Pontificia Facoltá Teologica. Istituto di Spiritualità.

»Teresianum« - Roma
SUSTAVNI STUDIJ DUHOVNOSTI

EMPATIJA I POZIV NA SVETOST

Pismeni rad za predmet/seminar

Poziv na svetost u Svetom pismu
(upisati kôd, te predmet/seminar)

Studentica: Kod prof.:

Ivana Biondić doc. dr. sc. Vinko Mamić
(ime i prezime) (ime i prezime predavača)

Zagreb, 2023.
Slušajući predavanja na ovom kolegiju iznenadila sam se koliko sam malo razumjela svetost i
Isusov život, način molitve i djelovanja. Iako sam više puta kroz život pročitala evanđeoske
ulomke gdje se opisuje Isusova molitva i čuda koja je činio, riječi koje je izgovarao, nisam
dovoljno zapažala priloge koji opisuju mjesto i vrijeme Isusove molitve: rano za mraka, na
samotna mjesta, na goru... (Mk 1, 35 – 39; Lk 5, 12 -16). Ili Isusove savjete kako treba moliti:
ustrajno, bez obeshrabrenja (Lk 11, 1–3; Mt 15, 21–28) Isus se pripremao molitvom za djela koja
je trebao učiniti, posebno pred velike događaje kao što je početak Njegova javnog djelovanja,
izbor 12 – orice i sl. Pomaže mi to da promotrim kakav je moj odnos prema molitvi. Osobno sam
doživjela da je važnost pustinje u kojoj je Isus proboravio 40 dana upravo u osluškivanju Duha
Svetoga koji mi otkriva Očevu volju za moj život. Svaki puta kada sam se povukla u nutrinu
svoga srca bilo na klanjanju, u osamu, u prirodu, mogla sam osluhnuti Božji plan za moj život,
nutarnji GPS (kako smo to na kolegiju nazvali) koji bi me vodio dalje. Meni samoj bilo je
potrebno otići u samoću i tišinu, ostaviti mobitel, obaveze, barem na koji trenutak, i prepustiti
sve Bogu. Zanimljivo mi je promatrati da je i Isusu bila potrebna samoća i tišina, noć kada je sve
tiho, da bi čuo Očev glas iako je bio Bog. Tu vidim Njegovo približavanje meni, svakom
čovjeku, da On čini sve da bi mi pokazao kako da se i ja približim Ocu, jer zna da ne mogu sama.
Potaknulo me i na razmišljanje rečenica da Isus nije došao sa svim u paketu, nego je i On poput
nas došao ispuniti Božji plan, da je morao rasti, dozrijevati, učiti. Osjećao je bol, strah, posebno
u Getsemaniju. Kada sam razmatrala prije 2 godine o Isusovoj muci i gdje se nabraja čega se sve
bojao Isus u trenutku pred Svoju smrt, to me toliko osnažilo da mi dan danas najviše pomaže
kada prolazim trenutke straha i očaja. I sv. Terezija Avilska savjetuje da Isusa gledamo u molitvi
kao Raspetoga, u Getsemaniju ili kao Uskrsloga, da On u svakom trenutku našeg života dijeli s
nama iskustvo muke, smrti i uskrsnuća. Da je Isus u trenutku smrtne borbe i straha molio Oca da
ga mimoiđe muka, tješi me jer Isus dijeli moj strah, proživio je to, stoga Mu mogu vjerovati da
će mi pomoći. Zapravo mi nikada do kraja nije bilo jasno zašto me najviše dotiču takvi Isusovi
trenuci, ali sada razumijem da je ključ u empatiji. Često sam o tom pojmu slušala na TED - talks
i iskreno, nije mi se to činilo previše katoličkim jer danas svi mogu biti empatični. Međutim,
shvaćam da to uopće nije lako. Isus mi pokazuje da moram osjećati ono što drugi osjeća, gledati
stvari iz njegova fokusa (kako kaže sv. Edith Stein) i moći se uživjeti u iskustvo drugoga, bez
toga da prolazim to iskustvo trenutno. Sve tako ima smisla u Isusovu životu: rođenje u hladnoći,
siromaštvu, djetinjstvo u poslušnosti, boravak u pustinji kao priprema za djelovanje, boravak
među ljudima kako bi im pomogao, ozdravio ih, muka, smrt i na kraju uskrsnuće. Isus je mogao
sve nabrojano preskočiti. No On je, kao što smo radili na kolegiju, u svemu nam jednak osim u
grijehu. Isus osjeća, jede, gladan je, umoran. Isus je to prošao radi nas i potaknulo me pitanje na
razmišljanje: Kakav bi moj odnos prema Isusu bio da On nije prošao Getsemanij i Kalvariju za
mene i proživio Božju šutnju iz ljubavi prema meni. Sigurno bi mi bilo teže zamisliti si Božju
bezgraničnu ljubav koja mi je na taj način pokazana i dokazana. Predivno mi je promatrati Isusa
kao nekoga tko me uči empatiji, da izlazim iz sebe i da primijetim tuđe boli i poteškoće. Osobno
mi je to uvijek bilo teško kada bih bila loše jer bih zapala u introspekciju i analizu te nikogao ko
sebe ne bih primijetila. Mogu se složiti s onim što sam čula na predavanju, da je zatvoriti se u
sebe i ne primijetiti bližnjega ravno paklu. Još u trenucima patnje i kriza znam se zatvoriti u
sebe, ali primjećujem i kada izađem iz sebe, iz svoje zone komfora, da Duh Sveti obnavlja moje
srce, cijelo biće. Zapravo kroz život nikada nisam ni mogla učiniti neke iskorake, kao što je
odlučiti se za posvećeni život, da me nije ganulo stanje pojedinih vrlo bliskih osoba za koje sam
počela moliti i postiti. Uvijek kad bih razgovarala s osobom za koju molim, žarče bih kasnije za
nju molila jer bih čula izravno od nje što je muči i Bog bi mi ponekad dao da proživim ono što
ona osjeća. U tom smislu zanimljivo mi je da se u hebrejskom izrazu za sažaliti se krije glagol
splanho (trbuh, osjetiti nešto u trbuhu) I da Bog pripušta određene kušnje u mom životu kao što
je pripustio Petru da upozna istinu o sebi i da može s drugima suosjećati. Čini mi se da Bog češće
daje određene poteškoće zbog našeg zaborava i rasta u oholosti te nas tako opet privodi
poniznosti. Po – niziti, biti blizu tla, ne letjeti u zraku čini mi se vrlo važnim za razumijevanje
drugih ljudi. Kada bih trpjela mogla sam bolje moliti za one koji trpe od istoga, kao što je Isus
mogao Oca moliti da nam pomogne jer je i On sam to prošao i zna kako nam je teško (što smo
spominjali za molitvu u Getsemaniju). Međutim, tu je i strah da nas tuđe stanje „ne ugrozi“, ako
smo mi dobro, ili nam postane prijetnja ako smo loše. Kao što je u tekstu o Milosrdnom Ocu.
Stariji sin je u svom filmu, u sebi, ne vidi izvan toga i nezadovoljan je svojim životom. Poticaj je
to na promišljanje o vlastitoj duhovnosti, kao što je postavljeno na kolegiju, u pitanju: kamo me
vodi moja duhovnost? Čini li me ona boljim čovjekom? Ako je starijeg sina učinila ogorčenim, i
stvorila u njemu krivu sliku o ocu, onda očito takva duhovnost nije od Boga. Ako je moj odnos s
Bogom utemeljen na brojanju žrtava, molitava, posta, na trgovačkom odnosu i na slici o
moralisitčkom i strogom Bogu čiju ljubav moram zaslužiti, ne mogu se otvoriti drugome, ne
mogu vidjeti drugoga. Vidim samo sebe, svoj projekt za koji mislim da je Božji. Isus mi i tu
pokazuje kako da izađem iz svog projekta – tako da se povučem u osamu, da molim za Božju
volju, da priznam Bogu i strah i slabost, i da svu snagu primim od Duha Svetoga.

Budući da je bog svemoguć u tomu što može praštati, osobno sam se uvjerila da bez empatije
nisam uspjela oprostiti, ili bi mi duže vremena trebalo. Kada bih pokuđala suojsćati s osobom
koja me povrijedila, bilo bi mi lakše oprostiti jer bih se sjetila da bih i ja takvo nešto mogla
napraviti, il Bi mi Bog dozvao u sjećanje da sam takvo što već napravila u prošlosti. Tako bi me
sačuvao od osude bližnjega. Neshvatljivi Isusov uzvik: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! Na
križu, za vrijeme najveće agonije, vrhunac su Isusove empatije, izlaženja iz sebe i potpunog
darivanja za druge.