RAZGRANIČENJE HRVATSKE I SLOVENIJE U

PIRANSKOM ZALJEVU

- seminarski rad -
SADRŽAJ

1. UVOD..................................................................................................................................1

2. Razgraničenje teritorijalnog mora u skladu sa međunarodnim pravom..............................2

2.1. Povijest prava mora od nastanka Ujedinjenih naroda..................................................2

2.2. Sustav pozitivnog prava vezan za teritorijalno more...................................................3

2.3. Razgraničenje teritorijalnog mora prema Konvenciji iz 1982. godine........................4

3. Rješavanje sporova sukladno Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine............................7

3.1. Arbitraža i arbitražni pravorijek...................................................................................7

4. Povijesni pregled spora Hrvatske i Slovenije o Piranskom zaljevu....................................8

4.1. Memorandum Republike Slovenije iz 1993. godine....................................................8

4.2. Problematika zahtjeva Slovenije iz Memoranduma o Piranskom zaljevu...................9

5. Tijek rješavanja spora o Piranskom zaljevu......................................................................11

5.1. Pokušaj pružanja dobrih usluga..................................................................................11

5.2. Sporazum „Račan-Drnovšek“....................................................................................12

5.3. Rehnove inicijative.....................................................................................................12

5.4. Sporazum o arbitraži..................................................................................................12

5.5. Tužba Slovenije protiv Hrvatske................................................................................14

6. Zaključak...........................................................................................................................15

7. Literatura...........................................................................................................................16

8. Prilozi.................................................................................................................................17

I
 1. UVOD

Pitanje razgraničenja Hrvatske i Slovenije u Piranskom zaljevu već je niz godina aktualno
pitanje kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji te zauzima veliku količinu medijskog prostora i
potiče burne diskusije. Od stvaranja Hrvatske i Slovenije 1991. godine pa do danas bilo je
mnogo pokušaja rješavanja razgraničenja Hrvatske i Slovenije u Piranskom zaljevu. Cilj ovog
rada bio je dati sustavni pregled i razvoj situacije vezan za granični spor Republike Hrvatske i
Republike Slovenije. Prvenstveno, u radu je dan kratak pregled povijesti prava mora od
utemeljenja Ujedinjenih naroda sve do današnjeg sustava pozitivnog međunarodnog prava
vezanog za pravo mora. Nadalje, prije upuštanja u raspravu o Hrvatsko-slovenskom sporu, u
radu ima govora o Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine kao osnovnom i vrlo važnom
dokumentu za pravo mora u kojem se uređuje kako razgraničenje teritorijalnog mora tako i
mirno rješavanje sporova uz posebni naglasak na arbitražu kao jedno od sredstava za mirno
rješavanje sporova. Nakon iznošenja općih podataka, u radu se iznosi povijesni pregled spora
između Hrvatske i Slovenije vezan za Piranski zaljev te se govori nešto više o memorandumu
Slovenije iz 1993. godine kojim sam spor započinje kao i o problematici zahtjeva postavljenih
u navedenom memorandumu. U središnjem dijelu rada je sam tijek rješavanja spora sve od
1999. godine kada je prvi puta došlo do internacionalizacije spora kroz pokušaj pružanja
dobrih usluga, preko sporazuma „Račan-Drnovšek“ koji je Hrvatski sabor odbio ratificirati i
dvije Rehnove inicijative sve do sporazuma o arbitraži potpisanog između slovenskog premija
Boruta Pahora i hrvatske premijerke Jadranke Kosor. Nakon sporazuma o arbitraži i presude
arbitrarnog suda, u radu se spominje tužba koju je Republika Slovenija podignula pred Sudom
Europske Unije nakon što je Republika Hrvatska odbila provesti sadržaj arbitražne presude
smatrajući cijeli proces kontaminiranim. Naposljetku, autor rada iznosi svoj stav o navedenoj
problematici te zaključuje temu uz pojedine izjave hrvatskih i slovenskih političara.

1
 2. Razgraničenje teritorijalnog mora u skladu sa međunarodnim pravom

Povijest problematike i pitanja razgraničenja država na moru je dugačka te svoje začetak

pronalazi u razgraničenju rijeka i jezera. 1 Unatoč tome prava potreba za pravila o navedenom
razgraničenje nije postojala sve do 19. stoljeća jer su problemi razgraničenja na moru do tada
bili manje značajni od onih koji su se ticali uspostave vanjskih granica teritorijalnog mora i
rijetko su vodili do sudskog rješavanja, no kasnije, pa i danas imaju veliki značaj. 2 Širenjem
suverenosti i jurisdikcije obalnih država na sve veće morske prostore kao i nastankom novih
nezavisnih država dolazi do značajnog porasta složenosti, važnosti i brojnosti problematike
razgraničenja susjednih te država koje leže sučelice.3

2.1. Povijest prava mora od nastanka Ujedinjenih naroda

Želja i potreba za kodifikacijom prava mora koja postoji još od nastanka Lige naroda,
konačno je ostvarena u okrilju Ujedinjenih naroda na konferenciji u Haagu 1930. godine kada
je utvrđeno da je materija dotadašnjih normi općeg običajnog prava dosegla razinu koja
zahtjeva da se iste pretvore u norme pisanog međunarodnog ugovornog prava. 4 Ipak, na
haškoj kodifikacijskoj konvenciji 1930. godine nije bilo riješeno pitanje razgraničenja
teritorijalnog mora jer nije došlo do sporazuma o širini teritorijalnog mora kao nužnom
prethodnom pitanju koje je bilo potrebno riješiti kako bi se moglo pristupiti rješavanju pitanja
razgraničenja.5
Daljnji rad na kodifikaciji prava mora napravljen je u okrilju Ujedinjenih naroda te su na
prvoj konferenciji Ujedinjenih Naroda u Ženevi 1958. godine donesene 4 konvencije o pravu
mora. Prva konvencija tiče se teritorijalnog mora i vanjskog pojasa, druga otvorenog mora,
dok treća govori o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora, a četvrta o
epikontinentalnom pojasu. Republika Hrvatska je od 8.10.1991. stranka triju od četiri
navedenih konvencija čiji se normativni sadržaji poklapaju sa sadržajem Konvencije o pravu
mora iz 1982. godine.6 Hrvatska se nije obvezala jedino Konvencijom o ribolovu i očuvanju
1
Turkalj, Kristian: Razgraničenje teritorijalnog mora između Hrvatske i Slovenije u sjevernom Jadranu (Piranski
zaljev), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 51 (2001.), 5; str. 939.-979. 
2
Ibidem.
3
Turkalj, Kristian: Piranski zaljev – razgraničenje teritorijalnog mora između Hrvatske i Slovenije, prvo
izdanje, Organizator, Zagreb, 2001.
4
Ibler, Vladimir: Međunarodno pravo mora i hrvatska, prvo izdanje, Barbat, Zagreb, 2001. str. 32
5
Turkalj, op. cit. str. 6.
6
Ibler, op. cit., str.33.
2
bioloških bogatstava mora. Činjenica da se norme iz gore navedenih konvencija ponavljaju u
Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine iz čega jasno proizlazi da se ovdje radi o normama
koje su postojale i postoje kao norme općeg običajnog prava te samim time obvezuju i sve
one države koje nisu članice gore navedenih konvencija. Međutim, nakon što su konvencije
stupile na snagu ubrzo je došlo do velikog nezadovoljstva istima zbog postojećih procesa
dekolonizacije gdje su mnoge države, posebno bivše kolonije, uporno zahtijevale da se proširi
vlast obalnih država na moru i da se ista veže uz isključiva, suverena gospodarska prava u
onim područjima koja ne pripadaju njihovim državnim područjima. 7 Taj napor rezultirao je
uspostavljanjem novog sui generis objekta međunarodnog prava tzv. isključivog
gospodarskog pojasa.8
2.2. Sustav pozitivnog prava vezan za teritorijalno more

Danas se kao temelj vlasti država nad morima i oceanima uzima ratione territorii koja je po
svojem opsegu i razini neposrednosti najveća, odnosno najneposrednija uz obale te se od
obala prema pučini postepeno umanjuje i slabi.9 Članak 2. Konvencije o pravu mora koji
uređuje pravni položaj samog teritorijalnog mora te zračnog prostora iznad njega i njegova
dna i podzemlja govori o suverenosti države koja se proteže i na teritorijalno more, zračni
prostor iznad njega te na njegovo dno i podzemlje kao susjedni pojas mora, također članak 2.
Konvencije jasno naznačuje da se ta suverenost kao vlast obalne države ostvaruje u skladu sa
samom Konvencijom te drugim pravilima međunarodnog prava.10
Prema tekstu Konvencije, teritorijalnim morem se danas smatra pojas mora uzduž obale neke
države nad kojim ta država ima suverenost izjednačenu sa suverenošću nad svojim kopnenim
područjima iz čega nedvojbeno proizlazi da je pravo na teritorijalno more ispred svoje obale,
iako ograničeno, ipak pravo svake obalne države.11 Ograničavanje suverenosti države nad
teritorijalnim morem, koje proizlazi iz Konvencije o pravu mora, očituje se primjenom prava
drugih država na neškodljiv prolazak brodova te je navedeno temelj razlikovanja suverenosti
države na kopnu i moru. Takav prolazak se razlikuje od slobodne plovidbe koja se može vršiti
na otvorenom moru i/ili isključivom gospodarskom pojasu te od tranzitnog prolaska kroz
arhipelaške vode i tjesnace. Prema Konvenciji o pravu mora prolazak je neškodljiv kada isti
ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države (čl.19.).12
7
Ibler, op. cit.str.35. ILI Ibidem, str. 35.
8
Ibidem.
9
Ibidem, str. 46.
10
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 9/00).
11
Ibidem.
12
Ibidem.
3
Prava i dužnosti obalnih država nad teritorijalnim morem su zavisna od kopna s obzirom na to
da je teritorijalno more pripadnost državnog područja te je njegova sudbina povezana sa
sudbinom samog kopnenog područja što znači da ono ne može biti samostalni predmet
stjecanja ili ustupa.13 Turkalj navodi da se putem obale obalne države uspostavlja pravna veza
između njene suverenosti i njezinih prava nad susjednim pojasom te: „…budući da je obala u
osnovi jurisdikcije obalne države nad susjednim morskim prostorom, ovaj koncept ima
suštinsko značenje i za razgraničenje teritorijalnog mora između država kojima se morske
projekcije njihovih obala preklapaju.“.14
Kako je autor već naveo, svaka obalna država ima pravo odrediti i proglasiti svoje
teritorijalno more. Prilikom određivanja teritorijalnog mora obalna država je slobodna sama
odlučiti o širini teritorijalnog mora unutar raspona od 12 morskih milja. Međutim, prilikom
određivanja može doći do situacije u kojoj se postavljeni zahtjevi različitih država u većem ili
manjem opsegu preklapaju.15 Do takve situacije može doći kada se radi o susjednim, ali i o
sučelice postavljenim državama ukoliko je morski prostor između njihovih obala preuzak te ih
onemogućuje u proglašenju pune širine teritorijalnog mora. Kod susjednih država koje dijele
kopnenu granicu prirodno se postavlja pitanje njenog produžetka odnosno daljnjeg
razgraničenja država na moru.16

2.3. Razgraničenje teritorijalnog mora prema Konvenciji iz 1982. godine

U samoj Konvenciji nalazi se više metoda koje se mogu koristiti kako bi se razgraničila
teritorijalna mora između dvije obalne države, neovisno o tome radi li se o državama koje
jedna drugoj stoje sučelice ili su susjedne. Sve metode sadržane su u članku 15. Konvencije o
pravu mora. U njemu se kao prvo i primarno sredstvo navodi sporazum: „Kada obale dviju
država leže sučelice ili međusobno graniče, nijedna od tih dviju država nije ovlaštena ako
među njima nema suprotnog sporazuma, proširiti svoje teritorijalni more preko crte
sredine…“17 Iz same formulacije jasno je da se radi o dispozitivnom pravnom pravilu jer
države mogu, ali ne moraju, ugovoriti drugačija rješenja od onih koja su ponuđena normama
međunarodnog prava. Međutim, Turkalj u svojem djelu navodi kako je sam Međunarodni sud
izrekao kako nije moguće provesti razgraničenje jednostrano iz čega proizlazi da je
13
Andrassy, J., Bakotić, B., Seršić, M., Vukas, B., Međunarodno pravo 1, 2. izmijenjeno izdanje, Školska knjiga,
Zagreb, 2010., str. 182.
14
Turkalj, op.cit., str. 4.
15
Turkalj, op.cit. str.17.
16
Turkalj, loc.cit.
17
Članak 15. Konvencije o pravu mora, op.cit., str.366.
4
spominjanje sporazuma u članku 15. deklaratornog značenja. 18 Ukoliko države nisu ugovorile
drugačija rješenja, koristi se metoda crte sredine, prvi put spomenuta u norveškom
zakonodavstvu 10. stoljeća.19 Konačno uobličenje crte sredine kao metode razgraničenja
napravio je Boggs 1936. godine kada ju je definirao kao crtu kojoj je svaka točka na jednakoj
udaljenosti od najbliže točke ili točaka suprotne obale. Danas se u teoriji razlikuju tri glavna
tipa crte sredine, a to su striktna, pojednostavljena i modificirana crta. Kada govorimo o
striktnoj crti onda govorimo o onoj koja je nastala striktnom primjenom članka 15.
Konvencije koji ju definira kao: „crtu kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih
točaka polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora svake od tih viju država“ 20 te
je karakterizirana učestalom promjenom smjera same crte te velikim brojem segmenata
(povezanih ravnih crta) koje ju sačinjavaju u cijelosti. 21
Budući da se ova metoda pokazala
izrazito složenom za provedbu, mnoge države primjenjuju njenu simplificiranu verziju na
način da smanje broj točaka u kojima granična crta mijenja svoj smjer. Posljednja vrsta crte
sredine je modificirana. Ona kao i prethodne počiva na ekvidistanci, no sadrži manji broj
segmenata jer određeni oblici (poput stijena, otoka i grebena koji su suhi za vrijeme niskih
voda) nemaju učinak na nju ili ga samo polovično imaju (djelomično su uzeti u obzir). 22
Zadnji dio članka 15. govori kako se navedena odredba „ne primjenjuje kada je zbog
historijskog naslova ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraničiti teritorijalna mora
dviju država na drukčiji način.“23 Navedena formulacija ostavlja puno otvorenih pitanja s
obzirom na to da nije precizirano što se točno smatra historijskim naslovom i drugim
posebnim okolnostima niti tko o istome donosi odluku. 24 Unatoč tome, Komisija za
međunarodno pravo djelomično je pomogla u razjašnjenu ovog najnejasnijeg elementa članka
15. kada je u svojem komentaru izuzetne obalne konfiguracije, prisutnosti plovnog puta ili
priobalnih otoka podvela pod termin historijskog naslova i drugih posebnih okolnosti. 25 Danas
u teoriji postoji suglasnost da sporazum kao metoda rješavanja ima prednost pred druge dvije,
međutim nema suglasnosti vezano za hijerarhijski odnos između metode ekvidistance i
posebnih okolnosti.

18
Turkalj, op. cit. str. 34
19
Ibidem, str. 35.
20
Članak 15. Konvencije o pravu mora, loc.cit.
21
Turkalj, op. cit. str. 37.
22
Ibidem.
23
Članak 15. Konvencije o pravu mora, loc.cit.
24
Turkalj, loc. cit.
25
Ibidem., str. 38.
5
 3. Rješavanje sporova sukladno Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine

XV. dio Konvencije o pravu mora iz 1982. godine nosi naslov „Rješavanje sporova“ te se
sastoji od 20 članaka u kojima je razrađen sustav mirnog rješavanja sporova, mirnim
sredstvima, na čiju primjenu su se primjenu obvezale sve države stranke Konvencije prilikom
svakog spora koji između njih postoji ili bi nastao, a tiče se tumačenja i/ili primjene odredaba
same Konvencije.26 Sredstva koja državama stoje na raspolaganju prema članku 33. stavku 1.
Povelje Ujedinjenih naroda su pregovori, ankete, posredovanje, mirenje, arbitraža, sudsko
rješavanje, obraćanje regionalnim ustanovama ili sporazumima te druga mirna sredstva prema
vlastitom izboru.27 Prema članku 37. stavku 1. Haaške konvencije o mirnom rješavanju
međunarodnih sporova iz 1907. godine arbitraža je postupak koji se vodi s ciljem uređenja
sporova nastalih između država, od strane sudaca koje su same države izabrale na temelju
poštivanja prava.28 Dvije temeljne značajke arbitraže su obvezatnost donesenog rješenja koje
se mora izvršiti te činjenica da arbitražom dolazi do presude kao primjene pozitivnog prava na
konkretan spor iz čega proizlazi da se prilikom podvrgavanja arbitraži države obvezuju na
ispunjavanje presude bona fide.29 Bez obzira na navedeno arbitraža je ovisna o sporazumu
država odnosno vlastitoj odluci i pristanku svake od država u sporu da budu podvrgnute
takvom postupku.30 Iz navedenog je jasno kako ovako uređen sustav onemogućuje da jedna
strana drugoj nametne obvezu da se podvrgne postupku koji će dovesti do obvezujuće
odluke.31 Jedina iznimka su sporovi o razgraničenju morskih prostora gdje su države stranke
Konvencije 82 obvezne podvrgnuti se mirenju (koncilijaciji), kao jednom od sredstava mirnog
rješavanja međunarodnih sporova, koji međutim za sobom ne povlači obvezu država u sporu
da predloženo rješenje prihvate i izvrše.32

26
Ibler, op. cit., str.99
27
Povelja Ujedinjenih naroda iz 1945. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 15/93).
28
Andrassy, J., Bakotić, B., Seršić, M., Vukas, B.: Međunarodno pravo 3, Zagreb, 2006.
29
Ibidem., str. 26.
30
Ibler, op. cit., str.105
31
Ibidem.
32
Ibidem.
6
 4. Povijesni pregled spora Hrvatske i Slovenije o Piranskom zaljevu

Nakon raspada SFRJ, nastali su novi međunarodnopravni subjekti među kojima i Republika
Hrvatska i Republika Slovenija kao neovisne države koje su ujedno članice Ujedinjenih
naroda.33 Na konferenciji o miru u Jugoslaviji 1991. godine imenovana je Arbitražna komisija
kojoj je predsjedao predsjednik Ustavnog vijeća Francuske - Robert Badinter sa zadatkom da,
između ostalog, ocjenjuje zahtjeve republika bivše SFRJ za njihovim priznanjem od strane
Europske unije i njenih članica.34 Hrvatska se prilikom slanja svojeg zahtjeva pozivala na
načelo uti possidetis kao temeljno pravilo za utvrđivanje granica za koje je sam Međunarodni
sud 1986. godine izrekao da je opće i logično načelo na temelju kojeg se za granice
novonastalih država uzimaju granice bivših teritorijalnih jedinica koje su postojale u trenutku
prestanka bivšeg kolonijalnog gospodarstva, države i slično, ukoliko se novonastale države
nisu samostalno dogovorili o nekoj drugoj graničnoj crti. 35 Slovenija je, također, na temelju
navedenog načela kao pravnu obvezu preuzela poštivanje postojećih razgraničenja što je
Komisija i konstatirala u Mišljenju broj 7 iz siječnja 1992. godine. 36 Mišljenje broj 3.
Komisije odnosilo se na kopnene granice koje su određene načelom uti possidetis međutim
navedeno mišljenje ne govori o granicama na moru jer iste u SFRJ nisu postojale, odnosno
Slovenija, Hrvatska, Crna Gora te Bosna i Hercegovina kao novonastale obalne države, a tada
obalne teritorijalne jedinice nisu imale svoja teritorijalna mora te su bile složne da se
navedene granice tek imaju utvrditi.37

4.1. Memorandum Republike Slovenije iz 1993. godine

Sve do 1993. godine činilo se kako će Hrvatska i Slovenija lako te brzo postići sporazum o
svojim kopnenim i morskim granicama sukladno njihovim obvezama iz Konvencije o pravu
mora, no 7. travnja 1993. u Slovenskom parlamentu usvojen je „Memorandum o Piranskom
zaljevu“ kojim je Slovenija postavila više zahtjeva prema Hrvatskoj u odnosu na navedeni

33
Ibidem., str.133
34
Degan, Vladimir-Đuro: Spor o granicama između Hrvatske i Slovenije, Poredbeno Pomorsko Pravo, 58
(2019), 173; str. 11.-66.
35
Andrassy, J., Bakotić, B., Seršić M., Vukas, B.: Međunarodno pravo 1, Zagreb, 2010.
36
Degan,, op. cit., str. 15
37
Ibler, op. cit., str.134
7
zaljev.38 Navedeni memorandum vrlo je važan dokument jer su njime prvi puta jasno i
sustavno formulirana stajališta Slovenije u odnosu na Piranski zaljev.39
U navedenom memorandumu Slovenija je postavila više zahtjeva. Prvenstveno je postavljen
zahtjev za cjelovitost Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale nad kojom Slovenija traži
suverenitet potkrijepljen argumentom da je samo ona u bivšoj federativnoj državi nad tim
područjem provodila jurisdikciju.40 Također, postavlja zahtjev da se njezino teritorijalno more
fizički dodiruje sa otvorenim morem.41 Takav zahtjev može biti ostvaren isključivo na štetu
teritorijalnog mora Republike Hrvatske pa je Hrvatska iz tog razloga, nakon niza neuspješnih
pokušaja rješavanja spora, predložila da se isti riješi pred Međunarodnim sudom pravde u
Haagu.42
4.2. Problematika zahtjeva Slovenije iz Memoranduma o Piranskom zaljevu

Prvi zahtjev Slovenije koji je iznesen u memorandumu tiče se činjenice kako Slovenija
zahtjeva da se sve vode Piranskog zaljeva smatraju njenim unutrašnjim morskim vodama
unatoč činjenici da dio obale navedenog zaljeva te oba ulaza u zaljev ne pripadaju njoj. 43 S
obzirom na navedenu činjenicu da u zaljevu dvije države imaju svoje obale, Slovenija se
poziva na povijesni/historijski naslov i druge posebne okolnosti kao temelj svojih historijskih
prava koje je stekla još u bivšoj federativnoj državi kada nije bila punopravni subjekt
međunarodnog prava, kako je autor već gore napomenuo, vršeći isključivu jurisdikciju nad
tim područjem.44 Takvo pozivanje na historijski naslov i posebne okolnosti kada bi bilo
opravdano može dovesti do neprimjenjivanja crte sredine, ali nikako ne može dovesti do toga
da se jednoj od obalnih država oduzme njezino pravo na teritorijalno more te da je se liši
drugih prava sadržanih u Pravu mora i zajamčenih samim tim pravom. 45 Republika Hrvatska
se u ovom sporu držala osnovnih pravnih argumenata koji govore da je more pripadak kopna
čime more ispred hrvatske obale u Piranskom zaljevu pripada samoj Hrvatskoj te da institut
„izlaza na otvoreno more“ koji se tiče Slovenskog drugog zahtjeva, nije međunarodnopravno
poznat ni utvrđen institut.46 Prema Hrvatskom stajalištu oba zahtjeva su teritorijalne pretenzije
38
Degan, op. cit., str. 19
39
Rudolf D.ml, Kardum I., Sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije, Poredbeno Pomorsko Pravo, 49
(2010), 164; str. 3.-18.
40
Ibidem., str. 5.
41
Ibidem., str.6.
42
Ibidem.
43
Degan, Vladimir-Đuro, Barić-Punda V., Jednostrani akti država u pravu mora napose s obzirom na spor
Slovenije I Hrvatske na Sjevernom Jadranu, Zbornik radova Pravnog fakilteta u Splitu, 45 (2008), 4; str. 841.-
861.
44
Ibidem., str. 841.
45
Ibler, op. cit., str. 139.
46
Rudolf D.ml, Kardum I., loc, cit.
8
Slovenije usmjerene protiv teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske jer je slovenskim
zahtjevima moguće udovoljiti samo ako se dio teritorijalnog mora Hrvatske pripoji Sloveniji
čime bi se uvećalo njeno državno područje i smanjilo državno područje Republike Hrvatske,
bilo to u korist same Slovenije ili otvorenog mora. 47 Iz navedenog je vidljivo kako je temelj
samog spora između Republike Hrvatske i Republike Sloveniju u njihovom neslaganju glede
tumačenja i primjene općeg pozitivnog međunarodnog prava te osobito Konvencije o pravu
mora iz 1982. godine.

Slika 4.1 Sporni teritorij48

47
Ibler V., Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, Rad Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti. Razred za društvene znanosti, 512/49 (2012); str.145.-175.
48
“Croatian-Slovenian Relations Deteriorate Further Due to Border Dispute”, Total Croatia Sailing, URL
http://total-croatia-sailing.com/news/croatian-slovenian-relations-deteriorate-further-due-to-border-dispute/,
02. rujna 2012.
9
 5. Tijek rješavanja spora o Piranskom zaljevu

Nakon Slovenskog memoranduma Republika Hrvatska izrazila je svoje stajalište u Deklaraciji

o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije iz 1999. godine koja
ima jednako značenje značenju Slovenskog memoranduma te koju je usvojilo tadašnje najviše
zakonodavno tijelo Republike Hrvatske, Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora. 49
Hrvatska je zauzela stav da se navedeni spor treba riješiti primjenom članka 2. Konvencije o
pravu mora iz 1982. godine odnosno da se granična crta u Piranskom zaljevu treba odrediti po
kriteriju ekvidistance, sredinom samog zaljeva, a do tog trenutka po Hrvatskom stajalištu
države su dužne suzdržati se od vršenja bilo kojeg oblika vlasti preko navedene središnje
crte.50
S druge strane, Slovenija je težila politizaciji navedenog spora, težeći tome da se isti riješi
primjenom političkih, a ne pravnih sredstava.51 Kako bih ostvarila navedeno, Slovenija je kao
članica NATO-a i Europske Unije koristila činjenicu da Hrvatska nije članica navedenih
međunarodnih organizacija te je inzistirala na pregovorima i pokušavala izbjeći druga
sredstva za mirno rješavanje sporova.52 Slovenija kao članica NATO-a i Europske unije je
imala puno bolji položaj od Republike Hrvatske te nije prezala pred time da ga iskoristi za
unaprjeđenje svoje agende pa je tako otežavala pristup Hrvatske Europskoj uniji, iz čega je
jasno vidljivo kako su odnosi moći bili asimetrični u korist Slovenije. Slovenija je, za razliku
od Hrvatske, smatra da ukoliko bi se spor rješavao pravnim sredstvima, on bi se trebao
rješavati „ex aequo et bono“ odnosno po pravičnosti čime bi se izbjegavale pravne norme.53

5.1. Pokušaj pružanja dobrih usluga

Do internacionalizacije spora je prvenstveno došlo 1999. godine kada su Hrvatska i Slovenija

prihvatile posredovanje u obliku pružanja dobrih usluga od strane W. Perryja, tadašnjeg
američkog ministra obrane, koji je nakon stjecanja uvida u kontradiktornost sadržaja odustao
od pružanja istih.54

49
Turkalj, op. cit., str. 133.
50
Ibidem.
51
Rudolf D.ml, Kardum I., op, cit., str. 8.
52
Ibidem.
53
Ibidem.
54
Ibidem., str. 7.
10
 5.2. Sporazum „Račan-Drnovšek“

2001. godine je tadašnji predsjednik Hrvatske vlade raspustio prije osnovanu Komisiju za
granice te je sa Slovenskim predsjednikom vlade sastavio nacrt ugovora o zajedničkoj
državnoj granici tzv. „ugovor Račan-Drnovšek“ kojim bi se postigao dogovor o razgraničenju
spornih morskih prostora na sjevernom Jadranu.55 Navedeni ugovor je sastavljen nestručno na
štetu Republike Hrvatske te su ga Hrvatska Vlada i Sabor odbili ratificirati. 56 Zbog odbijanja
ratifikacije od strane Hrvatske Vlade i Sabora navedeni ugovor prema pravilima
međunarodnog prava nije nikakav ugovor za Hrvatsku, pa čak ni takav ugovor kakvog
predviđa Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969. u svojem članku 18(b).57

5.3. Rehnove inicijative

Olli Reh, tadašnji povjerenik Europske komisije je 2009. godine Hrvatskoj i Sloveniji
predložio rješavanje spora pred tročlanim vijećem koje je trebalo donijeti konačnu odluku o
meritumu spora.58 Hrvatska je taj prijedlog odbila s obzirom na to da je vijeće trebalo donijeti
političku odluku primjenom pravičnosti, a ne primjenom međunarodnog prava. 59 Nedugo
zatim, Hrvatskoj je na očitovanje upućena druga Rehnova inicijativa pod nazivom „Nacrt
Sporazuma o rješenju spora i zajednička izjava“.60 Prijedlog se ticao uspostave arbitražnog
suda prema načelima klasičnog arbitražnog sudovanja. Sud bi bio peteročlan te bi donio
konačnu i obvezujuću odluku za obje strane. Drugi prijedlog se razlikovao od prvog po tome
što bi se za određivanje granice na moru i kopnu između Hrvatske i Slovenije primjenjivale
norme i načela međunarodnog prava, dok bi se za utvrđivanje kontakta Slovenije s otvorenim
morem te režima za korištenje morskih područja primjenjivala pravičnost. 61 Takav prijedlog
bio je odmak od prvog, u potpunosti političkog prijedloga s obzirom na to da granicu ne bi
određivali političari.

55
Degan, op. cit., str. 17.
56
Ibidem. str.20.
57
Ibidem.
58
Rudolf D.ml, Kardum I., op, cit., str. 8.
59
Ibidem.
60
Ibidem.
61
Ibidem. str. 9.
11
 5.4. Sporazum o arbitraži

Sporazumu o arbitraži koji se sastoji od preambule i 11 članaka, napisanih u 10 poglavlja,

prethodila je promjena na čelu Vlade Republike Hrvatske te neuspješnost Rehnovih
prijedloga.62 Do potpisivanja sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike
Slovenije došlo je u Stockhlomu 4. studenog 2009. godine, a sam sporazum je od strane
Hrvatskog sabora ratificiran 20. studenog 2009. godine.63 Sporazumom je uspostavljen
Arbitražni sud čiji sastav su odredile stranke spora na način da su prvo obje stranke
dogovorom imenovale predsjednika Arbitražnog suda i dva člana suda, te da su nakon
navedenih imenovanja obje stranke, svaka zasebno, imenovale po jednog člana Arbitražnog
suda.64 Prema članku 4. sporazuma Arbitražni sud primjenjuje pravila i načela međunarodnog
prava kako bi obavio zadaću određivanja tijeka granice na kopnu i moru između Republike
Hrvatske i Republike Slovenije te primjenjuje međunarodno pravo, načelo dobrosusjedskih
odnosa te pravičnost kako bi postigao pravedan rezultat prilikom obavljanja zadaće
određivanja veze Slovenije prema otvorenom moru te režima za uporabu relevantnih morskih
područja.65 Nadalje, prema članku 7. Arbitražni sud svoju će odluku donijeti bez odlaganja
većinom glasova svojih članova nakon što je pažljivo razmotrio sve relevantne činjenice
navodeći u samoj odluci razloge na kojima se ista temelji bez priloženih pojedinačnih ili
izdvojenih mišljenja.66 Nakon odabira arbitrara, proceduralnog sastanka i tri kruga razmjene
pisanih podnesaka održana je i usmena rasprava pred arbitražnim sudom nakon koje je sud
započeo s razmatranjem spora te se smatralo da će isti biti riješen do druge polovice 2015.
godine donošenjem odgovarajuće presude o razgraničenju na kopnu i moru između Hrvatske i
Slovenije. Međutim, u srpnju 2015. godine mediji u Srbiji i Hrvatskoj objavljuju transkripte i
tonske zapise telefonskih razgovora između jednog od članova Arbitražnog suda i zastupnice
Slovenije pred istim tim sudom u kojima su prenošene povjerljive informacije o samom
razmatranju spora i vjerojatnom ishodu arbitražnog postupka te raspravu o mogućnosti
utjecaja na druge članove Arbitražnog suda da donesu presudu u Slovensku korist. 67 Nakon
što su navedene informacije izašle na vidjelo Hrvatski sabor je na izvanrednoj sjednici 29.
srpnja 2015 godine jednoglasno donio „Zaključak o obvezi Vlade Republike Hrvatske na
62
Ibler, op. cit. str. 151.
63
Zakon o potvrđivanju Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske I Vlade Republike Slovenije
(Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 12/09).
64
Ibidem.
65
Ibidem.
66
Ibidem.
67
Runjić, Lj., Bitna povreda međunarodnog ugovora na primjeru Arbitražnog sporazuma između Hrvatske i
Slovenije', Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 69 (2019), 4; str. 589.-619.
12
pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i
Vlade Republike Slovenije“ zbog bitne povrede Sporazuma koju je učinila Republika
Slovenija.68 Nadalje, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Sloveniji
je uputilo diplomatsku notu kojom ju obavještava o namjeri Hrvatske na pokretanje postupka
za prestanak Arbitražnog sporazuma zbog jedne ili više bitnih povreda Arbitražnog ugovora
počinjenog od strane Slovenije. Na ovaj način Hrvatska je službeno pokrenula postupak za
utvrđivanje prestanka međunarodnog ugovora zbog njegove bitne povrede predviđene
Bečkom konvencijom te je obavijestila Sloveniju da od datuma upućivanja note Hrvatska
prestaje s primjenom Arbitražnog sporazuma.69 Slovenija je Arbitražnom sudu podnijela
prigovor na hrvatsku notifikaciju čime postaje očito da je između Hrvatske i Slovenije nastao
spor o postojanju bitne povrede Arbitražnog sporazuma, a posljedično i prava Hrvatske na
jednostrani raskid Arbitražnog sporazuma.70 Nesporno je da je Slovenija prekršila odredbe
sporazuma, no 30. lipnja 2016. godine Arbitražni sud je donio djelomičnu presudu u kojoj je
utvrdio da povrede sporazuma od strane Slovenije ( kada se uzmu u obzir i korektivne mjere)
nisu onemogućile nastavak arbitražnog postupka, pa time nije došlo ni do povrede predmeta i
svrhe Arbitražnog sporazuma te je sukladno navedenom, presudio da Hrvatska nije imala
ovlaštenje raskinuti sporazum temeljem članka 60. stavka 1. Bečke konvencije te da sporazum
ostaje na snazi.71 Arbitražni sud 2017. godine donio je presudu kojom je velika većina
Piranskog zaljeva pripala Sloveniji.72 Slovenski premijer poručio je Hrvatskoj da je ta presuda
konačna i pravno obvezujuća za obje države, međutim Hrvatski premijer Andrej Plenković
nakon objavljivanja presude izjavio je kako je glavna poruka Vlade Republike Hrvatske da
Hrvatsku ova odluka ne obvezuje niti Hrvatska namjerava primjenjivati njen sadržaj s
obzirom na to da je cijeli arbitražni proces kontaminiran.73

5.5. Tužba Slovenije sudu Europske Unije protiv Hrvatske

68
Ibidem., str. 605.
69
Ibidem.
70
Ibidem.
71
Arbitration Between the Republic of Croatia and the Republic of Slovenia, PCA Case No. 2012-04, Partial
Award, 30 June 2016, str. 55, para. 225.
72
Arbitration Between the Republic of Croatia and the Republic of Slovenia, PCA Case No. 2012-04, Final
Award, 29 June 2017, str. 216, para. 688.
73
(VIDEO) ARBITRAŽNA PRESUDA Tri četvrtine Piranskog zaljeva pripale Sloveniji! Plenković: ‘Ne
očekujemo od Slovenije jednostrane poteze’, RiPortal, 29. lipnja 2017.
13
Nakon što je donesena presuda Arbitražnog suda, premijer Republike Hrvatske jasno je
izrekao Hrvatski stav vezan za presudu što je dovelo do tužbe Republike Slovenije protiv
Republike Hrvatske zbog navodnog kršenja europskog prava. 74 Međutim, sud Europske Unije
proglasio se nenadležnim za rješavanje navedene tužbe s obzirom na to da se u sporu radi o
međunarodnom, a ne europskom pravu. Uz navedeno sud je u presudi poručio državama da
imaju obvezu vjerne suradnje kako bi pronašle konačno pravno rješenje u skladu sa
međunarodnim pravom i konačno riješile spor.75 Bitna posljedica odbijanja navedene tužbe
nalazi se u činjenici da je Slovenija navedenom tužbom iscrpila sve pravne mehanizme i
mogućnosti podizanja jednostranih tužbi protiv Republike Hrvatske na bilo kojem od
međunarodnih sudova što znači da se daljnje rješenje na sudu može tražiti samo uz suglasnost
obje države.76

74
Veljković S., Romac D., SUD EU: Dogovorite se kako ćete riješiti granični spor, Jutarnji list, 1. veljače 2020.
75
Ibidem.
76
Ibidem.
14
 6. Zaključak

Problematika razgraničenja Hrvatske i Slovenije očito je još uvijek vrlo delikatno i osjetljivo
pitanje za obje strane koje ne žele odustati od svojih inicijalnih stavova. Unatoč tome, obje
države su u određenim trenutcima bile spremne na suradnju i rješavanje graničnog spora.
Međutim, unutarnji motivi i lobiranje doveli su do dodatnog zahlađenja odnosa i po mišljenju
autora ovog rada dodatnog otežavanja pronalaska rješenja. Iz navedenog je očito da je ovaj
spor za sobom povukao i druge probleme između ove dvije države kao što je Slovensko
blokiranje ulaska Hrvatske u Europsku Uniju koje je trajalo izvjesno vrijeme ili blokadu
hrvatskog pristupa OECD-u i čega je jasno vidljivo da neriješeni granični sporovi dovode do
produbljivanja animoziteta između država i otežavanja njihove suradnje u drugim pitanjima.
Hrvatska idalje poziva Sloveniju na mirno rješavanje svih otvorenih pitanja, pa tako i pitanja
granica što se vidi po riječima premijera Andreja Plenkovića na dan donošenja presude
Arbitražnog suda: „Koristim ovu prigodu da pozovem sve političke stranke, institucije, aktere
na hrvatskoj političkoj sceni da oko ovog krupnog pitanja, važnog za naš teritorijalni
integritet i granice i dalje držimo jedinstven stav i konsenzus oko zajedničkog zastupanja
hrvatskih interesa na međunarodnoj sceni prema drugim akterima i odnosima sa Slovenijom.
Slovenija je za nas susjedna, prijateljska država, partneri smo u okviru EU, saveznici u
okviru NATO-a i želimo mirnim putem rješavati sva otvorena pitanja, uključujući pitanje
granica“77 Po mišljenju autora, za obje države bi bilo korisno da se navedeni spor riješi
ponavljanjem arbitražnog postupka gdje Slovenija koja ionako tvrdi da je pravo na njezinoj
strani po riječima premijera Slovenije Mire Cerara, ne bi puno izgubila ponavljanjem
postupka, a Republika Hrvatska bi konačno donošenjem nove presude u arbitražnom
postupku gdje nije došlo do povrede samog postupka bila pravno dužna i obvezna ispuniti
navedenu presudu, ma kakva god ona bila.

77
Ibidem.
15
 7. Literatura
Knjige:
1. Andrassy, J., Bakotić, B., Seršić, M., Vukas, B., Međunarodno pravo 1, 2. izmijenjeno
izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2010.
2. Andrassy, J., Bakotić, B., Seršić, M., Vukas, B.: Međunarodno pravo 3, Zagreb, 2006.
3. Ibler, Vladimir: Međunarodno pravo mora i hrvatska, prvo izdanje, Barbat, Zagreb, 2001.
4. Turkalj, Kristian: Piranski zaljev – razgraničenje teritorijalnog mora između Hrvatske i
Slovenije, prvo izdanje, Organizator, Zagreb, 2001.
Članci:
5. Degan, Vladimir-Đuro: Spor o granicama između Hrvatske i Slovenije, Poredbeno
Pomorsko Pravo, 58 (2019)
6. Degan, Vladimir-Đuro, Barić-Punda V., Jednostrani akti država u pravu mora napose s
obzirom na spor Slovenije I Hrvatske na Sjevernom Jadranu, Zbornik radova Pravnog
fakilteta u Splitu, 45 (2008), 4
7. Ibler V., Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike
Slovenije, Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razred za društvene znanosti,
512=49 (2012)
8. Rudolf D.ml, Kardum I., Sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije, Poredbeno
Pomorsko Pravo, 49 (2010), 164
9. Runjić, Lj., Bitna povreda međunarodnog ugovora na primjeru Arbitražnog sporazuma
između Hrvatske i Slovenije', Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 69 (2019), 4
Propisi
10. Zakon o potvrđivanju Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske I Vlade
Republike Slovenije (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 12/09).
Međunarodni dokumenti:
11. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. (Narodne novine – Međunarodni
ugovori, br. 9/00).
12. Povelja Ujedinjenih naroda iz 1945. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 15/93).
13. Arbitration Between the Republic of Croatia and the Republic of Slovenia, PCA Case No.
2012-04, Partial Award, 30 June 2016.
14. Arbitration Between the Republic of Croatia and the Republic of Slovenia, PCA Case No.
2012-04, Final Award, 29 June 2017.

16
Novinski članci:
15. (VIDEO) ARBITRAŽNA PRESUDA Tri četvrtine Piranskog zaljeva pripale Sloveniji!
Plenković: ‘Ne očekujemo od Slovenije jednostrane poteze’, RiPortal, 29. lipnja 2017.
16. Veljković S., Romac D., SUD EU: Dogovorite se kako ćete riješiti granični spor, Jutarnji
list, 1. veljače 2020.
Tekstovi s interneta
17. “Croatian-Slovenian Relations Deteriorate Further Due to Border Dispute”, Total Croatia
Sailing, URL http://total-croatia-sailing.com/news/croatian-slovenian-relations-deteriorate-
further-due-to-border-dispute/, 02. rujna 2012.

17
 8. Prilozi
Slika 4.1 Sporni teritorij..............................................................................................................9

18