djeluje prvenstveno na eferentnu arteriolu i na
taj način će spriječiti pad glomerularne filtracije. Vazodilatacijske molekule kao što su dušikov
oksid i vazodilazacijski prostaglandini će uzrokovati vazodilataciju aferentne arteriole i
povećanje glomerularne filtracije zbog povećanja hidrostatskog tlaka u glomerularnim
kapilarama.
Grafovi: ovisnost protoka krvi i izlučivanja krvi o arterijskom tlaku: kako raste arterijski tlak,
tako raste i izlučivanje urina (tlačna diureza - izlučivanje mokraće). Glomerularna filtracije s
porastom arterijskog tlaka podliježe mehanizmu autoregulacije tako da ona nastoji biti održaa
relativno stalno i kod većih porasta arterijskog tlaka. Kod manjih porasta arterijskog tlaka još
se ne aktivira mehanizam autoregulacije pa onda raste glomerularna filtracija kako raste
arterijski tlak. Međutim, kod većih porasta arterijskog tlaka, zbog mehanizma autoregulacije,
glomerularna filtracija ostaje relativno stalna.
Dakle, jukstaglomerularni aparat aktivira se tako što u područje Maculae denase dođe manja
količina NaCl kao posljedica smanjene glomerularne filtracije. To onda uzrokuje
vazodilataciju aferentne arteriole, a s druge strane će aktivirati renin-angiotenzin
aldosteronski sustav koji će uzrokovati vazokonstrikciju eferentne arteriole angiotenzinom II i
to će sve vratiti hidrostatski glomerularni tlak na normalu i normalizirati glomerularnu filtraciju.
To je sve o glomerularnoj filtraciji.

Procesi koji se događaju s filtratom u bubrežnim kanalićima. Promjene koje se tu

događaju jesu prijenos tekućine i otopljenih tvari iz lumena kanalića kroz tubularne epitelne
stanice u peritubularne kapilare i to se naziva reapsorpcija. Događaju se i suprotni procesi, iz
peritubularnih kapilara kroz međustanični prostor i tubularne epitelne stanice u lumen
kanalića, što se naziva sekrecija. Osnovni pokretački mehanizam je Na-K-ATPaza koja se
nalazi na bazolateralnoj membrani bubrežnih tubularnih epitelnih stanica. Tubularne stanice
imaju točno određenu orijentaciju pa površina koja je okrenuta prema lumenu kanalića
naziva se luminalna ili apikalna površina, a ostala površina naziva se bazolateralna površina.
Prijenos tvari može ići kroz tubularnu epitelnu stanicu pa se zove transcelularni prijenos ili
može ići između tubularnih epitelnih stanica što se zove para celularni prijenos. Prijenos
otopljenih tvari može biti aktivan ili pasivan. Prijenos vode je pasivan, difuzija, odnosno
osmoza. Osnovni pokretački mehanizam je Na-K-ATPaza na bazolateralnoj membrani koja
održava gradijent za Na+ i za K+.
Što se događa u pojedinim dijelovima bubrežnih kanalića?
Proksimalni kanalići: u njima se reapsorbira otprilike 65% filtriranih tvari, odnosno vode.
Reapsorbiraju se Na+, Cl+, HCO3-, K+, voda, glukoza i aminokiseline. Secerniraju se H+,

40
organske kiseline i baze. Tekućina je izoosmotska: voda se slobodno reapsorbira i slobodno
prati reapsorpciju otopljenih tvari; tekućina u bubrežnim kanalićima i oko bubrežnih kanalića,
u peritubularnim kapilarama, biti izoosmotska, neće nastati razlika u osmotskoj koncentraciji
otopljenih tvari. Tvari se uglavnom reapsorbiraju u kotransportu s Na+, sekundarnim aktivnim
prijenosom: brojni ioni, AK i ugljikohidrati. Reapsorpcija se događa na apikalnoj strani. Na
bazalnoj membrani se događa aktivni prijenos Na+ i K+ (Na-K-ATPaza) i olakšana difuzija
nekih tvari (ioni, AK, UH). Sekrecija se događa uglavnom aktivnim prijenosom: secerniraju se
protoni, različite kiseline, žučni pigmenti, urična kiselina, neurotransmiteri i različiti lijekovi i
toksini. Amonijak se secernira pasivnim transportom. Tipični prijenosnici na epitelnoj stanici
proksimalnih kanalića: na bazolateralnoj membrani je Na-K-ATPaza koja održava gradijent
za Na+ i K+. Reapsorbiraju se (na apikalnoj membrani) šećeri, glukoza, u kotransportu s Na+
- sekundarni aktivni prijenos Na+ i Glc. Prijenosnik se zove Sodium-Glucose-Transporter 2
(SGLT 2 kotransporter). Na apikalnoj membrani vrši se i kotransport Na+ i AK, reapsorpcija
aminokiselina. Glukoza se na bazolateralnoj membrani prenosi pomoću GLUT prijenosnika
olakšanom difuzijom. Natrij-vodik izmjenjivač (NHE - natrij hidrogen exchanger) reapsorbira
natrij, a secernira protone, što je važno u regulaciji acido-bazne ravnoteže.
Dinamika prijenosa glukoze: ovisi o dva prijenosnika, aktivni SGLT 2 i pasivni GLUT, nije
slobodna reapsorpcija Glc, ne reapsorbira se sva filtrirana Glc, nego se reapsorbira do
određenog transportnog maksimuma što je određeno i prijenosnim kapacitetom GLUT i
SGLT 2 prijenosnika pa onda reapsorpcija raste do određene razine, a nakon toga se
pojačava ekskrecija Glc u mokraću.
Posljedice reapsorpcije Na+: potencijal u lumenu kanalića postaje negativniji što će onda
potaknuti pasivnu reapsorpciju Cl- zato što su kloridi negativni. Isto tako, reapsorpcija Na+ će
zbog osmotske ravnoteže potaknuti i reapsorpciju vode, što će onda isto tako povećati
koncentraciju Cl- u lumenu i dovesti do pasivne reapsorpcije klorida. Doći će i do povećanja
koncentracije uree zbog reapsorpcije vode i to će uzrokovati pasivnu reapsorpciju uree.
Tanki silazni krak Henleove petlje: on je samo propustan za vodu i nije propustan za
otopljene tvari, ovdje će doći samo do reapsorpcije vode iz lumena kanalića u peritubularne
kapilare.
Tanki uzlazni krak Henleove petlje: propustan je samo za otopljene tvari, nije propustan za
vodu, međutim puno je važniji debeli uzlazni krak Henleove petlje.
Debeli uzlazni krak Henleove petlje: Na apikalnoj membrani reapsorbiraju se K+, Cl-
(kotransport s Na+), Ca2+, Mg2+, HCO3- (difuzija između stanica nefrona). Na
bazolateralnoj membrani reapsorbiraju se Na+ (Na-K-ATPaza) te K+ i Cl- olakšanom
difuzijom. Dakle, reapsorbira se veća količina otopljenih tvari. Secerniraju se H+ ioni.
Tekućina je hipoosmotska: taj segment bubrežnih kanalića nije propustan za vodu: voda se
ne može reapsorbirati, a kako se reapsorbiraju otopljene tvari, ostane višak vode i otopina je
tu hipoosmotska. Tipični prijenosnici: Na-K-Cl kotransporter na apikalnoj membrani koji
sekundarno aktivno prenosi Na+, 2Cl- i K+. Na-H izmjenjivač (NHE) na apikalnoj strani.
Prijenos K+ i Cl- je pasivan kroz bazolateralnu membranu. Događa se i paracelularna difuzija
te reapsorpcija Mg2+ i Ca2+.
Završni dijelovi nefrona i sabirne cijevi:
Rani ili zavijeni distalni kanalić: reapsorpcija Na+, Cl-, Ca2+ i Mg2+. Tipični prijenosnik je Na-
Cl kotransporter na apikalnoj membrani: sekundarni aktivni prijenos Na+ i Cl- koji uzrokuje
njihovu reapsorpciju. Na bazolateralnoj membrani Na-K-ATPaza i pasivna difuzija Cl-.

41
Završni ili spojni distalni kanalić i (kortikalne) sabirne cijevi: imaju dvije vrste stanica: u
jednima (glavne stanice) događa se reapsorpcija Na+ i Cl- i sekrecia K+, a u drugima
(umetnute ili interkalirane stanice) događa se reapsorpcija K+ i HCO3- i sekrecija H+. Glavne
stanice imaju na apikalnoj membrani tipični prijenosnik: epitelni natrijski kanal (ENAC) kroz
koji se Na+ pasivno reapsorbira. Te stanice su i glavno mjesto djelovanja aldosterona: djeluje
tako da povećava broj ENAC-a i na taj način povećava reapsorpciju Na+. Na apikalnoj strani
nalaze se kalijski kanali: zbog ulaska natrija, unutarstanični okoliš postane elektropozitivniji
pa K+ difundira prema van: reapsorpcija Na+, sekrecija K+. Umetnute ili interkalirane stanice
na apikalnoj strani membrane je protonska pumpa (kalij-protonska pumpa) koja secernira
protone u lumen kanalića i važna je u regulaciji acido-bazne ravnoteže, a s druge strane
ubacuje K+ u stanicu i važna je za reapsorpciju kalija.
Medularne sabirne cijevi: stanice slične glavnim stanicama u kortikalnim sabirnim cijevima:
reapsorbiraju Na+, Cl-, osjetljive su na antidiuretski hormon (ADH) i važne su za reapsorpciju
vode i u stvaranju koncentrirane i razrijeđene mokraće.
Regulacija događanja na razini bubrežnih kanalića: procesi glomerulotubularne ravnoteže,
ravnoteža tlakova s jedne i druge strane membrane, arterijski tlak koji će određivati protok
krvi kroz peritubularne kanale te hormonski nadzor. Ravnoteža tlakova: uglavnom imamo
ravnotežu tlakova između peritubularnih kapilara i međustanične tekućine. Neto
reapsorpcijski tlak je izmjeren prema peritubularnim kapilarama i iznosi 10 mmHg prema
peritubularnim kapilarama: potiče reapsorpciju. U slučajevima da se tlakovi u peritubularnim
kapilarama mijenjaju, primjerice ako raste hidrostatski tlak u peritubularnim kapilarama ili
pada koloidno-osmotski tlak, to će uzrokovati smanjenje reapsorpcije, odnosno smanjenje
gradijenta tlaka prema peritubularnim kapilarama i onda će se sva ta tekućina vratiti u lumen
kanalića. Hidrostatski tlak u peritubularnim kanalima mogu povećati, i zbog toga onda
smanjiti reapsorpciju: to su čimbenici koji povećavaju dotok krvi u peritubularne kapilare:
smanjeni otpor u aferentnim i eferentim arteriolama dovodi do povećanog hidrostatskog tlaka
u peritubularnim kapilarama i smanjenje reapsorpcije. To se događa i kod povećanja
arterijkog tlaka pogotovo ako zataje mehanizmi autoregulacije. Povećani koloidno-osmotski
tlak u peritubularnim kapilarama će uzrokovati povećanu reapsorpciju: ako je povećani KOT
u samom glomerulu, odnosno u aferentnoj arterioli jer će se on prenijeti dalje na
peritubularne kapilare koje su serijski spojene. Isto tako, ako se veća količina tekućine filtrira
u glomerulu, ostat će povećana količina bjelančevina u preostaloj tekućini, to se naziva
frakcija filtracije (FF) i to će isto tako povećati KOT, a time i reapsorpciju. I tu postoji
koeficijent filtracije, odnosno reapsorpcije: ako će se on povećati, povećat će se i
reapsorpcija. I različiti hormoni mogu djelovati na procese prijenosa u bubrežnim kanalićima.
Aldosteron djeluje na glavne stanice završnog distalnog kanalića i kortikalnih sabirnih cijevi,
povećava reapsorpciju Na, koju onda slijede reapsorpcija Cl-, vode i sekrecija K+.
Angiotenzin II uglavnom djeluje na proksimalni kanalić i na debeli uzlazni krak Henleove
petlje isto povećavajući reapsorpciju Na+ te posljedično tome reapsorpciju Cl- i vode te
povećava sekreciju H+. ADH djeluje na medularne sabirne cijevi povećavajući reapsorpciju
vode. Atrijski natrijuretski peptid djeluje na sabirne cijevi smanjujući reapsorpciju NaCl.
Paratireoidni hormon djeluje na proksimalni kanalić, na debeli uzlazni krak Henleove petlje
smanjujući reapsorpciju PO43-, a povećavajući reapsorpciju Ca2+.
Angiotenzin II djeluje na proksimalne kanaliće, djeluje na receptor za angiotenzin II, AT1
receptor koji će onda povećati aktivnost Na-K-ATPaze, to će onda povećati sve procese
reapsorpcije vezane uz natrij: i Na-H izmjenjivač i Na-bikarbonatni kotransporter.
Kako procjenjujemo kakva je bubrežna filtracija, kako procjenjujemo veličine glomerularne
filtracije, tubularne reapsorpcije i tubularne sekrecije? Najvažnija varijabla je klirens. Klirens
je stupanj ili stopa odstranjenja neke tvari bubregom. On se računa prema Fickovom principu
42
očuvanja mase: umnožak koncentracije tvari i njegovog ostranjenja jednak je umnošku
koncentracije tvari u mokraći i tijeku mokraće ili urina. Odstranjenje tvari jednako je zbroju
glomerularne filtracije i tubularne sekrecije od čega se oduzme tubularna reapsorpcija.
Klirens neke tvari se izračuna kao umnožak koncentracije te tvari u urinu i volumena urina
što se podijeli s koncentracijom te tvari u plazmi.
Kod tvari koje se samo filtriraju i u tubulima se s njima ništa ne događa, klirens takve tvari
jednak je glomerularnoj filtraciji. Takva tvar je inulin. Kod tvari koja se filtrira i djelomično
reapsorbira, klirens takve tvari bit će manji od procijenjene glomerularne filtracije zato što se
dio reapsorbira. Ako imamo tvar koja se filtrira i secernira, klirens takve tvari bit će veći od
glomerularne filtracije; takva tvar je kreatinin. Klirens kreatinina veći je od klirensa inulina jer
se kreatinin i filtrira i secernira. Za određivanje klirensa od pacijenata se traži 24-satno
skupljanje mokraće i onda se u 24-satnoj mokraći odredi koncentracija kreatinina, volumen
24-satne mokraće i koncentraciju kreatinina u krvi pa se prema onoj jednadžbi odredi klirens
kreatinina. Kreatinin će zbog svoje tubularne sekrecije krivo nam procjenjivati glomerularnu
filtraciju. Razvijene su jednadžbe prema kojima procjenjujemo glomerularnu filtraciju. Takva
glomerularna filtracija zove se procijenjena glomerularna filtracija (EGFR - estimated
glomerular filtratiom; PGFR - procijenjena glomerularna filtracija). Danas se najčešće koriste
i najtočnije su dvije formule: MDRD i CKD-EPI formula: to su eksponencijalne jednadžbe
kojima na temelju koncentracije serumskog kreatinina, dobi, spola i rase izračunamo PGFR.
Jednostavnije je od skupljanja 24-satne mokraće. Uporaba svih lijekova mora podlijegati
principu istraživanja primjene i koncentracije kod različitih razina GFR, s obzirom na to da se
veliki dio lijekova izlučuje kroz bubrege.
Još jedna važna funkcija bubrega je nadzor u stvaranju koncentrirane i razrijeđene mokraće i
vezano uz to nadzor nad osmolarnošću i koncentracijom natrija u izvanstaničnoj tekućini.
Odnos natrija i vode: Na+ je jedini važan ion na temelju čije koncentracije (kad izmjerimo
koncentraciju Na+ u krvi ili izvanstaničnoj tekućini) ne možemo procijeniti njegovu količinu
organizmu. Povećana koncentracija Na+ ne mora nužno značiti i povećanu količinu Na+ u
organizmu. Isto tako je i s vodom. Na temelju koncentracije natrija možemo samo procijeniti
odnos Na+ i vode u organizmu, ne možemo procijeniti je li njihova apsolutna količina u
organizmu povećana ili smanjena. Količina natrija u organizmu određuje volumen
izvanstanične tekućine i krvni tlak: povećana koncentracija natrija u organizmu znači i
povećani volumen izvanstanične tekućine i povećani krvni tlak. Količina vode određuje
tonicitet, osmolalnost i na taj način volumen unutarstanične tekućine zbog osmoze između
IST i UST. Količina vode određuje koncentraciju natrija, odnosno NaCl. Regulacija količine
natrija u organizmu je uglavnom određena volumenom IST i krvnim tlakom: mehanizmi koji
će regulirati količinu Na+ u organizmu - apsorpciju i reapsorpciju natrija u bubregu, bit će isti
ili slični oni mehanizmi koji su bili važni kod regulacije krvnog tlaka: tlačna diureza,
natrijureza, renin-angiotenzin aldosteronski sustav, autonomni živčani sustav i svi drugi
mehanizmi. Regulacija količine vode u organizmu: ona će biti djelomično određena krvnim
tlakom i na taj način povezana s regulacijom količine Na i to na onim mjestima u bubregu
gdje se voda može slobodno reapsorbirati zajedno s natrijem (proksimalni kanalići i početni
zavijeni distalni kanalići). Drugi faktor koji utječe na količinu vode je koncentracija natrija,
odnosno osmolalnost IST što je odvojeno od regulacije Na u organizmu.
Osmolarnost ili osmolalnost je količina osmotski aktivnih čestica u nekoj tekućini. Što se tiče
IST ili krvi, ona se može izračunati prema formuli: izračunata osmolarnost = 2c(Na+) + GUK
(koncentracija glukoze) + c(urea) (+ 2c(K+)). Sve su koncentracije u mmol/L. Ona se može i
izmjeriti
Regulacija količine vode u organzimu pomoću bubrega: vrijedi princip negativne povratne
sprege. Ako imamo smanjenu količinu vode u organizmu, npr. zbog smanjenog unosa vode
43
ili dehidratacije, porast će osmolalnost, koncentracija osmotski aktivnih čestica, to će
aktivirati osmoreceptore u hipotalamusu, u SŽS, koji će onda potaknuti neurone čiji aksoni
završavaju u stražnjem režnju hipofize na lučenje hormona koji se zove antidiuretski hormon
(ADH). ADH će djelovati na bubrege, povećat će reapsorpciju vode, manje vode će se izlučiti
u mokraći i na taj način će se negativnom povratnom spregom uspostaviti ravnoteža.
Suprotno će se dogoditi ako imamo višak vode u organizmu: smanjit će se osmolalnost
plazme, smanjit će se izlučivanje ADH i smanjit će se reapsorpcija vode te će se više vode
izlučiti u urinu pa će se stanje vratiti u normalnu mehanizmom negativne povratne sprege.
Normalna osmolarnost tjelesnih tekućina iznosi otprilike 280 mOsm (miliosmola). Bubrezi
reagiraju na promjene osmolarnosti izvanstanične tekućine regulacijom reasporpcije vode.
Reapsorpcija vode je pasivna, osmoza. Reapsorpcija vode u bubregu događa se u
proksimalnim kanalićima gdje se reapsorbira 70% filtrirane vode i to nije direktno regulirano,
nego ovisi o reapsorpciji NaCl. Samo manja količina vode se još reapsorbira u početnim
distalnim kanalićima isto ovisno o reapsorpciji NaCl. Znači, u proksimalnim kanalićima ne
možemo direktno regulirati reapsorpciju vode. Međutim, u segmentu završnih distalnih
kanalića i sabirnih cijevi (posebno medularnih sabirnih cijevi) gdje se ostatak vode
reapsorbira, ali pod utjecajem antidiuretskog hormona, neovisno o reapsorpciji Na+, odnosno
NaCl. Akvaporini (AQP) su kanalići u staničnoj membrani kojima se voda pasivno
reapsorbira. Stanje u bubrežnim kanalićima je definitivno određeno sve do završnih distalnih
kanalića i sabirnih cijevi i do tamo se ne može mijenjati: proksimalni kanalić i tanki silazni
krak Henleove petlje su propusni za vodu; tanki uzlazni krak i debeli uzlazni krak Henleove
petlje nisu propusni za vodu; preostali dijelovi bubrežnih kanalića su propusni za vodu u
ovisnosti o ADH. Dakle, stanje za propusnost vode u završnim distalnim kanalićima i
sabirnim cijevima može se promijeniti u ovisnosti o ADH.
Što se događa kad ima višak vode u organizmu? U bubrežnim kanalićima do završnih
distalnih kanalića i sabirnih cijevi ne može se promijeniti propusnost za vodu. Završni distalni
kanalići i sabirne cijevi nepropusni su za vodu ako nema ADH. Kako se reapsorbira voda,
raste osmolarnost. Kad se reapsorbiraju otopljene tvari, a ne reapsorbira se voda, smanjuje
se osmolarnost. Bubrezi su sa propusnim i neporpusnim dijelovima nefrona prilagođeni
izlučivanju suviška vode iz organizma, bez utjecaja izvana.
Što se događa kad ima manjak vode u organizmu? Kako smanjiti izlučivanje vode, odnosno
povećati reapsorpciju vode kad je to potrebno? Je li moguće potpuno prekinuti izlučivanje
vode? Nije jer moramo izlučiti određenu količinu otopljenih tvari, a one se mogu otopiti jedino
u vodi: moramo izlučiti određenu količinu vode mokraćom u normalnim uvjetima. Na temelju
maksimalne osmolarnosti urina koja iznosi oko 1400 mOsm izračunat je minimalan gubitak
vode i on iznosi oko 500 mL dnevno - to je obavezan gubitak vode potreban da bi se izlučile
tvari bubregom iz organizma. S obzirom na to da moramo izlučivati vodu iz organizma, u
uvjetima manjka vode u organizmu moramo povećati reapsorpciju vode. Za to nam je
potrebno povećanje propusnosti kanalića za vodu završnih distalnih kanalića i sabirnih cijevi i
to će se dogoditi pod utjecajem ADH; drugo što nam je potrebno je da okolina bubrežnih
kanalića kamo će se voda reapsorbirati bude hiperosmotska da bi se voda mogla
reapsorbirati zbog razlike u osmotskoj koncentracije. Neuroni koji sintetiziraju ADH su
supraoptički i paraventrikularni neuroni hipotalamusa; osmoreceptori su vrlo blizu tih
neurona. Aksoni ovih neurona završavaju u neurohipofizi, stražnjem režnju hipofize i tu se
ADH izlučuje u krv. Dakle, neurohipofiza nije mjesto sinteze ADH, nego mjesto izlučivanja
ADH, mjesto gdje završavaju aksoni neurona koji dolaze iz hipotalamusa u kojima se
sintetizira ADH.
Situacija do završnih distalnih kanalića i sabirnih cijevi bit će jednaka kao da imamo višak
vode u organizmu. Međutim, u završnim distalnim kanalićima i sabirnim cijevima, posebno

44
medularnim sabirnim cijevima će se pod utjecajem ADH povećati reapsorpcija vode, rasti će
osmolalnost tekućine (mokraće) u bubrežnim kanalićima, i izlučit će se manje vode iz
organizma. Mokraća koja se izluči imat će povećanu osmotsku koncentraciju; takva mokraća
bit će koncentrirana. ADH djeluje na glavne stanice u kortikalnim sabirnim cijevima i na
stanice slične glavnima u medularnim sabirnim cijevima. ADH djeluje na receptore koji se
zovu V2. Sinonim za ADH je AVP: arginin vazopresin. V2 dolazi od vazopresina. V1 receptori
za ADH nalaze se na krvnim žilama i tamo on uzrokuje vazokonctrikciju. V2 receptori u
bubrezima vezani su uz G protein i adenilat ciklazu: stvaranje drugog glasnika cAMP. U
daljnoj kaskadi događaja dolazi do ugradnje kanalića za vodu, akvaporina-2 (AQP-2) u
apikalnu membranu kroz koje će se reapsorbirati voda; na bazolateralnoj membrani su AQP-
3 i AQP-4.
Drugi uvjet da bi došlo reapsorpcije vode kroz bubrežne kanaliće je da okolina bubrežnih
kanalića bude hiperosmotska: voda će se kretati iz lumena kanalića prema van samo ako je
okolina hiperosmotska s obzirom na to da je reapsorpcija pasivna, odnosno radi se o osmozi.
Kako nastaje hiperosmotska bubrežna medula? Dvije su mogućnosti: jedna je da svaki put
kad nama zatreba povećana reapsorpcija vode, bubrežna medula postane hiperosmotska -
to nije moguće jer se to može više desetaka puta tijekom jednog dana. Zbog toga je
evolucijski nastala druga situacija u kojoj je bubrežna medula stalno u hiperosmotskom
stanju za slučaj kada nam treba veća reapsorpcija vode. Hiperosmotska bubrežna medula
nastane protustrujnim umnoživačem u Henleovoj petlji. Uzlazni krak Henleove petlje
nepropustan je za vodu i aktivno se prenose Na+, Cl- i K+. Silazni krak je propustan za vodu
i nema prijenosa Na+, Cl- i K+. Bitan je oblik Henleove petlje, u obliku je slova U pa imamo
protustrujni umnoživač. U početku, kad se bubreg razvija, svugdje je jednaka osmotska
koncentracija: i u bubrežnim kanalićima i u njihovoj okolini koja je jednaka osmolarnosti krvi.
Nakon toga, događa se to da su silazni dijelovi propusni za vodu, a uzlazni dijelovi nisu
propusni za vodu: u silaznim dijelovima osmolalnost ostane normalna, a u uzlaznim
dijelovima koji su propusni za ione koji se reapsorbiraju, a voda se ne reapsorbira, smanjuje
se osmolalnost u uzlaznom dijelu i poveća se osmolalnost u okolnoj bubrežnoj meduli.
Nadalje, kako su silazni dijelovi propusni za vodu, voda će se reapsorbirati, izlaziti iz kanalića
i uravnotežit će se osmolalnost silaznih dijelova i okolne bubrežne medule i to tako da će se
povećati osmolalnost u silaznim dijelovima. Povećana osmolalnost iz silaznih kanalića
ponovno će doći u uzlazne dijelove gdje će se ponovno izlučiti otopljene tvari, još više će se
povećati osmolalnost u meduli, osmolalnost će se ponovno povećati u silaznom kraku da bi
se izjednačila s omsolalnosti u meduli i to će se ponavljati sve dok se u jednom trenutku ne
postigne ravnoteža tako da će u najdonjim razinama, najdublje prema bubrežnoj srži biti
najveća osmolalnost, a prema korteksu će se osmolalnost u krakovima smanjivati. To je taj
protustrujni umnoživač kojim nastane hiperosmotska medula. Osim Na+ i Cl- kao najvažnijih
iona koji sudjeluju u stvaranju hiperosmotske bubrežne srži, drugi važan čimbenik je urea.
Urea je također osmotski aktivna tvar čije nakupljanje u bubrežnoj srži također povećava
njenu osmolarnost. Propusnost za ureu: silazni krak Henleove petlje i početak uzlaznog
kraka, medularne sabirne cijevi. Urea u području medule može slobodno cirkulirati jer su ti
medularni dijelovi kanalića propusni za ureu tako da se izjednači njezina koncentracija i to se
zove medularna cirkulacija uree. U bubrežnoj srži postoje i krvne kapilare koje okružuju
Henleovu petlju: te kapilare su dugačke i točno prate Henleovu petlju i zovu se vasa recta.
Kad nastane hiperosmolarna bubrežna srž, s obzirom na to da su kapilare normalno
propusne za vodu, sav taj hiperosmolaritet bubrežne srži bi se isplavio (?) u kapilare.
Međutim, sama građa kapilara u obliku slova U, tako da prate Henleovu petlju onemogućava
isplavljivanje tog gradijenta osmolarnost, nego samo omogućava da se na istoj razini
kapialra održava ista osmolarnost kao i u Henleovoj petlji.

45
Što se tiče nadzora nad osmolarnošću i koncentracijom natrija u IST, to je zapravo regulacija
količine vode u organizmu bubrezima. Dakle, koncentracija natrija na neki način predstavlja
količinu vode u organizmu: povećana koncentracija natrija, povećana plazmatska
osmolarnost na neki način znači smanjeni udio vode u organizmu. U tom slučaju, kad imamo
deficit vode, povećava se osmolalnost plazme, povećava se izlučivanje ADH koji djeluje na
završne dijelove bubrežnih kanalića povećavajući reapsorpciju vode i smanjujući izlučivanje
vode i na taj se način korigira deficit vode, odnosno koncentracija natrija. Drugi mehanizam
kojim reguliramo smanjenu količinu vode u organizmu je mehanizam žeđi. Mehanizam žeđi
potiče nas na pijenje tekućine, vode u uvjetima kad imamo povećanu osmolalnost plazme,
odnosno na neki način smanjenu količinu vode u organizmu. ADH također stimulira i centar
za žeđ pa ćemo mi osjećati žeđ i unosit ćemo vodu. Smanjena količina vode može također
smanjiti krvni tlak, što će aktivirati renin-angiotenzin adosteronski sustav, angiotenznin II
stimulirat će također i centar za žeđ. Isto tako, doći će do smanjenog lučenja sline u stanjima
dehidracije, što će uzrokovati suha usta, što će povećati osjet žeđi i unos vode čime ćemo
pokušati nadoknaditi manjak vode u organizmu. Sekreciju ADH reguliraju: povećana
osmolarnost plazme, smanjeni volumen krvi i smanjeni krvni tlak. Dakle, ADH hormonski
sustav drugi je sustav nakon renin-angiotenzin aldosteronskog sustava koji se aktivira kod
pada krvnog tlaka i pada volumena krvi. Isto tako, mučnina i hipoksija povećavaju lučenje
ADH. I neki lijekovi povećavaju lučenje ADH: morfin, nikotin i ciklofosfamid. Suproti čimbenici
smanjuju lučenje ADH: smanjena osmolarnost plazme, povećani volumen krvi i povećani
krvni tlak te lijekovi klonidin i haloperidol, te alkoholi (zbog toga alkohol ima diuretski učinak).
Što se tiče osjeta žeđi, žeđ povećavaju povećana osmolarnost, smanjeni volumen krvi,
smanjeni volumen krvi i povećana razina angiotenzina II te suha usta. Žeđ smanjuju svi
suprotni čimbenici i rastezanje želudca.
Bubrežna regulacija kalija, kalcija, magnezija i fosfata:
Kalij je glavni unutarstanični kation koji tako utječe i na osmolarnost unutarstanične tekućine
te volumen stanice. On je i glavni ion koji je odgovoran za nastanak membranskog
potencijala stanice u mirovanju. Homeostaza regulacije količine kalija u organizmu usko je
vezana uz Na+. Jedan od najvažnijih razloga za to je Na-K-ATPaza kojom se u svim
stanicama održava gradijent natrija i kalija. Drugi važan razlog je da hormon koji regulira
homeostazu natrija ujedno regulira i homeostazu kalija; to je aldosteron kao dio renin-
angiotenzin aldosteronskog sustava. Vrlo veliki dio reapsorpcije kalija događa se u
proksimalnim kanalćima i debelom uzlaznom kanalu Henleove petlje. Kontrola ukupne
količine izlučenog kalija događa se u završnom segmentu distalnog kanalića i sabirnim
cijevima: ako je u organizmu veća koncentracija kalija, više će se kalija izlučiti u filtratu i
obrnuto, ako ima manje kalija, izlučit će se manje kalija u filtratu, odnosno u mokraći. Kalij se
u glavnim stanicama izlučuje iz stanica recipročno za reapsorpciju natrija. Kalij se izlučuje
najviše urinom, manje fecesom. Čimbenici koji uzrokuju pomak K+ u stanice i tako smanjuju
izvanstaničnu koncentraciju K+: inzulin, aldosteron i stimulacija beta-adrenergičkih receptora
(beta-adrenergički receptori su receptori za simpatičke neurotransmitere i hormone
noradrenalin i adrenalin) i alkaloza. Suprotno, čimbenici koji uzrokuju pomak K+ iz stanica i
tako povećavaju izvanstaničnu koncentraciju K+: nedostatak inzulina (u šećernoj bolesti),
nedostatak aldosterona (u Addisonovoj bolesti: kod insuficijencije kore nadbubrežne
žlijezde), kod blokade beta-adrenergičkih receptora, acidoza, osštećenje samih stanica (liza,
razgradnja stanica) i naporan mišićni rad. Kod određivanja izvanstanične koncentracije kalija
treba voditi računa o ovim čimbenicima koji mogu dovesti do lažnih rezultata. Najveći dio
kalija reapsorbira se do debelog uzlaznog kraka Henleove petlje, a u glavnim stanicama
završnih distalnih kanalića i kortikalnih sabirnih cijevi događa se tzv. fina regulacija količine
kalija koja će biti izlučena mokraćom i koliko će se reapsorbirati. U proksimalnim kanalićima
kalij se reapsorbira paralelno s vodom u početku proksimalnih kanalića, a u kasnijem dijelu

46
proksimalnih kanalića zbog razlike u električnom potencijalu paracelularnom difuzijom. U
debelom uzlaznom kraku Henleove petlje kalij se reapsorbira pomoću Na-K-Cl
kotransportera na apikalnoj membrani stanice; na bazolateralnoj membrani se nalaze kalijevi
kanali i K-Cl kotransporter. U početnom ili zavijenom distalnom kanaliću postoji također
prijenos kalija, no on nije bitan. Bitnije su glavne stanice završnih ili spojnih distalnih kanalića
i sabirnih cijevi gdje se na apikalnoj strani membrane nalazi kalijev kanal koji se naziva
ROMK i kojim se kalij secernira u lumen kanalića recipročno za svaki reapsorbirani Na+ kroz
epitelni natrijski kanal (ENaC). Glavni regulator količine izlučenog kalija je koncentracija kalija
i posljedično količina izlučenog aldosterona. U slučaju da raste koncentracija kalija u krvi,
dogodit će se porast lučenja aldosterona iz kore nadbubrežne žlijezde. Aldosteron će
djelovati tako da će povećati reapsorpciju natrija kroz ENaC u glavnim stanicama što će
ujedno dovesti do povećane sekrecije kalija i kalij će se vratiti na normalnu koncentraciju u
krvi. Ovisnost izlučivanja kalija mokraćom o izvanstaničnoj koncentraciji kalija: što je veća
izvanstanična koncentracija kalija, bit će veće izlučivanje kalija mokraćom. Ako u to uključimo
aldosteron, krivulja se pomiče ulijevo: za istu razinu koncentracije kalija, uz aldosteron će
izlučivanje kalija mokraćom bit će još veće. Dakle, osim angiotenzina II i povećana serumska
koncentracija kalija također potiče lučenje aldosterona iz kore nadbubrežne žlijezde. Dakle,
glavni regulator kalija je aldosteron i koncentracija kalija u krvi.
Kalcij:
Glavne uloge kalcija su da je on građevni dio kosti, važan je i neophodan pri kontrakcji svih
mišića, važan je kao drugi glasnik, važan je faktor zgrušavanja krvi i može se vezati za fosfat
čineći spoj kalcij fosfat Ca3(PO4)2. Vezano uz regulaciju homeostaze kalcija, ravnoteže i
količine kalcija u organizmu najvažnija su 3 hormona: paratireoidni hormon (PTH, luče ga
paratireoidne žlijezde), kalcitriol (aktivni oblik vitamina D koji se stvara u bubrezima) i
kalcitonin (luči ga štitnjača). Koncentracija kalcija u krvi regulira se putem odlaganja i
apsorpcije u kostima, putem apsorpcije u crijevima i putem reapsorpcije, odnosno izlučivanja
urinom. Količinu Ca u organizmu možemo pratiti preko koncentracije kalcija u serumu. Ako je
koncentracija kalcija u serumu povećana, to je znak da u organizmu imamo višak kalcija i
obrnuto. Glavna mjesta gdje se regulira koncentracija kalcija: crijeva gdje se vrši apsorpcija,
kosti gdje se kalcij može odlagati i izlagati iz kosti u krv, paratireoidna žlijezda gdje se
izlučuje PTH i bubrezi gdje se regulra izlučivanje kalcija. Vitamin D (kalcitrol) povećava
apsorpciju kalcija u crijevima, povećava izlučivanje kalcija iz kosti u krv, ali inhibira lučenje
PTH. PTH povećava aktivaciju kalcitrola, povećava reapsorpciju kalcija u bubrezima i
smanjuje njegovo izlučivanje i povećava otpuštanje kalcija iz kostiju u krv. Kalcitonin
smanjuje koncentraciju kalcija u krvi tako da povećava odlaganje kalcija u kosti i inhibira
reapsorpciju kalcija u bubrezima. Osim PTH i kalcitonina postoje još neki čimbenici koji mogu
utjecati na bubrežno izlučivanje kalcija. Smanjeni volumen izvanstanične tekućine, smanjeni
krvni tlak, povećana koncentracija fosfata u plazmi, metabolička acidoza i vitamin D3
smanjuju izlučivanje kalcija. Suprotno, na povećavanje izlučivanja kalcija utječu povećani
volumen izvanstanične tekućine, povećani krvni tlak, smanjena koncentracija fosfata u
plazmi i metabolička alkaloza. Ako koncentracija kalcija u krvi poraste, aktivira se
mehanizam PTH i kalcitonina, PTH je inhibiran, a kalcitonin je stimuliran. Suprotno, ako
koncentracija kalcija u krvi padne, PTH je stimuliran, a kalcitonin inhibiran. Kalcij se u
bubrezima reapsorbira u debelom uzlaznom kraku Henleove petlje (i to paracelularno) te u
distalnom kanaliću (kalcij se reapsorbira transcelularno tako da na apikalnoj strani
membrane postoji kalcijski kanal TRPV5, a na bazolateralnoj strani membrane postoji Na-Ca
izmjenjivač koji izmjenjuje 3Na+ za jedan Ca2+ te kalcijska ATPaza).
Fosfati se dominantno reapsorbiraju u proksimalnim kanalićima putem Na-fosfatnog
kotransportera ili simportera čiju aktivaciju potiče PTH, a manjim dijelom se reapsorbira u

47
ostalim dijelovima bubrežnih kanalića. Regulacija serumske kocnentracije fosfata: u
crijevima, kostima, bubrezima i paratireoidnoj žlijezdi. To reguliraju vitamin D (kalcitriol), PTH
i FGF-23 (Fibroblast Growth Factor 23; smanjuje serumsku koncentraciju fosfata). Kalcitriol
povećava apsorpciju fosfata u crijevima, povećava lučenje FGF-23 iz kostiju, inhibira lučenje
PTH. FGF-23 inhibira apsorpciju fosfata u crijevima, inhibira sintezu aktivnog oblika vitamina
D, ali potiče lučenje fosfata bubrezima, a to isto radi i PTH. Kod narušenja homeostaze
fosfata, ako raste količina fosfata u krvi, prvenstveno se aktiviraju mehanizmi FGF-23 koji
potiču izlučivanje fosfata preko bubrega. Suprotno, ako pada količina fosfata u krvi, smanjuje
se izlučivanje FGF-23, povećava se izlučivanje vitamina D koji će povćati njegovu apsorpciju
u crijevima. FGF-23 koji se izlučuje dominantno iz kosti djeluje tako da smanjuje aktivnost
Na-Pi kotransportera i reapsorpciju fosfata i na taj način povećava izlučivanje Pi mokraćom.
S druge trane, FGF-23 smanjuje apsorpciju fosfata u crijevima tako da direktno djeluje na
crijeva, ali i tako da smanjuje aktivaciju vitamina D. Relativno nove spoznaje: jedan protein
koji se zove klotho: može postojati kao membranski protein gdje funkcionira kao receptor za
FGF-23 i na taj način omogućava djelovanje FGF-23, a može postojati i kao solubilni
(otopljeni) oblik koji djeluje na promet kalcija, fosfata i kalija u bubrežnim kanalićima.
Magnezij: u slučaju porasta koncentracije magnezija u krvi višak magnezija izlučit će se
bubregom, a u slučaju pada koncetracije magnezija u krvi, manje će se magnezija izlučiti
bubregom. Magnezij se reapsorbira u debelom uzlaznom kraku Henleove petlje (prenosi se
paracelularno zajedno s kalcijem), u početnim zavijenim distalnim kanalićima (prenosi se
transcelularno, na apikalnoj strani membrane je magnezijski kanal TRPM6, a na
bazolateralnoj membrani je Na-Mg izmjenjivač).
Integrirani bubrežni mehanizmi u nadzoru volumena krvi i izvanstanične tekućine. Radi se
zapravo o nadzoru količine natrija u krvi. Prethodno je bio opisan nadzor koncentracije natrija
koja će ovisiti o količini vode u krvi, regulacijom količine vode. Sada će biti opisan nadzor
količine natrija. Natrij je osnovni ion koji će određivati volumen krvi i izvanstanične tekućine te
krvni tlak. Natrij je glavni izvanstanični kation. Njegova osnovna uloga je u depolarizaciji,
stvaranju akcijskih potencijala. Zatim određuje volumen tjelesnih tekućina, a samim time i
krvni tlak, znači i krvotok. Određuje distribuciju vode, promet vode jer koncentracija natrija
uzrokuje osmolarnost. Bitan je i zbog različitih ko- i kontratransporata kojima omogućuje
reapsorpciju nekih tvari kao što su glukoza i AK. Količina natrija u organizmu određuje
volumen izvanstanične tekućine. Količinu natrija u organizmu ne možemo procijeniti na
temelju koncentracije natrija u krvi. Koncentracija natrija u krvi oderđuje osmolarnost,
odnosno količinu vode i tu je poveznica natrija i vode. Količina natrija u organizmu i održanje
homeostaze natrija je zapravo održanje homeostaze volumena izvanstanične tekućine i
krvnog tlaka. Kako je to regulirano? Pomoću tlačne diureze i natriureze, pomoću
tubuloglomerularne ravnoteže i različitim humoralnim mehanizmima kao što su renin-
angiotenzin aldosteronski sustav (RAAS), ADH, atrijski natrijuretski peptid (ANP), ali i drugi
hormoni mogu djelovati na količinu natrija u organizmu: to su spolni hormoni estrogeni
(djeluju slično aldosteronu), progesteroni (djeluju sličnu ANP) te glukokortikoidi. Prvi i
najstariji evolucijski čimbenik je tlačna diureza ili natrijureza koja govori da što je veći
arterijski tlak, to će biti veće izlučivanje natrija mokraćom: krvni tlak kao osnovni regulator
količine natrija koju će bubrezi reapsorbirati, što je veći tlak, manja će biti reapsorpcija natrija
u bubrezima, a veća će biti natrijureza. U proksimalnim kanalićima natrij se reapsorbira u
kotransportu s glukozom, AK i fosfatom ili u kontratransportu s protonima. U debelom
uzlazno kraku Henleove petlje reapsorbira se preko Na-K-Cl kotransportera. U početnom
zavijenom distalnom kanaliću reapsorbira se preko Na-Cl kotransportera. U završnom
distalnom kanaliću i kortikalnim sabirnim cijevima reapsorbira se preko epitelnog natrijskog
kanala. Ako imamo povećanu količinu natrija u organizmu, doći će do povećanog volumena
krvi i povećanog krvnog tlaka i onda će se aktivirati tlačna diureza, a zatim će se aktivirati

48
hormonski mehanizmi: RAAS će biti inhibiran, ANP će biti stimuliran i ADH će biti inhibiran.
Suprotno će se dogoditi kod pada količine natrija u organizmu: pad volumena krvi i krvnog
tlaka, aktivirat će se RAAS i ADH hormonski sustav, inhibirat će se ANP.
Kod pada krvnog tlaka, kod pada količine natrija u organizmu, aktivirat će se
tubuloglomerularni mehanizam preko Maculae densae i jukstaglomerularnog aparata što će
uzrokovati vazodilataciju aferentne arteriole i aktivaciju RAAS. RAAS će biti aktiviran i zbog
aktivacije simpatikusa u tom slučaju, a učinak RAAS je vrlo jak na povećanje količine Na u
organizmu tako da će povećati reapsorpciju u proksimalnim kanalićima pod utjecajem
angiotenzina II i u završnim distalnim kanalićima i sabirnim cijevima pod utjecajem
aldosterona.
Kod porasta količine natrija u organizmu i porasta krvnog tlaka iz atrija će se izlučiti atrijski
natrijuretski peptid koji će smanjiti reapsorpciju natrija i povećati izlučivanje natrija bubregom.
Dakle, angiotenzin II povećava izlučivanje aldosterona, a aldosteron povećava reapsorpciju
Na u završnim distalnim kanalićima i sabirnim cijevima, uzrokuje vazokonstrikciju, povećano
lučenje ADH, stimulaciju žeđi i povećava reapsorpciju Na u proksimalnim kanalićima.
Aktivacija RAAS događa se ovisno o krvnom tlaku, ovisno o aktivnosti simpatikusa i ovisno o
kaliju koji povećava izlučivanje aldosterona.
Atrijski natriuretski peptid izlučuje se iz atrija, kod rasteznaja stijenki atrija. On djeluje tako da
smanjuje reapsorpciju natrija, tako da uzrokuje dilataciju aferentne arteriole i kontrakciju
eferentne arteriole čime povećava glomerularnu filtraciju i to sve zajedno povećava
izlučivanje natrija. Također, smanjuje izlučivanje renina i na taj način ihibira RAAS.
Dakle, 4 najvažnija hormona koji djeluju na bubreg: aldosteron povećava reapsorpciju natrija
i izlučivanje kalija; ADH povećava reapsorpciju vode; PTH povećava reapsorpciju kalcija;
ANP smanjuje reapsorpciju natrija.
Acidobazna regulacija: kiselina je tvar koja otpušta protone, porastom koncentracije protona
pada pH. Baza je svaka tvar koja prima protone, padom koncentracije protona raste pH.
Normalan pH krvi i tkiva iznosi od 7,35 do 7,45. Raspon pH se mora održavati takvim zato
što enzimi rade samo u tom rasponu pH. U stanjima otklona od normalnog pH, ako pH pada,
takvo stanje naziva se acidoza. Ako pH padne ispod 6,8, nastupa smrt. Suprotno, porast pH
vrijednosti u organizmu zove se alkaloza, ako pH poraste iznad 8,0, nastupa smrt. Jake
kiseline gotovo potpuno disociraju na proton i anionski ostatak. Jake base gotovo potpuno
disociraju na hidroksidni ion i na kationski ostatak. Slabe kiseline su u ravnotežnom stanju
djelomične disocijacije na protone i na anione. Kiseline unosimo hranom i nastanu
metabolizmom. Unosimo ih u proteinima i mastima, a u metabolizmu nastanu CO2, laktati i
ketonska tijela. Kiseline opterećuju organizam i trebaju se izlučiti iz organizma. Izlučuju se
plućima (CO2) i bubrezima (H+). Glavna mjesta regulacije acidobazne ravnoteže su pluća,
bubrezi i jetra. Ako dođe do otklona od normalnog pH, aktiviraju se kompenzacijski
mehanizmi negativne povratne sprege koji uključuju kemijske pufere, dišni sustav i bubrege
koji nastaju vratiti pH na normalne vrijednosti. Puferski sustavi u organizmu, dakle prvi koji se
aktiviraju: puferski sustav je svaki mehanizam koji se opire značajnim promjenama pH. Oni
to ostvaruju mijenjanjem jake kiseline u slabu kiselinu, odnosno jake baze u slabu bazu.
Najvažniji su kemijski puferi koji su kombinacija slabe kiseline i slabe baze. Oni vežu H+ ione
kako raste koncentracija H+ iona, odnosno otpuštaju H+ ione kako pada koncentracija H+
iona i oni djeluju trenutno. Najvažniji su bikarbonatni, bjelančevinski, fosfatni i amonijačni
puferi. Bikarbonatni pufer je kombinacija slabe kiseline H2CO3 i slabe baze, bikarbonatnog
iona HCO3-; oni se nalaze u ravnoteži: CO2 + H2O <==> H2CO3 <==> H+ + HCO3-.
Fosfatni pufer je kombinacija slabe kiseline, dihidrogen fosfata, H2PO4- i slabe baze,

49
monohidrogen fosfata, HPO42-. U stanju su parcijalne disocijacije H2PO4- <==> H+ +
HPO42-. Nešto je jači od bikarbonatnog pufera. Važan je u puferiranju unutarstanične
tekućine i u bubrezima. Proteinski puferi zbog svoje velike koncentracije čine 75% svih
kemijskih pufera u tjelesnim tekućinama, a puferiraju zbog funkcionalnih skupina
aminokiselinskih ostataka: karboksilnih skupina (-COOH <==> -COO- + H+) i amino skupina
(-NH3+ <==> -NH2 + H+). Najpoznatiji među njima je hemoglobin H+ + Hb <==> HHb.
Drugo važno mjesto osim pufera u regulaciji acidobazne ravnoteže je dišni sustav:
respiracijska kontrola acidobazne ravnoteže, pH, koncentracije H+ iona. On se ostvaruje
pomoću regulacije izlučivanja CO2. CO2 povećava koncentraciju H+ iona (CO2 + H2O <==>
H2CO3 <==> H+ + HCO3-), djeluje kao kiselina, a njegovo odstranjenje snižava
koncentraciju protona, povećava pH. CO2 kvantitativno neutralizira 2 - 3 puta više kiselina od
kemijskih pufera. Dakle, dišni centar koji regulira veličinu disanja osjetljiv je na koncentraciju
H+ iona: ako koncentracija H+ iona raste, aktivira se pojačano disanje kako bi se izdahnulo
što više CO2. Graf ovisnosti promjene pH u tjelesnim tekućinama o količini disanja: kako
raste disanje, alveolarna ventilacija, raste i pH krvi zato što se izlučuje CO2 kao kiselina.
Ovisnost disanja o pH krvi: što je pH krvi manji, to je količina disanja veća.
Treće važno mjesto regulacije acidobazne ravnoteže su bubrezi. Kvantitativno bubrezi
neutraliziraju najviše kiseline u odnosu na kemijske pufere i respiracijski sustav. Oni to
ostvaruju na dva načina. Prvi način je reapsorpcija bikarbonata koji je filtriran glomerularnom
filtracijom. Drugi način je stvaranje novog bikarbomata pomoću izličivanja puferiranog H+
iona i izlučivanja amonijevog iona NH4+. Reapsorpcija bikarbonata koji je filtriran događa se
u području proksimalnih kanalića, debelog uzlaznog kraka Henleove petlje i u završnim
distalnim kanalićima i sabirnim cijevima. U proksimalnim kanalićima događa se izlučivanje
protona pomoću natrij-vodikovog izmjenjivača u lumen kanalića, taj proton se veže za
filtrirani bikarbonatni ion, nastane H2CO3 koji se onda dalje razgrađuje na H2O i CO2. Sve
te reakcije katalizira karboanhidraza (ugljična anhidraza). CO2 prolazi slobodnom difuzijom
kroz membranu tubularnih epitelnih stanica, tu se spaja s H2O i uz pomoć karboanhidraze
disocira na bikarbonate i na protone. Na taj se način za svaki izlučeni proton reapsorbira
jedan bikarbonat pomoću natrij-bikarbonatnog kotransportera na bazolateralnoj membrani.
Slično se događa i u debelom uzlaznom kraku Henleove petlje. U završnim distalnim
kanalićima i sabirnim cijevima važne su interkalirane ili umetnute stanice. Protoni se izlučuju
ili protonskom crpkom ili kalij-protonskom crpkom u lumen kanalića, isto se vežu na
bikarbonate, isto nastane H2CO3 pa H2O i CO2 i na kraju se CO2 i H2O opet spajaju u
interkalirainm stanicama i disociraju na bikarbonat i proton; protoni se secerniraju u lumen, a
HCO3- se izmjenjuje s kloridnim ionom na bazolateralnoj membrani. Također, za jedan
izlučeni H+ ion se reapsorbira jedan bikarbonat. Na taj način se praktički reapsorbiraju svi
filtrirani bikarbonatni ioni. U lumenu kanalića djeluje karboanhidraza IV, a u stanicama
proksimalnih kanalića djeluje karboanhidraza II. Oznaka za natrij bikarbonatni kotransporter
je NBC. Drugi način bubrežne kontrole acidobazne ravnoteže je stvaranje novog
bikarbonata: znači ne reapsoprcija onog koji je filtriran, nego stvaranje novog bikarbonata.
Na taj način bubrezi nadomještaju onaj bikarbonat koji je već prije bio potrošen kao pufer u
krvi ili IST. Bubrezi to rade na način da se onaj izlučeni H+ veže za druge nebikarbonatne
pufere: za fosfatni i amonijačni pufer. U lumenu kanalića: izlučeni H+ + NaHPO4- -->
NaH2PO4. S obzirom na to da se izlučuju protoni, reakcija CO2 + H2O <==> H2CO3 <==>
H+ + HCO3- (u stanici) će se pomaknuti u smjeru nastajajna bikarbonata i protona. Zbog
toga će se za svaki izlučeni proton stvoriti jedan bikarbonatni ion koji će se onda
reapsorbirati. U ovome također sudjeluje i amonijačni pufer: u proksimalnim kanalićima je
slična situacija. U svemu sudjeluje NH4+ koji nastane iz glutamina: iz jedne molekule
glutamina nastanu 2NH4+ i 2 bikarbonata, 2 HCO3-. Amonijev ion se izmjenjuje u Na-
vodikovom izmjenjivaču za natrij i ulazi u lumen kanalića. Za jedan NH4+ ion koji prijeđe u

50
lumen, reapsorbira se jedan bikarbonanti ion. U umetnutim stanicama završnih distalnih
kanalića i sabirnih cijevi malo je drukčija situacija: amonijak kao predstavnik amonijačnog
pufera slobodno difundira u lumen kanalića jer je topljiv u membrani i on se veže za proton
izlučen pomoću protonske pumpe i onda u lumenu nastane amonijev ion koji se izlučuje
mokraćom prema van. Također, reakcija CO2 + H2O <==> H2CO3 <==> H+ + HCO3- bude
pomaknuta u smjeru nastajanja protona i bikarbonata: za jedan amonijak, odnosno nastalni
amonijačni ion, reapsorbira se jedan bikarbonatni ion. Na taj način nastanu novi bikarbonatni
ioni.
Ukupna količina izlučene kiseline bit će ona koja je dobivena vezivanjem protona za neki od
pufera koji nije bikarbonatni pufer i ona koja je dobivena izlučivanjem amonijevog iona.
U slučaju da dođe do odmaka od normalnog pH krvi, aktiviraju se sustavi: prvo kemijski
puferi pa dišni sustav i bubrezi koji navedenim mehanizmima nastoje vratiti pH na normalnu
razinu.
Malo patofiziologije: postoji nekoliko vrsta acidobaznih poremećaja. Poremećaj primarnog
nakupljanja ili manjka CO2 i u tom slučaju govorimo o respiracijskom poremećaju. Ako se
nakuplja CO2, dolazi do respiracijske acidoze. Ako postoji manjak CO2, dolazi do
respiracijske alkaloze. Može se dogoditi također i primarni manjak ili višak bikarbonata. Ako
je primarni manjak bikarbonata, nastane metabolička acidoza. Ako imamo primarni višak
bikarbonata, nastane metabolička alkaloza.
Sastav urina: voda i otopljene tvari. Otopljene tvari mogu biti organske tvari koje se tamo
nalaze normalno (urea, kreatinin, mokraćna kiselina, oksalatna kiselina, urinarni pigmenti,
alantoin i slično) ili one kojih tamo normalno nema, a mogu se naći (šećeri, neki proteini,
žućni pigmenti, žućne soli, ketonska tijela, krv, AK, porfirini i slično; ovisno o različitim
bolestima i poremećajima). Otopljene tvari mogu biti i anorganske: ioni Na+, K+, Cl-, SO42-,
PO43-, NH4+, Ca2+, Mg2+ i drugi. Otprilike 95% volumena urina čini voda, a ostatak su
organske ili anorganske komponente.

51
PREDAVANJE 5: HEMATOPOETSKI SUSTAV; KRVNE
STANICE, IMUNOST I ZGRUŠAVANJE KRVI
Hematopoeza je stvaranje krvnih stanica. Krvne stanice čine od 40 do 45% krvi; to se naziva
hematokrit. Preostali dio krvi je tekući i zove se plazma. Od staničnih elemenata najviše ima
crvenih krvnih stanica, eritrocita, zatim trombocita ili krvnih pločica i zatim bijelih krvnih
stanica. Sastojci plazme: u najvećem udjelu voda, zatim proteini (albumini najviše, potom
globulini i najmanje ima fibrinogena) i ostale otopljene tvari (ioni, nutrijenti, otpadni produkti,
plinovi i regulatorne tvari). Eritrociti su crvene krvne stanice u obliku bikonkavnog diska, bez
jezgre, sadrže hemoglobin i zbog toga su crvene boje; promjer im je otprilike 7 mikrometara i
osnovna funkcija im je prijenos kisika i ugljikovog dioksida. Leukociti su bijele krvne stanice
jer nemaju hemoglobin, to su sferične stanice s jezgrom. Postoji 5 podvrsta leukocita sa
spefičnom funkcijom: granulociti (neutrofili, bazofili, eozinofili) i agranulociti (limfociti i
monociti). Trombociti su fragmenti stanica okruženi membranom i ispunjeni granulama,
veličina im je 2 - 4 mikrometra i uloga im je stvaranje trombocitnog čepa i faktora
zgrušavanja krvi.
Hematopoeza, stvaranje krvnih stanica, odvija se u koštanoj srži. Koštana srž nalazi se u
spužvastom koštanom tkivu između gredica kosti. Hematopoeza se odvija u većini kostiju do
kraja puberteta, do otprilike 20 godine. Hematopoeza tada prestane u dugim kostima: u
goljeničnoj kosti (tibia) i natkoljeničnoj kosti (femur). Hematopoeza se tijekom cijelog života
odvija u kratkim i plosnatim kostima kao što su kralješci (vertebra), prsna kost (sternum) i
rebra.
Kako izgleda hematopoeza? U početku svega je pluripotentna hematopoetska matična
stanica (PHSC stem cell) iz koje se mogu razviti sve krvne stanice. Ona ima sposobnost
samoobnavljanja, odnosno diobe tako da se može umnožavati. S druge strane, ima
sposobnost diferencijacije: razvijanja u već usmjerene oblike hematopoetskih matičnih
stanica. Dva naziva za predstadije zrelih krvnih stanica: CFU (Colony Forming Unit; CFU-S
stanice koje formiraju kolonije slezene; -B blasta, -E eritrocita, -GM granulocita, monocita, -M
megakariocita) i drugi nazivi gdje se predstadiji nazivaju kolokvijalnim imenima kao što su
blasti ili citi. PHSC kad ide u diferencijaciju, prvo se diferencira u tzv. usmjerene matične
stanice i to dvije usmjerene matične stanice: jedna je usmjerena matična stanica za
mijelopoezu, a druga je usmjerena matična stanica za limfopoezu. Iz usmjerene matične
stanice za mijelopoezu nastat će sve stanice osim limfocita i stanica limfocitne loze. Iz
usmjerene matične stanice za limfopoezu nastat će limfociti. Usmjerena matična stanica za
mijelopoezu će se dalje podijeliti na usmjerenu matičnu stanicu za eritrocitopoezu, na UMS
za granulocitopoezu, na UMS za megakariocitopoezu, odnosno za monocitopoezu i tako
dalje sve do zrelih oblika stanica.
Što je sve potrebno kod hematopoeze? Potrebni su induktori rasta i induktori diferencijacije.
Induktori rasta su oni koji potiču diobu, odnosno rast PHSC, ali i usmjerenih matičnih stanica.
Najpoznatiji induktor rasta je interleukin-3. Induktori diferencijacije potiču diferencijaciju u
određenom smjeru stanica. Najpoznatiji induktori diferencijacije su eritropoetin (EPO) za
eritrocitnu lozu i trombopoetin (TPO) za trombocitnu lozu.
Drugi prikaz hematopoeze: PHSC se diferencira u pojedine stanične loze: najraniji prekursor
crvene krvne loze je proeritroblast pa rani eritroblast pa intermedijarni eritroblast pa kasni
eritroblast pa retikulocit i eritrocit. Rani prekursori se svugdje zovu blasti, imaju nastavak
blast, a tek kasnije u razvoju nazivaju se citima, imaju nastavak citi.

52
Eritrociti su crvene krvne stanice. Imaju promjer 7,5 mikrometara i debljinu otprilike 2
mikrometra. Bikonkavnog je oblika. Osnovne funkcije eritrocita su prijenos hemoglobina,
odnosno prijenos kisika hemoglobinom, prijenos bikarbonata HCO3- i djelovanje kao
acidobazni pufer. Stvaranje eritrocita odvija se na uobičajenim mjestima gdje se odvija
hematopoeza iz pluripotentne hematopoetske matične stanice (PHMS ili PHSC; još jedan
sinonim za PHSC je hemocitoblast). Kod toga trebaju induktori rasta, najpoznatiji je
interleukin-3, a onda kroz različite stadije diferencijacije nastanu zreli eritrociti pri čemu su
potrebni induktori diferencijacije od kojih je najpoznatiji eritropoetin. Iz prekursora blasta
razvijaju zreli eritrociti. Na tom putu događa se sinteza hemoglobina i nakon što završi
sinteza hemoglobina, jezgra se izbacuje zato što više nije potrebna i nastanu prvi nezreli
oblici eritrocita koji se zovu retikulociti koji nemaju jezgru, a iz njih nastanu eritrociti koji se
otpuštaju u krv. Prilikom sinteze DNA u predstadijima potrebni su vitamin B12 i folna kiselina.
Najvažniji induktor diferencijacije je eritropoetin. Eritropoetin je glikoprotein čiji proteinski dio
ima 166 AK, ima molekularnu masu 30,4 kDa, ima ugljikohidratne ostatke: galaktoza,
manoza, NAG, N-acetilgalaktozamin, sialinična kiselina. Smatra se da eritropoetin
dominantno sintetiziraju intersticijske stanice u bubregu. Drugi dio eritropoetina sintetiziraju
hepatociti, jetrene stanice. Razmatra se i mogućnost da neke druge stanice bi mogle
sudjelovati u sintezi EPO: npr. osteoblasti, glija stanice, neuroni, pluća, makrofagi... Osnovni
regulator sinteze EPO je količina kisika u krvi: smanjena količina kisika u krvi pojačava
sintezu EPO, pojačano se stvaraju eritrociti kako bi se povećao prijenos kisika krvlju. Količinu
kisika u krvi smanjuju: gubitak krvi, smanjeni volumen krvi, različita stanja anemija, snižena
razina Hb, loš protok krvi kroz pojedine organe i različite plućne bolesti zbog kojih kisik ne
može normalno ulaziti u cirkulaciju. Kako je to pobliže regulirano? Osnovni stanični čimbenik
koji će regulirati ekspresiju gena za EPO zove se HIF (Hypoxia Inducible Factor - čimbenik
koji inducira hipoksija). HIF sudjeluje u tome kao heterodimer: njegova alfa podjedinica je
osjetljiva na kisik. Danas su poznate 3 vrste alfa podjedinica: HIF-1alfa, HIF-2alfa i HIF-3alfa.
U stanjima kada ima dovoljno kisika posebna skupina enzima hidroksilira neke AK ostatke:
prolinske i asparaginske ostatke na HIF-u i na taj način ga čini podložnim za spajanje s
jednim drugim proteinom koji se zove VHL (Von Hippel Lindau supresijski protein) i s nizom
nekih drugih proteina i onda takav kompleks ulazi u proteasome, stanične organele u kojima
se onda razgrađuje: kada se razgradi, nema više HIF-a (alfa podjedinice, postoji i beta
podjedinica HIF-a) i nema sinteze EPO. Enzimi koji kataliziraju hidroksilaciju zovu se prolil-
hidroksilaze. U stanjima kad nema dovoljno kisika ne može doći do hidroksilacije, zaostaje
višak HIF-alfa koji se spaja s HIF-beta i kao takav dimer se veže za gene koji reguliraju
sintezu EPO i potiču sintezu EPO. To je značajno zato što postoje lijekovi koji inhibiraju
enzim prolil-hidroksilazu: ako inhibiramo prolil-hidroksilazu, i u uvjetima normalne količine
kisika neće doći do hidroksilacije, bit će viška HIF-alfa i doći će do pojačane sinteze EPO, i to
endogenog EPO. Davanjem inhibitora Pro-hidroksilaze imitirat ćemo stanje hipoksije i
potaknuti sintezu EPO u stanjima kad nam treba pojačana sinteza EPO: primjer su bubrežne
bolesti, kad izgubimo dio bubrega i kad nema dovoljno tkiva koja bi sintetizirala EPO pa se
mora pojačati sinteza EPO. Lijek, inhibitor Pro-hidroksilaze koji je danas odobren za primjenu
zove se roksadustat.
EPO djeluje na membranske receptore koji se nakon vezanja dimeriziraju i aktivira se njihova
autofosforilacijska funkcija. Nakon autofosforilacije dolazi do aktivacije različitih kaskadnih
sustava, raličitih kinaza koji aktiviraju gene koji potiču diferencijaciju eritrocita.
Osim eritropoetina druga dva čimbenika bitna za eritrocitopoezu i sazrijevanje eritrocita su
vitamin B12 i folna kiselina (ili vitamin B9). Folna kiselina je bitna u ciklusu folata iz kojeg
proizlazi tetrahidrofolat koji sudjeluje u sintezi purina, prvo inozina, inozin monofosfata.
Kobalamin (vitamin B12) bitan je u metioninskom ciklusu koji je posredno bitan za folatni

53
ciklus. Dakle, oba vitamina potrebna su za sintezu nukleinskik kiselina, posebice DNA. U
slučaju da nema dovoljno vitamina B12 ili folne kiseline (folata), dioba eritrocita u
predstadijima počevši od eritroblasta, bit će poremećena i takvi eritrociti i takvi blasti bit će
jako veliki zato što se neće moći dovoljno dobro i brzo podijeliti i takvi se onda zovu
megaloblasti, a takav poremećaj zove se megaloblastična anemija.
Osnovna funckija eritrocita je prijenos hemoglobina koji prenosi kisik. Hemoglobin se sastoji
od proteinskog dijela globina (koji normalno čine 2 alfa i 2 beta lanca) i od hema. Sinteza
hema: iz 2 sukcinil-CoA i 2 glicina nastaje pirol, 4 pirola se spajaju u protoporfirin IX,
protoporfirin IX i Fe2+ daju hem ili feroprotoporfirin IX. Hem se spaja s polipeptidom i
nastane jedan hemoglobinski lanac (alfa ili beta). Dva alfa i dva beta lanca se spajaju i daju
hemoglobin A. Dominantnan u odraslih osoba je hemoglobin A (2 alfa i 2 beta lanca). U
fetalnom razvoju nalazimo HbF koji čine 2 alfa i 2 gama lanca. Postoje još i neki drugi oblici
hemoglobina. 1 molekula Hb, 4 polipeptidna lanca, 4 hema, svaki hem ima jedno željezo,
svako željezo veže jednu molekulu kisika. Znači, jedna molekula Hb prenosi 4 molekule
kisika.
Tijek i metabolizam željeza: apsorpcija željeza u crijevu događa se na području enterocita
tankog crijeva gdje se prvo (dakle u lumenu tankog crijeva) trovalentno željezo mora
pretvoriti u dvovalentno željezo i onda se pomoću divalentnog metalnog transportera (DMT
1) prenosi u enterocit gdje se opet pretvara u trovalentno željezo i takvo se drugim
prijenosnikom prenosi u krv, a taj drugi prijenosnik zove se feroportin i tu se veže na protein
plazme koji se zove apotransferin. Onda takav kompleks apotransferina i željeza se zove
transferin i on je glavni prijenosni oblik željeza u krvi. Količina apsorpcije najvećim dijelom je
regulirana količinom željeza u organizmu, odnosno potrebom za željezom i molekulom koja
se zove hepcidin. Željezo iz krvi koristi se na mjestima gdje je potrebno: prvenstveno za
sintezu hemoglobina. Nakon toga se ostatak željeza može pohraniti najvećim dijelom u jetri i
u makrofagima drugih organa. Pohranjuje se tako da se veže za protein apoferitin i takav
kompleks apoferitina sa željezom zove se feritin. Feritin je glavni način pohrane željeza u
organizmu. U slučaju još većeg suviška željeza u organizmu može nastati još jedan
proteinski kompleks sa željezom, taj kompleks puno je slabije topljiv i puno se slabije može iz
njega željezo otpustiti i takav kompleks zove se hemosiderin. To se događa kod patoloških
stanja hemosideroze. Još dva važna proteina plazme su haptoglobin i hemopeksin.
Haptoglobin ima sposobnost vezanja slobodnog hemoglobina u slučaju da neki eritrocitu
propadnu i raspadnu se, vezanjem hemoglobina na haptoglobin sprječava se potencijalni
negativni učinak slobodnog hemoglobina. Ako se hemoglobin krene razgrađivati pa nastane
hem, njega veže hemopeksin. Na feroportin djeluje hepcidin iz jetre kao regulator. Željezo se
u stanice prenosi tako da se preko receptora za transferin veže transferin na staničnu
membranu i onda željezo ulazi u stanicu. Hepcidin također inhibira prijenos željeza u stanicu.
Na taj način hepcidin djeluje tako da smanjuje ulazak željeza iz crijeva, smanjuje apsorpciju i
smanjuje ulazak željeza u stanicu. Eritrociti ne žive beskonačno, žive u prosjeku 120 dana.
Eritrociti nakon toga budu razgrađeni, prvenstveno u slezeni. Sve njihove komponente
razgrade se na najmanje dijelove. Globinski dio hemoglobina se razgrađuje na
aminokiseline. Hem se razgradi prvo na biliverdin pa onda na bilirubin. Slobodni bilirubin
odlazi u cirkulaciju, veže se za albumine i dolazi u jetru. U jetri se vrši konjugacija, nastane
konjugirani bilirubin koji se izluči u žuč koja dolazi u debelo crijevo. Bakterije u debelom
crijevu dekonjugiraju konjugirani bilirubin koji se pononvno može apsorbirati i ući u
organizam enterohepatičnom cirkulacijom ili se može razgraditi u derivate bilirubina od kojih
su najpoznatiji urobilinogen koji se onda izlučuje bubregom i sterkobilinogen ili sterkobilin koji
se izlučuje stolicom.

54
Kako se procjenjuje funkcija crvene krvne loze, odnosno je li sve u redu s crvenom krvnom
lozom? Izvadi se krv i analizira se nekoliko parametara krvi. Nekad se to radilo ručno, a
danas nam sve napravi aparat. Prvo brojimo koliko ima eritrocita i broj eritrocita je jedan od
pokazatelja funkcionalnosti crvene krvne loze. Zatim, aparat može izmjeriti koncentraciju Hb
u krvi u gramima po litri krvi. Može se odrediti i hematokrit, nakon centrifugiranja. Hematokrit
je visina stupca koja pripada staničnim elementima podijeljen ukupnom visinom stupca.
Najvažnije u procjeni funkcionalnosti crvene krvne loze je koncentracija Hb. Iz ovih triju
parametara mogu se izračunati dodatna tri parametra koji su važni u procjeni funkciji crvene
krvne loze: MCH (Mean Corpuscular Hemoglobin: srednja masa hemoglobina po jednom
eritrocitu; može se izračunati kao koncentracija Hb/broj eritrocita), MCV (Mean Corpuscular
Volume: srednji volumen jednog eritrocita, dobije se kao hematokrit/broj eritrocita; na temelju
MCV možemo stanja smanjene koncentracije Hb koje zovemo anemije podijeliti u nekoliko
podvrsta: sideropenične anemije - stanja smanjenog volumena eritrocita zbog manjka
željeza; makrocitna ili megaloblastična anemija - ako nemamo folne kiseline i/ili vitamina
B12, takve crvene krvne stanice su većeg volumena) i MCHC (Mean Corpuscular
Hemoglobin Concentration; srednja koncentracija Hb u jednom eritrocitu; MCHC =
koncentracija Hb/hematokrit). Poremećaji stanica crvene loze: anemije (poremećaji kod pojih
postoji smanjena koncentracija Hb i u većini slučajeva smanjeni broj eritrocita) i policitemije
(suprotno anemijama). Anemije mogu nastati iz više razloga: zbog manjka željeza, zbog
gubitka krvi, razgradnje eritrocita, zbog smanjenog stvaranja eritrocita, zbog manjka vitamina
B12 i folata. Policitemije dijelimo na primarne (novotvorinske ili tumorske bolesti; policitemia
vera) i sekundarne (kod kojih je iz nekog razloga potaknuto stvaranje eritrocita u prevelikom
broju; to su obično stanja nekih kroničnih hipoksija). Eritrociti kod sideropenične anemije
obično su smanjenog volumena i bljeđi su od normalnih eritrocita. Hemolitičke anemije
nastanu zbog pojačane razgradnje eritrocita. Pojačana razgradnja eritrocita može biti zbog:
unutrašnjih abnormalnosti samih eritrocita: zbog oštećenja membrane, nedostatka enzima,
poremećaja sinteze Hb; ili zbog vanjskih abnormalnosti. Serocitoza: autosomno dominantan
poremećaj sinteze spektrina, jednog od proteina stanične membrane. Anemija srpastih
eritrocita: monogenska bolest koja nastane kao posljedica mutacije gena zbog čega dolazi
do zamjene glutamina valinom na šestoj poziciji beta-lanca globina pa takvi eritrociti imaju
srpasti oblik. Srpaste anemije ima puno u područjima zahvaćenima malarijom: evolucijski su
se zadržali jer Plasmodium malariae ne napada srpaste eritrocite. Talasemija je poremećaj
sinteze globinskih lanaca u kojima je sinteza pojedinih lanaca smanjena ili potpuno
nedostaje. Mikroangiopatske hemolitičke anemije zbog pojačane razgradnje nastanu zbog
vanjskih uzroka kada primjerice nastane poremećaj u endotelu krvnih žila pa eritrociti ne
mogu prolaziti kroz krvne žile pa budu razgrađeni češće nego inače. Postoje anemije zbog
oštećenog stvaranja eritrocita: čitav niz različitih uzroka, može se raditi o poremećaju
diferencijacije matičnih stanica ili pak nekih od usmjerenih stanica eritrocitopoeze. Aplastična
anemija: koštana srž puna masnih stanica s vrlo malom količinom eritrocita. Megaloblastična
anemija: eritrociti, odnosno njihovi prekursori su jako veliki zbog nedostatka folata ili vitamina
B12. Policitemije su suprotna skupina poremećaja: s povećanom koncentracijom Hb i
povećanim brojem eritrocita. One mogu biti primarne (zato što se neka od stanica u
eritrocitopoezi odmetne, postane tumorska stanica i počne se zloćudno umnažati: to je
policitemija vera) i sekundarne (one mogu biti svrsishodne, primjerice javljaju se u ljudi koji
žive na velikim visinama zbog hipoksije; mogu biti i nesvrsishodne, kod različitih tumora koji
izlučuju eritropoetin.
Stanice bijele krvne loze su leukociti, bijele krvne stanice. Ima ih 5 vrsta: 3 granulocitne i 2
agranulocitne s obzirom na prisutnost raznih granula u citoplazmi. Njihova je opća funkcija
obrambena, vezana uz imunost. Njihov broj i vrstu određujemo u pretrazi krvne slike koja se
zove diferencijalna krvna slika (DKS). Cirkulirajući dio leukocita je relativno mali, većina se

55
nalazi izvan krvnih žila, u intersticiju. Imaju svojstvo, posebno neutrofili, dijapedeze: prolaska
kroz endotelne stanice krvnih žila; i svojstvo kemotaksije: mogu biti privučeni na određeno
mjesto različitim čimbenicima. Diferencijalna krvna slika pokazuje koliki udio pojedinih
podvrsta leukocita nalazimo u perifernoj krvi. Najveći dio leukocita su neutrofili, zatim limfociti
pa monociti, a najmanje ima eozinofila i bazofila. Normalni broj leukocita iznosi 4000 - 11000
po milimetru kubnom krvi. Granulociti su dobili ime po tome što imaju granule u citoplazmi,
jezgra im je segmentirana u više dijelova. Najbrojniji granulociti su neutrofili čije se
citoplazmatske granule boje samo blago ružičasto, neutralno; jezgra im ima najviše dijelova
(2 - 4). Njihova osnovna funkcija je fagocitoza. Citoplazmatske granule bazofila boje se
plavo, bazično. Bazofili otpuštaju proupalni histamin i heparin. Granule eozinofila boje se
crveno, kiselo. Eozinofili otpuštaju različite čimbenike koji se bore protiv parazita. Agranulociti
nemaju granule u citoplazmi i nemaju segmentiranu jezgru. Limfociti imaju osnovnu funkciju
stvaranje protutijela ili limfokina, ovisno o tome jesu li T ili B limfociti. Monociti su nešto veći i
njihova osnovna funkcija je fagocitoza, iz njihovih dijelova nastanu makrofagi.
Leukocitopoeza kreće od predstadija blasta; za granulocite je to mijeloblast, za monocite je
to monoblast, za limfocite je to limfoblast. Kroz različite predstadije nastanu zreli oblici
leukocita. Drugi prikaz: PHSC dijeli se na usmjerenu matičnu stanicu za limfocitopoezu i na
usmjerenu matičnu stanicu za mijelopoezu iz koje se razvijaju ostali oblici leukocita preko
CFU i BFU. Iz usmjerene matične stanice za mijelopoezu diferencira se i većina antigen-
prezentirajućih stanica od kojih su najpoznatije dendritičke stanice.
Veći dio granulocita nalazi se u koštanoj srži, ima ih tri puta više u koštanoj srži nego u
perifernoj krvi. U cirkulaciji traju od 4 do 8 sati, a u tkivima traju 5 - 6 dana. Monociti traju do
20 sati u cirkulaciji, a iz dijela njih nastanu tkivni makrofagi. Limfociti se većinom nalaze u
limfatičkim tkivima, nakon što jedan dio budu u cirkulaciji, ponovno ulaze u limfatička tkiva.
Poremećaji stanica bijele loze. Poremećaji smanjenog broja leukocita i poremećaji
povećanog broja leukocita koji se dijele na nenovotvorevinske (netumorske) i na
novotvorevinske (tumorske). Novotvorevinski poremećaji su zapravo tumori koji se mogu
očitovati nakupljanjem limfocita u krvi ili u limfatičkom tkivu. Pad broja stanica bijele loze u
krvi naziva se leukopenija. Porast broja stanica bijele loze u krvi zove se leukocitoza. Neke
od zloćudnih bolesti su limfomi: pojedini klonovi limfocita se umnažaju i to u limfatičkom tkivu.
Njihova podjela je na Hodgkinove [Hođkinove] limfome i na ne-Hodgkinove limfome.
Leukemije su stanja kod kojih je prisutan povećani broj leukocita i to dominantno u perifernoj
krvi. Međutim, leukemije su zloćudne bolesti (usmjerenih) matičnih stanica za
leukocitopoezu. Leukemije se dijele na akutne i kronične, limfatične i mijeloične leukemije.
Akutne leukemije karakterizira nagli i burni početak, ostale stanice u koštanoj srži su
potisnute pa su u manjem broju. S obzirom na to da se radi uglavnom o koštanoj srži,
prisutna je i bol i osjetljivost u kostima. Te stanice se iz krvi mogu nakupljati i u limfnim
čvorovima pa imamo povećane limfne čvorove što se zove limfadenopatija; povećanu
slezenu što se zove splenomegalija; povećanu jetru što se zove hepatomegalija. Mogu se
čak nakupljati i u SŽS. Posebna skupina novotvorina, neoplazmi, tumorskog poremećaja B-
limfocita, odnosno plazma stanica gdje se jedan klon plazma stanica umnaža što se zove
multipli mijelom ili plazmacitom.
Imunost i alergija. Osnovna funkcija stanica bijele krvne loze, leukocita je obrambena
funkcija, odnosno imunost. Osnovna obrambena funkcija se očituje u tome da te stanice
služe u uklanjanju i sprječavanju učinka svega što je strano (nevlastito, non-self ili oštećeno
vlastito, damaged-self) i štetno. Tradicionalno se dijeli na urođenu ili nespecifičnu imunost i
na stečenu ili specifičnu imunost. Na početku obrambenog sustava su fizičke barijere (koža i
sluznice) pa fiziološke barijere, zatim tekućine sa svojim pH i enzimima koji mogu pronaći u
obrani i sprječavanju ulaska patogena. Nakon toga se uključuju ostale komponente urođene
56
imunosti: neutrofili, makrofagi i različiti citokini što rezultira upalom. Nakon toga, prelazi se,
ako patogen probije prvu liniju obrane, prema aktivaciji stečene ili specifične imunosti.
Razlikujemo urođenu i stečenu imunost. S obzirom na vrijeme odgovora, urođena imunost
karakterizirana je brzim početnim odgovorom unutar nekoliko sati, a stečena sporim kasnijim
odgovorom kroz nekoliko dana. Vrlo je bitno razlikovati
što prepoznaje urođena imunost, a što stečena imunost. Urođena imunost prepoznaje tzv.
PAMP-ove ili DAMP-ove. PAMP je akronim za Patogen Associated Molecular Patterns.
DAMP - Damage Associated Molecular Patterns. To su molekularni obrasci na površini
mikroorganizama ili oštećenih stanica koje prepoznaje urođena imunost. Stečena imunost
prepoznaje antigene. Urođena imunost prepoznaje receptorima koji se zovu PRR (Patter
Recognition Receptors; receptori koji prepoznaju obrasce), mogu biti i solubilne molekule za
prepoznavanje. Stečena imunost prepoznaje T- i B- staničnim receptorima (TCR, BCR - T/B
Cellular Receptor). Receptori urođene imunosti su kodirani u genomu, a receptori stečene
imunosti nisu kodirani u genomu i oni u konačnici nastanu somatskom rekombinacijom
nekoliko osnovnih gena. Osnovne stanice u urođenoj imunosti su fagociti, NK (Natural Killer)
ili stanice prirodni ubojice, APC (Antigen Presenting Cell - antigen prezentirajuće stanice) i
epitelne stanice. U stečenoj imunosti osnovne stanice su T i B limfociti. Urođenu imunost
karakterizira neklonski odgovor. Stečenu imunost karakterizira klonski odogovor. To znači da
se kod urođene imunosti istovremeno aktivira veliki broj stanica, a kod stečene imunosti se
aktivira samo jedan klon stanica koji je specifičan za antigen. Raznovrsnost kod urođene
imunosti je ograničena, nema prave memorije i razvijena je u svih eukariota. Raznovrsnost
kod stečene imunosti je velika, postoji prava memorija i ona je razvijena tek od kralježnjaka
sa čeljusti pa prema višim razinama.
Imunološki sustav prepoznaje vlastito od nevlastitog i oštećenog vlastitog. Taj model je
postavio Matzinger. Još uvijek u potpunosti nije jasno kako prepoznajemo štetno nevlastitog
od neštetnog nevlastitog. Urođena imunost prepoznaje preko pattern recognition receptora
PRR i prepoznaje PAMP-ove i DAMP-ove. PAMP-ovi su uglavnom vitalni dijelovi
mikroorganizama, a DAMP-ovi su neke endogene molekule koje su tipične za oštećeno
vlastito kao što je izvanstanični ATP, high-mobility group box protein 1 ili Heat Shock Protein
(HSP). Stečena imunost prepoznaje pomoću T i B staničnih receptora i prepoznaje antigene.
Urođena imunost. U stanice urođene imunosti uključene su stanice mijeloidne loze:
granulociti, monociti i makrofagi te dendritičke stanice kao antigen prezentirajuće stanice. NK
stanice su limfoidne loze, ali i neke druge stanice limfoidne loze sudjeluju u urođenoj
imunosti. Epitelne stanice također sudjeluju u urođenoj imunosti, prvo kao barijera, ali su isto
tako i razvoj DAMP-ova, odnosno alarmina te citokina i kemokina kod oštećenja različitim
patogenima. Dio urođene imunosti su i različite kemijske tvari: površinske tvari, histamin,
kinini, komplement, prostaglandini, leukotrijeni, interferon i pirogeni. Urođena imunost i
stanice urođene imunosti prepoznaju preko Pattern recognition receptora. Imamo podvrste
PRR. Ti receptori nalaze se na svim stanicama urođene imunosti uključivo i na epitelnim
stanicama. Najpoznatiji su TLR: Toll-Like receptori. Oni su dobili ime prema proteinu koji
nastane kao produkt Toll gena u Drosophilae melanogaster. Ovi receptori su slični tom toll
proteinu. Zatim imamo citoplazmatske nod-like receptore (NLR) i citoplazmatske rig-like
receptore (RLR). Zatim Scavenger receptori, manozni receptori, formil-metionil receptori.
Postoje i solubilni receptori kao što je molekula koja se zove CRP (C reaktivni protein).
Najpoznatiji receptori urođene imunosti su Toll-like receptori, poznato ih je 13 vrsta, od toga
9 u ljudi. Dakle, to su receptori koji prepoznaju pojedine komponente mikroorganizama.
Poznat je TLR4 koji prepoznaje lipopolisaharide na staničnoj stijenci bakterija/kapsuli
bakterija. Nakon što se TLR veže za neki PAMP ili DAMP, onda se on aktivira. Nakon toga
slijedi niz kaskadnih reakcija koji ide do aktivacije različitih transkripcijskih čimbenika koji
57
aktiviraju transkripciju gena za različite citokine, kemokine i interferone. Kod toga imamo
dvije vrste adaptorskih proteina koji se tu aktiviraju: jedan se zove MYD88, a drugi TRIF.
Nakon toga se aktiviraju različite kinaze: najpoznatije su MAP kinaza, NF kapa B i IRF.
Vidjelo se da kod različitih poremećaja neki su od ovih putova pojačano ili smanjeno
aktivirani, a različitim lijekovima, zasad samo eksperimentalno, možemo mijenjati i
usmjeravati aktivaciju prema određenim citokinima. Nakon prepoznavanja, aktiviraju se
različite stanice. Najvažnije stanice urođene imunosti su neutrofili i makrofagi. Osnovne
funkcije su im obrana od vanjskih patogena, imaju svojstvo tzv. rolling adhesion, kotrljajućeg
prianjanja za stijenku endotelnih stanica, imaju svojstvo prolaska kroz stijenku endotelnih
stanica krvnih žila (dijapedeza), ameboidnog gibanja i kemotaksije: mogu biti privućeni
različitim produktima ili dijelovima mikroorganizama, produkatima upalne reakcije i
komponentama komplementa. Imaju i funkciju fagocitoze, a iskazuju i baktericidno djelovanje
izlučivanjem različitih komponenti fagosoma i peroksisoma u okolinu. Zanimljiv je još jedan
mehanizam vezan uz neutrofile, a to je izlučivanje tzv. neutrofilnih izvanstaničnih zamki (NET
- neutrofil extracellular traps) kojima hvataju u zamku različite komponente mikroorganizama.
Neutrofili u krvi prvo plutaju, zatim slijedi kotrljanje i adhezija, zatim puzanje i dijapedeza te
ameboidno gibanje kroz tkivo. Pri tome su važne adhezivne molekule i ligandi na samim
neutrofilima, puno ih je poznato. Djelovanjem na različite adhezivne molekule može se
poboljšati učinkovitost borbe protiv patogena.
Dakle, osnovna funkcija neutrofila i makrofaga je fagocitoza. Kako se fagocitira, proždire
neka čestica, PAMP ili DAMP? Različitim endosomima, koji mogu biti produkti ili GA ili
lizosoma, nastane prvo rani fagosom pa onda fagolizosom u kojem se razgrađuje takva
čestica.
NET: neutrofilne izvanstanične zamke. To je novootkriveni mehanizam neutrofila u urođenoj
imunosti. Zamke čini zapravo sadržaj citoplazmatskih granula i kromatin i metaloproteinaze
matriksa (MMP). To se može izbaciti iz samog neutrofila, a da on ostane funkcionalan; mogu
se izbaciti iz stanice i nakon što neutrofili propadnu i umru.
Makrofagi su dio velikog monocito-makrofagnog sustava (MMS). Dobar dio makrofaga potiče
iz monocita. Monociti se tradicionalno smatraju prekursorima makrofaga. Postoje fiksni tkivni
makrofagi koji nisu uvijek porijeklom iz monocito. Sustav MMS čine i pojedine specijalizirane
epitelne stanice u limfatičkim tkivima: limfnim čvorovima, koštanoj srži i slezeni. Najpoznatiji
predstavnici tkivnih makrofaga su histiociti u koži, makrofagi u limfnim čvorovima, alveolarni
makrofagi u plućima, Kupferove stanice u jetri, mikroglija u SŽS te makrofagi slezene i
koštane srži.
Kao rezultat odgovora početnog neutrofila i makrofaga nastane upala, odnosno upalni
odgovor. Upala ima 5 karakteristika: tumor (oteklina), dolor (bol), kalor (toplina, temperatura),
rubor (crvenilo) i functio laesa (smanjena ili oštećena funkcija određenog dijela tijela u kojem
se događa upala). Upala je rezultat aktivacije i neutrofila i makrofaga, odnosno svih
medijatora koji se posljedično tome aktiviraju. Najpoznatiji medijatori upale su histamin,
kinini, serotonin, prostaglandini, produkti koagulacijske i komplementne kaskade i limfokini.
Većina obilježja upale posljedica su vazodilatacije, povećane propusnosti kapilara,
povećanog zgrušavanja, dotoka granulocita i otoka tkivnih stanica. Upalni odgovor će se
tipično javiti nakon aktivacije nespecifične imunosti, ali on može perzistirati i javljati se
paralelno i kod stečene imunosti. U prvoj liniji upalnog odgovora aktivirani su tkivni makrofagi
koji su prva linija obrane protiv patogena. Nakon toga, u drugoj liniji dolazi do invazije
neutrofila i zbog toga imamo povećani broj neutrofila u perifernoj krvi (neutrofilija). Nakon
toga, u trećoj liniji slijedi nova invazija makrofaga. I kasnije, kao rezultat njihovog djelovanja
fagocitoze, NET i različitih kemijskih čimbenika, dolazi do stvaranja gnoja (gnoj ili pus),

58
odnosno povećanog stvaranja tih stanica (granulocita i monocita) u koštanoj srži. Kao
posljedica upalne reakcije trebalo bi nastupiti cijeljenje tog dijela tijela.
Što se tiče funkcije preostalih granulocita, oni također imaju funkciju u urođenoj imunosti.
Eozinofili također mogu fagocitirati, ali su slabi fagociti. Eozinofili su važni u svladavanju
parazitarnih infekcija: otpuštanjem lizosomalnih enzima, otpuštanje reaktivnih kisikovih vrsta,
radikala (ROS) i otpuštanjem MBP-a (Major Basic Protein: glavni bazični protein) s granula.
U patofiziologiji, bitni su u različitim alergijskim reakcijama. Bazofili su po svojoj morfologiji
slični mastocitima (mastociti se nalaze izvan krvnih žila, uz krvne žile u tkivima). Bazofili
otpuštaju čimbenike koji posreduju upalnim obilježjima: heparin, histamin, bradikinin,
serotonin i eozinofilni kemotaksijski čimbenik.
I urođena imunost može imati različite tipove odgovora, ovisno o tome koji citokini će se
izlučiti. Tip 1 odgovora urođene imunosti usmjeren je na bakterije i viruse, a karakteriziraju
ga citokini interleukin 12 (IL-12) i interferon gama (INF-gama). TIP 2 usmjeren je na parazite i
citokini su IL-4, IL-5 i IL-13. Sukladno tome, neutrofili u tipu 1 se označavaju N1, makrofagi
M1, a u tipu 2 neutrofili su N2 i makrofagi M2.
U urođenoj imunosti na kraju sudjeluju i brojni kemijski čimbenici. Površinske kemijske tvari:
lizozimi u suzama, slini, sekretu nosa i znoju koji mogu razgrađivati stanice, kloridna kiselina
u želudcu i sluz na različitim sluznicama. Histamin posreduje obilježja upale kao i kinini.
Interferon uglavnom ima antivirusni učinak. Komplement. Metaboliti arahidonske kiseline:
prostaglandini, leukotrieni koji imaju uglavnom vazodilatacijsku ulogu i povećavaju
permeabilnost. Pirogeni koji podižu prag termostata u hipotalamusu kako bi podigli normalnu
tjelesnu temperaturu na nešto višu razinu jer je na višoj temperaturi bolja borba protiv
patogena. Važni citokini i kemokini koji potiču sintezu novih granulocita i monocita u koštanoj
srži: TNF, IL-1, GM-CSF (Granulocyte-macrophage colony-stimulating factor), G-CSF i M-
CSF (njih luči aktivirani makrofag), a GM-CSF, G-CSF i M-CSF mogu biti lučeni od strane
endotelnih stanica, fibroblasta i limfocita.
Posljedica lučenja citokina, osim povećane sintezte stanica u koštanoj srži, i neki su drugi
sustavni učinci. Prvenstveno u jetri pojačana sinteza proteina akutne faze, vrućica zbog
porasta termostata u hipotalamusu i tu su najvažniji TNF-alfa i IL-6. Na lokalni učinke kojima
se posreduju obilježja upale djeluju IL-1beta, TNF-alfa, IL-6, CXCL8 (kemokin 8), IL-12 i GM-
CSF.
Ako reakcija urođene imunosti nije urodila plodom i zaustavila prodor patogena, tada će se
aktivirati stečena imunost. Posrednik između urođene i stečene imunosti su antigen-
prezentirajuće stanice koje će preradom PAMP-ova ili DAMP-ova na svojoj površini
eksprimirati antigene kojima će se aktivirati stanice stečene imunosti. Antigen-prezentirajuće
stanice razlikujemo dvije vrste: profesionalne, one čija je funkcija samo prezentacija gena i to
su dendritičke stanice, makrofagi, B-limfociti. Oni na svojoj površini imaju eksprimirane
molekule razreda tkivne histokompatibilnosti II (MHC II). Neprofesionalne APC su zapravo
sve stanice u tijelu, koje na površini imaju molekule razreda I, glavnog kompleksa tkivne
histokompatibilnosti, MHC I. Na taj način se aktivira stečena imunost.
Stečena imunost prepoznaje antigene. Antigeni su molekule koje obično imaju molekularnu
masu veću od 8000 Da. Obično su to bjelančevine i polisaharidi. Za razliku od toga, postoji
pojam hapteni. Hapteni su manje molekule koje mogu aktivirati stanice stečene imunosti, ali
to su manje molekule vezane na protein. Osnovne stanice stečene imunosti su limfociti. Gdje
se nalaze limfociti u organizmu? Limfociti se nalaze u limfatičkom sustavu. Limfatički sustav
čine limfa, limfne žile i limfno tkivo: limfni čvorovi, tonzile, slezena i timus. Na putu limfnih žila
se nalaze uglavnom limfni čvorovi. Limfno tkivo možemo podijeliti na nekapsulirano i

59
kapsulirano. Limfno tkivo je retikularno vezivno tkivo koje sadrži limfocite i druge stanice.
Nekapsulirano limfno tkivo je uglavnom smješteno ili difuzno ili u obliku limfatičkih čvorića (u
obliku malih agregata takvog tkiva: Peyerove ploče u tankom crijevu i tonzile ili krajnici).
Kapsulirano limfno tkivo gradi limfne čvorove, slezenu i timus.
Limfni čvor se može podijeliti, kao i većina solidnih organa, na koru (cortex) i na srž
(medulla). Između tračaka vezivnog tkiva nalaze se brojni limfociti koji su različito oblikovani,
uglavnom u obliku germinativnih centara, odnosno limfatičkih čvorića.
Slezena se sastoji od dviju komponenti. Jedna se zove bijela pulpa kojoj pripada limfatičko
tkivo i ona se nalazi u dva dijela: jedan se zove periarterijski list limfocita, a drugi, oko
kapilare i završnih dijelova arteriola, zove se limfatični čvorić. Drugi dio zove se crvena pulpa.
Crvenoj pulpi pripadaju venski sinusi koji mogu biti nastavak kapialra. Kapilare se mogu
ulijevati u prostore između venskih sinusa koji se zovu tračci slezene. Iz venskih sinusa krv
odlazi u trabekularnu venu i onda dalje se skuplja u sve veće vene da bi na kraju izašla iz
slezene.
Timus, treći inkapsulirani organ limfatičkog sustava, nalazi se iznad i ispred srca. Također
ima svoju koru i medulu. Ima brojne limfocite, prvenstveno T-limfocite jer je važan za
diferencijaciju T-limfocita koji nisu oblikovani kao što su oblikovani u limfnim čvorovima.
Osnovne komponente stečene imunosti su T-limfociti koji su odgovorni za staničnu stečenu
imunost i B-limfociti za humoralnu stečenu imunost. Da bi oni postali funkcionalno zreli, oni
moraju proći proces diferencijacije i sazrijevanja. T-limfociti proces sazrijevanja prolaze u
timusu pa im otuda i ime. B-limfociti prolaze proces sazrijevanja djelomično u koštanoj srži, a
djelomično u jetri, a ime su dobili prema organu u kojem se to događa u pticama, Bursa
fabrici, ali može se označiti s B prema Bone marrow, koštanoj srži. Kod toga se događa
prethodna obrada limfocita. Kod prethodne obrade limfocita stvaraju se limfociti koji su
specifični za strane antigene, a ne preopoznaju vlastite antigene, tolerantni su na vlastito.
Zatim se stvaraju klonovi limfocita koji su pohranjeni u limfatičkim organima. Receptori koji
prepoznaju antigen nisu genski kodirani. Konačni genski transkript za pojedini receptor
nastaje miješanjem nekoliko osnovnih genskih segmenata. Prethodna obrada za T-limfocite
događa se u timusu, a za B-limfociti u koštanoj srži i jetri. Prethodna obrada puno je bolje
proučena za T-limfocite nego za B-limfocite. T-limfociti prepoznaju antigen samo ako je taj
antigen u sklopu druge molekule na površini stanice, a to je molekula glavnog kompleksa
tkivne histokompatibilnosti (MHC) bez čega T-limfociti ne mogu prepoznati antigen i ne mogu
se aktivirati. Kod prethodne obrade T-limfocita događa se pozitivna selekcija samo onih T-
limfocita koji prepoznaju vlastitu MHC molekulu jer ako je ne prepoznaju, onda kasnije neće
prepoznati ni antigen vezan na tu molekulu. Nakon toga, događa se pozitivna i negativna
selekcija ovisno o tome kojim afinitetom taj receptor na T-limfocitu veže kompleks antigena i
MHC molekule. Ako ga veže velikim, jakim intenzitetom, takvi T-limfociti propadaju i idu u
apoptozu. Ako ga veže blagim afinitetom, onda takvi T-limfociti preživljavaju i trebali bi biti
tolerantni na sve što je vlastito.
Specifične značajke sustava T-limfocita, stanična imunost. T-limfocita aktiviraju antigen-
prezentirajuće stanice. Oni mogu strane antigene prepoznati samo u sklopu molekula MHC
razreda I i II. Postoji više podvrsta T-limfocita s različitim funkcijama. Dominantna
podskupina su pomagački T-limfociti koji, smatra se, imaju središnju ulogu u imunološkoj
reakciji specifične imunosti, u aktivaciji ili usmjeravanju ostalih komponenti stečene i
humoralne imunosti. U normalnim uvjetima trebala bi se razviti tolerancija stečene imunosti
prema vlastitome.

60
T-limfociti su nositelji stanične imunosti i postaju funkcionalno sposobni u timusu. Osnovno
obilježje im je T stanični receptor (TCR). TCR se sastoji od alfa i beta proteinskih lanaca i
dominantni T-limfociti su oni koji imaju alfa i beta lance u T-staničnom receptoru. Manji dio T-
limfocita, posebno oni na periferiji, imaju gama i delta lance u TCR. T-limfocite karakterizira
još jedna molekula pokraj TRC, a to je CD3 koreceptor i CD4 ili CD8 koreceptor, ovisno o
podvrsti T-limfocita. T-limfociti receptorom prepoznaju jedino antigene koji su u sklopu
molekula razreda glavnog kompleksa tkivne histokompatibilnosti MHC. Razred I, MHC I ima
podvrste HLA A, B i C koje se nalaze na svim stanicama i njih vežu T-limfociti koji imaju CD8
koreceptor. Antigeni koji se na njima prezentiraju su obično nonapeptidi. Razred II, MHC II,
podrazred su HLA DR, DP i DQ nalaze se na APC i antigen koji je prezentiran na MHC II
prepoznaju T-limfociti koji eksprimiraju CD4 koreceptor. Takvi antigeni su obično veći, obično
su to izvanjski ili unutarstanični preprađeni peptidi.
Podvrste T-limfocita. U Guytonu se kao jedna od podvrsta T-limfocita navodi supresijski T-
limfociti, iako se smatra odnedavno da ne postoje. Postoje 3 osnovne podvrste T-limfocita
vezano uz funkciju T-limfocita: pomoćnički T-limfociti (Th - help), citotoksični T-limfociti (Tc) i
regulacijski T-limfociti (Treg). Th i Tc su ubrojeni u skupinu efektora (Teff), oni koji vrše neku
funkciju, nazvani su i vojnicima, soldiers. Th imaju CD4 koreceptor. Tc imaju CD8
koreceptor. Treg, odnedavno poznati, zavani su špijunima, spies. Oni bi bili oni za koje se
donedavno smatralo da su supresijski. Treg imaju CD4 koreceptor, a nemaju CD8
koreceptor, imaju i specifičnu molekulu, CD25 i imaju transkripcijski čimbenik u citoplazmi
koji se zove FOXP3 koji je isto specifičan za njih. Druga podjela T-limfocita je ovisno o
vremenu aktiviranja. Djevičanski T-limfociti su oni koji nisu bili u kontaktu s Ag. Aktivirani T-
limfociti koji su u kontaktu s Ag. Memorijski T-limfociti ostanu nakon završetka imunološke
reakcije.
Citotoksični T-limfociti, Tc, CD8 pozitivni efektorski T-limfociti direktno ubijaju ciljne stanice
na dva načina. Prvi način je citoliza ili nekroza tako da izlučuju citolitičke granule koje sadrže
perforine i granzime koji uzrokuju osmotsku smrt stanice. Drugi način je da uzrokuju
apoptozu stanice tako da eksprimiraju Fas ligand koji se veže na Fas na ciljnim stanicama
čime se aktivira kapsaza 8 i apoptoza; isto tako granzimi mogu aktivirati kapsazu 10 i
apoptozu ciljnih stanica.
Pomoćnički T-limfociti, Th, CD4 pozitivni efektorski T-limfociti. Njihova osnovna funkcija je da
stvaranjem različitih citokina usmjeravaju imunološku reakciju u različitim smjerovima te
aktiviraju ili regrutiraju ostale stanice uključene u imunološku reakciju. Ovisno o citokoinima i
citokinskom okružju u kojem se nalaze i koje izlučuju, razlikujemo više podvrsta Th.
Regulacijski T-limfociti, Treg. CD4+, CD8-, CD25+, Foxp3+. Obično su u odnosu 1:10 prema
Teff. Imaju regulacijsku, odnosno ono što se prije zvalo imunosupresijsku ulogu.
Kako se aktiviraju Teff? Prvo se mora spojiti TCR s antigenom u sklopu MHC molekule
razreda II. Tu moraju biti spojeni i koreceptori CD3 i CD4. Nakon toga se aktivira
unutarstanični signalni slijed kaskadnih reakcija, aktivacija različitih drugih glasnika, kinaza i
sl. i taj slijed, za aktivaciju Teff zove se signal 1. Za aktivaciju samo signal 1 nije dovoljan.
Mora doći još jedan signal, a taj drugi signal dolazi od još nekih koreceptora. Najistraženiji
koreceptori koji šalju drugi signal su CD40 i CD28. CD28 veže se za CD80, odnosno CD86,
a CD40 se veže na CD40 ligand na APC. Kad se to spoji, aktivira se unutarstanični signalni
slijed koji šalje signal 2 za aktivaciju efektorskih T-limfocita.
Aktivacija Treg. Treg nemaju dvije CD28 molekule, nego umjesto toga imaju drugu
koreceptorsku molekulu CTLA4. Kad se CTLA4 spoji s CD80, onda nema slanja signala 2,
nego samo signala 1, a signal 2 koji dolazi za aktivaciju Treg ide zaobilazno: pomoću

61
citokina koji se zove interleukin 2 koji se veže na njegov receptor CD25 i tu ide signal 2 za
aktivaciju Treg. Slanje signala 2 zove se kostimulacija.
Nakon što su Teff aktivirani, u ovom slučaju Th, oni se dalje krenu umnožavati što se zove
klonska ekspanzija zato što se samo 1 klon T-limfocita aktivira i nastanu stanice kćeri koje se
mogu diferencirati u memorijske stanice ili ići dalje u aktivaciju drugih komponenti specifične
imunosti.
Citokini dominantno potječu od T-limfocita. Interferoni, interleukini, TNFs, supresorski
faktori... Zbog velikog broja citokina ili limfokina koje izlučuju Th smatra se da T-limfociti
imaju središnju ulogu u imunološkoj reakciji stečene imunosti.
Druga komponenta spefifične imunosti je sustav B-limfocita, odnosno humoralna imunost.
Nju aktiviraju ili antigeni ili T-limfociti. Ovaj sustav nerestriktivno prepoznaje antigene: ne
trebaju antigeni biti vezani u sklopu molekula razreda MHC II. U konačnici dolazi do
transformacije aktiviranih B-limfocita u limfoblaste, plazmoblaste i u plazma-stanice koje
izlučuju glavne efektorske molekule sustava humoralne imunosti, a to su protutijela ili
imunoglobulini. Što se tiče vremenskog tijeka te reakcije, javlja se primarna i sekundarna
reakcija, ona nastane zbog stvaranja memorijskih klonova B-limfocita. Obilježja B-limfocita:
na površini stanice nalaze se B stanični receptori (BCR). BCR je monomer imunoglobulina s
nekim od 5 poznatih teških lanaca: mi, delta, gama, alfa, epsilon. BCR također imaju
koreceptore uz taj receptor, a to su lanac imunoglobulina alfa (CD79a) i lanac
imunoglobulina beta (CD79b) i oni su važni u prijenosu signala. Glavna funkcija B-limfocita je
diferencijacija u plazma-stanice i stvaranje protutijela. Imaju i dodatne funkcije u staničnoj
imunosti. Brzo odgovaraju i na antigene i na DAMP-ove. Stvara se dugovječna memorija.
Mogu biti i veza između urođene i stanične imunosti jer funkcioniraju kao antigen-
prezentirajuće stanice.
Prethodna obrada i diferencijacija B-limfocita ide prema dvije osnovne podvrste zrelih B-
limfocita: B1 i B2 limfociti. B2 limfociti mogu se podijeliti na B-limfocite marginalne zone
(marginalne zone slezene) i folikularne B-limfocite koji su najbrojniji u limfnim čvorovima i
slezeni. B2 limfociti nastanu prethodnom diferencijacijom u koštanoj srži, a B1 limfociti
nastaju u jetri. Folikularni B2 limfociti su monoreaktivni, reagiraju samo na 1 antigen i izvor su
svih tipova Ig. Izvor su isto tako i memorijskih B-limfocita, odnosno plazma-stanica. B1
limfociti i B limfociti marginalne zone obično su polireaktivni i nekakva su "poluurođena"
imunost.
Primarni odgovor događa se kada se prvi put B-limfocit aktivira antigenom. B-limfocit
proliferira i jedan dio pretvara se u memorijske stanice, a veći dio u plazma-stanice. Plazma
stanice stvaraju antitijela. Sekundarni odgovor događa se kod druge ekspozicije istog
antigena: isti antigen potiče memorijske stanice (stvorene u primarnom odgovoru) na rapidno
stvaranje plazma-stanica i dodatnih memorijskih stanica. Sekundarni odgovor je brži i
proizvodi više antitijela nego primarni odgovor zbog memorijskih B-limfocita.
Osnovne efektorske molekule humoralne imunosti su protutijela imunoglobulini ili gama-
globulini. Svaki imunoglobulin sastoji se od dva laka i dva teška lanca. Imunoglobulin ima dio
koji veže antigen i koji je varijabilan, nastane rekombinacijom nekoliko osnovnih gena. Imajju
mjesto koje veže komplement i mogu aktivirati komplement. Imaju mjesto koje veže
makrofage čime potpomažu fagocitozi. Postoji 5 osnovnih razreda Ig: IgG, IgD, IgE, IgA, IgM.
IgG, IgD i IgE su monomeri, IgA je dimer, a IgM je pentamer. U normalnoj krvi ima najviše
IgG, 80 - 85%. IgG ima funkcije da aktivira komplement, potpomaže fagocitozu, dakle djeluje
opsonizacijski. IgM ima 5 - 10 %, on je vrlo često prvo antitijelo koje se stvara kao odgovor
na antigen. Kad se ispituje prisutstvo određenih protutijela u krvi, može se razlučiti radi li se o

62
IgM ili o IgG protutijelima: ako osoba u krvi ima protutijela IgM (na neki virus recimo), to će
značiti da se radi o akutnoj infekciji. Ako osoba u krvi ima protutijela IgG, to je znak da se
radi o preboljeloj infekciji. IgA ima 15%, oni se izlučuju u tjelesne tekućine kao što je slina ili
suze ili s površina različitih sluznica. IgE ima vrlo malo koji se veže za mastocite i bazofile i
stimulira njihov upalni odgovor. IgD također ima vrlo malo, imaju funkciju kao antigen
vezujući receptori na B-limfocitima.
Protutijela djeluju direktno aglutinacijom, precipitacijom, neutralizacijom i lizom te indirektno
aktivacijom komplementa. Mogu precipitirati topljive antigene tako da ih čine netopljivima.
Mogu međusobno spajati reazličite komponente antigena - aglutinacija. Mogu neutralizirati
antigene na nekim potencijalno toksičnim molekulama. Mogu oblagati antigene ili dijelove
stanica na kojima su antigeni i na taj način ih činiti podložnima fagocitozi što se zove
opsonizacija. Indirektno, aktiviraju komplement.
Komplement je sustav više staničnih proteina u svom aktivnom ili inaktivnom obliku koji se
aktivira u različitim kaskadnim reakcijama. Osnovna funkcija mu je obrambena. Dio je i
specifične i urođene imunosti ovisno o načinu aktivacije. Razlikujemo tri puta aktivacije
komplementa. Klasični put aktivacije komplementa: aktivira se reakcijom vezanja antigena i
protutiječa, on je dio stečene imunosti. Manozni put (MBL - mannan-binding lectin) aktivira
komplement vezanjem MASP proteina za različite ostatke, molekularne obrasce na
patogenima. On je dio urođene imunosti. Alternativni put je spontano aktivan u plazmi, ali to
drže pod kontrolom inhibitori komplementa i on se aktivira u kontaktu s površinama
mikroorganizama, najvećim dijelom je dio urođene imunosti. U prvoj fazi sustava
komplementa dolazi do aktivacije C3 komponente, nastanu C3a i C3b. C3b dalje se spaja s
B proteinom te se aktivira molekula C5 u C5a i C5b, a C5a se onda spaja C6, C7, C8 i C9 u
molekularni kompleks moji se zove MAC (membrane attack complex: kompleks koji napada
membranu) i na taj način može oštetiti membranu i stanicu, može doći do smrti stanice ili do
poremećaja njene funkcije. Na tom putu nastanu i C3a i C5a molekule koje daju dodatne
funkcije komplementu. Funkcije komplementa su opsonizacija, poticanje karakteristika upale
(vaskularne promjene i kemotaksija), liza patogena, faktori komplementa mogu biti i
kostimulacijski i proliferacijski signali za B i T limfocite, također mogu sudjelovati i u
odstranjenju imunih kompleksa i debrisa, staničnog otpada.
Osim stvaranja protutijela, B limfociti imaju i stanične funkcije: služe kao antigen
prezentirajuće stanice za T-limfocite, mogu služiti kao izvor kostimulacijskih signala za T-
limfocite, mogu sudjelovati u stvaranju tzv. tercijarnih limfoidnih organa, izvor su različitih
citokina, a postoje i B-regulacijski limfociti koji slično kao i T-regulacijski limfociti imaju
supresivni, regulacijski učinak na imunološke reakcije.
Imunizacija i način na koji je imunost stečena. Razlikujemo aktivnu imunost/imunizaciju i
pasivnu imunost/imunizaciju. Aktivna imunost: sam organizam je izvor imuniteta. Pasivna
imunost: imunost transferirana s druge jedinke ili s životinje. Aktivna i pasivna imunost mogu
biti prirodna ili umjetna (arteficijalna). Prirodna aktivna imunost nastane u prirodnom kontaktu
s antigenom. Umjetna aktivna imunost je cijepljenje: organizam je namjerno izložen
antigenima. Prirodna pasivna imunost je prirodni prijelaz komponenti imunološkog sustava iz
jedne u drugu jedinku, primjer je s majke na dijete. Umjetna pasivna imunost je uzimanje
gotovih protutijela od druge jedinke i apliciranje na prvoj jedinki.
Imuni mehanizmi oštećenja tkiva ili što se dogodi kad zataji regulacija imunoreakcija ili
imunotolerancija. Doći će do oštećenja tkiva. Nekoliko tipova oštećenja tkiva. Tip 1
(anafilaktički) oštećenja tkiva tipično je possredovan IgE protutijelima i tipičan je za alergijske
reakcije kao što su peludna groznica ili astma. Tip 2 (ovisna o protutijelima) može biti
posredovan protutijelima tako da protutijela aktiviraju komplement ili tako da ta protutijela

63
direktno oštećuju ciljnu stanicu ili tako da protutijela vežu se za ciljne receptore i mijenjaju
funkciju ciljnih stanica. Tip 3 (posredovana imunim kompleksima) posredovan je odlaganjem
cirkulirajućih imunih kompleksa. Cirkulirajući imuni kompleksi su kompleksi antigen-
protutijelo. Tip 4 (posredovana stanicama) posredovan je stanicama, T-limfocitima.
Krvne grupe. Najpoznatiji sustav krvnih grupa naziva se Sustav AB0 [a be nula], u anglo-
saksonskim zemljama to se naziva ABO [a be o]. Krvne grupe otkrio je 1901. godine Karl
Landsteiner. Radi se o određenim parovima glikoproteina na površini eritrocita. Može se
raditi o prisutnosti glikoproteina A i glikoproteina B ili AA ili BB ili pak samo jedan glikoprotein
kao A0 ili B0 ili pak bez ijednog glikoproteina 00. Ovisno o tome razlikujemo krvne grupe A,
B, AB ili 0. Osoba koji ima glikoprotein A koji se naziva antigen A i nijedan drugi glikoprotein,
ima krvnu grupu A. Ako osoba na eritrocitima ima antigen B, ima krvnu grupu B. Osoba koja
ima i antigen A i antigen B, krvne je grupe AB. Osoba koja nema ni antigen A ni antigen B
ima krvnu grupu 0. Osoba krvne grupe A ima u krvi protutijela na antigen koji nema: anti-B
protutijela. Osoba krvne grupe B ima anti-A protutijela. Osoba krvne grupe AB nema antitijela
na antigene koji određuju krvne grupe. Osoba krvne grupe 0 ima anti-A protutijela i anti-B
protutijela u krvi.
Što se događa kada spojimo krv osobe čiji eritrociti imaju antigen A (krvna grupa A) s krvi
osobe koja ima protutijela na taj antigen, anti-A protutijela (krvna grupa B), dogodit će se
sljepljivanje eritrocita ili aglutinacija. Ako su krvne grupe podudarne, neće doći do
sljepljivanja eritrocita. To se testira na stakalcu na kojem imamo dva seruma (dio krvne
plazme koji nema faktora zgrušavanja, prvenstveno fibrinogena) u kojem se nalaze
protutijela anti-A, a u drugoj polovici anti-B protutijela. Na takva stakalca kapnemo krv osobe
čiju krvnu grupu tražimo. Ako dođe do aglutinacije na onom dijelu gdje je serum anti-A, a ne
dođe tamo gdje je anti-B, osoba ima krvnu grupu A. Ako osoba ima krvnu grupu B, doći će
do aglutinacije tamo gdje se nalazi anti-B serum. Ako dođe do aglutinacije na oba dijela
stakalca, osoba je krvne grupe AB, ako nigdje ne dođe do aglutinacije, osoba je krvne grupe
0. Osoba krvne grupe 0 je univerzalni donor: njezinu krvnu grupu mogu primiti sve druge
krvne grupe. Osoba krvne grupe AB je univerzalni primatelj zato što nema antitijela i može
primiti krv od svih drugih krvnih grupa.
U Hrvatskoj je dominantna krvna grupa A, nešto manje ima krvne grupe 0, a puno manje ima
krvnih grupa B i AB. Slična situacija je i u Europi. Većina američkih Indijanaca je krvne grupe
0, ima malo krvne grupe A, a krvnih grupa B i AB gotovo i nema. Kod Eskima je slično, vrlo
malo B i AB, a dominantna je 0.
Postoji još nekoliko antigena na eritrocitima. Drugi sustav krvnih grupa naziva se Rh sustav,
Rhezus. Dominantan antigen je D antigen. Osobe koje imaju eritrocite s D antigenom su
Rh+. Osobe koje na eritrocitima nekaju D antigen su Rh-. Eventualna transfuzijska reakcija
vezana uz ovaj sustav dogodit će se naknadno, pri drugom kontaktu. Većina osoba u svijetu
je RhD pozitivna, u Hrvatskoj i Europi 15% ljudi je RhD-, a u Kini manje od 1% RhD-. Primjer
naknadne reakcije zbog inkompatibilnosti krvnih grupa sustava Rh: stanje koje se zove
fetalna eritoblastoza. Kada majka koja je Rh- nosi dijete koje je Rh+, tada će u prvoj trudnoći
nešto od djetetovih eritrocita doći u majčin krvotok i majka će stvoriti antitijela na Rh+
eritrocite. U drugoj trudnoći, opet s Rh+ djetetom, pred kraj trudnoće, zbog prijelaska dijela
majčine krvi s tim protutijelima u dijete, doći će do reakcije sljepljivanja eritrocita i razgradnje
eritrocita što može imati fatalne posljedice.
Presađivanje tkiva i organa.
Transplantacija ili presađivanje tkiva i organa može biti autogenična, singenična, alogenična i
ksenogenična. Autogenična transplantacija je transplantacija unutar jedne jedinke.

64
Singenična transplantacija je između dviju jedinki koje su genetski identične (primjerice
jednojajčani blizanci). Alogenična transplantacija je unutar jedinki iste vrste. Ksenogenična je
transplantacija između jedinki različitih vrsta. Osobe, organizmi kojima se nešto transplantira
nisu razvili toleranciju na antigene koji nisu njihovi i zbog toga se može dogoditi imunološka
reakcija na takvo tkivo koje se transplantira. Najvažniji antigen pri tome su antigeni sustava
glavnog kompleksa tkivne histokompatibilnosti (MHC) koji se onda i testiraju u postupku
tipizacije tkiva da se vidi jesu li podudarni primatelj i davatelj nekog transplantanta. Međutim,
nikad se ne može postići idealna kompatibilnost pa se gotovo uvijek moraju upotrebljavati
lijekovi kojima se suprimira imunološka reakcija. Lijekovi kojima se smanjuje imunološka
reakcija zovu se imunosupresivi. Najpoznatiji među njima su glukokortikoidi (GK) i ciklosporin
A. Lijekove koji djeluju na imunološki sustav imunosupresivno možemo podijeliti na anit T-
limfocitne, anti B-limfocitne, anticitokinske, antikemokinske i antiadhezivne, poliklonska
protutijela i multicelularne lijekove.
Velika većina imunosupresiva su monoklonska protutijela kojima se ciljano djeluje na jednu
molekulu, ili u unutrašnjosti ili na površini T i B-limfocita.
Homeostaza i zgrušavanje krvi. Događaji pri oštećenju tkiva s krvnom žilom pri potencijalnoj
opasnosti od iskrvarenja: stezanje krvne žile, zatim aglutinacija trombocita, nakon toga
pojava fibrina i stvaranje fibrinskog ugruška te retrakcija ugruška.
Prvi važan događaj kojim organizam reagira na oštećenje je stezanje krvne žile. U
vazokonstrikciju koja se događa uključeni su različiti živčani refleksi, prvenstveno oni koji
uključuju simpatikus; zatim lokalni miogeni spazam, kao reakcija na oštećenje glatkih
mišićnih stanica stijenke krvnih žila nastane kontrakcija ostalih glatkih mišićnih stanica. Zatim
izlučeni lokalni humoralni čimbenici izlučeni iz tkiva i trombocita među kojima je najznačajniji
medijator tromboksan A2, TXA2.
Drugi važan događaj je stvaranje tzv. trombocitnog čepa. Trombociti počnu prianjati na
mjesto oštećenja krvne žile, počinju se međusobno sljepljivati tako da nastane trombocitni
čep. Trombocita ima od 150 do 300 * 10^9 u litri. To su dijelovi stanice koji nastanu
fragmentacijom megakariocita. Otprilike žive 8 - 12 dana. Bitan je faktor diferencijacije u
trombocitogenenezi koji se zove trombopoetin. Trombociti su sitni stanični fragmenti okruženi
membranom i ispunjeni različitim i brojnim granulama veličine 2 - 4 mikrometra. Stvaranje
trombocita ide od PHSC, potom usmjerena matična stanica za mijelopoezu, zatim usmjerena
matična stanica za megakariocitopoezu pa nastanu megakariociti i trombociti. Trombociti
imaju brojne aktivne molekule koje su vrlo važne u stvaranju trombocitnig čepa, odnosno
zgrušavanja krvi. Oni mogu svoje stanične membrane međusobno skraćivati i približavati
zbog toga što imaju molekule aktina i miozina koje imaju sposobnost produženja i skraćenja.
Trombostenin. Imaju ostatke ER i GA s brojnim enzimima i kalcijem. Imaju mitohondrije koji
stvaraju ATP. Imaju enzime za sintezu prostaglandina, prvenstveno ciklooksigenazu. Imaju
fakotre zgrušavanja krvi kao što je faktor stabilizacije trombina (FXIII). Imaju različite faktore
rasta. Imaju svoj glikoproteinski omotač s fosfolipidima koji je vrlo važan u funkciji
sljepljivanja i stvaranja trombocitnog čepa. Sastojci trombocita nalaze se uglavnom u
granulama trombocita: granule trombocita mogu biti guste granule, alfa granule, lizosomalne
granule, s brojnim sastojcima. Na površini su važni glikoproteini i druge adhezivne molekule
koje služe u sljepljivanju trombocita.
Nakon što trombociti budu aktivirani, prvenstveno reakcijom s kolagenom: spajanjem neke
od adhezivnih molekula na površini s kolagenom, doći će do adhezije za kolagen preko Von
Willebrandovog faktora; nakon toga će se oni aktivirati i zatim će doći do reakcije otpuštanja
gdje će se velika većina njihovih granula otpustiti i ostvariti svoju funkciju, a sami trombociti
će se agregirati i započet će treća faza, a to je stvaranje ugruška. Antitrombocitni lijekovi

65
koriste se za sprječavanje/liječenje (nastanka) ugrušaka tamo gdje ga ne bi smjelo biti,
primjerice ako se trombociti slijepe u koronarnim arterijama i stvori se ugrušak, doći će do
srčanog infarkta. Von Willebrandov faktor je kofaktor zgrušavanja krvi.
Treća faza, nakon stvaranja trombocitnog čepa, zgrušavanje je krvi. Nakon stvaranja
trombocitnog čepa treba još nastati ugrušak krvi. Krvni ugrušak nastane za 15 ( - 20) - 60 ( -
120) sekundi, ovisno o opsegu ozljede. Nakon što on nastane, ulaze fibroblasti i počinje
stvaranje vezivnog tkiva te paralelno s tim otapanje ugruška. Sam proces zgrušavanja krvi
trebao bi biti u ravnoteži tako da u stanjima kada se krv treba zgrušati, prokoagulancije
(prokoagulantni faktori krvi) trebali bi nadvladati antikoagulancije. U suprotnom,
antikoagulancije nadvladaju prokoagulancije. U stvaranju krvnog ugruška najbitniji su faktori
zgrušavanja krvi. To su različiti inaktivni proteini plazme koji ostvaruju svoje funkcije obično u
kaskadnim reakcijama u kojima se aktiviraju dok ne nastane konačni produkt: ukriženo
spojeni polimeri fibrina. Faktori zgrušavanja su u užem smislu označeni brojevima od I do
XIII, s tim da je faktor VI zapravo aktivirani faktor V pa ih zapravo ima 12. Svaki faktor
zgrušavanja može imati svoj inaktivni oblik i aktivni oblik. Inaktivni faktor I je fibrinogen.
Inaktivni faktor II je protrombin. Aktivni oblik ima dodano još slovo "a" uz broj faktora. Aktivni
faktor I, Ia je fibrin. Aktinvni faktor II, IIa je trombin. U širem smislu u faktore zgrušavanja krvi
ubrajamo i prekalikrein te kininogen velike molekulske mase (High Molecular Weight
Kininogen - HMWK). Faktor IV je kalcij. Postoje dva puta aktivacije sustava zgrušavanja krvi:
unutarnji i vanjski. Faktori zgrušavanja krvi mogu biti inaktivni oblici serinskih proteaza
(faktori II, X, VII, IX, XI, XII). Kofaktori u enzimskim reakcijama su fakotir VIII, V, III (faktor III
ili tkivni faktor) i prokoagulantni fosfolipidi. Faktor I je fibrinogen. Faktor XIII je
transglutaminaza. Postoje još i regulacijski i drugi proteini: Von Willebrandov faktor (vWF)
koji služi kao pomoć pri adheziji trombocita za kolagen, protein C, protein S, trombomodulin i
antitrombin III. U organizmu postoje dva puta kojima počinje aktivacija sustava zgrušavanja
krvi: vanjski put i unutrašnji put. Dominantno, kod velike količine ozljeda počinje vanjski put
zgrušavanja krvi i to ekspozicijom fakotra VII tkivnom tromboplastinu (faktor III). To onda
aktivira faktor VII. Aktivirani faktor VII u kompleksu s tkivnim tromboplastinom, kalcijem
(faktor IV) i fosfolipidima aktivira faktor X. Aktivirani faktor X sa svojim kofaktorima: faktor Va,
kalcij i fosfolipidi, aktivira protrombin (faktor II) koji prelazi u trombin (faktor IIa). Trombin
cijepa fibrinogen (faktor I) na monomere fibrina (faktor Ia) koji polimeriziraju, a onda ih faktor
XIII stabilizira u fibrinske polimere međusobno povezane koji čine ugrušak.
Unutrašnji put zgrušavanja krvi počinje primjerice izlaganjem krvi površinama kao što je
staklo i sl., takvo zgrušavanje krvi događa se u epruveti. On počinje s faktorom XII, faktorom
XI i faktorom IX. Aktivirani faktor IX sa svojim kofaktorom, a to je faktor VIII, kalcij i fosfolipidi,
aktivira faktor X i nakon toga je zajednički put unutrašnjeg i vanjskog puta zgrušavanja krvi:
Aktivirani faktor X sa svojim kofaktorima: faktor Va, kalcij i fosfolipidi, aktivira protrombin
(faktor II) koji prelazi u trombin (faktor IIa). Trombin cijepa fibrinogen (faktor I) na monomere
fibrina (faktor Ia) koji polimeriziraju, a onda ih faktor XIII stabilizira u fibrinske polimere
međusobno povezane koji čine ugrušak. Zanimljivo je da manjak faktora VIII uzrokuje
hemofiliju. Najznačajniju ulogu možda ima aktivirani faktor II, trombin. On aktivira fibrinogen
koji prelazi u fibrin. Međutim, on isto tako aktivira i faktor XIII koji onda dalje sudjeluje u
stabilizaciji fibrina. Isto tako, on aktivira oba kofaktora: i faktor VIII i faktor V, a i faktor XI: na
neki način čini pozitivnu povratnu spregu pojačavajući kaskadnu reakciju zgrušavanja krvi.
To je primjer fiziološke povratne sprege gdje faktor IIa aktivira više drugih faktora
zgrušavanja i kofaktora zgrušavanja, a samim time uzrokuje na neki način i pozitivnu
povratnu spregu.
Zbog potencijalne opasnosti pozitivne povratne sprege vrlo je bitno da postoje regulatori,
odnosno antikoagulancije koje se suprotstavljaju sustavu zgrušavanja krvi. Prvi i osnovni

66
antikoagulacijski moment je glatki endotel: tamo gdje je endotel gladak, ne može doći do
zgrušavanja, odnosno stvaranja ugruška, odnosno endotelni glikokaliks, sloj na površini
sprječava zgrušavanje krvi. Na endotelnoj membrani nalazi se protein koji se zove
trombomodulin koji veže trombin i na taj način djeluje antikoagulantno. Isto tako, nakon što
nastanu, fibrinske niti vežu 85 - 95% trombina (IIa) i na taj način smanjuju njegovu pozitivnu
povratnu spregu. Glavna krvna bjelančevina koja je antikoagulans je antitrombin III i on veže
trombin. Djelovanje antitrombina III do 1000 puta povećava heparin konjugirani polisaharid iz
mastocita i bazofila. Sve ove tvari i faktori neće uništiti ugrušak, već samo spriječiti njegovo
širenje. Postoji i tvar koja će razgraditi sam ugrušak: plazminogen, kad se aktivira postane
plazmin i onda razgrađuje ugrušak. Osim pod utjecajem plazminogen-aktivatora ili urokinaze,
trombin isto aktivira plazminogen. Trombin će djelovati pozitivnom povratnom spregom
potičući sustav zgrušavanja, ali će ujedno aktivirati plazminogen čime će razgrađivati
ugrušak.
Vezano uz sustav zgrušavanja krvi, kod stvaranja faktora zgrušavanja krvi bitan je vitamin K,
manjak vitamina K može biti praćen s poremećajem zgrušavanja krvi. Vitamin K važan je za
stvaranje faktora zgrušavanja II, VII, IX, X i proteina C. Vitamin K stvaraju bakterije u
crijevima, a apsorbira se kao mast zato što je vitamin topljiv u mastima, a za to treba žuč.
Testovi zgrušavanja krvi. Prvo je mjerenje vremena krvarenja koje normalno iznosi 1 - 6
minuta: na taj način procjenjujemo funkciju trombocita. Vrijeme zgrušavanja normalno traje 6
- 10 minuta. Protrombinsko vrijeme procjenjuje aktivnost vanjskog puta zgrušavanja krvi: tu
koristimo varijablu koja se zove INR (International Normalise Ratio) zato što svaki laboratorij
ima zasebnu krivulju za mjerenje protrombinskog vremena i tim omjerom govorimo koliko je
to vrijeme za taj laboratorij veće ili manje od normale. Aktivirano parcijalno tromboplastinsko
vrijeme (APTV) kojim procjenjujemo aktivnost unutrašnjeg puta zgrušavanja. Imamo
trombinsko vrijeme. Mogu se mjeriti fibrinogen i D-dimeri kao razgradni produkti fibrina.
Mogući poremećaji sustava zgrušavanja krvi: stanja prekomjernog krvarenja i stanja
prekomjernog zgrušavanja. Prekomjerno krvarenje može se dogoditi zbog manjka trombocita
ili zbog manjka čimbenika zgrušavanja. S obzirom na to da se većina čimbenika zgrušavanja
sintetizira u jetri, bilo kakve jetrene bolesti mogu dovesti do prekomjernog krvarenja. Manjak
vitamina K može dovesti do prekomjernog krvarenja. Isto tako, i nasljedne bolesti, hemofilija
(deficit FVIII i FIX) koja je vezana uz X kromosom. Prekomjerno zgrušavanje krvi nastane
kod prekomjernih ozljeda endotela, kod sporog protjecanja krvi (kod osoba koje stalno leže i
ne mogu se kretati), kod manjka fibrinolitičkih čombenika, kod poremećaja čimbenika
zgrušavanja. DIK ili diseminirana intravaskularna koagulacija je zatajenje regulacije odnosno
kruga pozitivne povratne sprege.
Tvari, lijekovi u kliničkoj praksi u stanjima prekomjernog zgrušavanja krvi. Najvažniji je
heparin koji se može podijeliti na nefrakcionirani heparin i niskomolekulski heparin. Heparin
djeluje kao i endogeni heparin. Kumarinski lijekovi, najpoznatiji predstavnik je varfarin; oni
djeluju tako da kompeticijom s vitaminom K smanjuju sintezu faktora zgrušavanja krvi. NOAK
(Novi oralni antikoagulansi) ili DOAK (direktni antikoagulansi: predstacnisi su dabigatran koji
je direktni inhibitor trombina te rivaroksaban, apiksaban i dabigatran koji su direktni inhibitori
faktora Xa. Citrati kao antikoagulansi koriste se kod dijaliznih metoda. Koristi se i tkivni
plazminogen aktivator odnosno streptokinaza i alteplaza koji aktiviraju direktno plazmin, kao
fibrinolitici.

67
PREDAVANJE 6: ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA DIŠNOG
SUSTAVA
Dišni sustav počinje s nosom (nasus), a kao dijelovi dišnog sustava su prvo nosnice unutar
kojih se nalazi predvorje nosa (vestibulum nasi). Nakon toga slijed nosna šupljina (cavum
nasi) koja se dijeli na 3 nosna hodnika: gornji, srednji i donji (meatus nasus superior, medius
et inferior). Oko nosa nalaze se šupjine koje komunisiraju s nosnom šupljinom i zovu se
paranazalni sinusi (sinus paranasales), nalaze se u kostima lubanje i to su sljedeći sinusi:
sinus maxillaris, sinus frontalis, sinus ethmoidalis i sinus sphenoidalis, nazvani su po kostima
u kojima se nalaze. Nakon toga slijedi ždrijelo (pharynx) koje se sastoji od tri dijela: najgornji
dio koji komunicira s nosnom šupljinom se zove nasopharynx ili epipharynx, srednji dio koji
komunicira s usnom šupljinom zove se oropharynx ili mesopharynx i donji dio koji komunicira
s grkljanom i jednjakom se naziva laringopharynx ili hypopharynx. Nakon toga slijedi grkljan
(larynx) koji se sastoji od nekoliko većih hrskavica. Počinje s poklopnom hrskavicom
epiglotis, s prednje strane je štitasta hrskavica cartilago thyreoidea, ispod nje je prstenasta
hrskavica cartilago cricoidea, zatim je tu cartilago arythenoidea, a jedan od najvažnijih
dijelova grkljana su i glasnice (plicae vocales). Nakon grkljana slijedi dušnik (trachea) koji se
dijeli u dvije dušnice, desnu i lijevu (jednina bronchus, množina bronchi). Nakon toga se
svaka dušnica dijeli na sve manje i manje cijevaste dijelove koji onda završavaju s
respiracijskim dijelom pluća i svi ti dijelovi čine jednu kompaktnu strukturu iako se radi u
cijevastim organima koji se dijele na sve manje i manje cjevčice, ali u konačnici čine jednu
solidnu strukturu kou zovemo pluća (jednina pulmo - pluće, množina pulmones - pluća).
Razlikujemo desno pluće (pulmo dexter), kolokvijalni naziv je desno plućno krilo, koje se
sastoji od tri režnja: gornjeg, srednjeg i donjeg (lobus superior, medius et inferior) i
razlikujemo lijevo pluće (pulmo sinister), ili lijevo plućno krilo, koje ima dva režnja: gornji i
donji (lobus superior et inferior). Pluća su, kao i većina visceralnih organa, obavijena
ovojnicom koja se zove poplućnica (pleura) i koja ima dva lista: parietalni i visceralni list
(pleura parietalis et pleura visceralis).
Otvor između nosne šupljine i gornjeg dijela ždrijela, nazofaringsa, zove se hoana, u paru su,
sa svake strane po jedan hoane. Nosnu i usnu šupljinu dijeli tvrdo i meko nepce (palatum
durum i palatum molle).
Gornji, srednji i donji nosni hodnik su odvojeni gornjom, srednjom i donjom nosnom školjkom.
U nazofaringsu se nalazi jedan otvor koji spaja nazofarings sa srednjim uhom i naziva se
Eustahijeva cijev (Tuba Eustahii). Isto tako, u području faringsa nalazimo nakupine
limfatičnog tkiva, nekapsuliranog koje zovemo tonzile: mogu biti lingvalna tonzila, nepčana
tonzila. Hrskavice grkljana spojene su svezama, ligamentima s okolnim strukturama,
prvenstveno kostima, s jezikom, podjezičnom kosti, ali i međusobno su spojene hrskavice
grkljana.
Paranazalni sinusi: u gornjoj čeljusti ili maxilli nalaze se u svakoj po jedan maksilarni sinus; u
etmoidnoj kosti se nalaze etmoidni sinusi; u čeonoj kosti se nalaze čeoni sinusi; u sfenoidnoj
kosti straga se nalaze sfenoidalni sinusi.
Funkcija gornjih dijelova dišnog sustava je zapravo prolaz zraka prema donjim dijelovima
dišnog sustava, odnosno prema plućima, vlaženje tog zraka i čišćenje i grijanje tog zraka.
Grkljan: Epiglotis je povezan s podjezičnom kosti. Najveća hrskavica prema sprijeda se zove
štitasta hrskavica (cartilago thyreoidea). Ona je u muškaraca posebno izbočena i čini
posebno izbočenje na prednjoj strani vrata koje se zove Adamova jabučica. Ispod nje je
prstenasta hrskavica (cartilago cricoidea). Vide se brojni ligamenti koji spajaju hrskavice

68
grkljana međusobno. Ligamentum cricothyreoidale spaja krikoidnu i tiroidalnu hrskavicu.
Prstenasta hrskavica je sa stražnje strane malo proširena i iznad nje se nalaze još
aritenoidne hrskavice koje pomažu u regulaciji dužine i napetosti glasnica i stvaranju glasa.
Grkljan služi za prolaz zraka, hrskavice drže uglavnom stalno otvoreni lumen za prolaz da ne
kolabira, osim pokrovne/poklopne hrskavice koja ovisno o gutanju i disanju otvara ili zatvara
ulaz u grkljan. Epiglotis sprječava ulazak hrane u grkljan prilikom gutanja hrane. Još jedna
važna funkcija grkljana je stvaranje glasa. Glas nastane titranjem i vibracijom glasnica zbog
prolaska zraka. Razlikujemo takozvane prave i lažne glasne. U stvaranju glasa su najvažnije
prave glasnice (plicae vocales). To su zapravo nabori sluznice ispod kojih se nalazi vezivno
tkivo lamina propria te musculus vocalis, a još ispod se nalazi ligamentum vocale. Za razliku
od ostalih dijelova gornjeg dišnog sustava koji su obloženi višerednim cilindričnim epitelom,
glasnice su obložene mnogoslojnim pločastim neorožnjelim epitelom. Kako se regulira
glasnoća glasa? Ona ovisi o amplitudi vibracije, a ona pak ovisi o snazi struje glasa. Visina
glasa ovisi o frekvenciji vibracije, a ona ovisi o dužini glasnica koja se onda može mijenjati
ovisno o udaljenosti između štitaste i aritenoidne hrskavice: veća duljina znači manju
frekvenciju, odnosno dublji glas. Položaj glasnica varira između tzv. otvorenog kakav se
događa kod disanja i zatvorenog kakav se događa kod govora. Lažne glasnice se nalaze
nešto iznad pravih glasnica i zovu se još plicae vestibulares i imaju samo malu ulogu u
stvaranju glasa.
Nakon toga slijedi dušnik ili traheja. To je cjevasti organ čija stijenka se sastoji u većem dijelu
od hrskavice koja je s unutrašnje strane prekrivena sluznicom i podležećim vezivnim tkivom,
samo sa stražnje strane, na dijelu koji je blizu jednjaka, nema hrskavice i tu se nalazi
musculus trachealis koji je glatki mišić. Hrskavični prstenovi služe da održavaju prolaz zraka
otvorenim, odnosno sprječavaju kolabiranje, iako kod gutanja s ove stražnje strane može
doći do smanjenja lumena dušnika ako gutamo recimo veće komade hrane. Višeredni
cilindrični epitel s trepetljikama (cilijama), između su i mukozne stanice koje izlučuju sluz.
Nakon dušnika slijede dušnice: jedan dušnik se podijeli na desnu i lijevu dušnicu ili bronh. To
je zapravo primarni bronh. Onda se primarni bronh s desne strane podijeli na tri sekundarna
bronha od kojih će nastati sva tri režnja desnog pluća, a primarni lijevi bronh će se podijeliti
na dva sekundarna lijeva bronha od kojih će nastati dva režnja lijevog pluća. Daljnim
grananjem bronha na sve manje i manje cjevčice nastat će zapravo pluća.
Dolazimo do završnih dijelova pluća koje čine prvo tzv. terminalni bronhioli (bronchiolus
terminalnis) i s njima završava tzv. provodni dio dišnog sustava koji služi za prolaz zraka.
Nakon toga počinje takozvani respiracijski dio dišnog sustava u kojem se može dogoditi
disanje, odnosno izmjena plinova. On počinje s respiracijskim bronhiolama, respiracijske
bronhiole se dijele na alveolarne hodnike (ductus alveolaris), oni se dijele na alveolarne
vrećice (saccus alveolaris), a svaka od tih vrećica se sastoji od većeg broja plućnih
mjehurića ili alveola (jednina alveolus). Prikazana je i cirkulacija, hranidbena ili nutritivna koja
ide kroz stijenku bronhiola i funkcionalna iz plućne arterije i dolazi do alveola i oblaže alveole.
Tu se nalaze i živci i limfne žile.
Otprilike imaju normalno 23 generacije dijeljenja na sve manje i manje tzv. dišne cjevčice pa
se onda izračunalo da postoji otprilike 60000 terminalni bronhiola, 500 000 respiratornih
bronhiola i 8 milijuna alveola.
Alveole su građene od stijenke koju prekriva jednoslojni pločasti epitel, te stanice se zovu
pneumociti tipa 1 i još ima malo drukčijih stanica koje se zovu pneumociti tipa 2 koje stvaraju
surfaktant, a tu se nalaze i alveolarni makrofagi. Okolo se nalazi međustanično vezivno tkivo,
gdje se nalaze i kapilare koje okružuju alveole.

69
Dakle, u alveolama imamo jednoslojni pločasti epitel. U većem dijelu dišnog sustavu imamo
višeredni cilindrični epitel s trepetljikama i vrčastim ili mukoznim stanicama koje izlučuju sluz
(jedan sloj stanica, ali jezgre poredane u više redova; cilije imaju obrambenu funkciju
odstranjivanja sekreta ili različitih stranih čestica koje su ušle u dišni sustav). U početku
dišnog sustava, u nosnoj šupljini imamo mnogoslojni pločasti neorožnjeni epitel, on oblaže i
prave glasnice, a u nižim generacijama dušnica imamo nešto niži epitel, odnosno jednoslojni
kubični epitel.
Pluća se nalaze unutar prsnog koša (thorax), zauzimaju veći dio toraksa, osim srednjeg
dijela mediastinuma. Pluća su okružena rebrima i obavijena su plućnom ovojnicom koja se
zove pleura ili poplućnica (neki je zovu i plućna maramica). Granice između plućnih režnjeva
zovu se fisure ili urezi ili pukotine, s desne strane imamo horizontalnu fisuru i kosu fisuru
(fissura horizontalis et fissura obliqua), a s lijeve strane imamo samo kosu fisuru (fissura
obliqua). Plućna ovojnica ima, slično kao i srce, 2 lista: pleura parietalis - ona komunicira sa
strukturama koje se nalaze oko pluća kao što su rebra pa na tim mjestima gdje parietalni list
pleure dolazi blizu rebara naziva se pleura costalis, tamo gdje dolazi blizu ošita ili dijafragme
se naziva pleura diaphragmatica, gdje je blizu perikarda ili osrčja naziva se pleura
pericardiaca. Unutrašnji list koji neposredno oblaže pluća zove se pleura visceralis ili pleura
pulmonalis. Između ta dva lista nalazi se šupljina cavum pleurae, ili pleuralna šupljina ili
plućna šupljina. Bitna je jer se smanjuje trenje između okolnih struktura u prsnom košu i
samih pluća kod stezanja, odnosno širenja za vrijeme disanja.

Fiziologija pluća:
Osnovna funkcija pluća se svodi na disanje. Fiziologiju ćemo opisati pomoću tri ključna
procesa: prvi je dovod zraka iz atmosfere do završnih dijelova pluća, plućnih alveola što se
naziva ventilacija; drugi proces je izmjena plinova između alveola i okolnih plućnih kapilara;
treći proces je dovod krvi u plućne kapilare i odvod krvi iz plućnih kapilara - plućna
cirkulacija.
Plućna ventilacija: dovod zraka iz atmosfere do zarvšnih dijelova pluća, respiracijskih dijelova
pluća. Plućna ventilacija označuje strujanje zraka iz okoline do alveola (što se naziva inspirij
ili udisaj/udah) i obrnuto (ekspirij ili izdisaj/izdah). Plućna ventilacija je omogućena razlikom
tlakova u atmosferi i plućnim alveolama, odnosno respiracijskim dijelovima pluća. Zrak iz
atmosfere dolazi kroz gornje dijelove dišnog sustava do donjih dijelova dišnih sustava (do
pluća) kroz niz cjevčica do alveola. Imamo niz cjevastih struktura (slično kao kod cirkulacije)
kojima protječe zrak. Bitna je veličina dišnih prolaza ili cjevčica koja ovisi o elatsičnim
svojstvima pluća, odnosno popustljivosti (compliance), a elastična svojstva pluća ovise
najviše o elastičnim silama stijenki plućnog parenhima, odnosno svih tih cjevčica kroz koje
prolazi zrak, a na kraju u samim alveolama ovisit će o površinskoj napetosti alveola. S
obzirom na to da su pluća smještena u čvrstom okružju prsnog koša, (veličina dišnih prolaza
valjda) ovisit će i o elastičnosti prsnog koša. Sve te elastične sile koje čine stijenke dišnih
cjevčica kroz koje prolazi zrak teže komprimiranju volumena; isto tako i same alveole teže da
budu u najmanjem mogućem volumenu teže komprimiranju volumenu. Druga komponenta
koja utječe na veličinu dišnih putova (kao i kod cirkulacije) je otpor u tim dišnim putovima o
kojemu ovisi koliki će biti promjer/polumjer tih dišnih putova.
Do ventilacije, prolaska zraka, dolazi zbog razlike u tlakovima. Kad nema strujanja zraka, u
mirovanju, kad nema ni udisaja ni izdisaja, tlak na ulazu u dišni sustav, izvan nosne šupljine
jednak je tlaku u alveolama i nema protoka zraka. Tlak u alveolama je intrapulmonalni tlak.
Tlak u okolici pluća, u pleuralnom prostoru, između parietalnog i visceralnog lista pleure

70
uvijek je nešto niži od tlaka u alveolama tako da alveole ne kolabiraju, odnosno da ih drži
otvorenima. Atmosferski tlak neka je konstantan. Kod udaha, da bi došlo do prolaska zraka iz
atmosfere do alveola, tlak u alveolama (intrapulmonalni tlak) mora pasti ispod atmosferskog
tlaka. U izdisaju je suprotno, intrapulmonalni tlak u alveolama mora biti veći od atmosferskog
tlaka izvan dišnog sustava da bi došlo do prolaska zraka prema van. U istom smjeru se
mijenjaju i tlakovi okolo pluća, ali uvijek je intrapulmonalni tlak veći od tlaka u pleuralnoj
šupljini, intrapleuralnog tlaka kako bi pluća bila rastegnuta, odnosno kako ne bi kolabirala.
Da bi došlo do udisaja zraka, tlak u alveolama treba pasti ispod početnog tlaka na izlazu
(atmosferskog tlaka). Kako se to može dogoditi? Tako da se poveća volumen u kojem se
nalaze alveole, a to je volumen prsnog koša. Ako se poveća volumen, past će tlak u
alveolama. To se događa tako ili da se pomakne stijenka prsnog koša pa se poveća volumen
prsnog koša ili da se pomakne mišić koji odvaja prsnu od trbušne šupljine prema dolje (to je
poprečno-prugasti mišić koji se zove ošit ili dijafragma - ošit se kontrahira i pomakne prema
dolje), isto će se povećati volumen prsnog koša, povećat će se posljedično tome i volumen
alveola zato što će se smanjiti i intrapleuralni tlak pa će on "povući" i pluća da se rašira,
odnosno proširit će se i alveole, povećat će im se volumen, tlak će u alveolama pasti i doći
će do utoka zraka u alveole.
Nakon toga, na kraju udaha, kad prestane teći zrak, opet će se izjednačiti tlakovi. Odonsno,
da bi došlo do izdisaja, tlak u alveolama mora postati veći od atmosferskog, a to se dogodi
tako da se volumen prsnog koša, u kojem se nalaze pluća i alveole, smanji, a to će se
dogoditi tako da se ošit relaksira i pomakne prema gore ili pak da se nekim mišićima prsni
koš suzi, smanji se njegov volumen, na taj način se tlak u alveolama poveća, postane veći
od atmosferskog tlaka izvan dušnog sustava i doći će do izdisaja zraka prema van zbog
razlike u tlakovima. Intrapleuralni tlak je uvijek negativna da alveole ne bi kolabirale.
Alveolarni tlak je negativan za vrijeme udaha, a negativan za vrijeme izdaha. Volumen pluća
se za vrijeme udaha povećava, a smanjuje za vrijeme izdaha. Razlika tlaka između
alveolarnog i pleuralnog tlaka naziva se transpulmonarni tlak.
Kad bi dišni putovi i pluća bili ispunjeni tekućinom, za promjenu volumena pluća trebao bi
pleuralni tlak koji bi bio manje negativan, znači trebalo bi manje rada na neki način.
Alveole su zapravo mjehurići ispunjeni zrakom, kuglaste strukture koje teže zauzimanju što
manjeg volumena zbog elastičnih svojstava njihove stijenke i potreban je određeni napor, rad
da se taj volumen, odnosno lumen alveola održi otvorenim. Tu nam pomaže jedan sloj
tekućine koji se zove surfaktant koji smanjuje površinsku napetost alveola, a ta površinska
napetost je ona koja dovodi do toga da alveole teže kolabiranju. Taj surfaktant smanjuje
površinsku napetost i pomaže u držanju alveola otvorenim, nekolabiranim. Taj surfaktant
izlučuju pneumociti tipa 2 ili alveolarne stanice tipa 2. Sastav surfaktanta: uglavom fosfolipidi:
uglavnom dipalmitoil-fosfatidil-kolin, zatim ostali fosfolipidi, u manjem dijelu proteini
(surfaktantni proteini A, B, C i D) i još neki lipidi (kolesterol) i druge tvari u tragovima.
Vezano uz plućnu ventilaciju, mora se promijeniti volumen prsnog koša kako bi se ostvarila
razlika u tlakovima. To postižemo respiracijskim mišićima. Respiracijski mišići se nalaze u
stijenci prsnog koša. Dominantni respiracijski mišić koji sudjeluje u disanju se naziva ošit ili
dijafragma - to je poprečno-prugasti mišić koji dijeli prsnu od trbušne šupljine. Kad se on
kontrahira, pomiče se prema dolje i povećava volumen prsnog koša, smanjuje tlak prsnog
koša i alveola i omogućuje udisaj. Dijafragma je glavni inspiracijski mišić. U ekspiriju će se
dijafragma relaksirati, pomaknuti prema gore, smanjit će se volumen prsnog koša, povećat
će se tlak u alveolama i doći će do ekspirija. U stanjima kad trebamo jako povećati
alveolarnu ventilaciju, onda se uključuju i drugi respiracijski mišići koji mogu tu pomoći.
Razlikujemo inspiracijske pomoćne mišiće (prvenstveno su to vanjski međurebreni mišići,

71
zatim musculus sternocleidomastoideus - ovaj mišić koji polazi od temporalne kosti prema
sternumu i klavikuli i prema prvom rebru, zatim musculi scaleni i musculus pectoralis minor) i
ekspiracijske mišiće (oni koji smanjuju volumen prsnog koša; to su trbušni mišići koji kad se
stisnu poveća se tlak u abdomenu, to potisne dijafragmu prema gore i na taj se način smanji
volumen prsnog koša, poveća tlak u alveolama i omogući ekspiracija; to su unutrašnji
međurebreni mišići).
Dakle, na taj način dolazi do razlike u tlakovima koja omogućuje onda protok zraka. Na
protok zraka će utjecati i otpor u dišnim putovima, slično kao i kod cirkulacije. Što utječe na
otpor u dišnim putovima? To mogu biti različite mehaničke zalihe, primjerice začepljen nos ili
prekomjerno nakupljanje sluzi u donjim dišnim putovima. Međutim, dominantni čimbenik koji
regulira otpor dišnih putova, dakle promjer dišnih putova je autonomni živčani sustav,
simpatikus i parasimpatikus, čiji živci inerviraju glatke mišiće u donjim dijelovima dišnog
sustava, počevši od dušnika pa nadalje. Simpatikus djeluje svojim neurotransmitorima
adrenalinom i noradrenalinom na beta2 adrenergičke receptore uzrokujući relaksaciju glatkih
mišićnih stanica, znači ti dišni putovi se šire, što se onda zove bronhodilatacija; smanjuje se
otpor dišnih putova i na taj način se može povećati plućna ventilacija. Parasimpatikus djeluje
acetil-kolinom na muskarinske receptore uzrokujući kontrakciju glatkih mišićnih stanica u
stijenci dišnih putova i uzrokujući bronhokonstrikciju čime se smanjuje promjer i povećava se
otpor dišnih putova i na taj način se može plućna ventilacija smanjiti.
Isto tako, i sama torakalna stijenka, ako postoje neki poremećaji kao što su primjerice
deformiteti kralježnice, može utjecati na plućnu ventilaciju zbog toga što se onda takva
torakalna stijenka ne može normalno pomicati i ne može se normalno širiti ili stezati, na taj je
način smanjen compliance (popustljivost) i može se smanjiti plućna ventilacija.
Kako procjenjujemo adekvatnost plućne ventilacije, je li odgovarajuća, je li dobra, je li loša?
Procjenjujemo tako da mjerimo plućne volumene i kapacitete u pretrazi koja se zove
spirometrija. Također, jedan parametar kojim procjenjujemo plućnu ventilaciju zove se
minutni volumen disanja, ali i alveolarna ventilacija. Mrtvi prostor je prostor u dišnim
putovima gdje se ne događa izmjena plinova. On može biti anatomski (svi oni dišni putovi
koji ne sudjeluju u izmjeni plinova) i alveolarni (one alveole koje su zatvorene i ne sudjeluju u
izmjeni plinova). Zajedno se anatomski i alveolarni zovu fiziološki mrtvi prostor. Normalno, s
obzirom na to da je većina alveola otvorena, anatomski je mrtvi prostor približno jednak
fiziološkom mrtvom prostoru.
Spirometrija. Razlikujemo 4 osnovna plućna volumena, a njihovom kombinacijom dobijemo
plućne kapacitete. Osnovni volumen koji mjerimo je volumen disanja ili tidalni volumen (tidal
volume) koji otprilike iznosi 500 mL. Inspiracijski rezervni volumen je onaj volumen koji
možemo udahnuti nakon normalnog udaha, znači još nakon normalnog udaha koliko
možemo maksimalno udahnuti, prosječno 3000 mL. Ekspiracijski rezervni volumen je onaj
volumen koji možemo maksimalno izdahnuti nakon normalnog izdisaja, prosječno 1100 mL.
Rezidualni volumen je onaj volumen koji nikad ne možemo izdahnuti, koji uvijek ostaje u
dišnim putovima, prosječno 1200 mL. Njihovom kombinacijom dobijemo plućne kapacitete.
Funkcionalni rezidualni kapacitet koji je zbroj ekspiracijskog rezervnog volumena i
rezidualnog volumena, znači to bi bio volumen zraka u plućima koji ostaje nakon normalnog
izdisaja. Inspiracijski kapacitet je zbroj respiracijskog volumena i inspiracijskog rezervnog
volumena. Vitalni kapacitet koji je volumen zraka u plućima koji nastane nakon maksimalnog
udaha, koliko možemo maksimalno izdahnuti. I ukupni plućni kapacitet je ukupni volumen,
zbroj svih ovih četiriju volumena.
Minutni volumen disanja (analogno minutnom volumenu srca) je frekvencija disanja puta
respiracijski volumen. Normalna frekvencija disanja u mirovanju iznosi 12 putau minuti, a

72
respiracijski volumen iznosi u mirovanju 0,5 L tako da je minutni volumen disanja u mirovanju
6 L/min. U ekstremnom fizičkom naporu, kada se treba jako povećati ventilacija, minutni
volumen disanja može iznositi čak do 23o L/min.
Još jedan parametar kojim procjenjujemo plućnu ventilaciju je alveolarna ventilacija koja je
umnožak frekvencije disanja i razlike dišnog volumena (otprilike 500 mL) i volumena
(anatomskog) mrtvog prostora (otprilike 150 mL). Znači frekvencija*(Vt - Vd) = 12/min * (500
- 150) mL = 4200 mL/min.

Sljedeća komponenta u fiziologiji disanja je plućna cirkulacija. Kako krv koja je važna u
izmjeni plinova, prima kisik i izdaje ugljikov dioksid, dolazi i odlazi iz pluća? Plućnu cirkulaciju
možemo podijeliti na funkcionalnu cirkulaciju (ovu koja je neposredno vezana uz izmjenu
plinova, odnosno udisanje i nju čini mali ili plućni krvotok koji počinje u desnoj klijetki zatim
ide truncus i Arteria pulmonalis koja se grana na sve manje arterije i arteriole te plućne
kapilare koje obavijaju alveole, iz njih nastanu venule pa sve veće i veće vene i onda se kroz
4 plućne vene krv koja je opskrbljena kisikom vraća u lijevi atrij/pretklijetku) i nutritivnu
cirkulaciju (to je ona koja služi za samu opskrbu plućnog tkiva; aretrijski dio ide iz torakalnog
dijela aorte pomoću bronhijalnih arterija (Arteriae bronchiales); venski dio počinje sa
bronhialnim venama (Venae bronchiales) koje se u 15% slučajeva ulijevaju u venu azygos i
venu hemiazygos, a najvećim dijelom se ulijevaju u plućne vene (Venae pulmonales)).
Venska krv se oksigenira.
Kako izgleda plućna cirkulacija i koje su njezine osobitosti? Ovisnost krvotoka o razini pluća:
na vrhovima pluća krvotok je malen i raste uglavnom do samih donjih dijelova pluća gdje
opet počinje blago padati; kod napora se plućni protok krvi poveća, ali prati istu krivulju i
dinamiku: najmanji krvotok na vrhovima pluća, zatim nešto veći u srednjim dijelovima pluća i
u donjim dijelovima je najveći krvotok u plućima, a počne polako i padati.
Da bi izmjena plinova, disanje, plućna funkcija bili adekvatni, mora odnos između alveolarne
ventilacije i perfuzije biti adekvatan i usklađen. Taj odnos između alveolarne ventilacije (VA) i
perfuzije/prokrvljenost (Q) označavamo izrazom VA/Q. Usklađenost odnosa je važna za
plućnu funkciju. Zašto je to tako? Možemo imati situaciju da su alveole dobro ventilirane, ali
su slabije prokrvljene; ili pak imamo druge alveole gdje se prokrvljenost polako povećava i
dobro prokrvljene alveole; obično u plućima imamo takve tri zone prokrvljenosti alveola, od
kojih najveći dio prokrvljenosti alveola pripada trećoj zoni gdje je normalna prokrvljenost kroz
plućne kapilare koje oblažu alveole.
Omjer ventilacije i perfuzije može biti od 0 do beskonačnosti. Što znači kad je omjer nula? To
znači da je alveolarna ventilacija nula i takav je omjer u onim alveolama koje nisu ventilirane,
a imaju nekakav krvotok, postoji krvotok u kapilarama koje ih oblažu. Kad je omjer između
alveolarne ventilacije i perfuzije beskonačan, što znači da je protok 0, to su one alveole kod
kojih nema protoka krvi u alveolarnim kapilarama. Normalna je situacija negdje između 0 i
beskonačnosti. Taj odnos između ventilacije i perfuzije ima onda utjecaj na parcijalne tlakove
CO2 i O2 kao one plinove koji su bitni za disanje što je iskorišteno za prikaz odnosa između
ventilacije i perfuzije. Kako idemo od vrškova pluća prema bazama pluća, rastu i ventilacija i
perfuzija. Međutim, perfuzija raste više od ventilacije pa je tako u vrhovima pluća omjer
između ventilacije i perfuzije 3.4, a kako idemo prema bazama pluća, omjer pada zato što
perfuzija raste više nego što rasate ventilacija i u bazama je omjer otprilike 0.63.
Koji sve čimbenici reguliraju plućni krvotok? Vrijede sva pravila regulacije krvotoka koja
vrijede i općenito za sistemsku regulaciju krvotoka, ali s jednom iznimkom. Dakle, lokalni
čimbenici, neurovegetativni čimbenici (autonomni živčani sustav; uglavnom simpatikus koji

73
regulira promjer krvnih žila) i humoralni sustavni čimbenici (vazodilatacijski ili
vazokonstrikcijski koji mogu doći u plućnu cirkulaciju). Iznimka: u stanjima hipoksije ili
hipoksemije neće doći do vazodilatacije (kao što dolazi u sistemskom krvotoku), nego će
doći do vazokonstrikcije u ovom funkcionalnom plućnom krvotoku. Smatra se da je to tako
zbog toga što je hipoksija u plućnom parenhimu rezultat smanjene ventilacije, smanjene
dopreme kisika do alveola i onda kisik slabije prelazi u cirkulaciju i zato postoji
hipoksija/hipoksemija. Onda je naravno fiziološki korisno, oportuno, da se preusmjeri krvotok
na one alveole koje su normalno funkcionirajuće, gdje nema hipoksije od onih alveola koje su
zatvorene, koje su uzrokom hipoksije, pa će onda doći do vazokonstrikcije funkcionalnog
plućnog krvotoka u stanjima hipoksije kako bi se spriječila vaskularizacija onih alveola koje
nisu dobro ventilirane, odnosno koje su uzrok hipoksije i preusmjerila na one alveole koje su
normalno ventilirane, tamo gdje nema hipoksije.

Treća komponenta plućne funkcije, disanja je izmjena plinova.

Izmjena plinova na respiracijskoj membrani:
Kako izgleda plućna kapilarna dinamika? Što se tiče samog kretanja tekućine na razini
kapilara koje okružuju alveole, imamo Starlingovu ravnotežu tlakova koja govori da postoji
jedan mali neto tlak prema izlasku tekućina iz kapilara (kako je i inače u sistemskoj
cirkulaciji) pa se onda taj višak tekućine odvodi limfom, znači ta tekućina (normalno) ne ulazi
u alveole.
Pri izmjeni plinova vrijede fizikalni zakoni: općeniti zakon o plinovima koji opisuje alveolarnu
ventilaciju: da tijek zraka ovisi o razlici tlakova; zatim Daltonov zakon koji se primjenjuje na
zrak kao mješavinu različitih plinova i onda prijenos pojedinih plinova ovisi o razlici parcijalnih
tlakova za taj plin; i Henryjev zakon koji se može primijeniti na prijenosu pojedinih plinova
kroz alveole, i on kaže da prijenos pojedinih plinova kroz alveole ovisi o topljivosti tih plinova
u tekućini koja oblaže alveole. Sastav zraka koji udišemo i koji dolazi do alveola se malo
mijenja ovisno je li to atmosferski zrak, ovlaženi zrak, alveolarni zrak ili ekspiracijski zrak.
Kako se zrak vlaži, povećava se udio vodene pare u zraku. U alveolarnom zraku se smanjuje
udio kisika jer kisik tamo prelazi u kapilare, a poveća se udio CO2 s obzirom na recimo
atmosferski zrak.
Dinamika kisika: kako se mijenja parcijalni tlak kisika u alveolama u ovisnosti o alveolarnoj
ventilaciji: kako se povećava alveolarna ventilacija, tako se povećava alveolarni parcijalni tlak
kisika, ali ne može rasti u beskonačnost, nego raste do neke određene gornje granice.
Dinamika CO2: kako se alveolarna ventilacija povećava, tako se smanjuje parcijalni tlak CO2
u krvi zato što CO2 prelazi iz krvi u alveole.
Plinovi se izmjenjuju difuzijom, pasivnim prijenosom kroz lipidnim dvosloj. Kisik prelazi iz
alveola u kapilare, a CO2 prelazi iz kapilara u alveole. Oni prolaze, difundiraju kroz strukturu
koja se zove respiracijska membrana. Respiracijsku membranu čine: pneumociti tipa 1
(oblažu alveole), podležeća bazalna membrana tih pneumocita i vezivno tkivo (međustanični
prostor), bazalna membrana kapilara i endotelna stanica kapilara.
Što sve utječe na difuziju kroz respiracijsku membranu? Njezina debljina, njezina površina,
difuzijski koeficijent (opiuje svojstvo pojedine tvari da prolazi kroz respiracijsku membranu:
izmjereno je da CO2 20 puta brže difundira od O2), razlika parcijalnih tlakova između obje
strane membrane i osobine same tvari koja difundira (topljivost, molekulska masa i naboj).

74
Kako to izgleda za kisik? Plućna kapilara dolazi do alveole i oblaže stijenku alveole i duž te
plućne kapilare vrši se izmjena kisika. Kisik čiji parcijalni tlak je nizak u venskoj,
neoksigeniranoj krvi u kapilari difundira iz alveola, gdje je parcijalni tlak kisika viši, u plućnu
kapilaru: porast parcijalnog tlaka kisika u krvi plućne kapilare. To se dogodi negdje do jedne
trećine duljine plućne kapilare koja oblaže alveolu. Poslije toga se tlakovi izjednače i nema
više neto izmjene kisika, ne mijenja se više parcijalni tlak kisika. Evolucijski je to tako, jer u
fiziološkim stanjima može doći do povećanja protoka krvi kroz plućne kapilare (npr. kod
različitih ubrzanja rada srca u fizičkoj aktivnosti), pa je nužno da ta kapilara bude dovoljno
duga kako bi se duž cijelog dijela te kapilare vršila izmjena kisika u takvim situacijama. Kako
raste protok krvi, tako raste i parcijalni tlak kisika u intersticijskoj tekućini. Nakon što kisik
dođe u krv, onda se on prenosi dalje do tkivnih perifernih stanica. Kisik se veže na
hemoglobin.
Na razini perifernih tkiva događa se slična izmjena kisika, samo u suprotnom smjeru: kisik
izlazi iz kapilara jer je parcijalni tlak kisika u kapilarama veći nego parcijalni tlak kisika u
stanicama perifernih tkiva i međustaničnom prostoru. Prijenos kisika hemoglobinom
(hemoglobin je dominantan način prijenosa kisika krvlju) ovisi o tome koliko će se kisika
vezati na hemoglobin: krivulja zasićenja hemoglobina kisikom u ovisnosti o parcijalnom tlaku
kisika: blagi sigmoidni oblik: kako raste parcijalni tlak kisika, tako raste i zasićenje
hemoglobina kisikom; u nižim dijelovima parcijalnog tlaka kisika porast je veći, a u višim
dijelovima parcijalnog tlaka kisika, porast će biti manji. Pri nižim parcijalnim tlakovima kisika
će biti manji stupanj zasićenja hemoglobina kiskikom što indirektno znači da će se kisik lakše
otpuštati s hemoglobina pri nižim parcijalnim tlakovima kisika i takvu situaciju imamo na
perifernim tkivima gdje imamo niži parcijalni tlak kisika i onda je u tim dijelovima tijela lakše
otpuštanje kisika s hemoglobina.
Za razliku od toga, u plućima gdje imamo visoki parcijalni tlak kisika, gdje je veća zasićenost
hemobglobina kisikom, odnosno pojačano je vezanje kisika na hemoglobin. U stanjima kada
se još više smanjuje parcijalni tlak kisika, još će više padati zasićenje hemoglobina kisikom,
odnosno još će se više kisika otpustiti s hemoglobina što je onda naravno još povoljno.
Krivulja ovisnosti zasićenja hemoglobina kisikom o parcijalnom tlaku kisika može se mijenjati:
može se pomaknuti ulijevo ili udesno pod utjecajem 4 čimbenika koji mijenjaju stupanj
zasićenja hemoglobina kisikom: pH, CO2, temperatura i koncentracija metaboličkog produkta
2,3-bisfosfoglicerata. Što se dogodi ako se krivulja pomakne udesno? Ako se krivulja
pomakne udesno, onda vidimo da će za isti parcijalni tlak kisika, zasićenje hemoglobina
kisikom biti manje što znači da će u takvoj situaciji biti za toliko biti veće otpuštanje kisika s
hemoglobina. Čimbenici koji pomiču krivulju udesno su: sniženi pH (acidoza), povišeni
parcijalni tlak CO2 (Bohrov učinak), povišena temperatura i povišena koncentracija 2,3-
bisfosfoglicerata koji se javljaju kod pojačanog metabolizma. Kod pojačanog metabolizma je
povećana potrebama za kisikom pa je povoljno veće otpuštanje kisika s hemoglobina kod
pomaka kirvulje udesno. Suprotno, alkaloza (povišenje pH), smanjen parcijalni tlak CO2,
smanjena temperatura i smanjena koncentracija 2,3-bisfosfoglicerata pomiču krivulju ulijevo i
taj se pomak krivulje ulijevo događa u plućima i na taj se način dodatno može povećati
vezanje kisika za hemoglobin u plućima.
Izmjena CO2 na razini alveola: razlika tlakova u plućnim kapilarama i u alveolama. Razlika
parcijalnih tlakova CO2 u plućnim kapilarama (veći tlak) i u alveolama (manji tlak) puno je
manja, ali dovoljna da CO2 izađe iz plućnih kapilara u alveole zato što je difuzijski koeficijent
za CO2 20 puta veći nego difuzijski koeficijent za kisik. Isto tako, kako teče krv kroz plućnu
kapilaru, tako se parcijalni tlak CO2 smanjuje zato što on difundira u alveole i to se isto
dogodi otprilike do 1/3 duljine plućne kapilare, i kasnije nema onda neto izmjene CO2 iz istog
razloga kao i za kisik (evolucijski). Graf ovisnosti parcijalnog tlaka CO2 u intersticijskoj

75
tekućini u ovisnosti o protoku krvi: kako raste protok krvi, smanjuje se parcijalni tlak CO2 jer
više CO2 difundira kroz cijelu alveolu difundira u kapilare. Krivulje su pomaknute gore ili dolje
ovisno o tome radi li se o pojačanom ili smanjenom metabolizmu.
Kako izgleda prijenos CO2 krvlju do stanica?
Na razini perifernih tkiva događa se obrnuti proces: događa se difuzija CO2 iz perifernih tkiva
u kapilare zbog razlike u tlakovima. U krvi se CO2 prenosi dominantno kao bikarbonatni ion
HCO3- (postoji ravnoteža u reakciji koju katalizira karboanhidraza H2O + CO2 --> H2CO3 -->
HCO3- + H+; ona može ovisno o puferskim uvjetima i o količini protona biti pomaknuta u
jednom ili drugom smjeru), otprilike 1/4 CO2 se prenosi krvlju vezana na hemoglobin, a manji
dio se prenosi kao CO2 otopljen u krvi. Ovisnost zasićenosti hemoglobina kisikom o
parcijalnom tlaku ugljikovog monoksida CO: CO ima veći afinitet za hemoglobin od kisika,
takav hemoglobin na koji je vezan ugljikov monoksid zove se karboksihemoglobin.
Hemoglobin na koji je vezan ugljikov dioksid CO2 zove se karbaminohemoglobin.
Hemoglobin na koji je vezan kisik zove se oksihemoglobin.
CO2 iz perifernih tkiva prelazi u eritrocite gdje se pretvara u HCO3- i tako putuje do pluća
gdje se ponovno prevodi u eritrocitima (pomoću ugljične anhidraze) u CO2 koji onda
difundira u alveole i izdiše se.
Graf ovisnosti koncentracije CO2 u krvi o parcijalnom tlaku CO2: kako raste parcijalni tlak
CO2, tako raste i količina (koncentracija) CO2 u krvi.
Haldaneov učinak: povećani parcijalni tlak kisika će krivulju ovisnosti količine CO2 u krvi o
parcijalnom tlaku CO2 pomicati prema dolje što znači da za isti parcijalni tlak CO2, količina
CO2 u krvi će biti niža pri višem parcijalnom tlaku kisika.

Regulacija disanja:
Zašto dišemo? Odakle dolaze signali za disanje? Kako možemo povećati i smanjiti disanje
ovisno o potrebama? Glavni dišni mišić je poprečno-prugasti mišić koji se zove ošit ili
dijafragma, a inače regulacija kontrakcije skeletnih mišića dolazi preko živaca. Živac koji
inervira dijafragmu zove se nervus phrenicus i on je ogranak jednog živčanog spleta
kralježničke moždine i to početnog dijela kralježnične moždine, vratnog dijela kralježnične
moždine. Signali za kontrakciju dijafragme dolaze iz nižih dijelova središnjeg živčanog
sustava, odnosno iz nižih dijelova mozga i to mjesto odakle dolaze signali koji će regulirati
kontrakciju dišnih mišića zove se dišni ili respiracijski centar. On je smješten u prvom dijelu
mozga koji je najbliži kralježničkoj moždini i koji se naziva moždano deblo koje inače ima tri
dijela (produženu moždinu, most i srednji mozak odnosno Medulla oblongata, Pons et
Mesencephalon), a dišni centar se nalazi u prva dva dijela: u produženoj moždini (Medulla
oblongata) i u mostu (Pons). U Medulli oblongati nalaze se dvije respiracijske skupine
neurona koje čine dišni centar: to su ventralna ili prednja i dorzalna ili stražnja respiracijska
skupina neurona. Ventralna respiracijska skupina neurona sastoji se od 3 dijela (relativno
novi podaci!): Pre-Boetzinger kompleks koji je bitan za ritmičku kontrolu inspiracije, za točnu
kontrolu odašiljanja signala prema ošitu za kontrakciju; zatim Post-inspiracijski kompleks
(PiCo) koji je bitan za stanje nakon te inspiracije, što će se događati i koliko dugo će ono
trajati; i Lateralna parafacijalna jezgra (pFL) za koju se smatra da je bitna za kontrolu aktivne
ekspiracije: znači ne za izdisaj koji je posljedica relaksacije dijafragme, jer za to ne treba
signal, već se ona spontano relaksira nakon kontrakcije, nego za signale za pomoćne
ekspiracijske mišiće. Dorzalna ili stražnja respiracijska skupina neurona pripada dijelu velike

76
nakupine sive tvari u produženoj moždini, odnosno moždanom deblu koja se zove Nucleus
tractus solitarii i ona je isto bitna za inspiraciju.
U mostu (Pons) nalaze se dva područja. Jedno je pneumotaksijski centar koji je bitan za
kontrolu brzinu inspiracije i ekspiracije, znači za frekvenciju, i za fino podešavanje broja
respiracija u ovisnosti o potrebama. Drugo je apneustički centar za koordinaciju brzine
inspiracije i ekspiracije te isto tako aktivira i produžava inspiraciju.
Kamo idu signali iz dišnog centra? Oni idu prema kralježničkoj moždini i to u prvi, vratni dio
kralježničke moždine iz kojih onda izlazi jedan živčani splet, a iz njega onda Nervus
phrenicus koji inervira dijafragmu. Ostale pomoćne inspiracijske i ekspiracijske mišiće
inerviraju živci iz kralježnične moždine, ali oni dolaze iz nižeg dijela, uglavnom prsnog dijela
kralježničke moždine.
Tko ili što aktivira signale za udah, zašto nastane akcijski potencijal koji će se proširiti do N.
phrenicusa i uzrokovati kontrakciju dijafragme? Još uvijek ne znamo postoji li mogućnost
spontanog stvaranja akcijskih potencijala, o tome se još raspravlja. Ono što sigurno znamo je
da postoji čimbenik koji će potaknuti stvaranje akcijskog potencijala i širenje akcijskog
potencijala prema N. phrenicusu, a dominantni čimbenik je povećana koncentracija H+ iona
koja nastane kao posljedica viška CO2 (CO2 + H2O --> H2CO3 --> HCO3- + H+). Višak H+
iona će onda podražiti tzv. kemosenzitivno područje blizu respiracijskog centra i onda će se
signali iz kemosenzitivnog centra aktivirati dijelove inspiracijskog centra koji su bitni za
udisaj, odnosno kontrakciju dijafragme. Višak CO2, više H+, veća potreba za disanjem da se
višak CO2 ukloni.
Druga skupina signala koji ulaze i reguliraju aktivnost dišnog centra su signali iz
kemoreceptora. Kemoreceptori se nalaze na sličnim mjestima kao baroreceptori (kod
regulacije krvnog tlaka, cirkulacije), dakle nalaze se na luku aorte i karotidnim arterijama. Oni
su podraženi manjkom kisika i njihovi signali onda dolaze u produženu moždinu i mogu
stimulirati dišni centar na pojačano disanje, na ubrzanu inspiraciju. Ne znamo točno kako
smanjeni parcijalni tlak kisika aktivira te stanice kemoreceptore, ali znamo da se događa
otvaranje kalijevih i kalcijevih kanala što će onda dovesti do otpuštanja neurotransmitera koji
će onda stvoriti akcijski potencijal koji će se proširiti u dišni centar iz kemoreceptora. Broj
impulsa iz karotidnih tjelešaca u kojima se nalaze kemoreceptori će rasti kako pada parcijalni
tlak kisika u arterijskoj krvi. Odnosno, kako parcijalni tlak kisika u arterijskoj krvi raste, broj
impulsa iz kemoreceptora pada.
Dakle, dva ključna čimbenika koja će regulirati veličinu alveolarne ventilacije: parcijalni tlak
CO2 (kako raste parcijalni tlak CO2, tako će rasti i alveolarna ventilacija), parcijalni tlak O2
(pomiče krivulje ulijevo: kod nižih parcijalnih tlakova kisika će se alveolarna ventilacija
povećati već na nižim razinima CO2 nego kod normalnih razina kisika; isto to će se dogoditi i
kod pada pH). Ako imamo kombinaciju niskog parcijalnog tlaka kisika, niskog pH i visokog
parcijalnog tlaka CO2, alveolarna ventilacija je velika.
Još neki čimbenici koji mogu utjecati na dišni centar: i signalni iz viših centara mozga
(vezanih uz govor, emocije, možemo i voljno povećati disanje; svi ti signali mogu ili pozitivno
ili negativno djelovati na dišni centar), kemoreceptori iz medularnog područja i karotidnih
tjelešaca, signali iz pluća (kad se pluća previše rastegnu, šalje se negativan, inhibicijski
signal u dišni centar; to se tove Hering-Breuerov refleks, da se pluća ne bi previše
rastegnula), signali iz receptora u mišićima i zglobovima (vezano je uz fizičku aktivnost: što je
veća fizička aktivnost, veća je potreba za disanjem pa oni stimuliraju respiracijski centar),
receptori za dodir, temperaturu i bol također stimuliraju dišni centar na disanje.

77
Ovisnost alveolarne ventilacije o parcijalnom tlaku CO2: kako parcijalni tlak raste, tako i u
mirovanju raste alveolarna ventilacija, a u naporu je krivulja pomaknuta prema gore i isto
tako još više raste ventilacija s povećanjem parcijalnog tlaka CO2.

78
PREDAVANJE 7: ANATOMIJA OSTEOMUSKULARNOG
SUSTAVA: KOSTI, MIŠIĆI, ZGLOBOVI
Tri ravnine prema kojima opisujemo odnose između pojedinih dijelova tijela: frontalna ravnina
(planum frontale), središnja (medijana) ravnina ili sagitalna ravnina (Planum medianum) i
vodoravna ravnina (planum transversale).
Superior ili cranialis znači bliže glavi. Inferior ili caudalis znači bliže stopalu. Anterior ili
ventralis znači bliže prednjoj strani tijela, tj. trbuhu. Posterior ili dorsalis znači bliže stražnjoj
strani tijela, tj. leđima. Medialis znači bliže središnjoj (medijanoj) ravnini. Lateralis znači dalje
od središnje ravnine. Intermedius znači između dviju tvorbi. Proximalis znači bliže trupu ili
polazištu tvorbe. Distalis znači dalje od trupa ili polazišta tvorbe. Superficialis znači
površinski, bliže ili na površini. Profundus znači dubinski, dalje od površine. Externus znači
vanjski, prema ili na vanjskoj strani. Internus znači unutarnji, prema ili na unutarnjoj strani.
Centralis znači bliže središtu ili usmjeren prema središtu. Periphericus znači dalje od
središta, usmjeren od središta, prema periferiji. Parietalis se odnosi na vanjsku stijenku
tjelesne šupljine. Visceralis se odnosi na oblaganje organa.
Nazivi dijelova tijela na latinskom: Glava - Caput. Lice - Facium. Vrat - Collum (neki dijelovi
tijela, organi imaju svoj vrat pa se takav vrat naziva cervix). Rame - humerus/omerus (grč.
omos). Prsni koš - Thorax. Leđa - Dorsum. Pazuh - Axilla. Ruka - Extremitas superior
(brachium). Nadlaktica - Brachium. Lakat - Cubitus. Podlaktica - Antebrachium. Šaka -
Manus. Pešće - Carpus. Sredopešće - Metacarpus. Dlan - Palma. Ručni palac - Pollix. Trbuh
- Abdomen. Slabine - Lumbus. Zdjelica - Pelvis. Kuk - Coxa. Noga - Extremitas inferior.
Natkoljenica - Femur. Koljeno - Genu. Potkoljenica - Crus. Stopalo - Pes. Gležanj - Talus
(Talocruralis). Peta - Calcaneum.
Kosti. Kosti pripadaju koštanom tkivu. Dijelovi kosti: kompaktna kost i spužvasta kost.
Pogledaj u prvom predavanju pobliže dijelove. Kosti po obliku dijelimo na duge kosti (koje su
obično i cjevaste), kratke kosti, plosnate (ravne) kosti i nepravilne kosti. Kod opisa kosti treba
upamtiti: naziv, hrvatski i latinski, parnost kostiju (je li kost parna ili neparna; jedna ili dvije, za
svaku stranu organizma jedna), oblik kosti, lokalizaciju (gdje se nalazi kost, na glavi, vratu,
trupu), ako u tom dijelu tijela ima više kostiju, pobliže označiti tu kost, gdje se nalazi u tom
dijelu tijela, odnos s okolnim kostima, s kojim se kostima spaja i na kojem kraju te koje važne
dijelove kosti imamo, kod nekih najvažnijih.
Ukupno u ljudskom organizmu ima 206 kosti. Neke su parne, neke su neparne. Kralješci su
svi neparni.
Kosti glave. Kosti glave dijelimo u dvije skupine: kosti neurokranija i kosti viscerokranija.
Kosti neurokranija okružuju lubanjsku šupljinu u kojoj se nalazi mozak. Kosti viscerokranija
okružuju i u bliskom su odnosu s početnim dijelovima utrobnih organa, dišnog i probavnog
sustava. U kosti neurokranija ubrajamo: čeonu kost (os frontale), tjemenu kost (os parietale),
zatiljnu kost (os occipitale), sljepoočnu kost (os temporale) i klinastu kost (os sphenoidale). U
kosti viscerokranijuma ubrajamo: rešetnicu (os ethmoidale), gornju čeljust (maxilla), nosnu
kost (os nasale), suznu kost (os lacrimale), donju nosnu školjku (concha nasalis inferior),
jagodičnu kost (os zygomaticum), nepčanu kost (os palatinum), raonik (vomer), donju čeljust
(mandibula) i jezičnu kost (os hyoideum). Rešetnicu jedni ubrajaju u kosti neurokranija, a
neki (i Jalševac, službeni udžbenik) u kosti viscerokranija.
Čeona kost je neparna kost. Zatiljna kost je neparna. Klinasta kost je neparna. Tjemena i
sljepoočna kost su parne kosti. Parne kosti viscerokranija su gornja čeljust, nosna kost,

79
suzna kost, donja nosna školjka, jagodična kost i nepčana kost. Neparne kosti viscerokranija
su rešetnica, raonik, donja čeljust i jezična kost.
Najveća kost u prednjem dijelu neurokranijuma naziva se čeona ili frontalna kost. Ona se sa
stražnje strane spaja s tjemenom ili parietalnom kosti, a s prednje strane se spaja s nosnim
kostima i s gornjom čeljusti. Sa stražnje strane čeona kost spaja se s klinastom kosti. Sa
strane se čeona kost spaja s jagodičnom kosti.
Nosna šupljina je nosnom pregradom podijeljena na dva dijela. Pregrada je u gornjem dijelu
dio rešetnice, a u donjem dijelu pripada vomeru ili raoniku. S lateralne strane stijenke nosne
šupljine vidi se donja nosna školjka. Suzna kost nalazi se s medijalne i prednje strane očne
šupljine. Sljepoočna ili temporalna kost spaja se s prednje strane s klinastom kosti, s gornje
strane s parietalnom kosti, sa stražnje strane sa zatiljnom kosti. S donje strane spojena je u
jedini pravi zglob na glavi, temporomandibularni zglob koji spaja temporalnu kost i
mandibulu. Važan nastavak temporalne kosti je processus mastoideus, on je hvatište mišića
musculus sternocleidomastoideus. Izbočine na kostima obično su mjesta gdje se hvataju
malo jači mišići.
Zatiljna kost ima važan otvor, foramen magnum kroz koji prolazi kralježnica i prelazi u
produženu moždinu. Sastrane su dva velika zglavka, condyli occipitales, koji služe kao
mjesto spoja s vratnim kralješcima. Zatiljna kost je spojena s parietalnom kosti, s
temporalnom kosti i sa sfenoidalnom kosti. Nepčana kost spojena je s vomerom. Dno nosne
šupljine u prednjem dijelu čine maxilla, a u stražnjem dijelu nepčana kost. Unutar frontalne
kosti nalazi se šupljina i unutar klinaste kosti nalazi se šupljina - to su paranazalni sinusi:
frontalni i sfenoidalni sinus.
Na horizontalnom presjeku, odozgo prema dolje, vidimo dno lubanjske jame u kojoj se nalazi
mozak: s prednje strane je čeona kost i dio rešetnice, zatim u srednjem dijelu je klinasta kost,
sljepoočna kosti i u stražnjem dijelu zatiljna kost. Vide se brojni otvori kroz koje prolaze živci i
krvne žile. Ne treba ih pamtiti. Frontalni presjek: vidi se prednji dio lubanjske jame s čeonom
kosti, presjek kroz rešetnicu; rešetnica čini dno lubanjske jame. Rešetnica ima brojne
šupljine, etmoidni sinusi. Na rešetnici se nalaze dvije nosne školjke sa svake strane, gornja i
srednja nosna školjka; one su dio rešetnice. Donja nosna školjka je zasebna parna kost
viscerokranijuma. Između njih se nalaze nosni hodnici. Vidi se i gornja čeljust ili maxilla sa
svojom šupljinom, sinusom, maksilarnim sinusom. Vide se očne šupljine i zigomatične kosti.
U području glave kosti oblikuju šupljine, udubljenja. Očna šupljina ili orbita. U omeđenju očne
šupljine sudjeluju čeona kost gore, s medijalne strane je rešetnica, suzna kost i s prednje i
medijalne strane je maxilla. Maxilla je i s donje strane kao i dio zigomatične kosti koja
dominantno čini lateralnu stijenku orbite ili očne šupljine. Sa stražnje strane očne šupljine je
klinasta kost.
Sljepoočna ili temporalna kost. Ona ima nekoliko dijelova. Pars mastoideus koji dominantno
čini mastoidni nastavak. Pars tympanica, ulaz u vanjski zvukovod; na njemu se nalazi
nastavak processus styloideus. Prema naprijed ima processus zygomaticus koji se spaja sa
zigomatičnom kosti pa se tako i zove. Tu se nalazi i fossa mandibularis, zglobno tijelo za
zglob s mandibulom. Plosnati gornji dio zove se pars squamosa. Unutrašnji dio prema
medijalno zove se pars petrosa koji je složeno oblikovan, ima brojne zavoje i kanaliće, u
njemu se nalazi srednje i unutarnje uho.
Klinasta ili sfenoidna kost. Ona ima s prednje i gornje strane udubljenje koje se zove sella
turcica (tursko sedlo) u kojem se nalazi hipofiza. Prema dolje ima krilaste pterigoidne
nastavke na koje se hvataju žvačni, pterigoidni mišići.

80
Etmoidalna kost ili rešetnica. Prema lubanjskoj jami ima izbočenje koje se zove crista galli.
Ima ploču koja se zove kribiformna ploča koja ima puno otvora kroz koje prolaze niti njušnog
živca. Sa svake strane ima po 2 nosne školjke, gornju i srednju nosnu školjku. Ploča koja ide
prema dolje, perpendikularna ploča, čini gornji dio pregrade nosa, nosne prergade.
Pogled na lateralnu, vanjsku stijenku nosne šupljine: nepčana kost, gornja i srednja nosna
školjka, donja nosna školjka, manjim dijelom suzna kost te maxilla. Dno nosne šupljine
ujedno je i krov usne šupljine.
Gornja čeljust ili maxilla. Ona nosi gornje zube. Parna je kost viscerokranijuma. Ima šupljinu
sinus maxillaris.
Nepčana kost. Desna i lijeva nepčana kost spojene su, obje su oblika slova "L". Gornji
uspravni dio nepčane kosti čini lateralnu stijenku nosne šupljine sa stražnje strane.
Donja čeljust ili mandibula. Neparna kost viscerokranijuma. Nosi donje zube. Ona je u spoju
sa sljepoočnom kosti u jedinom pokretnom zglobu na glavi, temporomandibularni zglob; i to
pomoću dva nastavka: jedan je kondilarni nastavak, processus condylaris, a drugi je
processus coronoideus. Oni se nalaze na kraju uspravnog, okomitog dijela mandibule koji se
zove ramus mandibulae (grana mandibule) koji u kutu mandibule prelazi u glavni dio
mandibule koji se zove tijelo, trup ili corpus mandibulae. Ima nekoliko otvora s vanjske i
unutarnje strane mandibule kroz koje prolaze živci. (Na ta mjesta, te otvore, daju se injekcije
prilikom posjete zubaru).
Jezična kost ili podjezična kost, os hyoideum, neparna kost viscerokranijuma. Na nju se
hvataju neki mišići čineći izbočenja koja se zovu mali i veliki rogovi, i ligamenti koji spajaju
jezičnu kost s grkljanom.
Kosti trupa. U kosti trupa ubrajamo kralježnicu, rebra, prsnu kost i zdjelicu. Kralježnica -
columna vertebralis. Prsni koš (thorax) čine rebra i prsna kost (sternum). Zdjelica - pelvis.
Kralježnica - columna vertebralis. Kralježnica se sastoji od većeg broja kralježaka. Različiti
udžbenici daju različite podatke o broju kralježaka, od 31 do 34 kralješka. U svim dijelovima
kralježnice je konstantan broj kralježaka, osim u završnom, trtičnom dijelu kralježnice gdje
zbog spoja kralježaka i zakržljalosti kralježaka u nekih se ljudi teško odredi njihov broj koji
onda bude između 2 i 5. Kralježnicu dijelimo na vratni dio kračježnice (u kojem se nalazi 7
vratnih kralježaka), prsni dio kralježnice (u kojem se nalazi 12 prsnih kralježaka),
slabinski/lumbalni dio kralježnice (u kojem se nalazi 5 slabinskih kralježaka), križni/sakralni
dio kralježnice (koji čini 5 sakralnih kralježaka koji su srasli u jednu kost koja se zove os
sacrum ili križna ili sakralna kost) te trtična kost (trtični kralješci koji su srasli u trtičnu kost, os
coccygis). Kralježnica nije ravna, nego ima nekoliko zavoja. Zavoji kod kojih se kralježnica
izbočuje naprijed zovu se lordoze: tako imamo vratnu ili cervikalnu lordozu i slabinsku ili
lumbalnu lordozu. Zavoji kod kojih se kralježnica izbočuje prema nazad zovu se kifoze: tako
imamo prsnu ili torakalnu kifozu i križnu ili sakralnu kifozu.
Kralješci - vertebrae. Kralježak - vertebra. Većina kralježaka ima jednake dijelove: trup
(corpus vertebrae), 7 nastavaka (većina kralježaka). Neparni nastavak koji je usmjeren
odostraga i zove se trnasti nastavak (processus spinosus). Parni nastavci prema strani koji
se nazivaju poprečni nastavci (processus transversus) koji su posebno izraženi u prsnom
dijelu kralježnice gdje se na njih pripajaju rebra. 2 para zglobnih nastavaka, 4 zglobna
nastavka: po 2 s gornje strane i 2 s donje strane, oni služe za spoj sa susjednim kralješcima.
U sredini, iza trupa kralješka nalazi se otvor kralješka (foramen vertebrae) kroz koji prolazi
kralježnična moždina. Sve kralješke međusobno spajaju koštani dijelovi koji se zovu lukovi
kralježaka (arcus vertebrae).

81
Posebnosti za pojedine kralješke. Prvi vratni kralježak, atlas (nosi glavu), nema trup i s
gornje strane ima dva velika zglobna nastavka koji se spajaju sa zglavcima zatiljne kosti.
Ispod njega nalazi se drugi vratni kralježak, axis. Njegov trup jače je izražen prema gore, kao
jedan zub, dens axis, oko kojeg se može okretati glava. Prsni kralješci imaju izražene
poprečne nastavke na koje se spajaju rebra. Slabinski ili lumbalni kralješci imaju najdeblji
trup zato što nose najveću masu tijela. Križnu ili sakralnu kost čini 5 sakralnih kralježaka
sraslih u jednu kost. Ona je dio zdjelice, čini stražnju stijenku zdjelice. Ispod nje je trtična
kost, os coccygis, čine ju obično 4 srasla trtična kralješka.
Kralješci se označavaju slovima i brojevima ovisno o dijelu kralježnice. Vratni se označavaju
slovom C (vrat - collum) i brojevima 1 - 7. Prsni se označavaju slovom P ili Th (thorax) i
brojevima 1 - 12. Slabinski se označavaju slovom L i brojevima 1 - 5. Križni ili sakralni
slovom S i brojevima 1 - 5. Trtični se označavaju kao Co i brojevima 1 - 4.
Prsni koš ili thorax. Sa stražnje strane je prsna kralježnica. Većim dijelom odostraga prema
naprijed su rebra. S prednje strane je prsna kost (sternum). Rebra se ne spajaju direktno s
prednje strane na prsnu kost, nego putem rebrenih hrskavica.
Rebra. Latinski naziv za rebro je costa. Množina je costae. Možemo ih nazvati i rebrenim
kostima, ossa costales. Spoj odostraga s prsnim kralješcima. Postoji 12 pari rebara. To su
parne cjevaste kosti koje se nalaze u području prsnog koša i koje se odostraga spajaju s
prsnim kralješcima, a sprijeda se preko rebrenih hrskavica spajaju s prsnom kosti (velika
većina rebara). Postoji 7 takozvanih pravih rebara, od kojih svako rebro ima svoju rebrenu
hrskavicu. 3 para su lažna rebra, svi se zajedno preko jedne hrskavice spajaju na prsnu kost.
2 su para lebdećih rebara koja nemaju hrskavicu i ne spajaju se na prsnu kost. Dijelove
izdvojenog rebra ne treba pamtiti.
Prsna kost ili sternum nalazi se s prednje strane prsnog koša. Ona se dijeli na tri dijela.
Gornji dio se zove držak (manubrium sterni). Srednji i najveći dio se zove tijelo, trup ili corpus
sterni. Donji dio se zove vršak prsne kosti ili mačoliki nastavak, processus xiphoideus.
Kosti gornjih udova. Kosti gornjih udova u užem smislu su kosti ruke: nadlaktična kost ili
ramenica (humerus), palčana kost (radius), lakatna kost (ulna) i kosti šake (ossa manus). S
njima su usko povezane i pripadaju im kosti ramenog obruča: ključna kost (clavicula) i
lopatica (scapula). Sve su parne kosti.
Ključna kost ili clavicula. To je duga plosnata kost koja se s medijalne strane spaja s
sternumom, a s lateralne strane spaja se s lopaticom ili scapulom. Prijelom ključne kosti je
vrlo poznat, ali ne ostavlja teže posljedice.
Lopatica ili scapula. To je nepravilna, većim dijelom plosnata parna kost koja se nalazi u
ramenom obruču, odnosno u gornjem i stražnjem dijelu stijenke thoraksa. Ima brojna
izbočenja koja nastanu jer se na nju hvataju brojni mišići. Ona se spaja s ključnom kosti
pomoću acromiona i spaja se pomoću zglobne površine koja se zove cavitas glenoidalis s
nadlaktičnom kosti ili humerusom. Na lopatici postoji velika izbočina prema odotraga koja se
u prvom dijelu zove spina scapulae ili trnasti nastavak lopatice, a završava proširenim
dijelom koji se zove acromion koji onda čini vrh ramena.
U nadlaktici se nalazi samo jedna kost koja se zove nadlaktična kost, ramenica ili humerus.
To je duga, parna, cjevasta kost koja se u svom proksimalnom kraju spaja sa skapulom, a u
distalnom kraju se spaja s kostima podlaktice, radiusom i ulnom. Proksimalni kraj na kojem
se spaja sa skapulom naziva se glava nadlaktične kosti, caput humeri. Ispod toga se nalazi
vrat koji se dijeli na dva dijela, na anatomski i kirurški. Kirurški zato što je to jedno od češćih
mjesta prijeloma. Isto tako ima neke izbočine koje ne treba pamtiti, a važne su kao hvatišta

82
mišića. Glavni dio zove se trup ili corpus humeri. Distalni ili donji dio ima dvije zglobne
površine s kojima se spaja s kostima podlaktice. Ima glavicu humerusa, capitulum humeri s
kojom se spaja s palčanom kosti ili radiusom. Ima valjak (trochlea humeri) kojim se spaja s
ulnom ili lakatnom kosti. Dakle, na proksimalnom dijelu humerusa nalazi se glava, a u
distalnom dijelu humerusa nalazi se glavica.
Kosti podlaktice su palčana kost (radius) i lakatna kost (ulna). Radius je lateralno, a ulna se
nalazi medijalno.
Radius ili palčana kost. Njezin proksimalni kraj zove se glava radiusa (caput radii) i ona se
spaja s glavicom humerusa i s proksimalnim krajem ulne. Zatim slijedi vrat pa trup radiusa.
Distalni dio radiusa ima stiloidni nastavak, processus styloideus spaja se s kostima pešća.
Ulna ili lakatna kost je parna, cjevasta, duga kost podlaktice koja se nalazi s medijalne strane
podlaktice. U proksimalnom dijelu, sa stražnje strane nalazi se izdanak olecranon, a s
prednje strane processus coronoideus koji se spaja s valjkom humerusa. U proksimalnom
dijelu se ulna spaja i s glavom radiusa. U distalnom dijelu imamo glavu ulne i stiloidni
nastavak ulne koji se spaja s distalnim dijelom radiusa i s proksimalnim redom kosti pešća.
Glava radiusa proksimamlno i glava ulne distalno.
Kosti šake ili ossa manus. Dijelimo ih na tri skupine: kosti pešća (ossa carpi; pešće ili
carpus), kosti zapešća (ili sredopešća, ossa metacarpi) i na članke prstiju (phalanges,
jednina phalanx). Kosti pešća sve su male, parne, nepravilne koščice. Ima ih 8 pari. U
proksimalnom redu, bliže podlaktici, nalaze se čunasta kost (os scaphoideum), mjesečasta
kost (os lunatum), trokutasta kost (os triqueutrum) i graškasta kost (os pisiforme). U
distalnom redu, bliže prstima nalaze se trapezna kost (os trapesium), trapezoidna kost (os
trapesoideum), glavičasta kost (os capitatum) i kukasta kost (os hamatum). Nakon toga
slijede kosti zapešća/sredopešća ili ossa metacarpi. One nemaju posebna imena, nego se
označavaju rimskim brojevima od I do V; I je prema palcu, V je prema malom prstu. Nakon
toga slijede članci prstiju, phalanges. Na svakom prstu nalaze se 3 članka, proksimalni,
srednji i distalni, osim na palcu koji ima 2 članka, proksimalni i distalni. Ista situacija je i na
stopalu.
Kosti donjih udova. U užem smislu to su kosti noge: natkoljenična ili bedrena kost (femur),
goljenična kost (tibia), lisna kost (fibula) te kosti stopala. Njima pridružene kosti su kosti
zdjeličnog obruča (zdjelica - pelvis), a to su zdjelična kost (os coxae) i križna kost (sacrum ili
os sacrum).
Zdjelična kost ili os coxae. To je parna, nepravilna, plosnata kost koja je dio zdjeličnog
obruča. Sa stražnje strane zdjelicu čini sacrum, križna kost, 5 sraslih kralježaka. Neki tu
ubrajaju i zakržljalu trtičnu kost sa sraslim trtičnim kralješcima. Sa lateralne i prednje strane
nalaze se lijeva i desna zdjelična kost, os coxae. Zdjelična kost nastane sraštavanjem triju
kosti. Najveći dio zove se bočna kost (os illium ili os illii). Zatim, sa stražnje strane sjedna
kost (os ischii). I s prednje i medijalne strane, stidna kost (os pubis). One su sve međusobno
srasle u udubini koja se naziva acetabulum i koja je zapravo zglobno tijelo za natkoljeničnu
kost. Ženska zdjelica je šira i spljošteniji je otvor, kut između dvije stidne kosti koje su
međusobno sprijeda spojene, symphisis pubica, veći je nego u muškaraca.
Natkoljenična ili bedrena kost ili femur. To je jedina kost natkoljenice. To je najduža kost u
tijelu. Duga, cjevasta, parna kost. U proksimalnom kraju spaja se sa zdjeličnom kosti, a u
distalnom kraju se spaja s goljeničnom kosti ili tibiom. U proksimalnom dijelu nalazi se
zglobna površina kojom se femur spaja sa zdjeličnom kosti i zove se glava natkoljenične
kosti, caput femoris; spaja se s acetabulumom. Zatim opet imamo vrat i trup femura te
distalni dio u obliku dva izbočenja ili zglavka koji se zovu medialni i lateralni kondili

83
natkoljenične kostima kojima se spaja s goljeničnom kosti ili tibijom. U proksimalnom kraju
imamo izbočine, trochantere zbog hvatišta velikog broja mišića.
U potkoljenici imamo dvije kosti: goljeničnu kost (tibia) i lisnu kost (fibula). Tibia se nalazi s
medijalne strane potkoljenice, a fibula se nalazi s lateralne strane potkoljenice. To su parne,
duge, cjevaste kosti.
Goljenična kost ili tibia. U proksimalnom kraju je malo proširena i ima dva zglavka koji su
malo konkavni, medijalni i lateralni kondili kojima se spaja s natkoljeničnom kosti. Zatim
slijedi trup ili corpus tibiae. Distalni dio je konkavno oblikovan i s medijalne strane na
distalnom dijelu nalazi se izbočenje koje se zove medijalni maleolus ili gležanj (malleolus
medialis).
Fibula ili lisna kost. U proksimalnom kraju spojena je s tibiom. Proksimalni dio zove se glava
fibule. Zatim imamo vrat i trup fibule. U distalnom dijelu imamo lateralni gležanj (malleolus
lateralis).
Kosti stopala. Analogno kostima šake, imamo nožje (tarsus) u kojem se nalazi nekoliko
manjih nepravilnih kostiju, zatim kosti donožja (metatarsus) i članke prstiju (phalanges). U
području tarsusa imamo gležanjsku kost (talus), petnu kost (calcaneus), čunastu kost (os
naviculare), tri klinaste kosti (ossa cuneiformia I - III) i kockastu kost (os cuboideum).
Donožje ili metatarsus čini pet kostiju označenih rimskim brojevima od I do V. Nakon toga
slijede članci prstiju za koje vrijedi sve kao i za članke prstiju na šaci.
Sezamske kosti. Kosti koje nisu u direktnom zglobnom spoju s ostalim kostima, nego se
uglavnom nalaze u tetivama. Najveća od njih je iver (patella). Iver se nalazi s prednje strane
koljena i nalazi se u tetivi velikog četveroglavog mišića natkoljenice, musculus quadriceps
femoris.
Spojevi među kostima. Možemo ih podijeliti na nepokretne i na prave, pokretne zglobove
među kostima. Nepokretni spojevi među kostima (juncturae ossium per continuitatem) dijele
se na tri vrste: vezivne, hrskavične i koštane (synostoses) spojeve među kostima. Vezivni
spojevi među kostima dijele se na šavove ili suture (uglavnom se nalaze između kostiju
neurokranijuma), zatim na sindezmoze i na gonfoze. Svi su dobili nazive prema dijelovima
kostiju koje spajaju. Hrskavični spojevi među kostima dijele se na sinhondroze i na simfize:
symphysis pubica, symphisis xiphistemal je spoj između sifoidnog nastavka i tijela sternuma;
sternokostalna sinhondroza primjerice je spoj između sternuma i rebara putem hrskavice.
Koštani spojevi među kostima, sinostoze, nešto su rjeđe. Šavovi ili suture: između kosti
neurokranijuma. Sindezmoze: radioulnarna sindezmoza, gomfoze: između zuba i okolnih
kostiju. Sinhondroza: u području spoja između zdjeličnih kostiju, između rebara i sternuma.
Simfize: sternalne simfize.
Pravi spojevi među kostima, sinovijalni zglobovi, pokretni zglobovi među kostima, juncturae
seu articulationes synoviales. Općenita obilježja sinovijalnih zglobova ili pravih zglobova: kod
njih su zglobna tijela, završni dijelovi kostiju ili dijelovi kostiju u tom spoju međusobno su
odvojeni i obično su prekriveni hijalinom hrskavicom. Sve je to okruženo čahurom koja se
zove zglobna čahura (capsula articularis) koja ima dva sloja: vanjski vezivni sloj i unutrašnji
sloj koji se zove sinovijalna membrana, posebno oblikovano epitelno i podležeće vezivno
tkivo koje izlučuje tekućinu, sinovijalnu tekućinu koja oblaže zglobna tijela. Dakle, glavni
dijelovi zgloba su zglobne površine, zglobna hrskavica, zglobna čahura. Obično, u većini
zglobova su zglobna tijela kongruentna, sukladna: jedno je konveksno, a drugo je konkavno;
ne interferiraju pa se mogu lako pomicati. U slučaju kada se želi povećati kongruentnost tih
zglobnih tijela, onda u nekim zglobovima postoje posebne strukture koje tome služe, jedni od
pomoćnih dijelova zgloba koji mogu biti zglobni koluti ili diskusi (disci articulares) koji cijelom

84
zglobnom šupljinom premošćuju dio između dvaju zglobnih tijela. Mogu premošćivati i samo
djelomično pa su to onda meniskusi (menisci). Drugi vrlo važni pomoćni dijelovi zgloba su
vezivni spojevi između kostiju između kojih se zglob nalazi; oni se zovu zglobne sveze ili
ligamenti. Različit je broj ligamenata oko različitih zglobova i uglavnom se nalaze s vanjske
strane zglobova. Nekoliko zglobova ima ligamente i unutar zglobova. Sljedeći pomoćni
dijelovi zgloba su strukture ispunjene posebnom tekućinom koja ima zadatak ublažavanja
trenja u zglobu prilikom kretanja i oni se zovu sinovijalne burze (bursae synoviales).
Zglobovi su nam bitni zbog toga što se u njima vrše kretnje u pojedinim dijelovima tijela. Te
kretnje možemo podijeliti na kretnje klizanja, kretnje kutnog gibanja i kretnje kružnog gibanja.
Kretne kutnog gibanja su 4: abductio ili odmicanje, adductio ili primicanje, flexio ili pregibanje,
extensio ili ispružanje. Kretnje kružnog gibanja su rotatio (kretnja oko uzdužne osi kosti) i
circumductio (kretnja šireg opsega, rotacija oko središta zgloba). U nekim dijelovima tijela za
pojedine oblike gibanja postoje različiti nazivi. Kod stopala možemo govoriti o fleksiji ili
plantarnoj fleksiji i ekstenziji ili dorzifleksiji. Jedina prava cirkumdukcija je moguća u zglobu
ramena koji ima najveći opseg kretnje. Kod ramena imamo termine elevacija i depresija koji
opisuju dizanje i spuštanje ramena. Protrakcija i retrakcija opisuju dizanje i spuštanje
čeljusnog zgloba.
Zglobove prema obliku zglobnih tijela i odnosu zglobnih tijela možemo podijeliti na nekoliko
vrsta. Možemo ih podijeliti na ravne i nepravilne zglobove, zatim na zglobove s jednom osi,
zglobove s dvije osi i zglobove s tri ili više osi. Zglobovi s jednom osi dijele se na valjkaste ili
kutne (ginglymus) i na okretne (articulatio trochoidea). Zglobovi s dvije osi dijele se na
jajolike (articulatio ellipsoidea) i sedlaste (articulatio sellaris). Zglobovi s tri ili više osi mogu
biti kuglasti (articulatio spheroidea), a neki tu u kuglaste zglobove ubrajaju i zglob zdjelice, a
neki zglob zdjelice izdvajaju kao posebni zglob, zdjeličasti zglob (articulatio cotylica).
Zglobna tijela u sljepoočno-čeljusnom zglobu (articulatio temporomandibularis) su glava
donje čeljusti (caput mandibulae) i dio sljepoočne kosti koji se zove fossa mandibularis. U
tome zglobu nalazi se i kolut ili disk, intraartikularni; to je je jedan od rijetkih zglobova koji
imaju kolut ili disk. Većina ligamenata dobila je ime prema tome između kojih kostiju ili
dijelova kostiju se spajaju. U svojoj osnovi je dominantno kutni ili valjkasti zglob iako, s
obzirom na izgled glave, moguća je mala rotacija, odmicanje i primicanje: osim otvaranja i
zatvaranja donje čeljusti, kod žvakanja možemo donju čeljust blago pomicati i u drugim
smjerovima.
Rameni zglob, articulatio humeri ili articulatio omeris. Zglobna tijela su glava humerusa i
cavitas glenoidalis scapulae. Od pomoćnih dijelova, ima brojne ligamente, brojne sinovijalne
burze. Ligamente pojedinačno ne treba pamtiti. Moguća je i fleksija i ekstenzija, abdukcija,
addukcija, rotacija i cirkumdukcija: zglob u kojem je moguć najveći broj kretnji. Zbog toga je i
često podložan dislokaciji.
Articulatio cubiti ili lakatni zglob. To je spoj triju kosti. U proksimalnom kraju je humerus, a u
distalnom kraju su radius i ulna. Zapravo su 3 zgloba: zglob između humerusa i radiusa,
između humerusa i ulne te između proksimalnih krajeva radiusa i ulne. Zglobna tijela: distalni
dijelovi humerusa, glavica humerusa se spaja s glavicom radiusa, trochlea humerusa se
spaja s olekranonom ulne i spajaju se proksimalni dijelovi radiusa i ulne. Također ima puno
ligamenata. U svojoj osnovi je kutni zglob između humerusa i radiusa te između humerusa i
ulne, a zglob između proksimalnih dijelova radiusa i ulne je okretni zglob i tu je moguća
rotacija koja se u ovom slučaju zove supinacija, odnosno pronacija. Fleksije i ekstenzije
podlaktice, odnosno rotacije između proksimalnih krajeva radiusa i ulne zovu se pronacija i
supinacija. Supinacija: kosti podlaktice paralelno su složene u anatomski položaj. Pronacija:
dorzum šake okrenut je prema naprijed, to nije anatomski položaj.

85
Zglobovi na šaci. Ne treba pamtiti zglobove. Može se pojaviti pitanje o ligamentima što se
zaključi na temelju poznavanja kosti.
Articulatio coxae ili zglob kuka. Zglobna tijela: glava natkoljenične kosti femura i acetabulum
zdjelične kosti. Neki ga ubrajaju u kuglasti zglob, neki ga izdvajaju kao posebni zdjeličasti ili
kotilični zglob. Unutar samog zgloba, unutar zglobne čahure, postoji ligament, ligamentum
capitis femoris. I izvana ima velik broj ligamenata. Kretnje: pratimo odnos između zdjelice i
natkoljenice. Ako se one približavaju, to je fleksija, ako se udaljavaju, to je ekstenzija u
zglobu kuka; neovisno o potkoljenici. Moguće su i abdukcija i addukcija. Moguća je i rotacija.
Articulatio geni ili koljeni zglob. Zglobna tijela: proksimalno su zglavci femura, a distalno su
zglavci goljenične kosti ili tibije. Taj zglob ima meniskuse, u svakom zglobu ima dva
meniskusa, medijalni i lateralni. Isto tako, ima ligamente unutar zglobne čahure, prednji i
stražnji ukriženi ligamenti. Kretnje: pratimo odnos između natkoljenice i potkoljenice: fleksija
potkoljenice ili ekstenzija potkoljenice.
Articulatio talocruralis ili gležanj. Zglob između talusa ili gležanjske kosti i kosti potkoljenice,
fibule i tibije. Zglobne površine čine distalni djelovi kosti potkoljenice, uključujući i medijalni i
lateralni maleol, te dio gležanjske kosti. Puno je ligamenata. U gležnju je moguća fleksija i
ekstenzija odnosno dorzifleksija (kada dorzum stopala ide bliže potkoljenici) i plantarna
fleksija (kada taban ide od potkoljenice). Moguće su i pronacija i supinacija, blaga rotacija.

Mišići. Govorimo o skeletnim, odnosno poprečno-prugastim mišićima. Što se tiče njihove

makroskopske građe, oni se na različite načine opisuju, različito se imenuju. Neki se opisuju
prema svom obliku, neki se opisuju prema broju podjedinica koje sliče krilima pa se takvi
mišići zovu jednopenatni, dvopenatni ili višepenatni mišići. Neki se zovu kružni, cirkularni
mišići. Neki se zovu konvergentni, neki paralelni mišići. Četverokutni mišići, trapezoidni
mišići, trokutasti, romboidni mišići. Kod nekih se mišića najvažniji središnji dio naziva
trbuhom mišića, mogu biti dvotrbušni mišići. Vretenasti mišići.
Počinjemo s glavom gdje imamo dvije skupine mišića: prva skupina su mimični mišići ili lični
mišići (musculi (mm.) faciei; njihova osnovna funkcija je stvaranje mimike); druga skupina su
žvačni mišići.
Mimičnih mišića ima jako puno. Neki zanimljiviji su musculus (m.) orbicularis oculi, kružni
mišić oko oka. Isto takav je oko usta, muculus orbicularis oris. M. depressor anguli oris, mišić
koji spušta usni kut. M. depresor labii inferioris, mišić koji spušta donju usnu. Nazivaju se
uglavnom prema funkcijama koje imaju. Neki su dobili naziv prema lokalizaciji: m.
occipitofrontalis, m. zygomaticus major et minor. Treba upamtiti da ih sve inervira sedmi
moždani živac, nervus facialis; sudjeluju u mimici lica.
Žvačni mišići ili mm. masticatorii. Druga skupina mišića na glavi. Postoje žvačna mišića. Oni
se nalaze oko temporomandibularnog zgloba, osnovnog zgloba koji djeluje pri žvakanju.
Žvakanje se događa zbog kretnji donje čeljusti. To su dva mišića s vanjske strane mandibule:
m. masseter (žvačni mišić), s gornje strane je m. temporalis. S unutarnje strane mandibule,
koji spajaju mandibulu s krilastim nastavcima klinaste kosti, dva su pterigoidna mišića, m.
pterygoideus medialis et lateralis.
Sa stražnje strane vrata, od stražnje strane glave pa preko vrata i gornjeg dijela leđa imamo
jedan veliki mišić koji ima trapezni oblik pa se zove m. trapezius. Ispod njega je veliki mišić
m. latissimus dorsi, najširi mišić leđa.

86
S prednje strane kako se spuštamo od glave imamo nekoliko skupina mišića s prednje
strane vrata, dominantni i najvažniji je m. sternocleidomastoideus. Niže dolazimo na prsni
koš i trbuh.
Mišići vrata mogu se podijeliti na prednju, lateralnu i stražnju skupinu mišića. U prednjoj
skupini imamo veliki broj mišića, ne treba ih pamtiti posebno. Oni su uglavnom smješteni u
površinskom i dubokom sloju. Ovi u površinskom sloju su nazvani prema tome kako se
odnose prema jezičnoj kosti (os hyoideum) i uglavnom imaju nastavak hyoideus što znači da
se hvataju na jezičnu kost, a drugi dio imena je ime druge kosti na koju se hvataju. Npr. m.
stylohyoideus se hvata processus styloideus temporalne kosti i na jezičnu kost. Mišići s
lateralne strane vrata: potkožni veliki mišić koji se zove platizma (platysma), u površinskom
sloju m. sternocleidomastoideus i u dubokom sloju mm. scaleni. Mišići sa stražnje strane
vrata: m. trapezius i nekoliko manjih mišića koji pripadaju mišićima koji upravljaju kretnjama
kralježnice. Mišići (s prednje strane) koji su iznad jezične kosti nazivaju se suprahiodni mišići,
mišići ispod jezične kosti nazivaju se infrahioidni mišići. M. sternocleidomastoideus polazi s
mastoidnog nastavka sljepoočne kosti i hvata se za sternum i za klavikulu u medijalnom
dijelu; ide od lateralno i gore prema medijalno i dolje. Ako se kontrahiraju istovremeno oba
m. sternocleidomastoideusa, onda se glava prigiba prema naprijed, a ako se kontrahira
samo jedan, onda se glava prigiba samo u jednu stranu i malo rotira. Sa stražnje strane je m.
trapezius. On polazi od okcipitalne kosti, od trnastih nastavaka kralježaka i veže se na
lopaticu. Kad se on kontrahira, glava se zabacuje unazad; podiže se i scapula. Duboki mišići
na vratu sa stražnje strane koji su svi usko vezani s vratnom kralježnicom i kretnjama vratne
kralježnice. Funkcionalno svi duboki mišići duž kralježnice čine jedan mišić koji se zove
musculus erector spinae, mišić koji uspravlja kralježnicu.
Prsni mišići. Dijele se na površinske i duboke mišiće. U površinskoj skupini najvažniji je m.
pectoralis major, veliki prsni mišić. On polazi s prsnog koša i sa stijenke trbuha, s prsne kosti
i sa rebara te claviculae i onda se veže na humerus: premošćuje rameni zglob i vrši kretnje
nadlaktice u ramenom zglobu, aducira i rotira nadlakticu prema unutra i flektira ju prema
naprijed. Osim toga, može djelovati i kao pomoćni inspiratorni mišić. Isto tako djeluje i m.
serratus anterior, prednji nazubljeni mišić. Duboki prsni mišići su međurebreni mišići: vanjski
međurebreni mišići (mm. intercostales externi) čija je najvažnija funkcija da pomažu pri
udisaju te mm. intercostales interni, unutrašnji međurebreni mišići koji su pomoćni izdisajni
mišići.
Mišići koji sudjeluju u tvorbi dijela stražnje i lateralne stijenke prsnog koša, a ne pripadaju
skupini prsnih mišića. To je trapezni mišić, m. trapezius: njega inervira XI moždani živac,
nervus accessorius i jednim dijelom je inverviran i iz kralježnične moždine. Drugi mišić u ovoj
skupini je m. latissimus dorsi, najširi mišić leđa. On polazi isto sa kralježaka, sa zdjelične
kosti, a isto se veže na humerus, premošćuje zglob ramena i vrši kretnje nadlaktice u zglobu
ramena vršeći adukciju i rotaciju prema unutra, vuče ruku i rame prema dolje i unatrag.
Mali mišići koji su između lopatice i nadlaktične kosti čine rotatornu manšetu ramena, oni se
nalaze iznad ili ispod spinae scapulae.
Musculus erector spinae. Sličnu funkciju ima i m. iliocostalis.
Trbušni mišići. Ravni, vanjski, unutrašnji kosi i poprečni trbušni mišići. Musculus rectus
abdominalis, vanjski i unutrašnji kosi trbušni mišić i poprečni trbušni mišić. Kad se
kontrahiraju, smanjuju volumen abdominalne šupljine i na taj način povećavaju tlak. Većina
njih pregiba tijelo prema naprijed. Kosi ujedno vrše i rotaciju. Sa stražnje strane se nalazi m.
quadratus lumborum koji vrši laterofleksiju, fleksiju prema strani. Musculus rectus abdominis

87
je mišić na kojem se mogu vidjeti pločice ako se dovoljno dugo vježba. Vanjski kosi, unutarnji
kosi mišić i poprečni trbušni mišić.
Mišići stražnje stijenke trbušne šupljine. M. quadratus lumborum i m. iliopsoas. M. iliopsoas
zapravo tvore dva mišića: m. psoas major i m. iliacus koji se onda prema distalno ujedinjuju u
jedinstveni m. iliopsoas. M. psoas major polazi s kralježaka, od Th12 do L4 te od L1 do L5.
M. iliacus polazi s bočne kosti. Oni se spajaju i vežu se na femur. Oni premošćuju s prednje
strane zglob kuka i zbog toga vrše fleksiju u zglobu kuka, adukciju i rotaciju prema van.
Mišići ramena. M. deltoideus polazi s claviculae i scapulae i hvata se na humerus; on vrši
abdukciju nadlaktice. M. latissimus dorsi. M. pectoralis major. Mišići rotatorne manšete.
Mišići nadlaktice. Prednja i stražnja skupina mišića. Na prednjoj skupini mišića nadlaktice
nalaze se tri mišića: m. coracobrachialis, m. brachialis i m. biceps brachii. M. biceps brachii
je dvoglavi mišić nadlaktice; on polazi sa scapulae i hvata se na radius. On premošćuje dva
zgloba: rameni zglob i zglob lakta pa zbog toga vrši kretnje i nadlaktice i podlaktice: fleksiju i
abdukciju nadlaktice te fleksiju i supinaciju podlaktice. Njega inervira nervus
musculocutaneus. U stražnjoj skupini mišića nadlaktice imamo samo musculus triceps
brachii: troglavi mišić nadlaktice koji polazi sa scapulae i s humerusa i hvata se na olekranon
ulne. Inervira ga n. radialis i njegova je osnovna funkcija da ekstendira podlakticu. Mišići
nadlaktice uglavnom djeluju na zglob lakta, na podlakticu. Mišići podlaktice djeluju na
podlakticu.
Mišići podlaktice. Dijelimo ih na prednju, stražnju i postraničnu skupinu mišića. Ne treba
pamtiti sve mišiće. Svi mišići prednje skupine podlaktice upravljaju kretnjama u zglobovima
šake i prstiju i vrše fleksiju tako da se većina tih mišića zove flexor: flexori u ručnom zglobu,
carpusu ili u prstima, flexor digitorum. Stražnja skupina, suprotno, uglavnom su ekstenzori u
zglobu šake i prstima. Postraničnih mišića ima najmanje i oni su isto uglavnom ekstenzori; tu
se ubraja i m. supinator koji vrši supinaciju podlaktice.
Mišići šake. Dvije izbočine koje čine mišići šake: jedna je bliže palcu i zove se thenar, a
druga je bliže malom prstu i zove se hypothenar. Mišići između prstiju zovu se mm.
interossei, oni vrše abdukciju prstiju.
Idemo li prema nozi, krećemo sa zdjeličnim pojasom: m. iliopsoas koji premošćuje kuk s
prednje strane i vrši kretnje u zglobu kuka, fleksiju natkoljenice.
Mišići koji djeluju na zglob kuka i natkoljenicu. Zglob kuka je prvi zglob na nozi. S prednje
strane iliopsoas. Sa stražnje i lateralne strane nalaze se glutealni mišići, m. gluteus
maximus, medimus et minimus, oni djeluju suprotno iliopsoasu, oni vrše ekstenziju u kuku i
abdukciju i rotaciju prema van. U dubokom sloju nalaze se i mišići koji vrše rotaciju u zglobu
kuka, to su mm. gemelli, m. obturator externus et internus, m. piriformis i m. quadratus
femoris.
Mišići natkoljenice. Tri skupine mišića: prednja, medijalna i stražnja skupina mišića. U
prednjoj skupini je m. quadriceps femoris, četveroglavi mišić natkoljenice koji se sastoji od 4
dijela: m. rectus femoris, m. vastus lateralis, intermedius et medialis. U prednjoj skupini je i
krojački mišić, m. sartorius koji je poznat kao najduži mišić u tijelu. Mišići natkoljenice
uglavnom upravljaju kretnjama potkoljenice. M. quadriceps femoris polazi sa femura i jednim
dijelom sa iliačne kosti: dio koji polazi sa femura, a hvata se na tibiu upravlja kretnjama u
zglobu koljena i to će vršiti ekstenziju koljena; dio koji polazi sa iliačne kosti premošćuje
zglob kuka i vrši fleksiju kuka. Sartorius polazi sa os illium i hvata se na tibiu: premošćuje dva
zgloba i vrši fleksiju kuka i koljena i rotaciju natkoljenice prema van i potkoljenice prema
unutra. Medijalna skupina mišića natkoljenice su aduktori koji vrše adukciju natkoljenice.

88
Stražnja skupina obuhvaća m. biceps femoris, dvoglavi mišić natkoljenice; m.
semimembranosus i m. semitendinosus. Oni polaze sa os ischium i manjim dijelom sa
femura, hvataju se na fibulu i tibiu i vrše kretnje u oba zgloba: fleksiju koljena i ekstenziju
kuka.
Mišići potkoljenice. Prednja, stražnja i lateralna skupina mišića. Slično kao u podlatkici,
međutim u prednjoj skupini su ekstenzori, vrše kretnje u gležnju i prstima stopala i to
dorzifleksiju ili ekstenziju stopala i prstiju. U stražnjoj skupini su fleksori. Stražnja skupina
dijeli se na površinski i duboki sloj: u dubokom sloju su uglavnom fleksori, a u površinskom
sloju važan je mišić m. gastrocnemius koji vrši fleksiju ili plantarnu fleksiju stopala (hod na
prstima) i fleksiju u koljenu. Poznat je po tome da je njegova tetiva najpoznatija tetiva u
organizmu i zove se Ahilova tetiva i veže se za petnu kost calcaneus.
Mišići stopala. Brojni manji mišići koji upravljaju kretnjama prstiju.

89
PREDAVANJE 8: ANATOMIJA SREDIŠNJEG I PERIFERNOG
ŽIVČANOG SUSTAVA
Živčani sustav je izgrađen od živčanog tkiva. Živčano tkivo se sastoji od stanica neurona,
živčanih vlakana i od potpornih stanica neuroglije. Živčana vlakna su aksoni sa svojim
ovojnicama. Živčani sustav podijeljen je na središnji živčani sustav (SŽS) i na periferni
živčani sustav (PŽS). SŽS čine mozak i kralježnična moždina. PŽS čine živci i gangliji.
Osnovna građevna jedinica živčanog tkiva je neuron. Neuron se sastoji od tijela neurona sa
svojim kratkim nastavcima dendritima i od dugačkog nastavka aksona. Područja gdje su
dominantna tijela neurona unutar središnjeg živčanog sustava čine sivu tvar, a u PŽS čine
ganglije. Aksoni u SŽS čine bijelu tvar, a u PŽS čine živce.
Živci su nakupine snopova aksona. Jedan akson - jedan snop aksona - više snopova aksona
= živac. Svaki takav akson ima svoju vezivnu ovojnicu koja se zove endoneurij. Svaki snop
ima vezivnu ovojnicu koja se zove perineurij. Sam živac ima vezivnu ovoojnicu koja se zove
epineurij. Vezivne ovojnice nisu isto što i mijelinska ovojnica koju čine Schwannove stanice.
U živčanom sustavu postoje i potporne stanice, neuroglija stanice. Pogledaj predavanje 1
kao podsjetnik.
SŽS čine mozak i kralježnična moždina. PŽS čine živci, moždani živci i moždinski ili spinalni
živci, i gangliji.
Središnji živčani sustav. Sastoji se od mozga (grč. encephalon) i od kralježnične moždine
(medulla spinalis). Mozak se dijeli na veliki mozak (cerebrum), međumozak (diencephalon),
moždano stablo/deblo (truncus cerebri) i mali mozak (cerebellum). Moždano stablo dijeli se
na srednji mozak (mesencephalon), most (pons) i produženu moždinu (medulla oblongata).
Mozak je smješten unutar kosti neurokranijuma. Kralježnična moždina smještena je unutar
kralježnice.
U odnosu na mozak, razlikujemo dorzalno (iznad) i ventralno (ispod), kaudalno (straga) i
oralno/rostralno (sprijeda).
Razvoj središnjeg živčanog sustava. U početku imamo samo jednu nakupinu stanica koja
čini jednu ploču s blagim udubljenjem ili izbočinom, to se zove neuralna ploča. Neuralna
ploča počinje se, kako raste broj stanica, produbljivati dok se ne zatvori i spoji na oba kraja te
nastane cijev, neuralna cijev. U početku razvoja SŽS zapravo imamo cijev: SŽS je zapravo
jedan cjevasti organ koji u sredini ima šupljinu, a u stijenkama ima stanice i vlakna. Zatim
pojedini dijelovi neuralne cijevi zbog umnažanja stanica počinju bubriti i nastanu 3 mjehurića.
Iz ta tri primarna mjehurića razvit će se mozak. Za razliku od toga, u kaudalnom dijelu
neuralne cijevi neće doći do bujanja stanica i on će ostati sličan cijevi i iz njega će nastati
kralježnična moždina. Primarni mjehurići, iz kojih nastane mozak, nazvani su:
prosencephalon (ili prednji mozak; najanteriorniji, najrostralniji), mesencephalon (srednji
mozak) i rhombencephalon (ili stražnji mozak; najkaudalniji). Daljnjim bujanjem stanica se
mjehurići dalje razvijaju. Iz prosencephalona nastaju dva nova mjehurića: najrostralniji dio
naziva se telencephalon ili krajnji mozak i iz njega se razvija veliki mozak (cerebrum).
Šupljina unutar telencephalona bit će lateralna moždana komora ili klijetka. Telencephalon je
sekundarni mjehurić iz kojeg se razvije veliki mozak. Drugi mjehurić koji se razvije iz
prosencephalona, kaudalnije od telencephalona, zove se diencephalon ili međumozak. Iz
njega će se razviti posebni dio zrelog mozga koji neće promijeniti naziv i ostat će
diencephalon (koji će se dijeliti na talamus, hipotalamus, metatalamus, subtalamus i
epitalamus), a šupljina unutar diencephalona bit će treća moždana komora ili klijetka.

90
Primarni mjehurić mesencephalon neće se dijeliti na nove mjehuriće, nego će ostati
mesencephalon i iz njega će se razviti dio moždanog debla koji će ostati istog naziva,
mesencephalon ili srednji mozak, a šupljina će biti vrlo tanka i naziva se aqueductus cerebri
sylvii, cerebralni Silvijev akvedukt ili kanal. Iz najkaudalnijeg primarnog mjehurića,
rhombencephalona razvit će se nekoliko dijelova. Prvo će nastati dva nova, sekundarna
mjehurića: jedan se zove metencephalon, a drugi se zove myelencephalon. Iz
metencephlaona će se razviti most ili pons koji će ostati spojen sa srednjim mozgom, a drugi
dio iz metencephalona će se odvojiti i iz njega će se razviti mali mozak ili cerebellum. Iz
myelencephalona razvit će se produžena moždina (medulla oblongata) koja će ostati
spojena s ponsom pa će tako spojeni srednji mozak, most i medulla oblongata činiti
moždano deblo i oni će biti odvojeni od malog mozga, a šupljina između tih dijelova bit će
četvrta moždana komora. Kralježnična moždina neće se dalje dijeliti na sekundarne
mjehuriće, ostat će takva i šupljina unutar nje zvat će se središnji kanal, canalis centralis.
Najviše će bujati telencephalon i okružit će unutarnje strukture sve do malog mozga, i
diencephalon i mesencephalon i djelomično pons.
Kod nekih dijelova na površini će biti siva tvar (substantia grisea), a kod nekih će biti bijela
tvar (substantia alba). Područja sive tvari čine tijela neurona, a područja bijele tvari čine
živčana vlakna, aksoni. U različitim dijelovima SŽS različit je raspored bijele i sive tvari.
Šupljine SŽS. U svojoj osnovi SŽS je cjevasti organ. Šupljine unutar velikog mozga, koji se
razvije iz telencephalona, dvije su i nazivaju se lateralne moždane klijetke. Šupljina unutar
međumozga ili diencephalona zove se treća moždana komora ili klijetka. Šupljina unutar
mesencephalona zove se aqueductus cerebri sylvii. Šupljina između, s jedne strane mosta i
produžene moždine, a s druge strane malog mozga, zove se četvrta moždana komora.
Šupljina unutar kralježnične moždine zove se središnji kanal (canalis centralis).
Dakle, mozak ili encephalon sastoji se od moždanog stabla (truncus cerebri), malog mozga
(cerebellum), međumozga (diencephalon) i od velikog mozga (cerebrum). U nekim
literaturama se veliki mozak naziva sinonimima prema sekundarnom mjehuriću, krajnjem
mozgu, telencephalonu. Moždano deblo sastoji se od produžene moždine (medulla
oblongata), mosta (pons) i od srednjeg mozga (mesencephalon). Posebno je izdvojena i
retikularna formacija. Ona je dio moždanog debla i zapravo je to siva tvar raspršena duž
moždanog debla.
Mozak ima masu od 1100 do 1600 grama. Prosječna masa mozga u žena je nešto manja
nego u muškaraca, međutim kada podijelimo masu mozga s ukupnom tjelesnom masom,
žene imaju više moždane mase po jedinici mase tijela nego što imaju muškarci.
Mozak gledamo izvana i kroz različite presjeke. Najčešći presjek za prikaz mozga je
mediosagitalni ili medijalni presjek: vidimo veliki mozak, međumozak, moždano stablo i
njegove dijelove te mali mozak. Izvana vidimo: veliki mozak i mali mozak. Pogled odozdo na
mozak: vide se strukture moždanog debla koje nisu okružene velikim mozgom i sitne nitaste
strukture, moždani živci koji izlaze iz moždanog debla te krvne žile.
Moždano deblo ili moždano stablo ili truncus cerebri. U gornjem dijelu okruženo je velikim
mozgom, a donji dio se slobodno vidi. U njemu se nalaze vitalno važni vegetativni automatski
centri, za rad srca i disanje. Ono je put prijenosa signala iz viših u niže živčane/moždane
centre. Mjesto je jezgara 10 od 12 moždanih živaca. Dijeli se na tri dijela: najkaudalniji dio
koji se nastavlja na kralježničnu moždinu zove se produžena moždina ili medulla oblongata,
srednji dio je most ili pons, a dio koji graniči sa diencephalonom je srednji mozak ili
mesencephalon. Bijela tvar je izvana, u unutrašnjosti se nalaze nakupine sive tvari; oko
šupljine unutar moždanog debla nalazi se siva tvar.

91
Medulla oblongata ili produžena moždina. Najvažniji dijelovi: piramide (tractus
corticospinalis) - izbočenja vidljiva izvana, bijela tvar; to je put aksona koji se naziva tractus
corticospinalis što znači da povezuje koru (cortex) velikog mozga i kralježničnu moždinu. Tu
se ti aksoni ukrižuju, prelaze s jedne strane na drugu i to područje zove se decussatio
pyramis. Druga važna struktura koja se isto tako vidi izvana su olive u kojima se nalazi siva
tvar kao olivarne jezgre (nuclei olivares) i to je mjesto kamo dolaze aferentni signali iz mišića
i zglobova i prenose se dalje u mali mozak. Zatim se tu nalaze i jezgre V., te IX. - XII.
kranijalnog ili moždanog živca, dakle siva tvar. Tu se nalazi još jedna jezgra, nucleus
amiguus koja je važna za motoneurone vezane uz IX. - XI. moždani živac. Tu se nalazi i
raštrkana siva tvar koja se prostire kroz cijelo moždano deblo pa i produženu moždinu,
retikularna formacija (formatio reticularis). Tu se nalaze i vegetativni centri: kardiovaskularni
(u koji dolaze signali iz baroreceptora), respiracijski, centri vezani uz kašalj, gutanje, kihanje i
povraćanje; to su tijela neurona, siva tvar, koji se zajedno zovu vegetativni centri. Tu su
spojeni na produženu moždinu donji krakovi malog mozga, pedunculi cerebellares inferiores.
Prema straga, dorzalno, nalazi se šupljina četvrte moždane komore. Jezgra živca je zapravo
mjesto ishodišta aksona za te moždane živce; odnosno za one koji su senzorički, koji
prenose impulse iz periferije u SŽS, mjesto na koje se ti signali prenose. To su nakupine
tijela neurona za motorički dio, ili tijela neurona na koje dolaze signali iz periferije, senzorički.
Dakle, u produženoj moždini se nalaze jezgre IX., X., XI. i XII. moždanog živca te senzorička
jezgra V. moždanog živca koja se proteže kroz cijelo moždano deblo pa i produženu
moždinu; i još jedan senzorički okusni dio VII. moždanog živca.
Most ili Pons. Sivu tvar čine jezgre V. - IX. kranijalnog živca; posebne nakupine sive tvari
koje se zovu jezgre mosta (nuclei pontis) vezane uz motoričku funkciju i mali mozak; dio
retikularne formacije; neki vegetativni centri, najpoznatiji je respiracijski dio, respiracijski
centar. Bijela tvar: srednji i gornji krakovi malog mozga (Pedunculi cerebellares medii et
superiores); neka projekcijska vlakna koja dolaze ili iz viših dijelova mozga pa prema
kralježničnoj moždini ili obrnuto; lemnisci, skupina aksona važna u prijenosu senzoričkih
signala. Projeksijska vlakna u produženoj moždini prelaze u piramide. Sa stražnje strane
nalazi se šupljina četvrte moždane komore.
Srednji mozga ili mesencephalon. Najkranijalniji dio moždanog stabla. Sprijeda ne vidimo
puno mesencephalona jer je uglavnom okružen velikim mozgom. Straga vidimo 4 izbočine:
četverostruka tjelešca, corpora quadrigemina koja se dijele na gornje kolikule, colliculi
superiores i na done kolikule, colliculi inferiores. Gornji kolikuli su vezani uz osjet vida, donji
kolikuli su vezani uz osjet sluha. Siva tvar: dvije važne motoričke jezgre, crvena i crna jezgra
(nucleus ruber i substantia nigra); jezgre III. - V. kranijalnog živca; oko šupljine
mesencephalona koja se aqueductus cerebri sylvii nalazi se važna nakupina sive tvari koja
se zove periakveduktalna siva tvar koja je važna za "fight or flight" odgovor simpatikusa; dio
retikularne formacije; corpora quadrigemina: gornji i donji kolikuli (colliculi superiores et
inferiores). Bijela tvar: i ovuda prolazi kortikospinalni put ili trakt koji se u ovom dijelu, u
mesencephalonu naziva pedunculi cerebri (ili crura cerebri), krakovi velikog mozga.
Najdorzalnije se nalazi prvo tegmentum kao pokrov, a zatim još dorzalnije tectum (krov) koji
čine gornji i donji kolikuli. U sredini mecencephalona je šupljina aqueductus cerebri sylvii, a
oko njega periakveduktalna siva tvar.
Mali mozak ili cerebellum. Razvija se iz primarnog mjehurića rhombencephalona. Na njega
otpada otprilike 11% moždane mase. On se nalazi dorzalnije od mosta i produžene moždine
i od njih je odvojen duplikaturom tvrde moždane ovojnice koja se zove šator malog mozga
(tentorium cerebelli). Nalazi se kaudalnije od velikog mozga i od njega je odvojen fissurom
transversalis cerebri. Osnovna funkcija malog mozga jest nesvjesna motorička kontrola.
Izvana ga možemo podijeliti na dvije simetrične polutke, hemisfere, koje su povezane

92
središnjim dijelom koji se zove vermis: dakle, izvana razlikujemo 3 dijela. Izvana na površini
nalaze se brojne sitne vijuge koje se zovu foliae. Također, na površini se nalaze i brazde od
kojih su neke veće, najveća je fissura horizontalis koja dijeli svaku od hemisfera na tri režnja:
lobus anterior, posterior et flocculonodularis: prednji, stražnji i flokulonodularni režanj.
Između moždanog debla i tentorium cerebelli je šupljina četvrte moždane komore. Površina
malog mozga je izbrazrdana s brojnim sitnim vijugama koje se zovu foliae. Lateralne polutke
ili hemisfere, lijeva i desna povezane su središnjim dijelom koji se zove vermis ili crv.
Horizontalna fissura dijeli svaku hemisferu na prednji i na stražnji režanj, a izdvaja se još
jedan posebni dio, posebni režanj, lobus flocculonodularis. Siva tvar gradi vijuge ili foliae.
Ispod toga se nalazi bijela tvar koja ima oblik drva života pa se zove arbor vitae. Još dublje
se nalaze nakupine sive tvari koje se zovu jezgre, ima ih 4: nucleus globosus, nucleus
dentatus, nucleus fastigii et nucleus emboliformis. I konačno još bijela tvar kojom je mali
mozak spojen s moždanim deblom, krakovi malog mozga, pedunculi cerebellares superiores,
medii et inferiores; gornjima i srednjima je povezan s ponsom, a donjima je povezana s
produženom moždinom. Imamo nekoliko vrsta sive tvari koje se razlikuju po svojoj
evolucijskoj starosti. Naime, mozak je vrlo različit kod nižih životinja i razvija se prema višim
životinjama. Vidjelo se i kod malog mozga, a posebno kod velikog mozga da postoje
evolucijski različiti dijelovi, a oni se morfološki pa onda i funkcionalno razlikuju. Morfološka
razlika je prvenstveno u izgledu sive tvari, odnosno u broju slojeva kore, folia. Imamo tri
evolucijski različita dijela malog i velikog mozga. Evolucijski najstariji dio zove se
archicerebellum; to je prvenstveno lobus flocculonodularis. Evolucijski nešto mlađi dio zove
se paleocerebellum; njega čine dijelovi vermisa i to uglavnom prednjih režnjeva. Najveći dio
malog mozga, s obzirom na to da se on razvija tek u viših životinja i čovjeka, kao i veliki
mozak, čini neocerebellum, evolucijski najmlađi dio.
Međumozak ili diencephalon. Dio je mozga koji se nalazi u unutrašnjosti okružen sa svih
strana velikim mozgom i ne može se vidjeti izvana. On se dijeli na nekoliko dijelova:
thalamus, metathalamus (koji čini corpus geniculatum mediale et laterale), epithalamus (koji
čine nuclei habenulares i corpus pineale ili epifiza, epiphysis), hypothalamus i subthalamus ili
prethalamus (koji čini dominantno nucleus subthalamicus). Postoje hrvatski nazivi koji nisu
baš uvriježeni, brežuljak i sl. Thalamos na grčkom znači komora. Diencephalon se nastavlja
s kaudalne strane na mesencephalon, a u kranijalnom dijelu se nastavlja na veliki mozak.
Najveći dio zauzima thalamus. Metathalamus je postranični dio. Epithalamus je dio prema
straga. Ispod i prema dolje je hypothalamus koji se nastavlja na hipofizu. Šupljina unutar
diencephalona je treća moždana komora. Riječ je dominantno o nakupinama sive tvari s
brojnim jezgrama. Hypothalamus ima brojne jezgre također; supraoptička jezgra luči ADH.
Veliki mozak ili cerebrum. Sinonimi: krajnji mozak, telencephalon. Na površini se nalazi siva
tvar, a sivu tvar na površini nazivamo moždanom korom. Ispod moždane kore nalazi se bijela
tvar i onda još dublje nalaze se nakupine sive tvari koje nazivamo bazne ili bazalne jezgre,
odnosno bazalni gangliji. Evolucijski stadiji razvoja velikog mozga očituju se u izgledu kore
velikog mozga. Kao i kod malog mozga imamo neocortex ili isocortex koji je dominantan dio
kore velikog mozga i on je svugdje jednolično građen, ima 6 slojeva stanica; on je evolucijski
najmlađi dio kore. Evolucijski stariji je paleocortex (koji čini njušni korteks, rhinocephalon).
Najstariji dio kore je archicortex (koji čine hippocampus i neki drugi dijelovi). Paleocortex i
archicortex zajedno se nazivaju allocortex ili heterogeni korteks zato što se razlikuje izgled
korteksa po vrsti i broju stanica kroz koru velikog mozga. Neocortex je vezan uz sve više
moždane funkcije koje obilježavaju čovjeka. Dominantan predstavnik paleocortex je njušni
korteks. Archicortex je oblikovan u različite strukture koje čine limbički dio mozga zato što se
limbus nalazi uz medijalni rub mozga. Šupljine u velikom mozgu zovu se lateralne moždane
komore. Veliki mozak izvana možemo podijeliti na dvije polutke, lateralne polutke, lijevu i
desnu polutku ili hemisferu. One su podijeljene velikom longitudinalnom pukotinom koja se

93
zove fissura longitudinalis. Na površini vidimo brojne vijuge, izbočenja i udubljenja. Šire su
vijuge nego kod malog mozga. Gyrusi su izbočenja (gyrus - gyri), a brazde se zovu sulcusi
(sulcus - sulci). Najvažnija brazda je centralna ili središnja brazda, sulcus centralis, na svakoj
polutki; ona je bitna zato što se prema njoj nazivaju dvije vrlo važne vijuge, jedna ispred i
jedna iza nje, bitne za funkciju (primarna motorička kora ili primarna somatosenzorička kora)
i podjelu mozga izvana na 4 režnja. Režanj ispred centralne brazde je čeoni režanj (lobus
frontalis). Režnjevi su dobili imena uglavnom prema kostima neurokranijuma. Režanj iza
centralne brazde je tjemeni režanj (lobus parietalis). Najstražnji režanj je zatiljni režanj (lobus
occipitalis). Postranični režanj je sljepoočni režanj (lobus temporalis). Sulcus centralis i
fissura lateralis. Fissura lateralis odjeljuje frontalni i parietalni od temporalnog režnja. Neki
udžbenici spominju i peti režanj. Naime, ako se razmaknu režnjevi oko lateralne fissure,
vidjet će se unutra još jedan dio korteksa koji se zove insula ili otok, a neki ga imenuju kao
zasebni režanj.
Područja kore velikog mozga se mogu različito podijeliti na nekoliko dijelova od kojih svaki
ima različitu funkciju. Najvažnija je centralna brazda, ispred nje je primarna motorička kora,
vijuga koja se zove gyrus precentralis. Iza centralne brazde nalazi se vijuga gyrus
postcentralis, primarna somatosenzorička kora. Isocortex ili neocortex je uniformno građen u
svim dijelovima i ima 6 slojeva stanica. Najvažniji sloj je sloj piramidalnih stanica.
Bijela tvar nalazi se ispod kore, odnosno sive tvari. Riječ je o aksonima. Oni se mogu
podijeliti na tri vrste. Jedno su projekcijska vlakna, to su ona vlakna koja spajaju koru velikog
mozga s nižim dijelovima SŽS; ona mogu biti aferentna, kojima signali putuju od periferije
prema kori, ili eferentna vlakna, kojima signali putuju od kore prema periferiji. Drugo su
združujuća ili asocijacijska vlakna koja povezuju pojedine dijelove moždane kore unutar iste
hemisfere. Treće su spojna ili komisurna vlakna koja povezuju pojedine dijelove moždane
kore između hemisfera. Najveća skupina spojnih vlakana zove se corpus callosum ili
žuljevito tijelo. U projekcijska vlakna spadaju vlakna kortikospinalnog puta ili trakta koja u
području mesencephalona čine krakove velikog mozga, a u području produžene moždine
piramide.
Projekcijska vlakna su motorički putovi, tractus corticospinalis u području velikog mozga i
diencephalona on čini strukturu koja se zove capsula interna. Aferentni putovi, aferentna
projekcijska vlakna čine vidni put, slušni put, statički ili vestibularni put, njušni put, okusni put
i druge somatosenzoričke osjetne putove.
Zadnji dio velikog mozga su bazne jezgre. To su nakupine sive tvari još u dubljim dijelovima
velikog mozga. Tri su. To su repasta jezgra (nucleus caudatus), lećasta jezgra (nucleus
lentiformis) i amigdala. S obzirom na funkcionalnu povezanost s baznim jezgrama, još neke
nakupine sive tvari u već navedenim dijelovima mozga: thalamusa, nucleusa subthalamicusa
i substantiae nigrae, funkcionalno su pridružene baznim jezgrama i zajedno se onda nazivaju
bazalnim ganglijima. Nakupine sive tvari nalaze se u unutrašnjosti velikog mozga. Lećasta
jezgra ima dio koji se zove putamen i dio koji se zove globus pallidus i oni su u bliskom
kontaktu i povezani su s thalamusom. Amygdala je zapravo dio limbičkog sustava. Repasta
jezgra završava amygdalom. Nucleus caudatus i nucleus lentiformis kad se presjeku, izgleda
isprugano pa se one jednim imenom zovu corpus striatum. Neki uz corpus striatum izdvajaju
još jedan sloj koji se zove claustrum.
Limbičko područje. Teško predočivo područje u medijalnim rubovima velikog mozga. Čine ga
strukture medijalnog dijela hemisfera mozga i međumozga i okružuju kao krug, limbus, gornji
dio moždanog debla. Najveći dio limbičkog područja čini lobus fornicatus i to je zapravo kora,
siva tvar, koja dominantno nije neocortex, nego archicortex i tu se ubrajaju gyrus
supracallosus i hippocampus, odnosno hipokampalna formacija (formatio hippocampi). Tu se

94
ubrajaju i parahipokampalna vijuga, cingulatna vijuga i area subcallosa. U limbičko područje
ubrajamo i neke druge pre- i subkortikalne dijelove mozga, septalne jezgre, zatim se mogu u
širem smislu tu ubrojiti i dijelovi diencephalona: hipotalamus i prednja talamička jezgra.

Kralježnična moždina ili medulla spinalis. Drugi dio SŽS. S obzirom na nastanak i razvoj
SŽS, ona uglavnom zadržava cjevasti oblik, a na nekim mjestima samo malo zadeblja.
Nalazi se unutar kralježnice. Duljina joj je 40 - 45 cm, nešto je dulja u muškaraca nego u
žena. Dolazi do granice L1/L2 kralježaka. Završava šiljastim završetkom koji se zove conus
medullaris i od njega ide mala nit, konac koji se zove završna nit, filum terminale.
Kralježnična moždina se dijeli prema segmentima koji više ili manje odgovara kralješscima.
Prema vratnim kralješcima imamo vratne segmente kralježnične moždine; prsni kralješci -
prsni segmenti kralježnične moždine. S obzirom na to da duljina kralježnične moždine ne
prati duljinu kralježnice, onda segmenti kralježnične moždine ne odgovaraju po visini samim
kralješcima, pogotovo u nižim dijelovima. Iz svakog segmenta kralježnične moždine izlazi po
jedan par živaca koji izlaze kroz otvore između pripadajućih kralježaka. Imamo 8 vratnih
segmenata kralježnične moždine, 12 prsnih segmenata kralježnične moždine, 5 slabinskih, 5
križnih i 1 trtični segment kralježnične moždine: ukupno 31 segment kralježnične moždine
koji nam daje 31 par spinalnih živaca. S obzirom na to da donji segmenti ne prate razinu
kralježaka, živci iz donjih segmenata moraju silaziti duž kanala kralježnice da bi izašli točno
između dva kralješka kojem segmentu odgovaraju pa je donji dio kanala kralježnice ispunjen
brojnim nitima koje čine strukturu sličnu konjskom repu pa se to zove cauda equina. Bijela
tvar je izvana, siva tvar je unutra, a šupljina u sredini zove se kanal kralježnične moždine,
spinalni moždinski kanal ili canalis spinalis. Imamo dvije veće brazde: jedna je malo šira pa
se zove fisura s prednje strane, fissura mediana anterior, a druga je malo uža i sa stražnje
strane pa se zove sulcus medianus posterior. Sa svake strane izlazi po jedan moždinski
živac. Siva tvar je u obliku leptira. U sivoj tvari razlikujemo prednja izbočenja koja se zovu
prednji rogovi (cornu anterior), stražnja izbočenja koja se zovu stražnji rogovi (cornu
posterior) i izbočenja sa strane, lateralni rogovi (cornu lateralis). U sivoj tvari u prednjim
rogovima nalaze se tijela motoričkih eferentnih neurona na kojima završava kortikospinalni
trakt, a njihovi aksoni čine prednji korijen moždinskog živca i odnose signal prema periferiji;
oni čine prednji korije moždinskog živca. U stražnjem rogu se nalaze tijela neurona od kojih
neki primaju senzoričke signale (vode signale iz periferije prema centru) iz moždinskih živaca
i aksoni tih neurona se nalaze u gangliju stražnjeg korijena pa čine stražnji korijen
moždinskog živca. Nakon što prođu ganglij stražnjeg korijena, aksoni se spoje s motoričkim
vlaknima i čine spinalni živac. Autonomna vlakna se u nekim slučajevima priključuju
spinalnom živcu, a u nekim slučajevima idu samostalno do periferije. Lateralni rogovi su bitni
kao ishodište autonomnog živčanog sustava. U sredini sive tvari je šupljina koja se zove
canalis centralis, odnosno canalis medullae spinalis.

Periferni živčani sustav. Čine ga živci i gangliji. Gangliji su nakupine tijela neurona, sive tvari
izvan SŽS. Živci idu iz SŽS po cijelom tijelu. Živac čini više snopova aksona objedinjih
vezivnom ovojnicom koja se zove epineurium, jedan snop aksona ima vezivnu ovojnicu
perineurium, jedan akson ima vezivnu ovojnicu endoneurium i mijelinsku ovojnicu koju čine
Schwannove stanice.
Živci. Imamo 12 pari kranijalnih ili moždanih živaca i 31 par spinalnih ili moždinskih živaca.
Kranijalni živci. 1. njušni živac, ili s obzirom na to da imamo brojna vlakna tog živca, navodi
se u množini kao njušni živac, nervi olfactorii, prvi kranijalni živac. 2. kranijalni živac je vidni

95
živac ili nervus opticus. 3. živac pokretač oka ili n. occulomotorius. 4. obrtajni ili okretajni ili
trohlearni živac, n. trochlearis. 5. trodjelni živac ili n. trigeminus: podijeli se na 3 važne grane:
n. ophtalmicus, n. maxillaris et n. mandibularis. 6. živac odmicač oka ili n. abducens. 7. lični
živac ili n. facialis. 8. kranijalni živac zove se nervus statoacusticus ili n. vestibulocochlearis.
9. jezičnoždrijelni živac ili n. glossopharyngeus. 10. lutajući živac ili n. vagus. 11. pridodani
živac ili n, accessorius. 12. je podjezični živac ili n. hypoglossus.
Postoji 31 par spinalnih živaca od kojih svaki par izlazi iz jednog segmenta kralježnične
moždine. 8 vratnih, 12 prsnih, 5 slabinskih, 5 križnih i 1 trtični moždinski živac.
S obzirom na vlakna, aksone koje oni nose, odnosno smjer provođenja impulsa u aksonima
razlikujemo somatska vlakna i autonomna vlakna. Somatska vlakna mogu biti motorička
(koja prenose impuls od SŽS prema periferiji; upravljaju kretnjama mišića). Senzorička
vlakna prenose impulse, osjetne signale iz periferije u centar. Autonomna vlakna koja su
uglavnom parasimpatička dolaze uglavnom iz dijelova SŽS koji pripada autonomnom
živčanom sustavu. Kad govorimo o moždanim živcima, njih dijelimo na isključivo senzoričke,
isključivo motoričke, mješovite senzoričke i motoričke, mješovite motoričke i parasimpatičke
te one koji imaju sve tri vrste vlakana: motoričke, senzoričke i parasimpatičke. Moždani živci
izlaze na bazi mozga; svi osim I. i II. imaju ishodište u moždanom deblu. Kad govorimo o
motoričkim vlaknima u tim živcima, ti aksoni i tijela neurona nalaze se u jezgrama. Kad
govorimo o senzoričkim vlaknima, tijela aksona koji provode senzoričke signale nalaze se u
ganglijima izvan SŽS i spajaju se u moždanom deblu na druge neurone za koje kažemo da
su njihove senzoričke jezgre, ali tu nisu tijela neurona tih aksona koji provode senzoričke
signale, nego su tijela neurona tih aksona izvan SŽS u ganglijima. Parasimpatički signali
dolaze iz tijela neurona i aksoni su eferentno provodeći iz SŽS prema periferiji. Motorički
neuroni, motorički aksoni, iako su neki od njih isključivo motorički, ipak imaju i neke aferentne
signale koji provode informacije o stanju u mišićima koji se kontrahiraju - proprioceptivni
osjetni signali.
I. kranijalni živac, njušni živac ili n. olfactorius odnosno nn. olfactorii jer ima puno vlakana. To
je isključivo senzorički živac koji provode informacije o osjetu mirisa.
II. kranijalni živac, n. opticus čine aksoni, a tijela neurona tih aksona nalaze se u mrežnici.
Isto je isključivo senzorički živac koji provodi osjet vida.
III. kranijalni živac, n. oculomotorius. On je mješoviti motorički i parasimpatički živac. Inervira
4 od 6 vanjskih mišića oka: osim gornjeg kosog i ravnog lateralnog mišića. On inervira i
podizač gornje vjeđe. Svi (ili neki) motorički živci ipak imaju i dio senzoričkih signala koji su
aferentni i idu iz tih mišića u centar da bi se dobile informacije o stanju tih mišića -
proprioreceptivni. Drugi dio je parasimpatički dio III. moždanog živca koji inervira mišić
sfinkter zjencie i cilijarni mišić koji je bitan u akomodaciji oka.
IV. kranijalni živac, n. trochlearis je isključivo motorički živac i on inervira samo jedan mišić,
gornji kosi vanjski očni mišić.
V. kranijalni živac, n. trigeminus je mješoviti živac, senzorički i motorički. Senzorički inervira
osjete s područja prednjeg dijela face (pogledaj sliku sa slajda), a motorički inervira žvačne
mišiće, neke mišiće nepca, srednjeg uha. Dijeli se na tri grane: n. ophtalmicus, n. maxillaris i
n. mandibularis. Tijela neurona aksona nalaze se izvan SŽS i ta se tijela za V. moždani živac
nalaze u gangliju koji se zove ganglion trigeminale: ti aksoni idu prema periferiji i prema SŽS,
prema moždanom deblu.
VI. kranijalni živac je n. abducens, on je isključivo motorički živac i on inervira isto samo
jedan mišić (kao i IV. živac) i to lateralni ravni vanjski mišić oka. Kao i kod drugih motoričkih

96
živaca, ima i dio aferentnih signala kojima provodi proprioceptivne osjete o stanju u samom
mišiću.
VII. kranijalni živac je lični živac, n. facialis. On ima sve tri vrste vlakana. Motoričkim vlaknima
inervira lične ili mimične mišiće. Senzorički provodi osjet okusa sa prednje dvije trećine jezika
i jedan dio s nepca i vanjskog uha. Parasimpatički inervira žlijezde slinovnice i suznu
žlijezdu. Za senzorički dio, njegov ganglij, u kojem se nalaze tijela neurona čiji aksoni
provode senzorički signal, zovu se ganglion geniculatum i ganglion pterygopalatinum.
VIII. kranijalni živac, n. vestibulocochlearis ili n. statoacusticus isključivo je senzorički živac
koji provodi informacije o osjetu iz unutrašnjeg uha, osjet ravnoteže i osjet uha. Ima dva
ganglija čiji aksoni provode te signale i to su ganglion vestibulare i ganglion
cochleare/ganglion spirale.
IX. kranijalni živac, jezičnoždrijelni živac, n. glossopharyngeus. Ima sve tri vrste vlakana (kao
i n. facialis). Ima motorička vlakna kojima inervira mišiće ždrijela. Senzoričkim vlaknima
prevodi osjet okusa sa stražnje trećine jezika i ostale osjete sa ždrijela, a provodi i signale iz
karotidnog sinusa i karotidnih tjelešaca. Parasimpatički inervira najveću žlijezdu slinovnicu, a
to je doušna žlijezda slinovnica i još neke žlijezde u području jezika. Gangliji senzoričkog
dijela zovu se gornji i donji gangliji.
X. kranijalni živac, lutajući živac ili n. vagus. Najdulji je moždani živac. Ima sve tri vrste
vlakana. Motorička vlakna inerviraju mišiće nepca, ždrijela i mišiće grkljana i oko grkljana što
je bitno za stvaranje glasa. Njegov ogranak n. laryngeus recurrens bitan je za inervaciju
grkljana. Senzorički inervira ždrijelo, grkljan, ali i sve organe u prsnoj i trbušnoj šupljini.
Parasimpatički također inervira unutrašnje organe prsne i trbušne šupljine, primjerice srce i
pluća. Gangliji iz kojih izlaze aksoni senzoričkog dijela zovu se gornji i donji vagusni gangliji,
ganglion vagale superior et inferior.
XI. kranijalni živac, pridodani živac ili m. accessorius. On je isključivo motorički živac. Većina
aksona dolazi iz jezgre u području produžene moždine, ali dio aksona dolazi i iz vratnih
segmenata kralježnične moždine. On inervira m. trapezius, m. sternocleidomastoideus i još
neke mišiće ždrijela.
XII. kranijalni živac, n. hypoglossus. Isključivo je motorički živac. Većina aksona dolazi iz
jezgre u produženoj moždini, a samo jedan manji dio iz gornjih triju vratnih segmenata
kralježnične moždine. On inervira mišiće jezika.
Moždinski ili spinalni živci. Svaki segment kralježnične moždine daje jedan par moždinskih
živaca koji idu na lijevu i desnu stranu. Oni imaju prednji korijen u kojem se nalaze aksoni
čija tijela neurona su u prednjim rogovima i provode signal prema periferiji, eferentno. U
stražnjim rogovima ulaze aksoni koji provode aferentno živčane impulse, iz periferije prema
centru, tijela tih neurona nalaze se u gangliju koji se nalazi blizu stražnjeg dijela kralježnične
moždine, ganglij stražnjeg korijena. Jedan akson ide prema stražnjim rogovima, a drugi
akson ide prema periferiji. To su pseudounipolarni neuroni. Na taj način postoje stražnji
korijen i prednji korijen spinalnog živca koji se ubrzo udružuju u jedan spinalni živac koji je
mješoviti: i motorički i senzorički. Nakon što se oni spoje, počinju se dijeliti, granati, spajati sa
susjednim segmentima i tvore spletove ili plexuse. Tu se uz samu kralježničnu moždinu
nalaze i gangliji koji sadrže tijela neurona čiji aksoni čine simpatički živčani sustav koji se isto
mogu pridodati spinalnim živcima. Nakon inicijalnog izlaska iz kralježnične moždine i
ispreplitanja većina spinalnih živaca će tvoriti spletove ili plexuse, osim prsnih spinalnih
živaca koji ne tvore spletove. Vratni spinalni živci zajedno s prvim prsnim spinalnim živcem
tvore dva spleta: jedan je cervikalni plexus koji čine C1 - C4 moždinski živci, a drugi je
brahijalni plexus koji čine C5 - T1 moždinski živci. Cervikalni plexus upravlja kretnjama glave

97
i kretnjama ošita. Brahijalni plexus upravlja kretnjama ramena, vrata i gornjih udova. Prsni
spinalni živci važni su za kretnje prsne kralježnice, disanje i uspravan stav. Slabinski, križni i
trtični spinalni živci također tvore plexuse. Lumbalni plexus i sakralni plexus, odnosno
lumbosakralni plexus i kokcigealni plexus. Oni su bitni za kretnje kuka i nogu. Zbog tvorbe
spletova vratni će dijelovi kralježnične moždine biti malo deblji u odnosu na torakalni dio koji
ne čini spletove, isto tako i lumbosakralni dio kralježnične moždine je malo deblji; to se
naziva intumescentia cervicalis i intumescentia lumbosacralis medullae spinalis. S obzirom
na to da se radi o mješovitim živcima, senzorički živci prevodit će osjet s površine tijela.
Iz cervikalnog spleta izlazi važan živac n. phrenicus i on inervira ošit.
Iz brahialnog pleksusa izlazi 5 bitnih živaca. Prvi je nervus axillaris: on inervira m. deltoideus,
a senzorički inervira jedan dio ramena/ruke. Zatim n. radialis koji prolazi stražnjom stranom
ruke i inervira stražnju skupinu mišića nadlaktice i stražnju skupinu mišića podlaktice: m.
triceps brachii i ekstenzore šake i prstiju. Potom n. musculocutaneus, on prolazi s prednje
strane nadlaktice i inervira m. biceps brachii; kad je on oštećen, neće biti moguća fleksija
podlaktice. Nervus ulnaris koji prolazi s medialne strane ruke, u donjem dijelu humerusa
prolazi kroz jednu jamicu gdje ga vrlo često možemo pritisnuti izvana. On inervira jedan dio
prednjih mišića podlaktice koji vrše fleksiju šake i prstiju. N. medianus prolazi kroz sredinu
prednjeg dijela podlaktice i inervira ostale mišiće prednjeg dijela podlaktice, fleksore šake i
prstiju.
Torakalni moždinski živci prvenstveno inerviraju međurebrene mišiće koji su bitni za disanje.
U odnosu na sama rebra, oni prolaze ispod svakog rebra.
Donji spinalni živci, lumbosakralni splet. Nervus obturatorius koji čine aksoni iz L2 - L4
segmenata kralježnične moždine. On inervira medialnu skupinu mišića natkoljenice,
aduktore; u slučaju oštećenja ne može doći do primicanja natkoljenice. S prednje strane
najveći živac lumbosakralnog spleta je n. femoralis. On inervira veliki m. iliopsoas koji vrši
fleksiju natkoljenice i prednju stranu mišića natkoljenice, m. quadriceps femoris koji vrši
ekstenziju potkoljenice; u slučaju oštećenja ne može se vršiti fleksija natkoljenice ni
ekstenzija potkoljenice. Sa stražnje strane najveći živac koji dolazi na nogu je n. ischiadicus.
Ako je on negdje oštećen ili pritisnut, nastane išijas: simptomi bolova i poremećene
pokretljivosti u području koje inervacijski pripada ovom živcu. On se pred kraj natkoljenice
podijeli u dva dijela: n. tibialis i n. peroneus communis (peroneus - kao naziv za dio koji se
odnosi na fibulu; sinonim je n. fibularis communis). N. tibialis inervira mišiće stražnjeg dijela
potkoljenice; ako je oštećen, ne možemo stati na prste, podići petu. N. peroneus (fibularis)
communis prolazi na prednju stranu potkoljenice i inervira mišiće prednje strane potkoljenice;
ako je oštećen, ne možemo podići prste i stajati na petama. On se dijeli na površinsku i
duboku granu, n. peroneus superficialis et profundus.

Moždane ovojnice. (Ujedno i moždinske ovojnice jer su ovojnice jednake u području mozga i
području kralježnične moždine). Postoje 3. I mozak i kralježična moždina smješteni su unutar
koštanih struktura. Ovojnica koja je najbliže kostima, najudaljenica od mozga zove se tvrda
moždana ovojnica ili dura mater. Prostor između dure mater i kosti naziva se epiduralni
prostor. Ispod tvrde moždane ovojnice nalazi se paučinasta ovojnica ili arachnoidea. Prostor
između tvrde ovojnice i paučinaste ovojnice naziva se subduralni prostor. Treća moždana
ovojnica koja neposredno prekriva mozak odnosno kralježničnu moždinu naziva se meka
moždana ovojnica ili pia mater. Prostor između arachnoide i pie mater zove se
subarahnoidalni prostor. U području dure mater nalaze se venski sinusi, vene i na nekim
mjestima arahnoidne granulacije, izbočenja arahnoide.

98
PREDAVANJE 9: OPĆA NAČELA FIZIOLOGIJE ŽIVČANOG
SUSTAVA; FIZIOLOGIJA OSJETA, KEMIJSKI OSJETI, VID,
SLUH
Opća načela fiziologije živčanog sustava. Opći princip fiziologije živčanog sustava temelji se
na informatičkoj tehnologiji. Primamo informacije, obrađujemo ih i prenosimo ih dalje,
odnosno reagiramo na te informacije. Živčani sustav prima podražaje informacije, zatim ih
obrađuje na svjesnoj ili nesvjesnoj razini i onda odgovara na njih različitim efektorskim
organima.
U središtu prijenosa informacija i podražaja su osnovne jedinice živčanog sustava, neuroni.
Ima ih različitih vrsta i oblika. Procjenjuje se da ih ima više od 100 milijardi u prosječnom
živčanom sustavu. Ako princip općeg načela živčanog sustava prikažemo shematski na
najjednostavniji način pomoću neurona, senzorički neuron prima podražaje i prenosi tu
informaciju, impuls na neuron koji će tu informaciju obraditi i onda će taj neuron prenijeti
informaciju na efektorski neuron koji će inervirati dio tijela koji će odgovoriti na tu informaciju.
Na tom putu postoje brojni neuroni, ne samo 3. Sinonim za senzorički, ulazni put signala je
aferentni. Sinonim za izlazni put signala je eferentni.
Opći plan živčanog sustava. Imamo somatsku osjetnu os živčanog sustava (ili aferentna os
živčanog sustava), a to je skup svih neurona koji će prenijeti ulaznu aferentnu informaciju u
SŽS s periferije. Sve počinje s receptorima koji primaju podražaje i informacije i onda dalje
prenose živčanim impulsima, akcijskim potencijalom u SŽS. S druge strane, efektorski ili
eferentni dio neurona čine somatsku (skeletnu) motoričku os živčanog sustava. To su svi
neuroni koji prenose signal od SŽS prema perifernim organima (najčešće skeletni mišići) koji
izvršavaju reakciju na ulaznu informaciju. Kao dio efektorske osi imamo i signale iz središnjih
dijelova živčanog sustava koji pripadaju autonomnom živčanom sustavu koji upravljaju
organima koji nisu pod utjecajem naše volje i reakcije se događaju i na tim organima putem
simpatikusa i parasimpatikusa, koji su dio eferentne osi živčanog sustava.
Osim puta signala, živčani sustav možemo promatrati na nekoliko razina gledajući kakva je
funkcija pojedinih razina tog dijela živčanog sustava. To prati evolucijski plan, evolucijsku
starost razvoja SŽS. Najviša razina, svjesna razina je tipična za čovjeka i više sisavce i to je
kortikalna razina i pripada kori velikog mozga. Zatim su niže razine mozga što nazivamo
supkortikalnom razinom, uglavnom su bez utjecaja svijesti. Najniža, evolucijski najstarija
razina je razina kralježnične moždine gdje se funkcioniranje događa na refleksnoj razini.
Sinapse. U središtu fiziologije živčanog sustava su neuroni koji međusobno komuniciraju.
Neuroni provode signale, impulse, zapravo akcijske potencijale s jednog na drugi neuron,
jedan neuron prima signal i prenosi ga na drugi neuron. Ta komunikacija vrši se kroz spojeve
među neuronima koji se zovu sinapse. Postoje dvije vrste sinapsi. Jedne su kemijske, a
druge su električne sinapse. U kemijskim sinapsama na krajevima prethodnog neurona se
izlučuje kemijska tvar koja se zove neurotransmiter, neurotransmiter djeluje na membranu
sljedećeg neurona i na njemu izaziva promjenu membranskog potencijala. Takvo provođenje
signala uvijek je jednosmjerno, ne može ići u oba smjera. S druge strane, električne sinapse
su spojevi između dvaju neurona najčešće u obliku gap junctions, pukotinastih spojišta. Kroz
njih je moguće obostrano provođenje, komunikacija između tih neurona u oba smjera. Građa
sinapse: presinaptički završetak (to je prethodni neuron koji prenosi signal na sljedeći,
postsinaptički neuron; to su u velikoj većini slučajeva krajevi aksona, obično jako razgranati),
postsinaptički neuron (neuron na koji se prenosi signal, obično su ili tijelo neurona ili kratki
nastavci dendriti) te između njih sinaptčka pukotina (mala šupljina, prazni prostor). Akcijski
potencijal koji dolazi aksonom prethodnog neurona, presinaptičkim završetkom uzrokuje

99
otvaranje kalcijskih kanala kroz koje ulazi kalcij, doći će do aktivacije kalmodulina i zatim
aktivacije sustava proteinskih kinaza, one će fosforilirati sinapsine, jedne od proteina u tom
završteku i onda će to uzrokovati spajanje mjehurića u kojima se nalazi neurotransmiteri sa
staničnom membranom i lučenje neurotransmitera egzocitozom u sinaptičku pukotinu. To se
događa u velikoj većini presinaptičkih završetaka. Na postsinaptičkom završetku (neuronu)
događa se vezanje neurotransmitera za neki od receptora. U osnovi razlikujemo dvije vrste
receptora. Svaki receptor ima svoju veznu komponentu na koju se veže neurotransmiter i
ionofornu komponentu. Ionoforna komponenta dovodi do otvaranja ili zatvaranja ionskih
kanala i na taj način do promjene potencijala na postsinaptičkom neuronu. Ionoforna
komponenta može sama biti ionski kanal (pa je takav receptor zapravo ionski kanal koji ima
svoje dvije komponente, veznu i ionofornu, dio kroz koji će prolaziti ioni) ili aktivator drugog
glasnika (koji će kaskadnom reakcijom dovesti do otvaranja ili zatvaranja ionskih kanala i to
ne unutar samog receptora, nego negdje pokraj receptora). Receptori kojima je ionoforna
komponenta ujedno i ionski kanal zovu se ionotropni receptori. Receptori kojima je ionoforna
komponenta aktivator drugog glasnika zovu se metabotropni receptori. Dakle, ionotropni
receptori su receptori kojima je ionoforna komponenta ujedno i ionski kanal. Ima svoju veznu
komponentu na koju se veže neurotransmiter i ima svoju ionofornu komponentu koja je
ujedno i ionski kanal. Ionski kanali mogu biti kationski kroz koji prolaze Na+ i K+, selektivnost
se postiže uglavnom zbog negativnog naboja kanala koji privlače katione. Ionski kanali mogu
biti i anionski kroz koje prolaze ioni Cl-, oni nisu nabijeni, ali zbog svoje veličine su selektivni
samo za Cl-, a K+ i Na+ ne mogu proći. S obzirom na to da receptor ima ionofornu i veznu
komponentu na istom mjestu, postiže se brzi i kratki nadzor postsinaptičkih neurona. S druge
strane, metabotropni receptori su receptori koji imaju veznu komponentu na koju se veže
neurotransmiter, a njihova ionoforna komponenta je primjerice G-protein koji će aktivirati
druge glasnike i posljedično tome će uzrokovati otvaranje specifičnih ionskih kanala. Isto
tako, može se dogoditi da će drugi glasnici, cAMP, cGMP pokrenuti unutarstaničnu signalnu
kaskadu, aktivaciju ili inaktivaciju različitih enzima što može dovesti do modulacije
transkripcije gena. Metabotropni receptori najčešće su vezani uz G-protein. Prijenos signala
na postsinaptičke neurone na ovaj način uzrokovat će produljeni učinak na aktivnost
postsinaptičkih neurona.
Neurotransmiteri. Razlikujemo neurotransmitere brzog djelovanja koji su manje molekule.
Postoje 4 razreda takvih neurotransmitora. U prvom razredu je acetilkolin. U drugom razredu
su amini, u trećem razredu su aminokiseline i u četvrtom razredu je dušikov oksid NO. Druga
skupina neurotransmitera su neurotransmiteri sporog djelovanja i to su uglavnom veće
molekule kao što su peptidi; s obzirom na to da se nalaze u živčanom sustavu, zovu se
neuropeptidi. Neki od njih su vazopresin, angiotenzin II, ali i neki drugi. Imaju i druge funkcije
osim funkcije neurotransmitera, neki mogu biti hormoni.
Što se događa kod prijenosa signala s jednog neurona na drugi kroz sinapsu? Događa se
promjena potencijala stanice. Može se izmjeriti u pokusima. Treba se podsjetiti kako i zašto
nastanu difuzijski potencijali. Zbog tijeka iona. Izvan neurona veća je koncentracija Na+ i Cl-
nego u neuronu. U neuronima je veća koncentracija K+ nego izvan neurona. Na+ će
normalno ulaziti u stanicu, K+ će izlaziti difuzijom iz stanice i Cl- će ulaziti u živčanu stanicu.
Može doći do promjene potencijala na membrani tako da on postane manje negativan,
depolarizacija. Takav potencijal, depolarizacija kao posljedica prijenosa signala s jednog
neurona na drugi naziva se ekscitacijski postsinaptički potencijal (EPSP). Dakle, EPSP je
depolarizacija postsinaptičke membrane. Suprotno, ako potencijal postsinaptičke membrane
postane više negativan, u hiperpolarizaciji, to se naziva inhibicijski postsinaptički potencijal
(IPSP). Dakle, mogućnosti su da na postsinaptičkom neuronu dođe ili do EPSP ili do IPSP.
Ekscitacijski PSP može nastati zbog utoka kationa u neuron, a jedini kationi koji difuzijom

100
ulaze u stanicu su Na+. Inhibicijski PSP može nastati ili zbog utoka aniona u stanicu, a to su
Cl-, ili zbog istoka kationa iz stanice, a to mogu biti ioni K+.
Obilježja postsinaptičkog potencijala. Postoji točno određeni vremenski tijek javljanja PSP:
presinaptički neuron svoj akcijski potencijal prenosi do kraja aksona, tu se izlučuju
neurotransmiteri koji dovode do promjene membranskog potencijala na postsinaptičkom
neuronu. Svojstvo vremenske sumacije: više signala koji dolaze u nekoj jedinici vremena
sumira se na postsinaptičkom neuronu, postsinaptičkoj membrani. Prostorna sumacija: ako
na jedan postsinaptički neuron dolazi više signala s više presinaptičkih neurona, njihovi
učinci se zbrajaju na postsinaptičkom neuronu. Zbrajaju se EPSP i IPSP, ako s različitih
presinaptičkih neurona dolaze i EPSP i IPSP. Dekrementno vođenje: nakon što nastane
promjena potencijala na postsinaptičkoj membrani, ona se dalje provodi duž membrane tog
neurona, duž dendrita, tijela prema aksonu. Međutim, uočilo se da je to provođenje
dekrememtno što znači da se smanjuje amplituda potencijala tijekom provođenja akcijskog
potencijala postsinaptičkim neuronom. Jedno od mogućih objašnjenja toga je "leak struje"
kroz K+ i Cl- kanale. Zamor PSP: smanjenje frekvencije izbijanja postsinaptičkih neurona kod
opetovanih podražaja velikom učestalošću. Pojam facilitacije neurona: kad postsinaptički
neuroni postaju skloniji nastanku akcijskog potencijala zato što im je već prethodni neuron
prenio EPSP, djelomično je depolarizirao membranu i onda su oni facilitirani na sljedeći
podražaj - tom podražaju će trebati manje (vremena?) da u njima izazove akcijski potencijal.
PSP ovisi i o lokalnim uvjetima: pH, razini kisika, različitim kemijskim tvarima i lijekovima.
Presinaptička inhibicija. Na presinaptičkom završetku može također postojati sinapsa tako da
presinaptički završetak za jednu sinapsu je zapravo postsinaptički za neku drugu sinapsu.
Na toj drugoj sinapsi se izlučuje inhibicijski neurotransmiteri koji uzrokuju IPSP i na taj način
će spriječiti da dolazeći akcijski potencijal otvori kalcijske kanale (jer će se zbrojiti IPSP i
dolazeći signal) i da se izluče neurotransmiteri. To će uzrokovati inhibiciju provođenja
signala.
Prva skupina neurotransmitera - neurotransmiteri brzog djelovanja. Raspoređeni su u 4
razreda. U prvom razredu je acetil-kolin (ACh). Lokaliziran je u brojnim jezgrama i putovima
SŽS (piramidne stanice, BG), neuromuskularni je spoj i nalazi se u sinapsama AŽS. Njegov
učinak na postsinaptičke neurone može biti ili ekscitacijski ili inhibicijski. Primjeri stanja
poremećaja u kojima je značajan acetil-kolin, odnosno acetil-kolinergična transmisija: bolest
mišića mijastenija gravis gdje se ne može prenijeti signal na mišiće u neuromuskularnoj vezi;
Alzheimerova bolest: u nekim slučajevima postoji manjak acetil-kolinergičkih neurona.
Receptori za acetil-kolin: dvije vrste receptora. Jedni su nikotinski receptori, oni su ionotropni
receptori (sam receptor je ionski kanal), takvi se nalaze u mozgu, autonomnim ganglijima i
neuromuskularnoj vezi. Drugi su muskarinski receptori, metabotropni su (vezani uz G-protein
i stvaranje drugog glasnika), nalaze se u glatkim mišićnim stanicama krvnih žila, unutrašnjih
organa, na srcu na kardiomiocitima i u žlijezdama. Nikotinskih receptora, koliko je zasad
poznato, ima samo jedna vrsta, ionski kanali koji djeluju su Na+ (u neuromuskularnoj vezi) ili
K+ (negdje u SŽS). Muskarinskih receptora je zasad poznato 5 podvrsta: svi su
metabotropni. M1, M3 i M5 su vezani uz druge glasnike inozitol-3-fosfat i diacil-glicerol i u
konačnici rezultiraju aktivacijom Ca2+ organa. M2 i M4 podvrste vezane su uz cAMP drugi
glasnik i rezultiraju aktivacijom K+ kanala. Kad se ACh izluči u sinaptičku pukotinu i nakon
što se veže na receptor na postsinaptičkom neuronu i ostvari svoj učinak, da bi taj učinak bio
ravnomjeran, ravnotežan i da ne bi predugo trajao, na membrani postsinaptičkog neurona
postoji enzim acetil-kolin esteraza koja razgrađuje ACh i na taj način sprječava predugi
učinak ACh. Primjeri iz prirode gdje je važna acetilkolinergička transmisija: toksin bakterije
Clostridium botulinum koji uzrokuje trovanje hranom, botuzlizam, inhibira otpuštanje ACh i na
taj način ostvaruje svoje štetne učinke. Otrov curare sprječava učinak ACh na postsinaptičke

101
receptore i na taj način uzrokuje paralizu. Neki zmijski otrovi ili otrov iz riba pufferfish,
tetrodotoksin interferira s acetilkolinergičkom emisijom. Tetradotoksin blokira natrijeve
kanale. Nervni otrovi i neki pesticidi inhibiraju ACh esterazu i na taj način produžuju učinak
ACh što u konačnici isto uzrokuje paralizu mišića, zastoj disanja i smrt.
Drugi razred neurotransmitera brzog djelovanja su amini. To su 5-hidroksitriptamin ili
serotonin (nastane iz aminokiseline Trp), histamin (nastaje iz His) te dopamin, noradrenalin
(norepinefrin) i adrenalin/epinefrin (nastanu iz Tyr). Primjeri lokalizacije gdje se nalazi
relativno puno neurona sinapsi u kojima je neurotransmiter noradrenalin: locus ceruleus
(pons) i sinapse AŽS. Lokalizacija serotonina: nuclei raphe (RF moždano deblo). Lokalizacija
dopamina: substantia nigra. Učinak noradrenalina i dopamina može biti ekscitacijski i
inhibicijski. Učinak serotonina većim je dijelom inhibicijski. Primjeri poremećene
neurotransmisije ovih amina. Kod noradrenergičke neurotransmisije kokain i amfetamini
povećavaju noradrenergičku neurotransmisiju. Kod serotonina, koji je važan regulator
raspoloženja, anksioznosti i indukciji spavanja, povećana je serotoninergička
neurotransmisija u shizofreniji, a smanjena u depresiji. Kod dopamina, koji je bitan u
motoričkim funkcijama, kod stanja mučnine i shizofrenije pojačana je dopaminergička
neurotransmisija i tada se daju lijekovi koji blokiraju dopamin, dopaminergički antagonisti.
Kod Parkinsonove bolesti smanjena je dopaminergička transmisija i tada se daju
dopaminergički agonisti kako bi poboljšalji dopaminergičku neurotransmisiju i takvi lijekovi
zovu se antiparkinsonici. Sinteza ovih neurotransmitera događa se u presinaptičkom
završetku. U postsinaptičkom neuronu postoji katekolamin-o-metil transferaza (COMT) koja
razgrađuje noradrenalin, odnosno biogene amine. Isto tako, dobar dio noradrenalina se
vraća ponovnim ulaskom u presinaptički završteak, reuptake; tu se inaktivira mono-amino
oksidazom (MAO). Postoje lijekovi koji interferiraju s ovim prijenosnim procesima, inhibitori
MAO, inhibitori reuptakea.
Receptori za biogene amine. Serotoninergički receptori se označavaju sa 5HT, 5-
hidroksitriptamin i njih ima 3 5HT1 receptora, 2 5HT2 receptora te 5HT3 i 5HT4 receptori.
Većina su metabotropni receptori koji aktiviraju druge glasnike, a 5HT3 je ionotropni
receptor. Receptori dopamina su svi metabotropni, zasad ih je poznato 5, D1 - D5. Kod
noradrenalina imamo alfa1, alfa2, beta1, beta2 i beta3 i svi su metabotropni.
Noradrenergičku neurotransmisiju povećavaju amfetamin i kokain, ili inhibiraju reuptake
noradrenalina ili inhibiraju MAO koja ih razgrađuje i ponovno se izlučuju u postsinaptičku
pukotinu. Kokain djeluje i lokalno anestetski na periferne receptore za bol mijenjajući
neurotransmisiju. Na serotoninergičke neurone djeluje LSD koji djeluje psihodelično i
stimulira 5TH2 receptore. Neki antidepresivi inhibiraju reuptake serotonina. Buspiron djeluje
anksiolitički putem djelovanja 5HT1A receptora. Protiv povraćanja djeluje ondansetron koji
blokira 5HT3 receptore. Lijek sumatriptan koji se koristi u liječenju migrene djeluje na 5HT1D
receptore. Dopaminergički receptori i lijekovi: kao antiparkinsonici se koriste lijekovi koji
stimuliraju dopaminergičku neurotransmisiju, L-Dopa (prekursor dopamina). Dopaminergički
antagonisti se koriste u liječenju psihoza, shizofrenija kod kojih se otkrilo da je povećana
dopaminergička transmisija i oni blokiraju učinak na D1 i D2 dopaminergičke receptore. Lijek
koji se koristi kod povraćanja, za smanjenje mučnine i povraćanja, metoklopramid blokira D2
receptore. D1 receptore nalaze se i na perifernim krvnim žilama pa D1-agonisti koji
stimuliraju te receptore mogu djelovati na cirkulaciju.
Histaminski receptori nalaze se u živčanom sustavu i u visceralnim organima na periferiji.
Histamin djeluje kod upale na permeabilnost krvnih žila; nađeni su receptori i u plućima i
crijevima te H2 receptori u želučanoj sluznici gdje blokiraju lučenje želučane kiseline.

102
Treći razred neurotransmitera brzog djelovanja su aminokiseline. To su glutamat, aspartat,
gama-amino maslačna kiselina (GABA) i glicin. GABA je lokalizirana u interneuronima
kralježnične moždine. Gly se nalazi također u interneuronima, u mrežnici (retina). I GABA i
Gly djeluju inhibicijski. Glu i Asp posebno su rašireni i procjenjuje se da 90% sinaptičke
aktivnosti ljudskog mozga i kralježnične moždine otpada na Glu i Asp kao neurotransmitore.
Njihovi učinci su uglavnom ekscitacijski. Zbog svoje raširenosti važni su u brojnim
funkcijama, memoriji, pamćenju, motorici i mišljenju; pojačana transmisija Glu i Asp vezana
je uz epilepsiju, autizam, amiotrofičnu lateralnu sklerozu (ALS) i Alzheimerovu bolest.
Pojačano otpuštanje GABA i Gly može djelovati protiv stanja gdje je pojačana
neurotransmisija, neke epilepsije, jer djeluju inhibicijski.
Receptori za Glu su ionotropni i to AMPA i kainatni receptori te NMDA receptori. GABA
receptori su ionotropni GABA-A receptori i metabotropni GABA-B receptori. Gly receptori su
ionotropni vezani uz Cl- kanale. Na GABA-A receptore djeluju agonistično neki lijekovi koji su
sedativi i anestetici kao što su barbiturati i propofol. Postoji skupina kemijskih tvari, lijekova,
koji se zovu alosterički modulatori koji vezanjem na rececptor mijenjanju njegovu aktivnost,
ali ne u smislu agonizma i antagonizma, nego u smislu promjene konformacije čime utječu
na aktivnost receptora: alkohol i benzodiazepini sedativi su pozitivni alosterički modulatori
GABA-A receptora i povećavaju GABA-A transmisiju. Na GABA-B receptore djeluju
antiepileptici agonistično.
Četvrti neurotransmitera brzog djelovanja je dušikov oksid, NO. On je kao neurotransmiter
otkriven zadnji. Dosta toga se još ne zna o njegovim ulogama. Jedna od mogućih funkcija je
da sudjeluje u dugoročnom pamćenju i regulaciji ponašanja i djeluje uglavnom ekscitacijski.
Sintetizira se iz Arg pomoću NO sintaze. (Arg --> NO + citrulin; enzim NO sintaza). On
ostvaruje učinke u stanicama putem nitrozilacije ili nitracije različitih molekula što u daljnjem
kaskadnom slijedu može mijenjati fenotip i funkciju stanice. Može i aktivirati cGMP što dalje
različitim protein kinazama djeluje na različite procese. Postoje tri vrste sintaza NO: prva,
neuronalna nNOS koja je crlo raširena u živčanom sustavu; regulatori ekspresije i sinteze su
uglavnom Ca2+ i kalmodulin. Stvaranje NO je prolazno i relativno niže razine. Svoj učinak
ostvaruje putem gvanilat-ciklaze ili nitrozilacijom različitih molekula. Drugo, NO se stvara i u
endotelu pomoću endotelijalne NOS; postoji i treća, inducibilna NOS koja stvara najveće
razine NO u pojedinim stanjima i nju stvaraju stanice neuroglije.
Druga velika skupina neurotransmitera su neurotransmiteri sporog djelovanja. To su
uglavnom veće molekule, neuropeptidi. Postoje dvije velike skupine. Prvi su endorfini i
enkefalini koji su uglavnom inhibicijski neuropeptidi i poznati su po tome da su njihovi
agonisti morfin i heroin i njihovi derivati. Druga skupina je tvar P koja je uglavnom
ekscitacijski neurotransmiter i sudjeluje u prijenosu signala boli. Oni se sintetiziraju od većih
peptida ili proteina prekursora. Receptori endorfina i enkefalina su mi, kapa i delta.
Dominantan učinak vezanja endorfina i enkefalina na receptore je analgezija: smanjenje
neurotransmije boli; učinci također mogu biti euforija, sedacija, diureza i disforija.
Nedavno je otkriveno da postoji još jedna skupina neurotransmitera veće molekulske mase
koji zapravo nisu peptidi, nego su lipidi i pripadaju skupini biokanabinoida. Postoje
fitokanabinoidi (THC ili tetrahidrokanabinol) i sintetički kanabinoidi. Istraživanjem se otkrilo da
u ljudskom organizmu postoji endokanabinoidni sustav koji ima svoje kanabinoidne receptore
koji su G-protein-vezani receptori, CB1 i CB2 na koje se vežu fitokanabinoidi i sintetički
kanabinoidi. Svi endokanabinoidi su eikozanoidi (nastanu iz arahidonske kiseline):
anandamid i 2-arahidonoilglicerol.

103
Fiziologija osjeta. Ulazni aferentni dio živčanog sustava. Osjetna os živčanog sustava koja
prima signale, podražaje, informacije i dalje ih prosljeđuje u SŽS. Prvo treba razlikovati
modalitet ili vrstu osjeta što se odnosi na inicijalni podražaj, kojoj vrsti inicijalnog podražaja
osjet pripada. To mogu biti EM valovi svjetla što uvjetuje da se radi o modalitetu osjeta koji
se zove vid. Može biti vibracija ili zvučni valovi što odgovara modalitetu zvuka. Mogu biti
različiti mehanički, toplinski i kemijski podražaji koji uvjetuju osjet dodira. Različiti kemijski
podražaji uvjetuju osjet okusa i mirisa. Svaki osjet, osim modaliteta, karakterizira i njegov
intenzitet, trajanje i lokalizacija: gdje se on osjeća, gdje su njegovi receptori. Kako izgleda
primanje podražaja, prijenos podražaja, što sve može na to utjecati i kamo se sve te
informacije šalju?
Receptori se mogu podijeliti u više skupina. Mehanoreceptori primaju mehaničke signale,
promjenu tlaka, pritiska, gibanja, položaja i slično; tu ima puno receptora blizu površini tijela,
u koži i potkožnom tkivu ili u dubokim tkivima; oni pripadaju osjetu dodira i položaja. U
mehanoreceptore se ubrajaju i receptori za sluh, za ravnotežu te baroreceptori, receptori za
krvni tlak. Druga skupina su receptori osjetljivi na promjenu temperature ili termoreceptori.
Treći su receptori kojima osjećamo bol i zovu se nociceptori ili nocireceptori. Četvrti su
elektromagnetski receptori koji su osjetljivi na EM zračenja; kod osjeta vida to su štapići i
čunjići. Peti su kemoreceptori koji su bitni kod osjeta okusa, mirisa i primjerice kemoreceptori
koji registriraju promjene u količini kisika u arterijskoj krvi, receptori koji registriraju promjene
osmolarnosti, promjene CO2, a postoje i receptori u hipotalamusu koji registriraju promjene
koncentracije glukoze, AK i masnih kiselina u krvi.
Kod mehanoreceptora radi se o završetcima živaca koji su razgranati i mogu biti slobodni pa
se zovu slobodni živčani završetci ili mogu biti oblikovani, okruženi, učahureni u različite
strukture koje se različito zovu, npr. Pacinijevo [Pačinijevo] tjelešce, Meissnerovo tjelešsce,
Krauseovo tjelešce, Golgijev tetivni aparat, Ruffinijevi završetci.
Svi osjetni receptori osjećaju, registriraju samo jedan modalitet osjeta i njihovim vlaknima se
prenosi samo jedan modalitet osjeta; to se zove načelo obilježene crte. Receptori koji
registriraju opip, položaj, propriocepciju, temperaturu i bol te svrbež zovu se
somatosenzorički receptori; njihovi signali završavaju u jednom dijelu SŽS. Postoje još
vizualni, auditorni, vestibularni (za ravnotežu), olfaktorni i gustatorni receptori. Opći princip
rada aferentne osjetne osi živčanog sustava: podražaj djeluje na receptor, u receptoru se
događa promjena membranskog potencijala zbog promjene propusnosti za određene ione i
onda se ta promjena membranskog potencijala, što se zove receptorski potencijal, pretvoriti
u akcijski potencijal koji će se proširiti u SŽS.
Kako se događa promjena receptorskog potencijala? Imamo neke od osnovnih modaliteta
podražaja, kod mehanoreceptora to je mehanička deformacija; kod kemoreceptora to je
kemijska tvar; kod termoreceptora to je promjenom temperature; kod EM receptora to je EM
zračenjem. Bilo koji od ovih podražaja uzrokovat će promjenu propusnosti receptorske
membrane za određene ione što će rezultirati promjenom membranskog potencijala
receptora i nastat će receptorski potencijal. Primjer za Pacinijevo tjelešce, jedan od
mehanoreceptora: vidi se da je u dijelu koji je doživio mehanički podražaj došlo do
deformacije membrane što je uzrokovalo promjenu propusnosti za ione, npr. za Na+. Na+ će
ući u stanicu i uzrokovat će receptorski potencijal koji se onda proširi na susjedne dijelove
zbog razlike u potencijalu susjednih dijelova membrane.
Receptorski potencijal ima neka svojstva: ovisi o jakosti podražaja, što je inicijalni podražaj
jači, promjena receptorskog potencijala bit će veća. O receptorskom potencijalu ovisi
nastanak akcijskog potencijala, ako je receptorski potencijal dovoljno velik, može uzrokovati
akcijski potencijal. Receptori se mogu prilagođavati. Prilagođavanje ili adaptacija receptora je

104
različito ovisno o vrsti i može biti brže ili sporije. Receptori na svaki sljedeći podražaj ili na
podražaj koji dulje traje reagiraju sa sve manjom učestalosti promjene receptorskog
potencijala, odnosno nastanka akcijskog potencijala. Različiti su mehanizmi zbog kojih dolazi
do toga: promjena koncentracije kemijske tvari, oblika i tekućine unutar receptora i
propusnosti ionskih kanala. Ovisno o sposobnosti prilagodbe receptora, razlikujemo dvije
vrste receptora. Jedni su oni koji se sporo prilagođavaju i zovu se tonički receptori; primjer su
baroreceptori i Golgijev tetivni organ. Drugi su oni koji se brzo prilagođavaju, oni su fazni
receptori i primjer je Pacinijevo tjelešce. Ovisnost membranskog potencijala o duljini trajanja
podražaja (graf na slajdu); nakon što receptorski potencijal prijeđe određeni prag, nastat će
akcijski potencijali. Što je podražaj jači, i receptorski potencijal bit će jači, odnosno amplituda
receptorskog potencijala bit će veća.
Kako traje podražaj, tako kod Pacinijevog tjelešca vrlo brzo prestane odašiljanje impulsa, on
se vrlo brzo prilagodi na podražaj. S druge strane, kod mišićnog vretena i zglobnih receptora,
bez obzira na to koliko traje podražaj, odašiljanje impulsa uvijek ostane na nekoj razini nakon
što se malo smanji, oni se sporo prilagođavaju.
Vrste živčanih vlakana, vrste aksona. Dijele se ovisno o tome jesu li ili nisu mijelinizirani i
ovisno o brzini provođenja signala. Što su više mijelinizirani, veća je brzina provođenja nego
u nemijeliniziranih. Senzorička vlakna označavaju se rimskim brojevima od I do IV. IV su
nemijelinizirana vlakna i najsporije provode. I su najviše mijelinizirana i najbrže provode.
Motorička vlakna označavaju se slovima A i C, odnosno poddijelovima alfa, beta, gama i
delta. C vlakna su nemijelinizirana i najsporije provode. Prijenos signala dalje u živčanom
sustavu prati neke zakonitosti. Kao što imamo na razini jedne sinapse, dva neurona, i ovdje
imamo prostornu i vremensku sumaciju. Zbrajaju se signali koji dolaze u jednom
vremenskom slijedu iz istog receptora na isti neuron, ali i iz više receptora se mogu spajati
signali na jedan neuron. U prijenosu signala od receptora do centra u SŽS postoje brojni
neurona koji su povezani pa govorimo o neuronskim skupinama; i kod njih su viđene neke
zakonitosti. Jedna skupina neurona kroz koju se prenosi signal može imati zonu ekscitacije
(zonu okidanja ili liminalnu zonu), to je onaj dio skupine neurona koji dalje provodi
ekscitacijske signale. Periferno od nje je zona facilitacije gdje dolazi do promjene
membranskog potencijala, depolarizacije, ali neće doći do akcijskog potencijala, ali sljedeći
podražaj može uzrokovati lakše akcijski potencijal. Zona inhibicije također može postojati u
dijelovima neuronskih skupina.
Prijenos signala može biti divergentan ili konvergentan. Raspršivanje signala, divergencija,
može biti na dva načina. Jedan je amplifikacijski oblik, a drugi je oblik u mnogo tračaka.
Spajanje signala, konvergencija, s više neurona u manje neurona, može biti iz jednog izvora
ili iz više izvora.
Recipročna inhibiciha. Kada jedan signal divergira na dva signala, od kojih je jedan
ekscitacijski, a drugi je isto ekscitacijski, ali se prenosi na međuneuron koji je inhibicijski, taj
inhibicijski međuneuron inhibirati u tom dijelu prijenos signala paralelno ekscitaciji. To može
služiti izoštravanju signala iz jedne točke, a svi signali oko te točke će se inhibirati kako bi
osjet iz te jedne točke bio jasniji.
Naknadno izbijanje. Neuroni stvaraju membranske i akcijske potencijale i nakon što je
prošao inicijalni podražaj ili impuls. Naknadno izbijanje može biti sinaptičko koje nastaje zato
što je u toj sinapsi nastala dugotrajna promjena. Naknadno izbijanje može biti i usljed
reverberacijskih, odnosno oscilacijskih sklopova koji su obično povratni. Kod reverberacijskih
sklopova postsinaptički neuron divergira signal, jedan prema "naprijed", a drugi se vraća na
prethodne neurone koji reverzno inhibiraju ili stimuliraju prethodne neurone; u slučaju

105
naknadnog izbijanja to je stimulacija pa će zapravo u toj neuronskoj skupini doći do
naknadnog izbijanja i nakon što je prošao inicijalni impuls.
Trajno izlaženje signala. Nakon što je prošao inicijalni impuls, još dugo vremena nakon toga,
pa čak i trajno može doći do odašiljanja signala u nekoj neuronskoj skupini. Do toga može
doći ili zbog trajnog vlastitog okidanja neurona (u srcu u sinus-atrijskom čvoru imamo
kardiomiocite koji nisu neuroni i stalno stvaraju akcijske potencijale; po sličnom principu
moglo bi se dogoditi trajno izlaženje signala iz nekih neurona) ili zbog trajnih reverberacijskih
signala. Primjer trajnog izlaženja signala su ritmički signali iz respiracijskog centra. Drugi
primjer su signali u neuronima ili neuronskim skupinama koji su bitni za pamćenje i trajno
pamćenje.
S obzirom na to da neki neuroni imaju mogućnost i naknadnog odašiljanja pulsa, a i trajnog
odašiljanja pulsa, mora postojati osiguranje da živčani sklopovi u tim neuronskim skupinama
budu stabilni, da se ne otme kontroli i da se ne dogodi da velike neuronske skupine počnu
trajno odašiljati akcijske potencijale što može imati velike posljedice; takav primjer je
epilepsija. Zbog toga postoje inhibicijski sklopovi koji sudjeluju u regulaciji stabilnosti živčanih
sklopova. Drugi regulacijski mehanizam je sinaptički zamor: zbog ili automatske kratkoročne
prilagodbe osjetljivosti ili zbog dugoročnih promjena broja receptora sinapse ne mogu
unedogled stvarati nove receptorske potencijale i na taj način se regulira stvaranje akcijskih
potencijala u postsinaptičkim neuronima, pogotovo poslije inicijalnog podražaja.

Tjelesni osjeti. Somatosenzorička skupina osjeta. To su osjeti opipa i položaji koji se zajedno
zovu mehanoreceptivni osjeti, a osjetila koja ih primaju mehanoreceptivna osjetila. Zatim
receptori i osjeti za toplo i hladno koji se ubrajaju u termoreceptivna osjetila/osjete. I konačno
nociceptivna osjetila ili osjetila za bol koji reagiraju na oštećenje tkiva. Skupinu
somatosenzoričkih osjetila/osjeta možemo podijeliti i na drugi način, prema mjestu s kojeg
oni dolaze: imamo one koji dolaze s površine tijela, eksteroreceptivni. Zatim oni koji dolaze s
mjesta relativno blizu površini tijela, ali dublje od eksteroreceptivnih, to su proprioceptivni
osjeti koji donose informacije o fizičkom stanju tijela kao što su položaj, tetivni i mišićni osjeti,
tlak na tabane i ravnoteža. Zatim visceralni iz unutrašnjih organa. I konačno najdublji, duboki,
iz dubokih tkiva (fascija, kosti) koji prenose osjet dubokog tlaka, boli i vibracije.
Mehanoreceptivni osjeti, receptori i osjetila. U njih se ubrajaju opip i položaj. Podvrste opipa
su dodir, tlak, vibracija i škakljanje. Podvrste položaja su statični položaj i brzina pokreta. Sve
podvrste opipa imaju iste receptore: receptori za dodir su u koži i neposredno ispod nje, za
tlak su receptori nešto dublje, za vibraciju različiti receptori različite frekvencije, a za
škakljanje i svrbež su receptori slobodni živčani završetci koji se brzo prilagođuju. Isti
receptori znači da funkcioniraju na istom principu: slobodni živčani završetci, živčani
završetci uklopljeni u posebne strukture: Meissnerovo tjelešce, Merkelove ploče, završni
organ dlake, Ruffinijev završni organ i Pacinijevo tjelešce. Oni se mogu razlikovati prema
sposobnosti prilagođavanja, adaptacije. Pacinijeva tjelešca adaptiraju se najbrže, nešto
sporije, ali i dalje brzo se adaptiraju Meissnerova tjelešca i završni organ dlake, a najsporije
se adaptiraju Merkelove ploče i Ruffinijeva tjelešca. Nakon što se oni aktiviraju, nakon što u
njima nastane receptorski signal, onda u slučaju da je potencijal dovoljno velik, dolazi do
stvaranja akcijskog potencijala koji se onda istim aksonom, kojem pripadaju živčani
završetci, prenosi dalje prema SŽS. On se prenosi kroz dva različita sustava. Prvi sustav je
sustav dorzalna kolumna - medijalni lemnisk. Modaliteti osjeta opipa koji se prenose tim
sustavom su dodir i to njegove fine varijante, fazni osjeti vibracija, pomicanje po koži, položaj
iz zglobova i tlak. Drugi je anterolateralni sustav i njime se prenose mehanoreceptivni osjeti
grubi dodir i tlak, škakljanje i svrbež te spolni osjeti, ali i drugi osjeti, bol i temperatura. Sustav

106
dorzalna kolumna - medijalni lemnisk i anterolateralni sustav dobili su ime po dijelovima
kralježnične moždine u kojima se ti aksoni nalaze. Sustav dorzalna kolumna - medijalni
lemnisk čine aksoni koji dolaze s periferije, ulaze u kralježničnu moždinu kroz stražnje
korijene (kao i svi osjetni živci) i onda kroz dorzalne kolumne, stražnje dijelove kralježnične
moždine se dalje uspinju prema mozgu. Kod anterolateralnog sustava aksoni se nalaze u
prednjem dijelu, antero i u lateralnom dijelu pa se zove anterolateralni sustav. Sustav
dorzalne kolumne - medijalni lemnisk: živčani završetak koji je ujedno i mehanoreceptor;
tijelo tog aksona nalazi se u pseudounipolarnim stanicama blizu stražnjeg korijena, u
ganglijima stražnjeg korijena i onda druga strana tog aksona ulazi u stražnje korjenove i kroz
stražnju stranu kralježnične moždine se uspinje prema mozgu; nigdje nema sinapsi ni
prekapčanja. Prva sinapsa na daljnjem putu je u produženoj moždini gdje se nalazi tijelo
drugog neurona u tom putu. Akson tog drugog neurona na koji se prenosi prvi signal prelazi
na suprotnu stranu produžene moždine i dalje se penje prema sljedećoj strukturi gdje se vrši
prekapčanje i to je talamus. Taj snop aksona iz jezgre produžene moždine (do talamusa)
zove se medijalni lemnisk. U talamusu se vrši prikapčanje na sljedeći neuron čiji aksoni
završavaju u kori velikog mozga, i to u primarnoj somatosenzoričkoj kori zato što se na ovaj
način prenose tjelesni, somatosenzorički osjeti, u tjemenom režnju, u postcentralnoj vijuzi.
Kod anterolateralnog sustava početna situacija je slična: živčani završetak koji je završni dio
aksona, pseudounipolarne stanice u ganglijima stražnjeg korijena, drugi dio aksona ulazi
kroz stražnje korijenove u sivu tvar kralježnične moždine i tu se događa prvo prekapčanje,
prvi prijenos signala na sljedeći neuron; tijelo drugog neurona u anterolateralnom sustavu
nalazi se u stražnjim korijenovima kralježnične moždine. Na toj razini kralježnične moždine
aksoni tog neurona će prijeći na drugu stranu i onda će se prednjim ili lateralnim dijelom
kralježnične moždine, anterolateralno dalje penjati prema mozgu. Na tom putu,
anterolateralnim dijelom kralježnične moždine proći će i produženu moždinu i doći će sve do
talamusa, na tom putu neće se nigdje prekapčati, nego će prvo sljedeće prekapčanje biti
opet u talamusu, na sljedeći neuron čiji će aksoni završiti u primarnoj somatosenzoričkoj kori.
Snop aksona koji će spajati kralježničnu moždinu i talamus zove se spinotalamički trakt; on
može biti lateralni i anteriorni - anterolateralni. Jedan dio signala iz dubokih reeceptora,
recimo mišićnih vretena, ipak neće završiti u primarnoj somatosenzoričkoj kori, nego će
završiti u malom mozgu pa se to zove spinocerebelarni trakt.
Primarna somatosenzorička kora nalazi se u vijuzi koja se nalazi odmah iza centralne brazde
sulcus centralis pa se zove postcentralna vijuga. Ta kora prima sve somatosenzoričke
osjete. Dalje se iz primarne somatosenzoričke kore prenose signali u asocijacijsku
somatosenzoričku koru ili područje koja se nalazi iza primarne, u parietalnom režnju; sve je u
parietalnom ili tjemenom režnju. Somatosenzorička kora može se podijeliti na dva dijela,
područje I i područje II. U području I je izražen prostorni raspored tijela, to su Brodmanova
područja 1, 2 i 3 i to područje mozga izrazito je dobro proučeno. Točno određeni dio
primarne somatosenzoričke kore prime signale iz točno određenog dijela tijela. Najveći dio
zauzimaju somatosenzorički osjeti s područja glave i ruke. To je neocortex ili isocortex koji
ima 6 slojeva, signali ulaze u sloju IV. To si možemo zamisliti kao okomite neuronske
stupiće; jedan stupić neurona zadužen je za obradu i primanje točno određenog modaliteta
osjeta, potom ga obrađuje i šalje dalje u sekundarna somatosenzorička područja. Funkcije
primarne somatosenzoričke kore su točna lokalizacija osjeta, fino stupnjevanje tlaka, točna
procjena mase/težine predmeta, procjena oblika predmeta ili stereognozija te prepoznavanje
građe materijala. Kako se znaju te vrlo specifične funkcije? Kad je dotični dio moždane kore
oštećen, dolazi do ispada funkcije i vidi se koja funkcija je ispala iz funkcije.
Signali iz primarne somatosenzoričke kore se dalje šalju u somatosenzorička asocijacijska
područja koja su zadužena za amorfosintezu: prepoznavanje složenih predmeta opipom,
neregistriranje suprotne strane tijela i predmeta. U sustavu dorzalna kolumna - medijalni

107
lemnisk signali se ponašaju isto kao i općenite neuronske skupine, ali ovdje dominira
divergencija u istom tračku i lateralna inhibicija zbog povećanja kontrasta u zamjećivanju
prostornog rasporeda i to na svim sinaptičkim razinama.
Drugi modalitet mehanoreceptivnih osjeta/osjetila, nakon dodira, osjet je podražaja. Tu
razlikujemo osjet statičkog položaja i osjet brzine (promjene) položaja što se naziva
kinestezija. Sinonimi su statička i dinamička propriocepcija. Prenosi se sustavom DK - ML.
Receptori: Pacinijeva tjelešca, Ruffinijevi završetci, mišićna vretena i zglobni receptori.
Sljedeći modalitet somatosenzoričke skupine osjeta je bol, odnosno receptori su nociceptori.
On ima zaštitnu svrhu, prepoznavanje oštećenja tkiva i ukalnjanja uzorka oštećenja tkiva.
Razlikujemo dvije vrste boli. Jedna je brza bol, ona je oštra, akutna i nastaje kod površinskog
oštečenja. Druga je spora bol koja je žareća, mukla i pulzirajuća. Receptori se zovu
nociceptori: radi se o slobodnim živčanim završetcima koji reagiraju na različite mehaničke
podražaje, ali mogu reagirati i na toplinske i na kemijske podražaje: oni su i mehanoreceptori
i termoreceptori i kemoreceptori. Uzroci osjeta boli su toplina/visoka temperatura, upala
povezana s lučenjem bradikinina, ishemija (laktat) i mišićni grč. Oni se ne adaptiraju ili se
vrlo sporo adaptiraju. Zbog toga se mogu pojačano stimulirati pa može nastati hiperalgezija.
Signali se dalje u SŽS prenose anterolateralnim sustavom. AL sustav ima snop aksona koji
ide iz kralježnične moždine gdje je prvo prekapčanje do talamusa pa se zove spinotalamički
trakt. Razlikujemo dva takva trakta: jedan je neospinotalamički, a drugi je
paleospinotalamički trakt. Neospinotalamički trakt prenosi brzu bol, vlakna su A-delta i
neurotransmiter je Glu. Paleospinotalamički trakt prenosi sporu bol, vlakna su sporija, C
vlakna, neurotransmiter je tvar P i odlika mu je da je bol u takvom sustavu slabo lokalizirana.
Osim u primarnoj somatosenzoričkoj kori velikog mozga (koji zadužen za interpretaciju boli),
dio signala završava i na nižim razinama mozga: u moždanom deblu i retikularnoj formaciji
koji služe pri zamjećivanju boli.
S obzirom na sustav hiperalgezije, moramo imati sustav koji će regulirati taj neugodni osjet.
Tako postoji endoanalgezijski sustav, sustav za nadzor boli. Njegove najvažnije komponente
su periakveduktalna i periventrikularna siva tvar, jezgra rade i retikularna
paragigantocelularna jezgra i kompleks za inhibiciju boli u stražnjim rogovima kralježnične
moždine. Neurotransmiteri su enkefalini, endorfini koji čine endogeni opijatni sustav koji
djeluje na opioidne receptore, te serotonin. Analgezijski sustav na razini kralježnične
moždine: u anterolateralnom sustavu je prvo prekapčanje nociceptivnih aksona koji donose
signal iz periferije i tu se kao neurotransmiter izlučuje tvar P. Međutim, tu već imamo neke od
analgezijskih neurona koji mogu izlučivati ili endogene opioide ili inhibicijski neurotransmiter
Gly u interneuronima i na taj način regulira prijenos signala dalje.
Odražena bol. Mi osjećamo bol u jednom dijelu tijela, a bolni podražaj ne dolazi iz tog dijela
tijela. Najpoznatiji primjer je da pri oštećenju srca i kod srčanog infarkta, bol se osjeća u
lijevoj ruci. To se događa zato što aksoni koji dolaze iz neurona srca prenoseći osjet boli
spajaju se na isti neuron u stražnjim rogovima kralježnične moždine na koji se spajaju i
signali boli iz ruke. Tada zapravo mozak ne zna je li signal boli došao iz srca ili je došao iz
ruke pa ima osjet i u području srca i u području ruke. Ulazna vlakna konvergiraju na prvoj
razini prekapčanja u AL sustavu.
Zadnji somatosenzorički osjet je osjet temperature, odnosno topline i hladnoće. Različiti
podmodaliteti tog osjeta su: smrzavajuće, ledeno, hladno, indiferentno, toplo, vruće, vrelo.
Receptori reagiraju na promjenu temperature, a manje reagiraju na stalnu temperaturu. Izvor
receptorskog potencijala je promjena intenziteta metabolizma tog živčanog završetka.
Razlikujemo receptore za hladno, receptore za toplo i receptore za bol koji mogu biti

108
podraženi krajnjom toplinom ili hladnoćom. Prijenos tih signala ide AL sustavom, paralelno
vlaknima boli. Receptori su slobodni živčani završetci.
Kemijski osjeti. Tu se ubrajaju osjet okusa i osjet mirisa.
Osjetilo okusa. Receptori kojima osjećamo okus nalaze se na i oko jezika, u usnoj šupljini i
nešto manje u orofarinksu i oni se nazivaju okusni pupoljci. Okusne pupoljke čine
receptorske stanice, odnosno okusne stanice s porom te sustentakularne stanice. Na njih se
vežu živčani završetci, a ti aksoni dalje prenose nastali akcijski potencijal prema SŽS. Danas
postoji najmanje 13 vrsta okusnih stanica, 13 primarnih kemijskih receptora: 2 koja reagiraju
na Na, 2 koja reagiraju na K, 1 koji reagira na Cl-, jedan koji reagira na adenozin i inozin,
jedan na glutamat i protone, 2 na određene kemijske stvari koje izazivaju slatko i 2 na
određene kemijske tvari koje izazivaju gorko. Postoji 5 primarnih osjeta okusa: kiselo, slano,
slatko, gorko i umami. Umami je zadnji opisan, to je vrlo ugodan okus i ti receptori su
osjetljivi na glutamat. Većina okusnih pupoljaka je smještena na jeziku ili vrlo blizu jezika i to
u posebnim strukturama jezika koje se zovu papile. Postoje 3 vrste papila: papile valate su
najšire i nalaze se na stražnjem dijelu jezika; fungiformne ili gljivaste papile nalaze se
sprijeda; filiformne ili folijatne ili nitaste papile nalaze se na samom vršku jezika. Na rubovima
papila, između stanica mnogoslojnog pločastog neorožnjelog epitela nalaze se okusni
pupoljci.
Nastanak receptorskog potencijala. Na vrhu receptorske stanice nalaze se receptori na koje
se vežu neke tvari, molekule, različitie ovisno o podvrsti okusa. Receptori na membrani
mogu biti vezani uz drugi glasnik (metabotropni) ili mogu sami biti ionski kanali (ionotropni
receptori) i oni uzrokuju promjenu: ili ulazak iona u stanicu ili aktivacija drugog glasnika
uzrokuje receptorski potencijal koji dovodi do otpuštanja Ca2+ i neurotransmitera u prvu
sinaptičku pukotinu pa se aktivira akcijski potencijal u tom okusnom živcu. Kod osjeta slanog
još se ne zna koji se neurotransmiter otpušta. Kod osjeta kiselog neurotransmiteri su
serotonin, GABA i noradrenalin. Kod osjeta slatkog i gorkog neurotransmiteri su ATP i acetil-
kolin.
Tri su živca koja prenose akcijske potencijale, koji nastanu prijenosom navedenih
neurotransmitera, u SŽS. Tijela neurona o čijim se aksonima radi nalaze se u ganglijima uz
mozak. To su gangliji sedmog moždanog živca ili genikulatni ganglij, zatim ganglion
petrosum devetog moždanog živca i ganglion nodosum desetog moždanog živca. Druga
strana njihovih aksona (radi se o pseudounipolarnim neuronima) završava u mostu
moždanog debla, u sivoj tvari koja se zove nucleus tracti solitarii i tu se vrši prvo prekapčanje
na tijela neurona čiji aksoni završavaju u talamusu (kao i oni somatosenzorički osjeti). U
talamusu se događa sljedeće prekapčanje i ono (taj živac valjda) završava u moždanoj kori i
to u petom režnju, insuli, prvo mjesto moždane kore koje prima okusne signale.
Svojstva osjetila/okusa okusa. Ono se adaptira, ima sposobnost prilagodbe. Postoji
preferiranje određenih okusa i vrsta hrane što se naziva afektivna narav okusa; mehanizam
je najvjerojatnije centralni, odnosno iskustvo, ali ovisi i o potrebama jedinke i izboru hrane.
Osjet okusa ovisi o taktilnom osjetu u usnoj šupljini i temperaturi (o somatosenzoričkom
osjetu u usnoj šupljini) i o mirisu. Slatko najbolje osjećamo na vršku jezika, kiselo uz rubove
jezika, slano duž cijelog ruba jezika i gorko najbolje osjećamo na korijenu jezika.
Osjet mirisa. Evolucijski je najstariji. U ljudi je slabo razvijen i slabo proučen. Jako je
subjektivan i izražena je afektivna narav mirisa: svaka osoba preferira određenu vrstu mirisa.
Smatra se da je važniji u izboru hrane od okusa. Receptori se nalaze u gornjem dijelu nosne
šupljine u području koje se zove njušna membrana. Tu se nalaze neuroni mirisa, mirisni ili
olfaktorni neuroni čiji jedan kraj je razgranat i on služi kao receptor, a drugi kraj ide kroz

109
ploču etmoidne kosti prema mozgu u strukturu koja se zove olfaktorni bulbus i tu se onda
prekapča na sljedeće neurone. Izgled njušne membrane: između normalnih epitelnih stanica
nalaze se njušne stanice, olfaktorne, koje su zapravo bipolarni neuroni: imaju akson s jedne i
druge strane, prolaze kroz kribriformnu ploču etmoidalne kosti do olfaktornog bulbusa i tu se
prekapčaju na sljedeće neurone. Strukture u kojima se događa prvo prekapčanje zovu se
glomeruli. U njušnoj membrani nalaze se i potporne stanice te Bowmanove žlijezde. Njušne
stanice se podražuju različitim molekulama koje se zovu odoranti. Odoranti podražuju
receptore koji su vezani uz G-protein i aktiviraju druge glasnike te se tako stvara receptorski
potencijal. Primarnim osjetima mirisa smatraju se kamforni, mošusni, cvjetni, mentolni,
eterski, jetki i truli. Svojstva osjeta mirisa su afektivna narav mirisa, niski prag podražaja,
stupnjevanje jakosti mirisa i brza adaptacija koja nastane zbog povratnog signala iz centra
na granularne stanice.
Nakon što su podražene olfaktorne stanice, bipolarni neuroni prenose podražaj na druge
stancie koje se zovu mitralne stanice čiji aksoni idu prema SŽS, a granularne stanice primaju
povratne signale i zadužene su za adaptaciju. Signali i aksoni završavaju u različitim
dijelovima mozga, u nižim dijelovima mozga kao što su hipotalamus i talamus, i u moždanoj
kori; dobar dio signala završava ili prolazi kroz limbički korteks, a dio kore u kojem također
završavaju signali pripada arhikorteksu i paleokorteksu.
Tri skupine signala prijenosa u SŽS koji prate tri puta. Jedan je vrlo, vrlo stari njušni sustav ili
medijalno njušno područje; završava u septalnim jezgrama i čine ga osnovni njušni recepti.
Drugi je manje stari njušni sustav ili lateralno njušno područje; zaduženo je za automatsku i
dijelom naučenu kontrolu unosa hrane; to su uglavnom dijelovi limbičkog korteksa. Treći su
novi njušni putovi, talamus i orbitofrontalni korteks koji su vjerojatno zaduženi za svjesnu
analizu mirisa.

Anatomija oka i fiziologija vida. Oko čini očna jabučica i okolni pridruženi dijelovi. S medijalne
ili nosne strane i s lateralne strane nalaze se očni kutovi: medijalni ili nazalni i lateralni ili
temporalni očni kut. Pridruženi ili akcesorni organi su obrva (supercillium), vjeđa (palpebra
superior et inferior, gornja i donja vjeđa), suzni aparat (apparatus lacrimalis) te vanjski očni
mišići. Glavni dijelovi vjeđe: s unutrašnje strane prema oku je spojnica (conjunctiva), prema
dolje ili gore je trepavica (cillium), u sredini je vezivna ploča koja se zove tarsus, a ima i
žlijezde, tarzalne žlijezde (glandulae tarsales) koje izlučuju masni gusti sekret koji se zove
meibum [majbum]. Suzni aparat čine suzna žlijezda (glandula lacrimalis), suzna vrećica
(saccus lacrimalis) i kanal koji spaja oko, odnosno očnu šupljinu, orbitu s nosnom šupljinom
(canalis nasolacrimalis). Vanjski očni mišići su ravni očni mišići (mm. recti) kojih ima 4, gornji
(superior), donji (inferior), lateralni (lateralis) i medijalni (mediakis); i dva kosa mišića (mm.
obliqui) gornji i donji.
Presjek vjeđe: izvana je prekriva koža, ispod je potkožno tkivo pa poprečno-prugasti mišić m.
orbicularis oculi. U sredini je vezivna ploča tarsus. Dalje prema unutra su glandulae tarsalis
koje izlučuju meibum, gušći sekret koji sprječava prelijevanje suza iz oka prema van. S
unutrašnje strane je sluznica koja se zove spojnica ili konjunktiva. Na gornjem kraju donje
vjeđe, odnosno na donjem kraju gornje vjeđe nalaze se dlake, odnosno trepavice ili cilije.
Suzni aparat. Suzna žlijezda nalazi se s gornje strane i lateralno. S medijalne ili nazalne
strane nalaze se dva suzna kanalića, canaliculus lacriamlis superior et inferior. Kanalići su
spojeni na suznu vrećicu, nazolakrimalna vrećica; ona se nastavlja na canalis nasolacrimalis
ili ductus nasolacrimalis koji se otvara u donji nosni hodnik.

110
Vanjskih očnih mišića ima 6, 4 ravna i 2 kosa. Ravni mišići se nalaze po jedan sa svake
strane: jedan gore (m. rectus superior), jedan dolje (m. rectus inferior), jedan s medijalne
strane (m. rectus medialis) i jedan s lateralne strane (m. rectus lateralis). Gore je i gornji kosi
mišić, m. obliqus superior, a dolje je donji kosi mišić, m. obliqus inferior. Oni služe okretanju
oka u različitim smjerovima. Gornji kosi mišić prolazi kroz jedan valjak koji se zove trochlea i
hvata se na gornju površinu očne jabučice i njega inervira IV. moždani živac nervus
trochlearis. Ravni lateralni mišić inervira VI. moždani živac, n. abducens, koji je dobio ime po
tome što kad se mišić kontrahira, oko gleda u stranu, odnosno abducira. Ostala 4 vanjska
očna mišića inervira III. moždani živac n. oculomotorius.
Pregled očne jabučice (bulbus oculi). Očna jabučica je kuglasta struktura. Ima svoju stijneku
koja ima tri sloja i ima unutrašnjost koja je ispunjena različitim komponentama. Vanjska ili
fibrozna ovojnica (tunica fibrosa bulbi) najvećim je dijelom neprozirna i zove se bjeloočnica
(sclera), osim u prednjem dijelu gdje je prozirna i tu se zove rožnica (cornea). Srednja očna
ovojnica zove se tunica vasculosa bulbi ili uvea. Ona ima u najvećem dijelu žilnicu
(choroidea), zatim u prednjem dijelu prelazi u šarenicu (iris). Šarenica u sredini ima otvor,
zjenicu (pupilla). Ima i zrakasto tijelo (corpus ciliare) u srednjem dijelu. Unutrašnji sloj očne
ovojnice zove se tunica interna bulbi. Najvećim dijelom sastoji se od mrežnice (retina), a
manjim dijelom od pigmentnog epitela cilijarnog tijela i šarenice. U unutrašnjosti oka imamo i
leću (lens ili lentis) i suspenzorni aparat leće. Dijelovi unutrašnje očne šupljine su prednja i
stražnja očna šupljina. Tunica vasculosa bulbi je u najvećem dijelu žilnica, u srednjem dijelu
je cilijarno tijelo, a u prednjem dijelu je šarenica. U unutrašnjosti šupljine očne jabučice nalazi
se leća i njezin suspenzorni aparat kojim je ona spojena s cilijarnim tijelom. Šupljina u
unutrašnjosti očne jabučice dijeli se na stražnji dio i na prednji dio. Stražnja očna šupljina
ispunjena je materijalom koji se zove staklasto tijelo (corpus vitreum; staklovina). To je dio
iza leće. Prednja očna šupljina je dio ispred leće; ona ima još jednu pregradu, šarenicu: dio
ispred šarenice zove se prednja očna sobica, a dio iza šarenice, a ispred leće zove se
stražnja očna sobica. Sa stražnje strane se na očnu jabučicu spaja vidni živac i unutar njega
krvne žile. Očnu jabučicu opskrbljuje arteria ophtalmica, ogranak arteriae carotis internae,
završava s arterijom centralis retinae.
Cilijarno tijelo izgleda kao prsten oko leće i ono je spojeno premo suspenzornih ligamenata s
lećom. Cilijarno tijelo se može podijeliti na (cilijarni) prsten i na (cilijarne) nastavke; iznutra je
to mišić, glatki mišić, m. ciliaris. Kako se on kontrahira i relaksira, tako se dođaga
akomodacija oka, gledanje na blizinu i daljinu. Cilijarni mišić oblikuje cilijarne prstenove i
nastavke. U unutrašnjosti oka imamo još dva glatka mišića, oba se nalaze u šarenici: m.
sphincter pupillae, mišić koji sužava pupilu, aktivira ga parasimpatikus, te m. dilatator
pupillae koji širi zjenicu, aktivira ga simpatikus.
Kut između irisa i rožnice ili kornee zove se iridokornealni kut, angulus iridocornealis. Tu se
nalazi vaskularna struktura Schlemmov kanal: kroz njega se tekućina koja ispunjava prednju
očnu šupljinu, očna vodica (po sastavu slična izvanstaničnoj tekućini), apsorbira i odvodi u
vene, odnosno krvožilni sustav.
Fiziologija vida. Riječ je o osjetu kojim percipiramo i receptiramo svjetlo. Svjetlo su EM
valovi, dio spektra EM valova. Receptori se nalaze na mrežnici. Signal se od receptora
prenosi u SŽS gdje se prima i obrađuje.
Prvi dio fiziologije vida je dovođenje svjetlosti do receptora kroz očnu jabučicu. Svjetlost
prolazi kroz rožnicu, kroz prednju očnu šupljinu koja je ispunjena očnom vodicom pa kroz
zjenicu, zatim kroz leću pa kroz staklasto tijelo dok ne dođe do receptora na mrežnici. Slika
koja dolazi na receptore je smanjena i obrnuta. Optičko tijelo koje vrši konvergenciju zraka
svjetlosti zove se konveksno ili pozitivna leća. Optičko tijelo koje vrši divergenciju zraka

111
svjetlosti zove se konkavno ili negativna leća. Dioptrija je (zastarjela) mjerna jedinica za
jakost leće. Jakost leće je recipročna vrijednosti žarišne duljine leće. Žarišna duljina leće je
udaljenost žarišta od središta leće. Žarište ili fokus je točka na optičkoj osi kroz koju prolaze
sve zrake svjetlosti što padaju na leću paralelno otpičkoj osi. Ukupna lomna jakost cijele
opčne jabučice je 59 dioptrija. Kako je indeks loma zraka 1, mogu se izračunati indeksi loma
pojedinih dijelova oka. Glavni dio loma zraka svjetlosti događa se na granici zrak - rožnica
zbog najveće razlike u indeksima loma. Jedini dio koji može mijenjati svoju lomnu jakost je
leća i ona će to činiti prema potrebi u procesu koji se zove akomodacija oka: promjena lomne
jakosti leće radi promjene žarišne duljine, odnosno gledanja na blizu ili na daleko. Pri tome
pomažu cilijarno tijelo, suspenzorni ligamenti i leća. Cilijarno tijelo s cilijarnim mišićem treba
zamisliti kao prsten oko leće koji se može ili kontrahirati (pa se promjer smanjuje,
suspenzorni ligamenti se opuštaju i leća bude više ispupčena i jače lomi zrake svjetlosti) ili
relaksirati (promjer je veći, suspenzorni ligamenti su nategnuti, izdužuju leću i smanjuju njenu
lomnu jakost i smanjuju lom zraka svjetlosti). Ako gledamo daleko, cilijarni mišić je relaksiran,
promjer oko leće je veći, suspenzorni elementi su istegnuti i izdužuju leću, smanjuju njenu
zakrivljenost i smanjuju lomnu jakost. Kad gledamo blizu, cilijarni mišić se kontrahira, smanji
se promjer oko leće, ligamenti se zbog toga opuste i leća se ispupći i poveća svoju lomnu
jakost i lom zraka svjetlosti.
Dalekovidnost ili hiperopija i kratkovidnost ili miopija. Normalno stanje je emetropija. Kod
dalekovidnosti ili hiperopije je očna jabučica prekratka, žarište pada iza mrežnice i ne vidimo
na blizu. Suprotno je kod kratkovidnosti ili miopije: očna jabučica je preduga, žarište pada
ispred mrežnice i ne vidimo na daleko. Kod kratkovidnosti, kad je očna jabučica preduga,
moramo produljiti lom zraka svjetlosti i to pomoću konkavnih leća koje imaju negativnu
žarišnu duljinu i povećanje se označava negativnom dioptrijom. Kod dalekovidnosti, kad je
očna jabučica prekratka, moramo smanjiti žarište pa se koriste konveksne leće ili plus leće
za korekciju. Prezbiopija ili staračka dalekovidnost nastane starenjem kad leća promijeni svoj
sastav, kad nema više toliko elastičnih materijala ni tekućih dijelova pa se ne može više
toliko prilagođavati gledanju na blizinu, ne može se ispupčiti i nismo više sposobni gledati na
blizinu, nego samo na daljinu. Astigmatizam je poremećaj kod kojeg je u više ravnina
poremećen fokus i to najčešće zbog poremećaja u rožnici. Tu trebaju složenije leće za
korekciju.
Uloga zjenice (otvor unutar šarenice). Oko je zapravo sustav zastora s promjenjivim otvorom
koji može mijenjati svoj promjer i na taj način se regulira količina svjetlosti koja ulazi u oko. S
druge strane, regulira se dubinska oštrina: najveća udaljenost na koju se objekt može
pomaknuti, a da se i dalje jasno vidi. Što je zjenica uža, to je veća dubinska oštrina.
Pojam oštrine vida znači razlikovanje točkastih izvora svjetlosti. Najveću oštrinu ima mjesto
na mrežnici koje se zove Fovea centralis, dio je žute pjege. Oštrinu vida omogućava lomni
sustav koji dovodi sliku u fokus, a isto tako su bitni i veličina i gustoća receptora.
Dubina vida je određivanje udaljenosti objekata. To se ostvaruje na temelju veličine poznatih
objekata; mi imamo pohranjenu percepciju veličine poznatih objekata: ako vidimo nekakav
novi objekt, mozak nesvjesno uspoređuje veličinu nepoznatih predmeta s veličinom poznatih
predmeta. Drugi način je paralaksa: okretanjem glave i mjenjanjem položaja slike na retini
možemo odrediti dubinu vida: bliži objekti kod okretanja glave brzo mijenjaju položaj slike na
retini. Treći način je stereopsija: to je binokularno gledanje, gledanje s oba oka; binokularna
paralaksa.
Kod uske zjenice, bez obzira na to gdje je fokus, može se bolje postići oštrina vida,
razlikovanje točkastih izvora svjetlosti, nego kod široke zjenice gdje jasnu sliku imamo samo

112
u uskom području mrežnice. Na mrežnici, da bismo dvije točke mogli razlikovati, zrake koje
upadaju moraju biti razmaknute najmanje 2 mikrometra.
Receptori se nalaze na mrežnici. Unutrašnji sloj očne jabučice nije građen samo od
receptora, nego je građen od čitavog niza stanica, ima više slojeva stanica i međustaničnog
tkiva. Sloj najbliže unutrašnjosti oka su aksoni vidnog živca, aksoni ganglijskih stanica. Oni u
jednom području mrežnice koje se naziva slijepa pjega kreću prema izlazu iz očne jabučice.
U području slijepe pjege nema receptora. Receptorski sloj nalazi se kao drugi najudaljeniji od
središta očne jabučice, odnosno kao drugi najbliži površini očne jabučice. Od njega je dalje
još pigmentni sloj u kojem se nalazi pigment melanin. Između sloja aksona vidnog živca,
odnosno ganglijskih stanica i dva završna sloja nalazi se još nekoliko slojeva, ne treba im
pamtiti nazive. Sloj najbliže površini očne jabučice je pigmentni sloj s pigmentom melaninom.
Zatim slijedi sloj receptora i onda slijedi čitav niz stanica: ganglijske stanice, bipolarne
stanice, horizontalne stanice, amakrine stanice. Na kraju slijedi sloj vlakana vidnog živca (u
unutrašnjosti očne jabučice). Područje žute pjege ili makule: pigmentni i receptorski sloj je
najbliži dolazećim zrakama svjetlosti.
Receptori se nalaze u drugom, receptorskom sloju. Zovu se štapići i čunjići. To su dvije vrste
stanica; neki ih ubrajaju u posebne vrste neurona iako nemaju tipične karakteristike neurona.
Štapići i čunjići su elektromagnetski receptori. Oni sadrže tvar koja se razgrađuje pri
izlaganju svjetlu, odnosno mijenja svoju konformaciju. Na taj način dolazi do promjene
receptorskog potencijala koji se dalje pretvara u sljedećim stanicama u akcijski potencijal i
prenosi u SŽS. To je osnovni princip fotokemije vida. Svjetlost dopire iz unutrašnjosti očne
jabučice, prolazi sve slojeve, dolazi do štapića i čunjića. Jedan dio se tu apsorbira na
štapićima i čunjićima, a drugi dio svjetlosti dopire do pigmentnog sloja. Zadaća pigmentnog
sloja s melaninom je da apsorbira svu preostalu svjetlost koja se ne apsorbira na
receptorima i da sprječi refleksiju zraka svjetlosti nazad.
Štapići i čunjići građeni su po sličnom principu. Sastoje se od nekoliko dijelova: od
sinaptičkog tjelešca, od jezgre, od unutrašnjeg segmenta i od vanjskog segmenta u kojem se
nalaze diskovi s vidnim pigmentima. Osnovna osobina štapića je da su oni receptori za
slabiju svjetlost, za gledanje pri mraku i za razlikovanje crno - bijelo, ima li svjetla ili nema.
Čunjići su receptori za boje. Štapići su dobili ime po vanjskom segmentu koji ima oblik valjka.
Čunjići su dobili ime prema dijelu, vanjskom segmentu koji ima oblik konusa ili čunja. U
vanjskom segmentu imamo diskove s vidnim pigmentom. Nakon njega slijedi unutrašnji
segment s ostalim staničnim organelima kao što su mitohondriji. Nakon toga je dio koji sadrži
jezgru i na kraju je sinaptičko tjelešce gdje se nalaze granule s transmiterom koji će se dalje
izlučiti u sinapsu prema sljedećem neuronu. Dio mrežnice najoštrijeg vida, fovea centralis,
središnji dio žute pjege ima gotovo samo čunjiće. Raspored štapića je veći u nazalnom i
temporalnom dijelu. Dio gdje nema ni štapića ni čunjića zove se slijepa pjega: na tom mjestu
u očnu jabučicu ulaze i izlaze krvne žile i vidni živac. U ostalim dijelovima, osim u Fovei
centralis, ima vrlo malo čunjića, a dominiraju štapići.
Osim po obliku vanjskog segmenta i diskova s vidnim pigmentom štapići i čunjići razlikuju se
po vidnom pigmentu. Vidni pigment u štapićima se zove rodopsin, a vidni pigment u
čunjićima zove se iodopsin. I jedan i drugi se sastoje od proteinskog dijela koji se u štapićima
zove skotopsin, a u čunjićima fotopsin, te od vidnog pigmenta koji se zove retinal. Kad
dolaze EM valovi, oni će djelovati na konformaciju rodopsina i iodopsina i promijenit će
konformaciju i proteinskog dijela i retinala što će dalje uzrokovati slijed reakcija. U štapićima,
rodopsin će se pod utjecajem svjetla promijeniti kroz niz stadija koje ne treba pamtiti; na
kraju će cis-retinal prijeći u trans-retinal i onda će se odvojiti od skotopsina (proteinskog
dijela rodopsina). Kasnije će se trans-retinal pod djelovanjem enzima izomeraze vratiti natrag
u cis-oblik u kojem se ponovno može spojiti sa skotopsinom i tvoriti rodopsin. Rodopsin tada
113
ponovno može ući u ovaj ciklus. Vitamn A (trans-retinol) bliski je rođak vidnom pigmentu
retinalu i može prijeći u retinal i zato je vitamin A važan za normalan vid. Dalje, kod odvajanja
trans-retinala doći će do aktivacije bliskog proteina koji se zove transducin koji je jedna vrsta
G-proteina koji će aktivirati enzim fosfodiesterazu koja pocijepa cGMP u 5'-GMP. Blizu se
nalaze Na+ kanali koji su kontrolirani preko cGMP, kanali kontrolirani ligandom, cGMP. Ako
ima puno cGMP, natrijski kanali bit će otvoreni i Na+ će ulaziti u stanicu i stanica će se
depolarizirati. Ako nema cGMP, kanali će biti zatvoreni, Na+ neće ulaziti u stanicu i stanica
će biti hiperpolarizirana. Dakle, kod izlaganja svjetlu, količina cGMP, kad je aktiviran ovaj
sustav koji dovodi do aktiviranja fosfodiesteraze koja prevodi cGMP u 5'-GMP, količina
cGMP je manja, Na+ kanali su zatvoreni i stanica je u stanju hiperpolarizacije. U mraku, Na+
kanali su otvoreni zbog visoke razine cGMP. Izlaganjem svjetlu događa se hiperpolarizacija
stanice. Promjena receptorskog potencijala nakon izlaganja svjetlu: kad je u stanici
depolarizacija, na području neurosinaptičkog tjelešca otpuštat će se neurotransmiter, kao što
je to i u neuronima. Neurotransmiter je u ovom slučaju glutamat i to inhibicijski za sljedeće
neurone, a to su bipolarne stanice, i dalje nema slanja signala u SŽS. To se događa kad
nema svjetla. Kad ima svjetla, događa se hiperpolarizacija. U hiperpolarizaciji nema
otpuštanja Glu, nema inhibicije bipolarnih stanica i onda one mogu dalje stimulirati sljedeće
stanice u nizu, ganglijske stanice i nastat će impuls koji ide prema SŽS.
Kao i kod drugih receptora i osjeta možemo govoriti o adaptaciji. Adaptacija na
svjetlo/podražaj i adaptacija na tamu/izostanak podražaja. Osjetljivost kod adaptacije na
mrak: čunjići se brže prilagođavaju na mrak od štapića, ali štapići se prilagođavaju jače.
U slučaju čunjića je u osnovi sve jednako. Imamo tri vrste čunjića: tzv. plave čunjiće, zelene
čunjiće i crvene čunjiće. Proteinski vidni pigment zove se iodopsin u čunjića. Iodopsin se
sastoji od proteinskog dijela koji se zove fotopsin i od vidnog pigmenta retinala. Postoje tri
tipa fotopsina, tip I, II i III. Prema tome imamo i tri vrste čunjića, crvene, zelene i plave. Njih
odlikuje osjetljivost na točno određene raspone valne duljine svjetlosti, na određeni dio
vidnog spektra. Što znači kad vidimo primjerice narančastu boju? Kod narančaste boje su
podraženi 99% crveni čunjići, 42% zeleni čunjići i ništa plavih čunjića. Takvu kombinaciju
mozak interpretira kao narančastu boju. Slično, kod žute boje, podraženo je 83% zelenih i
83% crvenih čunjića pa se ta kombinacija podraženosti interpretira kao žuta boja. Poremećaj
gubitka sposobnosti razlikovanja boja zove se daltonizam. Tablice kojima ispitujemo
osjetljivost na boje zovu se Ishiharine tablice.
Sljedeće stanice u nizu su bipolarne stanice koje dalje prenose signal na ganglijske stanice
čiji aksoni čine vlakna vidnog živca, II. moždanog živca.
Dakle, kod izlaganja svjetlu nema otpuštanja Glu, inhibicijskog neurotransmitera, bipolarne
stanice nisu inhibirane, one su uključene, prenose dalje signal na ganglijske stanice koje su
isto uključene i onda signal dalje ide vlaknima vidnog živca, aksonima ganglijskih stanica u
SŽS.
U osnovnom dijelu aksona vidi se ekscitacija, provođenje akcijskog potencijala; u okolnim
aksonima vidi se lateralna inhibicija. Funkciju lateralne inhibicije imaju horizontalne stanice:
one imaju funkciju izoštravanja vida, odnosno sužavanja signala, da signal bude iz što
manjeg broja čunjića/štapića, odnosno pojačanje vidnog kontrasta.
Amakrinih stanica ima otprilike 30 vrsta, ali njihova funkcija nije tako dobro poznata, smatra
se da imaju funkciju usmjeravanja i raščlambe vidnih signala.
Ganglijske stanice. Otprilike 100 milijuna štapića i 3 milijuna čunjića konvergira na 1,6
milijuna ganglijskih stanica. Konvergencija i razlika u konvergenciji štapića i čunjića utječe na
vidnu oštrinu. Što je veća konvergencija, to je manja vidna oštrina. Kod štapića je manja

114
vidna oštrina, a kod čunjića je veća vidna oštrina jer nema gubitka u konvergenciji signala.
Imamo 3 vrste ganglijskih stanica: W, X i Y (za pojedine modalitete vida, brzine).
Nakon toga dalje slijede neuroni vidnog puta, odnosno prijenos signala. Vidne putove imamo
nove koji idu do primarne vidne kore (slično kao i kod somatosenzoričkih putova koji idu do
primarne somatosenzoričke kore) i stare vidne putove koji idu u niže dijelove mozga:
hipotalamus, mesencefalon, gornje kolikule i talamus. Stari vidni putovi služe za korekciju
pokreta očne jabučice, akomodaciju i slično. U vidnom korteksu razlikujemo primarnu vidnu
koru (strijatni korteks) i sekundarna vidna područja. Na tom putu imamo neurone vidnog
puta. Prvim neuronima smatraju se štapići i čunjići. Drugi su bipolarne stanice, treći su
ganglijske stanice. Aksoni ganglijskih stanica završtavaju u talamusu (kao i svi
somatosenzorički signali), i to u dorzalnoj lateralnoj genikulatnoj jezgri. Talamus je osjetni
relej, završni stadij prije nego što signali dođu u završnu koru.
Signali idu vlaknima, aksonima ganglijskih stanica iz jednog i drugog oka i taj dio zove se II.
moždani živac ili n. opticus. Signali su podijeljeni na one iz jedne ili druge polovice vidnog
polja, lijevu i desne polovice vidnog polja. Iz svakog oka dolazi signal iz lijeve i desne
polovice vidnog polja. S obzirom na to da moždane polutke funkcioniraju na taj način da su
prilagođene obradi informacija samo s jedne strane, ti signali se na nekom mjestu moraju
odvojiti, odnosno moraju se spojiti tako da signali s jedne polovice, lijeve polovice vidnog
polja dođu na desnu stranu, a signali s desne polovice vidnog polja dođu na lijevu stranu. To
djelomično križanje dolazi se na mjestu koje se zove chiasma nervi optici, ona je blizu
hipofizi. Nakon toga dalje imamo aksone na jednoj strani sa suprotnog dijela vidnog polja,
aksoni završavaju u talamusu. Taj dio između hijazme i talamusa naziva se tractus opticus.
Nakon toga, u talamusu se vrši prekapčanje signala i aksoni tih stanica završavaju u
primarnoj vidnoj kori. Taj snop aksona zove se radiatio optica.
Ispitivanjem vidnog polja bolesnika, ako postoji ispad u vidnom polju, možemo pretpostaviti
na kojem mjestu vidnog puta se nalazi oštećenje: je li u području n. opticusa, u područja
tractusa opticusa, u području hijazme n. optici ili u području vidne kore. Signali iz oka -
aksoni vidnog živca - chiasma n. optici - tractus opticus - talamus - radiatio optica.
Signali dolaze u vidnu koru. Vidna kora nalazi se u području zatiljnog režnja. Dijeli se na
primarnu vidnu koru i na sekundarnu vidnu koru/sekundarna vidna područja. Primarna vidna
kora nalazi se oko brazde koja se zove fissura calcarinea. Primarni vidni korteks je
neokorteks ili izokorteks sa 6 slojeva stanica. Zadržana je prostorna organizacija s mrežnice.
Zadržanja je i funkcionalna organizacija: u okomitim neuronskim stupićima (jedan stupić
zadužen je za informaciju signala iz točno određene lokacije štapića) i mrljasta područja za
boje (područja su mrljasto raspoređena). Nakon primarnog vidnog korteksa signali idu u
sekundarni vidni korteks koji je zadužen za analizu vidnih informacija, oblik, položaj, kretnje i
druge vidne pojedinosti te za analizu boja.
Postoji nekoliko vrsta ganglijskih stanica; iz njih dolaze aksoni. Iz X ganglijskih stanica dolaze
aksoni koji prenose vrlo točne informacije, odnosno informacije visoke vidne oštrine u
parvocelularne neurone u talamus. Oni ulaze u stupiće koji su zaduženi za boju.
Magnocelularni put ide iz Y ganglijskih stanica zadužen je za razlikovanje crno-bijelo,
informacije iz štapića.
Pokreti očiju. 6 vanjskih mišića. Osnovna funkcija kretnji mišića je da se predmeti dovode i
zadržavaju u fokusu. Inerviraju ih tri moždana živca: III., IV. i VI. IV. moždani živac n.
trochlearis inervira gornji kosi vanjski očni mišić. VI. moždani živac n. abducens inervira
vanjski lateralni ravni očni mišić. Ostala 4 mišića inervira III. moždani žvac n. oculomotorius.
Postoje različiti pokreti očiju. Fiksacijski pokreti su osnovni pokreti, njima dovodimo i

115
zadržavamo predmete u fokusu; oni mogu biti hotimični i takvi dolaze iz motoričkih dijelova
moždane kore; mogu biti i nehotimični koji dolaze iz starog dijela vidnog puta kome pripada
dio mesencefalona koji se zove gornji kolikuli (colliculi superiores). Postoje neprekidni pokreti
očiju, nesvjesni, polagano skretanje ili nagli trzajni pokreti. Pokreti očiju kod kretanja zovu se
optokinetički pokreti. Postoje pokreti praćenja te okretanje galve i očiju. Za voljne fiksacijske
pokrete signali dolaze iz voljnih motoričkih područja moždane kore i idu prema jezgrama triju
moždanih živaca. Signali nevoljnih fiksacijskih pokreta dolaze jednim dijelom iz i oko vidnog
korteksa pa onda iz gornjih kolikula pa idu u jezgre triju moždanih živaca. Put iz frontalnog
režnja (gdje se nalaze voljna motorička područja) do gornjih kolikula koje se nalaze u
tectumu mesencefalona zove frontotektalni put. Put iz vidnog korteksa u gornje kolikule zove
se okcipitotektalni ili okcipitokolikularni put.
Akomodacija je pod kontrolom autonomnog ŽS. Radi se o mijenjaju lomne jakosti leće i
količine ulaznog svjetla. Mišić u leći je m. ciliaris, a zjenica ima m. sphincter et m. dilatator
pupillae. Para simpatikus vlaknima III. moždanog živca inervira m. ciliaris (bitan je za
akomodaciju i gledanje na blizinu) i inervira m. sphincter pupillae (uzrokuje suženje zjenice,
miozu). Simpatikus kojem je ishodište u TH1 i TH2 segmentu kralježnične moždine inervira
m. dilatator pupilale, uzrokuje midrijazu. Parasimpatikus uzrokuje suženje, a simpatikus
širenje sjenice. Simpatikus je povezan sa strahom i odgovorom na stres, fight or flight
response, "u strahu su velike oči", simpatikus širi zjenicu.
Uho ili auris. Uho možemo podijeliti na vanjsko uho, srednje uho i unutrašnje uho. Vanjsko
uho sastoji se od uške (auricula) i od vanjskog zvučnog ili slušnog hodnika (meatus
acusticus externus). Vanjsko uho završava membranom koja se zove bubnjić (membrana
tympani). Uška služi za skupljanje zvučnih valova koji se provode vanjskim zvučnim
hodnikom do bubnjića. U vanjski služni hodnik ceruminalne žlijezde izlučuju masni gusti
sekret koji se zove cerumen. Srednje uho je jedna šupljina (cavum tympani) u kojoj se nalaze
slušne košćice i mišići. Srednje uho je povezano s nazofaringsom, najgornjim dijelom
ždrijela, preko cijevi koja se zove tuba auditivia Eustahii ili tuba auditoria, Eustahijeva cijev.
Unutrašnje uho sadrži koštani i membranski labirint.
Uška je hrskavica. Na njoj se nalaze izbočine: izbočina s prednje strane ulaza u vanjski
zvučni hodnik zove se tragus; nasuprot njoj je antitragus; na vanjskom rubu gore nalazi se
helix; donji dio zove se ušna resica. Bubnjić je rastegnuta membrana. S vanjske strane
prekriven je mnogoslojnim pločastim orožnjelim epitelom, stratum cutaneum; zatim je sloj
vezivnog tkiva i s unutrašnje strane je sloj sa sluznicom, stratum mucosum. Bubnjić je većim
dijelom napet pa se taj dio zove pars tensa, a samo manjim dijelom nije napeta membrana,
pars flaccida.
Srednje uho je šupljina s trima slušnim košćicama. To su čekić (maleus), nakovanj (incus) i
stremen (stapes), one su međusobno povezane zglobovima. Tu se nalazi i tetiva mišića koji
zateže bubnjić ili m. tensor tympani. Također, tu imamo još jedan mišić m. stapedius čija se
tetiva veže na stapes. Košćice su povezane ligamentima s okolnim koštanim strukturama,
temporalnom kosti. Ulaz u tubu auditivu Eustahii koja ide prema nazofaringsu. Vidi se i
udubina koja se zove okrugli prozorčić (fenestra rotunda): to je drugi kraj gdje završava
membranski labirint pužnice. Drugi prozorčić nalazi se na početku tamo gdje se stremen ili
stapes veže na zid bubnjišta prema unutarnjem uhu.
Unutrašnje uho sastoji se od koštanog labirinta. Bitan je dio koštanog labirinta koji se zove
pužnica (cochlea). Taj koštani labirint se nalazi u temporalnoj ili sljepoočnoj kosti. Unutar
koštanog labirinta su mekše strukture s endolimfom i perilimfom koji čine membranski
labirint. Pužnica ili cochlea je duha 3cm i 2,5 puta je zavijena oko svoje osi koja se zove
columella ili modiolus, koštano središte. Tu se nalazi i drugi dio koštano-membranskog

116
labirinta gdje se nalaze polukružni kanalići (o tome više u idućem predavanju kod ravnoteže).
U membranskom labirintu koji se nalaze unutar koštanog nalaze se dva prostora:
perilimfatični prostor ispunjen perilimfom i endolimfatični prostor ispunjen endolimfom. Oni su
međusobno odvojeni s nekoliko membrana. Membranski dio uklopljen je u koštani dio, u
pužnicu.
Fiziologija sluha. Sluh kao modalitet osjeta bazira se na recepciji i percepciji zvučnih valova.
S obzirom na to da se radi o valovima, receptori koji zamjećuju valove su mehanoreceptori.
Dvije su osnovne karakteristike koje opisuju modalitet sluha i koje receptori zamjećuju:
frekvencija i intenzitet, odnosno amplituda valova. Frekvencija ovisi o valnoj duljini; postoje
više i niže frekvencije. Intenzitet uvjetuje hoće li zvuk biti tiši ili glasniji. Osnovna veličina
kojom mjerimo zvuk su decibeli: oni označavaju logaritamski odnos izmjerenog tlaka zvuka
prema referentnom tlaku zvuka.
Zvučni valovi koji nastanu u okolini, izvan uha, prenose se do uha, skuplja ih uška i prenose
se kroz vanjski zvučni hodnik do bubnjića. Dalje se prenose na sustav slušnih košćica. To je
sustav mehaničkog provođenja kroz zrak. Nakon što dođu u unutrašnje uho, onda se
prenose na perilimfu, kroz tekućinu. Onda vibracije rekućine registriraju receptori i pretvaraju
se u električne impulse i prenose se u SŽS u primarnu slušnu koru velikog mozga.
Prijenos do unutrašnjeg uha. Višestruko se povećava ukupna sila zvučnih valova i to otprilike
22 puta; to se događa zbog sustava poluga slušnih košćica: različite površine na
komponentama poluge pa je ukupna izlazna površina manja nego što je ulazna površina i
onda se sila povećava 1,7 puta; isto tako, to se događa zbog razlike u površini bubnjića i
stapesa, povećava se 17 puta. Drugi razlog zašto se povećava sila je razlika u inerciji zrak i
endolimfa: veća je inercija u području endolimfe pa je potrebna i veća sila; endolimfa
uzrokuje veće vibracije membrane na kojoj se nalaze receptori nego što bi činio zrak. Zbog
velikog povećanja ukupne sile potrebna je zaštita od inicijalno prejakih zvukova. Tu ulogu
ima mišić u srednjem uhu koji se veže na stapes, m. stapedius koji na neki način stabilizira i
sprječava da stapes prenese prejake tlakove zvučnih valova na unutrašnje uho. M. tensor
tympani uzrokuje pojačanu ukočenost košćica i pojačano napinje bubnjić. Tako se amplituda
prejakih zvukova ne prenosi u potpunosti na unutrašnje uho. Posljedica svih ovih
mehanizama je sprječavanje pozadinske buke: svi zvukovi koji nisu bitni ne prenose se na
unutrašnje uho.
Stapes prenosi vibracije zvučnih valova na perilimfatični prostor koji ispunjava jedan dio
koštanog labirinta, pužnice i to vanjski dio. Unutrašnji dio ispunjava endolimfa. Perlimfatički
dio podijeljen je na dva dijela: jedan se zove scala vestibuli, to je dio koji je povezan s
ovalnim prozorčićem, to je gornji dio membranskog dijela; drugi dio je scala tympani i
završava s okruglim prozorčićem, to je donji dio. U sredini, prostor ispunjen endolimfom zove
se scala media. U području scale mediae završavaju ogranci VIII. moždanog živca, njegovog
dijela n. cochlearis koji dolazi kroz koštani labirint. U scali medii nalazi se receptor za zvuk u
strukturi koja se zove spiralni Cortijev organ.
Još jednom, pužnica je pojam koji opisuje koštani labirint. Unutar koštanog labirinta nalazi se
membranski labirint. Membranski labirint ima tri skale: scala media ispunjena endolimfom,
njezin sinonim je ductus cochlearis; oko nje se nalaze scala vestibuli i scala tympani koje su
ispunjene perilimfom. Skale su odvojene membranama. Membrana koja odvaja scalu
vestibuli od scale medie zove se Reissnerova membrana. U području scale medie nalazi se
Cortijev organ. S medijalne strane u scalu mediu dolaze niti osmog moždanog živca, a s
vanjske strane se nalazi posebna vaskularna struktura, stria vascularis, koja ima ulogu u
opskrbi Cortijeva organa krvlju. Membrana koja odjeljuje scalu tympani od scale medie zove

117
se bazilarna membrana. Cortijev organ leži na bazilarnoj membrani; njenim titranjem se
receptorske stanice podražuju.
Zvučni valovi, vibracije zvučnih valova prenose se preko stapesa na ovalni prozorčić. Tu se
nalazi scala vestibuli ispunjena perilimfom (perilimfa je jedan oblik izvanstanične tekućine),
vibracije se prenose na perilimfu, perilimfa vibrira, pritišće scalu mediu, vibracije se prenose
na scalu tympani koja s druge strane vibrira. Scala tympani završava okruglim prozorčićem,
fenestra rotunda. Zbog titranja perilimfe s jedne i druge strane, počet će titrati i bazilarna
membrana i onda će početi titrati i receptorske stanice.
Dakle, titranje nastane zbog potiskivanja i vraćanja tekućine između prozorčića, ovalnog i
okruglog. To dovodi do potiskivanja bazilarne membrane. Putujući valovi zvuka najviše
vibriraju na onom mjestu bazilarne membrane gdje je prirodna frekvencija rezonancije. Kako
idemo od početka, fenestre ovalis, do vrha koji se zove helicotrema, tako se povećava
duljina vlakana i smanjuje se debljina vlakana što dovodi do smanjenja krutosti: tako svi
dijelovi udaljeni od fenestre ovalis će titrati nižom frekvencijom, odnosno njihova prirodna
frekvencija rezonancije bit će niža nego kod dijelova bazilarne membrane koji su bliže
fenestri ovalis. Titranje će se zaustaviti na onome dijelu, na određenoj udaljenosti od fenestre
ovalis, na kojem je prirodna frekvencija rezonancije. Prirodne frekvencije rezonancije padaju
od ovalnog (i okruglog) prozorčića prema vrhu pužnice koji se zove helicotrema. Frekvencije
se smanjuju jer se smanjuje krutost bazilarne membrane. Raspored frekvencija duž bazilarne
membrane prenosi se sve do primarne slušne kore.
Nakon što se dogodi titranje bazilarne membrane, kako se podražuju receptorske stanice?
Receptorske stanice nalaze se unutar strukture u području scale medie ili ductusa
cochlearisa, ta struktura zove se Cortijev organ. To je receptorski organ koji stvara živčane
impulse kao reakcija na titranje bazilarne membrane. Sastoji se od 1500 slušnih osjetnih
stanica s dlačicama. Slušne osjetne stanice na površini imaju stereocilije ukopane u gel,
odnosnu u pokrovnu membranu (membrana tectoria). Razlikujemo dvije vrste osjetnih
stanica. Jedne su vanjske, njih ima 3 - 4 puta više, a njihova osnovna funkcija je nadzor
osjetljivosti unutrašnjih osjetnih stanica, ugađanje unutrašnjih te skraćivanje i regulacija
stupnja ukrućenosti - potporna uloga. Druge su unutrašnje, one su bitnije receptorske
stanice; na njima završava otprilike 90% živčanih vlakana VIII. moždanog živca. Živčani
završetci spojeni su na bazalni dio osjetnih stanica, a na vrhu se nalaze stereocilije. Između
vanjskih i unutrašnjih osjetnih stanica s dlačicama nalaze se i brojne potporne stanice. Sve
zajedno čini Cortijev organ: vanjske i unutrašnje osjetne stanice s dlačicama te potporne
stranice. Titranjem bazilarne membrane i micanjem tektorijalne membrane dolazi do pomaka
stanica s dlačicama, odnosno njihovih stereocilija. One su mehanoreceptori. Kao posljedica
pomaka cilija javlja se promjena receptorskog potencijala, potencijala osjetnih stanica.
Tekućina koja okružuje Cortijev organ, endolimfa, jedina je izvanstanična tekućina u kojoj
imamo obrnut odnos koncentracija natrija i kalija u odnosu na "normalnu" IST. U normalnoj
IST imamo više natrija i manje kalija, tako je i u perilimfi koja okružuje endolimfatički prostor.
U endolimfi je obrnuto: natrija ima manje, a kalija ima više!
Deformacijom dlačica, kao posljedica titranja, dolazi do promjene propusnosti kalijevih
kanala. Koncentracija kalija u endolimfi veća je nego u osjetnoj stanici. Kalij zbog otvaranja
kalijevih kanal ulazi u stanicu i kalij je taj koji uzrokuje promjenu potencijala receptorske
stanice, i to uzrokuje depolarizaciju. Depolarizacija uzrokuje otvaranje kanala kalcija, ulazak
kalcija u stanicu i otpuštanje mjehurića s neurotransmiterom prema završetcima aksona VIII.
kranijalnog živca. Ne zna se još točno o kojem se neurotransmiteru radi, pretpostavlja se da
bi mogao biti glutamat.

118
Postoje različite teorije zašto je u endolimfi više kalija nego u stanicama. Jedna od njih kaže
da je prijenos kalija na način kako se u tom prostoru događa ne zahtijeva veliku količinu
energije, odnosno opskrbu krvlju stanica sa dlačicama zato što nije potrebna Na-K-ATPaza
koja bi radila gradijent koncentracije kalija. Da je normalna situacija, da je veća koncentracija
natrija nego kalija, trebala bi Na-K-ATPaza koja zahtijeva puno energije i zahtijevala je da
blizu Cortijevog organa postoje krvne žile, kapilare ili arteriole, i onda bi se njihovim
pulziranjem pri dotoku krvi stvaralo dodatno titranje bazilarne membrane koje bi remetilo
titranje koje nastane zbog prijema zvučnih valova izvana. Zbog toga se evolucijski razvilo
tako da nije potrebna Na-K-ATPaza tako da je najbliža vaskularna struktura udaljena od
bazilarne memrbane i zove se stria vascularis; ona je odgovorna za ubacivanje K+ u
endolimfu i povećavanje njegove koncentracije u endolimfi. Oko Cortijevog organa nema
kapilara ni titranja krvnih žila koje bi narušilo kvalitetu recepcije zvuka izvana.
Ako se stereocilije pomaknu u jednom smjeru, kalijski kanali se otvaraju, a ako se pomaknu
u drugom smjeru, kalijski kanali se zatvaraju.
Razlikovanje pojedinih zvukova. Prema frekvenciji: to je načelo mjesta, na kojem mjestu
bazilarne membrane će se podražiti stanice s dlačicama, koje je mjesto prirodne rezonantne
frekvencije. Prostorni raspored prirodnih rezonantnih frekvencija održava se do SŽS, do
primarne slušne kore. Zvukove razlikujemo i prema glasnoći. Glasnoću određuje amplituda
titranja, a to će odrediti broj podraženih stanica. I ovdje vrijedi princip prostorne sumacije.
Zvukove razlikujemo i prema promjeni jakosti.
Nakon što je nastao receptorski potencijal, stvorio se neurotransmiter koji se prenosi na
akson i nakon što je nastao akcijski potencijal, akcijski potencijal, živčani signal prenosi se
dalje u SŽS. To je slušni put. Važne strukture slušnog puta su kohlearna jezgra koja se
nalazi u produženoj moždini, na nju se spajaju aksoni i prenose signal na tijela neurona u
kohlearnoj jezgri. Nakon toga je gornja olivarna jezgra u mostu i produženoj moždini. Zatim
je jezgra lateralnog lemniska u mostu. Zatim su donji kolikuli u mezencefalonu. U talamusu i
metatalamusu je medijalna genikulatna jezgra. I na kraju slušni korteks. To su sve mjesta na
kojima se mogu vršiti prekapčanja s prethodnog neurona.
Događa se križanje strana, s lijeve na desnu i obrnuto, na 3 mjesta. Prvo mjesto je
trapezoidno tijelo u produženoj moždini. Drugo mjesto je lateralni lemnisk (kod
somatosenzoričkih impulsa bio je medijalni lemnisk). Treće mjesto su donji kolikuli u
menzencefalonu (gornji kolikuli su vezani uz vidni put). Tu ima i brojnih kolateralnih signala.
Cijelim putem se održavaju prostorni obrasci. I ovdje je kao i kod vidnog puta izraženo
izoštravanje duž puta koje se postiže lateralnom inhibicijom.
Tijela neurona čiji aksoni završavaju na receptorskim stanicama s dlačicama nalaze se u
spiralnom gangliju. Jedan akson završava na receptorskim stanicama s dlačicama, a drugi
završava na kohlearnim jezgrama u produženoj moždini.
Primarna slušna kora nalazi se u području sljepoočnog režnja. Sekundarna ili asocijacijska
slušna kora nalazi se oko primarne. Točnije, to je supratemporalna ploha temporalne vijuge i
režnja. Primarni slušni korteks je neokorteks ili izokorteks. Održane su tonotopske mape,
prostorni raspored. Primarni slušni korteks vrši raščlanjivanje svojstava zvuka, visinu, smjer
zvuka... Razlikuje obrace tonova i slijeda zvučnih informacija. Lokalizira izvor zvuka. Smjer
određuje na temelju razlike u vremenu ulaska zvuka i jakosti zvukova u oba uha. Sekundarni
ili asocijacijski slušni korteks je zadužen za interpretaciju značenja zvukova.

119
PREDAVANJE 10: MOTORIČKA I INTEGRATIVNA
NEUROFIZIOLOGIJA; LIMBIČKI SUSTAV I HIPOTALAMUS;
AUTONOMNI ŽIVČANI SUSTAV – SRŽ NADBUBREŽNE
ŽLIJEZDE; MOŽDANI PROTOK I CEREBROSPINALNA
TEKUĆINA
Motorička neurofiziologija. U općem planu organizacije živčanog sustava razlikujemo
senzorički dio, integrativni dio i motorički dio. Motorički dio naziva se još i skeletna motorička
os živčanog sustava. Riječ je o svim neuronima i njihovim aksonima, putovima koji su
uključeni u eferentni dio signala koji dolaze iz SŽS i zaduženi su za kretnje skeletnih mišića,
za njihovu kontrakciju. Motoričke kretnje možemo podijeliti na više načina. Podjela prema
utjecaju volje je na voljne motoričke kretnje i motoričke kretnje bez utjecaja volje. Iako su
tradicionalno kretne skeletnih mišića voljne, postoje neke kretnje skeletnih mišića koje nisu
pod utjecajem naše volje. Druga podjela je prema vrsti i opsegu, odnosno svrsi kretnje:
motoričke kretnje koje su usmjerene na podupiranje tijela protiv sile teže (za održavanje
uspravnog stava i stava koji omogućuje kretanje) i cilju usmjerene kretnje (njima se
uglavnom bave distalniji skeletni mišići na udovima).
I kod motoričke neurofiziologije postoji hijerarhijska struktura kao što postoji i kod
senzoričkog dijela živčanog sustava. Završni zajednički put odnosno razina kralježnične
moždine; silazni putovi koji se sjedinjuju na razini kralježnične moždine, dijele se na
piramidne i ekstrapiramidne; moždano deblo; mali mozak; bazalni gangliji; veliki mozak. Na
najvišoj razini je moždana kora, na nižim razinama su bazalni gangliji, mali mozak, dijelovi
moždanog debla, a na najnižoj razini su kralježnična moždina. Svi su oni dobro međusobno
povezani.
Najviša razina stvara složene planove prema individualnim namjerama i komunikaciji s
neuronima srednje razine putem "zapovjednih" neurona. Ona obuhvaća područja vezana uz
memoriju i emocije, suplementarno motoričko područje i asocijacijska područja. Srednja
razina pretvara planove u veći broj manjih motoričkih programa, koji određuju uzorak
aktivacije neurona, i u potprograme za kretnje individualnih zglobova. Tu su uključeni i neki
dijelovi moždane kore, posebno senzorimotorički korteks, još više su uključeni mali mozak,
bazalni gangliji i neke jezgre moždanog debla. Najnižu razinu čine dijelovi moždanog debla i
kralježnične moždine. U moždanom deblu nalaze se završni neuroni koji kontroliraju
kontrakciju skeletnih mišića na licu, odnosno na glavi. Najniža razina određuje napetost
određenih mišića i kut zglobova u određenom vremenu neophodne za izvršenje programa i
potprograma sa srednje razine. Najniža razina prima signale s periferije i viših dijelova; ona
je završna razina koja kontrolira kontrakciju određenih mišića.
Kad se treba dogoditi kontrakcija nekog skeletnog mišića, krajnji rezultat je prijenos signala
kroz dva motorička neurona. Prvi motorički neuron zove se gornji motoneuron; tijela gornjih
motoneurona nalaze se u kori velikog mozga, a njihovi aksoni završavaju u prednjim
rogovima kralježnične moždine gdje se prekapčaju na tijelo drugog motoneurona, donjeg
motoneurona. Za skeletne mišiće na glavi aksoni gornjeg motoneurona se prekapčaju na
njihovim jezgrama u moždanom deblu. Imamo dvije vrste gornjih motoneurona:
kortikospinalni gornji motoneuroni čiji aksoni završavaju u prednjim rogovima kralježnične
moždine i kortikobulbarni gornji motoneuroni čiji aksoni završavaju u moždanom deblu na
jezgrama kranijalnih živaca. Gornji motoneuroni se u sinapsi spajaju s donjim
motoneuronom. Tijelo donjeg motoneurona nalazi se u prednjim rogovima kralježnične
moždine za mišiće na tijelu, a za mišiće na glavi nalazi se u jezgrama moždanih živaca u

120
moždanom deblu. Njegovi aksoni čine donji motoneuron, on je alfa-motoneuron, ima alfa
živčana vlakna.
Kontrola skeletnih mišića tijela na najnižoj razini, na razini kralježnične moždine i moždanog
debla. U prednjim rogovima kralježnične moždine je motorički dio. Tu se nalaze tijela donjih
motoneurona čiji aksoni idu na periferiju i inerviraju skeletne mišiće. To se isto tako nalazi u
jezgrama motoričkih moždanih živaca u moždanom deblu. Dendriti i tijela donjih
motoneurona primaju signale iz brojnih izvora, na neki način ih spajaju i šalju jedan završni
impuls prema skeletnim mišićima na periferiji. Upravo zbog toga što brojni signali završavaju
na donjim motoneuronima, to sve se zove završni zajednički put motoneurona. Na donjim
motoneuronima završavaju signali: iz proprioreceptora (osjetni signali iz dubljih dijelova
tijela), oni se odnose na signale iz dva senzorička organa/receptora, a to su mišićno vreteno i
Golgijev tetivni organ. Također, na donjim motoneuronima završavaju signali iz interneurona,
to su neuroni koji su između dolazećih signala i donjeg motoneurona (ne završavaju svi
dolazeći signali direktno na tijelu i dendritima donjeg motoneurona, nego dobar dio završava
na interneuronima pa ti interneuroni završavaju na tijelu i dendritima donjih motoneurona) i tu
su signali iz ostalih osjetnih receptora na periferiji, ali i iz silaznih putova, piramidnih i
ekstrapiramidnih.
Ulazni signali iz proprioreceptora su receptori unutar skeletnih mišića. To su mišićno vreteno
i Golgijev tetivni organ. Osnovna gradivna jedinica skeletnog mišića je mišićno vlakno.
Mišićno vreteno je posebna struktura unutar skeletnih mišića koja je građena kao i ostali dio
skeletnog mišića, od mišićnih vlakna. Vlakna koja grade mišićno vreteno zovu se intrafuzalna
mišićna vlakna što znači da su unutar vretena. Normalna vlakna su izvan vretena,
ekstrafuzalna. Imamo dvije vrste intrafuzalnih vlakana: vlakna s jezgrama u vrećici i vlakna s
jezgrama u lancu. Na njima završavaju aksoni čineći neuromuskularnu vezu i to su aksoni
alfa-motoneurona iz prednjih rogova kralježnične moždine. Na intrafuzalnim mišićnim
vlaknima završavaju gama-motoneuroni (eferentna živčana vlakna) koji dolaze isto iz
prednjih rogova kralježnične moždine. Međutim, kako je mišićno vreteno senzorički organ,
ono mora slati signale prema kralježničnoj moždini. Imaju dvije vrste aferentnih živčanih
vlakana: Ia i II. Osnovna funkcija mišićnog vretena: ono dostalja informacije o duljini (Ia i II
živčana vlakna) i brzini promjene duljine mišića (Ia). Eferentna vlakna (gama) koja dolaze iz
kralježnične moždine reguliraju kontrakciju samih intrafuzalnih mišićnih vlakana. Aferentna
vlakna odnose signale u kralježničnu moždinu prenoseći informacije o duljini i brzini
promjene duljine mišića. Eferentna vlakna mogu biti dinamička i statička. Kao rezultat signala
što ih aferentnim vlaknima mišićno vreteno šalje u kralježničnu moždinu, dolazi reakcija iz
kralježnične moždina putem eferentnih motoričkih vlakana. Aferentna vlakna su
proprioceptivna, senzorička. Eferentna vlakna su motorička.
Vidimo cijeli mišić koji ima brojna normalna ekstrafuzalna mišićna vlakna koja su pod
kontrolom alfa-motoneurona (donji motoneuron alfa) iz kralježnične moždine, ali ima i
intrafuzalna mišićna vlakna unutar vretena koja šalju aferentne signale u kralježničnu
moždinu vlaknima Ia i II; kao posljedica toga, mijenja se odašiljanje impulsa u alfa-
motoneuronima, ali se mijenja i odašiljanje signala u gama-motoneuronima (eferentna
vlakna) koji kontroliraju napetost ili kontraktilnost aktina i miozina u intrafuzalnim mišićnim
vlaknima. Do odašiljanja signala iz proprioreceptora, do aktivacije mišićnog vretena dolazi pri
istezanju. Kad se mišićno vreteno i njegova vlakna istegnu, dolazi do odašiljanja signala. Kao
posljedica toga aktiviraju se alfa-motoneuroni i uzrokuju kontrakciju preostalih mišićnih
vlakana. Ona se istegnu kad se cijeli mišić istegne tako da kontrakcijom nastoje vratiti duljinu
mišića na normalu, to je osnovni refleks na istezanje. Kad dolaze signali s gornjih, viših
centara na alfa-motoneurone govoreći im da se trebaju kontrahirati mišići, istovremeno će se
ti signali prenijeti i na gama-motoneurone i na taj način će biti koordinirana kontrakcija

121
intrafuzalnih i ekstrafuzalnih vlakana; to se zove alfa/gama koaktivacija. To se događa kako
bi za sljedeću kontrakciju mišićna vretena i vlakna u mišićnom vretenu bila u optimalnoj
duljini da bi i dalje mogla normalno registrirati promjenu duljine.
U stanjima kad se istegne mišić, i mišićno vreteno, dolazi do odašiljanja aferentnih signala.
Kad se mišić skrati, skrati se i mišićno vreteno i nema odašiljanja signala i onda svaki
sljedeći signal za kontrakciju ne može dobro procijeniti kakva će biti duljina i kakva treba biti
kontrakcija. Zato se uvijek kad se mišić kontrahira i skrati, mišićno vreteno se isto mora
skratiti da bi vlakna i dalje bila istegnuta i da bi i dalje mogla pravilno procjenjivati duljinu
mišića i zato se događa alfa/gama koaktivacija.
Drugi važan organ za propriocepciju je Golgijev tetivni organ. On je jednostavnije
strukturiran, nalazi se u tetivi mišića. Ima samo jednu vrstu aferentnih živčanih vlakana: Ib
koja su inhibicijska. On se aktivira kad se mišić kontrahira. Kad se mišić kontrahira, tetiva se
istegne i aktivira se Golgijev tetivni organ. Kod mišićnog vretena je suprotno: ono se aktivira
kad se mišić istegne, a ne kad se kontrahira. Funkcija Golgijevog tetivnog aparata je da
pruža informacije o napetosti mišića, prilikom kontrakcije na distalnom dijelu i na taj način
sprječava prejako napinjanje mišića, također ujednačava kontraktilnu silu zasebnih mišićnih
vlakana.
Refleksi. Osovna skupina kretnji na najnižoj razini, na razini kralježnične moždine. Oni se
događaju bez utjecaja naše volje. Refleksi s obzirom na broj sinapsi (i neurona) u dotičnom
refleksu mogu biti: monosinaptički, disinaptički i polisinaptički. Najjednostavniji, s jednom
sinapsom, zove se refleks na istezanje. Disinaptički se zove refleks uklanjanja. Receptor na
površini ili u mišiću odašilje signal u kralježničnu moždinu, signal aktivira ili inhibira sljedeći
neuron na nekakvu reakciju.
Najjednostavniji refleks je monosinaptički refleks, refleks na istezanje. On je porijekla
mišićnog vretena. Njegova osnovna funkcija je održavanje mišićnog tonusa. Kad se mišići
kontrahiraju, stisne se i mišićno vreteno i ono u takvom stisnutom stanju, kad njegova
intrafuzalna vlakna nisu istegnuta, ne može pravilno procjenjivati duljinu mišića. Refleks na
istezanje može se podijeliti na dinamički i statički. Dinamički se uglavnom odnosi na
periferne, distalnije dijelove tijela. Najpoznatiji dinamički refleks je patelarni refleks. Statički
služi za održavanje stava tijela. Kod istezanja mišića dolazi do aktivacije mišićnog vretena i
do aferentnih vlakana kroz stražnje rogove kralježnične moždine, prekapčaju se na alfa-
motoneurone u prednjim rogovima i dolazi do kontrakcije ekstrafuzalnog dijela mišića.
Patelarni refleks: istegnemo mišić kvadriceps udaranjem po njegovoj tetivi unutar koje se
nalazi patella; aktivirat će se aferentni neuron, doći će do ekstenzije potkoljenice.
Golgijev tetivni refleks. On sprječava prejako napinjanje mišića. To je ukriženi refleks na
istezanje, jedna varijanta refleksa na istezanje. Nadopunjuje statički refleks na istezanje i
doprinosti održavanju stava tijela. Porijeklom je iz Golgijevog tetivnog organa. Iz Golgijevog
tetivnog organa dolazi aferentni signal u sivu tvar kralježnične moždine i on inhibira mišić iz
čije tetive dolazi signal, a stimulira mišić suprotne skupine koji vrši suprotnu kretnju. Kad se
istegne tetiva, a tetiva se istegne kad se mišić prejako kontrahira, onda ide negativni,
inhibicijski signal koji će inhibirati daljnju kontrakciju dotičnog mišića, ali će stimulirati
kontrakciju mišića suprotne skupine.
Fleksorni refleks ili refleks uklanjanja. Uglavnom se radi o kretnjama fleksije distalnih dijelova
tijela pa se zato tako zove. On je di- ili polisinaptički. Zaštitni je; cilj mu je odmicanje
perifernih dijelova tijela od bolnog podražaja. Često ide sa recipročnom inhibicijom
ekstenzora (na istoj strani), dakle aktiviraju se fleksori u ovom refleksu, a recipročno se
inhibiraju ekstenzori. Često ide i sa ukriženim ekstenzornim refleksom (na suprotnoj strani).

122
Signali ne dolaze iz mišićog vretena ni Golgijevog tetivnog organa, nego najčešće dolaze iz
kožnih receptora za bol ili termoreceptora. Preko interneurona se aktiviraju mišići fleksori koji
će taj dio tijela odmaknuti od bolnog podražaja. Na istoj strani s koje dolazi podražaj dolazi
do inhibicije ekstenzora, a na suprotnoj strani događa se stimulacija ekstenzora i inhibicija
fleksora.
Zaključno o refleksima. Refleksi s ishodištem u mišićnom vretenu (refleksi na istezanje) i
Golgijevom tetivnom organu imaju važnu ulogu u podupiranju tijela protiv sile teže, odnosno
održavanju stava ti.ela; u održavanju stabilnog položaja tijekom motoričkih radnji gdje je
povećana mišićna napetost. Mišićno vreteno ima i važnu ulogu u kretnjama orijentiranima
cilju, i to kao tzv. uspoređivač, komparator mišićne duljine; na taj način se suprotstavlja
naglim promjenama duljine mišića i sprječava neizglađene pokrete. U podešavanju
osjetljivosti mišićnih vretena je važna koaktivacija alfa i gama vlakana motoneurona.
Silazni putovi motoričke kontrole. Na završnu silaznu razinu kralježnične moždine dolaze
signali iz brojnih neurona i brojnih izvora. To su silazni putovi motoričke kontrole. Oni dolaze
iz moždane kore, ali i iz nižih dijelova moždanog debla i drugih dijelova mozga. Silazni putovi
dijele se na dvije velike skupine: piramidne i ekstrapiramidne.
Piramidni put je put koji dolazi iz motoričke kore velikog mozga, i to dominantno iz piramidnih
stanica petog sloja neokorteksa. On završava najvećim dijelom u alfa-motoneuronima, u
tijelima metoneurona ili u prednjim rogovima kralježnične moždine (pa se zove tractus
corticospinalis) ili u tijelima neurona u jezgrama motoričkih živaca u moždanom deblu (pa se
zove tractus corticobulbaris). Njega čine gornji motoneuroni. Osim piramidnih stanica V. sloja
neokorteksa, tu se nalaze još neka vlakna koja mogu dolaziti iz drugih dijelova moždane
kore. 80% aksona prelazi na drugu stranu u piramidama produžene moždine, oni su ukriženi.
Upravo ti ukriženi aksoni vežu se na tijela donjih motoneurona. Ostalih 20% ukriži stranu,
odnosno prelazi na drugu stranu u kralježničnoj moždini, i oni se spajaju na interneurone koji
se vežu na donje motoneurone. Piramidni trakt ima brojne kolaterale u druge motorički važne
dijelove živčanog sustava, u nucleus ruber, u talamus, u retikularnu formaciju i u bazalne
ganglije. Ti signali prolaze uglavnom kroz lateralni dio kralježnične moždine. On je bitan za
fine precizne distalne pokrete.
Ekstrapiramidni put. Ima ih više vrsta. Ime su dobili prema ishodištu s kojeg polaze, a svi su
spinalni jer završavaju negdje na ili blizu donjih motoneurona, ili na interneuronima ili
direktno na donjim motoneuronima. Retikulosponalni ekstrapiramidni put polazi s retikularne
formacije moždanog debla, on je važan za održavanje stava tijela kod kretanja.
Vestibulospinalni polazi iz vestibularnih jezgara moždanog debla, važan je za uspravno
držanje i ravnotežu. Rubrospinalni polazi iz nucleus ruber u mezencefalonu i bitan je za
koordinaciju i voljne kretnje. I tektospinalni ekstrapiramidni put polazi iz tektuma
mezencefalona gdje se nalaze gornji i donji kolikuli i on je bitan za pokrete glave i vrata na
vidne podražaje.
Više razine u kontroli nad motoričkim funkcijama. Kako izgleda kad želimo obaviti neku
motoričku kretnju: prvo imamo ideju, plan koji nastane u sekundarnim motoričkim područjima
kore velikog mozga, ta ideja/plan/informacija šalje se u bazalne ganglije i mali mozak te u
premotorički korteks gdje se nalaze različiti program. Dobiju se povratne informacije u
motorički korteks iz bazalnih ganglija i malog mozga. Na kraju se izvrši kretnja.
Moždana kora i njezina motorička područja. Razlikujemo primarnu motoričku koru,
premotoričko podrudčje i sekundarnu motoričku koru. Primarna motorička kora (MI [em
jedan] ili Brodmanova područje 4) nalazi se ispred centralne brazde u čeonom ili frontalnom
režnju i to u precentralnoj vijuzi. Ona je bitna za izvršenje pokreta. Neuroni nisu vezani uz

123
sam mišić, nego uz pokret. Uz primarnu motoričku koru nalazi se premotoričko područje
(Brodmanovo područje 6) i sekundarna motorička kora (ili suplementarno motoričko
područje, MII, Brodmanovo područje 6 i 8). Sekundarna motorička kora bitno je za
programiranje pokreta, odnosno plan pokreta. Zadržana je somatotopna organizacija: točno
određeni dio ili skupina stanica ili neuronski stupići zaduženi su za točno određene kretnje;
najveći broj neurona ima za kretnje šake i za kretnje na glavi te govor. To je sve izokorteks
sa svojih 6 slojeva. Ishodište signala je u V. sloju, piramidne stanice, ishodište
kortikospinalnih i kortikobulbarnih gornjih motoneurona. U suplementarnom motoričkom
područji i premotoričkom području nalaze se područja za ručne vještine, za rotaciju glave, za
kontralateralne pokrete oka, za formiranje riječi ili vokalizaciju (Brocino [Brokino] područje).
Za izbor riječi bitno je Wernickeovo [Vernikeovo] područje. Područje oko vidnog korteksa
bitno je za fiksaciju očiju.
Kortikospinalni i kortikobulbarni trakt u području velikog mozga čini snop aksona koji se zove
capsula interna, zatim u području mezencefalona čini krakove velikog mozga (pedunculi
cerebri), u području produžene moždine čini piramide i onda se 80% njih ukriži, a 20% dolazi
u kralježničnu moždinu i oni se ukrižavaju na razini kralježnične moždine. Ovi koji su se
ukrižili u produženoj moždini prolaze lateralnim dijelom kralježnične moždine, a ovi koji se u
produženoj moždini nisu ukrižili i promijenili stranu, prolaze ventralnim dijelom kralježnične
moždine.
Oni koji su promijenili stranu u produženoj moždini (80%) u području piramida vežu se
direktno na donje alfa-motoneurone, a oni koji nisu ukrižali stranu u produženoj moždini
(20%) vežu se na intraneurone koji se vežu na alfa-motoneurone. Ovih 80% uglavnom
kontrolira distalne mišiće, a ovih 20% kontrolira proksimalne mišiće.
Ekstrapiramidni putovi. Retikulospinalni počinje u retikularnoj formaciji moždanog debla i
završava u kralježničnoj moždini. Vetibulospinalni počinje u vestibularnim jezgrama mosta
produžene moždine i završava u kralježničnoj moždini. Rubrospinalni počinju u nucleus ruber
mezencefalona. Tektospinalni počinju u području tektuma, gornjih kolikula mezencefalona.
Vestibulospinalni i retikulospinalni put prolaze kroz prednji dio kralježnične moždine, a ostali
prolaze kroz lateralni dio kralježnične moždine. Većina njih veže se ili direktno na donje alfa-
motoneurone ili na interneurone pa na donje alfa-motoneurone.
Moždano deblo. To je mjesto koje je zaduženo za autonomne funkcije, tamo se nalaze važni
centri, centar za disanje, kardiovaskularni sustav, pokrete očiju. Ono je ujedno i postaja za
signale iz viših centara. Na neki način je produžetak kralježnične moždine zato što se tu
nalazi završni zajednički put za motoriku glave i senzorni ulaz za proprioreceptore, analogno
kralježničnoj moždini. Dakle, motorika glave je vezana uz piramidne putove. Isto tako, uz
ekstrapiramidne putove je vezano podupiranje tijela protiv sile teže, odnosno održanje
ravnoteže.
Retikularne jezgre nalaze se u retikularnoj formaciji ponsa i produžene moždine.
Vestibularne jezgre nalaze se isto tako u području ponsa i produžene moždine. Retikularne
jezgre su u području ponsa izvor ekscitacijskih signala retikulospinalnog sustava. Retikularne
jezgre retikularnog sustava produžene moždine su izvor inhibicijskih signala. Vestibularne
jezgre izvor su ekscitacijskih signala i oni završavaju na sivoj tvari kralježnične moždine, u
vestibulospinalnom traktu, ali završavaju i na jezgrama III., IV. i VI. moždanog živca koji
upravljaju kretnjama očiju i taj snop se zove fasciculus longitudinalis medialis. Iz vestibularnih
jezgara do kralježnične moždine i iz vestibularnih jezgara do jezgara kranijalnih živaca.
Osjet ravnoteže - vestibularni aparat. Jezgre moždanog debla važne su u održavanju stava
tijela i ravnoteže. Receptor za osjet ravnoteže je vestibularni aparat koji se nalazi u

124
unutrašnjem uhu. Unutrašnje uho se sastoji od koštanog labirinta - pužnice i od vestibularnog
koštanog labirinta unutar kojeg se nalazi membranski labirint. Vestibularnom aparatu
pripadaju 3 polukružna kanalića od kojih svaki ima proširenje ili ampulu na svojem početku i
imaju 2 proširene strukture: jedna se zove sakulus (sacculus) ili sakul, a druga se zove
utrikulus ili utrikul.
Imamo statički labirint i dinamički labirint. Statički labirint čine utrikul (paralelno s bazom
glave) i sakul (okomito na bazu glave) i oni registriraju promjene položaja glave u odnosu na
gravitaciju i linearnu akceleraciju. Osjetni organi u statičkom labirintu zovu se makule (i
statokonije). Osjetne stanice su isto stanice s dlačicama (imaju stereocilije i jednu veću
kinociliju). Cilije su uronjene u gelatinozni sloj (koji prekriva stanice) na kojem se nalaze
"kamenčići" otoliti građeni od CaCO3 i proteina. Dinamički labirint čine polukružni kanali,
imamo ih 3, prednji, stražnji i lateralni polukružni kanal. Dinamički labirint zadužen je za
zamjećivanje kutne akceleracije, rotacije glave u sve tri prostorne ravnine. Organ u kojem se
nalaze receptorske stanice zove se crista ampullaris i nalazi se u proširenom početnom
dijelu svakog kanalića koji se zove ampula. Osjetne sanice i tu su stanice s dlačicama i isto
su uronjene u gelatinoznu masu, strukturu koja se zove kupula.
Crista ampullaris i makula. Između potpornih stanica nalaze se osjetne stanice s dlačicama i
na njima završava drugi dio vlakana, odnosno aksoni VIII. moždanog živca. Oni su uronjeni u
želatinoznu masu koja se zove kupula (kod criste ampullaris), a kod makule postoje još i
strukture koje se zovu statokonije ili otoliti.
Kako se miče tekućina, endolimfa u membranoznim dijelovima labirinta, tako se pomiću i
dlačice. Ako se dlačice pomiču prema najdužoj dlačici kinociliji, doći će do otvaranja kalijskih
kanala, ulaska kalija u stanicu i depolarizacije. Ako se dlačice pomiču u suprotnom smjeru,
od najduže dlačice, doći će do hiperpolarizacije, odnosno akcijski potencijal se neće prenositi
na aksone VIII. moždanog živca.
Tijela neurona čiji aksoni završavaju na osjetnim stanicama s dlačicama nalaze se u
vestibularnom gangliju. Jedan kraj aksona završava na osjetnim stanicama s dkačicama, a
drug kraj aksona ide u moždano deblo i jednim dijelom završava na vestibularnim jezgrama u
moždanom deblu, a drugim dijelom ide u cerebellum. Iz vestibularnih jezgara ide signal
vestibulospinalnim traktom u kralježničnu moždinu ili ide prema gornjim dijelovima prema
jezgrama III., IV. i VI. moždanog živca kako bi upravljao kretnjama očiju. Vestibularni signali
koji idu u kralježničnu moždinu uglavnom uzrokuju inhibiciju fleksora i aktivaciju ekstenzora
kako bi se tijelo uspravilo, odnosno poduprlo.
Zaključno o podupiranju tijela proziv sile teže i održavanju stava tijela. U to je uglavnom
uključena aksijalna muskulatura, najproksimalnija muskulatura koja je najbliže trupu i
kralježnici. Tu su uključeni uglavnom ekstrapiramidni putovi; nesvjesna kontrola i refleksni
mehanizmi imaju značajnu ulogu. Upravljački program za stav tijela sastavlja se u višim
centrima kao što su bazalni gangliji, a modificira se prema povratnim informacijama iz
vestibularnog sustava, očiju, proprioceptora u vratu i kralježnici te tlačnim receptorima u koži
stopala.
Vetibulookularni refleks: signali iz vestibularnih jezgara utječu na kretnje očnih mišića.
Okretanje glave prema desno, aktivira se endolimfa, vestibularne jezgre, jezgre moždanih
živaca i oči se počinju okretati na suprotnu stranu.
Mali mozak. On određuje vremenski slijed motoričkih aktivnosti, brzo i glatko nadovezuje
jedan pokret na drugi, kontrolira jakosi kontrakcije kad se mijenja opterećenje, nadzire
usklađenost antagonističkih i agonističkih skupina mišića što uključuje obrazac ukopčavanja i
iskopčavanja kontrakcije agonista i antagonista; koordinira. Mali mozak nalazi se dorzalno od

125
moždanog debla i kaudalno od velikog mozga. Izvana ima brojne sitne vijuge koje se zovu
folije. Dijeli se na dvije lateralne polutke ili hemisfere koje spaja središnji dio vermis. Svaka
polutka dijeli se na tri režnja, prednji, stražnji i flokulonodularni režanj. Unutra je bijela tvar
koja izgleda kao drvo život (arbor vitae), a unutar bijele tvari se sa svake strane nalaze po
duboke unutarnje jezgre malog mozga. U samoj kori imamo nekoliko vrsta stanica:
Purkinjeove, Golgijeve, košaraste, zrnate i zvjezdaste stanice. Većina signala koji dolaze u
koru su aferentni, a jedine stanice koje šalju signale van iz kore malog mozga su Purkinjeove
stanice i taj signal je inhibicijski. Ti aksoni završavaju na dubokim jezgrama koje šalju signal
van iz malog mozga.
Purkinjeove stanice jedine su izlazne iz kore i njihovi signali su inhibicijski. Košaraste,
zvjezdaste i Golgijeve stanice također šalju inhibicijske signale, a granularne stanice šalju
ekscitacijske signale.
Ulazna, aferentna vlakna u koru malog mozga su vitičasta i mahovinasta. Vitičasta su
olivocerebelarna dolaze iz oliva produžene moždine i ekscitacijska su za Purkinjeove
stanice, a bitna su za motoričko učenje. Mahovinasta dolaze iz drugih dijelova, dolaze iz kore
velikog mozga preko nuclei pontis, pa se zovu kortikocerebelarna. Mogu biti i
vestibulocerebelarna, iz vestibularnih jezgara. Retikulocerebelarna iz retikularnih jezgara.
Spinocerebelarna iz kralježnične moždine. Ona su ekscitacijska za granularne i Purkinjeove
stanice. Eferentna vlakna iz malog mozga idu iz dubokih jezgara prema talamusu i moždanoj
kori i to iz nuclei dentatus, emboliformis i globosus. U vestibularne jezgre idu iz nucleus
fastigii. U kori malog mozga zadržana je somatotopna organizacija ulaznih signala iz
proprioreceptora i receptora za tlak i dodir.
Mali mozak je pomoću tri kraka, gornji, srednji i donji, spojen s moždanim deblom. Izlazni
signali iz malog mozga dolaze iz dubokih jezgara. Iz nucleus fastigii ide prema vestibularnoj
jezgri. Iz nucleus dentatus ide prema nucleus ruber, prema talamusu i prema korteksu -
cerebelotalamokortikalni trakt.
Evolucijski najstariji dio malog mozga je lobus flocculonodularis ili arhicerebellum
(archeocerebellum). Zatim srednje stari dio je paleocerebellum. Evolucijski najmlađi dio je
neocerebellum. Archicerebellum prima signale iz vestibularnih jezgara pa i iz labirinta: vezan
je uz održanje ravnoteže. Paleocerebellum prima signale iz kralježnične moždine -
spinocerebelarni put. Neocerebellum prima signale iz kore velikog mozga preko ponsa,
preko nuclei pontis. To su aferentni signali. Eferentni signali iz archicerebelluma idu u
vestibularne i retikularne jezgre pa u kralježničnu moždinu ili u pokrete očiju. Eferentni signali
iz spinocerebelluma ili paleocerebelluma idu preko nucleusa dentatusa i nucleusa
emboliformisa u kralježničnu moždinu. Iz neocerebelluma idu eferentni signali premo
talamusa u motorički korteks.
Archicerebellum se još zove i vestibulocerebellum, njemu pripada lobus flocculonodularis.
On je bitan za održavanje ravnoteže aksijalnih skupina mišića. Bitan je za kontrolu ravnoteže
(posebno kod kretanja) i koordinaciju očnih kretnji. On prima informacije iz vestibularnog
aparata i šalje odgovor u odgovarajuće silazne motoričke putove.
Paleocerebellum se još zove i spinocerebellum. Čine ga vermis i medijalni dijelovi hemisfera.
On je bitan za koordinaciju i jedne i druge skupina kretnji, i onih za održavanje stava tijela i
onih k cilju usmjerenih te za korekciju cilju usmjerenih kretnji. Kontrolira proksimalne dijelove
udova. Aferentni signali govore mu kakva je pozicija udova i tonus mišića. Eferentni signali
idu na nucleus ruber i retikularnu formaciju. Na taj način koordinira poziciju i tonus u skladu s
planiranom kretnjom.

126
Neocerebellum se zove i cerebrocerebellum (spojen s korom velikog mozga) ili
pontocerebellum. Čine ga lateralni dijelovi hemisfera. On je zadužen za programiranje cilju
usmjerenih kretnji. On kontrolira kretnje distalnih udova. Aferentni signali dolaze iz kore
velikog mozga, ali ne direktno, nego preko mosta ili ponsa jer se ti signali tamo prekapčaju u
nuclei pontis. Eferentni signali idu u talamus i povratno u moždanu koru. On ima utjecaj na
donje motoneurone (kortikospinalni trakt) u smislu da planira precizne i slijedom određene
volje kretnje.
Spinocerebellum. Aferenti iz cerebralnog korteksa informiraju o namjeri pokreta, a aferenti iz
proprioreceptora informiraju o tijeku pokreta. Spinocerebellum zapravo onda ima funkciju
komparatora i šalje povratnu informaciju u korteks te se pokret podešava.
Cerebrocerebellum zadužen je za planiranje i učenje brzih i složenih motoričkih kretnji za
koje je komparatorska funkcija prespora, kao što su sviranje klavira, gimnastičke kretnje i sl.
Bitan je i za motoričko učenje, poimanje ritma, vremenskih intervala, rješavanje slagalica i
asocijacija.
Kod oštećenja posteriornog režnja malog mozga događa se vrtoglavica, teško stajanjem
cerebelarna ataksija (ataksija znači gubitak koordinacije). Kad su oštećeni ostali dijelovi,
događa se ataksija, hipotomija i asinergija. Kontrola malog mozga je ipsilateralna. Gubitak
koordinacije nastane prvenstveno zbog sporosti reakcije na senzorne informacije o tijeku
pokreta. Tipično za oštećenje malog mozga je da se javlja intencijski tremor, odnosno
drhtanje samo u voljnim kretnjama i nema ga u mirovanju.
Bazne jezgre. U bazne jezgre velikog mozga ubrajaju se nucleus caudatus i nucleus
lentiformis (nju čine globus pallidus i putamen) te amigdala. U širem smislu funkcionalno
njima pripadaju talamus, nucleus subthalamicus i substantia nigra pa se sve zajedno zove
bazalni gangliji.
Bazalni gangliji. Funkcije su im motoričke i to započinjanje i kontrola voljnih kretnji, stvaranje
osnovnih obrazaca kretnji (motoričkih programa u odgovoru na upute iz korteksa),
podsvjesno izvođenje i nadzor složenih naučenih obrazaca pokreta, kognitivna misaona
kontrola nad uzastopnim motoričkim obrascima. Bazalni gangliji povezani su s ostalim
dijelovima mozga koji su bitni u motoričkoj funkciji, sa svim dijelovima motoričke kore, s
talamusa, subtalamusom, substantiom nigrom i moždanim deblom.
Kompleksni neuralni sklopovi koji povezuju bazalne ganglije međusobno i bazalne ganglije s
korteksom čine nekoliko povratnih petlji. Jedna skupina su stimulacijski (ekscitacijski)
sklopovi ili petlje, oni facilitiraju mišićnu aktivnost, posebno na početku voljne kretnje, npr.
ustajanje iz sjedećeg položaja. Druga skupina su inhibicijski sklopovi ili petlje, oni facilitiraju
aktivnost ekscitacijskih sklopova inhibirajući antagonističke mišića i smanjujući tonus mišića
u mirovanju. Petlja korteks -> putamen, izlučuje se neurotransmiter Glu koji djeluje
ekscitacijski. Zatim putamen -> globus palidus djeluje inhibicijski. Gl. palidus -> talamus ->
korteks. Putamen -> substantia nigra -> putamen / caudatus gdje se izlučuje inhibicijski
neurotransmiter dopamin.
Funkcionalno, prema Guytonu, postoje 2 sklopa. Jedan je sklop putamena koji je bitan za
izvršenje naučenih složenih obrazaca motoričkih kretnji; uglavnom je ispod razine svijesti,
podsvjesno, pisanje slova, rezanje škarama, zabijanje čavala, bacanje lopte u koš,
vokalizacija... Ulazni signali idu iz motoričkih dijelova kore velikog mozga u putamen pa u
globus pallidus pa onda djelomično u substantiu nigru i subtalamus i zatim u talamus i natrag
u koru velikog mozga. Drugi sklop u području bazalnih ganglija je kaudatni sklop. On je bitan
za kognitivni nadzor nad uzastopnim motoričkim obrascima. Ulazni signali u kaudatus dolaze
ne samo iz motoričkih područja kore velikog mozga i to ne iz primarne motoričke kore, nego

127
iz drugih motoričkih područja, več i iz drugih područja kore velikog mozga. Idu u globus
pallidus, pa u talamus i onda se vraćaju u motorička područja kore velikog mozga, osim u
primarnu motoričku koru. Važan je za slijed pokreta, a ne za individualne kretnje. Isto se
odvija podsvjesno. Kaudatni sklop se primjerice aktivira kad ugledamo lava i krenemo bježati
od lava. Moguće je i da je on bitan za određivanje brzine izvođenja kretnji i veličine opsega
kretnji.
Poremećaji u bazalnim ganglijima. Parkinsonova bolest karakterizirana je tremorom i to je
tremor u mirovanju (za razliku od tremora kod oštećenja malog mozga koji je intencijski
tremor), prisutna je bradikinezija odnosno usporenost kretnji, zatim rigiditet, otežano
započinjanje i završavanje pokreta i hipomimija. Parkinsonova bolest povezana je s gubitkom
dopaminergičkih neurona i u liječenju se koriste dopaminergički agonisti. Suprotni poremećaji
s prekomjernim nevoljim kretnjama su hemibalizam (vezan uz oštećenje subtalamusa),
atetoza (vezana uz oštećenje globusa pallidusa) i koreja (vezana uz oštećenje putamenaI.
Poremećaji su rezultat repetitivnih ili neodgovarajućij izvedbi normalnih kretnji.
Što se tiče komunikacije s ostalim dijelovima bazalnih ganglija, putove možemo na drugi
način podijeliti na direktne i indirektne putove bazalnih ganglija. Diretkni putovi bazalnih
ganglija uzrokuju ekscitaciju motoričke kore i kretnje. To su uglavnom GABA ergički putovi,
uglavnom su inhibicijski i na kraju imamo disinhibiciju: dvainhibicijska neurona u sljedu pa u
konačnici imamo ekscitaciju. Indirektni putovi bazalnih ganglija smanjuju ekscitaciju
motoričke kore i to su uglavnom kolinergički neuroni strijatuma.
Zaključno o motoričkoj neurofiziologiji. Imamo nekoliko razina prije nego što ostvarimo
motoričku kretnju: razina stvaranja plana, razina prizivanja programa i razina egzekucije ili
izvršenja. Prvo donesemo odluku, primjerice da želimo dohvatiti neku loptu. Ta odluka
donosi se u asocijacijskim ili motivacijskim područjima. Nakon toga, ta ista područja aktiviraju
pojedine skupine neurona u kojim je pohranjena informacija o tome kako doći do te lopte,
strategija. Signali iz tih područja idu u bazne ganglije koji imaju program, koji će to mišići biti
uključeni, koji je to vremenski slijed određenih mišića, kolika je jakost kontrakcije. Povratni
signali opet dolaze u veliki mozak u motoričke dijelove. Isto tako, signali idu iz bazalnih
ganglija u mali mozak iz kojeg će dobiti povratnu informaciju o tome kakvo je trenutno stanje
kontraktilnosti. Na kraju, nakon što primarna motorička kora dobije povratne informacije i iz
bazalnih ganglija i iz malog mozga, aktivirat će se gornji motoneuron koji će prenijeti
informaciju na donji motoneuron i izvršit će se kretnja.

Integrativna neurofiziologija. Moždana kora. Više moždane funkcije, intelektualne funkcije

mozga, učenje i pamćenje. To su najviše moždane funkcije usko povezane uz funkcije
moždane kore, intelektualne funkcije po kojima se ljudi razlikuju od životinja i funkcije kao što
su učenje i pamćenje.
Kako zapravo znamo koja je funkcija pojedinih dijelova kore velikog mozga? Uglavnom
znamo na način da pratimo ispade pojedinih funkcija, ono što nedostaje ljudima kojima je
oštećeni određeni dio moždane kore. Ne mogu se vršiti eksperimenti na živom mozgu, a
eksperimenti na životinjama ne bi objasnili situaciju kod ljudi jer je ljudski mozak drukčiji i
razvijeniji od životinjskog.
Istraživanje funkcija kore velikog mozga počelo je sredinom 19. stoljeću slučajem Phineasa
Gagea. Dogodilo se u SAD-u, on je bio željeznički inženjer, dogodila mu se nesreća u kojoj
mu je šipka probila glavu, ušla kroz glavu prema mozgu i izašla van. Šipka je prošla kroz
čeoni režanj. On je preživio, ali ljudi su primijetili da se promijenio; promijenila mu se
osobnost, rapoloženja, izgubio je svoja ograničenja, nije bio toliko anksiozan, nije toliko

128
osjećao bol, ali nije više ni normalno funkcionirao na poslu, bio je indiferentan i apatičan.
Povezalo se da se Phineas promijenio zato što mu je taj dio mozga bio oštećen. Zaključili su
da je taj dio mozga odgovoran za sve karakteristike koje su se kod njega promijenile. Na taj
način je počelo istraživanje funkcije mozga.
Frontalni režanj. Frontalna lobotomija: u kontroliranim uvjetima željelo se postići slično kao
što se dogodilo Phineasu. Jednim instrumentom ušlo se u frontalni režanj i željelo se presjeći
veze s drugim dijelovima korteksa i talamusom u cilju liječenja nekih stanja kao što su
epilepsija i shizofrenija. To je započeo portugalski neurolog koji je kasnije dobio Nobelovu
nagradu za to. Kasnije se vidjelo da ima puno više štete, nego koristi i ta metoda je
napuštena. Svakako, došli smo do novih spoznaja ovom metodom.
Parijetalni ili tjemeni režanj. Na sličan način vidjelo se da postoji nekoliko skupina ispada ako
je oštećen parijetalni režanj. Tamo je uglavnom somatosenzoričko područje i javljaju se tri
skupine poremećaja. Prva skupina je agnozija: nepsosobnost prepoznavanja objekta iako
nema senzoričkog deficita, nemogućnost interpretacije primljenih senzoričkih informacija.
Podvrsta toga je astereognozija, neprepoznavanje temeljem opipa. Druga skupina
poremećaja je apraksija što znači nesposobnost specifičnih svrsishodnih kretnji bez
motoričkog deficita na zapovijed (iako se čovjek može spontano kretati, micati ruke, on ne
može izvršiti spontano kretnje na zapovijed). Treći poremećaj koji se javlja kod oštećenja
parijetalnog režnja je ignoriranje jedne strane tijela. Parijetalni režanj bitan je za ove funkcije,
ali još je neobjašnjivo kako i zašto.
Vidjelo se da su oštećenja u frontalnom i temporalnom režnju povezana s dva različita
ispada govora. Ispad, poremećaj govora zove se afazija. Ako je bilo oštećenje u jednom
području čeonog režnja koje se zove Brocino [Brokino] područje, vidjelo se da takve osobe
mogu razumjeti govor, ali ne mogu artikulirati govor i ne mogu pisati - Brocina afazija.
Oštećeje područja temporalnog režnja, zapravo grancia temporalnog, okcipitalnog i
parijetalnog režnja, Wernickeovog područja bilo je povezano s nerazumijevanjem govora, ali
takve osobe su mogle spontano artikulirati riječi koje nisu bile smislene, glasove, ali nisu
mogli razumjeti govor - Wernickeova ili receptivna afazija.
Kad slušamo nekoga da govori, prve informacije dolaze u primarni slušni korteks, zatim idu u
područje za razumijevanje govora. Ako se od nas traži da ponovimo to što je netko rekao,
informacije idu u motorička područja koja uključuju i Brocino područje. Kad nešto čitamo,
prve informacije dolaze u primarni vidni korteks pa ekstrastrijatni korteks pa onda u
Wernickeovo područje i onda ako se želi artikulirati, informacije idu u motorička područja.
Funkcije specifičnih kortikalnih područja. Građa kore velikog mozga: dominantno je kora
velikog mozga izokorteks ili neokorteks koji ima 6 slojeva stanica, bitni su pojedini slojevi u
pojedinim segmentima moždane kore. U primarnoj motoričkoj kori bitan je V. sloj,
piramidalne stanice, u primarnoj somatosenzoričkoj kori su bitna ulazna mjesta u IV. sloju.
Svi ulazni signali u moždanu koru prolaze kroz
talamus. Točno se zna koje jezgre talamusa ili metatalamusa projiciraju svoje aksone u koja
područja kore velikog mozga. Isto tako, i svi izlazni signali iz kore velikog mozga prolaze kroz
talamus.
Kortilanla područja mogu se podijeliti u tri skupine: primarna, sekundarna i asocijacijska.
Imamo primarnu motoričku koru, primarnu somatosenzoričku koru, primarnu vidnu koru i sl.;
ako se radi o senzoričkim područjima, to je prvo mjesto u kori velikog mozga na koje dolaze
osjetni signali; ako se radi o motoričkim funkcijama, to je zadnje mjesto iz kojeg dolazi signal
koji ide prema kralježničnoj moždini, signal za aktivaciju određenih mišićnih skupina. Oko
primarnih područja nalaze se sekundarna područja: sekundarno somatosenzoričko,

129
sekundarno vidno, sekundarno slušno,... Ona su uglavnom zadužena za obrađivanje
informacija i interpretaciju signala koji dolaze u primarna područja. Okolo njih, između svih
sekundarnih područja su asocijacijska područja. Imamo 3 asocijacijska područja:
prefrontalno, parijeto-okcipito-temporalno i limbičko asocijacijsko područje. To su područja
koja imaju brojne integrirane funkcije koje uključuju motoriku, senzoriku i povezivanje.
Primarno motoričko područje, oko njega je sekundarno motoričko područje koje se dijeli na
suplementarlo i premotorno. Primarno somatosenzoričko područje oko kojeg je sekundarno
somatosenzoričko područje. Primarno vidno oko kojeg je sekundarno vidno. Primaro slušno
oko kojeg je sekundarno slušno područje. Oko toga svega su tri asocijacijska područja:
prefrontalno, limbičko i parijeto-okcipito-temporalno asocijacijsko područje.
U sredini parijeto-okcipito-temporalnog područja nalazi se Wernickeovo područje koje je
vezano uz razumijevanje govora, vezano uz inteligenciju. Brocino područje vezano je uz
stvaranje riječi, artikulaciju ili pisanje. Prefrontalno asocijacijsko područje je bitno za
planiranje složenih kretnji i elaboriranje misli. Ostale funkcije parijeto-okcipito-temporalnog
asocijacijskog područja su prostorne koordinacije tijela i okruženja. Limbičko asocijacijsko
područje ima funkcije ponašanja, emocija i motivacije. U donjim bazalnim dijelovima mozga
je područje za prepoznavanje lica. Ne zna se još zašto određeni dijelovi mozga imaju dotične
funkcije.
Cerebralne hemisfere. Moždanu koru gledano izvana možemo podijeliti na dvije hemisfere,
lijevu i desnu hemisferu podijeljene longitudinalnom brazdom (fissura longitudinalis). Svaka
hemisfera dijeli se na 4 režnja (ili 5 ako uključimo i režanj koji se zove insula). Cerebralne
hemisfere, iako izgledaju simetrično, nisu simetrične. Svaka od hemisfera ima i primarna i
sekundarna i asocijacijska područja. Jedna hemisfera kontrolira suprotnu stranu tijela -
kontralateralna kontrola. Većina ljudi preferira uporabu jedne ruke i jedne noge; isto tako,
prima informacije iz jednog oka i jednog uha dominantno. Nije simetrično prihvaćanje
senzoričkih informacija ni izvršenje efektorskih motoričkih kretnji na jednoj i drugoj strani.
90% ljudi preferira desnu ruku. Isto tako, sve je to istraženo u pacijenata s moždanim
udarom koji su imali oštećene različite dijelove kore velikog mozga; istraživali su u 19. st.
Broca i Dax. Oni su zaključili da lijeva hemisfera kontrolira govor i motoriku desnu strane
tijela; kasnije je otkriveno da kontrolira i jezik, čitanje i pisanje. Tu hemisferu su proglasili
dominantnu i rekli da postoje dominantne hemisfere. Hemisfera u kojoj je jače bilo razvijeno
Wernickeovo područje bila je proglašena dominantnom hemisferom. U dešnjaka je u 95%
slučajeva bila dominantna lijeva hemisfera. U ljevaka je 70% slučajeva također bila
dominantna lijeva hemisfera, u 15% slučajeva je bila dominantna desna hemisfera, a u 15%
slučajeva su bile dominantn obje hemisfere.
Unatoč očitoj podvojenosti, mozak funkcionira kao cjelina, integrirajući sve aspekte živčane
funkcije zato što postoje poveznice između hemisfera, a to su komisuralna vlakna, a najveći
skup tih vlakana je žuljevito tijelo ili corpus callosum. U stanjima kad se pokušalo pocijepati
corpus callosum javljao se poremećaj povećane neurološke aktivnosti, epilepsija; kod takvih
osoba se vidjelo da je svaka hemisfera specijalizirana za specifični set viših moždanih
funkcija, odnosno da se one nadopunjuju, komplementarno su specijalizirane za pojedine
moždane funkcije. Danas je stav da nema dominantne hemisfere. Postoji Wernickeovo
područje i u dijelu koji se nekad zvao nedominantna hemisfera i ono je vezanje uz
razumijevanje i interpretaciju glazbe, neverbalne vidne doživljaje i govor tijela. Umjesto
dominantna i nedominantna hemisfera bolje je reći kategorijska i reprezentacijska hemisfera.
Kategorijska hemisfera (prije nazvana dominantna) vezana je uz sekvencijalno-analitičke
procese i verbalne zadatke, a poremećaji vezani uz kategorijsku hemisferu su afazije.
Reprezentacijska hemisfera vezana je uz neverbalne zadatke, vizualno-prostorne odnose, a
poremećaji vezani uz reprezentacijsku hemisferu zovu se agnozije.

130
Učenje i pamćenje. Više moždane funkcije. Učenje je neophodno za preživljavanje. Učenje
se definira kao stjecanje i spremanje informacija kao posljedica iskustva. Spremanje
informacija je memorija, odnosno pamćenje.
Učenje možemo podijeliti na različite načine. Jednostavno učenje, asocijativno učenje i
složeno učenje. Jednostavno učenje uključuje modifikaciju promjene ponašanja na
ponavljani stimulus koji je vezan uz neku nagradu ili kaznu. Moguća su dva ishoda:
habituacija ili smanjenje inicijalnog odgovora na ponavljani stimulus; senzitizacija ili
pojačanje inicijalnog odgovora na ponovljeni stimulus. Asocijativno učenje je stvaranje veze
između neutralnog (drugog) stimulusa koji nije vezan uz nagradu ili kaznu. Najpoznatiji
primjer toga su Pavlovljevi eksperimenti sa psom, hranom, zvonom i lučenjem sline.
Podvrsta je uvjetovani refleks, a kondicioniranje, uvjetovanje može biti pasivno ili aktivno.
Složeno učenje ima nekoliko podvrsta. Imprinting primjerive uključuje prepoznavanje roditelja
po specifičnom obilježju. Drugo je latentno učenje gdje na temelju iskustva nekog okoliša
možemo ubrzati učenje neke zadaće, primjerice labirint i pronalaženje hrane. Opservacijsko
učenje ili kopiranje onoga što drugi rade, učenje promatranjem. Za bilokakvo učenje i
pamćenje bitna je promjena u jačini pojedinih veza između pojedinih skupina neurona.
Celularni mehanizmi učenja i pamćenja. Razvijene su teorije na životinjskim modelima s vrlo
jednostavnim živčanim sustavima gdje su uočene reakcije učenja i pamćenja na neki
stimulus. Primjer morskog puža Aplysia i njegov refleks povlačenja škrga. On može biti
habituacija ili facilitacija. Habituacija je vezana uz jače zatvaranje kalcijskih kanala, nema
dalje slanja akcijskog potencijala u toj sinapsi. Facilitacija je suprotno, duže trajanje akcijskog
potencijala što nastaje zbog produljene aktivacije Ca2+ kanala. Jedan od mogućih
mehanizama je stimulacija facilitacijskog presinaptičkog završetka na kojem se izlučuje
serotonin koji aktivira cAMP pa dalje protein kinaze i onda se otpuštaju Ca2+ koji prenose
akcijski potencijal na sljedeći neuron. U sisavaca su puno složenije neuronske veze pa je
otežano eksperimentiranje i ne može se povući direktna paralela sisavaca i nižih
organizama. Ipak, u nekim eksperimentima dokazane su dugotrajne promjene u jakosti
sinaptičkih sveza nakon specifičih stimulacija. Posebno istraživana regija u celularnim
mehanizmima učenja i pamćenja je hipokampus. Jedan od mehanizama koji je tu istraživan
zove se Long-term potentiation (LTP), dugotrajna potencijacija sinaptičkog prijenosa.
Inicijalni neurotransmiter Glu koji se veže na NMDA receptor uzrokuje promjenu
unutarstanične koncentracije kalcija što će povratno aktivirati ili povećati ekspresiju AMPA
receptora i na taj način će se povećati neurotransmisija u toj sinapsi - long-term potentiation.
Pamćenje ili memorija je proces u kojem osjetna informacija dospijeva u asocijacijski korteks
i integrira se, odnosno tamo ostane pohranjena (neko vrijeme). Ovisno o vremenu trajanju,
postoji dioba na 2 ili 3 vrste. Kratkotrajno, srednje dugo i dugotrajno ili kratkotrajno i
dugotrajno, ovisno o udžbeniku. Kratkotrajno pamćenje (short-term) traje od nekoliko sekundi
do nekoliko minuta. Srednje dugo pamćenje (intermediate long-term) traje od nekoliko
minuta do nekoliko tjedana. Dugotrajno pamćenje (long-term) traje od nekoliko tjedana i
duže. Ulazna informacija koja dolazi ide u kratkotrajnu memoriju i povlači za sobom nekakav
odgovor, čin, na ulaznu informaciju i zaboravi se ili ostane pohranjena kao dugotrajna
memorija.
Dugotrajno pamćenje. Mogući mehanizmi su strukturalne promjene (a ne kemijske promjene
koje objašnjavaju kratkoročno pamćenje) kao što su povećanje broja mjesta za oslobađanje
neurotransmitera, povećanje broja mjehurića i presinaptičkih završetaka i promjena strukture
dendrita. Dugotrajno pamćenje može biti proceduralno (pamćenje vještina) i deklarativno:
semantičko ili faktualno pamćenje informacija iz škole ili epizodičko pamćenje događaja iz
vlastitog života. Pamćenje je lokalizirano, odnosno distribuirano vjerojatno kroz neuralne
mreže.
131
Poremećaj u pamćenju zove se amnezija. Kad je oštećen talamus, javlja se retrogradna
amnezija, ne mogu se u sjećanje dozvati ono što se prije upamtilo. Anterogradna amnezija
znači nemogućnost pamćenja novih događaja i ona je vezana uz oštećenja hipokampusa.

Integrativna neurofiziologija. Svijest; ponašanje i motivacija; limbički sustav i hipotalamus.

Budnost i spavanje.
Svijest. Kako smo svjesni i zašto smo svjesni svega što se oko nas događa? Ne zna se
točno koji je mehanizam. Postoji teorija da je jedan dio signala povezan s budnošću, drug dio
signala povezan s pažnjom, a treći dio signala je povezan s percepcijom različitih osjeta i to
sve zajedno dovodi do toga da smo mi svjesno. To se zove kortikalni teatar pažnje. Kad je
on aktiviran, onda smo mi svjesni. Ulazni signali dolaze iz retikularne formacije, a vezani su
uz budnost moždanog debla. Ulazni signali dolaze i iz somatosenzoričkih vidnih, slušnih i
drugih ulaznih osjetnih informacija preko talamusa s druge strane. Kad te informacije dolaze
iz talamusa, zajedno s drugim informacijama koje drže moždanu koru budnom, onda smo mi
svjesni tih informacija koje dobivamo.
Jedan dio signala koji je vrlo vjerojatno bitan u svjesnosti su signali iz aktivacijsko-poticajnog
sustava mozga koji se nalazi u moždanom deblu i ti signali dolaze u veliki mozak. To su trajni
izravni ekscitacijski signali i ta područja su područja retikularne formacija. U donjem dijelu, u
produženoj moždini ima i jedno inhibicijsko područje. Vidjelo se da su značajni
neurotransmiteri iz tih neurona: iz locusa ceruleusa dolazi noradrenalin, iz substantie nigre
dopamin, iz nuclei raphe serotonin, a iz gigantocelularnih neurona retikularne formacije
acetil-kolin. Smatra se da bi mogli imati ulogu u održavanju budnosti kore velikog mozga.
Postoje brojne kemijske tvari koje mogu mijenjati našu svjesnost i stanje budnosti, a slične
su neurotransmiterima: amfetamin, meskalin, metamfetamin; mijenjaju doživljaj svjesnosti i
percepciju okoline. Promijenjena stanja svijesti koja su vrlo vjerojatno uzrokovana
neurotransmiterskom disfunkcijom su schizofrenia (smatra se da jednim dijelom nastane
zbog prekopmjerno aktivnih dopaminergičkih putova pa se u liječenju koriste inhibitori
dopamina) i depresija, manija i bipolarni poremećaki (vezani su uz pad serotonina, lijekovi
koji povećavaju serotoninergičku neurotransmisiju: MAO inhibitori, SSRI selektivni inhibitori
reuptake-a serotonina).
Limbički sustav. Dio živčanog sustava. Nalazi se na rubnobazalnim predjelima velikog
mozga. Njegova osnovna fiziološka funkcija je da nadzire emocionalno ponašanje i
motivacijske nagone. To se naravno procijenilo na temelju ispada tih funkcija pri oštećenju
limbičkog sustava. Njemu je funkcionalno pridodan hipotalamus. Limbički sustav čini
moždana kora koja ne pripada izokorteksu, nego paleokorteksu i arhikorteksu (limbički
korteks), a čine ga i supkortikalne strukture.
Specifične funkcije limbičkog sustava vezane su uz afektivnu prirodu osjeta: je li osjet
ugodan ili neugodan, je li vezan uz nagradu ili kaznu, zadovoljstvo ili odbojnost. Vidjelo se da
su neki dijelovi limbičkog sustava, hipokampus, vezani uz učenje i pamćenje i to
anterogradno učenje jer se kod oštećenja javlja anterogradna amnezija. Isto tako, mogu
predstavljati dodatni ulazni put osjetnih signala koji potiču ponašanje.
Njegovi najvažniji dijelovi: amygdala, hipokampus, dijelovi bazalnih ganglija, anteriorne
jezgre talamusa, područje septuma, paraolfaktorno područje; fiziološki i funkcionalno pripada
mu i hipotalamus; uncus, parahipokampalni gyrus, cingulatni gyrus, subkalozni gyrus i
orbitofrontalni korteks. Hipotalamus je povezan s hipokampusom, talamus je povezan s
gyrus cinguli, s njušnim korteksom i još brojne druge poveznice.

132
Hipotalamus je dio diencefalona, međumozga ispod talamusa. Uz njega je vezana većina
endokrinih i vegetativnih funkcija: tlak, temperatura, unos hrane, sitost, žeđ, potrošnja
energije, ali su uz njega vezane i "nagonske" i motivacijske funkcije vezane uz limbički
sustav: bijes, borbeno raspoloženje i mirnoća. Povezan je s brojnim drugim sustavima: dio je
živčanog sustava, povezan je i sa somatskim i autonomnim živčanim sustavom, on je i dio
sustava žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem i kontrolira lučenje većine hormona preko
hipofize. On se sastoji od velikog broja nakupina tijela neurona, velikog broja jezgara.
Zapamtiti funkcije hipotalamusa.
Budnost i spavanje. Malo spavamo pa smo malo budni i tako u krug. Koja je osnova
spavanja? Koja je svrha spavanja? Kao što možemo snimati živčanu aktivnost srca, možemo
snimati i živčanu aktivnost živčanog sustava: EEG (elektroencefalogram ili
elektroencefalografija). Postoji nekoliko vrsta moždanih valova. U budnom stanju se javljaju
beta valovi, u budnom opuštenom stanju alfa valovi, kad smo pospani theta valovi, kad
spavamo delta valovi. Oni se razlikuju u frekvenciji, amplitudi i obliku. Ciklus spavanja i
budnosti je primjer 24-satnog cirkadijarnog ritma. U organizmu postoje brojni cirkadijarni
ritmovi koji se stalno izmjenjuju, mogu biti veće ili manje frekvencije. Spavanje se vremenski
dijeli na dva dijela. Sporovalno spavanje u kojem dolazi do usporavanja pulsa, pada tlaka,
usporavanja respiracije i jake relaksacije mišića. Druga vrsta je REM spavanje (Rapid Eye
Movements) na koje otpada 25% vremena spavanja, javlja se svakih 90 minuta i traje 5 - 10
minuta. Različite su teorije zašto spavamo. Jedna od teorija je da se radio o aktivnom
inhibicijskom procesu u kojem bi mogli sudjelovati neurotransmiteri serotonin i muramil-
peptid. Dijelovi mozga koji bi mogli sudjelovati u indukciji spavanja su dijelovi koji izlučuju
serotonin: nuclei raphe, nucleus tractus solitarii i neki dijelovi diencefalona. Svakako, da nije
korisno za organizam, ne bismo spavali jer se evolucijski ne bi održalo spavanje. Uloge
spavanja su sazrijevanje ŽS, poticanje učenja i pamćenja, čuvanje metaboličke energije i
spoznajne uloge. Udio spavanja, i REM spavanja kako starimo postaje manji.
Cirkadijarni ritmovi. Postoji unutarnji biološki sat. Postoji nešto u organizmu što će regulirati
cirkadijarne ritmove. Jedan od dijelova ŽS za koji se misli da bi mogao imati ulogu u
održavnaju cirkadijarnih ritmova, posebno 24-satnih cirkadijarnih ritmova je epitalamus,
odnosno njegov dio koji se zove epifiza. Epifiza u tami izlučuje melatonin, kemijsku tvar za
koju se misli da bi mogla imati ulogu u održavanju nekih 24-satnih ritmova.
Auronomni živčani sustav i srž nadbubrežnih žlijezda. AŽS, za razliku od somatskog ŽS koji
je pod utjecajem naše volje, nije pod utjecajem naše volje. AŽS pripada eferentnom dijelu
koji počinje u SŽS, a putem perifernog ŽS daje svoje impulse na periferiju, na izvršne
organe. AŽS dijeli se na dva dijela: simpatikus i parasimpatikus. Efektorski dio somatskog
ŽS, koji je pod utjecajem naše volje, izgleda tako da neuroni čija su tijela u SŽS daju aksone
koji putem perifernih moždanih ili moždinskih živaca dolaze do skeletnih mišića koji su njihovi
osnovni efektorski organi izlučujući neurotransmiter acetil-kolin u neuromuskularnu vezu i na
taj način se ostvaruje efektorska funkcija u somatskom ŽS. U AŽS, prvi neuron ima svoja
tijela u SŽS (kod simpatikusa je to kralježnična moždina, a kod parasimpatikusa je to
moždano deblo i kralježnična moždina). Aksoni prvih neurona ne idu direktno do perifernih
efektorskih organa, nego idu do ganglija, nakupina tijela neurona izvan SŽS gdje se vrši
prekapčanje signala na sljedeći neuron, koji može davati akson do perifernog organa ili još
jednom gangliju koji je na putu do periferije. Dakle, imamo najmanje dva neurona na putu od
SŽS do perifernih izvršnih organa. S obzirom na to da je između ganglij, prvi neuron se zove
preganglijski neuron, a drugi se zove postganglijski neuron. Neurotransmiter koji se luči na
krajevima preganglijskih neurona i u simpatikusu i u parasimpatikusu je acetil-kolin.
Postganglijski neuroni koji završavaju na efektorskim organima kod simpatikusa izlučuju
noradrenalin kao neurotransmiter, a kod parasimpatikusa acetil-kolin.

133
Ishodište parasimpatikusa je kranijalno-sakralno: u području moždanog debla (jezgre onih
živaca koji imaju pridodana parasimpatička vlakna: III, VII, IX i X moždani živac; tamo gdje su
njihove jezgre, tamo je ishodište kranijalnom dijelu parasimpatikusa) i sakralnog dijela
kralježnične moždine (segmenti S2 - S4). Gangliji, za parasimpatikus, se nalaze blizu
visceralnih perifernih organa, preganglijski neuroni imaju duge aksone, a postganglijski
neuroni imaju kratke aksone. Funkcionalna uloga parasimpatikusa opisuje se engleskom
frazom "resting and digesting": parasimpatikus je aktiviran u stanjima odmora i probave. Sva
vlakna parasimpatikusa izlučuju acetil-kolin kao neurotransmiter.
Ishodište simpatikusa je u torakolumbarnom dijelu kralježnične moždine, segmenti TH1 - L2.
Ima kratka preganglijska vlakna/aksone i duga postganglijska vlakna/aksone. Jako je
izražena komunikacija s ganglijima simpatičkog lanca. Osnovna njegova funkcija je da
priprema tijelo za borbu ili bijeg, "fight or flight" odgovor. Sva preganglijska vlakna
simpatikusa izlučuju acetil-kolin, a većina postganglijskih vlakana simpatikusa izlučuje
noradrenalin, osim onih u žlijezdama lojnicama i nekim krvnim žilama koji izlučuju acetil-
kolin.
Ishodište simpatikusa je u torakolumbalnom dijelu kralježnične moždine. Preganglijska
vlakna su kratka, a postganglijska vlakna su duga. Na tom putu imamo još neke ganglije tako
da imamo više postganglijskih neurona dok vlakna ne dođu do efektorskih organa. Gangliji
koji su blizu kralježničnoj moždini, blizu izlaska preganglijskih aksona međusobno su spojeni
u simpatički lanac ganglija. Inervirani su visceralni organi, krvne žile i žlijezde znojnice. Tijela
neurona su u lateralnom rogu sive tvari kralježnične moždine i aksoni izlaze kroz prednje
rogove/korijenove i onda se spajaju ili sa susjednim ganglijima u simpatičkom lancu ili idu
direktno prema periferiji.
Ishodište parasimpatikusa je u moždaonm deblu, jezgre III, V, VII, IX i X kranijalnog živca te
u sakralnom dijelu kralježnične moždine. Parasimpatički aksoni inerviraju srce, želudac,
crijeva, mokraćni mjehur. Većina organa paralelno je inervirana sa suprotnim učincima.
Neurotransmiteri su acetil-kolin i noradrenalin; noradrenalin u postganglijskim simpatičkim
vlaknima osim u postganglijskim simpatičkim vlaknima za žlijezde znojnice gdje je acetil-kolin
neurotransmiter, a u svim ostalima je acetil-kolin. Za acetil-kolin postoje dvije vrste receptora:
nikotinski receptori koji su ionotropni i muskarinske koji su metabotropni. Nikotinski receptori
se nalaze na svim ganglijima, na neuromuskularnoj vezi i u nekim dijelovima SŽS. Učinak je
ekscitacijski. U visceralnim organima, parasimpatička postsinaptička vlakna izlučuju Ach koji
se veže na muskarinske receptore. Učinak može biti ekscitacijski ili inhibicijski, ovisno o
organu. Adrenergički receptori se dijele na beta adrenergičke receptore i alfa adrenergičke
receptore. Beta receptori su beta1, beta2 i beta3, a alfa receptori su alfa1 i alfa2. Beta1 se
uglavnom nalaze na srcu, nešto malo na bubrezima i na masnom tkivu. Beta2 se nalaze na
većini visceralnih organa. Beta3 receptori se nalaze na masnom tkivu. Alfa1 adrenergički
receptori se nalaze na krvnim žilama. Alfa2 su presinaptički receptori i nalaze se na
krajevima adrenergičkih aksona i odgovorni su za presinaptičku inhibiciju otpuštanja
noradrenalina; isto tako nalaze se na pankreasu, inhibiraju izlučivanje inzulina iz gušterače;
nalaze se i na trombocitima gdje promoviraju zgrušavanje.
Učinci simpatičke i parasimpatičke stimulacije obično su suprotni. Simpatikus uzrokuje
širenje zjenica, a parasimpatikus miozu. Simpatikus ubrzava rad srca, a parasimpatikus
usporava. Simpatikus uzrokuje bronhodilataciju, a parasimpatikus uzrokuje
bronhokonstrikciju. Simpatikus uzrokuje usporenje peristaltike, parasimpatikus uzrokuje
ubrzanje peristaltike. Simpatikus inhibira pražnjenje mjehura, parasimpatikus stimulira
pražnjenje mjehura. Simpatikus ima ulogu u preraspodjeli krvi iz GI sustava i kože prema
mišićnom sustavu i plućima u stanjima kada treba boriti se ili bježati. Simpatikus uzrokuje

134
bronhodilataciju, ubrzanje srčane frekvencije i kontraktilnosti, vazodilataciju koronarnih žila,
midrijazu i otpuštanje cilijarnog mišića, kontrakciju svih intestinalnih sfinktera i urinarnog
sfinktera, inhibiciju peristaltike te stimulaciju orgazma i ejakulaciju. Parasimpatikus uzrokuje
vazodilataciju u GI sustavu, bronhokonstrikciju, bradikardiju, miozu ik ontrakciju cilijarnog
mišića, akomodaciju, gledanje na blizu, stimulaciju lučenja sline i peristaltike, inhibiciju
sfinktera te uzrokuje erekciju.
Srž nadbubrežne žlijezde usko je vezana uz AŽS i to uz simpatikus. Srž nadbubrežne
žlijezde izlučuje adrenalin i noradrenalin (adrenalin - ad rhenum - k bubregu - nadbubrežna
žlijezda) koji se krvlju mogu dopremati do ciljnih organa i djelovati na adrenergičke receptore
i imitirati učinak simpatikusa. Isto tako, hipotalamus i simpatikus stimuliraju lučenje
adrenalina i noradrenalina iz srži nadbubrežne žlijezde.
Kontrola i nadzor AŽS. AŽS ima više centre koji ga kontroliraju. To je hipotalamus kao jedan
od najvažnijih regulatora AŽS, i simpatikusa i parasimpatikusa. Većina funkcija koje regulira
hipotalamus je autonomna i posredno je regulirana AŽS. Postoje i drugi centri u moždanom
deblu koji kontroliraju rad AŽS: kardiovaskularni centar, centar za mokrenje, dišni centar i
drugi autonomni centri u moždanom deblu. Isto tako, limbički režanj koji je dio kore velikog
mozga i neokorteks u frontalnom režnju nadziru hipotalamus, a putem hipotalamusa i AŽS.
Postoje brojni lijekovi koji interferiraju s učinkom simpatikusa i parasimpatikusa. Lijekovi koji
imitiraju učinak parasimpatikusa zovu se parasimpatikomimetici, a lijekovi koji imitiraju učinak
simpatikusa zovu se simpatikomimetici. Oni koji inhibiraju učinak parasimpatikusa zovu se
parasimpatikolitici, a simpatikolitici inhibiraju učinak simpatikusa. Simpatikomimetici koriste
se kod astme i proširuju dišne putove. Simpatikolitici, beta blokatori, blokiraju adrenergičke
receptore i koriste se u liječenju srčanih bolesti i hipertenzije. Parasimpatikolitici se koriste
kod astme i bronhitisa šireći dišne putove.
Moždani protok i stvaranje cerebrospinalne tekućine. Anatomija arterijske opskrbe krvlju
mozga: 3 velike arterija koje se nalaze na bazi mozga i koje međusobno s komunikantnim
arterijama tvore Willisov krug. To su arteria cerebri anterior, media et posterior. Venska krv
se skuplja u venskim sinusima, velikim venama koje se nalaze u području tvrde moždane
ovojnice (dura mater) i onda se putem vene jugularis interne odvodi kroz vrat prema srcu.
Regulacija cerebrospinalnog protoka. Vrijede pravila koja vrijede i za regulaciju cirkulacije
inače. Cerebralni protok održan je uglavnom stalnim, neovisno o tlaku. Radi se o protoku koji
se nalazi u zatvorenom prostoru lubanjske jame. Stoga, ukoliko je povećan intrakranijalni tlak
iz bilo kojeg razloga, može smanjiti cerebralni protok. Kod hipoksije ili hiperkapnije dolazi do
vazodilatacije i obrnuto do vazokonstrikcije ako je dovoljna količina kisika. Protok krvi raste
kako se povećava količina CO2 u krvi, odnosno pada količina kisika u krvi. Što se tiče
aktivnosti mozga, ako otvorimo oči, poraste protok krvi u mozgu, čim se dogodi neka
aktivnost kao i u drugim mišićima.
Cerebrospinalna tekućina je jedna vrsta izvanstanične tekućine koja ispunjava moždane
šupljine i moždinsku šupljinu. To su lateralne moždane komore, III. moždana komora,
aqueductus cerebri Sylvii, IV. moždana komora i u području kralježnične moždine canalis
centralis. Nju stvara struktura koja se zove koroidni plexus koji je obložen jednom vrstom
glija stanica koje se zovu ependimalne stanice. Cerebrospinalna tekućina ima nutritivnu
funkciju, ima funkciju ublažavanja udara i traumi na mozak, ublažava trenje i kretnje unutar
samog prostora lubanje. Koroidni plexus se dominantno nalazi u području III. moždane
komore i nešto manje u prostoru IV. moždane komore. Cerebrospinalna tekućina u području
IV. moždane komore gdje se nalaze otvori foramina, [Luške] i Magendie [Mažendi] ulazi u
subarahnoidalni prostor, prostor između arahnoide i paučinaste ovojnice. Iz

135
subarahnoidalnog prostora ulazi u vensku cirkulaciju, u sinuse durae mater pomoću
granulacija, resica arahnoide koje se zovu vili arachnoidales. Ependimalne stanice oblažu
kapilare i one sintetiziraju cerebrospinalni likvor u području treće i četvrte moždane komore -
koroidni plexus. Arahnoidalne resice otvaraju se u venske sinuse i na taj se način odvodi
cerebrospinalni likvor u vensku cirkulaciju - nastane iz krvi i ponovno se vraća u krv.
Krvno-moždana barijera. To je dosta čvrsta barijera između krvnih žila i moždanog tkiva.
Između meke moždane ovojnice i mozga. Čine ju uglavnom astrociti sa svojim nastavcima.
Ona je nužna da se očuva stalno okruženje neurona. Sprječava gubitak neurotransmitera.
Slobodno prolaze voda, kisik i CO2. Glukoza prolazi olakšanom difuzijom pomoću GLUT1
prijenosnika. Neionizirani lijekovi prolaze lakše od ionizirani, a ne prolaze proteini i kolesterol.
Kapilare su kontinuirane da se barijera još učvrsti.

136
PREDAVANJE 11: PROBAVNI SUSTAV
Anatomija organa probavnog sustava. Probavni sustav je u svojoj osnovi jedna cijev. Počinje
s usnom šupljinom, a završava anusom. Probavna cijev. Probavnoj cijevi su pridruženi još
organi koji imaju uglavnom sekrecijsku funkciju. Oko usne šupljine se nalaze žlijezde
slinovnice, a u trbušnom dijelu oko probavne cijevi nalaze se jetra, žučni mjehur i gušterača.
Na početku probavnog sustava je usna šupljina (cavum oris). U njoj se nalazi jezik (grč.
glossus, lat. lingua). zubi (dentes) i nepce (palatum). Zubi u odrasle osobe su trajni (dentes
permanentes), a u dječjoj dobi su mliječni zubi (dentes decidui). Zubi se dijele na 4 vrste:
sjekutići (incisivi), očnjaci (canini), pretkutnjaci (premolares) i kutnjaci (molares). Nepce se
dijeli na tvrdo (palatum durum; u svojoj osnovi ima kosti) i na meko nepce (palatum molle).
Usnoj šupljini pridružene su žlijezde slinovnice (glandulae salivatoriae). Najveća je doušna
žlijezda slinovnica (glandula parotis), postoji podčeljusna žlijezda slinovnica (glandula
submandibularis) i podjezična (glandula sublingualis) i manje bukalne žlijezde. Nakon usne
šupljine dolazi ždrijelo (pharynx) i to prvo mesopharynx ili oropharynx, zatim hipopharynx ili
laringopharynx. Nakon ždrijela dolazi jednjak (oesophagus). U trbušnoj šupljini prvi dio
probavne cijevi je želudac (lat. ventriculus, grč. gaster) koji se sastoji od nekoliko dijelova:
cardia, fundus, corpus, antrum i pylorus. Nakon želudca je tanko crijevo (intestinum tenue)
koje se sastoji od 3 dijela: dvanaesnik (duodenum), tašto crijevo (jejunum) i vito crijevo
(ileum). Na kraju se nalazi debelo crijevo (intestinum crasum) koje se sastoji od 3 dijela:
slijepo crijevo (caecum), obodno crijevo (colon) i ravno crijevo (rectum). Obodno crijevo ili
colon sastoji se od 4 dijela: colon ascendens ili uzlazni dio, colon transversum ili poprečni
dio, colon descendens ili silazni dio obodnog crijeva i colon sigmoideum ili sigmoidni dio
obodnog crijeva. Crijevu su u trbušnoj šupljini pridruženi jetra (hepar), žučni mjehur (vesica
fellea) i gušterača (pancreas).
Većina organa probavnog sustava je jedna cijev koja je vrlo slično građena u svim svojim
dijelovima. Unutrašnji dio zove se tunica mucosa ili sluznica. Ona se sastoji od epitela koji je
različit u različitim dijelovima probavne cijevi; nakon epitela prema van dolazi sloj vezivnog
tkiva lamina propria, a nakon toga tanki sloj glatkog mišićnog tkiva lamina muscularis
mucosae. Dakle, sluznicu čini epitel, lamina propria i lamina muscularis mucosae. Nakon
sluznice prema van slijedi podsluznica, submukoza ili tunica submucosa. U njoj se nalaze
vezivno tkivo i žlijezde. Nakon podsluznice je tunica muscularis, mišićni dio koji se u svim
dijelovima sastoji od najmanje dvaju slojeva: jedan je uzdužni, a drugi je kružni sloj glatkih
mišića, a u nekim dijelovima ima i 3 sloja. Konačno, četvrti sloj, vanjski sloj je vezivni sloj i u
većini dijelova on je seroza, tunica serosa koja se sastoji od vezivnog tkiva prekrivenog
seroznom ovojnicom (peritoneum). U početnim dijelovima četvrti sloj građen je od običnog
vezivnog tkiva pa se zove tunica adventitia.
Usna šupljina (cavum oris). U njoj nalazimo jezik koji čini dno usne šupljine. Imamo zube na
gornjoj i donjoj čeljusti. Odrasla osoba ima 32 trajna zuba. Nakon Svod usne šupljine čini
prvo tvrdo nepce, a zatim meko nepce. Na granici prema mezofarinksu nalazi se nepčani luk
koji je podijeljen na dva dijela jednom izbočinom, resicom ili uvulom. Dio ispred zubi naziva
se predvorje usne šupljine. Kod trajnih zubi, na jednoj čeljusti imamo 4 sjekutića ili inciziva, 2
očnjaka ili kanina, 4 pretkutnjaka ili premolara i 6 kutnjaka ili molara. Kod mliječnog zubala,
na jednoj čeljusti imam 4 sjekutića, 2 očnjaka i 4 kutnjaka. Zube označavamo brojevima
podijeljeno prema čeljustima, gornja čeljust lijevo i desno, donja čeljust lijevo i desno.
Građa zuba. Zub je jedna vrsta vezivnog tkiva koja je po svojoj građi bliska koštanom tkivu,
ima i svoj mineralni dio međustanične tvari. Razlikujemo vanjski dio koji prekriva krunu zuba,
a zove se caklina. Caklina je najtvrđi dio, 96% je mineralni dio međustanične tvari, ona nije
osjetljiva na bol. Ispod cakline je dentin koji ima 45% mineralne tvari u međustaničnoj tvari i

137
senzitivan je. U donjem dijelu prekriven je cementom. Cement ima najmanji dio mineralne
tvari, 40 - 45% i ima dosta stanica. Na samom zubu razlikujemo krunu, vrat i korijen zuba.
Kruna je dio zuba izvan kosti, i to dio koji je do sluznice usne šupljine, koja ga prekriva i koja
se zove gingiva, zove se klinička kruna. Anatomska kruna je cijela kruna do koštanog tkiva.
Ispod krune je vrat zuba i ispod vrata je korijen zuba. U unutrašnjosti zuba je zubna pulpa:
ona je meki dio međustaničnog tkiva, sadrži krvne žile, živce, limfne žile. Zub je s okolnom
kosti povezan, učvršćen periodontalnim ligamentima.
Žlijezde slinovnice. Pridružene su ušnoj šupljini. Najveća je doušna žlijezda, glandula parotis;
nalazi se s prednje i donje strane vanjskog uha. Njen izvodni kanal se ulijeva u usnu šupljinu
u srednjem dijelu usne šupljine. Potčeljusna ili submandibularna žlijezda slinovnica.
Podjezična ili sublingvalna žlijezda slinovnica. I male žlijezde slinovnice, bukalne žlijezde
slinovnice.
O ždrijelu se podsjeti iz predavanja o anatomiji dišnog sustava.
Jednjak ili oesophagus. Njega možemo podijeliti s obzirom na lokalizaciju na dio koji se
nalazi u području vrata (pars cervicalis), dio koji se nalazi u području prsne šupljine (pars
thoracica) i dio koji se nalazi u području trbušne šupljine (pars abdominalis). Ako gledamo na
presjeku i kroz slojeve, unutrašnji sloj je sluznica, tunica mucosa, obložena mnogoslojnim
pločastim neorožnjelim epitelom. Zatim je submukoza ili podsluznica, tunica submucosa.
Zatim je mišićni sloj, tunica muscularis: u gornojoj trećini jednjaka je građena od poprečno-
prugastih mišića, u srednjoj trećini građena je miješano, od poprečno-prugastih i glatkih
mišića, i u donjoj trećini građena je samo od glatkih mišića. Na početku i na kraju jednajaka
postoji razvijeni sloj kružnih mišića koji se zove gornji i donji sfinkter jednjaka. Vanjski sloj je
tunica adventitia, nema vanjske serozne ovojnice, nego je čisto vezivno tkivo. U vratnom
dijelu nalazi se iza dušnika. U prsnom dijelu nalazi se prvo iza aorte, a nakon toga aorta
zavija iza jednjaka tako da se u donjem dijelu nalazi jednjak ispred aorte i ispred aorte prolazi
kroz dijafragmu. Trbušni dio mu je kratak.
Želudac (gaster, ventriculus) smješten je najvećim dijelom s lijeve strane ispod dijafragme.
Sastoji se od nekoliko dijelova. Početni dio želudca zove se cardia. Nakon toga, najviši dio
želudca zove se dno ili fundus. Najveći dio želudca čini trup ili corpus. Nakon toga je
predvorje ili antru. I na kraju, završni dio želudca je pylorus. Lijevo se nalazi velika krivina
želudca (curvatura major), a medijalno je mala krivina želudca (curvatura minor). Što se tiče
stijenke, unutrašnjost je sluznica, nakon toga je submukoza. Nakon submukoze je mišićni
sloj koji se sastoji od tri dijela, osim kružnog i uzdužnog, imamo i kosi sloj mišića. Vanjski sloj
je serozni dio, tunica serosa obložena peritoneumom. Na početku želudca je donji sfinkter
jednjaka, a na kraju je razvijen kružni mišić koji se zove pilorični sfinkter. Što se tiče sluznice,
žlijezde se nalaze uglavnom u sluznici i razlikujemo tri vrste žlijezda želudca. Mukozne
žlijezde sastoje se samo od mukoznih stanica. Kiselinske žlijezde koje se sastoje od 4 vrste
stanica (mukozne, parijetalne, glavne i ECL (Enterochromaffin-like cells) stanice ili
neuroendokrine stanice) i one su najraširenije. Pilorične žlijezde koje se sastoje od mukoznih
i G-stanica.
Tanko crijevo (intestinum tenue) sastoji se od tri dijela. Prvi dio se zove dvanaesnik ili
dvanaesterac ili dvanaetpalčano crijevo (duodenum). Nakon toga slijedi tašto crijevo
(jejunum). I nakon toga je vito crijevo (ileum). Dvanaesnik je konveksan prema medijalno i u
tom konveksitetu je obično smještena glava gušterače. Prikaz kroz stijenku: sluznica koja je
naborana u brojne resice, u njoj se nalaze i žlijezde koje se nazivaju Liberkinove kripte;
nakon toga slijede podsluznica pa mišićni sloj pa seroza obavijena peritoneumom. Tanko
crijevo je učvršćeno za stijenku trbušne šupljine duplikaturom peritoneuma koje se zove
mezenterij.

138
Debelo crijevo (intestinum crasum) sastoji se od tri dijela. Prvi dio je slijepo crijevo (caecum).
Drugi dio je najveći dio, obodno crijevo (colon). Ono se sastoji od uzlaznog dijela (colon
ascendens), poprečnog dijela (colon transversum), silaznog dijela (colon descendens) i
sigmoidnog dijela (colon sigmoideum). Treći dio debelog crijeva je ravno crijevo ili zadnje
crijevo (rectum). Slijepo crijevo ima privjesak ili crvuljak koji se zove appendix vermiformis,
crvuljak slijepog crijeva. Vrlo često se upali, građen je od limfatičkog tkiva i to se onda krivo
naziva upalom slijepog crijeva, zapravo bi se trebala nazivati upalom crvuljka slijepog crijeva.
Dio gdje colon ascendens prelazi u colon transversum nalazi se ispod jetre pa se naziva
flexura hepatica. Dio gdje colon transversum prelazi u colon descendens nalazi se ispod
slezene pa se naziva flexura lienalis. Na početku debelog crijeva, slijepog crijeva nalazi se
ileocekalni zalistak ili valvula, isto pojačan kružnim mišićem. Za caecum i kolon vrijedi da je
srednji mišićni sloj građen od dva dijela, kružni i uzdužni sloj, ali uzdužni sloj nije duž cijele
cirkumferencije debelog crijeva, nego se nalazi samo na tri mjesta i to izvana izgleda kao tri
trake (taeniae coli) i zbog toga cijeli kolon izgleda naborano u velike deblje nabore koji se
zovu haustre. Tenije su kraće od cijele duljine kolona pa se zbog toga kolon nabire u
haustre, a uz tenije nalaze se i masni privjesci (appendices epiploicae). Stijenka debelog
crijeva sa žlijezdama koje imaju vrčaste stanice, neuroendokrine i jednoslojne cilindrične
stanice. Duplikatura peritoneuma kojom je kolon pričvršćen za stijenku trbušne šupljine zove
se mesocolon.
Nakon debelog crijeva dolazi ravno crijevo (rectum) s analnim kanalom (anus). Tu su bitna
dva sfinktera: unutrašnji građen od glatkog mišića i vanjski analni sfinkter građen od
poprečno-prugastog mišića.
Prosječna duljina probavne cijevi: ždrijelo, jednjak i želudac 65 cm zajedno, duodenum 25
cm, jejunum i ileum 260 cm i debelo crijevo 110 cm, ukupno 460 cm.
Peritoneum (kao i kod perikarda i kod pleure) ima dva lista, parietalni list/peritoneum koji
izvana oblaže stijenku trbušne šupljine i visceralni list/peritoneum koji prolazi prema
unutarnjim organima, prema probavnoj cijevi. Peritoneum na nekim mjestima čini duplikature:
dio prema tankom crijevu je mezenterij, dio prema kolonu je mezokolon; postoje i dvije
"pregače" koje s prednje strane prekrivaju crijevo, veliki i mali oment (omentus majus et
minor).
U području trbušne šupljine probavnoj cijevi su priduženi organi jetra (hepar), žučni mjehur
(vesica fellea) i gušterača (pancreas). Jetra se dominantno nalazi pod desnim rebrenim
lukom i sastoji se od dva režnja: većeg desnog režnja i majneg lijevog režnja koji može
prolaziti i preko središnje linije; režnjevi su odvojeni ligamentom falciforme. Na pogledu
odozdo neki razlikuju još dva režnja, lobus caudatus i lobus quadratus). Dio koji se zove
porta hepatis je dio u kojem u jetru ulaze portalna vena i jetrena arterija, a izlazi žučni vod.
Mikroskopski, osnovna građevna jedinica jetre je lobulus, režnjić jetre. Lobulus se sastoji od
gredica jetrenih stanica hepatocita, koji su posloženi zajedno u dva reda. S jedne strane ih
okružuju jetrene kapialre ili sinusoide, a s druge strane ih okružuju žučni kanalikuli ili kanalići.
S jedne strane jetrenog režnjića ulaze ogranci jetrene arterije, jetrene arteriole i portalne
venule koje se spajaju na razini jetrenih kapilara, sinusoida iz kojih krv odlazi u sredinu
jetrenog režnjića gdje se nalazi vena centralis. S druge strane hepatocita su žučni kanalikuli.
Centralna vena se skuplja u sve veće vene, u jetrene venule i onda 3 - 4 jetrene vene izlaze
iz jetre i ulijevaju se u donju šuplju venu. U jetru ulaze ogranci jetrene arterije koji nose
oksigeniranu krv, portalne vene koja skuplja vensku krv iz crijeva koja je bogata hranjivim
tvarima, ali je deoksigenirana. U jetri se događa na razini sinusoida izmjena hranjivih tvari,
kisika i CO2. Jetrenim venama u donju šuplju venu i u srce odlazi krv. Žuč izlazi iz jetre
žučnim kanalićima i odlazi u tanko crijevo, jedan dio žuči može se putem enterohepatične
cirkulacije vratiti u jetru. Žučni kanalići iz lijevog i desnog jetrenog režnja skupljaju se u
139
ductus hepaticus sinister i ductus hepaticus dexter i oni se spajaju u ductus hepaticus
communis, jetreni žučni vod. Jetreni žučni vod i žučni vod žučnog mjehura (ductus cysticus)
spajaju se u glavni žučni vod, glavni žučovod (ductus choledochus). Glavni žučovod se
otvara na području dvanaesnika. Žučni mjehur (vesica fellea) skuplja žuč, koncentrira ju i po
potrebi izlučuje kroz glavni žučni vod (iz žučnog mjehura izlazi žučni vod žučnog mjehura i
spaja se sa zajedničkim žučnim vodom u glavni žučovod).
Gušterača (pancreas) nalazi se uglavnom retroperitonealno. Sastoji se makroskopski od tri
dijela: dio koji je okružen duodenumom naziva se glava (caput pancreatis); zatim je trup
(corpus pancreatis) i konačno rep gušterače (cauda pancreatis). Sastoji se od egzokrinog
dijela, žlijezde acinusi. Sekret acinusa skuplja se u vodove koji se spoje u vod gušterače
(ductus pancreaticus), a vod gušterače spoji se s ductusom choledochusom (glavni žučovod)
i na istom mjestu koje se zove papilla duodeni major (ili papilla vateri) se ulijeva/ulijevaju u
dvanaesnik. Kod papillae duodeni major nalazi se kružni mišić ili sfinkter koji se zove Oddijev
sfinkter. Drugi endokrini dio gušterače su Langeharsovi otočići. Neki manji kanali gušterače
se mogu preko papillae duodeni minor na nekom drugom mjestu ulijevati u dvanaesnik.
Fiziologija probavnog sustava. Sastoji se od motoričkih funkcija, od sekrecijskih funkcija, od
probavnih sustava i od apsorpcije probavljenih hranjivih sastojaka i drugih sastojaka IST,
iona i vode. Osnovni regulator većine funkcija probavnog sustava je živčani sustav
probavnog sustava. Živčani sustav probavnog sustava sastoji se od dva dijela: jedan dio je
dio koji se nalazi unutar glatkog mišićnog dijela probavnog sustava i on se zove mijenterični
ili Auerbachov živčani splet ili plexus (plexus myentericus Auerbachi); drugi dio nalazi se u
podsluznici ili submukozi i on se zove submukozni živčani splet ili Meissnerov živčani splet
(plexus submucosus Meissneri). Preko submukoznog živčanog spleta se kontrolira većina
motoričkih funkcija i većina sekrecijskih funkcija probavnog sustava. U živčanom sustavu
probavnog sustava nalazimo dvije vrste električne aktivnosti. Možemo registrirati spore
valove (koji su otprilike sinusoidnog oblika) i šiljate potencijale (spike). Spori valovi sastoje se
od razdoblja depolarizacije, repolarizacije i hiperpolarizacija, međutim oni ne dovode do
akcijskog potencijala. Smatra se da spori valovi nastanu interakcijom neurona Meissnerova
pleta i intersticijskih Cajalovih stanica. Spori valovi ne uzrokuju kontrakcije, osim možda u
želudcu manje kontrakcije. Šiljati potencijali su zapravo akcijski potencijali koji nastaju kad
spori valovi doesgnu određeni prag pa može nastati kompletna depolarizacija za koju su
odgovorni kalcijsko-natrijski kanali, utok Ca2+ i Na+ da se dogodi akcijski potencijal koji je
odgovoran za prave kontrakcije mišića. Za intersticijske Cajalove stanice smatra se da su
najvećim dijelom odgovorne za spore valove, a neki ih smatraju tzv. pacemakerskim
stanicama crijeva koje stalno generiraju električnu aktivnost, depolarizaciju i repolarizaciju u
obliku sporih valova. U mirovanju imamo spore valove s povremenim šiljatim potencijalom. U
slučaju pojačane stimulacije crijeva spori valovi povećavaju amplitudu i frekvenciju, a
posljedično tome nastane i više šiljatih potencijala. Za razliku od toga, kad je inhibiran živčani
sustav crijeva, spori valovi su manje amplitude i manje frekvencije pa nema šiljatih
potencijala. Za spore valove su odgovorne intersticijske Cajalove pacemakerske stanice.
Osnovni stimulator živčanog sustava crijeva je istezanje stijenke crijeva koje nastane
punjenjem dotičnog segmenta crijeva; zbog toga će se povećati amplituda i frekvencija
sporih valova pa i broj šiljatih potencijala. Osim istezanja, acetil-kolin i druge tvari koje
imitiraju učinak parasimpatikusa stimuliraju živčani sustav crijeva, uzrokuju depolarizaciju. S
druge strane, hiperpolarizaciju, odnosno inhibiciju uzrokuje simpatikus, odnosno njegov
neurotransmiter noradrenalin. Simpatička vlakna dolaze na neurone mijenteričnog ili
submukoznog spleta i to su uglavnom postganglijski neuroni. Parasimpatički neuroni su
preganglijski, a neuroni mijenteričnog i submukoznog plexusa igraju ulogu postganglijskih
neurona. Postoje i aferentni, osjetni neuroni koji dolaze iz stijenke probavne cijevi i provode
signale u SŽS.

140
U većem dijelu probavne cijevi imamo nekoliko slojeva glatkih mišića u mišićnom dijelu
stijenke, a na nekoliko mjesta imamo posebno razvijene kružne mišiće ili sfinktere koji na
poseban način reguliraju prolaz hrane između tih dijelova cijevi. Gornji i donji sfinkter
jednjaka, pilorični sfinkter između želudca i dvanaesnika, Oddijev sfinkter na izlazu ductusa
chloedochusa i ductusa pancreaticusa, ileocekalni zalistak između ileuma i cekuma te
unutarnji i vanjski analni sfinkter.
Parasimpatička inervacija dolazi iz moždanog debla putem nervusa vagusa, X. moždanog
živca i od sakralnog dijela kražlježnične moždine putem pelvičkih živaca za završni dio
probavne cijevi. Simpatikus dolazi iz torakolumbalnog dijela kralježnične moždine, gangliji se
nalaze bliže ishodištu, bliže SŽS, tako da je većina vlakana simpatikusa postganglijska kad
dolaze do probavne cijevi.
Osnovni stimulus za crijevni živčani sustav je mehanički, a to je istezanje stijenke što aktivira
crijevni živčani sustav, a posljedično aktivaciji crijevnog živčanog sustava dolazi do aktivacije
efektora. Efektori su mišićne stanice u samoj probavnoj cijevi, žlijezde u samoj probavnoj
cijevi i krvne žile u probavnoj cijevi. Osim mehaničkih stimulusa, i kemijski stimulusi mogu
aktivirati crijevni živčani sustav; to su ili sastojci hrane ili hormoni koji se izlučuju u probavnoj
cijevi ili krvlju dospiju do probavne cijevi. Signali nakon aktivacije, mehaničke ili kemijske,
osim što aktiviraju crijevni živčani sustav, oni idu i u SŽS pa nastanu neki dulji refleksi koji
mijenjaju aktivnost crijevnog živčanog sustava.
Imamo kratke reflekse koji se nalaze unutar stijenke probavne cijevi. Stimulus, mehanički ili
kemijski, aktivira lokalni ili crijevni živčani sustav koji aktivira efektore (glatke mišiće, žlijezde
ili krvne žile). Duži refleksi idu preko SŽS koji mogu na taj način mijenjati aktivnost lokalnog
živčanog sustava probavne cijevi. Primjer, duži refleksi mogu ići do ganglija i vratiti se natrag
u probavnu cijev: gastrokolični refleks (ishodište u želudcu, a efektorski dio u kolonu; senzori
u želudcu potiču reakciju kolona, a to je pražnjenje kolona), enterogastrični refleks (ishodište
ili senzor je u području tankog crijeva, a reakcija i efektorski dio je u želudcu; kad sadržaj
rastegne stijenku tankog crijeva, to će inhibirati motoriku i pražnjenje želudca); kolonoilealni
refleks (kad sadržaj dođe u kolon i mehanički podraži kolon, refleksno će se inhibirati
ileocekalni sfinkter). Najduži refleksi, koji uključuju SŽS: to je cefalična faza želučane
sekrecije i kontrole motorike, inhibicijski bolni refleksi i defekacijski refleksi.
U samoj regulaciji i brojne kemijske reakcije sudjeluju kao medijatori reakcije na stimulus.
Osnovne tvari su acetil-kolin, neurotransmiter parasimpatikusa i noradrenalin,
neurotransmiter simpatikusa. Pokazalo se da se u stijenci probavne cijevi nalaze i brojne
druge kemijske tvari koje mogu djelovati (ili kao neurotransmiteri ili kao parakrini medijatori)
na efektorske organe: ATP, serotonin, dopamin, kolecistokinin, tvar P, VIP, bombenzin, Leu-
encefalin, Met-encefalin.
Hormoni u samoj probavnoj cijevi. Gastrin, izlučuje se iz G stanica antruma želudca, ali i iz
duodenuma i jejunuma, stimulira lučenje želučane kiseline i rast sluznice. Kolecistokinin,
izlučuje se iz I stanica duodenuma, jejunuma i ileuma, stimulira sekreciju enzima gušterače,
kontrakciju žučnog mjehura, rast egzokrine gušterače, a inhibira pražnjenje želudca.
Sekretin, luči se iz S stanica duodenuma, jejunuma i ileuma, stimulira izlučivanje pepsina,
bikarbonatnu sekreciju gušterače, karbonatnu sekreciju žuči, rast egzokrine gušterače, a
inhibira sekreciju želučane kiseline. Želučani inhibicijski protein ili GIP (Gastric Inhibitory
Peptide), izlučuju ga K stanice duodenuma i jejunuma, stimulira lučenje inzulina, a inhibira
lučenje želučane kiseline. Motilinm izlučuju ga M stanice duodenuma i jejunuma, stimulira
motilitet želudca i tankog crijeva.

141
Vrste motoričkih kretnji u probavnom sustavu. Mogu biti propulzivne kretnje koje služe za
protiskivanje hrane duž probavne cijevi; osnovna vrsta propulzivne kretnje zove se
peristaltika, a osnovni stimulus je istezanje stijenke ili distenzija. Peristaltika: počinje
kontrakcija na jednom dijelu probavne cijevi i onda se to širi prema distalno, a distalniji dio se
istovremeno relaksira. Druge vrste kretnji su kretnje miješanja: na više mjesta se
istovremeno dogodi kontrakcija tako da se sadržaj može dobro promiješati, ali nema daljneg
potiskivanja u distalnije dijelove.
Opskrba probavne cijevi krvlju. Što se tiče probavne cijevi unutar trbušne šupljine, prva
velika krvna žila je celijačno stablo (truncus celiacus), prvi ogranak aorte u abdomenu, dijeli
se na ogranak za jetru (arteria hepatica communis), najveću arteriju koja opskrbljuje želudac
(arteria gastrica sinistra) i za slezenu arteria lienalis. Zatim arteria mesenterica superior (nije
ogranak celijačnog stabla) opskrbljuje tanko crijevo i prvu polovicu debelog crijeva i arteria
mesenterica inferior koja opskrbljuje drugu polovicu debelog crijeva. Vene uglavnom nose
ista imena kao i arterije, ali one se skupljaju u jednu zajedničku venu koja se zove vena
vratarica ili portalna vena (vena portae) koja ulazi u jetru. Tamo se spaja s ograncima jetrene
arterije i onda venski dio cirkulacije iz jetre izlazi pomoću jetrenih vena u donju šuplju venu.
Mikrocirkulacija. Bitna je na mjestima gdje se događa apsorpcija probavljenih hranjivih
sastojaka, a to je uglavnom u tankom crijevu gdje se nalaze resice, unutar svake resice je
razvijena kapilarna mreža duž cijelog opsega "stošca" tako da je povećana površina za
apsorpciju. Osim toga, svaka stanica za apsorpciju ima povećanu apsorpcijsku površinu
pomoću četkaste prevlake s brojnim izdancima.
Regulacija cirkulacije. Vrijede slični principi kod općenite regulacije cirkulacije. Osnovni
regulator je aktivnost crijeva, što je veća crijevna aktivnost, veća je cirkulacija. Različiti su
medijatori toga. Vazodilatatori kolecistokinin, VIP, gastrin i sekretin također povećavaju
cirkulaciju. Kalidin i bradikinin povećavaju cirkulaciju. Također i manjak kisika, hipoksemija,
povećava cirkulaciju, odnosno uzrokuje vazodilataciju. Parasimpatikus povećava cirkulaciju,
ali ne izravno, nego tako da povećava metaboličku i crijevnu aktivnost. Simpatikus izravno i
kratkotrajno smanjuje cirkulaciju zato što djeluje na krvne žile. Međutim, zbog lokalne tkivne
autoregulacije dolazi ubrzo do povećanja cirkulacije. Učinak simpatikusa na crijevnu
cirkulaciju je najjače vidljiv kad se on aktivira u stanjima fight or flight odgovora, velikog
stresa ili odgovora na borbu ili biježanje, dolazi do velike vazokontstrikcije i pražnjenja
splahničkih vena i preusmjeravanja krvi u "bitne" organe - mozak i srce.
Potiskivanje i miješanje hrane. Motoričke funkcije se opisuju pojmovima potiskivanja i
miješanja hrane. Te kretnje se u različitim dijelovima probavne cijevi različito vide. Na
početku je žvakanje (masticatio). Zatim je gutanje (deglutitio), motoričke funkcije u želudcu,
tankom i debelom crijevu te defekacija na kraju.
Žvakanje ili mastikacija je proces koji kontroliraju, odnosno omogućavaju žvačni mišići: m.
masseter, musculus temporalis te medijalni i lateralni pterigoidni mišići. Njih inervira V.
moždani živac, n. trigeminus. Žvakanje je sjeckanje i mljevenje hrane. Jednim dijelom je
vojno, a jednim dijelom je refleksno. Za efikasno žvakanje smatra se da je potrebno 20 - 25
zagriza.
Gutanje ili deglutitio. Druga motorička kretnja u probavnoj cijevi. Ono se sastoji od 3 faze:
voljna faza, faringealna faza i ezofagealna faza. Voljna faza sastoji se od podizanja i
zabacivanja jezika. Ždrijelna ili faringealna faza je autonomna, nije pod utjecajem naše volje i
ona je stimulirana pomoću receptora u ždrijelu koji šalju signal u moždano deblo gdje se
nalaze jezgre moždanih živaca koji aktiviraju mišiće ždrijela, peristaltiku ždrijela. Aferentni
senzorički signali odlaze petim i devetim moždanim živcem, a eferentni signali koji inerviraju

142
mišiće ždrijela su IX., X. i XI. moždani živac. Treća faza gutanja je jednjačnja ili ezofagealna
faza. Ona se sastoji od primarne i sekundarne peristaltike jednjaka. Također je autonomna:
ulazni aferentni senzorički signali koji ju potiču dolaze desetim moždanim živcem, a isto tako
i eferentni signali koji aktiviraju mišiće jednjaka dolaze desetim moždanim živcem. Podizanje
i zabacivanje jezika - zatvaranje nazofaringsa - podizanje grkljana - zatvaranje epiglotisa -
otvaranje gornjeg sfinktera jednjaka - ždrijelna peristaltika. Većina ulaznih signala se skuplja
na razini moždanog debla na mjestu koje onda ima naziv centar za gutanje. Nakon što počne
ždrijelna faza, mora se otvoriti gornji sfinkter jednjaka, nakon toga primarnja peristaltika
jednjaka potiskuje sadržaj koji smo progutali prema dolje, onda se mora otvoriti donji sfinkter
jednjaka da bi došlo do potiskivanja u želudac. Kad se kontrahira jednjak, relaksira se donji
sfinkter jednjaka i proksimalni dio želudca. Sve mora biti dobro koordinirano.
Nakon toga, kroz donji sfinkter jednjaka ulazi sadržaj, hrana u želudac, u cardiju želudca.
Motoričke funkcije želudca su pohrana hrane, miješanje sa želučanim sokovima i pražnjenje.
Pohrana hrane znači da se želudac može jako rastegnuti kako bi u njemu duže vrijeme ostao
sadržaj bez da se on isprazni, to se događa zbog vazovagalnog refleksa rastezanja.
Miješanje hrane sa želučanim sokovima: nastanu valovij miješanja i peristaltički konstrikcijski
prstenovi što uzrokuje retropulziju. Pražnjenje želudca nastane snažnim peristaltičkim
kontrakcijama antruma. Pilorička pumpa omogućuje postupno pražnjenje želudca u
dvanaesnik. Kretnje miješanja ostvaruju se preko kontrakcija na pojedinim dijelovima stijenke
i preko peristaltike koja potiskuje sve do pilorusa; tvrđi sastojci hrane ne mogu proći i vraćaju
se nazad za novo miješanje. Mogu proći samo probavljeni, tekući sastojci kroz pilorus.
Sadržaj hrane u želudcu naziva se himus.
Regulacija. Stimulacijski čimbenici su želučani, samo istezanje, odnosno volumen hrane koji
stimulira miješanje, a gastrin stimulira pražnjenje. Inhibicijski čimbenici, signali dolaze iz
tankog crijeva (enterogstrični refleks), a hormoni kolecistokinin, gastrični inhibicijski peptid i
sekretin inhibiraju pražnjenje želudca; djeluju na duodenum. Parasimpatikus, kolinergička
vlakna, acetil-kolin su stimulatori kao i motilin i gastrin koji stimulira pražnjenje. Simpatikus je
inhibitor, kao i GIP. Isto tako, neki signali iz SŽS kao što su bol i psihološki faktori su
inhibicijski, a stimulacijski su hipoglikemija, neki ugodni osjeti okusa i mirisa, i neki psihološki
faktori.
Posebna motorička kretnja želudca i gornjeg dijela probavne cijevi je povraćanje. To je
kretnja obrnuta i gutanju i motoričkim kretnjama želudca. Različita stanja dovode do
povraćanja: trudnoća, lijekovi, otrovi, bol, zračenje, mirisi, dodiri, povećani tlak u mozgu,
upala u želudcu, različite kretnje i podražaji sustava za ravnotežu; sve to može podražiti
centar za povraćanje gdje su pohranjeni programi aktivacije i relaksacije mišića koji sudjeluju
u povraćanju. Kod toga se javlja mučnina, proširene zjenice, pojačana salivacija, znojenje,
bljedoća, gađenje. Doći će do kontrakcija dijafragme koja će povećati intraabdominalni tlak,
doći će do kontrakcije dvanaesnika i piloričnog sfinktera i doći će do kontrakcije u suprotnom
smjeru od gutanja i kretnji koje slijede.
Motoričke kretnje tankog crijeva. Kretnje miješanja i propulzivne kretnje, odnosno peristaltika.
U osnovi kretnji miješanja su spori valovi, a propulzivne kretnje nastanu zbog šiljastih
potencijala. Propulzivne kretnje nazivaju se peristaltika, brzina je otprilike 0,5 - 2 cm/s, kroz 3
- 5 cm. Treba otprilike 3 - 5 sati hrani da prođe kroz tanko crijevo. Živčani signali,
gastroenterički refleks stimulira pražnjenje i motoričke kretnje tankog crijeva; rastezanje
stimulira kretnje. Hormonski stimulacijski čimbenici su gastrin, kolecistokinin, motilin,
serotonin, inzulin, a inhibicijski su sekretin i glukagon.

143
Nakon toga hrana dospijeva do debelog crijeva. Tu se nalazi ileocekalni sfinkter, odnosno
zalistak koji mora biti relaksiran da bi hrana prošla iz ileuma u debelo crijevo. Istezanje i
hormonski signali potiču daljne kretnje u debelom crijevu.
Motoričke kretnje debelog crijeva. Kretnje miješanja i kretnje potiskivanja koje su malo
drukčije i zovu se masovne kretnje. Kretnje miješanja su spore i trajne haustralne kontrakcije
gdje se kontrahiraju duži odsječci od 2,5 cm. One služe propulziji i apsorpciji ostataka
sadržaja hrane. Treba 8 - 15 sati za prolazak ostataka hrane kroz debelo crijevo. Kretnje
potiskivanja u debelom crijevu zovu se masovne kretnje i one prethode defekaciji. Riječ je o
modifikaciji peristaltike, imaju propulzivnu funkciju. Javljaju se 1 - 3 puta dnevno, obično 15
minuta nakon prvog obroka, a jedna masovna kretnja traje 10 - 30 minuta. Neki od refleksa
koji potiču masovne kretnje su gastrokolični i duodenokolični refleks: signali iz želudca i
duodenuma, kad se napune, signali stimuliraju masovne kretnje. Obično počinju prstenastom
kontrakcijom, a nakon toga se kontrahira veći segment od 20ak cm crijeva distalno i onda se
to dalje širi destalno. Vezano uz kretnje miješanja, u početku je tekući sadržaj, pa polutekući
pa kašasti pa polukašasti, pa polukruti i konačno kruti sadržaj u završnim dijelovima debelog
crijeva, ovisno o tome koliko brzo prolazi sadržaj kroz debelo crijevo. Sve do rektuma ili
zadnjeg crijeva.
Pretraga, rendgensko slikanje crijeva zove se irigografija.
Defekacija. Zadnja motorička kretnja. Izbacivanje fecesa iz rektuma prema van kroz analni
otvor. Važnja je funkcija vanjskog i unutrašnjeg analnog sfinktera. U prvom dijelu je
defekacija refleksna, riječ je o defekacijskim refleksima koji nastanu lokalno unutar živčanog
sustava tog dijela probavne cijevi; s druge strane dulji refleksi koji uključuju parasimpatikus
koji pojačava peristaltiku i kretnje pražnjenja. Mora doći i do relaksacije unutrašnjeg analnog
sfinktera. Vanjski analni sfinkter je pod utjecajem naše volje i on može djelomično modificirati
defekaciju. Parasimpatikus s pelvičnim parasimpatičkim živcima stimulira glatku muskulaturu
rektuma i relaksiraju unutarnji analni sfinkter. Vanjski anali sfinkter je pod kontrolom velikog
mozga i može djelomično odgoditi defekaciju, odnosno pražnjenje. Kad je povećan tonus
vanjskog analnog sfinktera, ne dolazi do defekacije; kad se tonus vanjskog analnog sfinktera
smanji, događa se defekacija i pad tlaka u rektumu.
Sekrecijske funkcije probavnog sustava. Što se izlučuje u pojedinim dijelovima probavne
cijevi, koji su to probavni sokovi, tko ili što ih izlučuje, što kontrolira i kako njihovo izlučivanje
te kako oni djeluju? Probavne sokove izlučuju žlijezde. Riječ je o egzokrinim žlijezdama koje
svoj sekret izlučuju u probavnu cijev, sekret nakon što obavi svoju funkciju, bude izlučen van
iz organizma. Egzokrine žlijedze mogu biti jednostanične ili višestanične. I jednih i drugih ima
u probavnoj cijevi. Višestanične mogu biti jednostavne ili složene; i jedne i druge mogu biti
tubulusne ili acinusne ili tubuloacinusne. Što se tiče načina izlučivanja, one mogu biti
merokrine, apokrine i holokrine žlijezde. Većina probavnih žlijezdi su merokrine žlijezde.
Slina, želučani sok, gušteračni sok, žuč, sok tankog crijeva, sok debelog crijeva.
Regulacija lučenja. Slično kao što je regulirana i motorička funkcija: hrana, dolazak sadržaja i
rastezanje probavne cijevi putem lokalnog crijevnog živčanog sustava potiče izlučivanje
probavnih sokova u pojedinim dijelova probavne cijevi, i to uglavnom putem submukoznog
Meissnerovog živčanog spleta. Parasimpatikus jako povećava lučenje u probavnoj cijevi,
osim u jejunumu, ileumu i 2/3 debelog crijeva gdje je taj učinak manji. Simpatikus direktno
povećava lučenje, međutim putem njegovog učinka na smanjenje cirkulacije, smanjivat će se
lučenje; neto učinak može biti i takav da smanjuje lučenje. Postoje i brojni hormoni u
probavnom sustavu koji reguliraju lučenje žlijezda u pojedinim diejlovima probavne cijevi.

144
Većina žlijezda izlučuje proteinske sekrete koji idu po principu sinteze proteina na hrapavom
ER preko GA i zimogenih granula pa onda preko merokrine sekrecije se izlučuju prema van.
Prvi važan probavni sok, odnosno sekret koji se izlučuje duž cijele probavne cijevi je sluz,
odnosno mucus. Sastoji se od vode, elektrolita i posebnih elektrolita. Funkcije sluzi: ona je
lubrikant i protektiv, pomaže adherenciji hrane bliže stijenki, ali bez direktnog kontakta hrane
sa sluznicom; smanjuje trenje prilikom prolaska hrane, pomaže formiranju fecesa, ima
puferske sposobnosti i otporna je na probavljanje. Nerazgrađena sluz se različitim
proteolitičkim enzimima razgrađuje na osnovne podjedinice: one imaju svoje core protein,
sržni protein i ugljikohidratne ostatke koji ju štite od daljnje razgradnje proteolitičkim
enzimima.
Sljedeći sekret je slina. Izlučuju je žlijezde slinovnice u usnu šupljinu. Doušna žlijezda
(glandula parotis), podjezična žlijezda (glangula sublingualis), podčeljusna žlijezda (glandula
submandibularis) i manje bukalne žlijezde slinovnice. Slina se sastoji od seroznog sekreta
(najvažniji sastojak je enzim ptijalin, zapravo je alfa-amilaza i razgrađuje škrob), od
mukoznog sekreta (važan je protein mucin) i sastoji se od vode, elektrolita i imunoloških
dijelova koji čine nespecifičnu imunost: lizozim, tiocijanat i protutijela. Inicijalno, na samim
stanicama izlučuje se primarni sekret koji se duž izvodnih kanala modificira i nastane
sekundarni sekret. Glandula parotis dominantno izlučuje serozni sekret, submandibularna i
sublingvalna žlijezda izlučuju serozno-mukozni sekret, a bukalne žlijezde izlučuju mukozni
sekret. Duž izvodnih kanala žlijezda slinovnica modificira se primarni sekret tako da se
apsorbiraju Na+ i Cl-, a secerniraju se K+ i HCO3-. Živčana regulacija lučenja sline:
parasimpatička vlakna stimuliraju lučenje žlijezda slinovnica, i to VII. i IX. moždani živac, VII.
glangulu parotis, a IX. glandulu submandibularis i sublingualis. Drugi stimulatori lučenja sline
koji stimuliraju parasimpatikus: različiti mirisi, okusi, dodiri, žvakanje, mučnina i slično.
Sekrecija u želudcu. Žlijezde u želudcu možemo podijeliti u tri skupine. Jedno su mukozne
žlijezde. One izlučuju samo sluz i sastoje se samo od mukoznih stanica. Drugo su kiselinske
žlijezde ili oksintične ili gastrične žlijezde; najveći dio žlijezda. One imaju 4 vrste stanica:
mukozne stanice koje izlučuju sluz, parijetlane (ili obložne ili kiselinske) stanice koje izlučuju
želučanu kiselinu HCl i unutrašnji faktor UF, glavne ili peptičke stanice koje izlučuju
pepsinogen te neuroendokrine stanice ili ECL (Enterochromaffin-like) stanice koje izlučuju
histamin. Treće su pilorične žlijezde koje imaju mukozne stanice koje izlučuju sluz te G-
stanice koje izlučuju gastrin. U području cardie su samo mukozne žlijezde, mukozne žlijezde
nalaze se i u drugim dijelovima želudca. Kiselinske, oksintične ili gastrične žlijezde nalaze se
dominantno u području trupa. U području pylorusa nalaze se pilorične žlijezde.
Parijetalne stanice imaju zbog invaginacija unutarstanične kanalikule i površina im je
naborana s brojnim resicama kako bi bila što veća. One osnovno izlučuju želučanu kiselinu,
kloridnu kiselinu, HCl. Protoni se izlučuju pomoću protonske pumpe ili proton-kalij pumpe;
protoni nastanu iz H2CO3, odnosno CO2 i H2O. Za svaki izlučeni proton se jedan bikarbonat
reapsorbira pomoću bikorbonat-kloridnog izmjenjivača koji se nalazi na bazolateralnoj
membrani. Klorid ulazi u stanicu i onda se kloridnim kanalima izlučuje u lumen kanalikula.
Tako u lumenu kanalikula imamo HCl. Lijekovi koji inhibiraju proton-kalij pumpu zovu se
inhibitori protonske pumpe, oni se koriste kod liječenja želučanih bolesti koje su povezane s
povećanim lučenjem želučane kiseline, kao što je čir na želudcu. Želučana kiselina ne ošteti
površinu sluznice želudca ni želučane stanice koje ju čine zbog toga što mukozne stanice
izlučuju sluz i bikarbonate koji zajedno čine zaštitni sloj koji prekriva površinu sluznice
želudca pa HCl ne dolazi direktno u dodir sa stanicama sluznice želudca. Protoni difundiraju
u taj sloj, ali budu neutralizirani s HCO3- ionima u H2CO3 koja se raspada na H2O i CO2.
Regulacija lučenja kiselinskih stanica: razlikujemo 3 faze regulacije: cefalična faza u kojoj
informacije dolaze iz mozga putem n. vagusa, recimo kod gledanja i mirisanja hrane mogu
145
doći signali iz mozga i poticati lučenje HCl. Isto tako, parasipmatikus putem n. vagusa stiulira
lučenje pepsina iz glavnih stanica. Druga faza je gastrična faza, potaknuta je signalima iz
želudca putem lokalnih refleksa iz stijenke želudca, putem vagalnih refleksa ili putem
gastrina i histamina koji se izlučuju iz ECL stanica i stimuliraju lučenje želučane kiseline.
Treća faza je intestinalna faza koju čine živčani i hormonalni mehanizmi, uglavnom je
inhibicijska i povezana s inhibicijom lučenja želučanih žlijezda. Parasimpatikus putem n.
vagusa i Ach regulira lučenje pepsinogena i HCl, potiče lučenje histamina iz ECL stanica
koje opet potiču lučenje HCl. Isto tako, potiče lučenje gastrina iz G-stanica. Gastrin stimulira
lučenje i histamina i HCl. Histamin stimulira lučenje HCl. Ach stimulira lučenje gastrina,
histamina. Što se tiče dužih refleksnih lukova, imamo vagovagalni refleks rastezanja koji
stimulira lučenje H+, pepsinogena i gastrina: aferentni signali idu preko n. vagusa i eferentni
signali idu preko n. vagusa pa se zato zove vagovagalni refleks.
Parijetalna ili kiselinska stanica ima 3 vrste receptora: muskarinski M3 receptori, histaminski
receptori H2 i CCK-B receptori. Na M3 se veže Ach. Na H2 se veže histamin. Na CCK-B
receptore se veže gastrin. Svi su metabotropni receptori i svi stimuliraju ugradnju protonske
pumpe, odnosno proton-kalij ATPaze u apikalnu membranu i lučenje želučane kiseline. Osim
Ach, gastrina i histamina, imamo neke čimbenike koji inhibiraju lučenje želučane kiseline. To
su prostaglandini, prostaglandin E2, somatostatin i EGF i TGF-alfa. Lijeokovi koji inhibiraju
stvaranje prostaglandina, nesteroidni antireumatici, primjerice acetil-salicilna kiselina,
ibuprofen, oni putem inhibicije prostaglandina stimuliraju lučenje HCl i mogu pogoršati neka
stanja, primjerice čir na želudcu koji je povezan s povećanim lučenjem želučane kiseline. Još
jedan faktor koji se nalazi u blizini sluznice želudca je bakterija Helicobacter pylori. Povezuje
se s brojnim patološkim stanjima u želučanoj sluznici. Somatostatin izlučuju D stanice
dvanaesnika i on inhibira lučenje histamina i gastrina, a posredno i lučenje HCl. Analozi
somatostatina se koriste u liječenju stanja povezanih s povećanim lučenjem HCl.
Lučenje na području tankog crijeva. Izlučuje se više probavnih sokova. Prvi je probavni sok
gušterače i to egzokrinog dijela gušterače, iz acinusa gušterače. Probavni sok gušterače
izlučuje se pomoću ductusa pancreaticusa koji se spaja s ductusom choledochusom u
području dvanaesnika, u području papille duodeni major. Gušteračni sok sastoji se od
proteinskog dijela u kojem se nalazi nekoliko vrsta enzima: proteolitički enzimi, lipaza koja
razgrađuje masti i pankreatična amilaza koja razgrađuje škrob; većina ovih enzima, pogotovo
proteolitički enzimi se izlučuju u inaktivnom ili zimogenom obliku, a nakon toga ih aktivira
tripsin. Tripsin se izlučuje isto u zimogenom obliku kao tripsinogen kojeg enterokinaza na
epitelnim stanicama duodenuma aktivira u tripsin, a tripsin će aktivirati sve druge
proteolitičke proenzime koji razgrađuju proteine do tri-, di- ili monopeptida. Proeznimi:
tripsinogen, kimotripsinogen, prokarboksipeptidaza, proelastaza. Aktivni enzimi: tripsin,
kimotripsin, karboksipeptidaza i elastaza. Drugi dio sekreta gušterače čini vodenasti dio
sekreta koji je bogat bikarbonatnim ionima HCO3-, oni se izlučuju pomoću natrij-
bikarbonatnog kotransportera na apikalnoj memrani; za svaki izlučeni bikarbonat se jedan
proton apsorbira u krv pomoću Na-proton izmjenjivača na bazolateralnoj membrani. Još
jedna mogućnost prijenosa bikarbonata: kloridno-bikarbonatni izmjenjivač na apikalnoj
membrani koji zahtijeva kloridne kanale na apikalnoj strani membrane. Dakle, vodenasti dio
sekreta, izlučuju se bikarbonati, a apsorbiraju se kloridi. To je regulirano parasimpatikusa koji
će preko n. vagusa i Ach stimulirati lučenje i proteinskog dijela sekreta i vodenastog dijela
sekreta. S druge strane, sekretin će stimulirati lučenje bikarbonatnog vodenastog dijela
sekreta, a kolecistokinin će stimulirati lučenje enzima i to tako da će kiseli sadržaj koji dođe u
duodenum stimulirati S-stanice i I-stanice koje izlučuju sekretin i kolecistokinin koji će
stimulirati lučenje soka gušterače, sekretin bikarbonatni dio sekreta, a kolecistokinin
proteinski dio sekreta gušterače. Stimulus za S stanice je sniženi pH u duodenumu, one
izlučuju sekretin koji povećava izlučivanje bikarbonatnog dijela sekreta koji neutralizira niski

146
pH u dvanaesniku. I stanice, koje izlučuju kolecistokinin, stimuliraju proteini, aminokiseline i
masne kiseline pa CCK stimulira lučenje enzimatskog dijela sekreta gušterače koji će onda
razgraditi proteine i masne kiseline. Na stanicama acinusa nalaze se M3 receptori za Ach,
CCK-1 receptori za CCK, sekretinski receptori, receptori za VIP i receptori za gastrin.
Drugi važan sekret koji se izlučuje u duodenumu je žuč. Žuč se izlučuje iz žučnog mjehura
putem ductusa choledochusa, glavnog žučovoda, u duodenum na području papille duodeni
major. Žuč se sintetizira u hepatocitima, u gredicama hepatocita koje izlučuju žuč u žučne
kanalikule koji se nalaze između gredica hepatocita, žučni kanalikuli spajaju se u veće žučne
kanaliće, žučne vodove i onda izlaze iz jetre, iz svakog režnja jetre po 1 žučni vod koji se
spajaju u žučni vod ductus hepaticus communis koji odvodi putem ductusa cysticusa žuč u
žučni mjehur. Dakle, žučni vod iz desnog i lijevog režnja jetre spajaju se u zajednički žučni
vod koji onda putem ductusa cysticusa šalje žuč u žučni mjehur u kojem se žuč pohranjuje i
koncentrira. U slučaju potrebe, žuč se izlučuje putem ductusa choledochusa u dvanaesnik.
Žuč se sastoji od vode, uobičajenih elektrolita, žučnih soli koje nastanu iz kolesterola i
enterohepatične cirkulacije; žučne soli mogu biti konjugirane taurinom i glicinom. To su soli
žučnih kiselina, kolne, kenodeoksikolne, deoksikolne i litokolne kiseline. U žuči se nalazi i
bilirubin, kolesterol, masne kiseline, leticin te lijekovi i hormoni koji su konjugirani glutationom
ili glukuronskom kiselinom i to je jedan od putova izlučivanja lijekova ili njihovih metabolita iz
organizma.
Lučenje žuči regulirano je sličnim mehanizmima. Stimulacija kontrakcije živčanog mjehura i
izlučivanje žuči preko n. vagusa i Ach. Isto tako, CCK stimulira kontrakcije žučnog mjehura i
relaksaciju Oddijevog sfinktera te izlučivanje žuči. Sintezu žuči stimuliraju žučne kiseline
putem hepatocita i sekretin koji dolazi iz duodenuma.
Funkcije žuči. Emulzifikacija, odnosno stvaranje emulzije, odnosno raspršivanje masnog
dijela hrane kako bi enzimi, pankreasna lipaza, lakše pristupila mastima i razgradila ih. Druga
funkcija je stvaranje micela, kompleksa između žučnih soli, žučnih kiselina i probavljenih
dijelova masti kako bi se probavljeni dijelovi masti mogli približiti, odnosno doprijeti do
površine enterocita i tada se apsorbirati. Prvo dolazi do raspršivanja masnih kapljica, zatim
do probave i djelovanja lipaze, pa stvaranja micela kako bi probavljeni dijelovi masti doprijeli
do površine enterocita i apsorbirali se. Žučne soli dalje prolaze kroz tanko crijevo, u području
ileuma se jedan dio njih reapsorbira u kotransportu s natrijem i onda portalnom cirkulacijom
vraćaju se u jetru gdje se koriste za daljnje lučenje u žuč, a ujedno i inhibiraju sintezu novih
žučnih soli, odnosno kiselina iz kolesterola.
Lučenje u (tankom) crijevu. Imamo dvije vrste žlijezda. Brunnerove žlijezde u duodenumu
koje izlučuju sluz. Liberkühnove kripte u tankom i debelom crijevu, sastoje se od vrčastih
stanica koje izlučuju sluz, od enterocita koji na svojoj površini imaju peptidaze, disaharidaze,
a izlučuju i crijevnu lipazu, imaju probavnu funkciju dovršetka probave, te od Pannetovih
stanica koje izlučuju obrambene proteine koji se zovu defenzini. Liberkühnove kripte oblažu
crijevne resice koje su bitne za dovršetak probave i apsorpciju. Žlijezde u području tankog i
debelog crijeva izlučuju i vodenasti dio sekreta koji se sastoji od elektrolita i vode. U tankom
crijevu se iz posebnih vrsta stanica izlučuju i brojni crijevni peptidi, neurohormoni: CCK,
gastrin, sekretin, motilin, VIP (vazoaktivni inhibicijski peptid), GIP, glukagon, tvar P, GRP,
gvanilin.
Probava i apsorpcija. Probava je zapravo hidroliza, reakcija s vodom, katalizirana probavnim
enzimima.
Probava ugljikohidrata: složeni ugljikohidrati, uglavnom škrob. Najvažniji enzimi koji sudjeluju
u probavi UH: dvije vrste amilaza, alfa-amilaza ili ptijalin iz sline i pankreasna amilaza koje

147
vrše probavu škroba. Probavom škroba i složenih UH nastanu disaharidi maltoza, laktoza,
saharoza i izomaltoza koji se pomoću disaharidaza razgrađuju na monosaharide glukozu,
galaktozu i frukzotu koji se onda apsorbiraju. Na površini enterocita nalaze se disaharidaze:
maltaza, izomaltaza, laktaza i saharaza koji razgrađuju maltozu, izomaltozu, laktozu i
saharozu na glukozu, galaktozu i fruktozu koji se apsorbiraju. Apsorpcija ide pomoću
kotransporta s natrijem na apikalnoj strani i olakšanom difuzijom na bazolateralnoj strani
membrane enterocita.
Probava proteina: počinje s pepsinom u želudcu. Pepsin izlučuju peptične ili glavne stanice.
Probavu nastavljaju proteolitički enzimi iz soka gušterače: tripsin, kimotripsin,
karboksipolipeptidaza i (pro)elastaza, njihovim djelovanjem nastanu oligopeptidi, dipeptidi,
tripeptidi i monopeptidi koje peptidaze razgrađuju na aminokiseline koje se apsorbiraju. Di-,
tri- i monopeptidaze se nalaze na membrani enterocita. Aminokiseline se apsorbiraju u
kotransportu s natrijem u enterocite. Mogu se i kotransportirati s protonima.
Probava masti: osnovni enzim koji započinje probavu masti je pankreasna lipaza. Tu je
potrebna i žuč za emulzifikaciju, a onda da bi došlo do apsorpcije moraju se stvoriti micele
kojima se probavljeni sastojci masto dopremaju do enterocita gdje se apsorbiraju difuzijom
kroz lipidni dvosloj.
Vrlo je bitno za apsorpciju da treba biti velika površina za apsorpciju. To se postiže tako da
se nabora sluznica u crijevne resice (villi intestinales). Svaka resica na površini ima
enterocite koji na površini imaju brojna podvostručenja stanične membrane što se naziva
četkasta prevlaka što višestruko povećava apsorpcijsku površinu. Svaka crijevna resica ima
u svojoj osnovi razgranatu kapilarnu mrežu što omogućuje da se u svim dijelovima crijevnih
resica vrši apsorpcija.
Dnevno se u tankom crijevu apsorbira 7 litara sadržaja.
Što se tiče prijenosnika koji se nalaze na stanicama koje vrše apsorpciju, iz lumena crijeva u
stanicu monosaharidi ulaze u stanicu u kotransportu s natrijem, aminokiseline u kotransportu
s natrijem, sekrecija bikarbonata i apsorpcija klorida pomoću bikarbonatno-kloridnog
kontratransportera, Na-H izmjenjivač. Paracelularno se apsorbira voda.
Apsorpcija natrija. Na apikalnoj strani membrane SGLT1 (kod bubrega je SGLT2)
prijenosnikom se prenose Na+ i monosaharidi, a na bazolateralnoj strani je olakšana difuzija
glukoze/monosaharida GLUT2 prijenosnikom. Kotransporter Na+ i AK na apikalnoj
membrani. Kontratransporetr Na+ i H+ na apikalnoj strani membrane.
Sekrecija klorida. Natrij-kalij-kloridni kotransporter na bazolateralnoj membrani prema stanici.
Sekrecija HCO3-. Oni se secerniraju duž tankog crijeva, uglavnom na apikalnoj strani
zamjenom za kloride, a na bazolateralnoj strani kotransportom s Na+. Sekrecija se vrši u
ileumu i duodenumu, a u jejunumu se vrši apsorpcija bikarbonata.
Apsorpcija Na+ i K+ može biti pod utjecajem aldosterona na području debelog crijeva.
Fruktoza se apsorbira pomoću GLUT5 prijenosnika na apikalnoj strani membrane
olakkšanom difuzijom. Monogliceridi se apsorbiraju jednostavnom difuzijom kroz lipidni
dvosloj, u stanici dobivaju proteinski dio i nastanu lipoproteini, najjednostavniji hilomikroni koji
se onda apsorbiraju dominantno u limfatički sustav i kroz limfatički sustav dospijevaju u krv.
Dio koji se ne apsorbira izluči se kao feces van iz organizma. Sastav fecesa: 3/4 je voda, a
1/4 je solidni dio koji čine intestinalne epitelne stanice, bakterije i ostaci hrane. Od tih
ostataka hrane značajni su celuloza, lipidi, dušikovi spojevi i anorganski spojevi. Tvari
specifične za feces koje mu daju neugodan miris: indol, skatol, merkaptan i H2S.

148
PREDAVANJE 12: METABOLIZAM, JETRA, VITAMINI I
MINERALI; ENDOKRINOLOGIJA
Postoje 3 osnovne skupine hranjivih tvari: masti, proteini i ugljikohidrati. Najveći dio energije
koji nam je potreban dobivamo iz metabolizma ugljikohidrata, 1/4 otprilike dobivamo iz masti i
ostatak iz proteina. Što se tiče energetske vrijednosti po jedinici mase, najveću energetsku
vrijednost imaju masti. Osnovna svrha metaboličkih procesa je stvaranje enerije. Osnovna
energetska valuta (stanice) je adenozin trifosfat ATP. ATP se koristi kao energija u brojnim
procesima: u aktivnom prijenosu (iona), u kontrakciji mišića, sintezi molekula i staničnom
rastu i diobi.
Metabolizam ugljikohidrata. Osnovni ugljikohidrat koji ulazi u metaboličke procese je glukoza.
Ostali monosaharidi koji nastanu probavom, galaktoza i fruktoza, u jetri se pretvaraju u
glukozu. Glukoza se prenosi u stanice olakšanom difuzijom preko GLUT prijenosnika. Inzulin
ubrzava taj prijenos. Razlikujemo 5 GLUT prijenosnika: GLUT1 (fetus, krvno-moždana
barijera, eritrociti), GLUT2 (bidirekcijski; svi monosaharidi; bubrezi, jetra, gušterača), GLUT3
(neuroni), GLUT4 (masno tkivo i poprečno-prugasti mišići) i GLUT5 (prijenosnik fruktoze).
Druga vrsta prijenosnika, kod apsorpcije i reapsorpcije Glc u probavnom sustavu i
bubrezima, to je kotransport s natrijem: SGLT (Sodium-Glucose Transporter), postoji SGLT1
u crijevima i SGLT2 prijenosnik u bubrezima.
U početnom dijelu metabolizma glukoze imamo nekoliko mogućih smjerova u kojem
metabolizam Glc može ići. Može ići u smjeru razgradnje, glikolizi, može ići u smjeru sinteze
glikogena, glikogeneze, može ići u smjeru od glikogena prema glukozi, glikogenoliza, a
moguća je i glukoneogeneza, ponovna sinteza Glc iz drugih spojeva. Prvi ključni korak je
fosforilacija glukoze pomoću enzima glukokinaze u glukoza-6-fosfat. Ta fosforilacija je
ireverzibilna osim u jetri, bubrežnim kanalićima i crijevnom epitelu gdje se nalazi glukoza-6-
fosfataza gdje se glukoza može po potrebi otpustiti u krv. Glikogeneza se događa u jetri i
poprečno-prugastim mišićima gdje se u višku glukoze i pod određenom hormonskom
stimulacijom sintetizira glikogen. Suprotna situacija, glikogenoliza, nije direktno obrnuta
glikogeneza; glavni enzim je fosforilaza koja je inače inaktivna, ali ju aktiviraju enzimi
noradrenalin, adrenalin i glukagon i tada dolazi do razgradnje glikogena plema G-6P.
Glikolizom nastane piruvat. Piruvat prelazi u acetil-koenzim A koji ulazi u Krebsov ciklus ili
Ciklus limunske kiseline. U CLK sudjeluju dvije vrste enzima, dehidrogenaze i
dekarboksilaze. Dehidrogenaze uzrokuju otpuštanje protona, a u daljnjim multiplim
oksidativnim reakcijama dolazi do stvaranja ATP-a. Dekarboksilaze otcjepljuju CO2. Nakon
toga dolazi do oksidacije protona protona u mitohondrijima i nastanka vode, a nakon toga do
oksidativne fosforilacije, sinteze najviše ATP-a. U prijenosu protona dolazi do sinteze ATP-a.
U konačnici, nakon glikolize, Krebsovog ciklusa i oksidativne fosforilacije, iz 1 molekule Glc
nastane 38 ATP, 6CO2, 6H2O i toplina.
Regulacija glikolize i oksidacije Glc. Nekoliko je osnovnih regulacijskih čimbenika. Prvi je
koncentracija ADP i ATP u stanici. Drugi je količina kisika. Ako nema dovoljno ADP ili kisika,
neće doći do procesa u kojima se oni koriste, do oksidativne fosforilacije. Jedan od ključnih
enzima u glikolizi je fosfofruktokinaza koji regulira brzinu glikolize: ATP inhibira FFK, a ADP
stimulira. Inhibira ju i citratni ion. Količina ADP određuje koliko će se sintetizirati ATP, ako
nema ADP neće se sintetizirati ATP. U uvjetima kad nema dovoljno kisika, piruvat se
pretvara u laktat; neka tkiva mogu koristiti laktat za dobivanje energije, primjerice srčani
mišić. Ako nastane puno laktata, može se promijeniti pH krvi što može imati loše posljedice.
Reakcija nastajanja laktata iz piruvata je reverzibilna.

149
Postoji još jedan metabolički put Glc. To je put pentoza fosfata/pentoza fosfatni put. Na njega
otpada otprilike 30% metabolizma Glc u jetri i masnom tkivu. On daje energiju neovisno o
CLK. Koenzim je NADP (umjesto NAD) i on se može koristiti u sintezi masti iz UH pa ovaj put
može služiti i kao pohrana masti.
Glukoneogeneza je sinteza Glc iz proteina (aminokiselina) i masti (glicerola). To je proces
koji se aktivira kad nema dovoljno glukoze, u uvjetima kad organizam misli da je nema
dovoljno. 25% Glc u jetri tijekom gladovanja se sintetizira glukoneogenezom. Osnovni
stimulator je pad koncentracije glukoze u krvi. Od hormona, najveći stimulatori
glukoneogeneze su ACTH i kortizol.
Metabolizam lipida. Lipidi su neutralne masti s predstavnikom trigliceridima, fosfolipidi,
kolesterol, sfingolipidi i ostale skupine lipida. Uloge lipida su za dobivanje energije,
razgradnjom lipida se po jedinici mase dobije najveća količina energije, oni služe kao
građevni elementi staničnih membrana, termalni izolatori te brojne druge funkcije. 1/4
energije se dobiva iz lipida. Nakon probave lipida dolazi do apsorpcije u enterocite. U
enterocitima se spajaju s proteinima u lipoproteine koji se zovu hilomikroni. Hilomikroni ulaze
u limfno tkivo i kasnije u cirkulaciju. Za metabolizam hilomikrona najvažniji enzim je
lipoprotein lipaza LPL koja se nalazi na brojnim mjestima: u masnom tkivu, u poprečno-
prugastim mišićima, u srcu i u endotelnim stanicama kapilara tih tkiva. LPL razgrađuje
lipoproteine, odnosno njihove dijelove i na taj način mijenja njihov sastav, odnosno oslobađa
slobodne masne kiseline koje se mogu koristiti u nekim ključnim mjestima za metabolizam
lipida: jetra, masno tkivo i periferna tkiva koja mogu koristiti MK za stvaranje energije. Na
LPL mogu djelovati različiti čimbenici i hormoni i na taj način usmjeriti metabolizam
lipoproteina. Najveća količina lipida nalazi se u masnom tkivu. Slobodne MK se otpuštaju
nakon što se aktivira LPL u masnom tkivu koja je pod utjecajem hormona. Otpuštanje
slobodnih MK se događa kad imamo manjak glukoze što se očituje preko manjka alfa-
glicerofosfata koji je razgradni produkt Glc, a nužan je za sintezu glicerola, odnosno
triglicerida što se interpretira kao manjak supstrata, odnosno potreba za otpuštanjem
slobodnih MK koje se prenose albuminima odnosno lipoproteinima cirkulacijom. Lipoproteini,
osim hilomikrona, ostali se sintetiziraju u jetri. Četiri vrste lipoproteina: VLDL (Very Low
Density Lipoprotein; puno je više triglicerida nego kolesterola i fosfolipida), IDL (Intermediar
Density Lipoprotein; imaju podjednako triglicerida, kolesterola i fosfolipida), LDL (Low
Density Lipoprotein; imaju više kolesterola od triglicerida i fosfolipida) i HDL (High Density
Lipoprotein; imaju više proteina, a manje lipida). Struktura lipoproteina: lipidi, trigliceridi,
fosfolipidi, kolesterol, kolesterolski esteri i proteinski dijelovi apoproteini. Hilomikroni sadrže
najviše triglicerida. Apoproteini su drukčiji u lipoproteinima.
Metabolički procesi lipida. Lipidi se razgrađuju na glicerol i masne kiseline. Glicerol dalje
preko nekoliko intermedijera ide prema glikolizi i onda do acetil-koenzima A. Slobodne
masne kiseline se u procesu beta-oksidacije razgrađuju do Ac-CoA. Beta-oksidacija se
događa u mitohodrijima, a prijenosnik MK je karnitin. Sve stanice osim moždanih stanica i
eritrocita mogu iskoristiti masti za sintezu ATP. Iz jedne C16 masne kiseline nastane 129
ATP.
I razgradnjom glicerola i slobodnih MK nastane Ac-CoA. U slučaju da se sav Ac-CoA ne
iskoristi, višak Ac-CoA pretvara se u ketonska tijela. Ketonska tijela su acetoacetat, beta-
hidroksimaslačna kiselina i aceton. Ona se također mogu koristiti kao izvor energije u drugim
stanicama. Velika koncentracija ketonskih tijela nastane u gladovanju i manjku inzulina.
Hormoni koji aktiviraju LPL u masnom tkivu i povećavaju otpuštanje MK iz masnog tkiva, kao
što su glukokortikoidi i glukagon, isto povećavaju ketogenezu. Povećana koncentracija
ketonskih tijela u krvi može uzrokovati acidozu.

150
Suprotni proces od razgradnje je sinteza triglicerida. Može ići iz Ac-CoA koji može nastati iz
UH i AK. Glicerol nastane iz alfa-glicerofosfata. Trigliceridi se sintetiziraju u jetri i onda se
transportiraju kao VLDL do masnog tkiva gdje se mogu pohraniti. Tako pohranjeni imaju
veću količinu energije po jedinici mase nego glikogen i na taj način se može dugoročno
pohraniti više energije. To sve je regulirano količinom Glc i inzulina.
U stanjima kad imamo višak UH, oni se koriste za dobivanje energije i tada se sintetiziraju
masti koje se pohranjuju u masnom tkivu. Sinteza masti se događa zbog viška alfa-
glicerofosfata i zato što neki intermedijarni spojevi ciklusa limunske kiseline stimuliraju acetil-
CoA karboksilazu, odnosno sintezu MK. Hormoni koji povećavaju iskorištenost, razgradnju
masti: manjak inzulina, adrenalin i noradrenalin te ACTH i kortizol koji stimuliraju hormon-
senzitivnu lipoproteinsku lipazu, također hormon rasta i hormoni štitnjače.
Fosfolipidi: lecitini, cefalini i sfingomijelin. Oni su dio lipoproteina, dio staničnih membrana,
oni su važna komponenta izvanstaničnog matriksa, primjerice tromboplastin, isto tako dio su
mijelinskih ovojnica. Kolesterol ima sterolni nukleus, nastao bi zapravo iz više molekula Ac-
CoA. Možemo ga unositi izvana, ali se može sintetizirati i u jetri. Glavni regulator njegove
sinteze je 3-hidroksi-3-metilglutaril CoA reduktaza. Povišena koncentracija kolesterola u krvi
je loša jer se može razviti ateroskleroza i začepljenje krvnih žila: u takvim stanjima koriste se
lijekovi koji snižavaju razinu kolesterola u krvi, a najvažnija je skupina statina, skupina
proteina koji inhibiraju ovaj enzim. Sinteza kolesterola regulirana je i unosom zasićenih i
nezasićenih MK: kod unosa MK bit će manja sinteza kolesterola. Isto tako, različiti hormoni
reguliraju sintezu kolesterola. Uloga kolesterola je mnogo: on je prekursor steroidnih
hormona, žučnih kiselina, on je gradivni element stanične membrane.
Metabolizam proteina. Riječ je zapravo o metabolizmu aminokiseline koje nastanu
razgradnjom proteina. Suprotno, u anaboličkom procesu proteini se grade iz aminokiselina.
AK ulaze resorpcijom iz crijeva, sintetiziraju se i de novo. U kataboličkim reakcijama AK se
razgrađuju. Važna je jetra, puno proteina nastane u stanicama monocitomakrofagnog
sustava (retikuloendotelnog sustava) gdje se razgrađuju krvne stanice pa nastane puno
proteina, a nastaju i razgradnjom u perifernim tkivima. Sintetizirati u organizmu se mogu
neesencijalne AK i to u procesu transaminacije uz enzime aminotransferaze, koenzim je
piridoksin, odnosno vitamin B6. Prijenos -NH2 s glutamata na alfa-keto kiselinu pri čemu
nastane AK i alfa-ketoglutarat. Razgradnja AK događa se u jetri: deaminacija (reverzna
transaminacija), odstranjuje se -NH2, nastane amonijak NH3. NH3 se u reakciji ciklusa uree
spaja s CO2 i nastane urea. Ovisno o produktu razgradnje razlikujemo glukogene i ili
ketogene AK. U ciklusu uree stvara se urea iz amonijaka i CO2. Urea se krvlju doprema do
bubrega i tamo se izlučuje iz organizma. Sintezu proteina povećavaju hormon rasta, inzulin,
testosteron i estrogeni, a u suvišku UH i masti to radi i tiroksin, hormon štitnjače. Razgradnju
proteina povećavaju glukokortikoidi, oni djeluju katabolički na metabolizam proteina, a u
manjku UH i masti, to radi i tiroksin (tiroksin može biti i katabolički i anabolički za
metabolizam proteina).
Jetra. Ključni metabolički organ. Osim metaboličkih, ima i brojne druge funkcije. Podsjeti se
anatomije iz prošlog predavanja. Nalazi se u gornjem desnom dijelu trbušne šupljine s većim
desnim i manjim lijevim režnjem, ima portu, ulazno mjesto gdje ulazi vena portae, arteria
hepatica, a izlazi glavni jetreni žučni vod. Osnovna funkcionalna i gradivna jedinica jetre je
jetreni režnjić koji se sastoji od gredica hepatocita. Između njih se nalaze krvne žile i žučni
kanalikuli. U jetreni režnjić ulaze najsitniji ogranci jetrene arterije, arteriole i najsitniji priljevi
portalne vene koji se spajaju na razini jetrenih kapilara, sinusoida gdje se razvija izmjena
tvari s hepatocitima. Venska krv dalje protječe u sredinu jetrenog režnjića gdje se nalazi
centralna vena, a centralne vene se spajaju u veće vene koje izlaze iz jetre i ulijevaju se u
donju šuplju venu. S druge strane hepatocita nalaze se žučni kanalići u koje se izlučuje žuč
151
koju sintetiziraju hepatociti i koja onda izlazi iz jetre. Između hepatocita i endotelnih stanica
jetrenih kapilara sinusoida nalazi se Disseovi prostori i tu se nalaze tkivni jetreni makrofaki,
Kupfferove stanice. Najvažnije jetrene funkcije: egzokrina odnosno probavna funkcija koja se
sastoji od lučenja žuči, najvažnija komponenta su žučne soli neophodne za probavu i
apsorpciju masti; izlučuje bikarbonatne ione koji pomažu neutralizirati kiselinu u duodenumu.
Jetra ima i brojne endokrine funkcije: sintetizira se efektorski hormon, hormon rasta; odvija
se jedan dio aktivacije vitamina D, sinteza tiroksina iz trijodtironina; važna je u renin-
angiotenzin-aldosteronskom sustavu; važna je u metabolizmu hormona i sintezi citokina koji
su važni u imunološkom sustavu. U jetri se sintetiziraju i brojni faktori zgrušavanja krvi, važna
je u funkciji zgrušavnaja krvi, izlučuje žučne soli koje su bitne za apsorpciju vitamina K koji je
topljiv u mastima, koji je isto bitan u zgrušavanju krvi. U jetri se sintetizira velika većina
proteina plazme, osim imunoglobulina, a najvažniji su albumini. Ona je važna i u anaboličkim
i kataboličkim reakcijama ugljikohidrata, aminokiselina i masti. Ona je važno mjesto
metabolizma kolesterola, sinteze i konverzije u žučne soli te izlučivanja u žuč. Ima i brojne
funkcije u metaboliziranju ksenobiotika, različitih stranih molekula koje na taj način postaju
manje toksične i sposobne za izlučivanje.
Arterijska cirkulacija ide preko jetrene arterije, ogranak truncusa celiacusa. Drugi dio krvi
ulazi u jetru portalnom venom, to je krv koja je deoksigenirana, ali bogata hranjivim
sastojcima iz probavnog sustava.
Egzokrina funkcija gušterače ostvaruje se putem izlučivanja različitih tvari u žučne
kanalikule, potom se te tvari izlučuju u duodenum putem žuči: to su žučne kiseline i soli,
konjugirani bilirubin i konjugirani ksenobiotici. Vodenasti dio žuči čine voda, brojni ioni,
bikarbonati, urea, glukoza, kalcij, aminokiseline, glutation. Bilirubin se sintetizira iz hema i
onda se u jetri bilirubin konjugira glukuronskom kiselinom, postane topljiviji, izlučuje se u žuč
gdje ga bakterije razgrađuju u urobilinogen koji se djelomično može apsorbirati i
enterohepatičnom cirkulacijom vratiti u jetru i krv te izlučiti bubrezima ili se može izlučiti
stolicom kao sterkobilin. Bilirubin se konjugira glukuronskom kiselinom kako bi se mogao
izlučiti u kanaliće.
Jetra ima i funkciju u metabolizmu vitamina i minerala: može pohranjivati vitamin A, vitamin D
i vitamin B12 te željezo u obliku feritina. Ima važnu ulogu u biotransformacijskim procesima:
ksenobiotici, hormoni i bilirubin. Ima ulogu u metabolizmu UH, masti i proteina.
Jetra ima funkciju i kao rezervoar krvi. Jetra je dio mononuklearno-makrofagnog sustava ili
monocito-makrofagnog sustava gdje ima i imunološke funkcije i služi kao pročistač krvi. Ima i
vrlo važnu funkciju u metabolizmu lijekova i ksenobiotika. U prvoj fazi metabolizma
ksenobiotika događa se reakcija oksidacije ili hidroksilacije ili dealkilacije ili deaminacije ili
hidrolize, a u drugoj fazi događa se konjugacija glicinom, glukuronskom kiselinom ili
glutationom i izlučivanje u žuč. Neke reakcije metabolizma ksenobiotika mogu se događati i u
nekim drugim organima.
Regulacija unosa hrane. Pod kontrolom je SŽS. Postoji centar za glad i sitost u
hipotalamusu. Ulazni signali koji dolaze u taj centar su iz GI sustava, primjerice signali o
napunjenosti želudca; kemijski signali od nutrijenata iz hrane; GI hormoni i hormoni iz
masnog tkiva kao što su leptin i grelin; signali iz moždane kore, signali vezani uz miris, okus i
vid. Na temelju tih signala doživljavamo jesmo li siti ili gladni. GI i drugi hormoni koji smanjuju
unos hrane, anoreksigenični hormoni i tvari, to su oni koji potiču sitost: leptin, inzulin... Oni
koji povećavaju glad i želju za hranom su oreksigenični hormoni i tvari: endorfini, neuropeptid
Y, kortizol, grelin... Imamo dvije skupine neurona u centru za glad i sitost: skupina neurona
koji stimuliraju unos hrane AGRP/NPY, oreksigenični i skupina neurona koji smanjuju unos
hrane POMC/CART, anoreksigenični neuroni. Važni hormoni iz probavnog sustava i masnog

152
tkiva koji djeluju na te neurone su leptin koji stimulira anoreksigenične POMC/CART
neurone, a inhibira oreksigenične AGRP/NPY neurone. Grelin stimulira oreksigenične
neurone. Vremenski se regulacija unosa količine hrane može podijeliti na kratkoročnu te na
srednjeročnu i dugoročnu. Kratkoročna regulacija, trenutni osjećaj o tome jesmo li siti ili
gladni, ako je želudac pun, siti smo: GI hormoni koji smanjuju unos hrane su kolecistokinin,
PYY, GLP i inzulin. Grelin povećava unos hrane, grelin izlučuju oksintične stanice želudca.
Isto tako, oralni čimbenici žvakanje, gutanje i okus kratkoročno reguliraju unos hrane.
Srednjeročno i dugoročno unos hrane reguliraju količina glukoze u organizmu, a posredno
onda i AK i MK; temperatura, niska temperatura povećava unos hrane; signali iz masnog
tkiva, leptin, predstavlja negativnu povratnu spregu: što ima više masnog tkiva, više se
izlučuje leptina koji djeluje anoreksigenično.
Vitamini i minerali. Važne metaboličke sastavnice i kofaktori. Vitamine možemo podijeliti na
one koji su topljivi u vodi i na one koji su topljivi u mastima. Vitamine topljive u vodi dijelimo
na one ne-B kompleksa (i tu je vitamin C ili askorbinska kiselina) i na one B-kompleksa koji
su podijeljeni na metaboličke koji sudjeluju u procesima stvaranja energije (vitamin B1 ili
tiamin, vitamin B2 ili riboflavin, vitamin B3 ili niacin, biotin i pantotenska kiselina),
hematopoetske (folna kiselina i vitamin B12) i vitamin B6 ili piridoksin koji je važan u
metabolizmu aminokiselina. Vitamini topljivi u mastima su vitamin A, vitamin D, vitamin K i
vitamin E. Vitamin A ili retinol je najpoznatiji po tome da iz njega nastane vidni pigment
retinal, ali i retinoična kiselina, jedan od transkripcijskih čimbenika, ali i retinol, koenzim bitan
u prijenosu UH. Vitamin D nastane iz kolesterola, ali može se unositi i hranom, aktivni oblik
vitamina D zove se kalcitriol; ima ulogu u metabolizmu kalcija. Vitamin E ili tokoferol ima
ulogu u antioksidativnim procesima. Vitamin K ima ulogu u sintezi nekih faktora zgrušavanja
krvi, karboksilaciji plazmatskih proteina. Vitamin B1 ili tiamin važan je kofaktor u
metaboličkim procesima, prijenosima alkilnih ostataka. Vitamin B2 ili riboflavin, važan u
prijenosu protona, vezan uz koenzime FMN (flavin mononukleotid) i FAD. Nikotinska kiselina
također je bitna kod koenzima, NAD i NADP. Pantotenska kiselina koja je važna u aktivaciji
karboksilnih kiselina. Folna kiselina važna je u sintezi purina. Vitamin B12 ili kobalamin
važan je u izomerizaciji. Vitamin B6 ili piridoksal, važan u metabolizmu AK. Vitamin C ili
askorbinska kiselina bitna u stabilizaciji različitih enzimskih sustava i kao koenzim u sintezi
kolagena. Vitamin H ili biotin koji je važan kod prijenosa karboksilnih grupa kao koenzim.
Najvažniji mikroelementi, odnosno elementi u tragovima. Željezo - hemoglobin, mioglobin,
citokromi, Fe/S proteini. Cink je važan dio mnogih enzima isto kao i mangan. Bakar je važan
kod različitih oksidaza. Kobalt je dio vitamina B12. Molibden je bitan kod redoks enzima.
Selen se smatra da ima ulogu u imunološkim procesima. Jod ima ulogu u sintezi hormona
štitnjače.
Energetika. Najveći dio energije u normalnim uvjetima dobijemo iz UH, pa iz masti i proteina.
Osnovna energetska valuta je ATP. On se sintetizira u procesu oksidativne fosforilacije kao
završnom dijelu metaboličkih procesa razgradnje UH, masti i proteina, iz ADP i Pi. Koristi se
u brojnim procesima u stanici koji trebaju energiju. Sinteza i razgradnja ATP ovisi o
potrebama stanice, tkiva te o dostupnosti supstrata, ADP i kisika. U slučaju viška energije,
ATP se ne može pohraniti, ali postoji drugi energetski važan spoj u stanicama u kojem se
može pohraniti energija, a to je fosfokreatin. On se sintetizira iz ATP i kreatina. On je zapravo
ATP puferski sustav: višak ATP-a koji se ne može potrošiti, pohrani se kao fosfokreatin. U
stanjima potrebe može se prebaciti u ATP. U stanjima kad nema dovoljno kisika moguće je
stvaranje energije i u anaerobnim uvjetima ili u uvjetima hipoksije ili teškog fizičkog napora.
Anaerobno se mogu iskoristiti samo ugljikohidrati, odnosno glukoza koja nastaje iz
glikogena. Pojam duga kisika. Pojačano disanje koje nastane nakon što smo zbog različitih
potreba koristili anaerobne uvjete stvaranja energije, moramo nastaviti ubrzano i duboko

153
disati kako bi mogli nadoknaditi manjak kisika koji nismo iskoristili u uvjetima kada smo to
trebali. Taj kisik koristi se za pretvaranje laktata u piruvat, za pretvaranje AMP i ADP u ATP,
za spajanje kreatina i fosfata u fosfokreatin, za održavanje normalne oksigenacije
hemoglobina i mioglobina te za vraćanje normalnog parcijalnog tlaka kisika u krvi. Sumarno,
metabolički procesi počinju apsorpcijom osnovnih nutritivnih sastojaka, glukoze, triglicerida i
AK; svi ti sastojci dolaze prvo u jetru i tu se pretvaraju u molekule koje služe za pohranu
energije: glikogen, MK i trigliceridi; a AK se koriste i za sintezu proteina. MK i trigliceridi se
otpuštaju u krv u obliku lipoproteina. Onaj dio AK i glukoze koji se ne iskoristi za sintezu
glikogena i kod osnovnih metaboličkih procesa u jetri, dolazi krvlju u ostala tkiva i onda se
tamo mogu iskoristiti za dobivanje energije, za pohranu u masnom tkivu ili za pohranu u
mišićnom tkivu, u obliku proteina ili glikogena. Pohranjene tvari se u slučaju potrebe mogu
iskoristiti razgradnjom za dobivanje energije, ili u dotičnom tkivu ili dolaskom u krv pa do
organa kojima su potrebni ili do jetre, koji ih prerađuju ovisno o potrebama, obično u smjeru
katabolizma i dobivanja energije. MK se pretvaraju u ketonska tijela koja se krvlju mogu
vratiti u periferne organe i iskoristiti za dobivanje energije.
Kontrola energetskih procesa u stanici. Bitna je koncentracija i aktivnost enzima,
koncentracija supstrata. Postoje ključne reakcije u serijskim reakcijama koje određuju brzinu.
Za sve energetske metaboličke reakcije koncentracija ADP jedan je od ključnih čimbenika,
rate limiting step, čimbenika koji određuje brzinu određene kemijske reakcije.
Metabolizam su sve kemijske reakcije u tijelu. Završni produkt metabolizma je stvaranje
topline. Nakon svih reakcija 27% energije se pretvori u ATP, a ostatak u toplinu. U konačnici i
sve ono za što se potrpši ATP pretvori se isto u toplinu. Mjerenjem tako nastale topline,
postupcima kalorimetrije, direktne ili indirektne, možemo mjeriti stupanj metabolizma.
Indirektna kalorimetrija se bazira na mjerenju stvaranja topline iz stupnja potrošnje kisika koji
je potreban za otprilike 95% reakcija. Respiracijski kvocijent je omjer množina nastalog CO2 i
utrošenog kisika. Najveći dio metabolizma otpada na bazalni metabolizam, otprilike 60%
stvorene, odnosno utrošene energije. Bazalni metabolizam čine svi metabolički procesi koji
su esencijalni za osnovne metaboličke funkcije tijela u mirovanju. Na metabolizam za fizičku
aktivnost otpada otprilike 25%. Ostatak otpada na probavu, apsorpciju, preradu i održavanje
tjelesne temperature. Metaboličke procese, i bazalni metabolizam, povećavaju hormoni
štitnjače, testosteron, hormon rasta, vrućica, uzimanje hrane zbog termogenetskog učinka
hrane. Metaboličke procese smanjuju spavanje i malnutricija. S dobi se smanjuje stupanj
bazalnog metabolizma: naglo pada do 20. godine, a kasnije postupno pada, kod muškaraca
je nešto veći nego kod žena.
Regulacija tjelesne temperature. Produkt većine tjelesnih procesa je toplina koja dovodi do
povišenja tjelesne temperature. Potrebno je da tjelesna temperatura bude regulirana u uskim
normalnim rasponima i da ne dođe do prevelikih otklona od normale. Normalna tjelesna
temperatura razlikuje se ovisno o mjestu na kojem se mjeri: na površini kože je negdje do
37°C, ako mjerimo u završnom ravnom crijevu, u rektumu, tamo je pola stupnja viša od one
na površini tijela. To ovisi i o dobi, spolu, vrsti aktivnosti koju obavljamo. Kako ne bi došlo do
promjene tjelesne temperature, gubitak topline mora biti u ravnoteži sa stvaranjem topline.
Toplinu stvaraju metabolički procesi, mišićna aktivnost, hormoni utječu na stvaranje toplinu.
Toplinu gubimo radijacijom, kondukcijom i konvekcijom te isparavanjem. Osnovni mehanizmi
kontrole tjelesne temperature na periferiji: vrlo je važan izolatorski sustav masnog tkiva, kože
i potkožnog tkiva u održavanju stalne core temperature, isto tako krvožilni sustav u tijelu je
važan u održavanju tjelesne temperature i prijenosu topline, toplokrvne smo životinje.
Koža je jedan od perifernih organa koji je možda najvažniji u regulaciji tjelesne temperature.
Taj izolacijski sustav potkožnog masnog tkiva i s druge strane cirkulacijski dio kože je isto
tako važanm pogotovo veliki venski spletovi ili pleksusi u potkožnom tkivu i arteriovenske
154
anastomoze; to sve čini najefikasniji mehanizam prijenosa topline iz organizma kad trebamo
odstraniti toplinu iz organizma. Njihovom vazokonstrikcijom može se spriječiti odvođenje
veće količine topline iz organizma. Toplinu stvaramo metaboličkim procesima, unosom
hrane, mišićnom aktivnošću, a ona se gubi radijacijom, kondukcijom, disanjem, mokrenjem,
defekacijom i isparavanjem znoja. Gubimo radijacijom ili zračenjem toplinskih valova 60%
topline. Kondukcijom ili prijenosom topline na zrak, solidne objekte ili na vodu, otprilike 20%
gubimo tako. Konvekcijom gubimo zbog strujanja zraka. Evaporacijom gubimo otprilike 20%
topline što je bitno kod visokih temperatura.
Žlijezde znojnice stvaraju i izlučuju znoj. Njihov rad je reguliran simpatičkim živčanim
vlaknima, to su simpatička vlakna na čijim se krajevima kao neurotransmiter izlučuje
acetilkolin (za razliku od noradrenalina koji se izlučuje na većini krajeva simpatičkih vlakana).
One stvaraju primarni sekret koji se duž izvodnog kanala žlijezde znojnice mijenja i nastane
sekundarni sekret, dolazi do reapsorpcije izlučenog NaCl kako bi se spriječio njegov prevelik
gubitak. Centar koji regulira rad žlijezda znojnica je u hipotalamusu i to u prednjoj preoptičkoj
jezgri hipotalamusa. Postoji i hormonska kontrola, aldosteron djeluje tako da povećava
reapsorpciju i smanjuje gubitak NaCl.
Regulacija tjelesne temperature. Vrijedi princip negativne povratne sprege. Imamo senzore
koji registriraju kakva je tjelesna temperatura, imamo središnji dio integrator koji uspoređuje
signale s periferije u odnosu s normalnom temperaturom i imamo efektore. Ako integrator
uoči otklon tjelesne temperature od normale, aktiviraju se različiti efektorski mehanizmi.
Senzori su centralni termoreceptori koji se nalaze u hipotalamusu, u prednjoj preoptičkoj
regiji, gdje se nalaze neuroni za toplo i neuroni za hladno. Senzori su i periferni
termoreceptori. Integrator je stražnji hipotalamus. Efektori su žlijezde znojnice, mišići, krvne
žile i drugi organi. U slučaju da je registrirana temperatura manja od normalne, aktiviraju se
mehanizmi za povećanje tjelesne temperature. Ako je registrirana temperatura veća od
normalne, aktiviraju se mehanizmi za izdavanje topline i snižavanje tjelesne temperature.
Imamo receptore za hladno, receptore za toplo koji reagiraju na promjenu temperature, a
manje na stalnu temperaturu. Izvor receptorskog potencijala je promjena intenziteta
metabolizma. Akcijski potencijal se prenosi paralelno vlaknima boli putem anterolateralnog
sustava. Periferni termoreceptori šalju signale i u korteks cerebruma i u hipotalamus, isto kao
i centralni termoreceptori. U hipotalamusu se vrši integracija signala, uspoređuje se s
normalnim rasponom i onda se aktiviraju efektorski mehanizmi: žlijezde znojnice, skeletni
mišići, krvne žile u koži i eventualno još i srž nadbubrežne žlijezde. Mehanizmi koji
povećavaju tjelesnu temperaturu, koji smanjuju izdavanje topline iz organizma su drhtanje i
voljna aktivnost (motorička termogeneza), kožna vazokonstrikcija (zbog velikih potkožnih
venskih spletova i arterijskih anastomoza kako bi se spriječio dolazak krvi u ovaj prostor i
izdavanje topline), lučenje noradrenalina i adrenalina, a oni su važni i u kemijskoj
termogenezi jer razgrađuju mast i masno tkivo; također lučenje tiroksina koji ima dugoročni
učinak. Ovim mehanizmima se smanjuje gubitak topline, a kao posljedica se javlja
piloerekcija koja ima malo značenje u ljudi, bila je značajnija kod nižih životinja koje su imale
više dlaka. Mehanizmi koji snižavaju tjelesnu temperaturu, odnosno koji povećavaju
izdavanje topline su kožna vazodilatacija, znojenje, smanjenje metabolizma i stvaranja
topline, povećana respiracija te smanjeni unos hrane, a kod stanja kad je tjelesna
temperatura jako visoka, javlja se apatija i inercija, smanjenje kretanja. Ključni je AŽS,
kolinergička vlakna simpatikusa reguliraju rad žlijezda znojnica, alfa1-adrenergička vlakna
reguliraju rad krvnih žila, a beta3-adrenergička vlakna reguliraju smeđe masti. Kolinergička
vlakna somatskog živčanog sustava aktiviraju drhtanje kod snižene temperature.
U integracijskom centru postoji "set point" ili točka podešenosti. Ako je registrirana
temperatura iznad točke podešenosti, aktiviraju se mehanizmi gubitka topline. Ako je

155
registrirana temperatura ispod točke podešenosti, aktiviraju se mehanizmi stvaranja topline.
Ona normalno iznosi 37,1°C, ali ona se može mijenjati ovisno o različitim čimbenicima. Ona
ovisi o kožnoj temperaturi, ovisi o kemijskim tvarima kao što je interleukin 1, ovisi i o
bolestima mozga. Kako kožna temperatura raste od 29°C prema 39°C, tako se točka
podešenosti smanjuje. Točka podešenosti je ona kod koje se aktiviraju mehanizmi pojačanog
izdavanja topline ako temperatura raste. Kad je kožna temperatura niža, onda je točka
podešenosti nešto viša. Suprotno, kod pada temperature, kako kožna temperatura raste,
tako se smanjuje točka podešenosti kod koje se aktiviraju mehanizmi pojačanog stvaranja
topline. Ako imamo nagli porast točke podešenosti, zbog citokina u upalnim stanjima,
hipotalamus će to interpretirati tako da je aktualna temperatura niža od točke podešenosti i
aktivirat će se mehanizmi povećanog stvaranja topline kako bi tjelesna temperatura porasla:
vazokonstrikcija, piloerekcija, drhtanje i izlučivanje adrenalina. Zato osjećamo zimicu,
odnosno tresavicu u takvim stanjima. Nakon što prođe upala, naglo padne točka podešenosti
i tad je aktualna temperatura previsoka pa se aktiviraju mehanizmi pojačanog izdavanja
topline: vazodilatacija i znojenje. U stanjima infekcije izlučuju se različiti citokini, IL-1 i IL-6
koji povećavaju točku podešenosti hipotalamusa na višu razinu pa se zovu pirogeni.
Povišena tjelesna temperatura pomaže u borbi protiv infekcija.

Fiziologija endokrinološkog sustava. Sustav žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. Ubraja se u

osnovne regulacijske sustave u mehanizmu koji reguliraju osnovne životne funkcije,
paralelno sa živčanim sustavom i imunološkim sustavom. Ima svoje komunikacijske
efektorske mehanizme, a to su hormoni. Hormoni su kemijski glasnici, kemijski medijatori koji
se izlučuju iz specijaliziranih stanica u krv, krvlju dolaze do udaljenih drugih stanica, tkiva i
organa i tamo iskazuju svoje učinke. Ako usporedimo hormone s drugim signalnim
molekulama, razlikujemo autokrine signalne molekule (one koje izlučuje jedna stanica i
djeluju na tu istu stanicu), parakrine signalne molekule i sustavi (oni koji djeluju na bliže
stanice koje se nalaze u istom tkivu ili organu), neurohormoni (kemijske tvari koje izlučuju
neuroni, odlaze u krv i ostvaruju svoje učinke na drugim stanicama; primjer je ADH),
neurotransmiteri ili neuromodulatori (kemijske signalne molekule koje izlučuje jedan neuron,
a djeluju na druge neurone), feromoni (u životinjskom svijetuM izlučuju se u okolinu i djeluju
na druge jedinke). Ista kemijska tvar može djelovati i autokrino i parakrino i kao hormon i kao
neurotransmiter...
U žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem ubrajamo hipotalamus, dio diencefalona/međumozga,
moždani privjesak ili hipofizu, neki ubrajaju i epifizu (dio diencefalona), štitnjača, doštitne
žlijezde, neki ubrajaju timus, endokrini dio gušterače, nadbubrežne žlijezde i spolne žlijezde
ili gonade.
Hormone možemo klasificrati na više načina. Prema mjestu izlučivanja dijelimo ih na
endokrine (izlučuju ih žlijezde s unutarnjim izlučivanjem) i neendokrine. Po mjestu djelovanja,
hormoni mogu djelovati ili na tkiva ili na stanice. Možemo ih razlikovati i po kemijskoj građi,
odnosno načinu sinteze: proteinski hormoni, glikoproteinski hormoni, peptidni hormoni,
derivati aminokiselina, steroidni hormoni (lipidnog porijekla i slični kolesterolu). Sinteza
proteinskih i peptidnih hormona ide po principu klasične sinteze peptida: transkripcija i
translacija, ali uglavnom se sintetiziraju u obliku prekursora, ne odmah aktivni hormon;
najčešće je to preprohormon koji se obradom cijepa na prohormon i u konačnici nastane
aktivni hormon. Izlučivanje hormona obično je u zimogenim zrncima ili granulama koje
sadrže ili inaktivni ili aktivni hormon. Sinteza steroidnih hormona ide iz kolesterola. Sinteza
hormona porijeklom iz aminokiselina: iz tirozina se sintetiziraju adrenalin, noradrenalin i
hormoni štitnjače: princip je sinteza proteina, cijepanje proteina i modifikacija AK. Najčešći
unutarstanični stimulus je Ca2+ i aktivacija cAMP.
156
Regulacija i otpuštanje hormona se uglavnom bazira na mehanizmima negativne povratne
sprege. Sljedeći produkt negativnom povratnom spregom inhibira sintezu i funkciju
prethodnog produkta. Pa tako znači imamo endokrinu žlijezdu koja izlučuje svoj hormon koji
djeluje na ciljni organ i ostvaruje nekakve fiziološke učinke koji se manifestiraju promjenama
u sastavu krvi ili drugim promjenama; ta promjena negativno djeluje na endokrinu žlijezdu,
negativnom povratnom spregom i smanjuje lučenje tog hormona. S obzirom na to da velika
većina endokrinih žlijezda ima hijerarhijsku kontrolu koja počinje s najvećim stupnjem,
hipotalamusom, nastavlja se s hipofizom i završava s perifernom endokrinom žlijezdom što
se zove hipotalamo-hipofizno-endokrina os, onda i svaki hormon u toj osi djeluje negativno
na onaj prethodni, pa tako ciljni hormon ciljne endokrine periferne žlijezde djeluje negativnom
povratnom spregom i na hipofizu i na hipotalamus. Isto tako, i fiziološki učnici tog hormona
mogu djelovati negativnom povratnom spregom.
Drugi mehanizam kojim je regulirano lučenje hormona. Vidjelo se da postoje dnevne
varijacije u razini hormona, tako da pojedini hormoni određeni dio dana imaju najvišu
koncentraciju, a drugi dio dana najnižu koncentraciju, postoji dnevni ritam u lučenju nekih
hormona što je drugi mehanizam regulacije, najpoznatiji primjer je lučenje ACTH, odnosno
kortizola.
Nakon što se hormoni sintetiziraju, oni se iz endokrinoloških stanica izlučuju u krv kako bi se
dopremili do ciljnih organa i tkiva. Njihov daljnji prijenos ovisi o tome jesu li topljivi u vodi ili su
netopljivi u vodi. Oni topljivi u vodi se mogu prenijeti do ciljnih organa krvlju, a oni netopljivi u
vodi se uglavnom prenose krvlju vezani za proteine plazme, neki vezani za albumine, a neki
imaju svoje posebne proteine plazme koji ih prenose.
Što sve utječe na koncentraciju hormona i na trajanje učinka pojedinih hormona? Njihov
metabolizam i izlučivanje. Čimbenici koji skraćuju poluživot pojedinih hormona, odnosno
vrijeme djelovanja pojedinih hormona: izlučivanje nemetabolizitanih hormona koji se mogu
izlučivati bubregom u urin ili jetrom u žuč; enzimska razgradnja, odnosno metabolizam
pojedinih hormona koji se može događati u krvi, jetrima, bubrezima, plućima i drugim tkivima;
aktivni prijenos u stanice; spajanje s drugim molekulama, konjugacija u jetri, sulfatacija ili
spajanje s glukuronskom kiselinom što smanjuje njihovu aktivnost i pospješuje izlučivanje u
žuč. Čimbenici koji produžavaju poluvrijeme djelovanja hormona: vezanje za plazmatske
proteine štiti hormone od izlučivanja i od metaboličke razgradnje; vezanje s različitim
ugljikohidratnim ostacima tako da nastanu glikoproteini čime su isto zaštićeni hormoni od
proteolitičke razgradnje.
Djelovanje hormona. Kao i sve druge signalne molekule, djeluju putem svojih receptora,
vežući se za svoje receptore. Receptori su uglavnom specifični za pojedini hormon.
Receptori mogu biti na staničnoj membrani ili unutar stanice. Hormoni koji ne mogu lako
proći staničnu membranu, oni koji nisu topljivi u mastima djeluju na membranske receptore.
Oni hormoni koji mogu lako proći kroz lipidni dvosloj stanične membrane, oni topljivi u
lipidima, djelovat će na unutarstanične receptore.
Hormoni koji djeluju na membranske receptore. Postoje tri vrste membranskih receptora za
hormone. Receptori koji su ujedno i ionski kanali, takvih je najmanje, vezanjem hormona za
iosnke kanale, oni mijenjaju propusnost za određene ione što dovodi do povećanja ili
smanjenja unutarstanične koncentracije pojedinih iona, a to utječe na različite unutarstanične
procese. Druga, najraširenija vrsta membranskih receptora za hormone su membranski
receptori vezani uz G-protein, GPCR receptori, G-protein Coupled Receptors. Oni imaju
sedam transmembranskih domena ili heliksa i vezanjem hormona za takav receptor dolazi
do aktivacije G-proteina. G-protein tada utječe na drugi protein, drugi enzim koji će osloboditi
druge glasnike koji će pokrenuti kaskadnu signalnu reakciju aktivacijom ili kinaza ili fosfataza

157
u stanici i na taj način će se ostvariti učinak hormona. Treća vrsta hormonskih membranskih
receptora su oni koji imaju samo jednu transmembransku domenu, oni zapravo sami imaju
enzimsku aktivnost koja je obično kinazna aktivnost, vrše fosforilaciju određenih proteina;
aktivira se vezanjem hormona za takav receptor i kinazna aktivnost se ostvaruje s unutrašnje
strane stanične membrane.
Membranski receptori koji su sami ujedno i ionski kanali, hormona koji se vežu za takve
receptore ima malo, radi se uglavnom o neurohormonima i neurotransmiterima: Ach,
seotonin, Glu, Gly i GABA. Radi se o natrijskim ili kloridnim kanalima. Dakle, hormon se veže
za membranski receptor, koji je ujedno i ionski kanal, mijenja se propusnost ionskog kanala i
na taj način mijenja odgovor stanice.
Najraširenija vrsta membranskih hormonskih receptora su receptori vezani uz G-protein. Oni
imaju 7 transmembranskih domena, a s unutrašnje strane vežu se na G-protein. G-proteini
se sastoje od 3 podjedinice: alfa, beta i gama podjedinice; alfa podjedinica može vezati GDP
ili GTP. U svom inaktivnom obliku alfa podjedinica ima vezan GDP, a u svom aktivnom obliku
alfa podjedinica ima vezan GTP. Hormon se veže za receptor, dolazi do spajanja G-proteina
s unutarstaničnim dijelom receptora, alfa podjedinica fosforilira GDP u GTP kinaznom
aktivnošću i nakon što nastane GTP vezan za alfa podjedinicu, takva alfa podjedinica se
otpušta s G-proteina i veže se na drugi protein, drugi enzim koji se nalazi blizu alfa
podjedinice. Postoji nekoliko vrsta alfa podjedinica, ali ih ugrubo možemo podijeliti na
stimulacijske i inhibicijske, pa onda i takvi G-proteini mogu biti stimulacijski i inhibicijski, a
većina ih je stimulacijskih koji stimuliraju neki od enzima. S vremenom se opet otcjepljuje
fosfat s GTP-a alfa podjedinice, postane GDP vezan za alfa podjedinicu i na taj način ona
postane inaktivna, spaja se s beta i gama podjedinicom i čeka sljedeće vezanje hormona za
receptor. G-protein u kojem je za alfa podjedinicu vezan GDP je inaktivan, a nakon što se
hormon veže za receptor, alfa podjedinica mijenja GDP u GTP i na taj način se alfa
podjedinica aktivira i odvaja od beta i gama podjedinice i djeluje na susjedni protein, enzim,
stimulirajući ga ili inhibirajući ga. Taj drugi enzim ili protein katalizira stvaranje drugih glasnika
koji će pokrenuti slijed ili kasksadu unutarstaničnih reakcija. Najviše proučeni drugi protein
koji aktivira alfa podjedinica s GTP-om je adenilat ciklaza. Adenilat ciklaza katalizira
pretvorbu ATP u cAMP, a cAMP je najpotnatiji drugi glasnik koji će aktivirati različite protein
kinaze (ovisne o cAMP) koje će fosforilirati različite proteine i tako pokrenuti čitav niz
unutarstaničnih signalnih reakcija koje će završiti regulacijom transkripcije pojedinih gena.
cAMP deaktivira fosfodiesteraza i tako prekida kaskadnu reakciju. Jedan od najpoznatijih
hormona koji se vežu na ovakve receptore i djeluje preko adenilat ciklaze je glukagon, ali i
ACTH (adrenokortikotropni hormon), angiotenzin II, kalcitonin, katekolamini, CRH
(Corticotropin-releasing hormone), folikulostimulirajući hormon FSH, HCG (Human chorionic
gonadotropin), luteinizirajući hormon (LH), paratiroidni hormon (PTH), sekretin, somatostatin,
tiroid-stimulirajući hormon (TSH), vazopresin. Drugi primjer enzima koji će aktivirati alfa
podjedinica G-proteina nakon vezanja hormona je fosfolipaza C. Fosfolipaza C cijepa
fosfolipide stanične membrane tako da nastanu druga dva druga glasnika: inozitol trifosfat i
diacilglicerol. Diacilglicerol će aktivirati protein kinazu C koja će daljnjom fosforilacijom
različitih proteina pokrenuti unutarstanični signalni odgovor. Inozitol trifosfat će uzrokovati
ulazak kalcija u stanicu iz ER i taj kalcij će na neki način biti drugi glasnik koji će također
pokrenuti unutarstanični signalni odgovor. Hormoni koji koriste sustav fosfolipaze C kao
drugog glasnika: angiotenzin II, katekolamini, gonadotropin-oslobađajući hormon, hormon
rasta-oslobađajući hormon, oksitocion, tiroid-oslobađajući hormon i vazopresin. Treći protein
koji aktivira alfa podjedinica je gvanilat ciklaza. Nju koristi kao drugog glasnika atrijski
natriuretski peptid; gvanilat ciklaza iz GTP stvara cGMP koji je drugi glasnik i dovodi do
smanjene reapsorpcije Na+ u bubrezima. Drugi glasnici u različitim stanicama su cAMP,
Ca2+, cGMP, inozitol trifosfat, diacilglicerol i dušikov oksid NO.

158
Druga mogućnost vezana uz aktivaciju G-proteina, osim aktivacije nekog enzima kinaze ili
fosfolipaze, G-protein može aktivirati i susjedne ionske kanale. Najčešće je riječ o kalcijskim
kanalima. Alfa podjedinica se veže za kalcijski kanal, otvara ga, Ca2+ ulazi u stanicu, veže
se na kalmodulin, kalmodulin se aktivira i započinje unutarstanični slijed različitih reakcija. Na
taj način djeluje adrenalin puta alfa-adrenergičkih receptora. Beta-adrenergički receptori
djeluju putem adenilat ciklaze.
Dušikov oksid NO kao medijator nastat će u stanicama tako što se aktivira sintetaza NO i to
tako da kalcij ulazi u stanicu, ili otvaranjem kalcijskih kanala ili iz ER na poticaj inozitol
trifosfata. Kalcij-kalmodulin kompleks aktiviraju sintetazu NO, NO će difuzijom prijeći u drugu
stanicu gdje će aktivirati citosolnu gvanilat ciklazu, nastat će cGMP kao drugi glasnik koji će
dalje aktivirati različite kinaze i unutarstanične signalne putove.
Treća vrsta membranskih hormonskih receptora su receptori koji su sami enzimi, odnosno
njihova unutarstanična komponenta ima enzimsku aktivnost. Takav je receptor za inzulin.
Ima jednu transmembransku proteinsku domenu i unutarstanični dio koji ima fosforilaznu ili
kinaznu aktivnost. Takvi receptori su normalno kao monomeri. U slučaju vezanja liganda,
hormona, oni postanu dimeri, međusobno se dva monomera spajaju, na taj način dolazi do
autofosforilacije, odnosno oni poprimaju kinaznu aktivnost. Tada unutarstanična komponenta
može fosforilirati druge proteine. U slučaju inzulina to je tirozin-kinazna aktivnost i onda ona
fosforilira razne unutarstanične proteine, supstrate inzulinskog receptora, IRS. Druga vrsta
ovih receptora su oni receptori koji imaju januskinaznu aktivnost: unutarstanični dio poprima
kinaznu aktivnost, u ovom slučaju januskinaznu aktivnost, fosforilacijom različitih proteina
pokreće unutarstanične reakcije. Primjer je leptinski receptor. Još neki drugi hormoni koji
imaju ovakve receptore koji imaju kinaznu aktivnost: hormon rasta, prolaktin, faktori rasta i
neke intracelularne signalne molekule imunosnog sustava.
Svi ovi membranski receptori aktivacijom G-proteina ili fosforilacijom drugih unutarstaničnih
proteina dovode do kaskadnog pojačanja aktivnosti, nastane sve više i više aktiviranih
molekula, što je tipično za te membranske receptore vezane uz G-proteine ili unutarstaničnu
kinaznu aktivnost.
Druga vrsta receptora su unutarstanični receptori. Lipofilni hormoni, topljivi u mastima,
steroidni hormoni mogu slobodno ući u stanicu difuzijom kroz membranu i vezati se za
citoplazmatski receptor ili za nuklearni receptor. Nastane hormon-receptor kompleks, on se
veže za određene dijelove DNA koji se zovu hormone response elements, dijelovi DNA koji
odgovaraju na određeni hormono i na taj način se regulira transkripcija pojedinih gena.
Primjer steroidnog lipofilnog hormona je aldosteron. Njegov receptor je u citoplazmi i onda on
slobodno prelazi u jezgru kao aldosteron-receptorski kompleks. Za vezanje na hormon
response element DNA potrebna je dimerizacija receptora, znači moraju se vezati dva
kompleksa hormon-receptor zajedno na DNA na odgovarajući element. To je tako za većinu
steroidnih lipofilnih hormona. Receptor za hormone štitnjače nalazi se u jezgri. Također se
na hormone response element DNA mora vezati dimer, ali taj dimer nastane od jednog
kompleksa receptor-hormon, a druga komponenta tog dimera je retinoična kiselina vezana
za receptor retinoične kiseline: takav heterodimer se veže za hormon response element.
Primjeri lipofilnih hormona koji ostvaruju svoje učinke vezanjem za unutarstanične receptore:
testosteron, progesteron, estrogen, aldosteron, kortizol, trijodotironin, vitamin D.
Hipotalamus i hipofiza. Hipotalamus je donji dio međumozga ili diencefalona, a neposredno
ispod njega, povezana s njim drškom ili infundibulumom je hipofiza. Ona se nalazi u udubini
klinaste kosti, os sphenoidale, koja se zove tursko sedlo (sella turcica). Hipotalamus je
najdonji dio diencefalona unutar kojeg se nalazi šupljina, treća moždana komora. Od njega
polazi hipofizni držak ili infundibulum i nakon toga hipofiza. Hipofiza se dijeli na dva režnja:

159
prednji režanj ili adenohipofiza te stražnji režanj ili neurohipofiza. Hipotalamus je živčano
tkivo građeno dominantno od neurona između kojih su glija stanice. Dio hipotalamusa vezan
uz endokrinološki sustav sastoji se od dvije vrste neurona: jedna vrsta su kraći neuroni čija
tijela se nalaze u hipotalamusu, a aksoni dolaze do drška hipofize gdje se nalazi sustav
mikrocirkulacije, malih krvnih žila koji se zove hipotalamohipofizno portalni sustav i iz tih
aksona se izlučuju hormoni hipotalamusa koji će krvlju, portalnim sustavom doći do
adenohipofize i regulirati rad stanica adenohipofize; druga vrsta neurona hipotalamusa ima
tijela u području hipotalamusa, a akosni prolaze kroz držak i završavaju na drugoj cirkulaciji,
drugoj kapilarnoj mreži koja se nalazi u području stražnjeg režnja hipofize, neurohipofize, i iz
tih aksona se u tu drugu cirkulaciju izlučuju hormoni koji se nazivaju hormonima
neurohipofize iako se samo izlučuju u krv na području hipofize, a stvaraju se u neuronima
hipotalamusa, a to su antidiuretski hormon ADH i oksitocin. Ti aksoni koji proalze kroz držak
hipofize zovu se hipotalamohipofizni trakt.
Adenohipofiza ili prednji režanj hipofize. Prednji režanj hipofize izlučuje nekoliko važnih
hormona koji kontroliraju rad drugih endokrinih žlijezda te ostalih stanica u tijelu, kao što su
hormon rasta, ali kontroliraju i rad stanica mliječne žlijezde. Postoji nekoliko vrsta stanica
adenohipofize kako ih vidimo ovisno o bojenju: acidofilne alfa i epsilon stanice, bazofilne beta
i delta stanice te kromofobne gama stanice. Drugi način na koji možemo označiti ove stanice
je ovisno o tome koje hormone one stvaraju. Hormon rasta ili somatotropin ili somatotropni
hormon izlučuju somatotropne stanice; hormon rasta je jednolančani peptid od 191 AK.
Kortikotropne stanice izlučuju adrenokortikotropni hormon ili ACTH ili kortikotropin, to je
hormon koji regulira rad kore nadbubrežne žlijezde, to je jednolančani peptid od 39 AK.
Tireotropne stanice izlučuju tiroidni stimulirajući hormon ili TSH ili tirotropin koji regulira rad
štitnjače, to je glikoprotein od alfa i beta podjedinice. Gonadotropne stanice izlučuju dva
gonadotropina koji reguliraju rad spolnih žlijezda: to su folikul-stimulirajući hormon FSH i
luteinizirajući hormon LH, to su glikoproteini s dvije podjedinice alfa i beta. I laktotropne ili
mamotropne stanice izlučuju prolaktin, jednolančani peptid od 198 AK koji kontrolira rad
mliječne žlijezde.
U hipotalamohipofizne portalne žile izlučuje se glavnina hormona hipotalamusa koji reguliraju
rad adenohipofize. Te hormone dijelimo u dvije skupine. Jedni su Releasing hormoni,
hormoni hipotalamusa koji stimuliraju otpuštanje hormona adenohipofize. Drugo su
inhibicijski hormoni koji inhibiraju otpuštanje hormona adenohipofize. To su TRH tireotropin-
oslobađajući hormon, peptid od 3 AK koji stimulira lučenje TSH. Gonadotropin-oslobađajući
hormon, GnRH, peptid od 10 AK koji stimulira lučenje gonadotropnih hormona. Kortikotropin-
oslobađajući hormon CRH, peptid od 41 AK koji stimulira lučenje ACTH od strane
kortikotropnih stanica. Hormon koji stimulira otuštanje hormona rasta, hormon rasta-
oslobađajući hormon GHRH, peptid od 44 AK. Za hormon rasta postoji i inhibicijski hormon,
to je somatostatin, hormon rasta-inhibicijski hormon, jednolančani peptid od 14 AK. Za
prolaktin imamo samo inhibicijski hormon, prolaktin-inhibicijski hormon PIH, to je zapravo
dopamin i on inhibira lučenje prolaktina.
To sve ide po principu negativne povratne sprege. Hipotalamus, oslobađajući i inhibicijski
hormoni hipotalamusa koji stimuliraju ili inhibiraju lučenje tropnih hormona (adeno)hipofize
koji djeluju na periferne žlijezde. Produkt perifernih žlijezda negativnom povratnom spregom
inhibira lučenje tropnih hormona adenohipofize i oslobađajućih hormona hipotalamusa,
odnosno može stimulirati lučenje inhibicijskih hormona hipotalamusa. Isto tako, tropni
hormoni adenohipofize negativnom povratnom spregom inhibiraju lučenje oslobađajućih
hormona hipotalamusa. Kad govorimo o poremećajima hipotalamo-hipofizno-endokrine osi,
ako je poremećaj na razini perifernih žlijezda, govorimo o primarnoj endokrinološkoj bolesti;

160
ako je poremećaj na razini (adeno)hipofize, govorimo o sekundarnoj endokrinološkoj bolesti;
ako je poremećaj na razini hipotalamusa, riječ je o tercijarnoj endokrinološkoj bolesti.
Hormon rasta, GH ili somatotropin ne regulira rad drugih žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem.
To je jednolančani protein s 191 AK. Njegov osnovni učinak je da potiče rast svih stanica
koje mogu rasti, a ima i brojne metaboličke učinke. On se veže na receptore na membrani, a
receptori su vezani uz kinaznu ili fosforilacijsku aktivnost s unutrašnje strane stanične
membrane i to uz janus kinaznu aktivnost. Aktivirana kinaza fosforilacijom različitih signalnih
molekula dalje u stanici regulirati transkripiciju velikog broja gena. Isto tako, može se
aktivirati i fosfolipaza C na isti način, ne preko G-proteina. Učinci hormona rasta: može
direktno djelovati na stanice, ali djeluje i indirektno i to tako da stimulira sintezu posrednika
njegovih učinaka. Posrednici njegovih učinaka zovu se somatomedini ili IGF (Insulin-like
Growth Factor). Oni se sintetiziraju uglavnom u jetri i oni su posrednici učinka hormona rasta.
Direktni učinci hormona rasta: potiče rast, sintezu proteina, anabolički je hormon za
metabolizam proteina, potiče rast epifiza; za masno tkivo je katabolički, potiče lipolizu;
smanjuje osjetljivost na inzulin te potiče retenciju Na+ u organizmu. S obzirom na to da
smanjuje osjetljivost na inzulin, direktni učinak hormona rasta je dijabetogeni. S obzirom na
to da potiče lipolizu, mobilizaciju MK iz masnog tkiva, ima i ketogeni učinak. Na metabolizam
proteina ima anabolički učinak. Za razliku od toga, somatomedini, njegovi medijatori, od kojih
je najvažniji IGF-1 ili somatomedin C također imaju anabolički učinak na metabolizam
proteina. Međutim, na metabolizam UH i masti imaju suprotne učinke od hormona rasta,
imaju učinak sličan inzulinu i antilipolitičku aktivnost. Dakle direktni i indirektni (preko
somatomedina) učinci hormona rasta na metabolizam proteina su jednaki, anabolički.
Direktni i indirektni učinci hormona rasta na metabolizam masti i UH su suprotni. Lučenje
hormona rasta regulirano je po principu negativne povratne sprege: somatomedini
negativnom povratnom spregom inhibiraju lučenje hormona rasta, a isto tako stimuliraju
lučenje hormon rasta-inhibicijskog hormona, somatostatina iz hipotalamusa koji inhibiraju
lučenje hormona rasta. Također, i neka druga stanja mogu djelovati na aktivnost neurona koji
izlučuju hormon rasta-oslobađajući hormon i somatostatine: stres, vježbanje, gladovanje,
akutna hipoglikemija i starenje stimuliraju lučenje hormona rasta. Kod unosa proteina raste
koncentracija hormona rasta i hormon rasta ima direktni ili indirektni anabolički učinak na
sintezu proteina. Kod unosa UH smanjuje se lučenje hormona rasta, a povećava se lučenje
inzulina, somatomedina ima manje zbog smanjenog lučenja hormona rasta; smanjena
količina hormona rasta i povećana količina inzulina ima anabolički učinak na metabolizam
UH. Kod gladovanja se povećava lučenje hormona rasta, smanjuje se lučenje inzulina i
smanjeno je lučenje somatomedina, učinak na metabolizam proteina je katabolički, a
povećana je mobilizacija ugljikohidrata i lipida.
Neurohipofiza ili stražnji režanj hipofize. Nije mjesto sinteze hormona, ADH i oksitocina, nego
je mjesto gdje aksoni neurona hipotalamusa izlučuju te hormone u krvotok. To su peptidni
hormoni koji se sintetiziraju u nekoliko koraka iz velikih proteina koji se cijepaju na manje
proteine. Jedna od komponenti (početnog proteina) u toj sintezi je protein koji se zove
neurofizin, druga komponenta je hormon i treća komponenta je glikopeptid. I ADH (odnosno
arginin vazopresin) i oksitocin su nonapeptidi. Sintetiziraju se u neuronima hipotalamusa, a
izlučuju se na krajevima hipotalamusa u neurohipofizu, odnosno u krvotok. Veliki protein
prethodnik se cijepa na vazopresin ili oksitocin, na neurofizin i na glikoprotein. ADH djeluje
tako da povećava reapsorpciju vode u bubrezima. Oksitocin djeluje na maternicu i mliječne
žlijezde; pojačava kontrakcije maternice te pojačava laktaciju iz mliječnih žlijezda.
Kod sinteze ACTH, u adenohipofizi, stvaraju se još neki drugi peptidi: lipotropini, beta-
endorfini i melanocitno-stimulirajući hormon.

161
Štitnjača ili glandula thyroidea. Štitnjača se nalazi u području gornjeg dijela vrata, ispod
grkljana, ispred dušnika. Sastoji se od dva režnja, lijevog i desnog režnja koji su spojeni užim
dijelom koji se zove isthmus ili suženje. Pretraga štitnjače zove se scintigrafija štitnjače.
Gornja i donja arterija štitnjače (arteria thyroidea superior et inferior) opskrbljuju štitnjaču
krvlju, one su ogranci karotidne arterije. U mikroskopskoj građi dominiraju mjehurići ili folikuli
štitnjače. U sredini folikula je šupljina ispunjena tekućim sadržajem, a rub folikula oblažu
folikularne stanice. Između folikula nalazi se međustanično tkivo i posebna vrsta stanica,
parafolikularne stanice. U folikulima štitnjače se sintetiziraju hormoni štitnjače, trijodtironin i
tetrajodtironin. U parafolikularnim stanicama se sintetizira kalcitonin. Postoje i sitne nuzštitne
ili doštitne ili paratireoidne žlijezde vezane uz metabolizam kalcija i fosfora. Tetrajodtironin ili
tiroksin ili T4. Trijodtironin postoji u dva oblika, aktivni T3 i inaktivni reverzni T3. Porijeklom su
iz aminokiseline tirozina na koju su dodani atomi joda.
Sinteza hormona štitnjače u folikulima. Za sintezu nam treba aminokiselina tirozin, ona se
nalazi unutar većeg proteina koji se zove tireoglobulin, on se sastoji od puno AK među
kojima su zastupljeni tirozinski ostaci; treba nam i jod, odnosno jodidi. Ulazak jodida u
folikularnu stanicu štitnjače je u kotransportu s natrijem, natrij-jodid simporter na vanjskoj
membrani, sekundarni aktivni prijenos. Jodid se koncentrira u stanici i onda se izlučuje u
lumen koloida, u unutrašnjost folikula pomoću drugog prijenosnika koji se zove pendrin, a to
je jodid-klorid izmjenjivač; kod toga uz pomoć peroksidaze dolazi do oksidacije jodida I- u
molekularni jod I2. Nakon toga se I2 veže za tirozinske ostatke na tireoglobulinu: imamo
tireoglobulin s tirozinima koji imaju ili 1 ili 2 ili 3 ili 4 joda pa se zovu monojodtirozin (ili
tironin), dijodtirozin, trijodtironin i tetrajodtironin. I to spajanje joda i tirozina u tireoglobulinu
katalizira peroksidaza, to se zove organifikacija tireoglobulina. Kako se ukaže potreba za
lučenjem hormona štitnjače, tada se tireoglobulin pinocitozom vraća natrag u stanicu folikula,
tada koloidne kapljice s tireoglobulinom dolaze u stanicu, pod utjecajem različitih proteaza (iz
lizosoma) odcjepljuju se tirozinski ostaci; monojodtironin i dijodtironin se dejodinacijom
iskorištavaju za novu sintezu tireoglobulina, a T3 i T4 oblici se izlučuju van iz stanice. Vežu
se za proteine prijenosnike koji ih prenose dalje po cijelom organizmu. Najvažniji prijenosni
protein je globulin koji veže tiroksin T4, tiroksin-binding protein, a u manjoj mjeri su to
albumini.
Najvažniji čimbenik koji regulira sintezu hormona štitnjače je TSH, tireoid-stimulirajući
hormon ili tireotropin, hormon adenohipofize koji je pod utjecajem tireotropin-release
hormona hipotalamusa. TSH stimulira sve faze u sintezi hormona štitnjače. U krvi kad se
izluče hormoni štitnjače, dominantan je tiroksin, međutim fiziološku aktivnost u samim
stanicama najviše iskazuje trijodtironin, tako da se bilo kakvog učinka tiroksin T4 u stanicama
pretvara pomoću 5'-dejodaze pretavara u T3 koji ostvaruje učinke. T4 i T3 imaju inhibicijski
učinak na TSH i TRH negativnom povratnom spregom. Sav T4 se jodinazom pretvara u T3
koji ima svoj učinak. T3 se veže na receptor u jezgri, taj receptor se mora u obliku dimera
vezati na element na DNA koji odgovara na taj hormon, thyroid hormone response element
DNA, i taj dimer je heterodimer: kompleks T3-receptor i kompleks retinoid X receptor -
retinoična kiselina. Nakon toga se potiče transkripcija većeg broja gena koji stimuliraju
sintezu različitih proteina koji djeluju na gotovo sve stanice u organizmu. Prvenstveno se
stimuliraju metabolički procesi (povećava se broj mitohondrija, stvaranje ATP-a, aktivnost
Na-K-ATPaze, povećava se potrošnja kisika, apsorpcija glukote, glukoneogeneza,
glikogenoliza, lipoliza, sinteta proteina i bazalni metabolizam), ima i kardiovaskularne učinke
(povećava se minutni volumen, protok krvi, srčanu frekvenciju, jakost srčane kontrakcije,
povećava se disanje), stimulira razvoj SŽS te rast većine stanica. Povećava se srčana
frekvencija i poveća se volumen krvi, ili indirektno stimulacijom metaboličkih procesa ili
direktnim učinkom na srce. Hormoni štitnjače su važni i za normalan rast i razvoj, posebno u
prvih nekoliko godina života. Nakon njih, hormoni važni u rastu i razvoju su hormon rasta, a

162
za vrijeme puberteta su to spolni hormoni, androgeni i estrogeni. I drugi čimbenici koji djeluju
na hipotalamus, hipotermija i stres potiču lučenje TRH pa onda i TSH. Dakle, hipotalamus
izlučuje TRH, TRH se veže na TRH receptor na tireotropnim stanicama adenohipofize,
stimulira lučenje TSH, TSH se veže na TSH receptor na stanicama folikula štitnjače i
stimulira lučenje hormona štitnjače. Hormoni štitnjače T3 i T4 negativnom povratnom
spregom inhibiraju lučenje TSH i TRH; isto tako TSH negativnom povratnom spregom
inhibira lučenje TRH. Na lučenje TRH djeluje još i temperatura, metaboličko stanje, stres,
infekcije, gladovanje, a i mogući dnevni ritmovi sekrecije. TSH djeluje tako da povećava unos
jodida, djeluje na peroksidaciju, odnosno oksidaciju tireoglobulina i organifikaciju, djeluje na
endocitozu i lučenje hormona štitnjače, na sve hormone tijekom stvaranja T3 i T4.
Hipotireoza je smanjeno lučenje hormona štitnjače: smanjeni metabolizam i tjelesna
temperatura, smanjeni apetit, smanjeno znojenje, hladna i suha koža, smanjena srčana
frekvencija i krvni tlak, slabost u mišićima, konstipacija... Hipertireoza je pojačano lučenje
hormona štitnjače: simptomi suprotni od hipotireoze.
Kalcitonin je drugi hormon štitnjače, luče ga parafolikularne stanice štitnjače. Značajan je kod
metabolizma kalcija.
Kora nadbubrežnih žlijezda. (Srž nadbubrežnih žlijezda vezan je uz simpatikus, AŽS, stvara
adrenalin i noradrenalin, katekolamine.) Nadbubrežne žlijezde smještene su na gornjim
polovima obaju bubrega, kao kapica na svakom bubreg. Na presjeku vidimo da se sastoje od
kore (cortex glandulae suprarenalis) i od srži (medulla glandulae suprarenalis). Kora
nadbubrežne žlijezde može se morfološki podijeliti na tri sloja, ako idemo od površine prema
srži, prva je zona glomerulosa, zatim je zona fasciculata i onda je zona reticularis. Kora čini
80 - 90% bubrega, a srž čini 10 - 20%. Kora nadbubrežne žlijezde izlučuje steroidne
hormone: aldosteron, kortizol i androgene pa se oni jednim imenom zovu kortikosteroidi zato
što su iz kore nadbubrežne žlijezde. U zoni glomerulosi se stvaraju mineralokortikoidi,
odnosno aldosteron. U zoni fasciculati se stvaraju glukokortikoidi, odnosno kortizol. U zoni
reticularis stvaraju se spolni hormoni, odnosno androgeni. Kora nadbubrežne žlijezde barem
jednim dijelom je pod utjecajem hormona adenohipofize, adrenokortikotropnoh hormona,
prvenstveno zona fasciculata i reticularis, a medula je pod utjecajem simpatikusa i AŽS.
Sinteza steroidnih hormona počinje od slobodnog kolesterola, slobodni kolesterol ulazi u
stanicu preko lipoproteina, preko LDL i HDL, odnosno preko njihovih receptora. Sinteza ide u
jednom smjeru prema mineralokortikoidima, odnosno kortikosterona koji je prekursor
aldosterona, drugi smjer ide prema glukokortikoidima, odnosno kortizolu, a treći smjer ide
prema androgenima; među prekursorima poznati su progesteroni. Dakle, u zoni glomerulosi
sintetiziraju se mineralokortikoidi, aldosteron; u zoni fasciculati se sintetiziraju glukokortikoidi,
kortizol; u zoni reticularis se sintetiziraju androgeni.
Glavni glukokortikoidni hormon je kortizol; uz to kortizol ima i malu mineralokortikoidnu
aktivnost. Aldosteron je glavni mineralokortikoid, a ima i vrlo malu glukokortikoidnu aktivnost.
Androgeni nemaju ni glukokortikoidnu ni mineralokortikoidnu aktivnost. U liječenju nekih
bolesti koristimo sintetske kortikosteroide: glukokortikoide i mineralokortikoide.
Aldosteron. Dio je renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava RAAS. Regulator njegovog
lučenja je angiotenzin II, stimulira njegovo lučenje. Drugi regulator je koncentracija kalija u
organizmu. Natrij indirektno putema aktivacije RAAS regulira aldosteron. ACTH je nužan ta
lučenje aldosterona, ali ne kontrolira razinu lučenja. Učinci aldosterona: povećava
reapsorpciju NaCl i vode u bubregu, i to u proksimalnim kanalićima i u završnim distalnim
kanalićima i sabirnim cijevima. Povećava sekreciju kalija i protona. Povećava apsorpciju
NaCl i vode u znojnicama, slinovnicama i crijevu. Moguće je da ima i negenomske učinke

163
vezano uz kardiovaskularne poremećaje. Svoje učinke ostvaruje putem mineralokortikoidnih
receptora koji su citoplazmatski receptori i u obliku dimera vežu se za hormon response
element na DNA i tako reguliraju transkripciju gena za Na-K-ATPazu i za epitelni natrijski
kanal te aktivnost mitohondrijskih enzima.
Glukokortikoidi. Dominantan predstavnik je kortizol. Njegovi učinci su metabolički, ali luči se i
u stanjima stresa i upale. Metabolički učinci su na masno tkivo, jetru i mišiće, stimulira
glukoneogenezu, smanjuje osjetljivost na inzulin i smanjuje aktivnost prijenosnika GLUT4,
ima učinak da povećava koncentraciju Glc u krvi, dijabetogeni učinak. Na metabolizam
proteina ima katabolički učinak, stimulira proteolizu ekstrahepatičnih tkiva, prvenstveno
mišića i povećava koncentraciju AK u krvi i onda u jetri stimulira ulazak AK da bi se mogla
dogoditi glukoneogeneza. Na masno tkivo ima katabolički učinak, stimulira lipolizu, povećava
količinu slobodnih MK u krvi, a samim time i ketonskih tijela, ima ketogeni učinak. Kortizol je
hormon koji se pojačano luči u stanjima stresa i upale; kaže se da je antistresni i antiupalni
hormon: luči se u upali, ali ima antiupalne učinke i na taj način kontrolira imunološku reakciju
da ona ne bi bila prejaka, stabilizira lizosomne membrane, smanjuje permeabilnost kapilara,
smanjuje migraciju neutrofila, makrofaga, smanjuje fagocitozu i broj leukocita te smanjuje
lučenje nekih citokina, IL-1. On se luči i u stanjima stresa, ali ne dominiraju antistresni učinci,
nego su u stresu korisni metabolički učinci. On također pojačava aktivnost simpatikusa čiji su
hormoni isto stresni hormoni, tako da povećava broj adrenergičkih receptora za adrenalin i
noradrenalin.
Glukokortikoidi djeluju putem svojih receptora koji se nalaze u citoplazmi i u obliku dimera se
vežu na hormon response elemente DNA te ostvaruju neke svoje genomske učinke: ili
stimuliraju transkripciju proteina koji posreduju učinke, proteina enzima koji imaju važnu
ulogu u metaboličkim procesima te stimuliraju sintezu antiinflamatornih proteina. S druge
strane, postoje i negenomski učinci koji se ostvaruju inhibicijom nekih upalnih transkripcijskih
čimbenika; kompleks kortizol-receptor se veže na transkripcijske čimbenike i inhibira njihov
učinak i na taj način se postiže smanjenje sinteze proupalnih citokina. Najvažniji
transkripcijski čimbenici su NF-kapa-B, AP1, STAT5 i NF-AT. Lučenje kortizola regulirano je
po principu negativne povratne sprege: hormon hipotalamusa CRH stimulira lučenje ACTH
koji stimulira lučenje kortizola, a kortizol negativnom povratnom spregom inhibira lučenje
CRH i ACTH. Lučenje CRH je stimulirano i u stanjima stresa, hipoglikemije i upale. ACTH
djeluje preko G-proteina koji aktivira adenilat ciklazu, drugi glasnik je cAMP. Receptori za
ACTH su MC2 receptori, melanokortinski receptori. Pod utjecajem drugog glasnika cAMP se
stimulira aktivnost enzima koji sudjeluju u sintezi kolesterola, transkripcije gena za te enzime
i recepzore za ulazak kortizola. ACTH djeluje i na zonu fasciculatu i na zonu reticularis gdje
stimulira sintezu androgena, ali androgeni nemaju negativan inhibicijski učinak na
hipotalamus i hipofizu za razliku od kortizola. Postoji dnevni ritam lučenja ACTH pa onda i
kortizola: pik lučenja je tijekom buđenja, ujutro, a tijekom dana se smanjuje, a pred buđenje
raste.
Sinteza ACTH ide iz velikog proteina proopiomelanokortina koji se cijepa na nekoliko
dijelova: u prvoj međureakciji nastane ACTH i beta-lipotropin; kasnije se ACTH može cijepati
na melanostimulirajući hormon, gama-lipotropin i na beta-endorfin. Melanostimulirajući
hormon stimulira melanocite u koži i povećava količinu pigmenta melanina, u stanjima kad je
povećana stimulacija na sintezu ACTH, sintetizira se paralelno tome i povećana količina
MSH pa onda takve osobe imaju tamniju kožu. Jedno takvo stanje je insuficijencija kore
nadbubrežne žlijezde kad nema negativnepovratne sprege jer nema dovoljno kortizola pa je
povećano lučenje ACTH i MSH.
Dakle, hormon hipotalamusa CRH djeluje na kortikotropne stanice adenohipofize koje
izlučuju ACTH koji djeluje na stanice zone fasciculate koje izlučuju kortizol, kortizol
164
negativnom povratnom spregom inhibira lučenje ACTH i CRH. U slučaju povećane sinteze
ACTH dolazi i do povećane sinteze MSH koji djeluje na melanocite pa dolazi do tamnjenja
kože.
Androgeni. Dominantno su spolni hormoni porijeklom iz spolnih žlijezda, a androgeni iz kore
nadbubrežnih žlijezda. Važni su u fetalnom razvoju. U žena su moguće odgovorni za
dlakavost, a u muškaraca su izvor testosterona. Oni nemaju negativni inhibicijski učinak na
ACTH i CRH.
Gušterača. Anatomija je opisana kod probavnog sustava. Endokrini dio gušterače su
Langeharsovi otočići. (Egzokrini dijelovi su acinusi.) Produkti Langeharsovih otočića izlučuju
se u krvotok. Razlikujemo nekoliko vrsta stanica Langeharsovih otočića: alfa stanice koje
izlučuju glukagon, beta stanice koje izlučuju inzulin, delta stanice koje izlučuju somatostatin.
Najveći udio je beta stanica 60%, zatim alfa stanica 25% i delta stanica 10%. Smatra se da u
gušterači ima 1 - 2 milijuna Langeharsovih otočića. Inzulin i glukagon imaju suprotne učinke,
njihovi dominanti učinci su na metabolizam UH, proteina i masti pa su samim time njihovi
glavni ciljni organi mišići, jetra i masno tkivo, a vrlo malo učinaka imaju i na živčani sustav.
Inzulin je protein koji se sastoji od 2 polipeptidna lanca povezanih disulfidnim vezama.
Njegova sinteza ide iz preproinzulina do proinzulina iz kojeg se odcjepljuje jedan dio koji se
zove C peptid i nastane inzulin. Količinu inzulina možemo indirektno odrediti određivanjem
količine C peptida u krvi: koliko ima C peptida, toliko bi trebalo biti i inzulina. Inzulin djeluje na
membranske receptore koji imaju enzimatsku aktivnost; kad se na njih veže inzulin,
poprimaju oblik dimera i unutrašnjost receptora poprima tirozin kinaznu aktivnost, fosforilira
tirozinske ostatke u proteinima koji dalje djeluju na supstrate receptora inzulina i njih isto tako
fosforilira, aktiviraju se multipli signalni putovi i u konačnici posreduju učinke inzulina.
Povećava uzimanje glukoze u stanice pomoću GLUT4 prijenosnika, sintezu glikogena,
sintezu proteina i MK, anabolički učinci. GLUT4 prijenosnici se ugrađuju u staničnu
membranu i pospješuju ulazak Glc u stanicu kao odgovor na vezanje inzulina na receptor.
GLUT4 u mišićima i masnom tkivu, GLUT2 u jetri, GLUT3 u mozgu. Na GLUT3 ne djeluje
inzulin. Kod manjka inzulina i viška glukagona smanjuje se ulazak Glc u stanice, raste
koncentracija Glc u krvi pa se Glc izlučuje mokraćom, dolazi do pojačane osmotske diureze i
gubitka elektrolita, takvo stanje zove se diabetes mellitus, šećerna bolest, odnosno slatko
mokrenje. Dolazi do pojačanog katabolizma proteina i do pojačane lipolize sa stvaranjem
ketonskih tijela; to sve može dovesti do teške dehidracije, acidoze te do kome i smrti.
Sinergistički učinak hormona rasta i inzulina na rast i razvoj. Kad su eksperimentalnoj
životinji maknuta gušterača i hipofiza, odnosno inzulin i hormon rasta, zaustavljen je rast
životinje. Nakon toga, apliciran je životinji hormon rasta i došlo je samo do blagog rasta i
povećanja tjelesne mase. Nakon toga, životinji je apliciran samo inzulin, bez hormona rasta i
također je došlo do manjeg porasta tjelesne mase. Kad su hormon rasta i inzulin zajedno
aplicirani, došlo je do značajnijeg rasta i povećanja tjelesne mase. To može biti objašnjeno
posrednicima učinka hormona rasta, to su somatomedini, odnosno inzulinu slični faktori
rasata.
Regulacija lučenja inzulina. Jedan od važnih čimbenika je Glc: povišena koncentracija Glc u
krvi, više glukoze dolazi u stanicu, više se stvara ATP-a; na suprotnoj membrani od one na
kojoj ulazi glukoza, nalazi se kalijski kanal ovisan o ATP. Kod povećane količine ATP, kanal
je zatvoren, a kod manjka ATP-a kanal je otvoren. Kad je taj kalijski kanal otvoren dolazi do
depolarizacije zbog toga što kalij ne izlazi van iz stanice i ostaje višak kalija u stanici: to
uzrokuje otvaranje kalcijskih kanala kroz koje ulazi kalcij koji stimulira lučenje sekretornih
mjehurića s inzulinom. Neki od lijekova koji se koriste kako bi se pospješilo lučenje inzulina u
šećernoj bolesti zovu se skupina sulfonil ureje koji blokiraju ATP-ovisni kalijski kanal i na taj

165
način pospješuju izlučivanje inzulina. Ostali čimbenici koji stimuliraju lučenje inzulina:
povećana količina slobodnih MK ili AK, neki GI hormoni, Ach, beta-adrenergička simulacija.
Čimbenici koji smanjuju lučenje inzulina: smanjena koncentracija Glc u krvi, gladovanje,
somatostatin, alfa-adrenergička stimulacija i leptin. Na ovim stanicama se nalazi još nekoliko
receptora: GLP-1 receptor na koji se vežu proteini slični glukagonu, Glukagon-like peptidi
tipa 1. Taj GLP-1 izlučuju neuroendokrine stanice tankog crijeva i gušterače, L stanice. To je
jedan od peptida koji smanjuje postprandijalnu glukozu i povećava lučenje inzulina tako da
aktivira preko G-proteina adenilat ciklazu, a cAMP pospješuje lučenje granula s inzulinom.
Skupina peptida (GLP) koji smanjuju postprandijalnu glukozu zovu se inkretini, a drugi takav
peptid je GIP ili gastrični inhibicijski peptid. Noviji lijekovi u liječenju šećerne bolesti su
agonisti inkretinskih receptora: oni završavaju nastavkom -glutidi, liraglutid. Inkretini se
razgrađuju pomoću enzima dipeptidil-dipeptidaza 4 ili DPP4. Učinak Ach na beta stanicu,
putem muskarinskih receptora i G-proteina koji aktivira fosfolipazu C povećava
unutarstaničnu koncentraciju kalcija i sekreciju inzulina. Učinak adrenalina preko alfa2-
adrenergičkih receptora je inhibicijski na lučenje inzulina.
Dakle, inkretini su hormoni koji stimuliraju hipoglikemiju. Najvažniji predstavnici su GLP-1
(Glukagon-Like Peptide 1) i GIP (gastrični inhibicijski peptid). Stimuliraju lučenje inzulina,
inhibiraju lučenje glukagona. U liječenju šećerne bolesti koriste se GLP-1 agonisti, liraglutid
te DPP-4 antagonisti, gliptini. Inkretini se razgrađuju pomoću enzima dipeptidil-dipeptidaza 4
ili DPP4.
Glukagon. Drugi hormon endokrine gušterače. Peptid od 29 AK. Kod sinteze iz
preproglukagona nastanu i GLP-1 i GLP-2, od kojih je GLP-1 inkretin, smanjuje
postprandijalnu Glc. Glukagon djeluje pomoću membranskih receptora vezanih uz G-protein
koji će aktivirati adenilat ciklazu koja će stvoriti cAMP, cAMP će potaknuti kaskadne reakcije
fosforilacijama enzima i sintezu proteina važnih u metaboličkim učincima glukagona.
Metabolički učinci glukagona: glikogenoliza i otpuštanje glukoze iz jetrenih stanica. Na
metabolizam masti učinak je katabolički, lipolitički, razgrađuju se trigliceridi na MK koje se
otpuštaju u cirkulaciju. Višak Ac-CoA se pretvara u ketonska tijela, ima i ketogeni učinak. Na
metabolizam proteina ima isto katabolički učinak, stvaranje AK koje se iskorištavaju u
glukoneogenezi za sintezu glukoze, amonijaka i uree. Kako koncentracija glukoze u krvi
raste, tako pada lučenje glukagona, odnosno kako pada koncentracija Glc u krvi, raste
lučenje glukagona. Sumarni učinci na alfa stanice koje stvaraju glukagon: negativno djeluju
inzulin i somatostatin, a pozitivno djeluju parasimpatikus, AK, hipoglikemija, kolecistokinin i
simpatikus. Djelovanje glukagona odrazi se povišenom razinom glukoze u krvi.
Kad dođe do pomaka iz ravnoteže glukoze u krvi, kad razina glukoze raste, pojačano se luči
inzulin; suprotno, kad razina glukoze u krvi padne, pojačano se luči glukagon. Na konačnu
razinu glukoze u krvi utječe količina UH unesena prehranom, inzulin stimulira pretvaranja
viška UH u masno tkivo, iskorištava Glc u mišićima, sintetizira se glikogen, glukoza se
iskorištava u metabolizmu u mozgu, a u jetri se koristi Glc za sintezu glikogena. Suprotno,
glukagon, adrenalin i noradrenalin stimuliraju glukoneogenezu i razgradnju glikogena,
razgradnju proteina i slobodnih MK u masnim naslagama. Nakon obroka kad raste količina
Glc, AK i MK, luči se pojačano inzulin paralelno s parasimpatičkom simulacijom. Kasnije se
aktivira lučenje suprotno djelujućih hormona i simpatikus. Tiroksin može stimulirati i
anabolizam i katabolizam ovisno o vrsti tkiva i potrebama. Hormon rasta je anabolički za
proteine, a katabolički za UH i masti. Spolni hormoni imaju anabolički učinak na
metabolizam. Anabolički učinak ima i inzulin. Katabolički učinak imaju glukagon, adrenalin i
noradrenalin te glukokortikoidi.

166
Somatostatin. Peptid od 14 AK. Inhibira lučenje inzulina i glukagona. Inhibira apsorpciju i
sekreciju u probavnom sustavu. Inhibira lučenje hormona rasta. Lučenje somatostatina
stimulira povećana razina Glc, AK i MK te neki drugi čimbenici.
Metabolizam kalcija i fosfata. Paratireoidne žlijezde i vitamin D.
Funkcije kalcija u organizmu: mišićna kontrakcija, provođenje živčanih impulsa (kod
otpuštanja neurotransmitera u sinaptičku pukotinu), funkcije u zgrušavanju krvi, u izgradnji
kosti, kod procesa egzocitoze. Funkcije fosfora: gradi ATP i fosfokreatin, gradi fosfolipide, dio
je nukleinskih kiselina, ima uloge u sustavu acidobaznih pufera i u izgradnji kosti. Kalcij se
najviše nalazi u kostima (i samo mali dio se može brzo izmijeniti s izvanstaničnom
tekućinom), 1% u UST, a 0,1% u IST. Fosfora ima 85% u kostima, 14% u UST i manje od
1% u IST.
Od svega kalcija koji se nalazi u krvi, 50% je ionizirani i takav može neposredno ostvariti
svoje učinke, 41% je vezan za proteine, najviše za albumin (koncentracija albumina vrlo je
važan čimbenik kod koncentracije kalcija) i 9% je u kompleksu s anionima. Poremećaji
koncentracije (ioniziranog kalcija): kad imamo manjak Ca2+, imamo pojačanu podražljivost i
ekscitabilnost pa može nastati tetanija i tetaničke kontrakcije mišića. Ako imamo povećanu
koncentraciju Ca2+, dolazi do smanjenja kontrakcije, kontraktibilnosti i refleksa, a dolazi i do
skraćenja QT intervala. Fosfati postoje u obliku PO4(3-), HPO4(2-), H2PO4(-) i H3PO4. On
je glavni unutarstanični pufer.
Apsorpcija kalcija i fosfora događa se u probavnom sustavu. Fosfor se skoro sav apsorbira
osim onog dijela koji je vezan na kalcij. Reapsorpcija fosfora direktno ovisi o koncentraciji
fosfora.
Kosti su jedan od ključnih organa bitnih za metabolizam kalcija i fosfora. Koštano tkivo
građeno je od stanica i izvanstanične tvari. Izvanstanična komponenta je dominantna. Kosti
za razliku od drugih vrsta potpornog tkiva imaju i anorganski dio međustanične tvari.
Organski dio čini 30% kosti i on pripada različitim proteoglikanima i vlaknima kolagena.
Anorganski dio čini 70% kosti, najvećim dijelom čini hidroksiapatit (kalcij fosfat) pa Mg, Na, K
i karbonati konjugirani s hijaluronskom kiselinom, ali se tu mogu nakupljati i različiti (teški)
metali. Kalcifikacija kosti, taloženje hidroksiapatita dobro je regulirano. Zašto i u ostalim
dijelovima gdje se može stvarati hidroksiapatit i anorganski dio međustanične tvari ne dolazi
do kalcifikacije i taloženja? Zato što postoje inhibitori kalcifikacije od kojih je najvažniji
pirofosfat. U kostima su regulatori pirofosfata iz osteoblasta tkivno-nespecifična alkalna
fosfataza, nukleotidna pirofosfataza i ankilozni protein; oni inhibiraju učinak pirofosfata i
omogućuju kalcifikaciju kosti, taloženje hidroksiapatita. Izmjena kalcija i fosfora između kosti i
IST moguća je u samo malom postotku. U kostima se stalno događa remodeliranje,
odlaganje i resorpcija, paralelno jedno s drugim. Pri tome najvažniju ulogu imaju koštane
stanice osteoblasti i osteoklasti. Osteoblasti se nalaze kontinuirano na 4% površine kosti, oni
izlučuju osteoid, organski dio međustanične tvari. Osteoklasti se nalaze na manje od 1%
površine kosti. Osteoklasti su porijekla mononuklearno-monocitnomakrofagnog sustava.
Osteoklasti su velike multinuklearne fagocitne stanice koje izlučuju lizosomalne enzime,
kiseline i fagocitiraju veće komadiće kosti i na taj način vrše resorpciju kosti. Za njihov učinak
potrebni su čimbenici koje izlučuju osteoblasti i koji se nalaze na površini osteoblasti. Da bi to
sve normalno funkcioniralo, mora postojati ravnoteža između odlaganja kosti, kalcifikacije i
resorpcije. To se mora neprestano odvijati da se kosti mogu dobro prilagoditi različitim
promjenama položaja, opterećenja te stresovima. Čimbenici osteoblasta koji stimuliraju
osteoklaste: makrofagni colony-stimulating factor M-CSF i RANK (Receptor Activator of
Nuclear factor kapa B) ligand na površini osteoblasta koji se veže na RANK receptor na
površini osteoklasta i na taj način aktivira osteoklaste. S druge strane, osteoblasti izlučuju

167
inhibicijski protein za osteoklasti, osteoprotegerin. Kada su osteoklasti aktivirani, diferenciraju
se u zrele stanice koje vrše funkciju resorpcije kosti putem lučenja kiseline i putem
fagocitoze.
Vitamin D. To je vitamin steroidne strukture topljiv u mastima i na taj način je analog
steroidnim hormonima. Može se sintetizirati iz kolesterola ili se unositi hranom. Sinteza iz
kolesterola događa se u koži pod utjecajem UV zračenja, a nakon toga aktivni oblik nastane
prvo u jetri (25-hidroksilacija) pa u bubregu gdje se vrši 1-hidroksilacija i nastane kalcitriol
kao aktivni oblik vitamina D. Regulira apsorpciju kalcija i fosfata u crijevima, pojačava ju, to
mu je direktna uloga. Indirektno djeluje na remodeliranje kosti i na reapsorpciju kalcija i
fosfata u bubrezima. Povećanim unosom vitamina D ne možemo previše povećati
koncentraciju vitamina D u plazmi bez obzira na to koliko ga više od normale unosimo u
organizam. Regulacija stvaranja aktivnog oblika vitamina D: jedan od važnijih regulatora je
plazmatska koncentracija kalcija. Kada plazmatska koncentracija kalcija padne, onda raste
količina aktivnog vitamina D. Bubrežne stanice imaju Calcium sensing receptor koji će
inhibirati putem inhibicijske alfa podjedinice G-proteina sintezu gena za 1alfa-hidroksilazu i
na taj način smanjiti lučenje i sintezu aktivnog oblika vitamina D. S druge strane,
paratireoidni hormon će drugim putem, putem svog receptora aktivirati stimulacijsku alfa
podjedinicu G-proteina i stimulirati 1alfa-hidroksilaciju. Dakle, kalcij inhibira, a PTH stimulira
stvaranje aktivnog oblika vitamina D.
Učinci vitamina D. Receptori za vitamin D nalaze se u citoplazmi, u obliku heterodimera s
receptorom retinoične kiseline se vežu na response elemente na DNA i stimuliraju
transkripciju različitih gena putem kojih on ostvaruje svoje učinke. Vitamin D jako povećava
apsorpciju kalcija i fosfata u crijevima, povećava reapsorpciju kalcija i fosfata u proksimalnim
kanalićima, a u kostima u velikim količinama povećava resorpciju povećavajući učinak PTH,
a u manjim količinama vitamin D povećava kalcifikaciju, suprotni učinak. Negativna povratna
sprega: plazmatska koncentracija kalcija inhibira stvaranje aktivnog oblika vitamina D, a i
PTH koji stimulira stvaranje vitamina D.
Crijevna apsorpcija kalcija ide na luminalnoj strani preko kalcijskog kanala, a na
bazolateralnoj strani ide pomoću kalcijske ATPaze, i to stimulira vitamin D.
Paratireoidni hormon PTH. Drugi važan hormon koji sudjeluje u regulaciji metabolizma Ca i
P. On se stvara u paratireoidnim (ili doštitnim ili nuzštitnim) žlijezdama koje se nalaze na
stražnjem dijelu štitnjače i obično su 4. Tkivo paratireoidnih žlijezda građeno je od dvije vrste
stanica: glavne stanice i oksifilne stanice. PTH izlučuju glavne stanice. PTH se sintetizira po
principu sinteze proteina, iz preprohormona. Ima 84 AK. Aktivni su N-terminalni fragmenti.
Zbog toga što se on vrlo često, nakon što nastane cijepa u fragmente (koji ostanu aktivni na
N-kraju), postoje problemi sa standardizacijom određivanja njegove koncentracije. Postoje
PTH related peptidi PTHrP, peptidi koji su slični PTH i oni su bitni u rastu zubi i mliječnih
žlijezda, odnosno u stanjima koja se zovu paraneoplastični sindrom (tumorska stanja u
kojima se nekontrolirano stvaraju proteini, pa i PTHrP). Učinci PTH su povećanje serumske
koncentracije kalcija i smanjenje serumske koncentracije fosfata. PTH djeluje na membranski
receptor koji je vezan uz G protein koji ima stimulacijsku alfa podjedinicu koja aktivira
adenilat ciklazu i drugi glasnik cAMP. S druge strane može imati i G-protein čija alfa
podjedinica aktivira fosfolipazu C koja aktivira druge glasnike diacil glicerol i inozitol trifosfat,
pa onda i kalcij. PTH djeluje na kosti i na bubrege te indirektni učinak putem vitamina C na
crijeva. PTH djeluje na kosti tako da mobilizira kalcij i fosfor i to kroz dvije faze: u brzoj fazi se
događa osteoliza, to je proces kojim se pomoću kalcijskih crpki u osteoblastima i osteocitima
(koje su aktivirane PTH) izbacuje kalcij iz prostora sloja između osteoblasta i osteocita koji se
zove osteocitna membrana, u tom prostoru se nalazi koštana tekućina iz koje se kalcij može
brzo ubaciti u IST; kasnije se događa spora faza, to je resorpcija i to se događa zbog
168
aktivacije osteoklasta: osteoklasti izlučuju proteolitičke enzime kojima razgrađuju organski
dio međustanične tvari u kostima, a kiselina razgrađuje anorganski dio i na kraju se taj dio
fagocitira. Na bubrege djeluje tako da povećava reapsorpciju kalcija, a smanjuje reapsorpciju
fosfora. Isto tako, u bubrezima povećava aktivaciju vitamina D i onda taj vitamin D povećava
reapsorpciju Ca i P u crijevima. Konačni učinak PTH je povećanje koncentracije Ca2+ i
smanjenje koncentracije fosfata u krvi.
Regulacija lučenja PTH. S obzirom na to da djeluje na koncentraciju kalcija u krvi,
koncentracija kalcija u krvi osnovni je regulacijski čimbenik. Pad koncentracije kalcija u krvi
osnovni je stimulator lučenja PTH čiji učinci povećavaju koncentraciju kalcija, a povećana
koncentracija kalcija onda ima inhibicijsku negativnu povratnu spregu na lučenje PTH. Na
glavnim stanicama PT žlijezda nalazi se Calcium sensing receptor koji je povezan s G-
proteinom koji ima inhibicijsku alfa podjedinicu i inhibira signalne putove i inhibira
transkripciju gena za PTH. U slučaju manjka kalcija, manja je inhibicija pa će se više
transkribirati gen za PTH i sintetizirati PTH. Slični učinak na PTH ima i aktivan oblik vitamina
D.
Kalcitonin. Djeluje tako da smanjuje izvanstaničnu koncentraciju kalcija. Njega luče
parafolikularne stanice štitnjače, građen je od 32 AK. Njegovi učinci su suprotni učincima
PTH. Djeluje smanjujući aktivnost i broj osteoklasta. Ima i manji učinak na bubrege gdje
smanjuje reapsorpciju kalcija i fosfata u bubrežnim kanalićima. Ukupni učinak bi trebao biti
smanjenje koncentracije kalcija u krvi; izražena je negativna povratna sprega kalcija na
lučenje kalcitonina. Vidjelo se da nema velikog utjecaja na koncentraciju kalcija u odraslih, ali
je važniji u djece. Kako raste koncentracija kalcija, raste koncentracija kalcitonina, a pada
koncentracija PTH.
Regulacija fosfata. Najvažniji regulator koncentracije fosfata je hormon kosti koji se zove
FGF-23, fibroblast growth factor 23, faktor rasta fibroblasta 23 koji se izlučuje iz kosti i
smanjuje apsorpciju fosfata u crijevima i u bubrezima i na taj način smanjuje koncentraciju
fosfata u organizmu. On inhibira natrij-fosfatni kotransporter u proksimalnim kanalićima i na
taj način povećava izlučivanje fosfata bubregom. Također smanjuje hidroksilaciju vitamina D
i posredno smanjuje apsorpciju fosfata u crijevima: sve zajedno dovodi do smanjenaj
koncentracije fosfata u krvi. Njegov receptor je dimer gdje je druga komponenta protein koji
se zove klotho i bez njega ne može ostvariti svoj učinak.
Sumarno o kontroli kalcija u krvi. U prvoj liniji rekacija na promjenu koncentracije kalcija u
krvi je puferski sustav kosti, manji dio kalcija koji se može izmjenjivati između kosti i IST. U
drugoj liniji se aktiviraju hormoni PTH, vitamin D, kalcitonin, ovisno o tome je li došlo do
smanjenja ili povećanja serumske koncentracije kalcija.

169
PREDAVANJE 13: ANATOMIJA SPOLNIH HORMONA;
REPRODUKCIJSKE I HORMONSKE FUNKCIJE U
MUŠKARACA
Anatomija ženskih spolnih organa. Organa genitalia feminina. To su jajnik (ovarium), jajovod
(tuba uterina, grč. salpinx), maternica (uterus), rodnica (vagina) i stidnica (vulva).
Jajnik je građen od kore i od srži. To je parna ženska spolna žlijezda. U unutrašnjosti se osim
vezivnog potpornog tkiva nalaze i folikuli jajnika u različitim stadijima razvoja. Jajnik se nalazi
u trbušnoj šupljini, u donjem dijelu trbušne šupljine. Povezan je s nekoliko važnih ligamenata
koji ga učvršćuju: ligamentum suspensorium ovarii, ligamentum proprium ovarii i dublikatura
peritoneuma koja ga spaja s trbušnom stijenkom koja se zove mesoovarium (analogno
mezenteriju i mezokolonu). U srži jajnika se uglavnom nalaze krvne žile, limfne žile i živci.
Folikuli su formacije koje se sastoje od ženskih spolnih stanica, jajnih stanica, obložene s
jednim ili više slojeva pomoćnih stanica, a neki imaju i šupljinu
Jajovod se sastoji od nekoliko dijelova; ako se ide od lateralno prema medijalno, to su
abdominalno ušće jajovoda (ostium abdominale tubae uterinae), zatim je infundibulum, zatim
je prošireni dio ampulla pa suženi dio isthmus, zatim je intramuralni dio u stijenci maternice
(pars intramuralis) i onda je maternično ušće jajovoda (ostium uterinum). Sveza koja
učvršćuje jajovod i spaja ga sa stijenkom trbušne šupljine naziva se mesosalpinx, isto je
duplikatura peritoneuma. Nakon što se dogodi ovulacija, izbacivanje jajne stanice iz jajnika,
jajna stanica putuje jajovodom do maternice.
Maternica se sastoji od fundusa, corpusa, isthmusa i cervixa ili grlića. Cerviks ima dva dijela,
supravaginalni i vaginalni dio (portio supravaginalis et vaginalis). Maternica je šuplji organ čiji
su slojevi stijenke iznutra prema van: endometrium, myometrium građen od glatkog mišićja, i
vanjski sloj perimetrium. Maternica je fiziološki položena tako da je nagnuta prema naprijed i
to ima dvostruko nagnuće preka naprijed: nagnuće trupa prema grliću što se naziva
antefleksija te nagnuće cijele maternice prema rodnici što se zove anteverzija. Sveze
maternice koje ju učvršćuju sa stijenkom trbušne šupljine su ligamentum latum uteri i
ligamentum teres uteri (ima ih još, ali ove su najvažnije).
Rodnica ili vagina ima stijenku koja se sastoji od tri sloja: sluznica (tunica mucosa), mišićni
sloj glatkog mišićja (tunica muscularis) i vanjski vezivni sloj (fascia vaginalis).
Vanjski ženski spolni organ je stidnica ili vulva koja se sastoji od para velikih usana (labia
majora pudendi), para malih usana (labia minora pudendi), u području predvorja rodnice se
nalaze žlijezde (glandulae vestibulares majores ili Bartholinijeve žlijezde), dio stidnice je i
dražica (clitoris) koji se sastoji od para kavernoznih tijela (corpora cavernosa clitoridis). U
odnošću na ušće rodnice, ispred se nalazi ušće uretre, a još više ispred se nalazi klitoris.
Rektum se nalazi iza, a ispred se nalazi mokraćni mjehur. Pokrov se zove peritoneum, ima
brojna podvostručenja.
Anatomija muških spolnih organa. Organa genitalia masculina.
Sjemenik (testis) je parna muška spolna žlijezda; u svojoj osnovi je građen od režnjića (lobuli
testis), a oni su građeni od zavijenih sjemenih kanalića (tubuli seminiferi contorti) koji prelaze
u ravne sjemene kanaliće (tubuli seminiferi recti) koji se onda spajaju u mrežu kanalića koja
se zove rete testis. S obzirom na to da je riječ o kanalićima, oni imaju svoju stijenku koja je
građena od posebne vrste epitela s više vrsta muških spolnih stanica u različitim fazama
razvoja, zametni epitel. Oko kanalića nalaze se intersticij u kojem su posebni važne

170
Leydigove intersticijske stanice. Režnjići su odvojeni vezivnim pregradama (septula testis), a
svaki režnjić je građen od zavijenih sjemenih kanalića koji se nastavljaju u ravne sjemene
kanaliće koji se spajaju u mrežu kanalića, rete testis, iz koje izlaze kanalići koji čine
pasjemenik i u konačnici se spajaju u jedan veliki zavijeni kanal unutar pasjemenika koji se
zove ductus epididymis.
Na sjemenik se nastavlja pasjemenik (epididymis) koji se sastoji makroskopski od 3 dijela:
glava (caput epididymis), tijela (corpus epididymis) i repa (cauda epididymis), a zapravo je
riječ u svojoj osnovi o dugačkom kanalu, ductus epididymis.
Nakon toga slijedi sjemenovod (ductus deferens ili vas deferens) koji ulazi u malu zdjelicu
unutar jedne strukture koja se zove sjemenski snop (funiculus spermaticus). U tom
sjemenskom snopu osim ductus deferensa nalaze se arterije (arteria ductuc deferentis et
testicularis), živčani splet (plexus testicularis), živci (n. ilioinguinalis et genitofemoralis) i
limfne žile. Glatki mišić unutar sjemenskog snopa zove se cremaster [kremaster].
U maloj zdjelici sa stražnje strane mokraćnog mjehura nalaze se sjemenski mjehurići
(vesiculae seminales). To je žljezdano tkivo koje izlučuju svoj sekret u izvodni kanal koji se
zove ductus excretorius. Ductus excretorius spaja se s ductus deferens i nastane jedan veći
kanal koji se zove ductus ejaculatorius koji se ulijeva u mokraćnu cijev ili uretru.
Ispod mokraćnog mjehura nalazi se predstojna žlijezda (prostata). Makroskopski se sastoji
od dva režnja, lijevog i desnog režnja (lobus sinister et dexter) te suženog dijela isthmus.
Unutar prostate nalazi se prostatični dio mokraćne cijevi (pars prostatica urethrae). S
obzirom na to da je prostata žlijezda, ima i puno izvodnih kanalića (ductuli prostatici).
Zatim je spolni ud (penis). Makroskopski se sastoji od tri dijela: korijen (radix penis),
trupa/tijela (corpus penis) i glavića (glans penis). U svojoj osnovi ima kavernozna tijela
(corpus cavernosa) i spongiozno tijelo (corpus spongiosum). U spongioznom tijelu nalazi se
mokraćna cijev i to njen spongiozni dio (pars spongiosa urethrae). Blizu ušća se nalaze
glandulae bulbourethrales ili Cowperove žlijezde.
Na kraju imamo i mošnje (scrotum) u kojem su smješteni sjemenik i pasjemenik. To je
zapravo vrećasta struktura čija je stijenka izvana građena od kože, u srednjem dijelu od
glatkog mišića (tunica dartros) i nakon toga je fascia abdominalis superficialis. U skrotum
ulaze/ubrajaju se i ovojnice sjemenskog snopa, funiculusa spermaticusa, unutar kojeg se
osim krvnih, limfnih žila i živaca nalazi i ductus deferens.
Sjemenski snop ductus deferens ulazi u malu zdjelicu sa stražnje strane mokraćnog
mjehura, završni dio sjemenskog snopa je proširen pa se zove ampulla; ductus deferens
spaja se s izvodnim kanalom sjemenih mjehuića i nastane ductus ejaculatorius. Ductus
ejucalotrius ulijeva se u prostatični dio uretre koji prolazi kroz prostatu. Završni dio uretre
prolazi kroz spongiozno tijelo.
Prostata ili predstojna žlijezda ili kestenjača. To je žljezdano tkivo s brojnim epitelnim
stanicama i izvodnim kanalićima (ductuli prostatici) koji se ulijevaju u prostatični dio uretre.
Ispod prostate nalaze se Cowperove bulbouretralne žlijezde koje svoj sekret izlučuju u
uretru. Penis se sastoji od spongioznog tijela i dva kavernozna tijela.
Reprodukcijske i hormonske funkcije u muškaraca. Spermatogeneza je stvaranje zrelih
muških spolnih stanica ili spermija. Spermatogeneza se odvija u testisima unutar stijenke
sjemenih kanalića. Stijenka sjemenih kanalića obložena je zametnim epitelom koji čine
različite faze razvoja muških spolnih stanica, a između se nalaze i potporne Sertolijeve
stanice. Oko sjenemnih kanalića nalazi se intersticij s intersticijskim Leydigovim stanicama, a
one su izvor muških spolnih hormona, prvenstveno testosterona.

171
Stvaranje spermija počinje od primordijalnih zametnih stanica u embriju koje ulaze u testis i
tamo ostanu do puberteta kao nezrele zametne stanice koje se zovu spermatogonije. U
pubertetu kreće prava spermatogeneza. U početku spermatogonije proliferiraju mitozom i
onda takve spermatogonije nastale mitozom ulaze u prvu i drugu mejozu kojom će nastati
spermiji. U prvu mejozu (prvu mejotičku diobu) ulazi primarni spermatocit koji je diploidan, a
nastanu 2 haploidna sekundarna spermatocita. Sekundarni spermatociti ulazi u drugu
mejotičku diobu i iz svakog nastanu po 2 stanice spermatide, ukunpo 4 spermatide. Daljnjom
diferencijacijom spermatida nastanu zrele muške spolne stanice spermiji. To se sve događa
u zametnom epitelu. Misli se da dnevno može nastati 120 milijuna spermija.
Zreli spermij se sastoji od glave u kojoj se nalazi završni dio koji se zove akrosom koji sadrže
hijaluronidaze i druge proteaze, od srednjeg dijela spermija ili vrata te od završnog dijela
spermija ili repa. U vratu se nalaze mitohondriji. Rep ima središjni skelet koji se sastoji od 11
mikrotubula ili aksonema, oni su zaslužni za kretanje. Kretanje je flagelarno brzinom od 1 do
4 mm/min.
Regulacija spermatogeneze. Potiču ju muški spolni hormoni koje izlučuju Leydigove stanice.
Muški spolni hormon je testosteron. On direktno potiče rast i diobu zametnih stanica.
Gonadotropnii hormoni koji reguliraju i stimuliraju spermatogenezu: luteinizirajući hormon LH
i folikulostimulirajući hormon FSH. Oni su dobili ime po ženskoj fiziologiji, ali luče se i u
muškaraca. LH djeluje na Leydigove stanice stimulirajući sintezu testosterona. FSH djeluje
uglavnom na Sertolijeve stanice zametnog epitela i na spermatide i spermije, na završno
sazrijevanje spermije. Tu još mogu djelovati i estrogeni i hormon rasta. Hormon rasta može
djelovati u ranoj diobi spermatogonija i djeluje na rast zametnog epitela općenito. I tu postoji
negativna povratna sprega, testosteron negativnom povratnom spregom inhibira lučenje LH i
Gonadotropin-releasing hormona GRH u hipotalamusu. Posljedično djelovanju FSH na
Sertolijeve stanice one luče protein koji se zove inhibin koji djeluje negativnom povratnom
spregom na hipofizu i na lučenje FSH. U nekim stanjima Sertolijeve stanice mogu lučiti i
suprotno djelujući protein koji se zove aktivin.
Nakon što nastanu spermiji, slijedi njihovo sazrijevanje kroz ductus epididymis i ono traje oko
dana. Ductus epididymis je dug oko 6 metara. Spermiji postanu pokretni nakon 18 - 24 sata.
Nakon toga ulaze u ductus deferens koji služi kao mjesto pohrane spermija. Spermiji tamo
mogu ostati pohranjeni mjesec dana bez gubitka funkcije i fertilnosti, ali tamo su inaktivni i ne
kreću se. Kod ejakulacije, kad se spermiji izlučuju, sekret iz ductus deferensa koji sadri
spermije pomiješa se sa sekretom prostate i sjemenih mjehurića. Sekret sjemenih mjehuroća
je gušći i blako kiseli, a sekret prostate je rjeđi i blago lužnati. Nakon ejakulacije događa se
još jedno, drugo sazrijevanje spermija u hranjivoj tekućinii i oni mogu zadržati svoju
sposobnost fertilnosti do 2 dana nakon ejakulacije.
Miješanjem sekreta sa spermijima, sekreta sjemenih mjehurića i sekreta prostate nastane
sperma. 60% volumena sperme čini sekret sjemenih mjehurića. Njegov sastav: fruktoza,
sluz, askorbinska kiselina, prostaglandini i fibrinogen. Smatra se da prostaglandini
povećavaju prijemčivost (prijemljivost, receptivnost) cervikalne sluzi u žene i potiču obrnute
kontrakcije maternice i jajovoda. Sekret prostate blago je lužnat i sastoji se od kalcija, citrata,
fosfata, fibrinolizina i koagulacijskih enzima, on čini do 30% volumena sperme. U spermi se
nalaze i različiti puferi: fosfati i bikarbonati, te hijaluronidaza. pH sperme je do 7.5. Količina
spermija je 100 milijuna po mililitru sperme. Do 20% spermija je nefunkcionalnih.
Nakon ejakulacije spermiji mogu oploditi jajnu stanicu. Oplodnja se događa u dvije faze. Prva
faza je kapacitacija spermija, a druga faza je prodiranje spermija u jajnu stanicu. U fazi
kapacitacije, koja može trajati 1 - 10 sati, događaju se promjene koje se mogu opisati kao
priprema membrane u području akrosoma za akrosomsku reakciju. U spermi se nalazi

172
inhibicijski čimbenici koji inhibiraju fertilnost spermija i oni se pomoću tekućine jajovoda i
maternice zapravo ispiru. Događaju se promjene stanične membrane akrosoma tako da ona
izgubi kolesterol i na taj način postane manje čvrsta. Isto tako, poveća se propusnost za
kalcijeve ione, oni ulaze u područje glave spermija i u ostale dijelove spermija i rezultat toga
je da oni postanu pokretniji, događaju se snažni zamasi i kretanje repa spermija. Nakon toga
slijedi druga faza, a to je prodiranje u jajnu stanicu. Ono počinje akrosomskom reakcijom.
Akrosomi sadrže hijaluronidazu i brojne druge proteolitičke enzime. Kad se spoji akrosom sa
zonom pellucidom, izluče se enzimi (jer je stanična membrana u prvoj fazi postala manje
čvrsta i podložnija prekidu) i nakon što spermij prođe zonu pellucidu, dolazi do membrane
jajne stanice i dolazi do spajanja membrana spermija i jajne stanice. Kod toga su važna dva
proteina, od strane spermija to je IZUNO 1 protein, a od strane jajne stanice to je JUNO
protein. Kad se membrane spoje, može se izbaciti jezgra spermija u jajnu stanicu, a
istovremeno se događa oslobađanje zrnaca iz kortikalnih granula. Smatra se da ta zrnca
sprječavaju prodiranje ostalih spermija u jajnu stanicu, to je jedna od hipoteza zašto samo
jedan spermij oplodi jajnu stanicu. Oslobađanje zrnaca posljedica je povećanog ulaska iona
kalcija u jajnu stanicu.
Spolni čin muškaraca. Uključuje erekciju i eakulaciju sperme. Spolni čin je reguliran živčanim
sustavom i počinje s ulaznim aferentnim signalima, dominantno s kože glansa penisa i
okolnih dijelova kože ili počinje višim signalima, psihičkim podražajima i slično. Nakon toga
se aktiviraju eferentna vlakna. Eferentna vlakna važna za erekciju su parasimpatička vlakna
koja dolaze iz S2 - S4 regije kralježnične moždine i inerviraju kavernozna tijela penisa gdje
dolazi do vazodilatacije, punjenja kavernoznih tijela krvlju i erekcije. Drugi dio
parasimpatičkih vlakana stimulira lučenje iz bulbouretralnih i uretralnih žlijezda što ima
učinak podmazivanja, odnosno olakšavanja prodiranja spolnog uda u rodnicu. Treći dio
eferentnih vlakana odonosi se na emisiju i ejakulaciju, tu su bitna simpatička vlakna od TH12
do L2 segmenta kralježnične moždine; ona inerviraju glatke mišiće u stijenci skrotuma i u
stijenci sjemenskog snopa čime se potiču njihove kontrakcije, isto tako i kontrakcije prostate i
sjemenskih mjehurića čime dolazi do izbacivanja sperme kroz spolni ud prema van. I četvrta
skupina eferentnih vlakana bitna je za završni stadij, rezoluciju. Neuroni sive tvari u
kralježničnoj moždini u koje dolaze ulazni signali i koji daju eferentne signale odgovorne za
erekciju zovu se erekcijski centar, a oni neuroni odgovorni za ejakulaciju zovu se
ejakulacijski centar.
Parasimpatikus pri erekciji uzrokuje vazodilataciju kavernoznih tijela, odnosno prvo arterija
kroz koje dolazi krv koja puni kavernozna tijela penisa. To su kolinergička i nitrergička
vlakna: izlučuju Ach i NO. NO djeluje na gvanilat ciklazu koja stvara drugi glasnik cGMP koji
je odgovoran za relaksaciju glatkih mišića i na taj način omogućuje se ulazak krvi. S druge
strani imamo i kontrakciju mišića oko korijena penisa što također pomaže erekciji zato što
sprječava oticanje venske krvi iz kavernoznih tijela. cGMP razgrađuje fosfodiesteraza tipa 5 i
na taj način prekida erekciju. Inhibitori fosfodiesteraze tipa 5 koriste se u indikaciji
produžavanja erekcije, poznata je viagra.
Muški spolni hormoni odnosno androgeni. Dominantno ih izlučuju Leydigove intersticijske
stanice oko kanalića testisa. Samo otprilike oko 5% androgena u muškom organizmu ima
porijeklo u zoni reticularis kore nadbubrežne žlijezde. Androgeni su testosteron, fiziološki
aktivan u stanici dominantni androgen je dihidrotestosteron, a u zoni reticularis kore
nadbubrežne žlijezde se stvara i androstendion. To su steroidni hormoni topljivi u mastima.
Sintetiziraju se iz kolesterola. Testosteron se izlučuje u krv, krvlju se prenosi globulinom koji
se zove Sex Hormone Binding Globulin (SHBG), globulin koji veže spolne hormone. Kad se
izlučuje u zavijene sjemene kanaliće, tamo se veže na ABP, Androgen Binding Protein.
Testosteron se u ciljnim organima gdje ostvaruje svoj učinak mora pretvoriti u

173
dihidrotestosteron i to enzimom 5alfa-reduktazom. On se može pretvoriti i u estrodiol pomoću
enzima CYP19 i to se događa u masnom tkivu, zbog toga kod nekih muškarca koji imaju
puno masnog tkiva može se stvarati puno estradiola, ženskog spolnog hormona. Testosteron
je dominantni hormon koji ulazi u cirkulaciju, za svoj učinak mora se u stanici pomoću 5alfa-
reduktaze pretvoriti u dihidrotestosteron, a dihidrotestosteron veže se na receptor u
citoplazmi i onda se u obliku dimera veže na hormon response element na DNA i stimulira
učinke. Učinci su poticanje razvoja primarnih i sekundarnih spolnih muških osobina. Jedan
od učinaka je poticanje spermatogeneze, a u embrionalnom razvoju potiče razvoj i
diferencijaciju testisa. Za vrijeme puberteta utječe na razvoj sekundarnih muških spolnih
karakteristika. Bitan je i za regulaciju lučenja gonadotropina, LH. Testosteron se luči u
fetalnom razvoju, u neonatalnom razvoju, zatim je do puberteta vrlo niska razina testosterona
u krvi, a u pubertetu i kroz odraslu fazu života je visoka razina testosterona, a u starijoj
životnoj dobi se smanjuje.
U početku, za vrijeme emrbionalnog razvoja imamo spolno nedeterminirane organe, a
najvažiji dijelovi embrija iz kojeg će se razviti spolni organi su Wolffovi kanali i Mullerovi
kanali [Milerovi]. Razvojem Wolfovih kanala stvaraju se muški spolni organi, a istovremeno
atrofiraju Mullerove cijevi. U žena je suprotno, iz Mullerovih cijevi razvijaju se ženski spolni
organi, a atrofiraju Wolffove cijevi. Smatra se da je najvažniji čimbenik u tome gen koji se
zove SRY koji kodira istoimeni protein, taj gen se nalazi na kratkom kraku Y kromosoma i taj
SRY protein inicira diferencijaciju Wolffovih kanala u testise koji počinju lučiti testosteron koji
će onda dalje poticati razvoj muških spolnih organa i atrofiju Mullerovih cijevi. Ako nema tog
proteina, a nema ga u žena jer nemaju Y kromosom, onda će Wolffovi kanali atrofirati, a
Mullerovi kanali će se razviti u ženske spolne organe.
Nakon što nastanu testisi, koji u početku budu u trbušnoj šupljini, tamo gdje se inače nalaze
jajnici u žena, oni se procesom spuštanja, descenzus testis spustiti u mošnje; taj proces
završava zadnja 2 - 3 mjeseca trudnoće. Spustit će se kroz ingvinalni, preponski kanal kroz
koji prolazi i sjemenski snop, funiculus spermaticus.
Testosteron potiče intrauterinu diferencijaciju muških spolnih organa, za vrijeme puberteta
potiče završetak razvoja muških spolnih organa i početak intenzivne spermatogeneze. Potiče
razvoj sekundarnih muških spolnih karakteristika: raspodjelu i rast dlaka po tijelu, učinak na
glas, debljinu kože i lučenja sebuma žlijezda lojnica i sklonost stvaranju akni. Ima i
metaboličke učinke: anabolički je hormon koji potiče stvaranje mišićne mase, sintezu
proteina i mišića. Njegovi analozi su se ranije koristili kao doping, tzv. anabolički steroidi.
Testosteron povećava količinu visceralne masti, potiče rast kostiju. Djeluje i na jetru tako da
mijenja profil lipoproteina: povećava udio VLDL i LDL, a smanjuje udio HDL. Djeluje tako da
povećava broj crvenih krvnih stanica, ali ne zna se točno na koji način. Povećava
reapsorpciju natrija.
Regulacija lučenja testosterona. Vrijede principi negativne povratne sprege. Hipotalamus luči
GRH Gonadotropin releasing hormone. GRH djeluje na adenohipofizu koja luči LH i FSH. LH
djeluje na Leydigove stanice koje izlučuju testosteron. Testosteron negativnom povratnom
spregom djeluje i na adneohipofizu i na hipotalamus. Testosteron i FSH stimuliraju
Sertolijeve stanice koje izlučuju inhibin koji djeluje negativnom povratnom spregom na
adenohipofizu i na hipotalamus.

174
PREDVANJE 14: FIZIOLOGIJA ŽENSKOG SPOLNOG
SUSTAVA; EMBRIONALNI I FETALNI RAZVOJ ČOVJEKA;
POROD
Ženske reproduktivne funkcije su priprema ženskog tijela na oplodnju i trudnoću: to uključuje
razvoj jajašca u jajnicima, izbacivanje jajne stanice, oplodnju i implantaciju te promjene
maternice i drugih spolnih organa žene u smislu pripreme na trudnoću. Drugi dio ženskih
reproduktivnih funkcija odnosi se na trudnoću i laktaciju.
Možemo govoriti o fiziologiji ženskog spolnog sustava prije reproduktivne zrelosti, zatim o
razdoblju reproduktivne zrelosti (pubertet) i o razdoblju poslije reproduktivne zrelosti, poslije
menopauze.
Ženski spolni hormoni. Hipotalamo-hipofizno-endokrina, odnosno gonadalna os. Hormon
hipotalamusa je gonadotropin releasing hormon GnRH, on stimulira adenohipofizu na lučenje
gonadotropina: FSH i LH. Oni djeluju na gonade, jajnike koji luče estrogene i progestine,
inhibine i aktivin.
U jajnicima se događa razvoj jajašca - oogeneza, i razvoj folikula. Razvoj jajašca ide
analogno razvoju muškimh spolnih stanica. Počinje od primordijalne zametne stanice, pa
preko oogonije, primarne oocite, sekundarne oocite razvija se u zrelo jajašce ili ovum.
Jajašca se razvijaju u strukturama koje se zovu folikuli. Razlikujemo nekoliko faza razvoja
folikula: primordijalni folikul, primarni folikul, preovulacijski ili zreli folikul i corpus luteum (to je
dio folikula koji ostane nakon ovulacije; žuto tijelo, koje kasnije prelazi u bijelo tijelo, corpus
albicans).
Primordijalne zametne stanice iz žumanjčane vreće migracijom dolaze u jajnik, u žensku
spolnu žlijezdu, i to u područje korteksa i tu postanu oogonije (ili primordijalna jajašca). Tu se
okružuju okolnim stromalnim stanicama jajnika koje poprimaju epitelne karakteristike
(epiteloidne stanice) koje se zovu granuloza stanice. Takva struktura, oogonija okružena
jednim slojem granuloza stanica zove se primordijalni folikul. To se sve događa za vrijeme
intrauterinog razvoja. Oogonije unutar primordijalnog folikula ulaze u mitozu i završavaju
mitozu i mitozom postanu primarni oociti, negdje oko petog mjeseca trudnoće. Paralelno,
povećava se broj granuloza stanica tako da nastane primarni folikul. Takva stanica, primarna
oocita započinje prvu mejozu, ali ona bude zaustavljena u profazi I. U takvom obliku
primarna oocita bude sve do početka puberteta, odnosno ženskog generativnog razdoblja
kad počnu ženski mjesečni ciklusi, početkom puberteta. Onda se u svakom mjesečnom
ciklusu završava prva mejoza kojom nastane sekundarna oocita i druga stanica koja se zove
prvo polarno tjelešce, obje haploidne. Prvo polarno tjelešce nije funkcionalna stanica.
Sekundarna oocita ulazi u mejozu II koja se zaustavlja u metafazi II. Paralelno, događa se
razvoj folikula: stvara se novi sloj stanica koje se zovu teka (theca) stanice, i isto tako se
stvara šupljina između tih stanica u koju se izlučuje tekućina, a takav folikul zove se antralni
folikul. Antralni folikul će u konačnici sazrijeti, dogodit će se ovulacija, odnosno izbacivanje
sekundarne oocite. Sekundaran oocita će tek u slučaju oplodnje završiti mejozu II kojom će
nastati sekundarno polarno tjelešce s jedne strane i s druge strane zrela jajna stanica,
odnosno zigota zato što se već dogodila oplodnja. Od ostatka stanica folikula nastat će žuto
tijelo (corpus luteum). Kod spermatogeneze, od jedne spermatocite su nastala 4 spermija na
kraju druge mejoze. Kod oogeneze, od jedne oogodnije nastaje jedna zrela jajna stanica i
nastat će 1 ili 3 polarna tjelešca s haploidnim brojem kromosoma. Polarna tjelešca nisu
funkcionalne stanice i degeneriraju.

175
Otprilike, prosječna žena ima 300000 primordijalnih folikula. Većina od njih, 270000 neće
krenuti u daljnji rast i razvoj. 30000 će krenuti dalje u rast folikula. Tijekom tog rasta nastat će
otprilike 450 dominantnih zrelih folikula, u prosjeku 1 po ciklusu, a ostatak će u različitim
fazama razvoja folikula također propasti, odnosno atrezirati.
Mjesečni ovarijski ciklus. On je dio ženskog mjesečnog spolnog ciklusa koji se obično zove
na menstruacijski li menstrualni ciklus. Taj naziv odnosi se na maternicu. U većine žena traje
28 dana, može trajati od 20 do 45 dana. On završava otpuštanjem jednog jajašca iz jajnika
mjesečno, u jednom mjesešnom ciklusu. Drugi dio ženskog mjesečnog ciklusa je priprema
endometrija za implantaciju oplođenog jajašca. Mjesečni ovarijski ciklus u potpunosti ovisi o
gonadotropnim hormonima. Ovarijski dio može se podijeliti na folikularnu fazu i na lutealnu
fazu. Prvi dio ovarijskog mjesečnog ženskog ciklusa je folikularna faza, a drugi dio je lutealna
faza. Paralelno se događa i maternični mjesečni ciklus koji se može podijeliti na tri dijela:
menstrualni, proliferativni i sekrecijski dio, odnosno fazu. Tradicionalno se početak svakog
ciklusa označava prvim danom menstruacije, tako da je prvi dan ciklusa menstruacijska faza
ako govorimo o maternici.
Mjesečni ciklusi počinju s pubertetom, kad počinje lučenje gonadotropina FSH i LH. Početak
je varijabilan, između 9. i 12. godine života djevojčica. Ženski spolni mjesečni ciklusi ne
počinju odmah, nego počinju kasnije, između 11. i 15. godine. Prvi ciklus koji počinje
menstruacijom zove se menarha, prva menstruacija zove se menarha (menarche).
Folikularna faza ovarijskog ciklusa. Prva faza ovarijskog ciklusa. Na početku su primordijalni
folikuli: primarna oocita obložena jednim slojem granuloza stanica. Granuloza stanice imaju
prehrambenu ulogu, a isto tako i luče čimbenik inhibicije sazrijevanja oocita. Nakon početka
lučenja FSH i LH primordijalni folikuli postanu primarni folikuli s primarnom oocitom koja će
započeti prvu mejozu. Pod utjecajem FSH izabrat će se 6 - 12 primarnih folikula koji će
početi brže rasti. Prvo će se umnažati broj granulozastanica, a onda će nastati i drugi sloj
stanica oko granuloza stanica, a to su theca stanice. One nastanu iz vretenastih
intersticijskih stanica jajnika i nastaju oko granuloza stanica. Kako će se umnažati theca
stanice, nastat će dva sloja theca stanica: theca interna i theca externa. Theca interna imat
će epiteloidna obilježja slična granuloza stanicama, to su zapravo endokrine stanice koje će
stvarati ženske spolne hormone estrogene i progesterone. Theca externa je vezivna ovojnica
koja je dobro vaskularizirana. Granuloza stanice, koje neposredno okružuju oocitu, počet će
lučiti izvanstaničnu tekućinu koja se zove folikularna tekućina, folikularna tekućina će
razmicati stanice, nastat će šupljina ili antrum u kojem će se dalje nakupljati ta tekućina i
takvi će se folikuli zvati antralni folikuli. Daljnjim rastom folikula nastat će još veći folikuli koji
se zovu vezikularni folikuli. Taj daljnji ubrzani rast bit će pod utjecajem estrogena koji će
stvarati granuloza stanice pod utjecajem FSH. Estrogen će povećavati broj receptora za FSH
na tim stanicama, tu se događa pozitivna povratna sprega pa će se i povećavati lučenje
estrogena. U kombinaciji estrogen i FSH povećavat će se broj LH receptora. U kombinaciji
estrogen i LH poticat će se proliferacija i sekrecija theca stanica.
Nakon toga će se od vezikularnih folikula odabrati 1 dominantni folikul dok će ostali propasti,
odnosno atrezirati nakon 7 - 12 dana rasta. To će se dogoditi jer će rast razine estrogena
uzrokovati smanjeno lučenje FSH. Jedan dominantni folikul nastavit će rast zbog unutrašnje
pozitivne povratne sprege, povećanog broja FSH receptora i taj jedan dominantni vezikularni
folikul postat će zreli ili Graafov folikul. Graafov folikul ima jedan središnji dio folikularne
kapsule koji se zove stigma. To je mjesto gdje će on pritiskati na stijenku jajnika, na mjesto
najslabije vaskularizacije. Zbog tog pritiska dogodit će se protruzija i kasnije će tu nastati
ruptura, a posljedično tome i ovulacija. Granuloza stanice, odnosno theca interna stanice
luče inhibine, inhibini reguliraju lučenja gonadotropina: kod muškaraca je jedan inhibin, a kod

176
žena su dva inhibina, inhibin A i B. Inhibin A se luči u drugoj polovici ovarijskog ciklusa, a
inhibin B se luči u prvoj polovici.
Sinteza ženskih spolnih hormona u stanicama theca interna i granuloza stanicama. Stanica
theca interna imaju uglavnom LH receptore, potiče se steroidogeneza kojom će nastati
nadrostendion koji će ući u granuloza stanice i tu će se pod utjecajem CYP19 enzima
pretvoriti u estrogene. Na granuloza stanicama nalaze se i LH i FSH receptori, FSH će
stimulirati sintezu estrogena, ali će stimulirati i ekspresiju LH receptora.
Ovulacija. Središnji dio ovarijskog ciklusa. U 28-dnevnom ciklusu to je 14. dan. Oko 14. dana
iznenada počinje rasti razina i LH i FSH, ali i estrogena. Tu više nemamo negativnu, nego
imamo pozitivnu povratnu spregu estrogena na lučenje LH i FSH, prvenstveno LH, za razliku
od toga, do tada je bila uglavnom negativna povratna sprega. Porast lučenje LH i FSH će
dalje ubrzati rast dominantnog folikula. Theca i granuloza stanice će početi lučiti progesteron,
a padati će selrecija estrogena zbog LH. Zbog porasta razine LH i FSH će theca externa
otpuštati proteolitičke enzime iz lizosoma. Stijenka će postati neovaskularizirana, doći će do
daljnje transudacije tekućine i bubrenja folikula.
Proevulacijski porast lučenja progestina pod utjecajem LH. Nastavit će se u drugoj polovici
ciklusa. Primarna oocita završi prvu mejozu, nastat će sekundarna oocita i prvo polarno
tjelešce koje će se nalaziti u strukturi koja će biti izbačena ovulacijom: dakle sekundarna
oocita i prvo polarno tjelešce obavijeni zonom pellucidom (glikoproteinski sloj oko jajne
stanice) pa slojem granuloza stanica. Do pucanja i izbacivanja dolazi zbog utjecaja LH, zbog
pozitivne povratne sprege (iako nije jasno kako i zašto točno dolazi do pozitivne povratne
sprege) doći će do povećanja stvaranja steroidnih hormona u folikulu, prvenstveno će se
povećati sinteza progesterona, estrogena manje. Progesteron će stimulirati lučenje
proteolitičkih enzima, kolagenaze iz lizosoma, i to uglavnom iz stanica thece externe,
proteolizom će se oslabiti stijenka folikula i to na mjestu koje se zove stigma. S druge strane,
doći će do hiperemije, porasta vaskularizacije folikula, pojačane transudacije i oticanja
folikula. Oticanje, s posljedično povećanim tlakom i degeneracija u području stigme dovest
će do rupture folikula i izbacivanja jajašca.
Nakon toga započinje druga faza ovarijskog ciklusa, a to je lutealna faza ovarijskog ciklusa.
Ona je dobila ime po tome što u toj fazi, koja je pod utjecajem luteinizacijskog hormona,
događa se stvaranje žutog tijela ili luteinizacija. Preostale stanice theca interne i granuloza
stanice porijklom iz Graafovog folikula rastu i budu ispunjene lipidnim inkluzijama. Dalje
proliferiraju, rastu, izlučuju spolne hormone i to dominantno granuloza stanice, više
progesterona, manje estrogena. Tako nastane struktura žuto tijelo ili corpus luteum, veliko
otprilike 1,5 cm i traje 7 - 8 dana. Stanica theca interna luče uglavnom androgene
(androstendion i testosteron) koji prelaze u granuloza stanice i tamo se pretvaraju u
estrogene, odnosno progesterone; one luče i inhibin koji negativnom povratnom spregom
inhibira lučenje FSH i LH. Zbog toga pada FSH i LH, u slučaju da ne dođe do oplodnje i
trudnoće, doći će do involucije, odnosno degeneracije ovih stanica i nastat će bijelo tijelo ili
corpus albicans u samom procesu luteolize. U slučaju da dođe do oplodnje i trudnoće, lučit
će se hormon HCG humani korionski gonadotropin, on ima učinak sličan LH, koji će
održavati žuto tijelo na životu, i djelovat će na lučenje progesterona i nešto manje estrogena.
Nakon što dođe do propadanja, luteolize, prestane lučenje estrogena i progesterona te
inhibina, gubi se negativna povratna sprega na hipotalamus i adenohipofizu, ponovno
počinje lučenje FSH i LH i počinje novi ovarijski ciklus. Žuto tijelo umire, pada razina
estrogena i progesterona, raste sekrecija FSH koji započinje rast folikula, izabrat će se 6 - 12
folikula koji će početi rasti, oni će izlučivati manju količinu estrogena i inhibina, oni će
djelovati negativnom povratnom spregom na FSH, to će uzrokovati atreziju svih osim jednog
folikula koji će imati pozitivnu povratnu spregu od strane estrogena koji će povećati
177
ekspresiju FSH receptora na tom jednom folikulu pa će i ta manja razina FSH za njega biti
dovoljna za nastavak rasta. Tada će doći do srednjeg dijela ciklusa gdje će se negativna
povratna sprega pretvoriti u pozitivnu povratnu spregu, visoki estrogen će pozitivnom
povratnom spregom poticati lučenje LH i manje FSH, dogodit će se ovulacija i luteinizacija,
stvaranje žutog tijela koje će stvarati puno progesterona i estrogena i inhibina, past će razina
FSH i LH do trenutka kad se gleda je li došlo do oplodnje i trudnoće ili nije. Ako nije došlo do
trudnoće, zbog manjka FSH i LH doći će do atrezije žutog tijela u bijelo tijelo. Onda će pasti
sekrecija progesterona i estrogena i ponovno će početi rasti FSH i LH i opet novi ciklus.
Ženski spolni hormoni. Možemo ih podijeliti u dvije skupine. Prvo su estrogeni, a drugo su
progestini. Estrogeni su beta-estradiol, estriol i estron, a njihov općeniti učinak je poticanje
proliferacije i rasta stanica. Progestini su progesteron i 17-alfa-OH-progesteron, njihov učinak
je priprema maternice za trudnoću i dojki za laktaciju. Sintetiziraju se iz kolesterola, odnosno
iz acetil-CoA. Najvažniji izvor ženskih spolnih hormona je jajnik i to granuloza stanice i theca
stanice folikula jajnika. Drugi važan izvor ženskih spolnih hormona je posteljica u trudnica.
Estrogeni. Sintetiziraju se iz kolesterola preko pregnenolona i progesterona do androgena, a
onda se pomoću aromataze, odnosno CYP19 enzima pretvaraju iz androgena u estrogene.
Dominantni estrogen je beta-estradiol kojeg ima 12 puta više od estrona koji se nalazi u
perifernim tkivima i 80 puta više od estriola koji se dominantno nalazi u jetri. Progestini su
progesteron i 17-alfa-OH-progesteron. Dominantan je progesteron. Razina ženskih spolnih
hormona varira tijekom mjesečnog spolnog ciklusa žene u generativnom razdoblju. Ishodište
progesterona i estrogena su folikularne stanice: granuloza stanice i Theca stanice koje imaju
receptore za Lh i za FSH. Ti receptori su memrbanski receptori vezani uz G-protein čija alfa
podjedinica aktivira adenilat ciklazu i stvaranje cAMP kao drugog glasnika koji potiče sintezu
kolesterola pri čemu nastane progesteron, iz njega mogu nastati androgeni koji prolaze iz
theca stanica u granuloza stanice gdje se aromatazom pretvaraju u estrogene što također
potiče cAMP. Imaju i receptore za LDL lipoproteine kao izvor kolesterola.
Oni ostvaruju svoje učinke i lokalno, na folikulima regulirajući ovarijski ciklus u žena.
Međutim, oni se izlučuju i u krv i ostvaruje učinke na drugim organima i tkivima. Krvlju se
prenose albuminima i globulinom koji se zove globulin koji veže spolne hormone, SHBG, sex
hormone binding globuline. Oni se vežu na receptore na svojim ciljnim stanicama, to su
citoplazmatski receptori koji se u obliku dimera vežu za estrogen/progesteron response
element na DNA i pokreću transkripciju različitih gena. Receptori za estrogen postoje u dva
oblika, alfa i beta, a progesteronski su A i B receptori. Metabolizam estrogena se odvija u
jetri gdje se oni konjugiraju u glukuronide i sulfate, izlučuju se žuči (1/5) i urinom ostatak.
Također, oksidiraju se u estriol i tako se smanjuje njihova aktivnost. U jetri se odvija i
metabolitam progestina, odnosno progesteron se pretvara u pregnendiol koji se izlučuje
urinom iz organizma.
Učinci estrogena. Potiče proliferaciju i rast stanica u spolnim organima i drugim organima
važnim za reprodukciju. U maternici i vanjskim spolnim organima povećava rast, masu i
volumen. Potiče prelazak vaginalnog epitela iz kubičnog u mnogoslojni pločasti čime se
povećava njegova otpornost. Potiče i proliferaciju strome endometrija i endometrijskih
žlijezda. U jajovodima stimulira proliferaciju pokrovnog i žljezdanog epitela i povećava
aktivnost cilija. U dojkama povećava stromalni rast, rast žljezdanih kanalića i odlaganje
masnog tkiva. U kostima inhibira osteoklastičku aktivnost i to tako da povećava izlučivanje
osteoprotegerina (koji blokira interakciju RANK liganda i receptora između osteoblasta i
osteoklasta) iz osteoblasta, potiče i spajanje epifiza i dijafiza te završetak rasta dugih kostiju i
to radi značajnije od testosterona. Ima blago anabolički učinak na proteine, ali manjim
intenzitetom nego testosteron, povećava blago ukupni metabolizam i stimulira odlaganje
masnog tkiva tako da žene imaju veći postotak masnog tkiva, međutim taj raspored
178
odlaganja masnog tkiva je drukčiji u odnosu na testosteron koji stimulira visceralnu pretilost u
području trbuha, dok žene imaju drugdje raspoređeno masno tkivo. Potiče da koža bude
meka i glatka, topla i bolje vaskularizirana i nema utjecaja na dlakavost. Povećava apsorpciju
i reapsorpciju NaCl i vode i na taj način doprinosi retenciji tekućine.
Učinci progesterona. Priprema maternicu za trudnoću i dojke za laktaciju. na maternici
stimulira sekreciju endometrija, smanjenje frekvencije i intenziteta kontrakcija maternice. U
jajovodima stimulira sekreciju epitela što je povezano s prehranom jajašca. U dojkama
stimulira proliferaciju alveolarnog epitela koji postane sekrecijski i zbog nakupljanja tekućine
porast dojki. On isto tako stimulira stvaranje guste ljepljive cervikalne sluzi, ali smanjuje
proliferaciju vaginalnih epitelnih stanica. Inhibira učinak prolaktina i vjerojatno malo povećava
tjelesnu temperaturu.
Mjesečni endometrijski ciklus. Maternični dio mjesečnog ženskog spolnog ciklusa. On ima tri
faze: menstrualnu, proliferativnu i sekrecijsku fazu. Prvim danom ženskog ciklusa smatra se
prvi dan menstruacije. Ono što se mijenja na maternici je endometrij, unutrašnji sloj stijenke
maternice.
Proliferativna ili estrogenska faza je pod utjecajem estrogena. Tu se događa proliferacija
endometrija iz dubokih preostalih dijelova žlijezda i kripti endometrija koje su preostale nakon
odljuštenja, nakon menstruacije. Počinje otprilike 4 - 7 dana nakon (početka) menstruacije.
Događa se daljnji porast u debljini endometrija, toj debljini pridonose i stromalne stanice i
žlijezde i krvne žile. U području cerviksa maternice povećava se aktivnost žlijezdi koje luče
rijetku elastičnu sluz.
Sekrecijska ili progestinska faza je pod utjecajem progesterona. Povećava se tortuozitet,
zavijenost žlijezda. Nakuplja se sekrecijski materijal u stanicama. Povećava se broj krvnih
žila i tortuozitet krvnih žila. Svrha ove faze je da se stvori visoko sekretorni endometrij koji
sadrži velike količine hranjivih sastojaka za oplođeno jajašce, takozvano uterino mlijeko.
U slučaju da ne dođe do oplodnje, događa se menstruacijska faza. Dolazi do pada razine
estrogena i progesterona što ima utjecaj na epitel koji počinje involuirati. U krvnim žilama se
događa vazospazam, vazokonstrikcija i to zbog involucije stanica te zbog vazokonstrikcijskih
prostaglandina. Zbog te ishemije događa se nekroza tog dijela stanica endometrija i u taj
nekrotični dio navre krv iz dubljih, nižih dijelova i događa se odljuštenje tog gornjeg sloja.
Nakon toga počinju i kontrakcije uterusa čime se taj sadržaj izbacuje. Taj sadržaj ima
otprilike 40 mL krvi i 35 mL seroznog sadržaja. Sadrži tvar koja sprječava zgrušavanje,
fibrinolizin. Ta faza traje 4 - 7 dana. U tom sadržaja ima i dosta leukocita što se naziva
leukoreja, a to ima obrambenu funkciju da ne bi došlo do infekcije na području maternice ili u
tom tekućem sadržaju. Dio koji se odljušti zove se funkcionalna zona, a bazalna zona ostane
i iz nje kreće nova proliferacijska faza.
Regulacija ženskog mjesečnog ciklusa. U većem dijelu vremena postoji negativna povratna
sprega i regulacija, os hipotalamus - adenohipofiza - jajnik. Hipotalamus luči Gonadotropin
releasing hormone koji stimuliraju lučenje LH i FSH iz adenohipofize, a LH i FSH stimuliraju
stvaranje estrogena i progesterona, a estrogeni negativnom povratnom spregom inhibiraju
lučenje gonadotropina i gonadotropin releasing hormona. Isto tako, granuloza stanice luče i
inhibin koji isto tako negativnom povratnom spregom inhibira stvaranje gonadotropina.
GnRH je dekapeptid, on se luči intermitentno pulsatilno svakih 60 - 120 minuta. Svaki puls
lučenja traje 5 - 25 minuta. Luče ga arkuatne jezgre mediobazalnog hipotalamusa i
preoptičke jezgre prednjeg hipotalamusa. Pod kontrolom je limbičkog sustava. Lučenje FSH i
LH ovisi o pulsnom lučenju GnRH; LH se luči svakih 90 minuta. Estrogeni, progesteron i
inhibin imaju negativnu povratnu spregu na hipotalamus i hipofizu, osim u razdoblju oko

179
ovulacije kada postoji preovulacijska pozitivna povratna sprega estrogena, ali se ne zna točni
mehanizam zašto zbog toga dolazi. Nakon što počne generativno razdoblje žene, kad se
krenu lučiti LH i FSH, onda obično prvih nekoliko ciklusa nakon menarhe bude bez ovulacije,
vjerojatno zbog toga što treba neko vrijeme da se to sve točno podesi i uskladi, i isto tako
prije zadnje menstruacije, prije menopauze su ciklusi anovulacijski.
Ženski spolni ciklusi počinju s prvom menstruacijom, menarhom i onda se nastavljaju kroz
pubertet i generativno razdoblje žene dok ne dođe do "iscrpljivanja jajnika", potroše se jajne
stanice, odnosno primordijalni folikuli koji bi mogli krenuti u daljnji rast i razvoj i zbog toga se
događa menopauza. Menopauza je razdoblje nakon zadnje menstruacije u žena (Guyton
tako kaže). Postoje udžbenici koji menopauzu definiraju kao zadnju menstruaciju, a razdoblje
nakon toga zovu postmenopauzom. Zbog toga što ne dolazi do sazrijevanja folikula, nema
više granuloza i tehca stanica, nema stvaranja dovoljno estrogena pa nema ni novih ciklusa.
Smatra se da bi se bez progesterona ciklusi mogli nastaviti, ali bez estrogena ne. Simptomi
koji se javljaju u menopauzi kao posljedica nedostatka estrogena: naleti vrućine u koži,
osjećaj dispneje, iritabilnost, umor, anksioznost, a javlja se i pojačana sklonost osteoporozi
zbog učinka estrogena na inhibiciju osteoklasta jer stimuliraju lučenje osteoprotegerina. Kod
nekih žena mogu se promijeniti estrogeni sa ili bez progesterona u obliku lijekova, sintetski
lijekovi, što se zove hormonsko nadomjesno liječenje. Oni imaju i nuspojave, povećavaju
sklonost trombozi. Može doći i do povećane sklonosti stvaranju tumora. Manjak estrogena se
očituje jakim porastom lučenja gonadotropina zbog izostanka negativne povratne sprege.
Kod muškaraca isto dolazi do blagog porasta lučenja FSH i LH, zbog malog pada lučenja
testosterona i to se kod muškaraca zove andropauza.
Ženski spolni čin. Vrlo slično i analogno muškom spolnom činu. Počinje s aferentnim
signalima koji dolaze iz vanjskih ženskih spolnih organa, ali može započeti i drugim
stimulusima iz viših centara, iz mozga i SŽS. Nakon toga se događa erekcija u kavernoznim
tijelima klitorisa te lubrifikacija, pojačano lučenje žlijezda i to je pod utjecajem
parasimpatikusa. Orgazam, analogno muškom, pod utjecajem je simpatikusa. Njegova svrha
kod žena je da pomaže oplodnji zbog toga što refleksne kontrakcije tijekom orgazma
poboljšavaju motilitet maternice i jajovoda te time i prijenos sperme. U toj fazi kod životinja
uočeno je i lučenje oksitocina, a u ljudi to nije dokazano, odnosno pokazano značenje toga.
Plodni dani su razdoblje kad je jajašce izbačeno ovulacijom vijabilno i razdoblje vijabilnosti
spermija. Jajašce je vijabilno 24 sata nakon ovulacije, a spermiji maksimalno do 5 dana.
Plodni dani su 4 - 5 dana prije ovulacije te nekoliko sati nakon ovulacije. Hormonska
kontracepcija je uzimanje sintetskih ženskih spolnih hormona koji će inhibirati normalni
ženski spolni ciklus jajnika i ovulaciju.
Embrionalni i fetalni razvoj čovjeka i porod.
Sazrijevanje, oplodnja i implantacija jajašca. Nakon što jajašce ovulacijom bude izbačeno u
trbušnu šupljinu, ono treba ući u jajovod. Kod toga pomažu fimbriji, završni nastavci jajovoda
koji su obloženi cilijarnim epitelom, kao i učinak kontrakcija mišićnog dijela u stijenci koji je
posredovan estrogenom. Spermiji se kontrakcijama maternice i jajovoda prenose iz rodnice
kroz maternicu do jajovoda. Tu su važne kontrakcije mišića koje se događaju kod orgazma, a
posrednici su prostaglandini i oksitocin. Oplodnja bi se trebala dogoditi u proširenom dijelu
jajovoda, u ampulli, i to oko 16. i 17. dana ciklusa. Nakon oplodnje, jajašce se aktivira i
nastane zigota - oplođena jajna stanica. Zigota ostane 3 dana u jajovodu tako što istmus
ostaje kontrahiran i to tako dugo dok se ne poveća količina progesterona; za to vrijeme se
zigota počinje dijeliti, nastane sve više stanica dok ne nastane morula pa blastocista.
Blastocista koja ima oko 100 stanica ulazi u maternicu gdje može biti od 1 do 3 dana i za to
vrijeme bi se trebala dogoditi implantacija u stijenku maternice. Stanice trofoblasta na

180
površini blastociste luče proteolitičke enzime (to se događa 22. - 23. dan ciklusa, odnosno 6 -
7 dana nakon oplodnje). Za to vrijeme preostale stanice zametka se prehranjuju putem istog
trofoblasta. Progesteron priprema podležeće stanice maternice (decidua stanice) tako da su
jako bogate spremljenim hranjivim sastojcima.
Oplodnja: nakon što uđe spermij, završi se mejoza II, nastane drugo polarno tjelešce i
oplođena jajna stanica s dva pronukleusa koji se spajaju u jedan nukleus zigote. Što se tiče
spermija, prvo se treba dogoditi kapacitacija pa akrosomska reakcija. Spajanje spermija s
jajnom stanicom ide prvo pomoću spajanja na zonu pellucidu pri čemu su važna 4 ZP
receptora, ZP1 - ZP4. Spajanje s membranom same jajne stanice ide pomoću IZUNO1
receptora na spermijima i JUNO receptora na jajnoj stanici. Nakon što se oplođena jajna
stanica počinje dijeliti, ide prema maternici. Oblik oplođene jajne stanice koji nema šupljinu u
unutrašnjosti zove se morula. Kad se unutar zametka pojavi šupljina, zametak se zove
blastocista. Blastocista ima vanjski sloj stanica koji se zove trofoblast, on prehranjuje manji
dio stnaica, unutrašnju staničnu masu iz kojih će se razviti plod.
Nakon toga počinje implantacija u stijenku maternice i to tako da se trofoblast podijeli na dva
dijela: unutrašnji dio bliže zametku zove se cititrofoblast, a vanjski dio zove se
sinciciotrofoblast i on će rasti prema šupljini maternice. Trofoblast izlučuje betakorionski
gonadotropin. Sinciciotrofoblast sve će više bujati i prodirati u stijenku maternice,
sinciciotrofoblast okruživat će krvno-žilne prostore stijenke maternice. Između majčinih
arteriola će se stvarati izdanci citotrofoblasta koji će okruživati krvnožilne prostore majke.
Istovremeno će se prema dijelu embrija stvarati emrbionalne krvne žile koje će polako
prodirati u tračke citotrofoblasta.
Na kraju će u potpuno razvijenom obliku nastati struktura koja se zove posteljica (placenta).
Embrionalne krvne žile primat će krv iz umbilikalnih arterija, a odvodit će krv u umbilikalne ili
pupčane vene. Oko njih će biti majčini krvni prostori, sinusi u kojima će biti majčina krv. Tu će
se događati najvažnija izmjena hranjivih tvari i kisika te CO2. Već tjedan dana nakon
implantacije može početi izmjena tvari u posteljici. Već nakon 21. dana se razvije krvotog
embrija, odnosno njegovo kucajuće srce. Dijelovi placente koji sadrže kapilare embrija,
odnosno fetusa, okruženi sinusima koji sadrže majčinu krv zovu se placentalne resice.
Osnovna funkcija placente je opskrba hranjivim tvarima i kisikom te odstranjivanje CO2 i
produkata metabolizma fetusa. Kako odmiče trudnoća, tako raste i površina placentalne
membrane, odnosno površina koja je dostupna za izmjenu tvari i plinova, a s vremenom
raste i difuzijski koeficijent. Provodljivost placentalne membrane raste kako traje trudnoća; u
početku se izmjena tvari vrši preko trofoblasta.
Kisik iz majčine krvi prelazi u fetalnu krv, a CO2 iz fetalne krvi prelazi u majčinu krv. Majčina
krv sadrži HbA, a fetalna krv sadrži HbF. Za isti parcijalni tlak kisika veći je postotak
zasićenosti kisikom HbF nego HbA. ISto tako, veća je količina HbF jer je hematokrit i
koncentracija Hb u fetalnoj krvi veća nego u majčinoj. Javlja se dvostruki Bohrov efekt:
Bohrov efekt u fetalnoj krvi i Bohrov efekt u majčinoj krvi: pomak krivulje koji nastane kao
posljedica promjene u parcijalnom tlaku CO2 nakon izmjene arterijske i venske fetalne krvi te
arterijske i venske majčine krvi poraste zasićenje Hb kisikom u fetalnoj krvi, a u majčinoj krvi
padnje zasićenje Hb kisikom zato što ona primi CO2, a fetalna krv otpusti CO2. Prijenos CO2
sličan je kao u plućima, samo što je manja razlika u tlakovima, ali je veći difuzijski koeficijent
za CO2 nego inače u plućima. Osim plinova, prenose se i hranjivi sastojci. Glc se prenosi
olakšanom difuzijom. MK se prenose jednostavnom difuzijom. AK se prenose olakšanom
difuzijom. Elektroliti se prenose jednostavnom difuzijom. Razgradni produkti se izlučuju isto
difuzijom.

181
Hormoni tijekom trudnoće. Humani korionski gonadotropin HCG počinje izlućivati
sinciciotrofoblast ubrzo nakon implantacije, a on je po funkciji sličan LH i on održava žuto
tijelo do oko 13. - 17. tjedna trudnoće. Isto tako, u muškom plodu stimulira testise, odnosno
intersticijske stanice na sintezu testosterona kad se razviju testisi. Estrogeni. Njih također
izlučuje sinciciotrofoblast, a kasnije placenta. Oni se stvaraju i nastaju isključivo iz
androgena. Posebno je značajna sinteza u majčinim i djetetovim nadbubrežnim žlijezdama
što se zove fetalna zona sinteze, zona reticularis. Estrogeni stimuliraju uvećanje maternice,
dojki i vanjskih genitalija; relaksaciju pelvičnih ligamenata i na taj način održavanja trudnoće,
a u fetusa imaju veliku ulogu na njegov rast i razvoj. Progesteron je isto nužan za održavanje
trudnoće, za razvoj decidua stanice, sekreciju i prehranu; inhibira kontrakcije uterusa, utječe
na odstranjenje stanica u embriju i pomaže estrogenu u razvoju dojki. Humani korionski
somatomamotropin djeluje na tjelesne stanice i na stanice mliječnih žlijezda. Zove se još i
humani placentalni laktogen. To je proteinski hormon kojeg ima puno više od ostalih
hormona. Moguće funkcije (nisu još sasvim dokazane) su da utječe na razvoj dojki i laktaciju,
ima učinak sličan hormonu rasta, smanjuje iskoristivost Glc za majku i povećava otpuštanje
MK iz majke. Ostali hormoni: povećana je koncentracija tropnih hormona adenohipofize,
glukokortikoida, hormona štitnjače i PTH. Hormon relaksin koje izlučuje žuto tijelo relaksira
ligamente i ima vazodilatacijski učinak te pomaže u održavanju trudnoće.
Porod (parturitio) događa se zbog toga što maternica postaje progresivno podražljivija na
kontrakcije. Gubi se inhibicijski učinak navedenih hormona. Omjer estrogena i progesterona
raste. Značajna je i uloga oksitocina. Dakle, tu su značajni hormoni. Povećava se broj
receptora za oksitocin i količina oksitocina. Istezanje cerviksa potiče hipotalamus na lučenje
oksitocina u neurohipofizu. Drugi mogući uzrok početka poroda su mehanički čimbenici. To
je istezanje uterine muskulature te istezanje ili podražaj cerviksa. Točan molekularni slijed na
staničnoj razini zašto se to događa još nije poznat. Da bi došlo do poroda mora doći do
kontrakcija muskulature maternice. U drugoj polovici trudnoće mogu se pojaviti blage
kontrakcije maternice koje neće rezultirati porodom i te kontrakcije zovu se Braxton Hicksove
kontrakcije.
Za razliku od njih, neposredno prije poroda kontrakcije su izrazito jake, porođajne
kontrakcije. Kontrakcije progresivno postaju sve jače i misli se da porod nastaje zbog
pozitivne povratne sprege: istezanje cerviksa potiče lučenje oksitocina što dalje potiče
istezanje cerviksa pa se opet povećava lučenje oksitocina... Također, bolni podražaji i
neurogeni refleksi stimuliraju abdominalne mišiće na jaku kontrakciju povećavajući tlak u
trbuhu i na taj način pomažu ekspulziji djeteta. Stres koji kontrakcije maternice vrše na dijete
dovode do povećnog lučenja ACTH koji stimulira lučenje kortizola, a kortizol smanjuje razinu
progesterona, a povećava lučenje estrogena i prostaglandina koji mogu dodatno doprinijeti
sprječavanju inhibicijskih relaksacijskih mehanizama maternice i pomažu samom porodu.
Laktacija. Nakon poroda bitna je prehrana djeteta. U svrhu toga žene imaju razvijene
mliječne žlijezde. Možemo promatrati kroz tri faze. Razvoj mliječnih žlijezdi, stvaranje i
lučenje mlijeka ili laktacija i na kraju sekrecija mlijeka iz alveola u kanaliće. Mliječne žlijezde
građene su od epitelnih sekrecijskih stanica koje u svoje izvodne kanaliće izlučuju sekret, u
ovom slučaju mlijeko. Okolo se nalaze mioepitele stanice koje su bitne za sekreciju mlijeka.
Režnjići mliječnih žlijezda se sastoje od alveola, mjehurića stanica i izvodnih kanala. Kod
razvoja dojki najvažniji je estrogen, a važnu ulogu imaju i hormon rasta, prolaktin,
glukokortikoidi, inzulin i progesteron. Za vrijeme povećanja broja stanica i rasta mliječnih
žlijezda, estrogen i progesteron inhibiraju sekreciju mlijeka. Pad estrogena i progesterona
nakon poroda omogućuje laktaciju i sekreciju. Laktacija je stvaranje i lučenje mlijeka u lumen
alveola. Tu je najvažniji prolaktin koji luči adenohipofiza. Njegovo je lučenje do pred kraj
trudnoće kontrolirano inhibicijskim čimbenikom hipotalamusa, a to je dopamin. U laktaciji je

182
važan i humani korionski somatomamotropin HCSM. Prvo mlijeko koje se izluči peripartalno i
koje nema masti zove se colostrum. Za stvaranje i lučenje mlijeka trebaju i hormoni hormon
rasta, kortizol, PTH i inzulin kako bi se sastav mlijeka optimalizirao. Nakon što se stvori
mlijeko, ono se treba secernirati, mora doći do ejekcije/otpuštanja iz alveola u kanaliće pa
onda van. Važnu ulogu u tome ima oksitocin koji uzrokuje kontrakciju mioepitelnih stanica.
Posebni podražaj za sekreciju je sisanje od strane djeteta.
Sastav ljudskog mlijeka: 88,5% je voda, zatim su masti, laktoza, kazein, laktalbumini i drugi
proteini. U vrhuncu laktacije može se stvoriti do 1,5 L mlijeka na dan. Majka mora također
nadoknaditi i unositi nutrijente koji se izlučuju u mlijeku, posebno kalcij i fosfor. U mlijeku se
nalaze i imunoglobulini, neutrofili i makrofagi koji u prvom razdoblju djetetova života
održavaju imunost djeteta i obranu organizma.
Emrbionalni i fetalni razvoj. U blastocisti postoji jedan dio stanica iz kojih će se razviti plod:
taj dio zove se embrionalni disk. Stanice se tu cijelo vrijeme umnažaju i diferenciraju i oko
embrionalnog diska nastat će dvije šupljine: jedna je žumanjčana vreća, a druga je
amnionska vreća ili šupljina. U sredini je embrionalna ploča ili disk na kojoj će se razviti tri
sloja stanica: ektoderm, mezoderm i endoderm. Iz ta tri sloja stanica nastat će sva ostala
tkiva i stanice.
Cirkulacijski sustav embrija ili fetusa. Krv zaobilazi pluća na način da postoji spoj između
plućne arterije i aorte koji se zove ductus arteriosus. Isto tako postoji i spoj između desnog i
lijevog atrija koji se zove foramen ovale i na taj način krv zaobilazi pluća koja nisu
funkcionalna tijekom intrauterinog razvoja. Funkciju pluća i izmjene tvari ima posteljica. Krv u
posteljicu dolazi pomoću umbilikalnih arterija fetusa, one su ogranci unutarnje bočne arterije
(arteria illiaca interna). Ta je krv siromašna kisikom, dolazi u posteljicu, tu se oksigenira i
onda se umbilikalnim venama vraća nazad u cirkulaciju. Umbilikalne vene nose krv bogatu
kisikom, zaobilaze jetru i ulijevaju se u donju šuplju venu pomoću žile koja se zove ductus
venosus.

183