S.

TEŽAK – Teorija i praksa nastave hrvatskog jezika 1

BIT PREDMETA = istraživanje, prosudba i primjena načina poučavanja u predmetu koji se

zove hrvatski jezik

3 JEZGRENE SASTAVNICE PREDMETA:

1. načini poučavanja
2. hrvatski jezik kao prvi standardni idiom
3. učenici osnovnih i srednjih škola

NAČINI POUČAVANJA – ovise o gradivu i učeniku

= oni pretpostavljaju stanovitu zajedničku razinu poučavateljske kompetencije, ali je
osebujnosti gradiva umanjuju i modificiraju
= poučavanje o hrvatskom jeziku iziskuje osebujno znanje i bitno utječe na način poučavanja

NASTAVA = organizirano poučavanje u školi, izlaganje udžbenog gradiva u školskoj

ustanovi; jedinstveni odgojno-obrazovni proces, tj. intencionalno i sustavno učenje usmjereno
na porast ljudskih mogućnosti pojedinca, utemeljen na njegovoj personalizaciji

NAZIV PREDMETA:
- poučavanje hrvatskog jezika ( > ističe se praksa)
- nastava hrvatskog jezika ( > ističe se praksa)
- znanost o poučavanju hrvatskog jezika ( > nedovoljno ističe praksu)
- teorija nastave hrvatskog jezika ( > nedovoljno ističe praksu)
- metodologija nastave hrvatskog jezika ( > usmjerenost samo na metode)
- metodika nastave hrvatskog jezika (kod nas tradicionalni naziv)
- didaktika hrvatskog jezika (prelazi okvire predmeta, obuhvaća i npr. roditeljsko poučavanje)
- TEORIJA I PRAKSA NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA ( = najprihvatljiviji naziv)

NAZIV PREDMETA – HRVATSKI JEZIK

- često kroz povijest: ilirički, slavenski, srpski, srpskohrvatski, jugoslavenski, slavonski,
bosanski, dalmatinski, materinski, naš, naški itd.
- o imenu svog jezika odlučuje narod koji njime govori te je to u prvom redu političko pitanje
- od Bašćanske ploče > „hrvatski kralj“
- Vinodolski zakon > „đakon što za biskupom stoji u istoj crkvi hrvatski se zove malik, a
vlaški macarol“
- Istarski razvod > pisala su ga tri bilježnika, a „treći na hrvatskom jeziku“
- Marko Marulić > Judita ispjevana „u versih harvacki“
- brojni pisci: Dominko Zlatarić, Petar Zrinski, Pavao Štoos, Šenoa, Matoš, Nazor itd.

HRVATSKI JEZIK U RH > UDŽBENI I NASTAVNIK JEZIK = jezik koji se uči i jezik na
kojem se izvodi nastava svih školskih predmeta
- kao školski predmet, može se učiti kao materinski i kao strani jezik, a u višejezičnim
okolnostima kao prvi, drugi pa čak i treći standardni jezik učenika

OSNOVICA ZA UČENJE HRVATSKOG JEZIKA = tekstovi, ponajprije književni, a

onda scenski i filmski (zato je izučavanje književnosti, kazališne i filmske umjetnosti čvrsto
vezano s izučavanjem jezika)

1
SADRŽAJNA SLOŽENOST HRVATSKOG JEZIKA > uzrokuje raslojavanje didaktike:
1. didaktika hrvatskog jezika u užem smislu (hrvatska lingvistička didaktika)
2. didaktika književnosti
3. didaktika filma
4. didaktika scenskih umjetnosti
> može se dalje raslojavati, npr: didaktika retorike, didaktika pismenog izražavanja, didaktika
morfologije, didaktika sintakse, didaktika predmetnih područja hrvatskoj jezika u slobodnim
aktivnostima itd.

3 RAZINE U SADRŽAJNOJ SLOŽENOSTI NASTAVE:

1. razina znanstvenog teoretskog proučavanja (bit i naziv, svrha, ciljevi, zadaće, načela)
2. razina stručne primjene teoretskih spoznaja (izrada projekata, planova, programa,
udžbenika i drugih nastavnih sredstava)
3. razina praktičnog proučavanja (izvođenje svih vrsta nastavne djelatnosti)
> prvu i drugu razinu možemo nazvati didaktikom, a drugu i treću metodikom

ODGOJNI ČIMBENICI: škola i obitelj (dva najutjecajnija čimbenika), crkva, vojska, ulica,
prijatelji, tisak, radio, film, televizija, udruge, klubovi itd.

HRVATSKI UČENIK JE DVOJEZIČNIK ILI VIŠEJEZIČNIK = u smislu okomite

višejezičnosti; učenik s profesorom komunicira na standardnom jeziku, s roditeljima na
narječju, s vršnjacima na žargonu
- jezični standard često je nositelj određenog svjetonazora i morala (školskog, državnog,
režimskog)
- dijalekt može biti nositeljem obiteljskog, patrijarhalnog svjetonazora
- žargon može biti nositeljem mladenačkog, oporbenog svjetonazora, suprotstavljenog i
školskom i obiteljskom

SVRHA NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA = naučiti učenike hrvatski osjećati, hrvatski

misliti, hrvatski govoriti, hrvatski pisati i hrvatski djelovati

OSNOVNE SASTAVNICE SVRHE NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA:

1. spoznaja o biti, osnovama i značajkama hrvatskog jezika
2. svijest o potrebi učenja i njegovanja hrvatskog jezika
3. pravilna uporaba standardnog hrvatskog jezika u govorenju i pisanju

> TA SLOJEVITA SVRHA PRETPOSTAVLJA RAZLIKOVANJE, ALI I

PROŽIMANJE ČETIRIJU RAZINA:
1. NAOBRAZBENA RAZINA = postiže se stjecanjem znanja o jeziku
2. ODGOJNA RAZINA = ostvaruje se pokretanjem volje za učenje i njegovanje hrv. jezika
3. PSIHOFUNKCIJSKA RAZINA = pretpostavlja razvoj psihofizičkih funkcija (promatranje
tekstova, zapažanje jezičnih činjenica, logično zaključivanje i apstraktno mišljenje)
4. KOMUNIKACIJSKA RAZINA = obuhvaća sve oblike usmenog i pismenog priopćavanja,
jezično stvaralaštvo i umijeće stvaranja novih vrijednosti hrvatskoga jezika

TEMELJI NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA: učenik, učitelj, jezik, okolnosti

2
UČENIK = os oko koje se vrti svaka nastava; zbog učenika postoji škola, zbog učenika se
određuju predmeti, zbog učenika se u hrvatski jezik uvrštavaju određeni sadržajo
- nastava mora biti po mjeri učenika
- razred > zajednica osebujnih malih svjetova
- primjer o različitosti učenika > pripovijetka V.Kaleba „U stakleniku“; o genijalnim đacima u
Hesseovom romanu
- učenik > aktivni subjekt, učenik koji pita, raspravlja, istražuje, zahtijeva, problematizira,
surađuje s učiteljem rješavajući zadane i stvarne probleme
- učenik i učitelj se moraju izmjenjivati u ulozi aktivnog i pasivnog subjekta = dok jedan
sluša, drugi je slušan; dok jedan poučava, drugi je poučavan; dok jedan pita, drugi je pitan
- višeslojnost đačke populacije > neki učenici nemaju sklonosti ni za koje područje hrv.jezika,
neki imaju sklonosti za sva područja, nekima „ne ide“ gramatika, neki teško čitaju, neki teško
uče napamet, neki lako i rado uče napamet, neki sve brzo shvaćaju, ali i brzo zaboravljaju itd.

KOMUNIKACIJSKA SLOJEVITOST JEZIČNOG PRIOPĆAVANJA:

1. GOVORENJE
a) izravno > živa riječ (privatna javna; dijaloška, monološka)
b) simultani prijenos (telefon, videofon, radio, televizija u živo)
c) neizravni prijenos (gramofon, magentofon, kasetofon, diskete)
2. PISANJE
a) rukopisno i pismoslikarsko (pisma, plakati, natpisi, oglasi)
b) strojopisno i tiskovno (poslovna pisma, novine, časopisi, stripovi, knjige)
c) elektronsko (televizija, video, film, računalo)
3. SLUŠANJE
a) živa riječ u izravnom dodiru
b) simultano prenesena riječ (telefon, videofon, RTV emisije u živo)
c) nesimultano prenesena riječ (gramofon, film, magnetofonske vrpce, CD)
4. ČITANJE
a) rukopis (pisma, plakati, natpisi)
b) strojopis i tisak (poslovni dopisi, brzojavi, novine, knjige, stripovi)
c) natpisi na zaslonu/ekranu (tv, video, film, računalo)

TRODIJELNO RAZVRSTAVANJE GRAMATIKE:

1. imanentna (intuitivna) gramatika
2. didaktička (školska) gramatika > ima prednost u nastavi; svrha joj je učenje jezika
3. znanstvena (analitička) gramatika

TRADICIONALNA NASTAVA GRAMATIKE usredotočena je na SPOZNAJNI OBJEKT

Ona je: OBJEKTIVNA (u žarištu je objekt, predmet učenja, tj.gramatika)
KOLEKTIVNA (razred kao kolektiv; daje prednost kolektivnim nastavnim oblicima)
FORMALNA (uče se jezične forme i formule)
POJMOVNA (naučeni pojmovi su krajnji cilj)
ANALITIČKA (raščlanjuje jezični sustav)
APSTRAKTNA (učenici uče za njih čiste apstrakcije)
USMJERENA PREMA SVRSI KOJA JE VEZANA ZA STATIČKU PROŠLOST
(preuzima norme prošlog trenutka, normira prošlo jezično stanje)
- razvija DOGMAZIZAM (jezična norma kao čvrsta, nepromjenjiva, neupitna)
> osjećaj autoriteta (jezični autoriteti se ne propituju)
> pojam transcendencije i apsolutnosti (razvija se osjećaj za apsolutne vrijednosti)

3
 > osjećaj univerzalnosti i esencijalnosti (usmjerena na zajedničko, ne propituje rubnosti)
- osposobljava za JEZIČNU REPRODUKCIJU

MODERNA NASTAVA GRAMATIKE usredotočena je na SPOZNAJNI SUBJEKT.

Ona je: SUBJEKTIVNA (u žarištu je subjekt, učenik)
INDIVIDUALNA (zaokupljena potrebama svakog pojedinca)
INTUITIVNA (ne uče se samo jezične formule, već je važna intuicije i stvaralaštvo)
VITALNA (život je u pozadini učenja, gramatika čvrsto vezana sa životom)
GLOBALNA (polazi od jezika kao cjeline sustava)
KONKRETNA (učenici uče konkretne realizacije)
USMJERENA K ISHODIŠTU ZBOG BOLJEG OSIGURANJA DINAMIČNE
BUDUĆNOSTI (shvaća jezik koji je u neposrednom kretanju, rastu, mijenama)
- razvija SKEPTICIZAM (dovodi jezične norme u pitanje, provjerava ih)
> osjećaj slobode (jezična stvarnost u stalnom propitivanju)
> pojam imanentnost i relativnost (razvija se svijest o relativnosti jezičnih promjena)
> osjećaj posebnosti i egzistencijalnosti (propituju se i rubnosti u jeziku)
- osposobljava za JEZIČNO STVARALAŠTVO

PRAVOPISNA NASTAVA (ORTOGRAFIJA) = naglasak mora biti na praktičnim

vježbama, koje će biti to uspješnije što se svako pravilo bolje objasni i nauči

NASTAVA PRAVOGOVORA (ORTOEPIJA) = obuhvaća trovrsne sadržaje:

1. izgovor glasova > prvotni sadržaj ortoepske nastave; dvije razine:
a) izgovor pojedinih fonema ovisan o razlikama između učeničke imanentne i stand.gram.
b) izgovor fonema u tekstu (pogreške zbog brzine, umora, nesigurnosti, nepažnje itd.)
2. naglašavanje riječi (akcentuacija) > najteži problem pravogovorne nastave
3. intonacija rečenice > rečenična melodija, tonska linija: poteškoće tek pri čitanju i
glumljenom govorenju tuđih, nepoznatih, nedovoljno naučenih sadržaja

U NASTAVNOM PODRUČJU USMENOG I PISMENOG IZRAŽAVANJA

RAZLIKUJEMO:
1. početno čitanje i pisanje
2. čitanje
3. govorenje
4. pisanje

POČETNO ČITANJE I PISANJE = prvi korak djeteta u civilizaciju pisane riječi (A.važno
da se s početnim čitanjem i pisanjem ne preurani; B. treba uskladiti ovladavanje abecedom s
mogućnostima svakog pojedinca; C. treba izabrati dobru metodu; D. važna je elastičnost)

ČITANJE = jedan od temeljnih sadržaja nastave hrvatskog jezika

1. PREMA ČITAČU > individualno, zborno, nastavnikovo, učeničko, glumačko, recitatorsko,
čitanje po ulogama, čitanje u paru, čitanje posredstvom auditivnih i audiovizualnih sredstava

2. PREMA TEKSTU > čitanje rukopisnih, strojopisnih, tiskovnih ili elektronskih zapisa

3. MJESTO ČITANJA > razredno i izvanrazredno čitanje

4. SVRHA ČITANJA = jasno i točno primanje napisane obavijesti; razlikujemo:

LOGIČKO ČITANJE > cilj je razumijevanje poruke; to je čitanje s razumijevanjem

4
 IZRAŽAJNO ČITANJE > stavlja naglasak na doživljajnu razinu
a) INTERPRETATIVNO ČITANJE > čitač nastoji glasovno interpretirati svoje
razumijevanje i doživljaj teksta
b) STVARALAČKO ČITANJE > čitač ostvaruje ne samo svoju interpretaciju teksta,
već i svoj osjećajni naboj koji modificira i spoznajnu sastavnicu teksta
USMJERENO ČITANJE > otkrivanje spoznajno-doživljajnog aspekta teksta
a) ANALITIČKO ČITANJE > raščlanjivanjem se zapažaju i vrednuju pojedinosti
b) KRITIČKO ČITANJE > tvrdnje u tekstu se propituju
ČITANJE S KOMENTAROM > čitajući odlomak po odlomak, usmeno ili pismeno
komentira se pročitano

5. NAČIN PISANJA > dva kriterija:

a) glasnoća (čitanje na glas i čitanje u sebi)
b) nazočnost/nenazočnost čitača (neposredno i posredno čitanje)

GOVORENJE
- podjela usmenih vježbi PREMA GLAVNOM CILJU VJEŽBANJA:
1. GRAMATIČKO-PRAVOGOVORNE:
a) fonološke
b) morfološke
c) sintaktičke
d) leksičke
e) pravogovorne
2. STILSKO-KOMPOZICIJSKE:
a) razgovaranje
b) opisivanje
c) pripovijedanje
d) tumačenje
e) raspravljanje
f) upućivanje

- podjela usmenih vježbi PREMA STUPNJU IZVORNOSTI:

1. NA TUĐIM TEKSTOVIMA
> čitanje, recitiranje, govorenje napamet, usmeni diktati
2. NA VLASTITIM TEKSTOVIMA
> odgovaranje na pitanja, izlaganje vlastitih sadržaja

PODJELA PRAVOPISNIH VJEŽBI:

1. GRAFIJSKE > pisanje slova, velika i mala slova, strane riječi
2. GLASOVNE > pisanje glasova i glasovnih skupova
3. INTERPUNKCIJSKE > interpunkcije i ostali pravopisni znakovi
4. LEKSIČKE > sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi

> osnovno izvorište tema = učenik i svijet koji ga okružuje

5
NASTAVNIK HRVATSKOG JEZIKA = svatko tko izvodi nastavu hrvatskog jezika na
bilo kojem školskom stupnju, u bilo kojoj vrsti škole i bez obzira na postignutu diplomu i
zakonom određeno zvanje
- svakom je organiziranom učenju svrha osposobiti učenika da nadraste svog učitelja,
osvajajući nove prostore znanja i djelovanja
- pravi nastavnik mora omogućiti učenicima da misle svojom glavom, da se spore s njim, da
njegov nauk primaju samo ako je uvjerljivo argumentiran; učitelj mora voljeti učenika
- nastavnik ne smije biti nesigurni živčani ili senilni slabić, ali ni kruti ni nesmiljeni diktator
- učenici žele snažnu moralnu i stručnu ličnost, koja zna što hoće i to što hoće umije ostvariti
- nastavnik hrvatskog jezika ne smije se zadovoljiti samo poznavanjem svoje struke > on
mora biti iznadprosječno obaviješten o ostalim znanstvenim i umjetničkim područjima (npr.
kazalište, film, strip, slikarstvo, glazba, povijest, zemljopis itd.; a često književni i
lingvodidaktički tekstovi zadiru u npr. sportske, biološke, filozofske i druge teme pa nastavnik
mora biti obaviješten i o njima)
- također, nije dovoljna samo teoretska kompetencija > učitelj mora biti uzor u govorenju i
pisanju hrvatskim standardnim jezikom
- nastavnik = čovjek snažne osobnosti, prijatelj, stručnjak, stvaralac

OKOLNOSTI
a) ZEMLJOPISNE > ne zadiru samo u organizaciju, nego i u sadržaje školovanja (ovisno
nalazi li se škola u ravnici, u brdskom kraju, u planinama, na otoku i sl.; važna i udaljenost
učenika do škole, način putovanja do škole i sl.)
b) POVIJESNO-POLITIČKE > totalitarni ili demokratski režim; unitarne, federativne ili
konfederativne države; učenici mogu biti u dijaspori, mogu biti u višejezičnim sredinama itd.
c) DRUŠTVENO-GOSPODARSKE > gradska ili seoska sredina, industrijski ili
poljoprivredni kraj, gusto ili rijetko naseljen kraj itd.
- s ovim okolnostima u uskoj je vezi:
1. arhitektura školskih prostora (postoji li dvorana za svečanosti, filmske projekcije itd.)
2. didaktička opremljenost škole (knjižnica, projektori, TV itd.)
d) KULTUROLOŠKE > povezane s prethodnima; važno je poznavati kulturnu klimu kraja u
kojem djeluje škola; o kulturološkom okružju škole morali bi voditi računa ne samo
nastavnici, nego i opći nastavni planovi i programi, autori priručnika za nastavnike i učenike

NAČELO OPĆE NAOBRAZBENE I STRUČNE USMJERENOSTI = nastava hrvatskog

jezika u osnovnoj i srednjoj školi izvodi se na razini opće naobrazbe. Učenici se
osposobljavaju za one sadržaje i načinje uporabe hrvatskog jezika koji su korisni svakom
hrvatskom građaninu bez obzira na zvanje i poslove koje obavlja. U srednjim strukovnim
školama ovo se načelo prilagođuje zahtjevu da se opća jezična naobrazba usmjeri prema
potrebama izabrane struke.

NAČELO ZNANSTVENOSTI = nastava hrvatskog jezika temelji se na znanstvenim

postignućima nauka o hrvatskom jeziku i svih znanstvenih grana važnih za ovu nastavu (npr.
komunikologije, informatike, lingvistike, psihologije, pedagogije, sociologije, povijesti, nauka
o filmu, kazalištu itd.).
Dvije poteškoće u primjeni ovog načela u nastavi:
1.didaktička > nastavnikova težnja da apstrakciju što više približi učeniku katkad dovodi do
pojednostavljivanja koje se može izroditi čak i u izdaju znanstvene istine
2. lingvistička > najnovije ne mora uvijek biti i najbolje za nastavu; u prihvaćanju
jezikoslovnih novosti mjerilom nam moraju biti učeničke mogućnosti i potrebe

6
NAČELO ODGOJNOSTI =nastava hrvatskog jezika mora biti mnogostruko odgojna. Uz
ljubav prema jeziku koji uči i svijest o potrebi jezične kulture, učenik mora steći i navike
jezične snošljivosti, tj. poštivanje tuđih jezika, narječja, idioma.

NAČELO STVARALAŠTVA = nastava hrvatskog jezika mora biti stvaralačka kako za

učenika tako i za nastavnika. Kad god je to moguće, učenik neka sam istražuje i otkriva neke
jezične pojave i zakonitosti, a nastavnik ga mora uvoditi u jezično stvaralaštvo. Svojim
stvaralačkim postupcima učitelj je ujedno poticaj i uzor učenicima u njihovim stvaralačkim
pokušajima.
- u jezičnom stvaralaštvu učenika razlikujemo:
a) stupanj reprodukcije (zapažanje i shvaćanje gramatičke pojave te praktična primjena na
razini reprodukcije)
b) stupanj produkcije (stvaralačko traženje i pronalaženje novog)
c) stupanj stvaralačke primjene jezičnog otkrića

NAČELO KNJIŽEVNOG JEZIKA = temelj predmeta koji se zove hrvatski jezik jest
zajednički jezik svih Hrvata, tj. književni ili standardni hrvatski jezik. Učenici se postupno
osposobljavaju za komuniciranje tim jezikom učeći gramatiku, pravopis, stilistiku i rječnik,
vježbajući se u usmenom i pismenom izražavanju na tom jeziku.

NAČELO ZAVIČAJNOSTI = to je dopuna načelu knjiženog jezika. Polazi od zahtjeva da

se u nastavi književnog jezika iskoristi učenička imanentna gramatika, što najčešće znači
gramatički sustav zavičajnog narječja koji se više ili manje ne podudara sa sustavom
standardnog jezika.

NAČELO MEĐUOVISNOSTI NASTAVNIH PODRUČJA = nastavni predmet hrvatski

jezik obuhvaća više područja: gramatiku, pravopis, pravogovor, rječnik, stilistiku,
književnost, film, kazalište itd. Hrvatska riječ bitna je sastavnica svih tih područja pa se to
mora odraziti i u organizaciji nastavnih procesa – moraju postojati zasebni sati gramatike,
književnosti, filma, govornih vježbi itd., ali i oni sati u kojima se ta područja povezuju i
isprepliću.

NAČELO RAZLIKOVANJA I POVEZIVANJA JEZIČNIH RAZINA = jezičnom

analizom učeniku valja omogućiti razlikovanje jezičnih razina, ali tako da on zapazi i njihovu
međuovisnost, uzajamnu povezanost u jezičnom komuniciranju. To je moguće tek kad učenik
stekne osnovne spoznaje o jeziku koje ga osposobljavaju za takvo razinsko promišljanje
jezika. Ozbiljnije provođenje ovog načela počinje uglavnom u 5.razredu OŠ.

NAČELO OBAVIJESNE I ESTETSKE FUNKCIONALNOSTI = jezične činjenice valja

spoznavati i u njihovu obavijesnom i u estetskom funkcioniranju. To znači da se svaka jezična
pojava mora promatrati i na planu sadržaja i na planu izraza, u uzajamnosti fonoloških,
morfoloških itd. razina, u njihovu funkcioniranju u govorenom ili pisanom tekstu.

NAČELO TEKSTA = nastava polazi od teksta i tekstu se vraća jer joj je stvaranje uspješnih
govorenih i pisanih tekstova napokon i svrha. Tekst je lingvističko-didaktička osnovica za
razmišljanje o jeziku, za proučavanje jezika, za stvaralačku primjenu jezičnog znanja.
- LINGVODIDAKTIČKI PREDLOŽAK = tekst koji nam služi za potrebe nastave hrvatskog
jezika; izvor može biti sve što učenik sluša, čita, govori, piše
- učitelj ga može pronaći: u udžbenicima, priručnicima, vježbenicama, novinama, TV-u itd.

7
- prema ciljnoj usmjerenosti, lingvodidaktički predlošci mogu biti:
a) polazni tekstovi (na njima se prvi put zapažaju jezične činjenice)
b) vježbeni tekstovi (utvrđuje se primjena već stečenog znanja)
c) provjerbeni tekstovi (provjerava se stečeno znanje)
- lingvodidačktički predlošci trebaju biti: cjeloviti, zasićeni činjenicama koje se uče,
prilagođeni učenicima i zadaćama koje se trebaju ostvariti, prirodni (logični i pravilni), kratki

NAČELO SADRŽAJNE, TEKSTOVNE I STILSKE RAZNOVRSNOSTI = učenik mora

upoznavati hrvatski jezik na raznovrsnim sadržajima, tekstovima i funkcionalnim stilovima.
Biranje jezičnih izvora s raznovrsnim sadržajima važno je iz dvaju razloga:
1. radi stjecanja raznovrsnijeg jezičnog blaga, bogaćenja rječnika na svim područjima
2. radi djelotvornijeg poticanja i podržavanja učeničkih interesa za hrvatski jezik, jezičnu
naobrazbu i nastavu uopće

NAČELO SADRŽAJNE KOMPETENCIJE = učenici se moraju okušati u govorenju i

pisanju standardnim jezikom na sadržajima koji su im poznati, bliski, zanimljivi i korisni. Ne
može podloga usmenoj ili pisanoj vježbi biti neki sadržaj o kojem učenik ništa ili gotovo ništa
ne zna.

NAČELO PROSUDBE = učenike valja osposobljavati za vrijednosnu prosudbu svakoga

teksta, na obavijesnoj, misaonoj, osjećajnoj, estetskoj, gramatičkoj, stilskoj, pravopisnoj
razini. Tu sposobnost stječu u svim nastavnim područjima hrvatskog jezika, a napose u
nastavi književnosti i stvaralačkog izražavanja.

NAČELO DEMOKRATIČNOSTI = svakom učeniku treba dati jednaku priliku da nauči

hrvatski književni jezik, da ga spozna i njime praktički ovlada. Nastavnik treba promišljeno
iskorištavati nastavne oblike i metodičke postupke te raspoloživo vrijeme rasporediti u korist
svima.

NAČELO SUSTAVNOSTI I NESUSTAVNOSTI = nastava hrvatskog jezika izvodi se s

jezikoslovnog stajališta sustavno i nesustavno. Sustavno se primjerice uči morfologija u 5. i 6.
razredu OŠ te sve gramatičko gradivo u srednjoj školi. Nesustavno se uči fonetika i fonologija
u OŠ.

NAČELO EKONOMIČNOSTI I SELEKTIVNOSTI = u nastavi gramatike valja iskoristiti

raspoloživo vrijeme ekonomično kako bi se ciljevi nastave optimalno ostvarili. Također,
nastavnik mora „probrati“ gramatičko gradivo u skladu s mogućnostima i potrebama učenika
te odrediti koje jezične činjenice zahtijevaju više vremena, koje manje, a koje može slobodno
izostaviti.

NAČELO INDUKCIJE I DEDUKCIJE = ponekad se u nastavi kreće od zapažanje

konkretnih pojava do njihovog uopćavanja (indukcija), a katkad je obratno – nauči se neko
pravilo pa se zatim traže konkretni primjeri (dedukcija). Težak deduktivni put preporučuje
samo onda kad za to postoje uvjeti: mogućnost motivacije učenika za takav rad i njegova
sposobnost da razumije ishodišnu definiciju, pravilo ili tezu.
- indukcija ima 2 važne prednosti:
a) psihološku > učenik ne mora vjerovati autoritetu onoga tko postavlja definiciju ili tezu
b) metodološku > otkrivajući pravilo na nizu primjera, učenik se ujedno osposobljava za
istraživački rad

8
NAČELO PRIMJERENOSTI I AKCELERACIJE = nastava gramatike mora biti
prilagođena svakom učeniku s obzirom na njegovu dob, jezičnu i socijalnu pripadnost,
vrijeme i kraj u kojem živi, znanje, umnu razvijenost i specifične sposobnosti. Da se ne bi
usporio učenički razvoj tražeći načine da učenik što lakše dođe do novih spoznaja, didaktičari
načelu primjerenosti pridružuju i načelo akceleracije, zahtijevajući tako da se učeniku daju i
teži zadaci koji će aktivirati unutarnje skrivene snage i baš tim aktiviranjem pospješiti njegovo
sazrijevanje.

NAČELO ANALIZE I SINTEZE = spoznaje o hrvatskom jeziku učenici stječu analitičkim i

sintetičkim postupcima. U prednosti su sintaktičko-analitički pristupi: sintaktičko promatranje
tekstove cjeline, zatim raščlanjivanje cjeline na strukturne sastavnice, otkrivanje značenja i
funkcija odabranih jezičnih činjenica, pa sintetičko uopćavanje analizom stečenih spoznaja.
Učitelj mora i učenike osposobljavati za analizu i sintezu, ne samo dajući im primjer vlastitim
radom, nego i vježbama u kojima će se oni osposobljavati jednako za raščlanjivanje kao i za
sažimanje.

NAČELO ZORNOSTI = nastava hrvatskog jezika mora biti zorna. Kako se jezik ostvaruje
na dvjema razinama – pisani na vidljivoj, govoreni na slušnoj razini, tako i načelo zornosti
mora obuhvatiti i vizualnu i auditivnu stvarnost.

NAČELO ZANIMLJIVOSTI = za učenje gramatike učenike treba motivirati. Da bi se to

postiglo, gramatičku nastavu valja učiniti zanimljivom. To se može postići različitim
načinima i sredstvima:
1. izborom zanimljivog lingvometodičkog predloška
2. pronalaženjem aktualnih jezičnih pitanja zbog motivacije za obradu određenog gradiva
3. spretnim kombiniranjem različitih metodičkih postupaka
4. izbjegavanjem metodičke stereotipije
5. iskorištavanjem likovnog i grafičkog didaktičkog materijala
6. upotrebom različitih audiovizualnih sredstava
7. organizacijom jezičnih natjecanja i igara (zagonetke, gramatički domino, loto, kviz, karte)

NASTAVNI SUSTAVI:
1. DOGMATSKO-REPRODUKTIVNI SUSTAV = proistječe iz tradicionalnog shvaćanja
uloge lingvista koji prosuđuje slaganje jezičnih izraza s normom pa izraze ocijenjene kao
pravilne klasificira, opisuje i propisuje. Analogno tomu i nastavnik prosuđuje, ispravlja i
klasificira jezičnu proizvodnju učenika prema formalnim gramatičkim pravilima. U toj se
nastavi preferira dedukcija, zapamćivanje definicija, pravila i paradigma, metode diktiranja,
učenje napamet i katehetičkog razgovora.

2. ANALITIČKO-EKSPLIKATIVNI SUSTAV = učenika stavlja u povoljniji položaj jer ga

potiče da proučavanjem teksta analitički otkriva gramatičke pojave na razini književne norme.
Uz heuristički razgovor, tu se afirmira indukcija, samostalno izvođenje definicija, pravila i
paradigma te tekstovna analiza. U razvoju ovog sustava očituju se dvije etape: starija koja
inzistira na književnojezičnoj normi, i novija koja uključuje cjelokupnu učenikovu govornu
praksu (dijalekatsku, žargonsku, standardnu).

3. PROBLEMSKO-STVARALAČKI SUSTAV = temelji se na načelu stvaralaštva. Učenik

u jezičnoj nastavio treba nastupiti u ulozi istraživača pred kojeg se postavljaju određeni
jezični problemi (dileme, pitanja, poteškoće). Učenik promatra gramatičke činjenice,

9
uspoređuje ih, analizira, ocjenjuje njihova posebna obilježja, uopćuje i sintetizira spoznate
istine. Najčešći oblici gramatičke problemske nastave su:
a) PROMATRANJE POJEDINIH GRAMATIČKIH ČINJENICA > cilj je osposobljavanje
učenika za samostalnu analizu jezičnog materijala kako bi umjeli zapaziti jednu
činjenicu među drugima, razlikovati je od drugih i na temelju toga stjecati nove
spoznaje, otkrivati nove jezične zakonitosti
b) RJEŠAVANJE GRAMATIČKIH ZADAĆA > tako se razvija gramatičko mišljenje
učenika; npr. traženje umanjenica u priči „Objed“ Z. Baloga
c) ISPRAVLJANJE JEZIČNIH POGREŠAKA > cilj je osposobljavanje učenika da
razlikuju književnojezične od neknjiževnojezičnih, usustavljene od neusustavljenih
gramatičkih pojava i da mogu identificirati jezičnu koherentnost teksta
d) ŠKOLSKI JEZIČNI POKUS > to je viši oblik samostalne istraživačke djelatnosti koji
najvećim dijelom usmjeruje učenika na jezične probleme te razvija sposobnosti
lingvističkog mišljenja i zamišljanja
- POKUSI ZVUČNOSTI (ispituje se kako i koliko zvučna komponenta utječe na
sadržaj obavijesti i kako se auditivni jezik prenosi u grafičko-vizualni; slušajući
govoreni tekst, učenici ustanovljuju intonaciju, funkciju stanke, naglaske itd.)
- POKUSI PREMJEŠTANJA (ispituje se koliko se poredak pojedinih znakova ili
znakovnih skupova može promijeniti, a da se ne promijeni sadržaj, odnosno koliko
utječe na značenje takvo premještanje fonema ili slogova u riječi, riječi u rečenici,
rečeničnih članova u rečenici itd.)
- POKUSI ZAMJENE (ispituje se može li se pojedini znak ili znakovni skup zamijeniti
drugim, a da se ne mijenja značenje ili koliko se značenje takvom zamjenom mijenja;
to može biti zamjena fonema ili slogova, morfema, sintagmi, rečenice itd.)
- POKUSI PREOBLIKE (ispituje se odnos sintaktičkih mogućnosti i sadržaja; mogu
biti takvi da se ne mijenjaju sintaktički odnosi, nego samo značenje, ili takvi da se ne
mijenja značenje, ali se mijenja sintaktički odnos)
e) STVARANJE TEKSTOVNIH JEDINICA PREMA ZADANOM GRAMATIČKOM
UZORKU > učenici izravno povezuju svoju jezičnu teoriju i praksu stavljajući se u
položaj pisca ili govornika koji svoje teoretsko gramatičko znanje iskorištava u
jezičnom stvaralaštvu

4. LINGVISTIČKO-KOMUNIKACIJSKI SUSTAV = nastoji uskladiti lingvističku

naobrazbu s učeničkim komunikacijskim potrebama. Gramatičko, pravopisno, rječničko i
stilističko gradivo povezuje se , isprepliće i prožima s teorijom sastavljanja te praktičnim
usmenim i pismenim vježbama.

PROGRAMSKE VRSTE NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA:

1. OBVEZNA NASTAVA = projektira se za obvezne školske stupnjeve i za osnovne
programe različitih srednjih škola
- u OŠ > temelj obvezatnog programa čine sadržaji koji osposobljavaju učenika za uspješnu
komunikaciju na hrvatskom standardnom jeziku u nastavi i u drugim životnim okolnostima
gdje se od učenika zahtijeva uporaba standardnog jezika; jezikoslovni sadržaji ulaze u
obvezatni program onoliko koliko je nužno za uspješno ovladavanje usmenom i pismenom
književnojezičnom komunikacijom, za osnovno znanje o biti i funkciji jezika
- u SŠ > glavni kriterij za izbor temeljnih obvezatnih sadržaja je svrha nastave u određenom
tipu škole:
a) u gimnazijama i sličnim učilištima moraju obuhvatiti sadržaje iz jezika i književnosti
koji će završenom srednjoškolcu pružiti visok stupanj jezične kulture na praktičnoj i

10
 teoretskoj razini
b) programi strukovnih škola moraju usavršiti jezičnu naobrazbu stečenu u OŠ i
dopuniti je sadržajima specifičnima za jezičnu komunikaciju u strukovnim djelatnostima

2. DOPUNSKA NASTAVA = organizira se u OŠ da bi se i slabijim učenicima omogućio

napredak u skladu s njihovim sposobnostima; program za dopunsku nastavu izgrađuje
nastavnik prema potrebama pojedinca; to ne mora uvijek biti individualizirana nastava, iako je
u ovakvoj nastavi načelo individualizacije uvijek na prvom mjestu; nastavnik može grupirati
učenike prema njihovim potrebama (dopunska nastava čitanja/pisanja/govorenja/gramatike)

3. IZBORNA NASTAVA = uz obvezatne sadržaje škola na svakom stupnju može ponuditi i

više različitih programskih sadržaja između kojih učenik bira jedan ili više njih, prema tome
kako je u programu dotične škole propisano; učenik može birati ponuđeni predmet u cjelini ili
pak samo određeno područje iz nastavnih predmeta; kada ga se odabere, izborni predmet
postaje obvezatan za cijelu školsku godinu

4. SLOBODNA NASTAVA = ako škola za to ima uvjete, učenik može birati jedan ili više
predmeta koji nisu propisani školskim programom; to obično čine darovitiji i ambiciozniji
učenici; njima valja omogućiti naobrazbu adekvatnu njihovu daru i želji; slobodnu nastavu
učenik može i prekinuti kad ustanovi da ga preopterećuje, da prelazi njegova očekivanja i
mogućnosti (to može biti npr. fonetika, morfologija, sintaksa, dijalektologija itd; ili se
program može suziti na posebne teme kao što su: izabrani govor, govor Hrvata izvan
domovine, jezik odabranog pisca, jezik pojedinog djela itd.)

Izborna i slobodna nastava mogu se organizirati:

a) kao redovita nastava u okviru normalne školske satnice
b) kao tečajna nastava s različitim trajanjem (tjedan dana, dva tjedna, mjesec dana,
tromjesečje itd.)
- posebna vrsta tečajne nastave je RADIONIČKI RAD > pretežito usmjeren na praktično
stvaralaštvo, to su: KNJIŽEVNA, STILISTIČKA, DIJALEKTOLOIŠKA, FILMSKA itd.

5. UČENIČKE SLOBODNE (IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI) = one uistinu moraju

biti slobodne; učenik slobodno bira aktivnost kojom će se baviti u školi ili izvan nje; ni
učitelja ne bi trebalo siliti da vodi onu učeničku izvannastavnu aktivnost za koju sam nema
sklonosti; to mogu biti različite književne, jezikoslovne, recitatorske, dramske, novinarske,
filmske i srodne družine, sekcije, klubovi, društva, radionice; te se aktivnosti mogu
organizirati u školi ili izvan škole
- mladi filolozi, članovi JEZIKOSLOVNE ili FILOLOŠKE DRUŽINE, svoju djelatnost
obavljaju najčešće kao: redovite sastanke, jezikosl.čajanke, filološke šetnje, jez.tribine itd.
- KNJIŽEVNA ili LITERARNA DRUŽINA > temeljni sadržaj rada je proučavanje
književnosti i vlastito književno stvaralaštvo
- NOVINARSKA DRUŽINA > ne bi smjeli zanemariti novinarske djelatnosti na području
jezika: a) proučavanje jezika i stila u novinarstvu i publicistici
b) lektura i korektura tekstova koje objavljuju u novinama, letcima, plakatima itd.
c) pisanje o jeziku
- RECITATORSKE i DRAMSKE DRUŽINE > neizostavan sadržaj rada je proučavanje
govornih vrednota (i praktično i teoretski – artikulacija glasova, akcentuacija, intonacija)
- FILMSKE, TELEVIZIJSKE i RADIJSKE DRUŽINA > također moraju uključiti jezik u
svoje radne sadržaje (riječ u filmu kao izražajno sredstvo, riječ na televiziji, riječ u
radioemisiji)

11
NASTAVNI OBLICI: frontalni rad, grupni (skupinski) rad, individualni rad (samostalni rad
s udžbenikom, nastavni listići, anketni upitnici, algoritmizacija, programirana nastava itd.)

FRONTALNI RAD = i danas prevladava unatoč prilično raširenom mišljenju da ima mnogo
nedostataka; on je ekonomičniji i jeftiniji od individualnog i grupnog rada (koji zahtijevaju
mnogo više vremena i sredstava)
- stvarne prednosti ove nastave:
1. učenici nastupaju kao veći kolektiv i stječu prve navike ponašanja u zajedničkom radu
2. učenici stječu isto znanje, na istoj razini i na iste načine
3. nastavnik ima više mogućnosti za izmjenu različitih metodičkih postupaka (kreativnost)
4. pojedinci lakše spoznavaju svoje domete i sposobnosti (usporedba s drugima)
5. lakše se razvija kolektivni natjecateljski duh
6. komunicirajući neposredno s cijelim razredom, učitelj djeluje snažnije na učenike
7. razvijaju se oblici heurističkog razgovora u kojima pojedinac komunicira s velikim
brojem različitih sugovornika
8. osobito pogoduje metodi usmenog izlaganja
- kreativan nastavnik znat će kako nedostatke frontalnog rada ublažiti pa i poništiti, spretnim
uključivanjem elemenata grupnog i individualnog rada

GRUPNI ili SKUPINSKI RAD = prikladan je za rješavanje jednostavnijih zadaća u bilo

kojoj fazi nastavnog procesa, i to osobito onih zadaća gdje se mora iskoristiti što veći broj
jezičnih činjenica (rad u grupi ima prednost kad se traži visoki kvantitet, a odvojeni
pojedinačni rad je vredniji kad se traži visoki kvalitet rada)
- npr. učenicima se može ponuditi tekst zasićenim padežima, a zatim svaka grupa traži
imenice u određenom padežu (prva N i V, druga G, treća D i L i sl.)
- TANDEMSKI OBLIK RADA = rad u parovima; pogodan za rješavanje sličnih zadaća
- mnogo više prilike za grupni rad pružaju slobodne aktivnosti

INDIVIDUALNI RAD = u novije se vrijeme često ističe kao moderni nastavni oblik koji
najbolje uklanja učenički pasivizam tradicionalne škole i optimalno pomaže da se mladi
razvijaju kao stvaralačke ličnosti; problem je u tome kako motivirati i osposobiti učenika za
istinsku i svrsishodnu aktivnost u individualnoj nastavi; osim toga, za individualni rad traži se
mnogo više nastavnikova rada, suvremeno opremljenog prostora, nastavnih sredstava i
didaktičkog materijala
- da bi se izbjegli nedostaci individualnog rada, treba:
1. procijeniti je li individualni rad najuspješniji način usvajanja novog gramatičkog
gradiva za većinu učenika
2. motivirati učenike i dobro ih uputiti što i kako trebaju raditi
3. dozirati gradivo za svakog pojedinca prema njegovim mogućnostima
- u nastavi gramatike mogu se primijeniti različiti tipovi individualnog rada: rad s
udžbenikom, rad s nastavnim listićima, ispunjavanje anketnih upitnika, rješavanje zadataka
objektivnog tipa responderom i bez njega, rješavanje tekstova, algoritmizacija, programirana
nastava itd.

SAMOSTALNI RAD S UDŽBENIKOM = može se upotrijebiti:

1. djelomično
a) učenik se služi samo polaznim tekstom i metodičkim postupkom promatranja
jezične pojave, otkrivanja njezina obilježja i uopćavanja
b) učenik iskorištava samo vježbe i zadatke iz udžbenika
2. potpuno

12
 a) na nastavnom satu (učenik samostalno obrađuje cijelu udžbeničku jedinicu)
b) izvan nastavnog sata

NASTAVNI LISTIĆI = mogu se često i uspješno iskorištavati u nastavi jezika; u našoj se

nastavi najviše afirmirao kao metodički element iskoristiv u pojedinim odsječcima nastavnog
procesa, no nastavnik može na temelju nastavnog listića organizirati i cijelu etapu obrade
novog gradiva

ALGORITAM = u suvremenoj metodici sve se više afirmira kao jedan od najuspješnijih

načina individualne nastave; to je skup gramatičkih simbola i postupaka potrebnih za rješenje
bilo kojeg gramatičkog zadatka ili problema pomoću određenih gramatičkih operacija točno
utvrđenim redom; u gramatičkoj algoritmizaciji mogu biti zastupljene sve misaone operacije,
a naročito: analiza, sinteza, argumentacija, indukcija, dedukcija, eliminacija, komparacija,
supstitucija, transformacija itd. (zato je algoritmizacija korisna i za razvijanje mišljenja)

PROGRAMIRANA NASTAVA = programirana tema naziva se SEKVENCIJOM, a svaka

se programirana sekvencija sastoji od niza članaka koji sadrže:
1. obavijest (o nekoj gramatičkoj činjenici)
2. zadatak
3. operaciju (rješavanje zadatka)
4. povratnu obavijest (o pravilnom rješenju zadatka)
- programirana nastava jedan je od vrlo uspješnih načina učenja, ali ima i nedostataka: učenik
već mora imati razvijene navike intelektualnog rada, mora biti motiviran za taj rad i upućen u
tehniku rada s programskim sekvencijama, najčešće daje prednost dedukciji
- može biti veoma korisna, atraktivna i funkcionalna ako se organizira pomoću brojnih
nastavnih sredstava (magnetofonske vrpce, dijapozitivi, grafoprozirnice, gramofonske ploče),
a osobito u elektronskoj učionici
- primjer: programirana nastava priređena i ostvarena u elektronskoj čionici Pedagoške
akademije u Zagrebu (subjekt i predikat u 3.razredu OŠ)

IZVORI NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA

- bitan je izvor samo HRVATSKI JEZIK u svim svojim pojavnostima i funkcijama = jedini
izvori nastave bilo kojeg jezika jesu tekstovi stvoreni na tom jeziku
- ti izvori, prema tekstovnim nositeljima, dijele se na:
1. živa riječ učitelja, učenika i svih neposrednih činitelja u nastavi
2. usmena riječ prenesena bilo kojim sredstvom
3. pisana riječ predstavljena različitim načinima

AUDITIVNI (ČUJNI) IZVORI:

1. živa riječ nastavnika, učenika i drugih sudionika u nastavi
2. radioprijenos, radiosnimke i druge audiosnimke
> prilagodljivost radija osobito su iskoristili nastavnici u Domovinskom ratu
> kao izvor znanja, radio se pojavljuje u 3 vida:
a) kao obrazovni program, više ili manje prilagođen konkretnim NPiP-ima
b) kao obrazovni program namijenjen neškolskom općinstvu
c) kao opći program, usmjeren prema različitim temama i slušateljima
> manjkavosti: prenatrpanost činjenicama, prebrzo govorenje, preduge rečenice, pretjerana
upotreba tuđica i nepotrebnog međunarodnog nazivlja, nepotrebno ili pak nedovoljno
obraćanje slušateljstvu

13
VIZUALNI (VIDNI) IZVORI:
1. pisani tekstovi – 3 glavna skupa:
a) rukopisni (mogu biti predstavljeni kao: izvornici, zapisi na školskim pločama, zapisi u
učeničkim bilježnicama, kao različite kopije)
b) strojopisni (učenički, nastavnički, izvanškolski, arhivski – umnoženi ili prvi primjerci)
c) tiskani (udžbenici, priručnici, pomoćna didaktička literatura, znanstvena i srtučna
literatura, ostalo)
2. tekstovi prikazani ekranom
a) tekstovi na grafoprozirnicama
b) tekstovi iz tiskovina
c) tekstovi snimljeni na dijapozitive
d) tekstovi s disketa (CD i sl.)
3. crteži, slike, fotografije, modeli, živa i neživa priroda (s tekstom ili bez teksta)
a) likovni izvori = crteži, slike, fotografije, stripovi, kipići i dr.
b) predmetni izvori = različiti modeli predmeti

AUDIOVIZUALNI (ČUJNO-VIDNI) IZVORI:

1. čujna riječ u vidljivu okružju
2. zvučni film
3. televizija
4. video
5. računalo sa zvučnim programom

NASTAVNE METODE (METODSKE VRSTE) KOJE SE ODREĐUJU PREMA

NASTAVNIČKO-UČENIČKOM ODNOSU I NA NJIHOVOJ UZAJAMNOJ
DJELATNOSTI:
1. metode usmenog izlaganja (monološke metode)
2. metode razgovora (dijaloške metode)
3. metode čitanja (tekstovne metode)
4. metode pisanja (grafijske metode)
5. metode crtanja (likovne metode)
6. metode pokazivanja (demonstracijske metode)
7. metode fizičkog rada (prakseološke metode)
- ovamo se mogu dodati i METODE PROMATRANJA, SLUŠANJA, RAZMIŠLJANJA i
MAŠTANJA > no zapravo su one nazočne na ovaj ili onaj način u svakom nastavnom
procesu

UDŽBENI DIKTAT = zamjenjuje udžbenik; učitelj izdiktira gradivo koje učenici moraju
naučiti; ovo je diktat iz nužde, iznimka

VJEŽBENI i PROVJERBENI DIKTATI = mnogo češći; za vježbu i provjeru služe:

1. ISTRAŽIVAČKI (SONDAŽNI) DIKAT > npr. kad nastavnik dođe u novu školu, u novi
razred, provjerava pravopisnu pismenost učenika (ili npr. na početku novog polugodišta)
2. NADZORNI (KONTROLNI) DIKTAT > poučavajući učenike o pravopisu, nastavnik
stalno nadzire domete njihovih spoznaja i sposobnosti da nove spoznaje praktično primijene
3. IZBORNI DIKTAT > učenici ne piše sve ono što nastavnik diktira, nego samo izabiru ono
što im nastavnik zada (npr. riječi sa Č i Ć)
4. STVARALAČKI DIKTAT > ono što nastavnik diktira učenici nadopunjuju određenim
riječima (npr. nastavnik čita sve imenice u N, a učenici trebaju napisati u pravom padežu)

14
 - varijante stvaralačkog diktata prema Rosandiću:
a) diktat po ključnim riječima
b) diktat po slici
5. SAMODIKTAT (AUTODIKTAT) > učenik diktira sam sebi, piše napamet naučene
tekstove (izrazito pravopisna vježba, korisna za dogovorni dio pravila – npr. veliko slovo)
6. DIKTAT SA SPRJEČAVANJEM POGREŠAKA > izrazito vježbenog karaktera; učitelj s
učenicima ponovi pravilo, postavi neki plakat ili možda dopustiti učenicima i uporabu
pravopisnih priručnika kod pisanja diktata
7. PROUČENI DIKTAT > učenici prije diktiranja prouče cijeli diktatni tekst
8. OBJAŠNJENI DIKTAT > piše se nakon vježbu u kojoj se objašnjavaju svi oni pravopisni
problemi na kojima će biti težište diktata
9. DIKTAT S OBRAZLOŽENJEM > od učenike traži da obrazlaže zašto je u diktatu nešto
napisao na neki način, a ne drugačije
10. SLOBODNI DIKTAT > nastavnik čita tekst, a učenici ne zapisuju sve, nego samo ono što
je bitno (otprilike kao na predavanjima)

NASTAVNI PLAN = školski dokument u kojem se u obliku tablice propisuju odgojno-

obrazovna područja, odnosno nastavni predmeti koji će se proučavati u određenoj školi, zatim
redoslijed proučavanja tih područja ili predmeta po razredima ili semestrima te tjedni broj sati
za pojedino područje ili predmet

NASTAVNI PROGRAM = školski dokument kojim se propisuje opseg, dubina i redoslijed

nastavnih sadržaja u pojedinom nastavnom predmetu; nastavni program je konkretizacija
nastavnog programa

> programe i globalne planove propisuju prosvjetne vlasti ili školske ustanove, a izvedbene
planove (godišnje, mjesečne, tjedne ili dnevne) izrađuju nastavnički stručni aktiv ili svaki
nastavnik za svoj predmet

KURIKULUM = plan za sastavljanje i odvijanje nastavnih jedinica; takav plan mora

sadržavati i iskaze o ciljevima učenja, organizaciji i kontroli učenja te ostvarivanja učenja
- razvijanje kurikula odvija se u 3 međusobno ovisna procesa: u planiranju, organizaciji i
kontroli učenja
- kurikul je širi pojam od školskog dokumenta = obuhvaća globalne teoretske postavke o svrsi
školovanja uopće, zatim o izobrazbenim ciljevima pojedinih vrsta školovanja i napokon o
svrsishodnoj organizaciji nastave svakog pojedinog nastavnog predmeta

PROJEKTIRANJE = programiranje + planiranje

Tvorci kurikuluma projektirajući nastavu hrvatskog jezika moraju imati u vidu:

a) svrhu nastave hrvatskog jezika u cjelini i na svakom pojedinom obrazovnom stupnju
b) osebujnosti hrvatskog jezika i njihov odraz na govornu komunikaciju kako u pojedinim
krajevima tako i u pojedinim strukama
c) mogućnosti učenika s obzirom na dob i govorne navike
- projektiranje obuhvaća barem dva projekta:
a) plan i program hrvatskog jezika u OŠ
b) plan i program hrvatskog jezika u SŠ
- za oba ta stupnja trebalo bi načiniti više projekata: obavezni, dupunski i dodatni NPiP

15
Nastavnih hrvatskog jezika izrađuje planove svoje nastave na dvjema razinama:
a) godišnji plan za svaki razred i svaki razredni odjel
b) plan nastave za obradu svake nastavne jedinice

NASTAVNA JEDINICA = obuhvaća proces kojim se stječu programom predviđene

spoznaje o određenoj jezičnoj činjenici ili određeni stupanj sposobnosti uporabe neke jezične
činjenice
- nastavna jedinica može obuhvatiti jedan od triju naobrazbenih stupnjeva:
1. stjecanje novih spoznaja o jezičnoj činjenici (tzv. obrada novog gradiva)
2. utvrđivanje stečenih spoznaja ili ponavljanje znanja o već proučenom gradivu
3. provjera stečenih spoznaja i sposobnosti njihove primjene u praksi
> i na tim stupnjevima mogu se razlikovati 3 razine:
a) razina prepoznavanja (nije najmanje zahtjevna; učenik treba naučiti i shvatiti
osnovno značenje neke jezične pojave)
b) razina reprodukcije (pretpostavlja učenikovu sposobnost da stečenu spoznaju
verbalno reproducira)
c) razina primjene (2 razine: reproduktivna /učenik mora znati rješavati jezične
zadatke, oslanjajući se na proučene uzorke/ i produktivna /sposobnost učenika da,
preoblikujući rečenicu ili rečenične članove, stvara vlastiti tekst/)

USTROJ NASTAVNOG PROCESA (TEMELJNI STUPNJEVI):

1. priprava
2. istraživanje jezične činjenice
3. provjera stečenih spoznaja

PROBLEMSKA NASTAVA – PREMA ROSANDIĆU IMA 6 FAZA:

1. stvaranje uvjeta za nastajanje problemske situacije
2. formuliranje problema
3. traženje načina za rješavanje problema
4. formuliranje različitih hipoteza
5. kolektivno ili individualno rješavanje problema, provjeravanje i ispravljanje pogrešaka
6. rješavanje glavnog problema

USTROJ NASTAVE GRAMATIČKIH SADRŽAJA:

1. PRIPRAVA
a) motivacija
b) osvježivanje potrebnog predznanja
c) najava naobrazbene zadaće
d) priprava polaznog sadržaja
2. ČITANJE I KRATKA INTERPRETACIJA POLAZNOG TEKSTA
3. ZAPAŽANJE NOVIH JEZIČNIH ČINJENICA
4. OTKRIVANJE OSTALIH VAŽNIH OBILJEŽJA
5. UOPĆAVANJE
6. PROVJERA STEČENIH SPOZNAJA
7. UTVRĐIVANJE ZNANJA
8. DAVANJE UPUTA ZA UČENJE I DOMAĆU ZADAĆU

16
USTROJ NASTAVE USMENIH I PISMENIH VJEŽBI:
1. PRIPRAVA
a) motivacija
b) najava vježbe
c) upute za rad
2. IZVEDBA
a) učenička priprava za govorenje ili pisanje
b) pisanje ili govorenje
c) čitanje uratka (ako je pismena vježba)
d) rasprava o napisanom ili govorenom tekstu
3. ZAKLJUČAK
a) ocjena uspjelosti vježbe
b) sažimanje spoznaja stečenih tijekom vježbe
c) najava sljedeće vježbe i upute o potrebnom pripravnom radu

MOTIVACIJA = riječ je o pokretanju učeničke volje i energije da bi se ostvarile zadaće

nastavne jedinice; to je taktična motivacija određena kraćim nastavnim vremenom (nastavnim
satom) i karakterom gradiva (opsegom, težinom, jasnom praktičnom usmjerenošću); bit će
lakše ostvariva i jednostavnija ako je uspješno provedena strateška dugoročna motivacija, tj.
ako je razvijena svijest o potrebi jezične kulture i iskrena želja da se ta kultura stekne
MOTIVACIJSKI POSTUPCI:
1. zapažanje jezične osobine (poz. ili neg.) u govoru ili pisanju kojeg učenika
2. zapažanje pogreške u školskom listu, dječjem časopisu, novinama i sl.
3. rješavanje jezične dileme
4. zapažanje stilske funkcije neke gramatičke pojave
5. uspoređivanje književnog i zavičajnog oblika riječi
6. zanimljiva lingvistička obavijest
7. tekst koji poremećenim pravopisnim ili gramatičkim odnosom upozorava na važnost
pravopisne ili gramatičke norme
8. jezična anegdota itd.

NASTAVNE ZADAĆE:
1. JEZIČNONAOBRAZBENA > npr. prepoznavanje priložne oznake dopuštanja i dopusne
rečenice s najčešćim dopusnim veznicima
2. JEZIČNOKOMUNIKACIJSKA > npr. pravilna uporaba dopusne rečenice u govoru/pismu
3. JEZIČNOODGOJNA > npr. razvijanje svijesti o potrebi njegovanja vlastitog jezičnog
izraza, poticanje težnje za upoznavanjem hrvatske jezične baštine
4. PSIHOFUNKCIJSKA > npr. razvijanje logičnog i apstraktnog mišljenja

17