CAREVO NOVO RUHO

“Carevo novo ruho” je zabavna priča koja govori o ljudskoj taštini, ali i
strahu od istine te o mudrosti, gluposti, prepredenosti, naivnosti, ali i
nesposobnosti. Ne treba zaboraviti na vječnu čovjekovu želju za položajem,
materijalnim blagostanjem, ali i moći.
Pokretač događaja u priči s jedne strane je careva najslabija točka, odjeća,
a s druge želja za bogaćenjem dvojice varalica koji su htjeli iskoristiti carevu
slabost i tako zaraditi puno novca. Vrijeme nije određeno, ali je mjesto kao i
većini bajki negdje u nekoj carevini.
Kada je car saznao za vrhunske tkalce, znao je da ih može imati. A oni su s
druge strane odlučili učiniti sve kako bi cara uvjerili da su upravo oni najbolji
tkalci, iako nisu znali šiti. Careva želja za moći i najboljim dovela ga je do
toga da je hodao gol u povorci misleći kako nosi najdivniju odjeću. Jedino
neiskvarenost jednog djeteta trgnula je puk koji je gledao samo u jednom
smjeru, u smjeru laži.

Andersen si je dao truda da kratkim i jasnim rečenicama objasni velike

teme u kratkim pričama, ali bez obzira na to što su priče bile kratke, njihova
je kompozicija bila savršena. Tako sve od uvodne skice, kroz rasplet, do
vrhunca radnje, raspleta i završetka.
Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: na dvoru, na ulici

Vrijeme radnje: nekada davno

Tema djela: Pohlepa i umišljenost jednog cara opsjednutog lijepom

odjećom.

Ideja djela: Ako ćemo u životu težiti samo materijalnim stvarima i moći,

postat ćemo ogorčeni, pohlepni i zavidni drugima. Nikada nećemo biti
zadovoljni svojim životom. Na kraju će nam se sve vratiti. U životu u prvom
redu moramo biti zahvalni na onome što imamo jer koliko god mi budemo
težili uvijek za više i više, toliko nikada nećemo biti zadovoljni.

Likovi: car, varalice, dijete, puk, dvorjani

Car – bio je blijed poglavar uljuljan u udobnost svog položaja, koji se
odjednom suočio s činjenicom kako bi mogao ostati bez carskoj položaja
zbog gluposti i nesposobnosti. Naučio je da mu cijeli život povlađuju, do te
mjere da je posve izgubio dodir s realnošću. Živio je u nekom svom svijetu
u kojem je bila važna samo lijepa odjeća, zabava i hedonizam. Nije
poznavao prave probleme niti su ga zanimali. Iako je bio car, bio je loš
vladar. Nije poznavao svoj puk, pa ni one najbliže. Uspio je da ga se zavara
na vrlo jednostavan način, a sve zbog toga što je ulijevao strah u druge.
Car je bio i malo budalast. Oko sebe je skupio podanike koji su ispunjavali
njegove želje bez pogovora, zbog čega je još više bio ranjiv jer od nikoga
nije mogao saznati istinu. Zbog toga je njegov svijet bio tako krhak. Na
kraju se zbog svoje taštine i toliko osramotio pred svojim ljudima, pred
podanicima i čitavim narodom.

Varalice – lukave osobe koje su uspjele prevariti cijeli carev dvor i koji su

na kraju postigli što su htjeli, a to je obogatiti se. Na vrlo jednostavan način
uspjeli su obmanuti sve oko sebe. Igrali su na vrlo jednostavne karte – strah
dvorjana i kraljevu taštinu. I tako su dobili ono što su htjeli. Uspjeli su sve
učiniti budalama jer nitko nije htio ispasti glup, niti je itko bio dovoljno hrabar
da kaže što se zaista događa na dvoru. Varalice su, iako naoko negativci,
zapravo jedini pozitivni likovi. Oni su uspjeli iskoristiti ljudsku glupost i na
njoj se itekako obogatiti. Trebalo je samo poznavati psihologiju ljudi, biti
domišljat i hrabar sve to ostvariti.

Dijete – u ovoj priči predstavlja glas savjesti, iskrenosti, ali i neiskvarenosti.

U svojoj nevinosti i životu lišenog ambicija povezanih s materijalnim
interesima, jedino je koje se usuđuje reći istinu. Na kraju se postavlja
pitanje treba li ikome u vladavini laži, istina i poštenje. Dijete je u ovoj priči
jedini glas razuma i to onog koji potječe iz poštenja i nevinosti. Dijete je
glasno, govori što mu je na umu i ne srami se sebe niti eventualne vlastite
gluposti. Ono ne zna za norme u kojima se treba pretvarati da je sve u redu
i kada nije. Umjesto toga govori iskreno, čak i kada je njegov glas u tome
jedini.

Puk – velika masa ljudi koja se trgne iz svijeta laži kada netko kaže nešto
drukčije. Isti tren prihvate istinu, ali to više nema nikakav utjecaj na laž, koja
se već dovoljno učvrstila u temelje društva. Prikazuju koliko je lako
manipulirati masama i uvjeriti ih u nešto što se protivi zdravom razumu. Čak
i kod zdravih očiju oni se prave da ne vide, pa čak i kad je istina odmah
pred njima. Ljudi se prave slijepi jer je to lakše nego se istaknuti, krenuti
protiv svih i reći ono zdravorazumski. Ali čim jedan progovori, drugi mu se
pridruže. Tako djeluje masa, većina djeluje i sa sobom povlači sve
pojedince.

Dvorjani – skup carevih odanih ljudi koji cijelo vrijeme žive u strahu da bi

mogli ostati bez plaće i položaja iz istog razloga kao i car, a to je zbog
dokazivanja gluposti i vlastite nesposobnosti. Da bi zadržali svoj položaj
spremni su prihvatiti bilo kakav oblik neistine i u potpunosti stati uz nju. Oni
podilaze caru čak i kada se to kosi sa zdravim razumom, a sve kako se
ništa u njihovom životu ne bi promijenilo. Ni oni se ne žele isticati, a
pogotovo ne zamjeriti caru ili bilo kome moćnijem od njih. Umjesto toga
šute i prihvaćaju igru, a sve kako bi spasili sami sebe.