MIHAIL BAHTIN: O romanu

ideja: > premošćivanje jaza između apstraktnog formalizma i ideologizma u proučavanju

umjetničke riječi

> oslonac na „stilistici žanra“

ROMAN - mnogostilska, govorno raznolika, višeglasna pojava

> osnovni tipovi kompozicijsko-stilskih jedinica na koje se razlaže:

1) neposredno autorsko književno-umjetničko pripovijedanje

2) stilizacija različitih oblika usmenog pripovijedanja u svakodnevici (SKAZ)

3) stilizacija različitih oblika poluknjiževnog pisanog pripovijedanja u svakodnevici (PISMA,

DNEVNICI)

4) različiti oblici književnog, izvanumjetničkog autorskog govora (moralna, filozofska, naučna

razmatranje, retorička deklamacija, etnografski opisi, protokolne obavijesti)

5) stilski individualizirani govor junaka

> stilska originalnost romana – u slaganju tih potčinjenih, ali relativno samostalnih jedinstava u
više jedinstvo cjeline (slaganje stilova)

> osnovna odlika – veze i korelacije između iskaza i jezika, kretanje teme po jezicima i govorima
te njihovo razbijanje na struje društvene govorne raznolikosti, njezina dijalogizacija

problem tradicionalnoga stilističkoga proučavanja romana: ne poznaje povezivanje jezika i stilova

i više jedinstvo

2 tipa zamjene:

1) umj. umjesto analize stila romana, opisuje se jezik romanopisca (jezik romana)

2) izdvaja se u jedan od potčinjenih stilova i proučava se kao stil cjeline

1) centripetalne sile – svaki iskaz pripada „jedinstvenom jeiku“

2) centrigualne, raslojavajuće sile – svaki iskaz pripada društvenoj i povijesnoj gov. raznolikosti
> u struji tih sila nastaju roman i umjetničko-prozni žanrovi

RIJEČ U POEZIJI I RIJEČ U ROMANU

- dijaloška orijentacija riječi – prirodna orijentacija svake žive riječi

- unutrašnja dijalogičnost (izraz u nizu semantičkih, sintaktičkih i kompozicijskih odlika)

- aperciptivna pozadina na kojoj je orijentiran svaki iskaz (otuđuje aktualni smisao iskaza)

PJESNIČKI ŽANROVI

- nema unutarnje dijalogičnosti > riječ je dovoljna sama sebi i izvan nje ne zamišlja tuđe iskaze

- jedinstvo jezika (konzervativnost)

PROZNI ŽANROVI

- unutrašnja dijalogičnost jedan je od suštinskih dijelova proznog stila

- govorna raznolikost

> dijalog jezika (književni) – intencionalna govorna raznolikost polazi (?) u višejezičnost

> književni jezik specifična pojava kao i jezična svijest obrazovanog čovjeka; u njemu
intencionalna govorna raznolikost prelazi u višejezičnost > dijalog jezika

> govorni jezici nisu u dijaloškom odnosu > iz jednog u drugog prelazi se nesvjesno, automatski

SOCIOLOŠKA STILISTIKA

- stilistika adekvatna jezičnim svojstvima romanesknog žanra

- unutrašnja društvena dijalogičnost zahtijeva razotkrivanje konkretnog društvenog konteksta

riječi koji određuje njezinu stilsku strukturu

- na konceptu disonance i govorne raznolikosti u romanu

GERARD GENETTE: Fikcija i dikcija

2 shvaćanja onoga što od verbalne poruke čini umjetničko djelo (sustavi literarnosti):

LITERARNOST – ono što od verbalne poruke čini umjetnotničko djelo (Jakobson)

1) ESENCIJALNA POETIKA

> karakteristična za zatvorene poetike, konstitutivno/esencijalističko tumačenje literarnosti

> “klasična” – neki su tekstovi literarni po svojoj biti zauvijek, a neki ne nisu

> povijesni prijelaz od tematskoga prema formalnomu kriteriju

npr. Aristotelova poetika

područje fikcije dijeli na: 2 načina predstavljanja: narativno, dramsko

2 razine digniteta predstavljenih tema: plemeniti i vulgarni (iz toga

proizlazi četiri roda: tragedija, epopeja, komedija, parodija)

zatvorena - literaturi pripadaju tekstovi označeni unaprijed na temelju roda, nesposobne primiti
nove koje ne pripadaju tom popisu

2) KONDICIONALNA POETIKA

- karakteristična za otvorene poetike, uvjetovana interputacija literarnosti

> pitanje “pod kojim utjetima i u kojim prilikama tekst bez unutarnje promjene postaje ili prestaje
biti djelom”

> više je instinktivna i esejistička nego teorijska, kriterij se temelji na ukusu (subjektivnosti)

> ali djelo nije literarno zbog estetke vrijednosti nego zbog prirodnih osobina (fikcionalnost,
poetska forma)

> pogreška svih poetika od Aristotela – nastojale su jedinom literaturom dostojnom tog imena
proglasiti područje literature za koje se primjenjivao njihov kriterij

> napraviti mjesto za obje gdje će zadržati legitimitet

> pluralistička teorija (razmatranje načina kojima jezik nadilazi svoju praktičnu funkciju)
literarnost u jeziku:

1) konstitutivni – vlada fikcijom (narativnom ili dramskom)

2) kondicionalni vlada dikcijom/ne-fikcijom

FIKCIJA – nameće se imagirnim karakterom predmeta

– uvijek konstitutivna literatura

DIKCIJA – nameće se formalnim obilježljima (tu priključuje poeziju)

– konstitutivna i kondicionalna literatura

> formalno – komentar/diskurz promatran o samom sebi > Male pjesme u prozi vs. Spleen Pariza
(tema)

> zajedničko: KARAKTER NEPRIJELAZNOSTI, koji je u formalističkim poetikama rezerviran

za poetski diskurz i eventualno stilske efekte, a koji je neprijelazan jer mu je značenje neodvojivo
od verbalne forme te se stoga ne može prevesti drugim terminima pa je zato i osuđeno da se
beskrajno ponavlja u svojemu obliku

1) DIKCIJA – rezerviran za poetski diskurz i eventualno stilske efekte

– neprijelazan jer mu je značenje neodvojivo od verbalne forme

2) FIKCIJA – neprijelazan na način koji ne vodi računa o nepromjenjivosti forme, nego o

fikcijskom karakteru njegova predmeta koji određuje paradoksalnu funkciju pseudoreferencije,
odnosno denotaciju bez denotiranoga

> u estetskoj i u umj. kategoriji

> tekstovi kondicionalne literarnosti ne pripadaju bez zadrške estetskoj kategoriji

režim konstitutivni kondicionalni

kriterij

tema FIKCIJA
 DIKCIJA

komentar POEZIJA PROZA

ROMAN JACOBSON Lingvistika i poetika

LINGVISTIKA – globalna nauka o verbalnoj strukturi

POETIKA – integralni dio lingvistike (bavi se problemima verbalne strukture) = teorija literarnosti

– dio lingvistike koji poetsku funkciju promatra u njezinom odnosu prema drugim
funkcijama jezika

– poetska funkcija – u poeziji i izvan nje (u poeziji superpozirana? drugim funkcijama)

JEZIČNE FUNKCIJE (prema šest osnovnih aspekata jezika)

1) REFERENCIJALNA – usmjerenost na kontekst

2) EKSPRESIVNA – usmjerenost na pošiljatelja – daje boju svim našim iskazima, I to na

njihovom glasovnom, gramatičkom i leksičkom nivou

3) KONOTATIVNA – usmjerenost na primatelja (najčistiji svoj izraz ima u vokativu i imperativu)

4) DENOTATIVNA/FATIČKA – usmjerenost na kontakt – usmjerena ponajprije na

uspostavljanje i produživanje kanala komunikacije)

5) METAJEZIČNA – usmjerenost na kod

6) POETSKA – usmjerenost na poruku

> dva osnovna načina raspoređivanja u verbalnom ponašanju:

1) SELEKCIJA – jednakovrijednost, odabir

2) KOMBINACIJA – susljednost, ustrojstvo (slaganje)

POETSKA FUNKCIJA – projekcija načela jednake vrijednosti s osi selekcije na os kombinacije

- u poeziji ambiguiteta – poruka usmjerena sama na sebe

ROLAND BARTHES: Nulti stepen pisma

jezik – društvena činjenica kojoj se pisac mora prilagoditi

stil – neotuđiva jedinstvenost koja je dio luća (luća? xD)

- jezik i stil su objekti, a pismo je funkcija (formalna realnost između jezika i stila)

pismo – opći odabir tona (etosa) – ono što je retorika nazivala stilom

3 vrste pisma: 1) uglađeno

2) neutralno

3) govorno

- u retoričkom smislu kroz pismo oživljava stl

ANTOINE COMPAGNON: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor

> 3 primjera o povratku stila kada mu se zaprijeti nestankom:

1) R. Barthes: Nulti stepen pisma

2) Riffatire: Kriteriji za analizu stila

3) N. Goodman: Status stila

STIL (grč. stylos > pisaljka)

> dvoznačnost termina – diferencira:

1) individualnost (posebnost djela)

2) klasu (žanr, razdoblje)

- ta dvoznačnost istovremeno upućuje na nužnost i slobodu

> višestruk pojam:

1) NORMA – stilu se tradicionalno pridaje normativna i preskriptivna vrijednost

– nerazdvojan od vrijednosnog suda („dobar stil“ – kanon, imitacijski model

– jedino kad takav, stil nije rehabilitiran

2) ORNAMENT – koncepcija stila se očituje u retorici > sukladno opoziciji između stvari i riječi

3) ODSTUPANJE – Aristotel ga definira kao odstupanje u odnosu na uobičajenu upotrebu

> sinonimija 2) i 3)

> stil kao formalni ornament određen odstupanjem u odnosu na neutralnu upotreu jezika

> aksiom stila – postoji više načina da se iskaže isto, pri čemu stil razlikuje te načine

4) ŽANR/TIP – prema staroj retorici stil je bio vezan za pojam prikladnost (aptum)

– tradicionalno su se razlikovale 3 vrste stila = tzv. „Vergilijev kotač“ – hijerarhija

koja obuhvaća pozadinu, izraz i kompoziciju:

1) stilus humilis (pučki)

2) stilus mediocris (srednji)

3) stilus gravis (uzvišeni)

- B. Donat u komentaru Vergilija povezuje ih s temama Bukolika - pastoralnom poezijom, Eneide

(epopejom i Georgika - didaktičkom poezijom).

- ove tri vrste stila zovu se još genera dicendi jer su se žanrovske razlike promatrale kroz pojam
stila.

- prema Ciceronovu Govorniku tri stila odgovaraju trima ciljevima koje govornik želi postići:
dokazati (probere), svidjeti se (delectare) i ganuti (flectere).

5) SIMPTOM - od 17. st. počinje povezivanje stila i osobe (L. Spitzer „detalj“ > simptom neke
osobnosti).

– kao izražajni kôd stil je objektivan, a kao izraz jedinstvenosti on je subjektivan.

6) KULTURA - u sociološkom i antropološkom smislu.

– stil je dominantna vrijednost i načelo jedinstva koje je svojstveno ukupnosti simboličkih

manifestacija neke zajednice, tj. kulturi.

lingvistički napadi na stil (strukturalisti)

– osporavanje se najviše odnosilo na definiciju svjesnog izbora između različitih mogućnosti

– S. Fish – kružnost stilistike: problem je kružnost stilistike: interpretacija pretpostavlja opis, a

opis je interpretacija

> rješenje: sve iscrpno opisati, a ništa interpretirati (članak o „Mačkama“ Jakobsona i Levy-
Straussa iz 1962)

– Jakobson – kod Jakobsona nestaje pojam stila, a s njim i par norma – odstupanje (stil se raspršio
između emotivne/ekspresivne funkcije jezika (koja stavlja naglasak na govornika) i poetske
funkcije (koja ustraje na poruci)

- stilistika kao prijelaz između retorike i lingvistike

STIL KAO AGREGAT – općenitost kao jezik/žanrovi moraju se pojmiti kao trenutni agregati,
standardi koji se rađaju u transakciji, a ne kao norme

- jezik u stvarnosti ne postoji (govor i stil, odstupanje i varijacija jedine su stvarnosti u jeziku)

- norme su uvijek prisutno stanje koje se može se revidirati

- 3 aspekta stila koja su se održala

1) stil je formalna varijacija na neki stabilan sadržaj (Riffaterre)

2) stil je skup značajki svojstvenih nekom djelu koji omogućuje identifikaciju i prepoznavanje
autora (Goodman)

3) stil je izbor između više „pisama“ (Barthes)

- STILISTIKA je nestabilna zbog polisemije stila: kolektivni (sociolekt) i individualni (idiolekt)

aspekt stila.
Ljubica Josić: Mikrostilistika Umjetnosti riječi: jezikoslovna razradba koncepta stilema

 stilistička dvovrsnost u proučavanju književnoga teksta

> dva odvjetka suvremene stilstike:

1) književna stilistika

2) jezikoslovna stilistika (lingvostilistika)

V. Vinogradov, trojna razdjelba suvremene stilističke discipline:

1) Stilistika jezika - odnosi se na strukturalističko tumačenje jezika kao »sistema sistemā«

- stil je shvaćen kao jedan od podsistema toga skupa koji se realizira kao strukturni oblik jezične
funkcije

2) Stilistika govora - proučava izražajna sredstva u individualnome jezičnom ostvaraju

- izravno se naslanja na »stilistiku jezika«, a tijesno je povezana sa »stilistikom umjetničke knji-

ževnosti«

3) Stilistika umjetničke književnosti - nadovezuje se na znanost o književnosti (1) i 2) njezina

su materijalna faza)

- analizira izražajna sredstva ostvarena u pojedinome piščevu izrazu

GUIRAUDOVA PODJELA

1) deskriptivna stilistika (stilistika izraza)

- proučavanje odnosa oblika i misli (odgovara elokociji starih) – izražavanje misli posredstvom
jezika

- proučavanje ekspresivnih (osjećaji) i impresivnih (svjesne namjere) vrijednosti svojstvenih

kojima raspolaže jezik > GENETIČKA!

trostruka vrijednost izraza:

1) pojmovna (logika)

2) ekspresivna (nesvjesna)
3) impresivna (svjesna): a) prirodna i b) imitirana

- pojam sinonimije (stil. varijante: razni oblici izražavanja iste ideje)

- ne bavi se umj. realizacijom, nego opisom jez. kategorija

> fonetika izraza, morfologija izraza, semantika izraza i sintaksa izraza

- utemeljitelj: Bally

2) genetička stilistika (stilistika pojedinca)

- proučavanje odnosa izraza i pojedinca/kolektiva koji ga stvara i rabi (veže se uz knj. kritiku)

cilj: procijeniti način na koji korisnik ostvaruje stilističke mogućnosti jezika

> idiomatologija - proučavanje jezika s obzirom na naciju

- odražava Buffonovu krilaticu: „Stil je sam čovjek“

1) lingvistička stilistička kritika: pozitivistička ling. De Saussurove škole - MIKROSTILISTIKA

2) književna kritika – idealistička ling. Vossler-Spitzerove škole (literary stilistics ili stilistic
criticism) – MAKROSTILISTIKA

Enkvist > dvostruka podjela:

1) STILOLINGVISTIKA > jezikoslovna stilistika koja se temelji na opisu koji može obuhvatiti
sve jezične sastavnice koje ostvaruju stil. vrijednost

2) STILOBIHEVIORISTIKA > obuhvaća istraživanje povezanosti stilskoga stimulansa u tekstu

i čitateljeva odgovora na nj

opća podjela:

1) stilistika jezika – deskriptivna stilistika opisana u Guirauda, a utemeljena u Ballyjevoj

„afektivnoj stilistici“

2) književna stilistika
STILEMATIKA – ukupnost stilema na jednoj od jezičnih razina ili na svim jez. razinama u nekm
djelu/opusu

Mikrostilistika umjetnosti riječi

> časopis Umjetnost riječi

- u većem dijelu stil se promatra kao estetska kategorija, ovdje riječ o stilu iz jezikoslovne
perspektive (mikrostilističko shvaćanje)

K. Pranjić (ukupnost stilema), V. Kalinić (stilografija), B. Vuletić (fonostilistička razina)

Krunoslav Pranjić: Stil i stilistika

– najjednostavnija definicija: znanosti kojoj je predmet poučavanja stil (problem: višestrukost

pojma)
– moderna stilistika kao ''ars inveniendi'' (= umijeće iznalaženja):

1) izražajnih sredstava
2) stilističkih postupaka

- individualni stilunikatna kombinacija jezičnih jedinica, izražajnih sredstava i stilističkih

postupaka svojstvenih pojedinome piscu.

LINGVISTIČKA STILISTIKA:
1. Fonostilematikastilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva
te stilističke postupke na planu fonetike i fonologije
jedinica stilskog pojačavanja: fonostilem
2. Morfonostilematika stilistička disciplina morfonologije – morfonostilem
3. Sintaktostilematika  stilistička disciplina sintakse – sintaktostilem
4. Semantostilematika  (lingvo)stilistička disciplina semantike – semantostilem
MIKROSTILISTIKA – disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje mikrostileme (fono-,morfo-
semanto- i sintaktostilemi ostvaruju se od glasa/zvuka preko riječi do rečenice i imenuju se još i
mikrostilemima)

MAKROSTILISTIKA (tekstostilistika) – disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje

makrostileme (nadrečenična razina)

GRAFOSTILEMATIKA – disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje grafostileme

(ekstralingvistička razina – na planu ortografije teksta)

KOMPARATIVNA STILISTIKA:
Dva poimanja:
a) striktno lingvistička disciplina koja među dvama uspoređivanim jezicima traži adekvatnost
sinonimskih parova > nedostaje joj kulturno-povijesna dimenzija
b) dio znanosti o književnosti, usredotočenost na komparativno analiziranje stila

- Ruski teoretičar Efim Edkind razine uspoređivanja pri prevođenju književno- umjetničkih
tekstova

DIJAKRONIJSKA STILISTIKA – lingvistička stilistika primijenjena na korpus tekstova iz

različitih razdoblja prošlosti
DIJALEKTALNA STILISTIKA – stilističko proučavanje dijalekata (B.Finka)
- stilističke inovacije u Krležinim „Zastavama“ > filozofske interpolacije

STILISTIČARI

Charles Bolly (utemeljitelj stilistike izraza): „Traktat francuske stilistike“ i „Pregled stilistike“

> iznimka: pokušavao utemeljiti stilističku znanost razdvajajući stil i od pojedinca i od književnosti
> proučavao činjenice jez. israza s gledišta njihova afektivnog sadržaja

(izraz osjećajnih činjenica jezikom i djelovanje jezičnih činjenica na osjećajnost)

> predmet nj. stilistike: afektivni sadržaj jezika (kasnije pojam ekspresivnosti)

afektivna obilježlja jezika:

1) prirodni efekti - postojanje prirodne veze između misli i oblika *deminutiv (prijatnost) > npr.
fonetski motivirane riječi

2) efekti evokacijom - oblici odražavaju situacije u kojima se aktualiziraju (izražajni efekt

dobivaju od društvene grupe koja ih upotrebljava) npr. vulgaran izraz stvaraju vulgarni ljudi

> evokativne vrijednosti vezane uz: ton, jezike epohe, društvene klase, društvene grupe, pokrajine,
biologiju

– ne postoje stilistički neutralni izrazi

LEO SPITZER (genetička stilistika/stilistika pojedinca) > osnivač stilističke kritike

> idealistička stilistika (pod Vosslerovim utjecajem) – kritika zasnovana na proučavanju

stilističkih obilježja djela (stilistika kao most između lingvistike i povijesti književnosti)

> definira svoju metodu: uporišne točke –duhovni etimon, intuicija, centar i periferija djela

1) kritika je imanentna djelu (polazna je točka konkretno umjetničko djelo, a ne neko apriorno
gledište izvan djela)

2) svako je djelo jedna cjelina u čijem se središtu nalazi duh njegova tvorca koji predstavlja princip
unutarnje kohezije tijela (duhovni etimon – opći nazivnik svih detalja djela koji ih motivira i
objašnjava)

3) svaki detalj mora nam omogućiti da prodremo u središte djela (kad smo jednom u središtu, imat
ćemo pogled na cjelinu detalja)

4) u djelo prodiremo intuicijom (ta je intuicija provjerena opažanjima i dedukcijama)

5) tako rekonstruirano djelo uključeno je u cjelinu (postoji jedan zajednički nazivnik za djela jedne
te iste epohe ili iste zemlje, duh nekoga pisca odražava duh nacije)
6) ovo je proučavanje statističko (ima svoju polaznu točku u nekoj jezičnoj crti)

7) karakteristična crta jest individualna stilistička devijacija (poseban način govora koji odstupa
normalne upotrebe)

8) stilistika mora biti kritika simpatije (djelo se mora shvatiti u svojemu totalitetu i iznutra, što
pretpostavlja potpunu simpatiju s djelom i njegovim stvaraocem)

 Volio je Bertu jer je to bila njegova žena, jer je bila poštena, jer je tako izgledala...

– stilističke se crte otkrivaju (pseudoobjektivna motivacija uporabe veznika jer, gdje je uzročna
veza samo iluzija)

– potom se karakteriziraju te objašnjavaju osnovnim stavom (duhovni etimon djela, npr.

rezignirano nezadovoljstvo)

NEW STYLISTICS / STYLISTIC CRITICISM

– škola osnovana oko Spitzerove ideolističke književne stilistike

> Damaso Alonso, Amado Alonso, Spoerrri, Hatzfeld

Riffaterre: „Kriteriji za analizu stila“

> vežemo ga uz pojam STRUKTURALNE STILISTIKE (temeljni pojmovi: prosječni čitatelj,

stilistički instrument, kontekst, korvergencija)

> Riffaterre kaže: „stil se shvaća kao naglašavanje (ekspresivno, afektivno, estetsko) koje se dodaje
informaciji koju prenosi lingvistička struktura, bez izmjene značenja“ (jezik izražava, a stil
naglašava)

- stil kao odstupanje u odosu na kontekst, a ne na normu (iznevjereno očekivanje)

- izbjegava da definicija stila kao naglašavanja pretpostavlja načelo sinonimije

- više ne „izranja“ stari retorički smisao stila („Vergilijev kotač“), već klasični i tradicionalni
smisao u kojemu se TROP i FIGURA probijaju nauštrb podjele stilova na 3 skupine

- kasnije izbjegavao govoriti o stilu > strut. stil. prepušta mjesto semiotici poezije

- stil kao odstupanje određeno kontekstom bit će preimenovano u agramatičnost

KONVERGENCIJA – nagomilavanje stilističkih oblika u zajedničko djelovanje (npr. u rečenici
postoji akumulacija neuobičajenog reda riječi)

- jedini stilski instrument koji je sa sigurnošću stilski element (ne može izbjeći piščevoj poeziji pri
ponovljenom čitanju)

- predstavlja slučaj ____ svijesti o korištenju jezika (možda najkompleksniji stilistički oblik)

> u interpretaciju uveo instancu PROSJEČNOG ČITATELJA

> da bi elementi u tekstu ograničili slobodu percepcije u procesu dekodiranja, moraju biti
nepredvidivi

MURIEL MOLINIE

- redefinira pojam stilistike uz pomoć Hjelmsleva > stil se ne odnosi na supstancu sadržaja (piščeva
ideologija), ponekad se odnosi na supstancu izraza (zvučni materijal), a uvijek se odnosi na
FORMU SADRŽAJA (argumentacijska mjesta) te formu izraza > način da se stilistika uspostavi
izvan lingvistike > stil se nalazi u temi (formi sadržaja), a tema je u stilu (forma izraza) > način da

> ZADAĆA STILISTIKE – kao praksa mora istraživati i analizirati mehanizme verbalne
umjetnosti, tj. strukture jez. odrednica književnosti kao književnog

> retorika (dijelovi): elokvencija, zbirka figura, normativna retorika

GERARD GENETTE

> poistovjećuje pojam stila i egzemplifikacije > pokriva sva moderna korištenja pojma stila kao
izraz, evokaciju i konotaciju

>stil – egzemplifikacijska funkcija diskurza koja se suprostavlja njegovoj denotativnoj funkciji

(ali je širi pojam od stila)

SCHAEFFER

> kritizira diskontinuističku koncepciju stilistike

> 5 postulata: stil kao mjesto subjektivne posebnosti, stil kao izvoz, stil kao otklon, stil kao
diskont. tekstualna činjenica, stil kao oznaka umjetnosti

HAMON

> tipski glumci u ironijskoj strukturi (ironičar, mučesnik, naivac čuvar zakona i ironizirani > nije
sudac

NELSON GOODMAN „Status stila“

> Sinonimija uopće nije neophodna za postojanje stila – postoje različiti načini da se kaže isto
(približno isto)

– o gotovo istim stvarima može se govoriti na različite načine

– o različitim stvarima može se govoriti na vrlo slične načine

> definira stil kao POTPIS – složeno obilježlje koje služi kao obilježlje pojedinca/skupine

– STILSKA ZNAČAJKA – značajka koju djelo egzemplificira i koja pridonosi njezinu smještanju
o neku od znakovitih književnih cjelina

> karakt. značaje takvih književnih cjeline tvore stil

* Pierce – stil je PAKET INDEKSA

> referenca se dijeli na dvije osnovne podvrste > dvije osi (kont. koncepcija stila u duhu semiotike)

1) denotacija – primjena riječi, slike ili neke druge etikete na jednu ili više stvari (Pierce to naziva
simbolom)

> npr. Utah denotira državu, a država svaku od 50 država SAD-a

2) egzemplifikacija – referiranje uzorkom na neku od značajki tog uzorka (ako x egzimplificira

y, onda y denotira x)

> npr. ako moja vesta egzemplificira zelenu boju, onda zelena denotira boju moje veste, zelena je
predikat mojoj vesti - Moja vesta je zelena.

- stilska obilježlja – ona koja su vezana uz SIMBOLIČKO funkc. djela

> “ad hoc” svojstva – stilska obilježlja kojiam nedostaju zanimljivi međuodnosi s onim
obilježljima koja odaju metaforički potpis autora

 Gerald Antoine “Bog je u detaljima”

 J. P. Richard “Bog je među detaljima”

TRUBECKOJ, “Principi fonologije” > fonetika izraza

> definira okvir fonostilistike (cilj:sastaviti inventar postupaka prikladnih da otkriju ekspresivnost)

1) reprezentativna fonologija - proučava foneme kao objektivne elemente jezika

2) apelativna fonologija - proučava fonetske varijacije s obzirom na poseban dojam na slušatelja

3) ekspresivna fonologija - proučava varijacije kao posljedicu temperamenta i spontanoga

držanja pojedinca koji govori

PETAR GUBERINA – autor koncepta vriednog govornog jezika s kojim koreliraju paralingv. ili
parajezična sredstva > sintaksa IRAZA

1) stilistika u pravom smislu riječu (Ballyjeva afektivna stilistika)

2) stilografija (nauka o sredstvima izraza)

DE SAUSSURRE

> stilistička kritika

 CILJ LINGVISTA: definirati stil na planu jezika i tako stvoriti jedan instrument